na sjeveru s pavlom vuk-pavlovićem - centar za filozofiju ... 2019 vuk pavlovic final...

Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem —

Sveučilište Sjeveri Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja

Zagreb, 2018 / 2019

Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem —

On the North with Pavao Vuk-Pavlović —

Zbornik radova s međunarodnogznanstvenog simpozijaodržanog 12.–14. 11. 2018. u Zagrebu i Koprivnici

Proceedings of the InternationalScientific Symposiumheld on November 12–14 2018in Zagreb and Koprivnica

organizatori skupaSveučilište Sjever; Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja (Zagreb); Sekcija za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva (Zagreb); Institut za medije JI Europe

Suorganizator simpozija Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

organizers of the symposiumUniversity North; Centre for Media Philosophy and Research (Zagreb); Section for Media Philosophy of Croatian Philosophical Society; Media Institute of South Eastern Europe

Co-organizer of the symposium, The Faculty of Teacher Education in Zagreb

Nakladnik Sveučilište Sjever i Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanjaZa nakladnika prof. dr. sc. Marin MilkovićUrednik prof. dr. sc. Sead AlićRECENZENTI doc. dr. sc. Bruno Ćurko i doc. dr. sc. Katica Knezovićlektura i korektura mr. sc. Vesna IvezićDizajn Damir BralićTipografija Nikola Đurek (Politika Daily & Sans)Prijelom teksta ing. Amir AhmetaševićUrednik fotografije Srećko Brdovčak MacTisak Centar za digitalno nakladništvo, Sveučilište Sjever

ISBN 978-953-7809-92-8cip zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001045963.Zagreb, studeni 2019.

Sadržaj

Uvod

Politička filozofija Pavla Vuk-Pavlovića— Pavo Barišić

Filozof i čovjek: Pavao Vuk-Pavlović— Radomir Videnović

O toleranciji: Vuk-Pavlović – Popper – Polić — Tomislav Krznar

Odgoj za odgovornost — Sead Alić

Percepcija Vuk-Pavlovićeve misli u njemu posvećenim radovima

— Draženko Tomić

Moć i ljubav između individualiteta i kolektiviteta u Vuk-Pavlovićevoj perspektivi

— Luka Janeš

Pavao Vuk-Pavlović – djelovnost umjetnosti

— Vesna Ivezić

Odgovornost – osnova odgoja kod Pavla Vuk-Pavlović

— Barbara Markač-Despinić

Contents

Introduction Political Philosophy of Pavao Vuk-Pavlović — Pavo Barišić The Philosopher and the Man: Pavao Vuk-Pavlović — Radomir Videnović About Tolerance: Vuk-Pavlović – Popper – Polić — Tomislav Krznar Education for Responsibility — Sead Alić Views on the Philosophy of Vuk-Pavlović in Research Papers dedicated to his Work — Draženko Tomić Power and Love between Individuality and Collectivity from the Perspective of Vuk-Pavlović — Luka Janeš Pavao Vuk-Pavlović – efficacy of Art — Vesna Ivezić Responsibility – the Basis of Education with Pavao Vuk-Pavlović — Barbara Markač-Despinić Picture Book Aesthetics from the Children’s Perspective — Kristina Kalić i Marijana Županić Benić

7

11

27

41

61

71

79

89

103

109

7

11

27

41

61

71

79

89

103

Estetika slikovnice kako je vide djeca — Kristina Kalić i Marijana Županić Benić

Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem – zapis jednog događanja

— Tia Borković, Livia Pavletić i Iva Garić

On the North with Pavao Vuk-Pavlović – A Record of an Event — Tia Borković, Livia Pavletić i Iva Garić

109

127

127

7

Uvod

Pavao Vuk-Pavlović rođen je u Koprivnici, gradu koji je nedavno postao sveučilišnim. Tim veća je odgovornost Sveučilišta Sjever za podsjećanje na mis-ao ovog, jednog od ponajvećih, a možda i najvećeg filozofa prve polovice dvadese-toga stoljeća i prvi impuls za aktualiziranje misli Pavla Vuk-Pavlovića došao je iz tog konteksta.

Do sada upriličeni razgovori pokazali su međutim još važnije dimenzije i razloge bavljenja mišlju odnosno tekstovima Pavla Vuk-Pavlovića. Pokazalo se naime da je riječ o vrlo samosvjesnom, dubokom i ako smijem tako reći, prema sebi i mislima poštenom filozofu.

Vuk-Pavlović je bio svoj. To se da prepoznati u njegovom osebujnom stilu, njegovim dugim tragalačkim rečenicama, njegovom pojmovlju iz kojega želi izbaciti svaku tuđicu (zbog čega je povremeno njegov tekst teško prohodan). No ponajviše se to osjeća po specifičnoj prepoznatljivoj duhovnoj snazi ovog autora koja je utkana u svaki tekst, pasus ili rečenicu.

Sve su stvari naravno povezane i Vuk-Pavlovićeva misao rađa se sa sviješću o toj povezanosti. Utoliko je filozofijsko tkanje ovog autora sabiranje i prikupljan-je kroz različite znanstvene discipline, odnosno kroz odgovaranja na pitanja o različitim fenomenima. Nema dakle odgovora koji ne rađa novo pitanje i nema pitanja koje ne podsjeća na neko drugo promišljeno područje.

Pavao Vuk-Pavlović i njegova duhovna traganja najvećim su dijelom traganja za smislom ljudskog bivstvovanja i mogućnostima da se taj smisao realizira pronalaženjem najboljih načina prenošenja sustava vrijednosti i znanja na nove generacije. Utoliko je cjelokupno njegovo djelo svojevrsno samopropitivanje njegovog vlastitog rada na sveučilištima. Iskrenost prema vlastitim naporima, dubina promišljanja kao i svojevrsna beskompromisnost ovom su autoru bili osloncem za uvjerljivu i snažnu filozofijsku misao.

8 Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem / Zbornik radova

Pred nama je drugi zbornik posvećen Pavlu Vuk-Pavloviću u izdanju Sveučilišta Sjever. Objavljujemo ga s nadom da će, kada i ako prođu vreme-na površnosti, zainteresirati istinske mislioce za misao osobe koja je duboko promišljala naš ljudski život, ali koja je također i živjela u skladu sa svojom filozofijom.

Posebno naravno treba istaknuti etičke i estetičke poruke Pavla Vuk Pavlovića, ali i osvijetliti spoznatno-teorijski kontekst unutar kojih su se te poruke rađale.

Konačno, riječ je i o pjesniku, a to je jedan od pokazatelja iskrenosti i dubine misaonih, jezičnih, estetskih pa i etičkih traganja ovog velikog čovjeka koji je unatoč svim nevoljama dostojanstveno hodio ispod zvijezda i odgovarao sebi na svoja vlastita pitanja. Siguran u ono do čega je stigao u svojim promišljanjima– mogao je okrenuti se mladima i prenositi svoja znanja, svoj sustav vrijednosti, pa i načine i metode mogućeg uspješnog odgoja.

Sead Alić

Pavo Barišić —prof. dr. sc. Pavo BarišićInstitut za filozofijuUlica grada Vukovara 54 Zagreb, [email protected]

11

Politička filozofija Pavla Vuk-Pavlovića1

Political Philosophy of Pavao Vuk-Pavlović

Key words Pavao Vuk-Pavlović, political philosophy, politics, education, philosophy, power

Abstract Pavao Vuk-Pavlović in his works brings a lot of consideration to politics, although he did not develop political philosophy as a special discipline. Not only did he deeply reflect and meditate on political arts and activities but also it played a significant, almost fatal role in his life. The paper sums up his views on pol-itics, starting with its adaptation into the framework of philosophy of culture. The closer elucidation of politics outlines two key relationships: the tense relationship between philosophy and power, and the connection between politics and education. The chronological order displays ten titles in which politics appears as a significant topic: Aristophanes and War (1915), Phi-losophy of Th. Hobbes (1929), Personality and Education (1932), Politics, Education, Religion (1934), Spinoza’s Doctrine (1938), Antun Radić’s Educational Guidelines (1940), Philosophy and Power (1953), Com-munity and Pseudo-Community (1954), J. J. Rousseau’s Way of Thinking (1958), and Meaning of Historical Heritage (1971).

Ključne riječi Pavao Vuk-Pavlović, politička filozofija, politika, odgoj, filozofija, vlast

Sažetak Premda nije izgradio filozofiju politike kao posebnu disciplinu, Pavao Vuk-Pavlović u svojim djelima donosi obilje razmatranja o politici. Ne samo što je duboko umovao i promišljao o državničkom umijeću i djelatnosti nego je politika u njegovu životu igrala značajnu, gotovo sudbonosnu ulogu. U predavanju se iznose na vidjelo njegovi pogledi na politiku, polazeći od njezina usu-stavljenja u okvir filozofije kulture. Pobližim rasvjetljavanjem politike ocrtavaju se dvije ključne relacije: napet odnos filozofije i vlasti te povezanost politike i odgoja. Kronološkim slijedom prikazano je deset naslova u koji-ma se politika pojavljuje kao značajna tema: Aristofan i rat (1915.), Filosofija Th. Hobbesa (1929.), Ličnost i odgoj (1932.), Politika, od-goj, religija (1934.), Spinozina nauka (1938.), Prosvjetne smjernice Antuna Radića (1940.), Filosofija i vlast (1953.), Zajednica i nazovi-zajednica (1954.), Misaoni put J. J. Rousseaua (1958.) i Značenje povijesne predaje (1971.).

U predavanju se raskriva ne samo izvrstan

1 Tekst ovoga izlaganja, održana 13. studenoga 2018. u okviru skupa Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem u Koprivnici, predstavlja izvadak iz šire studije ‘Filozofija politike Pavla Vuk-Pavlovića’. Studija je kasnije u cijelosti objavljena u zborniku Hrvatska filozofija i znanost: jučer, danas, sutra, Banić-Pajnić, Erna; Girardi-Karšulin, Mihaela; Paušek-Baždar, Snježana; Metesi Deronjić, Željka (ur.). Zagreb: Institut za filozofiju, 2019. Str. 81-129.


teoretik i autor značajnih rasprava o politici nego ujedno angažirani sudionik političkih zbivanja, član političke stranke i zagovor-nik izgrađenih političkih stavova i nazora. Izlaganje dokazuje kako je Pavao Vuk-Pavlović imao itekako čvrstu i razrađenu filozofiju politike, zasnovanu na najvišim etičkim na-čelima. Riječ je o filozofskom piscu koji je bio istinski poučavatelj svojega naroda. Njegovo djelo u tom pogledu i danas može služiti kao putokaz u najbitnijim pitanjima zasnivanja političke zajednice na najvišim načelima slobode, jednakosti, primata čovjeka pred državom i jedinstvena humanizma.

Zaključak je da se pravo zanimanje i po-mnije istraživanje Vuk-Pavlovićeve misaone ostavštine iz područja političke filozofije tek otvara i nadolazi. U njoj se nalaze dragocjeni uvidi i postavci koje valja na odgovarajući način ne samo protumačiti nego iz njih učiti i prihvatiti što je vrijedno i što nadilazi puku prošlost i jednokratnost. Obilje je svjetla duha sadržano u naputcima što ih je ostavio za odgonetavanje i dokučivanje tajni svijeta i smisla ljudskoga opstanka u ćudorednom i političkom obzoru. Dokazao je kako je istinski filozof ujedno i vrijedan učitelj i odgojitelj puka, ravnatelj i usmjeritelj njegova djelova-nja, razborit savjetnik i poticatelj duha, kako svojim naučavanjem tako i svjedočenjem pouke.

The paper reveals him not only as an excellent theoretician and author of important political debates, but also as a participant in political affairs, a member of a political party and an advocate of well-formed political standpoints and reflections. The presentation proves that Pavao Vuk-Pavlović had a very strong and elaborate political philosophy based on the highest ethical principles. As a philosoph-ical writer, he was the true teacher of his people. His work in this respect can still serve as a signpost in the most important issues of the founding of the political community on the highest principles of freedom, equality, human primacy before the state and unique humanism.

The conclusion is that the appropriate interest and greater scrutiny of Vuk-Pav-lović’s legacy of thinking in the field of political philosophy is only now opening up and supervening. It contains precious insights and postulates that deserve not only to be appropriately interpreted, but also to be learned from and accepted for something valuable and what goes beyond the past and historical uniqueness. There is plenty of light of spirit contained in the remarks that he has left for the decipher-ing and capturing of the secrets of the world and the sense of human survival in the moral and political horizons. He has proved that the true philosopher is also a worthy teacher and educator of the people, the head master and rectifier of its actions, a rational counsellor and an instigator of spirit, both by his teaching and testimony of the lesson.

13

‘On (Aristofan, o. a.) se je znao zvanim za politika, s pravom savjetovanja, da ravna sudbinom svog naroda, te je svoje pjesničke vrline i sposobnosti upotrijebio na posrednu poli-tičku djelatnost.’

—Pavao Vuk-Pavlović, Aristofan i rat, 1915.

Pavao Vuk-Pavlović u svojim djelima donosi mnoštvo etičkih promišljanja jednako tako i razmatranja o politici. Ne samo što je duboko umovao o politici nego je politika u njegovu životu igrala iznimno značajnu, gotovo sudbonosnu ulogu. U bitnim je smjerovima odredila njegov život, kako u Prvom tako još pogubnije u Drugom svjetskom ratu. Bila je neumitna i nakon Velikoga rata te još grublja nakon Komunističkoga prevrata. Totalitarne ideologije ostavile su znatan trag na njegovu život-nom putu. Pri tom je on od svojih prvih filozofskih ogleda o ratu u Aristofana do posljednjih spisa s velikom predanošću i promišljanjem pisao o politici i njezinoj ulozi u životu osoba i zajednica.

Podrobnije ocrtavanje i razmatranje Vuk-Pavlovićeve politič-ke filozofije odgovara na pitanje postoji li osnova zbog koje je u njegovu opusu ona zanemarivana po zastupljenosti za drugim granama. Koliko je politička refleksija prisutna izrijekom u okviru raznih disciplina u cjelokupnu njegovu opusu? Može li se govoriti o Vuk-Pavlovićevoj filozofiji politike? Što je s njego-vim političkim djelovanjem i angažmanom? Može li se za njega analogno kazati, kao što je on ustvrdio za Aristofana, da se iza filozofskih iskaza u pozadini zapravo kriju izvorne političke poruke i osebujan nauk upućen puku?

Pobližim rasvjetljavanjem cjelokupnoga opusa pred očima se raskriva ne samo izvrstan teoretik i autor značajnih ogleda o politici nego ujedno angažirani sudionik političkih zbivanja. Manje je poznato da je bio član političke stranke i zagovornik posve jasno izgrađenih političkih stavova i nazora. Tako se može potvrditi da Pavao Vuk-Pavlović doduše nije napisao posebno razrađenu filozofiju politike, ali je politika ostala jedno od središnjih pitanja koja je filozofski razmatrao i tematizirao u više svojih djela. Ona tvori dio njegove filozofije kulture u širem smislu.

U svojemu širem istraživanju, koje je u međuvreme-nu objavljeno, izdvojio sam i ocrtao deset naslova iz Vuk-Pavlovićeva opusa u kojima se politika pojavljuje kao značajna

Politička filozofija Pavla Vuk-Pavlovića — Pavo Barišić


tema: Aristofan i rat (1915.), Filosofija Th. Hobbesa (1929.), Ličnost i odgoj (1932.), Politika odgoj, religija (1934.), Spinozina nauka (1938.), Prosvjetne smjernice Antuna Radića (1940.), Filosofija i vlast (1953.), Zajednica i nazovizajednica (1954.), Misaoni put J. J. Rousseaua (O 180. obljetnici smrti) (1958.), Značenje povijesne predaje (1971.). O politici je riječ naravno u još nekim Vuk-Pavlovićevim djelima, ali ne u tako izraženom vidu kao u spomenutim naslovima. U sljedećem prikazu ograničio sam se samo na dva naslo-va iz navedena niza, na prvu objavljenu filozofsku raspravu Aristofan i rat iz 1915. te na članak Filosofija i vlast, izlagan 1953. na Međunarodnom filozofskom kongresu u Bruxellesu. Na toj podlozi nastojim ukazati na ključne političke refleksije s naka-nom ocrtavanja osnovnih postavki i nazora o filozofiji politike.

Napominjem, na početku, kako razmatranje Vuk-Pavlovićevih pogleda na politiku polazi od njegova širega usustavljenja filozofije kulture. U osvjetljavanju obzorja politike valja imati pred očima dvije ključne relacije koje se posebice izdvajaju u njegovu opusu: napet odnos filozofije i vlasti te povezanost i oprečnost politike i odgoja. Pri tom valja osobito istaknuti kako je Vuk-Pavlovićev odnos spram politike vrlo kompleksan. S jedne strane on postavlja pred nju velike zahtjeve i očekivanja. Na drugoj strani uočava u njezinoj logici podređenost moći, proglašujući kao jedini bezuvjetni imperativ političkoga morala načelo ‘razvij moć’ pod svaku cijenu. Pitanje je koliko je politiku preoštro rasuđivao i zašto se prema njoj izražavao u kategorijama za koje je sam obrazlagao kako zane-maruju ćudoredna načela. Ocjena koliko je u svojim prosudba-ma bio pravedan može se donijeti tek imanentnim sravnjiva-njem sa zahtjevima koje je sam postavljao u odnosu na ljudsko djelovanje.

Aristofan i rat (1915.)

Početkom Velikoga rata Pavao Vuk-Pavlović prekinuo je studij filozofije u Leipzigu, koji je pohađao četiri semestra u razdoblju od 1912. do 1914. Vratio se u Zagreb i ubrzo je podignut u vojsku 13. listopada 1914. U vojsci je ostao mobiliziran ‘neprekidno do 5. siječnja 1919. godine’.2 Dvadeset jednogodišnji unovačeni vojnik piše u okolnostima strašne svjetske kataklizme kritič-ki osvrt na Aristofanove kazališne predstave o temama rata i

2 Milan Polić, Život i djelo Pavla Vuk-Pavlovića, u: Sabrana djela 8, 32.

15

mira. Očito je mladi filozof osjetio potrebu tumačenjem klasič-nih mjesta filozofije i umjetnosti iznijeti vlastito promišljanja o tada aktualnim ratnim zbivanjima. Spis je objavljen u Jutarnjem listu3 1915. pod naslovom Aristofan i rat. Riječ je o jednoj od stožernih tema političke filozofije, uzrocima i posljedcima rata, dosezima i značenju mira.

Ponajprije, ocrtavajući lik slavnoga pisca i klasika stare komedije, nazivajući ga neotesanim ljubimcem gracija, ukazuje na duboke političke poruke kojima su prožete Aristofanove opore i slojevite kazališne predstave. Skica za portret pjesnika pokazuje da su predstave samo sredstvo kojim se po izvornom pozivu služi atenski državnik, ‘politik’. Doista, za unovačenoga filozofa u crno-žutoj odori Monarhije, koja je uskoro nestala s povijesne pozornice, Aristofan je po svojemu životnom posla-nju zapravo savjetnik puka u ključnim političkim poslovima. Kako je u uvodnom motu navedeno, pjesnik je kao svoj pravi životni poziv smatrao državništvo, upravljanje najvišim poslo-vima političke zajednice i ravnanje ‘sudbinom svog naroda, te je svoje pjesničke vrline i sposobnosti upotrijebio na posred-nu političku djelatnost.’4 Iza fasade smijeha i poruke krije se tako najozbiljnija zauzetost za poslove i pitanja polisa. Pjesnik je tako istinski državnik, kazalište je njegova agora, ne samo dionizijska svečanost nego i politička pozornica. Tu on izvrga-va poruzi demagoge i sofiste, šiba svojom reskom i ubojitom satirom pojave sikofantizma, hipokrizije i brojne deformacije u atenskom društvu. Poruke su univerzalne jer te pojave ni danas nisu ništa manje zastupljene u mnogim društvima.

U članku, nadalje, mladi filozof koji se već od završnih razre-da gimnazije počeo osobito zanimati za područje stare grčke i rimske kulture i filozofije, iznosi na vidjelo i potanko razlaže trajne motive u Aristofanovim komedijama koji prate rat. Kao jednu od ključnih popratnih pojava rata, što ih svojom ne-smiljenom kritikom i porugom ismijava atenski pisac, navodi korist i bogaćenje manjine. Pozivajući se na slavnu komediju Aharnjani, ukazuje na problem demagogije i prijevare naroda što su često s time povezani. Jer, kako obrazlaže, ‘rat donosi ko-rist tek nekolicini što ih prevaren narod izabra, da vrše službu preblizu državnoj blagajnici’.5 Opsjena naroda zbog manjinskih probitaka vlastodržaca univerzalna je tema politike Zavodnici puka ili demagozi prikazuju koristoljublje i osobni dobitak kao opći interes. Poput antičkoga pjesnika koji je za svoje oštre


3 Jutarnji list tiskan je u tiskari čiji je vlasnik bio djed Pavla Vuk-Pavlovića po majčinoj strani Ignjat Granitz. Nakon Granit-zove smrti 1908. tvrtku je vodio Ernest Schulz do 1920. kada se spajanjem s tiskarom Ivana Novaka preimenovala u Tipogra-fiju d.d. V. o tome Milan Polić, Sabrana djela 8, 21.

4 Pavao Vuk-Pavlović, ‘Aristofan i rat’, u: Sabra-na djela 5, 21.



prijekore i šale znao biti priveden na sud te zadobiti ‘modrice i otekline’ od političkih silnika i pukovođa kakav je bio general Kleon, trgovac i ratni huškač u vrijeme ‘bratoubilačkoga’ i ‘sra-motnoga’ peloponeskog rata, i mladi je pristaša mirotvorne po-litike u svojoj kritici oštar i nesmiljen. Sklon je i zagovara mir i primirje, oštro zasijeca u motive onih koji potiču rat i sukobe.

Pri tumačenju idejne potke Aristofanovih komedija autor je posegnuo za teorijama dva moderna filozofa. U Aharnjanima je prepoznao analogiju s Benthamovom utilitarističkom teorijom o mogućnostima postizanja sreće i blagostanja puka mate-rijalnim plodovima mira. Poslužio se isto tako Humeovom glasovitom prispodobom iz ogleda O javnom kreditu kojom se rat, borbe i bojevi uspoređuju s tučnjavom toljagama u trgovini porculana. Pouka je nedvosmislena, sukobi i mlaćenja ne izazi-vaju samo rane i otekline nego i tvarnu štetu koju valja platiti za porazbijana dobra. Svaka je usporedba usmjerena na dokazi-vanje štetnosti rata i prednosti mira. Tome treba težiti, smatra mladi zagovornik mira, kako pjesnik i filozof tako i državnik i istinski vođa puka.

Članak spominje naslove brojnih Aristofanovih drama. Uz Aharnjane, u kojima se na vidjelo iznose štete i pogibelji rata za dobro naroda, posebice se tematiziraju motivi iz drame Vitezovi. Opet su u središtu državnici, a među njima osobito Aristofanov protivnik, demagog Kleon. Riječ je o koristolju-blju pukovođa koji pokreću ratove, potiču i huškaju narod na sukobe i uništavanje. Služe se naravno opsjenama i varkama, laskanjem i podilaženjem puku kako bi za sebe ostvarili probi-tak. Kleon je ne samo ismijan i optužen za posezanje u državnu riznicu nego je raskrinkan i zbog primanja mita i veleizdaje. Za Vuk-Pavlovića dobivena nagrada i gromoglasan uspjeh i odobra-vanje što su pratili tu dramu na dionizijskim igrama jasno su svjedočanstvo kako je pjesnik iznio na vidjelo ono što je narod u osnovi ćutio u dubini srca.

Međutim, paradoksalno je otkrio i nemoć puka da se riješi takvih opsjenarskih zavoditelja. U pozadini je blaga kritika radikalne demokracije i njezinih deformacija, ‘vladanje naj-niže, najprostije, najnesposobnije fukare – to je za Aristofana ta u narodu uskrsla apsolutna demokracija’.6 Naravno, ni sam

6 Pavao Vuk-Pavlović, ‘Aristofan i rat’, u: Sabrana djela 5, 24.

17

Vuk-Pavlović, koji je u mnogim svojim djelima kasnije izrazio vlastiti pozitivan stav i naklonost prema demokraciji, ne skriva svoje dvojbe pred manjkavostima ekstremne demokracije. U Aristofana je to ilustrirano u nizu drama, od Oblaka gdje je Sokrat optužen kao vrhunski sofist za razvijanje umijeća prepirke i kavge koje vode do sukoba i rata, do Ptica u kojima su tako nahuškani Atenjani u apsurdnosti svojih pustolovina odlučili navijestiti rat i samim bogovima. No zanimljivo je pitanje zašto Aristofanovu dramu Mir proglašuje najslabijom. Očito prijepor i nadmetanje pružaju puno zanimljiviju zabavu građanima nego pomirenje i blagostanje. Kako umjetnost tako i politika u agonalnom se ozračju razvijaju s većom strašću.

Prikazujući teme i kritičke mete pojedinih komedija, Vuk-Pavlović dokazuje kako ‘državni rat’ nema nikakvo opravdanje jer se ‘podloga za državljansku solidarnost ne sastoji u izvanjem odnošaju građana prema drugim državama, već u unutarnjem odnošaju građana između sebe’.7 Otuda komik poseže za po-rugom i smijehom kako bi širim krugovima puka prispodobio besmisao i suvišnost rata. U osnovi je prosvjetiteljska težnja za uzdizanjem značenja i ostvarenjem mira. To je stanje u kojemu narod može ostvariti svoju istinsku sreću i življenje u blagostanju.

Pri tom je geslo vlastite filozofije očitovao u isticanju indivi-dualne slobode i postavljanju svrhe države u slobodi građana. Zaključio je kako ‘uzrok svim Aristofanovim odlučnim izpadi-ma protiv rata moramo tražiti u njegovom uvjerenju da država postoji radi pojedinca. U tom se je slagao s najdubljim osjećajima Atenjana, koji su u blagostanju i sreći pojedinaca tražili cilj države’.8 Naravno da su takva Vuk-Pavlovićeva osvjedočenja morala dovesti do sukoba s ideologijama koje su od države stvarale idolatriju te slobodu i sreću pojedinaca podvrgavale velikim povijesnim misijama. Ali kao što je, objavljujući kao unovačeni vojnik filozofski ogled s jasnim argumentima protiv rata i za mir posvjedočio iznimnu hrabrost i intelektualnu čvr-stinu, tako je ostao dosljedan i postojan kada su ga predstavnici totalitarnih režima ili zagovornici autoritarnih načina vladanja nastojali slomiti i samljeti u svojim vrtlozima i prevratima



8 Pavao Vuk-Pavlović, ‘Aristofan i rat’, u: Sabra-na djela 5, 28 i sl.


Filosofija i vlast (1953.)

Na svjetskim je filozofskim kongresima Pavao Vuk-Pavlović izlagao uglavnom teme iz područja političke filozofije. Jednu od središnjih tema, prijeporan i povijesno bremenit odnos filozo-fije i vlasti, izložio je na 11. Međunarodnom filozofskom kon-gresu u Bruxellesu 1953. Održao je predavanje na njemačkom jeziku pod naslovom ‘Philosophie und Herrschaft’.9 Hrvatski prijevod članka objavljen je 1969.

Ocrtavajući ulogu filozofije u spoznaji i izgradnji vrijedno-snih sustava i stajališta, autor polazi od temeljne njezine zada-će u bezuvjetnom traganju za istinom. U tom sklopu ukazuje na potrebu oslobađanja filozofije od izvan-teoretskih ograniče-nja. Za razliku od pojedinačnih, poglavito egzaktnih znanosti, filozofija je prožeta pobudama koje često nadilaze puku teoret-sku dimenziju. Ona u svojoj punini nosi u sebi jednako teoret-sku kao i ne-teoretsku funkciju zato što se obraća čovjeku u cjelini njegovih stvaralačkih i kulturnih dometa. Prema njego-vu osvjedočenju, ‘u savršenoj njezinoj punoći nije nastojanje filosofije upravljeno samo na osvjetljenje, nego štoviše odlučno na oslobađanje stvaralačkih snaga čovjekovih, na duševno pro-dubljenje i duhovno obogaćenje svojevrsnoga ljudskog života.’10 Filozofija nije dakle samo spoznajna djelatnost nego je istodob-no i kulturo-tvorna. Razmatrajući i oblikujući sklop kulturnih vrednota, ona gradi duhovni i vrijednosni horizont čovjeka.

Zato posebice ističe prosvjetnu ili andragošku misiju is-tinske filozofije. Njezina je prava zadaća kako teoretska tako i praktična, koliko promatračka toliko i djelatna. Ona nije samo tumač zbilje i života nego ‘smislotvorna nauka jednoznačno djelovna upućujući u sasvim određenom i isključivom smje-ru na ujednačeno u neku ruku ostvarivanje vrednota’.11 Time filozofija pospješuje izgradnju i usklađivanje ljudske zajednice, omogućuje duševno i duhovno prilagođavanje čovjeka ćudo-rednom i političkom zajedništvu. Ona oblikuje svijet i obrazuje čovjeka za dobar život. Po tome se razlikuje od prividne filozo-fije u kojoj pobude što dolaze izvan teoretske sfere prevladaju i opsjenjuju ispravan pogled. Za Vuk-Pavlovića ‘nazovi-filozofija’ zasljepljuje i ograničuje slobodnu uporabu uma. Riječ je o ‘kr-njoj’ ili manjkavoj filozofiji, nedostaje joj punina življenja u obje dimenzije.

9 Predavanje je objavljeno na njemačkom izvorniku u kongresnoj publikaciji Actes du XIème Congrès In-ternational de Philosophie, vol. 1, Bruxelles (Amster-dam-Louvain) 1953., str. 142-147.

10 Pavao Vuk-Pavlović, ‘Fi-losofija i vlast’. U: Sabrana djela 3, 107.


19

Za autora je osobito značajna filozofija u izvornom određe-nju kao djelatnost koja stvara smisao i omogućuje ostvarivanje vrednota. U tom značenju istinska filozofija vezuje ljude ‘više ili manje u sumišljenike, u lica slična namjerenja, u bića napokon razmjerno pojačane mogućnosti međusobne snošljivosti. A time se filosofija uvelike očituje kao moć sposobna da upravo iz duševne dubine izazove neko usklađenje i ujednačenje u ljudi, čime biva snagom, koja u značajnoj mjeri oživljava bitne činioce zajedništva, jednom između najodličnijih veličina oblikovate-ljicâ zajednice.’12 U tome je osobita zadaća filozofije u društvu, njezina uloga koja nadilazi svaku drugu znanost. Filozofija za svaku zajednicu ima posebno značenje, ona joj može oblikovati smisao i vrijednosti.

Međutim, tu se upravo kriju zamke za filozofiju i filozofe. Vlastodršci koji teže moći nastoje se okoristiti filozofijom, po-kušavaju je instrumentalizirati za svoje potrebe. U tom sklopu opisuje nastojanje vlasti da se posluže filozofijom kao ideologi-jom u borbi za moć. Poželjni utjecaj filozofije privlači moćnike: ‘Nema povijesna razdoblja, u kojemu čovjek moći ne bi bio gledao prihvatiti i javno mnijenje siliti na ovo ili ono već njemu prikladno filosofičko naučanje, da bi mu njegovo obrazovno svojstvo služilo pri izgrađivanju društva odnosno olakšavalo ili i osiguravalo njegovo organiziranje. Nikoja volja za moću ni borba o vlast ne može to zaobići. Dade se to osobito osjetiti kod korjenitih, ne rijetko prevratničkih promjena u odnosima moći odnosno vlasti.’13

Opisujući ulogu filozofije kao ancilla rerum politicarum izrekao je dakle vrlo hrabru osudu komunističke vladavine i političkoga prevrata. Isto tako se ogradio od zloporabe filozofije u ideološke svrhe, opravdanja bilo kojega oblika totalitarne vla-davine. Kada se uzmu u obzir vrijeme i kontekst u kojemu je to izrečeno, tada autor doista zaslužuje divljenje za intelektualnu hrabrost kojom je svjedočio istinski poziv filozofa. Dokazao je da kada opisuje stanje i zadaću filozofije, ograđujući se od svih oblika njezine deformacije u boljševizmu, lenjinizmu, staljiniz-mu, nacizmu, fašizmu ili bilo kojem drugom vidu ideologije, in-telektualac ne mora izdati visoke vrednote istine i pravednosti

Naslovljeni odnos između filozofije i vlasti, dokazuje autor, trajno je antagonističan. Prijepor je trajan i dubok, istinska se filozofija opire ujarmljivanju. Traženje istine zahtijeva slobodu,


12 Pavao Vuk-Pavlović, ‘Filosofija i vlast’. U: Sabrana djela 3, 108.



vlast je pak nastoji uvijek ograničiti: ‘Tako je, gdje filosofija ima da opstoji, filosof primoran da se stalno bori za tu slobodu. Jer ništa prema iznesenim okolnostima ne može zamutiti uvid, da filosofija i vlast bistveno stoje u odnosu antagonizma.’14 Potvrđuje to i cijela povijest, prečesto su filozofi platili glavom istinu koju su iznosili na vidjelo. Pogotovu su postajali žrtvom ako se nisu dali podložiti ideološkoj matrici vlasti.

No snaga je i veličina filozofije u dubini njezine spoznaje i vrednota koje stvara. Nije naravno u pukoj službi režimu. Stoga je istinsko mislilaštvo, prava mudrost, povezana s čovječnošću. Filozofski poziv uz smjernost i ponos zahtijeva i ćudorednu hrabrost, zalaganje za uvjerenje cijelom osobnošću. ‘Jer otrov, vatra i bodež, tamnica i progonstvo i, gdje su događanja blaža, zabrana govora, sprečavanje javna ispovijedanja i slobodna priopćavanja, diskriminacija i poniženje ne rijetko su, kako je općenito poznato, njegova sudbina.’15

Sam je autor iskusio na vlastitoj koži što znači zabrana go-vora i predavanja kada su se ideološki indoktrinirani studenti pobunili i otjerali ga s profesorske govornice. Uz to ideološko protivljenje i nesnošljivost, vezano je naravno sprječavanje javna ispovijedanja i slobodna priopćavanja. Sve su to oblici u kojima filozofija trpi u napetom odnosu prema vlasti, ali zato istinska filozofija političkoj zajednici i njezinim građanima može davati smjerokaz i vlasti nuditi korektiv. To čini i kada je vlast uvažava i prihvaća poruka, ali isto tako pomaže zajednici u traženju smisla i puta i onda kada vlast progoni filozofe, baca ih u tamnice i zabranjuje njihovu traženu istinu.

O diskriminaciji i poniženjima filozofa koji su istinu neu-vijeno iznosili na vidjelo previše je povijesnih svjedočanstava. Nije bez razloga upravo Sokratova sudbina jedan od najsvjetli-jih primjera zbog kojih je ostao prepoznatljiv junak cijele po-vijesti filozofije. A i Vuk-Pavlović je, barem u pripadnom dijelu što ga je svjedočenje filozofske istine zapalo u ideološki rastr-ganom 20. stoljeću, nasljedovao nešto od takva usuda pravoga filozofa koji se ne dade tek tako staviti u službu vlasti i govoriti kako od njega zahtijeva vladajuća ideologija. Istina je filozofu svetija od prolazne vlasti. A za dosezanje istine, kako smatra au-tor, filozofu nije dovoljna samo njegova ‘sposobnost mišljenja’,



21

koliko god ona bila znatna i posebna. Traže se ne samo umne nego i ćudoredne vrline poput ‘smjernosti’ i ‘ponosa’.16 Na vrhu su ljestvice ipak intelektualno poštenje i nadasve ‘ćudoredna hrabrost’. Tko zataji u svojemu filozofskom pozivu na tim ispi-tima, ne može se nazivati filozofom. Riječ je o ‘nazovi-filozofiji’, a ne o autentičnom traženju i svjedočenju istine.

O pozivu ‘politika’

Nakon sažetoga pregleda osnovnih postavaka o politici u Vuk-Pavlovićevim djelima od 1915. do 1971. znakovita su se rasvjetljenja ocrtala u pogledu na njegovu praktičnu filozofiju. Zaključno je korisno stoga ponovno se osvrnuti na uvodno raz-matranje i postavljena pitanja. Što životni opus i promišljanje o politici preko pola burnoga stoljeća, neki ga nazivaju ‘mračnim’, ovdje u razmaku od punih 56 godina kazuje o pitanju vezanom uz navod preuzet kao moto ovoga prikaza? Kakve zaključne postavke proistječu iz tumačenja Aristofanove djelatnosti i istinskoga poziva pjesnika i državnika izložena u prvom Vuk-Pavlovićevu filozofskom ogledu? Je li zapravo i sam zagovor-nik mirotvornih ideja i primata čovjeka pred državom poput slavnoga klasičnog pisca, rasvjetlitelja opsjena i zabluda puka te bičevatelja poroka svojeglavih moćnika, posredno svojim filozofskim djelom i iznimnim stvaralaštvom želio biti politički savjetnik svojega naroda?

Ponajprije valja poći od činjenice da filozofsko promišljanje o politici Vuk-Pavloviću nije sporedna preokupacija niti su iz-njedreni pogledi i osvrti zanemariv dio njegova opusa. Štoviše, usudio bi se kazati da su političke teme u središtu njegova zanimanja. Izneseni stavovi i dugotrajna promišljanja ugrađeni su u širi kontekst njegove filozofije kulture, odgoja, ćudoređa i estetike, ali ih ne prikriva niti zatomljuje nego se u svakom kontekstu osjeća pozvanim iznijeti vlastiti sud i promišljanje o smislu življenja u političkoj zajednici i pravednom djelovanju.

Nadalje, često je bio kritičan i gotovo nepovjerljiv prema politici, ali nije umanjivao njezino značenje za život ljudi i po-stizanje svrhe djelovanja u ćudorednoj zajednici. Premda je bio




i formalno član Hrvatske seljačke stranke i vrlo pohvalno pisao o zaslugama njezinih utemeljitelja i njihovu poslanju, sam se zacijelo nije osjećao pozvanim za politika u prvom licu, postati politik ili državnik po životnom pozivu. Imao je svoje nazore zbog kojih je tu ulogu izbjegavao javno prihvatiti i kada je imao izgleda za to, ali svojim je filozofskim promišljanjem i neumor-nim perom, kako smo prikazali u razvojnoj putanji od 1915. do 1971., izgradio vlastitu političku filozofiju koja ima veliku vrijed-nost i znatan doseg. Ona se ističe univerzalnošću oštroumnih i vidovitih poruka. Neraskidivo je povezana sa svime kroz što je prolazio tijekom svojega života. Dijelio je sudbinu zajednice u kojoj je živio i naroda kojemu je pripadao. U tom je pogledu bio politički savjetnik ne samo svojega naroda nego je njegova poruka bila usmjerena na univerzalno, na ukupnu čovječansku i svjetsku zajednicu.

Prikaz opisanih djela potvrđuje zapravo da je itekako osjećao potrebu i dužnost iznositi svoja stajališta i prosudbe o politici i pitanjima življenja u zajednici. Govorio je o tome kao filozof, sa stajališta logičke dosljednosti i ćudoredne utemeljenosti. Politika je za njega dobra i opravdana u onoj mjeri koliko zado-voljava etičke svrhe, kada se približava onome univerzalnome u ljudskom djelovanju. Tako zacijelo i politika i oni koji su joj se posvetili mogu ostaviti iza sebe nešto trajno i postojano, nešto što ne pripada samo jednokratnoj prošlosti i povijesti nego postaje vrijedna baština za sve kulture: ‘Kakogod međutim u specijalnim slučajevima možda i bilo, smije se ipak općenito ustvrditi, da politički vrijedi samo zbiljski uspon vlasti, vàlja, drugim riječima, samo ono, što je u posljednjem vidu takove naravi, da doista može u stvari pripasti bilo kojoj, bilo kakvoj i bilo čijoj prošlosti.’17 Politici trajnu vrijednost kao i etici daju univerzalne kreposti, ono što vrijedi za sve i sva vremena, što nadilazi jednostranost i jednokratnost.

Pavao Vuk-Pavlović od svojega je prvoga antiratnoga i mirotvornoga spisa o Aristofanu osporavao i dolazio u sukob s ideologijama koje su od države stvarale idolatriju te slobodu i sreću pojedinaca podvrgavale velikim povijesnim misijama. Opirao im se i povlačio u osamu, i jasno se ograđivao od njih. Stao je odlučno na stranu progonjenih i osudio progonitelje.

17 Pavao Vuk-Pavlović, Ličnost i odgoj 142.

23

Međutim, neke njegove kolege profesori filozofije izgubili su se i zabludjeli u bespućima totalitarnih ideologija i u službama zlim moćnicima. Pri tom valja zacijelo odvojiti nečiji filozofski opus, koji može biti vrijedan proučavanja od zabludjela politič-koga djelovanja.

U tom pogledu kao nit vodilju njegove političke filozofije koja i danas inspirira svojom životnošću, valja istaknuti geslo da su progonjeni bolji i plemenitiji od progonitelja. Ljudska su sloboda i dostojanstvo najviše i univerzalne vrednote, a svaka ideologija koja ih poništava zaslužuje osudu. Imao je itekako čvrstu i oblikovanu vlastitu filozofiju politike zasnovanu na najvišim etičkim načelima. U tom pogledu riječ je o vrlo anga-žiranom filozofskom piscu koji je zapravo bio istinski pouča-vatelj svojega naroda. Njegovo djelo i danas može služiti kao putokaz u najbitnijim pitanjima zasnivanja političke zajednice na najvišim načelima slobode, jednakosti, primata čovjeka i humanizma.

Odgovor na pitanje je li imao izgrađenu vlastitu političku filozofiju jednoznačno je potvrdan. Njegov opus od prvoga do posljednjeg spisa potvrđuje ne samo da je imao nego je to jedan od najizvornijih i za buduće istraživače zacijelo najprivlačnijih dijelova njegova filozofiranja. Kao što je svjestan da se ne može govoriti o odgoju i obrazovanju bez promišljanja okvira ćudo-redne i političke zajednice, čovjekova mjesta u društvu i obliko-vanja smisla življenja, tako je sasvim jasno za filozofiju dokazao kako ona ne nastaje samo iz unutarnjih teoretskih potreba. Istinska filozofija ima kako svoje pobude isto tako i domete prema onome što nadilazi uske teoretske okvire i povezuje čo-vjeka i njegov smisao življenja i djelovanja s transcendencijom i apsolutnim.

Zašto je istraživanje o političkim temama koje Vuk-Pavlović nije zaobilazio niti izbjegavao nego se štoviše osjećao pozva-nim izreći svoj sud o bitnim pitanjima društva, ostalo izvan vidokruga tumačenja? Odgovor na to pitanje sadrži u sebi zacijelo više razloga. Jedan je od njih svakako vezan uz vlada-jući kontekst u kojemu piše o politici. Veći dio svojega života sam je autor proveo u autoritarnim i totalitarnim režimima ali ne u njihovoj službi. O politici se stoga nije bilo jednostavno



izjašnjavati. On je posezao za raznim oblicima iskaza u kojima je vrlo oštro iznosio svoje kritike rata, idolatrije države, nacije ili klase, krajnosti kolektivističkih ideologija ili nasilnih egalita-rizama, podjarmljivanja osoba i neslobode mišljenja ili izričaja. U društvu opterećenom ideološkim matricama nije bilo jedno-stavno iznositi javno mišljenje o takvim prijepornim pitanjima.

Prema našem završnom sudu, pravo zanimanje i pomnije istraživanje Vuk-Pavlovićeve misaone ostavštine iz područja političke filozofije tek se otvara i nadolazi. U njoj se nalaze dragocjeni uvidi i postavke koje valja na odgovarajući način ne samo protumačiti nego iz njih učiti i prihvatiti što je vrijedno i što nadilazi puku prošlost i jednokratnost. S razlogom su mnogi njegovi neposredni učenici prepoznali kakva se vrijed-nost krije u njegovoj filozofiji. Uočili su i posvjedočili koliko je svjetla duha sadržano u naputcima što ih je ostavio, ne samo svojemu narodu i bližnjima nego univerzalnoj zajednici, za odgonetavanje i dokučivanje tajni svijeta i smisla ljudskoga opstanka u ćudorednom i političkom obzoru. Dokazivao je kako je istinski filozof ujedno i vrijedan učitelj i odgojitelj puka, ravnatelj i usmjeritelj njegova djelovanja, razborit savjetnik i poticatelj duha, kako svojim naučavanjem tako i svjedočenjem pouke.

25


Radomir Videnović —prof. dr. sc. RADOMIR VIDENOVIĆFilozofski fakultetNiš, [email protected]

27

Filozof i čovjek: Pavao Vuk-Pavlović

The Philosopher and the Man: Pavao Vuk-Pavlović

Key words philosopher, human, experience, aesthetic laboratory, Pavao Vuk-Pavlović

Abstract The paper present short review of the Pavao Vuk-Pavlović work at the Faculty of Philosophy in Skopje. His contribution to the philosophical life in Macedonia and beyond is important and unforgetabble. He wrote Spirituality and Art, the world signif-icant study, Philosophy and Worlds… two collections of poems, Zov i Razvaline, and other works.

Farsighted ininitiative of Vuk-Pavlović is aesthetic laboratory at the Faculty of Philoso-phy in Skopje.

The starting point of his philosophy is ex-perience-place and hotspot of gnoseological, ontological, axsiological and ethical problems.

Ključne riječi filozof, čovjek, doživljaj, estetič-ki laboratorij, Pavao Vuk-Pavlović

Sažetak Rad je kratak pregled aktivnosti Pavla Vuk–Pavlovića na Filozofskom fakultetu u Skopju. Njegov doprinos ne samo filosofskom životu u Makedoniji je značajan i nezaboravljen. Tu je napisao Duševnost i umjetnost, svjetski značajnu studiju, Filosofije i svjetovi... dvije zbirke pjesama, Zov i Razvaline i druga djela.

Dalekovida inicijativa Vuk-Pavlovića je i este-tički laboratorij na Filozofskom fakultetu prvi te vrste na Balkanu.

Ishodište njegove filosofije je doživljaj – stje-cište i žarište gnoseoloških, ontoloških, aksio-loških i etičkih problema.


Pavao Vuk-Pavlović mi je bio profesor na studiju filozofije, na tada, nekako visokim drvećem zaklonjenom skopskom Filozofskom fakultetu u Autokomandi od jeseni 1969. godi-ne do njegovog odlaska u mirovinu i ispraćaja iz Skopja 1971. godine. Vuk-Pavlović je u šezdeset petoj godini života., 1958.godine počeo predavati u Skoplju. Prekidi u njegovoj inače znamenitoj akademskoj karijeri i njegov dolazak u Skoplje kao da potvrđuju njegove riječi da istina i velika stvaralačka djela u kulturi nisu uvijek poželjna, tražena, prihvaćana i priznavana.

Kako je sam govorio, u Makedoniji je našao svoju drugu domovinu, a ‘njegovo ime na Skopskom Univerzitetu i da-nas je svakodnevno živo; realnost utjecaja je jača čak i od uspomena.’1

Za mene je Pavao Vuk-Pavlović talasanje pedagoškog erosa, uvođenje u filozofiju i inicijacija. To emaniranje je produženo i poslije odlaska Profesora iz Skoplja – povremenim pismima i obraćanjima Učitelju, na adresu koja još uvijek za mene ima posebno značenje: Ludbreška 14, 41000, Zagreb. Sada je na tom prostoru suvremena i blistava zgrada.

O tragovima koje je Vuk-Pavlović iza sebe ostavio u ma-kedonskoj kulturi piše akademik Georgi Stardelov, njegov asistent i nasljednik na katedri za estetiku:

‘Visoki ugled u svijetu nauke i obrazovanja jedan Univerzitet stiče prema visokom ugledu njegovih profesora koji su predavali i djelovali na njemu. Takva jedna ugledna lič-nost sa visokim renomeom u evropskoj filosofiji i kulturi, koja je bila veliko naučno dostojanstvo našeg Univerziteta, je bio hrvatski filosof, profesor Pavao Vuk-Pavlović, jedan, nesumnji-vo, od najvećih i najznačajnijih filosofskih mislilaca na našim jugoistočnim evropskim prostorima. Profesor Vuk-Pavlović je posebno zadužio Skopski univerzitet, osobito Filozofski fakul-tet, ali i mnogo više od toga našu filosofsku misao i kulturu.’2

Skopski je period za Vuk-Pavlovića bio vrlo plodan. Tu su napisana mnoga djela iz aksiologije, pedagogije, filozofije kul-ture i filozofije povijesti, kao i povijesti filozofije. U Skoplju su izdane i njegove dvije zbirke filozofskih soneta Zov i Razvaline.

Tu je napisao i svoje glavne estetičke rasprave koje su kasnije, 1976. godine zaokružene i objavljene u djelu Duševnost i umjetnost. Fundamentalna rasprava Filosofije i svjetovi također je napisana i prvobitno objavljena u Skoplju

1 Temkov, Kiril, Etički pogledi Pavla Vuk-Pavlovića, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Zagreb, Institut za filozofiju, 1987. Br. 1-2, str. 120.

2 Stardelov, Georgi, Pogovor knjizi Stvaralaštvo i muzejska estetika, posvećenoj Pavlu Vuk-Pavloviću, urednik Kiril Temkov, Metaforum, Skopje, 1994. Inače, Temkov je jedan od najznačajnijih obnovitelja interesovanja za djelo Vuk-Pavlovića, na prijelomu drugog i trećeg milenija.

29

Pavao Vuk-Pavlović je postavio temelje ‘skopske filozofske škole‘ koja istražuje specifičnosti filozofske misli na Balkanu, vodeći računa o tradiciji i korijenima ali i o horizontima i vizi-jama budućnosti.

Pod njegovim su vodstvom kao doktorske disertacije u Skoplju obranjena sljedeća istraživanja filozofske tradicije: ‘Teorija saznanja i formalna logika kod Jugoslavena‘, (dr. Jonče Josifovski), ‘Povijest estetike kod jugoslovenskih naroda‘, (dr. Georgi Stardelov) i ‘ Povijest marksističke filosofije u Jugoslaviji‘ ( dr. Miloje Petrović ).

Kao najdalekovidnija inicijativa Vuk-Pavlovića pokazalo se osnivanje Estetičkog laboratorija u Skopju 1959. godine. koja zapravo baštini dostignuća psihološkog i psihološko–estetič-kog laboratorija u Leipzigu (za vrijeme studija Vuk-Pavlovića) pod rukovodstvom Johannesa Volkelta, a prije toga Wundta i Fechnera. U skopskoj Laboratoriji se na osnovi filozofskih i estetičkih postavki Vuk-Pavlovića neposredno istraživala umjetnost – iz nje same, čime se stvarala odgovarajuća esteti-ka koja je nadilazila okvire muzejske estetike.

Svoju bogatu izuzetno značajnu filozofsku biblioteku od 2000 knjiga, Pavao Vuk-Pavlović je zavještao Estetičkom laboratoriju skopskog Filozofskog fakulteta, a za svoju djelat-nost Laboratorij je dobio najviše priznanje grada Skopljan – Nagradu 13. Novembar.

Na stogodišnjicu rođenja Vuk-Pavlovića, 1994.godine, njegov učenik i asistent Kiril Temkov u okviru izdavačke djelatnosti Metaforum/Epoha ustanovio je ediciju ‘Estetički laboratorij‘ posvećenu uspomeni na osnivača.

Svojim idejama i djelatnošću Vuk-Pavlović je ostavio zna-čajne i vidljive poticaje kod mnogih svojih studenata i surad-nika, naročito kod Kirila Temkova, Georgi Stardelova, Vere Georgieve, Kice Bardžiovske Kolbe, Ivana Deparovskog...

Tu se koncentrični krugovi utjecaja ne završavaju, niti sada. Tekst pred vama, nadam se, pokazuje da filozofija nije samo

teorija i promatranje, već djelatnost, aktivnost i jedan eminen-tno etički čin. Ličnost i djelo Pavla Vuk-Pavlovića to eklatan-tno pokazuje.

Za Vuk-Pavlovića se može reći ono isto što je on sam napi-sao o svom profesoru Đuri Arnoldu: da je cijelog svog života radio na najvrednijem djelu svog života, a to je – on sam,

Filozof i čovjek: Pavao Vuk-Pavlović — Radomir Videnović


njegova ličnost. U ličnosti Vuk-Pavlovića se pokazuje uzaja-mnost njegove filozofije i njegovog života:

‘ Zato su takve ličnosti potrebne svetu barem toliko koliko su potrebna i mnoga kulturna dobra koja je čovjek stvorio.‘3

Beskrajna strpljivost profesora Vuk-Pavlovića na seminari-ma i u neformalnim razgovorima i kontaktima je svjedočanstvo njegove sposobnosti da se prilagodi nivou svojih sugovornika.

Brojni su skopski studenati Vuk-Pavlovića postali poznati i priznati i van granica Makedonije, a postavljanjem temelja Skopske filozofske škole (čijih se principa treba i danas sjetiti) i osnivanjem Estetičkog laboratorija u Skoplju, uvaženi je profe-sor upravo to i htio.

Njegovi studenti (i ja među njima) s ponosom mogu reći da im je takav autentični filozof i čovjek kreposti bio profesor.

Ishodište filozofije Pavla Vuk-Pavlovića je – d o ž i v lj a j – stjecište i žarište gnoseoloških, ontoloških, aksioloških i etičkih problema. Doživljaj je usidren u zazbiljnosti kao najširoj kate-goriji, koja je ukupnost doživljaja i doživljenog. Zazbiljnost je u svom totalitetu neicrpna, pa se u doživljaju (može) očitovati i aktualizirati na beskrajno mnogo načina. Doživljaj je ono što je sigurno, nesumnjivo dato. Spoznaja je poseban vid doživljaja, to je fakt dat preko doživljaja.Prema Vuk-Pavloviću, fakti stoje ‘logički prije svake spoznaje i svake filosofije‘. Jer, kako kaže, ‘filosofska spoznaja je specifična, ona se ne interesira za posto-janje fakata kao takvih, već za smisao fakata.‘

Doživljaj ima tri fenomenalno i logički nezavisna sloja – prastav znanja, bistvo i međustav znanja. Međutim, kao djelovi cjeline spoznajnog doživljaja, oni su doživljajno zavisni, nesa-mostalni. Prastav je ono što je iskonsko, neposredovano; on logički prethodi svakoj refleksiji (i ne može se dokazivati). Čin/fakt je samo ono što ima udjela u smislu. Ono po čemu čin postaje ono što jeste, njegova jezgra jest – bistvo.

Ali, kada bi ‘znano‘ ostalo u svom neodređenom postojanju, ne bi se moglo spoznati jer znanje o postojanju nečega nije dovoljno. Zato, prema Vuk-Pavloviću, između prastava znanja i stava spoznaje mora postojati neki posrednik, neka vrsta među-stava. Ako prastav kazuje da čin jest, međustav kaže šta čin nije.

Pri međustavnom aktualiziranju znanja, doživljaj se diri-mira na svjesnost – funkciju kojom se vrši razlikovanje i pred-metnost – kao ono što se pri tom razlikuje. To je rascep subjekt – objekt i bez njega nema nikakve svjesne spoznaje.

3 Kako pišući o Gjuri Arnoldu kaže sam Vuk-Pavlović.

31

Prema teoriji predmeta, doživljaj kao cjelina je shvaćen kao predmet višeg reda – kompleksija, a prastav i međustav, kao i svjesnost i predmetnost su – inferiora.

Inferiora mogu biti zahvaćene na dva načina:

a) preko logičko–fenomenalne nezavisnosti – empirički stavb) u doživljajnoj zavisnosti – metempirički stav

Ovi spoznajni stavovi se mogu kombinirati na četiri relacije:

1. empirički stav empiričkog predmeta2. empirički stav metempiričkog predmeta3. metempirički stav empiričkog predmeta4. metempirički stav metempiričkog predmeta

Posljednji stav je svojstven filosofskoj spoznaji. Prema Vuk-Pavloviću, zazbiljnost je jedna, ali toliko obuhvatna da u sebi krije nebrojene svjetove; međusobno različiti filozofski sistemi izlažu i različite ‘svjetove‘

Tako je kod Vuk-Pavlovića pluralizam ontološka i gnoseo-loška pozicija i jedno jedinstveno ishodište za ‘filosofiju uopće‘ nije moguće.

Spoznaja je moguća, a istina dohvatljiva, dok izvjesnost spo-znaje Vuk-Pavlović gradi na evidenciji, očiglednosti. Filozofski uvid, dakle, proizlazi iz neke vrste intuicije koja nije odvojena od mišljenja.

Studija ‘Filosofije i svjetovi‘ izlaže vrlo značajnu tezu za filozofiju povijesti i povijest filozofije – o pluralnosti ljudskih svjetova i otuda o mnoštvu filozofija. Pluralnost, tako, nije ne-što slučajno, već je suštinska karakteristika kako egzistencije, tako i ljudske misli. Zazbiljnost je toliko sveobuhvatna, mnogo-lika i neiscrpna da se ne može spoznati nekim jednim i jedin-stvenom spoznajnim sistemom. Čovjek se manifestira samo u jednom od mogućih svjetova, a spoznaja je vezana za određeni svijet i omeđena granicama tog svijeta.

Omeđenost svjetova nije apsolutna, ali ona ipak uvjetuje diskontinuitet prilikom prelaska iz jednog u drugi svijet i zato Vuk-Pavlović ukazuje da filozofija, za razliku od posebnih nau-ka, ‘donekle polazi iz početka, počinje iznova.‘ Zato su po njemu filozofija i politika duhovni antipodi; filozofija i vlast (moć) su međusobno antagonistički.



Filozofija podstiče harmoniziranje ljudi, a time oživljava esnecijalne faktore zajedništva i postaje važan oblikovatelj zajednice. Zbog toga nema povijesnog perioda u kojem politi-ka ne nastoji da javno mnjenje prinudi na filozofiju koja njoj odgovara, konstatira Vuk-Pavlović i naglašava da sama sposob-nost mišljenja, pa čak i izuzetna, ne čini filozofa filozofom. Da bi se zadovoljili zahtjevi filozofskog poziva treba skromnosti i ponosa, ali prije svega – moralne hrabrosti.

Vuk-Pavlović smatra da je religioznost iskonsko svojstvo i potreba čovjeka. Vjera je identična s ljubavlju. Bez ljubavi ljudska djela ostaju sa druge strane spasenja i propasti, padaju u ništavilo, smatra Vuk-Pavlović.

Misao Vuk-Pavlovića je svojevrsna filozofija kulture. Upravo bi kultura mogla biti pravom, istinskom poviješću.

Prema našem filozofu, kulturno – povijesna događanja bi se mogla prikazati i objasniti slikom dvostrukog njihala događa-nja ili dvaju povezanih njihala. Dvostruko njihalo ističe unu-tarnju dijalektičku napetost suprotnih tendencija u povijesti. Dvostruko njihalo događanja, rekao bih, ne samo povijesnog, pokazuje da postoje takvi tokovi i smjerovi u povijesti koji su jači, nadvladavaju i obiljležavaju svoje vrijeme i postaju definitivno aktualni. Ali, u isto vrijeme, na dnu aktualnog, nadzemnog gibanja postoji manje ili više skriveno, podzemno, latentno gibanje u suprotnom smjeru. Oba gibanja su kulturno relevantna i povijesnotvorna.

Jedna od osnovnih napetosti u povijesti je ona između vjero-vanja i znanja, kao i između individualizma i kolektivizma.

Prema Vuk-Pavloviću, istinsko stvaralaštvo je usmjereno vrijednostima, vrednotama, ali u povijesti, velika stvaralačka djela često nailaze na otpore, te je zato stvaralaštvo prinuđeno na borbu.

Čovjek je biće zajednice, a osnova zajednice je predaja, tra-dicija, i zato su u tradiciji povezani empirijsko i metempirijsko Povijesno ne živi samo zemaljski čovjek već je nosilac povije-snosti kozmički čovjek

Vuk-Pavlović je prvi moderni filosof odgoja na Balkanu. Smatra da je pedagogija kao teorija filosofska disciplina prije svega zato što je okrenuta budućnosti. U odgojnoj djelatnosti postoji nekoliko stupnjeva: odgoj, naobrazba, obrazovanje i odgoj .Odgoj je intencionalan. U njemu postoje dva subjekta: voditelj i odgojenik. Upravo je zato odgoj usmjeren budućnosti

33

i osnovni cilj mu je prenošenje vrednota. Kao i Platon i Vuk-Pavlović zastupa shvaćanje o najtješnjoj povezanosti vrednota. Pedagoška funkcija ima univerzalnu tendenciju – ne poznaje granice među ljudima i o njima ne smije niti znati. Odgajatelj je odgovoran cjelom čovječanstvu – njegov ideal je integralni čovjek. Najviša pedagoška vrijednost je pedagoška ljubav.

Vuk-Pavlović započinje i završava svoj filozofski put esteti-kom koja je po njemu zajedno sa etikom i pedagogijom nesum-njivo filozofska disciplina, jer izvire, proizlazi iz djelovnosti i djelovanja. U svom poznatom djelu Umjetnost i muzejska esteti-ka, napisanom u Skoplju, Vuk-Pavlović uvodi kao problem jednu od najrelevantnijih estetičkih tema epohe – efekat muzealizacije. Svojom analizom pokazuje da umjetničko djelo koje je smje-šteno u muzej gubi svoju aktualnost, svoje iskonsko značenje i prestaje da bude sredstvo izvorne socijalne komunikacije. Jer, u izvornim umjetničkim djelima se taloži razumjevanje čovjekove duše i ona su osnova za proširenu komunikaciju jer je djelovanje umjetnosti uvijek živo. Vuk-Pavlović nije napisao djelo koje bi se striktno odnosilo na etiku kao posebnu disciplinu, ali njegovo cjelokupno djelo i njegova misao su proniknuti etičnošću, tako da ima dovoljno elemenata za konstituiranje jednog konzekven-tnog etičkog pogleda našeg mislitelja.

‘Smrt je mjera života, smrt je posljednja riječ života‘, veli Vuk-Pavlović. No, smrt ne znači ‘prosto biti mrtav‘ te zato pozitivni, stvaralački neegoistički stav glasi: ‘Ja umirem, ali drugi ostaju da žive; znači, važno je kako ja oblikujem svoj život, jer, drugi će živjeti.‘ Tako smrt postaje tvoračka, a ovakav iz smrti oblikovan život je uskrsli život.

Prema Vuk-Pavloviću, osnovno pitanje etike je pitanje o ispravnom životu, odnosno ispravnom sprovođenju života. Nije pitanje od čega zavisi sreća života već od čega zavisi smisao živo-ta, jer takozvana ‘sreća‘zavisi od ostvarivanja smisla života. Zato se, prema Vuk-Pavloviću ne može, i ne treba pitati da li život ima ili nema smisla, nego – kako dati smisao životu, kako ostvariti smisao života.

O djelu i misli Pavla Vuk-Pavlovića, o njegovim knjigama i idejama, ali i o njegovoj ličnosti i izuzetnim pedagoškim na-stojanjima i utjecajima pisali su brojni kritičari i znanstvenici. Bilo da su s njim bili u dijalogu i raspravi, svi autori s posebnim pijetetom govore o njegovim originalnim i značajnim stavovima ukazujući na njihovu nesumnjivu aktualnost.



Među autorima/autoricama i poznavaocima djela Vuk-Pavlovića posebno se ističe njegova studentica i doktorandica Marija Brida (1912–1992), profesorica Filozofskog fakulteta u Zadru. U svojoj knjizi o Vuk-Pavloviću, Marija Brida određuje mjesto svog profesora u suvremenoj filozofiji, napominjući da se njegova misao nalazi u ravni fenomenoloških istraživanja, ali s realističkom interpretacijom osnovnih stavova. Tako ona kaže da ‘umjesto Huserlovog stanovišta o transcendentalnom idealitetu svijesti, Vuk-Pavlović naglašava realnu izlaznu točku i realističku usmjerenost noese (funkcionalne komponente u doživljaju) u dohvatanju njenog objektivnog korelata.‘4

Ishodište filozofije Pavla Vuk-Pavlovića je doživljaj kao kon-kretan fenomen u doživljajnoj realnosti čovjeka. Iako je doživljaj singularan i neponovljiv, kaže Brida, on ipak ne ostaje ograničen vlastitom fenomenalnošću, jer mu ‘imanentni smisao otvara mogućnost pronicanja u nadindividualnu i bistveno usmjerenu dimenziju logosa.‘5

Kako tumačiti Pavla Vuk-Pavlovića

Pavao Vuk-Pavlović svoje ishodište nalazi u Huserlovoj feno-menologiji, ali ona se konačno ne prevazilazi i nema apsolut-no novog početka. Tako se kod našeg autora fenomenologija ponovo ispituje: mogu se preuzimati, a ne moraju, njegove teze i rješenja, ali ipak ići tragom njegove refleksije. Dakle, može se Vuk-Pavlović tumačiti- njim samim: onako kako on sam tumači Spinozu (koga treba pratiti ‘s izvornim spisima … u ruci’) ili Anselma Canterburyjskog (‘Tako je mogao misliti Anselmo’), pri tom ostati vjeran originalu, ali iznaći i druge mogućnosti koje izvor otvara, te iskazati sopstveni doživljaj i viđenje svijeta – biti svoj.

Evo riječi Pavla Vuk-Pavlovića:‘Želim ovoj studiji čitaoce, koji bi njene izvode pratili s izvor-

nim Spinozinim spisima u ruci, te tako, na osnovu stalnoga po-ređenja i vlastitog ispitivanja, došli do izravnog uvida u njihovu primjerenost i do mogućnosti da prosude sami, koliko ih valja smatrati istinitima i ispravnima‘6, kaže Vuk-Pavlović u svom djelu Spinozina nauka. Autor napominje da mu je za predavanja o Spinozi na zagrebačkoj radiostanici 1932. Godine – ‘iskrsla nenadna misao o istini životnoga poziva toga mislioca’, a izno-vično proučavanje osnova i duha Spinoze rezultiralo je knjigom

4 Brida, Marija, Pavao Vuk-Pavlović čovjek i djelo, Zagreb, Institut za filozofiju sveučilišta u Zagrebu,1974. str. 20.

5 Isto.

6 Vuk-Pavlović, Pavao, Povijesnofilozofski tekstovi, knjiga 5, Zagreb, 2011. Spinozina nauka, str. 64; Dakle, Nazad k stvarima! Ili – Nazad ka delu! (Georgi Stardelov)

Nadalje, svi citati iz Vuk-Pavlovićevih djela su iz Sabranih djela Pavla Vuk-Pavlovića 1 – 8, Zagreb Hrvatsko filozofsko društvo, 2007-2016.

35

specifičnog i neuobičajenog tumačenja tog filozofa. O njemu Henri Bergson kaže: ‘Svaki filozof ima dvije filozofije, svoju i Spinozinu.’

Drugi, karakteristični tekst je Slikar u ontologičkome bogokazu Anselma Canterburyjskoga7.

Tumačeći ontološki dokaz (’ili možda bolje pokaz’, kako kaže autor) u Anselmovu Proslogiju, Vuk-Pavlović napominje da su krajnje namjere koje prethode nekoj misli i pisanju skrivene, neprozirne i teško dostu-pne, pa zato dolazimo samo do vjerojatnih određenja tuđih nazora i ne možemo ih smatrati bezuvjetnim, jedinim ili konačnim.8 Zato Vuk-Pavlović i kaže: ‘Ne može se tu zacijelo tvrditi: Tako i samo tako mišljaše Anselmo, tako i nikako drukčije! ‘Već: Tako je mogao misliti Anselmo.’

Dakle, tumačiti Vuk-Pavlovića, njim samim, odnosno onako kako on tumači Spinozu i druge mislioce.

Citati nagovještavaju i pokazuju osobe-nost tumačenja Pavla Vuk-Pavlovića: posve-ćenost originalu koji (se) tumači i obazrivost u izričaju – bez kategoričkih sudova i zaklju-čaka. Dakle, vjernost originalu, ali i otvaranje za druge (i različite) mogućnosti, koje se (već) nalaze u tragovima u samom izvorniku, te tako iskazati i vlastiti doživljaj i viđenje svijeta. Biti svoj.

Vuk-Pavlović ishodište nalazi u (Husserlovoj) fenomenologiji, ali, mislim, da se ona nikada konačno ne prevazilazi i nema apsolutnog početka. Kao da se od našeg au-tora fenomenologija ponovno preispituje, a nikada konačno ne nadilazi, već otvara druge i drugačije horizonte i to tako da se iznova polazi upravo od nje same. Vuk-Pavlovićeve teze i rješenja mogu se ali i ne moraju preuzimati, već treba ići tragom njegove refleksije.9

7 Vuk-Pavlović, Pavao, Vrednota u svijetu, knjiga 3, Zagreb,HFD, str. 81-92.

8 ‘Mogu li se tuđi svjetovi, i na nivou jedinke i na nivou zajednice uopće shvatiti?‘, pita se Vuk-Pavlović. ‘Tako, kada bi se sreli čovjek iz Gilgameša, Odiseja, Božanstvene komedije i Fausta – a to nije samo literatura – ne bi se međusobno razumjeli iako se svako od njih prikazuje kao čovjek-putnik ‘koji se probija do cilja, koji će ga vječno zadovoljiti i konačno smiriti.‘ Sabrana djela »Filosofije i svjetovi«, u: Pavao Vuk-Pavlović, Vrednota u svijetu, Biblioteka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 3,Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2007., str. 168;Međutim, koliko god I bilo teško proniknuti u suštinu čovjeka iz tuđeg svijeta, ipak, upravo filozofija može poučiti toleranciji – kako se tuđi svjetovi mogu poštovati. Tako, postoji nešto što povezuje spomenute putnike – ono izvorno šuvjekovo stremljenje i čežnja za smislom. Komunikacija među ljudima i svjetovima je moguća transcendiranjem omeđenosti svjetova, transendiranjem koje vodi spoznaji apsoluta.


9 Nagovještaj specifičnog tumačenja Vuk-Pavlovićeve filosofije je I moj tekst sa znanstvenog skupa HAZU, 15. I 16. Studenoga 2001. U Zagrebu – Filosofije I svjetovi Pavla Vuk-Pavlovića u Spinozinom ključu, Zbornik Pavao Vuk-Pavlović život I djelo, Zagreb, Institut za filozofiju,. 2003., str. 239-245.


Zato Derrida i smatra da je vraćanje fenomenološkim tema-ma razumljivo, jer ‘Husserlova fenomenologija ne predstavlja jednostavno element prošlosti,‘ a Rickert napominje da je ‘feno-menologija u velikoj mjeri povijest husserlovske hereze‘ pa je francuska fenomenologija uvijek blizu granica fenomenologije same. To omogućava da se u fenomenološka kretanja mogu svrstati i oni autori koji su se samo delimoce bavili fenome-nologijom, pa i oni koji su prema njoj bili rezervirani smatra Waldenfels. Konačno, Merleau-Ponty smatra da se sljedbeniš-tvo može pripisati i autorima kojima je fenomenologija bila ‘barem privremeno glavno težište interesa.‘10 Merleau-Ponty u svom principu interpretacije u vezi sa problemom jezika u fenomenologiji kaže da ‘ ...ovaj problem dozvoljava, bolje od bilo kog drugog, da se ispita fenomenologija, i ne samo da se ponav-lja Husserl, već da se iznova započne njegovo nastojanje, ne da se preuzimaju njegove teze, već kretanje njegove refleksije.‘11 Margine fenomenologije su pogodne za prekoračenje granica.

O takvom pristupu govori i Lino Veljak: ‘Sam Vuk-Pavlović gotovo sasvim sigurno ne bi odabrao ovako naznačenu strate-giju razrješanja pitanja o prevladavanju spomenutog rascjepa. Isuviše je razloga koji upućuju na to da je on mislilac vjeran metafizici, a njegovo odbacivanje gnoseologizma po svoj je prilici tek učinak činjenice da je on pridavao metafizici smisao krajnjeg utemeljenja cjelokupne filosofije. No, otvorena moguć-nost reinterpretacije njegovog nadmašivanja Huserlove dife-rencije daje za pravo i onima koji bi u njegovoj kritici spoznajne teorije tragali za misaonim potencijalima s onu stranu njegovih istinskih intencija.’12

Smatram da Vuk-Pavlovićevu misao treba doživjeti i tuma-čiti ( i razumjeti!) iz cjeline njegova ‘otvorenog filosofskog si-stema’ pozornim čitanjem-i-čitanjem njegovih ‘većih’ I ‘manjih’ knjiga, tekstova, naročito potonjih koji i nisu mali nego – kratki, na malom broju stranica, ali koji su podjednako važni čak i kada su dopuna, odnosno objašnjenje, ti tekstovi su – ključ – za razumijevanje cjeline Vuk-Pavlovićeve filosofije.

‘Svijest o cjelini nikada se ne smije izgubiti’, kaže Jaspers, uz upozorenje da se ta svijest ‘mora posredno naznačiti proporci-jama prikaza i njegovim glavnim i sporednim akcentima.’13

Osim tih ‘malih’ tekstova – za plauzibilno razumijevanje Vuk-Pavlovićeve misli – treba pozorno čitati i njegovu poezi-ju, odnosno filozofske stavove u poetskoj formi, kao i njegovu

10 Vidjeti: Vlaisavljević, J.; Fenomenologija i gramatologija, studija za Glas I fenomen, Beograd, 1989.

11 Prema: Rorti, Ričard, Samo-stvaranje i afilijacija, Proust, Niče i Hajdeger, Novi Sad, Kulturni centar Novog Sada, Polja, br. 382/1990, str. 287.

12 U Predgovoru Spoznajna teorijia Pavla Vuk-Pavlovića, Sabrana djela, Zagreb ,HFD, knjiga 1, str. 13.

13 Jaspers, Karl, Svetska istorija filozofije, Književna zajednica Novog Sada, 1922. str. 132-133.

14 Problem rata koji je Vuk-Pavlović razmatrao u jednom od svojih prvih tekstova, Aristofan i rat, je osnovni problem njegove zbirke iz skopskog perioda, Zov, a njen moto glasi: ‘Djelo je ovo – niz doživljaja ustavljenih za razmišljanje – zasnovano za drugoga svjetskog rata, u jeku bezumnih zvjerstava, što ih se biće čovjekom zvano oglušivši se zovu uzoritih prohtjeva čovještva nije žacalo ni stidjelo počiniti.‘ Vuk-Pavlović se često vraćao već obrađenim problemima, da bi ih razmotrio sa drugog stajališta i time ih upotpunio. Mogu posvjedočiti da se i inače naš autor vraćao prethodnim tekstovima, da se u novim ne bi odveć ponavljao (što je ponekad neminovno), ali, što je još važnije – da ne bi došlo do nekih nesuglasnosti, kontradikcija između tih tekstova.

37

ostavštinu, koja, također rasvjetljava njegovu ličnost I misao. Znači, pri tumačenju treba uzeti u obzir sve navedene elemente i aspek-te Vuk-Pavlovićeve misli ali i djelovanja.

Tako, ako se na bilo koji način zapo-stave ‘mali‘ tekstovi, remeti se ravnoteža Vuk-Pavlovićeve misli i iz toga proizlazi nepotpuno, neadekvatno tumačenje, pa i nerazumjevanje.14

Dalje, tekstovi posvećeni pojedinim filosofima – Spinozi, Russeauu, Hobbesu, Arnoldu i drugima, nisu neki puki prigodni tekstovi ili možda, učitavanje sopstvenih stavova. Jer, moraju li interpretacije biti ‘vjerne rekonstrukcije prikazanih nau-ka’, kako kaže Milan Polić pišući o Vuk-Pavlovićevom tumačenju Hobbesa (knjiga 5, str. 10)? Kako to da postoji mnoštvo različi-tih tumačenja filozofa, bilo u djelovima bilo u cjelini njihovog djela? Je li zaista moguća jedna, ‘vjerna rekonstrukcija’ teksta imajući u vidu višeznačnost riječi (pa i metaforič-nost filozofskog jezika). Isto tako, u kakvoj su vezi rekonstrukcija I tumačenje?

Podsjetimo se: tumačenja Pavla Vuk-Pavlovića uvijek su specifična, a njegovo tumačenje Spinoze je proizašlo iz, kako kaže, ‘dugogodišnjeg ispitivanja I proučava-nja’ a rezultati se u ‘mnogočemu razlikuju od shvaćanja drugih prikazivača Spinozine filosofije’.Ali to je sasvim konzekventno, dosljedno Vuk-Pavlovićevom pluralistič-kom stanovištu, još od Spoznaje i spoznajne teorije.15

Još nešto bi valjalo (o tumačenju), čini mi se, istaći, a to je Vuk-Pavlovićev govor o osobenosti i posebnosti Goetheova bića, (u: Goetheov nazor o svijetu, Sabrana djela, knj. 5, str. 217): ‘I najjače životne protivštine znale su na posljetku doći u neku ravnotežu, i koje je upravo po tome svom svojstvu kao


Isto tako, za proučavanje etičke problematike treba svakako istaći i rad Marije Bride na Vuk-Pavlovićevoj ostavštini – Misli i bilješke, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine Zagreb, Institut za filozofska istraživanja, br 8 (1 – 2), str. 163 – 202,(1983).

Marija Brida kaže: ‘No upravo odatle što je toj filozofiji ‘etos’ posljednji temelj, proizlazi da u Vuk-Pavlovićevu sistemu etika u stvari ne manjka, jer ne bi imalo smisla izgrađivati je kao posebnu discipline kad je već u samim temeljima implicirana.’

Začudo, zaostavštine, odnosno bilješki Vuk-Pavlovića, nastalih u vremenskom rasponu od preko trideset godina, nema u Sabranim djelima Pavla Vuk-Pavlovića!?

15 Valja spomenuti i pitanje koje u Predgovoru, pišući o Vuk-Pavlovićevoj knjizi Spinozina nauka, postavlja Milan Polić: ‘Na kraju mi se neodoljivo nameće pitanje koliko je autor projicirao svoj vlastiti životni put od židovskog dječaka Pavla Wolfa do odraslog muškarca kršćanina i katolika Pavla Vuk- Pavlovića? Neposredan odgovor nije ponuđen, a (jedina) sljedeća rečenica glasi: ‘ Jer, studija o Spinozi je ne samo najopsežnije njegovo djelo te vrste, nego je, iako inicirano prigodnim predavanjem, sasvim iznimno nastalo

i objavljeno mimo kakve prigode.‘ Možemo li ovo smatrati odgovorom ili argumentom? Treba li podsjetiti da se kod obojice filozofa radi o progonu? Radi se o sličnosti. Zar ne treba, također, govoriti o duhovnoj srodnosti. I na koncu, često se, kada se govori o utjecajima, previđa sasvim moguća i izvjesna podudarnost i poklapanje stavova kod različitih mislilaca ili podudaranje i sličnost legendi i mitova, običaja, pa i književnih i filosofskih ideja – ‘seoba ideja‘. Ne treba uvijek posezati za kronologijom, prvenstvom ili za iznalaženjem mogućih putova i veza kojima su se neke ideje pojavile – i negdje drugdje, odnosno, zašto ne bi neki književnici ili filozofi mogli doći do istih ili sličnih ideja kao i neki drugi na nekom drugom mjestu ili vremenu!?


nijedno drugo bilo sposobno da do krajnjih dubina proćuti i u najvrijednijim mu tendencijama proživi osebni tip kulture.’

Iznimno je, mislim, važan utjecaj i paralelizam Vuk-Pavlovićeve fizosofije i istočnih (istočnjačkih) filosofija, stavova prije svega, budizma i, rekao bih, gjainizma. O tome, značajni su radovi Čedomila Veljačića I Mislava Ježića, kao i drugih autora. Tako, kao sažetak namjere i usmjerenja, evo i ovog kraćeg citata Mislava Ježića: ‘Veljačić 43 godine poslije posvećuje djelo Ethos spoznaje u evropskoji i u indijskoj filozofiji uspomeni moga učite-lja Pavla Vuk-Pavlovića’. Na početku se djela na njega i poziva (str.14): ‘S druge strane, duhu indijske filozofije u srži odgovara shema fenomenološkog raslojavanja, koju je također i pozivom na azijske filosofije razradio moj učitelj Pavao Vuk-Pavlović na početku Spoznaje i spoznajne teorije, gdje se dijalektički rascjep javlja tek u sloju međustava znanja, a ne u prastavnom uvidu.’ Doista je većemu broju indijskih filozofskih sustava svojstven fenomenološki pristup zazbiljnosti, kako bi rekao Vuk-Pavlović, jer razrađuju korelaciju između svjesnosti i predmetnosti.’16

16 Ježić, Mislav, Helada i indija, Hrvatsko filozofsko društvo i Školska knjiga, Zagreb, 2016, str. 216.

39

ISTOČNIK

Vjerujem u smisao života Vjerujem u smisao smrti Pavao Vuk-Pavlović

Istok me je istočio,kap po kap: uporna mučiteljka kraška voda

Zapad zašao,krv po krv: raspukla nar-naranča na bjelokosti

Sunce spržilo,žeđ po žeđ: peščane dine muklog tihovanjaNoć zabludela,grijeh po grijeh:

to mjesec čini svemu živom

Dan probudio,smijeh po smijeh uz krhki plač novorođenčeta

Ljubav oslepila,vid po vid: a ja, tek sada, tek sada vidim da me je život zaboravio, Smrt po smrt

Ali me Učitelj opominje da‘smrt nije, prosto – biti mrtav!’

— Videnović Radomir, Srma, Smederevo, Arka, Matica Makedonska, 2018.


Tomislav Krznar —izv. prof. dr. sc. Tomislav KrznarUčiteljski fakultet Sveučilišta u ZagrebuKatedra za filozofiju i sociologijuZagreb, [email protected]

41

O toleranciji: Vuk-Pavlović – Popper – Polić

About Tolerance: Vuk-Pavlović – Popper – PoliććKey words Pavao Vuk-Pavlović, Karl R. Popper, Milan Polić, tolerance, education, philosophy of education

Abstract We will shape this paper as a set of the following sections: (1) we want to question, semantically and conceptually, the concept of tolerance, relying primar-ily on lexical sources, with particular reference to a problem called the tolerance paradox. After that (2) we will present the central problem of this paper, which is Polić’s interpretation of Vuk-Pavlović’s interpretation of the paradox of tolerance, along with special reference to Popper’s understanding of this problem. The main point of Polić’s thesis (3) is that Vuk-Pav-lović understood the problem better than Popper, especially considering the problem of human freedom. Alongside Vuk-Pav-lović had before Popper thinking about the problem of tolerance. In the last (4) part of our reflection, we will look at the problem of tolerance in the context of discussions about education. The main thesis of this paper is that the problem of tolerance in the context of discussions about education is understood to vaguely. In this paper we want to once again remind us that we need to learn from the history of philosophy. We need to think carefully and critically about the sources of problems and to look for solutions. This is precisely the first task of any philosophy, and we believe that it is still challenging, especially in the field of education.

Ključne riječi Pavao Vuk-Pavlović, Karl R. Popper, Milan Polić, tolerancija, obrazovanje, filozofija odgoja

Sažetak Ovaj ćemo rad oblikovati kao sklop sljedećih odjeljaka: (1) želimo propitati, semantički i konceptualno, pojam toleran-cije, oslanjajući se primarno na leksikonske izvore, s posebnim osvrtom na problem koji se naziva paradoks tolerancije. Nakon toga (2) prikazat ćemo središnji problem ovog rada a to je Polićeva interpretacija Vuk-Pavlovićevog tumačenja paradoksa tolerancije s posebnim osvrtom na Popperovo razumijevanje tog problema. Glavna Polićeva teza koju ćemo nastojati oslikati (3) jest da je Vuk-Pavlović bolje razumio taj problem od Poppera, poseb-no uzevši u obzir problem ljudske slobode koji je Vuk-Pavlović imao pred očima u poslu promišljanja problema tolerancije. U posljed-njem (4) dijelu našeg promišljanja promotrit ćemo problem tolerancije u kontekstu raspra-va o obrazovanju. Glavna teza ovog rada je da se problem tolerancije u kontekstu rasprava o obrazovanju razumijeva previše reducirano. Ovim radom želimo podsjetiti da je potreb-no učiti iz povijesti filozofije, promišljeno i kritički sagledavati izvore problema i tražiti rješenja. Upravo to je prvi zadatak svake filozofije koji je, vjerujemo, još uvijek izazo-van, posebno djelovanju u području odgoja i obrazovanja.


‘Priroda govori svim ljudima: sve sam vas rodila slabe i neuke, da biste nekoliko trenutaka živjeli na zemlji i pogno-jili je svojim leševima. Budući da ste slabi, pomažite jedni drugima; budući da ste neuki, prosvjećujte se i podnosite međusobno. Kad biste svi bili istog mišljenja, što se sigurno neće nikada dogoditi, kad bi bio samo jedan čovjek suprot-nog mišljenja, trebali biste mu oprostiti; jer ga ja navodim da misli kao što misli.’1

— Voltaire

Uvod

Vjerojatno je malo riječi, pojmova, koncepata, socijalnih ili etič-kih konstrukcija koji u tolikoj mjeri zaokupljaju pažnju kao što to čini ‘nejasni‘ misaoni sadržaj koji se krije iz riječi toleran-cija. Trebala bi nam opsežna studija u kojoj bismo rasvijetlili historiografske, politološke, teološke, ekonomske itd. aspekte ovog pojma. Nema dvojbe da je moderna povijest Europe – što je kontekst u kojemu primarno moramo poduzimati promišlja-nje fenomena tolerancije – događanje puno sukoba izazvanih političkim, ekonomskim ili teološkim razlozima. Mehanizmi modernog društva, ponajprije uvjetovanog oblikovanjem fenomena individuuma, razaranjem feudalnih konstrukcija društva, oblikovanjem kapitalističke privrede i redefiniranjem fenomena vlasti u društvu, izazvali su tektonske poremećaje u do tada postojanim društvenim konstrukcijama.

Razvoj znanosti, konkretno razvoj misaonih sustava2 koji su se značajno razlikovali od onih u ranijim fazama, rezultirali su novim shvaćanjem do tada jasno definiranih entiteta Boga – Prirode – Čovjeka, i protivno do tada zacrtanim društvenim odnosima, razdoblje moderne na sasvim drugačiji način ra-zumijeva ulogu Čovjeka u Povijesti.3 Posebno vrijedi naglasiti ulogu transformacija religijskih sustava, pojavu protestantiz-ma i njegovo širenje Europom. Upravo u problematici konfe-sionalnih razlika Moderna Europa iskusila je najveće gorčine sukoba i smrti.4 Treba, razumije se, spomenuti i političke konstrukcije – od monolitnih feudalnih konstrukcija, nastan-kom građanstva i ojačavanjem prava tog sloja u odnosu na plemstvo nastaju i novi oblici vlasti i upravljanja društvenim

1 Usp. Voltaire: Rasprava o toleranciji, Školske novine, Zagreb, 1990., str. 131.

2 Usp. Krznar, Tomislav: Znanje i destrukcija. Integrativna bioetika i problemi zaštite okoliša, Pergamena – Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011., posebno poglavlje ‘Znanost i znanje‘, str. 229.

3 O problematici transformacija znanosti, sve većem broju problema koje u ‘znanstvenom sklopu mišljenja‘ upućuju na dehumaniziranje čovjekova postojanja, dobro je konsultirati vrlo instruktivnu i obimnu studiju: usp. Galović, Milan: Rastanak od čovjeka. Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017.

4 Vrijedi u ovoj stvari spomenuti Voltaireove riječi: ‘jedno filozofija, ta sestra religije, razoružala je ruke koje je praznovjerje tako dugo zalijevalo krvlju: a ljudski duh, budeći se iz svog pijanstva, ne može vjerovati do kakvih ga je strahota doveo fanatizam.’, Usp. Voltaire: Rasprava o toleranciji, str. 38. Također, pravo ‘na netrpeljivost je dakle apsurdno i divljačko: to je pravo tigrova, i doista je užasno, jer tigrovi se razdiru samo zbog jela, a mi smo se međusobno tamanili zbog paragrafâ.’, Isto, str. 49.

43


događanjima. Treba spomenuti i eurocentrične konstruk-cije koje su posebno ojačale pokoravanjem ‘Novog svijeta‘ i ‘Kolonijalnih zemalja‘ i ojačavanjem svijesti o dominaciji europskog, zapadnjačkog načina mišljenja. Dugotrajni sukobi s vremenom razvijaju svijest o potrebi stvaranja pomirljivih modela odnosa, budući da iz sukoba, doslovno ili preneseno govoreći, svi više ili manje izlaze ozlijeđeni. Upravo se iz te svijesti rađa konstrukt tolerancije.

Stranice ovog rada nikako nisu mjesto za razrješenje za-mršenog sklopa naznačenih problema, sasvim naprotiv, ovim radom želimo ukazati na misaone pukotine koje kriju raspra-ve o ovom pojmu u okrilju problematike obrazovanja. S tim u vezi čini nam se plodonosnim podsjetiti se na promišljanja koja su o ovoj temi poduzimali filozofi; ograničit ćemo se na tri: Pavla Vuk-Pavlovića (1894.-1976.) Karla R. Poppera (1902.-1994.), i Milana Polića (1946.-2015.). U tom pogledu ovaj ćemo rad oblikovati kao sklop sljedećih odjeljaka: prvo ćemo osla-njajući se na primarne leksikonske izvore, propitati, seman-tički i konceptualno, pojam tolerancije, s posebnim osvrtom na problem koji se naziva paradoks tolerancije. Nakon toga prikazat ćemo središnji problem ovog rada a to je Polićeva interpretacija Vuk-Pavlovićevog tumačenja paradoksa toleran-cije s posebnim osvrtom na konstrukcije Popperovog razumi-jevanja tog problema. Glavna Polićeva teza koji ćemo nastojati oslikati jest da je Vuk-Pavlović bolje razumio taj problem od Poppera, posebno uzevši u obzir problem ljudske slobode koji je Vuk-Pavlović imao pred očima u poslu promišljanja pro-blema tolerancije. U nastavku rada prikazat ćemo Popperovo shvaćanje problema tolerancije s, makar udaljenim, osvrtom na problematiku otvorenog društva, što svakako ima značaj-ne veze s problematikom obrazovanja. U posljednjem dijelu našeg promišljanja, a na temelju do tada rečenog, promotrit ćemo problem tolerancije u kontekstu rasprava o obrazovanju. Glavna teza ovog rada je da se problem tolerancije u kontekstu rasprava o obrazovanju razumijeva previše reducirano, i da se o toleranciji govori više s gledišta problematike pluralizma, zagovaranja fenomena različitosti, uključivanja marginalizi-ranih pojedinaca ili svjetonazora, ili pak s gledišta potrebe za neprestanim društvenim napretkom, koji je osim što je u biti nedostatno reflektiran, u bitnome shvaćen u kolektivističkim


društvenim konstrukcijama. Protivno Popperovom razumije-vanju društvenih odnosa, koji su po našem sudu paradoksalno bliži kolektivističkim razumijevanjima rješavanja društvenih problema, iako nominalno teže maksimalnom oslobođenju pojedinca i oblikovanju društva prema potrebama tog oslobo-đenog pojedinca, nastojimo prikazati značaj i primjenjivost Polićevih promišljanja o temi odnosa društva i pojedinca, i to promišljanja nastalih upravo u sagledavanju problema toleran-cije.5 U ovoj stvari Polić je, nema dvojbe, bio nadahnut promi-šljanjima Pavla Vuk-Pavlovića. Upravo ta promišljanja ishodište su nastojanja u okrilju kojih je nastao ovaj rad, pa u mnogome, makar neizravno, i ove stranice nose obilježje Vuk-Pavlovićeve misli.

U konačnici, ovim radom htjeli bismo upozoriti na upravo nužnu upućenost pedagogije i obrazovnih znanosti na znanja iz područja filozofije, i to u faktografskom, misaonom i egzi-stencijalnom pogledu. Problemi odgoja i obrazovanja uistinu su složene strukture no u središtu svakog procesa odgoja i obra-zovanja je napetost između pojedinca i društva, individualnog i kolektivnog, esencijalnog i instrumentalnog, misaonog i pro-izvodnog itd. Učiti iz povijesti filozofije, promišljeno i kritički sagledavati izvore problema i tražiti rješenja, prvi je zadatak svake filozofije koji je, vjerujemo, još uvijek izazovan djelovanju u području odgoja i obrazovanja. Rasvjetljivanju barem dijela ovih problema, posvećen je i ovaj rad, dakako bez pretenzija za ultimativnim rješenjima, upravo suprotno.

Tolerancija – pokušaj objašnjenja pojma

Prije rasprave o naznačenim problemima, potrebno je na fakto-grafskoj i problemskoj razini rasprave promotriti sam termin tolerancije. U tom pogledu nailazimo na vrlo instruktivan prinos S. Bertoše koji, ponajprije iz historiografske perspektive, nastoji prikazati povijest pojma tolerancije, kao i konceptualne različitosti koje nalazimo u okviru tog termina.6 Spomenuti autor naznačuje da toleranciju

5 Kada je u pitanju problem tolerancije svakako treba pred očima, uz spomenuti Voltaireov, imati još dva kapitalna filozofijska spisa, usp. Locke, John: Pismo o toleranciji, Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2017. i Mill, John S.: ‘O slobodi‘, u: Isti, Izabrani politički spisi, prvi svezak, Informator – Fakultet političkih nauka, Zagreb, 1988., str. 109-194.

6 Usp. Bertoša, Slaven: ‘O toleranciji kroz povijest‘, Tabula 12 (2014), str. 41-51.

45

‘uvijek promatramo u odnosu na njezinu suprotnost − neto-leranciju. Zato se i kaže da je ljudska vrsta obilježena sklo-nošću za snošljivo i nesnošljivo ponašanje. Oba ova oblika ponašanja mogu se lako i brzo naučiti i usvojiti, zbog čega su odgojitelji (najčešće roditelji) odgovorni za stupanj toleranci-je ili netolerancije koji pokazuju njihova djeca. U odgojnom smislu, djeca toleranciju uče opažajući je najprije u ponaša-nju svojih roditelja, a potom je proširujući i na druge ljude, izvan obitelji. Zbog toga je u odgoju potrebno ne poticati stereotipe i predrasude prema onome što se razlikuje od obiteljskih stajališta i vrijednosti.’7

Vrijedi promotriti, što je za naš pristup temi od velike važnosti, da postoji neposredna potreba za izgradnjom koncepata tole-rancije, a ovo nas upućuje na dvije stvari, prvo, da toleranciju smatramo vrlo važnom pojavom u društvu, i drugo, da je obra-zovanje temeljni mehanizam izgradnje koncepta tolerancije.

Ukoliko želimo naći daljnja uporišta za promišljanje ovog pojma u Blackwellovoj enciklopediji političke misli o toleranciji čitamo:

‘Svjestan izbor nezabranjivanja, nesprečavanja i neome-tanja ponašanja koje ne odobravamo, i to ondje gdje za to posjedujemo odgovarajuću vlast i znanje. Tolerantni mogu biti pojedinci, institucije i društva. (…) Ondje gdje nedostaje moć kojom bi se spriječilo neodobreno ponašanje, još uvijek može biti moguće razlikovati sklonost toleranciji od puke pomirljivosti. (…) neometanje koje je posljedica neinformira-nosti o pojavi neodobrenog ponašanja ne može se smatrati tolerancijom.’8

Autor istoimene natuknice u Filozofskom leksikonu piše da tole-rancija pretpostavlja:

‘razliku između skupine koja tolerira i skupine ili individue koju se tolerira u pogledu svjetonazora, etičke ili političke usmjerenosti, ili pak razliku u pogledu nekih svojstava koja čine identitet odnosnih skupina (…) Pojam se oblikovao u doba vjerskih ratova, a afirmacija ideje tolerancije označila je postupno napredovanje procesa razdvajanja države od Crkve i jačanje pluralizma.’9


7 Isto, str. 42.

8 Usp. Horton, John: ‘Tolerancija‘, u: Miller, David (ur.) Blackwellova enciklopedija političke misli, Demetra, Zagreb, 2003., sv. II., str. 650.

9 Usp. Anon: ‘Tolerancija‘, u: Kutleša, Stipe (gl. ur.) Filozofski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2012., str. 1168.


O problemu tolerancije vrlo instruktivno piše S. Ravlić:

‘Budući da nema viših ciljeva od dobrobiti pojedinaca, liberalizam zagovara toleran-ciju (snošljivost). Liberalno se mišljenje razvilo iz učenja o vjerskoj toleranciji i o dužnosti države da štiti pravo svih na slobodno izražavanje vjere. Tolerancija je proširena na toleranciju različitih mišlje-nja, stilova života i na druga područja živo-ta. Ona je izražena i u poznatoj liberalnoj maksimi koja je postala temelj civiliziranih poredaka: svi su ljudi jednaki, bez obzira na razlike u vjeri, ideologiji, rasi, naciji, klasi, spolu, staležu, profesiji, imućnosti i politič-kim uvjerenjima.‘10

Iz triju spomenutih navoda o toleranciji možemo zaključiti sljedeće: u toleranciji, kao modalitetu odnosa između dva entiteta, riječ je o odnosu nejednakih. Dakle, ‘jača‘ strana može spriječiti djelovanje ‘slabije‘ strane jer za to ima i znanja i moći, no to ne želi uči-niti jer djelovanje ‘slabije‘ strane ne smatra moralno neprihvatljivim ili društveno kvarlji-vim. Nadalje, tolerancija kao fenomen izrasta iz konstrukcija vjerske netrpeljivosti, i u tom sklopu pojavljuje se mehanizam smanje-nja nasilja i reguliranja društvenih odnosa. Oblikovanje modela odnosa koji u sebi nosi mehanizam uvažavanja različitosti čak i u situaciji neposrednog konflikta značajka je vremena početka moderne. Ovo upućuje na treće određenje koje možemo nazrijeti u donesenim navodima i vezano je uz, općenito rečeno, problematiku sekularizacije11 ili čak izgradnju liberalnih društvenih konstrukcija. Toleranciju istovremeno možemo shvatiti kao socijalnu transgresiju, konkretno nadilaženje

10 Usp. Ravlić, Slaven: Svjetovi ideologije. Uvod u političke ideologije, CID i Politička kultura, Podgorica i Zagreb, 2013., str. 44.

11 Potrebno je ovdje uputiti na instruktivnu studiju o fenomenu sekularizacije, posebno s gledišta promišljanja fenomena morala. S gledišta našeg promišljanja fenomena tolerancije i njene uloge u izgradnji modernog društva, posebno su zanimljive sljedeće riječi M. Antolovića i S. Sadžakova: ‘Umjesto jednog čvrstog moralnog okvira izgrađenog na teološkim postavkama, građanski svijet donosi novum koji se ogleda u tome da se moderna moralna stvarnost formira kao rezultanta sučeljavanja različitih moralnih koncepcija, ideja, stavova, interesa itd. Oni se posreduju na ‘moralnoj agori’ formirajući stvarnost moralnog odnošenja. Sekularizacija je, dakle, između ostalog, strukturno omogućila prijelaz ka modernom moralnom pluralizmu. Takav kontekst pokazao se kao najpogodniji za upravljanje vlastitim životom (moralnim izborima) u argumentiranoj atmosferi, umjesto vođenosti prinudom, monopolom na moralna pitanja i razumijevanjem religijskoga koncepta kao jedinog puta ka duhovnosti i moralnosti. Drugim riječima, pokazalo se da religijske postavke počivaju na odveć nesigurnim osnovama da bi određivale moralnost svih članova jednoga društva. U tom pogledu, sekularizacija se

zaista može sagledati kao pobjeda temeljnih postavki racionalizma, liberalizma i prosvjetiteljstva.‘ Usp. Antolović, Mihael; Sadžakov, Slobodan: ‘Sekularizacija i moral‘, Metodički ogledi 22 (2015) 2, str. 74.

47

razine društvenih ograničenja uzrokovanih konfesionalno motiviranim konfliktima i kao uvod u izgradnju esencijalno novih modela društvenog uređenja koji se temelje na principu ukidanja razlika, a ne na naglašavanju tih razlika. Kako smo vidjeli riječ je o religijskim, geografskim, ekonomskim i staleš-kim razlikama.

No, o problematičnosti ili barem složenosti zahtjeva odre-đivanja pojma tolerancije posebno svjedoči činjenica da dva spomenuta autora neposredno spominju problem granica tolerancije. Tako u Blackwellovoj enciklopediji možemo čitati:

‘Velik dio rasprava o toleranciji tiče se njezinog opsega i ograničenja. (…) Granice tolerancije trebalo bi postaviti on-dje gdje dobrobit prestaje nadmašivati štetu (…).’12

Ili, riječima S. Ravlića:

‘Ali tolerancija ima granicu – moguća je samo prema onim uvjerenjima, mišljenjima i djelovanjima koja jednakost i slobodu priznaju kao prava svih članova zajednice i ne teže njihovom nasilnom ukinuću. Tolerancija ne vrijedi za zastupnike radikalnih totalitarnih ideja i koncepcija koje ne priznaju temelje liberalne demokracije, a nastoje se ostvari-ti nasilnim putem (…).13

Kako vidimo, pojavu i razvoj koncepta tolerancije uvjetovao je razvoj društva, i istovremeno sve razvijenije društvo na druga-čiji način ‘razumije‘ fenomen tolerancije. Ovo do sada rečeno možemo instruktivno zaključiti riječima R. Raunića:

‘Složeni pojam tolerancije analitički je moguće rasčlaniti na tri sastavnice. Riječ je o relacijskom pojmu, u kojemu se subjekt tolerancije, bilo da je riječ o pojedincu, skupini ili instituciji, aktivno odnosi prema objektu tolerancije, koji također može biti individualni, skupni ili institucionalni. Drugu sastavnicu tolerancije čini moć i poriv da se interve-nira, uredi i kontrolira život drugih. Treću sastavnicu tole-rancije, a u opreci prema drugoj, čini imperativ, bilo logičke ili moralne naravi, koji obvezuje subjekt tolerancije na to da odustane od prisilnog uplitanja u djelovanje drugih.’14


12 Usp. Horton, John: ‘Tolerancija‘, u: Miller, David (ur.) Blackwellova enciklopedija političke misli, Demetra, Zagreb, 2003., sv. II., str. 651.

13 Usp. Ravlić, Slaven: Svjetovi ideologije. Uvod u političke ideologije, CID i Politička kultura, Podgorica i Zagreb, 2013., str. 44.

14 Usp. Raunić, Raul: ‘Etička, odgojna i politička vrijednost tolerancije’, u: Polić, Milan (ur): Filozofija i odgoj u suvremenom društvu, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2006., str. 270.


Kako vidimo, jedino što pouzdano možemo reći o toleranciji jest činjenica da se ona teme-lji na odustajanju od prisile i da istovremeno upravo to odustajanje može dovesti u pitanje poredak koji je nastao na temelju tolerancije.15 Kako ćemo vidjeti, upravo je K. R. Popper taj uvid nazvao paradoksom tolerancije.

Razumijevanje tolerancije u misli K. R. Poppera

Možda se možemo složiti s onima koji kazuju da je knjiga Otvoreno društvo i njegovi neprija-telji16 jedna od najpopularnijih i najčitanijih filozofskih knjiga druge polovice dvadesetog stoljeća. Istovremeno ova je knjiga izazvala niz kontroverzi, žestokih reakcija i oporih dis-kusija.17 Knjiga je izišla nakon Drugog svjet-skog rata, u vremenu suočavanja s društve-nim i idejnim kataklizmama, i njen autor je, možemo kazati retrogradno, nastojao objasniti razloge negativnih pojava koje su se dogodile, a posebno je htio te razloge pronaći u filozofiji što je s posebnom misaonom agresivnošću interpretirajući Platonovu misao i učinio. Teza koju Popper iznosi makar okvirno može se opisati na sljedeći način: Platonova misao je izvorište totalitarnog modela upravljanja društvenim događanjima. Ili, Popperovim riječima:

‘(…) vjerujem da Platonov politički program nipošto nije moralno superioran totalita-rizmu, nego da su oni u osnovi istovjetni. Mislim da se prigovori upućeni ovom stajalištu temelje na starinskoj i duboko ukorijenjenoj predrasudi u prilog idealizi-ranju Platona.‘18

15 Iako nismo u mogućnosti u značajnijoj mjeru u naša promišljanja unijeti sljedeće misli, vrlo zanimljivo promišljanje o problemu tolerancije nalazimo kod H. Marcusea, koji u članku ‘Represivna tolerancija‘ donosi kritiku zapadnjačkog industrijskog društva. Marcuse kazuje sljedeće: ‘Zaključujem da je za postizanje tolerancije potrebna netolerancija prema politikama, stavovima i mišljenjima koja prevladavaju, ali i proširenje tolerancije na zabranjena ili prigušena načela, stavove i mišljenja. Drugim riječima, danas se tolerancija javlja u svojem izvornom obliku, kao na početku modernoga doba – kao pristran cilj, subverzivna ideja i praksa koji oslobađaju. S druge strane, mnogi najdjelotvorniji pojavni oblici onoga što se danas naziva tolerancijom i što se tako provodi, zapravo služe za ugnjetavanje.‘ Ovome dodaje i sljedeće, ‘(…) da je demokratska tolerancija uskraćena kada su budući vođe započeli svoju kampanju, čovječanstvo je moglo izbjeći Auschwitz i jedan svjetski rat.‘ Usp. Marcuse, Herbert: ‘Represivna tolerancija‘, Čemu: časopis studenata filozofije, 10 (2011) 20, str. 60 i 73.

16 Usp. Popper, Karl R.: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Platonova čarolija, prvi svezak, Hegel, Marx i posljedice, drugi svezak, Kruzak, Zagreb, 2003.

17 Iako se u okviru ovog rada nismo u mogućnosti baviti filozofijom K. R. Poppera, vrijedi – makar zbog ocrtavanja horizonta rasprave – uputiti na relevantnu publikaciju o Popperovoj filozofiji objavljenoj na hrvatskom jeziku. Usp. Polšek, Darko: Pokušaji i pogreške. Filozofija Karla Poppera, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996.

18 Usp. Popper, Karl R.: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Platonova čarolija, prvi svezak, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 78.

19 Zanimljivo, i Polić donosi slične opservacije Platonove filozofije, posebno kada je riječ o Platonovu razumijevanju fenomena odgoja. Tako primjerice Platonovo razumijevanje odgojne djelatnosti naziva potpunom manipulacijom koja u potrebi za određenjima vlastite znanstvenosti, potpuno potire slobodu i stvaralaštvo. O tome Polić kazuje ovako: ‘Platon je ukazao ne samo na put istinskog odgoja, nego još mnogo jasnije i na put njegove potpune negacije. Na njegovom se primjeru razgovjetno razabire razlika između odgoja utemeljenog u filozofiji i stvaralaštvu i manipulacije utemeljene u znanosti,

49

Posebna dva problema koja Popper ističe su oslanjanje na naturalnost, narođenost, ili mogli bismo reći predestinaciju čla-nova društva kao formata susretanja pojedinaca, i drugo, način upravljanja društvenim događanjima, ili kako kazuje Popper, problematičnim načelom vodstva koje je kod Platona, a prema Popperu ne samo protu-demokratskog nego i sasvim neskrive-no tiranskog karaktera.19 U toj stvari Popper poentira ovako:

‘U svojoj kritici demokracije i pripovijesti o usponu tiranina Platon implicitno postavlja sljedeće pitanje: što ako je volja naroda da ne vlada on sâm, nego tiranin? Slobodan čovjek, sugerira Platon, može se poslužiti svojom apsolutnom slo-bodom da prvo odbaci zakone, a naposljetku i samu slobodu, te da zavapi za tiraninom.‘20

Ove rasprave koje se iscrpljuju u pitanjima tko treba vladati i kako nadzirati tu vladavinu, i koje u krajnjoj konsekvenci dovode do fundamentalnih pitanja o slobodi, ravnopravnosti, pravu na osobni izbor i sl. otvaraju nekoliko potencijalno para-doksalnih situacija. Jedna od njih je i ona koju je Popper nazvao paradoksom tolerancije i kazuje ovako:

‘Manje je poznat paradoks tolerancije: neograničena toleran-cija mora dovesti do svojeg vlastitog nestanka. Ako neogra-ničenu toleranciju proširimo čak i na netolerantne te ako ne budemo spremni braniti tolerantno društvo od njihovih napada, onda će tolerantni biti uništeni a s njima i toleranci-ja. – Time ne želim reći da svaki put treba spriječiti izražava-nje npr. netolerantnih filozofija; sve dotle dok im se možemo suprotstaviti racionalnim argumentima i dok ih možemo držati u granicama uz pomoć javnog mijenja, njihovo poti-skivanje nipošto ne bi bilo mudro. Ali trebali bismo uzeti pravo da ih potisnemo čak i silom, ako to bude potrebno; jer moglo bi se lako pokazati da nisu spremne uputiti se u argu-mentiranu, racionalnu raspravu, nego da naprosto odbacuju svaki argument; one mogu zabraniti svojim pristašama da se obaziru na racionalne argumente zato što su varljivi i mogu ih naučiti da na argumente odgovaraju šakama ili pištolji-ma. Zato bismo u ime tolerancije trebali uzeti pravo da ne toleriramo netolerantne. Trebali bismo postaviti stvari tako


u čijoj se pozadini uvijek krije volja za vlast.‘ Usp. Polić, Milan: K filozofiji odgoja, Znamen – Institut za pedagogijska istraživanja, Zagreb, 1993., str. 51-52. O drugačijem razumijevanju Platonove filozofije, posebno s gledišta odgoja i obrazovanja, usp. Šegedin, Petar: ‘Obrazovanje i odgoj u Platonovoj Politeji‘, u: Barbarić, Damir (prir.): Čemu obrazovanje. Razmatranja o budućnosti sveučilišta, Matica Hrvatska, Zagreb, 2011., str. 117-149.



da se svaki pokret koji propovijeda netoleranciju time stavlja izvan zakona te bismo poticanje na netoleranciju i progon trebali smatrati zločinom, isto kao što bismo zločinom sma-trali poticaj na ubojstvo, otmicu ili ponovo uvođenje trgovi-ne robljem.‘21

Nema dvojbe da su Popperovi stavovi liberalni, ili bolje striktno individualistički, i da su za njega sve projekcionističke kon-strukcije koje se kriju iza formulacija poput vladanja najboljih, mudrosti upravljanja, problema sustava obrazovanja, planira-nja budućnosti, znanja koje je za zajednicu upotrebljivo i sl., neprihvatljive budući da su to one konstrukcije koje u bitnome reduciraju slobodu pojedinca. Posebno problematičan feno-men, onaj tolerancije koji po našem sudu Popper pojmovno ne koristi sasvim precizno, izaziva prijepor. Kako vidimo, Popper postavlja upit o granicama tolerancije, dakle o onoj liniji koju bismo prešli u toleriranju netolerantnih i time uništili ne samo načelo tolerancije nego ili format slobodnog izbora pojedinca, pa čak i društvene konstrukcije koje poznajemo. O sličnim temama mislio je i Vuk-Pavlović, a Polić je oba ta promišljanja usporedno prikazao.

Polićeve opservacije o problemu tolerancije

Polić se umjesto terminom tolerancija koristi snažnom hrvat-skom istoznačnicom – snošljivost i o tome rječito kazuje:

‘Snošljivost se može očitovati samo prema onima koji po mišljenju snošljivog subjekta misle ili čine nešto moralno pogrešno ili njemu štetno (prema onima koji misle i po-našaju se ispravno ili poželjno snošljivost nije potrebna). Snošljivost pretpostavlja dragovoljnost podnošenja štete, jer onaj tko trpi štetu trpi zato što ju ne može spriječiti, iako bi htio, nije nesnošljiv nego nemoćan. Snošljivost se očituje samo prema onima koji nisu nemoćni da misle ili čine ‘zlo’, jer nemoćne se ne mora podnositi, već ih se bez opasnosti može jednostavno zanemariti. S obzirom na različite vrijed-nosti i interes pojedinaca i skupina u građanskom društvu, snošljivost je bitna pretpostavka demokracije.’22


22 Usp. Polić, Milan: ‘Paradoks tolerancije – Vuk-Pavlović prije Poppera’, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 24 (1998) 1-2 (47-48), str. 187. Rad je ponovo otisnut u Polićevoj knjizi o Vuk-Pavloviću Život i djelo Pavla Vuk-Pavlovića, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2013., drugo prošireno izdanje, str. 195-205. Knjiga je objavljena kao osmi i završni svezak sabranih djela Pavla Vuk-Pavlovića kojima je Polić bio glavni urednik, a Ivana Zagorac pomoćnica glavnog urednika. Vrijedi napomenuti da je ovo uistinu impozantan uradak sabranih dijela nekog autora.

51

No istovremeno i Polić kao i raniji autori upozorava na granice snošljivosti:

‘Snošljivost se dakle upravo kao snošljivost potvrđuje baš u odnosu prema onom drukčijem i neprihvatljivom. Snošljiviji je stoga onaj tko je spreman podnositi veće ‘zlo’. No, dokle to podnošenje ‘zla’ treba ili smije ići? Gdje snošljivost prelazi u svoju proturječnost? Gdje je dakle paradoks tolerancije?‘23

Ovdje smo došli do središnjeg dijela našeg promišljanja. Posebno uzevši u obzir horizont filozofije odgoja, podstrek za promišljanje ove teme pronašli smo u upravo navedenom članku Milana Polića ‘Paradoks tolerancije – Vuk-Pavlović prije Poppera’, u kojemu autor uočava da je o problemu granica tolerancije Vuk-Pavlović u svom članku ‘Vrednota i stvaralaš-tvo‘ objavljenom 1937. pisao prije Poppera24, koji je isti problem promišljao u okviru spomenutog djela Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji koje je nastalo 1945. U tom radu Polić pomno analizi-ra Popperov paradoks tolerancije, također analizirajući Vuk-Pavlovićeve uvide iz spomenutog članka i nalazi dobre razloge za konstataciju da Vuk-Pavlović učinkovito prevladava pro-turječja neograničene snošljivosti,25 kako Polić naziva paradoks tolerancije.26

Kao jasni orijentir vrijedi spomenuti ključnu Vuk-Pavlovićevu poziciju o ovom problemu. Govoreći o problemu čovjekova svijeta i njegovoj neprekidnoj obavezi da stvara svoj svijet Vuk-Pavlović upozorava na problem stvaralaštva, i kazuje:

‘Bit će pak bez sumnje suglasnosti u tome, da se rečeno uzbiljavanje ili ostvarivanje smislonosnih vrijednosti ne dâ nipošto zamisliti mogućim ili primjerenim bez akata ljud-skog stvaralaštva.’27

No, stvaralaštvo kao ljudski misaoni i djelatni napor nailazi često na prijepore i prepreke u društvu:

‘Činjenica, da se stvaralačke namjere ostvaruju rijetko bez trzavica, stavlja nas nužno pred pitanje, da li ljudsko stvara-laštvo unatoč tome, što vrijednosti ostvaruje te tako snagom svojom oblikuje kulturu i povijest, ne stoji ujedno u nekoj


23 Isto, str. 187.

24 Isto.

25 Usp. Polić, Milan: ‘Paradoks tolerancije – Vuk-Pavlović prije Poppera’, str. 191.

26 Detaljnije o pradoksu/paradoksima tolerancije usp. Horton, John: ‘Tri (prividna) paradoksa tolerancije‘, Filozofska istraživanja 14 (1994) 2-3 (53-54), str. 249-261.

27 Usp. Vuk-Pavlović, Pavao: ‘Vrednota i stvaralaštvo’, Napredak, 78 (1937) 7-8., str. 265-272., Ovdje navodimo prema: trećem svesku Vuk-Pavlovićevih sabranih dijela: ‘Vrednota i stvaralaštvo‘, sv. 3., str. 95.


protivštini prema ovim ili onim povijesnim tendencijama i snagama, da li im možda ne stoji nekako na putu, da li je, ukratko, tragika stvaralaštva u sebi nužna i neizbježna.’28

Ovome Vuk-Pavlović dodaje i sljedeće:

‘Jer samo se po sebi bez sumnje razumije, da će svako novo stvaralački stečeno vrijednosno iskustvo razbuditi neizbjež-ne napetosti između različitih tokom povijesnog događanja niknulih pokreta, koji se između sebe baš po tome načelno razlikuju, što im je polazna točka u različitim temeljnim životnim mjerilima.’29

Analizirajući Vuk-Pavlovićevu misao koja, vidjeli smo, kritički kontrahira pojmove vrednote i stvaralaštva, Polić konstatira da zagovaranje vlastitih stvaralačkih pozicija može dovesti do društvenih sukoba. Stvaralac stoga mora imati, ponavlja Polić, Vuk-Pavlovićevu misao, odlike borca.30 Polić je konstatirao da se Vuk-Pavlovićev argument o pomirenju stvaralačkih razlika i njihovom utjecaju na društvo može razložiti na tri dijela31: prvo, moguće je da postoje oni koji načelno odbijaju snošljivost, drugo, oni koji žele biti beziznimno snošljivi mogu doći u sukob sa samim sobom što bi uništilo njih kao nositelje snošljivosti, kao i snošljivost samu i treće, kako poentira Polić:

‘čak ni najšira snošljivost nije moguća bez iznimke, već za-htjeva borbu protiv onih koji snošljivost načelno odbijaju.‘32

Polić je ovdje, makar neizravno, upozorio da nas promjene u konstrukciji koncepta tolerancije obvezuju i na promjene u razumijevanju tog koncepta u konkretnom društvenom okruženju i u konkretnoj interpersonalnoj situaciji. Mnogi su pojmovi u povijesti ljudskog mišljenja očuvali isto ime, ali su sadržaji koji se kriju iz tih pojmova sasvim različiti. Kao upečatljiv primjer mogli bismo uzeti primjer znanja, ili bo-lje znanstvenog znanja. Znanje je u kontekstu promišljanja antičkih filozofa značilo nešto sasvim drugačije, nego što znači taj pojam u suvremenom scientističkom okružju. Slično je i s pojmom znanosti, koja primjerice u Hegelovoj filozofiji znači nešto sasvim drugo nego u suvremenim prirodno-znanstvenim teorijama. Tim više, tek su u razdoblju modernog društva neki

28 Isto, str. 97.

29 Isto, str. 101.

30 Usp. Polić, Milan: ‘Paradoks tolerancije – Vuk-Pavlović prije Poppera’, str. 191.

31 Isto, str. 192.

32 Isto.

53

pojmovi dobili obrise značenja na koje mi danas referiramo. Stoga, kada Polić poduzima kritiku Popperovih stavova on za-pravo kazuje da je, kada je riječ o paradoksu tolerancije, riječ je o prividnom paradoksu koji ne uzima životni kontekst u obzir, on je više posljedica ekstremnog slučaja. Zahtjev za tolerira-njem svega, naznačuje Polić, nevjerodostojan je jer ne odgovara životnim zahtjevima. Drugim riječima to je situacija koja je više proizvod misaonog eksperimenta nego realnih životnih situa-cija. Stoga Polić donosi jednostavnu ali učinkovitu dijagnozu: potrebno je živjeti vlastitu misao a ne stvarati prividne zakutke u mišljenju.33

Nema dvojbe da, kada govorimo o konfliktima u političkom spektru, moramo spomenuti postojanje teorija, doktrina i poli-tičkih praksi koje nasilnim sredstvima žele staviti izvan snage. O ovome se radi, kako na razini društva kao konglomerata do-tadašnje stanje društvenih odnosa različitih interesnih grupa-cija, tako i na razini pojedinaca. Polić sugerira da bi obranu od takvih nasrtaja trebali tražiti u naporima oko izgradnje demo-kratskih sustava, izgradnji konstrukcija prava (ovaj termin tre-ba razumjeti u značenju pozitivne pravne norme, dakle zakona) i njegovanju političkog pluralizma. Sve ovo, kako svjedoči cjelo-kupni opus Milana Polića a koji se razabire u širokom spektru problema filozofije odgoja, sabire se u jednoj točki, točki koju zovemo slobodni pojedinac i njegova/njezina borba za vlastiti stvaralački izričaj. U tom kontekstu, prije zaključka bit će nam korisno promotriti problem tolerancije iz drugog kuta.

Tolerancija i problemi sustava odgoja i obrazovanja

Do sada smo tokom ovog rada nekoliko puta spomenuli proble-matični odnos tolerancije i obrazovanja, ili sasvim konkretno, izgradnje tolerancije u sustavu obrazovanja. Rekli smo da se termin tolerancija u svojoj povijesti značajno mijenjao i da je njegovo ishodište primarno religiologijskog karaktera. Treba ponovo reći, jer bi uistinu bilo nepromišljeno nijekati nasto-janjima oko tolerancije povijesnu vrijednost34, da se upravo na štetu fenomena tolerancije neke društvene pojave poisto-vjećuju s tim značajem. Prema našem sudu to se često događa upravo u raspravi o obrazovanju.


33 Isto, str. 192.

34 Kada je u pitanju fenomen tolerancije, svakako treba spomenuti konstrukciju ljudskog dostojanstva, koja je podjednako pravna i etička kategorija, o tome usp. Skledar, Nikola: ‘Tolerancija kao nužni uvjet ljudskog zajedništva i dostojanstva‘, Društvena istraživanja 5 (1996) 2 (22), str. 293-306.


Započnimo naše promišljanje riječima Z. Jovovića:

‘Tolerancija igra pozitivnu ulogu u procesu razvoja demo-kratskog društva, a bitnu ulogu u razvoju tolerancije ima odgojno-obrazovni sustav, kao podsustav demokratskog društvenog sistema. Tolerancija omogućuje sveprisutnu različitost, esencijalnu vrijednost za razvoj individualnosti i općeg dobra. Bez tolerancije nikad ne bismo mogli spo-znati svu raznovrsnost iskustava misli, osjećaja i djelovanja pojedinaca i grupa.’35

U riječima koje smo naveli ključan konstrukt je demokrat-sko uređenje društva, no kako smo vidjeli, tolerancija je kao društveni mehanizam nastala prije oblikovanja demokratskih procesa u društvu. Također, kao da se previđa, na što nas je makar indirektno upozorio Polić, da je suvremeno društvo pravno uređen sustav i da su se te norme gradile stoljećima. Posebno je u zadnjih pola stoljeća došlo do značajnih promje-na u kvalificiranju pojedinih nepoželjnih društvenih praksi i njihovom pravnom tretmanu. Prema našem sudu u tom bi pogledu barem kada je riječ o pomirenju društvenih razli-čitosti, središnji dio obrazovnog sustava trebalo biti učenje o obvezatnosti i univerzalnosti zakona s jedne, i njegovanje pluralizma kao modela izgradnje suvremenog društva, s druge strane. U toj stvari obrazovanje kao fenomen, i obrazovni sustav kao društveno događanje od nezamjenjive su važnosti. Vrijedi uočiti još jedan element rasprave, a riječ je o onom što se često naziva kulturnim razlikama. Radi se o zbirnom imenu za konfesionalna, svjetonazorska, ekonomska, običajna i sl. određenja pojedinih društvenih aktera ili društvenih grupa. U tom pogledu instruktivne su riječi J. Čačić-Kumpes koja kazuje:

‘Službeni propisi podloga su institucionalizacije kulturnih razlika kroz političko djelovanje, odgojno-obrazovno djelo-vanje i djelovanje masovnih medija. Tako se sustav vrijed-nosti i normi u vezi s prihvaćanjem kulturnih različitosti pomiče iz područja dobrovoljnosti, privatnosti, slučajnosti i površnosti na cijelo društvo i primiče cilju – interkultural-nom dijalogu i toleranciji.’36

35 Usp. Jovović, Zoran: ‘Suvremeno demokratsko društvo: odgoj i obrazovanje za toleranciju’, Život i škola. Časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, 63 (2017) 2, str. 31.

36 Usp. Čačić-Kumpres, Jadranka: ‘Obrazovanje i tolerancija’, Društvena istraživanja 5 (1996) 2 (22), str. 317.

55

Kao dopunu ovim mislima htjeli bismo samo istaknuti tem-poralni moment, naime tolerancija ne dolazi na kraju slijeda kako je naznačeno nego stoji na njegovom početku, i to počet-ku, kako smo nastojali opisati, u vremenskom ali istovremeno i konceptualnom pogledu. Možemo kazati da bi po našem sudu umjesto termina tolerancija bolje bilo koristiti sintagmu – očuvanje različitosti, tim više što velika većina stavova koje društveni akteri zagovaraju, a koji kada dođu u međuodnos stvaraju konflikt, ima određenu društvenu, idejnu a možda možemo reći i etičku vrijednost. Ona uvjerenja i društvene tenzije koji su izvan civilizacijskog okvira podložna su, kako smo napomenuli, zakonskim sankcijama i o njima nije mo-guće raspravljati ili ih pozivati na umanjenje vlastite snage.37 Vrijedi podsjetiti na činjenicu da je društvo zbir različitosti i da ono po definiciji uključuje konflikt. Upravo bi u horizontu rasprave o obrazovanju trebalo govoriti o transformaciji tih konflikata putem pomirljivih i socijalnih alata čija bi svrha bila podizanje razine općeg dobra i/ili maksimalna korist naj-većeg broja aktera. Treba isto tako istaknuti da obrazovanje nije primarno okrenuto ‘servisiranju‘ neke društvene svrhe, nego je prije svega platforma za egzistencijalni rast svake društvene jedinke.

Zaključak

U ovom radu smo oslanjajući se na primarno leksikonske izvore nastojali propitati pojam tolerancije, s posebnim osvrtom na problem koji se naziva paradoks tolerancije. Konstatirali smo da je, kada je u pitanju tolerancija kao pred-met rasprave, ponajprije riječ o historiografskom ili religiolo-gijskom predmetu i da su transformacije tog pojma dovele do njegove neprepoznatljivosti. Nakon toga nastojali smo obu-hvatno prikazati središnji problem ovog rada, a to je Polićeva interpretacija Vuk-Pavlovićevog tumačenja paradoksa toleran-cije s posebnim osvrtom na Polićeve interpretacije konstruk-cije Popperovog razumijevanja tog problema. Glavna Polićeva teza koju smo nastojati oslikati jest da je Vuk-Pavlović bolje razumio taj problem od Poppera, posebno uzevši u obzir


37 Treba spomenuti i ovo, kada je riječ o raspravi o toleranciji u suvremenom društvu posebno je zanimljivo sklop društvenih događanja izazvanih tzv. migrantskom krizom. Rijetko koja socijalna kataklizma je u Europi u posljednjih nekoliko desetljeća proizvela toliko oprečnih, istovremeno humanih, i zastrašujuće surovih reakcija. Vjerujemo da niti ekonomska kriza s kraja prethodne decenije, pa čak niti terorističke prijetnje, nisu toliko polarizirale društvo kao migrantski val koji dospio do srca Europe, ili je kao ‘prijetnja‘ ostao na njezinim vratima. Je li rasprava o toleranciji, i djelovanje u smjeru smanjenja nasilja, kontekst u kojemu bismo mogli sagledati probleme migrantske krize? To je pitanje koje potrebuje dublju analizu i na koje odgovore ne možemo donijeti u okviru ovog rada.


problem ljudske slobode koji je Vuk-Pavlović imao pred očima u poslu promišljanja problema tolerancije. U raspravi o ovoj temi imali smo pred očima Popperovo shvaćanje problema toleran-cije s osvrtom na problematiku otvorenog društva, što svakako ima značajne veze s problematikom uloge pojedinca u društvu. U posljednjem dijelu našeg promišljanja pokušali smo promo-triti problem tolerancije u kontekstu rasprava o obrazovanju.

Ponovimo, glavna teza ovog rada je bila sljedeća: problem tolerancije se u kontekstu rasprava o obrazovanju razumije-va previše reducirano, a o toleranciji se govori više s gledišta problematike pluralizma, zagovaranja fenomena različitosti, uključivanja marginaliziranih pojedinaca ili svjetonazora, ili pak s gledišta potrebe za neprestanim društvenim napretkom. Rasprave o obrazovanju ne korespondiraju najtješnje s ovim pozicijama, o čemu je R. Raunić instruktivno zapisao:

‘Prvotni je cilj odgoja tako stvoriti i njegovati moć samo-kontrole, kojom se impulsi i prohtjevi preinačuju u struk-turirane namjere podatne za racionalno samopropitivanje i komunikaciju u socijalnom svijetu.’38

Kako smo naglasili, uloga obrazovanja primarno nije osigura-vanje pravilnih odgovora na upite pojedenih društvenih svrha, nego egzistencijalni rast svakog pojedinog ljudskog bića. U tom pogledu, obrazovanje je vezivno tkivo društva, a prava mjera njegova postojanja nije primarno interes pojedinaca ili gru-pacija nego cjelina društvenog događanja ili ono što počesto puta maglovito nazivamo općim dobrom. Povijest zapadnjač-kih društva, posebno povijest Europe, istovremeno je povijest nasilnih obračuna različitosti i povijest uistinu krvavih sukoba. No, istovremeno, povijest Europe je i povijest rasta humano-sti, sjaja stvaralačkog uma i izgradnje postojanih socijalnih institucija. Nema dvojbe da je tolerancija kao društvena snaga ‘odigrala‘ pozitivnu ulogu na početku novovjekovlja, osobito u području pomirivanja religijskih konflikata, no pozivanje samo na toleranciju kao relevantan društveni mehanizam, posebno s gledišta sustava odgoja i obrazovanja, po našem sudu nije do-statno i na to smo nastojali – vjerujemo ne sasvim neproblema-tično – ukazati u u promišljanjima danim na stranicama ovog rada. Za sam kraj vrijedi navesti riječi P. Vuk- Pavlovića koje po našem sudu primjereno zaokružuju naša promišljanja:

38 Usp. Raunić, Raul: ‘Etička, odgojna i politička vrijednost tolerancije’, str. 287.

57

‘Sve posljednje nastojanje čovjekovanja, koliko je kao na-stojanje specifično ljudsko usredotočeno na samo bivstvo čovječje, mora da je prema rečenome u krajnjem vidu uprav-ljeno upravo na istaknutu svijest odgovornosti, po kojoj se čovjekoliki dvonožac uspinje prema čovještvu i preobražava u čovjeka. Zadaća je prema tome svemu bivstvu primjere-nome gajenju čovjeka i čovještva, da izgradnjom svijesti svestrane odgovornosti i produbljivanjem njenim u smjeru svih mogućnosti vrednovanja oblikuje čovjeka kao lice, koje će moći da se i preraste u ličnost. Put međutim do tog cilja vodi kroz raznolike i sve dublje slojeve čovječjeg postojanja i bivstvovanja, koje pored sve raznolikosti i moguće stup-njevanosti, pa i unutrašnje neke međusobne napetosti ne isključuju dašto povezanost i jedinstvo.‘39

Literatura

Anon: ‘Tolerancija‘, u: Kutleša, Stipe (gl. ur.): Filozofski leksi-kon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2012., str. 1168-1169.

Antolović, Mihael; Sadžakov, Slobodan: ‘Sekularizacija i moral‘, Metodički ogledi 22 (2015) 2, str. 61-78.

Bertoša, Slaven: ‘O toleranciji kroz povijest‘, Tabula 12 (2014), str. 41-51.

Čačić-Kumpres, Jadranka: ‘Obrazovanje i tolerancija’, Društvena istraživanja 5 (1996) 2 (22), str. 307-319.

Galović, Milan: Rastanak od čovjeka. Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017.

Horton, John: ‘Tolerancija‘, u: Miller, David (ur.): Blackwellova enciklopedija političke misli, Demetra, Zagreb, 2003., sv. II., str. 650-653.

Horton, John: ‘Tri (prividna) paradoksa tolerancije‘, Filozofska istraživanja 14 (1994) 2-3 (53-54), str. 249-261.

Jovović, Zoran: ‘Suvremeno demokratsko društvo: odgoj i obra-zovanje za toleranciju’, Život i škola. Časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, 63 (2017) 2, str. 27-34.

Krznar, Tomislav: ‘Razumijevanje (ne)moralnoga u kontek-stu suvremenog odgoja i obrazovanja. Filozofski izvidi‘, Bošnjačka pismohrana 15 (2016) str. 42-43, str. 125-134.


39 Usp. Vuk-Pavlović, Pavao: ‘Uzgoj, odgoj i obrazovanje‘, u: Isti, Filozofija odgoja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2016., str. 279.


Krznar, Tomislav: Znanje i destrukcija. Integrativna bioetika i problemi zaštite okoliša, Pergamena – Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011.

Krznar, Tomislav; Filipović, Nikolina, I., (prir.): Vrč i šalica. Filozofijska vivisekcija problemâ odgoja i obrazovanja, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2015.

Krznar, Tomislav; Zrno, Tajana s. Marija: ‘Djelom svjedočiti ljubav. Prilog filozofijsko-religiologijskoj raspravi o odgoju‘, Diacovensia 27 (2019) 1, str. 169-189.

Kutleša, Stipe (gl. ur.): Filozofski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2012.

Lam, Chi-Ming: ‘A Popperian Approach to Education for Open Society‘, Educational Philosophy and Theory, 45 (2013) 8, str. 845-859.

Locke, John: Pismo o toleranciji, Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2017.

Marcuse, Herbert: ‘Represivna tolerancija‘, Čemu: časopis stude-nata filozofije, 10 (2011) 20, str. 60-77.

Mill, John S.: ‘O slobodi‘, u: Isti, Izabrani politički spisi, prvi sve-zak, Informator – Fakultet političkih nauka, Zagreb, 1988., str. 109-194.

Miller, David (ur.): Blackwellova enciklopedija političke misli, sv. I-II., Demetra, Zagreb, 2003.

Polić, Milan (ur): Filozofija i odgoj u suvremenom društvu, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2006.

Polić, Milan: ‘Paradoks tolerancije – Vuk-Pavlović prije Poppera’, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 24 (1998) 1-2 (47-48), str. 185-194.

Polić, Milan: K filozofiji odgoja, Znamen – Institut za pedagogij-ska istraživanja, Zagreb, 1993.

Polić, Milan: Život i djelo Pavla-Vuk Pavlovića, Hrvatsko filozof-sko društvo, Zagreb, 22013.

Polšek, Darko: Pokušaji i pogreške. Filozofija Karla Poppera, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996.

Popper, Karl R.: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Platonova čarolija, prvi svezak, Kruzak, Zagreb, 2003.

59

Raunić, Raul: ‘Etička, odgojna i politička vrijednost tolerancije’, u: Polić, Milan (ur): Filozofija i odgoj u suvremenom društvu, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2006., str. 269-287.

Raunić, Raul: ‘Odgoj i naše doba: kritičke instance Vuk-Pavlovićeve filozofije u našem vremenu‘, u: Alić, Sead (ur.): Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem. Zbornik radova s me-đunarodnog znanstvenog simpozija održanog 13. 11. 2017. u Koprivnici, Sveučilište Sjever i Centar ua filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, 2018., str. 19-39.

Skledar, Nikola: ‘Tolerancija kao nužni uvjet ljudskog zajedniš-tva i dostojanstva‘, Društvena istraživanja 5 (1996) 2 (22), str. 293-306.

Šegedin, Petar: ‘Obrazovanje i odgoj u Platonovoj Politeji‘, u: Barbarić, Damir (prir.): Čemu obrazovanje. Razmatranja o budućnosti sveučilišta, Matica Hrvatska, Zagreb, 2011., str. 117-149.

Voltaire: Rasprava o toleranciji, Školske novine, Zagreb, 1990. Vuk-Pavlović, Pavao: Filozofija odgoja, Hrvatsko filozofsko druš-

tvo, Zagreb, 2016. Vuk-Pavlović, Pavao: Vrednota u svijetu, Hrvatsko filozofsko

društvo, Zagreb, 2007.

Napomena: Ovaj rad dio je rezultata provedenih u okviru istra-živanja „Uloga filozofije u oblikovanju refleksivnih potencijala – primjer odgojiteljske profesije” koje se provodi na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a koje financira Sveučilište u Zagrebu u godinama 2018/19., voditelj potpore istraživanja je izv. prof. dr. sc. Tomislav Krznar.


Sead Alić —prof. dr. sc. SEAD ALIĆSveučilište SjeverZagreb, [email protected] 9828592

61

Odgoj za odgovornost

Education for Responsibility

Key words education, critic, moral, aes-thetic, dimension, laboratory

Abstract Education for Responsibility. This is the task for all times and every gen-eration. Such education implies an aesthet-ic, moral, critical, thinking, self-conscious position. What is the role of philosophy in this process? How to encourage critical thinking in the one we educate? Can the moral dimension in people be revived again? The poet and philosopher Pavao Vuk-Pavlović gave us his vision of such an education. He believed in the aesthetic dimension. Our task is to go one step fur-ther: The Esthetic Laboratory should today become a Media-Aesthetic Laboratory.

Ključne riječi odgoj, kritika, moral, estetika, dimenzija, laboratorij

Sažetak Odgoj za odgovornost. To je zada-tak svih vremena i svih generacija. Takav odgoj podrazumijeva estetsku, moralnu, kritičku, misaonu, samosvjesnu poziciju. Koja je uloga filozofije u tom procesu. Kako probuditi kritičko mišljenje u onome koga odgajamo? Može li ponovno oživjeti moralna dimenzija u ljudima.? Pjesnik i filozof Pavao Vuk-Pavlović dao nam je svoju viziju takvog odgoja. Vjerovao je u estetsku dimenziju. Naš je zadatak ići korak dalje: Estetički laboratorij danas bi trebao postati Medijsko-estetički laboratorij.


1.

Filozofija koja želi odgajati za Odgovornost? Koga i kako?Danas nije jednostavno pronaći osobu s kojom će razgovor

proteći u uzajamnom slušanju, da o razumijevanju i ne govori-mo. Prekomjerno granatirani informacijama, kvazi-informaci-jama, slikama i riječima osobnog karaktera koje se zbog pojave u javnom prostoru društvenih mreža pokušavaju nametnuti kao relevantne, čini naš život prenapregnutim i sve manje spo-sobnim za koncentrirano sudjelovanje u diskusiji. Živimo svijet u kojemu ‘svi znaju sve’ i svaki je pokušaj ulaska u ono bitno unaprijed osuđen na neku vrstu dociranja.

U pravilu ono što treba biti odnosno što se događa brzo – događa se na površini. Onako kako se gliser izdigne na površinu da bi sa što manje otpora klizio vodenom površinom, rako i naša komunikacija sa svijetom pokušava kliziti bez otpora i uz suglasje sredine.

Pa ipak, svjesni činjenice da sve ljudsko znanje ima smisla tek ako se uspije prenijeti s generacije na generaciju i naravno unaprijediti, okrećemo se iskustvu odgoja za odgovornost Pavla Vuk-Pavlovića kao onom uporištu za koje smo sigurni da ga je gradila osoba koja je iskreno, duboko i uvjereno promišljala i bilježila rezultate svog životnog istraživanja, odnosno koja je smjerala dubini a ne brzini.

Vuk-Pavlović nam nudi zrcalo. Njegov jezik, pojmovi, stavo-vi, njegova filozofija, koncept čovjeka, dobra, odgoja, sve je tu. Na nama je procijeniti i Vuk-Pavlovića i njegovo i naše doba, jer mnogo se toga promijenilo.

Doba u kojemu se duhovno povlači pred agresivnošću hije-rarhija zaduženih za duhovnost; u kojemu oni koji su zaduženi za prenošenje odgojnih vrijednosti nemaju vremena ili snage za vlastito duhovno propitivanje; u kojemu utilitarnost određuje predispozicije onih koji bi trebali biti odgajani – sve to govori o potrebi naizgled uzaludnoga, ali neophodnog – govora o mo-ralnim vrijednostima, odgoju za odgovornost, o potrebi da se odgajatelj uzdigne na razinu sposobnosti estetski oblikovanog odgajanja koje ostavlja dubokog traga na odgajaniku. Danas to nije nimalo lako.

Pavao Vuk-Pavlović u središte pozornosti stavlja biće koje je spremno i otvoreno za odgoj, uzrastanje, za putovanje prema ‘jezgri čovjeka’ kao krajnjem cilju.

63


Ideal naravno govori o osobi koja je upravo taj ideal odabra-la. Birajući ono najteže, naizgled i nemoguće, Pavlović je iska-zao svoju vjeru u čovjeka. Nije naravno pritom imao ikakvih iluzija da bi to moglo biti jednostavno.

Ta se nejednostavnost nama danas može oblikovati u pi-tanje: Je li odgoj zastarjela djelatnost koja polako ali sigurno svoje mjesto prepušta društvenim mrežama, strojevima, struč-njacima za karijere? Ima li smisla (u okružju kaosa i besmisla) truditi se razumjeti mislioce poput Pavla Vuk-Pavlovića. Je li njegova nakana (inače iskrena i duboka) arhaična poput njego-vog, kako kažu, arhaičnog jezika?

2.

Filozof bi morao imati istinsku odgojnu namjeru, jer odredbe-ni razlog njegove volje ne može biti ništa izvanjsko. Ni darovi, niti ružne riječi, ne bi smjele spriječiti filozofa na obvezu skre-tanja pozornosti na moguću putanju koja čovjeka vodi prema ‘jezgri čovjeka’ kroz proces koji se nadaje kao zadobivanje svijeta u sebi. Vuk-Pavlović je filozof, mislilac koji, čini se, nijednog trena nije posumnjao u mogućnost takve vrste odgoja koja će omogućiti uljuđenu zajednicu, kulturnu državu, državu koja je u funkciji potreba njenih građana...

Gledanjem kroz prizmu partikularnih interesa može se ne vidjeti filozofijski odgoj, namjera, čin koji vraća na pravi put. Čovjek se u pravilu ogleda u zrcalu a slika koja se u njemu odražava samo je izvanjski oblik duše zagledane (u pravilu) u partikularni interes.

Utoliko je čitanje Pavla Vuk-Pavlovića u najmanju ruku dvosmjerno. S jedne strane riječ je o razumijevanju sustava odgoja i najboljim uvjetima u kojima se on može realizirati. S druge strane sve se te upute mogu čitati i kao kritika suvreme-ne situacije u kojoj se nalaze obrazovne institucije, pedagoški djelatnici u tim institucijama, studenti, kao i čitave kulture cijelih naroda.

Imam osjećaj da vrijednost Vuk-Pavlovićevih teza posebno dolazi do izražaja u onim segmentima u kojima se stvarnost sve više udaljava od njegovih razmišljanja. Vuk-Pavlović među ostalim piše o ljubavi prema budućnosti, odgajateljevoj ljuba-vi, ljubavi prema umjetnosti, filozofskoj ljubavi, karitativnoj,


religioznoj... Upravo u otklonu od pristupa koji u spremnosti i sposobnosti za ljubav vidi mogućnost budućnosti uopće – zrcali se naše tehnikom obojeno vrijeme instrumentaliziranja umjesto odgoja, vrijeme specijaliziranih znanja (kao specija-liziranje znanja za robotsko obavljanje postavljenih zadataka rješavanjem prema unaprijed određenim matricama).

Utoliko vraćanje Vuk-Pavloviću vidim kao sredstvo samokri-tike društva ispraznosti, društva industrija zadovoljstva, druš-tva duhovne, duševne, umjetničke, pa i religijske praznine, za-vođenja i manipuliranja pojedinaca, naroda i čitave civilizacije.

3.

Na pitanje što učiniti oduvijek su postojala dva osnovna odgo-vora. Najbolja ilustracija za jedan od mogućih odgovora onaj je koji je ponudio Viktor Frankl (i to ne govoreći o svom iskustvu logora i traganju za smislom ljudskog postojanja) nego primjer njegovog kolege koji je želio poslije rata i oslobađanja iz logora pričati o tome, govoriti, upoznavati svijet. Kad je njegov kolega shvatio da svijet manje više ne želi o tome slušati zaključio je da je bitna promjena ona koja se desila - njemu samome.

Drugi odgovor je na tragu neodustajanja zbog neuspjeha. Takav odgovor kaže: Sve što čovjek čini treba biti s intencijom da to što čini preraste u pokret. Inače nema smisla. Uvjeren sam da moralno i misaono ovaj stav može imati svoje duboko opravdanje.

Na sličan način na koji Kantove maksime omogućuju misliti kako je moguć opći zakon – i svakim našim činom mi polaže-mo pravo na mogućnost da čin postane dio pokreta ili kako bi Pavlović rekao dio ‘filozofije kulturne prakse općenito’.1

Svaki je naš čin dio kulture jedne zajednice, naroda, kultu-re civilizacije. Sve je to sadržano također u našemu činu kao potvrdi ili negiranju sudjelovanja u procesu zadobivanja svijeta u sebi.

Odgoj tako sadrži svu kulturu u sebi (ukoliko je istinski) kao što bi sva kultura morala biti odgojnog karaktera.

Vuk-Pavlović nas upozorava kako ne možemo ‘nekažnjeni’ ostati u odgojnom procesu zaustavljajući se tek na edukativnim metodama, poznavanju činjenica, zahtjevima izvršenja postav-ljenih zadaća i sl.

1 Pavao Vuk-Pavlović, Sabrana djela, knjiga 2, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2007., str. 36

65

Odgajajući mi idemo – do dna. ‘Bivstveno zrenje je – piše Vuk-Pavlović – u tom smislu doista gledanje u krajnost‘2

Jesmo li otvoreni za krajnost ili smo samo dio neke filo-zofske škole, tradicije mišljenja, svjetonazora, modnog trenda mišljenja, subjektivnih predodžbi, stereotipa koje proizvode mediji – na to pitanje mora odgovoriti svatko od nas –sam za sebe.

Živimo i umiremo. Ono što smo mislili da je osobno u nama, stari i umire. Kroz nas žive nadosobne vrijednosti do kojih se (eventualno) uzdignemo.

Tijelo ‘misli’ da živimo tijelom. Tradicija ‘misli’ da smo dio tek tkalačkog stana kojim se pletu lijepe ali uvijek tek dekora-cije na uvijek istim platnima. Religijske hijerarhije ‘misle’ da su svojom posredničkom ulogom zauvijek na sebe preuzele ulogu onih koji misle. Praznina u nama ‘misli’ kako se kamuflirati po-sjedovanjem stvari i ljudi, lažnim odnosima, lažnim moralom, lažnim vrijednostima.

Tijelo odumire. Tradicija se mijenja. Religijske hijerarhije ogoljuju se u svojim novim političkim haljama. Praznina u nama upozorava da kamufliranje vodi tek njenom produbljenju.

Mi bismo, uz ono osobno, trebali biti i ono nadosobno. Kroz nas bi trebala teći rijeka budućnosti, jer je budućnost nadosob-noga ovisna o našoj sposobnosti da budemo ovdje i sada, da uzrastamo na našem putu zadobivanja svijeta u sebi.

4.

Ljudska klasificiranja duše ne znače da se ljudske duše neizo-stavno moraju pronalaziti u tim klasifikacijama. Etika je tako za Aristotela i većinu mišljenja nastalog na njegovim temeljima – primjena znanja u praktičnom djelovanju. Zato se vrlina može naučiti a djelovanje u skladu s njom čovjeku donosi eudaimo-niu odnosno blaženstvo. Um ili nous je s druge strane intuitiv-na spoznaja, način kako posežemo prema počelima svega, kako uspijevamo dosegnuti do najviših načela.

Je li uopće moguća episteme znanost o vječnim stvarima?Ako je sofia povezivanje nousa i episteme (a ona to jest po

Aristotelu i tradiciji njegova mišljenja) postavlja se pitanje - koji medij omogućuje intuitivnu spoznaju najviših načela, episte-me kao znanost dokazivoga.




Posebno pitanje veže se uz prenosivost vrline od čovjeka do čovjeka odnosno s generacije na generaciju. Kad bi naime vrlina uistinu bila isključivo ono što se kao znanje prenosi s osobe na osobu i kroz vrijeme, onda bi tisuće godina postojanja civiliza-cije ljudskoga znanja svijet morale učiniti mjestom obitavanja najviših vrlina. Ako tomu nije tako postavlja se pitanje o mreži Aristotelovih pojmova i njihovoj ispravnosti.

Kada primjerice Vuk-Pavlović govori o potrebi estetičke di-menzije kao pretpostavke uspješnog prijenosa ne samo znanja nego i vrlina, onda on praktički stavlja u pitanje stari koncept o znanju kao pretpostavci etičkog djelovanja. Čovjek traži više, odnosno želi dublje.

Vuk-Pavlović s pravom postavlja Sokratovo, Platonovo, Aristotelovo, starogrčko pitanje: Je li vrlina sofia, poput znanja prenosiva. Od odgovora na ovo pitanje može ovisiti sudbina ljudske civilizacije. I obratno, dosadašnja sudbina čovjeka inter-pretira ljudsku odluku da vrlinu poveže sa znanjem.

Karikirajući i pojednostavljujući, stvar se postavlja ovako: Kako spojiti onu intuitivnu ljudsku spoznaju (koja u krajnjoj li-niji može odlučivati o karakteru djelovanja pojedinca) s uvidom u znanje kao osnovom etičkog djelovanja. Svjesnost (znanje) pravila - mnoge ljude ne čini moralnima. Štoviše, mnoga kriva i nesretna znanja, proizvedena i širena od političkih, religijskih, korporacijskih, medijskih hijerarhija – svijet su učinile nesigur-nim mjestom.

Naravno da bi se Grci, braneći se, pozvali na to da je episteme upućena na spoznaju vječnoga (istoga u različitome i različitoga u istome), no znanost koja je iz toga proizašla upućuje isključi-vo na provjerljivost, a provjerljivost nije sposobnost provjerlji-ve spoznaje vječnoga.

Kao pedagog izrastao na temeljima grčke filozofije, Vuk-Pavlović priklanja se nužnosti mogućnosti prijenosa vrline. No kao umnik koji razmišlja svojom glavom uviđa da puko preno-šenje znanja ne proizvodi prave učinke. Otuda njegov pokušaj povezivanja filozofije, znanosti i umjetnosti u pokušajima da se znanje oplemeni segmentima smislenog i intuitivnog. Kao da se kroz uvođenje filozofije i umjetnosti u edukacijski proces intuitivno pronalazi nedostatak u starogrčkom klasificiranju ljudskih moći.

67

5.

Filozofija odgoja. Kako?Pavao Vuk-Pavlović uviđa da ‘država kao razmjerno najobu-

hvatnija i najmoćnija današnja javna socijalna organizacija‘3 ne može i ne smije biti sama sebi svrha. Država je ta koja se mora pravdati pred kulturom a ne obratno. Država je sredstvo a ne svrha. Ona treba omogućiti kolanje vrednota i razvijanje susta-va u kojemu će kulturne vrijednosti doći do izražaja. Država ne smije prema Pavloviću prestati biti kulturna država: ‘Učiniti državu samosvrhom značilo bi načelno je odrezati od sve umne svrhe te svim oblicima njena postojanja pori-cati nuždu i smisao.‘4

Ako čak zaboravimo činjenicu da je država uvijek bila sred-stvo kamufliranja različitih oblika porobljavajućih odnosa, pa dopustimo misao kako je država (kako Pavlović kaže) ‘raz-mjerno najobuhvatnija i najmoćnija današnja javna socijalna organizacija‘, ne možemo ipak ne vidjeti koliko malo je država danas sredstvo realiziranja interesa njenih građana, a koliko je više – sve ostalo.

Država je postala sredstvo ideološkog zavođenja.Država je danas sredstvo razvijanja plemenskog osjećaja u

građanima.Državu češće prepoznajemo u navijačkom grotlu nogo-

metnih stadiona nego u brizi za kulturnu, socijalnu, moralnu, odgojnu dimenziju odnosno potrebu njenih građana.

‘Budućnost nije izvan nas, već u nama‘, pisao je Vuk-Pavlović, jer ‘‘budućnost’ zazbiljno zamišljena nije ono, na što možda prekrštenih ruku čekamo ili što željom i nadom iščekujemo, već ono, što nas oplođene ljud-skom našom čežnjom čini bremenitima, ono, što živeći i doživljujući doista stvaramo. Budućnost kakva se ovdje misli, ne dolazi sama od sebe kao sutrašnji ili preksu-trašnji ili koji pozniji dan; ona se rađa.‘5

Današnji bi studenti Vuk-Pavloviću vjerojatno rekli otprilike ovakve stvari:

Budućnosti u nama nema. U nama je praznina čekanja na odlazak iz države za koju se mislilo i pripovijedalo da je ostva-renje tisućgodišnjeg sna. Mi smo izravna posljedica nerada ljudi koji su svojevremeno obznanjivali tisućama ljudi po trgo-vima: Imamo državu!


3 Pavao Vuk-Pavlović, Sabrana djela, knjiga 2, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2007., str. 42.




Vi ste, profesore Pavloviću imali lijepe ideje o odgoju za od-govornost. To je međutim moguće samo u zajednici u kojoj su oni na najvišim pozicijama – najodgovorniji. Njihov bi zadatak trebao biti omogućiti nama da postanemo kultivirane kritički orijentirane, duhovno bogate osobe. Nažalost, mi smo danas samo prazne ljušture koje vjeruju još samo u jednu stvar – za-vršiti fakultet što brže i jednostavnije i pobjeći.

Istina, dobrota, ljepota, svetost i budućnost kao temeljni pojmovi spoznaje, ćudoređa, umjetnosti, vjere i peda-goškog rada riječi su koje pripadaju Vašem stoljeću i onim ra-nijima. Danas su ‘na cijeni’ manipulacija, licemjerje umješ-nost, ojađenost i praznina.

6.

Sloboda je pretpostavka istinskog odgoja. Nešto može sličiti na odgojnu ustanovu. Ispred imena mogu biti titule. Po prirodi stvari moralo bi se misliti kako je riječ o odgojnim ustanovama i odgajateljima. No podučavati nekoga nečemu ne znači isto-vremeno i odgajati. Disciplinirati i/ili dresirati nekoga znači zavaravati sama sebe da se vrši proces odgoja. Jer odgoj je, smatra Vuk-Pavlović – univerzalna a ne specijalizirana kulturna praksa.

U svijetu suvremenih kurikula, ishoda učenja, mjerenja zna-nja, pomalo donkihotski zvuče riječi Pavla Vuk-Pavovića: ‘Otud je vidjeti, da netko može djelovati točno prema određenim pedagoškim zahtjevima te se u svom nastojanju nepokolebljivo povoditi za napucima stalne pedagoške tehnologije, a da njego-vo djelovanje ne mora ipak u bitnosti doista i biti ‘odgajanje’.‘6

Osobe koje su u procesu odgajanja trebale bi biti u odnosu koji je bliži prijateljskom ili drugarskom odnosu, nego poziciji nadređenoga i podređenoga. Duhovno blago odgajanoga treba isplivati na površinu. To je moguće jedino u prijateljskom od-nosu u kojemu je ljubav prema napredovanju, istini, otkrićima, samorazumijevanju – snažnija od birokratskih stereotipa.

Odgajatelj poput vrtlara može mladicu tek svijati i oblikova-ti, ali i tada mora paziti da to bude onoliko koliko mu ta mladica dopušta. Odgajanje je dakle čin slobode u kojemu podjednako


69

sudjeluju i odgajatelj i odgajanik. To posebno dolazi do izražaja danas (primjerice u odgajanju za razumijevanje novih medija, tehnika, razumijevanje novih sustava komuniciranja... Brzina napredovanja tehničkih izuma učinila je da su odgajanici u mnogim segmentima iznad (posebno tehničkih) znanja svojih profesora.

Svijet odgajanja, trebao bi po Vuk-Pavloviću, biti svijet intimnih duhovnih dodira odgajatelja i odgajanika. Silništva tu nema. Nema lomljenja mladica. Nema discipliniranja i nadre-đenih pozicija. Jedino u uzajamnom odnosu prepoznavanja, razumijevanja, srodnosti – može izrasti pomak u odgajanome koji i te kako ostavlja traga i na odgajaniku.

Bljesak znanja u odgajanome svjetlo je sreće u odgajaniku.Utoliko je važno isticati snagu spontaniteta, slobodu iskazi-

vanja kritičkih stavova, nužnost otvorenog dijaloga, potencira-nje sudjelovanja odgajanika u procesu odgoja, pretvaranje svih predavanja u oblik dijaloga (gdje god, kad god i koliko god je to moguće).


Draženko Tomić —doc. dr. sc. Draženko TomićUčiteljski fakultetČakovec, [email protected]

71

Percepcija Vuk-Pavlovićeve misli u njemu posvećenim radovima

Views on the Philosophy of Vuk-Pavlović in Research Papers dedicated to his Work

Key words Pavao Vuk-Pavlović, contempo-rary philosophy, education, values

Abstract Paul Vuk-Pavlovic (1894-1976), the Croatian philosopher of education, under-stands the education as a creative work. It is a constant multiplication of the creative potential of a person. Vuk-Pavlovićeva is important for Croatian alexiological and pedagogical heritage (Vukasović). He points to the connection between education and values. Vuk-Pavlovic says that there is a difference between education and politics

- politics wants to dominate education. Vuk-Pavlović says that based on the edu-cational act is love of values. Pedagogical authority is not the authority of power but the authority of love.

Ključne riječi Pavao Vuk-Pavlović, suvreme-na filozofija, odgoj, vrednote

Sažetak Iz bogatog opusa Pavla Vuk-Pavlovića (1894.-1976.), hrvatskog filozofa odgoja, percipirano je nekoliko važnih do-prinosa. Shvaćanje odgoja kao stvaralačkog djelovanja tj. budnog i neumornog obaziranja na sve stvaralačke mogućnosti lica koje treba prerasti u ličnost. Vuk-Pavlovićeva misao je dala značajan doprinos hrvatskoj aksiološ-ko-pedagoškoj baštini (Vukasović) i to kroz isticanje temeljne simbioze odgoja i vrednota te shvaćanje odgoja kao vrijednosnog usmje-ravanja. U kontekstu razmatranja odgoja i potreba čovječanstva Vuk-Pavlović je percipi-ran (Polić) kao onaj koji upozorava na načelnu suprotstavljenost odgoja i politike: politika želi ono buduće učini sredstvom održava-nja postojećeg. Vuk-Pavlović ističe kako se u osnovi svakog odgojnog čina nalazi ljubav (Polić: pedagoški eros) prema vrijednostima, a pedagoški autoritet nije autoritet moći nego autoritet ljubavi.


Uvod

Valorizaciji filozofije Pavla Vuk-Pavlovića značajan doprinos dala je Marija Brida (1912.- 1993.), njegova autentična učenica i sljedbenica (Zenko, 2003), ali kako se čini i djelatnost Milana Polića (1946. - 2015.). On daje jezgrovit prikaz djelatnosti u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća u svezi popularizacije filo-zofije Pavla Vuk-Pavlovića (Polić, 2004). Tad je o Vuk-Pavloviću u Hrvatskoj objavljeno barem dvadesetak članka, tematski svezak časopisa Metodički ogledi kao i svezak Vuk-Pavlovićevih djela koja se bave filozofijom odgoja (1996.). Organizirano je više skupova među kojima se ističe skup ‘Filozofija odgoja Pavla Vuk-Pavlovića’ (1994.) ali i onaj u organizaciji HAZU i Instituta za filozofiju (2001.). Valja konstatirati kako je upravo objavljiva-nje Vuk-Pavlovićevih Sabranih djela urednika Polića i u novije vrijeme Zagorac, zatim bibliografije (2016.) i izvadaka njegovih napisa u drugim izdanjima (Zvonar i Polak Bobić, 2015) omogu-ćilo dostupnost i popularizaciju Vuk-Pavlovićeve filozofske, pe-dagoške i druge misli kao i njezinu nedvosmislenu percepciju.

Članak daje uvid u percepciju filozofije, i ne samo filozofi-je Pavla Vuk-Pavlovića u znanstvenim člancima u 21. stoljeću bez pretenzije davanja potpunog prikaza budući da je o Vuk-Pavlovićevom djelu i misli u ovom tisućljeću napisano i više od onog što se može vidjeti na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (‘hrčak.hr’), pri čem se u prvom redu ima spomenuti zbornik skupa ‘Pavao Vuk-Pavlović, život i djelo’ (Zagreb, 2003) pa i zbornici Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem (Zagreb, 1017/2018) i mnogi drugi radovi koji ovdje nisu spominjani.

Percepcija pretežno teorijsko-filozof-skih djela Pavla Vuk-Pavlovića

Ovdje je u prvom planu Vuk-Pavlovićev teorijsko-filozofski, pa prema ondašnjem sustavu i pedagoški opus. Holističko shvaćanje odgoja u pedagoškoj misli Pavla Vuk-Pavlovića na koje upozorava Bratanić očituje se u interakcijskom karakteru odgoja, ljubavi kao bitnoj duhovnoj snazi u odgoju i empatičkoj ulozi odgojitelja (Bratanić, 2005) što je opet u žarištu stručnog

73

istraživanja autorice Mađarević posebno kao filozofija odgoja. (Mađarević, 2005) Matesi Deronjić sagledava ulogu estetskog odgoja u ranim Vuk-Pavlovićevim radovima i smatra ih klju-čem za shvaćanje smisla odgojne djelatnosti, nastojanja da se odgojenik uzdigne do ličnosti, uzorne i snažne individue koja energično prenosi doživljene vrednote i tim osigurava buduć-nost. (Matesi Deronjić, 2017)

Zagorac sagledava važnost vrednota unutar filozofskog opusa Pavla Vuk-Pavlovića upozoravajući da njegovi koncepti vrednota i stvaralaštva stoje u temeljima njegove filozofije odgoja. U hijerarhiji vrednota, onako kako je uspostavlja Pavao Vuk-Pavlović one duhovne imaju sposobnost izgradnje ličnosti. (Zagorac, 2012) Ukazujući na veću količinu Vuk-Pavlovićevog teksta o vrednotama i podsjećajući na ljubav kao temeljni su-odnos između odgajatelja i odgojenika, Milan Polić kao sasvim razumljiv zaključak ističe činjenicu da Pavao nikad nije izložio svoju etiku, štoviše, niti napisao članak o etici i moralu, i otud nalazi kako pokušaji (re)konstrukcije Vuk-Pavlovićeve etike idu mimo njegove osnovne misli. (Polić, 2005) Naprotiv, rečenom valja ipak istaknuti upravo skopsko razdoblje djelovanja Pavla Vuk-Pavlovića koje je obilježeno i predavanjem etike. Njegov asistent Temkov (1987) deducira temelje postavke etike kojima je kako tvrdi nastojao ostati vjeran cijeli život.

Papo nalazi kako su neke Vuk-Pavlovićeve kritike spoznajne teorije i filozofije politike Johna Lockea (1632. - 1704.) itekako utemeljene, ali da je s Lockeovim stavovima o filozofiji od-goja bio suglasan prije svega u tome da se odgojenik treba u jednom trenutku početi oslanjati na vlastitu moralnu snagu kao i da uspjeh odgojnog procesa ovisi i o odgojeniku. (Papo) Vuk-Pavlović se u svojim djelima se osvrće i na filozofiju Immanuela Kanta (1724. - 1804.) i to u prvom redu na njegovo shvaćanje spoznaje koja bi po Kantu imala neograničenu moć, spoznajne teorije koja bi zamijenila metafiziku, antropocentrič-ne filozofije koja bi zamijenila kozmocentričnu. S druge strane Balić nalazi da se Pavao Vuk-Pavlović pozitivno izrazio o nekim aspektima Kantova shvaćanja prostora i vremena kao i božjeg postojanja kao postulata praktičkog uma. (Balić, 2016.) Važnost spoznajne teorije u Vuk-Pavlovića i tumačenje spoznaje kao metaempiričkog pitanja ima u žarištu stručnog istraživanja spomenuta Mađarević (Mađarević, 2005), a Zagorac nalazi da je Vuk-Pavlović pokušavao pročistiti spoznajnu teoriju, raščlaniti

Percepcija Vuk-Pavlovićeve misli u njemu posvećenim radovima — Draženko Tomić


njezine sastavnice, ustanoviti predmet i metodu. Pri tom je do-taknuo i psihologiju, čega je izraz stav o jedinstvenosti i nepo-novljivosti svake osobe, originalna filozofska teorija pluralizma svjetova kao i poziv za nadilaženje svakog oblika indoktrinacije i put prema humanizmu. (Zagorac, 2007)

Da se Vuk-Pavlovićeva teorijska nastojanja žele ogledati i u praksi utvrđuju Batinić i Radeka ukazujući na činjenicu kako je Vuk-Pavlović već 1922. nastojao nastavu u III. zagrebačkoj gi-mnaziji uspostaviti u skladu s novim pedagoškim tendencijama (Batinić, Radeka, 1917) ili je prilagoditi studentima, što iznosi Dobronić u svojim sjećanjima (Dobronić, 2003). Pedagoškim aktivnostima s djecom po principu Vuk-Pavlovićevog estetičkog laboratorija bavi se Radovan-Burja. Na tom principu dokazuje tezu kako umjetnička praksa može biti medij za prijenos estet-skih doživljaja i etičkih prosuđivanja, ali i poticanje djetetovog izražavanja, razvoja osobnosti, i drugih sposobnosti. (Radovan-Burja, 2011)

Percepcija drugih djela Pavla Vuk-Pavlovića

Na adekvatan način su percipirani i Vuk-Pavlovićevi napisi o povijesti i povijesnosti. Spomenuta Zagorac u osvrtu na povije-sno-filozofske tekstove Pavla Vuk-Pavlovića kaže kako na njih ne treba gledati prvotno kao na osvrte na neke autore jer i sam izbor pa i način tumačenja prikazuju Pavlove stavove o tom što bi filozofija trebala biti, što ona jest. Osamdesetogodišnji odmak, pak, na svoj način ima što kazati i o filozofiji i o povi-jesti. (Zagorac, 2011) U osvrtu na iste tekstove ne previđajući razliku u odnosu na današnji način pisanja , Girardi-Karšulin u prvi plan stavlja njihovu originalnost u korpusu hrvatske filozofije 20. stoljeća. (Girardi-Karšulin, 2014) Analizirajući upra-vo Vuk-Pavlovićeva djela iz povijesti i povijesnosti (posebno ‘Pogled na kulturno-povijesna smjeranja’, 1974. i ‘Aristofan i rat’, 1915.), Peklić tvrdi da je Vuk-Pavlović u filozofskim tekstovima koristio povijesne događaje kako bi potkrijepio neke svoje teze. (Peklić, 2016) Za odgojne znanosti značajna je autorova inter-pretacija Vuk-Pavlovićeva shvaćanja predaje kao naslijeđa koje se u svom trajanju uvijek nanovo prerađuje i ostavlja kao polog

75

dolazećoj generaciji koja mu opet pristupa na svoj način i unosi svoje zahvate. Peklić izdvaja Vuk-Pavlovićeve stavove o ratu kao onom koji nije samo plod težnji pojedinca nego ponekad i cijelog društva, ali i dilemu je li za kulturni napredak društva neophodna revolucija ili se on može ostvariti i nenasilnim pu-tem. Na ova pitanja mogu se nastaviti i Videnovićeva zapažanja o Vuk-Pavlovićoj pretpostavci o pluralitetu svjetova i njihovom supostojanju kojim se mogu tumačiti povijesna gibanja, kao i suvremeno shvaćanje povijesti filozofije koja teži nekoj kul-turnoj cjelovitosti no bez objedinjavajućeg smisaonog ideala. Filozofija kulture je skupni naziv pod koji se može svesti uku-pno djelo Pavla Vuk-Pavlovića, smatra ovaj autor. (Videnović, 2011)

Na svoj način pozitivno je percipirana i poezija Pavla Vuk-Pavlovića. Rabar u središtu Vuk-Pavlovićevog pjevanja u pjesničkim zbirkama ‘Zov’ i ‘Razvaline’ (1964.) nalazi dvije glavne teme: kršćansku etiku ljubavi i kritiku totalitarizama. Otvorenost, nedogmatičnost ali i kritičnost, oznake su njego-vog načina pjevanja koje ga od kritike zemaljskih moći podižu ka mističnim doživljajima. (Rabar, 2015) I Matesi Deronjić, analizirajući zbirke ‘Zov’ i ‘Razvaline’ (1964.) pod filozofskim vidikom nalazi kako se prva od njih, s nekim iznimkama, temelji na filozofsko-odgojnim pozicijama iz članka ‘Uzgoj, odgoj i obrazovanje’ (1939.) te ‘Ličnost i odgoj’ (1932.). Autorica nalazi da Vuk-Pavlović ovim pristupom potvrđuje kako je znanstveni (pojmovni) put spoznavanja nedostatan i nepotpun bez umjetničkog. (Matesi Deronjić, 2016) Na te zbirke, kao i na ‘Usplahirene stihove’, osvrće se spomenuti Videnović i u njima prepoznaje poetski sažetak Vuk Pavlovićeve filozofije, presjek napisanih radova, ali i anticipaciju dolazećih. Naglasak stavlja na etičku i antropološku problematiku. Autor o njemu govori kao o samosvjesnom i izvornom mislitelju, velikom poznavate-lju klasične filozofije, koji je iako u ovom svijetu, okrenut onim vječnim pitanjima čovjeka i svijeta, pa prema tome na svoj na-čin uvijek aktualan. (Videnović, 2014). Posavec uspostavlja tezu kako se sve Vuk-Pavlovićeve rasprave o estetici nadovezuju na nekoliko linija europske filozofije prve polovice 20. stoljeća izu-zev one o umjetnosti i muzejskoj estetici, kojom su kako nalazi autor, ne samo dotaknuti nego i otvoreni aktualni problemi filozofije umjetnosti druge polovice 20. stoljeća kao npr. feno-men formalizacije i obezvremenjivanja umjetnina kao izložaka



koje muzejom zamjenjuju svoje izvorno mjesto i funkciju, pa i smisao. Naprotiv tom trendu, valjalo bi u muzejima poticati mogućnost otkrivanja bitnog smisla svakog umjetničkog djela (u okvirima njegove povijesnosti). (Posavec, 1987)

Zaključak

Ovim izlaganjem pružen je jedan (nedovršen) prikaz percepcije misli Pavla Vuk-Pavlovića u 21. stoljeću. Opseg tema i poza-mašan broj znanstvenih radova od kojih je ovdje prikazana nekolicina upućuju na značaj njegove misli, a znanstvena kategorizacija objavljenih radova na temeljitost istraživanja Vuk-Pavlovićeve pisane ostavštine i duhovnog nasljeđa.

Literatura

Balić, D. (2016). Vuk-Pavlovićeve prosudbe Kantova nauka. Metodički ogledi, Zagreb, HFD; 23 (2), 9-28.

Batinić, Š. i Radeka, I. (2017). Od reformne do alternativne pe-dagogije: pokušaji drugačije škole u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Acta Iadertina, Zadar, Sveučilište u Zadru, 14 (1), 0-0.

Bratanić, M. (2005). Suvremenost pedagoške misli Pavla Vuk-Pavlovića. Filozofska istraživanja, Zagreb, HFD, 97 (2), 273-279.

Dobronić, L. (2003). ‘Pozdravni govor’, 20-21. u: Vuk Pavlović, život i djelo, (ur. P. Barišić), HAZU/IF, Zagreb.

Girardi-Karšulin, M. (2014). Arnoldovim tragom o Vuk-Pavlovićevim povijesnofilozofskim radovima: »Vi nije-ste ničiji. Vi ste svoj!« (str. 360-366). Pavao Vuk-Pavlović, Povijesnofilozofijski tekstovi, Sabrana djela 5 (2011), 345 pp.. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Zagreb, Institut za filozofiju Zagreb, 40. (1 (79)), 360-366.

Mađarević, L. (2005). Croatian Philosophers III: Pavao Vuk-Pavlović (1894–1976). Prolegomena, 4 (1), 93-105.

Metesi Deronjić, Ž. (2016). Filozofija u pjesništvu Pavla Vuk-Pavlovića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Zagreb, Institut za filozofiju Zagreb, 42. (2 (84)), 421-452.

Metesi Deronjić, Ž. (2016). Rana Vuk-Pavlovićeva gledišta o ulozi estetike i umjetnosti u odgoju ličnosti. Metodički ogledi, 23 (2), 55-67.

Papo, D. (2016). Vuk-Pavlovićevi stavovi o Lockeovu nauku. Metodički ogledi, Zagreb ,HFD, 23 (2), 29-41.

77

Peklić, I. (2016). Povijest u djelima Pavla Vuk-Pavlovića. Metodički ogledi, Zagreb, HFD, 23 (2), 43-53.

Polić, M. (2004). Pavao Vuk-Pavlović i filozofija odgoja u Hrvatskoj. Metodički ogledi, 11 (1), 75-78.

Polić, M. (2005). Zašto Pavao Vuk-Pavlović nije napisao eti-ku?. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Zagreb, Institut za filozofiju Zagreb 31 . (1-2 (61-62)), 289-301.

Posavac, Z. (1987). Muzeji, umjetnost i povijest (Razmatranja uz raspravu Pavla Vuk-Pavlovića Umjetnost i muzejska esteti-ka). Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Zagreb, Institut za filozofiju Zagreb 13. (1-2 (25-26)), 135-161.

Rabar, J. S. (2015). Filozofske teme u dvjema pjesničkim zbir-kama Pavla Vuk-Pavlovića. Pavao Vuk-Pavlović, Pjesme i aforizmi, Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića 6 (Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2012), 257 pp. »Zov«, pp. 21–147, »Razvaline«, pp. 149–183.. Prilozi za istraživanje hrvatske filo-zofske baštine, Zagreb, Institut za filozofiju Zagreb 41. (2 (82)), 545-563.

Radovan-Burja, M. (2011). Integriranje umjetnosti u odgoj djece. Metodički ogledi, Zagreb, HFD; 18 (2), 115-130.

Temkov, K. (1987). Etički pogledi Pavla Vuk-Pavlovića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Zagreb, Institut za filozofiju Zagreb, 13. (1-2 (25-26)), 119-125.

Videnović, R. (2011). Aktualnost filosofije povijesti Pavla Vuk-Pavlovića. Metodički ogledi, Zagreb, HFD, 18 (2), 105-114.

Videnović, R. (2014). Nacrt jedne etike iz smrti: o poeziji Pavla Vuk-Pavlovića. Metodički ogledi, Zagreb, HFD; 21 (1), 109-116.

Zagorac, I. (2007). Traganja za spoznajom duše. Doprinos filozofskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića. Filozofska istraživanja, Zagreb, HFD; 27 (1), 37-45.

Zagorac, I. (2011). Pavao Vuk-Pavlović, Povijesnofilozofski tek-stovi. Metodički ogledi, Zagreb, HFD, 18 (2), 131-133.

Zagorac, I. (2012). Vrednote i stvaralaštvo u filozofiji Pavla Vuk - Pavlovića. Cris, Križevci, Povijesno društvo Križevci, XIV (1), 298-305.

Zvonar, I. i Polak Bobić, K. (2015). Bibliografija filozofskih pri-loga u časopisu Bulletin JAZU / HAZU (1914–1945). Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 41. (1 (81)), 193-235.

(2016). Bibliografija radova Pavla Vuk-Pavlovića. Metodički ogledi, Zagreb, HFD; 23 (2), 69-74.


Luka Janeš —Luka Janeš, mag. phil. Sveučilišni centar za integrativnu bioetiku, Sveučilište u [email protected]

79

Moć i ljubav između individualiteta i kolektiviteta u Vuk-Pavlovićevoj perspektivi

Power and Love between Individuality and Collectivity from the Perspective of Vuk-Pavlović

Key words love, power, individuality, col-lectivity, face, upbringing, freedom

Abstract This presentation will share Vuk-OPavlović`s consideration of the thematic pair, power and love, which are considered in the context of individuality and collectivity of beings, ads a kind of di-alectical platform for the caption`s subject constellation.

Ključne riječi ljubav, moć, individualitet, kolektivitet, lice, odgoj, sloboda

Sažetak U eseju će biti prikazani ključni motivi Vuk-Pavloviće refleksije vezane uz par pojmova moć i ljubav, a razmatrani u kontek-stu individualiteta i kolektiviteta bivstvujućih kao svojevrsnoj dijalektičkoj platformi za sintezu naslovne pojmovne konstelacije.


Moć i ljubav u fokusu su nebrojenih autora pisane riječi, bilo beletrističkog, bilo filozofskog podrijetla. Pod njima ističem Nietzscheovu refleksiju sublimiranu pod sintagmom volje za moći1, ili pak Rousseauovu misao glede ljubavi, empatije i osjećajnosti razloženu raznim spisima, s naglaskom na spis Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima.2 U ovom će se eseju o naslovnim pojmovima raspravljati u kontek-stu njihove isprepletenosti iskazane u misli značajnog hrvat-sko-makedonskog filozofa Vuk-Pavlovića, čime će se nastojati ukazati na njegovu relevantnost i analogno – nedostatnost recepcije njegovih misli očitovane u nedostatnoj zastupljenosti u okvirima kanona hrvatske filozofske baštine.

Par pojmova koji se nameće kao vrijedan orijentir, odnosno čvrsta početna točka za raspravu o moći i ljubavi jest onaj indi-vidualiteta i kolektiviteta, te upravo njoj Vuk-Pavlović posvećuje najviše misaonog vremena pri raspravljanju o paru moć-lju-bav. Tako izvodi da se moć između snage i prisile ispoljava kao individualitet, a ljubav između uma i osjećaja kao kolektivitet3. Pritom je ljubav obilježena solidarnošću i stvaralaštvom, a sebični egoizam nastupa kao kategorički animozant empatiji i zahvaćanju konteksta socijalne sunositosti i snošljivosti. Na ljubav kao nerazdvojni element nadovezuje se sloboda, odno-sno mogućnost kritičkog mišljenja kao preduvjet autonomnog odabira sebstva. Vuk-Pavlović postavlja, odnosno uvodi distink-ciju između društvene mereologije s jedne i determinante fragmentarnosti pojedinačnog ega s druge strane. Pritom se kao nezaobilazno pitanje nameće ono kolektiviteta i zajednice slobodnih entiteta u društvenom svjetsko-povijesnom prosto-ru, a u odnosu na masu i nihilizam individualiteta koji u mno-gim slučajevima predstavlja odmicanje od zajednice. Upravo će se pri analizi raznolikosti manifestacija individualiteta ovijati rasprava apriorna odnosu moći i ljubavi. Navedeno dovodi do iznimno bitnog pitanja nepodijeljenosti kao karakteristike cjelovitosti slobodne društvene jedinke. Nadalje, autor navodi da moć kolektiviteta uvijek dolazi izvana, što pobuđuje kritiku pri pomisli na Kantove uvide glede kategoričkog imperativa4, odnosno moralnog zakona koji uvijek dolazi ‘iznutra‘, odnosno iz domena moralnog zakona.

Iznimno zanimljiv i spomena vrijedan segment zapodjenute tematike prisutan je pri razmatranju ‘odgoja lica’, odnosno osli-kavanja obrisa karakternih crta pojedinca čija se manifestacija

1 Friedrich Nietzsche, Volja za moć, Mladost, Zagreb 1988.

2 Jean Jacques Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima – društveni ugovor, Školska knjiga, 1976 Zagreb.

3 Pavao Vuk-Pavlović, Filozofija odgoja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2016., str.100.

4 Vidi u: Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma, Naprijed, Zagreb 1990.

81

odvija u krugu obrazovnog sustava, a poznato je da filozofija odgoja predstavlja Vuk-Pavlovićevo temeljno filozofsko usmje-renje koji kroz cijeli svoj stvaralački opus najviše raspravljač-kog prostora posvećuje odgoju. Piše:

‘U općoj je dakle kulturnoj volji zajednice uopće izvor poslanju odgajateljevu, pa će zajednici u njezinom općenitom značenju i biti namijenjeni plodovi njegova rada. Koliko među-tim treba da mu djelovanje bude neposredno, morat će mu ono nužno biti upravljeno na lica.’5

Također, Vuk-Pavlović navodi da je osobnost odnosno lice, prema svom smislu i bivstvu, u svojoj pojedinačnosti i ‘relativ-noj zasebnosti’ upravo naročit primjer i osobiti uzorak nekog općenitog smisla6. Dakle, u njegovoj refleksiji konstelativni odnos kolektivnosti i pojedinačnosti predstavlja ključni mo-ment razmatranja osobe i osobnosti, a odgoj se nameće kao ključna ljudska djelatnost za razvoj navedene normativnosti u smjeru potrebnom za opstojnost i napredak ljudske zajednice. Vuk-Pavlović navodi da se lice iskazuje upravo kao neko mjerilo odgojne djelatnosti7.

U idućim ću recima čitatelju nastojati približiti poprilično zamršenu i teško prohodnu misao ovog velikog filozofa glede odnosa individualiteta i kolektiviteta, pri čemu ću isticati slike i momente koji bi mogli razjasniti Vuk-Pavlovićevu misao.

Kao platformu za analizu odnosa između individualiteta i kolektiviteta Vuk-Pavlović na više mjesta koristi dijalektički odnos između onog prirodnog i onog kulturnog unutar pojedi-ne osobe te unutar zajednice bivstvujućih. Tako individualitet, smatra on, ukoliko se ima smatrati ne samo članom određene zajednice, nego štoviše – u odnosu na nju osamostaljenim komadom prirode, ne predstavlja jamstvo kontinuitetu vri-jednosna doživljaja, u slučajevima u kojima kultura treba biti na bezuvjetnoj službi individualiteta kao prirodi. Vuk-Pavlović tvrdi da kultura ‘u tom smjeru može prema prilici i slučaju biti sredstvom svakoj, kako vrijednoj, tako i protuvrijednoj svrsi.’ No, nastavlja: ‘s time se zajedno opravdava dašto i pitanje, ka-kvoga li smisla može živo izrađivanje kulture, ustrajno stvara-nje oko nje, zanosno kulturno stvaralaštvo u tom slučaju još imati. Ta kultura se već prema svome pojmu bistveno protivi svakom izvanvrijednosnom određenju svijeta i života.’8

Vuk-Pavlović naglašava da nema stvarno uvjetovanih vrijed-nosti za ‘nadživotinju’, kako naziva ljudsku jedinku. Po njemu

Moć i ljubav između individualiteta i kolektiviteta u Vuk-Pavlovićevoj perspektivi— Luka Janeš

5 Ibid, str. 91.

6 Ibid, str. 97.

7 Ibid, str. 99.

8 Ibid, str. 107.


je, naime, permanentno u izmijeni i konstrukciji, no ipak nahodi k suživotu u snošljivoj zajednici, odnosno kolektivite-tu. Po njemu, individualitet živi u tami ‘vrijednosne noći’. Tko ovu tamu kojom je čitava priroda obavijena želi i prema kojoj nahodi, može ‘idući putem prema individualitetu naći doista pravu stazu u noć i bilo mu slobodno da tim putem pođe.’9 Ipak, napominje da će ga teško moći slijediti tko vlastiti život želi graditi u svijetlu savjesti, u jasnoći vrijednosne svijesti te tko vlastitom životu želi pridjenuti smjer kojemu se može naslutiti valjani smisao. Stoga će ga nedvojbeno najteže moći slijediti upravo ‘odgajatelj koji prema svome stremljenju, htjenju i dje-lovanju bivstveno upravljen na nazočnost vrednote , na ‘buduć-nost’ i prema tome na kulturu, već kao takav ne može ustrajati na putu indiferentnosti prema vrednoti i nehajnosti prema vrijednosnom određenju.’10

Odgajatelj je tako u Vuk-Pavlovićevoj perspektivi upravo taj vrijednosni putokaz i oblikovatelj/usmjeravatelj osobe u pro-stranstva kulturnog, dakle vrijednosnog moralnog ophođenja, nasuprot indiferentnosti prirodnog cirkularnog tijeka u koji se, mnije, lako ubraja i političko nasilje unutar civilizacijskog kru-ga, koje ujedno predstavlja i svojevrsno oskvrnuće kulturiteta i povratak u ‘prirodno stanje’ obilježeno mantrom – tko preživi taj vlada na način kako želi. Izneseni Vuk-Pavlovićevi stavovi bude kritiku pri pomisli da su cjelokupna ljudska kultura, pa i humanizam11 kao takav, nastali na tlačenju, krvi, nasilju i nepravdi koja tek omogućava pomisao o kakvom vrijednosnom ekvilibriju, a koji u humanističkom kontekstu podrazumijeva umanjivanje nasilja, nečovječnosti i nepravde. Ukratko rečeno – Vuk-Pavlović nastoji kovati jednu novu vrstu ljudi, odnosno ‘nadživotinje’, kako on to voli iskazati. Nadživotinje koja odgo-jem nadilazi sve pređašnje okove kulture i prirode koje proma-tra u bitnoj svezi.

Nadalje, smatra da ukoliko se kultura ima pokoriti prirodi te se prilagoditi nagonu za opstankom, za primjerice moći ili pak za vlašću samoopstanka poradi vlasti, umjesto da bude ‘oruž-jem’ kojim će se po sebi slijepa i neobuzdana priroda gostiti pa da služi potrebama i ciljevima što izviru iz umnosti ljudskoga bića, i ‘ako bi prema tome u dubokoj protivštini prema izvor-noj, neiskvarenoj unutrašnjoj usvrhovljenosti kulture duhovni

9 Ibid, str. 108.

10 Ibid.

11 Smatram da, humanizam, koncept skovan od strane Cicerona semantički usmjeren na ono plemenito, uljuđeno, uglađeno, moralno integrirano, a na velika vrata povijesti iznjedren renesansom (vidi u: Goran Krnić, ‘Teorijske osnove humanizma u djelima dalmatinskih humanista‘, Croatica 49-50, Zagreb 2000, (str. 67.-96), unatoč velikim nadahnućima i nastojanjima da se aktualizira u praksi kao dominantna ophodilačka doktrina zajednice bivstvujućih, u tome ipak nije uspio. Kao argument navedenoj tvrdnji prilažem nasilje, barbarizam, eksploataciju, nametanje svjetonazora kao svojevrsni credo političkih zajednica, promatrano istovremeno odozgo (s visina vlastodržaca) ili odozdo (s nizina stanovništva). Pitam se trebamo li možebitno promijeniti metodologiju i umjesto moći batine zakona pronositi zakone ljubavi i snošljivosti već od najranijih odgojno-obrazovnih dana na svim razinama društva?

83

čovjek navlastito imao priskrbiti sredstva s pomoću kojih će se prirodni čovjek u svim svojim nevezanim časovitim impulzima moći to snažnije, to nesmetanije, to potpunije ‘iživjeti’, onda to znači toliko, koliko vrijednom sadržinom ispunjeni život činiti pukim sredstvom za život nehajan prema vrednotama.’12

Nadalje, Vuk-Pavlović se dotiče refleksije glede odgojne nuž-nosti poticanja isključivo onog individualnog u osobe, navodeći da ukoliko bi čisti individuum imao biti najdubljim mjerilom odgojnom djelovanju, a individualitet uistinu bio toliko poželj-nim ciljem odgojnog telosa, moralo bi se, tvrdi, u prvome redu očekivati od samog odgajatelja da će u mjeri u kojoj bio prožet tim duhom, konstanstno se i sam kao individualitet nastojati uspeti do savršena individualiteta ili se nekom takvom cilju nastojati približiti što je više moguće. Takav bi scenarij završio u jami nepravosti i zablude iz razloga što je odgoj usmjeren prvenstveno kao univerzalno upravljena kulturna praksa čija je konačna svrha opće ljudska. Smatram da Vuk-Pavlović ipak u bitnoj mjeri ne razgraničuje individualitet kao vrlinu stvara-nja kolektiviteta na osnovu postignuća koja potiču nadilaženje mediokriteta, te kao manu koja priječi razvoju kolektiviteta, odnosno razbijanja hiperindivisualističke narcističke doktrine koja se ukazuje kao dominantna u doba neoliberalnog kapita-lizma. Ipak, dotičnu aporetičnost nastoji rasvijetliti navodima koje ističem u nastavku.

Dotičnom mišlju priprema teren za raspravu o zbiru in-dividualiteta koji se nalaze u sukobu u životnom političkom prostoru. Pritom se pita hoće li se individualitet u svojoj oso-bitosti održati između drugih individualiteta, koji se kao takvi nipošto neće kojem drugom individualitatu prilagoditi milom? ‘Mora se dakle hvatati sile i morat će omjeriti svoju snagu sa svima njima, koliko su mu na dohvatu, kako bi ih upokorio, kad mu se neće prilagoditi, i morat će nastojati, da što odluč-nije i dok je god moguće zadrži bilo kakvu prevlast nad njima. Individualitet će prema tome nužno morati da seže za moću i za vlašću, koja mu jedina može osigurati nesmetano opstoja-nje.’13 Iz navedenog zaključuje da će individualitet, koji se želi u tom smjeru do krajnjih granica afirmirati, morati djelovati tako da sve druge njemu slične pojedince liši svega što je u njih osobito, pojedino i specifično, nastojeći ih prisiliti da odustanu


12 V. Pavlović, Filozofija odgoja, str. 108.

13 Ibid, str. 112.


od svoje individualnosti, te da se utope u onome općem što ih izjednačuje i spaja. Samo nad takvima će, navodi, moći vla-dati: ‘Individualitet neće, drugim riječima, do individualiteta razvite, već hoće naprotiv u kolektivitetu izgubljene, do kraja kolektivirane individuume. Individualitet traži kolektivitet.’14

S druge strane, što se tiče socijaliziranja i kolektiviranja Vuk-Pavlović napominje da za nastojanje oko njih neku bitnu razliku neće značiti ima li djelovanje u tome pravcu svoj izvor u htijenju individualiteta, koji će tuđu individualnost ‘nuždom svoga bivstva negirati’15, ili se naprotiv rađa iz oštre suprotnosti spram individualiteta, kojemu bi se upravo zbog nesnošljivosti koja mu je svojstvena i nesposobnosti za ikoju vrstu zajedništva mogla možda poricati vrijednost i osporavati opravdanost njegova održanja. Vuk-Pavlović upućuje na važ-nost odgajanja društva oformljenog kao svojevrsni kolektivitet individualno mislećih jedinki čija se vrijednost i teleologija usmjerava na opstojnost zajednice i brigu za ostale članove tog kolektiva.

Također piše: ‘Doista, tko slobodu propovijeda i prezire neslobodarstvo, tko silu osuđuje i zabacuje nesnošljivost, tko neće prolazno održanje čovjeka s pomoću sile i moći, već hoće preobraženje njegovo u duhu ljubavi – pravi je istinski duš-manin zemaljskih carstava i samo je prirodno, ako mora na križ.’16 Smatram da navedenim izrijekom Vuk-Pavlović aludira na vlastitu progonjenu ličnost čije je slobodoumlje promicanja dotične paradigme u okviru nastavnog i znanstvenog rada bilo odbacivano na margine i akademskog života. No Vuk-Pavlović se ne zadržava u okvirima očaja i beznađa već upućuje na važnost, odnosno krucijalnost ljubavi pri odgoju ‘lica’ koje stoji nasuprot ‘individuuma’. Pritom tvrdi da lice kao lice, dakle čovjek u svojoj osobitosti i sukladno osobinama što su mu u suprotnosti prema ostalim stvorenjima specifična, manje biva usmjeren na golo održavanje a više na preobražavanje i uzvisivanje opstanka. Pritom ustrajava na promicanju para-digme konstantnog produbljivanja vlastitog života i opleme-menjivanja vlastitog bića, a pri čemu je bez sumnje ’odlučna kakvoća i vrijednost sadržine, u kojoj mu je ukorijenjen život. Zato put, kojim hoće da ide čovjek kao lice, ne može da se prevali bez ljubavi; jer bez ljubavi prema duhovnome bitku u kojemu

14 Ibid, str. 113.

15 Ibid, str. 114.

16 Ibid, str. 117.

85

se usidruju vrednote, nema uzvisivanja opstanka, bez ljuba-vi prema duševnome bivanju kojemu se obraća zov idealnih prohtjeva, nema oplemenjivanja bića, a bez ljubavi napokon k licima, prema kojima i u svezi s kojima lice tek i može da nađe i odredi sebe, nema ispunjenja života.’17

Ljubav, dakle, Vuk-Pavlović uzima kao svojevrsnu teleološ-ku sintezu i vagu između individualiteta i kolektiviteta, odno-sno orijentir za ostvarivanje ljudskog bića u okvirima društve-ne zajednice, a ujedno i kao pokretačku snagu onog životnog u bivstvujućih.

Zaključuje da veza po kojoj se lica u određenoj zajednici sje-dinjuju već prema samom svome bivstvu ne može biti prisilna. Jedinstvo zajednice, tvrdi, ‘ne osniva se na moći kako je to u istaknutome već vidu primjerice države, nego se gradi na duhu i na ljubavi prema njemu. I kao što se živo i zdravo otvoreno oko po samoj svojoj konstituciji nikako ne može oteti gledanju, pa mora da vrši primjerenu mu funkciju, a tom nuždom nije ujedno određeno, na što će budni čovjek upraviti pogled i na čemu će mu pogled trajnije počivati, i kao što čovjek može da se druži i da razgovara s drugim ljudima, s kime će se dru-žiti i kome će se povjeriti, tako je i lice doduše već po bistvu vezano u zajednicu, ali to ne kazuje i ne može to značiti, da bi lice moralo biti član upravo ove ili one određene i naročite uže zajednice.’18

Rezimiramo li Vuk-Pavlovićev stav glede odnosa moći i ljubavi u kontekstu individualiteta i kolektiviteta, kao ključna linija kristalizira se osjećaj ljubavi kao slobodno odabrano mjerilo kretanja unutar društvene zajednice, odnosno jedina garancija da ljudska zajednica može biti satkana od ekvilibri-ja empatičnih i razumnih ‘nadživotinja’. Ljubav je u njegovoj perspektivi najveća moć, ponad prisile i zakonskih konven-cija određenih materijalnom korisnošću ili pak društvenim statusom, a zadaća je odgajatelja da lice pripremi, odnosno usmjerava na takvu putanju koja se formira u dijalektičkom sukobu individualiteta i kolektiviteta.

Vuk-Pavlovićeva misao djeluje vazda aktualnom i vrijed-nom čitanja uzmemo li u obzir činjenicu da miris izmrvljenog pepela psihičkih kostiju bivstvujućih ušutkivanih i pregorjelih od pritisaka klasnih, nacionalnih, tiranskih i ostalih tiranskih


17 Ibid, str. 124.

18 Ibid, str. 130.


nahođenja prodire i danas, a kroz povijest opstoji i nastavlja se te kao produkt porađa nezdravo nadmetanje, zamagljujući i nihilizirajući inherentnu uzajamnu ljubav zajednice bivstvuju-ćih. A što, nadalje, disproporcija kolektiviteta i individualiteta neminovno pronosi kroz medijsku mas-socijalizaciju nameta-lačkih, fašistodinih doktrina, ili pak hiperindividualizam koji se kupuje kapitalom pri čemu nastaje pojedinčevo zanemarivanje ostalih predstavnika društvene igre koji sudjeluju čak i u pro-jektu njegova bogaćenja.

Zaključujem stavom da je u aktualno doba moralne relativ-nosti i ekonomskih postulatornih vertikala vrijedno spomenu-ti, odnosno prisjetiti se ljubavi, te se složiti s Vuk-Pavlovićem da se takva filozofska, slobodna, kritička ljubav može odgojiti, odnosno usmjeravati kroz obrazovne sustave. I doista, naučiti osobu ljubavi mnogo je vrjednije i univerzalnije od raznoraznih fahovština kojima bivaju punjene glave djece i mladih, a koje smjeraju spram hiper-nadmetanja, moći, tiranije i nasilnog ni-hilizma onog čovječnog. Smatram da se upravu u dotičnoj točki nameće temeljna uloga odgoja i obrazovanja.

87


Vesna Ivezić —mr. sc. VESNA IVEZIĆCentar za filozofiju medijaZagreb, [email protected]

89

Pavao Vuk-Pavlović – djelovnost umjetnosti

Pavao Vuk-Pavlović – efficacy of Art

Key words art, experience of wholeness, idea of good and beautiful, ethics, aesthet-ics, self-development

Abstract This work is based on the con-siderations of Pavao Vuk-Pavlović about the role of art in human development. The aesthetic experience is a state of full pres-ence and unity with the whole of the world, not based on rational insight which breaks reality into parts, but is the perception of one’s own integrity, a sense of inner har-mony that is in harmony with the whole reality, and which is achieved by self-de-velopment. Pavao Vuk-Pavlović therefore considers aesthetic ‘breeding’ as the most important and incorporates it into his ed-ucation program as an individual and as a social pedagogic. Thus, with the individual self-determination of the individual, the social component-arrangement of the individual with the whole is important. It could be said that ethical values can also be developed through aesthetic education (that is, aesthetics as well as ethics), which Plato also expressed by the highest in the hierarchy of ideas, the idea of a good and beautiful (kalogagathia), not separating one from the other. Ethical education, upbringing towards the development of the inner harmony and harmony of recon-ciliation can be achieved through aesthetic, self-esteem towards aesthetic experience, artfulness and artistic knowledge, the total-ity of compliance of everything, a common source of goodness and beauty.

Ključne riječi umjetnost, doživljaj cjelovi-tosti, ideja dobrog i lijepog, etika, estetika, samorazvoj

Sažetak Ovaj rad se temelji na razmatranju P. Vuka-Pavlovića o ulozi umjetnosti u razvo-ju čovjeka. Estetski je doživljaj stanje pune prisutnosti i jedinstva sa cjelinom svijeta, ne temelji se na racionalnom uvidu koji zbilju razlama na dijelove, nego je spoznaja vlastite cjelovitosti koji se postiže samorazvojem. Pavao Vuk-Pavlović zbog toga estetski ‘uz-goj‘ smatra najvažnijim i uvrštava ga u svoj program odgoja kao individualnu i socijalnu pedegogiku. Dakle, uz individualni samora-zvoj pojedinca važna je i socijalna komponen-ta-suodnošenje pojedinca s okolinom. Tim sli-jedom bi se moglo reći da se etičke vrijednosti mogu razviti i estetičkim odgojem (dakle este-tikom jednako kao i etikom), što je iskazao još i Platon svojom najvišom u hijerarhiji ideja, idejom dobrog i lijepog (kalogagathia), ne od-vajajući jedno od drugog. Etički odgoj, odgoj prema razvoju unutrašnjeg sklada i harmoni-je suodnošenja moguće je ostvariti estetičkim, samorazvojem prema estetičkom doživljaju, skladu umjetnosti i umjetničkoj spoznaji, zajedničkom izvoru dobrote i ljepote.


Ovaj rad se temelji na razmatranjima Pavla Vuka-Pavlovića o ulozi i utjecaju umjetnosti u razvoju čovjeka, točnije njegova okosnica su razmatranja Vuka-Pavlovića u poglavlju Estetski doživljaj kao ‘svrha’ uzgoja u djelu tog autora pod naslovom ‘Djelovnost umjetnosti’, kako sam i naslovila ovo izlaganje1, i kreće se slijedom ključnih riječi: umjetnost, doživljaj cjelovito-sti, ideja dobrog i lijepog, etika, estetika, samorazvoj, što je naj-bolje baš tim redoslijedom. Još ću spomenuti nekoliko filozofa kroz povijest koji su na sličan način vidjeli najbolje mogućnosti za razvoj čovjeka ( njegov ‘uzgoj’ i samorazvoj).

Čovjek je uzgojiv!

Uzgoj, odgoj, kroz cijelu povijest ljudskog roda dešavao se uz prisutnost razvijenijih pojedinaca koji bi se prihvaćali tog zadatka, učitelja, ljudi ‘od mudrosti’ što je Vuk-Pavlović nedvoj-beno bio.

Vuk-Pavlović nedvosmisleno tvrdi – Čovjek je uzgojiv i to je najvažnije od svega. Tu tvrdnju podržava primjerice i cjelo-kupna antička filozofija. U traženju odgovora na pitanja: što je čovjek i što je smisao života, smjernice nalazi u sposobnosti i raspoloživosti pojedinca za obraćanje pažnje i bavljenja ‘pravim stvarima’. Svaki pojedinac ima potencijal za razvoj, što je polazna točka rada svakog učitelja.

Mogućnost spoznavanja je jedna od osnovnih sposobnosti čovjeka, jedna od osnovnih ‘alatki’ njegovog opstanka u svijetu, a samospoznaja u cilju samorazvoja njegova je najvažnija zada-ća, njegovo poslanje. Anaksimandar je primjerice ustvrdio da je u početku čovjek bio sličan ribi!, ali samo u početku. Čovjek ima potencijal za samorazvoj, i prema preporuci antičkih filozofa treba smisao života tražiti (i tako živjeti) u pročišćavanju duše i oslobađanju od tijela (naravno, ne doslovno!). U tom kontekstu tijelo kao ovozemaljsko, materija, pripada sferi raspadljivog, propadljvog, teškog, području osjetilnih potreba koje rađaju loše nagone i navike (gramzivost, ljutnju, bijes, sebičnost, za-vist, mržnju, isključivost, i sl).

1 Tekst je nastao na osnovi izlaganja na simpoziju ‘Na sjeveru s Pavlom Vukom-Pavlovićem‘, održanom od 13. do 15.11.2018, na Sveučilištu Sjever u Koprivnici.

91

Uzgoj uzgojivosti

Vuk-Pavlović ističe da ‘uzgojivost doseže tako daleko dokle doseže ’pedagogički autoritet’,2 što svakako ukazuje na određene kvali-tete učitelja koji su uključeni u pedagogički rad, mogućnosti-ma njihovog pedagogičkog utjecaja, no svakako je i pojedinac, ‘uzgojenik’, ‘pitomac’ kako ga naziva Vuk-Pavlović, odgovoran, možemo reći ‘stupanj njegove uzgojivosti’ važan je faktor u tom procesu.

Sloboda i sklad najvažniji su odgojni postulati pri čemu je umjetnost najbolji medij.

Iz postignute dubine estetskog uzgoja iskrsava produbljenje uzgojivosti. Dizanje razine uzgojivosti Vuk-Pavlović smatra izuzetno važnim, jer ‘jačajući pedagoške impulze’ uzgajanika, stvara se nužna osnova za ‘prenošenje životnih vrednota.3 Bez otvorenosti, poučljivosti, ‘uzgojivosti’, nema niti samorazvoja. (Opće je već poznato da oni pojedinci koji već ‘sve znaju’ ne mogu ništa niti naučiti!) Prema tome, važna je zadaća odgoji-telja ‘smekšati neki individuum’ da bi se lako i bez truda dao voditi, gdje bi odnos odgojitelja i odgajanika bio odnos bez uspostavljene hijerarhije autoriteta, bio bi usmjeren na ‘ojača-vanje’ pojedinca na putu samorazvoja, vlastite samostalnosti. To bi značilo ‘ojačati mu sposobnost da spremno reagira na svaki poticaj podesan za oživljavanje neke vrijednosti’4, što je na kraju i smisao ‘uzgoja uzgojivosti’ koju u svom radu uvodi i razvija Vuk-Pavlović.

Pitanje je koliko pojedinac u svoj prostor pušta pedagoški utjecaj, koliko je on slobodan u tome (sloboda naravno može biti dvojako uvjetovana: izvanjski jer neslobodan pojedinac čini ono što mu kažu drugi, nema pravo samoodlučivanja, ali posto-ji i unutrašnja nesloboda koliko je pojedinac sam sa sobom i u sebi posvećen traženju istine, koliko je slobodan u sebi i o sebi. Biti slobodan o sebi znači biti svjestan sebe i vlastite usklađe-nosti s istinom. Pitanje unutrašnje slobode pitanje je vlastite osviještenosti koja počinje iskrenošću prema sebi samom u sebi samom, (pitanjem ‘tko sam ja’; koje sam sebi čovjek postav-lja) i postiže se radom na razvoju vlastite svjesnosti, filozofski rečeno ‘okrenutosti trajnim vrijednostima, spoznaji mudrosti, dobroti, umjerenosti, vedrini, spokoju, a ne prolaznim zadovolj-stvima i prolaznim željama’ (preuzeto iz Demokritovih etičkih naputka).

Pavao Vuk-Pavlović – djelovnost umjetnosti— Vesna Ivezić

2 Vuk-Pavlović , Pavao, Djelovnost umjetnosti, M.Polić (ur.) Zagreb, Bibliot ‘ eka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 4, HFD, 2008. str 74.

3 Isto, str. 77.

4 Isto, str.77.


Usklađivanje s istinom

Pavao Vuk-Pavlović dalje kaže:

...’čovjek je samo ondje uzgojiv gdje je nesebičan ili u istome vidu još prikladnije rečeno ,gdje je slobodan i gdje mu je dana moguć-nost upravo ovom unutarnjom slobodom da se uskladi, da se ‘harmonizira’5.

Heideggerovo pitanje :’Je li čovjek izgnan iz istine?’ ili pitanje – ‘Živi li čovjek u zaboravu bitka?’ odavno je artikulirano, nije to ništa novo. (Naime Heidegger smatra da je čovjek u suvreme-nosti sve više upućen na biće i ne uzima u svoj spoznajni obzor istinu bitka čime se sve više od njega udaljava, pa tako dolazi do zaborava bitka, čovjek nema pristup prostoru istine ) Jer ‘većina ljudi ne shvaća logos, ne upoznaje ga, nego živi kao da svatko ima svoju vlastitu pamet’ (Heraklit).

Važno je istaknuti da je čovjeku mogućnost spoznaje logosa dana, ali samo kao potencijal, kao njegova razvojna mogućnost. Na pojedincu, njegovoj ‘uzgojivosti’ je koliko će se posveti-ti ostvarivanju tog svog potencijala. Antički su filozofi često isticali da je čovjek sklon bavljenju nevažnim stvarima, ‘mno-goznanjima’, općenitostima, mnoštvu , vanjskom, nevažnom, i preporuka je bila da se treba baviti pravim stvarima, istinom, da je zadaća i poslanje čovjeka uskladiti se s logosom, Jednim, možemo reći i božanskim ( neki su filozofi koristili taj pojam) Navedeno ‘božansko’ je u čovjeku njegov ljudski potencijal koji svatko tek treba ostvariti. Čovjek se treba kultivirati, ‘uzgojiti’. To je uostalom bila u preporuka filozofa antike (naravno i dru-gih epoha)i čini se da je pravi smisao filozofije uopće traženje istine. Ostvarenja čovjekove slobode je u postizanju Znanja ( ali ne bilo kakvog racionalnog znanja o činjenicama, vanjskog, mnijenja, mnogoznanja) nego istine o sebi i o svijetu. Zašto je važno znanje o sebi, što je značajno u Sokratovoj preporuci : Spoznaj samog sebe /Gnothi seauthon/. Što je uopće gnoza? Kakvo je to znanje, koja vrsta spoznaje? U napetosti koja po-stoji između doxe kao datosti privida i tzv, istine bitka /alatheie uvijek je prisutna mogućnost čovjeka za razvoj spoznaje na putu prema istini.

5 Vuk-Pavlović, Djelovnost umjetnosti, str 72.

93

Bit tzv. ‘božanske’ naravi čovjeka je činjenica da mu je dana mogućnost traganja za istinom. To je tzv ‘božanska iskra’ u čovjeku koja je svojstvena svakom ljudskom biću samo je često uspavana i treba ju potaknuti, I ako već znamo da je čovjek mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu i oni koje nisu da nisu, i govoreći filozofskim terminima da bitak jest, dakle sve je već tu, onda treba samo razviti vlastiti potencijal viđenja., razumi-jevanja istine. Bit čovjeka je, kako smatra i Heidegger, vratiti se bitku, istini.

Vuk-Pavlović je to dobro razumio i smatrao je da je u tom procesu važna uloga i velika odgovornost odgajatelja, učitelja, a estetski uzgoj smatra ključnim i najvažnijim za razvoj čovjeka. To je zbog toga što je estetski doživljaj doživljaj unutrašnjeg sklada koji biva usklađen sa cjelokupnom zbiljom, on je stanje pune prisutnosti i jedinstva sa cjelinom svijeta, harmonije svega sa svime, dakle doživljaj cjelovitosti (i svijeta, i pojedinca samog sa sobom, i pojedinca kao dijela cjelovitosti svega, uni-verzuma) i zato ga Vuk-Pavlović uvrštava u svoj program odgoja kao individualnu i kao socijalnu pedagogiku. Jedno bez drugog nije moguće. Estetski se odgoj dalje proširuje na socijalni, dakle ide prema ostvarivanju sklada svojstvenog umjetnosti u među-individualnim odnosima pojedinaca i zajednice.6

Istina, alatheia, neskrivenost, nije lako dohvatljiva. ‘Priroda se voli prikrivati’, poručuje Heraklit. Božansko ,logos, Jedno, univerzalan je prostor. Nije moguće reći da je podijeljen tako da jedan dio pripada čovjeku, što bi neupućeni mogli smatrati onim što se navodi kao individualni prostor, a drugi da je izvan, nešto što onda tim slijedom nije individualno, odvojeno. Čovjek je uronjen u logos, i svaki čovjek je taj logos, uronjen je u Jedno (pojam filozofa Plotina).. Samorazvoj je razvoj slobode čovjeka u smislu njegovog otvaranja univerzalnom, univerzumu, pa je to smisao ideje Vuk-Pavlovića da je ‘čovjek samo ondje slobo-dan gdje je nesebičan‘ što Vuk-Pavlović navodi i kao dobrobit za zajednicu, gdje će takav ‘uzgojen’ čovjek donijeti dobro i zajed-nici (što je isto tako misao izrečena od strane filozofa koji su se bavili etičkim aspektom /Sokrat, Platon, Aristotel, primjerice to je smisao Sokratovog etičkog intelektualizam. O čemu se zapra-vo radi. Vuk-Pavlović smatra da je uz individualni samorazvoj pojedinca važna i socijalna komponenta suodnošenje pojedinca


6 Vuk-Pavlović, Djelovnost umjetnosti, str. 76.


sa cjelinom Ali prevladavanje individualnog koje se spominje je prevladavanje u smislu razumijevanja vlastite jedinstvenos-ti kao integralnog cijela cjelovitosti, i nema stupnjevanja po važnosti. To ne znači da je ono što pripada zajednici važnije od individualnog pa tome treba na kraju težiti. Vuk-Pavlovićev po-jam ‘nesebičnosti ‘ ne upućuje na odustajanje od sebe (i vlasti-tog samorazvoja) u korist zajednice, niti sebičnost znači usmje-renost na sebe, na vlastiti samorazvoj a na štetu zajednice. Samo razvijen čovjek može donijeti dobro svojoj zajednici, to su ustvrdili mnogi filozofi, (primjerice Sokrat, Platon, Aristotel) Spoznaja vlastite cjelovitosti, doživljaj unutrašnjeg sklada koji biva usklađen sa cjelokupnom zbiljom, i koja se postiže samo-razvojem. Čovjek usklađen s logosom, Jednim, univerzalnim, čovjek koji je razvio svoj puni potencijal ne spori se s okolinom.

‘Budni imaju jedan, jedini zajednički svijet, a oni koji spavaju okreću se svaki k svome vlastitom.’ (Heraklit)

Postizanje sklada etika ili estetika

Tim slijedom bi se moglo reći da se etičke vrijednosti mogu razviti i estetičkim odgojem, odgojem koji osvještava sklad, har-moniju odnosa (još je i Pitagora o tome poučavao sprega har-monija/disharmonija), dakle estetikom jednako kao i etikom.

Kao put ka ostvarenju duhovnih vrijednosti dakle veliku ulogu ima umjetnost, otuda i Vuk-Pavlovićev pojam - duševnost umjetnosti. Na taj način je i sama filozofija, filozofsko istraži-vanje usmjereno ka razvoju i ostvarivanju duševnosti, jednako kao i umjetničko stvaralaštvo, estetički čin, pa otud i Vuk-Pavlovićeva inicijativa osnivanja Estetičkog laboratorija.

Vuk-Pavlović smatra estetski odgoj prikladnijim od etičkog, zbog toga što je djelatniji, jer ‘mladost je često pedagoški po-kornija ako joj se nešto pokaže kao lijepo ili ružno ,umjesto kao loše, neplemenito ili dobro, moralno, a ustvari se radi o tome da putem estetike ipak iznose etički, moralni ili logički stavovi.

U estetskom leži jezgra uzgojivosti i osnova na kojoj se ona izgrađuje. Zadaća estetskog uzgoja je da vanestetičke sadržaje proširi u ‘zreli’ estetski totalitet, odnosno da pojedinca (’pitom-ca’) osposobi da kroz estetske sadržaje , ne samo usvoji logičke

95

i moralne spoznaje (‘impulze’), nego da ga ‘ujedno dignu prema onome što je prije imalo reći niveau njegove uzgojivosti’7, većoj svjesnosti, ‘duševnosti’.

Estetski se doživljaj ne temelji na racionalnom uvidu koji zbilju razbija na dijelove, koji analizira, definira, određuje, sudi i razvrstava unaprijed, (raz-um, se razumijeva kao raščlambena moć duha /iz predgovora Milana Polića već spomenutoj knjizi sabranih tekstova Vuk-Palovića)8 /dakle raščlamba nasuprot stapanju u cjelinu. Estetski se doživljaj temelji na stapanju, poistovjećivanju subjekta s objektom, kako Vuk-Pavlović izriče: ‘Poistovjećivanju duševnosti subjekta i upredmećenom dušev-nošću objekta9, jer: ‘…sad je jasno kako estetski doživljaj biva sredstvom uzgoja u dvojakom vidu: jer, time što se upravo u njemu rađa sloboda i sklad, oslobađa on u neku ruku impulze uzgojivosti u pitomca….njime se ustaljuje uzgojivost sama10’, i ‘pogledom bi se to upravo smjelo reći da je estetski uzgoj pre-ma bitnom svom značenju uzgoj uzgojivosti11.’

Jedinstvo etike i estetike iskazao Platon svojom najvišom u hijerarhiji ideja, idejom dobrog i lijepog (kalogagathia), ne odva-jajući jedno od drugog. Etički odgoj, odgoj prema razvoju unu-trašnjeg sklada i harmonije suodnošenja moguće je ostvariti estetičkim, samorazvojem prema estetičkom doživljaju, skladu umjetnosti i umjetničkoj spoznaji, sveukupnom usklađenošću svega, zajedničkom izvoru dobrote i ljepote.

Platonov Dijalog Gozba (Symposion) je spis u kojem se objašnjava povezanost pojmova dobrog, lijepog i istine. Razvoj čovjeka ka najvišem dobru je njegov razvoj kao umnog i moral-nog bića. Dobar život zavisi od mješavine zadovoljstva i mudro-sti, od njihove prave mjere, srazmjera u kojem su zastupljeni, njihove međusobne harmonije, a što je prije sveg odlika lijepog, pa se prema tome dobro pojavljuje kao oblik lijepog, i prema Platonovom tumačenju srazmjer/sklad (simetria), lijepo (ka-lon) i istina (alatheia) tri su osnovne odlike onoga što je dobro. Navedeni pojmovi objedinjeni su zajedničkim pojmom ‘naj-višeg dobra’, a koji se onda povezuju s ‘vrhovnom ljepotom’, mudrosti, filozofijom.

Platonov pojam vrhovne ljepote, lijepog (u Gozbi) identičan je pojmu Dobrog iz Države, a put spoznaje Ljepote (i Dobrog) dešava se uz pomoć dijalektike, metode (u svojoj biti kritič-kog preispitivanja), koja je za Platona pomoćno sredstvo za


7 Vuk-Pavlović, Pavao, Djelovnost umjetnosti, str 74.

8 Vuk-Pavlović, Pavao, Djelovnost umjetnosti, str. 14.

9 Isto, str. 14.

10 Isto, str. 74.

11 Isto, str. 74.


uzdizanje duše na putu spoznaje, od opažanja vanjskog, osjetil-nog, svijeta predmeta, do najviših spoznaja o ‘vječnom’, univer-zalnom, dakle spoznaja kojom se svaka duša koja ju dostigne uzdiže do vječnog, univerzalnog. Spoznaja vrhovnog Lijepog identična je spoznaji vrhovnog Dobrog.

Platon opisuje put tog spoznavanja i uzdizanja duše kao napredovanje od ovozemaljskih želja, ambicija, uvjerenja, k is-tinskoj i trajnoj sreći koja se sastoji u stjecanju spoznaje isklju-čivo umom i u uvidu nepromjenjive biti same dobrote i ljepote, ljepote koja je ‘lijepo po sebi’. Platon ne razmatra umjetnost i umjetnička djela, jer umjetnosti, koju smatra oponašateljem onoga što već oponaša, sjeni sjene, ne pridaje puno važnosti, dok joj u isti mah daje vrlo visoko mjesto kao najboljoj metodi za odgoj građana, i metodi razvoja/samorazvoja.

Od Platona do Hegela metafizika prenosi misao da u osjetil-nom i pojavnom svijetu ma kakvog on sadržaja bio, misao i lje-pota vode u dubinu, ‘iza’ ‘onkraj’, pojavnog svijeta k istini (istini bitka, istini božanskog bitka). (Kako bi neki filozofi mogli reći) Kroz sve lijepo prolazi zraka božanskog bitka, ‘božansko prosi-javanje’, ljepota je izraz božje prisutnosti. A zadaću povezivanja čovjeka s njegovim najvišim duhovnim bitkom može preuzeti filozofija, ili kao kod Hegela u njegovoj trijadi apsolutnog duha religija, ili kao kod Platona gdje je ljepota zajedno s idejom isti-ne i dobrote jedna od tri najviše ideje koje se dalje isprepliću s mudrošću i filozofijom i to put koji nas vodi k ‘najvišoj ljepoti’/ili ‘najvišoj dobroti, iz Države.

Tema lijepog razvija se i u dijalogu Hipija Veći iz 399. godine. Postavlja se pitanje Što je lijepo? (kalon), i pridjev kalos izveden iz te imenice upotrebljava se u značenju dobrog i ispravnog, na pr: dobro govoriti, ispravno raditi nešto, ispravno misliti, itd, a prema nekim tumačenjima (primjerice Guthrie u svojoj Povijesti grčke filozofije)), tu je i veza s agathos, što znači dobar, ljubazan, pa otud i Platonov pojam kalokagahtia, gdje se , prema Guthrijevom tumačenju ne radi o sinonimnosti nego o preklapa-nju pojmova.

Malo ću nešto reći i o Plotinu. Estetika je važan dio Plotinovog sustava, on svoja razmatranja o lijepom u prvoj Eneadi počinje govorom o lijepim objektima, o skladu i sime-triji dijelova, ali ipak takvu vrstu ljepote smatra nedovoljnom, inferiornom, te ističe da lijepo nije simetrija tijela ili građevine nego lijepa duša. Simetrija može biti promjenjiva, predmeti i

97

tijela podložni su promjeni. Ljepota je u duši koja tu simetriju prepoznaje, dakle radi se o mogućnosti spoznaje, sposobnosti za spoznaju.. Plotin nema dobro mišljenje o materiji, za njega ona je zla i ružna iako s potencijalom za razvoj, ali udaljena je od Jednog, dok mu je duša najbliže: Za Plotina kvalitete koje sadrži Jedno su dobro i lijepo (kao kod Platona). Plotin pojam lijepog u umjetnosti promatra kroz prizmu etike, jer vrlina je duše koja je pročišćena od strasti,i žudnji (koje su odlike ovozemaljskog, mnoštvenog a ne duše), da teži Jednom, i duša koja je pročišće-na je lijepa. Ružna je ona duša koja je lišena lijepog, dakle spre-ga zlo jednako ružno a dobro jednako lijepo kod Plotina upućuje na neraskidivu povezanost estetičkih i etičkih vrijednosti. I tu je još njegovo Jedno koje je izvor dobra i ljepote, tamo se stiže pročišćenjem duše što je svrha svakog umnog bića. Na kraju i već spominjani Heidegger u svojim estetičkim spisima ( O biti umjetnosti i Izvoru umjetničkog djela iz 1949. ) smatra da je u umjetnosti ključno mjesto pojam istine. Za Heideggera bit umjetnosti je ‘sebe u djelo postavljene istine bitka’.

U svojoj ‘Analitici uzvišenja’12 Kant nagovještava mogućnost prijelaza s moći prosuđivanja lijepog prema moći prosuđivanja uzvišenja, ističući razliku između lijepog (ljepota prirode) koje se odnosi na ‘formu predmeta koja se sastoji u ograničenju’ i uzvišenog koje se nalazi u bezobličnom predmetu, pa tim slijedom ‘ono lijepo direktno dovodi sa sobom osjećaj uzdizanja života13.

‘Uzvišeno je’, napominje Kant, ‘ono u poredbi sa čime je sve drugo maleno’, a naša rasudna snaga, ‘duševno raspolože-nje koje uključuje refleksivnu rasudnu moć je uzvišeno (a ne objekt), pa je zato uzvišeno ono čija sama mogućnost promišlja-nja dokazuje moć duše koja premašuje svako mjerilo osjetila’14.

Kant odnos uzvišenog i malenog, sužavanja ili proširivanja (što se može odnositi na kategoriju osobnog), uspoređuje s funkcijama teleskopa i mikroskopa, gdje bi se ‘mikroskopija’ onda odnosila na sklonost ka umanjivanju nečega što, iako ga prvobitno smatramo velikim ako ga stavimo o određene odnose može se umanjiti do beskonačnosti, ili pak povećati, proširiti, što Kant naziva ‘teleskopijom’, ako se razmotri u rakursu naše’ težnje za napredovanjem do beskonačnoga’, Vuk-Pavlovićevskim rječnikom rečeno težnji ka razvoju i usmjere-nosti ka ostvarenju duševnih vrednota.15


12 Kant, Immanuel, Kritika rasudne snage, 1957, Zagreb, Kultura-Zagreb, str. 83.

13 Kant, Immanuel, Kritika rasudne snage, str. 84.

14 Isto, str. 89.

15 Isto, str. 89.


Potrebno se još spomenuti da Vuk-Pavlović razlikuje poj-move duševnosti i duhovnosti, gdje je duševnost ,kako kaže, ‘ona koja je pod-metnuta općem objektivnom, teže dohvatljivom području transsubjektine duhovnosti, pripadajuća je subjek-tivnom, vremenskom, vremenotvornom, doživljajnom gdje se doživljajno ipak razlaže na svoju subjektivnu i objektivnu, duševnu i duhovnu stranu’. Jedno bez drugog nije moguće. Jer je estetski doživljaj je kreativan čin u kome subjekt može biti aktivan i kao umjetnik, onaj koji nešto stvara i kao ‘korisnik umjetničkog djela’, onaj koji ‘samo’ doživljava. Umjetničko djelo komunicira i pomoću iniciranja estetskog doživljaja prenosi ‘poruku univerzalnosti.’

Kroz umjetničko djelo moguće je u doživljaju stapanja s univerzalnim koje se dešava kroz umjetnost, desiti poistovjeći-vanje s univrzalni, u smislu odustajanja od sebičnog, parcijla-nog ‘ja’, poistovjećivanjem s univerzalnim ‘mi’ gdje kako je već navedeno leži etička funkcija umjetnosti, u smislu odustajanja od fragmentarnog , partikularnog, pripadajućeg mnoštvenosti, mnogoznanjima. Estetski je doživljaj stoga doživljaj cjelovito-sti, povezanosti i vrijednosni je doživljaj. Vuk-Pavlović ističe da : ‘…što će ovaj vrijednosni doživljaj biti širi, obuhvatniji, to će uzgojivost biti potpunija… a to je , kako je već u više navrata bilo istaknuto funkcija estetskog doživljaja16.’

Prema shvaćanju Vuk-Pavlovića, svaki pojedinac treba težiti tome da se uzdigne do sposobnosti da može oblikovati vlastiti prostor svjesnim izborom usmjerenim prema vrednotama, što daje smisao ljudskom postojanju, izdiže život čovjeka iznad pu-kog postojanja. Autor ističe ‘smislene vrednote’ kao ono čemu treba težiti na putu samorazvoja, a to se zbiva upravo kroz čin ljudskog stvaralaštva.

Vuk-Pavlović ističe važnost ‘doživljaja’, nečega što je svoj-stveno samo čovjeku17. Niti jedno drugo život biće nam spo-sobnost doživljavanja kakvu ima čovjek. Putem doživljaja čovjek stupa u međudjelatnost s okolinom koja ga okružuje ,i to kao svjesno biće. Doživljaj se prema autoru sastoji od dvije komponente. Svjesnosti (što je doživljaj subjekta), i doživlje-nog(objekta), i oni su u međusobnom jedinstvu. Svjesnost je bitno individualna, svaki doživljaj je najvlastitiji, a spoznaja je samo jedna od funkcija svijesti. Vrednota se može dohvatiti samo funkcijom čuvstva.18 U kantovskom smislu čistog čuvstva kao ‘sviđanja mimo pojma’.

16 Vuk-Pavlović, Djelovnost umjetnosti, str. 74.

17 Vuk-Pavlović, Pavao, Duševnost umjetnosti, u Vuk-Pavlović, Pavao djelatnost umjetnosti, M. Polić (ur.), Zagreb, Bibioteka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 4, HFD, 2008, str. 159.

18 Vuk-Pavlović, Pavao, Spoznaja i spoznajna teorija, M.Polić (ur.),Zagreb, Biblioteka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 1, HFD, 2009., str. 109.

99

Očovječenje čovjeka

Vuk-Pavlović u svom najvažnijem estetičkom spisu Duševnost umjetnosti iscrpno tematizira funkciju čuvstva, koje su dio doživljajnog totaliteta. Doživljaj uvijek sadrži kvalitetu vri-jednosnog, i uzdiže čovjeka na razinu bića prisutnosti svje-snosti, sposobnog za puninu doživljavanja, i putem ostvari-vanja te vrednote otvara se i put vlastitog samoostvarivanja, uzdizanje iznad pukog opstajanja, ‘animalnosti’, kako kaže Vuk-Pavlović.19

Vuk-Pavlović uvodi hijerarhiju vrednota, dijeli ih na vitalne i duhovne. Vitalne posjeduje svako živo biće, prirodna su datost svakog živog stvora na svijetu (zdravlje, snaga, život-nost,i druge), namjena im je opstanak, ali one nisu dovoljne za ljudsko biće koje je mora uzdignuti više, do ostvarenja duhovnih vrijednosti koje su svojstvene samo čovjeku, a on se do njih mora uzdignuti vlastitim naporom, one su za čovjeka esencijalne (lijepo, dobro..) Ovdje je riječ o ‘najdubljem jezgru egzistencije’20.

Za Vuka-Pavlovića razvrstavanje vrednota u hijerarhijski sustav ima veliku važnost u ozbiljenju čovjeka na putu ka nje-govom samoostvarenju, gdje su duhovne vrednote kao više na hijerarhijskoj ljestvici , nositelji ostvarenja cjelovite ličnosti, istinske čovječnosti koja i jest sadržaj poslanja čovjeka u svijetu. Spoznaja je samo jedna od funkcija svijesti, ali razvo-jem sposobnosti spoznavanja razvija se i svjesnost, dešava se duhovni rast čovjeka.

‘Jedino ozbiljenjem duhovnih vrednota moguće je očovje-čenje čovjeka’, kaže Vuk-Pavlović21, i na takav je način ,prema njegovom shvaćanju, moguće ostvariti zajednicu kulturnog i duhovnog jedinstva osoba. Prema tome, istinska je ljudska zajednica moguća jedino ostvarenjem duhovnih vrijednosti pojedinaca, članova te zajednice.


19 Vuk-Pavlović, Pavao, Vrednota u svijetu, M. Polić (ur.), Bibioletka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 3, HFD, 2007, str. 130.

20 Vuk-Pavlović, Pavao, Vrednote u svijetu, Vrednote i stvaralaštvo, str. 98.

21 Vuk-Pavlović, Pavao, Vrednote u svijetu, str. 130.


Literatura

Kanr, Immanuel, Kritika rasudne snage, Zagreb, Kultura-Zagreb, 1957.

Polić, Milan, Zašto Pavao Vuk-Pavlović nije napisao etiku?, Zagreb, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Institut za filozofska istraživanja, 31 (2005), 2005., str. 289–301, 13.

Temkov, Kiril, Etički pogledi Pavla Vuk-Pavlovića, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Zagreb , Institut za filozofska istraživanja, 1987., str. 119–125.

Vuk-Pavlović, Pavao, Djelovnost umjetnosti, M.Polić (ur.) Zagreb, Biblioteka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 4, HFD, 2008.

Vuk-Pavlović, Pavao, Duševnost umjetnosti, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, 1976.

Vuk-Pavlović, Pavao, Spoznaja i spoznajna teorija, M.Polić (ur.), Zagreb, Biblioteka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 1, HFD, 2009.

Vuk-Pavlović, Pavao, Vrednota u svijetu, M.Polić (ur.), Zagreb, Biblioteka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 3, HFD, 2007.

Zagorac, Ivana, Traganja za spoznajom duše, Doprinos filozofskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića, Zagreb, Filozofska istraživanja, HFD, 2007.27/1, 2007., str. 37–45.

101


Barbara Markač-Despinić —Barbara Markač-Despinić, prof. filozofije i hrv. jezikaČakovec, [email protected]

103

Odgovornost – osnova odgoja kod Pavla Vuk-Pavlović

Responsibility – the Basis of Education with Pavao Vuk-PavlovićKey words survival, ‘breeding’, training, education, upbringing, responsibility

Abstract According to Pavao Vuk-Pavlović, education as ‘a multifaceted reality’ is a meaningful and purposeful way towards the realization of the human essence: becoming a ‘spiritual being’. Its basis is the awareness of man’s compulsion for ‘unin-terrupted communication’. The awareness is the source of responsibility for the ‘in-ner circle of human sociability’. Awareness is created and developed through educa-tion. Education is a mutual relationship in which the communication between existence and existence itself (affinity with Karl Jaspers) is explained through an equal or similar appreciation of values.

Man has the responsibility for his natural sustenance but this responsibility extends ‘to the whole of human essence, to the lowest and to the highest.’ This view, presented by Vuk-Pavlović in 1939 (!), clear-ly points to the internationally significant Hans Jonas’s responsibility ethics explicat-ed in a much later period. Vuk-Pavlović’s pedagogical reflection is wide-ranging, engaging in historical continuity, recognis-ing the problems of modernity, focused on the future: it points to the responsibility of man ‘to find justification for himself and his survival.’

Ključne riječi opstanak, ‘uzgoj’, izobrazba, obrazovanje, odgoj, odgovornost

Sažetak Po Pavlu Vuk-Pavloviću odgoj kao ‘mnogostruko uslojena zbilja’ smislen je i svr-hovit hod prema ostvarenju ljudske biti: da bude ‘biće duhovno’. Osnova mu je svijest o primoranosti čovjeka na ‘besprekidnu komu-nikaciju’. Iz svijesti proizlazi odgovornost za ‘najuži krug ljudske druževnosti’. Ona, svijest, stvara se i razvija odgojem. Odgoj je uzajmni odnos u kojem se rasvjetljava komunika-cija egzistencije s egzistencijom (bliskost s Karlom Jaspersom), kroz jednako ili slično doživljavanje vrednota.

Čovjek ima odgovornost i za svoje prirod-no održanje, no ta se odgovornost proteže ‘prema svemu biću, prema onome najnižem i prema najvišem’. U ovom stavu Vuk-Pavlovića iznesenom 1939. godine (!) jasno se nazire , mnogo kasnije eksplicirana, svjetski značajna etika odgovornosti Hansa Jonasa. Pedagoška promišljanja Vuk-Pavlovića široka su, zahva-ćaju povijesni kontinuitet, uviđaju probleme suvremenosti, usmjerena su prema buduć-nosti: ukazuju na odgovornost čovjeka ‘da za sama sebe i svoj opstanak nađe opravdanja’.


Pavao Vuk-Pavlović razmišlja o mnogim područjima ljudskog postojanja i djelovanja; jedno od najvažnijih je područje ‘ljud-skoga uzrasta i razvoja‘- odgoj. Po Vuk-Pavloviću odgoj se mora zasnivati na slobodi, kreativnosti i odgovornosti. Upravo je od-govornost temelj i svrha odgoja: odgovornost je vrednota kojoj teže svi slojevi odgojne zbilje, ona je cilj (‘meta‘) koji omogućava i osigurava budućnost, a budućnost je- smisao i svrha svakog ljudskog nastojanja, napose odgojnog.

Ljudska je zbilja, čovjekovanje, kako na mnogim mjestima ističe Vuk-Pavlović, višeslojna. Jednako tako su i višeslojna nastojanja da ta zbilja opstane i da se razvija.

Slojevi zbilje Slojevi odgojne zbilje

1. prirodni opstanak; prirodno prilagođavanje

2. socijalna povezanost; uključenost u civilizacijski i socijalni sklop

3. šira zajednica; svjesno jedinstvo interesa, rada i ciljeva zasnovano na duhovnosti; kultura

4. očitovanje ljudske biti kao cjelovite i jedinstvene duhovnosti

1. briga za tjelesno i duševno zdravlje – uzgoj

2. razvijanje radne sposobnosti,

gajenje umješnosti i vještina čime se oblikuju stručna sprema i zvanje – izobrazba

3. razumijevanje pojedinca i

zajednice, kulturnih dobara i vrijednosti – obrazovanje

4. osposobiti ljudsko biće za

vrijednosni doživljaj koji čovjeka otvara zakonu valjanja; osposobiti ga da se podvrgne idealnom svijetu bezuvjetnih vrednota, osigura kontinuitet prenošenja na pokoljenja a time ostvari slobodu temeljenu na vrednotama. Svemu tome ljudsko biće vodi jedinstvena snaga života – odgoj.

Prvi sloj zbilje jest ‘zakon prirodne uzročnosti ‘ za kojim se čo-vjek ‘u golome svom opstanku povodi istom nuždom, kao i sva ostala priroda‘. U tom sloju zbilje čovjek daje bićima i stvarima vrijednost i cijenu, on bira a time se odmiče od svoje biološke

105

datosti. Ali to čine i životinje: tražeći ugodu i izbjegavajući ne-ugodu, na neki način vrednuju, no one su u tome neslobodne. Neslobodan je i čovjek ukoliko se u vrednovanju ponaša kao i priroda. Unatoč svojem ‘ljudskom liku’ u tom sloju zbilje čovjek je samo ‘čovjekoliki dvonožac’. Ipak je, naglašava Vuk-Pavlović, ‘prirodni opstanak ono opće sredstvo na osnovu kojega se čovjek može očitovati u osobitoj svojoj ljudskoj bistvenosti‘. Mnogo prije Hansa Jonasa ukazivao je na problem ljudskog opstanka. Vuk-Pavlović 1939. u svesku Uzgoj, odgoj i obrazovanje upozorava: ‘Stoga je na tlu čovjekovanja skrb oko pri-rodnog opstanka jednako znatna, kao što je i gajenje duhovnoga bistva‘. (Vuk-Pavlović u Čehok 1997:122) Novi imperativ (za kojega nas, tvrdi Jonas, nije pripremila nijedna etika, a koji on iznosi 1979. u svjetski značajnoj knjizi Princip odgovornost) glasi: ‘Ne dovodi u opasnost uvjete za neo-graničeno opstojanje čovječanstva na Zemlji.‘ Govoreći o prvom krugu zbilje u kojem je svrha ljudskoga nastojanja ‘osposobiti čedo ljudsko za prirodni opstanak‘, a po Vuk-Pavloviću to je moguće ako se ‘kako duševne tako i tjele-sne funkcije održe živima i pokretnima‘. Lako je u citiranom stavu prepoznati, deklarativno svima znanu uzrečicu o zdra-vom duhu u zdravome tijelu. No svjestan činjenice da se u 20. stoljeću znanstveno tretira samo tijelo (naročito u medicini, na što u Općoj psihopatologiji ukazuje Jaspers), Vuk-Pavlović ističe da se ‘staranje oko samog opstanka proteže i na tijelo i na dušu‘ jer oni zajedno čine ljudsku prirodu. Tako ostvarena cjelovitost, ‘biotička svršnost‘, cilj je i rezultat ljudskoga nastojanja koje Vuk-Pavlović naziva uzgoj.

Biološki sloj ljudske zbilje, očuvanje vrste, dobiva novu vrijednost, ‘specifično ljudsku cijenu‘, pretapanjem u socijal-ni sloj, što se postiže radom. Nastojanje kojim se čovjek za to priprema je izobrazba: stjecanje stručnih znanja i vještina potrebnih za uključivanje u radnu zajednicu, odnosno, podje-lu rada. U ovom sloju čovjek održava svoj opstanak. Zapravo, biotičko omogućava socijalno, i obrnuto.

Uključivanje u svijet rada da bi doista bilo ljudsko mora biti takvo da struku i zvanje ‘izvršava u svjesnom jedinstvu šire povezane zajednice interesa, rada, općih ciljeva i sudbine‘. Dakle, struka i zvanje trebaju višu koordinaciju a nju omogu-ćava duhovnost – kultura. Osnova jedinstva zajednice po Vuk-Pavloviću duhovne je naravi. U ovom krugu ljudske zbilje,

Odgovornost – osnova odgoja kod Pavla Vuk-Pavlović— Barbara Markač-Despinić


u kojem pojedinac ostvaruje svoje mjesto u ‘isprepletenim duhovnim odnosima i sklopovima‘ nužno je razumijevanje, a nastojanje kojim ga ostvarujemo je obrazovanje. U ovom slo-ju zbilje ljudski rad (struka, zvanje) postaje društven i daje zna-čenje i smisao ljudskom opstanku. Obrazovan čovjek razumije duševne i duhovne osnove svojega zvanja, ali razumije i zvanje drugoga; obrazovan čovjek prepoznaje i razumije kulturno očitovanje pojedinca i zajednice. Obrazovanost, jednako kao i ‘uzgojenost’ i izobraženost, može služiti općem dobru. Ipak, sva tri sloja odgojne zbilje mogu kod ljudi bez svijesti odgovor-nosti biti upotrijebljena ‘protiv duha i duše, protiv kultu-re i bližnjega‘ upozorava Vuk-Pavlović. Stoga je nužno da sva tri sloja odgojne zbilje međusobno prožeta urastu u najdublji sloj čovještva i ostvare najveće moguće jedinstvo.

Kada govori o biološkom sloju zbilje, golom opstanku, Vuk-Pavlović odmah zahvaća i sloj koji određuje ‘čovječje bistvo‘, ‘osobitost njegova bića‘. Naime, upozorava da ‘čovjek živi i u duhovnosti i po njoj‘. U duhovnosti vlada ‘načelo svršnosti po pravilu smisla‘, a ne prirodna nužnost. Taj sloj zbilje životinja ne doseže i ‘to je njezin usud‘. U ovom sloju zbilje koji nadilazi uzročnu povezanost prirode čovjek slobodno iskazuje, brani i vrednuje svoje biće čime ‘izgrađuje svjestitost naročite vrste: svijest odgovornosti‘.

Zadaća ‘gajenja čovjeka i čovještva‘ je ‘izgradnja svijesti sve-strane odgovornosti‘. ‘Ovakva odgovornost, koja se od najužega kruga ljudske druževnosti proteže sve do najširih mogućnosti obvezanosti i uzajamnosti prema svemu biću, prema onome najnižem i prema najvišem, odgovornost koja na posljetku čovjeka stavlja pred trajni zadatak da za sebe i svoj opstanak nađe opravdanja, u stvari doista i preobražava i posvećuje čovjeka, odjeljuje ga bistveno od životinje, koja niti odgovor-nosti poznaje niti ima svijesti odgovornosti.‘ (Vuk-Pavlović u Čehok 1997:122) Samo po brizi i odgovornosti za sva bića čovjek ostvaruje pravo na ‘samosvojnost‘, ostvaruje smisao postojanja, opravdava svoje postojanje, postaje ‘lice‘, meta-fizičko jedinstvo. Po toj brizi, po odgovornosti, ulazi u svijet neupitnih vrednota. Nastojanje u kojem se to događa Vuk-Pavlović naziva odgoj.

Odgoj je duševno-duhovni odnos između odgajatelja i odga-janika ispunjen doživljajem. Bez njega nema odgojne zbilje. Taj odnos povezuje sve slojeve odgojne zbilje, on ima i metafizičku dimenziju.

107

Odnos između odgajatelja i odgajanika sličan je odnosu između liječnika i bolesnika kako ga vidi Karl Jaspers: ‘(…) i li-ječnik i bolesnik ljudi su i kao takvi sudbinski suputnici. Niti je liječnik samo tehničar niti samo autoritet, nego je egzistencija za egzistenciju, prolazno ljudsko biće u zajedništvu s drugim.‘ (Jaspers 2015, 755).

Koji će stupanj zajedništva postići odgajatelj i pitomac, od-nosno, do koje će dubine u svom vrlo složenom odnosu doći ne može se predvidjeti a pogotovo ne znanstveno isplanirati. Ipak, sigurno je da su cilj i svrha odgoja– stvaralačko ostvarivanje budućnosti,mogući samo ako njegovi sudionici preuzmu odgo-vornost koja proizlazi iz bezuvjetnih vrednota.

Sintagma svijest odgovornosti te pojam odgovornost upućuju na svjetski poznate i značajne mislioce: Karla Jaspersa koji je govorio o odgovornosti vezanoj za ljudsku društvenost i Hansa Jonasa koji je krug odgovornosti proširio na svekoliku prirodu, no kako je već rečeno, četrdeset godina poslije Vuka-Pavlovića. Jaspers, Vuk-Pavlović i Jonas bili su suvremenici čak 66 godina. Školovali su se na njemačkim sveučilištima, proživjeli slične strahote u Drugom svjetskom ratu, ukazivali su na probleme svoga doba i tražili odgovornost. Govoreći o valjanom odnosu između odgajatelja i odgajanika, Pavao Vuk-Pavlović taj odnos smatra valjanim ukoliko se zasniva na odgovornosti.

Odgoj je odnos u kojem ‘(...)sva duša žeđa za dušom, i ta žeđ je najiskonskija i najosnovnija značajka ljudske opstojnosti‘.(Pavao Vuk-Pavlović: Duševnost i umjetnost, str. 193.)

Literatura

Čehok, Ivan. 1997. Filozofija odgoja: Izbor tekstova hrvatskih pisaca. Zagreb: Školska knjiga

Jaspers, Karl. 2015. Opća psihopatologija. Zagreb: Matica hrvatska

Jaspers, Karl. 2006. Pitanje krivnje. Zagreb: AGMJonas, Hans. 1990. Princip odgovornost. Sarajevo: Veselin

MaslešaJurić, Hrvoje. 2007. Etika odgovornosti Hansa Jonasa. Zagreb:

Filozofski fakultet Vuk-Pavlović, Pavao. 1976. Duševnost i umjetnost. Zagreb: Liber

Odgovornost – osnova odgoja kod Pavla Vuk-Pavlović— Barbara Markač-Despinić

Kristina Kalić — Marijana Županić Benić —mag. prim. educ. Kristina KalićSveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultetSavska cesta 7710000 [email protected]

doc. dr. sc. Marijana Županić BenićSveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultetSavska cesta 7710000 [email protected]

109

Estetika slikovnice kako je vide djeca

Ključne riječi dijete, doživljaj, estetika, ilu-stracija, umjetnost

Sažetak Slikovnica je prva knjiga i u životu djeteta jedan od prvih dodira s umjetnošću, upoznaje ga sa svijetom te formira dječji ukus i estetske spoznaje. Estetika slikovnice može se promatrati s aspekta likovnosti i književ-nosti, ali ujedno postoji i mogućnost dvo-struke degradacije: likovni kič i literarni šund. Budući da djeca svoje estetske spoznaje razvi-jaju još od malena važno je izlagati ih estetski vrijednim slikovnicama. U ovome radu cilj je bio spoznati kako djeca ‘vide’ ilustracije te koji su kriteriji estetskog relevantni njihovu prosuđivanju lijepe ilustracije. Rezultati su pokazali da djeca podjednako preferiraju kičaste i jednostavne ilustracije, a razloge pre-feriranja povezuju s onime što vole i poznaju. Pritom ih u estetskom doživljaju ilustracije najviše privlače boje, a najčešći pridjev kojim ih opisuju je šareno.

Picture Book Aesthetics from the Children’s Perspective

Key words art, aesthetics, child, experi-ence, illustration

Abstract The picture book represents the first contact with art for children, and it forms their early aesthetic experiences and tastes in art. Picture books are both visual and literary works of art, but that means they can also face two type of deg-radation: kitsch and pulp fiction. Children develop their aesthetic tastes from an early age, so it is important to introduce them to picture books that have high aesthetic value. The purpose of this study was to determine how children perceive illustrations and identify their criteria for identifying illustrations as beautiful. The results showed that children prefer both kitch and simple illustrations, and that they prefer illustrations with objects or characters they love and familiar themes. They find colors aesthetically attractive, and used the word colorful the most when describing illustrations they liked.


Uvod

Ljepota je jedna od najelementarnijih životnih potreba svakog pojedinca, jednostavno- usađeno nam je da primjećujemo lije-po, da smo okrenuti ka lijepom. Lijepe forme duboko se usije-caju u samu bit čovjekovog doživljaja materijalnog ali i duhov-nog svijeta te samih međuljudskih odnosa. S te pozicije značaj estetike za pojedinca, društvo i kulturu neupitan je, a njeno dje-lovanje može se promatrati sa stajališta umjetnosti, filozofije i pedagogije. Estetika u umjetnosti definicija je ljepote i ukusa, u filozofiji podrazumijeva osjetilne i emocionalne vrijednosti te kritičko promišljanje prirode, umjetnosti i kulture, dok se u pe-dagogiji ogleda kroz doprinos odgoju (Pehofer, 2014). U suštini promišljanjem o estetici i pojedincu, djetetu, nameće se pitanje odgoja, onoga što nas čini različitim od svih drugih bića, onoga što nas čini društvenim bićem. Djeci je potreban odgoj koji će ih tek uvesti u određenu kulturu (Polić, 1997:150), jer kroz iskustvo i u doticaju s umjetnošću djetetu je omogućeno razviti svojevrstan estetski izričaj. Riječ je pritom o estetskom odgoju, području koji povezuje estetiku i pedagogiju s ciljem djelovanja na opažaj, ukus za lijepo, senzibilitet za umjetnost. Osjetilno opažanje, razlučivanje i stvaranje lijepoga, estetski vrijednog, pretpostavlja određene sposobnosti koje se upravo stječu od-gojem. Uloga estetskog odgoja je razvijanje i odgajanje intere-sa za lijepo (Vukasović, 2001). Aristotel estetski odgoj smatra bitnom sastavnicom odgoja slobodnoga i potpunog čovjeka jer mu upravo odgoj omogućuje da ‘razlikuje lijepo od ružnog i da uživa u ljepoti’ (Vukasović, 200:146). Osim što je još od Platona i Aristotela predmet filozofskih rasprava, jednako se tako u djelima značajnih pedagoga poput Komenskog i Herbarta ističe njegova važnost u formiranju čovjeka te njegovu shvaćanju i doživljavanju svijeta. Iako je ovisno o povijesnim epohama kroz povijest zadobivao različita značenja, snažan zaokret u samom poimanju estetskog odgoja kao istinske ljudske potrebe i duž-nosti, uvođenjem predmeta estetskog karaktera poput likovnog ili glazbenog odgoja u nastavu čini u 19. stoljeću Pokret za umjet-nički odgoj, čime uz sustavan odgoj prema razumijevanju sušti-ne pojma estetskog i lijepog dolazi do razvoja svijesti o važnosti doticaja djeteta s umjetnošću. George Herbert Mead (Burija,

111

Estetika slikovnice kako je vide djeca— Kristina Kalić Marijana Županić Benić

2011) objašnjavajući proces razvoja osobnosti djeteta isticao je upravo važnost umjetnosti u njegovu razvoju. Umjetnost je ne-odvojiva od čovjeka, ona je ‘bitan činilac njegove duhovne gajid-be, njegove prosvjete, njegove uljudbe‘ (Vuk-Pavlović, 1976:235). O odnosu umjetnosti i estetskog odgoja Pavao-Vuk Pavlović ističe da su estetske vrednote prenosive, ali ne na način kao u znanosti. Ulogu prenositelja estetičkog doživljaja pridaje odgojitelju te bismo mogli reći specifičnom odgojnom stilu koji se temelji na međusobnom povjerenju, prijateljstvu, suradnji, bez nametanja autoriteta. Odnosno estetički doživljaj koji se treba osvijestiti i pobuditi u odgajaniku može se prema Vuk-Pavlovićevim riječima ostvariti slobodnim, spontanim usklađi-vanjem ‘duševnog uzleta odgojitelja’ i odgajanika koji će u tom duševnom dodiru otvoriti svoju dušu ljepoti (Vuk-Pavlović, 2008:60, prema Metesi Deronjić, 2016). Vuk-Pavlović u kontek-stu estetskog odgoja ujedno ističe važnost ‘poticajnog školskog materijala‘ i doista, bez poticajnog proumjetničkog okruženja i doticaja djeteta s umjetnošću nema estetskog odgoja i razvoja osjećaja za lijepo. Mnogi aspekti estetskog odgoja otvaraju se kao značajni segmenti istog, u Vuk-Pavlovićevim razmatranji-ma ističe se važnost estetičkog doživljaja, a on se može pobuditi, spoznati, osjetiti i doživjeti samo putem umjetnosti (Vuk-Pavlović, 2008.). U kontekstu odgoja i čovjekovog spoznavanja svijeta Johann Friedrich Pestalozzi istaknuo je kako čovjek uči ‘glavom, srcem i rukama‘ te kako je važno da u procesu spozna-je djeluju sva osjetila, odnosno što ih je više uključeno prilikom istraživanja biti ili pojave neke stvari to će sama spoznaja biti točnija (Pehofer, 2014). Upravo takav kompleksan, holistički pristup djetetu kroz umjetnost omogućuje slikovnica.

Slikovnica kao likovno-književno umjetnička forma kod dje-teta ne utječe samo na likovni i književni odgoj već zbog odgoja vizualne komunikacije složenih značenja postaje pravi primjer odgoja temeljenog na umjetnosti, koji uz sve to potiče stvara-laštvo, otvara osobnost djeteta te ga oplemenjuje (Balić-Šimrak i Narančić Kovač, 2012). U nastavku ćemo pokušati oslikati važnost slikovnice za dijete, kao jednog od prvih medija pomo-ću kojeg se ono uvodi u svijet umjetnosti, a prema Vukasoviću (2001) umjetnost je najvažniji sadržaj estetskog odgoja.


Slikovnica i njena uloga u životu djeteta

U pokušaju definiranja što bi bila estetika slikovnice nužno je prethodno sagledati oba pojma zasebno. Traganje za bilo kakvom definicijom uvijek nas dovede zapravo do istog, odno-sno različitosti pristupa određivanju samog pojma. U tome nije iznimka niti slikovnica koju Nodelman (1988) sagledava kroz ilustraciju koja, kako ističe, pritom ima dominantnu ulogu u pripovijedanju, a Marantz (1977) naglašava kako je kod slikovni-ce važno promatrati uzajamno djelovanje i ilustracije i teksta. Martinez i Harmon (2012) pak u svojoj studiji ističu kako bi de-finiciju slikovnice trebalo proširiti na način da se slikovnicom smatra knjiga u kojoj slike igraju dominantnu ulogu, ali i one u kojima ilustracija i tekst djeluju kao ravnopravni partneri u pri-povijedanju čime se slaže i Zalar (2013), ali i dodaje da ilustracije mogu imati glavnu ulogu, no neke slikovnice ne moraju biti popraćene bilo kakvim tekstom te da je ilustracija često infor-macijski obilnija od teksta zbog čega je suvremeni teoretičari nazivaju dvojnim diskurzivnim žanrom sastavljenim od verbal-ne i vizualne umjetnosti. Dualna priroda slikovnice zahtjeva od čitatelja da pisane i slikovne informacije doživljava i percipira na različite načine (Landes, 1985; Martinez i Harmon, 2012), što ističe i Kiefer (2008) govoreći kako je iznimno važno slikovnicu promatrati kao vezu teksta i ilustracije te njihove interakcije između prizora koji prikazuju radnju listanjem slikovnica, i da djeca doživljavaju slikovnicu na različite načine (Kiefer, 1986). Mnoge definicije stavljaju u prvi plan upravo ulogu recipijenta, jer slikovnica je primarno namijenjena djetetu, odnosno ona je prva knjiga u njegovu životu (Crnković, 1990).

Prema Martinović i Stričević (2011) slikovnica je najbogatiji izvor pisane riječi s kojim se dijete susreće u ranom djetinj-stvu, odnosno prvi strukturirani čitateljski materijal nami-jenjen djetetu, prvi susret djeteta s književnošću i pisanom riječju općenito. Navedeno možemo povezati s tradicionalnim poimanjem koncepta slikovnice međutim nužno je istaknuti kako se u suvremenom kontekstu slikovnica promatra kroz raznolike koncepte koji uključuju njenu multimodalnost koja se i dalje oslanja na verbalne i vizualne forme, ali se širi prema uključivanju zvučnih, taktilnih i izvedbenih formi (Al Yakout i Nikolajava 2015,prema Batarelo Kokić 2015).

113

Likovna vrijednost ilustracije

Vizualnu formu slikovnice koja uz pisanu riječ sačinjava kako tradicionalnu tako i modernu slikovnicu čini ilustracija (lat. Illustrare – osvijetliti, razjasniti, predočiti), slikovito tumačenje nečega, a u užem smislu crtež, slika u knjizi koja se odnosi na sadržaj. Ilustracije za djecu trebale bi biti jednostavne, neste-reotipne i razumljive. Stoga ovisno o razvojnim karakteristi-kama djeteta i s obzirom na njegovu mogućnost spoznaje za mlađu djecu primjerenije su slikovnice s manje detalja jer ne odvlače pažnju djeteta i ne daju mu pogrešnu sliku o pojmovi-ma koje slikovnica sadrži, dok su za stariju djecu primjerenije bogatije i složenije slikovnice. Nedovršene ilustracije djeci daju priliku da sama stvaraju sliku o sadržaju i likovima koji se nalaze u slikovnici. Kos-Paliska (1997) ističe kako bi prvi sadržaji u slikovnicama trebali biti obrazovni i voditi se osnovnim peda-goškim načelima: od poznatog prema nepoznatom i od jedno-stavnijeg prema složenijem što u kontekstu slikovnice znači: od prepoznatljivih likova, predmeta i života iz djetetove okoline pa sve do novih informacija o nepoznatoj okolini. Slikovnica uvodi dijete u svijet umjetnosti, a ilustracija u svijet emocionalnosti djeteta unosi nove umjetničke izražajne spoznaje (Kos-Paliska, 1997). Pritom je nužno postaviti pitanje kvalitete, odnosno granice između kvalitetne slikovnice u umjetničkom smislu i likovnog kiča i literarnog šunda?

Mnogi autori bave se upravo tim pitanjem te Balić-Šimrak i Narančić Kovač (2011) ističu da je djetetu potrebno ponuditi slikovnice s likovno vrijednim ilustracijama čija su obilježja stilska pročišćenost, harmonija i ritam, boja, te jedinstvena kompozicija koja omogućuje djetetu vizualno istraživanje de-talja i skrivenih poruka. Šišnović (2011) ističe kako je razvojno primjerena slikovnica ona koja ima usklađenu umjetničku i pe-dagošku vrijednost, a njena kvaliteta prije svega ovisi o prirodi odnosa teksta i slike (Zalar, Kovač-Prugovečki, i Zalar, 2009). Slikovni i tekstualni dio mogu biti u različitim odnosima, ali je važno da su u sinergiji. Jezične karakteristike teksta trebale bi biti usklađene s djetetovim stupnjem jezičnog razvoja (Furlan, 1963 prema Martinović i Stričević, 2011), dok Crnković (1990) ističe da umjetnički domet slikovnice ovisi o savršenoj simbio-zi, sinkroniziranosti slike i teksta, uz pretpostavku da su slike i tekst na umjetničkoj razini. Ujedno slikovnica treba formatom,



materijalom, opremom i sadržajem biti prilagođena djetetu rane dobi čime se čuva tjelesna sigurnost djeteta i njegovo zdravlje (Šišnović, 2011). Kod teksta namijenjenog najmlađoj djeci slova trebaju biti krupnija, veća i jednostavna po obliku. S rastom djece i povećanjem teksta slova bi se trebala smanjivati do normalne veličine slova u početnici. Tekst bi trebao biti je-zično ispravan i čist, jednostavan i protkan literarnim vrijedno-stima te prilagođen djetetovim sposobnostima razumijevanja (Šišnović, 2011). Iz navedenog razvidno je da kvaliteta slikov-nice posjeduje određene kriterije koje su normirali odrasli, ali postavlja se pitanje jesu li djeca imala prilike izjasniti što ona misle o tome? Dječja perspektiva o kvalitetnoj slikovnici mogla bi nam ukazati na još neke nama neuočljive parametre kvalitet-ne slikovnice jer kako Martinović i Stričević (2011) navode ‘dijete je osnovna svrha postojanja slikovice (58).

House i Rule (2005) navode kako bi roditelji, učitelji, odgoji-telji, knjižničari, skrbnici djece te autori i ilustratori slikovnica mogli imati koristi kada bi bolje razumjeli dječje mišljenje o lijepoj ilustraciji jer bi djeca listajući slikovnice kvalitetnih ilustracija zadržavala dulje svoju pažnju i interes. Preporučljivo je da ilustracije slikovnica namijenjene djeci predškolske i rane školske dobi budu inspirativne, da bogate doživljaj priče, potaknu kod djece imaginaciju i stvaralaštvo te da razvijaju u djetetu osjećaj za lijepo, odnosno da pobuđuje kod djeteta estetski izričaj.

Estetika slikovnice

Slikovnica raspolaže pedagoškim, psihološkim, umjetničkim i jezičnim potencijalima utjecaja na dijete te bi kao takva trebala biti u korespondenciji s potrebama onoga kome je namijenjena (Martinović i Stričević, 2011).pri čemu može imati spoznajnu, iskustvenu, estetsku, informacijsko-odgojnu, govorno-jezičnu i zabavnu funkciju koja je često preduvjet za ostvarivanje ostalih funkcija. Estetska uloga slikovnice ogleda se u tome što omo-gućuje djeci razvoj osjećaja za lijepo te izgrađuje njihov ukus (Čačko, 2000 prema Martinović i Stričević, 2011). Međutim kako ističe Finci, pojam estetskog nije jednoznačan. ‘Estetsko se izjednačava sa vrijednošću kao lijepo, sa spoznajom kao per-cepcija, s pitanjem prostora i vremena kao transcendentalna

115

estetika, kao životno načelo sa užitkom i ljepotom, a kao osjetil-nost je značajna komponenta samog bića’ (Finci, 2014:19).

Estetsko lijepo u likovnom smislu povezuje se s likovnim ukusom na koji djeluju čimbenici poput okruženja, ali i sen-zibiliteta koji se pridaje razvoju likovnog ukusa, osjećaja za lijepo odnosno umjetnosti kod djeteta. Put razvoja estetskog mišljenja dugotrajan je proces koji nikada ne prestaje. Balić-Šimrak i Narančić Kovač, (2012) navode da nema smisla osobi koja nema dovoljno razvijene estetske kriterije objašnjavati zašto nešto što mu se čini prekrasnim– to nije. U tu kategoriju možemo uvrstiti djecu, jednostavno zato što još nisu imala dovoljno vremena da razvijaju svoj osjećaj za lijepo. Bogatstvo je slikovnice u tome što ona može biti dvostruko lijepa, od ljepote dvaju izraza- likovnog i literarnog, ali ujedno to može biti i njezina bijeda, jer može doživjeti dvostruku degradaciju, kao likovni kič i literarni šund (Crnković, 1990). Ograničavajući čimbenik u suvremenom dobu je što su djeca često pretrpana vizualnim sadržajima koje možemo smatrati likovnim kičem. Kič karakterizira visoka dopadljivost i podilaženje upitnom ‘općem ukusu‘ te nedovoljno razvijenoj svijesti o tome što je u umjetnosti dobro, lijepo a što nije. Također treba razlikovati pojmove umjetnički lijepo i oku dopadljivo. Oku dopadljivo je nešto što nam se često nudi, a zapravo ne odgovara estetskim krite-rijima njegovanog ukusa. Često su autori ilustracija za dječje knjige danas samo izvršitelji narudžbe pojedinih izdavača koji su uvjetovani mnogim vanjskim čimbenicima kao što su zadani tip ilustracije, brzina rokova ili potražnja na tržištu. Na kraju to može rezultirati mehanički odrađenim poslom što se može re-flektirati i osjetiti na dječjim knjigama (Balić-Šimrak i Narančić Kovač, 2012).

Radovan-Burja (2011) navodi da je jedan od mogućih načina da se kroz estetiku kao dio teorije kulture, komunikacije i stva-ralaštva uopće, bori protiv sve površnijeg odnosa spram stvar-nosti tako da se pronalaze i njeguju dubinski izvori umjetnosti kako bi se estetskim izražajima oplemenjivala stvarnost.

U razvoju osjećaja za lijepo, estetskih kriterija kod djece ve-liku odgovornost imaju odgajatelji, učitelji, knjižničari, izdavači, profesori odnosno svi uključeni u odgojno-obrazovni proces te bi svi oni trebali znati djeci ponuditi kvalitetnu slikovnicu sa primjerenim sadržajem i jasnom porukom u književnom i likovnom pogledu (Balić-Šimrak i Narančić Kovač, 2012).



Perspektiva djeteta u traganju za lijepim

U novije vrijeme fokus istraživanja stavljen je na istraživanja s djecom, a ne kao što su se tradicionalno provodila istraživa-nja nad djecom. Namjera je pozicionirati djecu kao socijalne aktere koji su subjekti a ne objekti istraživanja čime smo se vodili u ovom istraživanju. Pritom valja razlikovati dva pojma: perspektivu djeteta i dječju perspektiva (childrenʼs perspecti-ves). Kada kažemo dječja perspektiva mislimo na onu istinsku dječju perspektivu koja objedinjuje dječja iskustva, percepcije i razumijevanje u njihovu životu, svijetu, odnosno doživljaj dječje stvarnosti ‘očima djece’ bez filtera odraslosti. Uz to, va-lja spomenuti i ‘prtljagu’ odraslih stečenu tijekom života zbog koje odrasli ne mogu vidjeti svijet iz perspektive djece. Polaziti od djetetove perspektive znači da ono sudjeluje u istraživanju te da su istraživanja usmjerena na intencije djetetovih radnji, komunikacije. Kao vrlo važnima doživljavaju se dječja iskustva za koja se pretpostavlja da mogu biti korisna za interpretaciju shvaćanja dječjih života i svjetova iz kritičke teorijske per-spektive (Babić, 2014).

Tragajući za lijepim u slikovnicama Visinko (2000) je proveo istraživanje sa studentima koji su se prisjećali slikovnica svo-jeg djetinjstva. Studenti su rekli da je likovna dimenzija slikov-nica s naglaskom na boje na njih ostavila najviše utisaka. Ovo istraživanje pokazalo je da slike privlače djecu snagom svojih boja, da ih boje impresioniraju i da na njih vrlo snažno djeluju. Visinko navodi da su ispitanici uz imenicu boje često vezali sljedeće pridjeve: životopisne, jake, snažne, kontrastne, zanimljive, vesele, prekrasne.

U jednom istraživanju provedenom s 24-ero djece u dobi od 3 do 4 godine autori House i Rule (2005) željeli su saznati koji su to dječji kriteriji prema kojima klasificiraju neku ilu-straciju slikovnice lijepom. Rezultati istraživanja su pokazali da su najfrekventniji odgovori za kriterije ljepote ilustracije kod djece bili sljedeći: na prvom je mjestu bila upoznatost s objektima i okolinom, na drugom se mjestu nalazila radnja ili djelatnost prikazana na ilustraciji, na trećem boje. House i Rule (2005) utvrdili su da je iz dječje perspektive lijepa ilustra-cija ona u kojoj se djeca mogu identificirati s onim što im se

117

u ilustraciji sviđa, bez da stavljaju naglasak na način na koji je ilustracija prezentirana.

Cilj istraživanja

Svrha ovog istraživanja bila je ispitati dječju percepciju o ilustracijama slikovnica te koji su kriteriji estetskog relevantni njihovu prosuđivanju lijepe ilustracije.

Prvi cilj je bio saznati preferiraju li djeca kič ili jednostav-nost u ilustracijama slikovnica. Drugi cilj istraživanja bio je utvrditi zašto preferiraju odabrane ilustracije.

Uzorak

Istraživanje je provedeno u srednjoj i starijoj dobnoj skupini u dječjem vrtiću na uzorku od 37-ero djece. Prosječna dob djece iz mlađe skupine bila je 4,5 godina dok je prosječna dob starije dobne skupine bila 6 godina. Naglasak je bio stavljen na istraži-vanju s djecom, a ne na djeci, djeca su bila subjekti istraživanja.

Dječaci Djevojčice Ukupno

Mlađa dobna skupina 7 8 15 (36,60%)

Starija dobna skupina 10 12 22 (53,70%)

Ukupno 17 20 37

Istraživačka etika

U istraživanju odobrenom od strane ravnateljice vrtića poštiva-la se istraživačka etika te je svim zainteresiranim sudionicima omogućen uvid. Potom je zatražena suglasnost roditelja za su-djelovanje njihove djece. Uz suglasnost, roditelji su dobili prilog u kojem je opis istraživanja, navedeni su razlozi zašto se inter-vju snima te da im se garantira tajnost prikupljenih podataka. Prije intervjua pitali smo djecu žele li sudjelovati u istraživanju i igri te istaknuli da se u svakom trenutku mogu prestati igrati. Dječji odgovori bili su potpuno anonimni.

Tablica 1. Uzorak ispitanika



Prikupljanje podataka

Nakon detaljnog pronalaženja reprezentativnih primjera ilustracija za istraživanje, izrade igre, dogovora s vrtićem oko provođenja istraživanja, ono je započeto. Podaci su se prikup-ljali na djeci zanimljiv način, kroz igru (modificirani monopol). Odgovori na strukturirana i polustrukturirana pitanja prikup-ljali su se kroz intervju.

Prije početka igre, djeci je rečeno da su oni stručnjaci za umjetnost i da danas trebaju procijeniti kvalitetu ilustracija. U igri modificiranog monopola sudjelovalo je u isto vrijeme maksimalno četvero djece. U igri s četverogodišnjacima su-djelovalo je troje djece, a sa šestogodišnjacima četvero. Svaki igrač je pred sobom imao 9 koverata u kojima su se nalazila pitanja i primjeri ilustracija te su djeca odgovarala na pitanje kada bi stala na polje za kovertu. Igrači su se kretali pijunima po poljima kao što su: 2 koraka naprijed, 1 korak nazad, koverta, dobivaš 1/2/3 kućice za gradnju, gubiš kućicu za gradnju, polje za gradnju, grupni zadatak. Cilj igre je bio sakupiti što više kući-ca, a usput odgovoriti na sva pitanja. Igra je bila gotova kada bi svi odgovorili na pitanja.

Preferiraju li djeca u ilustracijama kič ili jednostavnost u istraživanju je provjeravano tri puta. Kod svakog mjerenja dje-tetu su pokazane jedna kičasta i jedna jednostavna ilustracija te im je postavljeno pitanje: ‘Koja od ove dvije ilustracije ti se više sviđa?’ Nakon što bi odabrali jednu od ilustracija, bilo bi im postavljeno pitanje otvorenog tipa: ‘Zašto ti se te ilustracije više sviđaju?’, ‘Što ti se sviđa?’, ili ‘Koji je razlog da ti se ove ilustraci-je sviđaju?’

Rezultati istraživanja

Djeci je bilo ponuđeno 6 ilustracija od kojih su 3 bile kičaste i 3 jednostavne. Šestogodišnja djeca preferirala su jednostavnije ilustracije u 71,20% slučajeva dok su kičaste ilustracije birala u 28,80% slučajeva. Četverogodišnja djeca preferirala su jedno-stavnije ilustracije u 55,56% slučajeva dok su kičaste ilustracije birala u 44,40% slučajeva. Učestalost preferiranja kičastih i jednostavnih ilustracija po mjerenju prikazano je u Tablici 2.

119

Mjerenje 1 Mjerenje 2 Mjerenje 3 Ukupno

Kič 8 13 18 39 (35,14%)

Jednostavna 29 24 19 72 (64,86%)

Rezultati su pokazali da je frekvencija djece koja biraju kič odnosno jednostavnost varirala s obzirom na točku mjere-nja. Razlike između mjerenja uspoređene su Cochranovim Q testom i pokazale su se statistički značajne, Q(2) = 6,82; p = ,038, što je ukazivalo na mogućnost da je njihov izbor uvjetovan sa-držajem ilustracija ili prepoznavanjem nekih slikovnica, likova ili predmeta.

Šestogodišnja djeca u tri mjerenja u 71,2% slučaja odabra-la su jednostavniju ilustraciju kao ilustraciju koja im se više sviđa. Najčešći razlozi preferiranja jednostavne ilustracije u ovom istraživanju bili su šarenilo i djeci poznati likovi koje su prepoznali u ponuđenim ilustracijama što se vidi iz njihovih odgovora:

— Ovo mi se više sviđa jer je lijepo i šareno i jel ima kist. I sviđaju mi se šarena slova.

— Tu mi je slatki pesek i mačkica i lijepo drvo.— Zato što je slon šaren i ima medvjedića isto šarenog.— Ova mi je slatka jer ja volim peseke i mačke, pa mi je slatka. A

ovo mi je lijepo jer je tu medek i jer su šarene boje. A ovo tu jer je šareno.

Zanimljivo je primijetiti da djeca navode slične razloge preferi-ranja i kod odabira kičastih ilustracija:

— Zato jel ima puno kuća i puno ljudi. Ovdje ima puno djece i lijepa mi je slika.

— Zato jer mi je slatko ovo kak se igraju pas i mačka i lijepa mi je slika.

— Ova mi se sviđa jel je slatka, ima puno boja i jako je šarena.

Najčešći pridjevi kojima su šestogodišnja djeca opisala ilustra-cije, neovisno o tome je li riječ o kičastim ili jednostavnim, su: lijepa, slatka i šarena. Iz ovakvih objašnjenja koje djeca navode

Tablica 2. Frekvencije preferencija kiča i jednostavnosti u ilustracijama slikovnica (četverogodišnjaci i šestogodišnjaci zajedno)


(šarena slova, šarene kockice, puno šarenih boja, šareni slon i šareni medvjedić) možemo zaključiti da je razlog preferiranja neke ilustracije kod šestogodišnje djece šarenilo. Iznenađujuće je što djeca uočavaju puno malih detalja, npr. kod ilustracije Elmera djeca pokraj velikog lika slona prvo primijete malenog medvjedića kojeg slon drži svojom surlom.

Četverogodišnja djeca su podjednako birala kičaste i jedno-stavne ilustracije, 44,40% vs. 55,6%. Njihov izbor su uglavnom bili njima zanimljivi likovi (zeko, miš, slon, mačkice, peseki te je jedno dijete navelo da su mu se svidjeli majica i uši kod Miffi). Djeca su najčešće navodila razloge preferiranja za ilustraciju slikovnice ‘Boje‘ na kojoj se nalazi slikar miš- sviđali su im se miš, boje i šarenilo:

— Zato što ovaj crta, a ja volim crtati. I zato što je ovdje crveno, a ja volim crvenu boju. I zato što je ovaj šareni.

— Zeko, miš i slon— Zato jel ima mačkice, peseke i miša— Volim miša i volim šareno.

Najčešći razlozi preferiranja kičastih ilustracija kod četvero-godišnje djece u ovom istraživanju bili su tobogan, kućice i mačkica na ilustracijama, dakle djeci poznati predmeti i likovi (npr. Zato što se ja volim spuštat se na tobogan). Također, četvero-godišnja djeca često nisu navodila razloge preferiranja, moguće je da nisu znala navesti razloge.

Interpretacija rezultata

Iako kvantitativna analiza nije potvrdila statistički značajan rezultat da djeca više biraju jednostavnije ilustracije od kiča-stih, prema frekvencijama je vidljivo da djeca ipak češće biraju jednostavnije ilustracije kao one koje im se više sviđaju. S obzirom da do sada nismo puno ispitivali djecu o njihovim mišljenjima o ilustracijama slikovnica, proizvodili smo ono što smo smatrali da će se djeci svidjeti. Posljedica toga je izdavanje velikog broja slikovnica zbog čega se počeo stvarati začarani krug tržišta: izdaju se kičaste slikovnice, roditelji ih kupuju djeci i ona su izložena ilustracijama koje ne zadovoljavaju estetske kriterije na temelju kojih bi mogla izgraditi svoj osjećaj

121

za lijepo. Potencijalno objašnjenje ovog rezultata možda leži u učestaloj izloženosti djece likovnom kiču i literarnom šundu. Na hrvatskom tržištu ima puno slikovnica. Kada bi izdavači povisili očekivane standarde kvalitete slikovnica koje bi zahti-jevali od ilustratora ili autora, odnosno kada se politika tržišta ne bi zasnivala na plasiranju proizvoda prema ‘svojim nigdje definiranim kriterijima‘ (Posilović 1986:13) povećali bi i kvalitetu slikovnica u Hrvatskoj općenito.

Ujedno ukoliko bi se više pozornosti posvetilo istraživanji-ma koja bi istaknula dječju perspektivu o tome što im se sviđa, proizvodili bismo kvalitetnije odnosno estetski osviještene sli-kovnice koje se djeci sviđaju i kako House i Rule (2005) navode, djeca bi listajući takve slikovnice zadržavala dulje svoju pažnju i interes za njih.

U jednom sličnom istraživanju (House i Rule, 2005) u kojem se objasnilo koji su kriteriji lijepe ilustracije kod trogodišnje i četverogodišnje djece, rezultati su pokazali da su najfrekven-tniji odgovori za kriterije ljepote ilustracije bili upoznatost s objektima i okolinom, na drugom mjestu radnja ili djelatnost prikazana na ilustraciji, a na trećem boje. Navedene rezultate možemo povezati i s kvalitativnim rezultatima ovog istraživa-nja jer su vrlo su slični. Djeca su kao razloge sviđanja najčešće navodila poznate likove na ilustracijama, poznate objekte, ponekad radnje i boje. Iako kao razloge preferiranja nisu često navodila boje, jasno je da su ih neke u pozadini (roza i plava) više privlačile, što je u ovom istraživanju statistički značajno dokazano. Drugim riječima, ako smo statistički značajno ustvr-dili da su neke boje u pozadini ilustracija djeci draže iz toga je proizišlo da je boja često razlog sviđanja. Ovaj nalaz možemo povezati s retrospektivnim istraživanjem Visinka (2000) gdje se također potvrdilo da su boje najčešći razlog preferiranja neke ilustracije. Odrasle su osobe potvrdile da su na njih u dječjoj dobi boje ilustracija ostavljale najviše utiska.

Djeca su kao razloge sviđanja najčešće navodila ono što vole i prepoznaju dok su House i Rule (2005) u svom istraživanju naveli da djecu privlače poznati objekti i okolina te ilustracije s kojima se djeca mogu identificirati. Kada djeca nešto ne prepo-znaju na ilustraciji, to ne navode kao razlog sviđanja. House i Rule (2005) navode da su djeca nepoznate stvari krivo protuma-čila ili interpretirala kao ‘nelijepe’. Teško da se možemo složiti s time da su djeca nešto krivo protumačila jer je to njihova



interpretacija. S obzirom da djeca u ovom istraživanju nisu navodila njima nepoznate stvari, objekte, ljude kao lijepe ili kao razlog sviđanja, iz toga možemo zaključiti da je četverogodiš-njoj i šestogodišnjoj djeci lijepa ilustracija ona na kojoj prepo-znaju objekte, likove i sl.

Zaključak

Svrha ovog istraživanja bila je ispitati dječju percepciju o ilustracijama slikovnica te koji su kriteriji estetskog relevantni njihovu prosuđivanju lijepe ilustracije. Ciljevi istraživanja bili su: usporediti njihov odabir između kičastih i jednostavnih ilu-stracija te koji su kriteriji estetskog relevantni njihovu prosu-đivanju lijepe ilustracije.

U samom istraživanju i pristupu uzeli smo u obzir suvre-mene poglede na istraživanje djetinjstva i dječje perspektive. Rezultati su pokazali da preferiranje kičastih ili jednostavnih ilustracija varira ovisno o mjerenju, odnosno o konkretnim ilustracijama koje se pokažu djeci. Odgovori djece na pitanja otvorenog tipa pokazali su da oni vole šarene ilustracije i ilu-stracije s bojama koje im se sviđaju, a vole i one ilustracije koje sadrže njima poznate likove i predmete. Rezultati ovog istra-živanja konzistentni su s postojećom literaturom koja se bavi istraživanjem dječje percepcije slikovnica pa se može zaključiti da su poznati objekti i likovi na ilustraciji ono što najviše utječe na odabir lijepoga. Budući da djeca svoje estetske spoznaje razvijaju još od malena važno je izlagati ih estetski vrijednim slikovnicama. Veliki se potencijal krije u estetski vrijednoj sli-kovnici jer ona je medij kojim se lako može kod djece integrirati umjetnost u proces odgoja, umjetnost koja uključuje poticanje dječjeg stvaralaštva, a samim time i razvoj sposobnosti estet-skog izražavanja.

123

Literatura

Babić, N. (2014). Suvremeno djetinjstvo: teorijski pristupi, prakse i istraživanja. Osijek: Filozofski fakultet.

Balić-Šimrak, A., i Narančić Kovać, S. (2011). Likovni aspekti ilustracije u dječjim knjigama i slikovnicama: Dijete, vrtić, obitelj: časopis za odgoj i naobrazbu predškolske djece namjenjen stručnjacima i roditeljima, Zagreb, Pučko otvoreno učilište Korak po korak, 17(66), 10-12.

Batarelo Kokić, I. (2015). Nove razine interaktivnosti dječjih sli-kovnica. Školski vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, Split, Filozofski fskultet u Splitu ,64 (3), 377-398.

Crnković, M. (1990), Dječja književnost: Zagreb: Školska knjiga.Finci, P. (2014). Čitatelj Hegelove estetike. Zagreb: Naklada BrezaHouse, C. A., i Rule, A. C. (2005). Preschoolersʼ ideas of what

makes a picture book illustration beautiful. Early Childhood Education Journal, International, Springer Science + Business Media, 32(5), 283-290.

Kiefer, B. Z. (1986). The child and the picture book: Creating live circuits. Children’s Literature Association Quarterly, John Hopkins University Press for the Children’s Literature Association ,USA; 11(2), 63-68.

Kiefer, B. Z. (2008). Reading the art of the picturebook. U: J. Flood, S. B. Heath, i D. Lapp (Ur.), Handbook of research on te-aching literacy through the communicative and visual arts, Vol. 2 (str. 375-379). New York, NY: Lawrence Erlbaum.

Kos-Paliska, V. (1997). Likovni govor slikovnice. U: R. Javor (Ur.), Dječja knjiga u Hrvatskoj danas: teme i problemi (str. 88-92). Zagreb: Knjižnice grada Zagreba.

Landes, S. (1985). Picture books as literature. Children’s Literature Association Quarterly John Hopkins University Press for the Children’s Literature Association ,USA; 10(2), 51-54.



Marantz, K. (1977). The picturebook as art object: A call for ba-lanced reviewing. Wilson Library Bulletin, 52(2), 148-151.

Martinez, M., i Harmon, J. M. (2012). Picture/text relations-hips: An investigation of literary elements in picturebooks. Literacy Research and Instruction, 51(4), 323-343.

Martinović, I., i Stričević, I. (2012). Slikovnica: prvi struktu-rirani čitateljski materijal namjenjen djetetu. Libellarium: časopis za povijest pisane riječi, knjige i baštinskih ustanova, Zadar, Odsjek za informacijske znanosti Sveučilište u Zadru i Odsjek za informacijske znanosti filozofskog fakulteta Sveučilipte u Osijeku , 4(1), 39-63.

Metesi Deronjić, Ž. (2016). Rana Vuk-Pavlovićeva gledišta o ulozi estetike i umjetnosti u odgoju ličnosti. Metodički ogledi, Zagreb ,HFD; 23(2), 55-67.

Nodelman, P. (1988). Words about pictures: The narrative art of children’s picture books. Athens, GA: University of Georgia Press.

Pehofer, J. (2014). Uvod u značenje estetike za dijete u današ-njem društvu. U: R. Bacalja i K. Ivon (Ur.), Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Dijete i estetski izričaji (str. 11-15). Zadar: Sveučilište u Zadru Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja.

Polić, M. (1997). Čovjek, odgoj, svijet: mala filozofijsko odgojna ra-zložba. Zagreb: KruZak.

Posilović, A. (1986). Knjiga u životu predškolskog djeteta. U: A. Posilović (Ur.), Kutić slikovnica: priručnik za osnivanje i rad (str. 11-19). Zagreb: Savez društava Naša djeca SR Hrvatske.

Radovan-Burja, M. (2011). Integriranje umjetnosti u odgoj djece: Metodički ogledi, Zagreb HFD,18(2), 115-130.

Šišnović, I. (2011). Odgojno-obrazovna vrijednost slikovnice. Dijete, vrtić, obitelj: časopis za odgoj i naobrazbu predškolske djece namjenjen stručnjacima i roditeljima, Zagreb, Pučko otvo-reno učilište Korak po korak, 17(66), 8-9.

125

Visinko, K. (2000). Slikovnica u životu djeteta. Život i ško-la: Časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, Osijek, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta J.J Strossmayer u Osijeku,46(4), 41-48.

Vuk-Pavlović, P. (1976). Duševnost i umjetnost. Zagreb: Liber.Vuk-Pavlović, P. (2008). Mogućnost i granice estetskog uzgoja u

vidu individualne u socijalne pedagogike. U: P. Vuk-Pavlović (Ur.), Djelovnost umjetnosti. Biblioteka Sabrana djela Pavla Vuk-Pavlovića, knjiga 4 (str. 21-79). Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.

Vukasović, A. (2001) Pedagogija. Zagreb, Hrvatski katolički zbor ‘mi‘.

Zalar, D. (2013). Slikovnica u Hrvatskoj, Hrvatska revija, Zagreb, MH,13(3), 31-35.

Zalar, D., Kovač-Prugovečki, S., i Zalar, Z. (2009). Slikovnica i dije-te: Kritička i metodička bilježnica 2. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.


127

Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem – zapis jednog događanja1

Tia Borković — Livia Pavletić — Iva Garić —

1 Tekst je pripremljen za objavu u časopisu Filozofska istraživanja.

On the North with Pavao Vuk-Pavlović – A Record of an Event


Skup posvećen filozofijskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića održan je drugu godinu zaredom, 12., 13. i 14. studenog 2018. godine, na dvije lokacije, na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te u prostorima Sveučilišta Sjever i gradske knjižnice i čitaoni-ce »Fran Galović« u Koprivnici. Organizatori simpozija bili su Sveučilište Sjever, Institut za medije Jugoistočne Europe, sekci-ja za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva, Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja te Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Prvi dio programa, okrugli stol posvećen Vuk-Pavlovićevoj filozofiji odgoja, održan je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u ponedjeljak, 12. studenog 2018., a sudionici raspra-ve, koju je moderirao Tomislav Krznar s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bili su Ivana Zagorac (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Radomir Videnović (Filozofski fakultet u Nišu), Željka Metesi Deronjić (Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu) i Draženko Tomić (Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Nakon uvodnih riječi organizatora i domaćina, te općih napomena o djelovanju i planovima razvoja ovog skupa i popratnih aktivnosti, uslijedila su inicijalna izlaganja sudionika okruglog stola.

Prvo izlaganje održao je Draženko Tomić na temu »Recepcija Vuk-Pavlovićeve filozofije«, a posebno je istaknuo filozofki-nju Mariju Bridu te filozofa Milana Polića za koje smatra da su dali značajan doprinos recepciji i jako popularizirali Vuk-Pavlovićevu filozofiju. Napomenuo je da su opseg tema kojima se Vuk-Pavlović bavio, poput povijesti i povijesnosti, pluraliteta svjetova i njihovog supostojanja, problemi umjet-nosti, fenomen odgoja kao medija za prijenos estetskih doživ-ljaja, te opsežan broj znanstvenih radova, dokaz značajnosti Vuk-Pavlovićeve misli. Slijedilo je izlaganje Ivane Zagorac, pod nazivom »Vuk-Pavlovićeva teorija odgoja«. Naglasila je da Vuk-Pavlovićevo razumijevanje odgoja ima četiri karakteristike. Prva je usmjerenost odgoja prema budućnosti. Druga karakte-ristika je prenošenje univerzalnih vrijednosti kao cilj odgoja. Kao treće, Vuk-Pavlović se koristi poetičkim izrazom da bi ime-novao tu situaciju, a to je suzvučje. Posljednja karakteristika je specifična vrsta ljubavi – odgajateljska ljubav. Možemo, zajed-no sa Zagorac, zaključiti da je istinski odgoj onaj u kojemu ne

129

postoji prisila i manipulacija, već obostrani proces učenja pun izazova. Uslijedilo je izlaganje Radomira Videnovića, studenta i prijatelja Pavla Vuk-Pavlovića, na temu »Kako zapaljenom svijećom zapaliti drugu«. Pozivajući se na Platona, Nietzschea, Kanta, Deweyja i Jaspersa, Videnović je napomenuo kako Vuk-Pavlovićeva ideja prenošenja vrijednosti u budućnost nije nova. Politička dimenzija zbog kategorije moći predstavlja prepreku u ostvarenju filozofskih ideja. Izostanak dominacije, kako je Videnović istaknuo, zajedničko traganje za istinom i odgovo-rima i nezadiranje tehnologije u samu srž ljudskosti prijeko su potrebne za ostvarenje najveće moguće svjetske dobrobiti koja mora imati kozmopolitski karakter. Posljednje izlaganje održala je Željka Metesi Deronjić na temu »Zov umjetnosti«, kojim je opisala način na koji Vuk-Pavlović prepušta umjetnosti ključnu ulogu jer ona gradi ljudsko biće. Zadaća je umjetnosti izgradnja osobnosti, a u kombinaciji s odgojem koji je od umjet-nosti neodvojiv, pomaže u duhovnom razvoju i gradnji kultu-re. Naglasak Vuk-Pavlović stavlja na važnost žive umjetnosti, a na temelju čega se razvija »estetički laboratorij« u sklopu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Skopju, u kojem su se teorij-ska razmatranja praktično primjenjivala. Inspirativna izlaganja potaknula su studente i studentice na plodonosnu raspravu.

Drugi dio programa, sam simpozij »Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem«, održan je u Koprivnici, rodnom gradu Pavla Vuk-Pavlovića, u prostorima Sveučilišta Sjever. Skup su uvod-nim obraćanjem otvorili Sead Alić, Predsjednik programskog odbora, Anica Hunjet, prorektorica za znanost Sveučilišta Sjever i Tomislav Krznar, predsjednik Hrvatskog filozofskog društva.

Prvi izlagač Pavo Barišić uveo je prisutne u skup raz-mišljanjima o mogućem razumijevanju političke filozofije Vuk-Pavlovića, izlaganjem na temu »Politička filozofija Pavla Vuk-Pavlovića«. Naglasio je da su dvije ključne teme vezane uz potrebu »političkog« čitanja Vuk-Pavlovića – odnos filozo-fije i vlasti te povezanost politike i odgoja. Radomir Videnović je u izlaganju »Tumačiti Pavla Vuk-Pavlovića: njim samim« pokušao tumačiti svijet Vuk-Pavlovića onako kako je Vuk-Pavlović pokušao tumačiti Spinozu. Videnović ishodište misli Vuk-Pavlovića vidi u Husserlovoj fenomenologiji, no naglašava

Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem – zapis jednog događanja — Tia BorkovićLivia PavletićIva Garić


Vuk-Pavlovićevu odluku da se fenomenologija stalno izno-va propituje. Tomislav Krznar je u izlaganju »O toleranciji: Vuk-Pavlović – Popper – Polić« otvorio pitanje razumijevanja tolerancije u trokutu spomenutih filozofa i naglasio da se pita-nje toleriranja netolerantnosti pojavljuje kao jedno od bitnih pitanja obrazovnog sustava. Tvrtko Jolić je u izlaganju »Dvojno njihalo povijesti. Filozofija povijesti Pavla Vuk-Pavlovića« iz različitih aspekata pokušao dohvatiti bit Vuk-Pavlovićeva razumijevanja povijesti, odnosno filozofije povijesti kako bi se dala iščitati iz djela Vuk-Pavlovića. Željka Metesi Deronjić je u izlaganju »Jedna biografska bilješka iz Vuk-Pavlovićeve ostav-štine« govorila o dijelu problema koji je Vuk-Pavlović imao sa Sveučilištem u Zagrebu na temelju dokumenata koji su ostali u ostavštini Vuk-Pavlovića a koji su pohranjeni u Institutu za filozofiju u Zagrebu. Riječ je o dopisima, zaključcima sjed-nica te žalbama, koji rasvjetljavaju okružje u kojemu je Vuk-Pavlović morao raditi. Barbara Markač-Despinić je u izlaganju »Odgovornost kao osnova odgoja i komunikacije« ocrtala nape-tost ovih pozicija, napomenuvši kako je zbilja za Vuk-Pavlovića mnogostruko uslojena, a ljudsko biće je duhovno i upućeno na besprekidnu komunikaciju. Otuda odgovornost koja se oblikuje i potvrđuje kroz komunikaciju, smatra Markač-Despinić, suge-rirajući bliskost s Jaspersom i misli koje su najavljivale poziciju Hansa Jonasa. Luka Janeš je u izlaganju »Moć i ljubav u Vuk-Pavlovićevoj perspektivi« u središte interesa stavio pojmove moći i ljubavi u horizontima individualiteta i kolektiviteta, te je sudove Vuk-Pavlovićeve filozofije odgoja usporedio sa stavovi-ma brojnih filozofa, a posebno Friedricha Nietzschea. Marijana Županić Benić i Kristina Kalić su u izlaganju »Estetika slikovni-ce kako je vide djeca« interpretirale istraživanje kojemu je cilj bila analiza dječjeg viđenja ilustracija, odnosno način doživljaja i valoriziranje ponuđenih ilustracija. Estetska dimenzija sli-kovnice interpretira se s književnog i likovnog aspekta i filo-zofijskog aspekta. O estetskom odgoju, estetskim doživljajima pa i ulozi estetske dimenzije u obrazovanju i odgoju govorila je Vesna Ivezić u izlaganju »Pavao Vuk-Pavlović – djelovnost umjetnosti«. U izlaganju je povukla paralelu s Platonom u kon-tekstu utjecaja estetske na etičku dimenziju odgoja. U izlaga-nju »Arhitektura sagrađena od estetskih dimenzija«, Antonio

131

Grgić povezao je estetsku dimenziju Vuk-Pavlovićeve misli s pitanjem estetske emocije. Na primjeru projekta spomenika holokaustu u Zagrebu – na temelju sjene koju bi stvarala sada nepostojeća sinagoga – autor je propitivao i estetsku dimenziju i pitanja odnosa emocije estetike i sjećanja. Promišljanja ideje nacionalnoga i moguće razumijevanje nacionalnoga danas iz perspektive konzekvenci stavova Vuk-Pavlovića propitivala je Mirjam Despinić u izlaganju »Identitet i odgoj«. Na temelju otvorenosti odnosno zatvorenosti ideje nacionalnog prema pojmu budućnosti, za Vuk-Pavlovića važnom pojmu, autorica je kritički analizirala i suvremene vrijednosne sudove o feno-menu nacije. Sead Alić je u izlaganju »Odgoj za odgovornost« naglasio važnost bitne upućenosti koncepata odgoja i odgovor-nosti. Sugerirao je višedimenzionalnost takvog odgoja: estet-sku, moralnu, kritičku i misaonu dimenziju te naglasio potrebu da se djelo Vuk-Pavlovića nastavi, a njegov estetički laboratorij razvije prema medijsko-estetičkom laboratoriju

Nakon završetka diseminacijskog dijela programa, u grad-skoj knjižnici i čitaonici »Fran Galović« u Koprivnici najprije je, s početkom u 18 sati, održano predstavljanje zbornika Na sjeveru s Pavlom Vuk-Palovićem 2017/2018, o zborniku su govorili Sead Alić, Radomir Videnović i Tomislav Krznar. Nakon toga je upriličena večer poezije pod naslovom naslovljena »Druženje s poezijom Pavla Vuk-Pavlovića« u kojoj je stihove govorio zna-meniti dramski umjetnik i pjesnik Enes Kišević.

Na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu održano je sljedećeg dana, 14. studenog, zajedničko predavanje »Filozofija i poe-zija« u kojemu je Sead Alić protumačio neke aspekte odnosa filozofije i poezije u Vuk-Pavlovića, a Enes Kišević govorio je stihove Vuk-Pavlovića i odabranih hrvatskih i svjetskih klasika poezije, upoznavajući prisutne s fenomenom poezije od njenih početaka do danas. Druženje sa stihovima Kišević je pretvorio u misaonu igru sa studentima i studenticama koji/je su ocjenji-vali ono što su čuli/le. Smisao igre, kako je napomenuo Kišević, bio je prikazati ljepotu, blagost, mir i bezvremenost poezije koja čak napisana prije nove ere, izrečena i napisana od velikih, priznatih pjesnika ili malog djeteta, pronalazi put do čovjeko-va bitka i budi emocije te potiče na promišljanje. Uslijedio je dio vođen Seadom Alićem, a posvećen Pavlu Vuk-Pavloviću,



njegovoj filozofiji izrečenoj kroz pjesme. Istaknuto je kako je Vuk-Pavlović jedan od rijetkih koji je prepoznao kako je u podučavanju i odgajanju potrebno koristiti estetiku, poetičnost, jasnoću, dubinu i dio sebe, stoga i sam svoju misao prenosi kroz poeziju. U prezentiranju sedam Vuk-Pavlovićevih soneta Sead Alić i Enes Kišević dali su prisutnima priliku razmiš-ljati o filozofiji i bezvremenosti Vuk-Pavlovićevih riječi. Iz svih soneta mogla se vidjeti aktualnost, primjerice, robovanje stroju, ovisnosti koju smo sami stvorili i koja razara čovjeka od njegove najranije dobi. Nakon središnjeg dijela o Pavlu Vuk-Pavloviću, Enes Kišević interpretirao je pjesme A. G. Matoša i fra Bonaventure Dude, koje su posebno oduševile prisutne. Također, čuli smo i nekoliko autorskih pjesama Enesa Kiševića i Radomira Videnovića, koji se ovaj puta, osim u filozofskom pokazao i u poetskom svjetlu. Za kraj, izveden je sonetni vije-nac »Tesli na dar« Enesa Kiševića uz instrumentalnu pratnju Seada Alića. Tematska večer »Filozofija i poezija« dala je u svom trajanju prisutnima, posebno studentima i studenticama, prili-ku doživjeti zaboravljenu ljepotu poezije, ali probuditi i pitanja o poeziji samoj, što je i bit filozofije pa i bit ljudskog postojanja.

Nemamo dvojbe da se radilo o uspješnom skupu, o susreta-nju filozofije i njene trajnosti sa susretanjem propadljivosti u vremenu u kojemu se čini kao je prisutno sve manje smisla, ili makar ne onakvog kakvogje želio Pavao Vuk-Pavlović.

133


na sjeveru s pavlom vuk-pavlovićem - centar za filozofiju ... 2019 vuk pavlovic final...

Documents