Sveučilište u Zagrebu

Hrvatski studiji

Gospodarstvo i stanovništvo Hrvatske u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća

Migracije iz sela u grad

Seminarski rad

Zagreb, siječanj 2014.

Sadržaj

1. Uvod.......................................................................................................................................3

2. Značajke i utjecaji migracija...................................................................................................4

3. Unutarnje migracije u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća..........................................................5

3.1. Društveno-ekonomske prilike kao uzrok unutarnjih migracija.......................................5

3.2. Ishodišna i odredišna mjesta migracija............................................................................7

4. Migracije iz sela u gradove u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća...............................................9

4.1. Kretanja stanovništva iz sela u grad i razvoj gradskih središta.......................................9

4.2. Regionalno podrijetlo stanovnika – primjer Zagreba.....................................................12

5. Zaključak...............................................................................................................................14

6. Literatura...............................................................................................................................15

7. Popis tablica..........................................................................................................................16

2

1. Uvod

Migracije ili seobe izraz je koji označava kretanje ljudi iz jednog područja u drugi.

Postoje mnogi uzroci zašto se ljudi sele iz jednih krajeva u druge, poput ekonomskih,

društvenih, političkih okolnosti. Ljudi najčešće sele u druga područja u potrazi za poslom,

zaradom te željom za boljim i lakšim životnim standardom.

Isto tako, postoji i više vrsta migracija. Iako se najčešće piše i govori o vanjskim

migracijama, odnosno migracijama u druge države ili na drugi kontinent, značajne su i

unutarnje migracije, to jest migracije stanovništva unutar jedne države. Jedan oblik unutarnjih

migracija su migracije iz sela u grad, što je glavna tema ovog seminarskog rada. Također,

svrha rada jest ukazati zašto je u hrvatskim zemljama u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća

dolazilo do unutarnjih migracija, osobito do migracije iz sela u gradove, te koja su bila

polazišna i ishodišna mjesta u tom procesu.

U prvom poglavlju ovog rada iznijet ću glavne značajke općenito o migracijama te

ukazati na njihov utjecaj. U drugom poglavlju ću opisati društvene i ekonomske prilike u 19. i

prvoj polovici 20. st., a za koje možemo smatrati da su bile uzrok unutarnjih migracija, pa

tako i migracija iz sela u grad, u hrvatskim zemljama u navedenom razdoblju. U istom

poglavlju navest ću mjesta iz kojih se najviše selilo te područja u koja se useljavalo te

prikazati brojčano kretanje stanovništva. U posljednjem poglavlju bit će riječi o ruralnim

krajevima iz kojih se najviše selilo u gradove, o gradovima u koja se useljavalo te povećanju

gradskog stanovništva kao posljedici prelaska iz sela u grad. Isto tako, navest ću i primjer

Zagreba prikazujući regionalno porijeklo stanovništva u ovom gradu.

3

2. Značajke i utjecaji migracija

Migracija u širem smislu označava prostornu pokretljivost stanovništva koja se odvija

u različitim oblicima, točnije od povremenog radnog angažiranja stanovništva izvan svoje

sredine (sezonska migracija), svakodnevnog putovanja na posao (dnevna migracija),

privremenog rada i boravka u drugoj sredini (u zemlji ili inozemstvu) do definitivnog

(trajnog) preseljenja (u zemlji ili u inozemstvo).1

Migracije imaju i svoju povijesnu dimenziju jer svaka epoha ima specifičan i

dominantan oblik migracije, što znači i različit utjecaj na demografsko pražnjenje određenih

područja. Primjerice, prema geografskom i kulturnom dometu najupečatljivije su bile

migracije iz Starog u Novi svijet. Značajne su bile i intrakontinentalne seobe, osobito

promjena granica nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Veliku ulogu ima i unutarnja

migracija, kao što su migracije iz sela u gradove. No, svi dijelovi određene zemlje ne

sudjeluju jednako u iseljavanju stanovništva, kao ni u unutarnjoj migraciji.2

Osim što ima glavnu ulogu u prostornom razmještaju stanovništva određenog

područja, migracija utječe na broj stanovnika, komponente prirodnog kretanja kao što su

natalitet i mortalitet, te na strukturna obilježja stanovništva. Definitivna migracija

stanovništva koja implicira promjenu mjesta stalnog boravka oblik je prostorne pokretljivosti

s najznačajnijim društvenim, prostornim i demografskim učincima. U prvom redu, migracija

utječe na sekularno smanjenje nataliteta tako što, djelujući na prerazmještaj stanovništva i

njegovu koncentraciju u gradovima, u širem, nacionalnom, prostoru djeluje na redukciju

prirodnog priraštaja, sve do depopulacije određenog nacionalnog prostora.3 Nadalje, iako

emigracija utječe na brojčano smanjenje populacije, hoće li doći do apsolutnog pada ovisi o

obilježjima iseljenika, ali i o prirodnom kretanju. Ista stopa emigracije može u nekom kraju

rezultirati depopulacijom, a tamo gdje je viša stopa prirodnog prirasta samo usporavanjem

porasta stanovništva.4

Isto tako, migracija može imati dva vremenska učinka, a to su trenutačni (neposredni)

i odgođeni (dugoročni, posredni). Emigracija trenutačno smanjuje broj stanovnika i mijenja

njegovu strukturu. Odgođeni učinak emigracije očituje se u tome što stanovništvo koje

napušta rodni kraj odnosi sa sobom sva buduća rađanja, smrti, sklapanja i razvode brakova,

koje bi to stanovništvo doživjelo u mjestu gdje je živjelo da se nije selilo.5

1 Ivica NEJAŠMIĆ, Depopulacija u Hrvatskoj; korijeni, stanje, izgledi, Zagreb 1991., 37.2Isto, 38.3Isto, 38. 4Isto, 39.5Isto, 39.

4

Nadalje, neki radovi upozoravaju na migraciju kao fenomen koji, povećavajući razlike

u stupnju razvijenosti polazišnih i odredišnih područja, dovodi do nepovoljnih učinaka. Tezu

o utjecaju migracije na povećanje nejednakosti zastupaju tzv. konfliktne teorije migracije, a

glavni zaključak tih teorija je da migracije pridonose razvoju kako u dominirajućim sektorima

centra tako, iako u mnogo manjoj mjeri, i centrima emigracijskih (perifernih) zemalja.

Istovremeno, migracije susprežu razvoj periferija u zemljama centra i perifernih sektora u

zemljama periferija.6

Migracija selo – grad, koja dominira u zemljama u razvoju, ne vodi uspostavi

ravnoteže, tj. uklanjanju urbane dominacije, nego je povećava. Iako ovaj oblik unutarnje

migracije može imati pozitivan učinak jer smanjuje populacijski pritisak u nerazvijenim

krajevima čime se povećava marginalna produktivnost rada, ipak su pritom snažni

polarizirajući učinci, odnosno razvijena regija apsorbira najbolje kvalificiranije, obrazovanije,

poduzetnije kadrove nerazvijenih područja, što dovodi do proširenja postojeće regionalne

nejednakosti.7

3. Unutarnje migracije u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća

3.1. Društveno-ekonomske prilike kao uzrok unutarnjih migracija

Migracija je „uzrok i posljedica prostornih i vremenskih varijacija i promjena u

organizaciji društva“8 te je uvjetovana različitim stupnjem društveno-gospodarskog razvitka.

Društveno-ekonomske prilike u Hrvatskoj početkom 19. st. bile su izrazito nepovoljne.

Stagnantni feudalni sistem nije poznavao ekonomski napredak. U poljoprivredi kao vladajućoj

djelatnosti upotrebljavala su se istovrsna sredstva u obrađivanju zemlje kao što je to bilo

stoljećima ranije. Proizvodni viškovi bili su manji od daća koje su seljaci morali davati

feudalcu i crkvi. Ostale djelatnosti, kao što su manufaktura, obrt, trgovina, promet i

novčarstvo imali su tek lokalni karakter na feudalnim imanjima, u trgovištima ili manjim

gradovima u kojima je živjela tek desetina od ukupnog stanovništva. Nepovoljnim prilikama

treba dodati i višegodišnje ratno iscrpljivanje u ratovima za Napoleona Bonapartea u kojima

je poginulo mnogo muškog stanovništva, a sve je više zemlje postalo neobrađeno, dok se

ratom uništena imovina obnavljala vrlo sporo. Borba za egzistenciju velike većine

6Isto, 40.7Isto, 41.8 Robert WOODS, Theoretical population geography, London-New York 1982., 132.

5

stanovništva razjedinjenih hrvatskih zemalja ostavljala je dubok trag, osobito u visokoj

smrtnosti dojenčadi, žena u fertilnoj dobi te muškaraca u ranoj dobi.9

U drugoj polovici 19. st. ekonomske prilike u hrvatskim zemljama nisu se znatnije

poboljšale. Ukinuto je kmetstvo, no zemlja nije bila razdijeljena seljacima. Svijet seljaka bio

je opterećen visokom agrarnom gustoćom i snažno uzdrman prodorom robno-novčanih

odnosa. U većem broju grade se tvornice, ali se radni uvjeti i nadnice ne poboljšavaju, te jača

obrt, trgovina i novčarstvo, no veće koristi od toga imaju tek strani vlasnici kapitala koji u sve

većem opsegu prodire u Hrvatsku. Siromašni seljak bio je uvučen u robno-novčano

privređivanje, odnosno bio je prisiljen proizvoditi i kupovati robu, a da za to nije imao

objektivne mogućnosti pa je zarade morao potražiti izvan poljoprivrede ili se zaduživati. Kako

novca nije bilo u selu, išlo se tamo odakle su stizale informacije da ga ima. Prostorna

pokretljivost koja je do tada bila uglavnom intraruralna s rijetkim odlaženjem na rad izvan

sela i lokalnog veleposjeda, sada je postajala nužnost.10Dio seljaštva preselio se u obližnja

gradska središta gdje se uspio zaposliti u službi imućnijih obitelji, u obrtničkim radionicama i

u mladim industrijskim pogonima. Oni najuspješniji pronašli su posao u državnoj upravi ili su

sami krenuli u poduzetništvo.11 Ovakvi procesi migracije imali su mnoge posljedice, prije

svega došlo je do populacijskog pražnjenja dijela hrvatskih ruralnih područja.

Na prostornu pokretljivost snažno je utjecao i Prvi svjetski rat u kojem je sudjelovalo i

nekoliko stotina tisuća stanovnika (seljaka) Hrvatske. Mnogi su se tada po prvi puta maknuli

od kuće i vidjeli svijeta što je dovelo do slabljenja seljačkog konzervativizma te ojačalo težnje

za prosvjećenjem i općim napretkom. Mnogi su tada spoznali da je bolji život moguće

ostvariti preseljenjem u drugo naselje, kraj ili zemlju.12

Ekonomske prilike između dva svjetska rata bile su logičan nastavak političko-

ekonomskih prilika iz doba Austro-Ugarske. Strani kapital i njegovi vlasnici bili su i dalje

nosioci „ekonomskog razvitka“, a 85% preostalog pučanstva bavilo se agrarom. U razdoblju

od 1918. do 1941. nije postojao pa se prema tome nije mogao ni izvoditi neki određeni

program poljoprivredne politike. Usitnjenost poljoprivrednih gospodarstava bila je još veća

nego u razdoblju do Prvog svjetskog rata. Dioba zemljišnih posjeda bila je još intenzivnija,

bezemljaša je bilo sve više, a zbog sporog razvoja industrije sve veća je bila iagrarna

9 Jakov GELO, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981., Zagreb 1987., 67.-69.10Ivica NEJAŠMIĆ, „Osnovne značajke unutarnje migracije stanovništva Hrvatske 1880.-1981.“., Migracijske teme, 8/1992, 2, 142.11 Emil HERŠAK, „Panoptikum migracija – Hrvati, hrvatski prostor i Europa“, Migracijske teme, 9/1993, 3-4, 268.12Ivica NEJAŠMIĆ, „Osnovne značajke unutarnje migracije stanovništva Hrvatske 1880.-1981.“., Migracijske teme, 8/1992, 2, 142.

6

prenapučenost i latentna nezaposlenost seljaštva. Obrt, promet, trgovina s aspekta strukture

stanovništva nisu imali većeg značenja u međuratnoj Hrvatskoj.13

3.2. Ishodišna i odredišna mjesta migracija

Prve podatke o prostornoj pokretljivosti pučanstva donose rezultati popisa 1880., samo

za Bansku Hrvatsku i to po kriteriju „rodnog kraja“. Prema tim podacima, između 1880. i

1900. povećala se mobilnost stanovništva tako da je 1900. gotovo 28% rođeno izvan općine u

kojoj su obuhvaćeni popisom. Ako se izluče doseljenici iz krajeva izvan Banske Hrvatske,

petina stanovništva rođenog u Banskoj Hrvatskoj bila je popisana izvan općine rođenja.

Budući da je popis proveden po koncepciji prisutnog pučanstva, ne zna se jesu li oni stalni

doseljenici ili ih je popis tek zatekao u mjestu u kojem su popisani. Isto tako, iz rezultata ovog

popisa može se primijetiti da nakon 1900. nije nastavljen trend napuštanja rodnoga kraja pa je

1910. bio gotovo isti udio stanovništva popisan izvan općine rođenja kao i deset godina ranije.

Ovi podaci dovode do zaključka da se ipak ne radi o osjetnijoj prostornoj mobilnosti, na što je

utjecalo iseljavanje u inozemstvo, osobito u prekomorske zemlje. Za popisnu godinu 1921.

nedostaju podaci o „rodnom kraju“ dok podaci iz 1931. pokazuju da je 26% stanovništva

popisano izvan općine u kojoj se rodilo.14

Viktor Horvat je u unutarnjoj migraciji, s prostornog gledišta, razlikovao dva područja

Hrvatske: zapadno područje raspršivanja i istočno područje upijanja. Rudolf Bičanić objasnio

je kako su pravci spontane kolonizacije mirnog seljenja iz vlastitog poticaja išli u pravcu od

gušće agrarne naseljenosti, šireći se prema rjeđe naseljenim krajevima.15

Tako su iz gusto naseljenog Hrvatskog zagorja te Međimurja uočene znatne unutarnje

migracije prema istoku. U razdoblju od 1867. do 1948. iz Hrvatskog zagorja je emigriralo

(radi se o neto migracijskom saldu) 156 000 osoba ili 60% prirodnog priraštaja. Najviše

Zagoraca odlazilo je u Bjelovarsko-križevačku županiju, zatim u grad Zagreb.16

Iz Like, Gorskog kotara i Dalmacije preseljenje u „bogatije“ krajeve istočne Hrvatske

bilo je osobito jako u vrijeme smanjenja vanjskih migracija. Tako je od Prvog svjetskog rata

13 J. GELO, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981., 76.14 Viktor HORVAT, Suvremene nutarnje seobe i kretanje Hrvata. Posljedica dinamike društvenih procesa, Zagreb 1942., 64.15 Rudolf BIČANIĆ, Agrarna prenapučenost, Zagreb 1940., 17.16I. NEJAŠMIĆ, „Osnovne značajke unutarnje migracije stanovništva Hrvatske 1880.-1981.“, 144.

7

za Ličane i Gorane najprivlačnija bila Požeška županija u kojoj je 1890. bilo popisano 6 594

osobe porijeklom iz Like, a nakon dva desetljeća Gorani su ih brojčano nadmašili.17

Nasilje talijanskih vlasti uzrokovalo je između dva svjetska rata masovno preseljenje

Hrvata iz Istre u Kraljevinu Jugoslaviju. Računa se da se iz Istre iselilo između 26 000 i 28

000 Hrvata, od čega se oko 18 000 Hrvata doselilo na područje Banovine Hrvatske.18

Nakon Prvog svjetskog rata nova vlast je provodila agrarnu reformu kako bi se ukinuli

preostali feudalni odnosi te zbog razdiobe velikih posjeda. Dobrovoljci iz rata 1914.-1918.

dobivali su zemlju besplatno. Od ukupno 6 300 dobrovoljaca iz Dalmacije, Like, Gorskog

kotara, Korduna i Banije oko 4 200 dobrovoljaca s obitelji iskoristilo je mogućnost preseljenja

u plodnija područja.19

Agrarno-pravni odsjek Banovine Hrvatske procijenio je da je iz prenaseljenih i

siromašnih krajeva u istočnu Hrvatsku od 1919. do 1941. otišlo 98 915 stanovnika. Oni su

naselili već postojeća sela, ali su do 1940. stvorili još 72 naselja. Kada se istočnoj Hrvatskoj

pripoji i Posavina, Moslavina, bjelovarsko-križevačka okolica procjenjuje se da su srednja

Hrvatska i krajevi do Šida do 1940. primili oko 150 000 osoba.20

Osim društvenih, ekonomskih, političkih uzroka migracija, iz pasivnih i manje

razvijenih krajeva u aktivne i razvijenije odlazili su dječaci „na nauk“. Tako je društvo

Hrvatski radiša od 1903. do 1940. uputilo na zanat ili trgovinu 21 496 dječaka, koji su bili

smještani u gradiće i sela bogatijih poljoprivrednih krajeva.21

Nadalje, za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaškog režima došlo je do bijega srpskog

stanovništva u Srbiju. Tako su nastala upražnjena zemljišta u istočnoj Hrvatskoj na koja su se

naseljavali poljoprivrednici iz Hrvatskog zagorja, Prigorja, Podravine, Dalmacije te Bosne i

Hercegovine. Do 1941. na ta je područja bilo naseljeno oko 8 000 obitelji, a kasnijim

naseljavanjem ta brojka je porasla na oko 9 500 obitelji, odnosno oko 50 000 osoba.22

Nekoliko mjeseci nakon Drugog svjetskog rata, Zakonom o agrarnoj reformi i

kolonizaciji u Vojvodinu je iz Hrvatske naseljeno 9 279 obitelji, dok je u Hrvatskoj, tzv.

unutrašnjom kolonizacijom preseljeno 12 183 obitelji. I tog je puta ishodište organizirane

migracije bilo uglavnom u agrarno napučenim i siromašnim krajevima, a odredište u

ravničarskim krajevima istočne Hrvatske.23

17V. HORVAT, Suvremene nutarnje seobe i kretanje Hrvata. Posljedica dinamike društvenih procesa, 33.18I. NEJAŠMIĆ, „Osnovne značajke unutarnje migracije stanovništva Hrvatske 1880.-1981.“, 144.19Isto, 146.20 Zdenka ŠIMONČIĆ-BOBETKO, „Kolonizacija u Hrvatskoj 1919.-1941. godine“, Povijesni prilozi, 9/1990, 1, 124.21V. HORVAT, Suvremene nutarnje seobe i kretanje Hrvata. Posljedica dinamike društvenih procesa, 13.22I. NEJAŠMIĆ, „Osnovne značajke unutarnje migracije stanovništva Hrvatske 1880.-1981.“, 146.23Isto, 151.

8

Možemo zaključiti kako je u planskoj migraciji stanovništva u razdoblju od 1880. do

1945. iz Hrvatskog zagorja, Prigorja, Korduna, Banije, Like, Gorskog kotara, Dalmatinske

zagore i drugih agrarno prenaseljenih i siromašnih područja u istočne krajeve središnje

Hrvatske i istočnu Slavoniju sudjelovalo oko 200 000 osoba.24

4. Migracije iz sela u gradove u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća

4.1. Kretanja stanovništva iz sela u grad i razvoj gradskih središta

Kao što sam već spomenula, migracije iz sela u gradove vrsta su unutarnjih migracija i

one su potaknute gotovo istim uzrocima kao i općenito unutarnje migracije o čemu je bilo

riječi u prethodnom poglavlju. U civilnoj i vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji gradovi i naprednija

trgovišta izgledali su šezdesetih i sedamdesetih godina19. st. kao otoci društvenoga razvoja u

moru gospodarske zaostalosti i golemih poteškoća sa slabim izgledima za njihovo

prevladavanje. Sva su središta privlačila barem širu okolicu. Neki su gradovi kao trgovačka

središta postali stalna privlačna snaga i sustavno su utjecali na proizvodnju i način života bliže

ili šire okolice. Porast broja gradskog stanovništva manje je potjecao iz prirodnog rasta, a više

iz imigracije i uključivanja predgrađa, a izazivao je promjene društvene strukture te

zanimanja, mentaliteta i načina života. Došljaci su većinom bili proletarizirani seljaci, koji se

mnogo puta u skromnim proizvodnim kapacitetima nisu mogli stalno zaposliti. Stoga je i u

gradovima često vladalo siromaštvo i glad.25

Sama urbanizacija početkom druge polovice 19. st. tekla je polagano. Tempo rasta,

odnosno stagnacije u pojedinim gradovima bio je vrlo različit tako da je razvoj gradova u

cjelini vrlo neravnomjeran. Od 1851. do 1880. stalan porast broja stanovništva imao je samo

Zagreb. Od 1851. do 1857. Rijeka je po broju stanovnika bila na drugom mjestu, dok se 1869.

grad Osijek sasvim približio Rijeci. No, neki gradovi u užoj Hrvatskoj, kao što su bili Bakar,

Varaždin, Senj, nisu imali ekonomskih uvjeta za razvoj pa je broj stanovnika u njima opadao.

Nadalje, bio je karakterističan intenzitet rasta stanovništva u gradovima iznad 10 000 osoba

sedamdesetih godina 19. st.Važnim pokazateljem razvoja može se smatrati povećanje broja

kuća i stanova u gradovima.26

24Isto, 147.25 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb 1992., 53.26Isto, 56.

9

Snažnije doseljavanje seoskog stanovništva u hrvatske gradove vežemo uz početak

industrijske revolucije u našim krajevima, a 1880. smatra se prvom popisnom godinom te

epohe. Središnji godišnji porast, odnosno pad broja stanovnika gradskih i ostalih naselja u

Hrvatskoj po međupopisnim razdobljima od 1880. do 1948. vidljiv je iz Tablice 1.

Tablica 1. Srednji godišnji porast i pad broja stanovnika gradskih i ostalih naselja u

Hrvatskoj 1880.-1948.

Razdoblje Gradska naselja Ostala naselja

1880.-1890. 1, 46 1, 38

1890.-1900. 2, 11 0,87

1900.-1910. 2, 07 0, 71

1910.-1921. 0, 25 -0, 22

1921.-1931. 2, 47 0, 72

1931.-1948. 0, 78 0, 24

I. NEJAŠMIĆ, Depopulacija u Hrvatskoj; korijeni, stanje, izgledi, 118.

Prema podacima iz tablice može se primijetiti da se srednja godišnja stopa porasta

gradskog stanovništva u prvom međupopisnom razdoblju (1880.-1890.) nije bitnije

razlikovala od stope za ostala, pretežno seoska, naselja. Isto tako, podaci pokazuju osjetno

veći porast gradskog stanovništva u mirnodopskim razdobljima od priraštaja opće populacije

koji se kretao prosječno 1% godišnje. Unatoč tome što je bilo dosta jako naseljavanje stranaca

u hrvatske gradove (Zagreb, Pulu, Osijek, Karlovac, itd.), predočena stopa rasta svjedoči o

znatnoj migraciji domaćeg stanovništva iz sela u grad, osobito u prvom međuratnom

desetljeću.27

Tijekom Prvog svjetskog rata također su uočene migracije iz sela u gradove, u kojima

je sigurnost života bila veća, iako je u materijalnom smislu to često značilo osiromašenje.

Broj kućanstava u Zagrebu je 1917. za 4 447 kućanstava bio veći nego 1910., a od 1917. do

1921. broj domaćinstava povećao se za 3 516. U Osijeku je također zabilježen porast broja

kućanstava, kao i u ličko-krbavskoj i varaždinskoj županiji 1917. U gradovima Zagrebu,

27 I. NEJAŠMIĆ, Depopulacija u Hrvatskoj; korijeni, stanje, izgledi, 118.

10

Varaždinu i Osijeku 1917. nalazilo se 14 215 stanovnika više nego 1910., a u razdoblju od

1917. do 1921., uključujući i grad Zemun, stanovništvo je bilo brojnije za 32 923 stanovnika,

a u odnosu na 1910. godinu 44 142 stanovnika.28 Na području Hrvatske i Slavonije

smanjivanje stanovništva i kućanstva 1917. pokazuje samo grad Zemun u kojem su vođene i

ratne operacije, no nakon rata on se uspješno razvijao te je u odnosu na 1910. imao 634

obitelji više. Intenzivnija stanogradnja u gradovima započela je poslije 1922., no isto tako

dovela je do većih stambenih kriza i pogoršanja socijalnih prilika u gradu.29

Nadalje, u razdoblju od 1880. do 1948. broj gradskog stanovništva porastao je od 403

981 na 981 399, ili prosječno godišnje 2,08%. Oko 60% porasta odnosi se na imigraciju te se

prema tome može procijeniti da je u tom razdoblju oko 350 000 osoba doselilo u hrvatske

gradove, ili prosječno godišnje oko 5 150 stanovnika. Iako je dio došao iz inozemstva ili

drugih jugoslavenskih krajeva, ipak je glavnina doselila u gradove iz bližih i udaljenijih

okolnih sela.30

U okviru Hrvatske i Slavonije bila je jaka i sezonska migracija koja se odvijala između

mjesta stalnog boravka i mjesta rada. Sezonska migracija u pravilu je imala ishodište u

siromašnijim agrarno prenaseljenim krajevima s naturalnom ili neznatnom robnom

proizvodnjom, a odredište u razvijenijim krajevima. Izvorno je vezana za poljoprivredu jer su

sezonski radnici „hodali za žetvom“, no s vremenom je zbog sveopće potrage za radom i

zaradom zahvatila i druge privredne grane. Potraga za poslom osobito je porasla nakon

razvojačenja Krajine kada je počela sječa slavonskih šuma što je privuklo brojne Ličane i

Gorane. Poslodavci su i u poljoprivredi često zapošljavali sezonske radnike jer su oni htjeli

raditi za niže nadnice od domaćih radnika. Između Prvog i Drugog svjetskog rata sezonski

radnici su u velikom broju radili u istočnoj Hrvatskoj i Vojvodini, a dolazili su uglavnom iz

Hrvatskog zagorja, Međimurja te Dalmacije i Like. Procjenjuje se da je iz tih krajeva u potrazi

za sezonskim poslom svake godine sudjelovalo oko 150 000 seljaka. Također, dio tih radnika

je nakon višegodišnjeg sezonskog rada iskoristio mogućnost stalnog naseljenja u krajeve gdje

su radili.31 Osim sezonske migracije poljoprivrednika, bila je stalno prisutna i sezonska

potraga za bilo kakvim poslom. Najčešće se u proljeće kretalo pješice u skupinama prema

industrijskim i trgovačkim gradovima, a najviše u Zagreb i Beograd.

28Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Utjecaj Prvoga svjetskog rata na kretanje stanovništva i stočarstva na području Hrvatske i Slavonije“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 24/1991, 46.29Isto, 45.30I. NEJAŠMIĆ, Depopulacija u Hrvatskoj; korijeni, stanje, izgledi, 118.31Isto, 120.

11

Nadalje, u hrvatskim zemljama bila je prisutna i dnevna migracija radnika – seljaka,

koja je u međuratnim prilikama češće bila tjedna nego svakodnevna. Oko industrijskih

gradova poput Zagreba, Osijeka, Sušaka, Varaždina, Čakovca, Karlovca, Siska, Splita,

Slavonskog Broda stvorilo se gravitacijsko područje u kojem se odvijala dnevna migracija

seoske radne snage. Što se više približavalo gradovima, veća je bila gustoća stanovanja

seoskog stanovništva.32 Isto tako, bio je razvijen još jedan oblik migracije, a to je pokućarenje

ili putujuća trgovina. Najpoznatiji pokućarci su bili iz Dalmacije, Gorskog kotara te

Hrvatskog zagorja, koji bi se trajno naselili u krajevima u kojima su pokućarili te bi se

nastavili baviti sitnom trgovinom.33

Glavni migracijski tok u razdoblju od 1945. do 1981. bio je iz sela u grad. I tada je

priroda toka bio nepovoljan položaj seljaštva i zaostajanje sela u općem razvoju. Prvih

nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata značajne su bile migracije i iz sela u selo.

Stanovništvo je odlazilo iz brdsko-planinskih područja u nizinska, iz manjih sela u veća, iz

zabitih u razvijena.34

4.2. Regionalno podrijetlo stanovnika - primjer Zagreba

Zagreb je bio grad koji se najbrže i najsnažnije razvijao. Godine 1880. imao je ukupno

29 218 stanovnika, 1890. godine 38 742, 1900. godine 57 690, 1910. godine 74 703

stanovnika.35 1921. imao je 131 707 stanovnika, a deset godina kasnije uslijedio je veliki skok

na 217 410 stanovnika.36Stanovnici u gradu bili su podrijetlom iz tri regije: prvo iz samog

grada Zagreba, zatim iz Hrvatske i Slavonije te na kraju iz ostalih zemalja. Stanovnici rodom

iz Zagreba činili su 1/3 tadašnjeg gradskog stanovništva. Građani rodom iz hrvatsko-

slavonskih županija i gradova pripali su brojčano najjačoj regionalnoj skupini u gradu.

Najviše su dolazili iz Ličko-krbavske, Riječko-modruške, Zagrebačke, Varaždinske,

Bjelovarsko-križevačke, Požeške, Virovitičke i Srijemske županije. Iz ovih područja u

Zagrebu je 1880. bilo 10 634 stanovnika, dok je 1910. broj porastao na 32 801. Najveći broj

tadašnjeg zagrebačkog stanovništva bio je iz područja sjeverozapadne Hrvatske, odnosno iz

Varaždinske i Zagrebačke županije. Iz Varaždinske županije najviše doseljenika dolazilo je iz

grada Varaždina, a zatim iz raštrkanih sela na području kotareva Klanjec, Krapina, Pregrada, 32Isto, 121.33V. HORVAT, Suvremene nutarnje seobe i kretanje Hrvata. Posljedica dinamike društvenih procesa, 27.34I. NEJAŠMIĆ, Depopulacija u Hrvatskoj; korijeni, stanje, izgledi, 198.35 Agneza SZABO, „Regionalno porijeklo i socijalna struktura stanovništva grada Zagreba između 1880-1910. godine“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 17/1984, 1, 101.36E. HERŠAK, „Panoptikum migracija – Hrvati, hrvatski prostor i Europa“, 274.

12

Zlatar te manji dio sa sela iz područja kotareva Ivanec, Ludbreg, Novi Marof i Varaždin. Iz

Zagrebačke županije najveći je broj dolazio iz raštrkanih sela na području kotareva Samobor,

Zagreb i Stubica te gradova Karlovac, Petrinja i Sisak. Iz cijele Slavonije u grad Zagreb 1890.

bilo je doseljeno 2 753 stanovnika, a do 1910. godine 8 355 stanovnika.37

Oko 1/4 stanovništva Zagreba u razdoblju od 1890. do 1910. bilo je iz Austrije i

Ugarske. Iz ugarskih zemalja najviše je doseljenika dolazilo s područja južne Ugarske i

najviše ih je bilo mađarskog podrijetla. Iz austrijskih zemalja najveći broj doseljenika bio je iz

Štajerske, Kranjske, Koruške, Gorice, Gradišta, Donje i Gornje Austrije, Češke, Moravske,

Galicije, Tirola, dok je iz Trsta i okolice te Istre i Dalmacije dolazio mali broj doseljenika.

Također, austrijskih doseljenika bilo je znatno više u gradu Zagrebu od ugarskih.38

Godine 1931. u Zagrebu se nalazio 13 961 strani državljanin, od toga je najviše bilo

Austrijanaca, zatim državljana Čehoslovačke, Mađarske, Italije i Sovjetskog Saveza. Isto

tako, nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, u Zagreb su počele pristizati mnoge

židovske izbjeglice, najprije iz same Njemačke, a zatim od 1938. sve više iz Austrije,

Čehoslovačke i Mađarske, čime je tada kroz Zagreb prošlo oko 55 000 ljudi.39

5. Zaključak

37A. SZABO, „Regionalno porijeklo i socijalna struktura stanovništva grada Zagreba između 1880.-1910. godine“, 102.38Isto, 103.39E. HERŠAK, „Panoptikum migracija – Hrvati, hrvatski prostor i Europa“, 274.

13

Iz navedenog možemo zaključiti da je unutar hrvatskih zemalja tijekom 19. i u prvoj

polovici 20. st. bio prisutan migracijski proces. Hrvatski krajevi bili su najvećim dijelom

agrarna područja na kojima je život seljaka bio težak i mukotrpan te je najčešće zbog toga

ruralno stanovništvo odlučilo napustiti svoje posjede i zemlju te ići u krajeve za koje su čuli

da se u njima lakše živi. Isto tako, seljenje stanovništva značilo je napustiti prenapučena i

presiromašna područja i naseliti se u krajeve, odnosno gradove gdje bi rad bio bolje plaćen.

Tijekom navedenog razdoblja najčešće se selilo iz zapadnih i središnjih dijelova

Hrvatske u ravničarske krajeve istočne Hrvatske te u trgovačka i industrijska središta za koje

se smatralo da u njima ima više posla. Snažnije naseljavanje gradova započelo je razvojem

industrijalizacije u hrvatskimkrajevima, a broj stanovnika u gradovima poput Zagreba,

Osijeka, Varaždina iz godine u godinu se povećavao. Iako je bilo mnogo stranaca koji su se

doseljavali u hrvatske gradove, ipak je najveći broj doseljenih bio iz bližih ili daljih seoskih

područja. Premda su se mnogi nadali bolje plaćenim poslovima u gradovima, ipak je i ovdje

često dolazilo do gladi i siromaštva. Isto tako, treba naglasiti kako je odlazak iz sela značio

brojčano smanjenje stanovništva u tim krajevima te kako su, stoga, unutarnje migracije, pa

tako i migracije iz sela u grad, znatno pridonijele razmještaju stanovništva unutar granica

hrvatskih zemalja.

6. Literatura

14

1. Rudolf BIČANIĆ, Agrarna prenapučenost, Zagreb 1940.

2. Jakov GELO, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981., Zagreb 1987.

3. Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb 1992.

4. Emil HERŠAK, „Panoptikum migracija – Hrvati, hrvatski prostor i Europa“, Migracijske teme, 9/1993, 3-4, 227.-301.

5. Viktor HORVAT, Suvremene nutarnje seobe i kretanje Hrvata. Posljedica dinamike društvenih procesa, Zagreb 1942.

6. Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, „Utjecaj Prvoga svjetskog rata na kretanje stanovništva i stočarstva na području Hrvatske i Slavonije“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 24/1991, 41.-56.

7. Ivica NEJAŠMIĆ, Depopulacija u Hrvatskoj; korijeni, stanje, izgledi, Zagreb 1991.

8. Ivica NEJAŠMIĆ, „Osnovne značajke unutarnje migracije stanovništva Hrvatske 1880.-1981.“., Migracijske teme, 8/1992, 2, 141.-166.

9. Miroslav SIĆ, „Glavne etape i regionalna obilježja demografskog razvoja gradskih naselja u SR Hrvatskoj tokom zadnjih stotinu godina (1880-1971)“, u: (Crkvenčić I., red.) Centralna naselja i gradovi SR Hrvatske – geografska naliza, Zagreb 1976., 64.

10. Agneza SZABO, „Regionalno porijeklo i socijalna struktura stanovništva grada Zagreba između 1880-1910. godine“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 17/1984, 1, 101.-120.

11.Zdenka ŠIMONČIĆ-BOBETKO, „Kolonizacija u Hrvatskoj 1919.-1941. godine“, Povijesni prilozi, 9/1990, 1, 85.-164.

12. Robert WOODS, Theoretical population geography, London-New York 1982.

7. Popis tablica

Tablica 1. Srednji godišnji porast i pad broja stanovnika gradskih i ostalih naselja u

15

Hrvatskoj 1880.-1948...............................................................................................................10

16