1

Thomas Nagel, Što sve to znači? (1987) Poglavlje 6: Sloboda volje

Zamislite da ste u redu u menzi i da ste došli do deserta. Dvoumite se između breskve i velikog komada čokoladnog kolača sa šlagom. Kolač izgleda odlično, ali znate da deblja. Ipak, uzmete ga i sa zadovoljstvom ga pojedete. Sutradan se pogledate u ogledalu ili stanete na vagu i pomislite “Da barem nisam pojeo taj čokoladni kolač. Mogao sam umjesto njega uzeti breskvu”.

“Mogao sam umjesto njega uzeti breskvu.” Što to znači? I je li to istina? Breskve su bile pred vama kada ste prolazili redom u menzi: imali ste priliku da

umjesto kolača uzmete breskvu. Ali to nije cjelokupno značenje vaše rečenice. Ona znači i da ste mogli uzeti breskvu umjesto kolača, da ste mogli učiniti nešto različito od onoga što ste učinili. Prije nego što ste donijeli odluku, bilo je otvoreno hoćete li uzeti kolač ili voće i samo je vašim izborom odlučeno što ćete uzeti.

Je li to sve? Kada kažete “Mogao sam umjesto kolača uzeti breskvu” znači li to da je sve ovisilo samo o vašem izboru? Odabrali ste čokoladni kolač i njega ste uzeli, ali da ste odabrali breskvu, bili biste uzeli breskvu.

Izgleda da ni to nije sve. Jer ne želite reći samo da biste bili uzeli breskvu da ste je odabrali. Kada kažete “Mogao sam umjesto kolača uzeti breskvu”, time isto tako želite reći da ste je mogli odabrati – pri čemu nema nikakvih “da…”. Ali što to znači?

Značenje ove tvrdnje ne može se objasniti pozivanjem na druge situacije u kojima jeste odabrali voće, niti pozivanjem na moguće situacije u kojima biste bili odabrali voće da ste bolje razmislili ili da je s vama bio prijatelj koji pazi na to koliko jede. Ono što tvrdite jest da ste mogli odabrati breskvu umjesto kolača upravo tada, u okolnostima onakvima kakve su bile. Mislite da ste mogli odabrati breskvu čak i da je sve ostalo bilo upravo onako kako je bilo, sve do trenutka u kojem ste odabrali čokoladni kolač. Jedina bi razlika bila u tome da ste, umjesto što ste pomislili “Ma neka” i posegnuli za kolačem, pomislili “Bolje ne” i posegnuli za breskvom.

Ideja da je netko “mogao” učiniti drugačije odnosi se samo na ljude (i možda na neke životinje). Kada kažemo “Automobil se mogao popeti na vrh brda”, pod time mislimo da je automobil imao dovoljno snage da stigne do vrha brda da ga je netko do tamo dovezao. Ne mislimo da je automobil, kada je bio parkiran u podnožju brda, mogao sam od sebe krenuti i popeti se na vrh umjesto da ostane na mjestu. Prije toga moralo bi se dogoditi nešto drugo, npr. morao bi u njega netko ući i upaliti motor. Ali kada se radi o ljudima, mislimo da su samo tako mogli učiniti stvari različite od onih koje su zapravo učinili, bez da se išta različito moralo dogoditi prije toga. Što to znači?

Dio značenja može biti ovo: sve do trenutka u kojem ste napravili izbor nije bilo ničega što bi neopozivo odredilo što ćete izabrati. Sve do trenutka u kojemu ste odabrali čokoladni kolač bila je otvorena mogućnost da odaberete breskvu. To nije određeno unaprijed.

Neke stvari koje se događaju jesu unaprijed određene. Na primjer, izgleda da je unaprijed određeno da će sutra Sunce izaći u točno određeno vrijeme. Nije otvorena mogućnost da Sunce sutra ne izađe i da se noć naprosto nastavi. To nije moguće zato što bi se to moglo dogoditi samo kad bi se Zemlja prestala vrtjeti ili kad bi Sunce prestalo postojati, a u našoj galaksiji ne događa se ništa što bi moglo dovesti do toga. Zemlja će se nastaviti vrtjeti ako je ništa ne zaustavi i sutra ujutro njena će nas vrtnja opet okrenuti prema unutrašnjosti Sunčevog sistema, prema Suncu, a ne na suprotnu stranu, od Sunca. Ako nije moguće da se Zemlja zaustavi ili da više ne bude Sunca, nije moguće da sutra ujutro Sunce ne izađe.

Kada kažete da ste mogli uzeti breskvu umjesto čokoladnog kolača, dio onoga što to znači može biti da nije bilo unaprijed određeno što ćete učiniti, kao što jest unaprijed

2

određeno da će Sunce sutra izaći. Vašem izboru čokoladnog kolača nisu prethodili nikakvi procesi ili sile koji bi vaš izbor učinile neizbježnim.

To možda nije cjelokupno značenje, ali sigurno jest dio. Jer ako je doista bilo unaprijed određeno da ćete odabrati kolač, kako ujedno može biti istina da ste mogli odabrati voće? Da ste odabrali breskvu umjesto kolača, onda bi bila istina da vas ništa nije moglo spriječiti da odaberete breskvu. Međutim, svi ovi “da…” ne znače isto što i tvrdnja da ste mogli odabrati breskvu i točka. Niste je mogli odabrati ako ta mogućnost nije bila otvorena sve dok je niste zatvorili odabirom kolača.

Neki ljudi smatraju da nikada ne možemo učiniti ništa drugo osim onoga što stvarno činimo, u tom apsolutnom smislu. Oni priznaju da ono što činimo ovisi o našim izborima, odlukama i željama, te da u različitim situacijama pravimo različite izbore: da nismo poput Zemlje koja se vrti oko svoje osi monotonom pravilnošću. Ali oni tvrde da prethodne okolnosti određuju naše postupke i tako ih čine neizbježnima. Iskustva, želje i znanje neke osobe, njene naslijeđene osobine, društvene okolnosti i priroda odluka pred kojima stoji, zajedno s drugim čimbenicima za koje možda uopće ne znamo, sve to zajedno dovodi do toga da je pojedini postupak u danim okolnostima neizbježan.

To se gledište naziva determinizam. Tu se ne radi o tome da možemo znati sve zakone u univerzumu i pomoću njih predvidjeti što će se dogoditi. Prije svega, ne možemo znati sve složene okolnosti koje utječu na ljudske odabire. Drugo, čak ako i saznamo nešto o okolnostima i pokušamo izvršiti predviđanje, sama ta činjenica mijenja okolnosti, što može izmijeniti predviđeni ishod. No predvidljivost nije posrijedi. Hipoteza je da postoje zakoni prirode, poput onih koji upravljaju gibanjem planeta, koji upravljaju svime što se događa u svijetu – i da okolnosti koje prethode nekom postupku u skladu s tim zakonima određuju što će se dogoditi, i tako isključuju svaku drugu mogućnost.

Ako je to istina, onda čak i dok ste se premišljali o desertu mnogi čimbenici koji djeluju na vas i u vama već su odredili da ćete odabrati kolač. Niste mogli odabrati breskvu, iako ste mislili da jeste; proces donošenja odluke u vašem umu zapravo je samo izvršenje ishoda koji je u vašem umu unaprijed određen.

Ako je determinizam istinit za sve što se događa, bilo je određeno da ćete uzeti kolač i prije nego što ste se rodili. Vaš je izbor bio određen situacijom koja mu je neposredno prethodila, a ta je situacija opet bila određena situacijom koja je njoj prethodila, i tako unatrag koliko vam je drago.

Čak ako determinizam i nije istinit za sve što se događa – čak ako se neke stvari naprosto događaju premda nisu bile unaprijed određene nikakvim prethodnim uzrocima – i dalje je značajno ako bi sve što jesmo učinili bilo određeno prije nego što smo to učinili. Ma koliko se osjećali slobodnima kada birate između voća i kolača, ili između dva kandidata na izborima, u tim okolnostima zapravo postoji samo jedan izbor koji možete napraviti – iako, da su okolnosti ili vaše želje bile drugačije, i vaš izbor bi bio drugačiji.

Kad biste prihvatili ovo gledište, vjerojatno bi se promijenio i vaš stav prema mnogim stvarima u životu. Na primjer, bi li bilo razumno optuživati se što ste popustili iskušenju i uzeli kolač? Bi li imalo smisla reći “Stvarno sam trebao uzeti breskvu umjesto kolača” ako niste mogli umjesto njega odabrati breskvu? Sigurno ne bi imalo smisla to reći da pred vama nije bilo breskve. Ali kako bi onda imalo smisla to reći ako je pred vama bilo breskve, ali je niste mogli odabrati jer je bilo unaprijed određeno da ćete odabrati kolač?

Izgleda da ovo ima ozbiljne posljedice. Osim što bi bilo besmisleno optuživati se što ste uzeli kolač, vjerojatno bi bilo isto tako besmisleno optuživati ikoga zbog bilo čega lošeg što je učinio, ili hvaliti ikoga zbog bilo čega dobrog što je učinio. Ako je bilo unaprijed određeno što će učiniti, to je bilo neizbježno – nije mogao učiniti ništa drugo u postojećim okolnostima. Kako ga onda možemo smatrati odgovornim?

3

Možete biti jako srditi na nekoga tko dođe u vašu kuću na zabavu i ukrade sve ploče Glenna Goulda. Ali pretpostavimo da vjerujete kako su njegovi postupci bili unaprijed određeni njegovom prirodom i okolnostima. Pretpostavimo da vjerujete kako sve što je učinio, uključujući i ranije postupke koji su doprinijeli oblikovanju njegova karaktera, bilo unaprijed određeno prethodnim okolnostima. Biste li ga i dalje mogli smatrati odgovornim za takvo besprizorno ponašanje? Ili bi bilo razumnije smatrati ga vrstom elementarne nepogode – kao da su vam ploče pojeli termiti?

Ljudi se razilaze oko toga. Neki smatraju da ako je determinizam istinit, onda nije razumno nikoga hvaliti ili osuđivati za bilo što, baš kao što nije razumno osuđivati ili hvaliti kišu zato što pada. Drugi smatraju da ipak ima smisla hvaliti dobre postupke i osuđivati loše, čak i ako su ti postupci bili neizbježni. Na koncu, činjenica da je bilo unaprijed određeno da se netko ponaša loše ne znači da se nije ponio loše. Ako je ukrao vaše ploče, to pokazuje nepoštivanje i prijetvornost, bilo to predodređeno ili ne. Nadalje, ako ga ne osudimo, ili čak kaznimo, vjerojatno će istu stvar učiniti opet.

S druge strane, ako smatramo da je one što je učinio bilo unaprijed određeno, to onda više sliči kažnjavanju psa zato što je izgrizao tepih. To ne znači da ga smatramo odgovornim za ono što je učinio, nego samo nastojimo utjecati na njegovo ponašanje u budućnosti. Ja osobno ne smatram da ima smisla osuđivati nekoga zato što je učinio nešto što nije mogao ne učiniti. (Dakako, determinizam pretpostavlja da je bilo unaprijed određeno da ću ja to smatrati.)

To su problemi s kojima se moramo suočiti ako je determinizam istinit. Ali možda nije istinit. Mnogi znanstvenici danas smatraju da to nije istinito za osnovne čestice materije – da se u danoj situaciji elektron može ponašati na više od jednog načina. Ako determinizam nije istinit ni za ljudske postupke, možda se otvara prostor za slobodu volje i odgovornost. Što ako ljudski postupci, ili barem neki od njih, nisu unaprijed određeni? Što ako su, sve do trenutka vašega odabira, bile otvorene obje mogućnosti, i da izaberete čokoladni kolač i da izaberete breskvu? U tom ste slučaju, barem što se tiče onoga što se dogodilo prije, mogli odabrati oboje. Iako ste odabrali kolač, mogli ste odabrati breskvu.

No je li to dovoljno za slobodu volje? Je li to što izbor nije bio unaprijed određen sve što znači rečenica: “Mogao sam izabrati voće umjesto kolača”? Ne, vi vjerujete nešto više. Vi vjerujete da ste vi odredili što ćete učiniti, i to samim činom. Nije bilo unaprijed određeno, ali nije se niti naprosto dogodilo. Vi ste to učinili, a mogli ste umjesto toga učiniti i nešto drugo. Ali što to znači?

To je čudno pitanje: svi znamo što znači učiniti nešto. Međutim, problem je u sljedećem: ako čin nije bio unaprijed određen, između ostaloga, vašim željama, vjerovanjima i karakterom, onda izgleda da se naprosto dogodio, bez ikakvog objašnjenja. Ali u tom slučaju, kako je to mogao biti vaš čin?

Jedno moguće rješenje bilo bi da na to pitanje nema odgovora. Slobodni čin naprosto je temeljna karakteristika svijeta koja se ne može analizirati. Postoji razlika između nečega što se naprosto dogodilo bez ikakvog uzroka i čina koji je učinjen bez uzroka. To je razlika koju svi razumijemo, čak i ako je ne možemo objasniti.

Neke ljude to bi zadovoljilo. No drugi smatraju sumnjivim da se smisao u kojem ste mogli izabrati voće umjesto kolača objašnjava pozivanjem na neobjašnjenu ideju. Do sada je izgledalo da determinizam predstavlja veliku prijetnju odgovornosti. Ali sada se čini da je ipak teško shvatiti, čak i ako naši odabiri nisu unaprijed određeni, kako smo to mogli učiniti ono što nismo učinili. I jedan i drugi izbor možda jesu unaprijed mogući, ali ako ja ne odredim koji će se od njih dogoditi, nisam ništa više odgovoran nego ako je to bilo određeno uzrocima izvan moje moći. Ali kako ja mogu odrediti izbor, ako ga ništa ne određuje?

Suočeni smo s alarmantnom mogućnošću da nismo odgovorni za svoje postupke bilo da je determinizam istinit ili ne. Ako je determinizam istinit, odgovorne su prethodne

4

okolnosti. Ako determinizam nije istinit, ništa nije odgovorno. Izgleda da smo se našli u slijepoj ulici.

Međutim, postoji još jedno moguće gledište, sasvim suprotno većini onoga što smo do sada rekli. Neki ljudi smatraju da odgovornost za naše postupke pretpostavlja da naši postupci jesu determinirani, a ne da nisu. Oni tvrde da neki postupak, da bi postupak bio nešto što ste vi učinili, on mora biti izazvan određenom vrstom uzroka u vama. Na primjer, kada ste odabrali čokoladni kolač, to je bilo nešto što ste vi učinili, a ne nešto što se naprosto dogodilo, zato što ste čokoladni kolač željeli više nego što ste željeli breskvu. Odabrali ste kolač zato što je u tom trenutku vaša želja da pojedete kolač bila jača od vaše želje da izbjegnete debljanje. U nekim drugim slučajevima psihološko objašnjenje vaših postupaka bit će složenije, ali ono će uvijek postojati – jer u suprotnom to ne bi bili vaši postupci. Čini se kako to znači da je vaš postupak ipak bio unaprijed određen. Naime, da nije bio ničime određen,onda bi predstavljao neobjašnjiv događaj, nešto što se dogodilo iz vedra neba, a ne nešto što ste vi učinili.

Prema ovom stajalištu, uzročna determiniranost sama po sebi ne ugrožava slobodu – nju ugrožava samo određena vrsta uzroka. Da ste zgrabili kolač zato što vas je netko drugi gurnuo prema njemu, to ne bi bio slobodni izbor. Da bi postupak bio slobodan, ne traži se da naprosto nema uzroka: traži se da uzrok bude uobičajenog psihološkog tipa.

Ja osobno ne mogu prihvatiti ovu soluciju. Kad bih mislio da je sve što činim određeno okolnostima i psihološkim stanjem u kojemu se nalazim, osjećao bih se kao da sam u klopki. I kad bih mislio isto i o drugima, imao bih osjećaj da se ponašaju kao marionete. Ne bi imalo smisla smatrati ih odgovornima za njihove postupke isto kao što ne smatrate odgovornima niti pse, mačke ili čak liftove.

S druge strane, nisam siguran da razumijem kako se može govoriti o odgovornosti za postupke ako oni nisu određeni. Nije jasno što to znači da ja određujem izbor, ako ga ne određuje nikakva činjenica o meni. Stoga je osjećaj da ste mogli uzeti breskvu umjesto kolača možda nekakva filozofska iluzija koja ne može biti istinita što god bio slučaj.

Da biste izbjegli ovaj zaključak, morate objasniti (a) što znači tvrdnja da ste mogli učiniti nešto drugo, a ne ono što ste učinili, i (b) kakvi biste vi i svijet oko vas trebali biti da bi to bila istina.