FILOZOFIJA ZNANOSTI

1

ZNANOST-------------------------------Čovjek objektivni svijet obuhvaća prije svega kroz ISKUSTVO → nulti stupanj naše spoznaje jest imati činjenice. Iskustvo je na svim razinama bilo bilo ono koje je sistematiziralo pojave u stvarnosti, čime je nastao sustavni odnos prema stvarnosti. A kada pokušavamo objasniti činjenice objektivnog svijeta počinje znanost. U vezi sa svakodnevnim pojavama formirao se JEZIK – spontano i nesvjesno grupiranjem sličnih pojava/pojmova. Jezik je u svojoj početnoj fazi sličan svakodnevnom govoru, ali s vremenom običan govor ne može izraziti sve pojave te se namjerno i sustavno formira znanstveni jezik i njegova terminologija. Prvi znanstveni jezik je jezik brojeva u pitagorejaca. U slijedećoj fazi (srednji vijek) pojavljuje se alkemijski jezik simbola, koji prethodi znanstvenom, kemijskom jeziku simbola; taj je jezik kvantitativan. Matematika postaje jedna vrsta simboličkog jezika. Ta se oznaka matematičkog jezika kao znanstvenog jezika posebno istiće od 16.st., a Galileo prvi uvodi kvantitativan način izražavanja u opisu prirode – fizika.

_____________________________________________PREDMET ZNANOSTI (objectum materiale)

ARISTOTEL pristupa znanosti više empirijski, a kriteriji za razlikovanje oblika znanja su: svrha, predmet i vrsta istraživanja. Na osnovi predmetnih razlika znanosti razvrstava na:

I. PRAKTIČNA ZNANOST – smjera na djelovanje etika (o životu pojedinca), politika (o životu u državi), ekonomija (o životu u kući)

II. POETIČNA ZNANOST – smjera na proizvođenje poetika, gramatika, retorika

III. TEORIJSKA ZNANOST smjera na zrenje, i ima tri objekta:1. biće kao biće - biće naprosto =» METAFIZIKA, prva filozofija

(ukoliko govori o biću naprosto – ontologija, ukoliko govori o Bogu – teologika)2. prirodno biće =» FIZIKA, druga filozofija ili naravoslovlje3. biće koje nije ni prirodno, a ni biće naprosto =» MATEMATIKA, znanost o formama

+ ANALITIKA (pod logikom se podrazumijevala nauka o spoznaji, zakonima mišljenja, istinitosti.)

FRANCIS BACON (1561-1626)Cilj znanosti se nalazi u praktičnoj koristi znanosti, i to koristi za čitav ljudski rod; ta korist se sastoji u vlasti čovjeka nad prirodom, te je postavio izričit zahtjev da se prirodom ovlada otkrivanjem uzroka.

I. ZNANSTVO BOŽANSKE OBJAVEII. ZNANSTVO POMOĆU OSJETILA – vrši klasifikaciju universalis doctrina humana oslanjajući se na

kriterij subjektivnih i objektivnih ljudskih sposobnosti:OBJEKTIVNI KRITERIJ

temelji se na OBJEKTU spoznaje,i pri tome razlikuje NAUK (doctrina) od ZNANOSTI (scientia)

SUBJEKTIVNI KRITERIJ intelektualne sposobnosti

POVIJESTkoja poćiva na PAMĆENJU

POVIJEST PRIRODE GRAĐANSKA POVIJEST POLITIČKA POVIJEST

POEZIJUkoja počiva na MAŠTI

PRIPOVJEDALAČKA DRAMATIČKA PARABOLIČKA

ZNANOST

koja poćiva na RAZUMU

TEOLOGIJA(znanost o

Bogu)

FILOZOFIJA(mudroslovlje)

Prva filozofija, bogoslovlje ili filozofija o božanstvu

Philosophia naturalis(filozofija prirode)

Nauka o čovjeku

Misaona Djelatna

Physica speciali

Physica generalis

Mehanika

Magija ili alkemija

2

s

PODJELA ZNANOSTI DANASI. PREMA KRITERIJU SVEOBUHVATNOSTI

i. OPĆE ILI UNIVERZALNE ZNANOSTI koje imaju neograničeno područje svog istraživanja (FILOZOFIJA I TEOLOGIJA)

ii. PARTIKULARNE ZNANOSTI koje imaju ograničen predmet istraživanjaa) SADRŽAJNE ILI REALNE koje imaju za predmet konkretan sadržaj (npr. čovjek)b) FORMALNE ILI MATEMATIČKE kojih predmet nije neki sadržaj nego forma (npr.

matematika, logika...)II. PREMA (NE)ISKUSTVENOSTI PREDMETA – neke znanosti idu izvan granica iskustva, a neke ne

i. ISKUSTVENE ILI EMPIRIJSKE ZNANOSTI koje se oslanjaju na neko određeno područje iskustva (ukoliko koriste matematiku onda su to egzaktne znanosti, npr. fizika)

ii. SPEKULATIVNE ZNANOSTI koje sežu izvan iskustva (teologija, matematika, filozofija...) i dokazuju se razumski

III. PREMA SVRSI - PREVLADAVA U DANAŠNJEM POGLEDU NA ZNANOSTi. TEORIJSKE ZNANOSTI – ograničene su na spoznaju onoga što postoji neovisno o našem

mišljenju (kozmološke teorije se ne mogu dokazati empirijski)ii. NORMATIVNE ILI PRAKTIČNE ZNANOSTI – predstavljaju norme za ponašanje (etika,

politika...)iii. PRIMJENJENE ZNANOSTI – koriste znanstvene rezultate u tehnici i tehnologiji; no one

same nisu znanost, one koriste rezultate fundamentalnih znanosti.

_________________________________

Filozofska tradicija razlikuje mnijenje (grč. δόξα; lat. opinio), kao nedovoljo utemeljeno i nekritičko prihvaćanje nekog mišljenja, od znanja koje predstavlja istinitu i sigurnu spoznaju1.Znanost je sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda istraživanja.2 Znanje svoje uporište traži izvan onoga što neposredno tvrdi zahtjevajući opravdanje, dokaz, obrazloženje... i ne oslanja se na puko vjerovanje. Ona svoje uporište traži pitajući zašto, na što sama ne može odgovoriti (ne u okviru znanosti). Upravo stoga je moguća filozofija znanosti, koja bi znanosti mogla dati usmjerenje mogućeg utemeljenja. I u tom smislu filozofija znanosti je filozofsko promišljanje same znanosti (znanost kao sustav, cjelina, znanost naprosto). Da bi to postogla zahtjeva se određena distanca od same znanosti, kako bi se zadovoljio zahtjev objektivnosti, no također mora biti i upućena u to što se u znanosti događa.

U povijesti filozofije isprepliće se nekoliko pristupa tom uporištu, dva su najbitnija:EMPIRIZAM RACIONALIZAM

smatra za uporište znanosti i izvor znanja iskustvo, do kojeg dolazimo uporabom osjetila

znanost počiva na neosjetilnoj spoznaji unaprijed prisutnih ideja; smatraju da je um sposoban sam doći do spoznaje, bez doprinosa osjetila

Postoje dva pristupa što filozofija znanosti ima za predmet:1. REZULTAT ZNANOSTI koji je skup uređenih znanja koja su lingvistički iskazana. Iz tog se

istraživanja isključuje osoba, ali i geneza dolaska do rezultata. Takva analiza znanstvenih iskaza nazivala se LOGIKA ZNANOSTI ili TEORIJA ZNANOSTI. To je filozofija Rudolfa Carnapa koja želi uspostaviti normu, u smislu da odredi što jest znanstveno a što nije unutar same znanosti (NORMATIVNA FILOZOFIJA ZNANOSTI).

1 Znanje je opravdano istinito djelovanje.2 Enciklopedija Leksikografskog zavoda

3

nakon kritike logičkog pozitivizma vidjelo se da se filozofija znanosti ne može tako ograničiti

2. SAMA AKTIVNOST koja dovodi do znanstvenih rezultata, odn. proces, koji uključuje i same znanstvenike. Tu postoji više faktora:a) individualne sposobnosti znanstvenika i njihov utjecaj na znanstveni rad

→ psihološke karakteristike osobe =» Psihologija znanosti(Campbellova studija 1977.), povezana sa kognitivno-teorijskim pitanjima, te ispituje percepciju, mišljenje i učenje. Locke i Hume vežu teoriju spoznaje uz psihologiju.

b) znati socijalnu sredinu ili stanje društva =» Sociologija znanosti – istražuje utjecaj znanosti na društvo i društva na znanost. Osnovno pitanje jest: po čemu se znanstvena zajednica razlikuje od drugih ljudskih zajednica? = Merton daje četiri norme:

univerzalizam (nije lokalizirana) komunalnost (rezultati su zajednički svima) nesebičnost organizirani skepticizam (svaki znanstvenik je pozvan na sumnju)

Ovjde još ubrajamo i ekonomiju znanosti (koja naglašava vezu između znanostvenog istraživanja i gospodarskog društva, te razikuje tehnologiju i inovaciju), politologiju znanosti...

c) pitanja sredstava i postupaka koji se u znanosti koriste =» Metodologija znanosti

Kao takva, znanost ima svojih problema, vezanih prije svega uz svoju metodu, uz svoj predmet, uz svoje ciljeve, itd. Te poteškoće u vezi sa znanošću rješava područje koje se tradicionalno naziva filozofija znanosti. Budući da među znanostima ne postoji neka koja bi bila naprosto znanost, nego je uvijek riječ o partikularnim znanostima (temeljne su fizika, kemija i biologija), postoji cijeli niz područja (kao što su metodologija znanosti, povijest znanosti, sociologija znanosti, filozofija znanosti) koja odgovaraju na ta najopćenitija pitanja o znanosti. To su sljedeća pitanja:

Što je znanost?, Koja je znanstvena metoda?, Je li problem indukcije rješiv?, Kakva je narav prirodnih zakona?, Što je znanstveno objašnjenje?, Što je znanstvena potvrdljivost?, Kako se znanost razvija?, Što je znanstveni realizam?, Kakav je utjecaj znanosti na društvo?, Koje su moralne implikacije znastvenih postupaka, otkrića i njihove primjene? i sl.

___________________________________________________________POVIJEST ZNANOSTIs obzirom na povijesni fenomen moguća su dva pristupa povijesti znanosti:

1) INTERNALISTIČKI PRISTUP Smatra da je znanost u osnovi jedna i da je u svim vremenima jednaka. Ono što se ne uklapa u određene spoznaje nije znanost (primjerice: geocentrični sustav nije znanost jer je netočan). Prema ovom pristupu znanost nije vremenski proces već ima neku svoju unutarnju logiku i dinamiku.

2) EKSTERNALISTIČKI PRISTUP Smatra da je znanost fenomen koji ima svoju unutarnju logiku, na koju utječu partikularne znanosti kao i vrijeme – u kontekstu mogućnosti tumačenja znanstvenom hermeneutikom.

Pokušaj pomirenja ova dva pristupa ponudio je Thomas Kuhn (Struktura znanstvenih revolucija, 1962.), uvažavajući logiku oba pristupa te zaključujući da se znanost razvija i pod utjecajem vanjskih faktora, prolazi kroz evolucije i revolucije. Znanost napreduje ali se stare spoznaje ne odbacuju kao neznanstvene samo stoga što su se pokazale netočnima.

Karl Popper smatra da je znanost poput kakvog organizma po modelu biološke teorije evolucije – organizam sa svojom okolinom; te kao što prirodna selekcija odabire najbolje organizme, tako i znanost izabire najbolje teorije.___________________________________

4

Kako je nastala filozofija znanosti kao disciplina?Filozofija znanosti se kao disciplina javlja s Bečkim krugom. Filozofija jezika predstavljala je polazište za teoriju znanja i teoriju znanosti. Bečki krug za polazište je uzeo Wittgensteinovu filozofiju jezika.

Kant je prvi filozof koji ima dovršenu prirodnu novovjekovnu znanost (od Newtona preuzima čitavu prirodnu filozofiju i na temelju nje raspravlja o pitanjima prostora i vremena, te na temelju nje gradi svoju teoriju spoznaje), ali on još nije u pravom smislu filozof znanosti.Tek sredinom 19.st. William Whewell piše „Povijest induktivnih znanosti“, 1837. i „Filozofiju induktivnih znanosti utemeljenih na njihovoj povijesti“, 1840. – što su prva cjelovita djela posvećena filozofiji znanosti. Poslije slijede Mach, Hertz, Poincare...

19.st. predstavlja i vrhunac klasične znanosti:DETERMINIZAM - znanstveni i filozofski nauk koji izriče nužnu uvjetovanost svih pojava prema načelu uzročnosti. Isključuje se svaka mogućnost slobodnog djelovanja. (Fizički determinizam (zvan i znanstveni ili eksperimentalni), prema kojem su prirodne pojave meñusobno povezane nužnim odnosima uzroka i učinka. Epistemološkideterminizam je shvaćanje da se sve odvija prema apsolutnim zakonima, koji su spoznatljivi u svojoj univerzalnoj nužnosti i predočivi matematičkim modelima. Determinizam isključuje svaki kaos i slobodno djelovanje.)

SCIJENTIZAM - pojam je ušao u uporabu u Francuskoj koncem 19. i početkom 20. stoljeća, a označuje intelektualno ponašanje onih koji drže da je eksperimentalna znanost sposobna osigurati čovjeku potpuno znanje, riješiti sve probleme, zadovoljavajući sve pa i duhovne potrebe. Scijentizam, kao filozofski pogled proizašao iz pozitivizma, odbacuje metafiziku. (U novije vrijeme uglavnom nestaje, a njegovo mjesto zauzima "kritički racionalizam".)To znanost na početku 20.st. ukida, ali već su se pojavile filozofske posljedice tih tvrdnji = počelo se stavljati u pitanje same tvrdnje znanosti.

5

PITAGOREJCI----------------------------------Kod Grka se pojavljuje jedan novi sustav mišljenja i novi pristup matematici (od egipatske ili babilonske) – oni koriste dekadski sustav brojeva, na osnovi prstiju ruke. Utjecajem religijskog svjetonazora pitagorejci su pridodali metafizičko značenje brojevima. Dovevši u odnos brojeve sa stvarnim svijetom došlo je do pojavljivanja matematike.

1 pridružena je točka2 pridružena je crta3 pridružena je ploha4 pridruženo je tijelo

Zajedeno daju broj 10, što je i mjera dekadskog sustava, te označava cjelinu svemira, a odgovara mu geometrijski oblik kugle=»TETRAKTYS

Eksperimentirajući s glazbom dodatni je potvrđena veza broja i stvarnosti, odn. određenih omjera kojima se iskazuje sklad. Glazbeno otkriće dodatno je utvrdilo Pitagorino shvaćanje o harmoniji svijeta koju stvaraju brojevi. Postanak i struktura svijeta svedeni su na brojeve. Pitagorejci su brojeve zamišljali supstancijalo, a prikazivali ih figurama (trijangulari, kvadratični, pentagonalni...).

Ono što danas zovemo racionalnim brojevima označavali su starim Grcima da se nešto može staviti u neki odnos = SUMJERLJIVOST.Pitagorina škola zapala je u krizu otkrićem iracionalnih brojeva = NESUMJERLJIVOST.Uočimo da je nesumjerljivost mogao dokazati samo teorijski um koji gleda savršene forme ili ideje. Dvije materijalne dužine možemo usporediti samo približno, tj. do neke mjere točnosti, pa svaka dužina kraća od te mjere točnosti praktički postaje zajedničkom mjerom tih dužina samom činjenicom da do nje ne dopire točnost praktičkog mjerenja. Nesumjerljivost stranice kvadrata i njegove dijagonale dokazuje se time što se teorijsko ”mjerenje” sve manjih kvadrata ponavlja stalno na isti način, pa se zahvaljujući tome nikad ne završava. 3

Kod pitagorejaca matematika je jedino i sigurno sredstvo spoznaje i ona je primjenjiva na prirodu. Pri uspoređivanju stranice kvadrata i njegove dijagonale dolazimo i do pojma beskonačnosti.4

-----------------------------------------Paralelno s pitagorejcima postojala je i ELEJSKA ŠKOLA koja smatra da je matematika neprimjenjiva na prirodu. Bitak je jedan i nepromjenjiv, nema gibanja – stoga se gibanje, prostor i vrijeme ne može matematički obrazložiti → Zenonovi paradoksi (Ahil i kornjača, paradoks strelice) =» problem jest vremenski interval – točka u vremenu je izjednačena s točkom u prostoru. 5

_______________________________________Prema tradiciji … natpis iznad vrata Platonove Akademije kaže: ”Neka ne uđe nitko tko ne poznaje geometriju”. Platon u Timeju daje kozmološku sliku svijeta, gdje razlikujući 5 elemenata prirode povezuje s geometrijskim tijelima:

tetraedar (sve 4 stranice su trokuti) – vatra kocka (6 ploha) - zemlja oktaedar (8 ploha) - zrak iksoedar (20 ploha) - voda dedokaedar (izgleda kao lopta na koju su zalijepljeni petokuti) – eter6 (dok su svi

elementi sublunarni, eter je supralunaran; tako ostaje sev do 19.st. kada ga se traži kroz eksperimente, ali ga ne mogu naći)

3 Nikakav omjer između cijelih brojeva ne može biti temelj za konstrukciju [jednakostraničnog] pravokutnog trokuta. (W. K. C. Guthrie 1962.)4 a glavna odlika kontinuuma jest nebrojivost5 protežnost- (lat. extensio), temeljno svojstvo tijela u prostoru, ekstrapozicija dijelova koja je posljedica kvantitete. Protežno je ono što se može dijeliti i rastavljati, za razliku od jednostavnog koje se ne može dijeliti. Protežnost dakle nije isto što i kvantiteta. Kvantitetom se dijelovi razlikuju, protežnošću stavljaju izvan.6 ostaje u upotrebi sve do Einsteina; u 19.st. treažilo ga se kroz eksperimente, ali ga se ne može naći; mislilo se da je to supstanca kroz koju se šire elektromagnetski valovi jer je navodno savršeno elastičan → pokušaj da ga se pronađe doveo je do Einstanove teorije relativiteta – 1905. pojam etera je izbačen iz fizike.

6

Sva geometrijska tijela mogu se razložiti (jednakostranični trokut čini osnovicu svih tijela, no i on se može dalje podijeliti i to na 6 pravokutnih trokuta) i ponovno skupiti, te tako tvoriti neka druga tijela. Čitav svijet tako nastaje od elementarnih trokuta7 =» realni svijet se može svesti na svijet ideja. Jer Platon područje fizike, propadljivog svijeta kojeg spoznajemo osjetilima, naziva bivanje. Ideje nisu objekti osjetilnog nego mišljenog procesa – ideje su svijet bitka koji spoznajemo prisjećanjem, a duša se izdiže iznad pojavnog svijeta dijalektikom i matematikom. Matematičke ideje su realne per se, neovisno o spoznavanju u Platona. Matematičke tvrdnje se ne odnose na fizičke materijalne objekte nego na svršene forme.

Izgleda da je slom pitagorovskog programa, tj. aritmetičke metode geometrije, doveo do razvoja euklidovske aksiomatske metode koja je, s jedne strane bila planirana da spasi od propasti ono što se moglo spasiti (uključujući metodu racionalnog dokaza) i, s druge strane, da prihvati nesvodivost geometrije na aritmetiku. Pretpostavivši sve to, izgleda nam vrlo vjerojatno da je Platonova uloga u prelasku od starije pitagorovske metode ka Euklidovoj bila naročito važna – u stvari, da je Platon bio jedan od prvih koji je razvio specifično geometrijsku metodu težeći ka spašavanju onoga što se može spasiti od propasti pitagorizma… Euklidovi Elementi...U nastojanju da pod svaku cijenu očuvaju i osiguraju konačnost barem u aritmetici, Grci su dospjeli i do nama danas zacijelo više nego začudne postavke, naime da jedinica uopće nije broj. Euklidova definicija broja glasi: ”Broj je mnoštvo sastavljeno od jedinica”… Konsekvenca toga je da brojevi, ako su mnoštvo sastavljeno od jedinica, mogu biti u njih i razloženi. Ali sama jedinica kao jedinica ne može biti dalje razložena. (Damir Barbarić 1985.)Pri takvim se razmišljanjima uočava suprotnost broja (arithmos) i kontinuirane veličine (megethos). Ova druga je neograničeno djeljiva prepolavljanjem a broj to nije._____________________________________________________________- Pitagoreizam i Kepler → Kepler je bio uvjeren da u prirodi postoji matematički sklad. Keplerovo uvjerenje bilo Platonističko –pitagorejsko. Svijet i pojave mogu se doslovno dovesti u vezu sa matematičkim strukturama. Bio je uvjeren da postoji samo 6 planeta i pravilnih geometrijski tijela. Bog je stvorio svijet prema matematičkom sustavu. Svijet je moguće dovesti u sklad s geometrijskim tijelima. Ponovno je računao i došao do onoga što zovemo Keplerovi zakoni – ima ih tri. Podaci koje je dobio od T. Brahea vodili su ga do zaključka da se tijela gibaju po kružnici.___________________________________________________________________Problem nesumjerljivosti kod Pitagorejaca povukao je drugi problem: da li postoji neka znanstvena teorija koja daje sigurno istinito rješenje, pouzdana teorija? Je li ono što mi upoznajemo kao stvarnost uistinu jest takvo ili mi samo mislimo da takvi jest?

Dva su pristupa u filozofiji znanosti u shvaćanju teorija: REALIZAM – prema njima teorijom objašnjavamo stvari u prirodi onikvima kakve jesu =

slika stvarnosti ANTIREALIZAM (INSTRUMENTALIZAM) – kaže da teorija može biti samo pretpostavka

= hipteza, koja ne opisuje svijet kakav jest, već kakvim nam se on pokazuje → treba razlikovati fenomene (pojave) od onoga kako mi te pojave objašnjavamo. Instrumentalisti smatraju da mi nikada ne možemo spoznati stvar po sebi, mi samo možemo reći što je stvarnost za nas. Bitno je da se fenomen uklapa u teoriju, ne tiće nas se kakva je zbilja.

Već Geminus (1.st.pr.Kr.) razlikuje teoriju i hipotezu; te daje primjer fizičara i astronoma: fizičar nastoji objasniti gibanje nebeskih tijela iz same naravi tih pojava, a astronom ne otkrivaju kako se nebeska tijela gibaju, već daju tumačenje koje je nama prihvatljivo ali ipak moraju voditi računa o pojavama – ne smiju biti u kontradikciji s njima – fenomen se mora očuvati =» PROBLEM OČUVANJA FENOMENA.

Kroz povijest su se javljalo razni modeli koji su ppokušali očuvati pojave/fenomenome. Problem se najviše javljao u pokušaju stvaranja slike svijeta.

7 danas će to biti kvark

7

PLATON daje sferičan, kuglast model svijeta u kojem je Zemlja u središtu a oko nje se gibaju Mjesec, Sunce, Venera, Mars i Saturn, te postoji savršeno i nesavršeno područje svijeta. No vidjelo se da se svi fenomeni ne slažu s tom teorijom.

EUDOKSOV MODEL uvodi nove sfere i to kružne staze (Mjesecu i Suncu po 3, a ostalima po 4, tako da ih ima 27). Teorija se sada može lakše uskladiti s fenomenom.

ARISTOTELOV MODEL uvodi 56 sfera, od kojih svaka sfera utječe na sferu ispod sebe, a iza toga je Prvi Pokretač. Svijet se dijeli na nebeski svijet u kojem vlada savršeno gibanje i savršeni sklad = harmonija, dok je u sublunarnom svijetu, na Zemlji kaos. Ta ideja o dva svijeta ostat će važeća sve do Newtona. Prema toj ideji vrijedile su onda i dvije vrste zakona, te fizika nije imala veze s astronomijom.

HERAKLIDOV SUSTAV – Heraklid iz Ponda donio je jedan bitno novi model: proučavajući fenomene uočio je da je Merkur nekad bliži a nekad dalji od Zemlje, a nije bliži od Venere. Kako bi očuvao fenomen objašnjava da se Sunce giba oko Zemlje, ali oko Sunca se gibaju Merkur i Venera.

PTOLOMEJEV MODEL – Heraklidov model nije bio prihvaćen sve dok ga nije razradio i uveo Ptolomej, koji njime tumači sve fenomene u svemiru. Otkriveno je RETROGRADNO GIBANJE, malo u jednom smjeru pa malo u drugom – što stvara problem slaganja sa grčkom slikom kružnog i jednolikog gibanja – sustav od. teorija ne objašnjava sve a fenomen se ne može odbaciti. MODEL EPICIKLA I DEFERENTA pruža kompromisno očuvanje fenomena. Epicikl je mala kružnica, uvedena kako bi se objasnilo gibanje naprijed-nazad. Dakle, tijelo se giba kružno, oko zamišljenog središta koje leži u velikoj kružnici po kojoj se gibaju sva tijela.

KOPERNIK – Ptolomejev model se nije mijenjao sve do Kopernika. 1543. objavio je svoje djelo „O gibanju nebeskih tijela“ (što se uzima kao početak novog doba). Njegov sustav stavlja Sunce u središte =» HELIOCENTRIČNI MODEL.

Teolog Osiander napisao je predgovor Kopernikovoj knjizi 1543. (nakon Kopernikove smrti). Pokušao je objasniti da se radi o jednom instrumentalističkom principu. Kaže da Kopernik nije vjerovao zaista da je Sunce u središtu, ali da taj model dobro objašnjava fenomene. Što smatra i Osiander. Činjenica jest da je Kopernik bio realist i da je zaista smatrao da Sunce jest u središtu.Ovaj model nema izrazitih prednosti nad geocentričnim, nije ništa puno promjenio a znanstvenih dokaza za položaj Sunca u središtu nije bilo pa se nije mogao koristiti kao sustav.

POLUGEOCENTRIČNI SUSTAV Još tijekom 15. st. postoji snažna kritika Aristotela. Uvodi se pojam beskonačnosti (Nikola Kuzanski kaže da je prostor beskonačan i da svaka točka može biti središte) → ovo su astronomska pitanja, stoga zahtjeva ju i novu astronomsku sliku svijeta. Tycho Brache smatra da Kopernikov sustav ne funkcionira i vraća se na polugeocentrični sustav u kojem će se Mjesec i Sunce gibati oko Zemlje, ali ostali poznati planeti (Merkur, Venera, Mars, Juriter) gibaju se oko Sunca. Zemlja ostaje na svom centralnom mjestu središta svijeta kako bi se objasnila gravitacija.

Realisti su u svojoj biti bili pitagorejci i platonisti. Galileo Galilei i kardinal Belramin nastavili su raspravu koju nisu dovršili Kopernik i Osiander – oko realizma i instrumentalizma, odn. odgovara li postojeća teorija stvarnosti ili ne. Galileo nije smatrao Kolernikov model pukom hipotezom, već

8

fizikalnom istinom. Utjecajem isusovca Kristofera Claviusa, koji je smatrao geocentrični sustav valjanim i odgovarajućim teološkoj i fizikalnoj slici svijeta, spor se zaoštrio. Clavius je obarao sve Galilejeve (fizičke i teološke) argumente protiv geocentrizma.

JOHANES KEPLER , Galilejev suvremenik, uvjerenja je da u prirodi postoji matematički sklad, a znanost je otkrivanje te harmonije u svijetu (i Bog to od nas želi). Mysterium Cosmographicum (Kozmička tajna) je knjiga o astronomiji njemačkog astronoma Johannesa Keplera. Prvi put je objavljena 1596. u Tübingenu. Kepler je predložio da se odnosi udaljenosti između šest onda poznatih planeta mogu razumjeti u smislu pet poliedara, koji su umetnuti u kuglu koja predstavlja putanju Saturna. Ova knjiga objašnjava Keplerovu kozmološku teoriju temeljenu na Kopernikanskom sustavu u kojem pet Pitagorinih pravilnih poliedara određuje strukturu svemira i odražava božanski plan u geometriji.U Tübingenu se upoznao s Kopernikovim sustavom koji smatra opravdanim (i fiz i teol), te obrađujući spise Tycho Brachea Kepler je napravio najveći napredak, odbacujući jedno od antičkih verovanja da se sve planete kreću po kružnim putanjama ili putanjama koje su kombinacije krugova. Kepler je skrenuo pažnju na Kopernikove greške i pokazao:→ Da se nebeska tijela kreću po elipsama, a ne po savršenim kružnim putanjama, te Sunce

postavio u jedno od žarišta elipse =» 1. Keplerov zakon→ Da se planete kreću promenljivom brzinom (tijelo se giba brže kada je bliže Suncu, a sporije

kada je dalje), no površine radijusa ostaju iste =» 2. Keplerov zakon→ Kvadrati ophodnih vremena srazmjerni su kubovima srednjih udaljenosti (velikih poluosi

elipse) planeta od sunca =» 3. Keplerov zakon; ovo je prvi slučaj da je jedan prirodni zakon iskazan matematički (što dodatno potvrđuje uvjerenje da mat jest on akoja opisuje prirodu kakva jest) = kvantitativno iskazivanje → Kepler je postavio ideju da prirodu treba matematizirati.

Kepler je čak htio uspostaviti vezu između udaljenosti planeta i njihove gustoće, što će na koncu dovsti do otkrivanja novih planeta nebeskog sustava.

JOHANES TITIUS , 1772. predlaže jednu korelaciju koja je u skladu s pitagorejskom tradicijom – zapazio je da udaljenosti planeta od Sunca imaju određene (brojčane) vrijednosti, te udaljenosti prikazao je matematičkim geometrijskim nizom (0,3,6,12,24,48...)

JOHANES BODE je razradio Titusov prijedlog; 1870. postavio je jednu relaciju koja kaže da ako je svijet građen matematički, onda mora postojati još planeta koji odgovaraju nizu =» BODEOV ZAKON.Otkriven je Uran, koji je prvotno smatran kometom – Bošković sumnja u to te izrađuje staze. Naknadno su otkrivena još dva asteroida, te Neptun i Pluton. Kod Plutona nastaju velika odstupanja te se javlja sumnja u pitagorejsko-platonovsku orjentaciju.

9

RAZVOJ ZNANOSTI--------------------------------ARISTOTEL =» INDUKTIVNO-DEDUKTIVNA METODAznanstveno istraživanje počinje promatranjem zbilje oko sebe i eksperimentiranjem (iako ne u modernom smislu) – znanstveni napredak ide od niže razine prema općim načelima, te se vraća u promatranje.

1. stupanj = INDUKTIVNI STUPANJ je jedna od glavnih metoda empirijskih (realnih) znanosti. Svaka stvar je jedinstvo, prvenstveno, materije kao principa individualizacije, i forme kao ono što neku stvar čini članom određene klase.Dvije vrste indukcije:

JEDNOSTAVNO NABRAJANJE, pa potom slijedi zaključivanje na slučajeve – logički: iz premisa slijedi određeni zaključak

tzv. INDUKCIJA OPĆIH NAČELA – ovu indukciju Aristotel nije potpuno racionalno objasnio; radi se o tome da određenom vrstom uvida dolazimo do općeg načela.

2. stupanj = DEDUKTIVNA METODA

Z Aristotela postoje određeni empirijski zahtjevi za samo znanstveno objašnjenje → da bi znanstveni sud bio znanstvene premise moraju biti:

sadržajno istinite, nedokazive (u slučaju dedukcije iz općih principa) – pretpostavlja da postoje neka načela u

svakoj znanosti, na kojima ona počiva; ovako se izbjegava beskonačni regres, općenitije od zaključaka koji slijede i između premisa i zaključka mora postojati kauzalni odnos.

Taj kauzalni princip osnovan je na zakonu KONTINUITETA koji omogućuje mogućnost predviđanja u znanosti. Aristotel poznaje 4 vrste uzroka:

I. causa formalis (oblikovni ili formalni uzrok)II. causa materialis (tvorni ili materijalni uzrok)

III. causa efficiens (djelatni uzrok) --- > u novovjekovlju: silaIV. causa finalis – telos (svršni uzrok)

Centar Aristotelove slike svijeta čini teleološki uzrok → tzv. prirodna mjesta stvari su ona kojima tijelo teži po svom teolsu.

Aristotel je bio svijestan nužnosti postojanja različitih znanosti i njihovih razlika, te je napravio razgraničenje između empirijskih znanosti (realna bića) i matematike (izdvojena apstraktna bića)._________________________________________SREDNJI VIJEK

- sve do 1150. filozofom prirode smatra se Platon („Timej“)- oko 1270. čitav Aristotelov korpus preveden je na latinski, te započinju brojni komentari

njegovih djela

- pitanja koja su centralna i za Aristotela i za komentatore:1. sam model istraživanja, put, metoda2. kako Aristotel gleda na vrednovanje suparničkih hipoteza3. Aristotelova tvrdnja o nužnosti znanstvenog znanja

METODA ISTRAŽIVANJA

Robert GrossetestePrvi se bavio problemom indukcije i verifikacije. Aristotelove stupnjeve indukcije i dedukcije gleda razlaganje i sastavljanje elemenata, te takođe polazi od toga da se moraju ispitati brojni slučajevi pod različitim uvjetima.

Ivan Duns Scotus posebno je istaknuo INDUKTIVNU METODU SLAGANJA, pri čemu se analizira određen broj slučajeva, i otkriva se određeni učinak; načini se popis različitih okolnosti te se pronalazi okolnost prosutna u svakom od analiziranih slučajeva = uzrok.

10

William Ockham je posebno istaknuo INDUKTIVNU METODU RAZLIKE, pri čemu se uspoređuje nekoliko slučajeva, kada se uočava svojstvo x učinak se pojavljuje = uzrok.

Roger Bacon prihvaća Aristotelovu induktivno-deduktivnu metodu, ali kritizira Aristotela da je zanemario iskustvo. Uspjeh indukcije ovisi o točnosti činjeničnog znanja i o njegovoj širini = baza, a da bismo tu bazu povećali Bacon zahtjeva jednu drugu metodu: METODU UMJETNIG IZAZIVANJA POJAVA. Prvi put se u znanosti javlja ideja EKSPERIMENTA (iako se obično kaže da su Francis Bacon i Galilei začetnici). Ovo se naziva drugom prednošću eksperimentalnih znanosti. Bacon na poziv pape Klementa IV. htio je napraviti unifikaciju znanosti tako da bi ona služila teologiji – Opus maius, 1264.

VREDNOVANJE SUPARNI Č KIH TEORIJA

Grosseteste i Roger Bacon su uz induktivnu i deduktivnu metodu znanstvenog istraživanja predložili i 3. stupanj: da se dobiveni principi podvrgnu ponovnom testiranju = PROVJERAVANJU. Taj postupak testiranja naziva se prvom prednošću eksperimentalne znanosti. Provjeravanje se vršilo eksperimentom – znači da eksperiment koristi za proširenje baze, ali i za testiranje dobivenih principa.

Teodorik iz Freiharga (14.st.) je praktično proveo proveo ovu zamisao tako da testira određenu hipotezu: hipoteza da se duga događa kao rezultat loma i refleksije sunčeve svjetlosti na kapljicama kiše. Testira hipotezu i potvrđuje ju.

Grossetestova metoda falsifikacije → ako se tvrdnja o jednom učinku može izvesti iz više od jedne premise, onda je najbolje odstraniti sve osim jedne premise. Ako neka tvrdnja dovodi do jedne posljedice, iako se pokaže da je ta posljedica kriva, onda se prirodno zaključuje da je netočna sama hipoteza:

ako h, onda p - nije p - dakle, nije hAko imamo više hipoteza, isključujemo ih modus tollensom dok ne ostane jedna → sličnost s Popperom.

Ideja MISLENIH EKSPERIMENATA → od Glileija (takav je Einstein-Podolsky-Rosen paradoks koji je na misaonoj, teoretskoj bazi htio srušiti kvantnu teoriju).

PRINCIP OCKHAMOVE BRITVE koji proizlazi iz principa jednostavnosti u prirodi, odn. mi vjerujemo da se priroda ponaša na najjednostavniji mogući način. Ockham se međutim protivi da se prirodi postave takve granice i smatra da prirodi nije nužno da se ponaša tako. Međutim – pri stvaranju teorije o prirodi trebamo se voditi načelom jednostavnosti._____________________________________________________SPOR O NUŽNOJ ISTINI ARISTOTEL

prvi principi o znanosti nisu kontingentne istine, oni su ono što oslikava odnose u prirodi i nužno su istiniti

DUNS SCOTT razlikuje: → izvor nužnih prvih istina → status prvih principa , koji nije uvjetovan osjetilnim iskustvom. Ni Bog ne može učiniti

kontradikciju (pr. poništiti A=A). Dvije su vrste generalizacija:

1. znanstvena generalizacija → nužne istine: principi i što se iz toga izvodi dedukcijom, tvrdnje o jedinstvu fenomena – čime se znanstvenik ne može zadovoljiti jer one relativno malo govore o samim pojavama i zato je mislio da sve treba izvoditi iz prvih principa

2. empirijska generalizacija → to su slučajne, nenužne istine

11

Filozofija znanosti (Philosophy of Science, Wissenschaftphilosophie) je znanost o znanosti. Razmatra principe znanstvenog istraživanja, putove znanstvene spoznaje, provjere znanstvenih hipoteza, teorija, problem "rasta" znanosti – jednom riječju, ispituje kakvu formalnu logiku i metodologiju zahtijeva moderna znanost. Golem utjecaj na razvoj filozofije znanosti u 20. stoljeću imala je fizika, osobito pojavom kvantne teorije i teorije relativnosti; zatim dostignuća u psihologiji, sociologiji, a otprilike od polovice 20. stoljeća nagli razvoj molekularne biologije, evolucijske biologije i genetike.

Znanost je skup metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o određenom aspektu zbilje, a također znači i djelatnost kojom stječemo ta znanja. Znanost nije suma činjenica o objektivnoj stvarnosti do kojih se dolazi slučajno, pukim zbrajanjem, nego suma znanja koje je sistematizirano i argumentirano i do kojeg se dolazi svjesnom primjenom određenih metoda istraživanja, metoda koje sui same znanstveni (filozofski) problem.

Znanost je dugo, od svoga "helenističkog" postanka do kasno u srednji vijek "označavala ujedinjeno znanje s metafizikom [filozofijom] na čelu koja je ostalim disciplinama (logici, fizici, matematici) pribavljala ontološke i logičke principe."Filozofija je utemeljujuća znanost koju se zajedno s pojedinačnim znanostima, naukama i strukama mislilo kao raščlanjeno jedinstvo.Antičke i srednjovjekovne znanosti shvaćaju utemeljujući, razložni sklop zbilje kao zakonitost bīti koja vlada u predmetima i pojavama. Pod scientiase smatra svaki sustav spoznaje iz uzroka, tj. iz općih konstitutivnih elemenata bića i njihova djelovanja. U novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, taj utemeljujući sklop je sveden na osjetilno opažljivo, slovi kao relacijski odnos između uzroka i učinka u prirodnim pojavama. Odnos koji se može matematički kvantitativno formulirati, te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti. U novome vijeku znanost gradi novu metodu motrenja pojava, mjerenja i eksperimentiranje, postavljanja teorija i induktivnog zaključivanja. Sve više, znanošću se smatra samo ono što je dostupno takvoj metodi koja općenito teži biti što je moguće više matematičko-eksperimentalna.

Roger Bacon (oko 1210 – oko 1294), britanski franjevac kojega ne treba zamjenjivati s kasnijim prezimenjakom i zemljakom Francisom Baconom, uz Williama Ockama je začetnik novih gibanja u zapadnoj filozofiji - svojim empirističkim idejama, nominalističkim stavom u pogledu općih pojmova i orijentacijom istraživanja na eksperiment. On drži da prirodu treba proučavati iz prirode, a ne iz knjige. Iskustvo dovodi do spoznaje i predstavlja osnovu prave eksperimentalne znanosti. Iznad svih spekulativnih znanja i vještina stoji vještina vršenja eksperimenta. Sve znanosti, pa i metafizika, moraju počivati na rezultatima istraživanja iskustvenih znanosti. Njegova osnovna podjela na: logiku, fiziku i etiku je pod utjecajem Platona, no unutarnju podjelu R. Bacon izvodi, za razliku od prethodnika, na sasvim novi način. Profane znanosti stavlja na početak. Njegova klasifikacija je istraživačka, eksperimentalna.

Renesansno-humanističko razdoblje (14. - 16. stoljeće) je svojim zanimanjem za novu metodu u znanostima uvelike doprinijelo pojavi novovjekovnih ideja.Od Aristotela je umsko promatranje (theoria) ideal znanosti. S renesansom se taj ideal mijenja. Ona usmjerava pažnju na znanje za koje se hoće da bude korisno.Srednjovjekovni artesnastoji dići do ranga scientia. Vrijeme je to konstituiranja suvremenih prirodnih znanosti (fizika, kemija, astronomija) i njihov snažan procvat. Kopernik, Kepler i Galilei su tvorci i prvaci novovjekovne znanosti, koja jeprirodu reducirala na ukupnost stvari što se mehanički kreću po zakonima matematike. Priroda tako sadabiva puka predmetnost, otvorena za čovjekovu prevlast koju će on postići znanošću. Ova promjena je proizišla iz metodoloških inovacija: otkrića da je prirodne pojave moguće opisati matematičkim relacijama; sustavne primjene opažanja i pokusa, te provjere iskustvenih hipoteza. Novi vijek traži sve veću specijalizaciju disciplina, "sveukupna znanost" se dijeli u pojedinačne znanosti, predmetno i metodički ekskluzivne. Problem metode znanstvene spoznaje je glavni problem na pragu novog vijeka.

12

Galilei, Newton, Kepler i drugi. Oni su svojim metodološkim inovacijama u prirodnim znanostima postigli velik napredak, kojim su zadivljeni i empirizam i racionalizam. Empirizam eksperimentalnim, empirijskim i sintetičkim karakterom prirodnih znanosti, a racionalizam logičko-matematičkim. Dok empiriste zanimaju više prirodne znanosti, racionalisti su nadahnuti otkrivanjem matematičkog odnosa u prirodnim pojavama. Oni slijede ideal deduktivnog znanstvenog sustava ističući da matematika i logika trebaju vrijediti kao uzor svakoj znanosti, pa tako i filozofiji, u kojoj će postupak apriorne analize riješiti sva filozofska pitanja. Filozofi iskustva, nasuprot racionalističkom modelu, isticali supotrebu aposteriornog induktivnog ispitivanja, oslanjanjana iskustvo i na izravno svjedočanstvo osjetila. Da u problemu metode leži ključza napredak znanosti uočili su, poslije prirodoznanstvenika, i filozofi. Baconovo djelo Velika obnova znanosti (Instauratio Magnascientiarum), Descartesova Rasprava o metodite Spinozina Etika, kao i glavna djela empirista, nastala su s namjerom uvođenja i provođenja nove metode u filozofiji i znanosti koja bi okončala besplodnu spekulaciju i omogućila filozofiji status "stroge znanosti". Bitnost metode za napredak znanosti najbolje su osjetili Bacon i Descartes. S njima svijest o novoj metodi dobiva metafizički utemeljeniju i filozofski izazovniju izvedbu. Rješavajući ovaj zadatak oni su pošli suprotnim putovima i postali začetnici dvaju suprotnih metodoloških i spoznajnoteorijskih smjerova, empirizma i racionalizma. Bit novovjekovne metode sačinjava preokret od neposredne upućenosti na same stvari unatrag na duh, um, razum i iskustvo, te na samu njihovu djelatnost.

Već sam naslov Baconovog glavnog djela Velika obnova znanostigovori o njegovoj osnovnoj težnji, o potrebi novog utemeljenja i obnove znanosti. Težište njegove obnove znanosti je nadvama osnovnim momentima: ispravnom određenju glavnog cilja znanstvene spoznaje i na analizi uspješne metode znanstvenog istraživanja. Suprotno Aristotelu, koji drži da je najvrjednija ona spoznaja koja je sama sebi cilj, Bacon tvrdi da je pravi cilj svake znanosti praktična korist, odnosno vlast nad prirodom. Što se tiče njegove druge namjere: analize uspješne metode znanstvenog istraživanja, ona je obrađena u drugom dijelu Velike obnovepod naslovom Novum organon, koji je zamišljen kao protupol Aristotelovu Organonu. Baconov Novi organonobrazlaže drugačiju metodu (novo oruđe) znanostima. Jedina je ispravna metoda za izgradnju prave znanosti indukcija. Drži da je skolastička (aristotelovska) logika više štetna nego korisna, jer služi više za učvršćivanje i utvrđivanje zabluda, koje se temelje na uobičajenim pojmovima, nego za istraživanje istine. On tvrdi da budući da se silogizam sastoji od sudova, sudovi od riječi, a riječi su znaci pojmova, pa ako su pojmovi pogrešni, ni sam silogizam ne može biti točan. To znači da je glavni zadatakispravne metode omogućiti nam dobivanje istinitih i jasnih pojmova. A taj zadatak može riješiti samo empirijska metoda. Osnovna značajka Baconove induktivne metode jest što nastoji objasniti vrijednost znanstvenespoznaje iz iskustva. Ta metoda, naglašava Bacon, ne može biti Aristotelova indukcija putem jednostavnog nabrajanja koja prebrzo generalizira i neorganizirano prikuplja podatke, nego jedan novi oblik postupne i sustavne indukcije, koja polazi od motrenja, provjerenog sustavnim pokusom, i pojedinačnih činjenica, te se neprekidno i postepeno uzdiže do općenitih zaključaka. Na više mjesta Bacon postavlja deziderate. Uvodi znanosti koje u njegovo vrijeme još ne postoje, npr., povijest znanosti, povijest umjetnosti i povijest literature... Oslobađa se skolastike i sedam slobodnih umjetnosti. Temelj njegove klasifikacije su ljudske sposobnosti (sjećanje, mašta i razum) iz kojih proizlazi spoznaja. Sve ljudsko znanje se može staviti pod jednu od tih triju kategorija. Sjećanje se temelji na iskustvu, iskustvom stječemo utiske koje sjećanjem usidrimo, razumom sistematiziramo, maštom sjedinjujemo.

13