marks i savremena globalizacija - …maticacrnogorska.me/files/02 goran sekulovic.pdf ·...

15MATICA, Jesen 2009.www. maticacrnogorska.me

Marks i kriza kapitalizma

Sa pojavom savremene globalizacije, Marks je postao ponovo,možda čak i prvi put, posve globalno aktuelan. Više od vijekanije sam Marks bio globalno rasprostranjen, već oni koji su se usvojim, prije svega praktično-političkim akcijama, pozivali naMarksa. Nijesu više u pitanju revolucionarni i radikalno komu-nistički programi preuzimanja vlasti proletersko-seljačkih i dru-gih obespravljenih i siromašnih slojeva i njihovih političkihpredstavnika, partija i vođa, koji su sa manje ili više prava tvr-dili da nastupaju u ime Marksa. Sada je Marks aktuelan prijesvega zbog svojih vlastitih teorijskih ideja, mnogo dubljih i civi-lizacijski vrednijim od onih koje su bile dominantne u njegovoime tokom dvadesetog vijeka. Sa nastankom najnovije globalne

fokus

MARKS I SAVREMENA

GLOBALIZACIJA

Goran Sekulović

This paper analyzes relation of thoughts between Karl Marx

and modern globalization. With appearance of modern global-

ization, Marx became again, maybe for the first time, quite

globally actual. Marx’s view in comparison with the appearance

of modern globalization would be, simply, globalization with

the human character.

16 MATICA, Jesen 2009. www. maticacrnogorska.me

finansijske krize neoliberalnog kapitalizma, Marks se vratio navelika vrata prije svega visokorazvijenog svijeta zapadneEvrope i SAD-a, tamo đe je kriza i nastala.

Kako je Marks postao aktuelan u globalizaciji? Prvo, tu je setnjegovih ideja koje nikada nijesu ozbiljno dovođene u pitanje:alijenirana bit kapitalizma i čovjek kao sredstvo a ne cilj, fetiši-zam roba i njihova metafizička bit oličena u proizvodnji profitakao bitka čitavog svijeta, nužnost prevazilaženja koncepta otu-đenja čovjeka kao ekonomske životinje konceptom čovjeka kaobića prakse, kao bića slobodne, samostvaralačke, razotuđujuće,cjelovite, totalne realizacije autentičnih i individualnih društve-nih snaga, nepravedna, eksploatatorska suština kapitalističkogsistema, otuđujuća moć novca, socijalna nejednakost i društve-na marginalnost velikih skupina ljudi itd.

Može se reći da je Marks kritikujući kapitalističku tržišnu eko-nomiju elaborirao nasuprot njoj jednu novu, revolucionarnu,slobodnu antropologiju. Naravno, kritika kapitalizma je moglanastati samo sa pozicije ove istinske antropologije čovjeka kaorazotuđenog bića. Marks je mogao početkom devetnaestog vije-ka in vivo da posmatra primitivnu akumulaciju kapitala, tj.novca koja je izgradila temelje daljeg razvitka kapitalizma.Novac kao univerzalna mjera vrijednosti koja je omogućila raz-voj moderne civilizacije i bila primarno sredstvo ljudske eman-cipacije postao je osnovni instrument socijalne alijenacije.

Drugo, poslije sloma društava realnog socijalizma, Marks jeponovo postao prisutan i aktuelan kod stanovništva ovih sadatranzitnih zemalja, koje se nalaze u procesu prelaza iz socijaliz-ma u kapitalizam. Naime, diktatura kapitala je zamijenila dikta-turu proletarijata i žrtve su opet iste. Naravno, riječ je o ogrom-noj većini ljudi. Reklo bi se da Marksov koncept i pored aktuel-nosti nije uspio. No, diktatura kapitala je ponovo pokazala svojezlo lice prema velikoj većini običnih ljudi i u liku najnovije eko-nomske krize najrazvijenih zemalja svijeta. To pokazuje da je

Goran Sekulović


Marks dao dobru dijagnozu, ali ne i terapiju, posebno ne u dije-lu diktature proletarijata, tako da se ni on ne može u potpunostiamnestirati kada je riječ o kasnijim tragičnim dešavanjima u raz-voju socijalizma, bez obzira na to što je njegova krivica mini-malna u odnosu na Lenjinovu i Staljinovu. Čak se može reći daje Marks dao inicijalnu kapislu za ideološko-klasni tip totalitar-izma. Ali, to nikako ne može ukinuti potrebu i nužnost da se iMa rksova terapija, zajedno sa drugim terapijama, tj. predlozimaza izlazak iz krize drugih teoretičara i koncepata, podvrgne po -novnom preispitivanju. Ovo preispitivanje će zavisiti u bitnomeod toga u kojem pravcu će se dalje razvijati savremeni svijet.

Treće, i one ideje za koje se smatralo da su prevaziđene pro-tokom vremena i tzv. novom ekonomskom i ukupnom društve-nom stvarnošću savremenog kapitalizma, u globalizaciji sudobile svoju aktuelnost. Na prvom mjestu ovđe se može nave-sti primjer Marksovog predviđanja i očekivanja da će se dru-štveno bogatstvo sve više koncentrisati kod malog broja poje-dinaca, a da će ogromne mase ljudi postajati sve siromašnije ibez potrebnih osnovnih sredstava za život. Upravo to - da boga-ti postaju sve bogatiji i da ih je sve manje, a siromašniji svesiromašniji i da ih je sve više, dešava se u procesima savreme-ne globalizacije. Neslućeno i zastrašujuće je porastao broj siro-mašnih, odnosno produbio se jaz između najbogatijih i naj -siromašnijih zemalja savremenog svijeta a unutar ovih i iz -među najbogatijih i naj siromašnijih klasa. Prema statističkimnalazima UN-a, disparitet u prihodima između ovih zemalja,početkom XIX veka bio je 1:3, početkom XX veka 1:13, u doba„države blagostanja“ 1960-ih 1:30, tokom „neoliberalnih“1990-ih 1:60, a krajem istih 1:84. Vidimo da se može reći dapravi trijumf u praktičnoj realizaciji prethodna Marksova misaodoživljava upravo u globalnim kretanjima privrednog i dru-štvenog razvoja, ekonomije, novca i finansija savremenogneoliberalnog svijeta.

Marks i savremena globalizacija


Od početka procesa savremene neoliberalne globalizacije,

neđe od osamdesetih godina prošlog vijeka, na relaciji kapita-

listi, tj. akcionari, na jednoj - radnici, tj. zapošljeni, na drugoj

strani, dešavaju se promjene u skladu sa Marksovim predviđa-

njima. Naime, odnos rada i kapitala u raspodjeli dodatne vri-

jednosti u svim visokorazvijenim zemljama dugo je bio se -

damdeset odsto za radnike, tj. zapošljene, prema trideset odsto

za kapitaliste, tj. akcionare. Poslije Drugog svjetskog rata pa

sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, raspodjela je

čak išla sve više u prilog zapošljenima i radu. Plate, tj. najam-

nine su se stalno povećavale. Ovaj odnos se od početka osam-

desetih godina prošlog vijeka preokreće u korist kapitala i

akcionara. Posebno se ovaj raskol počeo produbljavati sa raz-

vojem i jačanjem neoliberalne globalizacije sredinom devede-

setih godina.

Može se reći da je u ovom smislu neoliberalizam napustio

civilizacijski progresivni osnov liberalizma onako kako ga je

vidio i Marks u odnosu na prethodne društveno-ekonomske for-

macije. Neoliberalizam je radio sve suprotno u odnosu na klasi-

čne liberalne principe. Treba se češće podśećati, posebno u zem-

ljama sa malom i slabom demokratskom tradicijom i domina-

ntnom autoritarnom sviješću, da bez liberalizma nema ni demo-

kratije, ni građanskog društva, ni pravne države, makar to sve,

naravno, bilo u okviru političke, formalne, a ne ljudske, dru-

štvene, sadržajne i stvarne čovjekove emancipacije. Ali, progre-

sivna kritika liberalnog, kapitalističkog društva može doći samo

sa pozicija jednog realno demokratskog, pravednijeg i humani-

jeg društva, koje će u sebe utkati sva ekonomska, politička i kul-

turna dostignuća kapitalizma kao svjetskog sistema. Ne može

biti nikako produktivna i napredna kritika liberalizma sa nelibe-

ralnog stanovišta.

Goran Sekulović


Posljednjih nekoliko godina, od početka dvadeset prvog vije-

ka, negativan neoliberalni trend kada su u pitanju radničke naj-

amnine u svijetu postao je izuzetno izražen. Tako u SAD-u od

2000. profiti su porasli za 40, a nadnice u prosjeku za 0,5 odsto.

To je u direktnoj suprotnosti sa načelima liberalne ekonomije.

Udio najamnina u nacionalnom dohotku dostigao je najniži nivo

od velike ekonomske krize 1929. Čak je i MMF u Izvještaju iz

maja 2007. primijetio da se „u protekle dvije decenije bilježi

konstantni pad dijela prihoda koji ide za naknadu za rad. Riječ

je o opsežnom sniženju od deset odsto koji pogađa Evropu i

Japan.“ Očigledno je da su akcionari najviše profitirali na eko-

nomskom rastu u proteklih tridesetak godina. Na drugoj strani,

zapošljeni su ostajali i ostaju sve više u strahu da ne izgube

posao iako se vrlo često radi o zaista bijednim najamninama. U

najboljem slučaju plate su im stagnirale.

U najnovijoj globalnoj krizi neoliberalizma još više se potvr-

dio Marksov temeljni stav o protivurječnosti društvenog karak-

tera moderne proizvodnje i njemu neprimjerenog privatnog

načina prisvajanja. Naime, zbog sve radikalnijeg insistiranja

upravo na ovoj premisi na kraju je i došlo do aktuelne finansij-

ske krize. Ili, kako piše Džozef Stiglic: „Pošto su privatne kori-

sti izrazito različite od društvenih, nije iznenađenje što je ostva-

rivanje sopstvenih interesa (pohlepa) dovelo do tako destruktiv-

nih društvenih posljedica. Čak nijesu štićeni ni interesi sopstve-

nih akcionara.“ Stiglic smatra da „snižavanje poreza siromašni-

ma i povećanje naknada nezapošljenima a istovremeno poveća-

nje poreza bogatima može stimulisati privredu, smanjiti deficit i

smanjiti nejednakost.“

Sve se dešavalo i dešava, dakle, kao iz najboljih stranica Ma -

r ksovih analiza i u isto vrijeme najgorih događaja iz stvarnog

života ogromnog broja ljudi. Sistem kapitalističke ekonomije i



prizvodnje toliko je beskrupulozno u znaku eksploatacije i neza-

jažljive trke za profitom da, jednostavno, svuda tamo đe može

želi da radnike i zapošljene, tj. one koji stvaraju novu vrijednost

i koji omogućavaju svojim radom stvaranje i održavanje ukup-

nog nacionalnog svjetskog bogatstva, dovede u situaciju maksi-

malnog iskorišćavanja, kako njihove radne snage, znanja i umje-

šnosti, dakle, ukupnih potencijala ljudskih i stvaralačkih resur-

sa, tako i u dijelu drugih faktora proizvodnje i privređivanja,

kako u dijelu sredstava za rad, mašina i druge opreme, tako i u

dijelu predmeta rada, tj. sirovinskih, energetskih i ukupnih pri-

rodnih potencijala i bogatstava.

Upravo o svemu ovome pisao je Marks kao pionir zalaganja

za stvarna ljudska prava, koja bi bila u direktnoj funkciji čovje-

ka i razvoja njegovih stvaralačkih snaga, a ne često kao danas

isključivo ili dominantno u funkciji neoliberalnog koncepta

upravljanja planetom. Stiglic tvrdi da je „neoliberalno zalaganje

za deregulaciju dobro poslužilo nekim interesima. Finansijska

tržišta dobro su prošla u liberalizaciji tržišta kapitala. Omo gu ća -

vanje Americi da proda svoje rizične finansijske proizvode i

uključi se u špekulacije širom svijeta možda je dobro poslužilo

njenim kompanijama, čak iako je drugima nanijelo ogromnu

štetu.“ Na ovaj način svijet je zapao u ogroman broj globalnih

problema, od aktuelne finansijske, energetske, ekološke (tzv.

„efekta staklene bašte“ i globalnog otopljavanja), do krize u sta -

mbenom obezbjeđenju, snabdijevanju hranom, vodom itd.

Koliko je samo danas beskućnika u svijetu, posebno u afrič kim

i azijskim zemljama. To više nije fenomen karakterističan samo

za velike gradove Evrope i SAD-a, već je sve više beskućnika koji

nemaju nikakav krov nad glavom niti mogućnost smještaja u

nekim privremenim i prihvatnim centrima ili pak boravka u sklo-

ništima i slično, a uz to su bez hrane, zapošljenja i osnovnih sred-

Goran Sekulović


stava za ži vot. Računa se da je u svijetu danas oko milijardu ljudi

bez kro va nad glavom. S druge strane, koliko je sada, u aktuelnoj

globalnoj krizi, na primjer, napuštenih kuća u Americi, što veoma

podśeća na neiskorišćene prekomjerno proizvedene robe, a koje

ili propadaju ili se direktno uništavaju, o čemu je kao hiperpro-

dukciji roba pisao upravo Marks. Podaci pokazuju da se samo u

posljednje dvije godine broj gladnih u svijetu povećao za sto

miliona. Računa se da je danas u svijetu gladno oko osamsto mil-

iona ljudi. Zbog najnovije globalne ekonomske krize sigurno je da

će u narednih nekoliko godina ovaj trend još više jačati.

Cijene hrane stalno rastu. U posljednje tri godine samo je cijena

pšenice porasla za sto osamdeset puta. Hrane ima dovoljno, ali do

nje ne mogu doći milioni siromašnih i obespravljenih ljudi širom

Planete zbog nepravednih, nerazumnih, diskriminatorskih i eks -

ploatatorskih socijalnih odnosa. Indija, recimo, proizvodi više po -

ljoprivrednih proizvoda nego što joj je potrebno, a ipak u njoj mi -

lioni umiru od posljedica gladi. Generalna proba aktuelne svjetske

krize u ishrani obavila se u Africi đe se broj gladnih svakodnevno

rapidno uvećava i đe se kao malo đe drugo očituje neoliberalno li -

cemjerje vodećih političkih i ekonomskih sila Planete. Naime, radi

se o tome da zapadne zemlje jedno rade kod kuće, a drugo čine u

zemljama u razvoju. U posljednjih dvadesetak godina neoliberal-

ne savremene globalizacije, dok su Evropa i SAD štitile svoje se -

ljake, ekonomije u usponu i siromašne zemlje slijedile su neolibe-

ralne savjete i eliminisale državnu intervenciju u poljoprivrednom

sektoru. Te strukturalne promjene su uništile lokalne ekonomije.

Više se ne proizvodi za nacionalnu ekonomiju već za svjetsku.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, oni koji odlučuju što da

se proizvodi više nijesu vlade, već multinacionalne korporacije

za uv oz i izvoz. Međutim, država mora imati korektivnu ulogu,

jer tržište nije dovoljno da bi obezbijedilo elementarno pristojne



uslove za život svim žiteljima jedne zajednice. „Država, a ne

tržište, mora da bude odgovorna za standard građana, posebno u

zemljama u ra zvoju“, tvrdi Amartija Sen, dobitnik Nobelove

nagrade za ekonomiju.

Na sve ove globalne izazove potrebni su globalni odgovori, ili

barem njihovi pokušaji. Oni izostaju. Globalnih odgovora nema,

nema tzv. globalnih igrača, nema globalnih lidera. Marks je u

svoje vrijeme pokušao da uđe u drugu paradigmu, alternativnu

za svjetski razvoj, koji se već tada pokazao pogubnim za čovje-

čanstvo i koji je ostao takav u suštini i do dana današnjeg. Šta da

se radi danas i koliko nam može Marks pomoći u savremenom

prevazilaženju problema na koje je i on itekako ukazivao, ali

koji su danas narasli do i za njega sigurno neslućenih razmjera?

Teoretičari daju različite odgovore, a u praksi su dominantni

napori, ne da se kapitalistički liberalni sistem sačuva u suštini,

što se podrazumijeva i ne dovodi u pitanje, već da ceh u najve-

ćem obimu plate obični građani, tj. poreski obveznici, a to znači

da se sačuvaju neoliberalni društveni odnosi. Akcijom, da li je

potrebno reći kapitalističke, države na spasavanju kapitalističke

ekonomije i dalje se želi podržati i ojačati neoliberalni koncept

čiji je osnovni princip: privatizacija profita a nacionalizacija

gubitaka. Ipak, za veliki broj savremenih teoretičara jedno je

sigurno: kapitalizam u neoliberalnom vidu ne može da opstane.

No, treba znati da krah berzanskog, bankarskog i tržišta nekret-

nina nije isto što i kraj slobodnog tržišta, otvorene ekonomije,

jednakih šansi za sve, političke demokratije, pravne države i

građanskog društva kao temelja kapitalizma. Svi ovi postulati

klasičnog liberalizma sada poslije sloma neoliberalizma koji ih

nije poštovao mogu ponovo dobiti na snazi i aktuelnosti.

Kada se govori o perspektivi kapitalizma kao istorijskog svjet-

skog sistema, suštini njegovih kriza i pitanja može li ili ne može

Goran Sekulović


preživjeti, treba se podśetiti da je tradicionalna teorija sloma

kapitalističkog načina proizvodnje zapravo nastavak teorijskih

razmatranja njegovih bitnih nedostataka koje se ogledaju prven-

stveno u unutrašnjim protivurječnostima, pojavi periodičnih

kriza, anarhiji u proizvodnji i hiperprodukciji. Marks je dokazao

da se suština protivrječnosti nalazi unutar samog kapitala.

Kapital stvara unutar samog sebe pretpostavke samodestrukcije.

Iz Marksovog zakona tendencijskog padanja profitne stope

proizilazi da je uzrok krize i granice kapitalističke proizvodnje

u protivurječnosti akumulacije, koja je posljedica pada profitne

stope, i nedovoljnoj potrošnji radnika.

Pol Matik je u pravu kada tvrdi da će naučno dokazivanje

nužnosti kapitalističkog sloma uvijek ostati uzaludan napor. „Sve

što se može učiniti... jest to da se ukaže na razloge zbog kojih

rast kapitala implicira i rast proturječnosti inherentnih kapitalis-

tičkom sistemu...To da postoji objektivna granica za kapitalizam,

da je njegov konačni pad osiguran, ne mijenja ništa činjenicu da

se on mora napustiti putem ljudskog djelovanja kako bi prestao

postojati. Argument o objektivnom kraju, bez obzira na to koliko

ispravan, u krajnjoj analizi nije ništa više nego konstatiranje

očiglednog: sve stvari, pojave i institucije u nekom vremenu

doživljavaju svoj kraj... Krize su samo sredstvo da se klasna

borba unutar društva pretvori u borbu za nov oblik društva...

Kriza pruža nužni ali ne i dovoljni preduvjet za revolucionarno

djelovanje... Ne postoji stanje koje je za kapitalističku privredu

potpuno bezizlazno. Čak i u Marksovoj teoriji akumulacije i

kriza kapitalizam ne doživljava krah sam od sebe; on nalazi svoj

mogući kraj u političkom djelovanju koje izazivaju krize.“

Herbert Markuze je pak u ovom kontekstu promišljajući po -

dvukao da nema čistog i nedvosmislenog odgovora. Čak, u

slučaju da ne dođe do promjena u „svijesti i ponašanju čovjeka...



ni katastrofa neće izazvati velike promjene.“ Markuze se slaže

sa Matikom da postoji samo šansa, mogućnost. Rasel Džakobi

primjećuje da je „akcenat...na mogućnosti kapitalizma da

upravlja i kontrolira proturječnosti.“ Džakobi zaključuje:

„Neminovan je ‘samo’ slom. Više od toga se ne može reći jer je

politička ekonomija objektivno dvosmislena i nejasna; ona osta-

je zarobljenik političke ekonomije kapitalizma.“

Poslije najnovije svjetske ekonomske krize, društveni istraži-

vači tvrde ono što je Marks već rekao. Istoričar Erik Hobsbaum

kaže: „ili ćemo ući u drugu paradigmu, ili ćemo se suočiti sa

tamom“. Marksu je i to bilo jasno, dakle, još prije sto pedeset

godina kada je pokušao dati drugu paradigmu, jednu moguću

alternativu, humaniju, demokratskiju i egalitarniju, pravedniju i

slobodniju, od tadašnjeg i sadašnjeg kapitalističkog sistema.

Istorijska realizacija njegovog teorijskog pregnuća nije uspjela,

jer se s jedne, revizionističke, strane ostalo u zatvorenom krugu

kapitalističkog sistema što je ipak rezultiralo ne malim brojem

pozitivnih učinaka, a s druge, dogmatske, strane jer se ostalo u

zatvorenom krugu tzv. realnog socijalizma kao višedecenijskog

dominantnog sistema u nekadašnjim socijalističkim zemlja, što

na kraju, opet nije imalo isključivo negativne efekte.

Marks je znao da postoji šansa da se kapitalizam prevaziđe, ali

je takođe znao da je to samo šansa, mogućnost. Ako se ljudski

faktor, subjektivne snage, ako se čovjek ne organizuje, automat-

ski neće doći do propasti kapitalizma, bez obzira na sve njego-

ve insuficijencije. To se razvojem kapitalizma i pokazalo.

Danas, bez obzira na globalnu krizu, nema alternativnih snaga

koje mogu ovu situaciju da preokrenu u bolje śutra. Alterglo ba -

lističke snage su, i pored otpora i neslaganja sa neoliberalnom

svjetskom upravom, i dalje raštrkane, marginalizovane, nejedin-

stvene, neorganizovane, bez čvršće ideološke osnove i jasne

Goran Sekulović


vizije koja bi sadržavala odgovore ne samo o onom što se ne

želi, već i o onom što se hoće, i što je najvažnije, kako i kojim

snagama do preokreta i tog novog doći.

U svijetu su česti protesti protiv dominantne ekonomske,

radne, obrazovne, socijalne, ekološke, vojne politike, u kojima

učestvuje ogroman broj ljudi i to u najrazvijenijim državama

svijeta, ali to u krajnjem ne utiče na kvalitetnu i radikalnu pro-

mjenu postojećih kapitalističkih neoliberalnih društvenih odno-

sa. Leonardo Bof, čuveni brazilski katolički teolog, rodonačel-

nik tzv. teologije oslobođenja, smatra da nam u funkciji ostvare-

nja bolje, a ne gore, alternative u odnosu na današnji kapitali-

zam, preostaje samo „da se molimo“. Sigurno da nije dovoljno

samo moljenje, bez obzira na to koliko plemenito i humano bilo.

Potrebna je globalna i organizovana, kompaktna i prepoznatlji-

va akcija. No, ona danas ni izdaleka nije vidljiva.

Derida je govorio o „novom komunizmu“, ali antimondijali-

stičkim snagama danas su male šanse da se objedine i uspiju u

namjeri da snažnije utiču na politike vlada najrazvijenih zema-

lja. To je slučaj čak i sada u očiglednoj krizi neoliberalizma ka -

da, na primjer, i čuvena antiglobalistkinja Naomi Klajn i globa-

listički ekonomista i nobelovac Džozef Stiglic ocjenjuju da je za

neoliberalizam aktuelna globalna kriza isto što i rušenje Berli -

nskog zida za socijalizam. Stiglic ovako objašnjava neoliberali-

zam: „To nije bilo slobodno tržište, nego korporativna socijalna

pomoć koja je branjena jezikom ekonomije slobodnog tržista.“

Na sceni je praktično samo organizovan i dominantan pokušaj

onih istih snaga koje su dozvolile aktuelnu krizu, da je prevazi-

đu, malo boljom i ljepšom šminkom od dosadašnje. Tačno je da

bi državna intervencija omogućila kapitalizmu da kontroliše i

usmjerava ekonomske tokove tako da služe interesu cijelog dru-

štva i ne ugrožavaju socijalnu pravdu, jednakost i solidarnost.



Ali, sve akcije zapadnih vlada, kao što je recimo američki plan

za globalno spasavanje ekonomije putem osnivanja fonda od

700 milijardi dolara, nemaju za svoj cilj izgradnju nikakvog

socijalizma, socijalne države, državnog socijalizma ili nečeg

sličnog, kako su neki teoretičari požurili da saopšte, već isklju-

čivo opstanak i spas kapitalizma, preciznije rečeno neoliberaliz-

ma, bez obzira što se miješa država i uspostavlja neka vrsta pri-

vremenog državnog kapitalizma ili saveza između privatnog

kapitala i državnog intervencionizma i državne sile. Uostalom,

taj savez postoji sve vrijeme otkad postoji i kapitalizam, ali je

posebno došao do izražaja u neoliberalizmu, putem subvencija,

protekcionizma, uvođenja neravnopravnih odnosa na svjetskom

tržištu... Viđeće se da li će sve ove megapomoći od strane drža-

ve posustalom neoliberalizmu uroditi plodom, ili je to posljednji

neoliberalni trzaj, kako se često čuje. Bez obzira na dubinu

krize, ostaje sumnja da je ovo labudova pjesma neoliberalizma.

Prognoze francuskog ekonomiste Žaka Atalija su usmjerene

na tri moguća scenarija. Prvi je nastavljanje sadašnjeg kursa glo-

balizacije SAD-a i saveznika, posebno na vojnom, superimperi-

jalnom planu, što sa sobom nosi niz ozbiljnih unutrašnjih kon-

tradikacija koje su uostalom i dovele do aktuelne globalne fina-

nsijske krize. Drugi je superkonfliktni raspad upravo superim-

perijalnog poretka, ne isključivo na globalnom planu.

Globalizacija se nastavlja, ali sa veoma izraženom balkanizaci-

jom. Na kolektivnom planu dolazi do haosa i pojave globalnih

razbojnika, gusara i bandita koji mogu doći u pośed i oružja za

masovno uništavanje. Riječ je o ekstremnoj situaciji koja traži i

ekstremno rješenje. Treći je superdemokratski scenario u kojem

svakako mogu i moraju, ako se želi zaista i oživotvoriti, partici-

pirati i Marksove ideje. Radi se o nužnosti ustanovljenja neke

vrste svjetskog društvenog ugovora u okviru kojega bi se našla

Goran Sekulović


rješenja i institucije za globalno upravljanje koje bi vodilo raču-

na o pravičnom, bezbjednom, jednakom i kolektivnom upravlja-

nju prirodnim, proizvodnim, energetskim i drugim materijalnim

i duhovnim dobrima. Ova treća moguća alternativa bila bi jedna

nova etapa ljudske civilizacije, sa manje konflikata, haosa, sa

više saradnje, razumijevanja, pravde, jednakosti i solidarnosti

između socijalnih slojeva, zemalja i naroda.

Imanuel Volerstin smatra da se umjesto kapitalizma, koji i po

njemu ne može opstati, mogu uspostaviti dva tipa nekapitalisti-

čkog društva, od kojih bi jedan mogao biti daleko gori i u još

većoj mjeri polarizatorski i hijerarhizovan, ili pak daleko bolji,

relativno demokratski i relativno egalitaran od postojećeg siste-

ma. Po Volerstinu, izbor novog sistema predstavlja najveću i

najvažniju svjetsku političku borbu našeg doba. Britanski politi-

kolog Kolin Krauč, takođe, vidi dva scenarija budućnosti čovje-

čanstva. Današnja demokratija je zapravo neoliberalna demo-

kratija kako je SAD definiše i to nije poželjno stanje. Učešće

stanovništva u politici i javnim poslovima redukuje se na izla-

zak na izbore. Demokratske institucije formalno postoje, ali bez

političke sadržajne enegije za rješavanje zajedničkih globalnih

problema čovječanstva. Krećemo se ka stanju postdemokratije u

kojoj sve više moći ide ka elitama izvan demokratskih instituci-

ja, a šanse za raspodjelu blagostanja su sve manje. Ovaj gori

scenario ima mnogo veće šanse da uspije u odnosu na bolju vari-

jantu koja bi se ogledala u jačanju kulture rasprave i djaloga, kri-

tike, građanskih prava, civilnog društva, korporativne, poslovne,

društvene i političke odgovornosti, brige o neravnopravnosti

svake vrste. Sistem poput ovog bio bi neka vrsta superdemokra-

tije Atalijevog tipa ili Volerstinovog boljeg scenarija, u kojoj bi

se na odgovarajući način rješavali globalni problemi koji se

danas postavljaju pred politiku, a koji se ne mogu više riješiti



instrumentima nacionalne demokratije. Međutim, demokratija

ima velike teškoće da zahvati preko nacionalnih nivoa. Najbolji

primjer je Evropska unija. Krauč podśeća da je ekonomija u

poziciji da se globalizuje na način na koji politika nikad neće

moći. Zato će se ovaj scenario vrlo teško ostvariti.

A upravo od ovih alternativa zavisiće da li će se dopustiti da

se i Marksova filozofija nađe pod lupom racionalnih, kritičkih

i nepristrasnih mislilaca i državnika i tako se uspostavi put na

kojem bi Marksove ideje dale svoj puni doprinos ustanovljenju

jednog mogućeg humanog koncepta daljeg razvoja čovječan-

stva. Ako budu u prednosti druge alternative, agresivnije, sa

manje razumijevanja za slabije, manje moćne, nejake, zemlje,

narode, pojedince, siromašne, obezvrijeđene, gladne, bolesne,

čovječanstvo će uskratiti sebi i tu mogućnost i šansu da pomo-

ću Marksovih ideja sebi krči bolji i sigurniji put i da se više

vodi računa o stvarnim interesima i potrebama čovjeka, a ne

samo o maksimizaciji profita. Uostalom, to je i dovelo do sada-

šnje globalne krize.

Važno je istaći da je kriza manje prisutna u zemljama i ekono-

mijama đe su razlike između pojedinih socijalnih slojeva manje

i đe država više vodi računa o političkom, zakonskom i ekono -

mskom okviru u o kome se dešava društveni život. Egalitarnija

društva brže se razvijaju, ekonomski su efikasnija i manje su

podložna krizama. To se pokazalo i u najnovijoj svjetskoj glo-

balnoj finansijskoj krizi. Ovi podaci i procesi takođe ukazuju da

je Marks u bitnome bio u pravu sa svojim ekonomskim i dru-

štvenim analizama.

U knjizi Kapitalizam protiv kapitalizma Mišel Alber sistem-

atski poredi dva modela preduzetništva i ekonomske organizaci-

je. Jedan, koji naziva „američki model“ (ali koji je primjenjivan

i u Ujedinjenom Kraljevstvu), uglavnom se zasniva na tržištu

Goran Sekulović


oslobođenom državnog regulisanja i na visokom nivou nejed-

nakosti između siromašnih i bogatih. U aktuelnoj globalnoj

finansijskoj krizi najveće recesije i ekonomske teškoće pogađa-

ju upravo, kao što vidimo ne slučajno, SAD i Veliku Britaniju.

Drugi, „rajnski model“, zasnovan je na tipu ekonomskog sis-

tema u zemljama oko rijeke Rajne u Evropi (Njemačka, Švaj-

carska, Holandija), iako u većoj mjeri ima sličnosti sa onim pri -

mijenjenim u Japanu i drugim uspješnim azijskim pri vre dama.

Kod ovog drugog modela kolektivni interesi imaju prednost nad

individualnim. Ta društva nijesu agresivno individualistička.

Zajednice kojima pripadaju pojedinci, bilo da su to preduzeća,

gradovi ili radnički sindikati, smatraju se bitnim za stabilnost. I,

ono što je naročito značajno, zemlje rajnskog modela jesu zeml-

je egalitarnih društava i u njima su razlike između bogatih i siro-

mašnih manje nego u Britaniji i SAD.

Prema Alberu, rajnski model pokazao se uspješnijim od amer-

ičkog u globalnoj ekonomskoj konkurenciji uglavnom zbog tog

svog egalitarnog karaktera, a taj zaključak podržava i uspjeh

naprednih azijskih zemalja - Japana, Singapura, Južne Koreje i

Tajvana posljednjih trideset godina. Zemlje u kojima je nejed-

nakost relativno mala u cjelini su prosperiternije od onih u koji-

ma su podjele između bogatih i siromašnih veće. Ove zemlje

manje pogađa i aktuelna globalna ekonomska kriza. Treba istaći

da uključenje siromašnijih u širu društvenu zajednicu a ne nji-

hovo uklanjanje iz nje, vjerovatno im pruža i sredstva i volju da

poboljšaju svoju sposobnost zarađivanja.

Ovaj pregled uporedne analize dva savremena ekonomska sis-

tema od kojih jedan više vodi računa o socijalnoj pravdi i jed-

nakosti i u kojem su manje razlike između najbogatijih i najsiro-

mašnijih klasa i pojedinaca, pokazuje modernost i aktuelnost

Marksovih zahtjeva za socijalnom pravdom, ravnopravnošću i



jednakošću. On ne bi bio protiv globalizacije sa stanovišta pre-

vaziđenih despotskih i feudalnih odnosa, nacionalizama i regre-

sija svake vrste, ali bi bio njen bespoštedni kritičar sa stanoviš-

ta njenog bezobzirno eksploatatorskog i krajnje nepravednog

poretka u liku neoglobalizma. Ili, kako kaže Rastko Močnik:

„Danas čovjek ne može biti ‘antiglobalista’. O globalizaciji piše

već Adam Smit, a Komunistički manifest danas se čita kao prvi

manifest alter-globalizacije, globalizacije čovječanstva, ne kap-

itala.“ Marksovo stanovište bilo bi, jednostavno rečeno, global-

izacija sa ljudskim likom.

marks i savremena globalizacija - …maticacrnogorska.me/files/02 goran sekulovic.pdf ·...

Documents