Milan Basta

R A T J E Z A V R E N 7 D A N A K A S N I J E

Recenzent

Akademik MIHAILO APOSTOLSKI

Urednik

Prof. dr R A D O V A N VUKADINOVIC

Milan Basta

RAT JE ZAVREN

7 DANA KASNIJE

TREE IZDANJE

SPEKTAR ZAGREB FORUM NOVI SAD

JEDINSTVO PRITINA PRVA KNJIEVNA KOMUNA MOSTAR

CENTAR ZA INFORMACIJE ZAGREB-OPATIJA PARTIZANSKA KNJIGA LJUBLJANA

PREDGOVOR

Knjiga Milana Baste RAT JE Z A V R E N 7 D A N A KASNIJE pred-stavlja prijatnu literaturu za svakog itaoca koji se interesira za nau nedavnu prolost. Svojevremeno je njegova knjiga Agonija i slom NDH dobila veoma pozitivne kritike gotovo cjelokupne jugoslavenske dnevne i periodine tampe. U povodu 35. godinjice nae pobjede pisac se potrudio da iznese niz novih injenica i materijala, obuhvaajui upravo posljednjih 7 sudbonosnih dana, vrijeme kada se rat u Jugoslaviji produio sve do 15. maja 1945. godine. Zbog toga je knjizi s pravom dao adekvatniji naslov. Ovo je bilo to nunije, jer je dijelu knjige koji tretira tih 7 preko-brojnih dana rata poslije slubene kapitulacije Njemake poveana gotovo polovica novih stranica, tj. dat je opis novih dogaaja. Cijela je knjiga opseno nadopunjena i presistematizirana, te zapravo prije pred-stavlja novu knjigu nego drugo izdanje djela Agonija i slom NDH.

Pravi trenutak izlaska ovog rada izabran je u vrijeme kada nai narodi, zajedno s itavim slobodoljubivim ovjeanstvom slave 35. godinjicu pobjede nad mranim silama faizma koje su pretendirale na to da posta-nu gospodari svijeta. Jugoslavija je zemlja koja ima mnogo razloga da dade poseban i velik znaaj proslavi te velike pobjede nad faizmom.

Prije nego to iznesemo neke od tih razloga, elimo jstai da ovim radom Milan Basta ukazuje na veliinu revolucije naroda Jugoslavije, koje je organizator KPJ, njen sekretar i vrhovni komandant NOV-a i POJ-a drug Josip Broz-Tito.

Evo nekih od tih razloga:

i. Pod udarom faistike soldateske, jedne od najjaih ratnih maina koje je svijet vidio, pod udarom rasne ideologije nacizma i faizma, narodi Jugoslavije bili su stavljeni u uvjete genocida i gotovo biolokog unitenja. Nije sluajno to se Jugoslavija u frontu antihitlerovske koalicije nalazi na treem mjestu po broju rtava u odnosu na broj stanovnika. Danas, 30 godina od svretka rata, sa sigurnou moemo tvrditi da su ustanak i oruana borba naroda Jugoslavije, pod vodstvom KPJ i druga Tka, spasili nae narode od najteeg ropstva i unitenja.

1. Kroz specifian oblik antifaistike narodnooslobodilake borbe, istodobno s borbom protiv okupatora, razbijeni su ostaci starog kapitali-stikog sistema, to je bio osnovni preduvjet za izgradnju novog dru-

tveno-politikog sistema. U toj borbi stvorena je nova Jugoslavija koja izgrauje novo, samoupravno socijalistiko drutvo te vodi politiku neza-visnosti i nesvrstanosti. Stvorena je dravna zajednica u kojoj se razvijaju potpuno novi, ravnopravni odnosi izmeu naroda i narodnosti. Sve je to naoj zemlji pribavilo priznanje svih progresivnih snaga u svijetu. Stoga tridesetgodinji jubilej pobjede nad faizmom ne predstavlja samo oslobo-enje od tuina, nego istodobno i pobjedu drutvenog revolucionarnog preobraaja Jugoslavije.

3. Pod vodstvom KPJ i druga Tita, Jugoslavija je prva u okupiranoj Evropi povela oslobodilaki rat najirih razmjera - svenarodni rat - u doba kad je faizam bio na vrhuncu svoje moi. Na tlu Jugoslavije stvoren je svojevrstan front koji je etiri godine vezivao uza se velik broj okupa-torskih i kvislinkih divizija. Time su jugoslavenski narodi dali najvei doprinos koji je jedna mala zemlja mogla dati opoj pobjedi nad faiz-mom. Zahvaljujui tom natovjeanskom otporu i ogromnoj snazi NOP-a osujeena je tendencija podjele Jugoslavije na interesne sfere i osigurano je jedinstvo i nezavisnost naroda i narodnosti Jugoslavije.

4. Jugoslavija je jedina evropska zemlja u kojoj se II svjetski rat pro-duio za jo 7 dana. Prvi od porobljenih naroda Evrope digli smo ustanak protiv faizma, a posljednji smo odloili oruje jer je mir za jugoslavenske narode zakasnio. Jugoslavenski su borci morali jo 7 dana liti krv i davati ivote u borbi protiv njemakih i kvislinkih snaga, koje su se po svaku cijenu htjele izvui iz zemlje kojoj su nanijele velika zla, ne da bi li izbjegle odgovornost za ratne zloine i genocid koji su provodile u naoj zemlji.

Knjiga Milana Baste svojevrstan je prilog proslavi 35. godinjice pob-jede nad faizmom. U njoj su date brojne slike te antifaistike borbe s mnogo smisla za historijske analize. Sve je to potkrijepljeno mnogim zani-mljivim detaljima i podacima. U svojem radu pisac argumentirano ukazuje na fenomen ustake izdaje i stvaranje marionetske kvislinke dravice koja se zvala NDH. Sasvim prirodno, uzgred se govori i o drugim izdaj-nicima: etnicima, VMRO-vanovistima, bjelogardistima, ljotievcima, crnogorskim izdajicama, balistima i svima drugima, bez obzira na to kako se zvali. Epitetom nezavisna drava Hrvatska okupator je demagoki pokuao opsjeniti hrvatski narod kako bi ga to bolje iskoristio i upregao u svoja ratna kola te do maksimuma iskoristio ljudske i privredne poten-cijale. Ovo je okupatorima bilo nuno zato da organiziraju kvislinku vojsku koja bi oslobodila okupatorske divizije za druge frontove.

Hrvatski narod je brzo uvidio da je N D H bila faistika kreatura te da je Paveli od terorista stigao do lakeja talijanskog faizma i njemakog nacizma, pa je sve te propagandne makinacije brzo otkrio i odbacio. Vidio je kako su njemaki i talijanski okupatori na teritoriju Jugoslavije povla-ili granice po svojem nahoenju, kako su uzeli nae Jadransko more i njegovo zalee, podijelili zemlju izmeu sebe, poklanjali teritorije svojim satelitima i dr.

Milan Basta u svojoj knjizi vrlo pronicljivo ulazi u zakulisne igre i kamuflirane pokuaje frankovake, ustake, klerofaistike i druge pro-pagande u N D H o navodnom ostvarenju velikih nacionalnih tenji hrvat-skog naroda, ime istodobno razobliuje perfidnost i neodrivost faistike propagande i njezinih ciljeva te otkriva slabe neprijateljeve toke i nemi-novnost njegova poraza.

Nekima e vjerojatno smetati to to knjiga po metodolokom postupku ima dva izrazita dijela. Prvio dio knjige vie je historijski prikaz uz ukazi-vanje na izvore i dokumente o razvitku i genezi ustakog pokreta i njegovu dolasku na vlast, koncepciji ustake drave itd. U drugom dijelu knjige pretee memoarski karakter: to je kazivanje autentinog svjedoka doga-aja koji nije samo promatra zbivanja nego aktivni uesnik i akter odre-enih dogaaja koji su se desili u 7 dana borbi poslije slubene obustave rata na sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije u trokutu Dravograd-Celje-Pliberg. Bez obzira na metodoloke razlike i prividno nejedinstvo prvog i drugog dijela knjige, jasno je izraeno sutinsko jedinstvo teme i materije. Bio je to neminovan put da se daju nuna prethodna objanjenja koja su potrebna najveem broju italaca, osobito mlaih, kako bi se graa lake i do kraja cjelovito shvatila.

Pisac je postepenom gradacijom uspio zainteresirati itaoca, da bi ovaj na sredini i na kraju knjige doivio uzbudljivu priu u kojoj je predoena autentina atmosfera koja se lako ne zaboravlja.

U prvom dijelu rada Basta mnogo ire i dokumentiranije nego ranije razrauje ulogu Vlatka Maeka i reakcionarnog vrha HSS-a, posebice i detaljno opisuje ulogu reakcionarnih krugova vrhovne katolike hijerar-hije u naoj zemlji koja se neprijateljski odnosila prema naim narodima i angairala se na strani faizma i ustatva, utjeui negativno i na dranje veeg dijela nieg klera. Za svakog potenog graanina bilo je udno da su mnogi sveenici bili zaklete ustae, te da su neki ak bili i predvodnici u pokoljima nevinih rtava: djece, ena i staraca. Na ovom mjestu duni smo iskazati puno priznanje asnim izuzecima koji su prema svojim mogunostima titili narod od ustakog i okupatorskog nasilja. Danas sa zadovoljstvom moemo konstatirati odreenu promjenu politike atmos-fere u odnosima Vatikana i katolikog klera te tenju prema sve veoj suradnji s novom Jugoslavijom.

U knjizi Milana Baste nalaze se i podrobni podaci o zarobljavanju Alexandera von Lohra, komandanta IV zrakoplovne njemake flote koja je 6. aprila 1941. godine ruila nezatieni Beograd, komandanta njemake grupe armija E koji je organizirao IV i V neprijateljsku ofanzivu. Osim toga, pisac u svojoj knjizi veoma upeatljivo iznosi mnoge tekoe i sukobe koje su nae starjeine imale s rukovodiocima I bugarske armije. U posljed-njim trenucima rata Bugari se pokuavaju mijeati u borbu protiv nje-mako-ustako-domobransko-etnike grupacije, nastojei da je oni preuzmu, iako se ta skupina nalazila duboko na teritoriju Jugoslavije.

Koliko to prostor dopusta, Basta ukratko prikazuje dranje i odreene sukobe s pojedinim divizijama i drugim jedinicama otaastveno-frontov-ske bugarske armije, koje su sebi pripisivale nae uspjehe u Makedoniji, Kosovu i Srbiji. Tada su nae jedinice kratko vrijeme suraivale s bugar-skom armijom na osnovi odobrenja Nacionalnog komiteta narodnog osloboenja Jugoslavije i druga Tita koji su eljeli pomoi Bugarskoj da se bar u posljednjim danima rata, poslije ulaska Crvene armije u Bugar-sku, ukljui u antifaistiku borbu. Naravno, ti isti bugarski oficiri, koji su nekoliko godina komandirali okupatorskim jedinicama u naoj zemlji i vrili strahovite ratne zloine u Makedoniji i Srbiji, nisu se mogli preko noi promijeniti. Meutim, bugarska armija ve 35 godina pripisuje sebi nae borbene uspjehe u posljednjem razdoblju rata. Negiranje makedonske nacije u Bugarskoj i sad je aktualno, to posljednji popis stanovnitva eklatantno potvruje. Svemu tome pisac posveuje odreen prostor, a ita-lac e lako shvatiti aktualno znaenje i korijene i tih dogaaja.

Iznoenjem novih podataka o djelovanju slovenskih divizija, brigada i odreda, posebno jedinica IV operativne zone, jo jednom se u knjizi osvjet-ljavaju sve komponente naeg ustanka i revolucije.

Trud Milana Baste u razjanjavanju nekih pojava i metoda razvoja borbi u zavrnim operacijama predstavlja odreen prilog za historijsko razjanjavanje nekih koncepcija ope narodne obrane.

Svjedoci smo vremena u kojem i pored katastrofalnog poraza faizma, neofaisti i revanisti raznih boja ponovo diu glave, podstrekavaju teror protiv naih naroda, podstiu revanistike elje, pokuavaju razbiti brat-stvo i jedinstvo naih naroda itd. Jugoslaveni nikada nee zaboraviti svoju teku herojsku prolost, koja i sve netom navedene i sline snage podsjea na njihovu sudbinu od prije 35 godina. U svojoj knjizi Milan Basta i o ovome iznosi dosta novih saznanja, i to na vrlo slikovit nain.

Ovu nadasve zanimljivu knjigu treba svakako proitati. Nakon itanja ovjek doista postaje bogatiji za mnoga nova saznanja i iskustva. Boljim poznavanjem vlastite bliske prolosti samo olakavamo i ubrzavamo na hod u budunost.

Akademik, general-pukovnik

Mihailo Apostolski

MILAN BASTA

U Z T R E E I Z D A N J E

K a d Milan Basta svjedoi o narodnooslobodilakoj borbi, onda to nisu samo injenice, imena i brojevi, ve prvenstveno iskriava eksplozija bogatog duha u ko jem ima mjesta i za sve ljudsko. Nema potrebe tumaiti djelo. Basta je sam sve rekao: treba samo slijediti njegovu analitiku, ali i poetski zanosnu misao. T a j udno sloeni general, koji je sve prije nego vojnik, sam po sebi je tema: atrak-tivan kao i zbivanja o kojima svjedoi. Ovdje je, zbog teme koju obradjuje, prvenstveno vano ustvrditi: nastupao je sa svojom divizijom na pici snaga Koste Nadja , rukovodio je trupama koje su zatvorile sjeverne izlaze na Dravi, i bio svakako posebno znaajan medju onima koji su i Nijemce i ustae i etnike pri-morali da 15. maja poloe oruje i u zarobljenikim beskrajnim kolonama krenu s raskrsnice Hrust prema Mariboru i preko Pliberka i preko Ravna na Koro-kem..

Zagrebako-subotiki skojevac, ratnik iz prvog partizanskog bataljona osno-vanog u Hrvatskoj, komesar brigade koja je razbila desant u Drvaru, komesar divizije koja je vodila poslednji boj drugog svetskog rata, kasnije: komesar armije, Milan Basta: kako je piui svoje memoarske zapise otiao u povjesniare, ne zbog doktorata, niti zbog upravo primljene etvrtosrpanjske nagrade, nego ne-ophodno zbog toga to je zbog budunosti neophodo tumaiti povijest.

Bastu sam upoznao bez uniforme, bez opasaa, bez ordena na grudima, bez lenti. Bio je u raskopanoj ljetnoj koulji kratkih rukava, golem ovjek, sav inilo mi se unekoliko predimenzioniran. Svega je kod njega bilo previe, ali ne na tetu, ak i glasa, silovitog na mahove, a na mahove suzdravanog dok je p jevao Lake, lake, moj konjiu. Sav je proet melanholijom pjesme, ali i dertom. K a o da se liava svega, dok pjeva, osim pjesme. A l i ne, kasnije postaje jasno, on pjeva i prati oi svoga drutva. I apat uje. Tad su mu reakcije razliite: ovisno o ranije uspostavljenom odnosu; nekad je to vic, drugi put ironino-gorka pripomena, zatim podsmijeh.

Mi svi znamo da je on pripadao onoj vrsti ljudi (on, zapravo, njima uvijek pripada) kojima je svejedno hoe li ili nee biti ubijeni, kao to znamo da je jo u sijenju 1942 (ili je moda bio prosinac 1941?) u depnim novinama napisao da se njegova on je rekao naa sudbina u svemu podudara s interesom nae borbe; tu nema dviju sudbina, samo jedna.

A k o Milana Bastu mjerite mjerom izvrena djela, onda je on vrlo, vrlo star ov jek . A zapravo je jo borac. Pedesetogodinjak s gustom kosom srebrom protkanom. V e l i k e oi, velike ruke, velike grudi. Njegovo se selo, naime zove Kur jak . Ima u njemu mnogo od toga sela kod Udbine, u srcu Like, gdje lei osamnaestoro njegovih najmilijih, koje su najvei dio ustae poubijale a ostali dio poginuo je u redovima boraca revolucije. Dok o njima govori, govori sama njenost. Jer dugo poslije smrti dragih u nama prestaje tubalica, pa i gorina: poinjemo o njima misliti s nekom neobjanjivom njenosti.

Milan Basta je ratnik bez funkcije, ako nije neka funkcija biti lan Savjeta Republ ike. Bastin zemljak i prijatelj, jedan iz brigade likih penzioniranih pukov-nika uvijek duhoviti Boo Pavii obino za Bastu kae: senator. Basta se na to smije razvaljujui iroko usta, a onda tiho govori * i tu je neoporeciva nota predike:

Nisi komunist, a ne pogotovo revolucionar po tome to si kakav predsjednik

ili komandant armije, nego po tome to to zbilja jesi. Postoji uvjerljivost djela koja se uveliko razlikuje od uvjerljivosti funkcije. Moemo odoljeti primjeru to nam ga prua ovjek odreen veliinom funkcije, ali primjeru to nam ga prua moralno superioran ovjek nitko ne moe odoljeti.

Drugi put je, u dijalogu o istoj temi, rekao: Piem. Z a r to nije velianstvena funkcija? Ja sam u slubi revolucije. Uim

se tkati svijet svojih snova, a u njima je neporeciv romantizam revolucionara. V i , dakako, shvaate: revolucioner bi pokrenuo ljude na akciju, mora postojeoj stvarnosti dodati realne snove, da u mrane boje utka ruiaste vizije . . .

Mrana potka svih Bastinih knjiga a tu su najznaajnije tri slinog sadraja: Rat poslije rata, Agonija i slom N D H i ova upravo izila, koja je nagraena najznaajnijom borakom nagradom Rat je zavren 7 dana kasnije samo je sie iz kojeg zrai zanos onih koji su znali nai rjeenja, jai od mraka.

Nesvikao da ocenjujem knjige, valjda i nesposoban za taj posao, mogu govoriti samo o ovjeku; drugi e o knjizi. A l i ako se vrlo esto ovjek i djelo razlikuju, svaki odreen (ne mora biti i ograen) svojom sudbinom, Bastina djela su slika autora: to su kazivanja, saopavanja, analize, procjene i tumaenja sebe i svoga svijeta. Ne bih rekao memoari, jer svaka sveska memoara obino nastaje iz potrebe da se ovjek na kraju posvjedoi i da ostavi traga o sebi. Basta je, to je neoporecivo, imao potrebu da o sebi svjedoi samo onda, i samo u onim prilikama, kad je to ujedno i svjedoenje o svijetu sukobljenom mrakom preivljenog i sun-cem slobode. Basta je, naime, zaplivavi zaista smiono u povijesne vode, ravan u tome i najvrsnijim to je jugoslavenska historiografija dala na temu ustatva, etnitva, svega kvislinkog i na temu sloma toga oloa i sloma snaga hitlerovskog Reicha na Dravi izmeu Maribora i Celovca, memoarist samo onda kad je i nje-govu sudbinu okrznula povijest; usudili bismo se ak rei: kad je njegova sudbina postala povijest. On ni u jednom retku nije onaj koji mui svoje sjeanje, samo-zaljubiv pa ohol, nego je sebe utkivao u djelo tek ondje gdje je mogao sobom tumaiti povijesni dokument. Mi koji smo proitali na stotine knjiga o ratovima i naem ratu upravo stoga cijenimo ovu Batinu izuzetnost: revolucionarni zanos kadar da se povjesniarski obuzda na stupnju dokazivog i dokazanog. N o , rekosmo, nije ovo kritika Bastinog djela; samo zapis o komesaru i piscu iz Kur jaka , zapis o jednom Lianu koji je za pisano djelo dobio tako visoku, tako vrijednu nagradu na jugoslavenskom nivou.

Basta, kako god ga gledate, ostaje ovjek izvan serije. Bivi rukovodilac SKOJ-a u prvom partizanskom bataljonu osnovanom u Hrvatskoj (Jovanoviev bataljon Krntija), prvi komesar 9. hrvatske brigade (Trea lika; slavna po Drvaru, odli-kovana O r d e n o m narodnog heroja), komesar 51 . divizije, koja je u Sastavu Nade-vih snaga izvojevala zakljunu pobjedu drugog svetskog rata u Evropi, poslijeratni komesar 7. armije. ovjek , izuzetno obrazovan, dinamian, plodotvoran (ne smijem rei: blagotvoran!), komunist u svakom postupku. Ujedno, moemo biti radosni to imamo Batine knjige.

Basta je primio etvrtosrpanjsku nagradu S U B N O R - a Jugoslavije, a uz to i jedno od naih najveih odlikovanja Orden Republike sa zlatnim vijencem. N j e g o v sin (keri su se udale; Basta se, naime, kao i veina partizanskih koman-danata ili komesara rano enio) mi je u njihovom stanu u Beogradu u danovljevoj ulici pokazivao ono to Basta ne voli initi: tatino ordenje. Mladi Basta je naslagao orden do ordena a ima i zlata, i dragog kamenja u duini od pola metra. Tu treba spomenuti: Orden partizanske zvezde I reda, Orden za hrabrost,

O r d e n zasluga za narod I reda, Orden bratstva i jedinstva I reda, Orden ratne zastave, Orden Republike sa zlatnim vijencem i drugi.

K a d smo u likom klubu u Zagrebu, u G a j e v o j ulici (Zlatni medvjed) razgovarali posljedni put, upravo u trenu kad je u redakciju stigla teleks-vijest od T a n j u g a da je Basta nagradjen, netko od prisutnih je spomenuo i ordenje. Basta se smije:

D j e l o je mjera ovjeka, a ne priznanja!

D a k a k o , ovisno o tome od koga je priznanje. Spremao se u Liku. Kad tamo ide, Zagreb je prvo stajalite: tu je gimnazijalac

V muke realke Milan Basta postao 1930. godine skojevac. U rodnom Kurjaku ga redovno ekaju o Danu borca. T a m o je Basta prije 40 godina, vrativi se zajed-no s D o k o m Jovaniem iz Vojvodine, prvi progovorio o ustanku i tamo je orga-nizirao prvu jedinicu ustanka. Oranice Bastina oca darovane su jednom od susjeda, ocu desetoro djece, spomenicam Daniki uriu. Batine ruke se naglo diu prema kosama, oi zatamnjuju; mi ve znamo, govorit e o Lici.

Lika je moja rana i moja ljubav. Idem tamo da traim svoje ljude. esto idem na groblje. Ima tada trenutaka trauma, ali i ponosa. Samo, znate, Lika je preesto preskakana, previena. Ta Lika, koja je sva u ustanku, Lika koja je dala jedinu proletersku diviziju iz Hrvatske (jednu od tri u Jugoslaviji) i jo jednu diviziju koja je ostala bez proleterskog zvanja, pa osnovu za 19. sjevernodalma-tinsku diviziju, ta Lika koja je dobila u ratu priznanje da ima najborbeniju omla-dinu Jugoslavije, ne bi smjela biti sad mjerena kao i svi drugi krajevi. Za Liku ne bi ekonomski kriteriji bili presudni. Ima i drugih znaaja, koje je neobhodno u sistem naeg mjerenja ukalkulirati. Odjednom biste onda vidjeli da Lika izbija na elo, a nije kao sad redovno na posljednjem mjestu. No, i sami smo k r i v i . . .

N e k o m prilikom na putu iz Like, kad sam se zatekao u kolima zajedno s kome-sarom 3. brigade Bastom i s komandantom 3. brigade Milanom Sijanom (uglavnom su od Gospia do Zagreba sve vrijeme pjevali, i to mahom sevdalinke; ijan je u nekol iko navrata potsjetio svog komesara: Sjea li se: ove sam pjesme u ratu zabranjivao ... .), zapisao sam i njihov dijalog: mladi-revolucija-Lika.

V j e k o v i m a zapretana energija graniara probuena je u revoluciji. Partija je blistavo kanalizirala tu energiju i otud ona brojna herojstva ravna antikim legendama. U p r a v o to nas izvodi na svjetsku pozornicu. Titova strategija u koju je ukalkulirana mogunost naeg ovjeka . . .

I tako, eto, jo bi se mnogo moglo govoriti: o Basti, ili, ponavljajui iz zapisa to mi je Basta govorio. A l i ima vremena. Sasvim sam siguran: sam Basta e ve nai naina da napie sve to je bitno za tumaenje naeg puta, njegova hoda.

Jovo Popovi

PRVI DIO

GENEZA, RAZVOJ I SLOM USTAKOG POKRETA

RAZVITAK USTAKOG POKRETA, SEPARATIZAM U SLUBI FASlSTlCKE EKSPANZIJE

Zarobljavanje cjelokupne Pavelieve vojske i kadrovskog jezgra ustakog aparata na sjeverozapadnim granicama nae zemlje, 15. maja 1945, predstavlja definitivni slom NDH, satelitske faistike tvorevine, po-java koje bez sumnje predstavlja jednu od najmranijih stranica u historiji naih naroda. Dravno-politika i vojna organizacija ustake drave bila je od svojeg stvaranja pa sve do konanog sloma upregnuta u kola fai-stikog agresora. Kompletan mehanizam ustake drave bio je usred-sredjen na masovni teror i unitavanje naih ljudi. Krivica rtava najee se sastojala jedino u tome to su se rodili kao Srbi, Zidovi ili Cigani. Ultra-nacionalisti i rasisti i iz redova vlastite nacije unitavaju sve one koji se s tim zvjerskim nacionalizmom bilo u emu ne slau. Zato je Paveli unitavao i Hrvate, i ne samo komuniste i antifaiste, nego i svakog onog koji se nije slagao s pojedinim postupcima ustaa, na primjer u pogledu masovnog ubijanja, pljake i paljevine. Ubijao je i one Hrvate koji su u po-etku bili za stvaranje NDH, ali se nisu slagali s prodajom Dalmacije i Hrvatskog primorja faistikoj Italiji. Likvidirao je napokon i one gra-ane koji su sluali inozemne radio-stanice. Ustae su, to je bilo manje poznato, ubijale hrvatski ivalj ak u posljednjim minutama rata, jer se nije htio povlaiti s ustaama i dijeliti s njima sudbinu poraza.

Uz pomo faistikih okupatora ustaki pokret, njegova drava i vojska nanijeli su neiskazano i nezapameno zlo naim narodima, koje se po svojim udovinim razmjerima, u kratkom roku od etiri godine, ne pamti za hiljadu godina naeg postojanja na tlu Balkana.

Da bi se lake shvatio znaaj poraza jedne od najveih izdaja u povi-jesti naeg naroda, nuno je dati neka objanjenja nastanka ustakog po-kreta i osvijetliti, makar i u ogranienu opsegu, korijene te izdaje. Histo-rijski gledano, ti se korijeni povlae ne samo iz vremena postojanja Au-stro-Ugarske nego se jo vie nalaze u unutarnjim i vanjskim politikim uvjetima stare Jugoslavije, konstantna kriza koje je pogodovala razvijanju separatistikih pokreta, posebno ustakog. Nacionalno ugnjetavanje, koje su u najgorem vidu provodile monarhija i velikosrpska buroazija, uz po-mo hrvatske i slovenske buroazije koje su traile samo vie udjela u vlasti, objektivno je, uz siromatvo i svakovrsnu obespravljenost, pot-hranjivalo i podstrekavalo ustaki pokret i njegove oiljeve. Zbog takvog

stanja u zemlji, ustae su u poetku uspijevale da se u oima jednog zao-stalijeg djela masa predstave kao borci za nacionalna prava hrvatskog naroda.

Reakcionarni vlastodrci bive Jugoslavije, predvoeni monarhijom i namjesnikom princom Pavlom Karaoreviem, sve su uredili da zemlju upregnu u faistika kola. Vladajui krugovi bive Jugoslavije utrkivali su se u svojem poltronskom i sluganskom dodvoravanju faistikim gospo-darima. Oslanjanje na Mussolinijevu Italiju i Hitlerovu Njemaku, koje je kulminiralo potpisivanjem Trojnog pakta, predstavlja veliku izdaju vital-nih nacionalnih interesa naih naroda i zloin koji je prethodio i uvjetovao sva ona stradanja i golgotu naih naroda u II svjetskom ratu. Ustaka iz-daja 1941. godine u sutini je samo nastavak ranije izdajnike profaistike politike buroazije kao klase svih jugoslavenskih nacija, to sve u stvari ini jednu kariku u jedinstvenom lancu sluenja tuinu, a to je nae narode stajalo toliko ogromnih rtava. Stoga nije bitno koja je sluganska skupina prva poela voditi takvu politiku.

Poslije Poljske i SSSR-a, naa se zemlja nalazi na treem mjestu u svi-jetu po broju rtava u II svjetskom ratu u odnosu na broj stanovnika. Sa sigurnou moemo rei da je oslobodilaka borba naih naroda, koju su predvodili komunisti pod rukovodstvom Josipa Broza Tita, ne samo uskrs-nula Jugoslaviju kao dravnu zajednicu jugoslavenskih naroda, koja je bila tako duboko potonula u vihoru rata, nego i spasila nae narode od gotovo potpunog fizikog unitenja. Od 1.700 000 rtava za etiri godine rata samo je 305 000 boraca poginulo u NOB-u. Najvei dio preostalih progu-tala su faistika strelita, konclogori, jame i bezdani, kaznene ekspedicije i teror koji su organizirali faistiki okupatori uz pomo izdajnika naih naroda.

Relativno brzo stvaranje Pavelieve nakazne drave, aktiviranje drav-nog, politikog i vojnog aparata u slubu zloina, uvelike je potpomogao Vlatko Maek, vodja Hrvatske seljake stranke, koji je, dosljedan svojoj ranijoj proosovinskoj orijentaciji, 10. aprila 1941. godine izdao proglas upuen svim svojim pristalicama i hrvatskom narodu s pozivom da se po-mae nova ustaka vlast. Tim je aktom potpomogao ustaki pokret da, makar i privremeno, obmane i prevari jedan dio zaostalih masa i tako na samom poetku ustakoj dravi dade vei legitimitet i iru bazu koju sam pokret, sa svojim snagama, ne bi mogao za dulje vrijeme postii.

Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj i njezinu postavljanju na noge kumovao je i svesrdno je pomagao reakcionarni katoliki kler, sa svim svojim crk-venim, vjerskim i poluvjerskim organizacijama, to je, sa svoje strane, dalo poetni zamah novoformiranoj ustakoj dravi da ide na obraune na vjer-skoj i nacionalistikoj osnovi^ vrei zloin genocida. U doprinosu ustatvu nita manje nisu bile ni zasluge mnogobrojnih viih i niih oficira, meu kojima je bilo i generala, koji su sve svoje znanje steeno u bivoj jugo-slavenskoj vojsci stavili na raspolaganje oruanoj sili NDH.

Pavelieva vojska, roena i razvijana u moru prolivene krvi naih na-roda, predala se prije 30 godina - 15. maja 1945. Ona je bila oruana snaga, glavni instrument i provodilac mrane politike ustakog pokreta. Pod udarcima te vojske i ustakog aparata palo je u N D H vie stotina hi-ljada mukaraca, ena i djece. Zato i mali pogled unazad moe u odre-enoj mjeri pomoi u sagledavanju ustakog pokreta i vojske koja je vjeran izraz tog pokreta. Lake e, naroito mlai itaoci, shvatiti doga-aje oko predaje 120 000 ustakih i domobranskih vojnika s Pavelievim generaltabom, zarobljavanje nekoliko hiljada crnogorskih i hercegovakih etnika i balkanskog taba njemake grupe armija E. Lake e shvatiti psihozu bijega po svaku cijenu, psihozu straha od odgovornosti za ui-njene zloine u toku rata i ubojstva nevinih ljudi ak u posljednjim mi-nutama poslije rata, lake e shvatiti grevit otpor koji je naoj vojsci davan i poslije slubenog zavretka rata. Bolje e se, vjerujem, razumjeti i veliina nae borbe i rtava koje smo dali da bi se izvojevala konana pobjeda revolucije i porazile mrane snage koje su izdale zemlju i stavile se u slubu tuina, u slubu faistikog zloina.

Velik je broj rtava pao kako bi se zloin zaustavio na zapadnom kraju nae domovine u nadi da se nikad nee povratiti. Protiv zloina i iz-daje moralo se boriti svom snagom svuda, na svakom mjestu. Zloin i izdaja idu kao rijeka bez povratka, kao epidemija kuge ako borba protiv njih posustane ili prestane. Poznavanje dogaaja koji su se dogodili na naem tlu prije vie od 30 godina svakako e nas podsjetiti na to kako se jedna generacija borila za nove ideale, za pobjedu revolucije, protiv mra-njatva, izdaje, nasilja i zloina.

Simbioza frankovakog i ustakog pokreta

Porazom buroasko-demokratske revoluoije koja je 1848. godine iz temelja potresla habzburku monarhiju nastao je period okrutnog Ba-chovog apsolutizma i kontrarevolucionarnih zahvata. Sve je to imalo da-lekosene negativne posljedice i na politiki ivot u Hrvatskoj. Odrazilo se to u razbijanju dotadanjih politikih partija i pregrupiranju raznih poli-tikih struja. Ilirski pokret, koji se poeo naglo razvijati desetak godina ranije, koji je bio zahvatio iroke slojeve hrvatske inteligencije, u toj je si-tuaciji bio svim silama suzbijan. Vladajuim slojevima ute monarhije nije odgovaralo irenje ideje koja je u svojoj osnovi sadravala osloboenje svih Junih Slavena ispod austrougarske i turske vladavine i njihovo uje-dinjenje u posebnu dravu. To se odnosilo na velik teritorij koji je nase-ljavao slavenski ivalj: na Koruku, Kranjsku, tajersku, Istru, Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Vojvodinu, Makedoniju, zatim Srbiju i Crnu Goru, koje su bile samostalne drave. Pri navoenju i zastu-panju ideje o ujedinjenju Junih Slavena sve se vie spominjala i Bugarska.

Premda ciljevi buroasko-demokratske revolucije 1848. godine nisu bili ostvareni, a oslobodilaka je borba tragino okonana, i ma koliko Habs-burgovci taj poraz iskoristili zato da bi jugoslavensku misao uguili, ona je i u tim novim, oteanim uvjetima svakovrsnog pritiska i terora i dalje ivjela, razvijala se, modificirala i traila pribliavanje i ujedinjenje naroda slavenskog Juga u jednu dravnu zajednicu. Bez obzira na to da li su i ko-liko su te ideje zajednitva junoslavenskih naroda bile sasvim jasne, one su vrile snanu duhovnu pripremu pribliavanja naroda bez obzira na sve krize i oscilacije.

Da bi otupili otricu borbe hrvatskog naroda za njegovo nacionalno osloboenje i vea politika i demokratska prava, da bi otupili otricu borbe za ujedinjenje svih jugoslavenskih naroda, austrougarski su vlasto-drci preko svojih eksponenata i slugu irili mrnju i sukobe izmedju Srba i Hrvata, jer im je smetalo jedinstvo i sloga tih dvaju naroda. Dualistikim preureenjem carevine hrvatski je narod doao u jo tei poloaj. Ugar-sko-hrvatskom nagodbom (1868) pojaao se politiki i ekonomski pritisak agresivnih maarskih vlastodraca. Hrvatska je i dalje ostala teritorijalno rasparana. Vojna krajina ostaje pod austrijskom upravom u Beu (do 1871). Dalmacija i Istra u istom su poloaju sve do sloma Austro-Ugarske. Meimurje (1861) i Rijeka (1868) pripojeni su Maarskoj.1

U politici irenja mrnje, gloenja i podjarivanja nacionalistikih stru-ja i ovinizma, raspaljivanja lanog hrvatskog nacionalizma, osobito se isticao veliki maaron, hrvatski ban barun Levin Rauch (1867), voa Uni-onistike stranke. Ban Khuen-Hedervary (1883) poeo je zaotravati hrvat-sko-srpski spor okreui se tzv. zatiti Srba i raspaljujui nacionalistike strasti po principu zavadi pa vladaj. Takva politika mogla je, naravno, po-kazati samo privremene rezultate. Tok kasnijih dogadjaja pokazao je da su vanjski faktori, tj. utjecaj vlastodraca iz Pete i Bea, u toj politikoj igri bili odluujui. Ve na poetku novog vijeka, jaanjem narodnog pokreta, poinje se snano razvijati svijest o jedinstvu Srba i Hrvata. Sruen je zloglasni ban Khuen Hedervary (1903).

Jedna od najjaih partija u Hrvatskoj na poetku druge polovine pro-log stoljea bila je Hrvatska stranka prava (HSP), koju je osnovao doktor Ante Starevi (roen u selu itniku kraj Gospia). Starevi odbacuje ideje ilirskog preporoda, koj je inae u mladosti vatreno zastupao, ali isto tako odbacuje i ideju trijalizma, tj. mogunost da Hrvatska bude ravno-pravni partner s Maarskom i Austrijom u zajednikoj dravi zasnovanoj na federativnoj osnovi. Starevi i njegove pristalice proklamiraju program stvaranje samostalne nacionalne drave Hrvatske. Na temelju takve osnovne koncepcije, zajedno s Eugenom Kvaternikom, formirao je Stranku prava, kojoj su u poetku preteno pripadali intelektualci.

1 Po statistici iz 1910. Austro-Ugarska je imala 51.390 228 stanovnika: Nije-maca 12,4 milijuna, Maara 10 milijuna, Sjevernih Slavena (Poljaka, Ceha, Slo-vaka, Malorusa) 17,7 milijuna, Junih Slavena (Hrvata, Slovenaca i Srba) 7 milijuna, Rumunja 3,2 milijuna i Talijana 800 hiljada.

Iako su Starevi i njegovi pravai negirali srpsku nacionalnost u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te ak smatrali da su Srbi Hrvati, oni su kao svoj cilj postavili stvaranje Velike Hrvatske, to je u onim historijskim uvjetima znailo beskompromisnu borbu protiv inozemne hegemonije i osloboenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine ispod vjekovne vladavine Austro-Ugarske i Turske.

Protiv nametnute tzv. Ugarsko-hrvatske nagodbe - uzbuen naroito nametanjem maarske jurisdikcije nad Rijekom (Rijeka je proglaena za corpus separatum Maarske) - drugi voa i osniva HSP-a Eugen Kva-ternik digao je 1871. godine poznati rakoviki ustanak (po mjestu Rakovici blizu Plitvikih jezera), koji je bio u krvi uguen. Zbog izdaje u vlastitim redovima i neuestvovanja veine rukovodstva Stranke prava i njenog voe Ante Starevia, rakoviki ustanak, uperen protiv Austro-Ugarske, nije uspio. Poginuli su voe bune Eugen Kvaternik, Ante Rakija i Vjeko-slav Bach, a komandant pobunjene vojske Rade Cuji uspio je preko Bosne prebjei u Srbiju.1 Ali za pozitivan stav HSP-a prema Srbima karakteri-stino je to da je ustanak podignut na granici Like i Korduna, na podruju Vojne krajine, u kraju gdje ive zajedno Srbi i Hrvati koji su zajedno su-

djelovali u borbi protiv obespravljenosti i ugnjetavanja. Karakteristino je i to da je Eugen Kvaternik za komandanta svoje pobunjene vojske postavio Lianina, Srbina Radu Cujia.

Iako se neuspjeh rakovike bune vrlo nepovoljno odrazio na tadanje stanje u Hrvatskoj, napose na Stranku prava, Ante Starevi i njegovi pravai poinju sve vie oekivati pomo od Rusije, prisutnost koje se sve vie osjeala na Balkanu. Istovremeno se u Stranci prava poinje postepeno mijenjati i dotadanji negativni stav prema Srbima te omekavati odbojnost prema jugoslavenskoj ideji.

Poslije smrti Ante Starevia, posredstvom i uz pomo bekih i petan-skih kombinatora politikih makinacija, rukovoenje Strankom prava pre-uzima advokat Josip Frank (1844-1911), jedna od najkobnijih figura na politikoj pozornici Hrvatske. Frank se brzo povezao s dvorskim vojnim i klerikalnim krugovima Austro-Ugarske i poeo raditi na produbljavanju jaza i raspirivanju sukoba izmeu Srba i Hrvata. Vlastodrci dvojne monarhije bojali su se jedinstva Hrvata i Srba. Jabuka razdora bila je Franku potreba da vodi borbu protiv ideje jugoslavenstva, protiv ideje stvaranja dravne zajednice Junih Slavena, koja se irila i hvatala sve dublje korijene, ne samo meu hrvatskom inteligencijom, nego se poela iriti i u narodnim masama. Nasuprot tome, Josip Frank, kao eksponent tuinske politike, zastupao je tezu trijalizma, tj. odreivao je sudbinu Hrvatske samo u okvirima habsburke monarhije. Njemu je bila potpuno strana svaka ideja o stvaranju dravne zajednice Junih Slavena. Tu po-litiku, taj osjeaj i duh Josipa Franka nosili su i njegovi kasniji sljedbenici

1 Mladen Coli: Tzv. N D H - 1941, str. 10.

- frankovci i ustae. Prema tome, ustatvo nema sutinske veze s duhom i osnovom politike Starevia i Kvaternika, nego samo s idejama i poli-tikom Josipa Franka.

Vei dio hrvatskog naroda i Stranke prava nije se slagao s takvom po-litikom izdaje nacionalnih interesa novog voe Stranke prava, te je uskoro dolo do rascjepa u njoj, i to na frankovce i milinovce (pristalice dra Mile Starevia, sinovca osnivaa stranke dra Ante Starevia).1

Tako su na politiku pozornicu Hrvatske stupili frankovci kao najreak-cionarnija politika grupa, koja je u sluenju Beu i Peti u toku I svjetskog rata bila gora od Habsburgovaca. Dogodilo se tono po onoj narodnoj izreci: Poturica je gori od Turina.

Frankovluk nije samo pojam najreakcionarnije politike uperene protiv osnovnih interesa hrvatskog naroda, a za sluenje tuinu, nego je i po svojim metodama bio vrlo agresivan, brutalan i netolerantan: sluio se terorom i nasiljem nad politikim protivnicima. Godine 1908. frankovci osnivaju svoje partijske jurine odrede (Hrvatsku narodnu legiju), rtve koje su bili braa Radii, Frano upilo i mnoge pristae Mile Starevia. Teror i nasilje kao metodu nasljeuju kasnije i ustae, inei zloine udo-vinih razmjera, svjedoci kojih smo bili 1941. godine i u daljnjem toku rata.

Jugoslavenska misao zastupala je ideju ujedinjenja junoslavenskih naroda od Triglava do Crnog mora. Poam od iliraca Ljudevita Gaja, pa preko Strossmayera, Rakog i drugih na poetku ovog stoljea, ideja brat-stva i jedinstva Hrvata i Srba dobila je nove impulse i pobornike koji su ostvarili i organizacijske politike forme. Dolazi do stvaranja Hrvatsko--srpske koalicije. Dne 3. oktobra 1905. donijeta je Rijeka rezolucija. 17. oktobra iste godine Zadarska rezolucija, da bi iz. decembra 1905. dolo do donoenja Manifesta Hrvatsko-srpske koalicije. Svi su ti datumi veliki dani i dogaaji koji su uinili prekretnicu u politikoj situaciji u Hrvatskoj i doveli do takvog jedinstva obaju naroda od kojega su se smrtno uplaili upravljai i u Beu, i u Peti.

1 Stranka prava vie se puta cijepala. Pod utjecajem Josipa Franka te da bi uvr-stio jedinstvo stranke, i sam drAnte Starevi potpisao je pri kraju svoga ivota (1894. godine) trijalistiki program, po kojem bi se ujedinile sve hrvatske pokrajine (Dalmacija, Rijeka, Meimurje, Istra, Bosna i Hercegovina i eventualno slovenske zemlje) u samostalnu dravnu zajednicu u okviru habsburke monarhije. Novi politiki kurs nije u stvaranju hrvatske dravnosti u okviru Monarhije doveo do e-ljenog jedinstva stranke, te je ve 1895. godine dolo do rascjepa na Cistu stranku prava (nazvanu frankovci po njenom tvorcu) koja je predstavljala preteno sitnu buro-aziju, dok se stara Stranka prava preimenovala u Domovinsku stranku. Godine 1903. dolo je do fuzije Domovinske stranke prava i Strossmayerove Neodvisne stranke u novu Stranku prava. Ona je predstavljala krupnu buroaziju i vie slojeve graanstva. Zatim dolazi do rascjepa frankovaca u tzv. istoj stranci prava, pa se 1908. odvaja Mile Starevi koji osniva Starevievu stranku prava koja se drala starog pravakog programa beskompromisnog ruenja Austro-Ugarske, ali se drala i programa ujedi-njenja svih junoslavenskih naroda. Milinovci postepeno pristupaju sve veoj suradnji Srba i Hrvata, suprotstavljajui se frankovakoj protusrpskoj hajci aneksionistikog pe-rioda. Svjesni toga da je jedinstvo dvaju naroda osnovni preduvjet borbe protiv Habs-burgovaca, milinovci su kasnije pristupili Hrvatsko-srpskoj koaliciji.

Da bi prekinuli raskol, politike svae koje su samo koristile tuinu, da bi se udruili u jedinstveni front i pokret protiv tuinskog reima, Frano upilo i drugi dalmatinski politiari okupljeni oko Trumbia dali su inicijativu za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije. Rijekom rezolucijom Hrvati i zadarskom rezolucijom Srbi, kao predstavnici opozicionih graan-skih partija, ujedinjuju se u opozicioni front u cilju borbe za stvaranje za-jednike drave slavenskog Juga izvan Austro-Ugarske. Koalicija je sastav-ljena od: Hrvatske stranke prava, Hrvatske napredne stranke, Srpske ra-dikalne, Srpske samostalne i Socijaldemokratske stranke. Tenja je bila da svaki narod sam odluuje o svojoj nacionalnoj individualnosti, teilo se za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i demokratizacijom zemlje.1

Najistaknutiji voa Hrvatsko-srpske koalicije bio je Frano upilo, bivi prava koji je napustio Stranku prava kad je u njoj prevladao Frank koji je stranku doveo u poloaj otvorene beke agenture.

Aneksija Bosne i Hercegovine bila je povod za pokuaj beko-petan-skih vlastodraca da u kontraudaru taj pokret zaustave inscenacijama ve-leizdajnikih procesa protiv Srba s ciljem da Srbe iz Austro-Ugarske di-skvalificiraju pred evropskom javnou, ali i istovremeno, i u prvom redu, da sprijee proces ujedinjavanja Srba i Hrvata, u emu su gledali glavnu opasnost za svoju vladavinu. Naravno, takve represalije nisu imale uspjeha. One su ak imale obratno djelovanje: jo su vie uvravale liniju bratstva i jedinstva Hrvata i Srba.

Kad je pobijedila koncepcija stvaranja drave Narodnog vijea Hrvata, Srba i Slovenaca i ujedinjenja te drave s ostalim junoslavenskim naro-dima, ve 1918. godine dolazi do pregrupacije politikih snaga. Na elo pobornika izdvajanja junoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske staje Star-evieva stranka prava - milinovci i Socijaldemokratska stranka Hrvatske, podrana takoer od istoimene stranke Slovenije. Neto kasnije, poslije izvjesnih kolebanja, njima se prikljuuje i Hrvatsko-srpska koalicija te mlada Radieva Hrvatska puka seljaka stranka (HPSS), koja se kasnije preimenovala u Hrvatsku republikansku seljaku stranku (HRSS).

Tako su se u oktobru 1918. godine, izuzev frankovaca, sve stranke u Hrvatskoj nale na strani ujedinjenja u novoj dravi. U toj novoj dravi vei dio hrvatskog naroda okupljao se oko Radieve seljake stranke (i pored sve njegove kolebljivosti i kasnijeg odricanja od republikanizma) i oko radnikog pokreta koji je sve vie rastao. Koliki je utjecaj u to vrijeme imala KPJ vidi se iz podatka da je na izborima za Ustavotvornu skuptinu 19Z1. KPJ bila trea stranka po broju glasaa u zemlji: dobila je 59 poslanika. Ali ono to je ovdje vano istai je slijedee: sve te snage koje su se okupljale oko seljakog i radnikog pokreta bile su za jedinstvo i bratstvo Hrvata i Srba i ostalih naroda Jugoslavije. Politika, ideje i rad Frankove stranke i frankovluk bili su u masama toliko nepopularni,

1 Vaso Bogdanov - Historija politikih stranaka u Hrvatskoj, Zagreb 1958. god., str. 790-974.

a narod listom za ujedinjenje, da je vodstvo HSP-a (Prebeg i Horvat) bilo prisiljeno izjaviti da e stranku rasformirati. Kasnije se frankovci poku-avaju organizirati pod starim imenom HSP, ali kompromitirani i bez ma-sovne podrke, ostavi na antijugoslavenskoj poziciji, nisu uspjeli dobiti iole masovniju bazu, premda su hegemonistiki krugovi monarhistike Ju-goslavije svojom politikom nacionalnog bespravlja i surove kapitalistike eksploatacije radnih ljudi davali obilje razloga za irenje nacionalne mrnje i gloenja Hrvata i Srba. Skupina bivih austro-ugarskih oficira, velepo-sjednika, reakcionarnih klerikalaca, pojedinih trgovaca i industrijalaca bila je uska ali agresivna grupa nacionalista koja je predstavljala politiku snagu frankovaca. Nemajui oslonca u masama, traili su pomo i podrku susjednih revanistikih sila.

Nakon poraza monarhije, Austrija i Maarska pruaju utoite franko-vakim voama: Ivici Franku (sinu Josipa Franka koji je poao oevim stopama), Vladimiru Sachsu, generalu barunu Sarkotiu, Ivanu Pereviu, Stjepanu Dujiu, Narcisu Jasenku i dr. Svii ovi spomenuti i dobar dio drugih frankovaca kasnije su prili Pavelievim ustaama. Za vrijeme N D H neki od njih bili su visoki funkcioneri u Pavelievoj vojsci i admi-nistraciji.

Dok je ogromna veina narodnih masa svih jugoslavenskih nada teila ujedinjenju u zajedniku dravu i dok su mnoge politike snage zastu-pale ideju i platformu borbe za ujedinjenje, neke stranke, buroaski prvaci i politiari razliitih nacija to su jugoslavenstvo razliito shvaali. Mnogi su to svoje jugoslavenstvo ispoetka oitovali u ideji da se ujedine svi Juni Slaveni u okviru Austro-Ugarske, te tako zasnivali neko svoje jugo-slavenstvo na idejama trijalizma, tj. postojanja ravnopravne slavenske dravne jedinice s Austrijom i Maarskom. Naravno, u toj slavenskoj je-dinici hrvatska bi buroazija, kao predstavnik najbrojnije nacije, bila hegemon.

S druge strane, vladajua buroazija iz Srbije jugoslavenstvo je shva-ala tako da u novoj dravi ostvari svoju hegemoniju, svoju ekonomsku, politiku i nacionalnu dominaciju. U okviru svih tih shvaanja i kombi-nacija jedni su jugoslavenstvo smatrali kao integralni pojam, jer je tako vie odgovaralo njihovim interesima, dok su drugi traili vie autonomije, polazei od svojih interesa da na svojem teritoriju obezbijede svoje klasno-buroaske interese i politiku prevlast. Tako se sve dalje ilo u raskorak. Stvorilo se stanje konstantnih sukoba, kriza i konfrontacija, koje su najzad dovele do katastrofalnih posljedica najoitije izraenih kapitulacijom Jugo-slavije i okrutnom faistikom okupacijom koja je naim narodima do-nijela teka iskuenja i patnje, vjerojatno najtee u njihovoj historiji.

Zato se u periodu diskusija i priprema ujedinjenja i samog ina prokla-miranja zajednike drave SHS u hrvatskoj buroaziji pojavljuju opet dvije struje. Ali sad to vie nisu one koje se razlikuju po tome jesu li za ili protiv Bea i Pete, nego se one lue po razliitim stavovima u odnosu prema Beogradu. Jedni su u Srbiji i Beogradu vidjeli moan nov centar, pomou

koga se moe obezbijediti uee u vlasti i uvrenje svojega povlatenog klasnog poloaja i efikasnijeg dranja masa u potinjenosti, s obzirom na to da je svretkom rata i otpoinjanjem velike oktobarske revolucije dolo do otrog gibanja masa koje su prijetile pobunom. Drugi dio buroazije, koji je takoer bio za ujedinjenje, traio je vie samostalnosti i autonomije, manje prevlasti srpske buroazije tako da hrvatski teritoriji budu preteno njihovo trite i lovite. Izraziti predstavnik takve struje bila je sitna bur-oazija, frankovaka stranka prava, ali i odreen broj predstavnika HRSS-a iji je posjedniki i malograanski mentalitet dominirao njihovim politikim ponaanjem. Meutim, stanovit broj naprednih hrvatskih gra-anskih politiara z HRSS-a, Socijaldemokracije i drugih stranka i sa-mostalnih politiara bio je za federativno ureenje nove drave. U tome su vidjeli trajniju osnovu narodnog jedinstva, jer bi nova drava bila zajed-nica u kojoj bi bilo vie socijalne pravde, demokracije i nacionalne slobode pojedinih naroda i nacionalnih manjina. Tako koncipirana dravna zajed-nica Junih Slavena sigurno bi lake odoljela svim burama, pritiscima iz-vana i predstojeoj najezdi faizma.

Naim je narodima bila nametnuta centralistiko-unitaristika koncep-cija drave, s predominantnom ulogom velikosrpske buroazije i monarhije Karaorevia. Dva dana poslije proglaenja ujedinjenja dolazi do pro-glasa Stanke prava, koji je potpisao dr Prebeg, u kome se izraava protiv-ljenje aktu nametanja nove dinastije bez sudjelovanja Stanke prava i Ra-dieve HRSS. Kao posljedica takve aktivnosti, u Zagrebu je dolo do de-monstracija i intervencije vojske i do prvih rtava.

U hrvatskim masama, ba kao i kod drugih slavenskih naroda, posto-jala je snana tenja za svrgavanjem mnogo vjekovnog ropstva i tutorstva tuina. Historijski gledano, to svrgavanje tuina bilo je mogue samo preko ujedinjenja Junih Slavena u zajedniku dravu. Ali veina narodnih masa, predvoena svojim politikim voama, nije bila spremna da jedno ropstvo i tutorstvo zamijeni drugim. One su traile federativni princip dravnog ureenja, vie socijalne pravde i slobode. Velikosrpska buroa-zija, koristei se poloajem pobjednike sile u okviru Velike antante u I svjetskom ratu te raspolaui organiziranom vojnom silom, uz pomo jednog dijela hrvatske, slovenske buroazije i one iz drugih krajeva, u stvari iz straha od svojeg vlastitog naroda, bez ireg narodnog dogovora, preko koljena, tako rei preko noi, proglaava centralistiko-unitaristiku dravu. Negirala je postojanja nacija i nacionalnog pitanja, to je urodilo hegemonijom najjae nacije, ali i jaanjem separatizma kod gotovo svih jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina. Sve je to dovelo do ope ne-stabilnosti u zemlji i do njenog alosnog kraja u aprilskom ratu 1941. go-dine, kao i svih ve svima poznatih, tekih posljedica.

Ali frankovci, separatisti i ultranacionalisti svih vrsta nisu ili za tim da se, polazei od jugoslavenske ideje i zajednitva svih jugoslavenskih naroda, bore za dravno preureenje na federativnoj osnovi, za narodni sporazum i demokratizaciju unutranjeg ivota, nego su nastavili svoj stari posao

2 Rat

i u novim uvjetima poveli borbu za razbijanje nove drave za raun tuih interesa. Poto Austrija nije vie bila tako mona kao ranije, trebalo je traiti novog, jaeg gospodara. Bila je to faistika Italija koja je i inae gajila stoljetne aspiracije na nae more, nae primorske oblasti i njihovo zalee. To je kasnije, dolaskom nacionalsocijalizma, bila i Hitlerova Nje-maka, koja je, izmeu ostalog, teila dominaciji i na Balkanu. U tom prljavom razbijakom poslu ustae su pomagali iredentisti i revanisti iz Austrije, Maarske i Bugarske.

I poslije izjave o obustavljanju rada, Hrvatska je stranka prava uskoro obnovila svoje djelovanje, ali bez veih uspjeha i masovnije podrke biraa. Starevieva stranka prava-milinovci, zajedno s Naprednom demokrat-skom strankom, osniva 1919. novu stranku: Hrvatsku zajednicu, koja se poslije 192.6. pretvara u Hrvatsku federalistiku seljaku stranku. Tako do 1929. u Jugoslaviji od ranijih nekoliko pocijepanih stranaka prava djeluje samo njezino sueno frankovako krilo i to pod imenom Hrvatska stranka prava. Na njezinu elu ostaje dr Vladimir Prebeg, a na mjestu tajnika po-javljuje se dr Ante Paveli. Na izborima za Ustavotvornu skuptinu 1920. godine udruene opozicijske stranke, udruene u tzv. Hrvatski blok, koji su sainjavale Radieva HRSS, Hrvatska stranka prava i Hrvatska zajed-nica, dobivaju 56 poslanikih mjesta. Hrvatski blok bojkotira Ustavo-tvornu skuptinu i donoenje centralistiko-unitaristikog Vidovdanskog ustava. Bojkotu se ne pridruuju jedino poslanici Hrvatske zajednice. Ve-ina bivih milinovaca uestvuje u radu Ustavotvorne skuptine (Starevi-eva stranka prava).

Prebegova i Pavelieva stranka prava, upravo zvog svoje nacionalistike velikohrvatske koncepcije i antijugoslavenstva, u novoj je dravi samo vegetirala bez neke ozbiljnije podrke naroda. Poslije kratkotrajne su-radnje s Radievom HRSS-om meu njima dolazi do otrog neslaganja i iskljuenja Prebegove stranke iz Hrvatskog bloka. Prebeg i Paveli u svojem politikanstvu pokuavaju da na raun Hrvatske republikanske seljake stranke ojaaju svoje pozicije u suradnji s radikalima i Nikolom Paiem. Na tom paktiranju s Beogradom i Paiem naroito je inzi-stirao Paveli. Promjena kursa i suradnja s radikalima traje od 192z. do 1925. godine. Ovaj pokuaj miniranja Radia i njegove stranke, to su ga HSP i radikali poduzeli zajedniki, ali svaki iz svojih razloga, nije uspio. Zbog izmijenjene situacije radikali su prekinuli suradnju s frankovcima.

Osjetivi da daljnja apstinencija jugoslavenskog parlamenta moe HRSS-u ozbiljno tetiti, Radi se odluuje na sporazum s Paiem. Radi se osjetio jakim, jer je, usprkos teroru i njegovu hapenju, njegova stranka na izborima 1925. dobila 69 poslanikim mjesta i tako po broju poslanika postala druga stranka u zemlji. Ispred njega su jo samo radi-kali. Radi priznaje Vidovdanski ustav, monarhiju i iz naziva stranke izbacuje rije republikanska; njegova stranka sada postaje Hrvatska se-ljaka stranka (HSS). Predstavnici HSS-a ulaze u vladu.

Preko Hrvatskog bloka, koji je na izbore 1927. iao bez HSS-a, Paveli u Zagrebu postaje poslanik. Koristei suradnju HSS-a s radikalima, Pa-veli otpoinje kampanju protiv jednih i drugih, premda je i sam ranije paktirao s radikalima. Politiku aktivnost svoje stranke naroito usmjerava protiv Jugoslavije te zastupa stav o odvajanju Hrvatske iz Jugoslavije i stvaranju nezavisne velike Hrvatske. Ta njegova antijugoslavenska i separatistika aktivnost naroito je dola do izraaja poslije smrtnog ranjavanja Stjepana Radia i ubojstva njegovog sinovca Pavla i ure Ba-sarieka u parlamentu. Tom su prilikom od atentatorskih hitaca povrije-eni Ivan Pernar i Ivan Grana. Nakon tog bezumnog poteza dvorske kamarile duhovi su se u zemlji, posebno u Hrvatskoj, jako uznemirili. U masama je naglo poraslo neraspoloenje prema hegemonistikoj poli-tici Beograda i srpske buroazije, prema tako koncipiranoj dravi i stanju u njoj, gdje se opozicijske voe tako velike stranke mogu ubiti usred par-lamenta. Nacionalistiki i ovinistiki elementi to su iskoristili za irenje mrnje prema Srbima kao narodu, prema Jugoslaviji i jugoslavenstvu uope. Najekstremniji i najradikalniji nacionalisti i separatisti bili su HSP i njezin voa Paveli, koji je od tada poeo stvarati ilegalne omladinske teroristike organizacije. Stvorena je ilegalna organizacija Hrvatski do-mobran koji je organiziran po naelima konspirativnih trojki i petorki, apsolutno odanih i poslunih voi Anti Paveliu. Hrvatski domobran bio je po svojoj organizaciji i metodama rada pretea kasnijoj ustakoj organizaciji.

U tom radu Pavelia potpomae Gustav Perec, tadanji tajnik Hrvat-ske stranke prava, i Branimir Jeli, rukovodilac pravake omladine. Oni u to vrijeme razvijaju veliku antijugoslavensku aktivnost kroz svoju tampu, letke i tajne sastanke. U povodu 10. godinjice ujedinjenja, I. de-cembra 1928. godine, organiziraju demonstracije u kojima glavnu ulogu ima Hrvatski domobran. Predvodnici su Perec i Jeli. Naoruane ekstremne grupe demonstranata, po ugledu na faistike demonstracije u Italiji 1922, izvedene su na ulice. Demonstracije izazivaju policijsku intervenciju, rtve i prolijevanje krvi, a voe bjee u inozemstvo. Najprije bjee Perec i Jeli, a uskoro, 19. januara 1929, u Be bjei i sam Paveli. Prije emigriranja, organizaciju Hrvatski domobran pretvara u Ustaku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), i to dan nakon objavlji-vanja estojanuarske diktature.1 Poslije Pavelia u inozemstvo bjee i drugi frankovci: Josip Milkovi, Drago Valenta, Eugen Kvaternik zvani Dido (sin kasnijeg ustakog vojskovoe Slavka Kvaternika), Vilko Peni-kar, Erih Lisak i dr. Tamo u inozemstvu oni nalaze ve ostarjelu raniju frankovaku emigraciju, uglavnom austro-ugarske oficire koje smo ranije spomenuli.

* Fikreta Buti-Jeli Prilozi prouavanju djelatnosti ustaa do 1941, Mladen Colic Tzv. NDH-1941, str. 20.

Ti su se stari frankovci zvali prva hrvatska emigracija koja se nije bila pomirila s raspadom Austro-Ugarske. Oni su po svretku I svjetskog rata ostali u emigraciji: u Austriji i Maarskoj. Od te tzv. prve emigracije posebno su se isticali dr Ivan Frank, jedan od efova HSP-a, general Sar-koti, potpukovnici Ivan Perevi i Stjepan Duji. Naravno, bilo je jo dosta drugih, manje znaajnih, koji su bili spremni da rade protiv Jugo-slavije. Karakteristian je jedan detalj. Kad je Stjepan Radi podnio memorandum amerikom predsjedniku Wilsonu, u kojem ga obavjetava 0 nezakonitom aktu i nainu ujedinjena i ureenja nove drave SHS i. decembra 1918. godine, te da se to uinilo bez irokog sporazuma s Hrvatima itd., odmah su se javili i aktivirali i ti stari spomenuti fran-kovaki emigranti. Oni su 14. marta 1919. Mirovnoj konferenciji takoer podnijeli jedan memorandum protiv nove drave SHS, jer da, navodno, hrvatski narod nije za to ujedinjenje. Od tada datira i poetak subverzivne aktivnosti tih emigranata koji se organiziraju u organizaciju Hrvatski emigrantski komitet1. Poinju djelovati tri subverzivna centra uperena protiv Jugoslavije. U Budimpeti centar vodi Ivan Frank, u Beu bivi austrijski potpukovnik Perevi, a u Grazu takav centar vodi takoer austrijski potpukovnik Duji. Svi su oni izjavili da pripadaju Hrvatskom oslobodilakom pokretu (HOP).

Sve su te grupe i centri bili brojno beznaajni, ali je njihov politiki znaaj bio znatno vei zato to su ti emigranti imali znaajne veze s po-litiki utjecajnim faktorima Austrije i Maarske te imali podrku zvanine propagande tih drava. Bili su povezani i sa V M R O i njegovim voom Vanom Mihajlovom, zatim sa separatistima s Kosova Mustafom Krujom 1 Hasanbegom Pritincem. Sve te grupe i mnogi zvaninici, razni velepo-sjednici, grofovi, bivi oficiri, klerikalci i emigranti svih boja iz raznih kra-jeva nae zemlje, a koji su ranije pripadali Austro-Ugarskoj, svesrdno su prihvatili Pavelia, Pereca, Jelia i druge. Ti stari emigranti svoje su veze iskoristili te Pavelia i njegovu bratiju upoznali s utjecajnim austrijskim li-nostima, naroito onima u vojsci. Veina tih austrijskih oficira ratovala je u Srbiji i tamo inila razne zloine, kao i u Bosni, Hercegovini i drugim krajevima gdje ivi na ivalj. U Beu i Grazu bilo je dosta studenata fran-kovaca s kojima su povezali nove emigrante iz Hrvatske. U poetku se i-nilo da e Perec stati na elo ojaanog frankovakog emigrantskog krila u inozemstvu, ali pod utjecajem baruna generala Sarkotia, Perevia

1 Predsjednik Hrvatskog emigrantskog komiteta u Grazu bio je sin osnivaa frankovake stranke dr Ivan Frank, a lanovi Komiteta prilikom osnivanja bili su: dr Vladimir Sachs-Petrovi, advokat, ininjer Viktor Najdorfer, dr Manko Galjardi, Baltazar Petras, zatim majori Vilhelm Stipeti i Narcis Jasenski, pukovnik Franc Apolonio, kapetan Emil Lahovski, Josip Mecger, Nikola Petrievi, Josip Mitras, Ju-lije Fuar, Dezider Hampl, porunik Josip Biljan i drugi. Meu njima bilo je i onih koji su uestvovali u okupaciji Srbije: major Stipeti je bio ef obavjetajne slube u Beogradu, Galjardi ef policije u okupiranom Kragujevcu, Narcis Jasenski je vrio strijeljanja u Bosni itd. (M. Mari: Tajna ubistva kralja Aleksandra Veernje novosti od 8. III 1972, feljton broj 9, Fikreta Buti-Jeli isto djelo 59-60; Mladen Coli Tzv. NDH-1941, str.23).

i drugih Paveli je dobio funkciju efa i organizaciju rukovoenja Hrvat-skim oslobodilakim pokretom koji je okupljao sve one koji e se ubu-due nazivati ustaama.

Ali Paveli je imao i ire pretenzije. On se htio nametnuti kao voa cjelokupne hrvatske emigracije, ali su mu te pretenzije izmakle iz ruku: u emigraciju su doli predstavnici HSS-a Krnjevi i Kouti, koji se tada nisu izjanjavali za bezuvjetno ruenje Jugoslavije, nego za njezino preure-enje na federativnoj ili konfederativnoj osnovi. Paveli i Perec zalagali su se za bezuvjetno ruenje nove drave te su zato kucali na vrata faistike Italije i svih revizionistikih krugova u susjednim zemljama koje su gajile teritorijalne revindikacije u odnosu na nau zemlju.

Separatizam - osnova ustatva

Tako se voa frankovaca, zagrebaki advokat dr Ante Paveli, nastav-ljajui vjerno politiku Franka i klerofaistikih krugova, deklarirao za bez-uvjetno razbijanje Jugoslavije kao dravne zajednice junoslavenskih na-roda, a za stvaranje velike Hrvatske, koja, izdvojena iz Jugoslavije, po-staje lak plijen za svakog jaeg tuina. On i njegove ustae odmah su shva-tili da Jugoslaviju mogu razbiti samo uz pomo stranog agresora kojem moraju platiti cijenu gubljenjem nezavisnosti te njihove zamiljene samo-stalne separantne drave. Moraju je staviti pod tui protektorat i tutorstvo Postizanje tog cilja moglo se ostvariti po cijenu najvee izdaje najdubljih interesa svojega naroda. To su mogli uraditi samo obini tuinski plae-nici i sluge koje ne prezaju od najveih zloina, ne samo prema drugim bratskim narodima istog jezika i krvi, nego se ne ustruavaju ni od unita-vanja svakog onog iz redova vlastite nacije koji bi se suprotstavio izdaji i prodaji vitalnih interesa svoga naroda.

Ustae su se najprije stavile u slubu talijanskog faizma koji je teio za grabljenjem naih teritorija i za dominacijom na ovoj strani Jadrana, a zatim u slubu osionog nacizma koji je sebi postavio za cilj to da zago-spodari svijetom. Pavelieve ustae otpoele su iriti zvjersku mrnju prema Srbima i prema svakoj ideji zajednitva jugoslavenskih naroda i narodnosti. Ostavi bez podrke naroda, Paveliu su, poslije Italije i kasnije Hitlerove Njemake, pogodovale i druge revizionistike drave koje su u I svjetskom ratu bile potuene: Bugarska, Maarska i Austrija.

Italiji nije bilo dovoljno samo pozivanje na Londonski ugovor iz I 9 I S- godine, nego je ispoljavala svoju agresivnu tenju za ovladavanjem cjelokupnim Balkanom i Podunavljem.

Paveli je traio oslonac u hortijevskoj Maarskoj. Ova je kao osnovu svoje politike imala stvaranje velike Maarske u kojoj bi se nalazila i Hrvatska.

Ustaama je odgovarala i revizionistika politika koburke Bugarske, koja je takoer teila ka stvaranju velike Bugarske koja bi obuhvaala

Makedoniju te neke dijelove Srbije i Grke. Paveli gaji naroito prija-teljstvo prema makedonskom teroristu i separatistu, reakcionarnom vodi V M R O Vani Mihajlovu, koji je uivao bugarsku podrku.

S austrijskim legitimistima Paveli je odravao veze i traio pomo. Oni su se borili za vraanje stare dobre Austro-Ugarske.

Hitlerovi uspjesi u Evropi sigurno su fascinirali ovog sitnog diverzanta i agenta u slubi talijanskog faizma, te je on sve vie sanjao da se stavi pod njegovu monu zatitu. Budui da su faisti podijelili meu sobom in-teresne sfere, Hrvatska i dio Balkana potpali su u Mussolinijevu sferu. Pa-veli je bio preputen Talijanima. I pored svih nastojanja, tek je u ratu kao kvisling, naroito poslije kapitulacije Italije, najzad potpao pod potpuno tutorstvo nacista, ali ve na zalasku njihove moi, poslije gubljenja velikih bitaka kod Staljingrada i u Africi i pribliavanja saveznikih armija Hitlerovu brlogu.

Karakteristino je to da odmah nakon bijega iz zemlje, poslije kraeg zadravanja u Austriji i Maarskoj, Paveli i Perec odlaze u Bugarsku, gdje su ih tadanji bugarski vlastodrci primili blagonaklono. U Sofiji Paveli i Perec ak dre javne govore, koje su organizirali pripadnici V M R O , te s njima potpisuju nekakvu deklaraciju o zajednikoj aktivnosti. Beograd-ski sud za zatitu drave ubrzo poslije toga i Pavelia i Pereca osuuje na smrt (u odsutnosti). Po ugledu na Vanu Mihajlova, koji mu u tome prua svesrdnu pomo, Paveli i Perec neto kasnije organiziraju teroristike lo-gore u Maarskoj i Italiji. Faistika Italija, na najagresivniji susjed, pri-hvatila je Pavelia kao svojeg vjernog eksponenta u nadi da e on kad-tad posluiti za razbijanje i komadanje Jugoslavije i uspostavljanje faistike vlasti u njoj.

Terorizam - glavna metoda akcije

Faistika Italija prihvatila je Pavelia i nekolicinu njegovih suradnika - Branka Jelia, Didu Kvaternika, Vilka Penikara, Josipa Milkovia i dr. Glavni zadatak koji su ustae dobile od svojih talijanskih gospodara sastojao se u izazivanju nemira u Jugoslaviji, vrenju akcija sabotaa, di-verzija, podmetanju paklenih maina itd. Valjalo je tako stvarati opu ne-sigurnost u zemlji, demoralizaciju da bi se na taj nain oslabio otpor pred planiranom agresijom.

Talijanska obavjetajna sluba poslije Pavelieva vrljanja po Austriji, Bugarskoj, Maarskoj i Miinchenu izdaje Paveliu lani paso na ime An-tonija Serdara te ga upuuje u Veronu gdje ga povezuju s odreenim dravnim i partijskim funkcionerima. Da bi se izbjeglo otvoreno mijeanje i subverzivan rad protiv susjedne zemlje s kojom su postojali normalni di-plomatski odnosi, da bi se izbjeglo slubeno pokroviteljstvo, vidljiva fi-nancijska i svaka druga pomo, odreeni su tajni kanali te pomoi i kon-takti koje je trebala obaviti obavjetajna sluba O V R A . Od faistike par-

tije, za neposrednog gazdu i naredbodavca Paveliu i njegovim ustaama odreen je faistiki senator Arturo Bochini. Da bi se ta tajna i prljava subverzivna rabota protiv susjedne zemlje to bolje kamuflirala, ak su pota i paketi koji su bili upueni Paveliu ili preko vicarske, iz Lugana. Tamo su poiljke bile primane a zatim slane u Milano posredstvom Hrvatske emigrantske kancelarije, kojom je rukovodio ustaki emigrant novinar Stanko Hranilovi.

Talijanska obavjetajna sluba smjestila je pristigle ustake teroriste po logorima, snabdjela ih orujem, odjeom i hranom. Osigurala im je i struni kadar za vojnu obuku i vrenje diverzija. Jedan od glavnih inspek-tora ministarstva unutranjih poslova Italije dr Ercole Conti bio je zadu-en da o ustaama vodi brigu i da im se nae pri ruci. U talijanskoj tajnoj policiji (OVRA) z ustae je bio zaduen i Cirilo Verdianie (koji je nakon dolaska ustaa na vlast, 1941. godine, postao policijski izaslanik Italije pri ustakoj vladi u Zagrebu). Za ustae je bio zaduen i poznati slubeni faistiki propagandist Italo Zingerelli. Osim toga, Mussolini je zaduio svojega brata Arnolda, inae glavnog urednika faistikog lista Popolo d'Italia, da popularizira Pavelia, ustae, njihovu aktivnost i diverzije te ustaki program.

Pored toga to je i sam posjeivao Vanu Mihajlova i uio teroristike vjetine od lanova V M R O , Paveli je Mihajlovu na jednogodinji kurs poslao svoga efa obavjetajne slube Miju Babia. Vrlo bliska suradnja s ilegalnom faistiko-nacionalistikom organizacijom Vane Mihajlova nastavljena je i dalje od 1929. pa sve do sloma NDH. U toku prolog rata Mihajlov se dugo nalazio u Zagrebu, odakle je, uz pomo svog subrata Pavelia, nastavio rad protiv narodnooslobodilake borbe.

U ljeto 1929. godine u Bologni dolazi do sastanka izmeu predstavnika V M R O Ivana Hadova i Georgija Kondova i ustakih predstavnika. Pri-sutni su i Paveli i Perec. Tada dolazi do dogovora o tome da se pristupi akciji prikupljanja to veeg broja ljudi iz zemlje i inozemstva, da se na-roito povede akcija meu naim iseljenicima ekonomskim emigrantima, da se pristupi osnivanju jaih teroristikih logora slinih onima u Bugar-skoj te da se razvije vea aktivnost na organiziranju atentata i diverzija u Jugoslaviji.

Za teroristiki i diverzantski rad trbalo je to vie ljudi, i to smjelih i dobro izvjebanih. Stari su frankovci ve prilino ostarjeli i prorijedili su se. Da bi prikupili to vie ljudi za svoje ideje i za diverzantski rad, odlu-ili su poslati svoje emisare u Ameriku, najvie u Argentinu, i vrbovati nae iseljenike, dok u Evropi teite bacaju na Belgiju.

Branko Jeli,1 kao glavni Paveliev emisar, obiao je gotovo sve drave June Amerike u kojima ivi dosta brojna ekonomska emigracija iz Hrvat-

1 Jo 1928. Branko Jeli se nalazio na elu HPRO (Hrvatskopravaka revolucio-narna omladina) koja je nastala 1926. Zbog teroristiko-diverzantske aktivnosti bio je

ske i koja je bila upoznata s politikim prilikama u Jugoslaviji i okirana drskim ubojstvom Stjepana Radia i njegovih suboraca u skuptini te za-voenjem estojanuarske militaristike diktature kralja Aleksandra. Ali usprkos svemu tome, Jeli nije uspio stvoriti neki ozbiljniji pokret ustakog karaktera. Nai iseljenici, ma koliko bili spremni da kritikuju politiko stanje u svojoj staroj postojbini i reim kralja Aleksandra, nisu bili spre-mni da stvaraju neke ilegalne teroristike organizacije ni da u njima ue-stvuju. Jeli je samo uspio stvoriti Hrvatski domobran, organizaciju slinu onoj koju je Paveli osnovao pred bijeg iz zemlje. Tako je ta orga-nizacija u Americi poprimila sasvim drugi karakter nego u Evropi, gdje su ustae uspjele stvoriti logore atentatora i diverzanata.

Organizacije Hrvatskog domobrana s odreenim brojem ogranaka stvorene su u Junoj Americi samo u Argentini, Urugvaju, Boliviji i Bra-zilu, i to s vrlo razliitim stupnjem organiziranosti. Neto jaa propaganda za ustaki pokret ostvarena je preko listova Hrvatski domobran i Ne-zavisna drava Hrvatska u Pittsburghu u SAD. Jeli je jo gore proao u Sjevernoj Americi. Njegova se organizacija uglavnom svela na neke po-vjerenike. U Kanadi je HSS imao daleko vei utjecaj nego frankovci, tako da Jeli tu nije imao ozbiljnijeg uspjeha. Sve u svemu, emisar Jeli meu naim radnicima u Americi ostvario je slab uinak. Uspio je jedino ostvariti dosta utjecaja meu rimokatolikim sveenicima iseljenicima. Ustae su naroito napadale najjau iseljeniku organizaciju Hrvatsku bratsku zajednicu, ali nisu uspjele uhvatiti ozbiljnijeg korijena u lanstvu niti dobiti neku znatniju podrku osim kod nekolicine iz rukovodstva, po-sebno predsjednika, izvjesnog Butkovia. Zbog toga neuspjeha Paveli po-vlai Jelia i alje nove ustake emisare Antu Valentu i Zlatka Frajs-mana.1

Meu ustakim emisarima koji odlaze u Belgiju nalazi se i sam Perec. U Belgiji je bilo oko 35 000 naih radnika. Oni su veinom radili u rud-nicima. Ustae su uspjele oformiti svoj centar u mjestu Seraingu i nekoliko podrunica koje su vrbovale radnike za ustake logore u Italiji i Ma-arskoj.

U Njemakoj je 1932.. osnovan ustaki centar kojim je po dolasku iz Amerike rukovodio Branko Jeli, zatim Mile Budak, Mladen Lorkovi i dr. Tamo su oni izdavali jedan bilten pod nazivom Croatia Press, zatim tjednik Nezavisna drava Hrvatska koji je ureivao Jeli. Poto su Nijemci u osnovi svoje vanjske politike imali aspiracije da surauju

prisiljen da emigrira zajedno s Perecom u Austriju decembra 1928. (dva mjeseca prije Pavelia). U Austriji su ih prihvatili stari frankovci Perevi i Duji. Ustaa Jeli bio je po smrti Pavelia glavni kolovoa ustaa u Evropi, pretendent na titulu poglavnika, glavni inicijator teroristikih akcija protiv naih graana i predstavnitava u inozem-stvu i inspirator nekoliko diverzija izvrenih u posljednje vrijeme u naoj zemlji. Umro je 1972. godine u Zapadnom Berlinu.

1 Mijo Bzik: Ustaka pobjeda, str. 16 i 18; Mladen Coli Tzv. NDH-1941, str. 28, 29 i 30.

2.4

s Jugoslavijom kao cjelinom, radili su na njenom privlaenju na svoju stranu; zato nisu dozvolili neko jae irenje ustakih ilegalnih teroristikih organizacija i prilino su koili rad oko izdavanja tih raznih ustakih bil-tenia. Ali obavjetajna sluba (Abwehr) uvijek je po pravilu drala od-reene veze koje se nisu prekidale sve do rata. To je bilo u skladu s gene-ralnom nacistikom linijom razbijanja Jugoslavije, ukoliko je ne privuku kao cjelinu u kola Osovine.

Za privlaenje i vrbovanje ljudi za ustaki pokret iz Jugoslavije ustae su organizirale tri centra, i to: Zadar, Rijeku i Trst. Preko tih triju cen-tara prihvaali su emigrante iz zemlje, vrili kurirsku i obavjetajnu aktiv-nost, prikupljali municiju, bombe i eksploziv. Ovuda se ubacivani atenta-tori, teroristi i diverzanti. Zadarskim centrom rukovodio je Ante Vrkljan, rijekim Vjekoslav Servatzy, a u Trstu je djelovao Ante Godina, inae po mnogim podacima poznati gangster amerikog podzemlja.

O ustakim, centrima u Beu i Grazu govorili smo ranije, ali ti centri nisu odgovarali koncepciji ire i jae teroristike aktivnosti. Zato su teite terorizma i centri iz kojih su slane paklene maine i atentatori u Jugosla-viji bili prebaeni u Italiju i Maarsku.

Teroristiki logori u Italiji "i Maarskoj

Glavni ustaki stan (GUS) s Paveliem na elu nalazio se najprije u mjestu Bovegnu u Italiji. Kasnije je (1931) GUS preseljen u Bresciu, jer je Bovegno bilo odreeno za stvaranje ustakog teroristikog logora. Ustae su u Bresci poele izdavati svoj list pod nazivom Ustaa.

Prve ustae u logoru Bovegno koje su pomagale Paveliu u njegovoj aktivnosti protiv Jugoslavije bili su Vjekoslav Servatzy, Branimir Jeli, Mijo Babi i Stanko Hranilovi. Godine 1932. Paveli izdaje organizacij-sko-programatski ustav, a 1933. takozvana Naela ustakog pokreta. U tim dokumentima Paveli zastupa u osnovi ideologiju talijanskog faizma i njemakog nacionalsocijalizma, a njegove organizacije (UHRO) djeluju po metodi faistikih organizacija. Paveli proklamira da su za ostvarenje njegovih ciljeva doputena sva sredstva, od propagande do pa-klenih maina i ubijanja ljudi.

Pri ulanjivanju u organizacije zvane U H R O i ustae polae se pred raspeem, kamom i pitoljem zakletva poglavniku Anti Paveliu. Po polo-enoj zakletvi Poglavnik postaje gospodar ivota zakletog ustae. Osnovni cilj ustakog pokreta bio je otcjepljenje Hrvatske iz Jugoslavije i stvaranja totalitarnog drutvenog sistema. Kao i njegovi gospodari Mussolini i Hit-ler, i Paveli demagoki kritikuje kapitalizam kao sistem i istie potrebu, uvoenja korporativizma po uzoru na faizam i nacionalsocijalizam. Pa-veli propovijeda istou po krvi hrvatstva i objanjava da Hrvati nisu Slaveni nego da su gotskog porijekla.

Gustav Perec, bivi novinar i bliski Paveliev suradnik, jo dok je bio u Beu pokuao je s grupom ustakih emigranata (Hraniloviem i Selet-koviem) organizirati nekoliko diverzija i atentata u naoj zemlji. Biva ju-goslavenska policija intervenirala je u Beu i ak organizirala neuspjeli atentat na Pereca. Sve je to dovelo do intervencije austrijskih vlasti koje otkazuju gostoprimstvo Perecu i grupi oko njega. Pod imenom Emila Horvata, Perec prelazi u Maarsku, gdje od slubenih krugova Horthy-jeve Maarske, naroito ministra njegove vojske Julijusa Gmbsa (koji je kasnije postao i predsjednik maarske vlade), dobija podrku.

Perec osniva ustaki teroristiki logor u Janka Puszti kod Nagy Ka-nizse, gdje je u poetku bilo otprilike dvadeset ljudi. Kasnije se taj broj poveao na 42. U logoru je vladala gvozdena disciplina koja je graniila s teroriziranjem ljudi. Za najmanju neposlunost i eventualno bjeanje kanjavalo se batinama ali i tekim muenjima, ovisno o veliini prijestupa. Zbog takvog terora, koji je bio metoda odgajanja ustaa - terorista, izvr-io je samoubojstvo ustaa Josip arko, koji se ranije bio istakao puca-njem na jugoslavenskog opunomoenog ministra i izvanrednog poslanika u Belgiji Milojevia i koji je zatim uspio prebjei u Maarsku. U logoru je dolazilo do unutranjih trzavica i sukoba. Poznat je sukob izmeu vo-deih ustaa Pereca i Seletkovia. Seletkovi je za sobom imao jednu itavu grupu (Ignjaca Domitrovia, Antuna Crvia, Ljubu Krezmira, Adama Tilera i dr.). U jednoj protivakciji Perec nije uspio ubiti svojeg rivala Seletkovia. Na intervenciju maarskg policije, koja je stala na Per-ecovu stranu, uklonjena je iz logora grupa njegovih oponenata od kojih jedni odlaze u Italiju a drugi u Segedin. Poslije neuspjeha da sam uspostavi red i uvrsti autoritet, Gustav Perec je sa svojom ljubavnicom Jelkom Pogorelec (inae agentom vieg policijskog inspektora jugosla-venske vlade zaduenog za ustae Vladete Milievia) pobjegao u Budim-petu. Nakon toga u logor Janka Puszta dolazio je samo nedjeljom.

Ali Paveliu koriste ti sukobi u Janka Puszti i neuspjesi Gustava Per-eca, njegova glavnog rivala. On ga nastoji ukloniti i ak fiziki likvidirati. Kasnije emo vidjeti da je u tome i uspio.

Poetkom 1933. na Janka Pusztu dole su provjerene) ustae atentatori Zvonko Pospiil, Stjepan Kopinovi, Emil Lahovski i dr.

Novi emigranti stigli su iz Jugoslavije a nekoliko njih i iz Brazila. U lo-goru ih je te godine bilo tridesetak. Donijeli su neto oruja, najvie pi-tolja, eksploziva i drugog materijala za pravljenje mina i paklenih ma-ina. Iste godine stigao je i poznati terorist iz V M R O Vlado Cernozemski (pravo ime Veliko Kerin) te Kiril Drangov (pravo ime Gligor Milinov).1

Pojaana je vojna obuka, a obavezno je bilo noettije uniformi za vrijeme boravka u logoru. I sam Paveli 1933. godine obilazi logor Janka Pusztu. Poslije bijega Jelke Pogorelec, Perecove ljubavnice, a na osnovu njezine

1 M. Mari: Tajna ubistva kralja Aleksandra, Veernje novosti od 16, 17. i 18. marta 1972, nastavak feljtona broj 16, 17. i 18.

izjave, objavljena je knjiga o ustakim logorima i aktivnostima. Knjigu je izdala jugoslavenska vlada. Dolazi do energinog protesta jugosla-venske vlade kod Drutva naroda u enevi i kod maarske vlade. 1934. godine Janka Puszta je raseljena. Ali ustaki teroristi rasporedili su se samo u manje grupe po drugim mjestima u Maarskoj, a jedan dio prebaen je u Italiju. Perec je proglaen izdajnikom, i Paveli ga je u ime GUS-a opozvao i osudio na smrt. Prije nego to je logor Janka Puszta ras-puten, za njegova efa postavljen je Vjekoslav Servatzy, bivi austrijski oficir i frankovaki emigrant. On je uestvovao u obuci atentatora koji su kasnije izvrili ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu. Servatzy je u vri-jeme N D H postao ustaki general i jedan je od najveih ratnih zloinaca koji su pali u nae ruke 15. maja 1945. godine.

O sluaju likvidacije Pereca ustaki general Ante Mokov naim je istranim organima izjavio:

. Paveli je Pereca bio definitivno iskljuio iz svake politike akcije i prije nego to je izbila poznata afera s Jelkom Pogorelec. Ali nakon te afere o njemu je u naim redovima pronijet glas kao o izdajici. Po rije-ima Servatzyja mogao sam zakljuiti da je Perec likvidiran prilikom puta u Italiju (logor se nalazio u preseljenju iz Maarske u Italiju, p. p.). Kad sam pitao Servatzyja to je s Perecom, on je odgovorio: 'Odnio ga Dunav kad se kupao prilikom naeg preseljenja u Italiju. Ne pitaj vie za tu fukaru. Meutim postoje podaci (Milievi Vladete) da je Pereca poslije muenja sa tri metka iz pitolja u Italiji ubio lino Ante Paveli.

Janka Puszta je rasputena, ali su ustaki teroristi razmjeteni po Ma-arskoj i to: u Surdu-pustaru 15 ustaa, u Nagy Kanizsu Z3 ustae, na Ana-Pusztu 17, na Buzu-Pusztu 30 i nekih z8 u zamak Langsnok. U tim su se mjestima organizirali i uvjebavali atentatori na kralja Aleksandra u Marseilleu, i tek poslije uspjelog atentata ustaki su logori u Maarskoj bili konano rasputeni. Tu su se uvjebavali atentatori Veliko Kerin, Z v o n k o Pospiil, Mijo Kralj i Ivan Raji . Tu je otpoeo svoju koljaku kari-

jeru zloglasni Vjekos lav Luburi Maks, kasnije ustaki general i komandant

logora u Jasenovcu.

U Italiji u prvom ustako-teroristikom logoru u Bovignu neposredno brigu vodio je u poetku sam Paveli uz asistenciju profesora Ante Brkana, Vjekoslava Servatzyja, dra Antuna Crvia, Stanka Hranilovia, neto ka-snije Marka Doena i gospikog advokata dra Andrije Artukovia, koji su poslije velebitske diverzije u napadu na andarmerijsku stanicu Bruane u Lici pobjegli u Italiju. Svim tim ustakim emigrantima talijanske su vlasti omoguile da dobiju pogodne izdvojene kue i vile, a ustae u logorima snabdjele su orujem, odjeom i obuom.

U logoru Bovigno kraj Brescie bilo je februara 1933. godine 24 ustaa, a kasnije, poslije nekoliko mjeseci, taj se broj popeo na 40. Poslije demara jugoslavenske vlade o postojanju ustakog teroristikog logora u Bovignu, koji je otkriven zahvaljujui ubaenim agentima jugoslavenske policije, ta-

lijanske su vlasti logor iz Bovigna premjestile u Borgo Val di Taro. Tamo su se ustae radi kamuflae predstavljale kao Bugari.

Zanimljivo je spomenuti da su ustaki emisari vrbovali razne jugosla-venske vercere koje su zbog verca u Zadru, Rijeci i na talijanskim oto-cima pohapsile talijanske vlasti. Kad su te vercere Talijani, navodno po ustakoj protekciji, pustili iz zatvora, ustae su ih zadravale, plaile po-vratkom u zemlju, upoznavale s ustakim naelima itd. Poslije toga bi te krijumare slali u Trst gdje su uili i polagali Ustaki ustav a zatim po-lagali ustaku zakletvu. Odatle su slani u logor Borgo Val di Taro, gdje bi prestali biti graanske linosti. Tamo su bili podvrgnuti okrutnom reimu discipline i drastinih kazni za najmanju neposlunost.

Meu prvim komandantima logora bio je austrijski oficir Narcis Ja-senko. On je poslije proglaenja Pavelia za poglavnika prvi unaprijeen u najvii ustaki in - ustaki pukovnik. Vrlo okrutan komandant logora u Borgo Val di Taro bio je Stjepan Tomii zvani Dabia, austrougarski kapetan. Komandanti logora bili su i Andrija Artukovi, Kopinovi, Mile Budak i dr. Logor se zatim preselio u selo Vichetti, nedaleko od mjesta Bardija. Poslije otkrivanja pokuaja atentata na kralja Aleksandra u Za-grebu (u decembru 1933) logor se opet preselio na periferiju Arezza, zatim u San Demetrio nei Vestini u pokrajini Aquila.

Pokuaj atentata na kralja u Zagrebu

Jo u decembru 1933. ustae su od svojih faistikih gospodara dobile zadatak da izvre atentat na kralja Aleksandra u vrijeme njegova posjeta Zagrebu gdje je htio proslaviti svoj roendan (17. decembra). Za izvrioce atentata bili su odreeni ustae Petar Oreb i Ivo Hereni, ikoji su bili upu-eni u Zagreb iz talijanskog logora Bardio. U Zagrebu su se povezali s Jo-sipom Begoviem, studentom umarstva, i Antunom Pogorelcem, zidarskim radnikom. Atentatori su prvog dana koji je odreen za atentat propustili priliku da u odlunom trenutku bace bombu na kola u kojima se kralj sa svitom vozio. Glavni atentator Oreb bio se pokolebao i nije aktivirao bombu koju je drao u depu. Negdje je napisano da je) Oreb na saslua-nju izjavio da ga je u tom odsudnom trenutku pokolebala masa koja je prisustvovala doeku i klicala kralju. Ali bilo je odlueno da se drugog dana, kad se kralj sa svitom bude kretao prema zagrebakoj katedrali, iz-vri nov atentat. No do drugog atentata nije dolo; atentatore je otkrila policija. Uhvaeni su Oreb, Pogorelec i Begovi, dok se Hereni uspio iz-vui. Atentatore su sasluavali tadanji kraljevski policijski funkcioneri doktor Juraj Spiler (za vrijeme rata ef njemake policije u Banatu; dopao u nae ruke kao veliki ratni zloinac) i Dragi Jovanovi (takoer poznati ratni zloinac; i on je pao u ruke naih vlasti). Oreb, Begovi i Po-gorelec osueni su na smrt, ali je Pogorelec kasnije pomilovan i osuen na dugogodinju robiju.

Interesantno je samo otkrivanje ustakih atentatora u vrijeme tog prvog pokuaja ubojstva kralja. Oreb i Hereni odsjeli su u jednom stanu u to-osovoj ulici br. 4 u Zagrebu. Taj je stan za njih iznajmio student Begovi. T a j njihov ilegalni stan otkrio je preko svojih veza poznati policijski in-spektor ekspert za ustae Vladeta Milievi, koji je poslao hitnu depeu za-grebakoj policiji te traio hitan postupak. Zanimljivo je napomenuti da se po Milievievu brzojavu interveniralo tek drugog dana, i to poslije prvog neuspjeha atentata, kad se Oreb navodno bio pokolebao. Zagrebaki po-licijski funkcioneri dr Viali, Cividini i Grdelj (bili su, po svemu se ini, ve tada ustaki orijentirani; nakon formiranja N D H postali su visoki poli-cijski funkcioneri) poslali su agenta Nikolu Curia i Kostu Leia da po brzojavu provjere stan u toosovoj ulici br. 4, ne naglasivi da je rije 0 ozbiljnu zadatku otkrivanja naoruanih atentatora spremnih na sve. Oba su agenta dosta neoprezno ula u kuu tako da je Oreb ubio agenta Cur-ia a lake ranio Leia, te su svi iz ustake grupe u prvi mah uspjeli po-bjei iz kue. Lako ranjeni agent Lei, uz pomo jednog taksista, uspio je za kratko vrijeme uhvatiti Begovia i Pogorelca, dok je Dalmatinac Petar Oreb, glavni atentator, uspio tada pobjei ali je uveer i on pronaen i uhapen. Ivo Hereni, voa atentatorske ustake grupe na kralja, uspio je pobjei.1

Istina o takozvanom velebitskom ustanku

Poslije neuspjeha atentata na kralja Aleksandra u Zagrebu, Paveli

1 njegova bratija doivljeli su velike kritike i zamjerke svojih faistikih go-spodara. Agresivna politika faistike Italije traila je stalno vrenje psiho-lokih pritisaka, ukljuivi i diverzije i atentate, kako bi se protivnik to vie uplaio, demoralizirao, a njegov otpor, uslijed stalnih pritisaka, to vie oslabio. Po njihovom diktatu ustae su grozniavo pripremale i vrile atentate i diverzije u naoj zemlji. Trebalo je uz to vriti pritisak i na svoje ustae po logorima, naroito na one koji se ne bi bezuvjetno pokoravali naredbama svojih starjeina u izvravanju diverzantskih akcija. Svaka takva akcija bila je povezana sa smrtnom opasnou da e atentator pri njenom izvrenju biti na licu mjesta ubijen ili uhvaen i osuen na smrt. Zato su Mijo Babi (inae Pavelieva desna ruka), zatim Vlado ofer (Ve-liko Kerin), specijalist za atentate iz V M R O , bili instruktori za diverzije i istodobno glavni egzekutori u izvrenju smrtnih kazni koje bi izrekao Pa-veli i njegov Glavni ustaki stan (GUS) nad svakim neposlunim ustaom. Jeziv je primjer ustaa Milasa i Bilia koje je Paveli osudio na smrt. Babi i Kerin najprije su noem zaklali Bilia, odrezali mu nos i ui te natjerali Milasa da ih pojede da bi zatim i njega zaklali. Sve je to bila samo pred-

1 M. Mari: Tajna ubistva kralja Aleksandra Veernje novosti od 20. 3.1972. godine, feljton broj 19.

igra naj jezivijim zloinima koje su ustae izvrile nad stotinama hiljada ljudi za vrijeme svoje vladavine u tzv. Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. Osim ove dvojice egzekutora, na istim poslovima nali su se i Vjekoslav Servatzy, Eugen Dido Kvaternik, Vjekoslav Luburi Maks, Rafo Boban i dr. koji su bili najodaniji Pavelievi ljudi spremni na svako djelo i zloin. Stanovnici mjesta u blizini ustakih logora u Italiji esto su nailazili na nepoznate le-eve. Dok je postojao ustaki logor u okolini Arezza, po okolnim brdima u jamama pronaeno je oko 18 leeva. Policijske vlasti su se na te izvje-taje seljana i obana pravile gluhe, jer su, po instrukcijama O V R A i dok-tora Contija, glavnog inspektora obavjetajne slube, sluajeve samo regi-strirale kao obraun ustaa s ubaenim agentima koje je navodno slala ju-goslavenska policija.

Teroristika aktivnost ustaa u zemlji imala je dvostruku namjenu: da se stvori psiholoka nesigurnost u zemlji, strah kod vlastodraca i podstrek frankovcima i raznim ovinistima i s druge strane, to je za njih ini se tada bilo vanije, da se upozori meunarodno javno mnjenje na ustaki pokret koji sve to radi navodno u ime hrvatskog naroda koji je protiv po-stojanja Jugoslavije kao drave.

Dne 2.2.. 3. 1929. ustae Mijo Babi i Zvonimir Pospiil ubili su u Za-grebu glavnog urednika Novosti i predsjednika Jugotampe Tonija Slegela. U augustu iste godine u kasarni andarmerijskog puka u Zagrebu eksplodirala je paklena maina to su je Perecovi ljudi iz logora Janka Puszte poslali preko Bea. Potkraj augusta 1929. godine ubijeni su od ustakih terorista policajci Josip Kec i Matija Trenski. Godine 1930, a zatim i 1931, podmetnuta je paklena maina na pruzi Strizivojna-Vr-polje, a zatim je dolo do eksplozije u zgradi Savske banovine u Zagrebu. Februara 1931. godine ubijen je predsjednik opine Gradika Andrija Ba-ri. Ali sve su to bile mahom sitnije akcije i diverzije koje nisu imale eljene politike posljedice te su vie izazivale ogorenje naroda nego simpatije manjeg dijela frankovaca i okorjelih nacionalista. Zato je trebalo poduzeti neke krupnije diverzije koje bi liile na pobunu, ustanak ili izvriti ubojstvo kralja Aleksandra, ime bi, po njihovim procjenama, izazvali nered, pa, ak, i rasulo Jugoslavije. Osim toga, Paveli se htio pred svojim talijan-skim gospodarima istai i dokazati da nije nita gori od Pereca, voe te-roristikog ustakog logora u Janka Puszti, odakle su u to vrijeme uglav-nom i pokretane akcije atentata i diverzija u zemlji. Neka vea akcija do-nijela bi mu mnogo vie autoriteta i prestia i kod faistikih gospodara, i u samim redovima ustaa.

Zato se Paveli odluuje na organiziranje pobune u Lici koja bi pred meunarodnom javnosti pokazala neodrivost Jugoslavije kao dravne za-jednice. Po procjeni faistikih vlastodraca, estojanuarska diktatura, koju je zaveo kralj Aleksandar, neminovno je morala u Jugoslaviji zaotriti na-cionalne odnose i dovesti do velikih trvenja. Oni su oekivali da e jugo-slavenskoj vladi, zbog vee zaokupljenosti prilikama u zemlji, moi dikti-

rati meusobne odnose i javno istai svoje aspiracije na Jadran i teritorije s ove strane mora: Dalmaciju, Primorje i dublje zalee. U pogodnom bi im trenutku hrvatski separatisti omoguili i proirenje tih teritorija na itav Balkan i Podunavlje. Zato i jesu svesrdno pomagali i odobravali ustaku akciju u Lici.

U Lici, odnosno u Gospiu i okolini, djelovao je za one prilike dosta jak ustaki punkt koji bi takvu zamiljenu ustaku akciju potpomagao. Za to vrijeme Talijani bi pokrenuli svoj propagandni aparat koji bi isticao njihova prava na Dalmaciju i Primorje. Aktivirane su ak iredentistike organizacije koje su organizirale manifestacije i demonstracije te postav-ljale pitanje revindikacija naih teritorija. Prema tome, sve pripreme ljud-ske, vojnike, politike, psiholoke bile su poduzete da bi poduhvat uspio. Plan napada na andarmerijsku stanicu u Bruanima, nedaleko od Go-spia, napada koji je trebao prerasti u iru pobunu u Lici, bio je plan tali-janskih vladajuih krugova. On se uklapao u njihovu politiku ekspanzije i osvajanja. Ustako rukovodstvo kao obina faistika agentura bilo je najobinije slijepo orue u rukama faistike obavjetajne slube i politike Mussolinijeve ekspanzije i teritorijalnih osvajanja.

O toj akciji u Lici odlueno je u Austriji u mjestu Spittalu (kod Sem-meringa) na jednom sastanku odranom 1932. godine. Paveli, Servatzy i Perec odluili su postupiti po zahtjevu talijanske obavjetajne slube i fa-istikih politikih vrhova i organizirati ustanak u Lici, koji bi, uz pomo ubaenih terorista, organizirale vodee ustae iz Gospia; advokat Andrija Artukovi i Marko Doen. Glavni snabdjeva orujem bio bi Vjekoslav Servatzy.

Oruje je prebaeno jednim talijanskim brodom do Zadra, a odatle do Krusaa Drage pod Velebitom. Ono je odneseno dalje na Velebit kako bi se podijelilo povjerljivim ljudima spremnim na akciju. Isto je tako, uz po-mo O V R A , organizirana prva diverzantska grupa, koju su sainjavale ustae emigranti uglavnom iz Belgije: Rafo Boban, ef (za vrijeme N D H Paveliev general), Ante Pejkovi, Mile Barii, Venturo Baljak i jo jedno neidentificirano lice. Poznati zadarski vercer Ivan Devi-Pivac, koji je nosio neslavni naziv kralja podgorskih vercera (inae jedan od bliskih Pavelievih suradnika i lan GUS-a), preuzeo je tih 5 ljudi iz Zadra, koji je tada bio pod Italijom, i doveo ih na oznaeno mjesto pod Velebitom. Bilo je to jo u julu 1932. godine.

Lutajui oko mjesec dana po velebitskim krapama i pokuavajui doi u dodir s ljudima u siromanim primorskim zaseocima, ustaki teroristi nisu naili na oekivan prijem. Uz obeanje da e po povratku u Italiju biti dobro nagraeni, da e dobro ivjeti i tako se rijeiti svojeg siromatva, jedva im se prikljuilo est ljudi, od kojih su dvojica bili petnaestogodi-njaci. Naravno, u prenoenju oruja i izvravanju odreenih zadataka pri-kljuio im se i stanovit broj ljudi koji su za nagradu i novac inae ver-

cali i inili sline poslove bez obaveza da se prikljuuju nekakvom poli-tikom pokretu.

U strahu da ne budu otkriveni, krili su se ustaki teroristi po velebit-skim umama i kamenjarima. Nisu imali hrabrosti da poduzmu neku akciju. Veze s gospikim ustaama jo nisu bile tako dobro uspostavljene. Meutim, nestrpljivi Paveli, koji je u tu akciju polagao velike nade, po-ruio im je preko svog suradnika Pivca da se ivi ne vraaju u Italiju ako se ne budu ule puke i bombe u Hrvatskoj; traim akciju po svaku cijenu.

Znajui za okrutnost svojeg gospodara i njegovih glavnih