MODRA RIJEKA - DIZDAR

Pjesma Modra rijeka je okrunila Dizdarev pjesnički put i njena hermetičnost i višeznačnost,

njena melodija i njena struktura, u kojoj se ritam narodne pjesme i začuđujuća zvukovna

orkestracija prepliću sa neslućenim naznakama nečega što se nagovještava, što postoji, a

što se ne zna, privukli su mnoge koji su dali svoj sud o ovoj Dizdarevoj pjesmi. O njoj su

pisali Vlatko Pavletić, Krunoslav Pranjić, Kasim Prohić, Enes Duraković, Marko Vešović i

mnogi drugi. Gotovo svi koji su pisali o ovoj pjesmi pitali su se šta je to što tu pjesmu čini

čudnom: da li ovu pjesmu treba shvatiti ”kao metaforu pjesničkog traganja za tajnom

svijeta”, da li je to ”iskušenje nemogućnog”2, da li je to ”savršenstvo nemuštosti”, ili,

možda, ta pjesma upućuje ”na drugu obalu kao ’onostranost’ naše egzistencije”. Čini se da

upravo literarna vrijednost ove pjesme, koja je duboko ukorijenjena i oslonjena na našu

tradiciju i u našu svijest, kao i poimanje smisla života i smrti u Kamenom spavaču, daje

mogućnost polivalentnih tumačenja i saznanja. Fenomen recepcije ove pjesme može biti

određen različitim sadržajima i tumačen u otkrivanju vlastite aktuelizacije ove literarne

tvorevine na osnovu individualnog poimanja pjesme, ali i cjelokupnog literarnog i životnog

čitaočevog iskustva. Možda nigdje se ne možemo bliže susresti sa fenomenom alteriteta kao

kada je u pitanju tumačenje Modre rijeke.

Ova pjesma se najprije pojavila na Struškim večerima poezije 1969., a zatim je objavljena te

iste godine u nekoliko listova i časopisa. Nakon toga je uvrštena u drugo izdanje Kamenog

spavača 1970. godine da bi potom bila izostavljena iz trećeg izdanja i uvrštena kao uvodna

pjesma u novu zbirku pod nazivom Modra rijeka (1971.). U raznim verzijama, često i sa

mnogo štamparskih grešaka, ova pjesma se pojavljivala u mnogim jugoslavenskim listovima

i časopisima. Sklon mijenjanju stihova u novim izdanjima, Mak Dizdar je i sam objavljivao

pjesmu sa novim izmjenama a da je put do konačnog oblika bio dug i mukotrpan, potvrđuju

i verzije ove pjesme sačuvane u Muzeju književnosti u Sarajevu. Jezička struktura ove

pjesme odmah u početku je markirana kao ključ za njeno razumijevanje, a Kasim Prohić je

konstatovao da je ”sve što je u Modroj rijeci imenovano – zaumno” jer je ”tonalitet određen

leksikom potpuno drukčijeg reda”. Nesumnjivo je da je Modra rijeka u filozofskom i u

poetskom, ali i u lingvističkom smislu, najpotpunija i najzaokruženija pjesma Maka Dizdara.

U konačnoj verziji (objavljenoj u zbirci Modra rijeka (1971.), ova pjesma ima ovakav izgled:

M`òdrā rijèka

N`ìkto n`è znā gdj`è je òna

M`àlo známo `àl je znâno

 

Iza gòre iza dòla

Iza s`èdam iza `òsam

 

I j`òš h`ùđē i j`òš l`ùđē

Pr`èko môrnīh pr`èko gôrkīh

 

Pr`èko gl`òga pr`èko dr`àče

Pr`èko ž`ège pr`èko st`ège

 

Pr`èko slútnjē pr`èko súmnjē

Iza d`èvet iza d`èset

 

T`àmo d`òlje ispod zèmlje

I ònamo ispod n`èba

 

I j`òš d`ùbljē i j`òš j`àčē

Iza šútnjē iza tm`àče

 

Gdje pijètlovi nè pjevajū

Gdje se n`è znā za glâs r`òga

 

I j`òš h`ùđe i j`òš l`ùđe

Iza ûma iza b`òga

 

Ìma jèdna m`òdrā rijèka

Širòka je dubòka je

 

Stô godīnā širòka je

T`ìsuć ljêta dubòka j`èst

 

O duljìni i nè sānjāj

Tm`à i tm`ùša n`èprebōlnā

 

Ìma jèdna m`òdrā rijèka

 

Ìma jèdna m`òdrā rijèka

Vàlja n`àma pr`èko rijèke

 

Kao što se vidi, ova pjesma je ispjevana u trinaest distiha sa posebno izdvojenim stihom Ima

jedna modra rijeka. Taj stih, tako izdvojen, ima neospornu sintetsku ulogu, koja nakon

akumuliranja čitavog niza pojmova ističe jednu od osnovnih poruka pjesme. Za razliku od

većine pjesama uKamenom spavaču, Modra rijeka je ispjevana u pravilnim osmercima s

cezurom poslije četvrtog sloga, što pjesmi daje ubrzani ritam narodne lirske pjesme.

Međutim, takva silabička organizacija ne bi dala takve naglašene ritmičke elemente da nije

brižljivo pravljene zvukovne orkestracije, pa su elementi fonološke osnove ritma veoma

bitni. Ritmu ove pjesme doprinosi i veliki broj dvosložnih riječi (više od 60%) sa naglašenim

prvim slogom i pravilnim smjenjivanjem naglašenih i nenaglašenih slogova. Trosložne riječi

u ovoj pjesmi samo su rijeka (ponavlja se tri puta, ali se u ritmu pjesme osjeća kao

dvosložna, jer takav izgovor zahtijeva osmeračka struktura stiha – r’jeka), pijetlovi (mada se

ova riječ izgovara kao p’jetlovi, jer to zahtijeva slogovna struktura stiha), duljina, široka,

duboka, pjevaju. Jedina četverosložna riječ je neprebolna. Takva konstelacija stiha

uspostavljena je i rasporedom vokala i konsonanata. Iako je odnos konsonanata i vokala

54:46, što je u granicama mjerenja koji su pravili mnogi lingvisti, čini se da u pjesmi

preovladavaju vokali. Vjerovatno je to zbog toga što u pjesmi ima veliki broj sonanata (više

od 40% svih konsonanata).

Učestalost pojedinih vokala u ukupnoj vokalskoj strukturi Modre rijeke je

sljedeća: a (pojavljuje se 56 puta) – 27,7 %, e (55 puta) – 27%, o (39 puta) – 19 %, i (36

puta) – 17,9 %, u (15 puta) – 7,4 %. U odnosu na mjerenja učestalosti pojedinih vokala što

ih je napravio M. Čarkić, prema proznom tekstu nema velikih odstupanja. U konsonantskoj

strukturi Modre rijeke nešto više od prosjeka ukupnog postotka svih konsonanata imaju

jedino j(11 %), k (7,5 %), r (9,5 %) i posebno z (5,5 %). U pjesmi nema suglasnikadž, f, c i ć,

a v i ž se pojavljuju samo jednom. Ostali konsonanti su u omjerima koji gotovo odgovaraju

proznom tekstu. Šta je, onda, što ovu pjesmu čini tako melodičnom? Osim osmeračke

pravilne postavke stiha čini se da presudnu ulogu ima ukupan raspored vokala kao i njihova

naglašenost, odnosno nenaglašenost. U rasporedu akcenata vidi se da su u dvosložnom

riječima, dominantnim u cijeloj pjesmi, naglašeni prednji slogovi u gotovo pravilnom

rasporedu (naglašen-nenaglašen slog, što bi prema antičkim kriterijima značilo da je

pjesma ispjevana u trohejskoj stopi). Tome svakako u znatnoj mjeri doprinosi i učestalost

naglašenih vokala u dosta pravilnom rasporedu: Malo znamo al je znano (u sva četiri

akcenta nosilac sloga je vokal a), iza gora iza dola (naglašeni su slogovi u kojima je nosilac

akcenta vokal o), preko mornih preko gorkih (ponavljaju se poslije cezure naglašeni

vokali eo – eo), itd. U pjesmi dominiraju sekvenceao, odnosno oa: malo, znamo, znano,

gora, dola, modra, duboka, široka, gloga, roga, boga. Naravno, akcent u ovoj pjesmi

svojim rasporedom na prednjim slogovima ima veoma bitnu ritmičku funkciju, ali on nije,

kao što smo vidjeli, jedini nosilac ritma pjesme. Uz akcent u ovoj pjesmi veoma značajan

ritmički efekt imaju i postakcenatske dužine (m`òdrā, preko môrnīh preko gôrkīh, preko

slútnjē preko súmnjē, itd).

I u pjesmi Modra rijeka susrećemo se sa fonomotivacionim ponavljanjima i spajanjem,

vukovnom analogijom, riječi koje nemaju semantičku srodnost. Imenice žega i stega gotovo

i nemaju nikakvu semantičku vezu, ali u stihupreko žege preko stege, unutar konteksta, te

dvije riječi funkcioniraju sinonimski skladno. Dok u prethodnom stihu glog i drač imaju

slično značenje, u drugom stihu, zahvaljujući upravo prethodno usaglašenom značenju,

zvukovna analogija žega-stega dobija i svoju semantičku stranu i čini distih sintaksičko-

semantički usaglašenim. Takav denotat ostvaruje skladan zvukovni i semantički kontekst,

jer pjesnik unutar organizacije teksta uspostavlja fonomotivacione veze. U selekciji i u

izboru leksičkog materijala u ovoj pjesmi pjesnika je vodila zvučna a ne semantička strana

riječi, jer je sjedinjavao one leksičke jedinice koje, inače, nemaju gotovo nikakvu srodnost u

poetski neorganizovanom tekstu. Takva zvukovna ponavljanja, međutim, upućuju svojom

simbolikom i određene sintaksičke veze kao i paralelizme u strukturi stihova.

U pjesmi melodiju ne daju samo vokali, jer u pojedinim stihovima koncentrisani su sonanti,

što možemo vidjeti već u drugom stihu: malo znamo al je znano…

Rima u ovoj pjesmi također značajno utječe na ukupnu zvukovnu harmoniju ove pjesme.

Međutim, glasovna podudaranja nemaju određene pravilnosti, jer se smjenjuju unutrašnje i

vanjske rime, tako da se često može govoriti i o rimi, ali i o asonantsko-aliteracijskoj

vezi: ne zna-ona, znamo-znano, huđe-luđe, žege-stege, devet-deset. Tek u šestom distihu

pojavljuje se klasična vanjska rima: i još dublje i još jače / iza šutnje iza tmače. Dok se u

prvih pet distiha uglavnom podudaraju naglašeni slogovi i po kvantitetu i po kvalitetu, u

ovom, šestom stihu, riječi šútnja i tm`àča imaju različit kvalitet akcenta (dugouzlazni

naspram kratkosilaznog), ali to remećenje ustaljenog ritma zaustavlja rima jer se

genitiv tm`àče rimuje sa komparativom j`àče sa istim kvalitetom akcenta

(kratkosilaznim `à) . U cijelom toku pjesme samo se još jednom pojavljuje vanjska rima

(roga-boga), ali ima ponavljanja istih konstrukcija unutar stihova, i po akcentu i po

strukturi: preko slútnje preko súmnje, i još d`ùblje i još j`àče, širòka je dubòka je, o duljìni i

né sānjāj, itd. Na taj način stihovi u Modroj rijeci su čvrsto uvezani, jer brojne poliasonance

i polialiteracije u svom pravilnom rasporedu i čine ovu pjesmu izuzetno harmoničnom. I

Leksička ponavljanja također pojačavaju zvukovna, asonantska i aliteracijska, ponavljanja a

time i ukupnu zvukovnu harmoniju unutar cijele pjesme (preko se ponavlja devet

puta, još šest puta, prijedlog iza deset puta, rijekačetiri puta, široka, duboka, huđe, luđe, po

dva puta, itd.).

Svaki distih djeluje kao sintaksičko-semantičko jedinstvo koje vodi kulminativnom kraju

pjesme u kome stih ima jedna modra rijeka prekida takvu pravilnost. Inače, kompoziciono

se Modra rijeka može podijeliti na nekoliko izdvojenih dijelova. Nakon prvog distiha (Nikto

ne zna gdje je ona / malo znamo al je znano), koji saopćava da znamo i ne znamo ”gdje je

ona”, slijedi gotovo narativni ton u obezglagoljenom kontekstu u pravilnom rasporedu

naglašenih i nenaglašenih slogova u pet distiha, da bi se promijenjenim ritmom i drugačijim

rasporedom naglašenih i nenaglašenih slogova (gdje pijètlovi nè pjevaju / gdje se n`è zna za

glâs r`òga), djelimično takav ritam prekinuo i ponovo uspostavio (distih i još h`ùđe i još

l`ùđe / iza ûma iza b`òga). Poslije toga slijedi nešto ravnija linija koja se završava

ponavljanjem ključnog stiha ìma jèdna m`òdrā rijèka i poentom vàlja n`àma pr`èko rijèke.

Svaki stih ove pjesme ima svoju unutrašnju harmoniju u potpuno izgrađenoj misaonoj i

semantičkoj zaokruženosti. Vidljivo je da je u pjesmiModra rijeka sistem ekvivalentnih

gramatičkih jedinica i konstruktivnih modela većine stihova očigledan i gotovo da bi se

mogao prevesti u matematičke formule:

prijedlog + imenica u genitivu (ili poimeničeni broj ili poimeničeni pridjev) + prijedlog +

imenica u genitivu (ili poimeničeni broj ili poimeničeni pridjev)

 

(iza gore iza dola, iza sedam iza osam, preko gloga preko drače, preko mornih preko

gorkih, preko slutnje preko sumnje, preko gloga preko drače, preko žege preko stege i sl.).

Na sličan način pravljeni su stihovi u kojima su prilozi (i još dublje i još jače, i još huđe i još

luđe).

Dodatnu ritmičnu snagu također daje svaki stih tokom cijelog toka pjesme koji dobija

ubrzanje što se bliži kraju. Ritmičko ubrzanje pjesmi daje i smjena jednosložnih i dvosložnih

riječi, naglašenih i nenaglašenih slogova. Iako je pjesma ispjevana u pravilnim osmercima,

broj riječi u distisima je veoma nejednak: od 12 distiha, po osam riječi imaju drugi, četvrti,

peti, deveti, deseti i posljednji distih, devet ima jedanaesti distih, po deset treći, šesti i osmi

distih, a po 11 prvi i sedmi. U pjesmi ima 114 riječi (promjenljivih 59 i nepromjenljivih 45),

a od toga su 24 imenice, 14 glagoli, 10 pridjevi, 17 prilozi, 18 prijedlozi. Međutim, takva

morfološka podjela može se prihvatiti samo uslovno, jer unutar stihova brojevi (sedam,

osam, devet, deset) zvuče poimeničeno ili bar nedorečeno, a oblik tisuć upotrijebljen je sa

deformacijom osnovnog etalonom restrikcijom finalnog vokala a. I broj jedna (u stihu Ima

jedna modra rijeka, koji se ponavlja tri puta) unutar konteksta djeluje kao pridjev. Isto tako,

pridjevi mornih igorkih također djeluju poimeničeno, tako da ističu atributsko-objekatsku

sintagmu modra rijeka, koja i jeste prava imenička sintagma (uz tma i tmuša neprebolna).

Imenice u ovoj pjesmi uglavnom označavaju neke metafizičke pojmove:slutnja, šutnja,

sumnja, um, bog, ili neke pojmove koji idu uz teškoće života, što se uklapa u opći koncept

zbirke Kameni spavač: žega, stega, glog, drača, tma i tmuša. Glagola u ovoj zbirci ima malo

i oni su uglavnom u prezentu:(ne) zna se ponavlja dva puta (znamo), ima tri puta, je 5

puta, pjevaju, sanjaj, jest po jedan put. K. Pranjić je s pravom istakao da je upotreba dužeg

oblika prezenta trećeg lica glagola biti-jesam u stihu Sto godina široka je / tisuć ljeta

duboka jest pravi ”Dizdarev pjesnički majstorluk”, jer oblik jest koji ne remeti osnovnu

silabičku postavku stiha, snažno pojačava nužnost trajanja, ali i nužnost moranja dolaska do

imaginativne modre rijeke. Veći dio pjesme je bez glagola, ali to ne čini pjesmu ni u čemu

nedostatnom, jer druga pjesnička sredstva, ritam i smjena naglašenih i nenaglašenih

slogova, posebno brojeva, pridjeva i priloga, nadomještavaju odsustvo glagola. Sve je u

takvoj postavci poremećeno: nema glagola, a brojevi i pridjevi su poimeničeni, što ističe i

nepromjenljive riječi, prijedloge preko i iza. Ti prostorni prijedlozi (iza i preko) imaju veoma

bitnu ulogu u strukturi pjesme, jer označavaju prostor iako pjesma govori i o prostoru i o

vremenu (tisuć ljeta duboka jest). U pjesničkom kontekstu ti prijedlozi imaju dodatnu

semantiziranu ulogu i gotovo da djeluju deiktički u oznaci prostora, odnosno mjesta.

Sintaksa ove pjesme je dosta pojednostavljena: u pjesmi nema smjene različitih glagolskih

oblika, gradaciona ponavljanja su mahom jukstaponirana ili pojačana polisindetskim

intenzifikatorom i, imenice zbog kratkoće stiha ne prave mnogo padežnih oblika. Prividna

jednostavnost izraza, međutim, pokazuje složenije poetske postupke u pjesničkom

sažimanju. Sve je u ovoj pjesmi veoma skladno organizirano u nizu koji svojim ritmom pravi

gradaciju u parovima, pridjevskim, gorkih-mornih, brojnim, sedam-osam, devet-deset,

priloškim, huđe-luđe, dublje jače, i nizom imenica, također u parovima, u genitivu jednine

sa prijedlogom preko:žege-stege, slutnje-sumnje, gloga-drače. Mak Dizdar je u mnogim

svojim pjesmama volio suprotstavljati antonime ili gomilati sinonime vodeći računa o

njihovom zvučanju. I u ovoj pjesmi je zvuk veoma bitan, a melodija ove pjesme ritmički je

tako postavljena da se unakrsno prelamaju i sinonimi i antonimi. Pjesma je napravljena od

više istih gramatičkih paralelizama ili sličnih strukturnih modela, ali sve u pjesmi

funkcioniše izuzetno harmonično, sa bogatstvom sazvučja, ujednačenim ritmom i melodijom

kojom odzvanjaju gotovo svi stihovi ove izuzetne pjesme.

U pjesmi se pojavljuju više lica iskazanih najprije odričnom zamjenicom nikto, prvim licem

množine (malo znamo, valja nama preko rijeke), trećim licem množine (gdje pijetlovi ne

pjevaju), drugim licem jednine (o duljini i ne sanjaj), te modrom rijekom kao dominantnim

subjektom cijele pjesme. Tu je i bezlični oblik: znano. Međutim, mnogo je imenica koje

označavaju prostor (gora, dol), metafizičke sfere (slutnja, sumnja, šutnja, um, bog), i

vrijeme (sto godina, tisuć ljeta). Pridjevi i prilozi također označavaju ljudsko iskustvo (preko

mornih, preko gorkih, i još huđe i još luđe, i još dublje i još jače). Prvo lice u drugom stihu

(Malo znamo al je znano) omogućuje dalje eliptično govorenje, bez glagola u cijelom nizu

nabrajanja u kojima se prepliću imenice, brojevi, pridjevi i prilozi.

I Modra rijeka ima više verzija. U konačnoj i posljednjoj verziji se pojavila u posljednjoj

pjesnikovoj zbirci Modra rijeka. U verzijama pjesme u Muzeju književnosti vidljivo je da se

pjesnik dugo mučio da nađe formu koja bi najsnažnije iskazala njegovu misao. Pjesma je

najprije počinjala stihom Mi ne znamo gdje je ona, potom je prekrižen prvi dio stiha (Mi

moramo), te napisano Nitko ne zna. Pjesma je, dakle, počinjala neodređenom

zamjenicom nitko ali je taj oblik vraćen u još raniji i arhaičniji: nikto. Opravdano se

postavlja pitanje zašto je pjesnik upotrijebio takav arhaični oblik, kakvih je dosta bilo

u Kamenom spavaču. Čini se da je ta vezanost za arhaični oblik jednostavno ”prenesena” u

ovu pjesmu, jer je u njoj sve u znaku onog što je bilo, onog ”iza uma iza boga”, a ta

svevremenost i odlazak u prošlost koja je duboka ”tisuć ljeta” jeste potenciranje općeg

ljudskog iskustva o životu i smrti. Takva tajna i dalje je bezmjerno daleko, pa je zbog toga

arhaični oblik odrične zamjenice bio pogodniji za opću atmosferu pjesme.

U pjesmi su vršene i mnoge druge promjene: umjesto stiha iza gore iza dolastajao je stih iza

brda iza dola, pa potom iza gora iza dola. Ova izmjena je veoma bitna jer se mijenja i ritam

pjesme. Stih iza gora iza dola imao je različite akcente (iza góra iza dòla) mada se taj stih

može označiti i sa istim akcentima: iza górā iza dólā a u tom slučaja oblik

imenice do (genitiv množine – dòlā) označavao bi skraćenu množinu koja se može čuti u

Hercegovini (doli – dolovi). Umjesto stiha preko gloga preko drače stajalo jepreko

trnja preko drače, umjesto priloga dublje stajao je prilog dulje. Stihovapreko slutnje preko

sumnje uopće nije bilo i oni su naknadno dodati. Zato je bilo više stihova koje je pjesnik

izbacio: i jauka i leleka / vilenjaka vukodlaka, te i još dalje i još gore. Stihovi gdje pijetlovi

ne pjevaju / gdje se ne zna za glas roga prvobitno su imali ovakav oblik: Gdje pjetao ne čuje

se, zatim Gdje s ne čuje pjev pijetla / gdje se ne zna za glas roga, pa potom Gdje ne ima

pjeva pijetla / gdje ne ima glasa roga. Isto tako, stihovi Sto godina široka je / tisuć ljeta

duboka jest najprije su glasili ovako: Sto godišta široka je tisuć ljeta duboka je obogaćeni

su bitnom ritmičkom i semantičkom izmjenom: Sto godina široka je tisuć ljeta duboka jest.

Bilo je i drugih izmjena: stih O duljini i ne sanjaj prvobitno je glasio drukčije: O duljini i ne

zna se, odnosno O duljini ne sanja se, stih preko gorkih preko mornih imao je neznatnu

izmjenu, jer se rimovao (preko gornih preko mornih), stih malo znamo al je znanoprvobitno

je imao oblik malo znamo ali znano. U posljednjoj verziji, u zbirci Modra rijeka, dodat je

distih

Tamo dolje ispod zemlje

I onamo iznad neba

Međutim, najbitnija izmjena je bila u posljednjem stihu koji je glasio ovako:

Ima jedna modra rijeka

Mi moramo preko rijeke

Promjenom prezenta glagola nepotpunog značenja morati u okamenjeni glagolski oblik

valja (Valja nama preko rijeke) pjesma je definitivno zaokružena snažnom, ritmički

efektnom obezličenom formom, koja se povezuje sa isto tako pasivnom i obezličenom

formom na početku pjesme:Malo znamo al je znano. Takva opozicija (znamo-ne znamo)

ključna je za razumijevanje cijele pjesme i čitavog stilskog postupka.

U izboru leksema pjesnik je strogo vodio računa. U ovoj pjesmi nema nijedne strane

riječi. Modra rijeka ustvari se naslanja na domaću leksiku i na narodnu tradiciju. Osim

osmerca, stiha narodne lirske pjesme, i pojedini izrazi kao i sintagme upućuju na narodno

iskustvo: ”Nikto ne zna”, ”iza gore iza dola”, ”gdje p’jetlovi ne pjevaju”, ”gdje se ne zna za

glas roga”, ”tma i tmuša” stilizovani su narodni izrazi. I posljednji stih ”Valja nama preko

rijeke” jeste jedan od narodnih izraza kakvih u pjesnikovom zavičaju ima dosta. Vjerujući u

magijsku moć jezika, Mak Dizdar u dosta svojih pjesama preuzimao je ritam narodnih

brzalica a u Modroj rijeci naslanjanje na tradiciju narodnog izraza je isto tako vidljivo. U

ovoj pjesmi je spojeno pjesnikovo ”zaumno” shvaćanje jezika sa tim narodnim jezičkim

naslijeđem i mitskim vjerovanjem u jezičku moć u iskazivanju onog što je nedokučivo i

neizrecivo. Zato Modra rijeka svojom naracijom i mudrošću i djeluje kao neka pradavna

narodna bajka.

Kao i većina drugih pjesama, i Modra rijeka je ispisana bez interpunkcije. Izuzev početka

pjesme gdje se susrećemo sa velikom slovom (Nikto) svi distisi su ispisani uvijek malim

slovom, bez ijednog grafičkog ili interpunkcijskog znaka. Jedino na završetku pjesme je

dodata crtica, koja upravo zbog izostanka interpunkcije i drugih pravopisnih odredbi u

cijeloj pjesmi, ima funkciju snažnog grafostilema:

ima jedna modra rijeka –

valja nama preko rijeke

Izostavljanje interpunkcije ne remeti osnovni smisao pjesme, jer ovakva grafička postavka

omogućuje polivalentnost značenja i tumačenja, pa i različitih interpretacija. Ustvari,

interpunkciju u interpretaciji u dikcijskoj napetosti ispisuje čitalac u svom doživljaju

pjesme.

Naslov pjesme također je lingvistički interesantan, ali samo onda ako se on doživljava

unutar cijele pjesme. Vidjeli smo da je motiv vode jedan od omiljenih pjesničkih simbola

Maka Dizdara. Sve te vode, svaki taj vrutak, zdenac, izvor, svaka ta rijeka, što se smjenjuju

u svojoj metaforici u mnogim pjesmama ovog pjesnika, dobili su u ovoj pjesmi najdublji

poetski smisao. Leksem rijeka u naslovu ove pjesme stvorio je sa atributom”modra” (koji se

inače često spominje i u drugim pjesmama) neosporno snažnu sintagmu, koja izuzetno

uspjelo zaokružuje i cijelu poruku zbirkeKameni spavač, kao i smisao zbirke Modra rijeka.

Vidjeli smo da u poeziji Maka Dizdara ima relativno malo boja a one gotovo uvijek imaju

svoju simboliku. U naslovu pjesme Modra rijeka osim simbolike vode, kao stalnog motiva

ove poezije, susrećemo i epitet modra, svakako s jakim stilskim značenjem. Plava boja inače

označava u svojoj simbolici nešto što je izmjenično i nadrealno: dan i noć i sve ono što

uređuje ljudski život i njegovu vječnost. ”Plava boja nije od ovoga svijeta: upućuje na

predodžbu o mirnoj i uzvišenoj vječnosti, koja je nadljudska i neljudska”. Modra boja

svakako nije čisti sinonim i ona označava nešto što je dublje, tajanstvenije i zagonetnije. Sa

takvom oznakom pridjev modrajači je stilem od atributa plava i s obzirom na sadržaj i

smisao pjesme Maku Dizdaru se nametala svojom simbolikom, ali i ekspresivnošću.

SLOVO O ČOVJEKU

Uvodni ciklus u Kamenom spavaču sastoji se od pet pjesama pod skupnim naslovom Slovo o čovjeku, ali, pošto se u svakoj od njih istim postupkom raspredaju isti motivi, možemo ih čitati i kao jednu pjesmu u pet odjeljaka.

Ključ ovih stihova [iz “Prvog” slova] krije se u igri trpnih glagolskih pridjeva koja se produžuje i u sljedeća četiri «slova» kao temeljni književni postupak ovog ciklusa/pjesme. Dizdar kuša da «otkameni» bosanskog krstjanina, jeretika, bogumila – zovi ga kako hoćeš – da ga vrati u život, da prene kreativne sile u tekstovima koje nam je ostavio (riječ «tekst» ovdje ima značenje koje joj daje moderna semiotika: tekst je i reljef sa stećka). Stoga su jezičke igre u Kamenom spavaču, pa i u Slovu o čovjeku, veoma važno pjesničko oruđe: rasplesanim leksemima prizvano je, ponovo dozvano u postojanje, cijelo jedno osjećanje svijeta i čovjekova položaja u njemu.

Parovi trpnih pridjeva: »satvoren»-«zatvoren» u prvoj, «zatvoren»-«zarobljen« u drugoj, i «zarobljen»-«zdrobljen» u trećoj strofi, snažno ozvučuju pjesmu, precizno raščlanjuju njenu strukturu, ali joj daju i jedinstvo, jer svaka sljedeća strofa počinje odjekom iz prethodne, a njihovo ulančavanje neće, razumije se, svi čitaoci doživjeti na isti način, ali čini se neizbježnom sugestija sindžira sazdanog od različitih beočuga neslobode. Jer jedno je biti «zatvoren u koži», što priziva govorni obrt «iz ove se kože nikud ne može», a drugo je biti «zatvoren u mozak», to jest u vlastiti način mišljenja koji je naša samica, pomalo kao u Eliota. I nije isto biti «zarobljen u srce» i biti «zarobljen u meso»: prvo govori o robovanju strastima (rečeno po starinski) a drugo o nebeskom koje tamnuje u zemnom, o besmrtnoj duši u smrtnom mesu – što je bilo temelj vjere bosanskog krstjanina.

Pali anđeo je, uza sve, «zdrobljen u te kosti» zato što se njegova zemna avantura svodi na šaku kostiju: u suočenju s njima, cjelovitost čovjekovog bića, koja se činila očita za njegovog života, pokazuje se prividnom. To nije sve. Mnogi narodi vjerovali su da duša boravi u kostima, a trag te vjere čuva se u jednoj zakletvi na našem jeziku: «Tako mi se ne skamenio duh u kostima». To jest, čovjek je, kao pali anđeo, nastao tako što je Bog cjelovitu i besmrtnu dušu, za kaznu, razdrobio u smrtne kosti. Smrt otkriva našu «zdrobljenost», bit našeg bića je u toj razbijenosti.

Parovi trpnih pridjeva, koji su i unutrašnje rime, zatvaraju se u neku vrstu prstenova, i ne možemo ih ne doživjeti – da promijenimo metaforu – kao gvozdene obruče oko čovjekove egzistencije, na filozofskom planu definišu trpni oblik opstanka. To jest, čovjek nije subjekat postojanja nego se na njemu, kao na objektu, postojanje vrši. Taj i takav čovjek sanja «da se nebo vrati i umnoži». Ovdje je, odmah se uočava, pjesnik obrnuo perspektivu: čovjek, kao pali anđeo, trebalo bi da se vrati nebu, a ne da se nebo vrati njemu, ali, očito, iz čovjeka definisanog kao trpno biće na kome se vrši život, ne potiče akcija čak ni u snu, zato je nebo postalo brijeg koji se približava Muhamedu, a ne Muhamed brijegu, da okrenemo staru poslovicu.

Šta znači san da se nebo «umnoži?» U pomoć nam priskače obrt iz svakodnevnog jezika: «on je na devetom nebu». Dizdar oživljuje srednjevjekovnu ideju o devet neba: pali anđeo, koji pamti

svoj prvi svijet, sanja da mu se vrati izvorni model tog svijeta. Ukratko, čovjek kao biće koje trpi život, biće čije je postojanje uobručeno neslobodama poteklim iz njegove tjelesnosti, ne može čak ni sanjati da se vrati negdašnjem blaženstvu, zapravo svojoj kući, nego jedino da se njemu vrati ta kuća u svom prvotnom obliku.

Dizdarev junak «u toj tamoj jami vječno sanja sunce». Kojoj «jami»? Očito, radi se o materijalnom svijetu kao jami u koju je čovjek bačen po kazni. Ali «tamna jama» može biti i njegovo tijelo o kojem se u cijeloj pjesmi iscrpno govori. Snaga ovog stiha temelji se na dvosmislici: «tamna jama» je metafora koja izjedna hvata i svijet i tijelo, riječ je o dvostrukom snu, jer drukčije se sanja sunce u jami svijeta, a drukčije u jami tijela.

Prve dvije strofe sastoje se od tvrdnji, a u poenti pitanje otvara pjesmu ka beskraju koji daje pravu mjeru ljudskom biću. To nije jedina promjena. U prve dvije strofe ponavlja se drugo lice jednine (»sanjaš») koje se može čitati kao obraćanje čovjeku uopšte, i kao pjesnikovo obraćanje sebi. U trećoj strofi javlja se treće lice jednine (»premosti»), čemu je možda kumovala rima: pjesnik je htio izbjeći «nečistu» rimu «kosti»- «premostiš», ali je očito da književne konvencije majstoru nisu prepreke koje savladava već pomoćnici da se potpunije izrazi.

Treće lice jednine znači promjenu stajne tačke, sagledavanje čovjeka iz novog ugla: u prve dvije strofe, pjesnik mu se obraća prisno, gleda ga izbliza, zaviruje mu u mozak, u srce, u meso, u kosti, u snove, a u završnoj strofi taj isti čovjek je, gledan iz daljine, upitnom rečenicom smješten u kosmos: »Prostor taj do neba / Kako da premosti?»

Ovi stihovi, otvarajući bezmjerje, ukidaju čovjekovo ropstvo, precrtavaju sve oblike njegove neslobode. Ljudska težnja «da premosti» «prostor taj do neba» znači posezanje za nemogućim. U lancima si, a stremiš u nedosežni beskraj. I u tome je bit čovjekova. Nešto kao u pjesmi Modra rijeka: «valja nama preko rijeke»! Preko one rijeke koja «sto godina široka je / tisuć ljeta duboka je», uz to teče «iza uma, iza Boga», pa ipak moramo je preći, nema nam druge. Dizdarevo pitanje kazuje jednu nemogućnost (kako da premosti? nikako!) i opire se toj nemogućnosti, odbija da na nju pristane: treće lice, kojim je kazano to opiranje i nepristajanje, puti ka pjesnikovoj zagledanosti preko čovjekove glave, preko njegovih stvarnih mogućnosti, njegovog ropstva, u beskraj. [. . .]

[O “Trećem” slovu]: U bilješci uz sintagmu »otrgnut od neba» Dizdar kaže: «Čovjek bačen s neba na zemlju; čovjek kao pali anđeo, zarobljen u ljudskom tijelu (‘inclusi in corpore') u stalnoj težnji da se oslobodi nametnutih okova što su uslovljeni tijelom». Potom u zagradi navodi djela koja treba «vidjeti i konsultirati»: Bogumilske legende, Vjersko učenje bosanske crkve, Dualizam u istoriji filozofije i religije, i Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima. Signali koje nam ta bilješka daje važni su za razumijevanje Slova o čovjeku, jer ovaj ciklus/pjesma ispisan/a je, kao palimpsest, preko vjerskog učenja bosanskih krstjana bez kojeg se bit Dizdareve vizije ne može razumjeti kako valja. To što je Slovo o čovjeku stavljeno na početak Kamenog spavača kazuje razne stvari, a ponajpije da je bit ove knjige u susretu, ukrštaju, dijalogu moderne i srednjevjekovne svijesti.

Prvi distih temelji se na jezičkom obrtu «biti od kosti i mesa» kojim se, u svakodnevnom govoru, definiše tjelesni osnov ljudskog bića. Drama ljudskog postojanja nije tek u trvenju između duha i tijela, jer se i u potonjem zbiva čegrst kazana čudnim futurom: »pa će… bosti». Šta on znači? Kad su Adam i Eva, kao žrtve zmijine reklame, zgriješili u Raju, Bog je svoje sankcije formulisao

u futuru: «tebi ću mnogo muka zadati, s mukama ćeš djecu rađati», kaže Evi. «Mukom ćeš se od nje (zemlje) hraniti dovijeka», «trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko», «sa znojem lica svoga ješćeš hljeb», veli Adamu. Zato je Dizdarev futur tako sugestivan. Kao da je tvorac kazao palom anđelu: oblačim te u meso i kosti, «pa će tvoje kosti tvoje meso bosti», kako ne bi zaboravio da si u kažnjeničkoj uniformi.

Hljeb i vino ne govore samo o čovjekovoj zemaljskoj gladi i žeđi: pošto se radi o biću «otrgutom od neba», očito je da se preko hljeba i vina uspostavlja veza s tim nebom. Ali, mjesto hljeba, ima samo kamena, a mjesto vina – samo dima. Taj kamen, pomalo i hercegovački (možda i kamen pod koji se liježe, zato ga «ima svima»), jalovo je tle koje ne rađa hljeb, a fukcioniše u paru sa dimom. Jer čovjek je samo dim, sve je njegovo dim, sve je na svijetu dim, što je vrlo neutješna vizija postojanja: svud kamen, trajno jalov, i dim, još «trajnije» prolazan.

Završni distih temelji se na onoj biblijskoj: «Nek tvoja desna ne zna šta čini lijeva». U Dizdara su, međutim, lijeva i desna zakrvljene, čak jedna nije čovjekova, ne znamo koja, što unosi misterij u čovjeka: obje konkurišu za titulu tuđe ruke! Zanimljiv je i glagol «pobije»: u običnom govoru, ruka ruku može ubiti, a ne pobiti. Pjesnik krši jednu jezičku zabranu na kombinovanje, s brojem «jedna» spreže glagol «pobiti» koji ide uz množinu, čime stvara nov preliv smisla: čegrst je prenesena na višu ravan. Prilagođavajući se kontekstu, riječ «pobije» pomjerila je značenje: sukob postaje i duhovni, takoreći filozofski duel u kojem protivnici jedan drugog pobijaju.

O KAMENOM SPAVAČU

Ima knjiga koje se jednostavno događaju – kao život. Jednom tako dogođene one ostavljaju pomen on svom postojanju, sliku svoga života neponovljivog i jedino mogućeg, trag svoga trajanja i prisustva u vremenu. Kao da je trebalo da prođe čitavo jedno dugo mučno doba njihovog nastajanja, do konačnog postanka kada više nisu samo djelo autora nego djelo vremena i zbivanja koji su ih dali i ostavili tako da žive svojim životom i svojom sudbinom. I čini nam se kao da su te knjige oduvijek postojale i oduvijek bile takve kakve su, kao što oduvijek postoji život koji je u njima, koji smo usvojili kao zakon ili neminovnost i našeg života, našeg otpora ili prihvatanja te suštine koja jeste kakva jeste, te zbilje koja je sama sebe stvorila po svojim zakonima i nužnostima.

Malo je takvih knjiga. Malo je pojava koje nas tako iznenade, da onda dugo živimo od tih iznenađenja, dok ona ne postanu sama stvarnost koja više ne iznenađuje, nego se pokazuje onakvom kakva jeste. Kada se to dogodi u poeziji, ne tako često i ne tako očekivano, onda su tim djelima predstojala čitava vremena i istine u njima, čitavi kolopleti zbivanja, sudara i suprotnosti koji su ta djela stvarali po sili svog unutarnjeg smisla i ritma zatomljenog saznanja, koji su se jednom negdje na neki svoj način morali odraziti. Tako je bilo sa knjigom Maka Dizdara “Kameni spavač”. Do svog konačnog oblika ona je imala svoje etape i faze života koji je uložila u svoju konačnu istinu, sadržinu i ljepotu, u svoj neminovni rizik izlaska u svijet zbilje iz

koga je nastala. Zanimljiva je njena geneza i metamorfoza i zato je i ovaj razgovor koncipiran tako da otkrije nešto od onga što nije dovoljno poznato, nešto od oonga što se još ne zna o autoru i njegovom djelu.

Kako je nastajao “Kameni spavač”? Dugo i mučno, znam. Sporo i teško, vjerovatno. Možete li, druže Dizdar, pokazati i objasniti taj proces? Kako je došlo do konačnog oblika, do knjige?

Ptanje sadrži donekle dio odgovora. Ja se uvijek čudim pjesnicima koji u jednom nadahnuću, u jednom zamahu pišu jednu knjigu poezije. Evo zašto. Poezija se piše kao što se živi – dugo i mučno. Misaoni i poetski elementi iz moje poslednje knjige vuku svoje korijene iz samih početaka mog stvaralaštva. Te korijene je lako uočiti i pratiti njihov razvoj kroz sve moje knjige. Pažljiv čitalac, koji poznaje moje djelo, prepoznaće u mojim stihovima iz “Kamenog spavača” iste one tragove, akcente i preokupacije o sudbini čovjeka koje sam fiksirao još u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi u svojoj prvoj zbirci “Vidovopoljska noć”. Pjesmu “Petorica”, na primjer, napisao sam za vrijeme rata i zabilježio je u svojim papirima arapskim slovima, radi kamuflaže, da se ne bi otkrio njen sadržaj i smisao. Od rata do “Kamenog spavača” prošao je jedan dug vremenski period da bi tek tada ta pjesma našla svoje konačno mjesto i svoj postojbinu. Takav slučaj bio je i sa drugim mojim pjesmama iz ove knjige, naročito onim karakterističnim za moju poeziju.