Marko Marulić, hrvatski književnik, rođen 18. kolovoza 1450. u Splitu, umro 5. siječnja 1524. u Splitu. Školovao se u Splitu i Padovi. Nazvan "ocem hrvatske književnosti". Pisao na hrvatskom i latinskom jeziku pjesnička djela i različite spise, nadahnute vjerskim temama i političkom sudbinom svoga naroda. Na latinskom pisana djela prevedena su na mnoge europske jezike i objavljena u velikom broju izdanja. Najveći pjesnički domet ostvario u spjevu (epu) Judita, u kojem hrabri i potiče vlastiti narod na obranu domovine. Prvi je u svijetu upotrijebio naziv psihologija za znanost o duševnom životu, a članak u kojem je to pobliže prikazano navodimo u cijelosti.

Kruno Krstić:

MARKO MARULIĆ - AUTOR TERMINA “PSIHOLOGIJA”

(članak je objavljen u "ACTA INSTITUTI PSYCHOLOGICI UNIVERSITATIS ZAGRABIENSIS", br. 35-48, str. 7-13, 1964., Filozofski fakultet, Zagreb)

U tehničkoj i enciklopedijskoj literaturi mogu se pronaći različite informacije o tome tko je i kada prvi put upotrijebio termin “psihologija”. U glavnim psihologijskim i filozofskim rječnicima, udžbenicima i vodećim svjetskim enciklopedijama su u većini slučajeva tri različita mišljenja o porijeklu te riječi koja je, kao riječ koja označava znanstveno i filozofsko u vezi s fenomenom psihičkog (subjektivnog, svjesnog) života, danas u širokoj upotrebi. Sva tri imena povezana sa stvaranjem “psihologije” su imena ljudi njemačkog porijekla iz 16. stoljeća. Dvojica od njih su manje značajni: Rudolf Göckel i Otto Casmann, dok je treći veoma popularan i nadaleko poznat Filip Melanchton.

Rudolf Göckel (1547 - 1628), u filozofskoj literaturi poznatiji pod svojim latiniziranim imenom Goclenius, je bio profesor fizike, matematike, logike i etike na sveučilištu u svom rodnom gradu Marburg na Lahni. Po svom filozofskom stavu pripadao je tzv. “seminamistima”, grupi aristotelijanaca koji su bili negdje između onih koji su propagirali dijalektičku interpretaciju Aristotelovog učenja, kao Melanchton, i onih koji su propagirali istiniti pristup, kao Pierre de la Ramée (Petrus Ramus, 1515 - 1572) i njegovi sljedbenici (“ramisti”). Osim nekoliko rasprava iz područja logike i filozofskog rječnika (“Lexicon philosophicum”), Göckel je izdao traktat, u Marburgu 1590. god., pod nazivom " hoc est de hominis perfectione, anima, ortu”. Taj rad je, koliko je danas poznato, u stvari, prva sačuvana štampana knjiga koja sadrži riječ “psihologija”, u svojoj grčkoj formi i pisana u grčkom pismu tog doba.

Otto Casmann (1562,- 3607) pripada liberalnim protestanskim filozofima s kraja 16. stoljeća. On je bio svećenik i rektor u Stadu. Među njegovim brojnim radovima s područja filozofije, teologije i prirodnih znanosti, najznačajniji je onaj koji ima riječ “psihologija” u naslovu; to je “Psychologia anthropologica” štampana u Hanau 1594. godine. Drugi dio knjige, pod naslovom “Anthropologiae pars II”, izdan je u istom gradu 1596. godine.

Premda je prvo izdanje Göckelove knjige izdano 4 godine prije Casmannove, Casmann se, čak i danas, ponekad navodi kao autor termina “psihologija”, ili zato što informatori ne znaju za Göckelov rad ili nemarno uspoređuju datume prvih izdanja Casmannove i Göckelove knjige. Prilično iznenađujuće, i posljednje izdanje Enciklopedije Larousse (6 tomova) također Casmannu daje prvenstvo u upotrebi riječi “psihologija”. Na stranici 27, toma II, pod imenom Casmann Otton, možemo pročitati slijedeće: “On je prvi pisac koji koristi riječ psihologija za znanost o duši koju, međutim, smatra samo dijelom somatologije (znanosti o tijelu). Njegov glavni rad se naziva “Psychologia anthropologica sive Animae humanae doctrina”.

1

Ovaj citat je to više iznenađujući jer u velikom, mnogo starijem rječniku iste izdavačke kuće (Grand dictionnaire universel Larousse), možemo pronaći precizniju informaciju. U 13. tomu tog impozantnog rječnika, na str. 376, možemo pročitati slijedeće: “Premda je psihologijska znanost stara kao i sama filozofija, riječ koja je označava je nova i datira ne dalje od 16. stoljeća, kada ju je Goclenius, danas prilično nepoznati njemački filozof, upotrijebio u svom radu pod nazivom " hoc est de hominis perfectione, anima, ortu etc. (Marburg, 1590.).”

Prvenstvo u terminu “psihologija” je također priznato Göckelu u Überwegovom velikom priručniku povijesti filozofije. Kada se daju podaci u vezi s Rudolfom Gocleniusom, kaže se: “... uz brojne radove s područja logike... on je, također, i autor hoc est de hominis perfectione, anima, ortu etc, Marburg, 1590. (prvi pisani dokument koji koristi riječ “psihologija” u svom naslovu)”. (F. Überweg, Grundriss der Geschichte der Philosophie, Dio III, Berlin 1924, str. 110).

Gotovo isti citat se može naći u velikom “Leksikonu filozofa” izdanom u Berlinu, 1949. godine. Navodeći već spomenuti rad "" među Gocleniusovim radovima, autori dodaju u zagradama: “prvi pisani dokument koji koristi termin psihologija” (W. Ziegenfuss - G. Jung, Philosophen - Lexicon, Berlin 1949, tom I, str. 394).

Schmidtov filozofski rječnik iz 1943. godine također kaže: “Goclenius Rudolf... svojim je radom “Psihologija” (1590) dao prvi pisani dokument koji sadrži riječ psihologija u svom naslovu...” (H. Schmidt, Philosophisches, Worterbuch, 10. izdanje, Stuttgart 1943, str. 200.).

Isto se navodi i u Kirchner-Michaelisovom rječniku filozofskih pojmova (prepisano od J. Hoffmeistera): Termin “psihologija... kao naslov knjige prvi je upotrijebio Goclenius (Psychologia, 1590), a potom proširio Chr. Wolff...” (F. Kirchner - Michaelis - J. Hoffmeister, Worterbuch der philosophischen Begriffe, Leipzig 1944, str. 561-2).

Međutim, većina knjiga koje sam koristio u konzultiranju, premda navodi Göckelovu “Psihologiju”, kategorički izjavljuje ili navodi da je vjerojatno čak i prije Göckela riječ “psihologija” upotrijebio Melanchton, i obično dodaje da je Melanchton koristio taj novi termin u “predavanjima”. Stoga, na primjer, najveći rječnik filozofskih pojmova, Eislerov “Worterbuch der philosophischen Begriffe”, tom II, Berlin 1929, str. 533) kaže: “Termin psihologija je postao uobičajen od Christiana Wolffa. Prije se, umjesto toga, koristio termin de anima, i slični; a kasnije “pneumatologija”. “Psihologija” je prva kod Melanchtona (u njegovim predavanjima), Goclena (kao naslov knjige iz 1590), i Casmanna (Psychologia anthropologica, 1594).”

Evo još nekoliko citata:

“Termin “psihologija”... je, izgleda, skovao Melanchton (u njenoj latinskoj formi psychologia), a njegovu upotrebu je posebno proširio Rudolf Goclenius koji je 1590. godine jednoj od svojih rasprava De hominis perfectione, anima dao naslov "". Konačno dolaskom u upotrebu s Leibnitzovom i Wolffovom školom, termin je postao uobičajen... (Enciclopedia italiana, tom 28, Rim 1935, str. 457; gotovo isti citat je sadržan u velikoj talijanskoj enciklopediji Dizionario enciclopedico italiano, tom 9, str. 899, Rim 1958.).

“Termin je prvi put u predavanjima upotrijebio Melanchton (oko 1550. god.), a u pisanom obliku Goclen (oko 1600. god.)” (H. C. Warren, Dictionary of Psychology, Cambridge 1934, str. 217.).

2

“... riječ psihologija... dolazi od Rudolfa Göckela koji je, 1590. godine, izdao knjigu “Psychologia hoc est de hominis perfectione anima, ortu”. Termin je u upotrebu stavio Melanchton” (Ottuv Slovnik naučny, tom 20, Prag 1903, str. 922).

“Tvrdi se da je Melanchton koristio taj termin (termin “psihologija”) otprilike 40 godina prije nego se pojavio u naslovu izdanog rada (Göckel, 1590)”. (Ph. L. Harriman, The New Dictionary of Psychology, New York, 1947., str. 274).

Prilično čudno, nijedna od standardnih informativnih knjiga koje sam konzultirao i koje pripisuju Melanchtonu autorstvo termina "psihologija", ne daje naslov ili citat iz njegovih predavanja u kojima se može pronaći ta riječ, premda su svi Melanchtonovi pisani dokumenti izdani. Nigdje ne možemo pronaći ime nekog tko je pohađao Melanchtonova predavanja i zapisao gdje je Melanchton upotrijebio taj termin, barem u govoru. Taj nedostatak dokumentacije u vezi s Melanchtonom kao tvorcem termina “psihologija” je zabilježen ne prije 1930. godine od A. Lalanda, jednog od uvaženih suradnika najvećeg francuskog udžbenika o psihologiji, izdanog od G. Dumasa. Evo što Laland kaže: “Riječ psihologija je upotrijebio Goclenius, profesor u Marburgu, kao naslov svog rada (1590), ali se ta riječ ne pojavljuje u Lexiconu Philosophicumu, radu istog autora (1613). Njegov je učenik, teolog Casmann, također publicirao Psychologia anthropologica, sive animae humanae doctrina (Hanau, 1594); on misli da psihologija i anatomija (somatotomija) čine cjelinu antropologije.

Tvrdi se da je Melanchton također koristio tu riječ “als Vorlesungstitel” (Eucken, Geschichte der philosophischen Terminologie, str. 75; prema Volkmanu koji ne daje više detalja). Ja osobno nisam mogao pronaći taj naslov u nijednom od 25 tomova njegove zbirke radova, Corpus Reformatorum, edicija Bretschneider. U tomu 13, str. 4., u predgovoru gdje se jedan za drugim daju naslovi rasprave De Anima, može se pronaći samo slijedeća primjedba izdavača: “Melanchtonus primus inter Germanos quos scimus, psychologiam in hoc libro tractavit” (u tom radu Melanchton, prvi među Nijemcima koje znamo, obrađuje psihologiju). Da li je možda ovo porijeklo citirane tvrdnje?” (G. Dumas, Nouveau traite de Psychologie, tom I, Pariz 1930, str. 367).

Lalande je privukao pažnju na svoje mišljenje u posljednjem proširenom “Tehničko-kritičkom rječniku filozofije” čiji je urednik, a koje je izdalo Francusko filozofsko društvo. U njemu, u članku o psihologiji, možemo pročitati: “Riječ psihologija datira iz 16. stoljeća (vidi A. Lalande, uvod u Traite de Psychologie od G. Dumasa ili Nouveau Traite, izdanog od istog autora, tom I, str. 367), ali u uobičajenu upotrebu dolazi u 18. stoljeću kroz Wolffove radove Psychologia empirica i Psychologia rationalis (1732 -1734). Riječ se počela naširoko koristiti u Francuskoj, zahvaljujući Maine de Biranu i eklektičkoj školi koja ju je uzela kao ime jednog od četiri glavna pravca svog učenja. (A. Lalande, Vocabulaire technique et critique de la philosophie, 6. izdanje, Pariz 1951, str. 854).

U vezi s porijeklom riječi “psihologija”, mogao sam navesti samo nekoliko standardnih ili poznatijih radova u kojima se takva informacija obično traži. Međutim, želim dodati da serije sličnih radova koje sam konzultirao ne kažu ni jednu riječ o toj stvari za koju se interesiramo. Tako, na primjer, Enciclopedia Britanica (iz 1961), Soviet Bolšaja enciklopedija (1955), veliki Brockhaus sadržan u 12 tomova (1956), Mever Lexicon u 21 tomova (1909), Herderov Leksikon u 13 tomova (1934), i Mauthnerov filozofski rječnik (Munchen, 1910) ne kažu ništa ili nešto vrlo neodređeno u vezi s porijeklom termina “psihologija”.

3

Da bi tu stvar što je moguće temeljitije ispitao, pogledao sam također i u nekoliko rječnika latinskih i grčkih riječi koje su koristili pisci u Srednjem vijeku ili s početka Suvremene povijesti, ali ni u jednom od njih nisam mogao pronaći riječ “psihologija” ili, da budem određeniji, riječ koja je sastavljena od grčkih elemenata " “ i “".

Rezultati svih tih istraživanja mogli bi se sumirati kao što slijedi: prema sadašnjem stanju terminološko-povijesnih studija, riječ “psihologija”, u svojoj grčkoj formi i u grčkom pismu, prvi put se pojavljuje u radu Rudolfa Göckela “ hoc est de corporis perfectione anima, etc.”, 1590. Nema tako davnih dokaza o Melanchtonovom autorstvu te riječi, ali i kad bi ih bilo imali bi porijeklo iz oko 1530. godine, kada se pojavilo prvo izdanje Melanchtonovih predavanja “O duši” (“De anima”, Wittenberg 1530).

Međutim, u dokumentu poznatom godinama, postoji detalj koji je, nažalost, ostao nezamijećen do danas, a koji nas u potpunosti obvezuje na potpunu reviziju uspostavljenog mišljenja o prvom javljanju riječi “psihologija” u znanstvenom jeziku Evrope. Barem 66 godina prije Göckela (a također i nekoliko godina prije publikacije Melanchtonovih predavanja “O duši”), termin “psihologija” je upotrijebio naš veliki humanist, pjesnik “Judite”, Marko Marulić (1450 - 1524) u jednoj od svojih latinskih rasprava, koja nije još pronađena, ali čiji je naslov, “Psichiologia de ratione animae humanae”, sačuvan u popisu Marulićevih radova koji je dao pjesnikov sugrađanin, suvremenik i prijatelj Franjo Božičević - Natalis u svom “Životu Marka Marulića iz Splita” (Vita Marci Maruli Spalatensis).

O Franji Božičeviću, osobno, postoji malo biografskih podataka: još nije sigurno čak ni za godinu njegovog rođenja i smrti. F. Fancev smatra da je 20 - 30 godina mlađi od Marulića (Hrvatska Enciklopedija, tom III, str. 200) a kronološka analiza njegovih pjesama određuje njegovu smrt ne prije 1536. godine. U dijelu biografije u vezi s Marulićevim prijateljima, Božičević opisuje svoje osobne odnose s velikim splitskim humanistom sljedećim riječima: “... Ja, Franjo, mada po umu i po obrazovanju najmlađi, ali u svakom slučaju zadovoljan što sam stavljen na drugo mjesto u odnosu na njega...” (“...ego it idem Franciscus, licet ingenio et doctrina novissimus, in amore tamen ipsius secundis honoribus minime contentus...”).

Sačuvano je nekoliko epistola izmjenjivanih između Marulića i Božičevića; jedna od Marulićevih najljepših pjesama (poema) je adresirana na Božičevića te poziv njegovim prijateljima da ga posjete u Nečujmu. Premda u Božičevićevom opisu Marulićevog života i ličnosti, postoje neki stereotipni, superlativni i kvazi-hagiografski elementi tipični za ono vrijeme, bliski, prijateljski odnos između Marulića i njegovog biografa može nas činiti sigurnima da je Božičević bio veoma dobro informiran o detaljima Marulićevog literarnog rada. Točnost Božičevićevih informacija može se provjeriti uspoređivanjem s podacima iz drugih izvora, u prvom redu sa onima iz Marulićeve oporuke koju je Marulić osobno diktirao svom bilježniku prije smrti (P. Kolendić, Marulićeva oporuka, Split, 1924.).

Rukopis (manuskript) Marulićeve biografije je u Gradskoj knjižnici u Splitu, u zbirci koja također sadrži i Božičevićeve pjesme. Do sada je to bilo izdano nekoliko puta: u Farlatijevom “Illyricum sacrum” (tom III, Venecija, 1765, str. 433-5.), u jubilarnom katalogu V. Milića “Prigodom četiri stoljeća hrvatskog umjetničkog pjesništva” (drugo izdanje, Split, 1902), u radu M. Markovića “Poetae Latini Dalmatiae inediti 1. Franjo Božičević” (Živa antika, druga godina, tom II, Skopje 1952, str. 291-296), itd. Manuskript je pisan u humanističkom kurzivu, tipičnim za početak 16. stoljeća, tako da sâm rukopis, kao i sve druge okolnosti, upućuju da je manuskript Božičevićev

4

originalni rukopis (to smatraju, među drugima, također i dva najcjenjenija istraživača Božičevićevih radova, P. Kolendić i M. Marković).

Naslov rada koji sadrži termin “psihologija” (Psichiologia de ratione animae humanae liber I) pojavljuje se u petom dijelu biografije, u popisu Marulićevih radova, između naslova dva manuskripta: rasprave “O kraljevima Dalmacije” (Dalmatiae regum liber I) i epa “Davidijada” (Davidaiados carmen libri XIV). Prebrojavanjem Marulićevih radova “na brzinu”, kako on sam osobno kaže (“paucis comprehensa”), Božičević iznosi 18 naslova ili štampanih radova ili manuskripta. Premda je prilično očito da Božičević navodi naslove ili većinu njih napamet i pomalo površno (tako, na primjer, pod već spomenutim naslovom “Dalmatinski kraljevi” krije se prijevod “Ljetopisa popa Dukljanina”), 17 radova na popisu mogu se lako povezati sa Marulićevim štampanim radovima, sačuvanim manuskriptima, ili s radovima koje je Marulić osobno spomenuo kao svoje vlastite u svojoj oporuci (rukopis epa “Davidijada” je otkriven prije samo nekoliko godina, a sadrži točno 14 spjevova, koliko ih je spomenuo i Božičević).

Rad “Psichiologia” je poznat samo iz Božičevićevog popisa, ali mogućnost njegovog pronalaženja, u manuskriptu ili čak u štampanoj formi, jednog dana, nije isključena. U naslovu rasprave o “ljudskoj duši”, kao što je naveo Božičević, termin “psihologija” je zapisan kao "psichiologia". Premda je razlika između forme “psichiologia” i “psihologija” neznačajna (kao ona između stoichiologia i stoicheiologia), mislim da nije vjerojatno da je Marulić, kao izvrstan poznavatelj i grčkog i latinskog jezika, dao takvu formu termina koji je zapisao njegov biograf. Mislim da je Božičević, ne veoma dobar u pravopisu (što njegovi manuskripti mogu potvrditi), nekako modificirao Marulićev originalni termin, u najmanju ruku promjenom y u i, vjerojatno smatrajući prvi dio složenice kao složenicu s “physis” (physiologia, physiognomia).

U svakom slučaju, Marulićev termin je najstariji poznati slučaj slaganja imenice "” i sufiksa “"u formi termina koji označava znanost mentalnog života - termina “psihologija”.

5