24 Glas KonciLt BRal Sl-s2BOŽIĆ~.

• Kakoje slavljen Božićuzatvoru, kako u rovu, a kako na brodu

»MofiUtedll(fnas'je".hranloi spasio«

se, branimo svoje živote. Već ostalegodine uvrijeme raca bile su drukčije.

Kad su završila borbena djelovanja,bilo je puno ljepše. Bio je neki krhkimir, a Božić je bio ljepši. Bila je Bad­nja večer puno drukčija. Dok su jednibili za Božić kod svojih kuća, drugi subili za Novu godinu. Božićna porukamira na terenu još teža kad djeli svi­jet slavi mir, a mi u roVIL Bez obzirana rat, Božićjeuvijek donosio veseljemeđu vojnike. Pripremili bi se i krozsakramente sa svojim svećenicama.

Dolazili lIU nam na bojišnicu, tu sunas ispovijedali i molili. Oni su nasbodrili, davali nam snagtL Uvijek sunas upozoravali da ne činimo zlo­ane, da ostanemo ljudL Put i vodi­lja bio nam je Bog, jer tko se obraća

Bogu tko s Bogom živi ima snagu.Danas je teško promatrati što se

sve događa u ljudskim srdma ikakavjeodnos'prema braniteljima. Bio sami ja topnik i tužno mi je kad danasnetko traži topriičkednevnike, jt!r toje-progon branitelja. Imam topnički

dnevnik u srcu. Mogu otići u Hag inositi svoj dnevnikuSImVodiosamga u studenome 1991. Imali smo šestgranaca ina jednu našu granatu agre-­sar ih je vračao po tisuĆIL Hrvatska jestvorena krvlju inikoga nije napada­la. Danas>je treBamo čuvati i slavitiBožić u duhu, a mi ga branitelji sla­vimo u snepnji i ponovno molimo:Dodi Isuse u moje srce.'

»Isus traži kutku, il mi Hl'Yi1tslwce

Ante Marević, dragovoljac od1991, kaže da je za Božić molio za mirte da ne dođe do sukoba na terenu..Mi'branitelji nismo željeli nikomeoduzeti život, nego smo samo branilisvoju domovinu. Kad vas taj osje­ćaj prožme iu sukobu stt.>s neprija­teljem, vi tražite mir. Mene je 1991.zarekao Božić na terena Svaki je rartežak, a pogotovo kad si slabiji. Možečovjek biti jak, ali kad dođe u sukobmalo je normalnih ljudi dau tom su­kobu žele oduzeti nekome život. Po-

»Bio sam i ja topnik i tužno mi kad danas netko traži tOPiprogon branitelja. Imam topnički dnevnik u srcu. Mogu (dnevnik u srcu. Vodio sam ga u studenome 1991. Imali srnašu granatu agresor ih je vraćao po tisuću. Hrvatska je ~

napadala. Danas je trebamo ~uvati i slaviti Božić u duhu,u strepnji i ponovno molimo: Dođi, Isuse, u moje srce.«

e lllitnJ BOBt s tugom I nadom Ani. MaIl!Vita I GOrdanI MU5UIina

UPrijelOmnid hrvatske povi­jesti, u vrijeme agresije nahrvatski narod 1991. mnogi

su vjemid proveli Božić pod kišomgranaca, uskloništiITia, u progonstvU.O tome kako su Božić proveli na ra­tiŠtu govore dragovoljci i'vereraniDomovinskog raca Gordan Musulini Ante Marević iz župe Scaševica kodPloča.

Tufan Iveseo BaHtMusulin živi sa suprugom i troje

djece u Scaševid i ističe da je Boguzahvalan što imamo slobodnu Hr­vatsku išro je oscao živ tijekom rata..U Htvatsku vojsku pristupio sam usrpnju 1991. na početku same oku- ,padje hrvatske države: Uključio samse u topništvo Zbora narodne gardei bio sam na južnom bojiŠtu., kažeMusulin. •Uprosincu 1991. uvrijemeBožiĆl zatekao sam seu mjestu Ima-­tica na južnom bojištIL

Istodobno bio je tužan iveseo mojBožić' Na jednoj stranibranili'smosvoju državu daleko od kuće u misli­ma na svoje roditelje, svoje bližnje isjećali ih se svakog trenutka u moli­tvama. Ja na ratištu oni u kući. Imamčetiri brata i tri sestre, dakle osmeronas je bilo u kućL Svi su prolazili krozmisli i molitvu. Bilo je teško kad si urovu, a svi slave slobodu i mir - jer jeBožić - a mi s puškom u rud u roVILNije bilo dovoljno ni hrane, a bila jezima. Moj Božić bio jeponos i tuga. Je-.dina misao je bila kako obraniti svojurodnu grudu, obraniti svoju državu.

Promišljao sam: Večeras je Bad­nja večer, a ja sam u roVIL Isus dolaziu djeli svijet pa će i u moj rov. Moliosam, svrati se Isuse i k meni II rov,daj mi snage, daj nam mir. Osjećaose cada Božić u zraku. Običaje kojesmo imali kod svojih kuća u malomsimboličnom smislu prenijeli smona !:lajišre. l dok se pucalo, mi smopripremili svoju bor i kitili ga. Bilismo veseli i ponosni, jer je Božić, anadrugoj strani tužni jer se puca, ratuje

»Svrati se, Isui k meni u rov·

bacili u ondašnju Ušticu i ondje smoprovele dv;J. mjeseca u ()zni. Bilo jemučno i ružno gledati kako mUČe iubijaju ljude. Moja sestra Anica niješutjela nego je rekla istinu pa su jpjpoizbijali sve zube i polomili prste.Sjećam se i jednedjevojke koju su do­veli s Usa idržali je dva dana zatvore­nuu nužniku, aondaje-odveliu njezi­no selo icama jeubili. Isto takosjećam

se dvojice mladića, Bubala i Šuška, temučenja koje,je Ozna nad njima či­

nila. Imali su po 22 godine. Jedan danodveli su Bubala i ubili ga, a što je sdrugim bilo, nisam vidjela. Nisam sebojala smrti, jeru tomnenutku imalasam snagu koju mi je Bog davao. Uvi­jeksam promišljalada je Bog na mojojstrani jerse borim za istinu, za pravdu,a Bogu sam se scalno molila.

Uzatvoru srnobile za Božić 1947. Utom trenutku svašta se moca po glavi,vraćaju seslikedjetinjstVa ionih božić­

nih radosti na jednoj strani, ana drugojstranineizvjesnost.To jebio moj Božićuoči dana izricanja presude. Umislimami jebiosamo BOg, njegov dolazak nasvijet i moje iščekivanje. Već sam prer­postavila što me čelGl prema riječima

upozorenja osječkog partizana.Toga Božića promišljalasam o Ve­

likom petku o križu, o Isusovim pat­njama. Osuđene smo točno drugidanBožića, dakle na Stjepandan. l samBožićbio mi le kao idrugi dani, jer bilismo u iščekivanju što će se dogoditi.Promišljala sam pa i fsus je patio odštalice kad se rodio do pribijanj,! nakriž. On nam je bio pur i nisam sum­njala u Božju providnost, jer On vodi

svijet. Jer; iako je Isus došao kao dijetekoje je r.ođeno u štalid, ipak ga je tunetko prihvatio idao mu smještaj.

Iz Uštice su nas prebaciliu Mostaruistr.$ll zatvorgdje smo oscale četi­

,. Ii nijes~ća. Kroz sve me držala vjera,,:'sqagi inolitve. Imala sam Svoj moli­.tvenik od kojeg se nisam odvajala'od

'< dana djetinjstva i iz kojeg sam molila'j~ sobom ga nosila. UMostaru su mi '

:;f'gtođuzeli, na Što~ se usprotildla."'Moj molitvenik bio je'dio.mene. No,

nisu mi dopustili imari molitvenikdok me nisu osudili i prebaciliu Zeni­m Nas četiri osudene smo na zatvor­ske kazne po dvije godine. Majka jebila 17 mjesed u zatvatu, dok smo misestre dobile po dvije godine.

Kad smo došli u Zenicu u zatvor,dali su mi moj molitvenik, dakle on jedošao za mnom. Uzatvoru je u jednojsobi bila 21 žena iz mog kraja s kOji­ma smo majka i moje sestre robijall

kraćeg vremena mlađu sestru pustili Mnoge od njih nisu znale čicati pada ide kući jerje najmlađa sestra imala sam ja redovito predmalila iz svogII godina i ostala je sama. Gale nas je molitvenika. To je bio naš zajednički

ispitivao, a jedan partizan, koji je bio molitvenik koji nas je sve spasio.iz Osijeka,odmahnamje rekao da će U zatvoru su svi dani isti što senas provesti u zatvor i da ćemO odle- tiče onih marerijalnih stvari, pa cakažatiu ZenicL lakoje bilo teško, nisam i Božić' Bila jeglad, neimaština. znalise plašila, jer znala sam da nisam ni- smo da je caj dan Božić, a onda osje­zašto kriva. ćaji još više prorade. Na jednoj strani. SamO'Smo se Bogu mglile, jerzna- svjesni Srna da je izvan zatvora bla­le smo da nam nitko nišca ne može, goscanje kakvo-takvo, ali je sloboda,ako je Bog uz~ Odatle su nas pre- dok smo mi u zatvoru bile gladne, is-

, . paćene. Kad znadeš da»Znali smo da je taj dan Božić, a onda osjećaji još lJiše je Isus tu i da ti nitko

prorade. Na jednoj strani svjesni smo da je !zoon ništa ne može, onda jezatllOra blagostanje ka/wo-taklJo, ali je sloboda, dok i to lakše.

Prijetila je opasnostsmo mi u zatvoru bilegladne, ispaćene. Kad znadeš da i od onih koji ~u nasje Isus tu i da ti nitko ništa~može, onda je i to lakše.« pratili pa srno morale

međusobno prepričati

svoje vjer~ke osjećaje. Ukoliko bi ne­koga otlcrili da slavi javno Božić, ondabi dobio dodamo još kazna Zato smonastojale biti slobodne, jernajljepŠi jeBožić kad si-u srcu slobodan. Ni naj­veći zatvori ne mogu slomiti čovjekakoji ima vjeru. E, to smo mi nastajalepostići.1ješile srno jedna drugu, pre­pričavale kakvi su Božići u slobodi.'

Matija Galić, koja živi sa SVOjimsuprugom Adamom, prisjeća se kakosu još dok je bila u mostarskoj Ćelo­,vini uvečer partizani s pjesmom, i topretežno petkom, dolazili i odvodililjude ubijati.•Za njih je pjesma bilaradost, a za nas je njihova pjesma bilanajava smrrL Dočim smo čuli parti­zansku pjesmu, ztiali smo da nam senešto sprema, da su došli po nove žr­tve. Tako su odveli i skupinu svečeni­

. ka, ne znam im imena, ali znadem daso bili mladi te da su odvedeni u ne­poznato. Kad sam upitala kamo su ihodveli, odgovorili su mi: Šuti, jer ćeš iti olićiza njima. Nisam kasnije nigdjeništa čulao njima, a punose svećenika

vodi nestalim.Kao i za druge blagdane, tako i za

Božić kroz zatvorske dane najvišesrno seutjecaI1 Gospi i sv. AnIL SatiITiasmo molili, zapravo nijedan trenutakuzatvoru nije prošaobez molitve. Po­sebno smo molili kad su biliblagdani,pa tako i za Božić, jer cada nam je bilavažDa duhovna snaga. Iako srno bilegladne, imale smo puninu u sebi, jerduhovna nas je snaga držala. Uvijekkažem: Bog nas je pogledao, Gospa i

-sveti Antezagovarali kod Boga, amoj.molitvenik nas je hranio ispaSio.«.

N akon što je u boljševičke rukepao Široki Brijeg i drugi kra­jevi u Hercegovini; g"1~45:

vodsrva partizanskog pokreta i Ko­munističke partije provodilQ je ps.tke.i zastrašivanja među sra'novriišrvomkoje je isključivo hrvatsko i katoličko: .pod svojim geslom .protiv.okupatorai domaćih izdajnika. i pod krinkomantifašizma partizani su prQyodi!isvoje fašističke zločine nad nevfuirn' ,.• ~stanovništvom, a to se posebno doga- ~ ~'''-..đalo prvih godina poslije Drugogasvjetskog rata.Tako su stradališiroko­briješki franjevci, zatiITi mnogi neviniljudi, žene, djeca, starci, starice.Njihova politika tražila je.saveznikepretežno u pojedinim domaćim psi­hički labilnim ljudima koji su podprisilom ili da bi preživjeli, odnosnodomogli se nekih simih službica pro- e BOBt Mallle liaIIl Ukllm_kazivali domaće stanovništvo. ...-tmaZabranjivali su blagdanska slavlja.isve što je za njih vezano. No što ih jekomunistički fašizam više stezao,vjera je bila sve čvršc:a. a ljubav premasvojoj domovini sve veća.

U hercegovačkom selu Crne Lo­kve nedaleko od Širokog Brijega Clkosu na robiju 1947. osuđene majka i trikćerLpod optužbom da su pomagale.škripare«, dakle one koji su se skriva­li od partizanskihprogona; I4ca G~~ .Iić kQja je bila 1888. godište s kćerimaAnicom koja je rođena 1919, Matijom1924. i Androm 1927.osuđene su na zatvor..To je bilo ujesen 1947.kad su partizani došliu naše selo po nečijoj

izdaji te odveli mojumajku, moje dvije se­stre i mene u logor podoptužbom da srno davale hranu oni­ma koji su bježali predpartizanskimmasal\rQm«, prisjeća se Matija Galić

koja živi danas u Požegi.Dodolaska partizanau Hercegovi­

nu živjeli su skromno kao idruge obi­telji u njihovu mjestu.•U obitelji nasje bilo šest sescara, ocac nam je umrood tifusa 1945. a braće nismo irnaIi Je­dan naš bratić, Stipan Brelcalo, bio je uhrvatskoj vojsd kao i većina mladića

našega kraja:Sanjali su hrvatsku slo­bodu i u sve su druge političke opcijesumnjali. Još kad se čulo za partizaneda dolaze u Hercegovinu te da pale,ubijaju, siluju, kradu, među stanovniš-.tvom je zavladaostrah. Ljudi su nesca­jalipreko noći porpuno nevini.Takosuse iti mladići koji nisubili po catištimapočeli skrivati i bježati od partizana, ameđu njima je bio i naš bratić StipanBrelcalo. Svaki kontakt s njima značio

je smrt za mjesno stanovništvo, arekukoliko bi netkodojavio da im se pru­ža bilo kakva pomoću hrani ili slično,slijedilo bi mučenje, zatvor. Pod tomoptužbomuhi.tili su moju majku Katu,stariju mojusestru Anicu, mlađu sestruAndru i mene. Svezali SU nas i odveliu obližnji Kočerin gdje je bilo mjesnosjedište Ozne. To je bila partizanskamilidja koja je nanijela zlo potkraj racahrvatskome narodu u Hercegovini.Nisu se oili obazirali tko je kriv, negotako su odlučili kako bi što više Hrva­ca poubijali.

Sjećam se milidonara Gale koji jebio u Kočerinu kad su nas doveli sve­zane iz kuće. Tada su doveli mamu inas tri sestresvezane, aonda su nakon