Misterij

Terminus tehnicus je pojam iza kojeg se krije neka pozadina, kad kažemo lopta t.t. je

nogomet, tako je misterij u SZ t.t. za Boga.

Ekonomija spasenja je sve ono što je Bog učinio kroz povijest

Teologija je ono što se događa u Bogu, istražuje unutarnji odnos Trojstva, unutarnji život

Boga.

Misterij dolazi od grčke riječi misterion, a znači tajna. Prisutan je u vjerskom i kulturnom

životu. U SZ je to već teološki terminus tehnicus.

Bog i misterij

Bog je tajna i u sebi skriva tajne. Tajne su se odnosile osobito na naum spasenja koje Bog

ostvaruje u ljudskoj povijesti, taj naum je njegov predmet objave. Povijesna sudbina

Izraela odgovara Božjem planu koji je unaprijed objavila proročka riječ i to je misterij.

Danijelova knjiga je apokalipsa, tj. objava Božjih tajni. Tajne o kojima je ovdje riječ

odnose se na misterij spasenja, tajne će se ostvariti jer su zapisane na nebu.

Isus i misterij

Sinoptici se riječju misterion koriste samo jednom, dok Ivan u svom evanđelju ni

jednom. Učenicima je rečena tajna, a pristodobe si im razjašnjenje. Tu je riječ o misteriju

dolaska Kraljevstva u skladu s Božjim naumom o kojemu svjedoče stara proroštva.

Isusovo je djelo da uspostavi Kraljevstvo na zemlji i da u punini objavi Božje tajne o

njemu „skriveno od postanka svijeta“.

Ulaženje u misterij nije djelo ljudskor razuma, već je to dar od Boga.

Povijest spasenja

Spasenje:

Ostvarenje spasenja uvijek je popračeno Božjim sudom i pravednici bivaju odijeljeni od

grešnika. Spasenju predhodi vjera.

Objava spasenja

Isus Krsist se objavljuje kao Spasitelj, ponajprije činima prepunim značenja. U Krista

treba vjerovati: bolesne spašava snjigova vjera u Njega. Spasenje je svrha Njegova života;

došao je na zemlju spasiti i potražiti izgubljeno. Isus donosi važan spis i to je onaj kada je

grešnica bila spašena, otpustio joj je grijehe.

Kršćanska teologija spasenja

Promatra se smisao Kristova života. Bog želi da se svi ljudi spase i zato šalje Svoga Sina

kao Spasitelja svijeta. Kristovim dolaskom očitovala se milost i ljubav Boga našeg

Spasitelja. Tu promatramo i smisao kršćanskoga života. Oni koji vjeruju i ispovijedaju

svoju vjeru bivaju spašeni jer je čovjekova vjera zapečaćena Kristom. Nedopustiv je

svaki nemar.

Cilj uvoda u misterij Krista i povijest Spasenja

O ovome nam govori dekret Optatam totius koji naglašava da cjelokupni filozofski i

teološki studij treba biti usmjeren na misterij Krista. Sve filozofsko-teološke discipline

moraju biti usklađene tako da u studentima sve više otkrivaju otajstvo Krista koji

zahvaća čitavu povijest ljudskog roda koji nepresano utječe na Crkvu i na život svakog

pojedinca. Studirati ove znanosti ne znači stjecati nove informacije na neki potpuno nov

i nepoznat objekt, već znači dozvati u svijest na izravni način sve ono što već znamo i što

proživljavamo.

Misterij Krista u današnjem svijetu

Katolička Crkva je svoje viđenje svijeta izrekla u II. Vatikanskom koncilu koji je započeo

1962., a završio 1965. Sazvao ga je Ivan XXIII., i cilj mi je obnova Crkve. Crkva se mora

otvoriti svijetu i osluškivati svijet što on misli o Crkvi i što očekuje od Crkve. Cilj je i

sjedinjenje svih kršćana. Ovaj koncil je događaj Duha Svetoga za obnovu Crkve i obnovu

svijeta. Na prijašnjim koncilima donosile su se vjerske istine – Dogme, a ovaj koncil je

pastoralno usmjeren. Koncili nisu dogma, ali su dogmatski.

Dokumenti se dijele na:

Konstitucije – konstitucije se dijele na: 1. Sacrosanctum concilium (SC) o svetoj

liturgiji, koji tvrdi da je Kristova spasiteljska djelotvornost prisutna u liturgiji. Liturgija

nije samo misa, ona se odnosi i na sakremente. 2. Lumen Gentium (LG) Svijetlo naroda,

Crkvu prikazuje kao Znak i Instrument misterija Krista koji djeluje u čovječanstvu.

Govori o svijetu, Crkva je svijetlo naroda. Danas su mladi znak vremena signa temporum.

3. Dei Verbum (DV) Božja Riječ, tu nastojimo kako interpretirati sv. Pismo, objašnjava

da se misterij očitovao kao realna povijest koju Bog sam ostvaruje i interpretira u svojoj

objavi. 4. Gaudium et spes (GS) Radost i Nada, želi istaknuti lik kršćanske poruke na

obzorju suvremenog vremena. Želja da se Crkva otvori svijetu i prihvati moderne

ideologije, znanstvena dostignuća i napredak. Crkva mora biti ad intra (prema unutra) i

ad extra (prema van). Crkva se otvara svijetu i želi njime razgovarati, gleda svijet kao

Božje djelo; razumije grijeh i zato daje spasenjski Božji plan.

Dekrete – dekreti se dijele na: 1. Christus Dominus (CD), o pastoralnoj skrbi biskupa u

Crkvi. 2. Presbyterorum Ordinis (PO), o službi i životu svečenika. 3. Optatam Totius (OT),

o formaciji svećenika i kandidata. 4. Perfectae Caritatis (PC), o prilagođenoj obnovi

redovničkog života. 5. Apostolicam Actusitatem (AA), o apostolatu laika. 6. Ad Gentes

(AG), o misijskoj djelatnosti Crkve. 7. Unitatis Redintegratio (UT), o ujedinjenju kršćana.

8. Orientalium Ecclesiarum (OE), o istočnim katoličkim Crkvama. 9. Intermirifica (IM), o

sredstvima društvenog priopčavanja.

Deklaracije – deklaracije se dijele na: 1. Digmitatis Humanae (DH), o vjerskoj slobodi. 2.

Nostra Aetate (NA), o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. 3. Gravissium

Educationis (GE), o kršćanskom odgoju.

Crkva kao Božji narod

Razlikujemo tri pojma pod riječju narod:

Eklesia – znači Crkva

Laos – ona grčkom narod, upotrebljava ga sv. Pavao, narod koji pripada nekoj vjerskoj

zajednici.

Etnos – podrazumijevamo narod kao mnoštvo, pomalo kao neodređeno mnoštvo, pleme,

čopor. Značajke naroda u smislu etnosa su da je on vidljiv, da ga veže zajednička kultura,

jezik i sl.

Slike Crkve

U SZ se spominje ovčinjak, to su vrata kroz koja se ulazi u ovčinjak tj. Isus – Pastir. Zati

spominje se Božja njiva, građevina, kamen temeljac, ugaoni kamen, kuća, i to se sve

odnosi na Krista. Pavao „MISTIČNO TIJELO KRISTOVO“ opisuje tako da kaže da smo mi

udovi koje je sazdano tako da ni jedan dio tijela ne može živjeti zasebno. Crkva je sancta

po Mističnom Tijelu Kristovu, u Crkvi nitko nije nevažan. Crkva je tecatris što znači da je

grešna, bludnica i sl.

Crkva kao organizacija

Monarhička struktura – tu se misli na nadnaravnu monarhiju gdje je jedan Bog, a tri

božanske osobe. Teokracija – to zajedništvo Trojice je nama objavio Bog koji je postao

čovjekom.

Crkva je Kristokracija – onaj koji nam je tu monarhičku stvarnost objavio u svom

ljudskom tijelu, a to je Božji Sin Isus Krist.

Imamo različita značenja Crkve

1. Crkva prvog milenija – sebe više smatra zajednicom

2. U drugim mileniju prevladava poimanje Crkve kao vlast.

Pseudo Dionizije Areopagit je razradio piramidalnu strukturu Crkve. Na početku je sv.

Otac, Sin i Duh Sveti, oni su prapočelo Crkve koja nam se objavljuje. Postoji 9 nebeskih

korova anđela. Duhovni svijet je u obliku kružnice, a u središtu je Bog. Hijerarhijsku

strukturu čine: 1. DUHOVNI NEBESKI SVIJET. 2. STAROZAVJETNI SVIJET ZAKONA. 3.

ZEMALJSKA CRKVA. Smisao svih triju je pobožanstveniti duhovna bića i zato Dionizije

kaže: hijerarhija je sveto uređenje, sveta znanost i sveto djelovanje.

Nebeska hijerarhija je sastavljena od 3 trijade čistih duhova ili anđela i oni su smješteni

oko Boga koncentričnim krugovima. 1. Krug trijade su serafini, kerubini i prijestolja. 2.

Krug trijade su vlasti, moći i gospodstva. 3. Krug trijade su dostojanstva, arkanđeli i

anđeli. 1. Krug trijade su u izravnom odnosu s Bogom, a u 3. Krug trijade se nadovezuje

zemaljska hijerarhija.

Crkva sebe smatra koncilskom

Crkva se nadovezuje na prvi i drugi milenij. Ona je monarhijska zajednica koja se ne

može protumačiti zemaljskom stvarnošću. Organizacija Crkve ima svoju hijerarhiju na

čelu s Rimskim biskupom koji je papa. Redovnu vlast nac cijelom Crkvom ima papa, a u

biskupiji biskup. Redovna vlast je biskup, a izvanredna vlast je koncil – skup svih

biskupa na čelu s papom. Zadaća hijerarhije u Crkvi jest vršiti svećeničku ulogu Isusa

Krista u svijetu na način služenja. Hijerarhijska vlast se oslanja na Isusa.

Uloga biskupa u Crkvi

1. Propovijedanje istine o Kristu – papa mora istinu pripovijedati za cijelu Crkvu. Ima

sistenciju Duha Svetoga koji je najviši položaj.

2. Ulogu posvećivanja – Bog je po naravi svet, a mi po pozivu. Treba biti propovijednik

koji ne mora biti svet da bi propovijedao o svetom.

3. Uloga upravljanja – autoritet nije samovlašće, ali odlučuje i donosi odluke.

Putujuća Crkva

Crkva kao svoje članove broji ljude u ovozemaljskom životu, ali i one koji su u nebeskoj

Crkvi, koncil nas uči da je ta Crkva zajednica svetih. Zemaljska Crkva uključuje i svete i

grešne, svaki sakrament nas posvečuje. Oni koji su u čistilištu i nebeskoj Crkvi mogu

nama pomoći, a isto tako i mi možemo njima pomoći svojim molitvama.

Crkva kao zajedništvo

Crkva kao zajednica i kao zajedništvo. Zajednica je jedno konkratno ostvarenje

zajedništva. Jedna zajednica ostvaruje zajedništvo. Crkva je sakrament spasenja. Realitet

communtas je Crkva kao konkretni realitet, realnost i to smi mi, zajednica vjernika. Ideal

communio je zajedništvo za kojim se teži, to je ideal za kojim se teži (npr: da moj sin

bude savršen).

Obilježja prve Jeruzalemske Crkve

1. Postojanost u apostolskom nauku koji su primili od apostola i to navještaju

2. Zajedništvo, povezanost duhovnih i materijalnih dobara

3. Molitva je sastavni dio svakog kršćanina (Oče naš)

Euharistija

Euharistija je izvor i vrhunac cijelog kršćanstva. Mi u euharistiji sudjelujemo prinosom,

bilo da prinosimo Kristovu žrtvu ili pak da prinosimo sebe. Svečenik djeluje u euharistiji

koji uosobljuje Krista, Krist se služi svečenikovim rukama, jezikom. Sveta Pričest je znak

jedinstva isto kao i limljenje kruha i blagovanje tog euharistijskog kruha. Euharistija je u

prvom redu hvala Bogu.

Lomljenje kruha

Lomiti kruh znači dati sebe. Euharistijski sastanak je sastanak s Gospodinom koji je živi i

Uskrsli.

Sveta žrtva

To je čista, savršena žrtva. Krist posuđuje naše ruke, riječi. Riječ je o Božjoj svetosti u

liturgiji. Naše sudjelovanje na Svetoj Euharistiji je u punini tek kada blagujemo Tijelo

Kristovo.

Ključni sastojci Euharistije

1. Božji govor

2. Ljudski odaziv

3. Misijsko poslanje

Euharistijski bitni znakovi

1. Kruh – riječ je o kruhu života

2. Vino – kao piće, znak radosti

Isus je na 4 načina prisutan u Euharistiji i to su: 1. U prisutnim vjernicima – gdje god su

dvojica ili trojica sabrana u moje ime... 2. U svojoj Riječi, u Riječi Božjoj. 3. U osobi

svečenikovoj. 4. Pod prilikama kruha i vina.

Smisao Euharistijskog otajstva u tabernakulu

Prvi cilj je hrana onima koji nisu mogli biti, a drugi cilj je da priznajemo da je Krist

prisutan. Klanjanje ima svoje mjesto, ali ne može zamjeniti Euharistiju. Euharistija je

život, slavljenje života s Kristom.

Dva su temeljna pravila razmišljanja o Euharistiji kao starnosti

1. Euharistija metabolizam – to je promjena koja se dogodila, kruh i vino su se pretvorili

u Tijelo i Krv Kristovu

2. Euharistija simbolizam

Šutnja je najbolji govor, glasnija je od bilo kojeg govora. Klanjanje ne može biti priprava

za sv. Misu, već je to produžena Euharistija. Nedjelja mora biti ispunjena svim

dimenzijama.

Elementi liturgije

Znak i simbol se razlikuju. Znak ima određeno značenje i svi su sakramenti nevidljivi

znakovi, ali vidljivi znakovi nečeg drugog i moraju biti prepoznatljivi. Simbol je širi

pojam koji ne definira do kraja značenje onoga što simbolizira. Simbolizam nam pomaže

da lakše spoznamo tumačenje nekog znaka.

Pojam povijesti spasenja

Povijest je misterij, mi smo siromašni u smislu pojma povijesti. Spomen čin je riječ o

događaju koji se dogodio u povijesti, no on nije samo povijesni čin nego utjelovljenje.

Povijest spasenja ima značenje da je riječ o povijesnoj činjenici koja ima taj kontinuitet.

Origen

Je crkveni mislilac iz 3.st. koji počinje razmišljati što se dogodilo s čovjekom u odnosu na

Boga. Kaže da se dogodilo da je čovjek okrenuo Bogu leđa. Čovjek je prije pada bio u

predpadnom stanju (carstvu ideja). Kaže da je čovjek sastavljen od dva dijela: duše i

tijela. Po duši je sličan Bogu. Duša uzima tijelo i ima svoj put na zemlji. Čovjek je

preegzistentan jer se sječa svog stvaratelja. Čovjek je postao prije no što je započeo svoj

život na zemlji. Apokatastazis se odnosi na svršetak ili bolje rečeno povratak na početak.

Označava pojam da će se na kraju svi spasiti. I tu se prigovara Origenu, jer je nemoguće

da se svi spase.

Irenej Lionski

Razmišlja o površnom, o tome da je Bog stvoritelj kozmosa i da je čovjeka stvorio na

svoju sliku. Između Boga i čovjeka je sličan Duh Sveti i to su kvalitete čovjeka, to su

darovi Duha Svetoga. Čovjek je na početku bio u djetinjoj dobi i to je neipon, djete koje je

neiskusno. Povijest ovdje počinje s Kristom i ukoliko padneš ti se dižeš jer imaš Krista za

saveznika.

Otkrivenje Božje u svijetu

Bog je u sebi ljubav i zajedništvo i zbog toga se želi objaviti svijetu. Biblijski pisac je

upotrebio pluralni oblik da bi izrazio spasiteljsko djelo. Mi smo Božja remek-djela. Adam

smo ja i ti, a Adam i Eva su predstavnici ljudskog roda. Svi smo mi u tom Adamu. Sloboda

je tajna, misterij. Pad anđela predhodi padu čovjeka. Zavist je uzrok zala koje đavao

proizvodi.

Sv. Augustin kaže: đavao želi napasti jer zavidi na odnosu između Boga i čovjeka. Time

đavao dolazi pred Adama i Evu i govori im da će spoznati što je dobro, a što zlo.

Sv. Irenej kaže: grijeh je negativno iskustvo koje je Bog predvidio i pustio je čovjeka da

iskuša svoju slobodu, da bi naučio hodati.

Misterium Tremendum znači biti u Strahu Božjem. Bog je onaj pred kojim čovjek ostaje u

svetom strahu. Bog je Mojsiju rekao da se zove: „Ja sam onaj koji jesam“, on jedini jest.

On je bitak. Kriterij povijesti ne može ići mimo povijesti. Svaki čovjek koji je došao na

ovaj svijet je obilježen Kristom.

Božja objava

Objava sadrži sveukupnost govora i djela kojim kojim je Bog po snazi Duha Svetoga

priopčio – samopriopčavanje Boga.

Nadahnuće je veza Duha Svetoga i Svetog Pisma ukoliko je ona napisana Božja Riječ

Prisutnost jest prisutnost Duha Svetoga u odlukama Crkvenog učiteljstva

Dei Verbum

Objedinjuje usmenu objavu i pisanu sv. Pismo. Usmena predaja je ono što je Isus predao

apostolima, a oni svojim nasljednicima. Dei Verbum ima 6 poglavlja:

1. Stvarnost objave

2. Prenošenje Božanske Objave

3. O Božanskom nadahnuću i o tumačenju sv. Pisma

4. Stari Zavjet

5. Novi Zavjet

6. Sveto pismo u životu Crkve

Sv. Augustin kaže da se NZ skriva u SZ, a SZ se otkriva u NZ, tek kroz NZ spoznajemo

značenje SZ.

Misterij Krista

U Kristu mi otkrivamo Boga. Krist je postao čovjekom i za svakog čovjeka je došao na

ovaj svijet. Smrt i Uskrsnuće su njegov zalog za nas.

Povijesni Krist

Isus je rođen u židovskoj sredini u vrijeme cara Augusta, u svome javom djelovanju služi

se pristodobama, slikama, izrekama, ima poseban odnos s svojim Ocem kojeg naziva

Abba i mučen je i ubijen. Te značajke su zabilježili i poganski autori: Josip Flavije... Ako

ne upoznamo povijesnog Krista tada ne znamo na kojim temeljima počiva Uskrsli Krist.

Krist vjere

Krist nakon uskrsnuća, apostolsko iskustvo o uskrslom Kristu, učenicima se rađa sumnja

je li on taj isti ili nije, identificiraju ga preko lomljenja kruha. Uskrsli Krist živi na

drugačiji način od povijesnog, nadilazi prostor i vrijeme. Isusov grob je prazan Isus je

osloboditelj materije, uskrsnućem je spasio čovjekov duh i tijelo.

Faktori teološkog razvitka

Božja Riječ, predaja tradicija, Crkveno učiteljstvo, osjećaj vjernika, teologija kao znanost

i nadahnuće Duha Svetoga.

Podjela teologije

Začetak podjele teologije postavio je sv. Klement Aleksandrijski koji je živio kraj 2.st. i

početkom 3.st. Teologija se dijeli na:

Dogmatika - Bogu Posvetitelju, otajstvu Krista, o sakramentima

Temelj moralke – 10 Božjih zapovijedi, bogoslovske kreposti (vjera, nada i ljubav)

kreposti uvelike ovise o čovjeku.

Iz knjige uvod u kršćanstvo

Radi se o vjeri u Boga, Bog se objavio i ja moram vjerovati u Njega. Za poznavanje Boga

potrebno je dobro poznavati SZ i NZ. Bitno je znati povijest Izraelskog naroda, jer nam je

on dao vjeru u Boga. Kako bih razumio nekog čovjeka, ja moram uči u njegovu povijest,

isto to vrijedi i za Boga, ukoliko ga želim razumiti moram znati povijest vjere u Boga,

povijest Izraelskog naroda. Židovi svoga Boga dozivaju Elohim i Jahve. Kada se Bog

objavio Mojsiju tada mu je rekao svoje ime: Ja sam koji jesam. Oko toga su se mnogi

teoretičari naprezali kako bi odgonetnuli tu zagonetku. JAHVE dolazi od grčke riječi

HAJA, a znači bitak. U teološkom smislu za Boga je bitno reči da je Bog bitak. Bitak „Ja

jesam“ odnosi se na Boga koji je tu uvijek uz nas. Bog traži autoritet na temelju naših

živečih predaka, da dokaže Mojsiju kako je on Otac naših predaka. Slika Boga koja nam

se tu pokazuje je ta da je on bitak, onaj koji je uvijek tu. Taj pojam su crkveni oci uzeli od

filozofa, no bilo je crkvenih otaca koji su htjeli da filozofija ne uđe u teologiju. Bog nema

imena, jer ime ograničava, Bog je bez imena, jer je On neograničen, vječan. JAHVE =

Bitak. Vjera naših otaca – Izrael je živio i odrastao u religioznoj sredini i tako su nasljedili

vjeru u božanstvo jer su svjesni da ima netko iznad njih. Kod nas se javlja problem taj što

mi Boga danas častimo kao lokalnog Boga, kažemo npr: Bog je samo u mojoj župi, no to

nije tako, Bog je svugdje, moramo shvatiti da se Bog poistovjećuje s čovjekom kojeg

prati. Moramo shvatiti da je Bog svugdje prisutan. Moje iskustvo Boga nije tvoje iskustvo

Boga, iskustvo Boga je osobna stvar i jako je važno da ga ne svodimo na Boga lokalnosti.

Imamo 3 aspekta Boga:

1. Bog je osobni Bog

2. On je najviši Bog koji se ističe iznad svih drugih bogova

3. On je obečavajući Bog, on nije Bog koji bi čovjeka upučivao na vječnu jednakost

kozmičkog kružnog gibanja. (Origenova tvrdnja)

Problem imena Jahvina

Skandalozno je to da Bog ima ime, ako kažemo da netko ima ime tada ga ograničavamo.

Jahve za Izraelce znači Bog. On odbacuje svoje ime rekavši ja sam koji jesam. Kad bismo

Bogu dali neko ime, On bi onda bio isto kao i drugi bogovi.

Što je ime?

Ime Jahve otkriva svoju bit. Ta bit Jahvea jest da sve što proizlazi, proizlazi od Njega. Ime

ne čini čovjeka, već služi kako bi se mogli lakše sporazumjeti. Ime Božje u sebi krije

sasvim drugu stvar.

Nepoznati Bog

U nas kršćana Bog je postao subjekt koji neprekidno govori i djeluje u svijetu. Mi stalno

upotrebljavamo riječ Bog, dok su se židovi bojali izgovoriti Bog. Mi kršćani sve svodimo

na Boga i postavlja se pitanje ako se Bog objavi, je li On još uvijek nepojmljiv. Sv.

Augustin kaže ako shvatiš tko je Bog, to onda nije Bog, ako misliš da si upoznao Boga, to

onda nije Bog.