MOJ SILVIJE

Silvije voli svoj Senj. To malo mjestance sa svojom pustom kamenitom okolicom, gdje svako

stablo već u julu zbog vrućine odlista, gdje mjesto trave samo mirisna kadulja kroz kamenje viri,

vrlo mu je drago. A istom more! Koliko je puta znao reći, ni svi velegradi ne pružaju tolike

promjene oku, toliko uživanja, koliko mali komadić mora. Zato je volio, dok je bio zdrav,

navratiti se svake godine bar na nekoliko dana u tu svoju domaju. A more i jest ono, što je

najljepše u Senju. Sam gradić, sa svojim uskim ulicama, sa svojom uvelom klimom, nije baš

zamamljiv. Ili je nesnosno vruće ili pako puše bura, koja zna potrajati po nekoliko dana. Za

takove bure Silvije najvoli šetati po ulicama, boriti se protiv nje i disati na puna pluća. Isto tako

bilo je, kad smo se vozili parobrodom. Njega nije bilo u salonu ili u kabini, ne; on stao sprijeda

na udarcu vjetra, na vrh pramca, ruke u džepu pa uživa, kako mu vjetar nosi kosu i kaput, kako

brod siječe valove i kako se ide naprijed, naprijed.

Njegov dom, kućica na dva kata, stoji u sredini grada. Uz kamene stube dolazi se najprije na neku

vrst terase, »balatura« zove se senjski, pa onda u stan. U sedam malih niskih sobica sa debelim

zidovima ko u kakve kule, sa. sitnim pendžerima, ima veoma starinskog namještaja. Tu ima

starinskih dubokih naslonjača, u kojima te jednostavno nestane kad sjedneš, toliko su duboki; ima

ormara sa širokim ladicama, neki ogromni pisaći stol sa tajnim otvorom i škrabijama, koje se na

svoj posebni način otvaraju i zatvaraju. Malih etažera, na kojima stoje starinske zdjelice, čaše i

čak nekoji »nippes«i. Sat, koji ne hoda ne znam ima već koliko godina, cijela je zgrada na

stupovima od alabastra između kojih mora da iskaču nekoje figure, kad kuca čas. U kojekakvim

ladicama, kutijama, ima starih knjiga, slika, fotografija; čak smo našli jednom četiri umjetnički

izrađena akvarela, koje je Silvije naravno odmah dao uokviriti.

Biblioteka, koja je također pometana po ormarima i ladicama, sastoji većinom od pravničkih i

religioznih knjiga. Otac Silvijev bio je naime gradski činovnik u Senju, a mlađi sin studirao

bogosloviju, pa tako ostadoše knjige na istom mjestu, gdje ih je nekad slučajno u kući ko trebao

pa i spremio. Ima tu nekoliko i Silvijevih knjiga, većinu je uzeo sa sobom.

Taj muzej »en miniature« ima i svoga čuvara. To je maćeha Silvijeva, starica od nekojih

sedamdeset godina, koja čuva kao svetinju svu kuću i ne da ni za Boga, da se ijedna stvar bar

makne s mjesta. Dogodilo se, da je Silvije kakovu kutiju, jednom puceta od manšeta, zaboravio,

metnuvši ih na stol ili bilo gdje, a nagodinu, kad smo se u ferijama vratili u Senj, našli smo iste

1

stvari baš na istom mjestu, gdje smo ih lane ostavili.

U toj kućici, sjedeći na »balaturi« (terasi) ili u kakovom ugodnom kutiću koje sobice, pričao mi

je Silvije o svojem djetinjstvu, o svojoj mladosti, koju je sproveo pod ovim krovom.

Već kao dijete bio je slabunjav, nježan, Često boležljiv. Druga braća letila po kojekakvim

pustolovinama, a on bi ostajao kod kuće, kod svoje mamice, koja ga je najvoljela od sve djece.

Mazila ga, milovala, davala mu kojekakve miloštice, dok su se ostali vani naganjali. A on je rado

bio kod kuće; sjedio u kuhinji kod svoje mame, koja mu je pripovijedala čudne zgode iz svog

života (bila je naime ona nervozna gospođa veoma tankih živaca, tako da je često vidjela, što

drugi vidjeli i osjetili nisu) ili priče o vilama, avetima etc. A on slušao, Bože, kako je slušao!

Mamino pripovijedanje nadomjestile su kasnije knjige, kad je pošao u školu. U osnovnoj je školi

već naučio sam ćirilicu, samo da može čitati Vukove pripovijetke. Dobar dio svjetske literature

pročitao je i proučio diljem gimnazije. Rado se Silvije sjeća svojih đačkih dana, svojih drugova u

gimnaziji, koji su ga voljeli. Bilo je tu mnogih đačkih pustolovina, od kojih se on odstranio nije,

ali nije bio ni vođa.

Život u njegovoj obitelji bio je sretan, patrijarhalan. Kako su mi drage sve uspomene na sve

obiteljske zgode, tužne i vesele, na sve Božiće i Uskrse i druge blagdane, na kojima se strogo

držali običaji od starine. U petoj gimnaziji umrla mu je mati; za njom je dugo žalio.

Kad je svršio gimnaziju, otišao je po želji oca u Rim, u »Germanicum«, da studira teologiju.

Tamo je slušao filozofiju. Pričao mi je, kako je taj zavod ugledan, kako su profesori i rektori bili s

njim obzirni, oprostili ga od posta i koješta mu iznimno dozvoljavali, jer je bio slab. Pa ipak nije

bio sretan; stega je velika, samo u grupama smjeli su izlaziti na šetnje. Ali njegova je duša težila

van, za slobodom, za životom. Vani vječni grad Rim sa svojim uspomenama, umjetninama, a on

stegnut borio se i borio dugo, dok nije nakon osam mjeseci molio za otpust uvidjevši, da u njega

nema poziva za svećenički stalež. U dragoj uspomeni ostadoše mu njegovi drugovi, seminaristi,

većinom iz Njemačke, Austrije i Francuske. Od sviju je odnio fotografija sa sobom. Često sjedeći

s njima pod narančom govorio im je o Hrvatskoj, o moru, o Senju, tako da su ga nazivali »der

kleine Seerauber«. Tako se je zanio, da im je stao deklamovati hrvatske pjesme, a oni se divili

»wie schon klingt doch die kroatische Sprache«. Samo im je jezik odviše šumio. Njegov se otac

tako Ijutio, što je napustio teologiju, da mu nije Silvije smio pred oči, pa zato ode u Zadar, odanle

u Zagreb. Tamo je studirao, pisao pjesme i grdno gladovao. Pripovijedao mi je, kako je drhtao

zimi u svom laganom kaputiću, poderanih cipela. U Zagrebu se upoznao s drugim književnicima,

2

pa su zajedno pjesnikovali, sanjarili, planove pravili i lumpovali. Silvije stanovao u Gornjem

gradu u nekog radnika, koji je imao dvije sobe i jednu izdavao pod najam. Uto se desi, ne znam

kako, i Silvije dobije od Strossmayera potporu od 100 forinata. Sad najednom nije mu prijao onaj

stan u Gornjem gradu, nezdrav je bio, i valjalo ga odmah promijeniti sa bogato uredenom skupom

sobom na Zrinjskom trgu. Otkazao odmah radniku, platio mu više nego što je morao, i pošto je

baš u to doba njegova gospodarica, radnikova žena, rodila, on joj naruči cvijeća kod vrtlara i finu

tortu kod slastičara. Potrošila se i ta potpora. Kako je bio bez sredstava, otputio se Silvije u

Vrhovine kod Otočca, gdje je kod svoje tetke Amalije Lončarić, učiteljice, boravio tri mjeseca, i

tude spjevao svoje »Bugarkinje«. Onda istom, kad mu je otac oprostio, ode u Senj. Naskoro mu

otac umre, a njegova žena, starica maćeha još danas čuva Kranjćevićev dom. Kasnije vrati se u

Zagreb, položi ispit za gradanske škole i godine 1886. bude imenovan učiteljem trgovačke škole

u Mostaru.

Kao učitelj, kasnije kao urednik »Nade«, uvijek je Silvije svoju dužnost, svoju službu do

skrajnosti savjesno vršio. Još danas čuva on skripte, po kojima je u školi predavao zemljopis i

povijest, a mnogi književnik, mnogi pjesnik, morat će dušom posvjedočiti, da mu je Kranjčević

znao radnje za »Nadu« iz temelja preraditi i poljepšati, što se tiče sadržaja i oblika. Teška je bila

to rabota za njega, ali on je radio.

A kako Silvije pjesme piše? Može se reći, da jc svaka njegova pjesma komadić njegova života,

njegove duše, Najprije nikne u njemu zamisao, ideja pjesme. Tu ideju on dugo nosi u glavi.

Znade proći po nekoliko mjeseci. Onda istom sjedne da napiše pjesmu. A i to dode iznenada; nije

u njega običaj, da ujutro, kad ustane, odluči »danas ću napisati pjesmu«. Ne, to dođe kod njega

najednom, kao da mu neka sila nevidljiva diktira riječi. Ali, kad je pjesma dovršena, onda je

sasvim izmoren, izmučen, zaista, kao — da mu se otkinulo nešto života. Vidi se, da ga to i fizično

troši. On je poslije stvorene pjesme zaista tjelesno posve slab.

Svaka njegova pjesma, kad iziđe ispod njegova pera, gotova je umjetnina, nu on nije još

zadovoljan. Četiri i pet puta znade on preraditi, prepisivati svoju pjesmu, zapinjući kadikad samo

kod jedne riječi, koja mu se ne čini skladna. Kao Flaubert, tako i on ispravlja, premeće riječi i

stihove tako dugo, dok pjesma ne iziđe savršena.

Eto tako Silvije stvara svoje pjesme.

3

O SILVIJEVOM ŽIVOTU I BOLESTI

Među onim Uskocima, koji su morali godine 1610. na intervenciju Venecije a zapovijed Austrije

ostaviti rodnu grudu, Senj, bilo je i Kranjčevića. Kasnije su se mnoge obitelji opet kradom

naselile pod Nehaj. Iz takove jedne obitelji potječe i Silvije. Rodio se godine 1865. 17. februara.

Otac njegov, Spiridion Kranjčević, bio je gradski činovnik, a bavio se privatno i advokatskim

poslovima. Četiri puta se ženio. Sa trećom ženom, Marijom Marković udovom Mrzljak, rodio je

tri sina: Silvija, Antuna i Špiru. Silvije je kao dijete bio vrlo nježna zdravlja; njegova je majka

znala pripovijedati, da je bio gotovo proziran. Osnovnu školu i cijelu gimnaziju svršio je u Senju.

Učio je dobro, bio je izvrstan grk i latinac. Sa svojim kolegama izdavao je i nekakav đački list.

Drugovi njegovi voljeli su ga. Po želji oca svoga i preporukom biskupa senjskog Posilovića

dobio je Silvije mjesto u Rimu, u zavodu Collegium GermanicumHungaricum. Novembra godine

1883. ostavi Silvije Senj i otputi se u Rim. To bijaše prvo njegovo oveće putovanje. Uz veliku

»nostalgiju« dođe u vječni grad. Tamo je slušao filozofiju, ali uz to se bavio pjesništvom. U

ostavštini njegovoj ima sačuvano jedno pismo na uredništvo »Vijenca«, kojim pismom popraćuje

svoju jednu pjesmu, koju je slao iz Rima. Zanimivo je u tom pismu, kako Silvije otklanja svaki

honorar, već moli da bi ga urednici priložili »kao mali prinos među one žrtve, koje mnogi Hrvat

krvavo prikazuje za prijenos mučeničkih kostiju Petra Zrinskog bana i Frana Krste Frankopana«.

Sve teže bivalo Silviju tamo u zavodu. Disciplina velika, volje za zvanje svećenika nije u njega

bilo, a izvana mami, zove čarobni, antikni, sredovječni i moderni Rim. Napokon nakon mnogih

besnenih noći, sprovedenih u očajavanju, nađe Silvije moralne i materijalne pomoći kod biskupa

Strossmayera, koji se onda baš desio u Rimu.

Tako ode Silvije u maju godine 1884. iz Rima preko Zadra u Zagreb. Kući nije smio, jer mu otac

nije htio oprostiti, što je ostavio kolegij. U Zagrebu se upozna s drugim hrvatskim književnicima,

te je s njima živio, gladovao i pjesme pisao. I tu mu opet pomogne Strossmayer jednom ovećom

potporom, koju je Silvije veoma brzo potrošio pa onda opet gladovao. Dodija mu na koncu i to, te

on ode tetki, učiteljici u Vrhovinama, gdje je dovršio i spremio svoju prvu svesku pjesama:

»Bugarkinje«, koje je štampao Župan u Senju. Istom sada oprosti otac, i Silvije smjede natrag u

Senj, gdje je boravio sve do smrti oca svoga.

Maćeha Silvijeva ostade i nadalje u Senju čuvajući očinski dom, a on ode natrag u Zagreb, gdje je

položio ispit za gradanske škole. Pripovijedao mi je, kako je morao na tom ispitu držati jedno

pokusno predavanje pred djecom. Silvije je zanio sebe i djecu, i tako milo s njima postupao, da

4

mu je njegov ispitatelj, onda profesor Modec, rekao: »Dete, još malo produljite to predavanje,

tako vas rado slušam«. — Tako eto moj Silvije dobije svjedodžbu, ali ne kruh. Valjalo se

pobnnuti za mjesto. Tu mu pomogne njegov najstariji brat po ocu, Filip, koji je onda već bio

političkim činovnikom u Bosni. Silvije spremi molbu, i brzo dobi rješenje. Imenovala ga vlada

učiteljem pri trgovačkoj školi u Mostaru. Godine 1886. nastupi Silvije službu. Ne poznavajući

prilike u Bosni, bio je Silvije isprva suviše iskren; govorio »hrvatski«, drugima govorio javno

otvoreno o Hrvatskoj, o njezinim idealima, pa ga zato usred zime premjestiše iz toplog Mostara u

hladno, ledeno Livno. Tamo u Livnu pa kasnije u Bijeljini nastadoše njegove najljepše pjesme.

Godine 1894. premjestilo Silvija u Sarajevo učiteljskoj školi. To premještenje imalo svoju

posebnu svrhu. Onda je naime baš ministar Kallay sa sadanjim predstojnikom Kostom

Hörmannom zamislio ideju, da stvori u Bosni literarnu smotru, koja bi oko sebe sakupljavala sve

književnike jugoslovjenske. Za ostvarenje ove ideje budne pozvan Silvije, koji se svom dušom i

velikom Ijubavi prihvati tog posla. A težak bijaše taj posao! Znao mi pričati, kako je više puta

sam putovao u Zagreb, da osobno pozove i potakne književnike na suradnju; dok je izišao prvi

broj (1. januara 1895.), radio je Silvije čitave mjesece do kasno u noć.

U prvim brojevima, uopće u čitavom prvom, a i u ostalim godištima »Nade« ima mnogo njegovih

priloga, koje nije nikako potpisivao ili tek označivao zvjezdicom. Više puta je znao reći, da

»Nada« mora da budne prvi list na Balkanu, i iskreno je bio tužan, ako mu štošta uspjelo nije, ako

je morao štampati što valjalo nije ili uvrštavati slike bez ikakvoga značaja. A mučio se puno. Sve

korekture, sve od prve do zadnje, sve je išlo kroz njegove ruke.

Godine 1903. umre ministar Kallay, a s njime i »Nada« koncem iste godine. Već iste godine poče

Silvija mučiti bolest. Bio je to jedan apsces u prostati. Kada mu ni nakon operacije nije bivalo

bolje, već neprestano trpio neugodne boli, te je godine 1903. u ljetu pošao na more, u tople

kupke, koje mu međutim pomogle nisu, jer je bila stavljena kriva dijagnoza. Trebalo je bilo već

onda izvaditi iz mjehura kamenac, koji je prouzrokovao te nesnosne bolove i koji je naravno sve

više rastao.

Tako se naime izjavio profesor na poliklinici Frisch, kad je kasnije, godine 1906., izveo

operaciju, koja se morala preduzeti — četiri godine ranije. Mjesto toga govorili su sarajevski

liječnici, da je to jednostavni katar, da boli brazgotina, da je Silvije suviše nervozan pa da više

osjeća, negoli što ga zapravo boli itd. To budi samo mimogred spomenuto, neka se vidi, koliko je

Silvije trpio i kasnije trpiti morao. Nu ne samo bolest, već uz to se desi i nešto drugo, što je

5

mnogo doprinijelo njegovoj nesreći, njegovom pesimizmu. Silvije je vazda velikim interesom

pratio politički i socijalni život u Bosni, naročito u Sarajevu. Tamo negdje godine 1901. ili 1902.

desi se, te nadbiskup Stadler pokrsti ženu Muslimanku i dvoje djece, što je uzbunilo sav svijet,

naročito Muslimane. Taj je čin mnogo škodio hrvatstvu u Bosni i neugodno se dirnuo Silvija i

njegovih istomišljenika. I oni, nekoliko ih, čini mi se deset na broju, ustanu javno, u novinama,

proti Stadlera i njegovog postupka. Stadler je to doznao i dobro upisao imena svojih protivnika u

svoj tefter. »Nade« nestade 1903., a početkom godine 1904. budne Silvije privremeno imenovan

nadzornikom za grad Sarajevo. Sad ali ustade nadbiskup Stadler, ode vladi i uloži pismeni protest

protiv Kranjčevića veleći, da će mu vrata svojih konfesionalnih škola zatvoriti, jer da je on

bezbožac. Vlada i ministarstvo moradoše se obazirati na takav protest. Govorilo se onda po

Sarajevu, da su Silvijeve pjesme putovale u Beč, da je bilo referata za ministarstvo i štošta.

Svakako, šta bilo da bilo, ali ti referati morali su biti veoma u prilog Silvija, jer nakon pet

mjeseci, za koje vrijeme Silvije nikakvu službu obavljao nije, dođe mu od ministarstva dotično

od vlade sjajna satisfakcija. Bude imenovan profesorom sa tri kvinkvenalke, i uz to mu bude

povjerena uprava trgovačke škole u Sarajevu. Sve te činjenice nijesu mogle doprinijeti

ozdravljenju Silvijevih ionako rastrovanih živaca.

Silvije preuzme godine 1905. upravu, vodstvo trgovačke škole. Taj ga je posao tako apsorbirao,

da nije imao ni časak vremena, da sam sebi posveti. Kao upravitelj volio je Silvije svoje đake,

pomagao im svakom prilikom, branio ih, ublaživao preoštre kazne. Koliko puta je znao reći: »Ta

to su djeca, od njih se ne može zahtijevati isto, što i od odraslih, a ako su nemima, to znači život,

zdravlje«.

Već u ovo vrijeme bijaše Silvije veoma nervozan, razdražljiv, ali najsretniji i najmirniji kod svoje

male Višnjice, koju je uvijek smatrao kao posebno, neobično dijete. »Kad me pogleda svojim

očicama, čini mi se, da se nebo otvorilo«, rekao je ne jedamput.

Čisto ne mogu dalje od suza i jecaja. Došla sam do onog mjesta, kad se je Silvije uputio na svoju

Kalvariju. Koncem marta godine 1906. bukne ponovno strašna upala mjehura. Uz grozne,

neopisive boli i muke počele se male grudice kamenca same sobom izlučivati. Ni sad se još ne

dosjeti liječnik ili bolje rekuć liječnici, da bi trebalo kirurgijskim postupkom odstraniti kamenac,

već oni su drugim načinom nastojali da dignu upalu, katar, koji je bivao sve jači, kroničan. Ovim

izlučivanjem nastale su sve veće rane i brazgotine u mjehuru, koji se sve više stezao, dok mu nije

konačno kapacitet pao na ništicu. Sad se istom Silvije odluči potražiti pomoći u Beču. Bilo je to u

6

novembru godine 1906. Prijatelji Silvijevi, pa čak i jedan liječnik, njegov pobratim, savjetovali

ga, zaklinjali ga, odmah na početku bolesti. Ali Silvije nije htio slušati. Ja si to sama ovako

tumačim. Silvije bijaše vazda pronicaviji i pametniji od onih, koji ga okružavahu. Nekud

instinktivno znao je u svakom slučaju pogoditi najbolje i najzgodnije, a u prosuđivanju ljudi i

karaktera bio je upravo divinatorske snage. Pa kako je on većinom imao pravo i pogodio, tako je i

ovajput mislio, da radi najpametnije, ako slijepo vjeruje.

Ne mogu opisati, kako mu je bilo teško rastati se sa svojima i otići u Beč, u tuđinu, sam, bolestan.

Koliko sam ga molila, da me pusti s njime, ali on ne htjede dijete na drugom ostaviti osim na

materi, a Višnjica je bila još premalena za takovo golemo putovanje.

Osam mjeseci ležao je Silvije na poliklinici u Beču. Od 14 do 14 dana se nadaše, da će moći van,

pa kući svojoj. On nije znao, da je prekasno došao na pravo liječenje. Nije znao, da katar nikad

popustiti ne će, jer je tijelo bilo tako rekuć izmrcvareno, kad su mu odstranili kamenac, koji je bio

po prilici velik kao mali orah. Katar njegov bivao sve jači i s vremenom sve gnojniji, te se stao

pomalo i sve to brže i opasnije penjati spram bubrega. Uz to je Silvije dugim ležanjem,

nevaljalom bolničkom hranom tako oslabio na želucu, da gdjekada po nekoliko dana ništa jesti

mogao nije. Na koncu ga srvaše i velike groznice.

Najljepše dane u godini, dane koji imadu svoj poseban čar samo za obitelj, za sretnu obitelj,

morao je Silvije sprovesti sam u postelji, pred njim prazan zid sa propelom, a oko njega nemile

sestre čuvarice. Sve te svoje velike boli i patnje umio je zatvoriti u dno duše. Samo je kadikad

zacvilio u svojim pismima na mene, i to je učinio tako mimogred samo da me ne rani, da me

poštedi. Svaki dan mi je pisao, i svaki list ima na sebi nešta posebna, svi se ističu raznolikošću, a

prepuni su ljubavi, herojske ustrpljivosti. Iz svakoga retka izbija njegova velika duša.

Istom juna godine 1907. pođoh po njega u nadi, da će sad bar svršiti muke, i da će već jednom

sunce i pred naša vrata. A kadi tamo, čekale su nas sad istom grozne muke. U Beču je Silvije

tjelesno mnogo trpio, ali je bio vedar, nadao se još uvijek. Nu vrativši se natrag u Sarajevo, stao

je sve više sam sebe posmatrati: nabavio si liječničke knjige, našao svoju bolest u njima, pa je tek

sada Silvije sve uvidio, sve znao, a i ja s njim. Bio je pun želje za životom, htio se naužiti svoje

Višnjice, htio je biti ko nekada, a nije mogao. Svakim danom je propadao i oštro opažao na sebi

to propadanje. Bilo je momenata, kad je upravo želio smrt, kad mu je klonula sva ustrpljivost,

kad već nije mogao da trpi. Onda je rekao: »Šta smrt, ja se ne bojim smrti, ali se bojim bolova.

Bolje je umrijeti, negoli ovako živjeti«.

7

Ja nisam nikako htjela vjerovati u ono najstrašnije, a on mi reče više puta: »Zar ne vidiš, kako

umirem na milimetre!« Bilo je opet momenata, pa je bio sav srvan od tuge nad svojom sudbinom.

Ja ga nisam mogla tješiti, već smo oboje plakali. I opet je bio on, koji me je u takovom momentu

sokolio. A uz to ipak je Silvije u svojoj školi radio, koliko je više mogao. Čak je napisao nekoliko

pjesama. »Mnogo hteo, mnogo započeo«, reče zgodno Jensen o njemu u svojoj kondolenci.

Silvije se otimao bolesti dugo, dugo. Pazio strogo na liječničke odredbe, živio po strogoj dijeti.

Ali badava. Zadnje mjesece sve je više propadao u licu se sav bio promijenio. Od bubrega, koji

više valjano funkcionirali nisu, dobio je nemili osip po tijelu, koji ga je upravo okrutno mučio.

Koncem augusta pa u septembru moglo se opažati, kako rapidno propada. Jedan od njegovih

najvjernijih drugova, koji je vazda dolazio, svaki dan, i dva puta na dan, bijaše Osman Nuri

Hadžić. Čini mi se, da je znao, kako stvar stoji, jer je više puta išao osobno doktorima, da se

informira, pa je htio da ublaži, da ugodi Silviju još zadnje dane. Silvija bolilo, mučilo, ali kad bi

došao Osman, oni udri u šale. Rugali su se sebi i cijelom svijetu.

Silvije volio glazbu, bio od prirode muzikalan. Još u septembru sam mu morala na glasoviru

odigrati sekstet iz »Prodane nevjeste« i neke partije iz »Fausta«. Ali početkom oktobra izgubio je

Silvije pomalo volju za sve, za šalu, za glazbu i čak za novine. Njegova gnojna upala bubrega

morala je naglo napredovati, jer je nakon ležanja od tri tjedna tako oslabio, da je većinom

drijemao, a koncem oktobra pretvorio se taj drijem u čvrsti, duboki, neprekidni san. Bolova

zadnjih osam dana nije imao. 29. oktobra u 12 i četvrt sati u podne bilo je sve gotovo.

SILVIJEVA SOBA

Čim je Silvije »izmučen počinuo«, primila sam pismo dra. Patscha,. ravnatelja i

utemeljitelja »Instituta za istraživanje Balkana« u Sarajevu, u kojem pismu uz toplo

sažaljenje javlja, da je odlučio preuzeti Silvijevu sobu u svoj institut. Lijepa i

plemenita ideja ta nikla je u glavi jednog Nijemca, koji je poznavao Silvija i

njegova djela, pa hoće sada da ovjekovječi njegovu uspdmenu time, da prenese

Silvijevu sobu u svoj institut i da je tako učini pristupačnom svima i svakome, tko

hoće da študira pjesnika.

Poručio mi je kasnije isti dr. Patsch, da se soba mora prenijeti onakova, kakova je

bila za života, i da u njoj mora biti sahranjeno sve, što se tiče Silvija. Ne samo

8

njegov pisaći stol, knjige, manuskripti već i korespondencija, kritike o njemu,

njegove najmilije slike, pa čak i pepeonik i čaša, iz koje je pio, pero, kojim je u

zadnje vrijeme pisao i t d.

1 tako je eto došao čas, da se oprostim s tim malim, meni tako svetim kabinetom.

Hoću da još jednom sjednem uz njegov pisaći stol, uza koji je u zadnje vrijeme

bolesti Silvije obavljao svoje službene i privatne poslove; hoću da se nagledam

njegovih slika i kipova, koje si je sam po svojoj sobi ponamještao. Eto tu u kutu

»Cave criticum« od Valdeca. Nad pisaćim stolom visi Hrist (kopija po Morettiju od

Dinčića), a pod njim jedna uljena slika: »Pogled na splitsku luku«, a od istog našeg

umjetnika. Tek se vidi svjetionik luke u dnu, a ostalo je sve more, koje obasjava

mjesečina. Malo dalje stoje Schneiderove »Das Gefuhl der Abhangigkeit« i »Eins

ist not«. Uz neke crtarije Crnčićeve i bakropis Krizmanov ima Silvije i dvije

ongmalne slike iz Senja, njegovu rodnu kuću, koju je izradio pokojni mladi slikar

Erler, i još akvarel: »Pogled na senjske zidine sa sjevera« od ovdašnjeg učitelja

Mane Krnica. Kad je Silvije bio u mletačkoj izložbi 1901., tako mu se svidjela slika

Balestrijeva »Beethoven«, da si je dao napraviti prilično veliku kopiju, koja također

tu na zidu visi uz Zuloaginu »Na dnu života«. Ove kopije napravio mu je Milan

Plavšić, slikar, sada u Americi. Ne smijem a da ne spomenem nekoje fotografije,

medu kojima se nalaze i uspomene na naš boravak u Gredicama kod Gjalskoga. Te

fotografije i još nekoje umjetničke slikovnice dao je Silvije uokviriti i njima je

uresio svoju sobicu. Uz pisaći stol, na jednom malom mramornom stoliću, stoji

relijefportret Silvijev od Meštrovića.

U svim stvarima, u odijevanju, u jelu, bijaše Silvije neizmjerno skroman, tih; samo

u nešto je razmjerno volio trošili novce: a to su bili ćilimi i vaze. Tako si je prostro

po divanu u svom kabinetu jedan izvoran ćilim iz Beludžistana, koga je uvijek

šaljivo nazivao: »To je gospodin predstojnik izmedu ćilima. «

Ako dodam nekoje originalne vaze, jedne starinske seljačke gusle javorove,

9

nekoliko trobojnica i biblioteku, to sam eto ukratko opisala Silvijevu sobu.

Biblioteka! Pobožno stojim, ruke sklapam gledajući sve te duge redove knjiga,

smještene na tri etažere. Koliko li sam puta uredila i premetala tu njegovu

biblioteku! Silviju je bio taj red po volji i često puta znao je reći, kad je tko htio da

vidi ili pozajmi kakovu knjigu:

»Pitajte moju ženu, ona je moj bibliotekar«.

I eto, sad je opet uređujem, smještavam, ali posljednji put.

Na prvoj su etažeri odozgo sve one knjige, velike i male, koje toliko govore, a

konačno opet ne kažu, ne rješavaju ni jedan »Weltratsel«. Sve te knjige nabavio si

je Silvije i čitao ih davno prije, negoli što se oženio. Tu je Rankeov »Der Mensch«,

Darwin, Schopenhauer, u kojem je Silvije mnogo toga podvlačio, bilježio i metao

upitnike, prem sam sama čula iz njegovih ustiju, da ga nije begenisao, ni volio. Da

li je Silvije pročitao Darwina, to ne znam. Ali podvlačio je nekoja mjesta samo u

djelu »Die Abstammung des Menschen«.

U Schopenhauerovim djelima našla sam jedan osušeni četverolist djeteline. Vele,

da nosi sreću onomu, koji ga nađe. Ne znam, da li ga je Silvije sam ubrao ili dobio.

I još dva vjenčića drugog osušenog cvijeća (čini mi se, ljubice) našla sam med

listovima »Parerga i Paralipomena«.

Anatomija je Silvija osobito zanimala, pa je na tom polju dotjerao do priličnog

znanja, kako su mu i sami liječnici ne jednom priznavali. Kad je služio u bosanskoj

provinciji, tamo u Livnu i Bijeljini, sprijateljio se sa liječnicima, koji su ga često

pozivali da prisustvuje kakovom zanimivom seciranju. U to doba čitao je Buchnera

»Physiologische Bilder« i druge slične knjige. Od ostalih Buchnerovih djela čitao

je iz temelja »Kraft und Stoff«. A i to je bilo davno.

Ne ću ovdje da daljc nabrajam samo naslove svih djela, koja se u tom redu koče.

Ali ne smijem da pregledam »Die Sozialdemokratie« ( od E. Radenhausena i

»Paradoxe« od Nordaua, djela, koja je uz Buchnerov »Kraft und Stoff« Silvije

10

najviše čitao, mjestimice podvlačio i bilješke dodavao.

Ovdje valja da nešto spomenem.

Silvije me upozorio na mjesto u članku »Optimismus oder Pessimismus« (Nordau:

»Paradoxe«), u kojem Nordau govori o posljednjem čovjeku. Tamo veli doslovno

ovo: »Von den Eskimos auf unsere eiszeitlichen Nachkommen schliessend, bin ich

uberzeugt, dass diese die kreuzlustigsten Kumpane der Welt sein werden. Sie

werden Fastnachtsvereine bilden, taglich Eisfeste halten, sich die Kalte durch

unermudlichen Tanz aus den Gliedern treiben, ihren Thran in Begleitung

jauchzender Trinklieder geniessen und ihren Zustand fur einem vortrefflichen

halten. Wenn endlich der letzte Mensch erfrieren wird, so wird er ein Lachen auf

den Lippen und die letzte Nummer des Kladeratatsch der Epoche in den Handen

haben«. Kad sam to pročitala, reče mi Silvije: »A sad pročitaj mog »Zadnjeg

Adama«, koji drugačije umire negoli Nordauov«. Jamačno je ćitanje ovog pasusa

pa članak »Blick in die Zukunft« potaklo Silvija, da napiše tu svoju vječnu pjesmu.

»Nada«! Čitava bujica uspomena napunja mi dušu gledajući devet godišta te

smotre, kojoj je duša bio Silvije. Vidim ga, kako sjedi u onoj svojoj maloj

uredničkoj sobici, kako čita rukopise, ispravlja i piše. Sa velikom Ijubavi prihvatio

se Silvije tog posla, kad ga je vlada 1894. pozvala, da bude urednikom »Nade«. A

težak bijaše to posao. Sam je putovao u Zagreb, da osobno pozove književnike na

saradnju. Dok je izišao prvi broj, radio je čitave mjesece danju i noću. Uopće za

prvih godišta, dok još nije bilo mnogo saradnika, a i kasnije, ispunjavao je Silvije

sam čitave stranice »Nade«. Što god je bez potpisa ili označeno zvjezdicom, izislo

je ispod njegova pera. A to su većinom opisi slika, prijevodi, bilješke i mnoge

ocjene.

Da pođem dalje, do druge etažere, do povijesti. Kao njegove dobre prijatelje

pozdravljam Rankea (Weltgeschichte), Mommsena, a osobito Renana i dr. U svim

povijesnim djelima, koja Silvije u svojoj biblioteci ima, svuda se opaža, da ga je

11

najviše zanimala mitologija, religija, jezik i običaji starih naroda, počev od Indijaca

pa sve dalje do Židova, do Hrista. Gdje je o tome šta našao, pročitao je, nabavljao

specijalne knjige, izrezivao feuilletone o tom predmetu iz raznih novina i sve

apremao. Tako je na primjer u knjizi Hartmanna »Philosophische Fragen der

Gegenwart« zapeo samo o članak »Was ist Nirwana«. Biichnerov »Aus Natur und

Wissenschaft« nabavio si je jedino zbog toga, da pročita članak: »Christus und

Buddha«. Kao da su ovdje nikli njegovi stihovi:

Ja k njojzi padam brzinom munje,

O, zdravo, o, veliki Budha

(LUCIDA INTERVALA)

Pjesma »Dosjetka smrti« plod je njegovog proučavanja mitologije starih Egipćana

(Maspero: Povijest istočnih naroda). I u Rankeu proučio je one partije, koje govore

o religijama.

Specijalno ga međutim zanimaju stari Židovi, njihova povijest, njihovi običaji,

religija, osobito ukoliko je ta religija u svezi sa mitologijom ostalih naroda. Silvije

se naime spremao, dugo spremao, da obradi pad Jerusolima. Samo nije odlučio,

hoće li to biti roman, epos ili drama. Za tu svrhu nabavio si je čitavog Renana

(Geschichte des Volkes Israel, Das Leben Jesu, Die Apostel i sve manje njegove

brošure) i djela drugih pisaca, koji o tom predmetu govore. Tako je čitao: Das Mahl

bei den Hebraern, Die Moral der Evangelien, Mythologie der alten Hebraer, Uber

das hohe Alter des judischen Volkes gegen Apion.

Kupio si je dapače i jednu gramatiku starog hebrejskog jezika, i sjećam se, da ga je

u tom podučavao neko vrijeme sarajevski rabiner.

Uz Smičiklasa stoji Nodilova »Vjera Vidova«. Imao je Silvije i Starčevića (Pisma

Magjarolaca) i skoro sva djela i brošure, koje su kasnije izišle na polju političke

povijesti hrvatske.

Dalje. Što se tiče domaće povijesti i zemljopisa, najradije je Silvije čitao o Senju i

12

Primorju. Kad je izišlo Kučerino »Naše nebo«, nabavio si je Silvije durbin pa je

mnoge večeri čitao, motrio, pa čitao.

Evo me dalje u nizu njegovih knjiga do jedne, koja je često, prečesto bila u

njegovim rukama. To je Sveto pismo u hrvatskom prijevodu od Daničića—

Karadžića. Čitajući Renana uzeo bi svaki čas Sveto pismo u ruke, pa prispodabljao,

bilježio, podvlačio. Rado je čitao psalme, proroka Izaiju, a osobito Jeremiju, čiji je

plač znao takoreći napamet. Sjedao je često uz glasovir pa onako napamet svirao

lamentacije nekim posebnim, on ga je zvao »senjskim«, napjevom, za kojeg je

rekao, da je ljepši od onog, što se u Rimu pjeva.

Tako dođoh do lijepe književnosti, ponajprije hrvatske. Već kao urednik »Nade«

morao je Silvije pročitati svaku knjigu, ali nijednu nisam vidjela dvaput u njegovoj

ruci. Uz hrvatske prvake imao je Silvije i Srbe u svojoj biblioteci. Tu se opaža, da

je Silvije rado i češće zavirivao u sve one knjige, osobito srpske, koje se ističu

vanredno lijepim narodnim govorom. Medu te spadaju i »Narodne basne« od Vuka

Vrčevića, »Malo zrnja« od Despota i dr. Uopće je Silvije nastojao, da se što više

usavrši u jeziku, te mu je zbog toga bio Vukov »Rječnik« drugo Sveto pismo.

Često ga je čitao onako iz zabave. Nu ne samo to. Silvije je i inače nastojao, da što

više dođe u dodir sa narodom, sa seIjakom, radnikom, pa bi stao govoriti s njima.

Ako bi usput čuo kakovu novu riječ, odmah ju je tražio u Vuku. Sjećam se jednog

izleta na obližnje selo. Naišli mi na neki mlin, a Silvije ode unutra, nagovori

mlinara i ne ode, dok mu ovaj nije rastumačio i imenovao sve dijelove, sve stvari u

mlinu. Tako je radio i na moru sa ribarima. Učeći neprestance naišao je na riječi,

koje je čuo u narodu, a nijesu zabilježene ni u Vuku ni u akad. rječniku. Zdravo da

ste, vi miljenici Silvija. Ponajprije ti, veliki Dostojevski, pa ti, mekani, nježni

Turgenjev, i ti, porugljivi Gogolj. Nikad se Silvije nije mogao dosta nadiviti

neumrlim stranicama u »Zločinu i kazni«, pa u »Mrtvim dušama«. Turgenjeva je

tako temeljito poznavao, da je htio, ima tomu tri godine, da čita o njemu jedno

13

predavanje u Hrvatskom klubu u Sarajevu.

Silvije je nadalje imao u svojoj biblioteci sve njemaSke klasike, ali čitao je posebno

Fausta, čitavog Heinea (od toga je preveo Atta Trol, što postoji samo u rukopisu

[nije štampano], i nekoje lirske pjesme) i Laokoona od Lessinga. Ali za modernu,

mladu književnost nije baš mnogo mario. Ima Liliencrona i Wedekinda. To je sve.

Rado je čitao i Carmen Sylvu, od koje je preveo na hrvatski čitavi niz njenih bajka,

od kojih su neke štampane u »Nadi«.

Da spomenem još i Don Quixotea, kojeg je ćitao dvaput otkad ga poznajem. Uvijek

je rekao, da je Don Quixote bio najveći pjesnik.

Moliere, Musset, Maupassant, Zola. To su jedini Francuzi, koji su obilno zastupani

u biblioteci. Ali i odavle vraćao se Silvije rado svojim Rusima, čiji velikani svi

redom rese njegovu biblioteku.

Od Talijana čitao je Giustija u originalu. Osobito mu se svidio njegov Credo u

partiji Gingillino, koji počima ovako:

Io credo nella Zecca omnipotente

E nel figliuolo suo detto Zecchino itd.

Konačno da se oprostim i sa Shakespeareom i Byronom. (Silvije je preveo govor

Antonijev nad lešinom Cezara i jednu partiju Byronova »Mazeppe«. Oboje

štampano uz dotične umjetničke priloge u »Nadi«).

Uz ove velikane stoji Ibsen, Eliotka, Dickens, Jonas Lie i Bjornstjerne Bjornson. Po

primjeru Ibsena htio je i Silvije da, stvori jednu socijalnu dramu iz bosanskoga

života. Od te drame postoji samo nacrt i jedan prizor.

Još jedan dugi pogled na one knjige, što ih je Silvije u zadnjoj svojoj patničkoj

godini čitao.

To su Chamberlainovi »Grundlagen des neunzehnten Jahrhunderts«, u kojoj knjizi

sam našla čitav arak pun naslova različitih djela, koja si je htio nabaviti, kad

ozdravi. Sve su to djela, koja su u svezi sa onim predmetom, koji je Silvije

14

najspecijalnije i najradije proučavao. To su djela, koja govore o kršćanstvu, o

mitama, o bibliji, o indijskoj kulturi i religiji, o postanku židovstva, o dogmama itd.

Kako ga je mučila bolest, to si je zadnje godine nabavio Ernst Zieglerovu

»Pathologische Anatomie«. Tu je čitao, listao, tražio, dok nije našao svoju bolest

Baš jednog dana u maju, sjedeći kod svog pisaćeg stola, zovnuo me je i pokazavši

mi partiju »Pyelitis« i »Pyelonephritis« reče onako mimogred, kao da se radi o

kakovom izletu:

»Vidiš, zlato, to je moja bolest; od nje ću umrijeti«.

Kasnije dodijala mu i ta knjiga. U septembru čitao je »Pollice verso« od Lugovoja i

»Pokoj« od Garborga. Početkom oktobra još je posebnom nasladom čitao

»Umišljenog bolesnika« od Molierea. Ali ga nije dovršio. Još je nekoliko dana

čitao novine. Onda ništa više, a na 29. oktobra sve je bilo gotovo.

Zbogom, moja mala, draga sobice!

INTIMNI NEKROLOG SILVIJU

U noći 25. X.. 908

Primi, zlati, objeručke štogod ti se daje.

Da smo zdravi!

Zlatove proze:

Čime se ljudi tješe (Nada I, 23. str.)

Ružice stida na licu (Nada I, 103)

Pamet s Urvine planine (Nada I, 367)

Čime se ljudi tješe (Nada 1899. 135)

Plaća pravde.

15

Dušan odnio:

Njegovom veličanstvu

U katakombama

Pogled

Pismo iz Rima

Ata Trol - 2 puta

Pabirci iz života

Odlomci 2

Drame počete 2, l

Roman početi l

Nacrt za dramu

Klaonica

Ja sam

2 teke

Efeta Vijenac God. XXVII. 20 broj

Sjećaš li se, zlati! kad si neko vrijeme proučavao zvijezde, nabavio si durbin pa po

čitave večeri motrio nebesa, mene zvao iz druge sobe pa smo zajedno gledali.

Znaš onu pjesmu, koju si htio spjevati, ali nijesi mogao. Ono, kako je postala

bomba. Isus se vraća na ovaj svijet pa vidi, gleda sve i svud, dođe pred jednu

katedralu, ne znam jesi li rekao Petrovu crkvu, i od tuge nad svim tim spusti suzu.

Ta suza padne na ploču i čudnim čudom raste, raste i postane bomba.

Znaš, kako si mi pričao, kako ti je bilo teško u Rimu. Stega velika, a ti si htio da se

naužiješ Rima, starog i modernog, a nisi smio. Uz to su počele tvoje sumnje, tvoja

razmišljanja, pa si često čitave sate klečao pred oltarom moleći vjeru, mir duši; tog

tamo našao nisi.

Znaš li, zlati, kad si mi pričao, jednom, onda, kad si položio ispit za građanske

škole, onda. Onda si morao predavati pokusno u jednom razredu, a ti si se zanio i

16

tako milo, lijepo s djecom razgovarao, da te je ispitajući prof. gosp. Modec

pohvalio i rekao: Molim, dete još malo s djecom razgovarajte, volim Vas slušati.

To je više vrijedilo nego naj bolja ocjena.

Moj rođendan je danas. Ti si ujutro uvijek meni došao, meni česti tao, a Višnjica

morala nositi dar »dobroj mamici od tatice«. Čuvam ja te ceduljice.

Silvije me dignuo, bez njeg nisam bila ništa, a sad opet sam ništa, prelomita grana.

Ništa se ne mogu pravo sjetiti, kako je to bilo pod konac. 16. [IX. 1908.] ujutro

vratila sam se sa Višnjicom iz Zagreba, ti si nas dočekao dolje na skalinama,

obučen. Onda si nas pozdravio i rekao: najprije po ljubiti treba mamicu, onda

Višnjicu. Ali, znaš, da sam se prepala, kad sam te ugledala. Bože moj, kako si se

promijenio. Crn u licu, mršav, smiješak tvoj bijaše tako bolan. I već si mi rekao, da

ne možeš pravo hodati od osipa, koji se stao opet pojaviti baš na bedrima. Taj osip

međutim bivao sve gori.

Jučer sam čitala pismo, što si ga pisao iz Zlatara mami prigodom našeg vjenčanog

putovanja. Kako si lijepo o meni rekao. A ja to zaslu žila nisam. Oh, kako plačem,

kad mislim, kako sam te već onda ljutila. A ti si me volio, a i ja tebe, ali sam bila

zlo uzgojeno dijete, razmažena, mislila sam, da ti porad mene moraš da živiš, da je

sve na svijetu tu, da mene poslužuje. Ali ipak si na momente bio zadovoljan s

menom.

Jučer bila zvjezdana noć. Sjećam se, kad smo zajedno često išli kojemu prijatelju

poslije večere pa tamo dulje ostali pa vraćajući se sve si mi redom tumačio

zvijezde, ili si me baš vodio kroz mračne uske ulice u Gornjoj čaršiji. Ja sam se

bojala, ti si mi se rugao, a meni je bilo tako lijepo, blažena sam bila ko nikad. A

sad! Bože, smiluj mi se.

Sad se sjećam, kako si u bolesti pri koncu još uvijek sam sebe po smatrao. Vidiš,

kako si ne mogu više ni cigaretu da napravim. Ja sam ti ju načinila, a ti si počeo

pušiti dva dima i onda si opet zadrijemao. I novine si prestao čitati. Nisam htjela da

17

na to mislim, a ti si me upo zorio rekavši mi: Opažaš li, zlati, da već dva dana

novina čitao nisam. Vidiš, tako se umire.

Koliko put si mi rekao: Šta je smiješno bojati se smrti. Je li znaš za vrijeme prije

poroda? Ne znaš; eto, isto je tako i poslije smrti. Ništa.

U Kiseljaku, kako si rekao o vodi, da i na hlače same djeluje, da bi i one počele

kakiti, kad bi se te vode napile.

Carev je jubilej; tata dobio orden. Da si tu, kako bi se rugao i zanio gledajući tatu,

kako križić pomno meće na svoj stari, izlizani, paradni kaput. I opet čitam one

pjesme o vojništvu.

Razorena je kuća naša, nema tebe, da nam svaki dan nešto kući do neseš, pa kad je

kakva bakljada, ti se veseliš kao dijete; volio si voj ničke marševe, imitirao kod

kuće bubanj, pa trublju. O moj zlati, zašto sve to, zašto? I ja bih s tobom zavapila:

Što nas žače! Što nas zače.

Nad tvojim potpisom, zlati, mogla bih stajati. Evo buljim u njega, mislim na tvoju

ruku, onu milu ruku, koja je to pisala. O moj premili zlati, moje sve. Ti ne čuješ, što

ja tebi pišem, i - ti ne ćeš nikad ovo čitati. Ne ćeš? Reci!

Da sam bar već stara, i da mi je Višnja bar već našla svoju sreću, svoj kruh, lakše bi

mi bilo živjeti; a pred menom sad stoje godine, možda mnoge godine, a sve pusto,

bez radosti, bez života.

Zlatar. Komu da govorim o svojoj velikoj boli, o njemu? Čujem takve blesave

odgovore i utjehe, to mene vrijeđa i čini mi se, da mi on sam veli: Šuti, ne govori

nikom, plači, kad si sama.

Ja nisam bila sretna kao djevojka, dobri su bili moji starci, dobri i glupi, i baš zato

nesretni. A onda si došao ti, o zlati, pa si me izvukao iz toga doma očinskoga i uveo

u taj dom, dao mi tvoje srce. Brzo sam zaboravila svoj očinski dom, i svakiput, kad

smo se navratili u nj, opet sam bila sretna, kad smo odanle otišli kući. Naša kućica

bila lijepa, sretni smo bili u njoj. A sad! Opet sam doma, okle sam izišla, a to me

18

čuvstvo ne razblažuje, naprotiv, to me boli, to peče. Kud ću odavle? Nigdje mira

naći ne mogu, kao kad vihor tjera pero, list, amo tamo.

Znaš, zlati, kad si Višnjici govorio: Je li, koka, mamica naša, ona je dobra duša.

Višnjica bi rekla: Krampus će uzeti ovoga onoga, a samo ne mamicu. Jer mamica je

dobra duša.

Šta si ti meni? Pitao si i naučio Višnju, da odgovori: Duša, srce, život i sve!

Onda, kad je bila mala, mala, onda si ju znao po sobi nositi i pjevati joj: Čin čin,

tata moj, ja sam mili bebić tvoj, na ariju kola bosanskog.

Znaš, zlati, koliko smo zajedno išli u panoramu. Svaki utorak.

Da sad dobijem kutiju punu zlatnih dukata, onda bih odmah uzeo tebe za jednu

ruku, a Višnju za drugu, pa na kolodvor. Mamu bih zvao i rekao: Uzmi i učini sa

stvarima, što hoćeš.

Kako si volio zastave hrvatske. Uvijek smo išli zajedno gledati, a ti si brojio, koliko

ih ima.

Višnja reče prvu večer: Zašto da molim, mamice, kad tatice nema?

Kad smo išli prviput na more, kako sam se blaženo njemu prepušta vala, da me

vodi. Hotice nisam marila za ništa, a on mi se rugao, kako se ne umijem orijentirati.

Kad je bila zima, a ti meni kupovao svakakve majice vunene i sve me zamotavao,

tetošio, čuvao!

Reci mi, Elić, šta je to ulac? Was ist daš Drebetaitsch? Rugao se strancima, kako se

glupo čude svakoj stvari kao da smo mi iz Bosne kakova čudovišta.

Badnjak. Zajedno smo uvijek kitili bor, zajedno, ti si naređivao ovo ono, da bude

ljepši. A podnipošto nisi htio izići van kuće na taj dan. Kako smo bili sretni. Ti si

me darivao svakakovim konzumnim stvarima, a na svaki dar napisao: Dudiću!

Eliću! A zadnjih godina samo si rekao: Dobroj mamici! Miloj mamici! Usput kod

posla pričao si, kako se to Božić slavi u Senju. Kako je mama pravila paprenjake pa

19

druge božićne kolače i slala svojim prijateljima. Imitirao si ton, govor sluškinje:

»Dobro jutro. Poslali su im milostiva od maloga malo i želi im sve dobro« etc. A

dotična gospoda rekla bi: Nane, prijte gledat, ča su mi Malčika poslali. Dobra duša,

ta Malčika.

U Fiumi! Rado si bio tamo. Pa samo da ti je bilo šetati uz obalu ili sjediti na

bordunalima i gledati velike parobrode, kad ulaze ili izlaze. Ti si znao svaki dan,

stoji li koji novi. U noći smo gledali za onim, koji je išao put Venecije, i kako mu

se svijetlo sve više udaljivalo i na koncu iščeznulo. Često puta znali smo se odšetati

i put kolodvora pa na jednom mjestu dočekati brzi vlak, koji je dolazio iz Zagreba.

Hu, kako je sop tao, lupao, kap kakva neman. A mi smo to gledali; ti si ju volio, tu

lokomotivu.

Često si se i šalio i rugao. Govorio si na riječkoj strani: »Ja sam Majar, gospodo

moja, ča ti Hrvati, živili Majari!«, a kad smo prešli ćupriju na Sušak, ti si govorio:

Zivila Hrvatska. Nek svakom bude pravo. Malo treba biti Majar, malo Hrvat.

Svako jutro si se kupao u toplom moru, a onda smo prišli dobro objedovati.

A kako te boljelo u mjehuru. Kolikoput si morao stati i otići gdje na stranu, da ljudi

ne vide, kako te hvataju grčevi. Kad pomislim, kako je mogao već onda valjan

doktor te spasiti i - izliječiti!

U Beču prvi dan smo plakali. Onda kasnije, kad si izišao iz bolnice, kako si dugo

trebao do kuće, a bilo je 50 koraka samo. Bolno, grozno! Onda poslije podne išli

smo pješke u Kartnericu. Najviše si volio Eli zabetin spomenik.

Kad si se kadikad napio vina, onda si bio veseo, drag, a ja sam se zbog toga ljutila,

jer su ljudi tebe onda ponižavali, vrijeđali te.

Najradije si se zimi rano dizao pa pio kavu kod svijetla.

Tvoje duhovite doskočice.

Mama, to je velika ratna lađa.

Što je najveće utvaranje? Kad se neko legne trbuhom na more, metne nekud goruću

20

cigaretu i misli, da je engleski parobrod.

Rugao se Vejsilu radi arheologije. Kakav lonac, u koji je bogzna kakova rimska

baba pišila, sad ga vi iskopaste i pišete o njemu čitave članke.

Rano smo lijegali, a ti si uvijek još neko vrijeme bdio i lupao prstima o krevet

odozdo po strani. Šta je to? pitam. Znaš, ja si sviram prstima marš za počinak,

taman kao generalu pred konakom.

Proza. To, što ja prepisujem, nije sve. Opisi slika Arndta redaju se svi. Jedan je bio

ljepši od drugoga, tim teže je bilo opisivati te slike, koje su većinom jednake:

nekakav kraj u Bosni ili Hercegovini, poneki seljak, uz njega konj ili magarac; ili

stado ovaca i t. d. Uvijek isto. Pa ipak je Silvije sve to začinio lijepim opisima.

Ovdje uvrštavam samo opise hrvatskih slikara velikana; isto tako dopise

uredništva; mećem samo nekoje zabavnije, šaljive. Ima ih na pretek, u kojima

Silvije bodri, opominje pjesnika mladog. On sam ne jednom odgovara, da ne sudi

ni po babu ni po stričevima, već po svom nepristranom uvjerenju.

Od književnosti uvrstila sam samo kritike domaćih hrvatskih djela. Jer ne bi izišli

na kraj, da metnem i još druge ocjene tuđih knjiga, češke, poljske, slovenske

literature i t. d.

Kad si bio dobre volje, kad si pio po koju čašicu više, onda, oh onda, znaš, kakav si

bio. Praštao si sve i svima. Grlio se sa cijelim svijetom.

Nije mi jasno, je li zlati napisao ocjenu od: Poparić, Hercezi sv. Save, rasprava,

1895. Ispovijesti sv. Augustina, Životopis Vazova? broj 19, 1895.

Tko umije, njemu dvije? Uz sliku Crnčića: Sa pazara u Posavini, broj 21, 1895. je li

od Silvija?

Da ne spomenem napose prijevode iz tuđih novina, prikaze iz tali- janskih revija, o

ruskim romansijerima i t. d.

Većinom sva »Smotra« njegova.

Dr. Petar Marković, Putovanja po balkanskom poluotoku. Kako je mislio o

21

pjesniku, komu i kako da pjeva, divno veli u ocjeni o velikoruskim narodnim

pjesmama (1896).

Begović Pjesme? Broj 8. 1896.

Kako je sve zbijeno, u malo riječi rekao je mnogo, nije razvlačio, i u svakom

prikazu ima bar jedna iskra.

Liberte, Egalite, Fraternite. Poslao 28. X. 84. u uredništvo »Vile«.

29. okt. 1883. otišao u Rim.

29. okt. 1908. umro.

Drama. Dušanu pisati, spomenuti sve.

Krausu javiti, da je u ostavštini ostao čitavi potpuni nacrt i započeta drama »Za

drugoga«, koju izrađuje jedan književnik iz Bosne. Drama je socijalna i slika

bosanske prilike prije aneksije. Pisac zasad ostaje anoniman. Za Obzor.

Ja Ela Kranjčević prodajem sobu Silv. Str. Kranjčevića Institutu za balkanske

studije u Sarajevu.

22