MOJ PUSTOLOVNI PLANET

Copyright ∂ Igor Knižek i Alfa

NakladnikALFA d.d., Zagreb, Nova Ves 23a

Za nakladnikaMiro Petric

Glavni urednikBoæidar PetraË

Izvršna urednicaZrinka Dedić

Likovna urednicaIrena Lenard

Lektorica Tanja Radović

Korektorica Kristina Ferenčina

GrafiËka pripremaStudio za grafiËki dizajn ALFA

Biblioteku uređuje Božidar Prosenjak

Knjiga je tiskana uz potporu Zagrebačke županije.

IGOR KNIŽEK

Zagreb, 2014.

1. izdanje

IlustriraoFabio Leone

Prva nagrada Mali Marulić 2013.

7

Jednom davno, u malome primorskom gradiću živio je starac po imenuLucijano. Bio je to mrzovoljni hromi starac koji je cijeli život proveo radećijednu te istu stvar: kada bi nad gradićem pao suton, zadatak mu je bio upa-liti sve ferale na rivi kako bi se gospođe i gospoda mogli nesmetano šetati iglasno družiti na terasama gradskih kavana. Lucijano nije volio svoj posao,ali kako je bio hrom, nikada nije mogao raditi ništa drugo, no gospoda sutoliko navikla na Lucijana da ga skoro više nitko i nije primjećivao! Dok biizmeđu gospode s cilindrima puževim korakom išao od stupa do stupa i palioferale, gledao bi more kako svjetluca pod zadnjim zrakama sunca i ponekadbi se sa sjetom, a ponekad s gorčinom sjećao svojih mladalačkih dana.

Jedino biće koje ga je uvijek primjećivalo bila je mala Bepina.Djevojčica sa sedam navršenih ljeta, garava i znatiželjna. Bepina je bila petodijete u sirotinjskoj kući, uvijek bosa, ali vesela. Čim bi ga navečer ugleda-la, Bepina bi mu vikala:

− Barba Lucijano, barba Lucijano! Oćete prvo moj feral upalit?!On bi svaki put nešto mrzovoljno promrmljao, ali bi joj ipak udovo-

ljio te bi tako feral ispred Bepinina doma uvijek zasjao prvi pa su ga ljudiprozvali feralom šinjorine Bepine. No tu njenim pitanjima nije bio kraj!Dok bi se Lucijano teškom mukom vukao od ferala do ferala, Bepina biskakutala za njim i stalno ga nešto zapitkivala. Danas je zanima ovo:

− Barba Lucijano, barba Lucijano, vidila sam vas na barci danas, jesteulovili koju ribu?

8

Lucijano je uglavnom ne bi niti pogledao, ali bi nekim čudom ipakodgovarao na sva njena pitanja, pa joj i sada odvrati:

− Opet ti, mala... ajde, biži ća! Jesam, ulovija sam jednu s velikim jezi-kom, rekla je da se zove Bepina!

Bepina se kao i uvijek oglasi slatkim smijehom od kojeg zazvoni cijelariva i svi se iznova začude čemu se to dijete toliko od srca smije uz tog vječ -no namrgođenog starca.

− Ma kako će se riba zvat Bepina? A ko ju je tako nazva? − zapita onaLucijana.

On sjedne na stupić za koji se vežu brodovi da se nakratko odmori tesasvim ozbiljno odgovori:

− E, priča sam ja sinoć s ocem sviju riba i on mi je reka da je svojukćer s najvećim jezikom nazva Bepina! I danas sam je ulovija i sad ću jeizist!

Bepina se uozbilji i reče:− Ne morete izist ribu koja se zove ka i ja! Ja ću je pustit u more i spasit!Lucijano se pridigne da nastavi svoj posao i odvrati:− E, onda ću ja tebe bacit u more da mi uloviš drugu!Bepina uplašeno ustukne i reče:− Nemojte, barba, ja vam ne znam plivat!Lucijano pokuša ubrzati svoj izlomljeni korak i dobaci joj onako iz

daljine:− E, sram te bilo ča ne znaš, neka te mati nauči! Sad me pusti ća, noć

već gre, a ja nisam još sve ferale užga!I tako bi mala Bepina svaku večer gledala Lucijana kako radi svoj

posao, a kad bi upalio i zadnji feral, mahnula bi mu na pozdrav stišćući čvr-sto svoju jedinu krpenu lutku te otišla na počinak.

Dan za danom i Lucijano je sve teže vukao staro tijelo i sve je sporijeferale palio. Iako mu nitko ništa nije zbog toga prigovarao, ipak su ga

9

poput mraza zebli prijekorni pogledi gospode nenavikle da po rivi dokoli-če u tami, a posebno zabrinuti pogledi male Bepine. Jedne večeri ona gaupita:

− Barba Lucijano, oćete vi skoro ić ća?On je iznenađeno pogleda:− Ma di bi iša, dite?Bepina spusti pogled:− Pa... tamo di se gre kad više nisi ovdi! A tila sam vas i pitat di se to

ustvari gre?!Lucijano se tužno nasmiješi:− E, to ti se gre baš kod onog oca sviju riba, ča sam ti ga spominja neki

dan! Svi mi ča živimo uz more pođemo k njemu, znaš!Bepina se nasmiješi i uzvikne:− Pa onda znam di ću vas opet nać!Lucijano se uozbilji i reče:− Dobro, dobro mala, ajde sad doma! Danas ne čekaj da užgam i

zadnji feral, jerbo će nevera! Bepina ga prijekorno pogleda i reče: − Ali barba Lucijano, ja bi tila ostat! Lucijano se na to naljuti te podvikne: − Reka sam ti svoje, ajd’ biži ća!Bepina ga posluša i otrči kući, a Lucijano nastavi paliti ferale uz sve

jače zavijanje vjetra. Gospoda počnu napuštati terase grčevito držeći šeširena glavama da im ih vjetar ne odnese u more. Kad je stigao do zadnjeg fera-la, bura je već toliko puhala da se jadni starac jedva držao na nogama.

Odjednom Lucijano začuje duboki glas:− E, Lucijano, Lucijano, svjetla ti se gase jedno po jedno! Koliko ti je,

starče, još plamena do kraja ostalo?Lucijano iznenađeno pogleda svuda oko sebe, ali ne ugleda nikoga.

10

Uvjeren da mu se pričinilo ili da je taj zvuk donio vjetar, on rukom prođekroz još uvijek guste, ali sijede vlasi te odluči poći kući. Međutim, glas sezačuje ponovo:

− Dobro pogledaj svoje ferale, jer danas je zadnji dan što si im svje tlodarivao!

Lucijanu se sada učini da je glas došao negdje odozgo te podignepogled prema gore i na feralu iznad sebe ugleda krupna gavrana. Lucijanozinu kao kanjac, ali svejedno upita gavrana:

− A di ferali idu da sam ih užga po zadnji put?Gavran glasno zagrakće kao da se podrugljivo nasmijao te reče:− Ne idu ferali nikud, starino, ti si taj što na put kreće! Lucijano čvrsto nabije kapu na glavu, sve do očiju da mu je ne odnese

bura te reče:− A ja sam isto tovar kad s gavranom ćakulam! Ko mi se to ruga tamo

iza kantuna? Sutra će mi se cila riva smijat!Starac htjede otići, ali osjeti kako mu snaga napušta tijelo. On jedva

dotetura do obližnjeg zidića i sjedne na njega umalo se ne prevalivši prekonjega. Nevoljko, on ponovo pogleda gavrana i reče:

− Znači tako, doša si po mene! Mislija sam da ćeš bit bili anđel, di sumi tebe čađavog poslali?!

Gavran se promeškolji i reče:− Kako si zaslužio, tako ti je i poslano, starče! Mogao si i gore proći!

Pridigni se i pođimo!Lucijano se s mukom pridigne, ali opet sjedne i upita:− Ča? Samo tako? Bez da se pozdravim sa svitom?!Gavran opet zagrakće:− A s kime bi se ti pozdravio, starče? Pita li te itko za zdravlje? Zna li

itko da postojiš dok s feralima ne okasniš?Lucijano pogne glavu:

12

− Imaš pravo, čađavi, ali bi li mi ipak nešto učinija?Gavran skoči na zidić do starca i reče mu:− Ja nisam ovdje da ispunjavam tvoje zahtjeve, samo da te na drugu

stranu odvedem, ali reci…! Zadnja želja ipak je želja zadnja! Lucijano tužno digne glavu i pogleda prema nebu, dok mu je bura

mrsila sijede uvojke što su virili van kape i reče:− Tija bi samo na jedan dan ponovo bit ono ča sam bija! Bit mlad

samo na jedan dan i onda mirno mogu s tobom na kraj svita otić!Gavran zavrti glavom i reče:− Bit će ti učinjeno jer nisi bio zlica, ali slijepo se drži ovoga što ću ti

sada reći... Prvo, nitko ne smije saznati tko si! Drugo, više ne smiješ upali-ti nijedan jedini feral!

Lucijano ga u čudu pogleda i reče:− Ovo prvo mi je jasno, ali zašto ne smim za oproštaj još jednom upa-

lit ferale?Gavran ponovo odleti na feral te mu odgovori:− Ne pitaj zašto! Čitavog života bio si svojeglavo gunđalo pa si i sada

kada trebaš na vječni počinak poći! Ogriješiš li se o ovo što sam ti kazao,skupo ćeš platiti svoj neposluh, starče, jer ću uzeti ono do čega ti je najvi-še stalo!

Lucijano spusti glavu te stade mrmljati sebi u bradu:− On će meni sve uzet?! A ča je to, da mi je znat?! Žena mi je otišla prije

mene, a kako će uzet moju barku, da mi je i to vidit?! Drugo ništa i nimam!Zatim ponovo pogleda gavrana te mu reče:− Dobro, čađavi, ništa nikome kazat neću, a ferale neću ni pogledat,

ma ću samo uživat svoj zadnji dan na svojoj rivi! I tako Lucijano pođe na počinak uvjeren da se više jutrom ni probu-

diti neće, ali prije negoli je mogao znati, jutro je svanulo i on se trgne izpostelje. Prvi put u trideset godina nisu ga zaboljela leđa dok se dizao sa

13

svoga starog, škripavog, željeznog kreveta. Zbunjeno se opipa rukom policu i reče sam sebi:

− Asti Gospe, pa ja sam još tu! Jesam li sanja ono sinoć? Mora da mebura izludila!

Starac stavi ruke nad lavandin da se umije, ali kad ih ugleda, od zapre-paštenja se ponovo vrati do kreveta i sjedne na nj. Tad još jednom podignesvoje ruke i stade ih u čudu promatrati. To nisu bile uvenule staračke ruke,već mlade ruke u punoj snazi. Lucijano ustane i brzo dođe do ogledala.Kada se pogledao, na oči mu navru suze. Bio je to mladi Lucijano. Takomlad da ga se ni on više nije sjećao, stoga uzbuđeno uzvikne:

− O Bože, lipog li oproštaja od ovoga svita! A ča mi je sada činit?Hoću li se sitit svega ča bi triba u ovaj jedan dan? Ma neka ide sve nizvodu, idem odmah u ribe, ča drugo!?

I tako istrči Lucijano iz svoje kamene kućice te stade hitati gradićem ivikati:

− Ja sam mlad, ja sam mlad!Usput protrči i kraj šjore Margarete koja je nosila kutije s rajčicama uz

stepenice. Ona mu dovikne:− Pa kad si tako mlad, odnesi mi ove škatule uza skale!Lucijano se vrati i brzo odnese sve kutije na kat i otrči dalje doviknuvši

joj:− Evo, šjora Margareta!Ona ga u čudu pogleda i vikne za njim:− Kako mi ime znaš, nikad te nisam vidila?Ona začuje još samo glas koji se udaljavao iza ugla:− Ne smim reć, šjora!Lucijano istrči na rivu i stade pogledom tražiti svoju barku. Kad ju je

ugledao, otrči do nje i stade je odvezivati od stupića na molu, kadli osjetida mu je netko dobrano zavrnuo uho i začuje glas:

14

− Mangupe jedan, ča to činiš? Ma je li ti to barku kradeš?Lucijano se okrene i ugleda barba Luku, svojega prijatelja iz djetinjstva

s kojim nije razgovarao dvadeset devet ljeta. U neprilici što da mu kaže, onodgovori:

− Ne kradem… barba, to je barka moga... oca... Lucijana!Barba Luka sumnjičavo ga pogleda, pusti zarumenjeno uho da se vrati

na svoje mjesto i reče:− Ti da si sin od Lucijana? Nisam uopće zna da je ima sina! A di si

dosad bija?Lucijano se malo ohrabri:− E, ja vam ne živim ovdi, evo sam iz... Argentine doša!Stade ga barba Luka odmjeravati od glave do pete, mrštiti se te konač-

no reče:− A ča je, je... isti si ka i on kad je bija mlad! Ja sam ti barba Luka!

Nekad smo ti ja i otac bili najbolji kompanjoni, ali smo se posvadili i dva-deset devet lita nismo riči progovorili. E, ča ti je život!

Lucijano spusti glavu i nakon duže šutnje upita:− A zašto ste se s... mojim ocem posvadili, barba Luka?Barba Luki zasuze oči:− E pa, prikane moj, to ti i je najgore od svega! Posvadili smo se oko

jedne divojke, razumiš ti mene, ali i ona, kad je vidila kako se uništava pri-jateljstvo, ni više tila ni jednog ni drugog! A mi više nikada nismo progo-vorili! Bidan ti je ovi život i gorak, prikane moj! Dok ne ostariš, ne znaš daimaš samo jedan!

Lucijana stisne oko srca i ne mogavši više mirno gledati svog potrese-nog kompanjona, on dokraja odveže svoju barku i reče:

− Barba Luka, ja sada grem na ribe, a kad se vratim, sist ćemo i pri-čat o svemu! Tija bi znat kako je moj otac živija i ča ljudi o njemu govore!

Barba Luka na to se malo smrkne:

15

− Nisu ti ljudi njega baš volili, znaš! Nije bija zla srca, ali težak je bija,pretežak! Ima je naglu narav kojom bi uništija sve ono ča bi dobro mislijaučinit!

Dok se Lucijano polako s barkom udaljavao, barba Luka još mu dobaci:− Slušaj mali, dobro otvori oči tamo vanka na moru, rekli su mi riba-

ri da je kit zaluta u valu! Pazi da ti barku ne privrne!Lucijano se ne zabrine, nego se, naprotiv, obradova:− Kit u našoj vali, kažete!? E, ako ga sad ne vidim, nikad ga neću ni

vidit!I tako se mladi Lucijano otisne na pučinu, i dok ga je zlatno sunce gri-

jalo, a nježni povjetarac gladio po licu, on je poput djeteta, kao nikaddotad uživao u ribolovu. Vozikao se barkom naokolo usput tražeći i kitakojeg nikada u životu vidio nije, sve dok nije pao prvi sumrak.

Odjednom u daljini ugleda gorostasno stvorenje i u oduševljenju ma -hnito stade veslati prema njemu da mu priđe što prije. No tek što ga jemogao malo bolje vidjeti, kit zaroni i nestane s površine mora. Lucijanorazočarano klone i uzdahne:

− Idi, stvorenje, idi od mene... ka ča je oša i cili moj život... Ah, etose i suton spušta, valja mi se vratit i onog čađavca čekat...

I tako Lucijano nevoljko primi vesla i uputi se natrag prema rivi. Tamoje na molu sa svojom krpenom lutkom stajala Bepina. Vidjevši da neki mla-dić plovi na Lucijanovoj barci, ona krene prema njemu i povika:

− Ej! Jesi li vidija barba Lucijana? Evo pada mrak! Ma ko će feraleužgat?

Lucijana ponovo stisne oko srca, jer je znao da sada zadnji put vidimalu Bepinu, pa kad je barku uz mol smirio, reče joj:

− Slušaj, dite, moram ti nešto kazat... Ti si već velika, pa ti ne moramtajit... Barba Lucijano je umra, pokoj mu duši!

Bepina ostade kao ukopana:

17

− Kako umra?! Ma kako umra?!Lucijano iziđe iz barke na rivu i stade vezivati konope za stup da barka

ne otplovi. Ne mogavši je od tuge ni pogledati, on nastavi:− Barba Lucijano je bija jako, jako star! Ti si već prava cura i moreš

to razumit!Bepini poteče suza niz obraz pa će drhtavim glasom:− Znači… on je sad kod oca sviju riba, ka i svi ribari kad umru... A

ko će onda svaku večer užgat feral isprid moje kuće?Lucijano čvrsto zažmiri kao da će ga to izbaviti od tuge što ju je ćutio,

pa odgovori:− Naći ćemo nekog da ga užga, dite! Tu je blizu barba Luka, moremo

njega zamolit!Lucijano pokuša otići, ali ga Bepina uhvati za rukav i potegne natrag,

upitavši ga:− A zašto si ti bija u njegovoj barci, molim te, reci mi?!Lucijano se okrene prema njoj, spusti se na koljena i nježno je pogla-

di po kosi:− Ja sam Lucijanov sin, dite moje! Doša sam ga pokopat, ali se sutra

vraćam doma i nećeš me više vidit!Bepina ga molećivo pogleda i kaza mu:− Pa ako si mu sin, užgaj onda ti ovaj moj feral, molim te!Lucijano se pridigne, uzdahne te reče:− Kad bi barem smi, dite moje! Ali ne smim!Bepina ga još čvršće uhvati za rukav i opet zavapi:− Samo ovaj put, molim te!Lucijano uvidi da nema kud pa zastane i reče:− Dobro, dite, kad je taj feral toliko važan, ajmo ga onda užgat! Tako, kad je sumrak već preuzimao nebo nad rivom, on upali Bepinin

feral. A kad se feral razgorio, Lucijano se okrene prema Bepini i reče joj:

18

− Evo, dite, tvoj feral sada gori! Ajd’ sad doma počinut i ne plači zabarba Lucijanom, on je na lipšem mistu od ovega svita, viruj ča ti govorim!

Zatim poljubi malu Bepinu u razdjeljak i ostavi je samu uplakanu prednjenom kućom, a on krene prema mjestu gdje se trebao naći s barbaLukom. Kad je Lucijano zašao iza ugla, Bepina pod svjetlom mjesečinespazi kita što se daleko na pučini uzdizao iznad površine mora i bacao viso-ki mlaz vode u zrak. Mjesec tada prekrije tamni oblak pa joj se u mraku izvida izgubi i kit, ali ona uzbuđeno uzvikne:

− Pa to je otac sviju riba!!! A ću mu kazat da mi vrati barba Lucijana!U svjetlosti tog jedinog upaljenog ferala, Bepina u mraku nekako raza-

bra Lucijanovu barku. Spretno odveže konop oko stupa, skoči na barku ipočne nejakim ručicama polako veslati prema izlazu iz lučice.

Za to vrijeme Lucijano pred starom konobom spazi barba Luku gdjesjedi i čeznutljivo gleda ka nebu. Kad ga je ovaj vidio, počne mahati ruka-ma i upita ga:

− A di ti je ćaća da užga ferale, skoro će noć?!Lucijano sjedne do njega i reče mu:− Moram vam nešto reć... Ja sam doša jer mi je otac umra...Barba Luka ostade zgranut:− Ma kako je umra, pa nisu ni kampaneli na crkvici zvonili?!Lucijano nastavi:− Otac je tako tija... Tiho je živija, tiho je i oša ća! Oću samo da znate

da je svima sve oprostija i da je molija da se i njemu isto oprosti...I tako ga je barba Luka slušao u tišini večeri, sve dok izdržati više nije

mogao, a onda se pridigao i otišao niz ulicu teturajući nešto od vina, aliviše od čemera što nikada neće imati priliku da se izmiri sa svojim drugom.

Daleko na pučini Bepina je sva iznemogla uspjela nekako doveslati dokita. Ona pusti vesla, ustane u barci i stade ga dozivati:

− Oče sviju riba, oče sviju riba! Molim te, vrati mi barba Lucijana!

19

Kad je to izrekla, zanijemi, očekujući da kit izroni, ali osim škripanjaomalenog jarbola, šuma valova i krikova galebova, ništa se drugo čulonije.

− Oče sviju riba, vrati mi barba Lucijana, znam da je kod tebe! On mije tako reka!

Tad oblaci ponovo prekriju mjesec, a Bepina dohvati mali feral što jevisio u barba Lucijanovoj barci i služio za mamljenje riba. Bepina kresnešibicu i zapali goruću nit u feralu, a zatim ga uzme u ruku i prinese rububarke da bolje vidi površinu mora. Imala je što i vidjeti. Iz mora ju je gle-dalo nečije golemo oko! Bio je to on − otac sviju riba.

Bepina vrisne od straha, a kit iznenada cijeli izroni na površinu te gole-mi nastali val zaljulja barku toliko da se ona zajedno s Bepinom prevrne.Bepina se primi za kormilo da ne potone i stade vikati:

− Barba Lucijano! Pomozi mi! Barba Lucijano!Lucijano, ne znajući što se zbiva daleko na pučini, za to vrijeme odlu-

či zadnji put prošetati svojom rivom. Kad je došao do Bepinina ferala kojije jedini svijetlio u noći, Lucijano začuje klepetanje krila. Bio je to gavran.On sjedne na Bepinin feral i kljunom ga ugasi. Lucijano ga upita:

− Ča to činiš, nesritniče? Ča ne pustiš da ditetu gori feral?Gavran ga pogleda i reče:− Nisam ja nesretnik, nego ti! Nismo li imali dogovor da nipošto ne

pališ ferale?!Lucijano ga prkosno pogleda i upita:− Kakvo si ti to stvorenje zloguko? Ma nisam te uopće triba ni slušat!Gavran zagrakće tako glasno da je Lucijano morao poklopiti uši i

reče:− Prgavi starče! Zato što me nisi poslušao da ostaviš ferale ugašene,

tvoja je barka jednu dušu odvela tamo gdje nije trebala biti! Dogovor sipogazio i zato ćeš skupo platiti! Ovaj život na tvoju dušu ide!

20

Lucijano kao ošinut pogleda prema rivi i u mraku nekako uvidi dauistinu nema njegove barke. Odjednom mu sine tko je uzeo barku i u očajuzavapi:

− Bepina!!!Gavran na to odleti, a Lucijano brže-bolje otrči do kuće barba Luke i

stade mu mahnito lupati na vrata. Ubrzo začuje glas: − Ča lupaš, tovare, ka da su ti đavli za petama?! Lucijano poviče: − Izlazi vanka, Bepina je otišla sama na more s mojom barkom! Barba Luka istrča još onako u pidžami te se obojica sjure put rive.

Odvežu Lukinu barku te isplove iz lučice s upaljenim feralom na pramcubrodice. Nakon nekog vremena podignu se visoki valovi, a Bepinu još nisuugledali. Stanu je dozivati u noći, kadli feral osvijetli njenu krpenu lutkukako je tamo-amo bacaju valovi.

Lucijana obli ledeni znoj, izdaju ga koljena te se treskom spusti nabrodsku klupčicu, a barba Luka se uhvati za glavu i reče:

− Moramo natrag, prevrnit će nas valovi! Uto Lucijano pod svjetlom mjesečine u uskiptjelom moru ugleda bje-

linu svoje prevrnute barke „Šperance” i Bepinu kako se grčevito drži zakormilo. Bez razmišljanja skoči u more i počne bjesomučno grabiti premanjoj dok su ga valovi bacali na sve strane. Lucijano osjeti kako ga napuštasnaga, ali stisnu zube, nastavi plivati dalje te poviče:

− Tu sam, Bepina, ne puštaj barku! Bepina se okrene i veselo osmjehne, kao da nije utopljenik u pobje-

snjelom moru te odvikne:− Znala sam da ću vas naći, barba Lucijano! Lucijano se nemalo iznenadi kako ga je Bepina sada odmah prepozna-

la te joj pruži ruku da je primi, ali to više nije bila mlada snažna ruka, većuvenula, staračka. Lucijano se tužno nasmiješi i reče joj:

22

− Neka dite, neka bude ča biti triba… samo nek sam tebe naša!Zatim uprti Bepinu na leđa i stane plivati prema barba Lukinoj brodici

dok su ih velebni valovi dizali u nebesa pa zatim, noseći ih, bacali u ponore.Barba Luka ih zapazi kako se približavaju te baci mrežu prema njima

vičući im:− Uvatite mrižu! Mrižu uvatite! Lucijano, s Bepinom na leđima, uspije uhvatiti mrežu i barba Luka ih

stade vući prema brodici. Kad ih je dovukao pod svjetlo, pogleda u čudu,ugledavši sada ponovo ostarjeloga Lucijana. Primi Bepinu iz njegovih ruku,izvuče je na brodicu te uzvikne:

− Otkud ti, starino?! Ja sam mislija da si umra!? A di ti je sin?Lucijano mu, grčevito se držeći za mrežu, htjede odgovoriti, ali tada

ga poklopi golemi val što se dovaljao. Barba Luka krene prema rubu barkeu namjeri da skoči u pobjesnjelo more izvući ga, no onda mu prođe gla-vom kako bi brodicu, samu s Bepinom, opet prevrnuli valovi te samo u boličvrsto zažmiri, stisne zube i snažno zagrli Bepinu, jer je i sama htjela umore za Lucijanom. Kad se uplakana Bepina prestala otimati, Luka obrišesuzu što mu je kliznula niz staračko, od silnih bura ogrubjelo lice.

Lucijano je tonuo sve dublje i dublje kadli ugleda bijelo stvorenje štomu se polako približavalo kroz morsku tminu. Bio je to prekrasan bijelianđeo. Lucijano sa zadnjim iskrama života u sebi pomisli:

− Pa zar mi nisu poslali crnoga gavrana?Kad je sklopio oči, još začuje glas anđela koji mu nježno reče:− E, moj Lucijano, kako si zaslužio, tako ti je i poslano!

27

Jednom davno u Liburniji živio je dječak po imenu Petar. S petnaestnavršenih ljeta bio je jedini i pomalo razmaženi sin u dobrostojećoj obite-lji trgovaca pa je dane provodio bezbrižno u igri i veselju, ali nije mnogomario za druge niti se s drugom mladeži družio, već je nekako sam sebidovoljan bio. Najviše je uživao u ribolovu pa bi od ranog jutra satima samstrpljivo sjedio na obali rijeke Rječine, koja se onomad Tarsia zvala, čeka-jući da mu plovak zaigra. Kada bi se to dogodilo, zatitralo bi i njegovo srce,a ako bi ulov bio uspješan, njegov ponos činio se golemim poput brdaKičeja iza kojeg bi se uvijek javljale prve jutarnje zrake sunca.

Društvo mu je gotovo uvijek pravio neugledni pas mješanac koji ga jeneprestano pratio. Petar nije znao odakle je pas stigao niti pripada li ikomu.Kada bi dječak došao na rijeku, pas bi jednostavno izišao iz obližnjeg žbu-nja i sjeo kraj njega. Kad bi mu se koja, već uhvaćena riba otkvačila s udice,pas bi skakao i sprečavao je da se vrati u vodu. Petar nije mogao shvatitizašto pas dolazi svaki dan, jer mu ni na koji način nije pridavao posebnupažnju. Nije ga nikad ni pogladio, niti mu lijepo govorio, a kad bi mu dosa-dio, čak bi ga znao i otjerati. Tek tu i tamo bacio bi mu osušenu koricukruha i gledao kako je jede poput najslasnijeg objeda ikad spravljenog.

Jednog jutra pas nije došao, ali Petar nije ni mario za to. Čak mu jebilo i drago što je konačno sam. Iako nije želio da se psu dogodi neko zlo,nije ga uopće bilo briga gdje bi on mogao biti. Osim toga, jučer mu je otacpoklonio zlatnu udicu pa ju je žurio isprobati.

28

Tako je cijeli dan pecao sam, a kad je valjalo poći kući, on podigneštap, ali plovak ne htjede izići iz vode. Petar pomisli kako je udica zacijelozapela o nekakvo granje u vodi.

− Zašto mi je baš ova zlatna zapela?! Otac će se zacijelo ljutiti ako sevratim bez nje! − brinuo je.

Tako Petar odloži štap na obalu i pođe kući bez njega te potraži oca.Kada ga je našao, reče mu oprezno:

− Oče, danas sam lovio zlatnom udicom što si mi je poklonio! Uloviosam tucet riba i nadam se da je nikad neću izgubiti!

Otac se namršti:− I bolje ti je da je ne izgubiš, sine, jer to bi me jako naljutilo! Nisam

janje dao za nju da bi je zlatnu rijeci samo tako poklonio, nego da je imašna ponos što si moj sin!

Petar se rastuži, ali umjesto da prizna što se dogodilo, reče: − Ne boj se, oče, pazit ću na nju i nikad je neću izgubiti!Dječak tada ode do majke koja je spravljala objed. Kad ga vidje, obra-

duje mu se te ga upita:− Kako to da si se tako brzo iz ribolova vratio, sine?! Više ti ne priči-

njava zadovoljstvo?Petar spusti glavu i tužno će: − Nije to, majko, nego mi je očeva zlatna udica zapela u rijeci o neko

granje i ne mogu je otkvačiti! Možeš li mu ti to reći, molim te? Strah meda se ne naljuti na mene!

Sada mu se smrkne i mati te ga prekori: − Što si to učinio, nesretni dječače?! Znaš li kako je otac bio sretan

kad ti je kupio tu udicu?! Mogao je sebi dati izliti nakovanj, ali on je kupiotebi udicu! Idi i donesi je kako god znaš!

Vidjevši da nema druge, Petar se ponovo vrati do rijeke.

29

− Čega se oči boje, ruke naprave! − reče sam sebi i stade polako ula-ziti u rijeku. Nije bilo prvi put da se udica zakvačila za podvodnu travu iligranje, ali uvijek bi je nekako uspio iščupati, no ovaj put udica se izgledajako zaplela pa je Petar ulazio sve dublje i dublje u vodu.

Kad je već ušao u rijeku do ramena, odluči zaroniti da oslobodi udicupa uzme zrak i nastavi ići pod vodom prateći nategnutu uzicu. Kad je sti-gao do kraja, sav se zaprepasti. Udica se nije zakvačila za granje, nego zagolema soma, najvećega kojeg je ikada vidio.

Petar u očaju počne roniti prema površini da pobjegne od nemani, alikad je već skoro izišao na obalu, som ga zgrabi za nogu i počne vući natragu rijeku.

− Neee, molim te, nemoj, dat ću ti sve što hoćeš, samo me nemojpojesti! − plakao je i preklinjao Petar.

Som na trenutak zastane, otpusti dječakovu nogu i začuđeno upita:− A što bih ja to mogao htjeti, a da bi slađe bilo od lijepog, ugojenog

dječaka?!Petar je sav drhtao od straha.− Što god hoćeš, moj otac ima koza i konja! Evo dat će ti četiri koze

ako me pustiš!Som se zamisli i reče: − Hmm, koze mi inače vrlo prijaju, ali pustit ću te jedino ako mi nešto

drugo obećaš donijeti! Nešto mnogo, mnogo slađe, meni riječnim miljamadraže!

U Petru se ponovo rodi nada da bi se mogao izbaviti te upita neman: − Reci, što je to? Što to tako jako želiš?Som se, zlobno se cereći, unese Petru u lice i reče mu: − Ako imaš najboljeg prijatelja, nekoga tko bi dao svoj život za tebe,

njega bih pojeo još slađe, najslađe!Petar zaplače:

30

− Ali ja nemam takvoga prijatelja, odmalena su me učili da budemsam i da mi ne treba nitko!

Som se namršti:− Onda ćeš ipak ti napuniti moj želudac što kruli već danima, njemu

će biti svejedno, idemo! Som nastavi vući Petra u rijeku kako bi ga pojeo.− Čekaj, some, čekaj! Daj mi samo jedan dan! Možda nađem nekoga

tko bi to učinio za mene! − molio je Petar.Som opet zastane pa reče:− Dobro, dat ću ti jedan dan, samo jedan dan! Ako se do sutra nave-

čer ne vratiš na rijeku, pojest ću ti oca i majku kad budu tkaninu na sajamčamcem vozili pa ćeš i sam od gladi skapati!

Petar sav očajan krene natrag u selo kadli odjedanput, iz obližnjeg žbu-nja istrči pas i veselo zamaše repom Petru u pozdrav.

− Samo si mi ti sad nedostajao, linjavče! − jedva izusti Petar i ne osvr-ćući se nastavi hodati dok ga je pas veselo i ponosno pratio.

Petar se nije usudio ići kući da mu otac i mati ne saznaju što se zbiva,pa krene u susjedno selo.

− Što ću sada, znam da nitko ne želi umrijeti, kao ni ja! − širio je rukePetar.

Tako idući putem sretne prosjaka pa mu kaže: − Siromašni čovječe, ako umreš umjesto mene, moj će ti otac dati

deset konja!Prosjak se nato nasmije i odgovori: − Pa što će mi konji ako na onaj svijet odem? Kako ću u njima uživati?Petar tužno pogne glavu. − Znam, nevaljalo je to što te tražim, ali dok sam spašavao zlatnu

udicu iz rijeke, uhvatio me veliki som i rekao da će me pojesti ako nenađem nekoga tko će umrijeti umjesto mene! − potuži se Petar.

31

Prosjak se zamisli, a onda mu predloži:− Znam što ti je činiti, dječače! Tu u selu je jedan starac na samrti!

Nagovori ga da ode k somu, a konje daj njegovoj obitelji! Petar se razve-seli i potrči u selo.

Nakon što je saznao gdje živi starac na samrti, Petar dođe do njegovekuće. Kad je pristojno pozdravio začuđene ukućane, Petar priđe starčevojpostelji i upita ga:

− Hoćeš li umrijeti sada, umjesto sutra ili dan poslije, ako moj otacdade tvojoj obitelji petnaest konja?!

− Ne biram ja kad ću umrijeti, dječače! Nebo samo bira kad će vratasvoja za mene otvoriti − odvrati starac slabašnim glasom.

− Znam, nevaljalo je to što te tražim, ali dok sam spašavao zlatnuudicu, uhvatio me som i rekao da će me pojesti ako ne nađem nekoga tkoće umrijeti umjesto mene! − potuži se Petar.

Starčeva se obitelj na to ljutito uskomeša. Petru objasne da im je dražinjihov djed pa makar poživio još jedan jedini dan, nego stotinu konja, tega grubo izbace iz kuće. Ipak, doviknu mu da ode pitati u selu gubavaca tridana hoda od njihova sela. Petar ih posluša i pokunjeno ode.

Cijelo to vrijeme i dalje ga je pratio onaj pas lutalica, strpljivo slijediosvaki njegov korak te naposljetku krenuo za njim tražiti i gubavce. Tako suhodali tri dana bez hrane i vode dok se Petar naposljetku nije srušio odumora i žeđi. Pas kao da se uplašio dječakova posrtaja te poput vihorapohita nekamo u daljinu.

Dok mu je, već u bunilu, vruć vjetar pirkao u oči i osušene usne, Petarzapazi kako se pas vraća držeći u zubima jabuku. Petar mu se obraduje i reče:

− Eto, linjavče, jabukom si mi vratio za one korice kruha što sam tidavao! Hvala ti!

Voćka ga malo osvježi i on prvi put pogladi psa po glavi, ustane te udaljini spazi nastambe gubavaca.

32

Ušavši u selo, ubrzo bijahu okruženi desecima gubavaca. Ugledavši ih,Petar se toliko uplaši da zamalo zaplače od straha. Najstariji među njimakoji jedini nije bio bolestan, obrati se Petru:

− Ne boj se, dječače, mi možda strašno izgledamo, ali to nije ono štoje u našoj duši! Reci, kakva te nevolja donosi ovamo?

Petar, još uvijek uplašen izgledom gubavaca, tiho reče:− Moj otac dat će vam dvadeset konja ako jedan od vas danas umre

umjesto mene!Među gubavcima nastane žamor, a zatim opet progovori starac:− Dječače, život nam ionako nije drag, ali ako već moramo umrijeti

danas, reci nam barem − zašto?Petar spusti glavu i tiho reče:− Znam, nevaljalo je to što od vas tražim, ali dok sam spašavao zlat -

nu udicu iz rijeke, što mi ju je otac darovao, uhvatio me som i rekao da ćeme pojesti ako ne nađem nekoga tko će umrijeti umjesto mene! Ako se nevratim, onda će pojesti moje roditelje kad na sajam budu čamcem išli! −potuži se Petar.

Jedan od gubavaca nato mu odvrati:− Ništa nije vrijedno ljudskoga života! Zašto si izložio svoj život rije-

ci zbog jedne udice, pa makar bila i zlatna?! Petar odgovori: − Majka mi je rekla da se ne vraćam kući bez nje, a otac bi se strašno

naljutio da sazna kako sam je izgubio!Nato ga upita drugi gubavac:− A zašto misliš da je tvoj život vredniji od našeg?!

Petar uzvrati:− Vi ćete brzo umrijeti, a ja bih mogao živjeti još dugo jer sam

mlad…! Starac ga tada pogleda kao da mu je u očima sva tuga svijeta i reče mu:

33

− U redu, dječače, ja ću umrijeti umjesto tebe, ali imam jedan uvjet imoraš obećati da ćeš ga ispuniti!

Petar se osmjehne i primi starca pod ruku da krenu i ne sačekavši damu starac kaže o čemu je riječ:

− Hvala ti, dobri čovječe! Ja ću ti pokazati gdje te čeka som!Starac ga zaustavi te mu reče:− Nemoj misliti da se život samo tako dobiva na poklon! Umrijet ću

umjesto tebe ako ti ostaneš ovdje umjesto mene! Netko mora ići u selo pohranu ovoj mojoj jadnoj braći, jer bi inače svi pomrli! Možda to tebe, ocati i majku nauči da život vrijedi više no zlato! Onda, vrijedi li dogovor jošuvijek?!

Petar se zaprepasti, jer nije mogao zamisliti da bi mogao živjeti sgubavcima, možda i dobiti gubu i tako jezivo izgledati. Umjesto odgovora,on se dade u bijeg i tako je trčao sve dok se nije srušio od umora.

Ujutro ga probudi lavež onoga psa što ga je slijedio. Petar se ogleda ishvati da je na obali rijeke. Nije to bila ona njegova lijepa, travnata i grmo-vita obala, već blatna i muljevita, ali prije negoli je ustao, pred njega izvode izroni som i ljutito mu reče:

− Kasniš dva dana, dječače! Danas navečer bih ti majku i oca mogaopojesti kada se sa sajma budu vraćali! Jesi li našao nekoga da te zamijeni,govori sada?!

Petar zaplače, ponovo sjedne u blato i reče: − Nisam, some, ali nemoj mi pojesti oca i majku, jer od gladi ću i ja

bez njih skapati!Umjesto odgovora som širom razjapi usta i krene prema dječaku da ga

proguta, no tada se nenadano na soma zaleti pas i, želeći obraniti dječaka,uskoči ravno nemani u usta, a ovaj ih treskom zaklopi. Petar u bijesu iočaju potrči u vodu i stane rukama udarati soma, ali ga ovaj udari svojimteškim repom i odbaci natrag na obalu.

34

Dok je neman uranjala u vodu, još se jednom okrene prema Petru ireče mu:

− Hvala ti, najviše volim proždirati nesebične duše, a beskorisnepoput tvoje ostavljam žive da mi ih donose! Evo ti tvoja zlatna udica, dje-čače, i vidimo se kad je opet izgubiš!

Petar shvati što je učinio, gorko zaplače te zaviče: − Molim te, vrati mi mog psa, jer i njegov je život vredniji nego moj!Ipak, bilo je prekasno. Neman sa psom u raljama zaroni u dubine, a

Petar u očaju otrči u šumu gdje je danima hodao bez cilja i konačno paozbog iznemoglosti. Sutradan su ga u potrazi za hranom našli gubavci i kakoim prvi put nije rekao odakle dolazi, odveli su ga opet u svoje selo. Kad semalo oporavio, rekli su mu da je starac koji se brinuo za njih preminuo ida su sada svi osuđeni na polaganu i bolnu smrt od gladi i žeđi.

Petar je bio toliko potresen, ali i dirnut što su mu tako nesebično opro-stili, da ipak odluči ostati u njihovu selu i pomagati im umjesto plemenitastarca i više mu nije bilo važno ni hoće li i sam dobiti gubu. Kad je nakonnekoliko godina i zadnji gubavac preminuo, Petar se vratio ocu i majci kojisu bili toliko sretni što im se sin vratio da ga više nikada nisu ni prekorili.

Petar više nije bio onaj isti razmaženi i pomalo sebični dječak. Sada jeizrastao u zrelog i mudrog mladića, jer je istinski shvatio da nikakvo zlatoili svojina ne mogu biti vredniji od nečijeg života.

37

Jednom davno, u seocetu podno Velebita, živio je jedan vrijedni mli-nar. Imao je lijepu i dobru ženu, dvoje prekrasne djece, a posao mu je išaodobro pa mu ništa nije nedostajalo. Ipak, on bijaše silno nesretan jer nijebio bogat.

Jednoga ranog jutra, kad je nakratko izašao iz mlina pogledati svojeusjeve, vidje seoskog grbavca koji se poput vjetra s obronaka velebitskihsjurio, kao da ga svi vrazi gone. Kad ga je grbavac ugledao, stade uzbuđe-no vikati i pokazivati na svoja leđa. Kad je mlinar bolje pogledao, vidio jeda čovjek više nema grbe. Privučeni vikom i drekom, probuđeni seljani sta-doše se okupljati oko njih, ne mogavši se načuditi onomu što se dogodilogrbavcu pa ga upitaše:

− Kamo ti se djenula grba, grbavče?Grbavac uzbuđeno odvrati:− Eto me sa sajma iz sela s druge strane Velebita! Taman oko ponoći

prolažah kroz pastirsko groblje na vrhu planine, kadli ispred mene doletigolema sova! Prvo ustuknuh te pomislih da je sam đavao po mene došao,ali onda pred mene iskoči vilenjak Vid, što ljude zdravljem daruje!

− Gromkim glasom Vid me upita: Po što si došao, nesretniče? Ja muodgovorih da nisam došao ni po što, već slučajno prolazim, vraćajući se usvoje selo. Vilenjak se začudi mom odgovoru te me upita hoću li mu pro-dati svoju grbu. Ja mu u šali odvratih da hoću, kako ne bih, a on mi je uzmetek tako (!), dade mi pet zlatnika i evo me pred vama, zdrav i čio, i još ćuse dobro najesti u krčmi za zlatnike koje mi je dao!

38

Grbavac još nije pravo ni završio rečenicu, a mještani se raspametiše isvi koji su imali neku tegobu potrčaše prema Velebitu, a s njima i mlinar.Ljudi se nakon nekog vremena domogoše prvih obronaka te se stadošepenjati uz planinu. Dva pastira što su tu ovce pasla zabezeknuše se tomgomilom što se mahnito verala uzbrdo te upitaše jednoga od njih:

− Što se to loše zbilo da na Velebit bježite, ljudi?!Ovaj ih pošteno i ne pogleda, ali odvrati:− Ama nije loše, nego vilenjak Vid na vrhu planine sve boljke čudom

liječi! Eno je grbavca izliječio da više nema grbe!Kad su to čuli, pastiri ostaviše ovce šarplanincu da ih čuva te i oni

pođoše riješiti svoje tegobe.Tako su pred ponoć već svi stigli na malo pastirsko groblje pri vrhu

planine. Na stećak ispred njih prvo doleti sova te zahuče, a potom prednjih iz mraka stupi vilenjak. Umjesto da se iznenadi koliko je svijeta pohr-lilo, on ih zadovoljnim smiješkom upita:

− Eh, koliko vas je! Po što ste došli, nesretnici?!I tada mu svaki pridošli seljan reče svoje tegobe. Vid bi svakoga upi-

tao hoće li mu prodati to što ga boli, a kad bi dobio potvrdan odgovor −on bi im tu tegobu uzeo, tako ih izliječio, i još svakomu dao nekoliko zlat-nika. Zadnji je na red došao mlinar.

Kad je vilenjak vidio da mu se mlinar ustručava prići, pristupi onnjemu, pa mu reče:

− Što se nećkaš, nesretniče? Ne oklijevaj, već reci po što si došao?!Mlinar odgovori:− Ja imam zdravlje, ja sam došao od tebe tražiti bogatstvo, ako imaš

kakvo da mi daš!Vid zakrivi glavu, u čudu počne obilaziti mlinara i ogledavati ga sa

svih strana, a onda mu reče:− Dobro, ali ako ti dam bogatstvo, ti mi onda moraš dati sve svoje boljke!

39

Mlinar to jedva dočeka pa odgovori:− Uzmi što ti srce želi!Vid opet zakrivi glavu pa upita:− Imaš li giht, to mi treba?Mlinar odgovori da nema.Vid upita:− Imaš li strumu, to dobro plaćam?Mlinar odgovori da nema.Vid malo promisli, pa upita:− Imaš li bolne kosti, to će mi dobro doći za koji dan?Mlinar odgovori:− Nemam ni to!Vid se sada već smrkne pa nastavi:− A imaš li sušicu, već sam kupio jednu, ali dvije su dvije!Mlinar mu odgovori:− Dragi vilenjače, nažalost, ni to nemam!Vilenjak će na to:− A nisi ni grbav, vidim… e, pa kad je tako, onda zbori sada, smeta li

ti da ti dam bogatstvo, a zauzvrat uzmem tvoje dobro zdravlje?Mlinar nikada u životu nije bio bolestan te kao iz puške odgovori:− Uzmi ga, ne treba mi!Vid mu tada uzme zdravlje, a dade mu škrinju punu zlatnika te nesta-

de u noći ostavljajući ga samoga na groblju.Zora je svitala, a mlinar se sam veselo vraćao u selo sa škrinjom zlat-

nika i nije ga smetalo što sada ima strumu, grbu, bolne kosti i sušicu. Kadje stigao pred svoju kuću, taman su zakukurikali prvi pijetlovi, a on stadelupati po vratima, vičući:

− Ženo, ženo! Bogati smo! Otvori vrata da vidiš škrinju zlatnika štoti nosim!

40

Žena veselo poskoči otvoriti mu vrata, jer se zabrinula što ga nemacijeloga dana i noći, ali kad ga ugleda onakvog izmučenog svim tim bole-štinama, skoro se skameni pa ga plačući upita:

− Ajme, što uradi od sebe, mužu?Mlinar počne jako kašljati, ali ne obraćajući pažnju na to, reče ženi:− Sve ću ti ispričati, ali sada mi postelju spremi da se odmorim od puta!Žena mu se ispriječi da ne uđe u vlastitu kuću, pa kaže:− Ne možeš u kuću, jer imaš sušicu pa će se djeca razboljeti od tebe i

umrijeti!… Hajde spavati u štalu dok se ne zaliječiš!I tako mlinar pođe spavati u štalu, podstavi si meke slame i sijena, ali

se ništa ne naspava, jer mu je smetala grba pa se već ranim jutrom uputi uselo kako bi kupio sve što dosad nije mogao.

Nije prešao ni stotinu stopa kad ga ožegne bol u nogama i leđima tese vrati po konja. Kako je jahao selom, svi ga gledaše s nevjericom, jer nijebio ni pola čovjeka od onog snažnog i zdravog mlinara. Kad je nakupovaosve za čime mu je srce čeznulo, zastade pred krčmom da objeduje, jer bija-še ogladnio.

No čim je prag krčme prešao, ljudi brže-bolje stanu ustajati od stolo-va i izlaziti van, jer je nekada naočiti mlinar sad više nalikovao na nakazunego na čovjeka. Tako on ostade sam s krčmaricom te naruči bogat objed,no kad ga je dobio, shvati da ne može gotovo ništa pojesti, jer mu je stru-ma smetala pri gutanju.

On plati i s mukom izađe pred krčmu te se primi za korito iz kojegasu mu pili konji da se odmori. Tad se ugleda u vodi te se i sam užasne svo-jega novog lika pa gorko reče:

− Što li sam zbog zlatnika od sebe učinio?! Ali znadem što mi je čini-ti... Idem vilenjaku da mi vrati moje zdravlje!

I tako se on popne na mulu, a onda se, čvrsto je držeći za vrat daonako slab ne ispadne, uputi pravac Velebita. Bilo je već blizu ponoći kad

41

se više mrtav nego živ dovukao do pastirskoga groblja. Kao i prvi put, donjega najprije doleti sova, a onda pred njega iskoči vilenjak, i kao da ganikad prije vidio nije, upita:

− Po što si došao, nesretniče?Mlinar, stišćući zube od boli, odgovori:− Po svoje zdravlje sam došao, Vide!Vilenjak se zadovoljno počeše po bradici te reče:− Drago mi je da si se predomislio! Vrati mi moje zlatnike, a evo tebi

tvoje zdravlje!Mlinar posramljeno spusti glavu te prizna: − Nemam više tvoje zlat-

nike! Kupio sam sve što sam htio, a ranije nisam mogao kupiti!Vid se sada smrkne pa slegne ramenima i kaže:− Dogovor je dogovor… Idi, radi i zaradi ponovo one zlatnike pa

kada i zadnji zlatnik skupiš, ti ponovo dođi i otkupi svoje zdravlje!Mlinar se pokunjeno vrati u selo, proda pošto-poto robu što ju je

kupio da povrati barem dio zlatnika, a onda ga je čekalo deset godinateškoga rada, prije no što je skupio i zadnji zlatnik. Obitelj mu je živjelaskromnije no ikada, ali žena i djeca voljeli su ga i bili sretni što će im otacnapokon dobiti svoje zdravlje natrag i biti ono što je nekad bio.

I tako, jednoga dana mlinar ponovo zajaše mulu, sa zlatnicima se uputiput pastirskoga groblja te ih o ponoći preda vilenjaku.

Ovaj mu tada konačno vrati njegovo zdravlje i pouči ga:− Idi sada, živi i budi zadovoljan onim što imaš!Tako i bijaše, mlinar mu zahvali, vrati se svojoj obitelji konačno sre-

tan, jer sada je u dubini srca znao da su njegova prekrasna djeca, njegovadobra žena i dobro zdravlje njegovo najveće bogatstvo.

45

Prije mnogo, mnogo ljeta bilo jedno malo selo onkraj mora, gdje su svidisali kao jedno tijelo. Netko bi odmahnuo rukom i ustvrdio da nisu imaliništa, jer živjeli su jednostavno, u kućicama složenim od stijena koje je sadauspavani vulkan davno izbacio iz svoje tajnovite utrobe, a hranu bi pripre-mali na zajedničkom ognjištu. U guštari oko sela same su pasle šarene kozi-ce koje bi natrag o podne dozivali zvoncem. Kad bi se kozice vratile, ženei djeca pošli bi do uvale gdje bi dočekivali svoje muževe i očeve koji bi sevraćali s ribarenja. Ako bi ulov bio dobar, cijelo selo bi se veselilo, a akone bi, opet svi bijahu jednako sretni već i zato što su se ribari vratili živi izdravi. Zato bi neki drugi ipak rekli da su imali sve.

Ako se neki ribar zbog strašnih oluja ne bi uspio vratiti iz uskiptjelogmora, seljani bi zapalili veliki krijes oko kojega bi se onda svi okupili i usuzama pjevali drevne pjesme, koje su se prenosile s koljena na koljeno,kako ribareva duša ne bi bila usamljena na putu prema nebu. Vjerovali suda duše ribara u olujnim noćima Stvoritelju nosi vjetar koji fijuče u stije-nama uz obalu.

Jedan mali djevojčurak iz sela bio je osobito zadivljen tim pričama.Seljani su je prozvali Vjetropirka. Ne iz današnjih pobuda, kada tako zove-mo one u koje se ne možemo pouzdati, već zato što bi znala otići na obalui satima sjediti uz otvore u stijenama, kroz koje bi odnekud fićukao tajčarobni vjetar, pirio i mrsio joj duge vlasi. No ni to joj dovoljno bilo nije,

46

jer navečer bi baku ispitivala o dušama potonulih ribara, koje je baka jed-nom, kad je i sama bila dijete, na trenutak i vidjela. No samo krajičkomoka.

Iako bi Vjetropirki cijelo tijelo drhtalo dok je slušala bakinu priču, onanije osjećala strah, već samo veliko, preveliko uzbuđenje.

U selu su voljeli Vjetropirku, iako su je zbog njene opčinjenosti vje-trom smatrali pomalo neobičnom, jer su je viđali kako ćakula s njim.Mislila je da je vjetar dobro biće, a da se naljuti samo kad su ljudi nevalja-li. Svi su se znali šaliti s njom zbog toga i pitati je što im poručuje vjetar, aonda bi joj od milja uvijek štogod poklonili. Postolar bi joj napravio novepostole, mljekar bi joj dao trokutić sira, ribar bi joj dao najljepši biser kojibi našao u moru. Zauzvrat bi samo htjeli vidjeti njen anđeoski osmijeh.Voljeli su i drugu dječicu u selu, ali svi su znali da je Vjetropirka posebnate nitko nije bio jalan.

A bio je dobra srca taj slatki curetak. Ponekad dok bi slatko snivala, iznjene sobe čuli bi je kako u snu govori:

− Ponesi me, vjetre, ponesi! Do moga none me donesi! Nono je bio njen djedica, ostao zagrljen negdje u plavim njedrima

mora. Oplakan, opjevan i nikada zaboravljen.

Jednoga dana, nakon šaku prohujalih ljeta, Vjetropirka, sada već sta-sita djevojka, nakon berbe uživala je u grozdu na postelji od kamenjara.Odjednom, začuje neobičnu graju u selu. Pridigne se i brzo popne na liti-cu odakle joj se selo pružalo kao na dlanu. Ugleda čovjeka s neobičnimšeširom kako u selo ulazi u čudnoj kočiji koju nisu vukli konji, pa ni magar-ci. Namjesto uzdi, čovjek je u rukama držao nešto sasvim nalik kotaču pase Vjetropirka, misleći da sanja, nije mogla načuditi kako se ta kočija uopćekreće. Znatiželjka kakva je bila, sjurila se poput brdske kozice u selo i

47

među okupljenim seljanima, koji su šaputali da se nekakav šjor vratija izAmerike, ugledala pridošlicu.

I on je ugledao nju, ali u njegovu pogledu nije mogla osjetiti niti pro-čitati išta. Gledao ju je ravnodušno, kao da je ona neki pas lutalica, nedo-stojna njegove pažnje.

Vjetropirka među okupljenima zapazi i svoju majku te je povuče nastranu i upita:

− Ko nam je ovo doša, majko? Došljak je u to vrijeme poput purana što se šepiri stajao pored svoga

automobila, posve novoga svjetskog čuda i onako „svisoka” o nečemu ra -zgovarao sa seljanima.

Majka joj odgovori:− To je šjor Šime! Ka zelenbać se otisnija brodom u svit, i eto nam ga

nakon trideset lita, živog i zdravog, ali i imućnog, kako se vidi! Vjetropirka se začudi i upita: − A što znači biti imućan, majko?Majka se blago nasmiješi: − Ne znaš ti što je to, je li, drago dite? To je kad imaš sve i ništa ti ne

manjka u životu! Vjetropirka je opet u čudu pogleda: − A po čemu je onda bolji od nas, ni nama ništa ne manjka! I mi smo

onda imućni, i što ako nemamo tu čudnu karocu što je valjda vitar nosi, itu smišnu nošnju s konopčićen oko vrata!

Majka je pogladi po kosi, pa reče: − Nismo jednaki, dite moje! Nas hrani ova škrta zemlja i kad nas neće

kiša, skoro pa smo gladni! On je zaradi puno šoldi u svitu i sagradit će ovdisvoju tvornicu! Zaposlit će naše ljude!

Vjetropirka ju je gledala ne trepćući:

48

− A šta će činit u toj tvornici? Majka je pogleda pomalo zabrinuto te reče: − Ne znam, kćerce, ali tribalo bi nam svima bolje biti!

I zaista, za neko vrijeme, tvornica šjor Šime, velika poput tuceta nji-hovih malenih kamenih kuća bi podignuta, ali je iznutra još uvijek bila pra-zna i nitko nije znao što će se u njoj zapravo proizvoditi. Vjetropirka ju jeu čudu gledala sa svoje litice, ali se vremenom i prestala brinuti, jer je izgle-dalo da će ta velika siva zgrada koja je potpuno izmijenila bajkoviti izgledsela zauvijek i ostati prazna.

Iako sada više nije bila dijete, Vjetropirka je još uvijek ćakulala s vje-trom. Jednoga dana tako dođe na svoju liticu i počne ga zazivati:

− Vitre, dragi vitre, reci mi što vidiš tamo preko mora i planina?! Vjetar zahuče jače i počne fićukati kroz stijene.− Ma što to pričaš, kompanjone? Kakve to goleme ptice u daljini lete,

a krilima ne moraju zamahivati?! Ma takvo nešto ne postoji!… Joj, kakobih to volila vidit!

Vjetar zafijuče još jače, a Vjetropirka će zabrinuto:− Što još zboriš, vitre? Da odem majci po novu opravu, jer dolazi

nevera i bit će joj hladno?! Evo letiiiiiim, nosi me kompanjone!!!Poviče i sjuri se niz brdo do kuće u kojoj je živio seoski krojač. Tamo

je već u gostima bio šjor Šime pa Vjetropirka iznenađeno ustukne. Krojačse digne sa stolice i srdačno krene prema Vjetropirki:

− Dođi dite, priđi! Upoznaj šjor Šimu, dobar je čovik! Vjetropirka plaho pruži ruku prema Šimi koji je mlako primi i nešto

nerazumljivo promrmlja. Krojač se ponovno okrene prema Vjetropirki kaoda to nije primijetio i upita je:

− Kojim dobrom, srićo moja?! Vjetropirka sramežljivo spusti pogled i tiho reče:

49

− Mojoj majci triba nova oprava, jer dolazi nevera i bit će joj hladno!Ja ću vam za to trideset dana sukna prati!

Krojač u nevjerici iskolači oči: − Ma što to govoriš, nesritno dite!? Kakvo pranje sukna?! Zar s tim

svilenim ručicama? Evo ti najtoplija oprava i neka majka poljubi tako bri-žnu kćercu!

Krojač joj pruži opravu, a ona mu se zahvalno nasmiješi i polako,neodlučno izađe s opravom kroz vrata. Krojač se ponovo okrene premaŠimi:

− Eto vidiš, Šime, to ti je moja nadnica! Njen osmih mi je podarijasnagu da pokrpam još deset oprava, iako mi se to prije nije dalo! To ja ču -dom zovem!

Šime se kratko nakašlje, a zatim zamisli pa reče: − Hm, hm, zar ti to tako sa svima? Prvo radiš pa onda poklanjaš, a ne

naplatiš svoju muku? Krojač odmahne rukom: − Ma, Šime, drugima uzmem nešto sitno, tek toliko, ali Vitropirki

nikad ništa, ona je blago ovoga sela! Šime se još više uozbilji:− A po čemu je to ona blago ovoga sela kad samo dođe i uzima što joj

se prohtje? Nego, hajde da se ja i ti dogovorimo nešto... Bi li ti htio imatiautomobil poput mene?

Krojač zastane da razmisli: − Pa, Gospe ti, zapravo i bih, ali kako, ja sam samo seoski krojač? Šime iznenada ustane i digne ruku u zrak s uperenim kažiprstom: − E pa ovako, od danas ćeš početi raditi za mene! Preselit ćeš svoju

radnju u moju tvornicu! Ja ću te plaćati pravim šoldima da jednoga dana iti zaslužiš automobil i da gospar kao ja budeš! Za nikoga više nema besplat-nih oprava pa ni za tu Vrtirepku! Je li to dogovoreno?

50

Krojač pogne glavu, a onda tiho prozbori: − Dogovoreno je... Rečeno bi i učinjeno pa istoga toga dana, na čuđenje cijeloga sela, kro-

jač preseli sva sukna i alate u šjor Šiminu tvornicu.

Sutradan je Vjetropirka, nakon što je cijeli dan lila znoj kopajući uvrtu, otrčala u šumu kako bi pozdravila drveće i ptice i našla pokoji zalu-tali lahor da proćakula malo s njime. Kad je u šumi došla do jedne čistine,legne na nju i zatvori oči. Uskoro na licu osjeti lagan povjetarac. Sva se ra -zveseli i još sklopljenih očiju upita:

− Lahore mili, reci mi, što vidiš tamo daleko iznad mora i planina? Lahor zašušti kroz drveće, a Vjetropirka zahihoće: − Ma što to govoriš? Kakva je to crna gusjenica što huči poput sove i

ljude sa sobom nosi u daljine? Nema takvog čega! Baš takvo dite nisam!Lahor se u dahu pretvori u vjetar te zašušti jače i stade povijati grane,

a Vjetropirka uplašeno otvori oči: − Zar stvarno, kompanjone moj? Moj dragi otac se razboliva i tribat

će ići onome vidaru iza Vučje gore? Valja mi poći kod ribara da ga pitamima li koji biser da mi vidaru za nagradu dade!

Ustane ona tako s postelje od trave i otrči iz šumarka prema ribarevojkućici. Unutra je već bio šjor Šime. Kad ugleda Vjetropirku na vratima,namršti se i okrene glavu u stranu.

Kad ju je ugledao ribar, veselo poskoči sa stolice i pođe prema njoj: − Evo moje krasotice, lipše no svi biseri što sam ih ikad naša! E, da,

upoznaj šjor Šimu, dobar je čovik! Ona ponovo plaho pruži ruku prema Šimi kao da se već nisu upozna-

li, a on je opet mlako primi i ponovno samo nešto sebi u bradu promrm-lja. Vjetropirka se okrene prema ribaru i stade bez daha govoriti:

− Slušajte, barba Niko, otac mi se razboliva i morat će poći daleko,

51

sve do onog vidara iza Vučje gore! Imate li koji biser, tribat će mu da neštoostavi za konačište i da ostane za nagradu vidaru!

Ribar se nasmiješi i raširi ruke: − Divojko, divojko mila! Još tri bisera imam, i rado ću ti jednog dati!

Želim još puno lita viđat tvog oca snažnog i zdravog! I tako ribar prođe do malog visećeg ormara na zidu, uzme drvenu

kutijicu i iz nje izvadi sjajni biser. Nježno ga položi Vjetropirki na dlan, pakaza:

− Uzmi, dite, i neka je sa srićom i tebi i tvom ocu! Vjetropirka se zahvalno osmijehne i reče: − Hvala na vašoj dobroti, za to ću vam trideset dana mriže krpati! Ribar se uhvati za glavu, porumeni, i samo što mu se ne počne pušiti

iz glave: − Ma kakvo krpanje mriža, pa ti i ne znaš kako se to radi, samo bi

povridila te slatke ručice! Idi i neka otac zagrli tako brižnu kćer! Vjetropirka se okrene i ode, a ribar ugleda Šimu kako u nevjerici maše

glavom te ga upita: − Što mašete glavom, šjor Šime, da vam nije propuh uši uvatija? Šime ostade ozbiljan te ga upita: − Cccc, zar ti uvijek tako? Ploviš, pržiš se na suncu, život na kocku

stavljaš, a onda bisere svakome poklanjaš? Ribar slegne ramenima: − Pa moram ljudima u nevolji priskočit! Eto je čovik bolestan, a i nije

Vitropirka bilo tko, njena sreća i mene čini sritnim! Zbog njene dobrote icrni đava bi poželija bila krila!

Šime rupcem obriše znoj sa čela i prstima popravi brke: − Ma o kakvoj ti dobroti govoriš kad ona dođe i samo uzima što joj

se prohtje?! E, to su ti baš đavolja posla! Reci ti meni, bi li ti htio imatiautomobil poput moga?

52

Ribar se zamisli pa reče: − Ne triba vam to meni, šjor Šime, ja plovim po moru, imam svoju

barku! Šime se sad smrkne: − A reci ti meni, bi li htio da se i tvoja djeca muče i kruh zarađuju

gorko, kao ti? Ribar se sad dublje zamisli pa kaza: − Hm, pa to ne bih, a zašto me to pitaš? Šimi se osmjehne brk: − Pa ja i ti ćemo se lako dogovoriti, od sada sav svoj ulov, a posebno

bisere (!), donosi na prodaju kod mene u tvornicu, a ja ću te plaćati šoldi-ma kako bi ti djecu svoju u škole poslao, da im ne bude teško kao tebi!Usput budi rečeno, nema više besplatnih riba ni bisera ni za koga, pa ni zatu Vjetromorku! Je li to dogovoreno?

Ribar pogleda po svojoj kolibi onako kao da tek sad vidi koliko je bije-dna, počeška se po glavi i onda potvrdno kimne glavom i reče:

− Bit će tako, Šime! Na dicu moram mislit, na dicu!

I tako je od toga dana ribar sav ulov nosio Šimi koji ga je prodavao usvojoj tvornici, a ribaru je novcem plaćao njegov dogovoreni dio.Međutim, nije to bio zadnji posao koji je šjor Šime sklopio. Nakon kroja-ča i ribara, na razne je načine nagovorio sve seoske meštre da počnu radi-ti za njega. I uskoro, nitko više nije razmjenjivao usluge ni dobra i nitko siviše nije međusobno pomagao. Za sve što su trebali, seljani su sada mora-li k Šimi, a ako nisu imali što dati za ono što im je trebalo, Šime im je toupisivao kao dug u svoju malu crnu knjižicu. Uskoro je došla velika suša iseljani više nisu imali čime plaćati usluge meštara, pa tako ni Šimi nisumogli vraćati ono što su mu ostali dužni. Šime im je počeo prisvajati vrto-ve, maslinike, pa i cijela imanja, pravdajući to njihovim dugom. Meštri su

53

prolazili nešto bolje. Sada su imali prave pravcate šolde, ali su morali gle-dati kako njihovi suseljani sve više propadaju. Ipak, nisu baš ništa činilikako bi to promijenili.

Jednoga dana Vjetropirka je išla obrati smokvu, kadli ugleda ženukako plače pokraj puta, dok je svoje čedo čvrsto stiskala u njedrima. Spustise na koljena do nje i upita je:

− Što plačete, šjora Magda, valjda vam nije dite bolesno? Žena podigne pogled, dok su joj krupne suze tekle niz lice i reče: − Nije bolesno, Vitropirko, ali je gladno! Išla sam do mlikara u šjor

Šiminu tvornicu da mi da mlika ili sira, ali ne smije dati, ili neće! Suša mije pojela sav pomidor, nemam mu čime platiti!

Vjetropirka odmah skoči na noge: − Čekajte ovdi, gospojo Magda, vidjela sam barba Niku u lučici, tra-

žit ću ga biser da vam dade! Dat ću mu za to sve smokve što naberem! Vjetropirka se sjuri prema moru i ugleda ribara kako upravo isplov-

ljava. Stade mu vikati da se vrati, ali kako je nije čuo, ona skoči u more ipočne plivati za barkom i vikati:

− Barba Niko, barba Niko, vratite se! Vitar mi je reka da će nevera!Okrenite se, molim vas, i šjora Magda vas triba!

I ribar se konačno okrene i pogleda je, ali to više nije bio onaj na -smiješeni srčani pogled, već joj se učini kao da je na barci umjesto ribaranamršteni šjor Šime. Vjetropirka prestane plivati i neko vrijeme ostanetužno gledati ribara kako se sve više udaljava prema pučini. Tad ponovootpliva na obalu i zamoli šjoru Magdu da je još malo pričeka i otrči s koša-rom prema smokvi.

Nakon što je obrala smokvu, Vjetropirka ljutito uleti u šjor Šiminutvornicu, a kad ga ugleda, ljutito se obruši na njega:

54

− Što to činite, zli čoviče? Što ste to učinili od sela, ne bojite li seGospoda? Evo vam smokve, dajte mi mliko za šjoru Magdu!

Šime se samo posprdno nasmiješi, zapali debelu cigaru te reče:− A što sam to učinio, mala? Ove vrijedne ljude konačno više nitko ne

izrabljuje! Posebno ti! Vrijeđa te što više nema besplatnih stvari za tebe, je li? Vjetropirka skoro iskipti od bijesa: − Ja sam tu najmanje važna, zlikovče! Ovo je selo živilo u slozi, svi su

si međusobno pomagali! Ako ko nije ima, dobija bi, pa bi vratija kad biima! Svi smo bili sretni, kako to ne razumite?!

Šime otpuhne veliki dim ravno Vjetropirki u lice i počne se glasnosmijati:

− Sretni?! Hahahaha, nisam ovdje došao da bi ljudi bili sretni! Osimtoga, da su stvarno bili zadovoljni onim što imaju, ne bi sami došli k meni!Svi meštri sada rade za mene! Nitko ih tjerao nije, samo njihova glad zašoldima! Sada uzmi tamo kod mljekara kanticu mlijeka i gubi se iz mojetvornice! Usput budi rečeno, danas ću posjetiti oca ti i majku! Jako mi, jakoduguju, ali mislim da znam kako ću naplatiti taj dug!

I tako Vjetropirka otrči iz tvornice i odnese mlijeko šjori Magdi, a ondasjedne na svoju liticu, gdje je plakala satima i satima. Čekala je da puhne vje-tar i kaže joj što da radi, no ni daška vjetra bilo nije. Ipak, daleko na hori-zontu približavala se velika nevera.

U isto vrijeme šjor Šime sjedne u svoj automobil i seoskom kaldrmomkrene prema kući njenih roditelja. Kako se približavao njihovoj kući, i olujase sve više približavala selu. Gromovi su u daljini tresli sve jače, a munje suparale nebo. Kad je konačno stigao, Šime zaustavi automobil, izađe iz njega,pogleda u nebo te prkosno reče:

− Vidim da dolaziš, olujo, vidim… ali nitko me neće zaustaviti daodem po ono što mi pripada, pa čak ni ti!

55

Zatim krene prema vratima, ali prije negoli je ušao, ugleda Vjetropirkuna njenoj litici kako širi ruke prema nebu i pjevušeći čeka svoga kompanjo-na vjetra.

Šime u nevjerici zavrti glavom i uđe u kuću. Tamo zatekne Vje tro -pirkina oca i majku kako šutke sjede za praznim stolom.

Šime odmakne slobodnu stolicu te također sjedne.Kako je Šime zatvorio vrata, vani konačno zapuše vjetar. Vjetropirku

sada obasja radost te poviče:− Vratija si se, kompanjone moj! Reci mi, što vidiš iza mora i plani-

na? Promalja li se iza ovoga crnila makar i mršava nada? Što postoji tamona drugom kraju svita? Vidiš li sunce i oblake od svile? Vidiš li sretne inasmijane ljude?

Vjetar sada zapuše tako da je gotovo odnese s litice. Vjetropirka posr-ne na stijene tako da sirota razbije koljena, ali ona i ne obrati pažnju na to,već molećivo upita:

− Što mi to govoriš, vitre? A di to puno bisnih ljudi hita i poput mravadrugi mravinjak gazi? Zar tamo grmi i sijeva još jače? Oli se ljute jedni nadruge? Zašto se ne moremo svi volit i sretni živit?

U kući, nakon duže mučne šutnje, Šime progovori: − ... Ovo nije drago ni meni, a vama znam da pogotovo nije, ali vi

znate da je došlo vrijeme naplate vašega duga. Ja znam da nemate čime vra-titi, jer je bila suša i sve posađeno je propalo… Ipak, lako se možemo dogo-voriti... Oprostit ću vam dug, ako mi date svoju kćer za ženu!

Otac se digne od stola i zamahne rukom na Šimu kao da će ga porav -nati s crvenom zemljom. Ipak, samo mu sruši cilindar s glave i poviče:

− Okani se moje kćeri, tate, jer dostojan nisi niti da joj ime izgovoriš! Šime hladno podigne cilindar s poda, stavi ga ponovo na glavu i

reče:

56

− Kako hoćete, ništa joj nedostajalo ne bi, a ni vama! Osim toga, nitkovas nije tjerao da uzimate što ne možete vratiti, vi ste došli k meni, ne zabo-ravite to!

Majka digne glavu, dok joj je suza tekla niz obraz i spuštala se na usnupa reče:

− Pristajemo, šjor Šime, ja ću joj to reći! Znam da će to ona učinit zanas, ali učinite li vi njoj nešto nažao, gorit ćete na onome svitu!

Šime ustane od stola i reče: − Onda smo se dogovorili! Usput budi rečeno, eno nje tamo na

onome njenom brdu. Idi pa joj kaži da se spremi i pođe sa mnom!

Dok je Vjetropirki na litici vjetar mrsio kosu, a more je zapljuskivalo svo-jom pjenom, ona zapazi kako iz njene kuće izlaze zajedno barba Šime, majkajoj i otac. Ponovo se okrene prema moru, tužno spusti glavu te tiho reče:

− Znam, vitre, već znam da su mu dali moju ruku, jer jadni drugo višenemaju, ali nikad me taj zli čovik imati neće! Ponesi me, vitre, ponesi! Domoga me none odnesi!

Vjetropirka se pusti s litice u pobjesnjelo more. Kad su je u zagrljaj pri-mila modra njedra, nevera pobjesni dokraja, ričući poput ranjenog zmaja,a njenoj majci zaklecaju koljena te posrne i zavapi:

− Neeee, dite moje jedino!Njen muž je nekako jedva primi da ne padne na zemlju dok je nevera

bjesnila sve jače te i sam zarida:− Anđele naš mili!Šime obriše s čela hladni znoj, što ga je oblio, te ustukne i krene prema

svom automobilu govoreći sam sebi:− Eto ti nevolje! Bolje da nisam ovdje!Šjor Šime uskoči u svoj automobil s namjerom da pobjegne, ali vjetar

počne tako strahovito puhati da se automobil nije mogao pomaknuti s mjesta.

57

Tada se iz nebesa stušti i gromoglasni pljusak koji natopi motor šjor Šimi-na automobila i on se u trzajima, poput umiruće zvijeri, ugasi.

Privučeni vikom, počnu se okupljati ljudi iz okolnih kuća da vide štose događa. Vidjevši to, Šime poviče:

− Ljudi, pogurajte auto! Tko bude gurao, dobit će šolde!No mogao je samo zapanjeno gledati kako nitko ne obraća pažnju na

njega i njegov auto pa poviče još glasnije:− Šolde, ljudi, dobit ćete šolde!Kad shvati da njegove riječi odlaze u vjetar, Šime duboko uzdahne i

sjedne u automobil da se skloni od kiše, dok su se svi ostali mještani sku-pili na litici i strepeći gledali dolje prema pobješnjelom moru. Postolar seuhvati za glavu i zavapi:

− Ajme, jadno dite, šta učini?!Šjora Magda ljutito se okrene prema muškima i poviče:− Šta čekate, muškardini?! Skačite za njom ili ću ja!Krojač na te riječi brzo stade skidati cipele pa se još zadnji put okrene

prema svima i reče:− Evo, skačem, ako mi se šta dogodi, pazite mi dite!Tad se iza obližnje hridi ukaže ribareva barka što se vraćala u luku te

seljani stadu vikati i dozivati:− Niko! Barba Niko! Vitropirka je pala u more! Pala je u more!Barba Niko zapazi da mu ljudi nešto viču odozgora, ali kako je puha-

la bura i glasno su šumjeli valovi, nije odmah shvatio što se događa. Tadzapazi Vjetropirkine zlatne vlasi u moru te odmah skoči u divlje, uskovit-lano plavetnilo. Nakon borbe s golemim valovima, nekako je uspije dovu-ći do svoje barke. Barba Niko je čvrsto zagrli bojeći se najgoreg, no onaubrzo otvori oči, a ribarevo lice ponovo obasja iskonska radost. Vjetro -pirka ga pogleda i tiho mu reče:

− Šjor Niko, vratili ste mi se!

58

Ribar uzme vesla u ruke da se barka ne razbije o hrid te odgovori:− Jesam, dite drago, vratija sam se! A zašto si u bezdan skakala, tugo moja?Vjetropirka zažmiri i tužno će:− Otac i mati su me morali dati Šimi da nam ne otme sve što imamo,

ali nikojim šoldima se ne more moje srce kupit! Barba Niko duboko uzdahne, istovremeno se boreći održati barku da

je valovi ne prevrnu te jedva izusti:− E, sad će moje srce prepuknit! Ako moreš, oprosti nam svima! Sad

znamo što nam je činit!Zatim iz svega grla zaviče prema svjetini na litici: − Ljudi, ljudi! Onaj đava Šime tija je kupit našu Vitropirku za šolde

ka da je ona živina, a ne čovik!Šjora Magda odmah uzvrati:− Jeste li čuli, ljudi, vanka iz sela s tim zlom!Tad poviče i postolar:− Di je taj nesritnik?! Bolje da ga ne vidim!Krojač se okrene tražeći Šimu pogledom, a onda ga ugleda kako se

skrio od nevere u svom automobilu. Pokaže prstom prema njemu pa po -viče:

− Eno ga tamo, sakrija se u svoju karocu da ne kisne! Vjetropirkin otac riknu poput lava:− Uvatimo ga!Seljani potrče prema Šiminu automobilu i stanu ga silom vaditi iz

njega. Šime se stade otimati vičući:− Pustite me! Nisam ja ništa kriv! Samo sam vam htio pomoći da ne

ostanete bez svega!Vjetropirkin otac bijesno ga pogleda te mu odvrati:− Ti si jasno pokaza šta si tija! Već kad si doša ovdi, bija si imućan i

ima si sve o čemu smo mi ostali samo sanjati mogli, ali nikad ti nije bilo

59

dosta! Šoldi su ti izili dušu, Šime! Ti više nisi čovik! Ljudi, rušite tu tvor-nicu da više ne gledamo to ruglo!

I tako, seljani u bijesu do temelja razrušiše šjor Šiminu tvornicu, auto-mobil mu gurnu niz liticu u more, a njega samog dovedu do izlaza iz selate mu rekoše:

− Odlazi! Vraćaj se tamo oklen si doša! I da te nikada više nismo vidi-li ovdi!

Seljani krenuše natrag prema selu, a Šime se primi za glavu i zavapi:− Nemojte tako! U tvornici su mi ostali svi šoldi! Budite ljudi!Seljani se, međutim, niti ne okrenuše na njegova zapomaganja te zagr-

ljeni nastaviše put svojih kuća, a on ostade posred puta sam, prljav i posveizgužvane oprave. Tako je šjor Šime, ponižen, i uz to još ostavši bez svega,zauvijek otišao iz sela, a seljani su o sutonu zapalili najveći krijes što ga jetaj kraj ikada vidio te su sretni duboko u noć svojoj Vjetropirki pjevali naj-ljepše pjesme. Dok su je svi gledali s ljubavlju i divljenjem, ona im na -smiješeno reče:

− Ljudi moji dragi! Sad ste dobili natrag jedni druge i obećajte mi dato više nikada nećete izgubiti!

I tako su se u selo vratili dobrota, ljubav, sloga i zajedništvo, i svi sukonačno duboko u svom biću shvatili da je to puno vrednije od bilo kakvih„šoldi”.

63

Nekad davno, još u brončano doba, u Panoniji je živio dječak poimenu Jambrek. Njegov otac bio je poznat kao veliki ratnik i Jambrek sesilno trudio rasti što brže ne bi li i on zadobio silno poštovanje poputnjega.

Od malih nogu trčao bi šumama i šikarama s lukom i strijelom, a kadbi uzeo očevu dugu motku za gacanje po močvarama, svi seljani stali bi seod srca smijati jer bi se, onako mali, uvijek sapleo o nju i pao licem u blato.Jambreka bi to jako uvrijedilo pa bi svaki put pobjegao daleko, daleko.

Tako jednom, trčeći bijesno kroz šumu, ugleda miša i od ljutnje gastade naganjati sve dok miš ne pobježe u svoju rupu.

− Zašto me progoniš, što sam ti učinio?! − bojažljivo upita miš izsvoga skloništa.

Jambrek se nadmoćno nadvije nad rupu te progovori:− Ja sam Jambrek, uskoro ću biti veliki ratnik i svi će me se u šumi

bojati kao ti sada! Bit ćeš moj prvi plijen! − reče, podigne očevu motku tepočne rovati po mišjoj rupi ne bi li je proširio i ulovio miša. Miš pobjegnedublje u zemlju te izbjegne zlu sudbinu, ali mu Jambrek jadnom ipak mot-kom prignječi jednu nožicu.

Drugi dan Jambrek je krišom pratio lovce u lovu na lisice, no kad jelisica u bijegu od lovaca krenula prema njemu, Jambrek se dade u paničanbijeg. To su vidjeli i lovci te je stadoše loviti i grohotom se smijati. Jambrekje znao da će ga sada zadirkivati u selu, pa kad je trčeći šumom naišao na

64

pauna, odluči „vratiti” svoju hrabrost te počupa paunu perje i stade senjime kititi.

− Zašto si mi počupao perje? − tužno ga upita paun.− U selu ću reći da nisam bježao od lisice, nego da sam spazio tebe i

potom te ulovio! − grubo mu odgovori Jambrek i tako okićen kočopernose zaputi ka selu.

Kad se vratio u selo, našao je oca kako priprema strijele za sutrašnjilov. Jambrek mu pristupi i reče:

− Oče, već sam velik i jak! Hitar sam poput vuka i mudar poput sove!Spreman sam za ispit hrabrosti!

Otac se okrene prema njemu, nasmiješi se i reče:− Sine, kamo žuriš, tek ti je deset ljeta?!Jambrek odmahne glavom:− Ne, oče, vidi ova gizdava pera! Vješto sam ulovio pauna, a i mišu

sam rekao da će me se cijela šuma uskoro morati čuvati, jer ću biti velikilovac!

Otac ga zabrinuto pogleda te mu kaže:− Sine, moraš poštovati svakog stvora u šumi, jer da nema njih, ska-

pali bismo od gladi! Ako ti paun ne treba za jelo, ne smiješ ga osramotitičupajući mu perje, jer će se šuma okrenuti protiv nas!

Jambrek, kao da uopće nije slušao oca, reče:− Molim te, oče, reci starješinama da sam spreman za ispit hrabrosti,

i to već sutra!Otac se prvo zamisli pa reče:− Dobro sine, ako misliš da si spreman, sutra ćeš nam to i pokazati...Sutradan se sastao seoski savjet te odlučio da će Jambreka golorukog

poslati u dio šume koji su zvali Garonjina šuma, jer je to tada bio domgorostasnog crnog vepra Garonje, gdje će morati provesti cijelu noć ipokušati ga nadmudriti da ga ne nanjuši i ne pojede. Tako su Jambreku

65

žene iz sela namazale tijelo bojama za koje su vjerovale da će ga štititi odzvijeri i dječak je krenuo put Garonjine šume.

Kad je već zašao duboko u šumu, Jambrek sretne ježa.− Kamo si se zaputio? − upita ga jež.Jambrek ga svisoka pogleda i odgovori:− Idem u Garonjinu šumu kako bih ga nadmudrio i tako zaslužio

postati ratnikom!Jež ga pogleda kao da je sišao s uma i uzvikne:− Nitko iole mudar ne ide u taj dio šume, ti očito ne želiš lovcem

postati, nego lovinom!Jambrek se podrugljivo podsmjehne:− E, ja nisam poput drugih! Popet ću se na najviše drvo i prespavati

na njemu! Tako Garonja neće ni moći do mene pa ću se sutra vratiti u selokao veliki lovac!

− Slušaj, dječače, ti ne znaš ništa o Garonji! Penjanje na drvo ti ništaneće pomoći jer Garonja može…! − htjede ga upozoriti jež.

− Šuti, pikavče, dosta mi je tvojih jadikovki! − prekine Jambrek ježa,podigne ga i nabode ga naopačke njegovim bodljama u truli panj, tako dase mogao samo bespomoćno koprcati na leđima.

− Zašto si to učinio, samo sam ti htio pomoći dobrim savjetom?! −upita ga tužno jež.

− To će te naučiti da se ne praviš pametan! − reče Jambrek i nastavisvojim putem ostavivši ježa u nevolji.

Za neko vrijeme Jambrek je dobio osjećaj da ga netko prati, ali kad bise osvrnuo, ne bi vidio nikoga pa je pomislio da to prođe gdjekoja životi-nja i pogleda ga usput iz prikrajka.

Za svaki slučaj, od dijela srušenog drva izradi malu praćku i nastavioprezno dalje svojim putem. Odjednom ugleda hrpu nekakvih kostiju štosu obješene kao upozorenje visjele s grana i sledi mu se krv u žilama, jer se

66

sjetio kako mu je otac kazao da one označavaju početak Garonjine šume.Čim je kročio nekoliko koraka dalje, odmah potrči, dohvati se za prvonagnuto stablo i uzvere se na njega, namjeravajući provesti svoj naum daprobdije gore noć i tako nadmudri Garonju. Tako, dok je sjedio na stablu,polako se počela spuštati noć pa sam sebe zaveže užetom oko pasa za drvo,da ne bi u snu pao s njega.

Dok se na drvetu borio sa snom, nije primijetio da se u tami premanjegovu drvetu počela šuljati golema crna sjena. Odjednom mjesečina os -vijetli golema zastrašujućeg vepra koji napravi tri kruga oko drveta, apotom se osovi na zadnje noge i počne se verati na njega. Jambrek se trgneiz drijemeža, jer osjeti da je nešto zatreslo stablo, a zatim zapazi ljutog stvo-ra obasjanog mjesečinom kako mu se približava.

Dječak odmah pomisli da je to Garonja te cikne, brže-bolje se odveže,skoči s drveta na zemlju te stane bježati da spasi glavu. Vepar se takođerspusti niz drvo i stane ga progoniti. Jambrek počne vrištati i zvati upomoć,ali u gustoj šumi nije bilo nikoga tko bi mu mogao pomoći.

Tada opazi miša kojemu je zgnječio nogu i zavapi:− Mišu, ti znaš gdje su sve pećine i jame, pomozi mi da se sakrijem od

Garonje!Miš će sažalno:− Pomogao bih ti, dragi dječače, ali avaj! Sklonište je daleko, a mene

boli noga pa ti ga ne mogu pokazati!Jambrek ostavi miša i stade bježati dalje kroz gustu šumu, dok su ga

grane nemilice šibale po zarumenjenom licu. Odjednom spazi pauna kakospava u svome gnijezdu i zacvili:

− Paune, paune! Molim te, sakrij me od Garonje, jer će me pojesti!Paun polako otvori oči i reče mu:− Rado bih to učinio, dječače, ali počupao si mi perje pa te nemam

čime sakriti!

67

Jambrek već osjeti kako mu vepar diše za vratom i učini mu se kakomu neće moći pobjeći te zadnjim snagama potrči još jače, preskoči potok,uzvere se na brdašce i tamo ugleda ježa.

− Ježu, ti imaš bodlje! Spasi me od Garonje, jer će me uživati za veče-ru! − zarida Jambrek.

Jež se tek maloprije oslobodio iz onoga panja pa iscrpljen jedva ipogleda Jambreka te mu tiho reče:

− Dječače, zaista bih te pokušao spasiti, ali otupio si mi bodlje, više nemogu nikome ništa!

Jež lagano ode svojim putem, a Jambrek se okrene i vidi da mu jevepar odmah iza leđa te zavapi:

− Čekaj, nemoj me pojesti, molim te! Ne želim više biti ratnik, ja samjoš dijete!

Garonja zastane, na Jambrekov užas osovi se na zadnje noge, ali zatim,poput nekog čuda, iz njegove kože izađe Jambrekov otac. Spusti se nakoljena, privije uplašenog sina na grudi te mu reče:

− Jambrek, sine moj... slušaj me sada dobro... ne bih te nikad izložiopogibelji pa ni ono gdje si bio nije bila Garonjina šuma, ali želio sam dasâm uvidiš kako si se prema svima nevaljalo ophodio! Jesi li sada naučiosvoju lekciju? − upita ga.

− Jesam, oče! Osjećam stid što sam mučio manje stvorove od sebe!Od sada ću im biti prijatelj, a biti ratnik, to ću postati kad budem velik imudar kao ti ! Oprosti mi, oče!

Kad je to čuo, otac se istinski obraduje i reče mu:− Sine, bit ćeš ono što budeš želio biti, a sada budi ono trebaš biti −

veselo i razigrano dijete! Rekavši to, on zagrli sina te zajedno krenu natrag kući na počinak.

71

Jednom davno, u malom hrvatskom mjestu onkraj Zagreb grada,Dugom Selu, rodio se dječačić po imenu Ferdo. Bio je to radostan, dobro-dušan dječačić kojega je voljelo cijelo selo. Nažalost, obitelj mu je bila siro-mašna pa su jedne teške zime, kad je Ferdo imao svega tri godine, njegovimajka, otac i sestra umrli od hladnoće, a malenog su na sam Božić prona-šli žandari, jedva živog, umotanog u četiri debele deke i odnijeli ga u žan-darmeriju kako bi se barem malo ugrijao. Čim je osjetio malo topline, dje-čačić je odmah živnuo i stao veselo trčkarati među žandarima koji su kar-tali, bučno se prepirući i polako pijuckajući vrući čaj. Od pare što je suklja-la iz čaja maglili su se prozori kroz čija je labava okna fijukao jak vjetar štoje vani raznosio snijeg − čas ovamo, čas onamo. Dok je Ferdo zadivljenogledao mršavo božićno drvce, jedan mlađi žandar, Josip, mirno je sjedio postrani i tužno promatrao Ferdinu nevinu razigranost. Drugi, stariji žandar,što se sav unio u igru vatreno se prepirući čije su karte jače, pogleda mla-doga kolegu i namršti se te mu dobaci:

− Ne misli na to dijete! Dobro znaš da ga čeka sirotište! Zbog ovakvesurove studeni bit će ih još barem tucet takvih!

Josip duboko uzdahne i žalosno mu odvrati:− Da... znam! Ali tako mi je milo ovo dijete… Kada bih ga barem

mogao uzeti k sebi!− Da ga i uzmeš, ne možeš spasiti cijeli svijet! Kao što rekoh, nesret-

nika je uvijek bilo i bit će! − odvrati mu stariji.

72

I tako je došlo jutro… Josip, koji je stražario cijele noći, pomilujeFerdu po glavi kako bi ga probudio. Dječačić odmah poskoči i radosno gapogleda svojim krupnim, znatiželjnim očima.

− Vrijeme je da krenemo, prijatelju mali! − reče mu Josip. − Krenimo, krenimo! − veselo ponovi Ferdo, istežući svoje sićušne ručice.Josip ga toplo obuče, još ga umota u deku te krene s njim put sirotišta.Kad je stigao, pokuca na teška željezna vrata i obuze ga osjećaj kao da

kucanje odzvanja satima i satima. Vrata mu otvori jedna od časnih sestarašto su brinule o djeci, a Josip joj preda Ferdu u ruke i reče joj:

− Evo vam povjeravam ovoga dječaka. Obitelj mu je od studeni pomr-la! Čuvajte mi ga dobro, jer ću doći po njega čim budem mogao!

Zatim pomiluje dječaka po glavi i reče mu:− Obećavam ti, mali prijatelju, da ću ubrzo doći po tebe!

Međutim, od žandarova obećanja prošle su četiri godine, a on mu,nitko nije znao zašto, nije dolazio čak ni u posjete.

Za to vrijeme Ferdo je izrastao u krasnog dječaka. Svaki je dan uzaludčekao svog žandara da dođe po njega, ali još nije gubio nadu. Ni narav muse nije promijenila − i dalje je bio vedar, nestašan, u srcu zlatan i svi su gau sirotištu voljeli. No, danju radostan Ferdo, cijelu bi noć u snu plakao initko ga ne bi mogao probuditi ili ga utješiti. Svi su to znali pa su prije spa-vanja u uši stavljali sir, jer izgleda da pomoći nije bilo, a onda bi im noćutaj sir iz ušiju ispadao, pa bi se svi vrtjeli, gnijezdili, sir tražili, pa ga pono-vo stavljali, i nitko nije spavao kako treba, ali se nitko s jutrom na Ferdune bi ljutio.

Nažalost, kada su ga, zato što bješe lijepo plavokoso i plavooko dije-te, nekoliko puta htjeli i usvojiti, svi bi ga za nekoliko dana, očiju oteklihod nespavanja, vraćali u sirotište, kao da je u pitanju roba s greškom, a nedijete koje treba strpljenja, ljubavi i utjehe.

73

Tako, iako ni kriv ni dužan, postao je dijete koje nitko nije želio, a onje sam zbog toga sve više patio. Ipak, najviše ga je rastuživalo to što je kona-čno sebi priznao da njegov žandar Josip vjerojatno nikada neće doći ponjega.

A Josip se u međuvremenu oženio, dobio dvoje dječice i godinamanaporno i nakon žandarske službe dodatno radio kako bi svojoj obiteljimogao priuštiti pristojan dom. Često je mislio na obećanje koje je daoFerdi, ali je ipak oklijevao da ode po njega, jer bi se uvijek sjetio riječi sta-rog žandara kako usvajanjem jednog djeteta ne može spasiti cijeli svijet.

A Ferdo? Njemu se polako otvarao novi svijet. Kroz neko je vrijemeprvi put otkrio rupu u ogradi sirotišta i iskrao se van, na cestu, gdje jeupravo prolazila kočija. Kočijaš ga spazi u zadnji čas i panično povuče uzdeda ga konji ne bi pregazili. Ferdo se nije uplašio, jer je kočiju vidio samo sprozora i nije znao da je mogao nastradati. Umjesto toga nasmiješi se koči-jašu, i još uvijek stojeći nasred puta, upita ga:

− Kamo toliko žuriš, striče?Kočijaš se primi za glavu. − Ma kakav sam ti ja stric, nesretniče! S puta mi se skloni, čekaju me

putnici! Zakasnim li, drugu će kočiju odabrati!Ferdo ga upita:− Voziš li i djecu?Kočijaš skine šešir da obriše znoj sa čela. − I magarce vozim… ako plate!Ferdi zasjaše oči.− Hoćete li mene povesti ako vam poljubim ruku?Kočijaš se sada nasmije. − Pa ne znam, nisam dama, niti sam fratar da mi ruku ljubiš! A gdje

su ti otac i majka kad ovako lutaš sam?Ferdo spusti pogled i tiho mu odvrati:

74

− Zaspali su, jer im je bilo hladno!Kočijaš tada pogleda Ferdu, pa rupu u ogradi sirotišta te spazi kako

mu s jednog prozora uzbuđeno maše jedna časna sestra, a druga trčiprema njima. Kad je stigla do njih, svojim rukama obgrli Ferdu i čvrsto gastisne.

− Dijete nesretno, moglo si nastradati! Hvala ti što si ga zaustavio,kočijašu!

Kočijaš digne šešir u pozdrav i nastavi dalje, a časna sestra prebaciFerdu preko ramena i stane ga škakljati dok ga je nosila natrag.

− Ti, mala zločestoćo! Sad ćeš podove ribati, jer si neposlušan!Tako i bi, Ferdo je uzeo staru četku i kantu punu vode, jer je dobio

zadatak da izriba pod u jednom malom hodniku u kojemu se jedva okre-nuti mogao, ali on je uživao i u tome pa su mu silom morali iščupati četkuiz ruke dok je on molio da izriba još koji hodnik. Tu noć Ferdo nije mogaospavati, jer je mislio na novi svijet koji je otkrio.

Od toga dana često bi bježao izvan ograde sirotišta. Lutao je blatnja-vim ulicama, poljima, šumarcima. Pjevajući bi se naganjao s mačkama ipsima, dosađivao sladoledarima, sve dok ga neki žandar, vatrogasac ilidobronamjernik ne bi pronašao i vratio natrag u sirotište. Koliko da su godčasne u sirotištu pazile na njega, on bi uvijek našao načina da pobjegne.Posljednji put kad je pobjegao, bilo je drukčije…

Ferdo je prešao cijeli Martin Breg i već dva dana lutao selima s njego-ve druge strane, tako da ga nitko nije mogao naći, a on se nije znao samvratiti u sirotište. Bio je već dobro izmoren i gladan kada ga odjednomnetko pozove:

− Hej, mali!Ferdo se okrene i ugleda poznatog kočijaša.− Dobar dan, gospodine! − nasmiješi se Ferdo, iako je bio malaksao.− Jesi li se izgubio? − upita kočijaš.

75

− Malo! − veselo će Ferdo.− Hoćeš li da te povezem? − upita kočijaš.− Pa htio bih, ali ne možete, jer ne vozite nikoga ako nema novaca, a

ja nemam! − slegne ramenima Ferdo.− Znaš što, mali, platit ćeš mi kad budeš mogao! Hajde, skoči gore!

− pozove ga kočijaš.Ferdo se popne na sjedalo uz kočijaša, osvrne se oko sebe, pa upita:− A kamo idete sada?Kočijaš zatrese uzde te konji krenu.− U Zagreb grad! − odgovori kočijaš.− Mogu li s vama? − upita Ferdo.Kočijaš se zamisli te reče:− Pa, još nije toliko zima, možda bi i mogao, ali što bi rekle tvoje

časne?Ferdo mu ne odgovori, već se zagleda u kočijašev zamotuljak iz koje-

ga je primamljivo mirisalo po dimljenom mesu.− Koliko dugo nisi nešto prizalogajio? − upita ga kočijaš.Ferdo se primi za trbuh te digne glavicu kao da se pokušava sjetiti:− Od prekjučer, mislim, ali nisam baš jako gladan! Kočijaš zabrinuto

kimne glavom, uzme smotuljak te ga pruži Ferdi koji navali kao da nikadau životu jeo nije.

Kočijaš izvadi iz neke drvene kutije još jedan kaput te zaogrne Ferdu damu ne bude hladno. Tako su dugo, dugo putovali dok naposljetku nisu stigliu Zagreb grad. Ferdo je bio zadivljen njegovom veličinom i sjajem te nijemogao progovoriti ni riječ, već je netremice gutao svaki blješteći izlog, pozla-ćene kočije što su im dolazile ususret, prekrasno obučene dame što su za rukuvodile svoju djecu i gospodu s aktovkama i cilindrima kako nekamo žure.

− Kako je krasno, kao iz bajke! − izusti Ferdo, a usta mu još pod doj-mom ostadoše otvorena.

76

Kočijaš ga pogleda tako zadivljenog, nasmiješi se i stane povlačiti uzdepa mu reče:

− Eto, mali, stigli smo… sad ćemo se malo okrijepiti pa uskoro kre-ćemo natrag. Ja ću putnicima skinuti kofere s kočije, a nove ću kofere uto-variti. Ti protegni noge, ali ne idi daleko da se ne bi izgubio!

I tako, dok je kočijaš bio zauzet koferima, Ferdo odluči malo prošeta-ti i virnuti u izloge. Tako dođe do izloga zalagaonice i u njemu ugleda li -hvara kako navija malu drvenu glazbenu škrinjicu. Kada ju je navio, otvo-rio je poklopac i ponovo stavio u izlog. Ferdo ugleda malog anđela koji jesvirao harfu i začuje slatke zvukove uspavanke. Ubrzo osjeti kako mu suzapotekne niz obraz... bila je to ista melodija koju mu je još u zipki pjevuši-la njegova majka. Ferdo se odvaži ući u zalagaonicu te s unutrašnje stranestane promatrati škrinjicu koju je lihvar odložio u izlog. Tusti, bradati li -hvar jedno vrijeme nije obraćao pažnju na Ferdu, ali kad se zalagaonicaispraznila, shvati da dječak već duže vrijeme gleda u škrinjicu.

− Što hoćeš, ti mali? − grubo ga upita dubokim, hrapavim glasom.− Ja bih htio ovu škrinjicu što svira! − razveseli se Ferdo što ga netko

iz tako velikoga grada pita nešto.− Imaš li novaca? − upita ga mrko lihvar.− Nemam, mogu li vam donijeti kad budem imao? − ozbiljno upita

Ferdo.Vidjevši da Ferdo nema novaca, lihvar se naljuti, izađe iza pulta i

grubo gurne Ferdu van, dobacivši mu:− Gubi se, nemam ja vremena za prosjake!Ferdo zatetura i lupi glavicom u drveni potporanj što se nalazio ispred

zalagaonice. Zavrti mu se i zamuti u glavi te više nije znao s koje je stranedošao pa stane očajnički trčati lijevo-desno ne bi li ugledao svog kočijaša,ali ga nije nikako mogao pronaći.

Kočijaš je u to vrijeme teška srca krenuo natrag za Dugo Selo bez

77

Ferde, jer mu je u kočiju ušao jedan nestrpljivi i oholi putnik te nije imaovremena tražiti ga. Tko zna što će biti s jadnim djetetom!? mislio je, aliništa nije mogao učiniti.

Ferdo je ubrzo shvatio da se izgubio pa se pomirio s time i stao bescilj-no lutati ulicama, ne znajući što da radi.

Odjednom, na jednim vratima ugleda natpis: TRAŽI SE MALI OD KUHINJE

Na trenutak zastane, a zatim se približi i pokuca. Iznutra ga kroz pro-zor spazi krčmareva žena te mu otvori vrata.

Ferdo progovori: − Dobar dan, tražite li vi maloga od kuhinje?Krčmarica se nasmiješi i odgovori:− Da, a zašto te to zanima?Ferdo podigne ruke i reče:− Zar se i on izgubio kao i ja? Ako hoćete, pomoći ću vam da ga nađete!Žena se od srca nasmije i reče mu:− Pa ti znaš čitati, to je stvarno lijepo!Ferdo ostade ozbil