Mariano Hispano

MALI JUNAK I

DRUGE PRIČE

Sa španjolskoga preveo

Josip Tabak

Naslov izvornika:

Cuentos de ayer y de hoy

Sadržaj

UVOD

1 MALI JUNAK

2 RIBAREVI SNOVI

3 POSLJEDNJE PISMO

4 KAPETAN ALASKA

5 UČITELJEVA TAJNA

6 LOVAC LAVOVA

Copyright

UVOD

Pripovijetke u ovoj knjizi za mladež — šest priča s različitim

likovima i sredinama — imaju u biti jednu značajku koja ih spaja:

sprega starac-dijete, u dirljivim prizorima iz svakodnevnog života, i

potku s jednostavnim humanim sadržajem iz različita vremena i

prostora. Kao da dašak čistog zraka prati junake u njima, kao da

dobrota i radost življenja treba da budu naši nerazdvojni drugovi i

da zauvijek odagnaju nepoštenje, kukavnost, niskost i druga

društvena zla. Ganutljivi primjeri u ovim pripovijetkama, nadamo

se, naići će na simpatije u naših mladih čitatelja, koji će u njima naći

sliku junaštva, odricanja, samoprijegora i ljubavi prema bližnjemu.

Ukratko, ova je knjiga štivo kao stvoreno za mladež, djelo

preporučljivo zbog svojih odgojnih i moralnih vrijednosti, zbog

svoga stila i uvjerljiva sadržaja, koji je takav da mladog čitatelja drži

u napetosti, tako da mu zanimanje za rasplet ne popušta ni za

trenutak.

1

MALI JUNAK

Dana 14. rujna godine 1812. Napoleon je, a za njim njegov

glavni stožer, promatrao zlaćane kupole Kremlja, što su, ozarene

zrakama sunca na zalasku, sjale kao da veličaju slavu osvajača

Europe.

Ali je sutradan Moskva osvanula u požaru, kako se francuska

vojska ne bi imala kamo skloniti. Palače, kuće, žitnice, hrana, sve do

najmanjih koliba u predgrađima, sve je oganj zahvatio.

A poslije mjesec dana, kad je hladni vjetar vijao stepom,

Napoleon je naredio povlačenje.

Kakve li strahote vidjeti vojsku gdje se povlači u snježnoj

mećavi a ne nalazi puta, nema tople odjeće, nema hrane niti krova

pod kojim bi se sklonila i odmorila!

Jean-Jacques Beaufort, pukovnik carske garde, čovjek odmakle

dobi, odlučan i nadasve hrabar, probijao se sada kroza snježnu

vijavicu, sam i ostavljen, kadli u daljini, u velikoj daljini, između

jednoga i drugog udara vjetra i naleta snijega, ugleda visoku motku i

na njoj, na vrhu, drven sandučić kakve mužici postavljaju na svojim

kućama da bi u njima drozdovi savijali gnijezda.

Izba mužika Jegora Godinoviča stajala, izgubljena i usamljena,

na golemoj ruskoj ravni, daleko od putova, a blizu šume što je zimi

gubila svoje zelenilo i zavijala se u duboku i sjetnu crninu.

Za beskrajnih dana ruske zime Jegor je samo pio i spavao,

pušući kao medvjed, opružen na podu, pokraj peći, dok je mali Ilja

Dunski, koji je u kuću uzet pošto je ostao siroče, obavljao sve

poslove, počev od onih oko konja pa do skupljanja drva za ogrjev.

Na peći stajao uvijek topao samovar i lonac s krumpirima.

Ilja Dunski, sa svojih jedanaest godina, navikao se na onakav

život i nije se bunio na kruti postupak mužika Jegora. Naučio je da

jede kad mu se dopusti i da pije vodu od snijega što ga je sam topio

na vatri.

Jednog jutra dok je mužik spavao duže i tvrđe nego inače, mali

Ilja, pazeći da ne buči, skine poklopac s lonca, uzme jedan kuhani

krumpir i proguta ga u dva-tri zalogaja. Zatim opet legne i napravi

se kao da spava. Ali kad se Jegor Godinovič probudio, bijaše mu

dovoljno pogledati pa da razabere kako je Ilja ondje imao svoje

prste. Razbjesnio se mužik, zgrabio dječaka za nogu i jednim ga

trzajem s visokoga i tvrdog ležaja svukao na pod.

— Ilja, lopove jedan! Nevaljalče! Propalico! Hoćeš li da me

upropastiš, bezočniče? Misliš da te moram toviti kao prasca za

klanje?

Srećom, u taj čas iz duboke tišine što je legla po neizmjernoj

zasniježenoj ravni dopriješe glasovi kozačkog odreda što je

uzagrepce jahao prema kolibi.

— Hura...! Hura...! Hura...!

Čuvši kozačke povike, Jegor Godinovič zaboravi dječaka:

dohvati on s klina kožuh i, navlačeći ga, sunu na vrata.

— Živjela Matuška Rusija! — uzviknuše kozaci u pozdrav.

— Dolje Francuzi! — uzvrati mužik, a oči mu, crvene od

votke, tupo gledale.

Jedan između kozaka priđe bliže i, zaustavivši konja pred

Jegorom, povika:

— Imaš li gutljaj za ove hrabre careve vojnike? Idemo u borbu

protiv Francuza, a valjan gutljaj dobro bi nam došao za hrabrost.

— U borbu protiv Francuza? Pa zar ih niste potukli? — upade

Jegor. — Mogu li onda s vama? Imam konja i pušku, bit ću vam od

koristi!

— Votke! — izdere se kozak u odgovor.

Kad je Jegor Godinovič dohvatio pletaru, oči mu se zakrijesiše

od lakomosti. Uvijek ima plijena za vojskom koja se povlači!

— Čuvaj kuću, Ilja! Ja ću u borbu. I ne zaboravi u šumu po

drva! Da izba bude topla kad se vratim!

I ne kazujući više ni riječi, dohvati pušku što ju je krio za

gredom pod krovnim daskama i zagrabi iz kuće dugim i brzim

koracima.

Kozaci su dotle pili votku, radost im se i zadovoljstvo zrcalilo u

očima.

Uzjahavši kratkonoga konja duge i guste dlake, Jegor

Godinovič priđe k njima te će odmah, žustro:

— Onda, hrabri moji kozaci, gdje su Francuzi?

— Na deset vrsta odavde, na jug! Vuku se po snijegu da se

dohvate Smolenska. Krenimo, ne dajmo im mira ni počinka!

Nosa pritisnuta o staklo malog okna, Ilja Dunski gledao kako

kozaci odlaze. Oči mu širom otvorene od udivljenja, srce snažno

udara. To su dakle kozaci! Najbolji carevi konjanici! I najhrabriji!

Ah, koje li štete što je tako malen!

Studen vjetar šibao noseći ledene iglice, krivio se oko kolibe i

prodirao u nju, hladnoća se onamo uvlačila. Ilja je zatvorio vrata,

namaknuo prijevornicu i trljajući ruke primaknuo se otvoru na koji

je izlazila toplina iz peći. Pogled mu se zaustavi na loncu s varenim

krumpirima: Jegor Godinovič eto je otišao — zašto da ne uzme koji

pa ne doručkuje?

Baš je slasno žvakao da mu je sve pucalo za ušima, kadli se

sjeti da mora u šumu. Srh jeze prođe mu tijelom: daleko je onamo pa

natrag, a valja vući snopove granja i suharaka! Ilja se prope na prste

te izvadi iz lonca drugi krumpir. Poslije gozbovanja lijepo se opruži

kraj peći i utonu u san.

Sutradan ujutro nebo se izvedrilo. Ilja je, kao i gospodar, nosio

na sebi dugu bluzu, u pasu stegnutu pojasom, i široke hlače s

nogavicama zadjevenim ne u čizme nego u duge debele bječve

dokoljenke na kojima obuća bijaše pripeta oputom što se ovijala oko

nožnih listova. Ilja uze star zimski kaput, smotak užeta i sjekiru; nju

zadjenu za pojas, u džep strpa dva-tri varena krumpira te iziđe iz

kolibe i krenu u šumu.

Snijeg bijaše mekan i bijel bjelcat. U šumi dječak uze sjeći

nisko i suho jelovo granje, ali mu je, da nasiječe dovoljno, valjalo

sve dublje zalaziti među drveće. Dječak se neprestano obazirao

naokolo — ta naslušao se priča o gladnim vukovima! Naposljetku je

sastavio dobranu hrpu granja, svezao je užetom i počeo po snijegu

vući prema kolibi i maloj suši koja ujedno bijaše sjenik, staja i

drvarnica.

Išao Ilja i vukao svoj teret, probijao se naprijed, oborene glave,

gledajući u tlo, upinjao kao kakva mala tegleća životinja. Tako

oborene glave nije ni vidio čovjeka što se vuče po snijegu sve dok se

ne sretoše. Ilja stade, uplašen. Na čovjeku odora Napoleonove

carske garde: iako je bio umazan i poderan, doimao se kao knez.

Podigao je glavu, a dječak u njegovu pogledu razabra molbu za

pomoć. Ali kad se pribrao, Ilja se prisjeti onih kozaka i priđe

posrnulome.

— I ja ću se boriti protiv Francuza!

Stari ga pukovnik pogleda začuđeno. Nije bilo straha u

njegovim očima. Ipak mu, napregnuvši se, viknu:

— Njet, njet... ! Ti maljčik! (Ne, ne... ! Ti si dječak!)

— Kak? Ti gavariš naš jazik? (Kako? Ti govoriš naš jezik?)

— Da, govorim ruski — protisnu starac, zadihan. Što si naumio

sa mnom?

— Strah te, a? Treseš se! Svi ste vi Francuzi kukavice!

— Ne, to nije od straha nego od studeni... Ne bojim se smrti,

dječače, jedan pukovnik carske garde ne boji se smrti. Meni je samo

potrebna pomoć...

Ilja Dunski nije odgovorio.

— Pomozi mi ako možeš — nastavi pukovnik. Bez tvoje

pomoći neću ostati u životu. Ali ne moraš... Ne marim ako me i

ostaviš gdje jesam. Proslijedi svojim putem, mali, a studen, vukovi i

kozaci već će brigu o meni preuzeti na se...

Bilo je nešto usrdno i ganutljivo u glasu starog pukovnika.

Molio je, ali nije prosjačio. Više je govorio sebi nego dječaku.

Začudnom intuicijom što je imaju djeca, Ilja Dunski shvati

starčeve riječi. Ne odgovorivši, okrenu se svojim drvima i poče ih

vući.

Pukovnik Beaufort, grof od Langeroca, nosilac stotinu odličja i

medalja, mučno se podiže na snijegu da vidi kako se dječak

udaljuje.

Bijaše li od studeni, od britkoga ledenog vjetra što mu je

probijao u kosti, ili pak od sunčanog sjaja što je bliještao na snijegu,

no pukovniku su suze navrle na oči.

— Otišao je... ! Ostavio me. U meni je vidio samo Francuza,

neprijatelja njegove zemlje. Bože, kakva li ratnog ludila!

Mali Ilja, koji je stigao do kolibe, uvukao je unutra snop drva,

pošto je najprije omeo sa njih snijeg, a onda sjekirom iscijepa

nekoliko grana i podloži vatru u peći.

Molećivi pogled starčev urezao mu se u srce, nije ga mogao

zaboraviti. Prišao je malom prozoru, sastrugao led sa stakla i gledao

upirući oči u sniježnu ravan. U daljini je vidio spodobu koju je

snijeg sve više prekrivao.

Mnogo vrsta od izbe kozaci tjerali konje uzagrepce, sve se više

raspaljivali slijedeći trag razbijene Napoleonove vojske, koja je u

povlačenju ostavljala za sobom topove, puške pa čak i sablje.

Ovdje-ondje mogahu se vidjeti kola što su zapala u snijeg,

vojničke kabanice, šljemovi, kape, pali konji: sve to, onako

pokriveno snijegom, bijaše kao da je od kamena.

Jegor Godinovič jahao s kozacima. Bio je dobre volje jer se

nadao da će uhvatiti kakav plijen koji će ga pretvoriti u bogataša.

No, Jegor Godinovič nije imao sreće. Malo je bilo kozaka s njime.

Kad su pošli kroz neku šumu i već mislili da su im Francuzi izloženi

na milost i nemilost, namjeriše se na jaku patrolu grenadira koji su

imali dužnost da štite glavninu, i ti onda udariše na njih isto onako

hrabro kao za onih povijesnih dana u kojima su stjecali slavu.

I kozaci su se hrabro borili, ali su na kraju podlegli, a Jegor

Godinovič, koji ni po čemu ne bijaše vojnik, okrenu im leđa i skloni

se u šumu, da umakne Francuzima. Naposljetku odluči da se vrati

kući.

Dok se to zbivalo, Ilja polako vukao pukovnika Beauforta

prema kući: držao ga za čizme i, vukući ga, ostavljao duboku brazdu

u snijegu.

Pukovnik Jean-Jacques Beaufort tek je poslije sat vremena

došao k sebi, u blagoj toplini kolibe.

Kad je vidio da je pukovnik otvorio oči, Ilja potraži pletenku s

votkom te ponudi starcu da popije gutljaj.

— Zašto si me dovukao ovamo? — upita ga starac.

— Ne znam... Neprijatelj si, ali mi je bilo žao kad sam vidio

kako te snijeg zatrpava.

Starac je šutio.

— Skinut ću ti odjeću i staviti je da se suši kraj peći.

— Kako se zoveš, mali? — upita pukovnik.

— Ilja Dunski. Živim ovdje kod mužika Jegora Godinoviča.

Ovo nije moja kuća.

— A zašto nisi s roditeljima?

— Nemam ih, gospodine... Godinovič me uzeo k sebi kad sam

ostao siroče, prije nekoliko godina.

Starac nije htio da nastavi taj razgovor, jer je dobro vidio kako

se u dječakovim modrim i jasnim očima ukrućuje pogled kad se

spomene mužik.

Nastala je duga šutnja. Tišinu najposlije prekine pukovnik:

— Imaš li štogod jela, dječače?

Ilja pogleda prema loncu s varenim krumpirima. Sjetio se

Jegora Godonoviča. Što li će taj reći kad vidi da je lonac gotovo

prazan? Bit će batina! No, dohvatio je lonac i ponudio starcu

krumpire. Dao mu je i krišku kruha i šolju čaja.

Pukovnik uze jedan krumpir te ga, onako neoguljena, pojede u

dva zalogaja. Pošto je utažio glad, obrati se dječaku.

— Čega se bojiš? Da će se mužik razbjesniti što si pomogao

Francuzu?

— Otišao je s kozacima... Ako te zatekne ovdje ...

— Onda mi valja otići.

Pukovnik, koji je skinuo sa sebe odoru te izuo čizme da ih

osuši na vatri, opet se odjenu i pripasa pripas o kojemu je visjela

sablja. Pri svakoj kretnji ćutio se sve slabijim, i najposlije se, u

strahu da ne padne na pod, osloni lIji o rame.

— Što ti je, gospodine?

— Ne znam, sinko... Možda je od jela. Tolike dane nisam ni

zalogaja okusio!

U taj čas doprije do njih oštri glas Jegora Godinoviča.

— To je on...! Jegor Godinovič! — gotovo povika dječak.

Pukovnik se maši sablje, ali se, onemoćao, morade nasloniti na

zid, da ne padne.

Ilja prebaci pukovnikovu ruku sebi preko ramena i reče:

— Hajde, sakrit ću te u sjenik dok ne mogneš hodati! Požuri

se! Hajdemo, za ime Božje...

I odvede pukovnika u malu sušu, što bijaše sjenik i staja u kojoj

je Jegor držao konja.

— Ilja! grmio je Jegorov glas. — Gdje si do đavola, da si

ostavio otvorena vrata? Ilja!

Mužik bijaše bijesan. Uh, kako može okrutna biti gramzljivost

kojoj su se namjere izjalovile!

Kako Ilja uđe u kolibu, Jegor ga ščepa za uho i snažno

prodrma.

— Ostavio si vrata otvorena! Što si radio u staji? Silazio si u

podrum, je li? Govori, lupežu! Koliko si krumpira pojeo dok me nije

bilo? Ugojio si se, koliko vidim! Ne znam koji me đavo saletio da te

držim kod sebe!

— Pusti me, Jegoru Godinoviču! Pusti me, zaboga! — vikao

dječak. — Uzeo sam dva-tri krumpira, istina je, ali te dugo nije bilo!

U staji konj snažno tapkao nogama po tlu, uznemiren

prisutnošću nepoznatog čovjeka. S tijela mu se dizala para što je

polako grijala mali prostor.

Pukovnik, misleći na malog Ilju, nije mogao suspregnuti suze.

Kakva li plemenita srca u Ilje Dunskoga, a kakva ga tražna sudbina

bije!

Od topline sijena i od slabosti što ga je obrvala pukovnik je

utonuo u polusan u kojem nije znao misli li doista ili su samo sni

ono što mu prolazi glavom. Sada, gdje se pod krovom osjećao

sigurnijim, vratila mu se volja za životom, i u tami staje sjetio se

žene, djece i unučadi. Iskrsla mu pred očima i veličanstvena slika

njegova dvorca u Bourgogni, sjetio se sjajnih salona u Parizu što ih

je posjećivao kad se navraćao u prijestolnicu.

Ilja Dunski, hrabar i plemenit dječak, ni u strahu od mužikova

zlog postupka nije mogao zaboraviti pukovnika. Kad je vidio da je

Jegor Godinovič usnuo uz toplu peć, polako ustade sa svog ležaja,

otklopi lonac s krumpirima, uze ih nekoliko, stavi u njedra, a zatim,

odmaknuvši oprezno prijevornicu na vratima, nestade u crnini noći.

U sjeniku užga kusatak svijeće i probudi pukovnika, koji je

sada spavao dubokim snom.

— Ej, gospodine, probudi se... ! Ja sam, Ilja...

Grčeći se, promukla glasa, pukovnik odgovori:

— Što je, Ilja? Što se dogodilo?

— Ništa gospodine, donio sam ti jela. Jegor Godinovič spava

kao klada, ishrkat će svoje pijanstvo.

— Nije ništa, veliš... — ponovi pukovnik i zagrli dječaka. —

Kako si dobar, sinko moj... ! Zar misliš da nisam čuo kako se mužik

izdire na te? A sve zbog mene!

Ilji Dunskome bijaše kao da ga je zagrlio otac, ili majka, ili

obadvoje u isti mah. Koliko je već godina što ga nitko nije zagrlio ni

rekao mu lijepu riječ! Suze su mu navrle na oči...

Koliko se žurio da iziđe iz kolibe, Ilja nije dobro zatvorio vrata

za sobom, pa ih je vuk, što je pred kolibu dolutao, odgurnuo

njuškom, tako te je leden noćni vjetar prodirao unutra i brijao kao da

nožem siječe.

Jegor Godinovič probudi se od studeni. Kad otvori oči, ugleda

vučje što se krijese. Skoči kao mahnit, u jednom skoku pograbi

pušku te opali u zvijer. Vuk pade onog istog trena kad se spremio da

skoči na mužika.

Mužik se osvrnu oko sebe.

— Ilja...! Gdje si, nevoljo jedna!

U staji konj samo toptao.. Jegor Godinovič posumnja da je

dječak, nakon batina što ih je izvukao, naumio da pobjegne. Bijesan

pri pomisli da bi mogao ostati bez konja i saona, Godinovič,

zaboravivši da je ispalio posljednji metak, pojuri prema staji. Kad on

onamo, unutri svjetlost. Odmah mu bijaše jasno da je Ilja nakanio

pobjeći. Uđe trkom i kad htjede ustuknuti, nije više mogao. Pred

njim, sa sabljom u ruci, štiteći dječaka svojim tijelom, stajao

Francuz. Uplašen, izgubivši osjećanje stvarnosti, mužik uzviknu:

U staji konj samo toptao. Jegor Godinovič posumnja da je

dječak, nakon batina što ih je izvukao, naumio da pobjegne. Bijesan

pri pomisli da bi mogao ostati bez konja i saona, Godinovič,

zaboravivši da je ispalio posljednji metak, pojuri prema staji. Kad on

onamo, unutri svjetlost. Odmah mu bijaše jasno da je Ilja nakanio

pobjeći. Uđe trkom i kad htjede ustuknuti, nije više mogao. Pred

njim, sa sabljom u ruci, štiteći dječaka svojim tijelom, stajao

Francuz. Uplašen, izgubivši osjećanje stvarnosti, mužik uzviknu:

— Daj mi moga konja, pa ću te ostaviti ovdje na miru!

— Odbaci pušku! — naredi pukovnik, koji je znao da je

prazna.

Jegor Godinovič pusti pušku na tlo.

— Daj mu konja, Ilja!

— Ne, gospodine! Potražit će druge mužike, ili kozake, da te

ubiju! Ne daj mu konja!

— Daj mu ga, Ilja! — uporno će pukovnik.

Mužik upro oči u sablju što je svjetlucala pri svjetlosti svijeće.

Naprosto ga je vrat zabridio pri pomisli da mu jedan jedini zamah

može odnijeti život.

Videći ga gdje se skanjuje, mužik pomisli kako je bio glup što

je ispustio pušku. No bijaše kasno za kajanje. Sve je više zapadao u

strah, i ne hoteći poče drhtati, nesposoban da razabere kako se

pukovnik jedva drži na nogama.

Kad mu je Ilja predao konja, mužik uzjaha kao mahnit te

uzagrepce umače prema šumi.

— Nije imao ni metka u puški! — uzviknu Ilja, kad je

pregledao oružje.

— Valja nam dalje odavde, Ilja — reče mu pukovnik. — Hoćeš

li sa mnom? Bit ćeš mi kao sin... I moja će te žena zavoljeti kad

čuje...

Ilja potrča starcu koji je, iscrpljen od umora, padao u nesvijest.

Na snježnoj stepi Jegor je Godinovič u svome ludom bijegu

naletio na čopor vukova, koji se natisnuše za njim.

Čulo se divlje zavijanje, što dalje sve žešće. Mužik je čuo kako

zvocaju bijeli i snažni zubi, sve jasnije i jače, kako su ga zvijeri

sustizale.

Jegora Godinoviča obuze paničan strah kad je razabrao kakvu

je pogrešku učinio.

Kad su ostali sami, Ilja se, ozaren, vrati pukovniku. Htjede mu

izraziti svu svoju radost, kazati mu kako se divi njegovoj hrabrosti

gdje je, premda star, samom prijetnjom nagnao mužika u bijeg. Ali

nađe pukovnika na tlu, onesviještena: starčeve ruke čvrsto

obuhvaćale držak na sablji.

Ilja se osvrnu naokolo, u očajničkoj namjeri da pomogne

starcu, kao da će mu zidovi reći što mu je činiti. Zatim, pribravši se,

kleknu do pukovnika, pažljivo osluhnu i razabra da onesviješteni

diše — slabo doduše, ali ipak. Život se nije istočio iz njegova tijela.

Dječak potom pokri starca sijenom, sjede uza nj i pažljivo mu

glavu podiže sebi na krilo. Ništa drugo nije mogao učiniti. Morao je

počekati da se pukovnik vrati svijesti. Tek tada može ga ostaviti

sama, a on, Ilja, potražit će votku i štogod jela.

Vrijeme se oteglo, nad čekanjem nadvijao se strah da se mužik

ne vrati, a pratnja mu bijaše zavijanje vukova što su obilazili oko

kolibe i zvižduk vjetra što je dolazio iz dalekih strana i meo ledenu

stepu.

Mnogo je Ilja razmišljao te noći i naposljetku smislio da im

ostaje jedan jedini izlaz. Jer vrati li se Jegor Godinovič, teško njima,

nema nade da bi iznijeli živu glavu.

Ujutro se nadvili niski gusti oblaci što tromo plove, a iz njih

padale krupne snježne pahulje.

Pukovnik osjeti hladnoću na licu, snježne pahulje hvatale mu se

na gustim zaliscima i brkovima. Ali najčudnije bijaše što je ležao i

nije zebao. Prijeđe pogledom niza se i vidje da je uvijen u pokrivače.

Vidje i to da više nije u odori pukovnika carske garde nego u

grubom ruhu kakvo nose mužici. Podiže glavu i pred sobom ugleda

Ilju Dunskog kako vuče saone, pognut, i duboko gazi snijeg.

Osjeti kako mu sva bol svijeta prolazi grudima.

— Ilja, sinko moj... nemoj! Ilja, stani... Stani, sinko!

Reći ćemo u Smolensku da si Jegor Godinovič. Ondje će te

paziti i njegovati za malo novaca. A poslije možemo u Francusku...

Obećao si da ćeš me povesti sa sobom. Sjećaš li se?

— Čuješ li me, Ilja! Ne želim da to činiš za me! Ne vrijedi

truda... Samo sam bolestan, beskoristan starac...

Ilja Dunski nije mario. I dalje je vukao saone preko neizmjerne

stepe, snijegom pokrivene.

— Spasit ću te, gospodine... Zagrlio si me kao što su me

roditelji znali zagrliti. Spasit ću te...

— Zovi me djedom, Ilja, hoćeš li? Hoću, djede...

I saone klizile po snijegu, brzale kao da ih vuče stotinu krilatih

konja.

2

RIBAREVI SNOVI

Brod starog Estebana ležao za rtom, izvučen na suho, blizu

kamene kuće pokrivene krovom od škriljavca. Brodu pramac bio

okrenut prema hridinama što omeđuju uzanu dražicu, zabijenu u

strmu, odsječenu obalu.

Za olujnih dana, kad je na drugoj strani rta ocean protezao

svoju golemu moć na pješčanim žalima kojima kanda kraja ne

bijaše, valovi su zapljuskivali i dražicu za rtom, oplakivali trup

Estebanova broda, plavili mu utrobu nadirući kroz poveliku rupu na

boku na koji se naginjao, taložili u tovarnom prostoru sitni pijesak,

alge, školjke i male ljuskare.

Ocean nije zaboravio poraz. A ni stari Esteban.

Zbilo se sve to prije mnogo godina, ali more i nada ne mjere

vrijeme, ne osjećaju ga.

Žalosno bijaše vidjeti plavkastocrni jedrenjak, kostur od broda,

kobilice zabijene u pijesak, nakrenut na jednu stranu, ogolio, bez

jedara i konopa. A najžalosniji prizor pružao je njegov pramac

usmjeren u hridi.

Ima li išta tužnije od nasukana broda što je moru okrenuo leđa?

Esteban, ribar, nekoć vlasnik broda s dičnim imenom San

Cristóbal, živio je od plodova što ih ubiraše u svom vrtu i od

rakova, lupara i drugih morskih životinjica što bi ih lovio među

obalnim stijenama.

Kad bi ga vidjeli kako baza po kamenju, ljudi slijegali

ramenima i govorili:

— Lud je! Naprosto lud!

Gotovo da su imali i pravo, ma kako se okrutnim činio taj sud.

Esteban nije prihvaćao stvarnost i nije priznavao da je propao

njegov jedrenjak. Uvijek je govorio da će San Cristóbal ponovno

ploviti i da će on, stari Esteban, ponovo stajati za kormilom kao

nekad — onako star i sijed kao povjesmo vune, opet će biti mornar

komu nema premca.

Uvečer, dok bi vani hujao vjetar i more brujalo mlatajući o

hridi, starac sjedio u kući i sastavljao komade grube jedrenine —

šivao nova jedra.

Po tome kako je more šumjelo i brujalo Esteban je znao dokle

dopiru valovi, i kadikad bi, ne mareći za studen, izlazio iz kuće u

mrklu noć i prilazio moru.

Pokraj jedrenjaka, sa stopalima u pijesku, promatrao je beskraj.

I dok bi mu jedan val u povlačenju bježao kraj nogu a drugi se

bijesno propinjao, on bi, stišćući lulu među zubima, protisnuo:

— Bijedniče!

Hučni ocean okrenuo bi u dugi hihot, okrutan odgovor što ga je

Esteban dobro razumio:

»Nikad više nećeš ploviti! Kobilica tvoga broda nikad više

neće brazdati moje površje niti će tvoje mreže grabiti blago iz mojih

njedara!«

— Bijedniče! Pobijedio sam te jednom, pa ću i opet! Ništa mi

tvoj bijes nije mogao, a San Cristóbal samo ti se rugao izmičući

tvojoj jarosti. I ništa ti, hvastavče, ne bi bio da se ne udružiš s

vjetrom. Tri-četiri daske, jedro, kormilo, koji zavoranj, i sve dobro

pošuperiti, pa da vidiš što je još kadar San Cristóbal!

Tim razgovorima jedini svjedok bijaše vjetar. Jao starom

Estebanu da ga je tkogod čuo kako razgovara s morem!

Ljudi onog kraja nisu dopuštali snova, nisu praštali nade, nisu

imali razumijevanja za vjerovanje.

Ali što bi bio život bez snova, bez nade i bez vjere? Što bi bio

čovjek kad ne bi imao nedostižnog cilja?

Prolazile godine, Esteban stario. I dalje je obrađivao vrt,

kupovao daske i zavornje, iskapao krumpir i motrio more.

S druge strane rta, pješčani žali, zimi pusti i sivi kao nebo, ljeti

bi oživjeli, vrvjeli onuda kupači što bi veselo skakali u more, igrali

se velikim raznobojnim loptama i sunčali se pokraj golemih

suncobrana, pod koje bi se zaklanjali kad bi sunce previše žeglo.

Dopirao veseli žamor i do Estebana, poznavao ga on, ali nije za

nj mario.

— Gdje li su djeca? Ne vidim ih nigdje.

— Ne brini, ženo. Zacijelo se igraju s drugom djecom. Imaš li

pri ruci upaljač?

Elena pruži mužu upaljač.

— Ne bi ih trebalo puštati da se toliko udaljuju. Uvijek se

bojim da se penju po tim hridinama. A ti si, Mauricio, tako

bezbrižan.

— Ti si, Elena, preveć brižna mamica: kao kakva kvočka

uvijek bi htjela da su pilići oko tebe. Ostavi ih, ženo, na miru.

Dobrano su odrasli.

Djeca — dvanaestgodišnji Javier i desetgodišnja Carolina —

tada su oprezno prelazili preko vrletnog rta što je omeđivao dugu

plažu: prelazili su već preko njegova hrpta. Dolje pod njihovim

nogama prskali valovi po stijenama i mrmorili kao zvijer koja ih

kani razdrijeti.

— Već vidim žal na drugoj strani! Rekao sam ti, za ovim

hridinama sigurno je usamljena plaža! — vikne Javier.

— Što je lijepa! Kao u priči! — reče sestra kad ju je i sama

ugledala.

— Naša je! — na to će brat. — Nitko ne dolazi ovamo.

Možemo se mirno igrati i sabirati školjke, nitko nam neće smetati.

Kad su sišli na drugu stranu Carolina otrči pješčanim žalom sve

do vode. Našla je lijepih školjki i puževih kućica, žutih i crvenih,

tako jarkih boja te bijaše kao da su umjetno načinjene.

— Gledaj, Javiere, baš su divne. I koliko ih samo ima! Hajde,

pomozi mi da sakupim ovih najljepših.

Javier, stariji, okrenuo sestri leđa i, zadivljen, upro pogled u

jedrenjak, star, plavkastocrn, što ga je iznenada ugledao.

— Ostavi školjke za kasnije! Gledaj, Carolina, ovaj brod...

Brod za nas dvoje!

U tišini, ne znajući kako da izraze svoje divljenje, obigraše oko

broda. Kad su otkrili veliku rupu na brodskom desnom boku,

Carolina se uvuče u glavni tovarni prostor.

Vonj alga i školjaka bio vrlo jak. Svjetlo što je prodiralo na

veliku rupu osvjetljavalo unutrašnjost prostora.

Javier krenu za sestrom i uđe u brod.

— Van odatle, derani! Brzo van! — zagrmio neki glas.

Javier i Carolina ostadoše kao skamenjeni. Pošto prođe koji

trenutak, Javier se prenu: uze sestru za ruku i poteče prema otvoru.

Carolina ga je jedva slijedila.

— Dobit ćete vi batina, nevaljalci! Lupeži! Mislite li da je moj

brod igračka? — vikao stari Esteban.

Javier trčao prema žalu, ne mareći za ono što se zbiva za njim.

— Što ćemo, Javier? — pitala sestra, uplašena.

— Na stijene! — odgovori Javier. — Prijeći ćemo onuda kuda

smo i došli. I požuri se, eto staroga!

Esteban je vidio kako djeca trče prema opasnim stijenama:

odmah je shvatio pogibao u koju srljaju.

Istog onoga časa kad se Javier popeo na prvu stijenu, stari ribar

viknu, ali mu glas bijaše sasvim drukčiji:

— Stanite!... Ne penjite se tuda... ! Evo, djeco, gledajte, ne

trčim za vama...

Carolina se osvrnu i vidje staroga gdje stoji usred žala: ne miče

se.

Brat je sestri ozgo pružio ruku, požurujući je.

— Neću vam ništa, djeco! — ponovi starac. — Siđite, opasne

su te hridi. Samo sam vam zaprijetio, u ljutnji. Dobijesa, pa ima

čovjek pravo da se naljuti kad vidi uljeze u svom brodu...

Polako, još u strahu, djeca priđoše starcu.

— Nismo znali da taj stari zapušteni brod ima gospodara —

reče Carolina, hoteći da se ispriča zbog upada unutra.

— Stari? Zapušteni? — povika Esteban, dižući ruke k nebu. —

Što to veliš, ludo dijete? Dvije-tri daske, koji zavoranj, i da vidiš

kako San Cristóbal plovi!

Javier steže sestri ruku i reče joj potiho:

— Ne otvaraj više usta! Ni riječi o brodu!

Dođoše do plavkastocrnog trupa San Cristóbala. Esteban lupnu

šakom po brodskom boku.

— Što velite o San Cristóbalu? Eh? Zar nije divan? Savršen!

Samo zakrpa na rupi i prijemaz bojom, pa da vidite kako se plovi!

Kako ni brat ni sestra nisu znali što da mu odgovore, Carolina,

uvijek smionija nego Javier, da izbjegne odgovor, upita:

— A tko je doveo brod ovamo? Koliko je vremena što ga

popravljaš?

— Vremena? — preuze ribar. — A što je tu važno vrijeme?

Nisam ga mjerio ni brojio, niti mi na um pada! A brod sam ovamo

doveo ja, usred žestoke oluje. Ni olujina, ni bijesno more ne mogaše

mi ga oteti!

Javier je razabrao da se sa starim Estebanom ne može govoriti

ni o vremenu. Nije starac htio da se sjeća godina što su protekle

otkad njegov brod leži ondje nasukan.

Međuto je starac nastavio:

— Ono jest, nisam ga doveo čitava. Daleko od obale iznenadila

me paklenska oluja. I tada, dok sam čvrsto držao kolo kormila, i dok

je San Cristóbal poskakivao na valovima što se visoko propinjahu,

čuo sam prvi put kako mi se more ruga i hihoće. E, jest hihotalo!

— Kako? More hihotalo? — upita Carolina, začuđena.

— Znam, mala, ne možeš ti to shvatiti, one su se noći zbivali

neobični događaji, sve sama čuda. Ali te uvjeravam, more se

smijalo, udaralo u hihot, i dobro sam čuo kako mi kazuje: »Ulovih

te, Estebane, ovaj put nećeš mi umaknuti, i ti i San Cristóbal noćas

ćete počivati u bezdanoj tišini moje utrobe.« Ja mu uzvratih drugim

hihotom, okrenuh pramac valovima, i lijepo sam ih sjekao, sve

vjerujući da plovim prema obali. Onda se dogodilo ono

najneobičnije... Nešto što nisam nikome pripovijedao, ali što bijaše

sama zbilja, kao i glasovi kojima se more javljalo. U neprekidnu

mlatanju i prštanju valova što ih je brod sjekao, vidjeh sirenu,

morsku vilu, sjedi na pramcu, lijepa kao san, duga joj se svijetla

kosa vijori na vjetru... maše mi sirena rukom i pokazuje da sam

izgubio pravac.

Kako djeca nisu govorila nego samo slušala i svojom šutnjom

pokazivala želju da čuju što je dalje bilo, on se osmjehnu i reče:

— Zaista ne znam zašto vam pripovijedam ove gluposti. To ja

onako... sve se samo mene tiče. A stari ribari i pomorci, da, mi

vjerujemo u stare priče i legende. Sigurno je da nije bilo sirene, niti

je one noći more govorilo! Sirena je zacijelo bila kakav pramen

magle, a razgovor samo huk valova, koji, kad zakovitlaju, buče u

komešanju, te nam se kadikad čini da govore.

— Ne, ne! Bila je ono sirena, siguran sam! Pričaj nam dalje o

njoj! — molila Carolina. — Zacijelo znaš mnoge priče o moru?

— Znam, ali ću vam pričati drugom prilikom. Već je dobrano

kasno. Morate natrag.

I zaista. Sunce se priklanjalo obzorju. Koliko je sati prošlo što

su otkrili pusti žal? Nisu znali.

Uzbunili se Javier i Carolina, valjalo im požuriti natrag.

Djevojčica na rastanku reče starome:

— Možemo li doći sutra?

— Još mi niste rekli kako se zovete — dočeka ribar.

— Ja sam Javier, a moja je sestra Carolina. Zbogom! Do

viđenja sutra!

Dok su oprezno prelazili preko vrletnog rta, njihovi su roditelji

pretražili plažu s kraja na kraj. O nestanku djece obavijestili su

čuvare i mnoge druge ljude, koji su ih svuda tražili.

Kad su se djeca pojavila i roditelji napokon odahnuli, otac im,

dok su skupljali ručnike i suncobrane, poprijeti:

— Kad se vratimo u hotel, dobit ćete svoje! Toliko smo vam

puta rekli da se ne verete po onim stijenama!

Kad bijahu pred hotelom, Javier sabra hrabrost i reče:

— Nismo se htjeli toliko zadržati, tata, ali smo s onu stranu rta

našli star brod. Na suhu je, podalje od mora, a kad smo ušli u nj,

pojavio se neki čovjek...

— I htio nas nalemati! — uzviknu Carolina.

— A zašto? Zar za to što ste ušli u stari brod?

— Da. A brod je zaista star i duboko je zašao u pijesak, ali

Esteban kaže da će opet ploviti.

— Da, i kaže kako se jedne noći pojavila sirena na njegovu

jedrenjaku, na pramcu, i kako ga je ona spasila, te nije završio u

valovima — opet će Carolina, prekidajući brata u riječi.

Otac zastade i, vrlo ozbiljan, upita Javiera:

— Kako: zaprijetio vam batinama, a pripovijedao vam o

sirenama i olujama? Kakve su to zagonetke? Objasnite ukratko što

se dogodilo!

— Ribar je zaprijetio da će nas nalemati kad je vidio da smo

ušli u njegov brod — objasni Javier.

— Ali smo se poslije sprijateljili. Razumiješ li, tata? — umiješa

se Carolina, ponešto nestrpljivo.

— Mislim da ću vas bolje razumjeti kad uđemo i kad mi sve

iznesete po redu.

Očito je otac, kad je došao u hotel, zaboravio batine što ih je

obećao djeci, jer su oboje roditelja pažljivo slušali što im djeca

pripovijedaju. Sve je bilo tako neobično te je više priličilo priči

negoli stvarnom događaju.

Mauricio Mendoza, Javierov i Carolinin otac, bogat

industrijalac, od prvog je trenutka osjetio želju da se upozna sa

starim Estebanom. Kako je ribar mogao zamišljati da bi stari brod,

što su ga rastočili sunce i voda, mogao opet zaploviti?

Te noći Mauriciju Mendozi nije san dolazio na oči. Je li sve

onako kako su djeca pripovijedala? Zašto je ribar toliko prionuo uz

misao da će opet na more otisnuti svoj istrošeni jedrenjak?

Na drugoj strani, stari Esteban zaspao odmah kako je legao u

svoju skromnu škripavu postelju i sanjao da opet, kao nekoć, plovi

morem!

Sutradan je, zaobilaznim putem što vodi u selo, Mauricio

Mendoza poveo svoje dvoje djece kući starog Estebana. Vozili su se

u otvorenoj kočiji žive trešnjeve boje.

Starac je radio u vrtu za kućom i nije čuo kad su došli.

Trnokopom je odstranjivao korov oko poraslih kukuruza. Kad je

opazio došljake, Javier i Carolina već bijahu pred njim.

— Zdravo, djeco! — pozdravi ih starac.

— Eh, danas ste poranili.

— Tražili smo te na žalu i u jedrenjaku, pa kad te nismo našli,

ušli smo u kuću.

— Uvijek se svuda šuljate bez dopuštenja! Tko vas je tako

naopako odgojio?

— Jednim dijelom ja, prijatelju!

Esteban ostavi trnokop, okrenu se i ugleda Mauricija Mendozu

na vrtnim vratima.

— Gospodine, nisam znao...!

— Nemojte se ispričavati. Dobro ste i pravo rekli. I upravo sam

zato ovdje. Došao sam da vas zamolim za oproštenje zbog

ponašanja moje djece.

Estebanove oči prelila radost i nježnost kad je pogledao djecu.

— Ali nisu ništa zlo učinili, gospodine! Imam brod koji treba

popraviti i nađoh ih u prostoru za teret. Dječja posla. Istina, naljutio

sam se, ali smo se odmah pomirili i sprijateljili.

Bogati industrijalac nije djeci govorio o tome što je naumio one

noći.

— Da vam pravo kažem, i ja sam radoznao i rad bih da

pogledam vaš jedrenjak. Javier i Carolina toliko su mi govorili o

tome brodu, pa bih htio da ga razgledam. Dopuštate li?

— Možete, gospodine, zašto ne — reče Esteban i ostavi

trnokop zabijen u zemlju. — Ali kako ga još nisam počeo

popravljati, možda će vas razočarati kakav je.

Ponovno su prošli kroz kuću. U jednoj prostoriji bilo dugih

dasaka, mnoštvo čavala, željeza, kolo kormila, već bezbojno i

crvotočno, i veliko jedro što ga je Esteban krpio kad nije radio ništa

drugo.

— Imam gotovo sve što treba da počnem posao, ali me u ovo

doba vrt staje mnogo truda. Ne možete zamisliti koliko je posla oko

krumpira, kupusa i mahuna. S ovim što vidite — pokazao je

natrpanu prostoriju — San Cristóbal opet će zaploviti.

Otac i djeca tiho ga pratili prema žalu.

— Evo broda! — uzviknu starac, pokazujući ga.

— Zar ne, tata, da je krasan? — javi se djevojčica.

— Lijepo je građen — odgovori otac, promatrajući brod i

zaključujući kako je nemoguće da taj zaplovi.

— Oh, da ste ga samo vidjeli kako plovi! — uskliknu Esteban.

— Na sto milja na sjever i na jug nije bilo broda koji bi se s ovim

mogao mjeriti.

Mauricio Mendoza sjede na brodsku ogradu što je gotovo

dodirivala fini bijeli pijesak; gledajući u ribara reče:

— Svu sam noć mislio o vama i o vašem jedrenjaku. Volio bih

da vam pomognem. Umjesto da se popravlja ovaj brod, zašto ne

bismo sagradili novi, potpuno jednak San Cristóbalu?

Kad je vidio kako se ribar iznenadio a djeca počela poskakivati

od radosti, Mendoza nastavi:

— Ne brinite za novac. Ja ću kupiti brod, a vi ćete ga pomalo

otplaćivati. Ili, ako vam je draže, možemo dijeliti dobitak od

ribolova.

Ribarevo se lice uozbilji: duboke bore brazdale Estebanu čelo,

u očima kao da se javio očaj. Kasnije, pošto se svladao, starac

odgovori:

— Ne znam... Valja mi razmisliti. Nikad nisam pomislio da bi

mi tkogod mogao iznijeti takav prijedlog.

Javier i Carolina uzeše se za ruku. Bijahu zadovoljni kao

vrapčići poslije prvog leta.

— Imat ćeš, Estebane, drugi San Cristóbal. Bit će također bijel,

s velikim jedrom! Opet ćeš ploviti, a zvono na krmi opet će

najavljivati da se vraćaš s brodom punim puncatim!

Estebanu se oči krijesile neobičnim sjajem dok je djeci stiskao

ruke.

— Imate dobra oca, djeco. Ne znam... Ne znam... valja mi

razmisliti.

— Meni je trebala čitava noć dok sam donio odluku: pravo je

da i vi dobro razmislite o svojoj — reče Mauricio Mendoza.

Stari Esteban stajao na kućnim vratima i pogledom pratio

kočiju sve dok nije nestala. Zatim se vratio u vrt, uzeo trnokop pa

opet prionuo da čupa korov.

Sigurno je da sutradan nije otišao u hotel da potraži

industrijalca, a tako ni drugog ni trećeg dana...

Javier i Carolina navraćali se k njemu svednevice i nastojali ga

privoljeti da prihvati prijedlog — ta njihovi dani na moru primiču se

kraju.

Esteban pak samo se smješkao i govorio:

— Ići ću, ići ću, ne brinite... Ako ne odem ove godine, otići ću

dogodine... A možda ću za koji dan i brod popraviti. Nemojte biti

nestrpljivi. Što znači koji mjesec nakon tolikog čekanja?

U hotelu Elena pitala muža:

— Misliš li da će doći da razgovara s tobom?

— Neće doći. Pogriješio sam što sam mu ponudio novi brod.

Vidio sam to u njegovim očima čim sam rekao. Esteban zna da više

ne može ploviti, previše je star da bi upravljao brodom. Sva sreća

što nisam svojom žurbom raspršio njegove snove. Što bi bilo od

njega bez snova? Što bi bilo od nas sviju bez naših snova, bez naših

nada i nedohvatnih ciljeva?

Prolazile godine.

Na malom žalu, omeđenu hridinama, plavkastocrni San

Cristóbal sveudilj tonuo u pijesak, rastakao se na suncu i na vjetru.

I svako ljeto kad Javier i Carolina dođu onamo, nađu Estebana

na vratima kamene kuće pokrivene škriljavcem: krpa starac svoje

vječno jedro. Ili ga pak zateknu kako obilazi oko broda: gleda starac

što treba popraviti da bi se jedrenjak jednog dana otisnuo na more.

3

POSLJEDNJE PISMO

U vrijeme kad počinje ova pripovijest Robert Williamson

navršio je devet godina. Bio je on dječak što je naglo sunuo u visinu,

svijetle kose, modrih očiju, bujne mašte i veoma pametan. Život u

Fort Lahoreu, u posadnoj tvrđavi, bio je za nj kao neprestana igra.

Fort Lahore, u srcu pokrajine Pendžaba, bijaše jedna od

najvažnijih vojnih utvrda u Indiji, najmiliji dragulj nekadašnjega

velikog Britanskog imperija.

One večeri priređivali su u velikoj dvorani vojne utvrde

svečanost prilikom dijamantnog slavlja kraljice Viktorije, pa je

pukovnik Benjamin H. Williamson pozvao svog ađutanta, kapetana

Brodgesa, te mu rekao:

— Kapetane Brodges, odgovorni ste mi za ono što će se

večeras zbivati u dvorani. Ne želim da mi itko govori o Robertovoj

budućnosti. Jeste li razumjeli?

Kapetan Brodges uštapi se te odgovori:

— Učinit ću što mogu, pukovniče! Ipak, htio bih...

— Znam — prekide ga pukovnik u riječi — znam da su vaše

želje iste kao i želje našeg zapovjednika i svih gospođa u Fort

Lahoreu. Dobro znam. Ali je Robert moj unuk, i učinit ću od njega

ono što ja smatram da je najbolje. Razumijete li? Uostalom,

pozovite ga, vrijeme je da počnemo sat.

— Da, gospodine pukovniče.

Robert Williamson, zadovoljan kao ptica što živi na slobodi,

uđe u prostoriju u kojoj mu je djed svakog dana držao nastavu.

— Sjedi, Roberte — reče mu pukovnik. — Da vidimo jesi li

naučio nepravilne glagole što sam ti ih jučer izdiktirao.

Sjena prijeđe vedrim licem dječakovim, ali odmah zatim zasja

nešto vragolansko u njegovim očima.

— Mislim, djede, da ih sve znam. — časak je šutio,

podsmješljiv, i odjednom, kao da se nečeg sjetio, nadovezao: — Je li

istina, djede, da je Napoleon Bonaparte izgubio bitku kod Borodina?

— Tko ti je rekao tu besmislicu? Hm... ! Nisam to mislio... ali

je točno.

I tada bi pukovnik Benjamin H. Williamson zaboravio

nepravilne glagole te bi Robertu pripovijedao o Napoleonu, i tako su

prolazili sati nastave, raspredalo se o bitkama i vrijeme protjecalo

neopaženo.

Onda bi pukovnik završio kazujući:

— Prokleti lupežu! Čekam te sutra! Ali se pukovnikova ljutnja

rastapala na osmijehu dječaka koji mu bijaše ono jedino što je imao

na svijetu, jer su mu sin i snaha, Robertovi roditelji, poodavno umrli

podlegavši kužnoj groznici.

Te večeri pukovnik se odjenuo u svečanu odoru, a mali Robert

blistao u odijelu od crna baršuna s vezenom košuljom, bijelom kao

snijeg, i sa srebrnim kopčama na cipelama. Kad su djed i unuk ušli u

veliku dvoranu, gospođa Margaret Webb, supruga zapovjednika

tvrđe, i gospođa Evelyn Hughes, guvernerova žena, još se jednom

raznježiše gledajući dječaka.

— Kako je lijep! Nema dječaka koji mu je ravan, zar ne

Evelyn?

— Ove ću godine ja razgovarati s pukovnikom — preuze

gospođa Evelyn Hughes. — I reći ću mu da je sebičnjak i da

njegova ljubav prema Robertu nije i ne može biti opravdanje da ga

zadržava kraj sebe mimo svaki red i običaj!

Kapetan Brodges nije mogao pomoći svome starješini, jer su ga

saletjele druge gospođe, u sporazumu s Margaretom Webb i

Evelynom Hyghes. Uza sve to, pukovnik Williamson ostao je

nesalomljiv na sve molbe, te je kao prošlih godina odgovorio

gospođi Hughes:

— Dogodine će Robert otići da živi kod mojih prijatelja u

Southampton, a kad mu bude dvanaest, prijeći će u Harrow ili Eton.

— Pa to isto rekli ste nam i lani, pukovniče! — usprotivi se

dobra gospođa.

— Žao mi je, gospođo Hughes, ali jedino putovanje na koje će

Robert sada otići bit će odlazak na sjever: pratit će me u lov na

tigrove što sam ga prihvatio da ne uvrijedim radžu Massula Ali

Khana.

Dani što ih je mali Robert proživio u palači radže Massula Ali

Khana bijahu kao san.

Ni dan velikog lova neće Robert nikad zaboraviti.

Putovali su sjedeći na velikim slonovima što su opremljeni

skupocjenim tkaninama, tkanine protkane zlatom i srebrom, a na

sjedalima jastuci od svile.

Robert pratio djeda, koji bijaše počasni uzvanik Massula Ali

Khana, pa je tako radža putovao s njima.

Bio je to veličanstven lov, i kad je radža izbrojio ubijene

tigrove, nasmiješio se tajanstveno i podrugljivo kako se već znaju

smiješiti Istočnjaci, te uzviknuo:

— Jedan više negoli u lovu što ga je upriličio Abul Massar.

Nije li tako, pukovniče?

— Jest, prijatelju, tako je. Nadam se da se knez Abul Massar

neće ljutiti zbog te male razlike.

Ali u ono vrijeme suparništvo između radže i kneza bijaše

zaista veliko, pa je Abul Massar, tek što je primio vijest o događaju,

poslao izaslanike u Lahore da pukovnik Williamson prihvati poziv

na drugi lov na tigrove koji će biti bolji nego lov što ga je priredio

Massul Ali Khan.

Pukovnik Williamson nije prihvatio poziv, pa je knez,

povrijeđen u svome samoljublju, objavio rat Englezima. Bio je to rat

o kojemu nisu stigle pisati novine, jer je trajao samo šest sati; glup

rat kojega će se Englezi u šali sjećati kao »rata zbog šest tigrova«.

Pošto se završio pohod, doktor Sullivan izvrši uobičajeni opći

pregled pukovnika Williamsona, da vidi, kako reče, radi li stroj

dobro.

Za pregleda, uz pukovnikove prosvjede, doktor reče,

osluškujući pukovnikovo disanje:

— Ti si, Williamsone, napržica najgore vrste. Ali me ipak

posjeti kad se vratimo u Lahore. Čuo sam, evo ovdje, neke mukle

šumove koji mi se ne sviđaju.

*

— Nemoj plakati, Roberte, muškarci nikad ne plaču. Ostavi to

ženama! Znaš da svi dječaci idu u Englesku već kad navrše šest

godina.

— Ali ja želim ostati s tobom, djede.

Znao je stari Williamson da djeca, više negoli primati, moraju

pružati ljubav: toliko je velik i tako čist osjećaj što ga nose u duši da

ga i ne znajući siju oko sebe, ne tražeći ništa zauzvrat.

— Roberte, dragi dječače, od same sebičnosti držao sam te kraj

sebe. Ne smijem više tako, moraš u Englesku, moraš studirati i

postati oficir, moraš u Harrow.

— Učinit ću, djede, kako želiš. Ali mi moraš nešto obećati.

— Dobro, obećavam — pristade pukovnik.

— Moraš mi svake godine doći u posjet o Uskrsu.

— Važi, Roberte! A i ti meni, zauzvrat, moraš nešto obećati.

— Dobro, obećavam — prihvati Robert, oponašajući djeda, ali

mu je glas drhtao.

— Želim da ne plačeš kad dođe čas rastanka. Želim da se tada

vladaš kao muškarac!

Robert Williamson, sav uplakan, zagrli djeda i reče:

— Neću plakati na željezničkoj postaji... ali sada mogu, zar ne?

*

Kad je unuk otputovao, pukovnik Williamson još se više

povukao. Održavao je prijateljstvo samo s kapetanom Brodgesom.

Druge kao da nije ni opažao.

Iz Engleske je Robert svakog mjeseca pisao djedu, a i djed je

njemu slao duga pisma. Iz pisama se vidjelo koliko čeznu jedan za

drugim.

Došao je i prošao prvi Uskrs, a pukovnik Williamson nije

stigao u obećani posjet.

Gotovo svim dječacima došli su roditelji u posjet te ih poveli sa

sobom; drugi su pak putovali rodbini, samo Robert i još dvanaestak

dječaka, što su im roditelji bili u dalekim krajevima Imperija,

ostadoše u zavodu, opustjelu za blagdanâ.

Malome Robertu bijahu ti dani najduži i najteži u životu. Kako

li su sporo odmicale kazaljke na satu! Kako li se dječak osjećao

osamljenim bez drugova i kako je bio razočaran što djed nije izvršio

obećanje!

Jednog jutra, pošto se prošetao usamljenim brežuljcima, Robert

napisa djedu pismo:

»Dok sam bio kod tebe nikad se nisam osjećao tužnim. Ali

danas, dok sam šetao i gledao kako vjetar trga lišće s drveća pa ga

kovitla, osjetio sam golemu tugu. Zašto je nebo u Lahoreu uvijek

bilo tako blago i vjetar tako veseo, a ovdje je, u Engleskoj, sve tako

tužno? Isto sunce, isti vjetar, a opet — tamo sve vedro, a ovdje sve

tužno!«

Djed mu je na to pismo odgovorio kazujući mu kako nije ni

radost ni tuga u vjetru nego u srcu, treba da se razonodi, da se igra s

drugovima i da mnogo čita. Treba da se navikne na novi život i da

misli na Indiju samo kao na zemlju u koju će se jednog dana vratiti u

sjajnoj odori, a onda će mu se, sva je prilika, dogoditi suprotno:

čeznut će za suncem i nebom Engleske, kao što on, djed, sada čezne.

Završio je pismo ovim riječima:

»Shvaćam da si razočaran što nisam došao za Uskrs. Ali nisam

mogao. Morao sam sa svojom regimentom na granicu, gdje je bilo

čarkanja. Sjećaš li se Abul Massara? Knez još nije zaboravio onih

šest tigrova ni poraz što ga je pretrpio zbog svog odmetništva i

prkosa, te opet pokazuje neprijateljstvo prema nama.

Da ti još kažem: za zasluge i vjernu službu kruni hoće sada da

me imenuju glavnim nadzornikom kolonijalnih četa. Značilo bi to

mnogo putovati, pa sam se najprije skanjivao da prihvatim tu

dužnost. Ipak, znaš da vojnik mora slušati zapovijedi, pa ako general

Webb ostane pri svojoj odluci, neće mi biti druge nego poslušati.

Tako je u vojsci i tako treba da bude.

Mnogo mi nedostaješ, rad bih da si ovdje, ali moraš učiti i

postati čvrst i discipliniran, da jednog dana mognemo služiti pod

istom zastavom.

Biti čvrst i jak, to je nadasve važno, Roberte. Tada će i tvoja

tvrđava uvijek biti u časti i dostojanstvu. Budi svoj gospodar, i bit

ćeš, sinko, koristan čovjek.«

More je nosilo, na svojim vječnim valovima, mnoga takva

pisma i poslanice.

U jednima bijaše jadanja i spočitavanja, što pukovnik, unatoč

obećanjima, nikad nije mogao doputovati u Englesku, ni o Uskrsu ni

o drugim blagdanima. U drugima, opet, bijaše opravdavanja i

tješenja. Pukovnik Williamson, pošto je prihvatio dužnost glavnog

nadzornika kolonijalnih četa, neprestano je putovao, i začudo, uvijek

se nalazio u mjestima što su bila tako daleko od prijestolnice.

Jednog dana Robert — a bijaše mu tada četrnaest godina —

uze pisati pismo u kojem je, više nego što se jadao i spočitavao,

zapravo otvarao svoju dušu, usamljenu i tužnu. Nekako je

neodređeno, ni molbom ni zahtjevom, nego naprosto iznoseći što

osjeća, molio djeda neka mu dođe u posjet, a ako pak ne može neka

njemu, Robertu, dopusti da putuje u Indiju.

Bijaše olovnosiv dan, tužan kao i kiša što je neprestano padala i

curila niza stakla Robertova prozora — jedan od onih dana u kojima

se tuga gotovo materijalizira te legne na dušu i samo je pritišće.

Napisao je pismo, ali ga nije predao na poštu. Kad ga je dovršio

i potpisao, Robert ga razdera u tisuću komadića i baci u koš.

Prolazile godine a djed nikako nije došao u posjet.

Robert, navikao na svoj novi život, među prijateljima i uvijek s

novim osnovama, polako je popuštao u svojim prosvjedima, ali nije

zaboravljao da svakog mjeseca piše djedu. Iznosio mu je u pismu

svoje namjere i osnove, a u djedovim odgovorima zadovoljan je

čitao starčeve savjete i napomene. Protjecalo vrijeme i što dalje, sve

je više blijedio i nestajao Lahore, rijeka, oficiri i život tamošnje

vojničke posade da bi na njihovo mjesto došla nova imena, novi

ljudi. Bijahu to njegovi školski drugovi, njegovi prijatelji, a i jedna

crvenokosa djevojka, sestra njegova najboljeg prijatelja, kod koga je

provodio ljetne blagdane na ladanju.

Na željezničkoj postaji u Lahoreu, daleko od mnoštva što je

čekalo vlak, kapetan Brodges, komu su godine srebrom prelile kosu,

čekao dolazak konvoja.

Tim vlakom imao je stići mladi poručnik kolonijalne vojske

Robert Williamson, koji je nedavno izišao iz vojne akademije, i koji

je, zbog sjajne ocjene, određen u Fort Lahore.

Bilo je to u proljeće 1905, osam godina otkako je mali Robert

otišao iz Lahorea. Stigao je vlak. Kapetan Brodges priđe mladom

oficiru i smiješeći se upita:

— Poručnik Williamson?

— Da, ja sam kapetane. Jeste li mene čekali? Gdje mi je djed?

Zašto nije došao? — pitao je Robert Williamson, snuždivši se nakon

radosti koju je osjećao još prije nekoliko časaka.

— Ja sam Brodges, ađutant tvoga djeda. Zar me se ne sjećaš,

Roberte?

— Kapetan Brodges! Oprostite! Kako je moguće da sam

zaboravio? Ta viđao sam vas nekoć svakog dana.

Ušli su u kočiju i povezli se šuteći.

Robert, predosjećajući ono najgore, nije se usuđivao da postavi

svoje pitanje. Naposljetku, nestrpljiv i žalostan, reče:

— Što se dogodilo djedu? Nemojte mi ništa skrivati. Nisam

više dječak, odrastao sam i čvrst, kapetane Brodges.

Kapetan, već pripravan za odgovor, objasni mu:

— Već je nekoliko godina što je tvoj djed umro, Roberte.

— Umro? Nije moguće! Ta prije tri tjedna primio sam njegovo

posljednje pismo!

— Ne, Roberte. Pisma sam ti ja pisao, izvršujući volju tvoga

djeda.

— Vi? Ne razumijem...

Kapetan Brodges izvuče jedno pismo iz džepa i predade ga

mladom oficiru.

— Evo, Roberte, ovo je bilo posljednje pismo što ti ga je

napisao djed. Iz njega ćeš saznati više nego što ti ja umijem reći.

Nosilo je nadnevak 15. siječnja 1899, nekoliko dana prije smrti

pukovnika Williamsona. Prošlo je odonda šest godina.

U pismu je stajalo:

»Dragi Roberte! Kad budeš čitao ovo pismo proći će podosta

godina od moje smrti. Shvatit ćeš, naposljetku, da nije ni sebičnost

ni nehajnost bila razlog što te nisam posjetio u Engleskoj kako sam

obećao kad si odlazio.

Poslao sam te onamo jer sam znao, nakon onog rata »zbog šest

tigrova«, da mi se srce umorilo i da svakog dana može stati. Mislio

sam onda kako da ti pomognem: ta pred tobom je cio život, a meni

je ostalo malo vremena.

Mučna mi je bila pomisao da ćeš ostati sam i da bi ti

usamljenost mogla zagorčiti život. Bio si i previše mlad a da te

stvarnost ne bi rastužila. Znao sam da do osamnaeste godine nećeš

izići iz Harrowa, pa ako budem s tobom do tada, iako ćeš me

smatrati za sebičnjaka, ipak ćeš osjećati da nisi sam i živjet ćeš u

nadi da ćemo se već vidjeti, i to će ti dati snage da svladaš sve

poteškoće što će ih život stavljati preda te.

Zamolio sam kapetana Brodgesa da oponaša moj rukopis i da

ti sve vrijeme piše. Ne znam koliko će trajati varka, ali bih volio da

traje dok ne očvrsneš toliko da mogneš podnijeti ovaj udarac.

Nisam mario što nećeš naslijediti imetak ni naslov: to su

nevažnosti što ih čovjek može i sam steći.

Znam što je samoća, i ne bih htio da zbog nje trpiš. Tvoja

mladost najbolji je lijek svemu i najbolji put prema uspjehu u životu.

Nemoj se obeshrabriti, Roberte. Život je divan. U Harrowu ćeš

postati čovjek, i na kraju će ti sve biti divno.

Potraži sebi prjiatelje, Roberte, nemoj bježati od društva.

Čovjek nije rođen za samoću, shvaćaš li me?

Roberte, volio sam te kao sina, voli i ti mene, i time ćeš obilato

platiti sve ono dobro koje sam ti želio.

Ako smatraš da te nisam smio obmanuti, oprosti mi; pomisli da

si sa osamnaest godina čovjek, a sa dvanaest si bio samo dijete.

Budi jak, Roberte. A sada, kad znaš sve, moli za me.

Čekam te.

Tvoj djed Benjamin H. Williamson.«

Kad je dočitao pismo, Robert pruži ruku kapetanu, i kad uhvati

njegovu, čvrsto je stisnu i dugo zadrža u svojoj.

Zatim, glasom u kojem se razlila sva bol koju je osjećao, reče

ipak čvrsto:

— Htio bih na vojničko groblje, kapetane Brodges.

Kočija zaokrenu. Robert Williamson molio se na djedovu

grobu, pogleda čvrsto uprta u ploču na kojoj bijaše ispisano:

┼

BENJAMIN H. WILLIAMSON

1839 - 1899

Tvoj unuk uvijek će te se sjećati.

Vjetar njihao niske grane mimoze što je rasla pokraj groba.

Robert podiže pogled i kad vidje ono vruće plavetnilo nebesko,

sjeti se blagog podneblja Engleske, mekih brežuljaka, sivih i kišnih

dana... i pomisli kako će se ondje, u svome rodnom kraju, opet naći

s djedom.

4

KAPETAN ALASKA

Zvao se Douglas H. Fulton, ali su ga u Bostonu, na obali

Atlantika, u mornarskoj četvrti one luke, svi zvali naprosto

»Kapetan Alaska«.

Douglas H. Foulton već deset godina nije upravljao nikakvim

brodom. Njegov posljednji brod bijaše Closter, divan jedrenjak sa tri

jarbola i jednim dimnjakom. Bio je to dakle mješoviti brod, na paru i

na jedra, a nalazio se usidren u luci, povučen iz aktivnog života, kao

i sam kapetan.

Kapetan Alaska imao je malo prijatelja, možda nijednog, iako

je igrao beskrajne partije karata i kockao se s drugim kapetanima.

Nasuprot stvarnosti što su je oni pokazivali redajući svoje dane

plovidbe i tako zarađujući, Douglas H. Fulton iznosio je svoje

osnove da postane bogat igrajući na jednu jedinu kartu. Prikazivao

je svoj plan kao nepogrešiv, a oslanjao se na vijesti što su

neprestano stizale iz dalekih i basnoslovnih krajeva Alaske. Zlato,

skupocjeno krzno i dimljeni losos bijahu mu sastojci čarobne

formule po kojoj će se obogatiti u jedan mah.

Prolazile godine, a on uvijek spominjao Alasku, i tako ga

naposljetku prozvaše »Kapetan Alaska«.

Živio je taj stari vuk u prljavu i ruševnu kućerku u lučkoj

četvrti Bostona. Živio je sam, a jedina mu zabava bijaše da noću

broji zlatnike što ih je, u svojoj bezazlenosti, čuvao pod krevetom, u

staru kovčežiću.

Istjecali posljednji dani mjeseca studenog 1898, i nitko, osim

nekolicine odabranih, nije znao za veliku vijest.

Jednog dana, dok je Douglas H. Fulton sjedio za stolom u

maloj lučkoj krčmi, priđe mu čovjek odjeven po modi i uz pozdrav

reče:

— Imam lijep posao za vas, kapetane.

Fulton je pozdrav uzvratio gunđanjem, a na onaj prijedlog

bijesno pogleda čovjeka te odreza:

— Mičite mi se s očiju, fićfiriću! Uvreda ipak nije bila tolika

da bi udaljila onog pomodara što je pušio cigaretu utaknutu u srebrni

cigarnik.

— Neka su gospoda mislila na vas, da vam predaju brod u

zapovjedništvo. Vaša je sudbina Alaska. Što mi velite sada?

— A zašto su ta gospoda mislila na me? Zašto se sada zanimaju

za Alasku?

— Sve će vam oni objasniti prihvatite li da zapovijedate

brodom Closter, a vi ga dobro poznajete i znate kako valja njime

upravljati. Zar nije tako?

Nekakav čvor ispeo se kapetanu u grlo kad je odgovorio:

— Recite toj gospodi da ću, za svoj račun i svoj rizik, povesti

četrdeset pasa i nekoliko saonica. Ako ne prihvate nema razgovora,

posao otpada.

Douglas H. Fulton, koji je o Alaski znao više nego itko drugi,

ipak nije znao za vijest koju je telegraf pronio svim svijetom: blizu

obale otkrivena su važna nalazišta zlata.

Kad su u luci vidjeli kako stari Closter premazuju bojom i

opremaju ga novim debelim konopima, razabraše da se nešto sprema

te počeše postavljati pitanja. Ali stari morski vuk, koji je znao da ga

za leđima zovu »Kapetan Alaska«, naplatio je dug tako što je šutio o

tome da će on zapovijedati brodom.

Jedne večeri što bijaše sivlja nego što su inače zimske večeri,

odjenuvši se u staru kapetansku odoru i ustaknuvši na glavu novu

kapu, otišao je u gostionicu u koju su zalazili drugi kapetani i

peljari.

Bilo je to uoči plovidbe.

Douglas H. Fulton već je nabavio četrdeset eskimskih pasa i

tuce saonica. Uložio je u to sav svoj imutak — zlato koje je tako

rado promatrao svake noći!

— Sutra ću isploviti — najavio je svima, a oni zinuli od

iznenađenja. — Dugo me neće biti, ali kad me opet ugledate, vidjet

ćete me u kočiji i sa slugama u livreji.

*

Za duge plovidbe, prvi časnik, John Roderick, izvijesti

kapetana da se događaju male krađe hrane.

— I niste kadri uloviti toga kradljivca? — prasnu kapetan

Fulton.

Jimmy Larrison zadrhta u čamcu za spasavanje u kojem se

krio. Ali odahnu kad je čuo gdje kapetan, već mirniji, kazuje:

— Recite Joeu neka okupa pse. Previše se znoje, bit će sama

kost i koža kad stignemo u Alasku.

— I o tome bih htio da s vama govorim, kapetane. Ljudi se

bune zbog te pretjeranje pažnje prema psima. Ljudi nemaju ni vode

ni hrane, a nama se, časnicima, dijeli u škrtim obrocima.

— Recite im da ću o glavni jarbol objesiti prvoga koji spomene

moje pse! Jimmy Larrison opet zadrhta u svome skrovištu.

Bio je taj Jimmy dječak desetgodišnjak i, u to vrijeme, skitnica

i slijepi putnik sa najviše sati usamljeničkog života na svijetu. On je

krao hranu i tako izazivao nevolju.

Još dok bijaše sasvim malen, Jimmy je maštao o tome da

postane mornar. Vođen maštom, smjestio se na Closter, u nakani da

se pokaže kad budu na debelom moru. Zatim, razabravši kakav je

kapetan, odustao je od te namjere. Tko bi se usudio izići pred onoga

škrtog i napržitog čovjeka!

Jedne noći, malo poslije pošto su isplovili iz San Francisca,

mornar koji bijaše na straži otkri malog Larrisona kad se palubom

šuljao prema kuhinji.

— Slijepi putnik na brodu! — povika što ga grlo nosi.

Douglas H. Fulton, strašno bijesan, naredi da uhvate uljeza. Ali

ga ne nađoše, Jimmy se dobro sakrio.

Međuto je Closter prevalio mnoge milje, i jednog jutra stražar

nazre u daljini Aleutske otoke koji im zatvarahu prolaz.

Ostavili su za sobom uvijek opasni prolaz kroz tjesnace, i tek

što su uplovili u Beringovo more, kapetan Douglas H. Fulton,

stišćući lulu među zubima, protisnu:

— Dobijesa...! Zar ovamo još nije stiglo proljeće?

More bilo uzburkano, zapjenjeno, i pri pogledu na onu

sumornu sivoću čovjeku se nešto stezalo oko srca. Samo psi, kanda,

bijahu sve zadovoljniji i sve gladniji. Hladnoća im godila, u njoj se

sve bolje osjećali.

A mali Jimmy Larrison, gotovo obamro od studeni, cvokotao u

svome skrovištu: mučila ga studen, glad mu zavrtala u trbuhu, te je

najposlije odlučio da se preda, ne mareći hoće li ga kapetan baciti

preko brodske ograde u more. Zaštićen gustom maglom što je sve

obavijala, uđe u kapetanovu kabinu.

Kapetana ne bijaše, ali je u peći lijepo gorjela vatra, a na stolu

stajalo jelo istom doneseno.

Ne premišljajući, Jimmy slisti sve.

Vani magla bijaše vrlo gusta unatoč jakom vjetru, ledeni

bregovi plovili uokolo, tako da je brodu neprestano trebalo mijenjati

pravac.

Kad je kapetan ušao u svoju kabinu, lijepo priđe stolu i sjede.

Odjednom se smrknu.

— Do sto đavola! — viknu kad vidje prazne tanjure. — Što

znači ovo?

Jimmy, koji se nalazio na postelji, pokaza se, očiju izbuljenih

od straha.

— Ti ovdje? zagrmje Fulton. — Lopove! Protuho! Bacit ću te u

more!

Kad vidje kako mu kapetan bijesan prilazi, dječak se trže.

— Bio sam gladan! Znam da ćeš me baciti u more jer si najgori

škrtac i najveći okrutnik među svim kapetanima. Toliko sam se

nazebao, nagladovao i nastrahovao da više ni za što ne marim.

Jimmy Larrison izgubio je svaki strah; ni sam nije znao kako i

zašto, ali naprosto nije osjećao nikakva straha.

— Ne lažem, kapetane. Svi odreda govore zlo o tebi. Slušao ja,

sakriven, kako se tuže na te. Nitko te ne cijeni i ne poštuje, jer si

tvrdac, okrutnik i krvopija.

— I što još kažu? Govori!

— Kažu da više voliš svoje pse nego svoje ljude. I kad bi

mogli, sve bi ih pobili, da ne daješ psima hranu koju njima

uskraćuješ.

— Dosta! — zagrmje Fulton.

Kasnije, pošto mu se malko stišao bijes, upita:

— Zašto si se ukrcao kao slijepi putnik? Po odjeći ti vidim da

nisi propalica.

— Htio sam biti mornar. Mislio sam da ćeš me primiti da

budem mali na Closteru.

— Ako si htio da budeš mali, zašto se nisi pokazao dosad?

— Jer sam čuo kako vičeš i praskaš, pa sam se bojao. Znao sam

da ćeš me baciti preko ograde, u more, kao što ćeš učiniti i sada.

— U to možeš biti siguran!

— Ledeni brijeg! Na desni bok, kormilaru...!

Closter udari u ledeni brijeg: u kabini kapetana Fultona starac i

dječak zavaljaše se po podu.

Douglas H. Fulton, zaboravivši Jimmyja, pobrza na palubu.

— Voda ulazi u tovarni prostor! — povika jedan između

mornara, izlazeći na otvor na palubi.

— Svi na crpke! zapovjedi Fulton, ni na čas ne pomišljajući da

ostavi brod.

Iz brodske utrobe dolazio glas časnika Rodericka, žalostan,

prijeteći:

— Dvije stope... ! Dvije stope i četvrt... !

A kapetan upro oči u štenare u kojima se nalazilo četrdeset

eskimskih pasa. Bijahu sav njegov imetak: sve što je uštedio tijekom

svog života, sve na čemu je počivala njegova budućnost.

Kapetan Fulton odluči da izgubi sve sve osim svojih pasa.

Naredi stoga da u more pobacaju svu robu, i tako sebi omogućiše još

pet sati plovidbe.

Roderick je tražio da u more bace i sve saonice, ali kapetan ni

da čuje o tome.

— Samo ih ostavite! Ne dirajte u njih! Ako se moramo utopiti,

neće to biti zbog saonica. Eno je pred nama Rt Romanzof, mislim da

ćemo se izvući.

Jak udar vjetra rasprši maglu i njih dvojica razabraše da je

kapetan bio u pravu. Nevolja je samo bila u tome što je Closter

plovio sve do grebena s kojih više nije mogao nikamo!

Nisu mogli više ništa učiniti: koji trenutak poslije Closter je

ostao uglavljen među dvije velike stijene što su tvorile kao nekakve

ostruge koje su ukliještile bokove Fultonova broda.

— Moramo spasiti pse i saonice! — viknu kapetan u zapovijed,

držeći revolver u ruci.

— Zar pse i saonice, kapetane? — bijesno će časnik Roderick.

Jimmy Larrison, skriven, vidio je sve i slušao rječkanje.

— Nemojte se opirati, Roderick! — izdera se kapetan. Ovdje ja

zapovijedam! — Ukrcajte pse i saonice u čamac za spasavanje i

odveslajte na kopno! Poslije ćemo svi otići s Clostera.

John Roderick upravljao je spasavanjem. Ostavili su štenare na

žaliću pokrivenu snijegom i vratili se na Closter.

Douglasu H. Fultonu bijahu psi i saonice razlog i sav smisao

one plovidbe. U sebi je i u svojoj savjesti odlučio i da umre, ako je

potrebno, samo da spasi svoj imutak.

I zato je, kad je, eto, bila spašena njegova imovina, odahnuo i

dopustio da posada skoči u čamac za spasavanje. Istom tada.

Dok su veslali prema obali, nitko se, pa ni sam kapetan, nije

sjetio slijepog putnika. Kad su izišli na žal, kapetan odjednom

uzviknu:

— Do sto đavola...! Ostavili smo dječaka na brodu!

— Kakva dječaka? — u čudu će časnik Roderick.

— Slijepog putnika! Bio je u mojoj kabini kad je Closter

udario u ledeni brijeg.

— Nisam ga vidio. Nitko ga nije vidio. Zacijelo je poginuo. Ne

treba više da mislite na nj.

— Što velite? — viknu stari morski vuk.

— Vi biste ostavili dijete u onoj nevolji? Odmah otisnite čamac

u more i potražite dječaka! Na brodu je, i bio bi zločin ostaviti ga

ondje!

Roderick nije poslušao. Upro je oči u kapetana i naredio svojim

ljudima:

— Oduzmite mu revolver!

Časnik je, naime, zasnovao urotu, i njegovi ljudi razoružaše

kapetana Fultona.

Pošto su izvršili svoje, Roderick će kapetanu:

— Više nisi nitko, Fultone! Sada ja zapovijedam. Odvest ćemo

se tvojim saonicama na Cape Nome, upregnut ćemo u njih tvoje pse.

A poslije ćemo ti sve vratiti. Kad smo već izgubili brod, kanimo se

obogatiti tražeći zlato.

— U redu, Roderick, bit će kako kažeš, ali moramo spasiti onaj

život, ono dijete. Ne možemo samo tako otići, a njega ostaviti na

Closteru, gdje će prije ili poslije umrijeti od gladi, ili od studeni, ili

će pak otići na dno!

— Nisam ga ja na brod doveo! — okrutno odgovori Roderick.

Dok su mornari uprezali pse i saonice i tovarili zavežljaje pa ih

privezivali konopima, Douglas H. Fulton opet će, ostajući uporan u

svom zahtjevu:

— Roderick, dat ću ti polovinu svojih pasa ako potražiš

dječaka...

U odgovor, John Roderick zgrabi ga za suvratke na dugom

kaputu, prodrma ga i reče:

— Zauzmi, Fultone, svoje mjesto na jednim saonicama! Krenut

ćemo! Ali stari morski vuk, škrt, bezobziran i okrutan, postupi tako

da su svi ostali zabezeknuti:

— Ne idem s vama! Ostajem ovdje! Moram spasiti onog

dječaka, bilo što bilo!

Douglas H. Fulton ostade pokraj čamca za spasavanje,

nasukana na žalu, dok je očima pratio saonice što se polako

udaljavahu. A bijahu one njegov imutak, sve što je imao i mogao

imati. Izgubiti ih značilo je isto što i početi iznova, početi kako je

počeo nekoć, kad se sa četrnaest godina, kao mali, ukrcao na neki

jedrenjak.

Ostao stari kapetan, i još dugo pošto je Rodericka izgubio iz

vida, odzvanjao mu je u ušima njegov glas. Zatim, kad se tišina

sastavila oko njega i kad je čuo samo trijesak valova što mlataju o

stijene, svrnu pogled prema Closteru.

Nagonili se valovi i propinjali, udarali u brodske bokove i

prelijevali se preko palube. Fulton s teškom mukom otisnu čamac za

spasavanje u more.

Uznojen, iscrpljen, crven u licu, nekako se probi do broda.

Jimmy Larrison, skriven u pilotskoj kabini, uvukao dušu u se

kad je vidio kapetana.

»Očito dolazi da me ubije! Sigurno će me ubiti!« reče u sebi

slijepi putnik, drhteći.

— Ej, dječače...! Izlazi iz zaklona! Nemamo vremena za

gubljenje! — viknu kapetan kad je došao na palubu.

Ali se Jimmy nije javio, nije odgovorio.

— Prokleti vraže... ! Zar ne vidiš da će brod svakog časa

potonuti? Zar se bojiš mene? Izlazi, neću ti ništa!

Dječak je i dalje mirovao i šutio.

Kapetan Fulton prijeđe palubom, tražeći. Vikao je na grotlo u

potpalublje i dozivao dječaka. Spustio se dolje i pretražio sav

prostor, ali dječaka nigdje. Prolazeći uze jedan vuneni pokrivač,

nešto jela i jedan pijuk.

— Brod će potonuti! — viknu kad je opet došao na palubu. —

Misliš da sam izvrgao život pogibli da bih te bacio u more?

Izgubivši već nadu da će ga naći, ali svejednako uporan da

pretraži svaki pedalj broda, Douglas H. Fulton uđe u pilotsku kabinu

i vidje Jimmyja: dječak se sav savro u se, strah mu ušao u kosti.

Ponesen valom nježnosti, stari morski vuk priđe dječaku te mu

reče:

— Ne želim da strahuješ! Došao sam da ti pomognem. Hodi sa

mnom, dajem ti riječ da ti neću ništa.

— Zaista me nećeš baciti u more?

— Neću, zaista neću... Rekoh ti ono u bijesu. Hajde, idemo,

valja nam što prije s broda.

Kad su izlazili iz pilotske kabine, Fulton ga upita:

— Kako se zoveš?

— Jimmy, kapetane — kratko će dječak.

Kad su zaveslali prema obali, izvališe oči od straha: Closter se

nagnuo na bok, izvrnuo se, paluba mu utonula, a kobilica se ispela

uzgor.

Pošto je kapetan Fulton, uz pomoć dječakovu, izvukao čamac

na kopno, osjeti odjednom slabost u nogama: tlo poče izmicati pod

njim, i starac se opruži po zemlji, onesviješten.

Jimmy zapade u silan strah. Pomisli kako će umrijeti od

studeni, zatim pomisli da se kapetan neće nikad probuditi ako ga ne

zakloni od hladnoće.

— Kapetane...! Kapetane...! — poče vikati. — Probudite se!

Douglas H. Fulton došao je k sebi, ali bijaše veoma slab, od

slabosti jedva je mogao glas protisnuti. Naposljetku, s mukom,

gotovo šapatom, reče isprekidano:

— Rum... daj mi... bocu s rumom...

Jimmy potraži u čamcu i nađe dvije-tri boce što ih je Fulton

uzeo iz smočnice na Closteru.

Žestoka ga kapljica malko okrijepi: Douglas H. Fulton najprije

se polako pridiže, zatim ustade, iako se morao oprijeti o čamac.

— Gdje su tvoji ljudi, kapetane? — upita ga Jimmy.

— Otišli su, dječače. Ne znam što ćemo, ali ćemo već nešto

smisliti.

Nebo se natuštilo, udari vjetra donosili krupne snježne pahulje.

— Nebesa! Kao da nije bilo dovoljno snijega!

— Hladno je, kapetane! A ne možemo nikamo dok ovako

osipa.

— Imaš pravo, Jimmy. Imaš pravo... Znaš što ćemo? Upravo

mi je sad sinulo!

Ne objašnjavajući ništa više, stari morski vuk uze pijuk i poče

kopati po snijegu i zemlji koja, onako smrznuta, bijaše tvrda kao

kamen.

Jimmy, koji je samo gledao, upita ga:

— Čemu nam to, kapetane?

— Ovo će nam biti kuća. Hajde, pomozi mi. Prevrnut ćemo

čamac na ovu rupu. Shvaćaš li sada, Jimmy?

Jimmy mu pomože. Shvatio je i bio oduševjen.

— Sjajno, kapetane! Imat ćemo kuću, spašeni smo!

Ali je kapetan, vremešan pa iskusan, znao mnogo više nego

dječak: iako je nastojao da ne pokaže, ipak mu se srce punilo

gorčinom. Jer je Douglas H. Fulton znao da su i on i dječak osuđeni

da umru od gladi na onoj zemljopisnoj širini — nema im spasa.

Čamac za spasavanje naposljetku prevrnuše nad rupom i njih se

dvojica smjestiše pod njim. Vjetar žalosno fijukao nad njima, bijaše

kao da cvili u dugim tužaljkama.

— Još mi nisi rekao zašto si sam, kapetane — opet će dječak.

— Gdje su tvoji ljudi?

— Otišli su Jimmy. Kad su se dohvatili kopna, samo su mislili

na Cape Nome i na zlato ondje. Otišli su u Anvil City, ostavili su me

na ovom žalu bez ičega.

— Ne shvaćam zašto su te ostavili. Baš čudno. Slušali su te do

posljednjeg trena.

Douglas H. Fulton nije odgovorio dječaku. Nije smatrao za

potrebno da objasni. A Jimmy, koji je imao intuicije, već je i sam

razabrao.

— Ostao si da me spasiš. Da, sada razumijem... Oni nisu htjeli

da se vrate na Closter, a ti... Nisi ti zao kako sam mislio! — uzviknu

odjednom Jimmy. — Oprosti mi...! Oprosti mi, kapetane...! Oprosti

mi...!

— Hajde, Jimmy, valja nam spavati. Sutra moramo mnogo

pješačiti.

Kapetan Fulton znao je da nema nikakva sutra za njih, a ako ga

ima, na nesreću, samo će odgoditi svršetak na koji su nesmiljeno

osuđeni.

Svjetlo novog dana nije probilo tamu sve dok jutro nije

dobrano odjutrilo.

Duum...! Buuum...!

U njihovu skrovištu snažno su odjekivali pucnji. Jimmy,

uplašen, pridiže se i glavom udari u veslačku klupu.

Nedaleko od onih grebena i stijena, gdje je i dalje sjala kobilica

Clostera, vidješe golemu američku krstaricu.

Na zapovjedničkom mostu nalazio se čovjek u krznenu

ogrtaču. Siđe on niza stepenice i reče:

— Hvala nebesima...! On je, moj sin, Jimmy!

*

Kad su u Bostonu čuli da je Closter naletio na grebene i

potonuo, nitko se nije začudio.

— Pa Fulton je prošao svoje! — uzviknuo je neki kapetan.

— Bio je tako škrt i okrutan prema svojim ljudima da se samo

tako mogao završiti njegov pothvat! — napomenuo drugi.

— Kapetan Alaska sasvim je propao. Vidite kako su se završili

njegovi snovi! — dometnu treći.

Ali svi što su tako govorili moradoše ušutjeti nakon mjesec-

dva. Jer, kako je obećao kapetan Fulton, vrativši se u Boston,

prolazio je u kočiji sa sjajnim konjima i sa slugama u livreji.

Sa sobom je vodio, dakako, malog Jimmyja Larrisona, koji je,

neumoran, iz kapetanovih usta slušao beskrajne priče i zgode što bi

ih stari pripovijedao dok su šetali gradskim ulicama i parkovima.

Pripovijedao je stari, i ujedno poučavao kako bi dječak, kad bude

vrijeme za to, postao najbolji među svim kapetanima što svojim

brodovima brazdaju debelo more.

5

UČITELJEVA TAJNA

U Italiji slavili, oružano nasilje odnijelo pobjedu nad golorukim

narodom etiopskim, trijumf u Albaniji bijaše očit, mišljahu

vlastodršci da već mogu dobiti svaki rat.

U jednom mjestancetu pokraj Lombardije, međuto, živio učitelj

koji je svojim učenicima u školi uvijek govorio da je rat najgori

razgovor koji može postojati među ljudima.

Ne treba ni spominjati kako su, u onim prilikama, u mjestancu

negodovali zbog riječi gospodina Marcella — tako se učitelj zvao i

kako ga, zbog njegova stava, mnogi nisu htjeli više ni pozdravljati.

Učitelj imao dva sina i jednu kćer.

Carlo, najstariji, momak od dvadeset i dvije godine, bijaše

vojnik; sudjelovao je u pohodu na Albaniju i bio odlikovan za ratne

zasluge.

Pietro, mlađi, bijaše pametan dječak od dvanaest godina,

tamnoput, visok, crnook; premda nestašan i ponešto prkosan, ipak je

bio uzoran učenik: prvi u svemu što se učilo.

Kćerkica Vera tek je navršila deset godina; imala je svijetlu

kosu i svijetle oči. Mašta bijaše ono čime se najviše isticala.

Pietro i Vera pohađali su istu školu — jedinu u tome mjestancu

— kojoj Marcello bijaše jedini učitelj.

Jednog dana, kad su mu se najmanje nadali, stiže Carlo. Imao

je na sebi naočitu odoru što je nose bersaglieri. Carla su odredili na

afričku frontu, pa je došao da se oprosti s roditeljima, premda im

ništa nije rekao: kazao je kako dolazi da bratu i sestri pokloni psića,

malog vučjaka.

Učitelj Marcello samo je šutio. Visok, visoka čela, velika i

ponešto savijena nosa, neprestano je gledao sina.

Carlo je ocu govorio o ratu, o pobjedama.

— Kako si brzo zaboravio sve što sam ti brižno i sa toliko

muke ulijevao u glavu, Carlo! Ne mislim na pobjedu i na poraz,

mislim na mir ili na rat.

Odjednom se uozbiljivši, Carlo će ocu:

— Mama ne smije znati, ali se sutra ukrcavam na brod, idem u

Afriku.

Otac uprije u nj pogled, uhvati ga za ruku, i dugo ga je tako

gledao, a zatim reče:

— I mislio sam da je tvoj posjet zapravo oproštaj. Bog te

čuvao, Carlo, iako Svevišnji ima na brizi toliko života što ih mora

čuvati.

*

Prolazili mjeseci.

Psić, Katan, porastao, prometnuo se u snažna vučjaka. Ušiljene

mu i naćuljene uške bijahu na divljenje svima; rep dug, u ravnini s

tijelom, njuška crna milina ga pogledati. Krasan pas, ali ujedno

takav da ulijeva strah.

No, Katan, krasni i strašni pas, bijaše zapravo kao kakvo dijete.

Igrao se s Pietrom i Verom, utrkivao se s njima, igrao se skrivača i

bio u drugim njihovim igrama vjeran drug.

I djeca i roditelji bijahu upravo oduševljeni plemenitom

životinjom.

Ali vijesti s bojišta, u početku pune vedrine i povišenog

raspoloženja kao u najbolja vremena, polako postajale hladnije i

naposljetku bile uznemirujuće. Od Carla stizala pisma, ali

neredovito, a po onome što sin nije kazivao, više negoli po onom što

je pisao, otac je pogađao kako mu je pri duši.

Učitelj sa svojom obitelji stanovao u kući što je straga imala

malen vrt. U vrtu što ga je Marcello brižno obrađivao bilo krumpira,

mahuna, jagoda. U ono je vrijeme vladala oskudica, hrane bilo malo,

i napuniti svakog dana lonac bijaše ozbiljan problem.

Marcello okopavao vrt motikom i postrance gledao djecu.

I ne uspravivši se, s motikom zabijenom u zemlju, sasvim

okrenu lice prema djeci te im reče:

— Dat ću psa Brenzovima.

Pietro i Vera samo se zgledaše. Lice im pokazivalo nešto

između zbunjenosti i straha.

Učitelj je dugo razmišljao o toj odluci; raspravljao je o tome sa

ženom, noću, dok su djeca spavala i nisu mogla čuti. Bilo je

neprilično, da se ne kaže ludo, hraniti psa gdje su jedva prehranjivali

djecu.

Žena učiteljeva dobro je to znala, ali je ipak rekla:

— Na kraju, pas je Carlov. Ne možemo ga samo tako dati a da

ne pitamo Carla. Ne čini li ti se tako, Marcello?

Isto je kazao i Pietro kad je čuo što je otac rekao.

— Ne možemo dati Katana, Carlov je! Obećali smo mu da

ćemo čuvati psa dok se on ne vrati. Zar si zaboravio, tata?

— Moraš shvatiti, Pietro. Smiješno je da hranim psa dok vas

dvoje gladujete. Ali vi shvaćate da je oskudica, a pas ne zna. Ako ne

dobije što mu treba, podivljat će, i onda, onda... morat ćemo ga

ubiti, Pietro.

Uporno, kako je već svojstveno djeci, Pietro tesao svoje:

— Ali pas nije naš, Carlov je!

Nikoga nije bilo kod kuće, osim učitelja, kad je došao seljak

Brenzo, vezao Katanu konop oko vrata te ga odveo.

Pietro je još plakao kad je Vera, vedra lica, ušla u sobu.

— Ne plači, Pietro. Znamo kamo je odveden Katan. Noćas, kad

tata i mama usnu, potražit ćemo ga. Katan nikad neće biti Brenzov.

— Kako to misliš? — upita brat.

— Evo kako. Noćas ćemo u Brenzov vrt, po Katana: dovest

ćemo ga kući.

— A tata? Što će tata na to? Bit će bijesan! Možda će nas

istući, ali ne mari, glavno da Katan bude opet kod nas. Carlo ga je

dao nama da ga čuvamo, i moramo ga čuvati.

Te noći, dok je učitelj čitao u blagovaonici, Pietro i Vera

motrili su kroz ključanicu: malo je stražario on, malo ona.

Vera, koja tada bijaše na straži, odjurila je u Pietrovu sobu kad

je otac prestao da čita.

— Dakle je došao čas, Vera! —.uskliknu Pietro. Usuđuješ li se

krenuti sa mnom?

Tiho su napustili kuću. Išli su držeći se za ruku i nisu govorili.

Krenuli su putom što mu se na jednoj i na drugoj strani uzdizahu

stare topole: debela stabla svojim velikim i gustim krošnjama

zaklanjala nebo, tako te noć bijaše još crnja.

Korak po korak, u strahu, stigoše naposljetku u blizinu velike i

čvrste kuće Brenzovih.

Još se nisu ni primakli kadli ih Katan nanjuši i poče lajati.

Pietro i Vera zadrhtaše od straha pomislivši da bi se mogao

probuditi tkogod od Brenzovih, i zato još izdaljeg, sa zaravni pred

kućom, dječak poče umirivati psa:

— Tiho, Katan! Šuti...!

Pas posluša, ali bijaše već prekasno.

S puškom u ruci Guido Brenzo iziđe iz svoje kućerine.

— Što tu laješ uprazno, glupavče! — ljutito će Brenzo. — Pa

vidiš da nema nikoga!

Muklo režući, Katan se baci prema seljaku, ali ga lanac zadrža

u skoku, i plemenita se životinja zavalja po tlu.

Nakon desetak minuta Pietro i Vera već su grlili Katana. Sav

trepereći od radosti, pas trljao glavu o dječje grudi i tiho škamutao,

kao onda dok bijaše još malo štene.

Jutro objutrilo puno događaja. Učitelj izišao u vrt da tu štogod

još uradi prije nego što krene u školu.

Katan iziđe preda nj, skačući i lajući.

— Carmela...! Carmela...! — razliježe se kućom snažni glas

učiteljev. Carmela...! Siđi da vidiš što su uradila tvoja djeca!

Učitelj Marcello bijaše ljut, veoma ljut. Nitko u kući nije

sumnjao u to da i otac voli psa. Dobro su znali da ga voli, pogotovu

što je to pas njegova sina Carla. Ali je učitelj, kao glava obitelji,

imao dužnost brinuti se za dobro sve svoje djece i nikad ne dopustiti

da djeca gladuju zbog psa.

Kad je ugledao domaćicu, Katan se sav propeo prema njoj. Ona

ga pomilova po glavi, bez riječi, i briznu u plač.

— Daj mi njegov ogrljak i uzicu!

— Što kaniš, Marcello? Djeca...

— Djeca da nisu pomolila nosa iz kuće dok ja ne kažem! Je li

jasno? Odvest ću psa daleko odavde. Ne želim da se ponovi ova

neposlušnost.

Pietro i Vera nisu se usuđivali sići i ponovno moliti oca da

ostavi Katana u kući. Gore na katu, nosa uprta u prozorsko staklo,

pratili su pogledom kako otac odlučno i brzo odvodi Katana.

Veri suze navrle iz očiju, a brat joj prstom prelazio po

jagodicama, da joj suze ne bi tekle niz lice.

— Nema koristi, Vera, uzalud je. Vidiš kako je otac odlučan...

Neće Katana u kući, i gotovo.

Prolazili dani, prošli mnogi tjedni, u kući učiteljevoj nije se

više govorilo o Katanu. Čak ni djeca, noću, kad bi razgovarala među

sobom, nisu spominjala Katana.

Jednog jutra, jednog od onih tmurnih i kišnih teških jutara, kad

učenici ne govore i ne šale se, nego u jednoličnu brujanju ponavljaju

zadaću učitelja posjeti Vittorio Brazzini, karabinjerski narednik.

Učitelj reče Pietru neka učenici ponavljaju zadaću, on pak iziđe

iz razreda da razgovara s Brazzinijem.

— Gospodine učitelju — uljudno će narednik, pokazujući

poštovanje glasom i pogledom — iako sam vam se isprva protivio,

kasnije sam vam davao za pravo, premda ne javno, jer ja to ne

smijem. Ovamo me dovodi žalostan slučaj... vrlo žalostan.

— Što je? upita učitelj, ponešto suho.

Narednik Brazzini izvuče omotnicu iz džepa; ne otvarajući je i

ne predavajući subesjedniku, reče:

— U ime njegova veličanstva žalosna mi je dužnost da vam

saopćim

— Ne dalje, molim vas! — prekine ga učitelj uz odlučnu

kretnju rukom.

Nastade šutnja. Zatim učitelj upita:

— Zna li još tkogod za tu vijest? Zna li tkogod od vaših ljudi

da mi je poginuo sin?

— Mogu vas, gospodine učitelju, uvjeriti da nitko ne zna.

Učitelj problijedje u licu, ali mu glas nije onemoćao pred

posjetiteljem.

— Onda nemojte nikome ništa reći. Ne želim da dozna moja

žena i djeca. Kasnije im možemo reći da je Carlo nestao, da je

zarobljen. Shvaćate me, naredniče Brazzini?

— Potpuno, gospodine.

— Onda, hvala... Morate mi oprostiti, valja mi natrag u razred.

Kad je opet ušao, učenici ustadoše, a učitelj, došavši do

katedre, pomilova Pietra po licu i reče:

— Hvala, Pietro.

— Gospodine učitelju, kako se zna da je zbroj

komplementarnih kutova jednak pravom kutu ako ih ne mjerimo? —

uporno će jedan između učenika koji je to pitao prije nego što je

učitelj izišao iz razreda.

Ne okrećući se prema učenicima — nije se mogao okrenuti jer

su mu suze tekle niz bore na mršavom licu učitelj mu odgovori:

— Odmah ćeš shvatiti, Vittorio. A najprije treba da slušaš, pa

ako ne razumiješ, objasnit ću iznova.

»Carlo, jadni moj Carlo, mrtav!« kazivao učitelj u sebi. »Gdje?

Kada su te ubili?« pitao se dok je učenicima objašnjavao

komplementarne kutove...

Nitko nije zapazio u kakvu se duševnom stanju nalazi učitelj.

Podozrivija negoli njen brat, Vera se ipak uznemirila videći gdje im

njezin otac i dalje okreće leđa kad su već svi učenici rekli da su

razumjeli tumačenje. Pogotovu kad je nastavio:

— Sad ću vam ovo objasniti uzimajući drugi primjer.

— Nije potrebno, gospodine učitelju. Ja bih iznio jedan primjer

reče jedan između učenika.

— I ja znam! I ja znam! — povikaše djeca.

— Mir! — zaprijeti učitelj promuklim glasom.

Djeca ušutješe. Učitelj nije morao vikati da bi djeca poslušala.

Te noći, kad bijahu sami, učitelj reče svojoj ženi:

— Jesi li opazila kako se Pietro i Vera više ne smiju kao prije?

Tihi su i neveseli.

Nije joj ništa rekao o žalosnoj vijesti što je stigla iz

ministarstva rata. Učitelj Marcello bijaše čovjek koji za sebe čuva

boli i jade i krije ih od drugih. Priznati bol i nevolju za nj je značilo

slabost, a podijeliti s drugima radost bilo mu je zadovoljstvo.

— Opazila sam, Marcello — reče žena. Možda su zamišljena

što Carlo ne piše već nekoliko tjedana.

Učitelj stisnu zube, i trebalo je da prođe koji trenutak dok je

odgovorio.

— Ne, ženo, nije to. Nego mislim da su tužna zato što nisu

zaboravila Katana. Mnogo su ga voljela. Ni sam ne znam... mislim

da sam bio previše krut kad sam im ga oduzeo. Nisam mislio na

posljedice, nisam mislio da će im biti tako teško bez njega.

— Nismo mogli hraniti psa dok nam djeca gladuju... Učinio si

kako si mislio da je najbolje... Ja ne bih imala hrabrosti, pogotovu

što nam je pas posljednja uspomena od Carla.

— Sada se kajem. I sve mislim da odem po Katana. Potreban je

djeci.

— Čemu to sada, Marcello? Zašto si se predomislio? Dovest

ćeš psa sada kad imamo sve manje hrane? A djeca su se umirila...

Učitelj je šutio, a onda odjednom, kao da su već dugo

raspravljali, uzviknu:

— Da, idem po njega! Još sutra idem po njega!

— Ali Marcello... poče se opirati žena. A hrana...

— Nije važno! Jednako ćemo gladovati četvero kao i petero.

Katan je potreban djeci. Žao mi je što sam im oduzeo psa, a Carlo

im ga darovao. Dovest ću ga natrag. I ne treba više na to trošiti

riječi.

*

Povratak Katana bijaše Pietru i Veri kao kraljevski dar.

Ni djeca ni majka nisu nikad posumnjali zašto je otac doveo

psa kući.

Učitelj je ljubomorno čuvao svoju tajnu.

I kad bi noću čitao ili radio u blagovaonici, a do nogu mu ležao

Katan, i kad bi vjerni pas od vremena do vremena podigao glavu da

ga pogleda, učitelj bi ostavljao knjigu ili pero, prignuo bi se psu i

drhtavom ga rukom milovao među uškama, dok bi suznih očiju

šaptao:

»Carlo... Carlo... Jesi li se sjetio nas u posljednjem času? Carlo,

dogodilo se ma što, Katan će uvijek ostati s nama.«

6

LOVAC LAVOVA

Godine 1890. Nairobi, glavni grad Kenije, jedan između

dragulja nekadašnjeg Britanskog carstva.

Okružen velikim plantažama kave, grad je već u ono vrijeme

bio jedan od najmodernijih na afričkom kontinentu.

Onamo su se stjecali i najbolji lovci zvijeri na svijetu. Ondje su

upriličavali veliki lov jedan za drugim — čuveni safari — čitave

ekspedicije sa stotinama nosača i s odredima askarija, što su služili

najistaknutije ličnosti svijeta.

Sudionike safarija ispraćala je glazba, žitelji ih pozdravljali i

klicali im, slaveći takav događaj kao pravi narodni blagdan.

U ono doba nije bilo kočija, lovci i njihove mušterije, i pratnja,

putovali jašući na mazgama.

U Nairobiju su profesionalni lovci imali svoje sastajalište: Bar

Stanley. Onamo su navraćali lovci koji nisu imali mušterija. Dolazili

onamo i lovci koji su se već povukli: ondje su razgovarali o

događajima u lovu, pripovijedale se priče i zgode o slavnim

ličnostima, pogotovu o lovcima što su išli u lov na slonove, o

lovcima kao što su Piet Jacobs, Scharz, Finaughty, Gifford i drugi.

Pripovijedali su i o Jacobu Macomberu.

Dok još nije navršio trideset godina, Macomber je nadmašio

velikog Finaughtyja, koji je u dva mjeseca ubio devedeset i dva

slona i tako sakupio više od pet tisuća livri bjelokosti.

Ali je to davno bilo. Sada, potaknuti možda zavišću jer ona je

zlo što ga poznaju profesionalci koliko i umjetnici neki lovci što su

posjećivali Bar Stanley dopuštahu sebi da potiho komentiraju neke

mane i slabosti velikog Macombera.

Zbog toga se promijenila ćud Jacoba Macombera, postao on

nepovjerljiv prema svakome, nedruževan, sasvim se zatvorio u se.

Pogođen u samoljublju, odlučio je prirediti lov za svoj račun, krenuti

u potragu za najvećim kljovama koje su ikad vidjeli u Nairobiju. A

zapravo to bijaše izlika da ode iz grada i da živi usamljeno.

Macomber, kao nekoć u mladosti, vratio se lovu na slonove,

iako je toliko godina, gotovo četvrt stoljeća, lovio samo lavove, i u

tome stekao glas strašna i nepogrešiva lovca.

Pratila ga šestorica nosača, koji su, u domorodačkoj strpljivosti

i vjernosti, išli za njim tihi i neumorni, kakav bijaše i Macomber

iako je prevalio šezdesetu.

Jacob Macomber uspio je da iz jednog stada slonova izdvoji

najljepši primjerak što ga je vidio u životu, i već ga je petnaest dana

progonio ne dajući mu da predahne.

Slon — izuzetan, kako rekosmo — bijaše visok preko tri metra,

a po tragovima što ih je ostavljao za sobom mogla mu se težina

računati na više od pet tona.

Macomber ga je pratio dalekozorom i samo se smješkao

gledajući kljove golemog surlaša.

»Zamijenit će one što ih je Finaughty objesio u Baru Stanley —

govoraše u sebi. — Treba da pokažem onoj družbi glupana da sam

sveudilj najbolji.«

Slon ga je doveo na obale jezera Victoria, i tu je potražio

zaklonište u visokom trščaku. Macomber, neumoljiv, slijedio ga

kroza splet raslinja, kroz guštaru što bijaše teško prohodna koliko i

opasna.

Njegov pomoćnik, koji je drhtao misleći na ono što bi se moglo

dogoditi, reče mu, uplašen i zabrinut:

— Bwana Macomber, zašto ne zapalite trščak?

— Što veliš? — priupita stari lovac, napol žmireći, pogleda

uprta u crnčevo lice.

— Velim, ako zapalimo trščak, slon mora izići.

— Ne izići, nego pobjeći, a i mi s njime — odgovori lovac,

smiješeći se, okrenu mu leđa i poče dublje zalaziti u guštik.

Dok se to zbivalo, lovčevu su kuću čuvala dvojica slugu: zvali

se oni Sam i Tony. Lovčeva kuća bijaše malena zidanica od sivog

kamena, a imala je vrt s bujnim raslinjem iz kojeg se izdizala

sikomora, velika istočnoafrička smokva: u debelom hladu toga

drveta lovac je običavao doručkovati. Odjednom sluge, zbunjene,

vidješe kako im u vrt ulazi čovjek odjeven u besprijekornu

saharianu; na glavi mu tropski šešir zvan salacot, kakav nose na

Filipinima. Došljak sa sobom vodi dječaka od dvanaestak godina.

— Dobro je, evo nas u kući slavnog Macombera — reče

došljak. — Eto, tu ti živi djed, momče. Što veliš? Kako ti se čini, a?

Dječak, navikao da se kreće među ljudima i spretan na riječi,

odgovori:

— Čini mi se nešto da moj djed zaslužuje veću i ljepšu kuću.

Zar nije najbolji lovac u Africi? Pa moj djed vodi u lov knezove i

radže!

— Hja, slava ne ide uvijek uporedo s novcem i s osobnim

ukusom, Alberte. Može tvoj djed biti velika ličnost, a ipak živjeti

skromno. Ne mora jedno s drugim biti povezano.

Malom Albertu Macomberu bijaše na muku što ne zatječe

djeda u Nairobiju i što ga mora čekati, a ne zna kada će se djed

vratiti u grad. Tolike je godine slušao kako otac pripovijeda o

pustolovinama starog Macombera, pa je unuk gorio od želje da već

upozna djeda i da s njime razgovara. Jer mali Albert, koji se rodio i

živio u Capetownu, još nikad nije vidio svoga djeda.

Sullivan i mladi Albert, pošto su se smjestili, odlučiše upoznati

Nairobi, grad o kojem su toliko slušali u Capetownu.

Pošto su posjetili zvjerinjak, Albert, koji nije mogao misli

odvojiti od djeda, predloži svome pratitelju, koji je cijelo popodne

samo šutio i razmišljao:

— Gospodine Sullivan, što mislite da posjetimo Bar Stanley?

Otac mi je često govorio da se ondje sastaju profesionalni lovci što

žive u Nairobiju.

— Zašto bi htio da idemo tamo?

Albert se na to pitanje smješkao, obrazi mu se malko

zarumenjeli kad je odgovorio:

— Nitko ne zna da sam unuk slavnog Macombera, pa bih rado

čuo što pripovijedaju o njemu. Zar ne bi bilo zgodno?

— Dobro. Idemo u Bar Stanley! Ali pusti mene da govorim.

Lijepo ćemo se zabaviti, Alberte. I pamti: čuo što čuo, ti šuti. Jesi li

razumio?

— U redu, gospodine Sullivan.

Kad su ušli u bar, Albert Macomber prvo vidje golemu

prepariranu glavu jednog abesinskog lava, crne grive, a pod njom se

ukrštavale dvije slonovske kljove od gotovo trista livri svaka, dar

legendarnog Finaughtyja.

Vodeći malog Alberta, Sullivan dođe do točionice i zatraži pivo

za sebe i voćni sok za dječaka.

Konobar, čovjek srednje dobi, koji je znao što je red, nije ništa

pitao. Poslužio je goste i čekao pitanje koje će, bez sumnje, doći

pošto gosti utaže žed.

Pošto je otpio gutljaj piva, Sullivan upita:

— Bi li se mogao naći slobodan koji profesionalni lovac da

vodi jedan safari?

— Ovisi o vrsti lova što ga želite, gospodine — razborito

odgovori konobar.

— U Capetownu, odakle dolazim, rekoše mi da ima mnogo

dobrih lovaca u koje se mogu pouzdati, ali da je možda najbolji stari

Macomber.

Čuvši to ime, netko se diskretno nakašlja za Sullivanovim

leđima.

— Jacob Macomber! — ponovi konobar to ime gotovo

svečano. — Velik lovac, nema sumnje! Ali sada nije u Nairobiju.

Mogu vam navesti druge koji su isto tako dobri.

Za Albertovim leđima netko reče:

— I bolji!

Mali Macomber pocrvenje kao makov cvijet. Nije mogao

naprosto vjerovati u ono što je upravo čuo.

Ted Sullivan, neraspoložen, uzviknu tako da su i drugi mogli

čuti:

— Meni su kazali da je Macomber najbolji, a to i vjerujem, jer

mu je slava već legendarna u svoj Africi.

— Ima ih koji žive od slave — opet će onaj isti glas.

Ne mogavši se više svladati, Albert se odvoji od Sullivana te

ode do naslonjača u kojem je sjedio lovac koji je ono rekao.

Mali Macomber stade pred lovcem i ljutito reče:

— Da je ovdje veliki Macomber, ne biste govorili tako. Jacob

Macomber najbolji je lovac u Africi. Jedini koji je nadmašio velikog

Finaughtyja! Zar još ne znate, gospodine?

— Odonda je prošlo mnogo vremena, mali. Osim toga, nije mi

običaj raspravljati s djecom. A ni ovo nije mjesto za tebe.

Albert koji je izgubio živce zbog ironičnog podsmjeha lovčeva,

uzvrati:

— Vi niste drugo nego kukavica! Zadrhtali biste kad bi se pred

vama pojavio Jacob Macomber!

— Ne znam tko si, mali, ali mi se ne sviđa tvoja drskost. Da si

stariji, pljusnuo bih te, ali si dijete, pa ne mogu.

Ted Sullivan trgnuo se kad je čuo one riječi, i učas se nađe

pokraj Alberta i pred lovcem.

— Vi ste jadnik! Velim pred svima, pa ako želite možemo ovo

riješiti vi i ja nasamu, bilo gdje i u svako doba.

— Izazivate me? — dočeka lovac.

— Dosta, O'Connore! — na to će drugi. — Jacob Macomber

nije kriv što si ti čitav mjesec bez posla. Ispravi i povuci što si rekao,

ili te ubuduće nećemo primati u klub.

— Dobro, povlačim što sam rekao — odgovori William

O'Connor. — Nešto sam zle volje, a nisam htio uvrijediti starog

Macombera. Je li u redu?

Albert ne reče ništa, ali je i dalje čvrsto gledao u lovca.

— Čvrst je u tebe značaj, momče. Kako se zoveš?

— Ja sam Albert Macomber — odgovori dječak, okrenu se te

iziđe iz bara.

Kad su ostali sami, William O'Connor reče:

— Žao mi je. Tko bi mislio da je taj momčić rođak našeg

velikog mjesnog junaka.

Albert Macomber pričekao je dok bude sam, kad su se povukli

na počinak, da se noću isplače. Morao je tako, jer prvo pravilo što

mu ga je otac utuvio u glavu, kazivaše da muškarci nikad ne plaču.

Dječak je usnuo uvijen u oblak gorčine i nepovjerenja.

Sva sreća, to je duševno stanje kratko potrajalo. Ujutro dječaka

probudiše glasovi i koraci slugu što su se ustrčali.

— Bwana Macomber! Došao je Bwana Macomber! — vikao

Tony, drmajući Sama da ustane.

*

Otrčaše poslije njih dvojica u vrt, ali ih je dječak pretekao.

Gospodar što je stigao namršti čelo kad ugleda Alberta. Zastao

je na vrtnim vratima. Za njim zastadoše nosači što su na ramenima

nosili dvije goleme slonove kljove.

Dječak se koji trenutak skanjivao, ali odmah zatim potrča

prema lovcu, vičući:

— Djede! Djede... ! Ja sam, Albert!

— Albert...! — uzviknu stari Macomber, začuđen.

Lovac se prignu, raširi ruke i dočeka dječaka u zagrljaj.

— Alberte dragi... sinko moj...! Zašto mi nisi ništa javio?

Koliko me dana čekaš ovdje?

— Samo dva dana, djede.

Jacob Macomber ushićen gledao unuka.

— A Robert, je li dobro?

— Jest, dobro je, vrlo dobro...

Zatim, brzo svrnuvši razgovor na drugo, Albert pokaza na

nosače:

— Djede, jesi li ti ulovio te kljove?

— Kljove nisam, ali jesam slona koji ih je nosio.

I nasmija se Jacob Macomber. Radost mu sjala u očima, bijaše

sretan kako već odavna nije bio.

— Dok se ti odjeneš, ja ću se okupati, pa ćemo zajedno u Bar

Stanley. Ove će kljove resiti ondje zidove: zamijenit će one što ih je

objesio veliki Finaughty i što mi se već četrnaest godina rugaju

odande kao da mi kazuju: »Ako si tako dobar lovac kao što veliš da

jesi, hajde pribavi bolje od ovih!«

Mali je Albert malko problijedio; okrećući lice reče:

— Neću, djede, u Bar Stanley.

Ali Jacob Macomber, kao da dječak nije ništa rekao, potapša ga

po ramenu i požuri:

— Hajdemo! Što čekaš? U Nairobiju će dugo govoriti o ovim

kljovama i o starom Macomberu.

Prolaženje gradom bijaše malom Albertu Macomberu

pobjedničko slavlje.

Slonove kljove, teške više od trista i pedeset livri svaka, bile su,

nema sumnje, izvanredne: nešto zaista izuzetno. Svaki bi ih drugi

lovac prodao na tržištu u gradu, ali stari Macomber, komu nikad ne

bijaše do novca, radije je njima želio ukrasiti zid u klubu u koji je

zalazio tolike godine.

Jacob Macomber uđe u bar vodeći unuka za ruku, i pozdravi

sve prisutne više kretnjama negoli riječima. Učiniše tako i nosači, a

kad nazočni vidješe kljove, prođe onim prostorijama mrmor

divljenja.

— Dobro, prijatelji, tražim časno mjesto ovim kljovama —

reče Macomber. — Dva sam tjedna progonio slona koji ih je imao.

Zaslužuju li ili ne zaslužuju da dođu pod ovu lavlju glavu?

— Dakako da zaslužuju, Macombere — odgovori jedan

između njegovih prijatelja.

— Dobijesa... zacijelo teže trista livri.

— Trista i pedeset točno — reče Macomber.

Za njegovim leđima O'Connor, grizući usne od zavisti,

progunđa:

— To bismo morali provjeriti!

Jacob Macomber ne uzvrati na izazov, nego se obrati konobaru

i viknu:

— Jednu rundu za sve, Johne! Stari Macomber časti!

Videći kakvo su divljenje pobudile one kljove, mali Albert

osjeti ponos zbog svog djeda — bijaše ponosan na nj kao što je bio i

prije nego što je krenuo na put.

U taj čas uđe u bar Hindus u sjajnoj odjeći od svile.

— Gospodin Jacob Macomber? — upita Hindus.

— Ja sam — javi se stari lovac. — Želite li razgovarati sa

mnom?

— Gospodine, moj gospodar, radža od Banthuna, htio bi vam

povjeriti da vodite poseban safari. Moj gospodar ima mnoge

uzvanike i htio bi da im ukaže čast kakvu zaslužuju.

— Žao mi je, gospodine, ali sada ne mogu preuzeti nikakav

safari — odgovori Macomber. — Svaki između mojih drugova bit

će vam koristan koliko i ja.

— Oprostite, gospodine Macomber, ali moj gospodar, radža od

Banthuna, želi da vi vodite safari.

— Izručite moje izraze poštovanja radži od Bathuna i recite mu

da mi je zaista žao, ali ne mogu prihvatiti.

O'Connor, nalakćen na tezgu za kojom se toči, bijesan i

uvrijeđen što nije tražen on ili koji drugi lovac nego baš Macomber,

uzviknu kad je Macomber odbio ponuđenu mu čast:

— Eto što može slava! Zar mi ostali ne vrijedimo? Ta svaki od

nas valja više negoli stari Macomber.

Ne mareći za ono što je rekao O'Connor, Jacob Macomber,

obraćajući se svima, reče:

— U zdravlju, prijatelji! Nadam se da neću dočekati dan u koji

ćete donijeti veće kljove.

Jacob Macomber i njegov unuk već su došli do vrata kadli

O'Connor povika za starim lovcem:

— Izabiru te zbog stare slave a ne zbog vrijednosti! Ove kljove

neće ništa na tome promijeniti. Gotov si, Macombere!

Zbunjen, Albert nije znao što da kaže ni što da misli. Dječak je

stiskao djedovu ruku, a djed mu mirno, iskreno zadovoljan, reče:

— Vidjet ćeš da tvoj otac nije pretjerivao kada ti je govorio o

meni. Od tvog djeda nema u Nairobiju slavnijeg lovca. Star sam,

istina je, ali me sveudilj traže i radije hoće mene nego druge. Ali ne

mislim ići u taj lov.

— Zašto, djede?

— Nek idu dođavola! Želim ostati s tobom, Alberte.

— A ako te radža opet zamoli?

— Ako budu uporni, a bit će, reći ću im neka se pogode s

O'Connorom.

Mali Albert stade pred djeda i viknu:

— Nemoj, djede, preporučiti O'Connora! Nije ti prijatelj!

— Jasno da nije, sinko, kao ni drugi.

Albertu dođe da zaplače. Zato okrenu glavu, da mu djed ne vidi

lice, i protisnu:

— O'Connor kaže da si gotov!

Stari lovac uhvati palcem i kažiprstom Albertov obraz, okrenu

mu glavu i zapovjedi:

— Gledaj me u lice kad govoriš sa mnom!

Bilo je ljutitosti u glasu starog Macombera.

Albert je odjednom shvatio strašnu tragediju koju je

proživljavao stari Macomber.

— Što si mi ono maloprije rekao? — upita Macomber.

— Rekoh da mi je antipatičan taj O'Connor.

— A zašto plačeš? Muškarci ne plaču! — vikao Macomber,

sve uzrujaniji.

U taj čas dođe Sam i svojim dolaskom izvuče Alberta iz

neprilike u koju je zapao.

— Bwana Macomber, jedan gospodin želi razgovarati s vama.

Veli da je veoma hitno — javi sluga, kad se lovac okrenuo k njemu.

— Nastavit ćemo razgovor, Alberte — reče Macomber

izlazeći.

Sluga Sam i Albert Macomber ostadoše sami.

— Strašno je, Same! Otac mi je mnogo pripovijedao o lovcima

i uvijek mi govorio kako su vid i sluh lovcu bolje oružje negoli

puška koju nosi u rukama.

— Dobro ti je rekao, Alberte. Tvoj je djed izgubio sluh, ali

nikome o tom ništa ne veli.

— Što ćemo onda, Same?

— Ne misli na to, Alberte. Ali nastoj da se Bwana Macomber

nikad više ne vraća u savanu. Svaki put kad se susretne s kojom

zvijeri, izlaže život pogibli. Shvaćaš li?

Onaj posjetitelj što je s Macomberom razgovarao u drugoj sobi

bijaše osobni tajnik Sir Alexandra Yordana, guvernera one kolonije.

Govorio on Macomberu:

— Ne možemo ništa odbiti radži od Banthuna. On u Indiji ima

utjecaj na milijune podanika, i njegovo je prijateljstvo dragocjeno

kruni. Shvaćate li, Macomber? I zato vas Sir Alexander moli da

prihvatite i da vodite taj safari.

Jacob Macomber vidje da se uhvatio u vlastitu zamku. Kad je

trebalo nije htio priznati da je gluh — da ne bi izgubio povlašteni

položaj što ga je uživao. Oklijevao je i neprestano odgađao da prizna

sve dok nije dobrano oglušio, utonuo u svijet tišine. Za nj nije bilo

praska pušaka ni rike zvijeri; njemu vjetar nije više hujao niti je

hučala voda bujica.

*

Nakon petnaest dana šaroliko mnoštvo, gotovo sve

domorodačko pučanstvo Nairobija, sabralo se da isprati najvažniji

safari koji se dotad poduzeo.

Više od dvjesto nosača, sa svežnjevima na glavi, čekalo je

zapovijed za polazak, dok je Hindus grbonja puhao u golem lovački

rog.

Jacob Macomber upravo je podizao ruku da dade zapovijed,

kadli se između nosača probi mali Albert, gurajući se naprijed.

Stari lovac podiže jednu obrvu i počeka da dječak dođe do

njega, a kad je mali došao, on ga oštro upita:

— Što tražiš ovdje? Oprostili smo se kod kuće, i zabranio sam

ti da dođeš ovamo.

Nato će mali Albert Macomber, sve pazeći da ga drugi ne čuju:

— Znam tvoju tajnu, djede. Ako mi ne dopustiš da idem s

tobom, viknut ću je svima. Ići ću s tobom kamo god ti išao, i bit ću

tvoje uho. Ja ću ti reći kreće li se lav s tvoje lijeve ili desne.

Stari Macomber nije ništa promijenio u držanju, ali mu zasjaše

oči, orošene suzama.

— Popni se ovamo k meni — reče djed unuku. — Ići ćeš kamo

ja idem i bit ćeš moje uho. Sada se ne bojim, Alberte. Kad smo se

doma pozdravljali, mislio sam da te vidim posljednji put. Hajde

uzjaši. Samo od jednog Macombera mogu prihvatiti tu pomoć.

I kad je Albert uzjahao životinji na sapi, i kad su najposlije

krenuli, djed će unuku:

— Zagrli me, Alberte! Zagrli me, sinko... tako, vrlo dobro...

tako!

Copyright

© Dubravko Deletis

Sva prava pridržana.

e-izdanje pripremio:

Dubravko Deletis

e-mail: barbajozo@josiptabakknjige.org website: www.josiptabakknjige.org

15/12/2012