ljudskapravaosobasainvaliditetom

Univerzitet u Sarajevu CENTAR ZA LJUDSKA PRAVA LJUDSKA PRAVA OSOBA SA INVALIDITETOM Stanje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori Uredili Miroslav Živanovic Saša Madacki Sarajevo, 2006

Ljudska prava osoba sa invaliditetiom

2

Izdavac: Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu Za izdavaca: Dino Abazovic ISBN (elektronsko izdanje) 9958-9541-3-3 Studiju finansijski pomogla Balkanska mreža za ljudska prava


3

Sadržaj Midhat Izmirlija: Medunarodni mehanizmi zaštite ljudskih prava osoba sa invaliditetom UVOD ...............................................................................................................5 Medunarodni mehanizmi zaštite...........................................................................7 Pregled pravno obavezujucih medunarodnih sporazuma .......................................9

Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (ICCPR) .........................9 Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) ..11 Konvencija o pravima djeteta (CRC) ..............................................................12 Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW)....................14 Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD) ......................16 Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja (CAT) .......................................................................17 Konvencije Medunarodne organizacije rada (ILO) ..........................................18 Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja (Konvencija br. 111; ILO – C – 111) .............................................................18 Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida ....................18 (Konvencija br. 159; ILO – C – 159) .............................................................18 Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju ljudskih resursa..............................................................................................19

Lista datuma ratifikacija medunarodnih dokumenata ...........................................20 Dženana Aladuz: Niciji ljudi na nicijoj zemlji: ljudska prava osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini Rijec-dvije autora ..............................................................................................26 I - uvod u stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom: društveno – politicki uslovi i statisticki pokazatelji .......................................................................................27 II - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: aktuelna situacija, primjeri kršenja ljudskih prava, diskriminacije i komparacija sa prethodnim sistemom ..................35 III - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: uticaj novca na promociju i zaštitu ljudskih prava....................................................................................................41 IV - Ljudska prava osoba sa invaliditetom, ugao vlasti.........................................44 V - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: akcije koje mijenjaju svijet, primjeri......46 VI - Preporuke invalidskih udruženja i autora izvještaja za efikasniju zaštitu i promociju ljudskih prava osoba sa invaliditetom .................................................47 Zakljucak ..........................................................................................................49 VII – dodaci .....................................................................................................51 Ljiljana Filipovic: Ljudska prava osoba sa invaliditetom u Hrvatskoj UVOD .............................................................................................................63

1.1. Povijesni pregled .....................................................................................65 1.2. Zahtjev za clanstvo u Europskoj uniji.......................................................67 1.3. Strategija razvitka – Hrvatska u 21. stoljecu ..............................................68 1.4. Glavni izvori financiranja sustava socijalne zaštite .....................................70

2. Sustav socijalne pomoci i skrbi u odnosu na osobe s invaliditetom ...................70 3. Statistika........................................................................................................73 4. Terminologija i neki primjeri posljedica neujednacenosti definicija ..................76 5. Ustav Republike Hrvatske i osobe s invaliditetom ...........................................81


4

6. Zdravstvena zaštita ........................................................................................82 7. Dobrobit djece .............................................................................................85

7.1. Djeca s teškocama u razvoju i predškolski odgoj .......................................86 7.2. Primjeri dobre prakse ..............................................................................88 7.3. Djeca s teškocama u razvoju i osnovno školstvo .......................................88 7.4. Pojedinci i udruge o problemima školovanja djece s teškocama u razvoju ..91 7.4. Djeca i mladi s teškocama u razvoju i srednje školstvo ..............................93

8. Zapošljavanje osoba s invaliditetom................................................................96 UMJESTO ZAKLJUCKA ................................................................................99 DODACI .......................................................................................................105 Vidan Hadži-Vidanovic: Ljudska prava lica sa hendikepom u Srbiji Crnoj Gori: Pravniokvir UVOD ...........................................................................................................121 I. Pravni okvir za ostvarivanje prava lica sa hendikepom u Republici Srbiji .........122

1. Opšte napomene .....................................................................................122 2. Pravni propisi od posebnog znacaja za ostvarivanje prava lica sa hendikepom124 3. Diskriminacija..........................................................................................124 4. Gradanska i politicka prava lica sa hendikepom .........................................126

4.1. Zabrana mucenja i necovecnog ili ponižavajuceg postupanja ...........126 4.2. Pravo na slobodu i sigurnost ..........................................................129 4.4. Pravo na pravicno sudenje .............................................................132 4.5. Pravo na poštovanje privatnog i porodicnog života i pravo na sklapanje braka...................................................................................................134 4.6. Politicka prava...............................................................................136

5. Ekonomska, socijalna i kulturna prava lica sa hendikepom.........................137 5.1. Pravo na rad..................................................................................137 5.2. Pravo na obrazovanje ....................................................................139 5.3. Pravo na socijalno obezbedenje......................................................141 5.4. Posebna zaštita deteta....................................................................144 5.5. Pravo na zaštitu zdravlja ................................................................145

Vidan Hadži-Vidanovic: Stanje ljudskih prava lica s ahendikepom u Srbiji i Crnoj Gori 1. Statisticki podaci..........................................................................................146 Vrsta invaliditeta .............................................................................................148 Procenat .........................................................................................................148 2. Civilno društvo i lica sa hendikepom ............................................................148 3. Osnovni problemi lica sa hendikepom ..........................................................149

3.1. Nezaposlenost ......................................................................................149 3.2. Obrazovanje .........................................................................................153 3.3. Sistem socijalne zaštite...........................................................................155 3.4. Zdravstvena zaštita................................................................................159 3.5. Arhitektonske barijere ...........................................................................161 3.6. Diskriminacija .......................................................................................162


5

Medunarodni mehanizmi zaštite ljudskih prava osoba sa invaliditetom Midhat Izmirlija Pravni fakultet, Univerztet u Sarajevu Uvod ..................................................................................................................5 Medunarodni mehanizmi zaštite...........................................................................7 Pregled pravno obavezujucih medunarodnih sporazuma .......................................9

Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (ICCPR) .........................9 Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) ..11 Konvencija o pravima djeteta (CRC) ..............................................................12 Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW)....................14 Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD) ......................16 Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja (CAT) .......................................................................17 Konvencije Medunarodne organizacije rada (ILO) ..........................................18 Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja (Konvencija br. 111; ILO – C – 111) .............................................................18 Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida ....................18 (Konvencija br. 159; ILO – C – 159) .............................................................18 Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju ljudskih resursa..............................................................................................19

Lista datuma ratifikacija medunarodnih dokumenata ...........................................20

UVOD Medunarodni dokumenti kojima se štite ljudska prava polaze od osnovnog principa da svaki covjek ima urodena, jednaka, neotudiva i univerzalna prava koja proizlaze iz dostojanstva svih ljudskih bica.1 Ljudska prava država ne daruje pojedincu niti ih može uskratiti odnosno oduzeti. Država može uspostaviti mehanizme kojima regulira ostvarivanje ovih prava, sloboda i zaštita u cilju osiguranja jednakosti svih osoba. Pored prava sadržanih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Ujedinjeni narodi su su usvojili dva pravno obavezujuca dokumenta (Medunarodni pakt o

1Preambula Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojena 10.12.1948. godine istice: «Smatrajuci da je priznavanje urodenog dostojanstva i jednakih i neotudivih prava svih clanova ljudske zajednice temelj slobode, pravde i mira u svijetu...», te clan 2. Univerzalne deklaracije «Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, spola jezika, vjere, politickog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rodenja ili drugih okolnosti» - (naglašavanje dodano)


6

gradanskim i politickim pravima i Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima) u kojima su definirana prava, te uspostavljeni mehanizmi kojima se osigurava njihovo provodenje. Ova tri dokumenta predstavljaju Medunarodnu povelju o pravima. Naravno, pored spomenutih dokumenata Ujedinjeni narodi usvojili su i niz ugovora/konvencija, rezolucija i deklaracija putem kojih su neka prava konkretnije definirana, odnosno proširen opseg odredenih prava i zaštita. Treba imati na umu da svi dokumenti Ujedinjenih naroda nemaju pravno obavezujucu snagu, te je potrebno napraviti razliku izmedu ugovora, paktova i konvencija kao pravno obavezujucih i deklaracija, rezolucija, uputstava, pravila i principa kao pravno neobavezujucih dokumenata.2 Medunarodni dokumenti važe u pojedinoj zemlji ukoliko je država ratificirala dokumente i prihvatila uslove njihovog provodenja. Pojedini medunarodni dokumenti uspostavljaju tijela koji imaju zadatak provodenja odnosno nadgledanja provedbe sporazuma. Osnovna zadaca provodenja dokumenata je na državama – ugovornicama dok ugovorna tijela nadgledaju provedbu sporazuma od strane država. To najcešce podrazumijeva obavezu države da periodicno izvještava tijela Ujedinjenih naroda, ustanovljena medunarodnim ugovorima, o poštovanju odnosno provedbi sporazumâ, dok tijela za nadgledanje izdaju zapažanja, komentare i preporuke. Ujedinjeni narodi su izdali za države – ugovornice koje izvještavaju ugovorna tijela i Prirucnik o izvještavanju o ljudskim pravima3. Ugovorna tijela mogu izdati i opce komentare o nacinima provedbe ugovora, odnosno o zaštiti prava. Opci komentari nisu pravno obavezujuci za državu, mada mogu predstavljati korisnu pomoc u vezi primjene pojedinih odredbi medunarodnih ugovora u odnosu na osobe sa posebnim potrebama. Neki od ugovora predvidaju i mogucnost podnošenja individualnih predstavki tijelima za nadgledanje. Države se rjede obavezuju na mogucnost podnošenja individualnih/ grupnih predstavki tijelima Ujedinjenih naroda. Osobe sa posebnim potrebama imaju pravo na zašitu od diskriminacije i pravo na puno uživanje i ostvarivanje svih ljudskih prava kako je to utvrdeno u sljedecim pravno obavezujucim dokumentima Ujedinjenih naroda: 1. Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (1966) (ICCPR) 2. Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) (ICESCR) 3. Konvencija o pravima djeteta (1989) (CRC) 4. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979) (CEDAW)

2 Konvencija, pakt ili ugovor se odnosi na utvrdeno ponašanje koje se zasniva na dogovoru ili sporazumu koji ima vrijednost ugovora i kao takav obavezuje potpisnike (države - ugovornice) na pridržavanje odredbi. Deklaracija se obicno smatra izjavom više država o nekom medunarodnom pitanju ili odnosu i nema pravno obavezujucu snagu. 3 HRI/PUB/91/1 Rev.1, Ženeva 1997.


7

5. Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966) (CERD) 6. Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja (1984) (CAT) 7. Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja /ILO-C-111/ (1958)4 8. Konvencija o profesoinalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida /ILO-C-159/ (1983) 9. Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju ljudskih resursa /ILO-C-142/ (1975) Sve nabrojane dokumenti ratificirani su od strane Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i Crne Gore.5 U Bosni i Hercegovini prvih šest nabrojanih dokumenata imaju ustavnu snagu jer su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.6 Zagovornici prava osoba sa posebnim potrebama mogu se pozivati na ove dokumente s obzirom da su: 1. pravno obavezujuci i 2. tražiti sudsku zaštitu ovih prava. U slucaju da više medunarodnih dokumenata definira ili štiti ista prava pojedinac ima pravo na zaštitu po: 1. svim postojecim (usvojenim) instrumentima 2. odredbama sporazuma koje je štite na najbolji nacin, odnosno po onome koji osigurava najveci stepen zaštite.

Medunarodni mehanizmi zaštite Unapredenje i zaštita ljudskih prava, pa tako i osoba sa posebnim potrebama, može se ostvariti putem mehanizama uspostavljenim na osnovu dokumenata Ujedinjenih naroda: 1. Mehanizmima ustanovljenim autoritetom Povelje Ujedinjenih naroda, 2. Mehanizmima ustanovljenim medunarodnim sporazumima. Glavni organi Ujedinjenih naroda, ustanovljeni autoritetom Povelje Ujedinjenih naroda, su Generalna skupština, Savjet bezbjednosti, Ekonomski i socijalni savjet i Kancelarija generalnog sekretara koji imaju i obavezu promoviranja i unapredenja poštovanja ljudskih prava. Generalna skupština Ujedinjenih naroda ovlaštena je da «pokrece proucavanja i daje preporuke u cilju pomaganja ostvarenja ljudskih prava i osnovnih sloboda....»7

4 ILO skracenica za Medunarodnu organizacija rada (International Labour Organisation). 5 Lista datuma ratifikacija nabrojanih dokumenata data je na kraju teksta. 6 Aneks I Ustava Bosne i Herecegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji ce se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. 7 Clan 13. (1) Povelje Ujedinjenih naroda.


8

Generalna skupština je pored ostalih dokumenata usvojila i Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti sa osoba sa invaliditetom,8 Rezoluciju o implementaciji Svjetskog programa akcije za osobe sa invaliditetom9, Rezoluciju o uspostavaljanju ad hoc komiteta o sveobuhvatnoj i integralnoj medunarodnoj konvenciji o promoviranju i zaštiti prava i dostojanstva osoba sa invaliditetom10 i Rezoluciju kojom je Skupština odlucila da ad hoc komitet otpocne pregovore o nacrtu konvencije.11 Generalna skupština Ujedinjenih naroda ustanovila je 1993. godine i položaj Visokog komesara za ljudska prava koji radi po nalozima Generalnog sekretara. Kancelarija Visokog komesara za ljudska prava fokusira se na ohrabrivanje ukljucenja pitanja ostvarenja i zaštite prava osoba sa posebnim potrebama u aktivnosti ugovornih tijela za nadgledanje provedbe sporazuma kao i u druge mehanizme zaštite ljudskih prava, podršku u izradi sveoubhvatne konvencije za osobe sa posebnim potrebama, te pomoc i podršku Specijalnom izvještacu za ptanja osoba sa posebnim potrebama Komisije za socijalni razvoj Ujedinjenih naroda.12 Kancelarija Visokog komesara za ljudska prava izdala je Studiju o ljudskim pravima osoba sa posebnim potrebama.13 Ekonomski i socijalni savjet Ujedinjenih naroda ustanovio je Komisiju za ljudska prava koja je nadležna da razmatra sljedeca pitanja: 1. arbitraža u sporovima i po žalbama vezanim za ljudska prava, 2. donošenje novih medunarodnih deklaracija i ugovora, 3. unapredivanje metoda izvještavanja i nadgledanja. Komisija za ljudska prava je Rezolucijom14 zatražila od Generalnog sekretara UN-a da godišnje izvještava Generalnu skupštinu o postignutom napretku u osiguranju priznavanja i uživanja ljudskih prava osoba sa posebnim potrebama. 15 Takode u okviru UN-a postoji i sedam specijaliziranih agencija koje imaju izvjesnu nadležnost u oblasti poštovanja, promicanja i zaštite ljudskih prava.16

8 Rezolucija 48/96 usvojena 21.12.1993. godine. 9 Rezolucija 58/132 usvojena 22.12.2003. godine. 10 Rezolucija 56/168 usvojena 19.12.2001. godine. 11 Rezolucija 58/246 usvojena 23.12.2003. godine. 12 Vidi Izvještaje Kancelarije visokog komesara za ljudska prava o poduzetim mjerama u pogledu provedbe preporuka sadržanim u Studiji o ljudskim pravima osoba sa posebnim potrebama – E/CN.4/2003/88 i E/CN.4/2004/74. Izvještaji dostupni na: http://www.ohchr.org/english/issues/disability/documents.htm 13 Studija o ljudskim pravima osoba sa posebnim potrebama dostupna na: http://www.ohchr.org/english/issues/disability/study.htm 14 Rezolucija 2002/61 Komisije za ljudska prava 15 vidi Izvještaje Generalnog sekretara UN-a: A/58/181 i A/58/181/Add.1 dostupni na: http://www.ohchr.org/english/issues/disability/documents.htm 16 1. Medunarodna organizacija rada (ILO) 2. Medunarodni monetrani fond (IMF) 3. Visoki komesar UN za izbjeglice (UNHCR) 4. Razvojni program UN (UNDP) 5. Organizacija UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) 6. Djeciji fond (UNICEF)


9

Medunarodni ugovori o promoviranju i zaštiti ljudskih prava su uspostavili i posebna tijela (komitete) koji imaju zadatak nadglednja provedbe sporazuma i razmatranja periodicnih izvještaja država – ugovornica. Mnoge zemlje nisu ratificirale dijelove sporazuma koji ovlašcuju komitete da razmatraju pojedinacne/grupne predstavke. 1. Komitet za ljudska prava osnovan po odredbama ICCPR 2. Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava osnovan po odredbama ICESCR 3. Komitet za ukidanje rasne diskriminacije osnovan po odredbama CERD 4. Komitet protiv mucenja osnovan po odredbama CAT 5. Komitet za prava djeteta osnovan po odredbama CRC 6. Komitet za ukidanje diskriminacije žena osnovan po odredbama CEDAW Primjecuje se da države – ugovornice pocinju ukljucivati u periodicne izvještaje koje podnose tijelima Ujedinjenih naroda informacije o osobama sa posebnim potrebama i poduzetim mjerama za ostvarenje i zaštitu njihovih prava.

Pregled pravno obavezujucih medunarodnih sporazuma

Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (ICCPR) Medunarodni pakt o gradanskim i poltickim pravima je univerzalni dokument koji se odnosi na sve osobe i njihova prava. Gradanska i politicka prava dijelimo u cetiri osnovne grupe prava koje se odnose na život, slobodu osobe, prava okupljanja i politicka prava. Sve nabrojene kategorije su od važnosti i odnose se i na osobe sa posebnim potrebama. Uz ovaj medunarodni sporazum usvojena su i dva dodatna protokola. Prvi opcioni protokol ovlašcuje Komitet za ljudska prava da prima i razmatra predstavke pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede bilo kojeg prava iz Pakta. Iako Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima rjecju ne spominje osobe sa posebnim potrebama on se svojim odredbama odnosi i na te osobe, prije svega odredbama kojima se zabranjuje diskriminacija po bilo kojem osnovu, te garantira jednaka i djelotvorna zaštita protiv diskriminacije.17 «Svaka država stranka ovog Pakta obavezuje se da ce poštovati i osigurati svim pojedincima na svojoj teritoriji i pod njenom jurisdikcijom prava priznata u ovom Paktu bez obzira na razlike kao što su one u rasi, boji kože, polu, jeziku, vjeri, politickom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, rodu ili kojoj god drugoj okolnosti.»18

7. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 17 Clanovi 2(1); 2(3); 26 Pakta. 18 Clan 2(1) Pakta. (naglašavanje dodano)


10

Clan 7. Pakta utvrduje da: «Niko ne može biti podvrgnut mucenju ili svirepim, nehumanim ili ponižavajucim kaznama ili postupcima. Posebno je zabranjeno da se neko lice podvrgne medicinskom ili naucnom eksperimentu bez njegova pristanka». Stanadardna pravila mogu poslužiti kao smjernice za tumacenje odredbi Pakta u kontekstu zaštite prava osoba sa posebnim potrebama. U pogledu posebne zaštite osoba sa posebnim potrebama treba skrenuti pažnju i na Principe zaštite osoba sa mentalnim oboljenjima i poboljšanje zdravstvene zaštite za mentalne bolesti usvojenim od strane Generalne skupštine UN-a.19 Medunarodni pakt uvodi mehanizam periodicnog izvještavanja Komiteta za ljudska prava od strane država – ugovornica. Nakon što država uputi prvi izvještaj, Komitet može zatražiti od države ugovornice da podnese izvještaj o usvojenim mjerama kojima se ostvaraju prava priznata po Paktu, te napretku i uživanju tih prava.20 Komitet nema mogucnost nametanja svojih odluka državama - ugovornicama, te nastoji ostvariti konstruktivni dijalog sa državama u cilju poboljšanja poštovanja i zaštite ljudskih prava. Komitet može razmatrati predstavku jedne države protiv druge države – ugovornice, kao i individualne predstavke povodom kršenja prava zašticenih Paktom. Medudržavne predstavke su moguce samo ukoliko je država deklaracijom prihvatila nadležnost Komiteta.21 Individualne predstavke mogu se podnijeti samo ukoliko je država ratificirala Prvi opcioni protokol uz Pakt o gradanskim i politickim pravima. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija i Crna Gora ratificirale su spomenuti protokol. 22 U Bosni i Hercegovini Prvi opcioni protokol predstavlja i sastavni dio Ustava. Nevladine organizacije nemaju pravo ucestvovati u radu Komiteta, medutim pružena im je mogucnost da podnose pismene informacije i tzv. paralelne izvještaje, te ucestvuju u radu radnih grupa koje se sastaju prije sjednica Komiteta. Komitet izdaje i opce komentare koji se odnose na razumijevanje odredenih clanova Pakta. Komitet do sada nije izdao poseban opci komentar koji se odnosi na osobe sa posebnim potrebama. Sljedeca cetiri opca komentara spomenula su u kontekstu i osobe sa posebnim potrebama. - Opci komentar br. 8. iz 1982. godine o pravu na slobodu i sigurnosti osobe;23 - Opci komentar br. 19. iz 1990. godine o zaštiti porodice, pravu na sklapanje braka i jednakosti supružnika;24

19 Rezolucija Generalne skupštine UN 46/119 usvojena 17.12.1991. godine. 20 Clan 40. Medunarodnog pakta o gradanskim i politickim pravima 21 Bosna i Hercegovina je izjavila deklaraciju po clanu 41. Pakta 22 Bosna i Hercegovina: 01.03.1995., Hrvatska: 12.10.1995., Srbija i Crna Gora: 14.03.1990. 23 Clan 9. Pakta.


11

- Opci komentar br. 20 iz 1992. godine koji zamjenjuje komentar br. 7. o zabrani mucenja, necovjecnog i ponižavajuceg tretmana i kažnjavanja;25 - Opci komentar br. 25 iz 1996. godine o pravu na ucešce u vodenju javnih poslova, aktivno i pasivno biracko pravo i pravu na jednak pristup javnim službama.26 Instrumenti predvideni Medunarodnim paktom o gradanskim i politickim pravima mogu biti iskorišteni u pogledu ostvarivanja i zaštite prava osoba sa posebnim potrebama.

Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, poput Pakta o gradanskim i politickim pravima, ne govori posebno o pravima osoba sa posebnim potrebama. S obzirom da i ovaj Pakt promovira prava svih osoba, ona se odnose i na osobe sa posebnim potrebama i njihovu zaštitu, naglašavajuci prije svega zabranu diskriminacije,27 jednakost muškarca i žene,28 pravo na uživanje najviše moguce mjere psihickog i tjelesnog zdravlja,29 pravo na obrazovanje,30 pravo na rad,31 pravo pravednih i povoljnih uslova rada,32 pravo sindikalnog organiziranja,33 pravo na socijalnu sigurnost,34 pravo zaštite porodice, majki i djece,35 pravo na dovoljni životni standard36 i pravo na ucešce u kulturnom životu.37 Provedbu Pakta nadgleda Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava koji je osnovan rezolucijom Ekonomskog i socijalnog savjeta UN-a.38 Komitet ne može primati individualne predstavke, a nacrt opcionog protokola kojim bi se Komitetu dalo ovo pravo trenutno je u razmatranju. Države – ugovornice su dužne da nakon podnošenja prvog izvještaja po potpisivanju Pakta, svakih pet godina izvještavaju Komitet o poduzetim mjerama. Komitet ne donosi pravno obavezujuce odluke za države – ugovornice, nego usvaja zakljucna zapažanja koja služe kao smjernice državama u pogledu daljnje provedbe pakta. Komitet može, ukoliko država propusti dostaviti izvještaj, pozvati državu da to ucini, odnosno donijeti odluke na osnovu svih raspoloživih informacija ukoliko država ne želi dostaviti traženi izvještaj.

24 Clan 23. Pakta. 25 Clan 7. Pakta. 26 Clan 25. Pakta. Za nabrojane komentare vidi: HRI/GEN/1/Rev.7 Nabrojani komentari dostupni i na: www.ohchr.org 27 Clan 2. Pakta 28 Clan 3. Pakta 29 Clan 12. Pakta 30 Clanovi 13. i 14. Pakta 31 Clan 6. Pakta 32 Clan 7. Pakta 33 Clan 8. Pakta 34 Clan 9. Pakta 35 Clan 10. Pakta 36 Clan 11. Pakta 37 Clan 15. Pakta 38 Rezolucija Ekonomskog i socijalnog vijeca 1985/17 od 28.05.1985. godine.


12

Komitet takode usvaja i opce komentare koji predstavljaju smjernice u pogledu tumacenja odredenih odredbi Pakta. Komentari nisu pravno obavezujuci za države – ugovornice. Mnogi komentari odnose se «ranjive i marginalizirane grupe» koje ukljucuju i osobe sa posebnim potrebama. Komitet je donio niz komentara,39 a Opci komentar br. 540 iz 1994. godine odnosi se na osobe sa posebnim potrebama. Opci komentar broj 5. je važan zato što predstavlja: 1. sponu sa Standardnim pravilima UN za interpretiranje prava zašticenih Paktom u kontekstu prava osoba sa posebnim potrebama, 2. obaveze država u pogledu provedbe odredbi Pakta u kontekstu zaštite prava osoba sa posebnim potrebama, 3. pregled prava zašticenih Paktom koji se odnose i na osobe sa posebnim potrebama. Opci komentar broj 5. poziva se i na Smjernice za uspostavu i razvoj nacionalnih koordinirajucih tijela za osobe sa posebnim potrebama i slicnih tijela usvojenim 1990. godine.41 Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima pruža mogucnost zaštite prava osoba sa posebnim potrebama pri cemu svakako treba slijediti upute koje daje Komentar broj 5. Potrebno je naglasiti da je Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predstavlja sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.

Konvencija o pravima djeteta (CRC) Konvencija o pravima djeteta u clanu 23. utvrduje: 1. Države clanice priznaju da mentalno zaostalo ili fizicki invalidno dijete treba da uživa potpun i dostojan život, u uslovima kojim se osigurava njegovo dostojanstvo, potice samostalnost i olakšava aktivno sudjelovanje djeteta u zajednici. 2. Države clanice uvažavaju pravo invalidnog djeteta na posebnu njegu i podsticat ce i osiguravati pomoc djetetu koje za to udovoljava uslovima i onima koji su odgovorni za brigu o njemu, za koje je podnesen zahtjev, zavisno o raspoloživim sredstvima, a koja odgovara stanju djeteta i uslovima roditelja ili drugih lica koja se brinu o djetetu. 3. Uvažavajuci posebne potrebe invalidnog djeteta, pomoc u skladu sa stavom 2. pruža se besplatno uvijek kada je to moguce, imajuci na umu finansijska sredstva roditelja ili drugih lica 39 Vidi komentare br: 6.,14. i 15. Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava u HRI/GEN/1/Rev.7 Spomenuti komentari dostupni i na: www.ohchr.org 40 Opci komentar br. 5. dostupan na: www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/0/4b0c449a9ab4ff72c12563ed0054f17d?OpenDocument 41 Clan 7(b). Opceg komentara broj 5.


13

koja se brinu o djetetu i koja je tako osmišljena da invalidno dijete ima uspješan pristup i dobijanje obrazovanja, obuku, usluge zdravstvene zaštite i rehabilitacije, pripremu za zapošljavanje i mogucnost rekreacije na nacin koji doprinosi ostvarenju što potpunije društvene integracije i licnog razvoja djeteta, ukljucujuci kulturni i duhovni razvoj. 4. Države clanice unapreduju, u duhu medunarodne saradnje, razmjenu odgovarajucih informacija u oblasti preventivne zaštite zdravlja i medicinskog, psihološkog i funkcionalnog lijecenja invalidnog djeteta, ukljucujuci širenje i mogucnost korištenja informacija u vezi sa metodama obuke radi rehabilitacije i strucnog osposobljavanja, da bi se državama clanicama omogucilo da poboljšaju svoje mogucnosti i vještine i prošire svoja iskustva u tim oblastima. Radi toga se posebna pažnja posvecuje potrebama zemalja u razvoju. Komitet za prava djeteta nadgleda provedbu Konvencije o pravima djeteta. Prvi izvještaj država – ugovornica podnosi dvije godine od usvajanja Konvencije, a zatim periodicno svakih pet godina.42 Komitet za prava djeteta može zahtijevati da države dostave i dodatne informacije koje smatraju relevantnim za provedbu Konvencije. Kada Komitet raspravlja o pojedinom izvještaju druga tijela Ujedinjenih naroda, poput UNICEF-a, mogu prisustvovati sjednicama ukljucujuci i tijela koja mogu dati strucna mišljenja ili izvještaje u okviru svog opsega poslova interesiranja o provedbi Konvencije.43 Komitet nema mogucnost donošenja pravno obavezujuci odluka u slucaju neispunjenja uslova od strane države – ugovornice, a ne poznaje ni mehanizam podnošenja individualnih predstavki. Komitet može zatražiti od Generalnog sekretara da u ime Komiteta pristupi izradi studija o pojedinim pitanjima koje se odnose na prava djeteta.44 Na prethodnim saslušanjima gdje se prethodno razmatra izvještaj pojedine države – ugovornice, nevladine organizacije i pojedinci imaju mogucnost podnijeti usmene i pismene izjave o svojim zapažanjima u pogledu provedbe Konvencije. Na osnovu tih informacija Komitet može zatražiti nadopunu izvještaja od strane države – ugovornice. Komitet je pored cetiri principa koja treba slijediti pri provedbi Konvencije (nediskriminacija, 45 najbolji interes djeteta, 46 pravo na život, opstanak i razvoj djeteta,47 pravo slobodnog izražavanja mišljenja48) skrenuo pažnju i na ostala prava koja su od posebne važnosti za djecu sa posebim potrebama. - pravo da znaju za roditelje i pravo na njihovu brigu,49 - pravo da ne budu odvojeni od roditelja osim u slucaju sudske odluke kada je to u najboljem interesu djeteta,50 - pravo na zaštitu od svih oblika fizickog ili mentalnog nasilja,51 - pravo djeteta na životni standard,52 42 Clan 44. Konvencije. 43 Clan 45. Konvencije. 44 Clan 45(c). Konvencije. 45 Clan 2. Konvencije. 46 Clan 3. Konvencije. 47 Clan 6. Konvencije. 48 Clan 12. Konvencije. 49 Clan 7. Konvencije. 50 Clan 9. Konvencije. 51 Clan 19. Konvencije.


14

- pravo na socijalnu zaštitu,53 - pravo na zdravstvenu zaštitu,54 - pravo na obrazovanje.55 Komitet je 06.10.1997. godine imao dan opce diskusije o pravima djece sa posebnim potrebama i usvojio preporuke kao buduci plan akcije.56 Takode, Komitet je usvojio i pet opcih komentara koji se odnose i na prava djece sa posebnim potrebama.57 Ovdje treba spomenuti Radnu grupu «Prava za djecu sa posebnim potrebama» koju cine medunarodne organizacije kao što su «Disabled People's International» i «Save the Children Alliance», kojom predsjedava Specijalni izvještac za osobe sa posebnim potrebama (u licnom svojstvu) i kojoj prisustvuje clan Komiteta za prava djeteta. Ova radna grupa koja je finansirana je od strane SIDA-e (Swedish International Development Agency), radi zajedno sa Komitetom na pitanjima unapredenja i zaštite prava djece sa posebnim potrebama. Radna grupa je izdala i izvještaj «It's our World Too» o životu djece sa posebnim potrebama. Države su obavezne u svojim izvještajima obavijestiti Komitet o poduzetim mjerama za provedbu odredbi Konvencije, što u pogledu zaštite prava djece sa posebnim potrebama ne ukljucuje samo izvještavanje po clanu 23. nego izvještavanje i o drugim pravima zašticenim Konvencijom. Potrebno je napomenuti da je Konvencija o pravima djeteta i sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena se kao univerzalni dokument odnosi na sve žene, pa tako i na žene sa posebnim potrebama. Osnovni cilj ove Konvencije je osiguranje stvarne jednakosti žena i muškaraca uklanjanjem svih oblika diskriminacije žena koja «oznacava svaku razliku, iskljucenje ili ogranicenje po polu, koje ima za posljedicu ili svrhu da ženama ugrozi ili onemoguci priznanje, ostvarenje ili vršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na politickom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, gradanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bracno stanje, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena». 58

52 Clan 27. Konvencije. 53 Clan 26. Konvencije. 54 Clan 24. Konvencije. 55 Clan 28. Konvencije. 56 vidi: CRC/C/SR.418 i CRC/C/SR.419 dostupno na: http://www.unhchr.ch/html/menu2/6/crc/doc/days/disabled.pdf 57 vidi: HRI/GEN/1/Rev.7 Spomenuti komentari dostupni i na: www.ohchr.org 58 Clan 1. Konvencije.


15

Države ugovornice su obavezne promijeniti društvene i kulturne obicaje koji su zasnovani na predrasudama i shvatanju superiornosti jednog od spolova.59 Kako se primjecuje u Opcem komenatru broj 5. Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava žene sa posebnim potrebama predstavljaju ranjivu grupu po dva osnova: rodu i onesposbljenju. Posljedica ovog stava je da su žene sa posebnim potrebama više zavisne, odnosno da imaju manji pristup obrazovanju i manje šanse za zaposlenje nego druge osobe.60 Komitet za ukidanje diskriminacije žena nadgleda provedbu Konvencije. Komitet je u svom radu povezan sa Komisijom za status žena i Odjelom za unapredenje položaja žena.61 Države - ugovornice su, nakon prvog izvještaja po usvajanju Konvencije, dužne izvještavati Komitet svake cetiri godine. Izvještaj treba obuhvatiti sve zakonodavne, sudske, upravne i druge mjere koje država poduzima da bi sprovela odredbe Konvencije. Individualne i grupne predstavke mogu se podnijeti Komitetu ukoliko je država ratificirala Opcioni protokol uz Konvenciju. Individualne predstavke, što ukljucuje i pravo druge osobe da ime žrtve podnese predstavku,62 se podnose Odjelu za unapredenje položaja žena. Komitet daje mišljenja i preporuke državama i može zahtijevati od države poduzimanje mjera kojima se sprijecava nastanak štete za žrtvu/e. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija i Crna Gora nisu potpisale spomenuti Protokol. Dvije opce preporuke Komiteta za ukidanje diskriminacije žena odnose se na prava žena sa posebnim potrebama. Opca preporuka broj 18. traži od država – ugovornica da u periodicne izvještaje ukljuce i infromacije o ženama sa posebnim potrebama, odnosno o poduzetim mjerama, ukljucujuci i specijalne mjere, u oblasti zaposlenja, obrazovanja, zdravstvene zaštite i socijalne sigurnosti. Opca preporuka broj 24. na clan 12. Konvencije (žene i zdravlje) odnosi se i na žene sa posebnim potrebama, isticuci «da posebna pažnja mora biti dana zdravstvenim potrebama i pravima žena koje pripadaju ranjivim i obespravljenim grupama kao što su ...žene sa fizickim i mentalnim onesposobljenjima.»63 Standardna pravila nisu spomenuta u Opcoj preporuci br. 18. što ne predstavlja smetnju da se koriste kao smjernice za tumacenje odredbi Konvencije u pogledu promoviranja i zaštite prava žena sa posebnim potrebama.

59 Vidi clan 5. Konvencije. 60 vidi Studiju o ljudskim pravima osoba sa posebnim potrebama, str. 167. 61 Komisija za status žena je meduvladino tijelo ustanovljeno od strane Ekonomskog i socijalnog savjeta UN. Odjel za unapredenja položaja žena osigurava tehnicku pomoc Komisiji za status žena i Komitetu za ukidanje diskriminacije žena. 62 Clan 2. Opcionog protokola. 63 Stav 6. Opce preporuke br. 24. Vidi Opce preporuke Komiteta za ukidanje diskriminacije žena u HRI/GEN/1/Rev.7. Spomenute preporuke dostupne i na: www.ohchr.org


16

Napominjem da je Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.

Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD) Konvencija u ukidanju svih oblika rasne diskriminacije može se odnositi i na osobe sa posebnim potrebama ukoliko te osobe pripadaju nekoj od rasnih grupa ili rasnih manjina. U tim slucajevima diskriminacija se javlja po dva osnova: rase i onesposobljenja.64 Tijelo za nadgledanje poštovanja primjene ove Konvencije je Komitet za ukidanje rasne diskriminacije, koji ujedno predstavlja i prvo tijelo uspostavljeno jednim medunarodnim ugovorom kojim se štite ljudska prava. Komitet razmatra izvještaje država – ugovornica, individualne ili grupne predstavke, predstavke jedne države protiv druge države – ugovornice, te usvaja opce preporuke koje nisu pravno obavezujuce. Nakon prvog izvještaja države su dužne podnositi izvještaje svake dvije godine ili kada to Komitet zatraži. Osnovni smisao izvještaja je upoznavanje Komiteta sa poduzetim zakonodavnim, sudskim, upravnim i drugim mjerama u pogledu provodenja Konvencije. Konvencija takode pruža mogucnost podnošenja individualnih ili grupnih predstavki Komitetu. 65 Nijedan od devet slucajeva koji su se pojavili pred Komitetom nije obuhvatao zaštitu prava osoba sa posebnim potrebama. Srbija i Crna Gora su izjavile da prihvataju nadležnost Komiteta da prima i razmatra individualne predstavke.66 Komitet usvaja i opce preporuke. Mogucu važnost za osobe sa posebnim potrebama imaju preporuke VIII, XI, XIV, XXIV i XXV, te Opca preporuka XXVII o diskriminaciji Roma koja, izmedu ostalog, traži poduzimanje mjera koje osiguravaju da «Romi imaju jednak pristup zdravstvenoj zaštiti i ustanovama socijalne zaštite i ukidanje svih diskriminatornih obicaja protiv njih u ovim oblastima».67 Konvencija u ukidanju svih oblika rasne diskriminacije predstavlja sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.

64 U ovom smislu vidi Opcu preporuku XXV o rasnoj diskriminaciji na osnovu spola Komiteta za ukidanje rasne diskriminacije. 65 Clan 14. Konvencije. 66 Srbija i Crna Gora prihvatile nadležnost Komiteta 27.06.2001. godine, 67 Clan 4(33) Opce preporuke XXVII o diskriminaciji Roma.


17

Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja (CAT)

Konvencija o ukidanju mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja definira pojam mucenja, 68 te obavezuje države – ugovornice da poduzmu mjere za sprjecavanje mucenja,69 surovog, nehumanog i ponižavajuceg postupanja i kažnjavanja. 70 Za razliku od mucenja, surovo, nehumano i ponižavajuce postupanje i kažnjavanje nisu posebno definirani. Konvencija se odnosi samo na postupke mucenja, koji su cesto uzrokom ozbiljnih fizickih i psihickih onesposobljenja, pocinjenim od strane službenih lica ili lica koja djeluju u službenom svojstvu, ali ne i na osobe iz privatnog sektora, narocito s obzirom da su mnoge usluge, ukljucujuci i usluge pomoci i podrške osobama sa posebnim potrebama u svijetu privatizirane. U svrhu nadgledanja provedbe Konvencije od strane države – ugovornice uspostavljen je Komitet protiv mucenja. Komitet razmatra izvještaje država koje su, nakon prvog izvještaja, obvezne podnositi Komitetu svake cetiri godine. Nevladine organizacije mogu podnositi svoje izveštaje Komitetu (paralelne izvještaje) o primjeni svakog clana Konvencije.71 U izvještajima se navode poduzete mjere za zaštitu lica sa posebnim potrebama, odnosno slucajevi kršenja prava ukoliko postoji praksa mucenja. Važnost ove Konvencije, u kontekstu zaštite prava osoba sa posebnim potrebama, može se posmatrati i u pogledu onemogucavanja zlostavljanja osoba u institucijama zatvorenog tipa ukoliko u nekoj državi postoji praksa kršenja njihovih prava. Konvencija poznaje instrumente podnošenja predstavki od strane jedne države protiv druge države – ugovornice,72 individualnih predstavki73 i pokretanja istrage ukoliko Komitet smatra da postoji sistematicno mucenje na teritoriju države – ugovornice.74 Komisija za ljudska prava je uspostavila i Kancelariju specijalnog izvještaca protiv djela mucenja75 ciji zakljucci i nalazi imaju veliku važnost za Komitet.76 Konvencija o ukidanju mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine.

68 Clan 1. Konvencije. 69 Clan 2. Konvencije. 70 Clan 16. Konvencije. 71 Asocijacija za sprjecavanje mucenja izdala je Vodic za nevladine organizacije. Vodic je dostupan na: http://www.apt.ch/cat/guidelines.htm 72 Clan 21. Konvencije. 73 Clan 22. Konvencije. 74 Clan 20. Konvencije. 75 Rezolucija Komisije za ljudska prava 1985/33. 76 Izvještaji specijalnog izvještaca dostupni na: www.ohchr.org/english/issues/torture/rapporteur/


18

Konvencije Medunarodne organizacije rada (ILO) Pored spomenutih konvencija, Medunarodna organizacija rada, kao specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda, usvojila je niz konvencija u cilju poboljšanja uslova rada i zaštite prava radnika. Konvencije predstavljaju pokušaj osiguranja socijalnog minimuma na globalnoj razini. Sljedece tri konvencije se odnose na osobe sa posebnim potrebama. Ove konvencije su sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, Hrvtaske i Srbije i Crne Gore na osnovu notifikacije o sukcesiji, odnosno ratifikaciji.

Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja (Konvencija br. 111; ILO – C – 111) Ova Konvencija proglašena je jednom od osam suštinski konvencija Medunarodne organizacije rada. Konvencija br. 111. zabranjuje diskriminaciju zasnovanu na «svakom drugom pravljenju razlika, iskljucenju ili davanju prvenstva, koje ide s tim da uništi ili naruši jednaku mogucnost postupanja u pogledu upošljavanja ili zanimanja...»77 Svaka država treba formulirati državne politike koje sprjecavaju diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja,78 pri cemu države poduzimaju mjere ukidanja i izmjene svake zakonske odredbe ili administrativne prakse koja se kosi sa politikom nediskriminacije. 79 Primjena ovih politika ne utjece na posebne mjere koje su namjenjene narocitim potrebama lica u pogledu kojih je zaštita ili specijalna pomoc opcepriznata iz razloga kako što su spol, starost, invalidnost, porodicne obaveze i socijalni ili kulturni nivo.80

Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida

(Konvencija br. 159; ILO – C – 159) Konvencijom br. 159 države su se obavezale da u skladu sa uslovima, praksom i mogucnostima, formuliraju, realiziraju i periodicno revidiraju državnu politiku o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida. 81 Spomenutim politikama trebaju se osigurati odgovarajuce mjere profesionalne rehabilitacije dostupne svim kategorijama invalida radi unapredenja mogucnost za zapošljavanje na otvorenom tržištu rada.82 Politike se zasnivaju na principu jednakih mogucnosti radnika i radnika sa posebnim potrebama, prilikom cega posebne mjere kojima se postiže spomenuta jednakost ne predstavljaju diskriminaciju prema drugim radnicima.83

77 Clan 1(b) Konvencije. 78 Clan 2. Konvencije. 79 Clan 3(c) Konvencije 80 Clan 5. Konvencije. 81 Clan 2. Konvencije. 82 Clan 3. Konvencije. 83 Clan 4. Konvencije.


19

Poslodavce i radnike treba konsultirati u pogledu realizacije doticne politike, ukljucujuci i konsultacije sa organizacijama za invalide i organizacijama invalida.84 Svaka država zakonom, propisom ili mjerom, u skladu sa vlastitim uslovima, treba poduzeti mjere za sprovodenje u djelo pobrojane odredbe Konvencije.85

Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju ljudskih resursa (Konvencija br.142; ILO – C – 142) Konvencija se odnosi na profesionalnu orijentaciju i strucno osposobljavanje u razvoju ljudskih resursa gdje svaka država clanica ima obavezu usvajanja i razvijanja svestranih politika i programa profesionalne orijentacije i strucnog osposobljavanja koji su povezani sa zapošljavanjem.86 Politikom i programima poticu se sva lica da ravnopravno i bez diskriminacije razvijaju i koriste svoje sposobnosti za rad u sopstvenom interesu i u skladu sa svojim težnjama.87 Konvencija obavezuje države da postepeno šire svoje sisteme profesionalne orijentacije ukljucujuci i stalno informiranje o mogucnostima zapošljavanja, u cilju osiguranja «potpunih informacija i najširih mogucih uputstava koje trebaju biti dostupne svoj djeci, omladini i odraslima, a odgovarajuci programi svim hendikepirinim licima i invalidima.»88

84 Clan 5. Konvencije. 85 Clan 6. Konvencije. 86 Clan 1. Konvencije. 87 Clan 1(5) Konvencije. 88 Clan 3. Konvencije.


20

Lista datuma ratifikacija medunarodnih dokumenata 1. Medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (1966) (ICCPR) Bosna i Hercegovina 01.09.1993 Hrvatska 12.10.1992. Srbija i Crna Gora 02.06.1971. 2. Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) (ICESCR) Bosna i Hercegovina 01.09.1993 Hrvatska 12.10.1992. Srbija i Crna Gora 02.06.1971. 3. Konvencija o pravima djeteta (1989) (CRC) Bosna i Hercegovina 01.09.1993 Hrvatska 12.10.1992. Srbija i Crna Gora 03.01.1991. 4. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979) (CEDAW) Bosna i Hercegovina 01.09.1993 Hrvatska 09.09.1992. Srbija i Crna Gora 26.02.1982. 5. Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966) (CERD) Bosna i Hercegovina 16.07.1993 Hrvatska 12.10.1992. Srbija i Crna Gora 02.10.1967. 6. Konvencija protiv mucenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajucih tretmana ili kažnjavanja (1984) (CAT) Bosna i Hercegovina 01.09.1993 Hrvatska 12.10.1992. Srbija i Crna Gora 10.09.1991. 7. Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja /ILO-C-111/ (1958) Bosna i Hercegovina 02.06.1993 Hrvatska 08.10.1991. Srbija i Crna Gora 02.02.1961. 8. Konvencija o profesoinalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida /ILO-C-159/ (1983) Bosna i Hercegovina 02.06.1993 Hrvatska 08.10.1991. Srbija i Crna Gora 15.12.1987. 9. Konvencija o profesionalnoj orijentaciji i strucnom osposobljavanju u razvoju ljudskih resursa /ILO-C-142/ (1975) Bosna i Hercegovina 02.06.1993. Srbija i Crna Gora 06.12.1983.


21

Napomena: Prijevod pojedinih odredbi medunarodnih sporazuma koje su citirane preuzeti iz: 1. Sevima Sali i Zlatan Terzic – «Medunarodni dokumenti o ljudskim pravima»; Pravni centar, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine; Sarajevo, 1996. 2. Vladimir Todorovic – Medunarodni ugovori «Ljudske slobode i prava – knjiga 4., tomovi I i II»; Službeni glasnik; Beograd, 2000.


22

II Ujedinjeni narodi usvojili su niz neobavezujucih dokumenta koji mogu predstavljati dragocjenu pomoc i smjernice državama clanicama u pogledu definiranja, ostvarenja i zaštite prava osoba sa posebnim potrebama. Ekonomski i socijalni savjet UN-a usvojio je rezolucije |“Socijalna rehabilitacija osoba sa fizickim hendikepom“ i «Socijalna rehabilitacija slijepih». Generalna skupština usvojila je rezolucije «Deklaracija o pravima mentalno retardiranih osoba»89 koja istice da osobe sa posebnim potrebama uživaju ista prava kao i sve druge osobe, te «Deklaraciju o pravima osoba sa posebnim potrebama».90 Ujedinjeni narodi usvojili su, nakon medunarodne godine osoba sa posebnim potrebama, „Svjetski program akcije» (WPA),91 a period od 1983. do 1992. godine proglasili medunarodnom dekadom osoba sa posebnim potrebama. Svjetski program akcije u prvom dijelu daje definicije pojedinih pojmova, te pravi razliku zasnovanu na iskustvima Svjetske zdravstvene organizacije,92 izmedu:

- oštecenja kao bilo kakvog gubitka ili abnormalnosti psihološke, fiziološke ili anatomske strukture ili funkcije,

- onesposobljenosti kao bilo kakve limitiranosti ili ogranicenosti (kao rezultata oštecenja) pri obavljanju bilo kakvih aktivnosti koje se smatraju normalnim za covjeka i

- hendikepiranosti kao smetnji kod bilo kojeg pojedinca nastale kao rezultat oštecenja ili onesposobljenosti koja ogranicava ili sprjecava.

Tri su osnovna cilja Svjetskog programa akcije: prevencija, rehabilitacija i ujednacavanje mogucnosti. Prevencija podrazumjeva mjere koje imaju za cilj sprjecavanje bilo kakvih mentalnih, fizickih ili culnih oštecenja (primarna prevencija) ili kod vec nastalog oštecenja prevencija podrazumjeva sprjecavanje negativnih fizickih, psiholoških i socijalnih posljedica. Rehabilitacija podrazumjeva proces sa jasno orjentiranim ciljem koji je vremenski limitran. Cilj ovog procesa je omogucavanje onesposobljenoj osobi da dosegne maksimalni nivo mentalne, fizicke ili socijalne funkcionalnosti, obezbjedujuci na ovaj nacin njega ili nju sa sredstvima kojima mogu promijeniti svoj život. Ona mogu da ukljucuju mjere kompenzacije za gubitak funkcionalnosti ili za funkcionalnu limitiranost (npr. putem tehnicke pomoci) i druge mjere namjenjene za olakšavanje društvene prilagodenosti ili ponovne prilagodenosti. Izjednacavanje mogucnosti podrazumjeva proces putem kojeg je opci društveni sistem, kao što je fizicko i kulturološko okruženje, stambeni smještaj i prevoz, socijalna i zdravstvena zaštita, mogucnosti obrazovanja i zaposlenja, kulturni i društveni život, ukljucujuci i sportsko-rekreativne objekte, ucinjen dostupnim. 89 Rezolucija Generalne skupštine UN-a 2856 iz 1971. godine. 90 Rezolucija Generalne skupštine UN-a 3447 iz 1975. godine. 91 Rezolucija Generalne skupštine UN-a 37/52 iz 1982. godine. 92 Medunarodna klasifikacija oštecenja, onesposobljenosti i hendikepiranosti (ICIDH), Svjetska zdravstvena organizacija, Ženeva, 1980.


23

Prva dva cilja vezana su za tzv. „caring“ model (model zasnovan na brizi), a treci cilj se primice tzv. „right-based“ modelu (modelu zasnovanom na pravima). Svjetski program akcije definira izjednacavanje mogucnosti kao proces u kojem društveni sistem, poput fizickog i kulturnog okruženja, stambene politike i transporta, socijalnih i zdravstvenih službi, obrazovnih i mogucnosti zaposlenja, kulturnog i društvenog života, ukljucujuci sport i ustanove za rekreaciju, bude dostupan svima.93 Svjetski program je pozvao i države da razviju dugorocne vlastite programe kojima bi se ostvarili ciljevi akcionog plana ukljucujuci i stvaranje neophodne regulative i tijela za poduzimanje mjera za postizanje ciljeva, osiguravanje mogucnosti za punu ukljucenost i podršku osnivanju i jacanju organizacija za osobe sa posebnim potrebama.94 Na osnovu periodicne evaluacije implementacije Svjetskog programa akcije od strane domacih, regionalnih i medunarodnih razina, Program je predmetom revizije koje se sprovodi svakih pet godina.95

Rezolucijom Generalne skupštine uspostavljen je Dobrovoljni fond Ujedinjenih naroda za onesposobljene (UN Voluntary Fund on Disability), koji kasnije mjenja ime u Dobrovoljni fond za dekadu osoba sa posebnim potrebama Ujedinjenih naroda 1983-1992. Rad ovog fonda produžen je i poslije dekade radi ostvarenja osnovnog cilja „Društvo za sve.“96

Finansiranje od strane Fonda je usmjereno ka jacanju kapaciteta nevladinih organizacija koje bi mogle ucestvovati u izradi Konvencije o pravima osoba sa posebnim potrebama i njenoj buducoj implementaciji. Takode Fond osigurava i podršku za inovativne akcije kojima se promovira podizanje nivoa svijesti o pitanjima osoba sa posebnim potrebama i razmjenjuju znanja i iskustva, te osigurava široka primjena odgovarajucih tehnologija za osobe sa posebnim potrebama.

Fond je izdao smjernice za pripremanje i predaju prijedloga projekata koji su dostupni na: www.un.org/esa/socdev/enable/spdproj.htm.

Ovdje je potrebno spomenuti sljedece izvještaje „Principi, smjernice i garancije za zaštitu osoba lišenih slobode na osnovu mentalne bolesti ili mentalnog poremecaja“97, „Ljudska prava i osobe sa posebnim potrebama“98 i „Principi za zaštitu osoba sa mentalnim bolestima i poboljšanje sistema mentalne zdravstvene

93 Vidi stav 12. Svjetskog programa akcije. Program dostupan na: www.un.org/esa/socdev/enable/diswpa00.htm i www.leeds.ac.uk/disability-studies/archiveuk/united%20nations/world%20programme.pdf 94 Vidi stav 90. Svjetskog programa akcije. 95 Prva revizija bila je 1987. godine, . 96 Vidi rezolucije Generalne skuštine UN-a 32/133; 40/31; 47/88 i 45/91. 97 Izvještaj Erica- Irene A. Daes, Specijalnog izvještaca Potkomisije za prevenciju diskriminacije i zaštitu manjina 1986. 98 Leandro Despouy, Specijalni izvještac Potkomisije


24

zaštite.“99 Generalna skupština UN-a usvojila je i „Talinske smjernice za akciju daljeg razvoja ljudskih resursa u slucajevima invalidnosti.“100

Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti osoba sa posebnim potrebama

Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti osoba sa posebnim potrebama101 predstavljaju temeljni dokument za pokretanje akcije koja izmedu ostalog za ciljeve ima osiguravanje modela za proces donošenja politickih odluka koje su neophodne za postizanje jednakih mogucnosti, predlaganje mehanizama radi bliske saradnje izmedu država, organa u sistemu UN-a, drugih meduvladinih tijela i organizacija osoba sa invaliditetom, te predlaganje efektivnih mehanizama za pracenje procesa u državama koje teže da postignu izjednacavanje mogucnosti osoba sa invaliditetom.102

Standardna pravila se sastoje od cetiri dijela:

1. Preduslovi za jednako ucešce

2. Kljucne oblasti za jednako ucešce

3. Mjere za sprovodenje

4.Mehanizmi za pracenje

Prvi dio Standardnih pravila se odnosi na preduslove za jednako ucešce koji obuhvataju obavezu države da poduzme mjere podizanja svijesti u društvu o osobama sa invaliditetom, njihovim pravima, potrebama, mogucnostima i doprinosu, osiguravanja medicinske njege i rehabilitacije radi postizanja i održanja nezavisnosti, kao i razvoj odgovarajucih uslužnih službi.103

Kljucne oblasti za jednako ucešce definiraju obaveze države u osiguravanju pristupacnosti fizickog okruženja i pristupacnosti informacijama i komunikacijama, u obrazovanju, zapošljavanju, osiguravanju socijalne zaštite i prihoda za izdržavanje osoba sa invaliditetom. Država bi trebala potpomagati ucešce osoba sa invaliditetom u porodicnom životu, kulturnim aktivnostima, sportu i rekreaciji.104

Pravila pozivaju države da otklone prepreke za jednako ucešce osoba sa posebnim potrebama kroz niz mjera cije sprovodenje podrazumijeva:

- prikupljanje i širenje informacija o uslovima života osoba sa invaliditetom, - formuliranje politika i planova, te finansijsku odgovornost države za

sprovodenje planova, - donošenje zakona sa ciljem postizanja punog ucešca i ravnopravnosti, - osnivanje i jacanje nacionalnih koordinacionih odbora,

99 Rezolucija Generalne skupštine UN-a 46/119 iz 1991. godine. 100 Rezolucija Generalne skupštine UN-a 44/70 iz 1989. godine. 101 Rezolucija Generalne skupštine UN-a 48/96 iz 1993. godine. 102 Preambula Standardnih pravila. 103 Vidi dio 1 (st. 1-4) Standardnih pravila 104 Vidi dio 2 (st. 5-13) Standardnih pravila


25

- podršku organizacijama osoba sa invaliditetom, - obuku osoblja koje angažirano na planiranju i ostvarenju programa i usluga

namjenjenih osobama sa invaliditetom, - pracenje i vrednovanje nacionalnih programa, tehnicku i ekonomsku

saradnju i medunarodnu saradnju.105

Vijece ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je 30.09.2003. godine Standardna pravila cime se država obavezala na uklanjanje svih prepreka sa kojima se susrecu osobe sa posebnim potrebama. Ovaj dokument je od temeljne važnosti za buduce uskladivanje postojece i donošenje nove zakonske regulative u oblatima zaštite i ostvarivanja prava osoba sa posebnim potrebama.

105 Vidi dio 3 (st.13-22) Standardnih pravila


26

Nevidljivi ljudi na nicijoj zemlji : stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini Dženana Aladuz UG INFOHOUSE Rijec-dvije autora ..............................................................................................26 I - uvod u stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom: društveno – politicki uslovi i statisticki pokazatelji .......................................................................................27 II - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: aktuelna situacija, primjeri kršenja ljudskih prava, diskriminacije i komparacija sa prethodnim sistemom ..................35 III - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: uticaj novca na promociju i zaštitu ljudskih prava....................................................................................................41 IV - Ljudska prava osoba sa invaliditetom, ugao vlasti.........................................44 V - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: akcije koje mijenjaju svijet, primjeri......46 VI - Preporuke invalidskih udruženja i autora izvještaja za efikasniju zaštitu i promociju ljudskih prava osoba sa invaliditetom .................................................47 Zakljucak ..........................................................................................................49 VII – Dodaci ....................................................................................................51

Rijec-dvije autora Znali smo da ce istraživanje stanja ljudskih prava osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini, kroz uslove rada invalidskih organizacija, biti edukativno, zanimljivo ali i potresno. Ono što nismo znali je da ce nas istraživanje informacija povremeno podsjecati na zaplete popularnih djela poput Alise u zemlji cuda, Nemoguce misije 1 i 2, te Balkanskog špijuna. Poput Alise, mnogo puta smo se zapitali da li smo krenuli pravim stazama u istraživanje zaštite i kršenja ljudskih prava invalida u zemlji koja ne posjeduje elementarno znanje o invalidnim osobama? Podaci s kojima se raspolaže, iako nepotpuni i neprecizni, služe da njima nadležna ministarstva i nevladin sektor manipulišu javnost, vodeni dnevno-politickim interesom. Radeci ovaj izvještaj, kod skeniranja vladinog i nevladinog sektora, poput Toma Cruisea u Nemogucoj misiji 1 i 2, nailazili smo na prepreke hollywoodskog stila: od cestih promjena vlada, odlazaka i dolazaka ministara, izmjena i dopuna raznih zakona o izmjenama i dopunama, naglih promjena u vrhu invalidskih saveza, pa do oprecnih tvrdnji o postojanju invalidskog pokreta u BiH iz tog istog invalidskog pokreta. U medijima istupaju anonimni pojedinci koji govore “glasom vecine”; nepregledne su organizacije koje nude bolje mjere za poboljšanje kvalitete života, kao i poslanici koji uvijek pocnu i završe borbu za prava invalida oko izbora.


27

Baš poput Balkanskog špijuna, nailazili smo na nezainteresovanost, nepovjerenje, aluzije i komentare, te nadasve sumnje u istinske motive ovog istraživanja kod dijela celnih ljudi invalidskog pokreta u BiH. Iako temeljene na doživljenim negativnim iskustvima sa drugim organizacijama koje su provodile slicna istraživanja, njihove ad hoc sumnje oslabile su naše dublje spoznavanje uslova rada invalidskih organizacija. No, i pored svega navedenog, istraživanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom u BiH pokazalo je da se, i u zemlji sa 20 % stanovništva ispod granice siromaštva,106i 42 % nezaposlenog, 107 dešavaju izuzetne akcije i kampanje, nevjerovatna licna i organizaciona postignuca, sa ciljem da poboljšaju život invalidnih osoba, kao i njihov položaj u društvu. U državi koja nema sistemsko rješenje za obezbjedivanje osnovnih ljudskih prava osoba sa invaliditetom, vec je skrb nad invalidnim licima prepustila invalidskim udruženjima i centrima za socijalni rad, samo postojanje saveza i udruženja invalida predstavlja jedno malo, istinsko, cudo. Svaka uklonjena arhitektonska barijera ili letak sa osnovnim informacijama o pravima, korak su naprijed, jer “invalidi u BiH nemaju izbora, na nuli su i sve iznad toga je pomak.”108 No ti koraci naprijed nisu nimalo laki. Jednog od aprilskih dana, dok smo završavali izvještaj, dvadesetak invalidnih osoba provelo je noc u zgradi Vlade FBiH u Sarajevu u nadi da ce izvršiti pritisak na Vladu da pocne primjenjivati Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djetetom. Sve što su tražili jeste da se poštuje osnovno ljudsko pravo - pravo na jednakost. Dobili su sokove, sendvice i drvene stolice da lakše prebrode noc. 109

I - uvod u stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom: društveno – politicki uslovi i statisticki pokazatelji DRUŠTVENO-POLITICKA SLAGALICA: Izvještaj o ljudskim pravima osoba sa invaliditetom u BiH koncipirali smo samo na cinjenicama iz razgovora sa nosiocima invalidskog pokreta, predstavnicima vlasti, izvještaja i zvanicnih dokumenata odgovornih vladinih institucija i medijskih izvještaja. On ne predstavlja ni pamflet za podršku invalidskom pokretu, ili pak sredstvo za obracun sa “mrskim vlastima”. Za tim nema ni potrebe, jer je bar u slucaju Bosne i Hercegovine izuzetno lako ukazati na kljucne tacke negacije ljudskih prava ugroženih kategorija stanovništva, narocito invalida, kao i tok njihove degradacije. Sistematsko negiranje i ignorancija ljudskih prava dovela je bosansko - hercegovacko društvo na ivicu siromaštva, kako u egzistencijalnom, tako i u metaforickom smislu. Siromaštvo našeg društva se ne ogleda samo u postotcima nezaposlenih ili broju primalaca socijalne pomoci, iako ekonomska situacija znatno utice na ljudska prava. Ono se ogleda i u nemogucnosti sudjelovanja stanovništva,

106 Podatak iz izvještaja “ Bosnia and Herzegovina: Poverty Assessment”, Svjetska banka, Izvještaj br. 25343-BiH, str. 6 107 Zbirni podatak iz Biltena za decembar 2003., Federalni zavod za zapošljavanje, Sarajevo I Stanje na evidenciji nezaposlenih za decembar 2003., Zavod za zapošljavanje RS, Srpsko Sarajevo/Pale. 108 Iz intervjua sa Adisom Arapovicem, koordinatorom projekta Svi smo jednaki, Centar Civilnih inicijativa, licno obavljenog 14. 12.2004. godine 109 Šehercehajic, Senita: «Prevareni invalidi bore se za život», Oslobodenje, , 15.4.2005.


28

pogotovo invalida, u životu zajednice. Uskraceni su im resursi, mogucnosti zaposlenja, primanje i širenje informacija, obrazovanje, donošenje odluka, kao i vecina drugih gradanskih, ekonomskih, politickih, kulturnih i socijalnih prava. Smatrali smo da analizu ove tematike treba uraditi kroz prizmu organizacija koje se bave invalidnim osobama iz dva razloga:

• nemoguce je osloniti se samo na državne izvore informacija i dokumentaciju jer ne postoji nacionalna - državna baza podataka o broju invalida, njihovim potrebama, kao ni jedinstvena politika za osobe sa invaliditetom u BiH; pa tako ni pratece zakonodavstvo i izvršna tijela. Inace, kad je rijec “o institucijama za zaštitu ljudskih prava, 2004. godina je znacila njihovu stagnaciju i dalju degradaciju. Ocigledno je da nije pronadena adekvatna zamjena za Dom za ljudska prava koji je ugašen krajem 2003. godine tako da gradani još uvijek nemaju odgovarajucu i efikasnu sudsku zaštitu kad su u pitanju njihova ljudska prava i slobode...Ovo stanje je tim teže što se nastavio trend zapostavljanja ljudskih prava i od strane medunarodne zajednice, Visokog predstavnika prije svega, i od domacih vlasti koje su ohrabrene ovakvim držanjem medunarodnog faktora.”110

• jedine organizacije koje su u svakodnevnom dodiru sa ovom

populacijom, kojima se oni mogu obratiti za pomoc ili savjet, jesu invalidska udruženja, domaca i inostrana, koja su sticajem prilika preuzela obaveze koje su nekad bile na državi, a poslije rata prebacene na Centre za socijalni rad. “Razjedinjenost sistema doprinosi izolaciji centara (za socijalni rad,op.a) i iskljucenosti u bitnim dogadajima ir esursima u lokalnoj zajednici. Naime, cesto se dešavalo i dešava da neki drugi dijelovi lokalne zajednice i pojedinci preuzimaju ulogu i funkciju centra – starješine pojedinih opštinskih organa, Crveni krst i neke druge humanitarne organizacije…sve više su na sceni privatni sektor i vec uveliko zastupljene nevladine organizacije. Zahvaljujuci solidnoj podršci sa svih strana i iz zemlje i iz inostranstva, oni vec imaju solidnu poziciju, te se sve cešce pojavljuju sa zahtjevima da obavljaju neke poslove iz domena centara za socijalni rad. U ovakvim odnosima i u vezi s ovom pojavom, država ne bi trebalo da štiti interese centara za socijalni rad, vec da ispoštuje korektan partnerski odnos i ravnopravan status ... “111

Iako ne postoji gradacija / hijerarhija važnosti unutar ljudskih prava, zbog izuzetno teških uslova života invalidnih osoba najviše smo se bazirali na osnovna ljudska prava kao što su pravo na zdravstveno osiguranje, lijecenje i socijalnu zaštitu. Tokom brojnih razgovora, na naša pitanja o pravu na informacije ili na više obrazovanje, predstavnici invalidskih udruženja samo bi odmahnuli rukom podsjecajuci da mi u Bosni i Hercegovini još nismo došli do stepena kad su primarna prava – na život, zaštitu i pomoc – zadovoljena. U BiH invalidi, njihove porodice i udruženja još uvijek se bore za pravo na pelene, banjsko lijecenje i bijeli štap. Sopstvena glasila, informacijski sistemi, integrisano obrazovanje... još su zarobljeni u papirnom svijetu birokratije.

110 Izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za period januar-decembar 2004, Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini: str 2 111 Navodi iz eseja «Centar za socijalni rad – status i perspektive» Ljubana Krnjajica za potrebe konferencije Iskustva i reforme socijalnog sektora u BiH,


29

STATISTIKA NEPOSTOJANJA: Nepostojanje statistike i tacnog broja lica sa invaliditetom na državnom i entitetskim nivoima, rezultira protokom pogrešnih ili polovicnih informacija o broju osoba sa invaliditetom, pa samim tim i o potrebnoj im pomoci. Pošto država vec deceniju nije u mogucnosti da izvrši popis stanovništva, niti da prikupi relevantne podatke o ranjivim kategorijama stanovništva, jedini koji pokušavaju istražiti ovaj problem su invalidske organizacije ili udruženja gradana koje se bave zagovaranjem prava ove populacije. Njihova materijalno - tehnicka sredstva, kao i dostupnost izvorima informacija su na žalost ogranicena, tako da podaci koje distribuiraju nisu u potpunosti tacni. Da paradoks opšteg trenda neinformiranosti bude veci, resorna entitetska ministarstva uzimaju te polovicne informacije od udruženja, te ih izlažu u javnosti kao zvanicne podatke. Na naš upit Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske koliki je broj invalidnih lica u ovom entitetu, sad vec bivši ministar dr Marin Kvaternik poslao nam je podatke Koordinacionog odbora invalidnih lica RS-a112 koji govore o 32.550 invalidnih osoba (nisu ukljuceni RVI, op.a.). Ni ministarstvo rada i socijalne politike u FBiH, inace resorno ministarstvo za neratne invalide113, nema pravih podataka o broju invalida u FBiH, vec se rukovode informacijama iz Centara za socijalni rad i drugih organizacija.114 Nepostojanje pouzdanih podataka o velicini ove populacije gradana onemogucuje osmišljavanje adekvatnih kampanja za njihovu zaštitu, te slabi argumentaciju boraca za ostvarivanje njihovih prava. 115 Takoder, nedostatak pouzdanih statistickih pokazatelja otežava razvijanje ekonomske strategije i planiranje izdvajanja iz budžeta entiteta za potrebe ove populacije. Posljedice su osjecaj obespravljenosti i ogromno razocarenje invalidske populacije u BiH, koja se pocinje smatrati nevidljivim ljudima. Medu posljednjim razocarenjima predstavnici invalida posebno isticu odluku Vlade FBiH o prolongiranju primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djetetom. Nakon godina lobiranja da se ovaj Zakon koji jamci povrat osnovnih ljudskih prava invalida usvoji, to je i ucinjeno krajem 2004. godine. Prvi put su prava svih neratnih invalida u deset kantona FBiH bila izjednacena. Mjesec dana potom, Vlada FBiH predlaže odgodu njegove primjene za 2006. godinu zbog nedostatka sredstava u budžetu. Sporni iznos za primjenu ovog Zakona je, prema podacima Ognjena Delibegovica, koordinatora kampanje invalidskih udruženja pod nazivom “Pomozite danas nama, a sutra možda 112 Citat iz dopisa Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS-a , 15.2.2005: «Obzirom da je još u toku povratak izbjeglih i raseljenih lica teško je govoriti o broju invalidnih lica.Ovom prilikom dostavljamo vam podatke koordinacionog odbora RS-a...» str 2 113 Termin «neratni invalidi» koristi se u medijskom i kolokvijalnom govoru za osobe sa invaliditetom kojeg su zadobile ili su rodene s invaliditetom mimo ratnih dejstava. Ovaj termin se najcešce koristi pri opisivanju podijeljenosti u populaciji osoba sa invaliditetom, na tzv. povlaštene – ratne vojne invelide – i ostale – neratne. Problem terminologije koja opisuje ovu populaciju je veliki u BiH, jer ne postoje zvanicno usvojene terminološke odrednice za imenovanje/opisivanje ove populacije. Jedan dio populacije smatra na primjer da je naziv osobe sa posebnim potrebama iznimno uvredljiv, te insistiraju da ih se naziva invalidima ili invalidnim osobama, dok drugi dio ove populacije ne nalazi ništa uvredljivo u ovom nazivu. Mi smo se odlucili koristiti terminologiju koju upotrebljavaju naši sagovornici, predstavnici invalidskih udruženja i saveza za invalide koji nisu ratni vojni invalidi a to su: civilni invalidi, neratni invalidi, invalidne osobe. (op.a) 7 Iz razgovora sa Radovanom Vignjevica, ministrom za rad i socijalnu politiku FBiH, licno obavljen 11.2.2005. 115 Dnevne novine Oslobodenje u broju od 9.11.2004. godine objavile su tekst «Potreban državni zakon o invalidima», u kojem su izvještavajuci o aktivnostima Josipa Pejakovica, alternativnog Visokog predstavnika, navele i informaciju da u BiH ima oko 500.000 invalida.


30

sebi,”116 oko 20 miliona KM godišnje.117 Ako se prisjetimo posljednjeg revizorskog izvještaja, o neracionalnoj i nebuloznoj potrošnji cak 25 miliona KM od strane predstavnika državnih institucija u 2004. god., jasno je otkud nepovjerenje javnosti u istinitost tvrdnje o nedostatku sredstava za izmirivanje osnovnih socijalnih prava invalidnih osoba.118 Zbog cega se godinama odbija provesti procedura ispitivanja broja invalidnih osoba u BiH, analiza njihovih potreba i stanja? “Postoji interes da se ne dode do takvih podataka. Ako izade na primjer ministar finansija, pa kao usput spomene broj recimo 130.000 osoba koje trebaju biti pripažene, to je ocigledna neistina, da ne kažem laž ortodoksna. Jer nema podataka na osnovu kojih on može izbaciti bilo kakvu cifru ...Dakle, najlakše je prepasti parlamentarce nekim ogromnim brojem pa reci zamislite vi 130.000 ljudi pa neka svako dobije po 50 KM, kolike su to pare i opterecenje za budžet. To je manipulacija.”119 Od decembra 2004. godine zaoštrile su se ogorcene rasprave izmedu invalida i Vlade FBiH, najcešce preko medija. “Invalidi nemaju više kuda. Nas je u FBiH više od 80.000. Kantonalni propisi postojali su u samo pet kantona, i vrlo razlicito su se primjenjivali. Ova populacija je na marginama društva. Ne možemo dobiti posao, ne možemo se kretati, jer država ne gradi prilaze za invalide, ne možemo hraniti porodice i školovati djecu... Tiho nas ubijaju.” 120 U svojim istupima u medijima Radovan Vignjic, ministar za rad i socijalnu politiku FBiH, izjavljuje da je za provodenje ovog Zakona “prema trenutno raspoloživim podacima potrebno oko 33 miliona KM godišnje”, da invalidi imaju osnovu za traženje provedbe ovog Zakona, ali da novca za njegovu implementaciju nema. Parlament Vlade FBiH nije ga, iako je Vignjevic upozoravao u više navrata, uopšte ni planirao u raspodjeli budžeta Vlade FBiH za 2005. godinu.121 BROJ OSOBA SA INVALIDITETOM U BIH: “Zaštita lica sa invaliditetom u poslijeratnom razdoblju izrazito je pogoršana u oba entiteta iz više razloga i, može se reci, u obrnutoj je proporciji s povecanjem broja osoba s invaliditetom. Prema utvrdenoj metodologiji, lica s invaliditetom su lica s tjelesnim oštecenjima, psihicki zaostala, lica s kombiniranim smetnjama, s oštecenjima sluha, vida i poremecajima u govoru. Broj invalidnih lica u BiH je teško utvrditi, jer se podaci prikupljaju po razlicitim kriterijima i po razlicitim metodologijama, s tim da u nekoliko kantona (FBiH), odnosno u više opcina (RS), ne postoji evidencija invalidnih lica (povratnicke opcine)122“. Podaci o broju invalida rasparcani su kao dijelovi slagalice po raznim institucijama i organizacijama diljem BiH, i zaledeni u vremenu kad su ove institucije bile odgovorne za ostvarivanje nekih od prava invalida. No, potreba za realnim brojem invalidske populacije, rezultirala je istraživanjem iz 2003. godine pod nazivom “Demografski, socijalni, zdravstveni i regionalni pokazatelji statusa osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija u Bosni i Hercegovini”, kojeg je za potrebe zagovaracke kampanje

116 Više podataka o ovoj kampanji moguce je pronaci u Savezu paraplegicara FBiH, Savezu distoficara FBiH, te Udruženja oboljelih od multipleskleroze i cerebralne djecije paralize. 118 Više o revizorskom izvještaju Kancelarije za finansijsko poslovanje institucija BiH na www.revizija.gov.ba 119 Iz razgovora sa Ognjenom Delibegovicem, koordinatorom kampanje «Pomozite danas nama, a sutra možda sebi», licno obavljenog 13.1.2005. god 120 Citirana izjava Zijada Arapcica, predsjednik Saveza invalida FBiH, iz teksta «Prevareni invalidi bore se za život», Oslobodenje, autor Senita Šehercehajic, 15.4.2005 121 Iz teksta «Prevareni invalidi bore se za život», Oslobodenje, autor Senita Šehercehajic, 15.4.2005 122 Citat preuzet iz dokumenta « Sektorski prioriteti – socijalna i penziona politika» EPPU-a, Jedinice za ekonomsko planiranje i implementaciju pri kabinetu Predsjedavajuceg Vijeca ministara BiH; www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf str 10


31

“Svi smo jednaki”123, provela nevladina organizacija Centar civilnih inicijativa BiH (u daljem tekstu CCI) uz saradnju Saveza invalidskih organizacija. “Problem statistike u Bosni i Hercegovini je možda jedan od najvecih. Bilo koju pricu o bilo kojoj populaciji mi ne možemo ozbiljno završiti, jer nemamo adekvatne statisticke pokazatelje. Mi ne znamo da li u Bosni i Hercegovini ima tri ili cetiri miliona stanovnika. Znaci isto tako ne znamo imamo li 200-300 hiljada invalida”124 Istraživanje CCI-ja obuhvatilo je 167.514 ispitanika, oba spola i svih starosnih kategorija u BiH, koji su clanovi organizacija osoba sa invaliditetom, osim RVI, što je po našem mišljenju jedini nedostatak objektivnosti ovog istraživanja. Zbirnim podacima iz ovog istraživanja, koji govore o 226.144 invalidnih osoba, dodali smo podatke o RVI iz FBiH i RS- a, i dobili podatke o 325.552 osoba sa invaliditetom u BiH. Prema nezvanicnim podacima u BiH živi 4,1 milion stanovnika 125 , što znaci da invalidne osobe predstavljaju oko 7% ukupnog stanovništva BiH.126 Rezime za BiH je slijedeci127: Ukupan broj osoba sa invaliditetom u BiH obuhvaceno CCI istraživanjem 167.514 Pretpostavljeni ukupni broj osoba sa invaliditetom u BiH, koji nije obuhvacen istraživanjem bez RVI 58.630 Ukupni pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom, bez rvi 226.144 RVI FBiH (Armija RBiH)128 45.377 RVI RS 40.659129 RVI iz reda HVO 13.372130 Total pretpostavljenog broja osoba sa invaliditetom 131 132 325.552 Rezime za FBiH je slijedeci: 123 Više o ovoj kampanji na www.ccibh.org 124 Iz razgovora sa Adisom Arapovicem, koordinatorom kampanje «Svi smo jednaki», CCI BH 125 Podatak iz Bosnia and Herzegovina Data Profile, The World Bank Grupe, za godinu 2003. 126 Korisnika prava porodicne invalidnine iz Armije RBiH je 43.257 osoba, iz reda HVO 7.996. U RS-u broj clanova porodica poginulih boraca i umrlih vojnih invalida, koji ostvaruju prava o osnovu bracko-invalidske zaštite je 41.994 korisnika. Porodicnu invalidninu po osnovu poginulog borca koristi 25.190 lica, porodicne invalidnine iza umrlog vojnog invalida 3.266 uživaoca i sauživaoca, te 11.589 korisnika civilne licne invalidnine i 1.949 porodicne. Podaci za RS iz studije Sektorski prioriteti-socijalna i penziona politika organizacije EPPU-a, Jedinice za ekonomsko planiranje i implementaciju pri kabinetu Predsjedavajuceg Vijeca ministara BiH www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf; 127 Tabelarni prikaz podataka iz istraživanja CCI «Demografski, socijalni, zdravstveni i regionalni pokazatelji statusa osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija u Bosni i Hercegovini»objavljujemo u dodatku izvještaja, zahvaljujuci ljubaznosti osoblja CCI 128 Pod pojam Armija RBiH uvršteni su i stari korisnici iz Drugog svjetskog rata i mirnodopski vojni invalidi kojih ima oko 4.400. 129 Podaci o RVI FBiH i RVI RS preuzeti iz studije Sektorski prioriteti-socijalna i penziona politika organizacije EPPU-a, Jedinice za ekonomsko planiranje i implementaciju pri kabinetu Predsjedavajuceg Vijeca ministara BiH www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf. Medutim, podaci Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilackog rata, od 23.aprila 2004 godine, govore o broju od 30.952 RVI iz reda Armije BiH www.bihvlada.gov.ba/bosanski/2004%20bos/sjednice%2004/0fena.htm 130 Podaci iz izvještaja o Sjednici Vlade FBiH, www.bihvlada.gov.ba/bosanski/2004%20bos/sjednice%2004/0fena.htm 131 Totali u tabelama pod nazivom Rezime proizvod su kompilacije podataka dobivenog pri našem istraživanju, kao i iz istraživanja CCI-ja 132 Podaci o invalidni osobama iz Distrikta Brckog nisu uvršteni u ovo istraživanje jer su invalidi u Brcko distriktu podijeljeni na invalide koje finansira FBIH i one koje finansira RS, a nismo bili u mogucnosti saznati da li su i oni vec uvršteni u statisticke podatke dobivene od entitetskih udruženja. Za detaljnije informacije pogledati Dodatak.


32

Ukupan broj osoba sa invaliditetom u FBiH obuhvaceno CCI istraživanjem 114.084 Pretpostavljeni ukupni broj osoba sa invaliditetom u FBiH koji nije obuhvacen istraživanjem, bez RVI 37.647 Ukupni pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom, bez rvi 151.731 RVI FBiH 45.377 RVI iz reda HVO 13.372 Total pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom 210.480133 Rezime za RS je slijedeci: Ukupan broj osoba sa invaliditetom u RS obuhvaceno CCI istraživanjem 53.430 Pretpostavljeni ukupni broj osoba sa invaliditetom u RS, koji nije obuhvacen istraživanjem bez RVI 20.983 Ukupni pretpostavljeni broj osoba sa ivaliditetom, bez rvi 74.413 RVI RS 40.659 Total pretpostavljeni broj osoba sa invaliditetom 115.072 STRUKTURA I BROJ INVALIDSKIH ORGANIZACIJA U BIH: Tacan broj nevladinih organizacija koje su orijentisane na pomoc osobama sa invaliditetom još uvijek nije moguce saznati, jer ne postoji jedinstvena baza podataka ni invalidnih ni drugih nevladinih organizacija. Takoder, pretraga podataka o registrovanim organizacijama iz državnog i entitetskih registara koje imaju rijec “invalidi” u nazivu ne garantuje tacnost, jer mnoge organizacije koje se ne zovu “invalidskim”, u sklopu svoje misije imaju i promociju ljudskih prava osoba sa invaliditetom. Obzirom na sve ovo, za potrebe ovog istraživanja, uzecemo kao relevantan podatak dobijen od Centra civilnih inicijativa o 231 organizaciji na podrucju BiH koja se zove “invalidska,” te direktno radi na pomoci invalidnim osobama. 134 Kako je Zakon o Udruženjima i Fondacijama BiH 135 znatno pojednostavio proceduru osnivanja udruženja, tako je i doprinio trendu osnivanja organizacija u ovoj državi. Nacini organizovanja nevladinih organizacija otvorili su prostor za bezbrojne mogucnosti udruživanja: dovoljne su tri osobe da osnuju udruženje na nivou države, regije, entiteta, pa cak i na meduopštinskom podrucju. Na žalost, vecina udruženja gradana kao i Saveza invalida pate od iste boljke – nedostatka obrazovanog kadra (i zaposleni i volonteri). Rezultat nedovoljnog kapaciteta osoblja i aktivista jeste nemogucnost organizovanja svježih, originalnih kampanja, 134 Nezvanicni podaci, na koje se jedino možemo osloniti u hronicnoj nestašici oficijelnih, govore o postojanju skoro 8.000 Udruženja gradana na tlu BiH. 135 Zakon o udruženjima i fondacijama Službeni glasnik BiH 32/01


33

kao i održavanje aktivnih lobistickih i zagovarackih veza. Skoro sva udruženja s kojima smo kontaktirali jedva preživljavaju, imaju minimalnu tehnicku opremu za rad, najcešce su u neadekvatnom prostoru, a za sve se brine malobrojno osoblje. Neimaština, kao i neredovna isplata novca iz državnih, etitetskih ili opštinskih budžeta za njihove aktivnosti, rad invalidskih udruženja usporavaju, pa cak i onemogucavaju. U sveopštem haosu brojki i slova koji prati pitanje invalidnih osoba u BiH, Savezi invalidskih udruženja su rijetki kameni temeljci. U FBiH ima sveukupno 10 Saveza, a u RS-u 9136 i vecina ih je dobro struktuirana. Ukupan broj njihovih clanova iznosi oko 248.014137 osoba. Invalidski pokret sa ovako brojnim clanstvom izazvao bi poštovanje u bilo kojoj zemlji svijeta, te strah od vizije njegove mobilizacije u udarnu pesnicu socijalnih nemira. Osim, naravno, u Bosni i Hercegovini gdje su donosioci odluka itekako svjesni da proces istinske saradnje izmedu NVO-a na meduentitetskom nivou još nije u potpunosti zaživio. SARADNJA PREKO ENTITETSKE GRANICE: Trenutno u BiH postoji samo jedno nacionalno (državno) udruženje koje zastupa interese invalidnih osoba i iz FBiH i iz RS-a, a to je Udruženje slijepih BiH, kojeg su osnovali entitetski Savezi slijepih 1997.god. Celni ljudi ovog Udruženja cinjenicu da su neki od njih izgubili vid na “drugoj” strani bojišnice kao “neprijateljski” vojnici, podredili su potrebi savladavanja ovog hendikepa i organizovanom traženju ostvarivanja prava hendikepiranih osoba. Uspjeli su, mišljenje je Fikreta Zuke, jednog od pionira i pokretaca invalidskog pokreta u BiH, jer im je “u prvom planu sljepoca. O svim drugim pitanjima može covjek intimno da misli šta god hoce, ali nama je jasno da samo zajedno možemo zaštititi sebe u ovom vrlo nehumanom društvu koje u principu ne vodi racuna o ljudskim pravima, a pogotovo o ljudskim pravima slijepih. Znajuci za to, znajuci da možemo samo zajedno, ne ulazeci u to šta je ko radio u toku rata, mi smo napravili Uniju slijepih BiH i nismo pogriješili. Mi smo jedna od najozbiljnijih organizacija u BiH i ušli smo u sve medunarodne organizacije.”138 Naša realnost je da su politika, kao i sjecanje na rat, upleteni u svaki aspekt društvenog djelovanja, pa tako i u rad invalidskih organizacija. Teško je i zamisliti kako su protekli prvi susreti invalidnih osoba `95. i `96. godine na liniji razdvajanja entiteta, a pogotovo susreti RVI-ja. Jedan od rijetkih koji zaista otvoreno govori o prošlim i sadašnjim vremenima, i uslovima rada udruženja je i Branko Suzic, predsjednik Saveza slijepih RS i jedan od celnih ljudi Unije slijepih BiH. “ Ja sam RVI, dakle izgubio sam vid u ratu i da, sreo sam se sa covjekom koji je takoder izgubio vid u ratu, on na jednoj ja na drugoj strani. Licno sam prevazišao te predrasude i ne gajim nikakve negativne osjecaje prema tom covjeku sa druge strane, jer je i on stradao kao i ja. Moja deviza je da ovaj rat nije bio rezultat naših želja, ni jedne ni druge strane. Treba prevazici sve ružno. Kad

136 Potpuni nazivi Saveza, kao i njihove generalije, dati su u Dodacima izvještaja. Specificnost i prednost ovog državnog izvještaja je što donosi pregled situacije ljudskih prava svih osoba sa invaliditetom, ne uvažavajuci uobicajenu diskriminaciju po uzroku nastanka invalidnosti, koja je rezultirala ili izvještajima samo o ratnim vojnim invalidima ili samo o neratnim invalidima. 137 Finalni broj clanova saveza invalidskih udruženja u BiH dobijen je sabiranjem podataka CCI-ja o broju clanova Saveza Udruženja u BiH i naših istraživanja broja clanstva organizacija RVI. 138 Iz intervjua sa Fikretom Zukom, clanom Udruženja slijepih BiH i sekretarom Udruženja slijepih KS, licno obavljenog 28.12.2004. god.


34

smo mi slijepi 1997. god prvi formirali Uniju udruženja na nivou BiH bilo je to hrabro, jer je znacilo suprotstaviti se tadašnjim tokovima. Sada je mnogo lakše, a tada je trebalo hrabrosti pa 1997. doci u Sarajevo. Na pocetku smo se sastajali na granici razdvajanja entiteta. Nismo tajili, ali ni isticali u medijima jer smo u podsvijesti stalno imali cinjenicu da taj korak ne bi bio dobrodošao” 139 Zahvaljujuci višedecenijskoj infrastrukturi, dugogodišnjem menadžmentu i subordinaciji na nivou Koordinacionih odbora FBiH i RS, Savezi invalidskih organizacija u mogucnosti su pružiti i razmijeniti relevantne podatke o svojim clanovima i njihovoj egzistenciji. Saradnja preko entitetskih granica izmedu Saveza postoji, no više je u funkciji razmjene informacija i savjetovanja na raznim konferencijama i seminarima, nego poduzimanja znacajnih zajednickih koraka na nacionalnom-državnom nivou. “...postoji veliki jaz izmedu predstavnika iz FBiH i predstavnika iz RS-a. Medutim, još nije klima pogodna za zaživljavanje Saveza, još uvijek su tu prepucavanja. Evo u decembru je bilo savjetovanje u Banjaluci gdje su došli i vaši predstavnici. Ali nikakvog efekta nije bilo po mom mišljenju. Vaši predstavnici nekako uopšteno pricaju, ne daju nikakve konkretne prijedloge. Organizacije treba ujediniti, ali ce to ici malo teže.”140 141. Na žalost, postoji i svojevrsna netrpeljivost izmedu Saveza neratnih invalida i civilnih žrtava rata na jednoj, i Saveza ratnih vojnih invalida na drugoj strani, koja znacajno doprinosi slabljenju invalidskog pokreta u BiH, kao i razmjeni ideja i akcija. Nepravedna raspodjela budžetskih sredstava u oba entiteta koja ocito, do granice grotesknosti, pokazuju koliko vlade oba entiteta smatraju prava ratnih vojnih invalida važnijim od prava “neratnih” invalida i civilnih žrtava rata, samo raspiruju neslogu. Osim «velikog problema nesložnosti medu samim invalidskim organizacijama», 142 tu je i problem sa unutrašnjim kapacitetom organizacija. U nekim udruženjima isti ljudi rade tridesetak godina i navikli su na nekadašnji sistem koji im je pružao solidnu materijalnu pomoc. Arapovic u jednom dijelu razgovora napominje da su invalidske organizacije još uvijek na nivou razgovora sa predstavnicima vlasti «imamo problem – riješite nam ga.»

139 Iz intervjua sa Brankom Suzicem, predsjednikom Saveza Slijepih RS, licno obavljenog 29.01.2005. god. 140 Iz intervjua sa Brankom Milinkovicem, sekretarom Saveza invalida rada RS-a, licno obavljenog 9.2.2005. 141 Izuzetno pozitivna je cinjenica da Savezi invalida u FBiH, osim onih koji se bave ratnim vojnim invalidima, nisu prekopirala obrazac paralelnih struktura vlasti u FBiH, pa oformili na primjer Savez invalida FBiH i Savez invalida Hrvatske Republike Herceg Bosne. Obzirom da postoje tri pravna okvira za osnovna prava iz domena boracko-invalidske zaštite u BiH: po jedan za pripadnike 0Armije BiH, HVO-a i vojske RS-a, koji izvrsno štite njihova prava, vjerovatnost o skorom ujedninjavanju udruženja/saveza ratnih vojnih invalida apsolutno je neizvjesna. 142 Iz izjave Saveza udruženja gradana oštecenog sluga i govora FBiH, date 27.januara 2005.


35

II - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: aktuelna situacija, primjeri kršenja ljudskih prava, diskriminacije i komparacija sa prethodnim sistemom NOVI VIDOVI DISKRIMINACIJE ZA NOVO STOLJECE: Zaštita ljudskih prava osoba sa invaliditetom u BiH, bez obzira na sitne godišnje, prilicno protokolarne, pomake, nije odmakla dalje od kamenog doba. Dovoljno je provesti samo jedan dan u bilo kojoj domacoj invalidskoj organizaciji u BiH pa vidjeti da hipoteza o kamenom dobu nije ni hiperbola niti alegorija, vec gola cinjenica. Svakodnevna borba za zadovoljenje bazicnih ljudskih prava, poput prava na zdravstvenu zaštitu, socijalnu pomoc, tudu njegu ili ortopedska pomagala, bez kojih mnoge invalidne osobe ne mogu da funkcionišu, vracaju nas na samo dno Maslovljeve piramide potreba, na brigu o elementarnim potrebama za puko preživljavanje.143 Za razliku od ostalih bivših jugoslovenskih republika, poput Hrvatske, Slovenije ili Srbije, bh.vlasti na svim nivoima (državnim, entitetskim, kantonalnim i opštinskim) nisu stvorile uslove za primjenu socijalnih prava. Tek 2003. godine Vijece ministara BiH ratificiralo je Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti osoba sa invaliditetom koja postoje od 1993. godine. Iako ova 22 pravila BiH treba poštovati kao i ostale clanice UN-a, u našem trenutno zakonodavstvu diskriminacija je, po rijecima Adisa Arapovica, koordinatora kampanje Svi smo jednaki, prisutna u svih 22 oblasti.144 Ono što je najviše zabrinjavajuce jeste diskriminacija u socijalnom, zdravstvenom i obrazovnom sistemu. Socijalni sektor kao resorni u BiH za populaciju osoba sa hendikepom još je uvijek baziran na tzv. zdravstvenom konceptu invaliditeta, dok se zapadni svijet okrece socijalnom konceptu. Postoje dvije vrste diskriminacije koje su istakli skoro svi predstavnici Saveza invalidskih udruženja u FBiH, osim RVI, a to su: teritorijalna diskriminacija i diskriminacija po uzroku nastanka invaliditeta. TERITORIJALNA DISKRIMINACIJA: “Pristup BiH oblasti invalidnosti je potpuno pogrešna. Po Ustavnom uredenju na nivou države ne postoji socijalna zaštita, vec je spuštena na entitete. U entitetima je opet situacija komplikovana. U RS-u sve zakone donosi Parlament RS-a i situacija je dosta centralizovana, a u FBiH Parlament usvaja samo nacela, a kantoni donose i provode svoje zakone. Tako dolazimo do problema, do pravljenja teritorijalne diskriminacije jer osobe sa invaliditetom u Zenici, Sarajevu ili RS-u uopšte ne moraju imati ista prava. Time se osobe sa invaliditetom dovode u neravnopravan položaj i podstice se interna migracija – da se ljudi sa hendikepom samo formalno prijavljuju da borave u mjestima sa bolje rješenom socijalnom zaštitom.”145 Iako je u Zakonu o socijalnoj zaštiti FBiH zajamceno da osobe sa potrebom imaju pravo na socijalnu zaštitu, u praksi je drugacije. Pojedini kantoni nisu ni donijeli kantonalne Zakone o socijalnoj zaštiti, iako je rok za to bio 1999.godina. Zahvaljujuci nedostatku jedinstvenog sistema imamo situaciju da na

143 Iako u hijerarhiji ljudskih prava ne postoje «manje i više važna» prava, neka gradanska, politicka i kulturna prava poput prava na informacije ili obrazovanje invalidske populacije, još cekaju svoj red. «U zemljama tranzicije koje iz socijalisticke ekonomije prelaze na tržišnu dolazi do poremecaja i slabljena dotadašnje ekonomije, zbog cega brojni pojedinci ostaju iskljuceni iz društva i postaju primaoci socijalne pomoci i javnih usluga. Posebno težak u tim situacijama je položaj tzv. ranjivih skupina i pojedinaca kao što su izbjeglice, stare osobe, etnicke manjine, fizicko i mentalno hendikepirane osobe i drugi. Stoga u takvim društvima dostupnost, sadržaj i održivost socijalnih prava poprima posebnu važnost jer pristup njima znaci i da ce ti pojedinci lakše podnijeti strukturalne promjene i brže im se prilagoditi.»143 Iz izvještaja Ombudsmena FBiH o ljudskim pravima u FBiH 2003. godina pod nazivom «Kršenje socijalnih prava gradana», str 1 144 Više o Standardnim pravilima i kampanji «Svi smo jednaki» na www.ccibh.org 145 Iz intervjua sa Fikretom Zukom, ibid


36

primjer mentalno retardirane osobe u Kantonu Sarajevo primaju 117,00 KM mjesecno naknade za tudu njegu i pomoc, u Bihacu (Unsko-Sanski kanton) 39,00 KM a u Mostaru (Hercegovacko-neretvanski kanton) nikako. 146 “Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djetetom ukinuo bi teritorijalnu diskriminaciju bar na podrucju Federacije BiH, ali njegova implementacija je na žalost odgodena za narednu godinu.147“ No, invalidi u Republici Srpskoj još su u nezavidnijoj situaciji, jer su naknade za tudu pomoc i njegu još niže od onih propisanih u FBiH. “U istoj državi živimo a slijepi u Kantonu Sarajevo imaju naknadu od 170,00 KM za tudu njegu i pomoc a u RS-u 41,00 KM mjesecno. Ko ce njegovati nekog za 41,00 KM? To je ispod svih granica!”148 DISKRIMINACIJA PO UZROKU NASTANKA INVALIDNOSTI: Uzrok invalidnosti, na žalost, predmet je brojnih rasprava unutar i van invalidskog pokreta, te prepreka homogenizaciji svih invalidskih udruženja. Razlog tome su upravo nevjerovatne razlike u zakonodavnoj i izvršnoj državnoj i entitetskoj praksi zaštite ljudskih prava ratnih vojnih invalida i “ostalih,” tzv. neratnih invalida i civilnih žrtava rata. Za ilustraciju, podsjetimo se samo na usvojenu redistribuciju budžeta FBiH za 2005 godinu, u kojem je za transfer za invalidnine RVI-ja predvideno 301 milion KM, a za posredne potrebe neratnih invalida samo 10 miliona i 670 hiljada KM! Predstavnici vecine Saveza invalidskih udruženja u FBiH uporno isticu da utvrdivanje prava, obima i visine invalidnine prema uzroku, tj nastanku invalidnosti uopšte nije prihvatljivo. Situacija u BiH gdje RVI imaju odlicno regulisanu zaštitu po svim osnovama, civilne žrtve rata malo slabiju, invalidi rada još slabiju a osobe rodene sa invaliditetom nikakvu, frustrira neratne invalide i predstavlja kršenje njihovih elementarnih prava. Sljedeci primjer iz prakse skoro anegdotalno ilustruje diskriminaciju po uzroku nastanka invaliditeta: na šalterima za uplate komunalnih usluga kada dodu dvije slijepe osobe, jedna ratni vojni invalid, a druga civilni, RVI bez cekanja izvrši uplatu jer na to ima pravo, a civilni invalid ceka u redu kao i ostali gradani. Takoder, nabavka pomagala za slijepe RVI iz javnog budžeta poput specijalnog sata regulisana je zakonom i redovno se sprovodi, dok finansiranje ovog pomagala uopšte nije predvideno za neratnog slijepog invalida.149 Medutim, razmišljanja predstavnika Saveza Ratnih vojnih invalida FBiH (pripadnika Armije BiH 92-95 god) su u potpunosti drugacija. Na naš upit o utemeljenosti tretiranja invalida po uzroku nastanka hendikepa, Safet Redžic, predsjednik ovog Saveza odgovara da “nigdje u svijetu nisu ista prava RVI i ostalih invalida”. Na žalost, zahvaljujuci njihovom lobiranju i zagovaranju, i razumijevanju kod donosioca odluka, danas su prava RVI-ja postala važnija od prava ostalih. Zašto? “Pa nije isto biti roden kao invalid i postati invalid preko noci.... Sistem vrijednosti koji je graden u BiH jedan vremenski period se poremetio, i sad ga ponovo treba uspostaviti. U toj uspostavi sistema vrijednosti neke, da tako kažemo, populacije u društvu, ne mogu to da cekaju, niti mogu da materijalno podnesu. Jedna od tih populacija su i civilni invalidi koji vec deset godina cekaju da se sistem riješi i približe sa primanjima i sa drugim pravima ovoj populaciji.

146 Iz intervjua sa Harisom Havericem, sekretarom Saveza Udruženja za pomoc mentalno retardiranim osobama FBiH SUMERO, licno obavljenog 8.2.2005. god. 147 Iz razgovora sa Elvirom Bešlijom, sekretarom Saveza Paraplegicara BiH, licno obavljenog 13.1.2005. 148 Iz razgovora sa Brankom Suzicem, predsjednikom Saveza slijepih RS-a, ibid 149 Iz intervjua sa Fikretom Zukom


37

Ali je to nemoguce, zbog sistema vrijednosti koji je srušen. U tom svemu mi njima zaista dajemo podršku, ali ne možemo dati podršku da se izjednace sa pravima ratnih vojnih invalida. Nije isto sjesti danas u auto, možda se napiti, ubiti nekog na putu, napraviti još nekog invalidom, sletiti u kanal, postati invalid i tražiti ista prava kao neko ko je braneci ovu državu na liniji postao invalid... Mi nikada necemo ici u krajnost da ne podržimo zahtjev invalidnog lica i drugih invalidnih organizacija, ali ako su oni realni. Ne može ni jedna invalidna organizacija izaci i reci: Mi hocemo da budemo isti. Ako tako budu nastupali, mi ih nikada necemo podržati. Ali možemo podržati da se njegovo pitanje riješi. Oni moraju izaci silom, oni moraju dobiti prava koja su nekada imali, ako ne i veca, ali ne mogu biti jednaki sa nama. U ovom momentu ako oni dobiju ta prava, mi cemo tražiti još prava. Uvijek biti neka razlika u odnosu na njih, ne drasticna, niko to ne traži, ali i onda kad bi civilni invalid imao primanja 10 000 maraka za 100 % invalide, mi cemo tražiti bar 11 000 za ratnog vojnog invalida 100 %. Zašto? Pa makar ona hiljada da ide na zasluge. Jer iako imaju sve isto, ipak RVI ima ekstra zaslugu za ovu državu.”150 Bez obzira na opravdanost ili neopravdanost Redžicevih argumenata, ostaje cinjenica je Savez RVI FBiH jedina nevladina organizacija od koje zaziru donosioci odluka, što se ogleda u donošenju, a još više u implementaciji raznih zakona, uredbi i naredbi za regulisanje prava ratnih vojnih invalida (RVI). Razlog za takvo ponašanje Redžic vidi u tome što je njegova organizacija “bolje organizovana nego Vlada FBiH,” te u kvaliteti projekata i programa koje nude vlastima. Manje euforicni posmatraci odnosa vlasti i ratnih vojnih invalida smatraju pak da RVI imaju odlicno regulisana prava zbog toga što ih se vlasti boje. Komentarom o vlastima koje izgube izbore kad se “zamjere” RVI-jima, i dobro rasporedenim podružnicama Saveza koje u svakom trenutku mogu blokirati važnije institucije, i sam Redžic potvrdio je ovu hipotezu. Andelko Barun, predsjednik središnjice HVIDR-e (Udruge ratnih vojnih invalida HVO-a) BiH društvo vidi kao zajednicu koja nije spremna da prihvatiti invalida pored sebe “što on to radi van kuc,e jer može nekom smetati.“151 Uloga HVIDR-e, prema Barunovim rijecima, u ovakvom socijalnom okruženju nije jednostavna: “Da bi sama Udruga uspješno izvršavala svoje obveze naspram svoga clanstva, ona sama potrebuje odredene materijalno-tehnicke i financijska sredstva. Tek kad je u potpunosti pokrivena tim sredstvima, ona je u stanju pokriti svoj rad oko borbe za sva prava svog clansva odnosno invalidnih osoba. Istina da onim invalidima koji su slabije materijalno-financijski zbrinuti upada u oci posjedovanje uredenog ureda sa svim neophodnim sredstvima; više potrebitih administrativnih radnika, dobar auto, potrebita financijska sredstva za servisiranje svim potreba. Obicno u svim tim situacijama onaj koji radi i predstavlja Udrugu biva okvalificiran na svakojake nacine...pa i od samih politickih struktura. “ Za razliku od kolega stradalnika iz Federacije, ratni vojni invalidi Republike Srpske, sudeci prema komentarima Ðorde Rogica, predsjednika Odbora RVI RS, nisu u zavidnoj situaciji, kao ni ovaj Odbor koji radi u teškim materijalnim uslovima. «Materijalna primanja su izuzetno niska, što ugrožava ostvarivanje osnovnog prava na život. Pravo na rad je ugroženo jer invalidi nemaju mogucnosti zapošljavanja, tu su i diskriminatorske odluke u oblasti rada, poreza i carina.»152 Da su teški uslovi djelovanja na svim poljima

150 Iz intervjua sa Safetom Redžicem, predsjednikom Saveza Udruženja RVI FBiH, licno obavljenog 3.2.2005.god. 151 Iz pisane izjave Andelka Baruna date 15.2.2005. god. 152 Iz izjave Ðorda Rogica, predsjednika Odbora RVI RS, date 9.2.2005.god


38

društvene aktivnosti, jedini je Rogicev komentar na pitanje o društveno-politickim uslovima u kojima djeluje ovaj Odbor, mogucim pritiscima ili opstrukcijama. NAJUGROŽENIJA LJUDSKA PRAVA: Odgovor na pitanje postavljeno predstavnicima invalidskih organizacija tokom istraživanja - koja se najcešce ugrožena ljudska prava osoba sa invaliditetom u postratnoj BiH - iako nije iznenadujuci, veoma je potresan. Iz preširoke lepeze ugroženih prava, ipak najviše se izdvajaju socijalna prava. Apsurd je da u 21. vijeku u BiH još uvijek imamo situaciju ugroženosti samog prava na život kod mnogih osoba koje su prepuštene brizi porodicama, bez ikakvih finansijskih mogucnosti za ispunjavanje osnovnih potreba invalidne osobe. Pogotovo ako znamo da cak 11% domacinstava u BiH ima za clana osobu sa težim oblikom invaliditeta (12,5 % u RS i 10.8% u FBiH)153. Najcešca i najgrublja kršenja prava navedimo taksativno, po oblastima154: - oblast socijalne zaštite (novcana i druga materijalna pomoc, usluge socijalnog i drugog strucnog rada, osposobljavanje za život i rad, smještaj u ustanove socijalne zaštite i drugu porodicu, kucna njega) - oblast zdravstvene zaštite (pravo na zdravstvenu zaštitu, naknadu za tudu njegu i pomoc, ortopedska pomagala, pravo na lijecenje, nepokrivenost zdravstvenim osiguranjem djece i lica u stanju mentalne retardacije) - oblast obrazovanja (pravo na obrazovanje i obrazovna pomagala, inkluzivnu nastavu, manjak izbora zanimanja u specijalnim školama, nepostojanje uslova za školovanje invalidnih osoba u redovnim školama, neodgovarajuci nivo obrazovanja nastavnika, pravo na visoko obrazovanje) - oblast prava na primanje i širenje informacija (nedostatak pomagala za transfer i primanje informacija za sve vrste invaliditeta, mali broj glasila za invalidne osobe, nepostojanje državnih ili entitetskih informativnih programa za ovu populaciju) - oblast zapošljavanja i primjerene radne aktivnosti (nepostojanje nacionalne strategije za stimulisanje privrednika da zapošljavaju osobe sa invaliditetom, uzak ili nikakav izbor zanimanja, nepostojanje sistema za prekvalifikaciju osoba sa invaliditetom) - oblast koja pokriva status i finansiranje organizacija osoba sa invaliditetom (nepostojanje nacionalne strategije razvoja organizacija, nedovoljno i neredovno sufinansirane organizacija od strane države, preraspodjela sredstava od Lutrije BiH) Teško je oteti se utisku da je novac jedan od glavnih problema, kao i mogucih rješenja za vecinu ovih problema, samo kada bi se usmjerio za pomoc invalidima i njihovim udruženjima. “Trebalo bi poboljšati materijalni položaj osoba sa invaliditetom i dati neku pomoc za funckioniranje njihovih udruženja. Jer oni se oslanjaju na Udruženja.”155

153 Podaci iz studije «Prijedlog Strategije za smanjenje siromastva u Bosni i Hercegovini (I-PRSP)», Vijece ministara BiH, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa. 2001 god. 154 Ovih šest oblasti, koje su dio oblasti zastupljenih u Standardnim pravilama o izjednacavanju mogucnosti osoba sa invaliditetom, glavni su fokus i organizacija okupljenih oko trogodišnje CCI-ove kampanje za ravnopravnost osoba sa invaliditetom pod nazivom Svi smo jednaki 155 Iz intervjua sa Edhemom Trnkom, predsjednikom Saveza invalida rada FBiH, licno obavljenog 7.2.2005. god.


39

Nepoštivanje ovih prava rezultira slijedecim primjerima u praksi: - djeca oboljela od distrofije od 1992. god u skoro 100% slucajeva ne idu u školu156, - u Kantonu Sarajevo koje važi za najrazvijeni Kanton od 280 radno osposobljenih osoba sa lakom mentalnom retardacijom radi samo 7, a od oboljelih od multipleskleroze samo 1 osoba; - status škole za slijepu i slabovidnu djecu u Nedžaricima uopšte nije definisan; niti jedna institucija u državi nije obavezna rehabilitovati osobu koja oslijepi u 25 godini života; - da je u Tuzlanskom kantonu otežano ili potpuno nemoguce pracenje nekih vježbi na fakultetima studentima sa posebnim potrebama, - da je 3011 lica iz RS-a izgubilo 31.12.2001 pravo na dodatak i njegu drugog lica što do danas nije riješeno; - BiH, a posebno FBiH, troši manje za socijalno zbrinjavanje ugroženog stanovništva nego ijedna zemlja u regionu, što je teško opravdati u zemlji sa takvim nivoom socijalnih potreba. Usporedbe radi, prema podacima Svjetske banke, izdvajanja za socijalnu i djeciju zaštitu iz bruto domaceg proizvoda (GDP) u 2000. godini u Sloveniji su bila 1,1 odsto, Makedoniji 1,6, Hrvatskoj 1,9, Bugarskoj 1,4, Latviji 2,4, Estoniji 2,1 odsto. U BiH, izdvajanja za socijalnu i djeciju zaštitu u 2000-2002. godini iznosila su 1,1 odsto u RS, a u FBiH samo 0,7 odsto GDP.157 - niti jedna nevladina organizacija na podrucju BiH nije proglašena organizacijom od javnog interesa; - osim u Brcko distriktu, rijetko je koja osnovna škola u BiH otpocela sa inkluzivnim obrazovanjem za mentalno retardiranu djecu. KOMPARACIJA LJUDSKIH PRAVA OSOBA SA INVALIDITETOM PRIJE I POSLIJE RATA Vecina ucesnika u istraživanju sa nostalgijom se sjeca vremena prije 1992. godine kada su osnovna ljudska prava osobama sa invaliditetom bila obezbijedena. Djeca oboljela od distrofije su, za razliku od zadnjeg desetljeca, do devedesetih mogla da se obrazuju u svom školskom odjeljenju u centru za rehabilitaciju Reumal u Fojnici. Banjsko lijecenje, ortopedska pomagala, naknade, pravo na obrazovanje i zapošljavanje bila su sistemski zašticena prava. Zakonska regulativa bila je mnogo odredenija nego danas, a njena implementacija osigurana. 158 KRATAK PREGLED PREDRATNIH BENEFICIJA OSOBA SA INVALIDITETOM U ODNOSU NA TRENUTNE:

1. FINANSIRANJE RADA INVALIDSKIH ORGANIZACIJA bilo je obezbijedeno iz državnih fondova i fonda igara na srecu. Novim Zakonom o lutriji u FBiH sav novac od Lutrije uplacuje se u budžet Federacije BiH. U RS i dalje je na snazi Zakon o finansiranju udruženja iz sredstava igara na srecu, ali njegova sprovedba je spora i neujednacena.

156 Iz intervjua sa Camilom Deljkovicem, predsjednikom Saveza distroficara FBiH, licno obavljenog 4.2.2005.god. 157 Podaci preuzeti iz dokumenta « Sektorski prioriteti – socijalna i penziona politika» EPPU-a, Jedinice za ekonomsko planiranje i implementaciju pri kabinetu Predsjedavajuceg Vijeca ministara BiH; www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf 158 Podaci za Kratki pregled predratnih beneficija uzeti su iz Specijalnog izdanja magazina povodom humanitarne akcije «Vikenda istih sposobnosti», Izdavac Koordinacioni odbor Saveza civilnih inicijativa FBiH, 2003


40

2. PRAVA IZ OBLASTI PIO - od beneficiranog radnog staža do adaptacije radnih mjesta za osobe sa invaliditetom. Novim Zakonom o PIO sva ta prava su ukinuta uz obecanje da ce biti regulisana zakonskim propisima iz oblasti socijalne i zdravstvene oblasti kao i radnog zakonodavstva.

3. PRAVO NA ZAPOŠLJAVANJE – za osobe sa invaliditetom bio je utvrden prioritet

pri zapošljavanju, te metodi stimulisanja preduzeca u cilju povecanja broja zaposlenih invalidnih lica. U RS zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida je donešen ali se još niej poceo primjenjivati.

4. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA – od besplatnog lijecenja do besplatnih ortopedskih

pomagala. Postratnim odredbama mnogi zakoni su reducirani ili potpuno ukinuti.

5. RAZNA POMAGALA ZA OSOBE SA INVALIDITOM – sredstva za kupovinu pomagala i sprava za nadomjestak organa ili cula obezbjedivala su se iz državnih fondova i fonda Lutrije. Po novim propisima slijepe osobe na primjer imaju pravo samo na bijeli štao i tamne naocale.

6. INFORMISANJE – ove aktivnosti bile su finansirane iz državnih fondova kao i

Lutrijinog, što sada nije slucaj.

7. POVLASTICE U MJESNOM (GRADSKOM) I MEÐUMJESNOM SAOBRACAJU – osobe sa invaliditetom su imale prava na odredene beneficije za sebe i pratioce kada koriste medumjesni saobracaj, dok danas ovaj zakon se ne primjenjuje niti je donešen novi.

8. CARINSKE I PORESKE POVLASTICE – Osobe sa invaliditetom, njihova

udruženja i preduzeca koja zapošljvaju invalidna lica inala su ove olakšice na uvoz raznih pomagala, repromaterijala i sl. Po novom carinskom zakonu ova prava su bitno reducirana.

9. PRAVO NA OSLOBAÐANJE OD PLACANJA RAZNIH TAKSI –prava da osobe

sa invaliditetom i njihova udruženja budu oslobodena placanja raznih taksi i pristojbi zadržana su samo djelimicno.

10. PRAVO NA OSLOBAÐANJE OD PLACANJA TV PRETPLATE- od 1975. god

osobe sa invaliditetom bile su oslobodenje placaja TV pretplate. Novim Zakonom o FTV ovo ravo je ukinuto.

11. PRAVO NA UMANJENU PTT PRETPLATU- ovo pravo se i danas koristi, ali je

reducirano. Medutim, arhitektonske barijere, kao i ignorantski odnos društva prema osobama sa invaliditetom, ni u socijalizmu ni u današnjem društvenom poretku, koji god on bio, nisu nestali. Tadašnji stepen razvoja društva sferi prihvatanja osobe sa mentalnom retardacijom kao ravnopravnih clanica nije bio na visokom nivou, kao ni danas uostalom, iako je primjetno stanovito poboljšanje. “Pocelo se sa deinstitucionalizacijom osoba sa mentalnom retardacijom, te su stvorene i pozitivne zakonske pretpostavke za ukljucivanjem djece s teškocama u predškolske i osnovnoškolske ustanove.159

159 Iz izjave Fate Ibralic, predsjednice Udruženja za socijalno ukljucivanje osoba sa mentalnom retardacijom Tuzlanskog kantona, 25.1.2005.god.


41

III - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: uticaj novca na promociju i zaštitu ljudskih prava Za razliku od uvriježenog lamentiranja bh. donosioca odluka nad “osiromašenom” državnom kesom, Judit Heumann, savjetnica Svjetske banke za pitanja hendikepiranih osoba, otvoreno kaže da se “u BiH troši više novca za invalide nego u drugim slicnim zemljama” i da se taj novac “može mnogo bolje rasporediti”.160 U tacnost ove izjave moguce se uvjeriti jednostavnim, letimicnim pregledom budžeta FBiH i RS-a sa odobrenim transferom novca za 2005. god. Novca u BiH, koji bi mogao biti iskorišten za dobrobit invalidne populacije, ima. Neodgovoreno pitanje je zašto nije pravednije distribuiran? Zog nedostatka novca, Udruženja gradana invalidnih osoba kao i neki od Saveza udruženja nemaju ni osnovne uslove za rad – pocevši of telefona, faxa, prostorija, pa do novca za aktivnosti svojih clanova. TOKOVI NOVCA U REPUBLICI SRPSKOJ: Zakonom o socijalnoj zaštiti RS-a regulisano je da se sredstva za novcanu pomoc, dodatak i pomoc, njegu drugog lica, smještaj u ustanovu ili porodicu obezbjeduje na nivou opština. Ukupna sredstva izdvojena u 2003. god., za potrebe socijalne zaštite na nivou Republike Srpske, iznose nepunih 14 miliona KM. Za izgradnju, adaptaciju, sanaciju, opremanje i osposobljavanje za rad invalidnih lica u 2003. god., izdvojeno je 3 miliona KM. Po osnovu sredstava Lutrije namijenjenih finansiranju Koordinacionog odbora invalidnih lica RS u toku 2004. god, izdvojeno je 263.342,40 KM.161 162 No da li je to dovoljno, imajuci u vidu da se Savezi invalidskih udruženja, preko svojih clanica, skrbe o preko 100.000 clanova? Svi se slažu da je medunarodnih donatora u BiH sve manje, tako da ne mogu više racunati na donacije kao potporu radu. Skoro svi Savezi u RS-u rade u lošim finansijskim uslovima. Sredstava za rad pronalaze u clanarinama, koje su vrlo skromne, rijetim donacijama, sponzorstvima, pa cak i davanju usluga fotokopiranja163, te fonda Lutrije RS-a za socijalne svrhe. “Sredstva iz Lutrije koje rasporeduje nadležno ministarstvo, vrlo su neredovna, ne zna se ni kad ni koliko cemo dobiti. Za citavu 2003. godinu Savez distroficara RS-a dobio je samo 16.000,00 KM koje trebaju pokriti osnovne potrebe.”164 Iz svih Saveza165 sa kojima smo razgovorali dobili smo isti odgovor: sredstva koja dobiju za rad od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite ne zadovoljavaju njihove potrebe, niti daju mogucnosti za planirane aktivnosti. Neredovno se doznacavaju i nedovoljna su za rad. «Živimo jedva» kaže Zoran Dobraš, predsjednik Koordinacionog Odbora Saveza invalidskih Udruženja RS. «Ne primamo plate po 7-10 mjeseci, snalazimo se za aktivnosti na razne nacine, a donatora je sve manje. Narodski receno, prosjacimo, idemo od jednog do drugog poznanika, koga znamo tog vucemo za rukav.» 166 Ako Savezi preživljavaju teško, kako to uspijevaju Udruženja gradana? “Radimo u krajnje nepovoljnim finansijskim uslovima zbog toga što od odgovorni nivoa vlasti RS ne

160 Iz intervjua J.Heumann za Glasnik Helsinškog komiteta BiH, novinarka Rubina Cengic, 2005, God 2, br 2 161 Podaci dobiveni od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS-a, 16.2.2004. 162 Ovi podaci ne ukljucuju informacije o pomoci invalidima rada ni RVI RS-a. 163 Iz izjave Dragice Bekanovic, predsjednice Udruženja paraplegicarima opštine Doboj, date 25.1.2005. god. 164 Iz intervjua sa Dragom Novakovicem, predsjednikom Saveza distroficara RS, licno obavljenog 29.1.2005.god. 165 Nismo bili u mogucnosti stupiti u kontakt i dobiti informacije od predstavnika Saveza civilnih žrtava rata RS-a 166 Iz intervjua sa Zoranom Dobrašem, predsjednikom KO Saveza invalidskkih udruženja RS, obavljenog licno 9.2.2004.


42

dobijamo adekvatna sredstva na ime hladnog pogona.167Naš glavni izvor finansiranja je budžet lokalne Uprave koji iznosi 5.000,00 KM godišnje i ni iz daleka ne može da zadovolji potrebe finansiranja ovakvog kapaciteta. Obzirom da smo Udruženje ciji se clanovi nalaze u kontinuiranoj socijalnoj potrebi nismo mogli ni poceti skupljanje bilo kakvog oblika clanarine. Takoder, do sada nismo zaprimili ni jedni donaciju na ime tehnicke podrške u ravijanju ovakvog kapaciteta. Sav naš dosadašnji rad, unazad tri godine smo isfinansirali putem skromnih novcanih donacija koje smo obezbijedili od privatnih preduzetnika, javnih i privatnih preduzeca na osnovu velikog napora malog broja aktivista. Iz navedenog se vidi da su naše finansijske mogucnosti nesigurne i nestabilne, što se negativno odražava na planiranje potrebnih aktivnosti.”168 TOKOVI NOVCA U FEDERACIJI BIH: Istraživati raspodjelu i tokove novca Budžeta FBiH, koji za 2005. godinu iznosi 1.011.555.260,00 KM, garantovano ce prouzrokovati glavobolju svakom istraživacu. Pogotovo kad uoci kako se raspodjeljuju sredstva. Prošle godine je za invalidnine RVI-ja izdvojeno 277.977.100 KM. A ove, u kojoj su izdvajanja za neratne invalide planirana u iznosu 0,00 KM, cak 302.800.000 KM namijenjeno je za potrebe ratnih vojnih invalida (tranfer za invalidnine i pomoc u lijecenju)169. Za ostale osoba sa invaliditetom izdvojeno je 10.670.000 KM ukupno, i to po slijedecem rasporedu: za 9 udruženja civilnih invalida (Savezi) 270.000 KM, za civilne žrtve rata 8.000.000, za zapošljavanje 400.000 i za transfer neratnim invalidima 2.000.000, koji su, u stvari, za administrativne troškove nadležnih vladinih tijela pri pripremi implementacije novog Zakona o socijalnoj zaštiti. Devet Saveza170 dobije godišnje 270.000,00 KM što je oko 30.000,00 KM godišnje za hladni pogon. Da li ta cifra može pokriti njihove osnovne aktivnosti? Edhem Trnka, predsjednik Saveza invalida rada FBiH kaže ne: “U prošloj godini je bio ovakav slucaj da smo prvu tranšu sredstava dobili tek 16. juna. Kako onda preživjeti? Tako da vas dovedu u situaciju da ne možete ni skupštinu ni upravne odbore da održite. ...Ovaj Ured, ova služba mora i prema unutra i prema van djelovati, funkcionisati. A svaka sijalica, svaki papir košta. Oni kažu ne treba vam to, snadite se. Idite, molim, prosjacite po ulici.” Iako degutantna, usporedba 302.800.000 naspram 10.000.000, zaista ide u prilog svim protivnicima diskriminacije po uzroku nastanka invalidnosti, kao i onima koji glasno zagovaraju drugaciju preraspodjelu budžet od milijarde KM. Zbog kašnjenja sa davno obecanim reformama u oblasti socijalne politike, visokog obrazovanja i ekonomije, 171 BiH bi mogla izgubiti 108 miliona dolara vec odobrenih kredita Svjetske banke: “Mi vec tri godine diskutujemo sa domacim vlastima o neophodnosti reformi u socijalnom sektoru. Radi se jednostavno o tome da ova zemlja ne može priuštiti sebi da izdvaja 30 posto budžeta samo za naknade ratnim vojnim invalidima. Zbog toga nema dovoljno novca za djeciju zaštitu, socijalnu pomoc najugroženijim gradanima, zdravstvenu zaštitu” izjavila je Orsalia Kalantzopoulos, direktorica za BiH i Regionalni koordinator za jugoistocnu Evropu u Svjetskoj banci. 172 167 Hladni pogon je termin koji oznacava komunalne troškove – struje, vode, grijanja i plata zaposlenima. 168 Iz pisane izjave Udruženja za pomoc mentalno retardiranim liima Banja Luka, 31.1.2004. 169 Pregled budžeta u Dodatku izvještaja 170 Radi pojednostavljivanja teksta i pojmova Uniju civilnih žrtava rata FBiH takoder navodimo u vecini teksta kao Savez 171 Simic, Dražen: "Krediti za BiH "umiru prirodnom smrcu", www.altreport.info, 6.3.2005. 172 Simic, Dražen: "Krediti za BiH "umiru prirodnom smrcu", www.altreport.info, 6.3.2005.


43

Do kraja aprila poslanici federalnog parlamenta morali su usvojiti i rebalans budžeta, kojim bi izdvajanja za ratne vojne invalide bila smanjena sa planiranih 301 milion maraka na prošlogodišnji nivo od 288 miliona maraka. Svjetska banka smatra da bi dogovorenom reformom najteži invalidi mogli dobiti više nego što dobijaju sada, a bilo bi više novca i za djeciju zaštitu i socijalno najugroženije. Upozorenja upucena vlastima u BiH ozbiljna su, a moguce posljedice još ozbiljnije. 173 174 Razlozi Svjetske banke ne cine se dovoljno opravdani ratnm vojnim invalidima, koji preko ovdašnjih medija porucuju: “Poklekne li Vlada pritiscima uslijedice masovni protesti koje niko nece moci da kontroliše.” Nije moralo biti baš tako. Materijalna situacija neratnih invalida i civilnih žrtava rata bila bi mnogo bolja da se poceo implementirati nedavno dopunjeni i usvojeni Zakon o socijalnoj zaštiti. Tada bi civilne invalidne osobe imale pravo na: licnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoc druge osobe, ortopedski dodatak, pomoc u troškovima lijecenja i nabavci ortopedskih pomagala, osposobljavanja za rad, te prioritet prilikom zapošljavanja. Minimum dostojanstvenog života osoba sa invaliditetom Vladu BiH koštao bi oko 32 miliona KM godišnje. Predvidena osnovica je 213,00 KM od koje bi prva grupa oštecenih (100 % invalidnosti) dobijala mjesecni iznos u visini 70% (149,00 KM), druga grupa 50% od osnovice, treca grupa 39%, cetvrta 28% i peta grupa, oni sa 70 procentnim oštecenjem, imala bi pravo na 28% iznosa od osnovice. Dodatak za tudu njegu i pomoc iznosio bi mjesecno 70 % osnovice od 213,00 KM a ortopedski dodatak 15%. No, ovim izmjenama Zakona nisu zadovoljni predstavnici Unije civilnih žrtava rata FBiH ’’Prema važecem zakonu iz 1999, CZR175 prve kategorije invaliditeta prima 513 KM invalidnine. Novim zakonom, invalidnina i naknada za tudju njegu i pomoc bice svedene na 149 KM, dok invalidi iz kategorije branitelja dobijaju po 734 KM. Vlada se u prijedlogu izmjene postojeceg zakona potrudila da promijeni samo segment koji se odnosi na CZR i cini se da pokušava da dovrši ono što rat nije uspio’ ’zvanicni je stav Unije.176 Po njihovoj procjeni, Vlada bi trebala za oko 7 hiljada civilnih žrtava rata i oko 4 hiljade clanova porodica civilnih žrtava rata izdvojiti oko 32 miliona KM. Medutim, u budžetu je predvideno samo 10 miliona. Osobe sa invaliditetom u FBiH su izuzetno nezadovoljnje odgadanjem implementacije usvojenog novog Zakona o socijalnoj pomoci, kao i objašnjenjem zašto moraju cekati još jednu godinu: “ nema novca u budžetu”. Izjava ministra finansija FBiH Dragana Vrankica kojom potvrduje da ce ova ugrožena populacija morati cekati još godinu dana “jer nema smisla rebalansirati tek usvojeni budžet, te da se izlaz iz ove situacije mora naci, ali to nije posao njegovog ministarstva”177 sigurno ne djeluju umirujuce na ugroženo stanovništvo. 173 Rezultat ove situacije nismo bili u mogucnosti predstaviti u ovom izvještaju. Informacije koje su dostupne nisu dovoljno pouzdane a rasplet je u toku završavanja ovog izvještaja bio dalek i još uvijek nepoznat. Naši izvori iz Vlade FBiH tvrde da nece odstupiti od zvanicnog budžeta i predvidene raspodjele invalidnina za RVI, ali da ce sredinom aprila krenuti u pregovore sa Svjetskom bankom, dok naši izvori iz Svjetske banke tvrde da nikakvih više pregovora nece biti. 174 O projektima pomoci Svjetske banke BiH SOSAC I i II u oblasti socijalne zaštite više informacija na www.worldbank.ba 175 CZR je skracenica za civilne žrtve rata, op.a. 176 Preneseno iz Oslobodenja, tekst Vlada dovršava ono što rat nije uspio, 21.9.2004. 177 Oslobodenje, 11.2.2005 tekst «Invalidi prijete Federaciji tužbom»


44

LUTRIJA ZA DUŠEVNI MIR: Vecina organizacija u FBiH smatra da bi direktni upliv novca kojeg zaradi Lutrija u fondove za nevladina udruženja pomogao bržem savladavanju socijalne i ekonomske krize, kao što je to bio slucaj prije rata i danas u RS-u. Prošle godine je iz fonda Lutrije u budžet Federacije BiH prebaceno oko 72 miliona KM. Gdje ide taj novac od lutrije, pitanje je koje Adis Arapovic, koordinator CCI-ja za projekat “Svi smo jednaki“ postavlja: “Suštinsko pitanje je znaju li gradani gdje odu one dvije marke za Bingo. Dio zarade ode u Fond dobitaka, dio za troškove lutrije, što je ukupno oko 30% a 7% sredstava ide državi. Nekad su se ta sredstva slijevala u Fond iz kojeg su se finansirali projekti iz oblasti humanitarskih prava, kulture, sporta i tako dalje. Dakle, jedan odlican alat za civilno društvo...To je jednim tajnim zakonom 1997.god. ukinuto i mi cemo u ovoj godini podici ovaj problem na javni nivo. Na teretu invalidskih organizacija je danas nekoliko desetina hiljada korisnika, fakticki invalidske organizacije zamjenjuju državu u tom socijalnom servisu. I umjesto da ih država jaca, da prebaciju dio svojih ovlaštenja na njih, ona ih slabi i time veci teret pada na državu.” Odgovor na pitanje zbog cega je novac tako rasporeden, Arapovic vidi u cinjenici da ”saosjecanje ide do nivoa kada se pocne pricati o novcu.” Kad se piše bilo koji zakon, izracuna se koliko on košta: ”Kada se vidi da je u pitanja cifra od 20 miliona, ona je ogromna u necijim ocima i sva suosjecanja padaju u vodu.”

IV - Ljudska prava osoba sa invaliditetom, ugao vlasti INTERRESORNO TIJELO ZA OSOBE SA INVALIDITETOM U RS-U: Pokušati saznati razmišljanja predstavnika u RS-u o stanju ljudskih prava osoba sa invaliditetom nije bilo lako. Od Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite dobili smo pravnicke i šture odgovore, a vremena za dodatno ispitivanje nije bilo, jer je neposredno nakon našeg prvog kontakta, izvršena promjena na celu ovog ministarstva, kao i mnogih drugih u Vladi RS-a. Ova situacija nije rijetka u Vladi RS-a, sudeci po našem iskustvu i iskustvu invalidskih organizacija ”...mi dok dodemo do nekog ministra i dok uspijemo da shvati našu situaciju, on se promijeni.»178 Medutim, prije napuštanja dužnosti ministar Kvaternik je potvrdio da je u toku imenovanje interresornog tijela RS-a, za podršku osoba sa invaliditetom, koje ce sacinjavati prestavnici odredenih ministarstava koja su vezana za ovu problematiku. Takvo tijelo trebalo bi znatno doprinijeti boljoj komunikaciji osoba sa invaliditetom i donosiocima odluka, jer vrlo cesto, kako kaže Zoran Dobraš, predsjednik Koordionacionalnog odbora Saveza invalidskih udruženja RS, invalidi ne znaju kome da se obrate: “Zato što se ne zna ko je kod nas zadužen za što, mi vec tri godine apelujemo da se osnuje neko tijelo pri Vladi samo na nas civilne invalide, da nas ne šetaju od vrata do vrata. Za nas niko nije nadležan. “ Takoder još jedan pozitivan korak Vlade ovog entiteta jeste i usvajanje Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalidnih lica ,179 na

178 Iz izjave Zorana Dobraša, ibid 179 Službeni glasnik Republike Srpske broj 115/03


45

kojem su invalidska udruženja i Savezi udruženja godinama insistirala. 180 Kao i usvajanje Zakona kojim je regulisano pitanje obrazovanja i vaspitanja ucenika sa posebnim potrebama i u osnovnoj i u srednjoj školi. VLADA, LUTRIJA I LISTOPADNO DRVECE: U FBiH prošla godina je završila, a nova otpocela burno u sektoru socijalne i zdravstvene zaštite. Parlament usvaja dopune i izmjene Zakon o socijalnoj zaštiti, Vlada predlaže da se on ne usvoji, Zakon se usvaja ali nema novca, invalidi ogorceni protestvuju. Resorno ministarstvo za pitanje neratnih invalida u FBiH jeste Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, ciji je ministar Radovan Vignjevic jedan od rijetkih koji je upozoravao zakonodavnu vlast da usvajanje izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj zaštiti ne može biti praceno adekvatnim budžetskim transferima. Na naše pitanje kako je to moguce ako znamo da je budžet FBiH preko 1 milijarde, a potrebna sredstva za invalidne osobe 30-tak miliona Vignjevic je odgovorio da oni i ne znaju koliki je zapravo broj invalida u FBiH. “Mi smo u budžetu podijelili 2 miliona KM da se u toku ove godine naprave administrativne pripreme, pozivanje invalida, komisijska procjena njihove invalidnost. I na taj nacin bismo odrediti stepen njihove invalidnosti, tako da u januaru iduce godine mogle krenuti isplata tih novaca. Ne možete sada za 20.000 ljudi uvesti pravo bez ocjene.“181 Vignjevicev odgovor koji smo dobili na upit kako u budžetu ima 302 miliona za RVI a nema 30 miliona za neratne invalide, bio je tako tipican za Bosnu: “Vi ste dobili informaciju i sami izvucite zakljucak. Ja sam Radovan Vignjevic, federalni ministar iz reda srpskog naroda i svaki moj komentar na vaše pitanje mogao bi biti tumacen u negativnoj konotaciji... “ A zašto nema sistemskog rješenja ove problematike, na državnom nivou, Vignjevic je objasnio cinjenicom da prema Dejtonskom sporazumu socijalnu politiku odreduju entiteti a ne država, a da bi ona to preuzela ponovo na sebe potrebno je ujednaciti politiku u tim oblastima na prostoru cijele BiH. “Ako ste vi u svom parku zasadili listopadno drvo, garantujem da zimi na njemu nece biti zelenog lišca. Zasadite zimzeleno pa cete zimi imati zeleno drvo. Mi smo napravili državu kojoj nismo dali te nadležnosti. U raspodjeli novca od Lutrije, Vignjevic ne vidi ništa sporno jer se budžet formira od svih poreza, pa tako i poreza na igre na srecu, i iz njega se dalje proslijeduju potrebne sume za akcije. Smatra da je tako lakše kontrolisati protok novca nego prije, kad država nije mogla nadgledati uplate: “Bio bi problem tek kad bi Vlada novcem od Lutrije finansirala administraciju, policiju ili vojsku to jest kad bi prihodi bili veci od sume koja se odvoji za socijalnu pomoc“. Zašto Vlada ne stimuliše poduzetnike olakšicama na donacije za osobe sa invaliditetom i druge ugrožene populacije, ministar Vignjevic opravdava sumnjom u moguce mešetarenje: “ Evo recimo mi tražimo da Fabrika duhana placa akcize i poreze. Mi cemo biti sponzori i košarci i nogometu i rukometu ali vi nama nemojte naplacivati porez. I šta onda, oni se pretvore u tamo neke mešetare. Neka oni plate porez, a vlada ce stimulisati i dati iz budžeta podršku svima.“ Medentitetsku saradnju nadležnih ministarstava Vignjevic karakteriše kao dobru «do nivoa ministara postoji odredena saradnja, a problem nastaje kad se ona digne na viši nivo», i nada se da ce ona uskoro biti otjelotvorena u entitetskim bazama podataka o invalidnim licima ciji ce se podati medusobno razmjenjivati i koristiti.

180 Više o ovoj akciji u odjeljku V 181 Iz intervjua sa Radovanom Vignjevicem


46

O saradnji sa invalidskim udruženjima, koji zamjeraju sadašnjoj vlasti da donose zakone o invalidnim osobama bez konsultacije s njima, nije imao mnogo šta reci osim da niti jedan zakon nije napravljen bez konsultacija i da se on licno sastao sa predstavnicima Koordinacionog odbora Saveza udruženja: “Ne mogu biti na pet mjesta u isto vrijeme, imam pomocnike koji su ministri u svom sektoru. Ali oni cesto ako nema Radovana, a dode Asim, kažu - mi se ništa s Asimom ne možemo dogovoriti.“

V - Ljudska prava osoba sa invaliditetom: akcije koje mijenjaju svijet, primjeri Od sredstava i akcija koji su dosad pokazali najvecu efikasnost za promociju i zaštitu ljudskih prava, naši sagovornici izdvajaju:

• pritisak na vlast putem medija i javnih akcija, promocije putem programa, okruglih stolova, organizovanje medunarodnih konferencija, potpisivanja peticija.

Prodavanje suvenira ili odjevnih predmeta sa logom organizacije za novac koji ce se iskoristiti za potrebe osoba sa invaliditetom u posljednje vrijeme sve više privlace pažnju i odgovor u BiH. “Javni dogadaji su izuzetno korisni. jer uticu na bolju društvenu prihvatlivost naših clanova u zajednici“ smatra Haris Cauševic, predsjednik i veliki aktivista Oaze-Udruženja za pomoc osobama sa mentalnom retardacijom Kantona Sarajevo: “Putem medija i uz pomoc javnih licnosti koje zajedno s nama istupaju šaljemo poruku da smo i mi ravnopravni gradani društva, da nas treba prihvatiti sa našim prednostima, sposobnostima. Sasvim je drugacije ako s nama neki politicar prodaje majice.“ A aktivisti iz SUMERA posebno isticu ponos zbog prošlogodišnje akcije kada su njihovi clanovi uspjeli prodajom svojih rukotvorina sebi zaraditi boravak na moru. Mnoge akcije invalidske organizacije svakodnevno provode, bez obzira na nedostatak sredstava ili organizovane podrške i zaista je teško izdvojiti koja je znacajnija. No tri višegodišnje akcije, iako daleko od kraja, vec su uspjele ostaviti jak trag - vec spomenute kampanja CCI-ja Svi smo jednaki i kampanja “Pomozite danas nama, a sutra možda sebi“, za usvajanjem i implementacijom novog Zakona o socijalnoj pomoci; -kampanja za usvajanje Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida, kao rijedak primjer saradnje civilnih invalida i ostatka gradanstva uslijed koje je morala popustiti i zakonodavna vlast. «Godinama smo insistirali na njemu, probali kod tri ministarstva, oni nas odbacivali kao ping-pong lopticu. Ali ništa nismo postigli dok nismo napisali peticiju i prikupili 3000 potpisa gradana. Tako smo natjerali Narodnu skupštinu RS-a da reaguje i da ga u roku od mjesec dana usvoji. Tome je znatno pomogla i Medunarodna konferencija o rehabilitaciji i zapošljavanju koju smo organizovali 2002. god» 182

182 Iz licno obavljenog intervjua sa Brankom Suzicem


47

Njihova borba nije završila ovom pobjedom. Podsjetimo, implementacija Zakona nije pocela.

VI - Preporuke invalidskih udruženja i autora izvještaja za efikasniju zaštitu i promociju ljudskih prava osoba sa invaliditetom Odakle poceti? Kako odrediti šta je važnije – obezbijediti lijek za tijelo ili um? Koja ljudska potreba ima prioritet nad drugom? Ciji je hendikep teži i traži vecu pomoc ili naknadu? Potreban je mnogo sposobniji um od našeg da napravi objektivnu analizu ovih pitanja i ponuditi zadovoljavajuci odgovor. Zato cemo samo, u nizu, navesti preporuke naših sagovornika, onih na koje se ova pitanja, i odgovori, najviše i odnose.183 - Obavezno ukljucivanje osoba sa invaliditetom na kreiranju zakona i propisa; - Da se postojeci zakoni i medunarodni propisi što prije pocnu provoditi u praksi; - Vece zajednicko zalaganje za jedinstven pristup zaštite ljudskih prava osoba sa invaliditetom; - Dopuna zakonske regulative; - Izrada nacionalne strategije za rješavanje pitanja osoba sa invaliditetom; - Jedinstven Zakon o pravima invalida koji bi obuhvatao sve segmente njihovih prava po invaliditetu, a ne po uzroku nastanka invalidnosti; - Primjena Standardnih pravila UN-a za izjednacavanje mogucnosti osoba sa invaliditetom; - Usvajanje Konvencije o poštivanju ljudskih prava osoba sa invaliditetom; - Podizanja nivoa svijesti kod gradana o pravima invalida; - Medijska promocija prava invalidnih osoba; - Utvrdivanje tacnog broja osoba sa invaliditetom na podrucju BiH (popis i evidencija; - Formulisanje politike i nacionalno planiranje na nivou države; - Pracenje i vrednovanje sprovodenja nacionalnih programa osoba sa invaliditetom, kao i izrada mehanizama za pracenje; - Rad na harmonizaciji propisa izmedu entiteta i njihovom uskladivanju sa medunarodnim standardima; - Ukljucivanje invalida u strukture društva; - Osigurati stalni izvor prihoda za osnovnu socijalnu pomoc; - Otvaranje radnih mjesta za osobe sa invaliditetom; - Uvesti mehanizme odgovornosti za nosioce svih nivoa vlasti, odnosno sve one koji ucestvuju u rješavanju problema invalida; - Pratiti stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom od strane Ministarstva za ljudska prava; - Osnivanje službe u okviru Ministarstva za ljudska prava koja ce iskljucivo zastupti

183 Napomena: svaka preporuka je data individualno i ne reflektuju nužno mišljenje svih ucesnika u istraživanju


48

osobe sa invaliditetom i raditi na poboljšanju njihovih ljudskih prava; - U nadležna ministarstva zaposliti strucnjake obucene za pitanje invalidnosti; - Uspostaviti kriterije za finasiranje organizacija osoba sa invaliditetom iz budžeta; - Pravljenje jedinstvene baze podataka o osobama sa invaliditetom; - Prebacivanje novca od igara na srecu u poseban Fond za humanitarne poslove; - Ubaciti posebnu kategoriju invalid u formularu za popis stanovništva; - Pojednostaviti procese stvaranja državnih Saveza i Unija; - Uclanjivanje svih organizacija koje se na bilo koji nacin bave osobama sa invaliditetom u krovnu organizaciju; - Finansiranje projekata koji se ticu osoba sa invaliditetom a koje realizuju invalidne osobe kao najbolji poznavaoci prilika; - Obrazovanje za osobe sa invaliditetom, pogotovo djecu; - Usvojiti Zakon o znakovnom jeziku gluvih, priznati ga kao ravnopravnog i fakultativno ga uciti u školama; - Prilagoditi obrazovni sistem ortopedskim pomagalima; - Pravo na ortopedska pomagala i banjsko lijecenje; - Vece invalidske penzije; - Ojacati pokret osoba sa invaliditetom u BiH i na regionalnom nivou kroz ukljucenje svih clanova društva u aktivnosti pokreta; - Osnaživanje lokalnih udruženja invalidnih osoba kroz sistem neformalne edukacije.


49

Zakljucak Kako izvuci zakljucak iz predhodnih poglavlja kad zapravo nismo uspjeli zatvoriti niti jedno, vec samo otvoriti nova? Godinama vlasti pitaju a invalidi odgovaraju kakve sve probleme imaju. Citavu deceniju invalidi zahtjevaju jednakost, vec desetljece vlasti ih tretiraju kao nevidljive ljude. Posljednjih godina osoba oboljela u djetinjstvu od multipleskleroze ili poliomyelitisa nema istu novcanu vrijednost za državu kao ratni vojni invalid. Vlasti BiH i Medunarodna zajednica prepiru se mjesecima oko toga ko je u pravu, i niko nece da popusti stisak nad kolacem od magicnih kredita, ne shvatajuci da je mjesec prepirke 30 dana bez invalidnine za jednu porodicu. Ako se sjetimo da je zdravlje, prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, “stanje potpunog fizickog, psihickog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti ili slabosti” možemo s pravom pomisliti da je Bosna i Hercegovina dugogodišnji bolesnik koji se ne sjeca kako je hodati bez oslanjanja na ogradu kreveta. Prioriteti Vlada RS-a i FBiH u socijalnoj politici su odavno napisani da u potpunosti slijede i odgovaraju zahtjevima i ove ugrožene populacije.184 Koliko bi sve ove godine bile lakše da vlade u BiH poštuju i sprovode sopstvene ciljeve, kao na primjer one iz 2001. godine - Sektorski prioriteti - socijalna i penziona politika, cilj 1.3.: definirati minimum socijalnih prava na nivou BiH. Lista najugroženijih ljudskih prava je na žalost preduga, a naša lista preporuka prekratka da bi se kao carolijom mogla ispraviti izgužvana socijalna sliku BiH. Nepostojanje definiranog minimuma prava ne može više biti izgovor za zanemarivanje ljudskih prava svih gradana BiH. Rat je odavno prošao i da, Zemlja se i dalje okrece. Postoje preporuke invalidskog pokreta sa konferencije u Neumu krajem 2004. godine, postoje zahtjevi i molbe ucesnika našeg istraživanja, postoje zakoni koji se trebaju ispoštovati. Smatramo da bi implementiranje slijedecih akcija doprinjelo bar minimumu poštivanja ljudskih prava osoba sa invaliditetom, te i ovim izvještajem plediramo da se to i uradi:

Poštivanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom kroz uvažavanje njihovih zahtjeva na dostojanstven život, što ukljucuje poboljšan i redovan program za socijalno i zdravstveno osiguranje, bez teritorijalne diskriminacije kao i one po nastanku invaliditeta. Implementacija Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djetetom, kao i ostalih zakona kojima se regulišu pitanja od važnosti za osobe sa invaliditetom. Provodenje restriktivnih mjera za nepoštivanje Zakona kojima se regulišu pitanja od važnosti za osobe sa invaliditetom.

184 Više o prioritetima Vlada RS I FBiH u socijalnoj i penzionoj politici 2001. god. na http://www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf.


50

Kreiranje i provodenje zajednicke jedinstvene Nacionalne strategije za rješavanje statusa osoba sa invaliditetom na državnom nivou od strane udruženja gradana koji zastupaju invalidne osobe i vlade Osnivanje tijela u FBiH, RS i na nivou BiH koje ce se raditi samo na pitanjima osoba sa invaliditetom Planski raditi na osnaživanju nevladinog sektora putem edukacije, jacanja kapaciteta i umrežavanja i tako pomoci razvoju civilnog društva Obezbijediti i izgraditi medijsku podršku za kreiranje Nacionalne strategije u cilju njenog lakšeg provodenja i osvještavanja javnosti o problemima osoba sa invaliditetom.

Medutim, nisu samo pitanja ta koja zastrašuju, vec sporost i nevoljkost kojom se ona rješavaju. Posebno je mucan i otežavajuci faktor medusobno nerazumjevanje izmedu vlasti i invalidnih udruženja, kao i izmedu samih invalidnih udruženja. Rascjep unutar invalidskih udruženja je još bolniji, jer samo ide u prilog strujama koje ne žele/nisu u stanju definirati minimum socijalnih prava na nivou BiH. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da trenutni zastupnici vlasti niti znaju niti hoce staviti ljudska prava ugroženih kategorija stanovništva na prioritetno mjesto za rješavanje. Medunarodne pomoci je sve manje, pa tako i mogucnosti ucjene vladajucih struktura. Najsigurniji put za zadobijanje zaštite i poštivanja ljudskih prava osoba sa invaliditetom jeste da one same sinhronizirano i u kontinuitetu nastupe ka vladama u BiH Sve dok invalidski pokret u BiH ne postane masovni pokret koji ce biti u stanju da jedinstvenim glasom zatraži poštivanje ljudskih prava, država BiH im to nece omoguciti.


51

VII – dodaci : a) Opšti podaci o bosni i hercegovini

b)Brcko distrikt c) preporuke sa nacionalne konferencije d)licne karte saveza invalidskih udruženja e) graficki izvodi iz istraživanja CCI-ja f) lista preporucenih web sajtova

a) OPŠTI PODACI O BOSNI I HERCEGOVINI

Službeni naziv: Bosna i Hercegovina (B i H) Geografska lokacija: Bosna i Hercegovina se nalazi na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka Pogranicne zemlje: Državna zajednica Srbije i Crne Gore na istoku, Republika Hrvatska na sjeveru, zapadu i jugu. ADMINISTRATIVNA PODJELA: BiH je podjeljena na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine (F BiH) i Republiku Srpsku (RS) i distrikt Brcko. Entitetska struktura: FBiH je administrativno podjeljena na 10 kantona-županija. Kantoni-županije su podjeljeni na opcine. Na podrucju F BiH je 84 opcina. Republika Srpska je administrativno podjeljenja na 64 opcine. Grad Brcko je zasebna administrativna jedinica - Distrikt. Površina: Bosna i Hercegovina ukupno pokriva 51 209,2 km2 Kopno 51 197 km2 More 12,2 km2

Klima: Pretežno kontinentalna, mediteranska na jugu Broj stanovnika: Procjena prisutnog stanovništva (30.06.2001) 3.798.336

Struktura stanovnika: Bošnjaci, Hrvati i Srbi i pripadnici ostalih naroda Glavni grad: Sarajevo (F BiH-Sarajevo, RS-Banja Luka) Službeni jezici: Bosanski, Hrvatski i Srpski (bosanski, i hrvatski se pišu latinicnim pismom, a srpski se piše cirilicnim pismom). Zvanicna valuta: Konvertibilna marka (KM).


52

b) Brcko distrikt Istraživanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom u Brcko distriktu izostavili smo iz ovog presjeka stanja u BiH jer je situacija u distriktu neuporediva sa ostatkom države iz više razloga: Iako je teritorijalni dio Bosne i Hecegovine, Brcko distrikt se po svom zakonodavstvu i tijelima koje ga implementiraju izuzetno razlikuje od ostatka države. Kao što kažu predstavnici invalidskih udruženja s kojima smo razgovarali Brcko je «država u državi» Zakonodavstvo Brcko distrikta, pogotovo Zakon o zdravstvenom osiguranju, jedinstven je i ne može se uporediti sa zakonima koji vladaju u RS-u i FBiH. Pitanja koja muce invalidne osobe u ostatku države poput prava na banjsko lijecenje, rehabilitaciju, ortopedska pomagala i druga, u distriktu su regulisana zakonom koji se redovno poštuje. Medutim, nekadašnje ratne podjele grada Brcko na dio koji pripada RS-u i dio koji je u FBiH prešle su sada u socijalne i zdravstvene zone. U Fondu za zdravstveno osiguranje Brcko distrikta postoje dvije liste – liste invalida koji su gradani RS-a i onih koji su gradani FBiH. Njihovo zdravstveno osiguranje se placa iz «pripadajucih» entitetskih fondova. Baza podataka o broju invalida prema našim saznanjima ne postoji. Jedini podaci do kojih smo mogli doci jesu iz februara 2005. godine iz Fonda za zdravstveno osiguranje. Prema njihovim informacijama u Distriktu ima 248 RVI i 19 mirnodopskih invalida, porodica umrlih RVI, civilnih žrtava rata i osoba koje primaju porodicnu invalidninu iz fonda RS-a, te 484 RVI, 146 pripadnika porodica poginulih RVI i 21 mirnodopskih invalida koji se osiguravaju iz fonda FBiH. Invalidska udruženja gravitiraju prema entitetu za koji se opredjele clanovi udruženja, te se za pomoc obracaju vladi tog entiteta: »Ako na primjer inicijativu za osnivanje udruženja pokrene Srbin, onda se udruženje prikljuci RS-u.» Predsjednik koordinacionog tijela Mišo Simikic, koji je i predsjednik Udruženja paraplegicara, oboljelih od djecije paralize i svih invalida sa vidljivim tjelesnim oštecenjima navodi primjer svog udruženja koje se finansira iz fondova Republike Srpske.185 Iako imaju koordinaciono tijelo invalidskih udruženja na nivou Brcko distrikta, ono vec dvije godine nije u svojoj punoj funkciji i ne zastupa interese udruženja sa podrucja Distrikta. Kao glavni razlog nefunkcionisanja Simikic navodi neslaganje sa resornim vladinim tijelom, Odjelom za zdravstvom. U toku pisanja ovog izvještaja promjena rukovodeceg funkcionera Odjela za zdravstvo bila je u toku.

185 Razgovor voden 11.4.2005. godine. Razlog zašto su odabrali pripajanje udruženjima iz RS-a Simikic vidi u tome što su ih ta udruženja prva pozvala.


53

c) Preporuke sa Konferencije «Jedinstvenim glasom do boljeg i pravednijeg društva za osobe sa invaliditetom» Neum, 19. – 20. 12. 2004.

Konferencija pod nazivom «Jedinstvenim glasom do boljeg i pravednijeg društva za osobe sa invaliditetom» održana je u Neumu, u hotelu «Sunce» od 19. do 21. decembra 2004 godine u organizaciji I. C. «Lotos», Tuzla uz podršku projekta SHAREE – SEE i Udruženja slijepih gradana Kantona Sarajevo. Ucesnici konferencije su bili predstavnici 30 organizacija osoba sa invaliditetom sa teritorije Bosne i Hercegovine. Od 69 prisutnih na konferenciji, njih 46 su bili ucesnici, 8 organizatora, jedan predstavnik organizacije Handicap International, simultani prevodilac za gestovni govor, 12 pomocnih asistenata te pocasni clan Udruženja slijepih gradana Kantona Sarajevo. Ucesnici konferencije saglasni su: 1. U ocjeni da su u periodu od prethodne Konferencije, održane u Neumu prije godinu dana, ucinjeni znacajni napredci u razlicitim oblastima od interesa za osobe sa invaliditetom u oba bosanskohercegovacka entiteta. 2. Da se na svim nivoima organizovanja osoba sa invaliditetom insistira na zajednickom djelovanju organizacija osoba sa invaliditetom. 3. Da je neophodno pokrenuti izradu nacionalne – državne strategije jedinstvene politike za osobe sa invaliditetom. 4. Da se pri izradi strategije narocita pažnja posveti nadležnosti razlicitih nivoa vlasti te u vezi s tim inicira izrada strategija i na nižim nivoima organizovanja vlasti u Bosni i Hercegovini. 5. Da se na svim nivoima na kojima se kreiraju strategije mora zahtijevati iosigurati aktivno ucešce predstavnika organizacija osoba sa invaliditetom. Ovo se odnosi i na osiguravanje nadgledanja primjene strategije od strane organizacija osoba sa invaliditetom. 6. Da je pored nacionalne / državne strategije, neophodno pokrenuti izradu strategije zajednickog djelovanja organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. 7. Da se posebna pažnja pri izradi strategije zajednickog djelovanja treba narocitu pažnju posvetiti: a. daljnjem jacanju kapaciteta organizacija osoba sa invaliditetom kroz realizovanje edukativnih programa za aktiviste i zaposlene u zainteresovanim organizacijama; b. razlicitim oblicima razmjene informacija medu organizacijama osoba sa invaliditetom; c. razvijanju partnerstava sa državnim institucijama, akterima civilnog društva, a narocito sa nevladinim organizacijama. 8. Da je neophodno postici veci stepen koordinacije medu razlicitim organizacijama osoba sa invaliditetom, ukljucujuci i organizovanje saveza razlicitih organizacija osoba sa invaliditetom na nivou Bosne i Hercegovine. 9. Da je neophodno aktivno pracenje razlicitih društvenih procesa kako bi se osiguralo sudjelovanje predstavnika organizacija osoba sa invaliditetom u kreiranju politika od interesa za osobe sa invaliditetom. Narocitu pažnju potrebno je posvetiti procesu pridruživanja Evropskoj Uniji i u skladu sa ovim procesom zagovarati prilagodavanje zakonodavstva u Bosni i Hercegovini standardima Evropske Unije u oblasti politika prema osobama sa invaliditetom. 10. Da se organizovanjem konferencija, okruglih stolova i drugih oblika uticanja na stavove javnosti i nadležnih institucija prema pitanjima od interesa za osobe sa invaliditetom u dosadašnjem periodu ostvario niz pomaka korisnih za svakodnevni život osoba


54

sa invaliditetom i da je pored zahvalnosti svima koji su do sada organizovali dogadaje ove vrste, neophodno ohrabriti i podržati nove inicijative koje bi mogle rezultirati daljnjim poboljšavanjem statusa osoba sa invaliditetom u bosansko-hercegovackom društvu.

d) licne karte Saveza invalidskih udruženja Republika Srpska, podaci preuzeti sa web sajta Koordinacionog odbora invalidskih udruženja RS-a, www.infocentar-nvo.net. Napomena: kako su ceste promjene rukovodecih osoba na celima saveza kao i kontakt informacija ne možemo garantovati tacnost preuzetih informacija. KOORDINACIONI ODBOR Misija Misija Koordacionog odbora je da koordinira rad svih organizacija invalidnih lica i samih invalida na njihivim zajednickim interesima kako bi se izjednacio status invalida sa ostalim gradanima, ostvarili programski ciljevi organizacija invalidnih lica i ostvarili medunarodni kontakti sa istim ili slicnim organizacijama Sastav i nacin rada Koordinacioni odbor cini po jedan predstavnik svake clanice izabran na period od 4 godine sa mogucnošcu ponovnog biranja. Koordinacioni odbor nema svojstvo pravnog lica, a clanovi odbora svoj rad obavljaju volonterski kroz slijedece komisije: Komisuja za pravna pitanja, Komisija za uklanjanje arhiktektonskih barijera, Komisija za tiflo-tehnicka pomagala Komisija za finansije, Komisija zadruštvenu aktivnost žena, Komisija za informisanje, Komisija za sport, šah i rekreaciju Komisija za djecu i omladinu, i Komisija za raspodjelu lutriskih sredstava za socijalno humanitarne svrhe. Radom odbora rukovodi Predsjednik koordinacionog odbora koji se bira iz organizacije koja je domacin odbora u periodu od jedne godine. Domacin KOOIRS za 2003..godinu je Savez slijepih Republike Srpske, a Predsjednik je Zoran Dobraš. Zadaci Koordinacioni odbor ima slijedece zadatke: Rad na zakonskoj regulativi Rad sa državnim, društvenim i drugim institucijama i organima, Propagiranje svog rada i rada clanica, Sagledavanje/ispitivanje potreba clanica Stvaranje uslova za poboljšanje života i rada svih invalidnih lica, Podizanje svjesti o pravima i potrebama invalidnih lica Stvaranje pristupacne sredine, Stvaranje tijela pri Vladi za zastupanje interesa invalida, Iznalaženje boljih uslova za školovanje,rehabilitaciju,zapošljavanje,tj za bolji standard invalinih lica, Inicira druge oblike organizovanja i povezivanja sa drugim organizacijama i udruženjima, Medunarodna saradnja i Pomoc u radu clanica i drugih srodnih organizacija i udruženja.


55

Organizacije clanice Koordacioni odbor organizacija invalida Republike Srpske osnovan je juna 1996. godine a cine ga i invalidske organizacije republickog nivoa i to; 1. Savez slijepih Republike Srpske Ul.Sime Matavulja 6, 78000 Banj Luka, Tel./fax;051-216-469 Kontakt osoba: Branko Suzic 2. Savez distroficara Republike Srpske Ul.Vojvodanska bb, 78000 Banja Luka, Tel./fax;051-306-094 Kontakt osoba: Zoran Dobraš 3. Savez paraplegicara, oboljelih od djecije paralize i ostalih tjelesnih invalida Republike Srpske Aleja Svetog Save, 78000 Banja Luka, Tel./Fax:051/ 306-559 Kontakt osoba: Mlena Obradovic 4. Savez gluvih i nagluvih Republike Srpske Ul. Jovana Ducica 30/32, 78000 Banja Luka, Tel./fax:051/213-013 Kontakt osoba: Nikola Ðukic 5. Savez društava za pomoc licima sa mentalnim smetnjama Republike Srpske Ul. Poljokaniv park bb, 78000 Banja Luka, Tel. /fax: 051/221-884 Kontakt osoba: prof. Petar Hinic 6. Savez ratnih vojnih invalida Republike Srpske Ul. Kralja Alfonsa br.1, 78000 Banja Luka, Tel./fax: 051/211-726 Kontakt osoba: Ðorde Rogic 7. Savez invalida rada Republike Srpske Ul. Grcka 19, 78000 Banja Luka, Tel./fax:051/218 736 Kontakt osoba: Stojan Kresojevic 8. Savez civilnih žrtava rata Republike Srpske Ul. Zdravka Celara 7, Celinac, Tel. 051/ 458353 Kontakt osoba: Dušan Babic Federacija BiH, podaci preuzeti iz specijalnog izdanja magazina povodom humanitarne akcije Vikend jednakih sposobnosti, izdavac Koordinacioni odbor Saveza civilnih invalida FBiH, 2003. godina SAVEZ DISTROFICARA F BIH Savez distroficara F BIH je nevladina vansrtanacka organizacija koja na bazi solidarnosti gradana i šire zajednice radi na unapredenju borbe protiv distrofije i srodnih oboljenja. Na podrucju Federacije ima 1055 clanova ukljucenih u Savez putem kantonalnih udruženja. Zbog teškog fizickog hendikepa 12% clanova nije završilo ni osnovnu školu, 47% je prekinulo školovanje, a 41% je završilo osnovnu, srednju ili visoku školu. Rad ovog Saveza je kompleksan zbog stepena invalidnosti i ovisnosti od stalne pomoci drugih osoba. Osnovni sadržaji i djelovanje Saveza zasniva se na obezbjedivanju odredenih beneficija i pružanja pomoci, a narocito oko nabavke ortopedskih pomagala, ljekova i socijalne rehabilitacije. Jedan od najvecoh problema za lica oboljela od distrofije je ukidanje prava na obavezan vid zdravstvene zaštite, na medicinsku rehabilitaciju, ortopedska pomagala (elektromotorna kolica), pravo na obrazovanje i prioritet pri zapošljavanju. Predratna zakonska regulativa za lica oboljela od distrofije omogucavala je oboljelima da dobiju elektromotorna kolica svake pete godine. Novim zakonima to je pravo ukinuto, a tim i pravo na kontakt sa otvorenom sredinom. Zbog nepostojanja prilagodenih obrazovnih institucija u Federaciji BIH djeca i omladina koja za kretanje koriste invalidska kolica od rata do danas ne pohadaju osnovnu i srednju školu. Sjede i cekaju bolje dane. Za invalide je jako važan i psihološki problem angažovanosti, odnosno rada. Da imaju osjecaj da sami stvaraju sredstva za život. A za takvo osjecanje potrebno je osjecanje i drugih, angažovaniji odnos koji bi pomogao ovim ljudima koji ne gube nadu da postoje oblici adekvatne pomoci za njihovo normalno ukljucivanje u odredene životne tokove.


56

SAVEZ UDRUŽENJA ZA POMOC OSOBAMA SA MENTALNOM RETARDACIJOM FBIH «SUMERO» MISIJA NAŠE ORGANIZACIJE Savez udruženja za pomoc osobama sa mentalnom retardacijom F BIH je nevladina humanitarna organizacija koja je svojim programom rada zacetnik izgradnje boljeg svijeta za osobe sa mentalnom retardacijom. Cilj je poboljšanje kvaliteta života korisnicima lokalnih udruženja, socijalizacija i inegracija osoba sa mentalnom retardacijom, pružiti im povjerenje, vjeru u njih same, raditi svi zajedno na igradnji okruženja koje ce biti više tolerantno, a hendikepirane osobe u društvu biti bolje zašticene i bezbjednije. ANALIZA PROBLEMA Stid, neznanje, nemar i prezir su napravili isuviše veliki zid, iza kojega su ostala skrivena lica osoba sa psebnim potrebama. Ali oni nisu presstali da postoje time što smo mi okrenuli glavu na drugu stranu. Koliko je tih lica? Šta može da se ucini za njih? To su pitanja na koja nemamo konacne odgovore, vec samo jako izraženu savjest da postojeci podaci iz ove oblasti zahtijevaju preispitivanje i konacan uvid u stanje. Na razlicitim mjestima na kojima se navode podaci o mentalno retardiranim osobama i našim radom, došli smo do podataka da ukupna broj ovih lica samo u F BIH iznosi 8.000. «Moje dijete je umjereno mentalno retardirano. Ide u spesijalnu školu. Nisam vješta, ne nalazim nacina da je ukljucim u društvo, da...» Ovo je uvod pisma upucenog Savezu. Pisama je mnogo. Iskazanih nedoumica, nesigurnosti, predrasuda, stida... nepoznavanje prilika, ali i roditeljske nesigurnosti u vlastitu sposobnost komuniciranja. Još uvijek postoji predrasuda o izolaciji i samoizolaciji. Roditelj je sudio i presudio: «U javnost moje dijete i ja ne možemo»! CILJEVI SAVEZA

- Promocija istinskih mogucnosti osoba sa posebnim potrebama - Promocija Asocijacija koje zastupaju interese ove populacije - Promocija Zavoda i Škola za smještaj i edukaciju ove populacije - Rješavanje zakonske regulative - Otvaranje radno rehabilitacionih radionica za djecu sa mentalnom retardacijom - Otvaranje Dnevnih centara

UNIJA UDRUŽENJA GRAÐANA CIVILNIH ŽRTAVA RATA Unija udruženja gradana civilnih žrtava rata F BIH funkcioniše kao nevladina, neprofitna, društveno-humanitarna organizacija. CILJ UNIJE Unija je osnovana da pruži pomoc osobama, civilnim žrtvama rata, kojih samo u clanstvu Unije ima oko petnaest hiljada. Rad Unije se odnosi na pomoc osobama povrijedenim u proteklom ratu u BIH, kroz konkretne vidove pomoci za rješavanje njihovi egzistencijalnih problema. Kao primjer njihovog djelovana je upucivanje invalida na rehabilitaciju, banjsko lijecenje i oporavak u banjama, napori da se uz pomoc raznih ustanova, npr. Psihijatrijska klinika UMC Sarajevo, pruži podrška ovim licima. Osobama poput civilnih invalida rata, pored psihološke potrebni su i savjeti kako lakše prevazilaziti probleme na koje nalaze u svakodnevnim životu, boreci se cak i za njihova prava u slucajevima kada su ugrožena. SAVEZ INVALIDA RADA F BIH U privredi Bih radnici – uposlenici su obavljajuci svoje svakodnevne poslove u teškim radnim uslovima i sa relevantno nepovoljnom trhnickom i drugom zaštitom doživljavali povrede na poslu, te profesionalne bolesti. Oboljenja zbog takvih uslova rada otežavao je neodgovarajuci opšti životni standard. Takvih slucajeva je u cijeloj BIH ok 110 hiljada. Radnici sa preostalom radnom sposobnošcu jedino su u mogucnosti tražiti poslove koji ne zahtijevaju punu radnu sposobnost, pošto su oni vec invalidi rada II kategorije. Invalidima rada I kategorije, kojih smo u F BIH ima preko 50 hiljada, veoma je teško ostvariti pravo na odgovarajuce zapošljenje. To dokazuje i nezaposlenost velikog broja invalida II kategorije a kamo li onih teže okarakterisanih. CILJ SAVEZA Savez invalida rada F BIH nastoji pomoci u zaštiti zakonom utvrdenih prava invalida rada, koja masovno bivaju prekršena. Uslovi za funkcionisanje ovog saveza su veoma loši. Centralna baza podataka o kategoriji invalida rada je jedan od najvecih nedostaka. Pored borbe za prava koja ih sljeduju, clanovi ovog saveza uz njegovu punu podršku pokušavaju vršiti strucne prekvalifikacije, ukoliko im to zdravstvena situacija dozvoljava. Sve se to cini kako bi se ova vrsta invalida lakše smjestila na korisno mjesto u našoj društvenoj zajednici. SAVEZ UDRUŽENJA GRAÐANA OŠTECENOG SLUHA I GOVORA BIH Savez udruženja gradana oštecenog sluha i govora okuplja osobe sa ovom vrstom problema na nivou cijele BIH. Zajednicki problemi, nemogucnost komunikacije, samostalnog telefoniranja, neinformisanost, tacnije nemogucnost pracenja TV ili radio programa, nemogucnost dovoljnog školovanja, skupa tehnicka pomagala, okupili su osobe sa oštecenjem sluha u ovaj Savez. Pored problema i potrebe su velike, pogotovo za Centrima za tumacenje znakovnog jezika, redovnim školskim obrazovanjem, te priznanjem jezika gluhih kod nas, kao i nacionalnih jezika. Uvodenjem telefonskih kabina sa pisacim telefonima u poštama i titlovanje ili tumac u TV programu, pomogli bi normalnom životu osoba sa oštecenim sluhom. CILJEVI SAVEZA Ciljevi ovog saveza kao i svih drugih saveza namjenjenih licima sa posebnim potrebama, nastoje pomoci svojim clanovima. Prevazilaženje problema i ostvarivanje potreba tih lica u zajednickoj borbi mnogo je lakše.


57

SAVEZ UDRUŽENJA GRAÐANA OBOLJELIH OD MULTIPLE SKLEROZE BIH Savez udruženja gradana oboljelih od multiple skleroze BIH je nevladina, neprofitna, invalidska organizacija koja okuplja i pomaže kategoriju osoba sa teškim invaliditetom. Osnovan je 1975. godine i preregistrovan 2000. godine u skladu sa najnovijom zakonskom regulativom, a djeluje na podrucju F BIH. Savez oboljelih od multiple skleroze BIH od maja 2002. godine ima status redovne clanice THE EUROPEAN MS PLATFORM (EMSP) EVROPSKE NEVLADINE ORGANIZACIJE (NGO) osnovane od srtane nacionalnih udruženja oboljelih od MS-a evropskih zemalja, a u cilju saradnje i unapredenja aktivnosti na evropskom nivou. Savez, takode, ima status pridružene clanice u svjetskoj organizaciji – INTERNATIONAL FEDERATION OF MS SOCIETIS (IFMSS). Savez ima 450 clanova, osoba oboljelih od multiple skleroze. Od pomenutog broja, 65% clanova su nepokretni, 25% djelimicno pokretni, i svega 10% su pokretni. Teškoce zbog ove bolesti nisu cisto «medicinske» ili samo licne, one ukljucuju porodicu i ljude koji brinu o osobama dijagnosticiranim sa multiple sklerozom. Pogodena je dakle i šira zajednica, u psihosocijalnom i ekonomskom smislu. Ciljevi i zadaci Saveza su kompleksni i odgovorni i mogu se realizovati samo u saradnji sa medicinskim institucijama, nadležnim državnim ustanovama, humanitarnim i drugim organizacijama i uz svesrdnu pomoc donatora. CILJEVI SAVEZA Pomoc osobama oboljelim od MS-a i njihovim porodicama, poboljšanje kvaliteta života osobama sa MS-om u cilju njihove bolje integracije u društvu, razmjena i širenje informacija , podrška naucnim istraživanjima za poboljšanje mogucnosti ljecenja o rehabilitacije, te unapredenje komunikacije medu osobama oboljelim od MS-a. Savez provodi aktivnosti na sakupljanjufinansiskih sredstava da bi se osigurala adekvatna sredstva za finansiranje ciljeva i zadataka Saveza. SAVEZ PARAPLEGICARA I OBOLJELIH OD DJECIJE PARALIZE Savez potice još od 1978. godine kada je bio organizovan na cijelom prostoru BIH. «postdejtonskom» podjelom zemlje, clanice Saveza su samo podrucna udruženja sa teritorija Federacije. Ukupan broj od oko 1000 clanova Saveza, na žalost, nije konacan zbog povecanja broja oboljelih od paraplegije ili djecije paralize, pogotovo nakon rata u BIH. Oboljele osobe su kako paraplegicari, tako i oboljeli od djecije paralize, trajno su vezani za invalidska kolica, cija je nabavka veoma skupa za naše uslove življenja. Novac za njihovo lijecenje i nastavak normalnog života najcešce se iznalazi od donacija ili humanitarnih akcija, pogotovo za siromašnije porodice. Ova lica su nerješenom zakonskom regulativom (zdravstvena zaštita, ortoprdska i sanitetska pomagala, rehabilitacija, socijalna zaštita, školovanje, zapošljavanje i dr.) dovedena u veoma teško socijalno stanje. Šansa za normalan porodicni život, bez društvenih i svih barijera na koje nailaze ove osobe okosnica su borbe Saveza. Ali oni sami teško da mogu više uciniti u društvu poput našeg, gdje nije prisutnanediskrimimatorska zakonska regulativa u skladu sa važecim svjetskim normama i standardima za izjednacavanje mogucnosti za osobe sa invaliditetom. Aktivisti ucestvuju u radu Saveza, žele da se školuju i rade, osnivaju porodicu, prate i bave se kulturom i sportom u želji da budu ravnopravni clanovi društva. Medu njima se tako otkriju veliki talenti u sportu, pisanju, slikanju, rezbarenju, dizajniranju, pa i vrsni muzicari. Oni koji imaju srecu da su zaposleni, pouzdani su i dobri radnici u velikom broju poslova koje mogu da obavljaju. SAVEZ SLIJEPIH GRAÐANA F BIH Savez slijepih gradana F BIH, zajedno sa svojim clanicama iz devet kantonalnih udruženja i savezima slijepih iz preko dvadeset meduopštinskih i opštinskih udruženja, nastoji se izboriti za prava i pogodnosti koje slijeduju slijepe i slabovidne osobe kod nas. Osnovni zadatak Saveza je zastupanje, promoviranje, unapredenje i zaštita prava, potreba i interesa slijepih, kao osoba sa jednim od najtežih oblika hendikepa. Njihovo nastojanje odnosi se na sticanje ravnopravnosti, afirmisanosti i emancipiranu slijepih osoba u društvenu zalednicu. CILJEVI SAVEZA Savez slijepih F BIH služi okupljanju i udruživanju slijepih, podsticanju na ostvarivanje socijalnih, zdravstvenih, ekonomskih i drugih prava i povlastica za ta lica, kao i stvaranju uslova za odgoj, školovanje i njihovo zapošljavanje. Medu ciljevima i zadacima su i potpuno integrisanje slijepih lica u društvenu zajednicu uz njihovo ukljucenje u sportske, kulturne i informativne aktivnosti, te ostvarivanje i razvoj saradnje sa državnim organima i ostalim organizacijama slijepih. SAVEZ UDRUŽENJA OBOLJELIH OD POLIOMYELITISA, POVREDE MOZGA I KICMENE MOŽDINE U F BIH Savez u svojoj organizacionoj šemi broji pet Kantonalnih Udruženja i to iz Tuzlanskog, Hercegovacko-Neretvanjskog, Sarajevskog, Unskosanskog i Srednjobosanskog Kantona. Savez broji više od 2.000 clanova sa podrucja Federacije BIH uz karakteristiku velikog priliva clanova i, takode, velikim brojem onih koji umiru. CILJEVI SAVEZA Savez okuplja osobe oboljele od poilomyelitisa, povrede mozga i kicmene moždine, prati i posdstice zaštitu i rehabilitaciju clanova, organizuje i nabavku ortopedskih pomagala, prikuplja donacije za pružanje pomoci clanovima, unapreduje socijalni, ekonomski i kulturni položaj clanova, povezuje se sa naocnim i strucnim ustanovama i strucnjacima iz ove oblasti, te obavlja i druge aktivnosti u interesu clanova. KOORDINACIONI ODBOR SAVEZA CIVILNIH INVALIDA FBIH


58

SAVEZ DISTROFICARA F BIH Kontakt osobe: Camil Deljkovic – predsjednik Nedim Loncarevic – sekretar Tel: 033/663-593 Fax: 033/656-398 e-mail: [email protected] Adresa: Zmaja od Bosne 84, Sarajevo SAVEZ UDRUŽENJA ZA POMOC OSOBAMA SA MENTALNOM RETARDACIJOM FBIH Kontakt osobe: Faruk Ališah – predsjednik Haris Haveric – sekretar Tel/fax: 033/268-640,0268-641 e-mail: [email protected] Adresa: Sutjeska 18, Sarajevo UNIJA UDRUŽENJA GRAÐANA CIVILNIH ŽRTAVA RATA Kontakt osobe: Mustafa Karabašic – predsjednik Sakib Pleh – sekretar Tel: 033/666-061 Fax: 033/200-024 e-mail: [email protected] Adresa: Hamdije Kreševljakovica 27, Sarajevo SAVEZ INVALIDA RADA FBIH Kontakt osoba: Edo Trnka – predsjednik Tel/fax: 033/715-230 e-mail: [email protected] Adresa: Azize Šacirbegovic 122, Sarajevo SAVEZ UDRUŽENJA GRAÐANA OŠTECENOG SLUHA BIH Kontakt osobe: Ferhat Berbic – predsjednik Suljo Cakovic – sekretar Tel/fax: 033/670-763 e-mail: [email protected] Adresa: Ferhadija 19/III, Sarajevo SAVEZ UDRUŽENJA OBOLJELIH OD POLIOMYELITISA, POVREDE MOZGA I KICMENE MOŽDINE U FBIH Kontakt osoba: Kamber Dževad – predsjednik Tel/fax: 033/214-482, 206-161 e-mail: [email protected] www.poliomy.com.ba Adresa: Musala5, Sarajevo SAVEZ UDRUŽENJA GRAÐANA OBOLKJELIH OD MULTIPLE SKLEROZE BIH Kontakt osobe: Adem Svraka – predsjednik Fata Bahtijevic – sekretar Tel/fax: 033/659-671 e-mail: [email protected] Adresa: Antuna Branka Šimica 13, Sarajevo SAVEZ PARAPLEGICARA I OBOLJELIH OD DJECIJE PARALIZE FBIH Kontakt osobe: Mehmed Mataradžija – predsjednih Elvira Bešlija – generalni sekretar Tel: 033/ 617-569 Fax: 033/617-763 e-mail: [email protected] Adresa: Zmaja od Bosne 78, Sarajevo


59

SAVEZ SLIJEPIH GRAÐANA FBIH Kontakt osobe: Zdravko Cigic – predsjednik Almas Kulovic – sekretar Tel: 033/535-067 Fax: 033/447-760 Adresa: Avdage Šahinagica 14, Sarajevo SAVEZ RVI BIH Kontakt osoba: Safet Redžic, predsjednik Tel/fax: 033 204 120 Adresa: Danijela Ozme 7, Sarajevo HVIDRA, GLAVNA PODRUŽNICA Kontakt osoba: Andelko Barun – predsjednik Tel/Fax: 036 320 797 Adresa: Kralja Tvrtka 10, Mostar


60

e) «PREGLED REZULTATA ISTRAŽIVANJA - Demografski, socijalni, zdravstveni i regionalni pokazatelji statusa osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija u BiH», Autori: Adis Arapovic, Željko Ninkovic, CCI 1. STRUKTURA OSOBA SA INVALIDITETOM PREMA VRSTI INVALIDITETA ZA PODRUCJE BOSNE I HERCEGOVINE

3% 1%1%

70%

1%9%

4%

11%

SLIJEPI 3%

PARAPLEGICARI 1%

DISTROFICARI 1%

INVALIDI RADA 70%

CIVILNE ŽRTVERATA 11%GLUHI 4%

MENTALNO RETARDIRANI9%

POLIOMEYLITIS 1%

2. ODNOS UKUPNOG BROJ STANOVNIKA I OSOBA SA INVALIDITETOM U FBIH

91%

9%

UKUPAN BROJSTANOVNIKA U FBIH

UKUPAN BROJOSOBA SAINVALIDITETOM

3. STRUKTIRA OSOBA SA INVALIDITETOM PREMA VRSTI INVALIDITETA U RS


61

64%

4%

9%

2%

1%

13% 7% Slijepi 4%

PARAPLEGICARI 2%

DISTROFICARI 1%

GLUVI 9%

MENTALNO RETARDIRANI13%CIVILNE ŽRTVE RATA 7%

INVALIDI RADA 64% 4.STRUKTIRA OSOBA SA INVALIDITETOM PREMA VRSTI INVALIDITETA U FBIH

1%

74%

2%

2%

1%

1%

7%

12%SLIJEPI 2%

PARAPLEGICARI 1%

DISTROFICARI 1%

GLUHI 2%

MENTALNO RETARDIRANI 7%

CIVILNE ŽRTVE RATA 12%

INVALIDI RADA 74%

POLIOMEYLITIS 1%


62

e) Preporuceni linkovi na web sajtove

• Budžet Vlade RS za 2005. god http://www.vladars.net/pdf/Budzet_2005lat.pdf

• Budžet Vlade FBiH za 2005. god. www.fmf.gov.ba • Svjetska banka www.worldbank.ba • Brcko distrikt, Zakon o zdravstvenom osiguranju http://www.share-

see.org/docs/RESOURCE%20CENTRE/LEGIS/Bosanski/Brcko%20Zakon%20o%20zdravstvenom%20osiguranju.doc

• Cjelokupni izvještaj sa Konferencije «Jedinstvenim glasom do boljeg i pravednijeg društva za osobe sa invaliditetom» Neum, 19. – 20. 12. 2004.

• www.share-see.org/docs/IN%20FOCUS/jan05/Neum%20konferencija%20in%20BiH.pdf

• Statisticki bilten Agencije za statistiku BiH www.bhas.ba • Izvještaj SEKTORSKI PRIORITETI – ZDRAVSTVO • www.esiweb.org/bridges/bosnia/PRSP_Zdravstvo.pdf • Pregledd siromaštva u Bosni I HErcegovini

http://www.esiweb.org/bridges/bosnia/PRSP_PregledSiromastva.pdf • Sektorski prioriteti Vlada RS I FBiH

http://www.eppu.ba/pdf/Socijalna%20politika%2001.pdf. • Krsenje socijalnih prava gradjana - izvjestaj Federalnih ombudsmena za 2003.

godine www.bihfedomb.org • Pregled rezultata istraživanja – demografski, socijalni, zdravstveni iregionalni

pokazatelji statusa osoba sa invaliditetom I njihovih organizacija u BiH, CCI www.ccibh.ba


63

Stanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom u Hrvatskoj Ljiljana Filipovic Edukacijkso-rehabilitacijski fakultet, Sveucilište u Zagrebu UVOD .............................................................................................................63

1.1. Povijesni pregled .....................................................................................65 1.2. Zahtjev za clanstvo u Europskoj uniji.......................................................67 1.3. Strategija razvitka – Hrvatska u 21. stoljecu ..............................................68 1.4. Glavni izvori financiranja sustava socijalne zaštite .....................................70

2. Sustav socijalne pomoci i skrbi u odnosu na osobe s invaliditetom ...................70 3. Statistika........................................................................................................73 4. Terminologija i neki primjeri posljedica neujednacenosti definicija ..................76 5. Ustav Republike Hrvatske i osobe s invaliditetom ...........................................81 6. Zdravstvena zaštita ........................................................................................82 7. Dobrobit djece .............................................................................................85

7.1. Djeca s teškocama u razvoju i predškolski odgoj .......................................86 7.2. Primjeri dobre prakse ..............................................................................88 7.3. Djeca s teškocama u razvoju i osnovno školstvo .......................................88 7.4. Pojedinci i udruge o problemima školovanja djece s teškocama u razvoju ..91 7.4. Djeca i mladi s teškocama u razvoju i srednje školstvo ..............................93

8. Zapošljavanje osoba s invaliditetom................................................................96 UMJESTO ZAKLJUCKA ................................................................................99 DODACI .......................................................................................................105

UVOD Pristupivši prikupljanju materijala za potrebe ovog istraživanja doista je izgledalo da je kraj 2004. godine odnosno pocetak 2005. godine vrlo plodonosno vrijeme u smislu objavljenih tekstova vezanih uz problematiku socijalnog položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Na putu pronalaženja “brzih” rješenja” približavanju standardima Europske Unije dvije prethodne Vlade186 donijele su brojne Odluke, kreirale strategije187, u listopadu 2001. godine potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (potpisan 29. listopada, ali proces ratifikacije Sporazuma još uvijek nije dovršen188), nacinjene su važne promjene/nadopune postojeceg zakonodavstva ili napisani i prihvaceni

186 do kraja 1999.g.vecinska HDZ-ova vlada je npr. 1999. g zapocela znacajnim reformama mirovinskog sustava,a potom od 2002. godine do 2004.g. radikalnije je provodi koalicijska Vlada na celu sa SDP-om 187 medu ostalima Nacionalni program djelovanja za djecu, Nacionalnu strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom u razdoblju od 2003. do 2006.godine (u okviru “Programa Vlade Republike Hrvatske za razdoblje 2000. do 2004. godine”), vidi Dodatak 1. 188 Izvor:www.vlada.hr/zakoni/avis-hrvatsk.htm ; str.8.; stranica dostupna 13.11.2004.g.


64

suvremeni zakoni iz domene socijalne skrbi, zapošljavanja osoba s invaliditetom, itd. Nevladin sektor koji je na podrucju osoba s posebnim potrebama prisutan kroz postojanje tzv.“velikih saveza udruga” oko 40-tak, a Saveza gluhih i nagluhih i gotovo 80-tak godina, u posljednjih 10-tak godina doživio je naglu ekspanziju. Iz maticnih udruga odvajaju se lokalne ili podrucne pa pocetkom 2004.godine broj registriranih udruga je oko 26 000 (misli se na cjelokupni nevladin sektor). Današnja situacija u prvi plan stavlja snažne roditeljske udruge i udruge osoba s invaliditetom koje nezadrživo zastupaju prava svojih clanova (pojavljivanjem u javnosti, pritiskom na mjerodavna tijela državne uprave, aktivnim odnosom prema svom položaju - pracenjem i kritikama predloženih zakonskih rješenja, ažuriranjem web stranica, itd.). Vladin Ured za udruge, relevantna ministarstva, lokalna uprava, kontinuirano u posljednjih 5 -7 godina raspisuju natjecaje za projekte i programe na podrucju psiho-socijalne podrške osobama s invaliditetom, odnosno unapredivanje njihova položaja. Europska godina osoba s invaliditetom (2003.), obilježavana je diljem Hrvatske razlicitim aktivnostima, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini, a do izražaja je narocito došla tijesna suradnja državnih institucija i nevladinog sektora. Npr. ondašnji je Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži (kao državna institucija u sklopu Ministarstva rada i socijalne skrbi)189 inicirao (narucio) projekt “Prava osoba s invaliditetom u Hrvatskoj”, a koji je organizirao Hrvatski pravni centar (nevladina organizacija). Radni materijali prezentirani su na Okruglom stolu, 14. listopada 2003.g. u Zagrebu, pod naslovom “Pravni položaj, rehabilitacija i socijalno ukljucivanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj”. U uvodu u problematiku, oslanjajuci se na temeljne vrijednosti modernih europskih društava “slobodu, socijalnu pravdu i solidarnost”, Puljiz190 napominje se kako ce biti potrebno uciniti intenzivne napore da bi se osobe s invaliditetom integrirale, odnosno “prevladalo stanje njihove marginalizacije i socijalne iskljucenosti” 191. Isti autor takoder napominje da se u europskim zemljama prava osoba s invaliditetom smatraju komponentom društvenog razvoja jer se takav pristup temelji na cinjenici da znatan broj pojedinaca iz ove skupine “sa svojim sposobnostima i znanjima, predstavlja socijalni kapital koji je potreban za razvoj društva, i kojeg se stoga ne smije zanemariti”192. Spomenuta brojnost dokumenata i planiranje politike prema osobama s invaliditetom temelji se na :

189 nakon parlamentarnih izbora od kraja 2003. godine preustrojem ministarstava, nadležnosti i poslove Državnog zavoda za zaštitu obiltelji, materinstva i mladeži vecim dijelom na podrucju strategije zaštite obitelji preuzelo je Ministarstvo za obitelj, branitelje i medugeneracijsku solidarnost 190 Dr.sc.Vlado Puljiz profesor je Pravnog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu 191 Puljiz,V.: “Socijalna prava i integracija osoba s invaliditetom”, Okrugli stol “Pravni položaj, rehabilitacija i socijalno ukljucivanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj”, Radni materijali, Zagreb, 14. listopada 2003.godine u organizaciji Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži i hrvatskog pravnog centra, str.2; kasnije Puljiz (2003) 192 Puljiz (2003), str.2.


65

- Ustavu Republike Hrvatske i pozitivnom zakonodavstvu - na medunarodnim dokumentima /Konvencijama koje je Hrvatska ratificirala - na strucnosti - na zajednickom djelovanju i poticanju meduresorsne suradnje - na inicijativama udruga gradana/osoba s invaliditetom - i drugima dokumenetima i inicijativama193. Napomenuti pak moramo da nažalost, planiranje strategija i prihvacenost medunaordnog pozitivnog zakonodavstva je za sada ipak u mnogo slucajeva više deklarativne naravi što ce nam primjeri iz života pojedinaca pokazati.

1.1. Povijesni pregled Kroz povijest gledano Žunic194 istice kako je civilizacijski razvoj odnosa društva prema osobama s invaliditetom «dug i trnovit» navodeci razlicite pristupe koji su ga obilježavali: od potpune obezvrijedenosti i obespravljenosti kao ljudskog bica, preko stava ignoriranja, tolerancije, karitativnog milosrda, posebnosti, integracije do punog društvenog uvažavanja195. S njegovog stajališta jasno je da se tek u zadnja dva stoljeca zbivalo ponešto na tom planu, odnosno tek u zadnja tri desetljeca 20. stoljeca znacajniji su pomaci u društvenoj percepciji osoba s invaliditeom. Svirep odnos i netolerancija prema djeci s invaliditetom u anticko doba, «pravo izlaganja» u Sparti kad su takvu djecu ostavljali u šumi ili na pustim mjestima, dok je istovremeno to isto spartansko društvo iznimnu pažnju posvecivalo ratnim invalidima, slicni primjeri u demokratskoj Ateni; u ozracju Aristotelove percepcije ropstva i nejednakosti prirodnim društvenim ustrojem196. Nažalost, kao što je poznato i srednji vijek, u svojoj tami straha i neznanja karakterizira doba progona i drasticnog kažnjavanja neistomišljenika, a predrasude obilježavaju i odnos prema osobama s duševnim smetnjama, odnosno s mentalnim teškocama i gluhonijemima. Žunic spominje drugu polovicu 18.stoljeca (1776.g.) kad je zapocelo prvo školovanje osoba s invaliditetom, potom kraj 19.stoljeca (1854.) kad je promovirano prvo zakonsko osiguranje za slucaj nesrece na radu, 1921.godinu kad je donesen prvi zakon o profesionalnoj rehabilitaciji; 1945.g. osnovana prva zakonom propisana zaštitna radionica; 1948.g.donesena Povelja UN-a, o ljudskim pravima; zatim 1955.g. Preporuka Medunarodne organizacije rada o profesionalnoj rehabilitaciji; 1982.g. – donesen Svjetski program u korist osoba s invaliditetom; 1983. donsena konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji, 1993.g. Skupština UN

193 Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece od 2003. do 2005. godine, str. 13 194 Zdenko Žunic, profesor defektolog, trenutno obnaša dužnost voditelja Odjela za obitelj pri Ministarstvu obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti. Odlicno poznavanje problematike osoba s invaliditetom stekao je dugogodišnjim radom u prosvjeti, odgoju i obrazovanju djece i mladeži s invaliditetom, socijalnoj skrbi, u radnom osposobljavanju, zapošljavnaju i radu osoba s invaliditetom. 195 Žunic, Z.”Profesionalnom rehabilitacijom u 21.stoljece”, Državni zavod za zaštitu obitelji, materisntva I mladeži, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Zagreb, 2001., str.19., kasnije Žunic (2001). 196 Bancic, S.: “Povijesna grada o zaštiti, odgoju i obrazovanju mentalno retardiranih u hrvatskoj do II.svjetskog rata, Savez društava za pomoc mentalno retardiranim osobama u SRH,Zagreb, 1982. str.7., prema Žunic (2001), str.21


66

usvojila je Standardna pravila o izjednacavanju mogucnosti za osobe s invaliditetom. Originalnost i slikovitost Žuniceva pristupa ogleda se u «pretvaranju vremenskog kotaca euroazijske civilizacije (cija povijest traje 55 stoljeca197) u vremenski kotac od 24 sata198. Temeljem takvog izracuna može se zakljuciti da «su u proteklom civilizacijskom vremenu od 24 sata, 23 sata bila vrijeme vece ili manje otvorene segregacije» za osobe s invaliditetom, tj. «ono što danas vidimo dogodilo se u zadnjem satu.»199 Vrijeme izmedu prvog i drugog svjetskog rata u odnosu prema osobama s invaliditetom obilježava kriterij razlicitosti odnosno posebnosti pa se prema njima poduzimaju posebne pedagoško, socijalno-zaštitne i ostale aktivnosti sukladno posebnim propisima, cime se naglašavala njihova razlicitost od ostale populacije te i njihov rad ima svrhu socijalizacije, tj. ne valorizira se u drugacijem svjetlu200. Iza Drugog svjetskog rata odnosno i sljedecih pedesetak godina dogadaju se znacajne promjene u društvenim odnosima; dualizam obrazovnog, socijalnog i materijalnog odnosa rezultira otvaranjem sve veceg broja specijalnih škola, specijalnih ustanova, specijalnih radionica, specijalnih fondova, specijalnih metoda rada i slicno201. Izdvojeni sustav radnog osposobljavanja i zapošljavanja u ustanovama i radionicama odraz su tadašnje društvene svijesti i sturcnih saznanja o invaliditetu te odraz materijalne moci društva202. Reakcija na takav pristup javlja se pocetkom sedamdesetih godina 20.stoljeca u ideji integracije koja odbacuje koncepciju invaliditeta kao apsolutnog i posebnog stanja jedinke, a socijalni se odnosi grade na medusobnoj slicnosti, nasuprot razlicitosti. Medutim, Žunic takoder pojašnjava da je taj proces uvjetovan nizom socijalnih i gospodarskih cimbenika pa se u pojedinim državama razlicito realizira, no svakako mu pridonose akti Skupštine UN-a i njezinih tijela (kako opci tako i posebni akti). Iz niza važnih cinjenica za prikaz razvoja profesionalne rehabilitacije u Hrvatskoj koje navodi Žunic u svom djelu, izdvojili smo samo neke ilustrativne primjere za koje nam se cini da su neki aspekti ozracja u kojem su se dogadali univerzalni i usporedivi s današnjim vremenom. Prvi organizirani oblici edukacije osoba s invaliditetom u Hrvatskoj su zapoceli 1891.godine radom Zemaljskog zavoda za gluhonijemu djecu u Zagrebu, gdje je 1895.g. osnovan i Zemaljski zavod za slijepu djecu. Osobe s mentalnom retardacijom nešto su kasnije «prepoznate» kao subjekti potrebiti organiziranog pristupa te ovaj oblik skrbi o njima pocinje 1930.g. Napominje se kako je do stanovite mjere školovanje bilo popraceno odgovarajucim osposobljavanjem za rad, medutim rijetki su uspijevali završiti neko školovanje i zaposliti se 203 . Zakonom o socijalnom osiguranju iz 1946.godine prvi se put uvodi sustav osiguranja radnika (tadašnja zajednicka država na prostoru jugoistocne Europe – FNRJ). Prema Žunicu ovaj je Zakon 204 iscrpno i precizno opisivao slucajeve

197 “The Times Atlas of World History – revised edition 1984”; Atlas svjetske povijesti, 1986, Cankarjeva založba Ljuibljana – Zagreb, str.52, prema Žunic, str.19 198 Približno trajanje jedne godine iznosi 15 sekundi i 71 stotinku, vremensko razdoblje od 5500 godina pretvoreno je u vrijeme od 24 sata, prema Žunic (2001), str.19. 199 Žunic (2001), str.20. 200 Žunic (2001), str.25. 201 Žunic (2001), str.25. 202 Zovko, G., “Invalidi i društvo “, Revija za socijalnu politiku, br.2, 1999., Zagreb, prema Žunic (2001), str.25. 203 Racki, J.”Teorija profesionalne rehabiltacije osoba s invaliditetom”, Fakultet za defektologiju, Sveucilište u Zagrebu, Zagreb, 1997., str. 40. 204 Invalidsko osiguranje:str.93; prema Žunic (2003), str.39.


67

nesrece na poslu; uvjete za ostvarenje prava na rentu , kao i ostala prava: na lijecenje i specijalno lijecenje radi ponovnog uspostavljanja radne sposobnosti, itd. Zanimljivost, u svjetlu današnjeg stanja, je i cinjenica da su na poziv Vlade FNRJ, u razdoblju od 1951. do 1960. godine strucnjaci UN-a za rehabilitaciju pomagali u izradi prvih propisa u podrucju invalidske zaštite i profesionalne rehabilitacije, te osnivanju službi za rehabilitaciju ciji je rezultat bila mirovinska, invalidska i zdravstvena reforma205. U tom je razdoblju evidentirano i zakonski regulirano pravo djece osiguranika kojima je utvrdena «ometenost», sukladno Pravilniku o kategorizaciji djece ometene u psihickom i fizickom razvoju (1960), a promjenom Zakona (1970) utvrduju se i prava djece osiguranika koja nisu sposobna za samostalan život i rad206. U tijeku sedamdesetih godina zbog ustavnih promjena mijenjaju se i propisi unutar radne i socijalne sigurnosti; radni odnosi i sigurnost uredili su se Zakonom o udruženom radu, a socijalna sigurnost Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju (ZMIO), odnosno Zakonom o socijalnoj zaštiti i slicnim propisima207. Žunic se kriticki osvrce na podrucje profesionalne rehabilitacije iz tog vremena: Samoupravno odlucivanje u podrucju profesionalne rehabiltacije, od zamišljenog modela socijalne brige i interesa «samoupravljaca», s vremenom se pretvorilo u birokratizam i lokalno gospodarske interese, cije su promašaje placali svi osiguranici208... Hrvatska politika rehabilitacije bila je rascjepkana, medusobno nepovezana.Gotovo svako podrucje djelovanja, odnosno svaki zakon propisivao je svoju politiku209.. No, isto razdoblje (sedamdesetih i pocetak osamdesetih godina) karakterizira i veliki iskorak glede integracije djece s invaliditetom u sustav školstva ili kako to autor kaže «primjereno okruženju, vremenu i doziranoj europeizaciji, Hrvatska se ovim propisima znatno približila razvijenom svijetu «210. Gotovo tridesetak godina iza toga, u novonastalom europskom ustrojstvu, Hrvatska pokušava ostvariti svoje punopravno clanstvo. Taj nam se pokušaj cini usporedivo «trnovit».

1.2. Zahtjev za clanstvo u Europskoj uniji Kao što je poznato Hrvatska je 21.veljace 2003. godine podnijela zahtjev za clanstvo, a Vijece ministara je 14. travnja 2003. godine donijelo odluku o primjeni postupka utvrdenog clankom 49. Ugovora o Europskoj uniji u kojem se navodi:”Svaka europska država koja poštuje nacela navedena u clanku 6., stavku 1., može podnijeti zahtjev za clanstvo u Uniji...” U clanku 6., stavku 1., navodi se: “Unija je utemeljena na nacelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda i vladavini prava, a koja su nacela zajednicka državama clanicama.”211

205 Bogunovic, M. i dr.:”Prirucnik za instruktore i organizatore profesionalne rehabilitacije i obrazovne djelatnosti u OUR”, Poslovna zajednica zaštitnih organizacija za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida u SR Hrvatskoj, Zagreb, 1982., prema Žunic str. 41. 206 Invalidsko osiguranje; str.115, prema Žunic (2001), str 42. 207 Žunic (2001), str.43. 208 Žunic (2001), str.45. 209 Žunic (2001), str.52. 210 Žunic (2001), str.55. 211 Izvor: www.vlada.hr/zakoni/avis-hrvatsk.htm; stranica dostupna 13.11.2004.g.


68

Isti dokument (str.7.) navodi da je Komisija pribavila mnoštvo informacija o situaciji u Hrvatskoj od hrvatskih tijela državne uprave i poslužila se brojnim drugim izvorima informacija, ukljucujuci države clanice, medunarodne organizacije (CE, OESS, UNHCR, Medunarodni kazneni sud za Jugoslaviju/ICTY, Pakt o stabilnosti, MMF, Svjetsku banku, EBRD, EIB, itd.) i nevladine udruge. Nadalje, spominje se da je Hrvatska utvrdila niz zakonskih odredbi kojima se jamci poštovanje ljudskih i manjinskih prava. Ustav se bavi temeljnim slobodama i pravima (str.20). Hrvatska je clanica Vijeca Europe od 1996.godine, ratificirala je Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i dodatne protokole 1997.godine. Pojedinci mogu sa svojim slucajevima izaci pred Europski sud ako smatraju da su im povrijedena. Hrvatska je 1999.g.ratificirala Europsku socijalnu povelju iz 1961.g.U veljaci 2003.g. Hrvatska je ratificirala i Protokol iz 1991., još nije potpisala Europsku socijalnu povelju iz 1996.g. Sukladno clanku 140. Ustava, medunarodni su ugovori sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i nadredeni su nacionalnim zakonima. 212 Ustav, dakle, jamci pristup pravdi, u gradanskim predmetima samo Odvjetnicka komora pruža besplatnu pravnu pomoc. No, besplatna pravna pomoc nije omogucena osobama bez državljanstva, a to je slucaj kod velikog broja Roma. U listopadu 2002.g. Hrvatska je donijela Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima u skladu medunarodnim standardima, a Ustavom je medu ostalim garantirana Sloboda udruživanja i okupljanja. Npr. do 1999.g. registriranih organizacija civilnog društva bilo je 15 375 , a do kolovoza 2003.g. taj broj narastao je do 23 740 nevladinih udruga. Osim toga registrirano je 70 zaklada, 6 fondova i 120 medunarodnih organizacija. Proces tranzicije od planske prema tržišnoj ekonomiji u Hrvatskoj je imao velik utjecaj na tržište rada. Stopa nezaposlenosti prema standardu Medunarodne organizacije rada porasla je od 10% u 1996. do 17,0% u prvoj polovici 2001. Dugorocna nezaposlenost zauzima oko 535 ukupne nezaposlenosti u 2002.g., stope nezaposlenosti mladih iznose oko 34.4.% ( u dobi od 15 do 24 godine). Realni BDP smanjio se za 09,9% u 1999. godini, ali je tijekom razdoblja 2000. do 2002. prosjecna stopa rasta 4%. Kako bi se osigurala dugorocna održivost javnih financija, sustav socijalnog osiguranja prolazi kroz proces izmjena i dopuna.

1.3. Strategija razvitka – Hrvatska u 21. stoljecu Pocetkom 2001. godine pokrenut je makro projekt “Strategija razvitka Republike Hrvatske; Hrvatska u 21. stoljecu”; u 29 razradenih i medusobno povezanih cjelina obuhvaca postojece stanje, razvojne ciljeve, te mjere za ostvarivanje tih ciljeva.

212 Izvor: www.vlada.hr/zakoni/avis-hrvatsk.htm; str. 20, stranica dostupna 13.11.2004.g.


69

U njima je obuhvacen sustav socijalne sigurnosti tj. promjene u podrucju obiteljske politike, zapošljavanja, socijalne skrbi, mirovinskog osiguranja te zdravstva i zdravstvenog osiguranja213. Tijekom 2002. i 2003. godine Ministarstvo rada i socijalne skrbi u suradnji sa Svjetskom bankom provelo je projekt “Reforma sustava socijalne skrbi”. Dio tog kompleksnog projekta bio je i podprojekt “Povecanje sposobnosti pracenja siromaštva”. Ovaj podprojekt potaknut je i na inicijativu Programa borbe protiv siromaštva i socijalne iskljucenosti, naime, utvrdeno je da u Hrvatskoj nema sustavnog pracenja pokazatelja siromaštva. U svrhu suzbijanja siromaštva Vlada RH donijela je Program borbe protiv siromaštva i socijalne iskljucenosti, koji obuhvaca niz mjera u podrucju radnog zakonodavstva, politike placa, politike zapošljavanja i zaštite od nezaposlenosti, porezne politike, mirovinskog sustava, zdravstvene zaštite, stanovanja, obrazovanja, obiteljske politike, socijalne skrbi, te civilnog društva. Radi zaštite, afirmacije i ukljucivanja socijalno osjetljivih skupina u društvo, posebice u život lokalne zajednice, izraden je niz programa koji obuhvacaju podrucje zaštite djece, mladih obitelji, osoba s invaliditetom. Rijec je o sljedecim dokumentima: Nacionalni program djelovanja za djecu, Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2003. do 2005. kao nadopuna potojecem programu za djecu, Nacionalni program djelovanja za mlade, Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006., Nacionalna obiteljska politika i dr. Sredstva za provedbu reformi i programa osiguravaju se ili ce se osigurati iz sredstava Državnog proracuna, proracuna jedinica lokalne i podrucne (regionalne) samouprave, te drugih izvora ( u sklopu PAL programa, investicijskih zajmova i dr.). BDP za 2002.g. (podaci predstavljaju zbroj kvartala) socijalni izdaci % od BDP – 23,56 socijalni izdaci, % od državnog proracuna 56,64. Kriticki osvrt na trend gospodarskih, socijalnih i demografskih kretanja te njihova utjecaja na sustav socijalne zaštite: Vec se sada dva glavna sustava socijalne zaštite - mirovinsko i zdravstveno osiguranje – ne mogu financirati iz doprinosa, vec se znacajna sredstava izdvajaju iz proracuna. Na eroziju sustavu socijalnog osiguranja, osim pada broja zaposlenika, utjece i raširena siva ekonomija, te problemi naplate doprinosa (izbjegavanje placanja doprinosa ili prijavljivanje zaposlenih na najniže place). Mnogi rade bez socijalnog osiguranja, jer njihovi poslodavci ne uplacaju doprinose. Osim toga, vrlo je cest primjer placanja minimalnih doprinosa. Rast nezaposlenosti može samo povecati pritiske i na socijalno-zaštitnu mrežu, koja je ionako bila opterecena u ratnim ili poslijeratnim vremenima. Na stanje u sustavima socijalnog osiguranja negativno utjecu demografksi trendovi (starenje stanovništva i smanjenje stope fertiliteta). Starenje stanovništva ne uzrokuje teškoce samo u mirovinskom, vec i u zdravstvenom sustavu (povecana izdvajanja za zdravstvo i povecana potreba za skrbi). ..Socijalno-zaštitna mreža teško ce moci obuhvatiti sve socijalno-ugrožene skupine, jer je financijski slaba. Toj mreži nedostaju sredstva, kadrovi i institucijski resursi. Njezina je uloga svedena iskljucivo na ublažavanje, ali ne i na redukciju ili prevenciju siromaštva214.

213 Intervju s dr N. Žganecom; državnim tajnikom za socijalnu skrb, objavljen u Stancic expressu, novinama Centra za rehabilitaciju - ustanove u sustavu socijalne skrbi, kolovoz 2003.godine


70

1.4. Glavni izvori financiranja sustava socijalne zaštite Sustav socijalne zaštite financira se dijelom iz obveznih doprinosa dijelom iz proracuna, a dijelom iz posebnih doprinosa poslodavaca. Iz Državnog proracuna Republike Hrvatske financira se sljedece 215 : Prava iz sustava socijalne skrbi : pomoc za uzdržavanje, jednokratnu pomoc,: doplatak za pomoc i njegu, pomoc i njega u kuci, osobna invalidnina, osposobljavanje za samostalan život i rad, podmirenje troškova prijevoza korisnika prava na osposobljavanje, naknada do zaposlenja i skrb izvan vlastite obitelji... Osnovicu na temelju koje se utvrduje visina pomoci odreduje Vlada Republike Hrvatske. Doprinos za mirovinsko osiguranje obracunava se po stopi 15% za osiguranje temeljem generacijske solidarnosti i 5 % na temelju individualne kapitalizirane štednje, doprinos za zdravstveno osiguranje obracunava se po stopi 15% za osnovno zdravstveno osiguranje i 0,50 % za zdravstveno osiguranje u slucaju povrede na radu ili profesionalne bolesti, a doprinos za slucaj nezaposlenosti obracunava se po stopi od 1,70 %. Financijsko upravljanje socijalnom skrbi se svodi u nacelu na poreznu osnovu, ali gledajuci pojedinacno moglo bi se opisati na sljedeci nacin: prihodi Državnog proracuna su u funkciji financiranja socijalne skrbi (nema posebnog odredenog prihoda Državnog proracuna koji je u funkciji financiranja socijalne skrb); dio stope poreza na dohodak od 1,6% usmjeren je regionalnim proracunima za zadovoljavanje potreba domova za stare i nemocne osobe dok se preostali dio potrebnih sredstava osigurava naplatom usluga od korisnika-vlastiti prihodi domova, a preostala sredstva ako treba iz fonda poravnavanja koja su pri Državnom proracunu.. Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti NN 32/02, 86/02 i 114/03) uredena je djelatnost Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koji izmedju ostalog obuhvaca i socijalnu zaštitu nezaposlenih osoba. Zakonom je utvrdeno obvezno osiguranje za slucaj nezaposlenosti za sve radnike u radnom odnosu. To se osiguranje provodi na nacelu solidarnosti, a obuhvaca pravo na novcanu naknadu, mirovinsko osiguranje, novcanu pomoc i naknadu troškova za vrijeme obrazovanja, jednokratnu novcanu pomoc i naknadu putnih i selidbenih troškova, te zdravstveno osiguranje koje se ostvaruje prema propisima o zdravstvenom osiguranju.

2. Sustav socijalne pomoci i skrbi u odnosu na osobe s invaliditetom216

214 Izvor Odgovori Vlade na Upitnik Europske komisije"; Poglavlje 13.Socijalna politika i zapošljavanje, http://www.vlada.hr/zakoni/mei/cro/pog13.pdf, stranici pristupljeno, 12.01.2004. 215 http://www.vlada.hr/zakoni/mei/cro/pog13.pdf, stranici pristupljeno,12.01.2004. 216 Autorice clanka su Vesna Mihanovic, prof.defektolog i Ivancica Mamek Jagic, dipl.defektolog , više strucne savjetnice u Ministarstvu rada i socijalne skrbi, clanak pod istim naslovom objavljen u casopisu za pitanja mentalne retardacije, Naš prijatelj, broj ½, Zagreb, 2004., “(str.5)


71

“Sustav socijalne pomoci i socijalne skrbi dio je cjelokupnog sustava socijalne sigurnosti, te je usmjeren na suzbijanje siromaštva, socijalne ugroženosti i iskljucenosti. Pritom, navodimo da se sustav socijalne skrbi temelji na principu supsidijarnosti po kojem je svatko dužan sam brinuti o zadovoljenju svojih životnih potreba kao i potreba osoba koje je po zakonu ili drugoj osnovi dužan uzdržavati. Zakonom o socijalnoj skrbi 217 socijalna se skrb (kao opci pojam koji, u stvari, razumijeva socijalnu pomoc i socijalu skrb) definira i opisuje kao djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku kojom se osigurava i ostvaruje pomoc za podmirenje osonovnih životnih potreba socijalno ugroženih, nemocnih i drugih osoba “218.. Zakonom se utvrduju prava koja korisnici socijalne skrbi mogu ostvariti, a legitimnost statusa korisnika socijalne skrbi definiran je propisanim Pravilnikom o sastavu i nacinu rada tijela vještacenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima 219. Klasifikacija osoba s invaliditetom prema Pravilniku Osobama s invaliditetom smatraju se: - osobe s mentalnim oštecenjem - osobe s oštecenjem lokomotornog sustava - osobe s oštecenjem središnjeg živcanog sustava - osobe s oštecenjem perifernog živcanog i mišicnog sustava - osobe s oštecenjem drugih organa i organskih sustava - osobe s oštecenjem sluha - osobe s oštecenjem govorno-glasovne komunikacije - osobe s oštecenjem vida -osobe s više vrsta oštecenja Ove osobe mogu, na nacin i pod uvjetima propisanim Zakonom o socijalnoj skrbi ostvariti sva prava iz socijalne skrbi kao i sve druge osobe kojima je takva pomoc potrebna. Pritom se misli na savjetovanje, pomaganje u prevladavanju posebnih teškoca, pomoc za uzdržavanje, pomoc za podmirenje troškova stanovanja, jednokratnu pomoc, te druge pomoci (pomoc u prehrani, pomoc za odjecu i obucu, pomoc za osobne potrebe korisnika stalnog smještaja, podmirenje pogrebnih troškova i podmirenje troškova ogrjeva). Za osobe s invaliditetom znacajna su: doplatak za pomoc i njegu, pomoc i njega u kuci, osobna invalidnina, osposobljavanje za samostalan život i rad, podmirenje troškova prijevoza korisnika prava na osposobljavanje, naknada do zaposlenja i skrb izvan vlastite obitelji. Ovdje je vjerojatno važno napomenuti da prava iz socijalne skrbi mogu ostvariti sve osobe s invaliditetom, oba spola, svih dobnih skupina, bez obzira na uzrok i okolnosti nastanka oštecenja (osim što kod prava na Osobnu invalidninu ,Cl.55, prema Zakonu o socijalnoj skrbi to pravo imaju osobe cije je oštecenje ili bolest nastala prije navršene 18. godine života, a osobnu invalidninu ne osvaruje po drugoj osnovi.

217 Zakon o socijalnoj skrbi (Narodne novine, br. 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, i 103/03). 218 Vesna Mihanovic, Ivancica Mamek Jagic : Sustav socijalne pomoci i skrbi u odnosu na osobe s invaliditetom, Naš prijatelj, casopis za pitanja mentalne retardacije, broj ½, Zagreb, 2004., “(str.5) 219 Narodne novine 64/02


72

Osim prava propisanih Zakonom o socijalnoj skrbi, Zakonom o radu 220 predvidena su prava roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju, rijec je o dopustu do sedme godine djetetova života i radu s polovinom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim221 smetnjama u razvoju. Roditelj ostvaruje jedno od ovih prava upravo zbog njege djeteta, što znaci da je preostalu polovinu radnog vremena ili pak cijelo vrijeme u prilici provoditi sa svojim djetetom i pružiti mu potrebnu pomoc i njegu. Za vrijeme koje ne radi ostvaruje naknadu place. Kao što je spomenuto da bi se ostvarilo pravo na korištenje naknada i usluga iz socijalne skrbi dijete/osoba se upucuje na vještacenje. Naime, roditelj ili potencijalni korisnik zatražiti ce odredena prava od mjesno (lokalno) nadležnog centra za socijalnu skrb koji ce temeljem prvotno prikupljenog lijecnickog izvješca zatražiti nalaz i mišljenje prvostupanjskog tijela vještacenja222. Socijalnom zaštitom osoba s invaliditetom obuhvacaju se osim prava iz socijalne skrbi i : zdravstveno osiguranje i zdravstvena zaštita223, mirovinsko osiguranje224 osiguranje od ozljeda na radu i profesionalnih bolesti 225 , prava osoba s

220 Zakon o radu (NN 38/95; 54/95, 65/95, 17/01, 82/01.,114/03., 142/03., 30/04) 221 “težim invaliditetom” smatra se nesposobnost samostalnog kretanja niti uz pomoc ortopedskih pomagala, hranjenje putem sonde ili gastrostome, nemogucnost samostalnog održavanja osobne higijene i obavljanja fizioloških potreba, te samostalnog oblacenja, nemogucnost primanja i pamcenja raznih informacija i nesposobnost uspostavljanja socijalnih odnosa s drugim osobama, što ju cini potpuno ovisnim o brizi druge osobe, te promjene osobnosti u ponašanju i u reakcijama s progresivnim oštecenjem u intelektualnom, emocionalnom i socijalnim funkcijama uz potpunu ovisnost o brizi druge osobe. 222 Tijela vještacenja spomenuta Pravilnikom o sastavu i nacinu rada tijela vještacenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima su prvostupanjska i drugostupanjska tijela, imenuje ih ministar socijalne skrbi, a grupirana su sukladno starosnoj dobi pojedinaca koje se procjenjuje. Sastav prvostupanjskog tijela vještacenja za predškolsku djecu cine: lijecnik specijalista pedijatar kao predsjednik; diplomirani socijalni radnik kao clan i psiholog kao clan strucnog tima Za djecu i mladež školske dobi: lijecnik-specijalista za školsku medicinu – predsjednik, diplomirani socijalni radnik i psiholog. Za odrasle je to lijecnik-specijalista radne medicine, a uz njega je samo diplomirani socijalni radnik. Uz clanove tijela vještacenje, ministar (socijalne skrbi) imenuje listu od deset (10) strucnjaka, koji sukladno svojoj specijalizaciji provode postupak dijagnosticiranja; 8 lijecnika razlicitih specijalizacija (internist, ortoped, psihijatar, fizijatar, neurolog, dermatolog, itd.), psiholog i defektolog (strucnjak za posebno obrazovanje i rehabilitaciju). Popratne dio Pravilnika o sastavu tijela su obrasci (listovi) (njih 14 – za odredena medicinska podrucja plus nalaz i mišljenje psihologa, defektologa i socijalnog radnika).Sastav drugostupanjskog tijela vještacenje jednak je u smislu strucnjaka.Drugostupanjsko tijelo vještacenja bavi se žalbama. Prije pocetka rada tijela vještacenja, osoba koja želi priznavanje odgovarajucih prava iz socijalne skrbi ili od centra (lokalni centar socijalne skrbi), obvezna je dostaviti nalaz lijecnika opce prakse (u propisanom obrascu br. 15 ). 223 Zakon o zdravstvenoj zaštiti (121/03); Zakon o zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 94/01; 88/02; 149/02; 117/03; 30/04; 177/04) 224 Pravo na mirovinu može ostvariti osiguranik odnosno clan obitelji osiguranika uz uvjete propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju;mirovina može biti starosna i prijevremena, invalidska i obiteljska mirovina; Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02 i 117/03); http://www.mirovinsko.hr/default.asp?ID=68 225 http://www.mirovinsko.hr/default.asp?ID=69


73

invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje226, osiguranje za slucaj nezaposlenosti227, djecji doplatak228.

3. Statistika Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, ima 9,7% stanovnika (429.421 osoba) s invaliditetom, medutim ne postoje podaci o vrsti invaliditeta ( postoje podaci prema spolu i dobi; u dobi od 0-9 godina starosti ukupno je 3.553 djece; 26 % je djecaka, od 7467 u dobi od 10 do 19 godina - 60% je djecaka; u dobi od 20 do 29 godina ima 15 594 osobe - 76% muškaraca; te 410 550 osoba je u dobi starijoj od 30 godina - 27% muškaraca). U odnosu na pitanja iz popisa stanovništva, odnosno o dilemama da li ce tri pitanja vezana uz osobe s invaliditetom biti ukljucena u upitnik, zanimljivosti govore jednim dijelom i o stavu /percepciji javnosti i sastavljaca upitnika. Nevladine udruge spominju da su za taj uspjeh zaslužni mnogi pojedinci raznih struka, HSUTI i ostale udruge za osobe s invaliditetom, no takoder isticu da se “do samog kraja nije znalo hoce li pitanja vezana uz osobe s invaliditetom biti ukljucena u uptinik, ali nakon niza sastanaka i pritisaka na Vladu RH tri pitanja ipak su uvrštena na popis Invalidnost, Uzrok invalidnosti i Fizicka pokretljivost osoba229. Komentirajuci zastupljenost osoba s invaliditetom prema dobnim skupinama Puljiz (2003) istice relativno previsok udio osoba s invaliditetom u starijem radnom kontingentu (45 do 64 godine; 185 428, odnosno 16,5 posto osoba u svoj populaciji te dobi). Taj se broj bitno ne razlikuje od udjela osoba s invaliditetom u svoj populaciji dobne skupina iznad 65 godina230. Objašnjenje nalazimo u cinjenici da se radi o posljedicama rata i tranzicije devedestih godina tijekom kojih je znatno veci broj gradana

226 Zakon o mirovinskom osiguranju kao što smo napomenuli ostvaruju se dugotrajne povlastice i pravo osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje; no to se pravo iscrpno regulira Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom; Narodne novine br. 143/02; 227 Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (Narodne novine br. 32/02, 86/02 i 114/03) 228 'Narodne novine broj 94/01., a primjenjuje se od 1. sijecnja 2002. Doplatak za djecu novcano je davanje kojim se koristi roditelj ili druga osoba radi potpore uzdržavanja i odgoja djece. Za dijete s oštecenjem zdravlja, utvrdenom prema propisima iz socijalne skrbi, ili za dijete koje po prestanku bolesti nastavi redovito školovanje u srednjoj školi, korisnik može ostvariti pravo na doplatak za djecu do završetka redovitog školovanja u srednjim školama, a najduže do 21. g. života. Za dijete s težim oštecenjem zdravlja, utvrdenom prema propisima iz socijalne skrbi, cije je oštecenje nastalo prije navršene 18.g. života, korisniku pripada doplatak za djecu do kraja kalendarske godine u kojoj navršava 27 godina života. 229 V. Niševic, “Naš dan”, glasilo Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida – HSUTI listopad 2001., broj 5., str.5. Osim navedenog nalazimo “Vecina ženskih udruga prigovorila je zbog nespominjanja imena oca kod udanih žena, mnogi strucnjaci zamjerili su nedostatak pitanja o broju kompjutera ili informatickoj obrazovanosti stanovništva Hrvatske, a dosta politicara negodovalo je zbog opcije da se gradani ne moraju izjasniti o vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti.Uz sve te prigovore osobe s invaliditetom i njihove udruge, koordinirane od strane HSUTI-a, pokazale su da pojedinac još uvijek ima neku moc u društvu. Na nagovaranje, pritisak i veliku kolicinu truda svih ukljucenih u ovaj slucaj, tri pitanja našla su se na popisu stanovništva.” 230 sa 65 i više godina


74

od uobicajenog dospio u kategoriju osoba s invaliditetom, pa je tako priskrbio odredeni socijalni status i socijalna prava. Osim toga tijekom devedesetih godina brojni viškovi zaposlenih doslovno otpremljeni u mirovinu upravo po osnovi invaliditeta. Zato je naglo porastao broj umirovljenika, starosnih, invalidskih i obiteljskih, a pogoršao se koeficijent ovisnosti (omjer broja osiguranika i umirovljenika). ...U svakom slucaju, dobna struktura osoba s invaliditetom, kao i strukture te populacije temeljem drugih kriterija, traži produbljena sociološka i druga istraživanja koja trebaju pružiti osnove za definiranje socijalne politike prema ovoj skupini gradana 231). Od svih osoba s invaliditetom prema podacima iz popisa kod 5,9 posto (25 186) uzrok invaliditeta evidentiran je od rodenja, kod 3,1 posto (13 238) invaliditet je posljedica iz Drugog svjetskog rata, kod 10,7 posto (45 763) uzrok je Domovinski rat, invaliditet vezan uz rad registriran je kod 25, 4 posto odnosno 109 104 osoba, bolest kod 46 posto ili 197 410 osoba te nedifiniran uzrok postoji kod 9 posto osoba s invaliditetom. U odnosu na pokretljivost osoba s invaliditetom: sasvim pokretni ...324 512 osobe ili 75,6 posto trajno ograniceno pokretni (uz pomoc štaka, štake ili hodalice)..85 220 ili 19, 8 posto trajno ograniceno pokretni (uz pomoc invalidskih kolica).... 7 201 osoba ili 1,7 posto trajno nepokretni... 12 488 osoba ili 2, 9 posto Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi vodi evidenciju o broju korisnika i pomoci, odnosno o primjenjenim pravima, socijalno-pravnoj zaštiti djece, mladeži, braka, obitelji i osoba lišenih poslovne sposobnosti, te zaštiti u socijalnoj skrbi temeljem obrade podataka prikupljenih od centara za socijalnu skrb i Gradskog ureda za zdravstvo i socijalnu skrb Grada Zagreba232. Prema tom izvoru u 2003.godini pomoc za uzdržavanje 233 primalo je ukupno 121.515 osoba osobnu invalidninu 11.714 osoba Doplatak za pomoc i njegu 48.804 osobe Naknade za place roditelju djeteta s težim smetnjama u razvoju koji koristi

231 Puljiz (2003), str.5. 232 Izvor: web stranica Minstarstva zdravstva i socijalne skrbi, www.mzss.hr, pristupljeno 05.04.2005. 233 Jedan od najvecih najvažnijih programa socijalne pomoci; osoba koja nema sredstava za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, a ta sredstva ne može ostvariti svojim radom, prihodom od imovine ili na drugi nacin, može ostvariti pravo na pomoc koje predstavlja osnovnu novcanu naknadu u sustavu socijalne skrbi, visina te pomoci utvrduje se u postotku od osnovice za socijalna davanja koju odreduje Vlada Republike Hrvatske, osnovica na temelju koje se utvrduje visina pomoci za uzdržavanje iznosi 400,00 kn. Pomoc za uzdržavanje u svakom pojedinacnom slucaju ovisi o uvjetima samca ili obitelji, broju i dobnoj strukturi clanova obitelji, radnoj sposobnosti, te drugim posebnostima svakog pojedinog clana obitelji ( trudnoca, dijete samohranog roditelja).Pomoc nije vremenski ogranicena, vec ju korisnik ostvaruje tako dugo dok ispunjava propisane uvjete., (Mihanovic, Mamek-Jagic,2004, str.5.)


75

dopust, odnosno radi s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta. 4.703 Jednokratnu pomoc (samcima i obiteljima), ne ukljucujuci pomoc za nabavku obveznih školskih udžbenika socijalno ugroženim ucenicima........... 72.803 Pomoc za osobne potrebe korisnika stalnog smještaja 234 ........ 12.210 ( u domu socijalne skrbi)....................................................... 8.336 (u udomiteljskoj obitelji) ..................................................... 3.874 Osposobljavanje za samostalan život i rad. za samostalan život..................................................... 550 za samostalan rad............................. 2.119 naknada do zaposlenja 3.601 Pomoc i njega u kuci 680 Smještaj djece i mladeži u udomiteljsku obitelj 2.484 smještaj odraslih i starijih osoba u udomiteljsku obitelj 3.066 smještaj djece i mladeži u dom socijalne skrbi 5.921 smještaj odraslih i starijih osoba u dom socijalne skrbi 8.414 podmirenje smještaja u ucenicki dom 20 II. Lokalna i regionalna pomoc Pomoc za podmirenje troškova stanovanja (samcima i obiteljima) 25.922 Pomoc za ogrjev (samcima i obiteljima) 45.930 SMJEŠTAJ U DRŽAVNI I NEDRŽAVNI DOM SOCIJALNE SKRBI - tjelesno ili mentalno oštecena osoba ......... 3.736 - maloljetna osoba.............. 1.549 - odrasla osoba................... 2.187 SMJEŠTAJ U UDOMITELJSKU OBITELJ tjelesno ili mentalno oštecena osoba ....... .1.259 maloljetna......................................... 502 odrasla osoba ............................. 757

234 Pomoc za osobne potrebe korisnika stalnog smještaja novcano je davanje koje se isplacuje korisniku za zadovoljene dodatnih potreba prema njegovom vlastitom izboru, primjerice odlazak u kino ili kazalište, kupovina novina ili casopisa, slatkiša i dr...prema Pravilniku o odobravanju pomoci za uzdržavanje .


76

4. Terminologija i neki primjeri posljedica neujednacenosti definicija U postojecem zakonodavstvu kojim su regulirana mnoga životna pitanja osoba s invaliditetom i njihovih obtelji, koriste se razlicite definicije invalidnosti. U Zakonu o mirovinskom osiguranju koristi se termin “invalid rada”, u Zakonu o zdravstvenom osiguranju koriste se termini kao što su “invalidi rada”, “hrvatski ratni vojni invalidi Domovinskog rata”, “žrtve rata”, “ratni vojni invalidi”, “osobe s teškocama u razvoju”. U carinskim propisima sadržana je definicija osoba s invaliditetom koje imaju pravo na carinske olakšice, medutim, niti u jednom poreznom propisu nema definicije invalidnosti. U nekim propisima ne odreduje se precizno dokumentacija kojom se dokazuju prava po osnovi invaliditeta. Porezni i carinski propisi te propisi o doprinosima u pogledu osoba s invaliditetom oslanjaju se na druge propise. Zbog toga u primjeni prava dolazi do poteškoca. U zakonu o socijalnoj skrbi nalazimo termine ”tjelesno i mentalno oštecenje”, “psihicke bolesti”, “trajna ili privremena promjena u zdravstvenom stanju”. U zakonskim propisima koji se odnose na obrazovni sustav koristi se termin “ucenici s teškocama u razvoju”. Ovo mnoštvo definicija i termina stvara nejasnoce i neujednacenost u njihovom tumacenju, odnosno, proizvoljnost u primjeni. Takoder, oslanjanje na definicije u drugim propisima dovodi do “domino efekta” i poteškoce u ostvarivanju prava 235. Borba za ujednacavanje terminologije traje niz godina, a bez napora udruga osoba s invaliditetom posljedice bi bilo još negativnije236. Kako je u clanku V. Niševica, Zakon o registru osoba s invaliditetom237 istaknuto: ”Danas nije moguce odrediti broj osoba s invaliditetom niti vrste oštecenja, težinu invaliditeta, životnu dob osoba s invaliditetom, uzroke invaliditeta, vrstu i opseg potrebnog lijecenja, uspješnost lijecenja, nužnost provedbe specijalnih metoda u odgoju i obrazovanju, potrebu za pomagalima, potrebu za pojedinim zanimanjima, broj potrebnih zaštitnih radionica kao i potrebu za ostvarivanjem prava iz socijalne skrbi”. Donošenje Zakona o registru osoba s invaliditetom (Zakon je nakon rasprave u tadašnjem županijskom domu i Vladi, te nakon prvog citanja u Saboru Republike Hrvatske, 07. srpnja 2001. godine, jednoglasno usvojen) ulijeva nadu da ce se to promijeniti. No, pocetkom 2004. godine još uvijek niti Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi nije imalo nedovosmislene odgovore na pitanja u vezi Registra ili podataka koji bi se primjenom Zakona svrsishodno koristili238. Na upit Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi ( upucen pismenim putem, 27.lipnja.2005.g.) odgovoreno nam je «Napominjemo da je temeljem Zakona o registru osoba s invaliditetom («Narodne novine» broj 64/01) za provodenje aktivnosti iz ovog podrucja nadležan Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Sukladno

235Puljiz (2003), str.9 236 Nakon trogodišnjeg volonterskog rada desetaka strucnjaka koji su se okupili oko Hrvatskog saveza tjelesnih invalida, Zakon je upravo zajedništvom mnogih cimbenika zdravstva, socijalne skrbi, prosvjete i udruga ugledao svjetlo dana, dok pokušaj stvaranja registra datira od davne 1977. godine, kada je u tadašnjem Zavodu za zaštitu zdravlja osnovan Registar osoba sa smetnjama psihofizickog razvoja (doc.dr.Rulnjevic), Naš dan, broj 5, listopad , 2001. godine. 237 Naš dan , listopad, 2001., broj 5 238 Izvor web stranica www.miz.hr, u sijecnju 2004. godine najavljen je seminar (radionica) za zdravstvene djelatnike na kojem bi se informirali o nacinu priklupljanja podataka za Registar, no pojedinci niti udruge, kao i “pripadnici ne-medicinske struke” nisu aktivnije sudjelovali na tom seminaru ili nisu bili pozvani


77

dostavljenom izvješcu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (Odjel za prevenciju invalidnosti) do kraja lipnja 2005.godine prikupljeno je 627.929 nalaza o osobama s invaliditetom za period 1990. do 30.lipnja 2005.godine. Djelatnici Odjela za prevenciju invalidnosti poduzimaju i druge aktivnosti u ovom podrucju:statisticka obrada podataka, upis podataka, prijevod Klasifikacije uzroka invaliditeta, objava clanaka, prisustvovanje okruglim stolovima, aktivni pristup prikupljanja Obrazaca iz primarne zdravstvene zaštite, izrada promidžbenog materijala i dr.»239 Na okruglom stolu Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (27.srpnja 2003. godine) s temom “Suvremeni pristup poimanju i definiranju invalidnosti” donešena je tzv. Sheratonska deklaracija 240 kojom je usvojeno nazivlje kad je u pitanju invalidnost – za odrasle osobe: - OSOBE S INVALIDITETOM - za djecu; DJECA S TEŠKOCAMA U RAZVOJU No kako napominje Igric “suvremenim pristupom invaliditetu koji zastupa socijalni model, invaliditet je više rezultat interakcije i okoline, nego što je pojava po sebi. Stanovište ovog modela je da se kod invalidnosti ne radi o ogranicenju osobe zbog njenog oštecenja, vec da je ogranicenje društveno nametnuto, a oštecenje postaje problem zbog zahtjeva okoline i društvene nespremnosti za promjenom" 241. Kao prilog pristupu definiranja invalidnosti navesti cemo i razmišljanje roditelja koji zastupaju svoju djecu: “Mi nismo ljudi s PP (posebnim potrebama, op.a.) – mi smo ljudi s posebnim problemima u zadovoljavanju svojih obicnih potreba. Nas vide kao: mentalno retardirane, nemocne, slabe, ovisne, nesposobne, a želimo se boriti za svoja prava i za prava drugih osoba sa teškocama. Želimo da se naš glas cuje!”242 Puljiz takoder kao problem istice manjak provedbenih propisa 243 , “npr. Pravilnikom o prostornim barijerama utvrdena je obveza uredenja javnih pješackih površina sukladno potrebama osoba s invaliditetom. Medutim, nisu definirani rokovi, nema sankcija niti su odredene druge pravne posljedice koje nastupaju ako se propis ne primjenjuje. Kao iznimka može se spomenuti Zakon o pravima branitelja u kojem su utvrden obveze prilagodbe prilaza i stana za kretanje invalida.” Nadalje, isti autor spominje da je ova nepreciznost u pravnim propisima u dokumentu Vijeca Europe navedena kao prepreka u ostvarivanju prava i citira:” Drugim rijecima, dug je put od deklariranja jednog prava u ustavu ili zakonu i njegove ucinkovite primjene u praksi. Naime, ucikovita primjena socijalnog prava zapravo pretpostavlja aktivnu politiku” (Vijece Europe, 2003.:34).

239 Izvod iz odgovora službenika za informiranje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, KLASA:011-02/05-11/65, od 11.srpnja 2005.g. 240 Okrugli stol održan je 23. srpnja 2003. godine u Zagrebu, u hotelu Sheraton 241 Prof.dr.Ljiljana Igric, redoviti je profesor Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveuclišta u Zagrebu, Zbornik radova savjetovanja “Najmladi – najvažniji”, Dani djecjih vrtica, Zagreb, 2003., str.5. 242 Izvor www.udrugapuz.hr , dio iz izlaganja clanice Udruge na tribini organiziranoj u Centar za ljudska prava, srpanj 2004.g. 243 Puljiz (2003), str.9.


78

U dokumentu EK244 takoder nalazimo osvrt na Funkcioniranje izvršne vlasti; spominje se broj pravilnika (tj. unutarnjih dokumenata u kojima se za svako ministarstvo definiraju opisi poslova, broj djelatnika, itd.) i nedosljednosti medu njima stvaraju uvjete za postojanje mnoštva standarda upravljanja državnom službom. ... Postupci i odluke državnih službenika u odlucivanju o pravima i dužnostima gradana temelje se na Zakonu o opcem upravnom postupku. Na svako je upravno rješenje moguce uložiti žalbu drugostupanjskom upravnom tijelu. Ukoliko se žalba ne prihvati, moguce je obratiti se Upravnom sudu. Medutim, buduci da je Upravni sud osnovan odlukom Ustavnog suda (od 08.studenog 2000. godine, Narodne novine, br. 112/00), on što se tice prava i dužnosti gradana, nema potpunu sudbenu nadležnost u smislu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava.. (str.15). Vec smo spomenuli neke primjere koji govore u prilog nedvojbene istinitosti upravo citiranog, a njih ima doista u svim sferama društvenog života. U prakticnom aspektu primjene razlicitih prava iz socijalne skrbi, u Hrvatskoj, do izražaja dolazi nekoliko univerzalnih pojava koje karakteriziraju svijet administrativne primjene financijskih ili materijalnih davanja, vjerujemo diljem svijeta (iako sjevernoeuropske demokracije ne bismo uvrstili u istu podskupinu). Naime, u svakodnevnim kontaktima udruga osoba s invaliditetom, ili udruge roditelja djece s posebnim potrebama s novim clanovima, susrecu se primjeri, prije svega neinformiranosti, potom nerazumijevanja postojeceg sustava skrbi i usluga. I jedno i drugo gotovo je logicna posljedica složenih sustava regulative kojom su pitanja iz ove sfere obuhvacena. Prema popisu zakona koji sadržavaju barem neke clanke koji se odnose na problematiku svakodnevnog života osoba s invaliditetom, a kojeg smo najpreglednije prezentiranog mogli uociti u izdanju “Prava osoba s invaliditetom”, udruge distroficara cerebralaca i ostalih tjelesnih invalida – Split (priredio Matij Cetinic - II: izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 2003.g.) navedena su 32 zakona, 44 prateca Pravilnika te trinaestak Odluka, a što je zasigurno samo manji broj odluka buduci je izdanje i lokalno fokusirano na Odluke npr. grada Splita. (U Prilozima ovom Izvješcu nalaze se izvodi/citati iz popisa zakona svih mjerodavnih ministarstava i taj je broj znatno veci, op.a. ). Osvrt roditelja245 “Bez obzira na sve prihvacene medunarodne konvencije i povelje, na sve naše zakone koji su prilicno dobri, pravilnike koji su upitne kvalitete i uskladenosti, jer je ovo podrucje regulirano propisima više ministarstava, a koji osobama s invaliditetom, a narocito djeci s poteškocama u razvoju daju pravo na adekvatno lijecenje, podršku, pomoc, obrazovanje...praksa izgleda drugacije. Od rodilišta pa nadalje. Nakon saznanja da ce dijete iz bilo kog razloga vjerojatno imati poteškoce u razvoju, krece trnoviti put za roditelje i citavu obitelj, kako za one koji se odluce boriti za svoje dijete u okružju obitelji, tako i za one koji zbog nedostatka podrške i potpore na neki nacin odustaju (misli se na roditelje, op.a.). Ono što najviše nedostaje roditeljima jesu- i to naglašavam- kvalitetne,

244 Izvor, www.vlada.hr/zakoni/avis-hrvatsk.htm; 13.11.2004. 245 Ljubaznošcu gdje Lidije Bonacic Krešic, dostupno na web stranici Udruge PUŽ

http://www.udrugapuz.hr/dogadjanja.htm, pristup 12.05.2005.


79

jednostavne, pravovremene i korisne informacije, odnosno odgovori na pitanja: TKO? ŠTO? GDJE? I KADA? Zbog takve situacije i nedostupnosti servisa rane intervencije, potrebnih za što bolju rehabilitaciju, obrazovanje ili osposobljavanje, velik broj djece završava u institucijama na stalnom smještaju što je direktno ugrožavanje osnovnog prava djeteta na obitelj ili ostaju u svojim obiteljima cesto bez ikakve ili s minimalnom podrškom zajednice. Što su poteškoce intelektualnog funkcioniranja vece to je situacija teža, podrška manja, a u nekim sredinama stigma obitelji veca.” Kriterij za ostvarivanje nekih znacajnijih novcanih davanja (bez obzira na dohodovni cenzus clanova obitelji) je postojanje težih oštecenja (vidi str.9.;ovog teksta). Svrha osobne invalidnine koja pripada u skupinu takovih novcanih davanja je zadovoljavanje povecanih egzistencijalnih potreba osobe s invaliditetom koja živi u obitelji. No, cak su i savjetnici u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi svjesni nekih nelogicnosti246; Ako se uzme u obzir cinjenica da i osobe s manje izraženom težinom invaliditeta imaju povecane izdatke za zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba, to znaci da se ovim novcanim davanjem pomaže samo užem krugu osoba s invaliditetom. Ako pritom uzmemo u obzir da ovo novcano davanje mogu ostvariti iskljucivo one osobe cije je takvo teže oštecenje nastalo prije 18. godine života, to se još više sužava krug osoba koje mogu ostvariti ovu pomoc (str. 85). Prema Zakonu o radu 247 zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i radnika na temelju rase, boje kože, spola, spolnog usmjerenja, bracnog stanja, obiteljskih obveza, dobi, jezika, vjere, politickog ili drugog uvjerenja, etnickog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rodenja, društvenog položaja, clanstva ili neclanstva u politickoj stranci ili sindikatu te tjelesnih i duševnih poteškoca. Dijelom vezano uz problematiku neizravne diskriminacije, važno je spomenuti i neke druge socijalne usluge, npr. institut Osposobljavanja za samostalan život (Zakon o socijalnoj skrb248i, cl.60). Prema tom Zakonu, osigurano je pravo na osposobljavanje za samostalan rad/život, a mogucnost ostvarivanja prava postoji prema utvrdenim kriterijima pratecim Pravilnikom o sastavu i nacinu rada tijela vještacenja u procesu ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima (2002). Ovo se pravo primjenjuje u slucaju osoba koja se ne mogu školovati, vec iskljucivo osposobljavati (iako bismo se tu mogli nesložiti s nekim formulacijama, naime, upitno je kako možemo školovanje u najširem smislu odvojiti od osposobljavanja, no vjerojatno je zakonskim rjecnikom govoreci nemoguce sve životne okolnosti pretociti u pravilnike i obrnuto.(Op.a). Dakle, kako to interpretiraju savjetnici : radi se o osobama koje se mogu osposobljavati za obavljanje svakodnevnih aktivnosti ili onima koje se npr. zbog oštecenja vida nastalog u kasnijoj dobi trebaju osposobiti u smislu svladavanja samostalnog kretanja, usvajanja Braillevog pisma i dr.).Osposobljavanje za samostalan rad razumijeva provodenje nastave prema posebnim uvjetima

246 Vesna Mihanovic, Ivancica Mamek Jagic:Okrugli stol “Pravni položaj, rehabilitacija i socijalno ukljucivanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, Radni materijali, Zagreb, 14. listopada 2003.godine u organizaciji Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži i Hrvatskog pravnog centra 247 Zakon o radu (NN 38/95; 54/95, 65/95, 17/01, 82/01.,114/03., 142/03., 30/04) 248 Narodne novine, br. 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, i 103/03; dostupno na: http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1997/1255.htm


80

i programu što propisuje ministarstvo nadležno za poslove školstva. To obuhvaca provodenje nastave prema nastavnom planu i programu za svaku školsku godinu koji se sastoji od propisane satnice za pojedine predmete, te izvannastavnih aktivnosti. U okviru nastavnog plana i programa predviden je i plan posebnosti za ucenika s invaliditetom koji obuhvaca dodatnu pomoc defektologa, te produženi strucni postupak s rehabilitacijskim programima. Pod takvim se osposobljavanjem smatra obrzovanje za neko od zanimanja do najniže strucne spreme, a provodi se u okviru srednješkolskog obrazovanja. U slucaju integracije u redovni sustav školovanja, ucenicima s invaliditetom ne priznaje se pravo na osposobljavanje za samostalan rad, pa tako niti novcana pomoc za pokrice troškova prijevoz, niti naknada do zaposlenja nakon završenog školovanja. Na taj su nacin ovi ucenici u pravilu stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge skupine s invaliditetom koji ostvaruju takvu pomoc. 249 Razgovarajuci sa socijalnim radnicima u lokalno nadležnim centrima za socijalnu skrb, doznajemo da niti njima nije jasno zašto ne postoji koordinacija i uskladivanje medu resornim ministarstvima kako bi se ovakove kontradiktorne odredbe izmijenile 250. U pravu na pristup obrazovanju pod jednakim uvjetima za sve, te nastavljajujuci se na 25-godišnje napore integracije ucenika s posebnim potrebama (s teškocama u razvoju, ili bilo kojim od termina koji se koriste u svakodnevnoj praksi) ostaje potpuna nepoznanica zašto se uceniku s oštecenjem vida, sluha ili tjelesnim invaliditetom ne pokrivaju troškovi prijevoza ukoliko se mobilnim službama podrške integraciji (narocito pozitivnog primjera centra za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” – za ucenike s oštecenjem vida) konacno približavamo ideji inkluzivnog društva i ti su ucenici ukljuceni u redovne uvjete školovanja. Na nelogicnosti koje se u primjeni nekih odredbi ili u relativno nepreciznim formulacijama pojedinih zakona mogu uociti ponovno upozoravaju korisnici (roditelji djece s teškocama u razvoju). Naime, pri prijavi poreza na dohodak, pocetkom 2004. godina (za ostvareni dohodak u 2003. godini), roditelji djece s tzv. težim oštecenjem zdravlja251, u slucaju kad dijete nije ukljuceno u tretman neke ustanove i prima 1 000 kuna osobne invalidnine, u smislu Zakona o porezu na dohodak koji se primjenjivao u 2004. godini, prestaje biti uzdržavani clan obitelji te je zaposleni roditelj gubio pravo na osobni odbitak252. Zahvaljujuci pak cilju roditeljske udruge da dobro i na vrijeme informira svoje clanstvo, pocetkom 2005.g. na web stranici udruge PUŽ (veljaca 2005.g.) korisnici su mogli citati o promjenama Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 174/04), no dana su i detaljna uputstva o tome kako mogu primjeniti odredbe novije verzije tog Zakona i ostvariti pravo na doplatak za djecu. Osim o odredbama koje su takoder objavljene na web stranici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u cijoj je nadležnosti ostvarivanje ovog prava), a temeljem Zakona o doplatku za djecu (2001), udruga informira o proracunskoj osnovici za 2005.g. (iznosi 3.326,00 kuna), dohodovnom cenzus (obzirom na dohodak po clanu domacinstva) i daje naputak o tome da za djecu s težim oštecenjem zdravlja svota doplatka iznosi 831, 50 kn (tj. 25% proracunske osnovice) te u tom slucaju podnositelj zahtjeva ne prilaže dokaze o prihodima.

249 Mihanovic, Mamek, Jagic (2004), str. 87. 250 razgovor s djelatnicima centra za socijalnu skrb (anoniman izvor), veljaca, 2005. 251 prema Pravilniku o sastavu i nacinu rada tijela vještacenja u procesu ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima (2002) 252 www.udrugapuz.hr , dio iz izlaganja clanice Udruge na tribini organiziranoj u Centar za ljudska prava, srpanj 2004.g.


81

5. Ustav Republike Hrvatske253 i osobe s invaliditetom U razlicitim se dosad spomenutim pravima poziva na Ustav RH te nam se cinilo da je zgodno sad „na pola puta“ (ili teksta) “podvuci” ono najvažnije iz tog dokumenta. Namjera je s jedne strane da citatelja eventualno potakne da još jednom svrati pozornost na nejasnoce.Isto tako da podsjetimo na cinjenicu da doista postoji temeljni dokument na kojeg se treba cešce pozivati254. Naime, Ustav je u svojim formulacija dovoljno jednostavan, a samim tim i mnogo precizniji pogotovo kad se radi o ljudskim pravima. Šteta je doista da se “spuštanjem na niže razine” (u zakonodavnoj hijerarhiji gledajuci) mnogo toga poprilicno udaljava od svoje biti. Ustav Republike Hrvatske u clanku 3. zaštitu prava covjeka odreduje kao najvišu vrednotu ustavnog poretka Republike Hrvatske. Glavom III Ustava jamci se zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, te velik broj pojedinacnih prava. Clanak 14. Ustava RH proklamira pravo svakog u Republici Hrvatskoj na Ustavom zajamcena prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, politickom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rodenju, naobrazbi, društvenom položaju i drugim osobinama. Svi su jednaki pred zakonom. Jamce se zatim poimence osobne i politicke slobode i prava (poput prava na život, zabrane mucenja i prisilnog rada, pravo na pravican sudski postupak, nepovredivost doma, zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i casti, sloboda mišljenja i izražavanja misli, savjesti i vjeroispovijedi itd.). Zasebnim poglavljem jamce se gospodarska, socijalna i kulturna prava poput prava vlasništva, poduzetnicke i tržišne slobode, prava na rad i iz podrucja rada, kao i pravo na socijalnu sigurnost, socijalno osiguranje, zdravstvenu zaštitu i posebnu skrb. Jamci se pravo na obrazovanje, slobodu znanstvenog, kulturnog i umjetnickog stvaralaštva, kao i pravo na zdrav život u zdravom okolišu.255 U Cl. 57. Ustava pojašnjava se odnos države prema osobama s invaliditeteom, odnosno naglašava potreba njihova ukljucivanja u društveni život. Cl.57. Slabim, nemocnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoc za podmirenje osnovnih životnih potreba. Posebnu skrb država posvecuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu ukljucivanju u društveni život. Nadalje, prava djece s teškocama u razvoju, kao i njihovih majki naglašavaju se u: Cl. 63. “Tjelesno i duševno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb,...” i Cl. 64.:”Mladež, majke i invalidne osobe imaju pravo na osobitu zaštitu na radu”. Republika Hrvatska ratificirala je i velik broj medunarodnih ugovora na globalnoj i regionalnoj razini, kojima se jamci zaštita i promocija ljudskih prava. Ti ugovori, u koje ulazi i svih šest konvencija Ujedinjenih naroda prema kojima postoji obveza izvještavanja ugovornim tijelima Ujedinjenih naroda, kao Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema odredbama Ustava RH dio su unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po

253 Izvor, web str. Narodnih novena;http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2001/0705.htm; pristup 14.07.2005. 254 Izvor : Ustav, Clanak 5.U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. 255 Izvor, web stranica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija http://www.mvp.hr/MVP.asp?pcpid=845#3; pristup stranici 16.07.2005.


82

pravnoj su snazi iznad zakona, te ih sudovi mogu i neposredno primjenjivati kad odlucuju o pitanjima koja se ticu zaštite ljudskih prava pojedinaca256. Nezavisne institucije za zaštitu ljudskih prava u Republici Hrvatskoj su Ured puckog pravobranitelja, Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i Ured pravobraniteljice za djecu. Vladina tijela za zaštitu ljudskih prava cine: Ured za ljudska prava Vlade RH257, Uprava za zastupanje pred Europskim sudom za ljudska prava, Ured Vlade za nacionalne manjine i Ured za ravnopravnost spolova. Od vladinih povjerenstava za zaštitu ljudskih prava za podrucje prava osoba s invaliditetom istice se prevenstveno Povjerenstvo za osobe s invaliditetom, a od opceg su znacaja i ostala povjerenstva i odbori : Povjerenstvo Vlade RH za ljudska prava, Povjerenstvo za prevenciju poremecaja u ponašanju djece i mladeži, Nacionalni odbor za medunarodno humanitarno pravo, Nacionalni odbor za obrazovanje o ljudskim pravima, Nacionalno bioeticko povjerenstvo za medicinu, Vijece za djecu kao i Savjet za razvoj civilnog društva258. Na ovim temeljnim odrednicama (nekima manje, nekima više) bazira se sustav pravnih akata kojima se jamce jednaka prava osoba s invaliditetom, a spomenute institucije mogu se pohvaliti detaljnom organizacijskom strukturom nešto više nego li (do sada) efikasnošcu.

6. Zdravstvena zaštita Ustavom je zagarantirano i pravo na zdravstvenu zaštitu259 . Spomenuli smo ranije zakone iz podrucja zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja (str.8.ovog teksta), a temljem Zakona o zdravstvenom osiguranju pravo osiguranih osoba na zdravstvenu zaštitu iz osnovnoga zdravstvenog osiguranja u utvrdenom opsegu obuhvaca: primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalisticko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, bolnicku zdravstvenu zaštitu, pravo na korištenje lijekova koji se nalaze na listi lijekova Zavoda (Hrvatskog zavoda za zdravstveo osiguranje), pravo na stomatološko-protetsku pomoc i stomatološko-protetske nadomjeske, pravo na korištenje ortopedskih i drugih pomagala kao i pravo na korištenje zdravstene zaštite u inozemstvu260. Pravo osiguranih osoba na zdravstvenu zaštitu osigurava se provedbom mjera zdravstvene zaštite. Mjere zdravstvene zaštite utvrduju se na temelju plana i programa mjera zdravstvene zaštite koje donosi ministar nadležan za zdravstvo na prijedlog Zavoda i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a sukladno financijskim sredstvima te raspoloživim zdravstvenim kapacitetima. Plan i program mjera donose se svake tri godine261. Potrebno je osim toga spomenuti da je zdravstveo osiguranje u Hrvatskoj trojako:osnovno, dopunsko i privatno.Obavezno je samo osnovno zdravstveno osiguranje i provodi ga Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

256 Izvor Izvor, web stranica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija http://www.mvp.hr/MVP.asp?pcpid=845#3 ; pristup 16.07.2005. 257 vidi Dodatak . 258Izvor: http://www.mvp.hr/MVP.asp?pcpid=845#3; stranici pristupljeno 16.07.2005. 259 Izvor: Ustav, Cl. 58; Svakom se jamci pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. 260 U okviru kompetentnosti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje je 15 Zakona; 25 Pravilnika, 20 Odluka; 2 Pravila, 1 Naredba i Ostalo; Izvor web stranica Hrvatskog Zavoda za zdravstveo osiguranje: http://www.hzzo-net.hr/pocetna.html 261 Izvod iz odgovora službenika za informiranje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, KLASA:011-02/05-11/65, od 11.srpnja 2005.g.


83

Niz poteškoca u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu spominju Znaor, Janicar i Kiš-Glavaš 262 pozivajuci se na nacelo iz clanka 17. Zakona o zdravstvenom osiguranju koje govori da se zdravstvena zaštita osigurava pod jednakim uvjetima za sve osigurane osobe Zavoda. One isticu da u specificnim situacijama osobama s invaliditetom treba osigurati višu zdravstvenu zaštitu kako bi one mogle postici istu razinu osposobljenosti i samostalnosti; npr. na lijecenju u bolnicama zadržavaju se relativno kratko, izlaskom se prekida veza izmedu medicinske rehabilitacije i osobe s invaliditetom, a upravo izlaskom iz bolnice ove se osobe suocavaju s nizom životnih poteškoca263. Spominju komplicirane postupke ostvarivanja prava na pomagala: npr. potrebu da za pomagala koja se odobravaju jedanput za petogodišnje razdoblje, (dakle u slucajevima invaliditeta koje je uglavnom trajne naravi pa je potrebna veca kolicina pomagala, npr.pelene) su ta pomagala propisana i ovjeravana na jednoj potvrdi za tromjesecno razdoblje; upucivanje specijalisti birokratizirano je nizom uputnica: za pregled specijalista, za odredivanje terapije, za kontrolni pregled; u sustavu zdravstva ne postoji sustav hospicija i socijalno-zdravstvenih ustanova, što je usko povezano sa stajalištem da se zdravstvena skrb odnosi iskljucivo na lijecenje i obrnuto u ustanovama socijalne skrbi nedostaje medicinski kadar, dio lijekova nije na listi lijekova koje se osiguravaju obaveznim zdravstvenim osiguranjem te ih one osobe s invaliditetom koje su lošijeg imovinskog stanja niti ne kupuju264. Usluge zdravstvenog osiguranja moraju se prema Gotovcu265 percipirati ne samo kao društveni «trošak», vec i korak u ostvarivanju svih prava osoba s invaliditetom i to na nacin u kojem ce i za osobu s invaliditetom i za društvo u cjelini biti manje poteškoca266. Ono što su Znaor i koautorice navele kao poteškocu u ostvarivanju zdravstvene zaštite, npr. dostupnost pomagala i specificne osobne pomoci Gotovac naziva «uskratom usluge». Naime, uskracenost prava na pomagala ili otežana dostupnost dotice pitanje ukljucenosti u društvo i kršenje odredbe iz Ustava ( Cl.57. al2. Posebnu skrb država posvecuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu ukljucivanju u društveni život). Ukljucenost u društveni život doista je teško realizrati ukoliko su zdravstvene ustanove arhitektonski nepristupacne, ili usluge administrativno zakomplicirane. Poseban je problem sustav “upravljanja zdravstvenog osiguranja” i nastojanje da se uklone ili smanje nepotrebni troškovi kao neki od osnovnih ciljeva zdravstvene reforme. Sažeto je Gotovac ilustrira elementima ekonomske i zdravstvene kontrole trošenja: odreduju se certificirani lijecnici za pružanje odredenih usluga pa to ovisi o izboru pacijenta, o geografskom smještaju; skuplje i zahtjevnije specijalisticke usluge se kontroliraju uvodenjem kontrole racionalnosti (niz uputnica), zdravstvene ustanove se pocinju promatrati na neki nacin kao “profitni centri” s ogranicenim proracunom, što vodi specijalizaciji, uvodi se sustav unutarnje kontrole i sustav participacije.) Ali autor i zakljucuje: osim znacajnih ušteda i racionalizacije, ovakav sustav može utjecati na smanjenje opsega i kvaliteta usluga, što posljedicno najviše utjece na najzahvacenije kategorije kronicnih korisnika kakve su upravo kategorije osoba s invaliditetom267 .

262 M. Znaor, Z. Janicar, i L. Kiš-Glavaš, “Socijalna prava osoba s invaliditetom u Hrvatskoj”, Mirovinsko osiguranje ,br. 3/4, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje,2003, dostupno na http://www.mirovinsko.hr/UserDocsImages/publikacije/revija/3/003-020.pdf ; pristup 31.sijecnja 2005. 263 Zanor, Janicar, Kiš-Glavaš, (2003), str.7. 264 Zanor, Janicar, Kiš-Glavaš, (2003), str.8. 265 Autor mr.sc. Viktor Gotovac asistent je Pravnog fakulteta u Zagrebu; prilog ”Sustav zdravstvenog osiguranja», Okrugli stol “Pravni položaj, rehabilitacija i socijalno ukljucivanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj”, Radni materijali, Zagreb, 14. listopada 2003.godine u organizaciji Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži i hrvatskog pravnog centra, kasnije Gotovac (2003) 266 Gotovac (2003), str.56.


84

Evidentno je dakle da postoje mnoge potencijalne opasnosti za nastajanje izravnih (“vidljivih”) i neizravnih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom u sustavu zdravstvene zaštite. Pitanje upuceno ministarstvu zdravstva u odnosu na provedbu Zakona o registru osoba s invaliditetom (str.12.ovog teksta) odnosilo se dijelom i na upit da li je nadležno Ministarstvo koristilo prikupljene podatke iz tog Registra za potrebe izrade «Plana i mjera zdravstvene zaštite u okviru primarnog zdravstvenog osiguranja» i organizacije efikasnije mreže/sustava ranih intervencija u slucaju djece s teškocama u razvoju. Odgovor (u tom dijelu) glasi: «S obzirom da Registar osoba s invaliditetom prati Hrvatski zavod za javno zdravstvo Ministarstvo zdravstva nije tražilo poseban uvid u podatke iz ove dokumentacije.Ujedno želimo skrenuti pozornost da Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u okviru Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003.-2006. godine provodi u suradnji s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i drugim institucijama i niz drugih programa od kojih izdvajamo: 1.Povecanje broja preventivnih pregleda osiguranih osoba i kontinuirano provodenje preventivnih programa u cilju promicanja zdravlja i sprjecavanja nastanka invaliditeta i težih oštecenja organizma (prvenstveno na razini primarne zdravstvene zaštite) 2. Program sustavne edukacije na razini primarne zdravstvene zaštite o posebnostima bolesti i stanja te osposobljavanja za rješavanje problema vezanih uz rad s osobama s invaliditetom268 3. Definiranje nacina provodenja, primjene i pracenje podataka u svezi djece izložene rizicima. U izradi Prijedloga mjera zdravstvene zaštite za Republiku Hrvatsku kojeg donosi ministar nadležan za podrucje zdravstva u 2005.godini po prethodno pribavljenom mišljenju komora, ugradeni su maksimalno prijedlozi za prevenciju oštecenja zdravlja koja dovode do invaliditeta, kao i prijedlozi za poboljšanje kvalitete zdravstvene zaštite osoba s invaliditetom.»269 Pocetkom lipnja 2005. u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi održan je sastanak na temu Prezentacija prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti i sudjelovanje udruga pacijenata u njegovom donošenju Naglašeno je da: - zdravstvo nije besplatno - da pravo na sve ne postoji - da treba provesti racionalizaciju Prijedlog Zakona biti ce na raspravi i pred udrugama pacijenata, koje bi sudjelovanjem u njegovom donošenju mogle utjecati na odabir najboljeg nacina provedbe zdravstvene zaštite u Hrvatskoj. Obecano je da ce udruge dobiti tekst Zakona i imati mogucnost davanja svojih primjedbi na njega270.

267 Gotovac (2003), str.60. 268 Dodatak/prilog. 269 Izvod iz odgovora službenika za informiranje (I.Ujakovica) Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, KLASA:011-02/05-11/65, od 11.srpnja 2005.g. 270 Izvor web stranica HSUTI; http://www.hsuti.hr/EasyWeb.asp?pcpid=2; pristupljeno 12.07.2005.


85

7. Dobrobit djece Osim domaceg zakonodavstva pitanja ljudskih prava djece s teškocama u razvoju, odnosno mladih i odraslih osoba s invaliditetom moraju se temeljiti i na medunarodnim dokumentima, u skladu s kojima se nacinjeni i planovi aktivnosti, strategije i dr. U predgovoru “Prioritetnih aktivnosti za dobrobit djece od 2003. do 2005.g. iz Nacionalnog programa djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj 271 citiramo: “Vlada Republike Hrvatske, kao potpisnica Konvencije o pravima djeteta, nastoji sustavno poboljšati položaj djece u našem društvu. To sustavno djelovanje za dobrobit djece temelji se na dva znacajna dokumenta potaknuta idejama i obavezama koje proizlaze iz Konvencije o pravima djeteta u Hrvatskoj. To je Nacionalni program djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj koji je Vlada usvojila 01. listopada 1998. godine te Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece od 2003.godine do 2005. godine iz Nacionalnog programa djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj”. Osim toga, kako tadašnja predsjednica Vijeca za djecu, prof.dr. Marina Ajdukovic272, naglašava “Bez obzira na poteškoce provedbe i slabu upoznatost javnosti i donositelja odluka s Nacionalnim programom djelovanja za djecu, zamisao nam je bila da se ne stvara novi nezavisni dokument, vec da se nakon pet godina razviju Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece od 2003. godine do 2005. godine temeljem postojeceg nacionalnog dokumenta. Time želimo naglasiti da u djelotvornoj društvenoj skrbi za djecu i dosljednom provodenju Konvencije o pravima djeteta, treba kontinuitet i stvaranje preduvjeta..koji nadilazi mandat pojedine Vlade vec osigurava da djeca, u skladu s Europskom strategijom za djecu, budu stalni politicki prioritet društva ” (str. 6). Iz ovog je predgovora narocito naglašeno dosljedno provodenje Konvencije o pravima djeteta273, a ona u 23.clanku (2. i 3. stavku) napominje: "Države stranke (potpisnice) priznaju djetetu s teškocama u razvoju pravo na posebnu skrb te ce, ovisno o raspoloživim sredstvima, poticati i osiguravati svakom takvom djetetu kao i onima koji su odgovorni za njegovu skrb, pružanje pomoci koju zatraže i koja je primjerena stanju djeteta i uvjetima u kojima žive njegovi roditelji ili drugi koji skrbe za njega. ..pružanje pomoci ...ce biti organizirano tako da djetetu s teškocama u razvoju osigura djelotvoran pristup obrazovanju, strucnoj izobrazbi, zdravstvenim službama, rehabilitacijskim službama, ...i mogucnostima razonode, što mu omogucuju puno ukljucivanje u zajednicu i osobni razvoj, ukljucujuci njegov kulturni i duhovni napredak (str. 17)". Nažalost, i u odnosu na predvidene aktivnosti moramo navesti da doista nije postignut velik pomak na planu upoznatosti javnosti s Nacionalnim programom

271 “Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece od 2003. do 2005. godine, iz Nacionalnog programa djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2003., izdavac Vijece za djecu Vlade Republike Hrvatske, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži 272 Prof.dr.Marina Ajdukovic profesor je Pravnog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu 273 Konvencija o pravima djeteta, izdao Državni zavod za zaštitu obitelji, materijnstva i mladeži, 2001.g.Zagreb


86

djelovanja za djecu. i to moramo konstatirati usprkos doista znatnog broja projekata, entuzijasta, vrsnih poznavalaca potreba djece koji su aktivni gotovo pretežito u nevladinom sektoru. Oni kreiraju projekte, provode ih za djecu i s djecom. Usudujemo se reci da “zasluge” za relativno pozitivnu ocjenu po Izvješcu RH u UN274 u rujnu 2004. godine pripadaju upravo pojedincima – entuzijastima. Ministarstva, lokalna uprava koja bi trebala sustavno provoditi u djelo ove aktivnosti definitivno nisu predana ovoj misiji u opsegu koji se od njih ocekuje.

7.1. Djeca s teškocama u razvoju i predškolski odgoj U kontekstu navedenog moramo se osvrnuti na neke od preduvjeta zadovoljavanja djetetova prava na “rehabilitaciju utemeljenu u zajednici” (“community based rehabilitation”/ “community based service”). Kako bi dijete odrastalo u vlastitoj obitelji, imalo mogucnost interakcije sa svojim vršnjacima, tj, iskorištavanju svih dobrobiti integracije, vec je po primjereno organiziranim oblicima rane intervencije potrebno osigurati materijalne i ljudske, tj. strucne preduvjete za rad s ili boravak tog djeteta u najbližem vrticu. Posebice stoga što je prema clanku 20. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi (NN10/97) navedeno “Djeca s teškocama u razvoju imaju prednost pri upisu u djecje vrtice u vlasništvu lokalne uprave i samouprave ili u državnom vlasništvu”. Podaci o broju djece s teškocama u razvoju ukljucenim u djecje vrtice grada Zagreb275 te broju zaposlenih edukacijsko-rehabilitacijskih strucnjaka poslužiti ce kao stvarni pokazatelj ozbiljnosti problema s kojima se ranije navedeni programi/strategije moraju suociti. “U 16 djecjih vrtica Grada Zagreba strucni suradnici defektolozi, ukupno njih 16 zapošljavaju se u pedagoškoj godini 1988./1989. U razdoblju do 1993. godine broj defektologa smanjio se za 6. Uspostavom “nove mreže” strucnih suradnika 1993./1994. godinu postojecih 10 defektologa prerasporedeno je u 25 djecjih vrtica. Prema podacima “Vodica kroz djecje vrtice Grada Zagreba 2002” vidljivo je da od ukupno 55 vrtica grada Zagreba, 30 vrtica nema strucnog suradnika defektologa. Spomenutih 10 defektologa radi u 25 vrtica na 94 lokacije. Defektolozi rade u razlicitim uvjetima i to u rasponu od 1-3 vrtica ( no od 1 do 17 lokacija, uzevši u obzir podrucne odjele maticnih vrtica, op.a.). U 2002.g. u svih 55 vrtica Grada Zagreba integrirana su djeca s teškocama u razvoju, prema sljedecim podacima: - djeca predškolske dobi s oštecenjem vida (slijepa i slabovidna) u 24 djecja vrtica - djeca predškolske dobi s oštecenjem sluha (gluha i nagluha) u 29 - djeca predškolske dobi s tjelesnim oštecenjima integrirana su u 36 djecjih vrtica djeca predškolske dobi s poremecajima u ponašanju uzrokovanih organskim cimbenicima intergrirana su u 43 djecja vrtica djeca predškolske dobi s kronicnim bolestima u 39 vrtica djeca predškolske dobi s autisticnim poremecajima u 4 djecja vrtica

274 Izvor za http://unicef.hr/prava_djece/prava_djece.htm - Zakljucne primjedbe Odbora za prava djeteta sa rasprave od 20. rujna 2004.;pristup stranici 12.07.2005. 275 vrtici Grada Zagreba obuhvacaju polovinu djece predškolskog uzrasta Republike Hrvatske; prema


87

djeca predškolske dobi s teškocama u intelektualnom razvoju integrirana su u 27 djecjih vrtica djeca s višestrukim teškocama u razvoju u 26 djecjih vrtica. Prema podacima Gradskog ureda za obrazovanje (prilog Komunalnog vjesnika broj 274) u pedagoškoj godini 2002/2003 integrirano je 2000 djece s razlicitim vrstama i stupnjem teškoce u razvoju od kojih 100 djece s vecim teškocama prema nalazu strucnog tijela vještacenja. U 3 vrtica ukljuceno je 24-ero djece s vecim motorickim oštecenjima i 8-ero djece s mentalnom retardacijom u posebnim odgojnim skupinama; u 1 vrticu provodi se Montessori program u koji je ukljuceno 11-ero djece s višestrukim oštecenjima. Djeca s teškocama u razvoju u pravilu se ukljucuju u redovne odgojne skupine sa smanjenim brojem djece. Postojeci broj strucnih suradnika (defektologa, psihologa, pedagoga, itd.) nije ni približno zadovoljavajuci. Normativi su previsoki: velik broj djece,velik broj lokacija,..276. Financiranje predškolskog odgoja odvija se na razini lokalne uprave i samouprave. Medutim, buduci država posebnu skrb posvecuje osobama s invaliditetom, ona iz proracuna, putem Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, sufinancira predškolske programe, ali samo za djecu u posebnim odgojnim skupinama redovnih vrtica i posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama, ali nažalost ne i programe djece integrirane u redovne skupine redovnih vrtica, što je suprotno intencijama zakona 277. U Hrvatskoj se predškolski odgoj djece s teškocama u razvoju provodi u 14 redovnih predškolskih ustanova pri kojima su ustrojene posebne odgojne skupine i u 13 posebnih odgojno-obrazovnih ustanova primarno namijenjenih osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju (naziv iz prošlosti “specijalne škole” )278. Poteškoce u interpretaciji statistickih podataka iz spomenutih podataka o broju vrtica u Gradu Zagrebu i broju djece s teškocama u razvoju navodi se 55 vrtica i u sve su ukljucena djeca s teškocama u razvoju (stotinjak djece s vecim teškocama, dakle onih za koje je vjerojatno proveden postupak vještacenja kako bi mogli ostvariti prava iz socijalne skrbi), no spominje se oko dvije tisuce djece s teškocama u razvoju 279 prema Zovku – u 2000/2001 školskoj godini bilo je predškolskim odgojem obuhvaceno 1.695 – ero djece rasporedeno u 102 odgojne skupine280 - prema podacima Uprave za školstvo:”Predškolskim odgojem djece s teškocama u razvoju posebnog programa pedagoške godine 2000./2001. obuhvaceno je 773 djece te oko 1500 djece integrirane u redovite predškolske programe281.

276 Nataša Slamic, dipl. defektolog, “Defektolozi strucni suradnici u vrticima Grada Zagreba”, objavljen Zbornik radova savjetovanja “Najmladi – najvažniji”, Dani djecjih vrtica, Zagreb, 2003.g., str.15. 277Prof.dr.sc. Gojko Zovko - profesor je Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u mirovini; “Prava osoba s invaliditetom u sustavu odgoja i obrazovanja”- Okrugli stol “Pravni položaj, rehabilitacija i socijalno ukljucivanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj”, Radni materijali, Zagreb, 14. listopada 2003.godine u organizaciji Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži i hrvatskog pravnog centra, str.35. 278 Zovko (2003), str.35. 279 Slamic, N. (2003) prema podacima Gradskog ureda za obrazovanje (prilog Komunalnog vjesnika broj 274) 280 Zovko (2003), str.35.


88

7.2. Primjeri dobre prakse U uvodu Prirucnika za odgojitelje i strucne suradnike282 stoji Arhitektonske prepreke na prometnicama, u javnim ustanovama i stambenim zgradama, neprilagodenost sredstava javnoga prijevoza osoba s motorickim poremecajima, neugodni pogledi i još neugodnije primjedbe nekih prolaznika na njihov izgled i nacin kretanja još su uvijek samo evolutivni nastavak stavova i ponašanja opce populacije koji je tijekom povijesti bio negativan i nepovoljan prema razlicitima, osobama s posebnim potrebama. Suocen s takvim problemima clanova lokalnih udruga, Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida pokrenuo je projekt Tolerancija prema osobama s invaliditetom, kako bi edukacijom djelovao na kognitivnu, a odgojem, kroz igru, na konativnu komponentu stavova najmaladih. Potvrdu tih nastojanja našli smo u projektu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Evaluacija nacina formiranja javnog mnijenja o invalidima u kojem su Stancic i suradnici (1981.) došli do zakljucka da su najdjelotvornija predavanja strucnjaka za poboljšanje stavova prema osobama s mentalnom retardacijom, a kod svih drugih oštecenja djelotvornije su pismene informacije i neposredni kontakt. Poznato je da je na pocetku 80-tih, donošenjem zakona kojima je predvidena edukacijska integracija ucenika s teškocama u razvoju, integracija znacajnije zauzela maha, no, vec potkraj 80-tih, na istom fakultetu provedena su istraživanja koja su pokazala da taj proces nije najbolje ostvaren. To je na neki nacin znanstvena potvrda onoga što mi, osobe s posebnim potrebama, svakodnevno doživljavamo u razlicitim aspektima života. Autori koji su se bavili ovom problematikom krajem 80-tih i pocetkom 90-tih su:Fulgosi-Masnjak, 1989., Stancic, 1990.,Oberman-Babic, 1991. te Uzelac i Radovancic 1993283 . Zanimljivo je da su istraživanja tih autora pokazala ne samo nepovoljne stavove ucenika bez teškoca u razvoju i njihovih roditelja prema edukacijskoj integraciji ucenika s teškocama u razvoju, nego i strahove samih ucenika s teškocama da u redovnim uvjetima obrazovanja nece biti dobro prihvaceni.

7.3. Djeca s teškocama u razvoju i osnovno školstvo Kao što strucnjaci naglašavaju iako je zakonodavstvo u Hrvatskoj vec više od 20 godina predvidjelo integraciju djece s teškocama u razvoju u redovne škole, a to je naglašeno i u Zakonu o osnovnom školstvu 284 ( Cl. 58.”Osnovno školovanje provodi se u osnovnoj školi uz odgovarajucu primjenu individualiziranih postupaka i produženih strucnih tretmana ucenika, a 281 Podaci ustupljeni ljubaznošcu prof.dr. Zrinjke Stancic – izvanredne profesorice Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (odgovor tadašnje pomocnice ministra prosvjete i športa za potrebe istraživanja) od 06. ožujka 2002.godine 282 Autorice Nada Mladicek, dipl.defektolog – savjetnik, Djecji vrtic Sesvete i D.V.Leptir, Željkica Šemper, prof.defektolog i drugi, “Tolerancija prema osobama s invaliditetom: prirucnik za odgojitelje i strucne suradnike”; Izdavaci Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida, 2003., Zagreb 283 Spomenuti su autori profesori Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta 284 Zakon o osnovnom školstvu (NN 59/00, 27/93., 7/96., 59/01., 69/03);


89

kad je to nužno, u posebnim odgojno-obrazovnim grupama i razrednim odjeljenjima u okviru škole”), postavlja se pitanje tko odlucuje da je nužno? Bez roditelja i edukacijsko- rehabilitacijskog strucnjaka takva se odluka ne može donositi, jer oni najbolje poznaju dijete i njegove posebne edukacijske potrebe. Naime, vec u cl. 9.istog Zakona odreduje se da ce se za djecu s vecim teškocama u razvoju osnovno školovanje provoditi u posebnim ustanovama odgoja i obrazovanja285. Nadalje, u skladu upravo s tim clankom, koji je u svim navedenim verzijama zakona o osnovnom školstvu još od 80-tih 286 , nadležno ministarstvo (ministar) 1991. godine donosi i Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju ucenika s teškocama u razvoju (NN 23/91) ciji je sastavni dio Orijentacijska lista vrsta i stupnjeva teškoca u razvoju. Prema toj orijentacijskoj listi teškoce u razvoju dijele se: 1. na oštecenja vida 2. na oštecenja sluha 3. na poremecaje govorno-glasovne-jezicne komunikacije i specificne teškoce u ucenju 4.na tjelesni invaliditet i kronicne bolesti 5.na mentalnu retardaciju 6.na autizam 7.na poremecaje u ponašanju uvjetovane organskim faktorima ili progredirajucim psihopatološkim stanjima 8. na postajanje više vrsta i stupnjeva teškoca u psihofizickom razvoju. Kako to stoji u uvodnim napomenama katalogu znanja za posebnosti u radu s ucenicima koji imaju teškoce u razvoju, odgoj i osnovno školovanje priprema se i ostvaruje prema nastavnim planovim i programima287: Nastavni plan i program za I. – IV. i V. – VIII. razreda osnovne škole u RH, koji ucitelj ostvaruje: a) postupkom metodicko-didakticke individualizacije (bez osobite prilagodbe) b) postupkom manje prilagodbe sadržaja postupkom prilagodbe sadržaja, odabirom i korištenjem specificnih, posebnih didaktickih sredstava, rehabilitacijskih pomagala, uz pomoc strucnih suradnika postupkom vece prilagodbe sadržaja primjenjenim specificnim metodicko-didaktickim pristupima, korištenjemrehabilitacijskih pomagala i druge elektronicke opreme uz rad strucnog suradnika

285 Ljiljana Igric (urednica) «Moje dijete u školi”, Prirucnik za roditelje djece s posebnim potrebama,Hrvatska udruga za strucnu pomoc djeci s posebnim potrebama “Idem”, projekt financiran od Ministarstva obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti, Zagreb, 2004.Zahvaljujuci podršci Ministarstva obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti 2003. godine udruga je pokrenula zajednicki projekt Vikend programi edukacija u lokalnoj zajednici za ukljucivanje djece s posebnim potrebama. 286 a koji su formalno opravdanje za tvrdnju da je “osnovno školovanje ucenika s teškocama u razvoju jedinstveni dio sustava odgoja i obrazovanja u okviru kojeg uceniku treba omoguciti zadovoljavanje specificnih potreba”, www.mzos.hr 287 Uvodne napomene katalogu znanja za posebnosti u radu s ucenicima koji imaju teškoce u razvoju http://www.mzos.hr/default.asp?ru=528&gl=200409170000006&sid=&jezik=1


90

defektologa i logopeda (posebni odgojno-obrazovni-rehabilitacijski postupci prema programu rada strucnog suradnika defektologa i logopeda) postupkom rada s ucenikom u programu produženog strucnog postupka, rehabilitacijskih programa i programa posebne dodatne pomoci kojima se potice razvitak sposobnosti za svladavanje prilagodenog programa. 2 Nastavni plan i program za I. – IV. i V. – VIII. razred osnovne škole u RH, cije pojedine dijelove ucenici ostvaruju: a) u maticnom razrednom odjelu zajedno s ostalim ucenicima dok pojedine dijelove programa u kojima imaju vecih teškoca ostvaruju u posebnoj odgojno-obrazovnoj skupini b) dijelove programa ostvaruju prema posebnom programu za ucenike s lakom metalnom retardacijom (program ostvaruje defektolog) radom s ucenikom u programu produženog strucnog postupka, rehabilitacijskih programa i programa posebne dodatne pomoci kojima se potice razvitak sposobnosti za svladavanje programa. Nastavno na ove naputke potrebno je naglasiti nekoliko cinjenica; spomenuti naputci sastavni su dio Projekta poboljšanja u odgoju i obrazovanju, Programskih prioriteta, npr. Stvaranje “Škola znanja” u kojem se medu ostalim navodi “Ovaj programski prioritet usmjeren je ka poboljšanju znanja, vještina i sposobnosti nastavnika, ucitelja i ucenika, sa svrhom stvaranja aktivnijih clanova društva temeljenog na znanju.Ovaj prioritet na temelju Kataloga znanja podupire preobrazbu poucavanja i ucenja u ucionicama, te pomaže školama da postanu sredine strucnog usavršavanja nastavnika i ucitelja” 288. Spomenuti planovi i programi, odnosno metodicki postupci prilagodbe datiraju još od 1996.289 godine i vrlo odgovorno možemo tvrditi da s njima nisu upoznati svih ovih godina brojni ucitelji nižih razreda, kao ni nastavnici viših razreda osnovne škole. Kad pak razgovaramo s roditeljima djece s posebnim edukacijskim potrebama evidentne su prije svega razlike u iskustvima iz razdoblja školovanja njihove djece u posljednjih 15-tak godina; cesto oni naglašavaju da je za njih prava “nocna mora” pocela prilikom traženja adekvatnog vrtica za dijete, odnosno odabira najbliže, ali i pristupacne škole. Uzroke postojecih problema možemo promotriti s nekoliko aspekata. Prema nekim autorima, npr. Zovku (2003), postoje problemi tijekom provodenja zakonskih propisa290 i oni su sljedeci: sustav odgoja i obrazovanja djece s teškocama u razvoju u nadležnosti je dva ministarstva (Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi) pa su kriteriji za upis djece u posebne odgojno-obrazovne ustanove cesto razliciti. - zakon predvida prioritet upisa djece s teškocama u razvoju u djecje vrtice koji se cesto ne uvažavaju zbog ogranicenih kapaciteta predškolskih ustanova - odgajatelji, ucitelji i nastavnici koji rade s djecom s teškocama u razvoju nerijetko su neadekvatno educirani

288 Izvor (citat) s web stranice Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, www.mzos.hr “ PROGRAMSKI PRIORITETI” 289 Nastavni planovi i programi odgoja i školovanja ucenika s teškocama u razvoju. Glasnik Ministarstva prosvjete i športa, Posebno izdanje, 4/1996. 290 Zovko (2003), str.


91

- nedovoljan je broj strucnih suradnika u vrticima i školama, a ne zadovoljava ni strucna rehabilitacijska podrška izvan škole - posebne ustanove tradicionalno su udaljene od mjesta stalnog prebivališta djece pa se radi na njihovu ukljucivanju u redovne ili posebne razredne odjele redovnih škola ( te bismo nadodali kako ovaj prelazni proces nije sustavno planiran niti popracen potrebnim strukturalnim kadrovskim niti primjenjivanim propisima) - ucenici integrirani u redovne razredne odjele redovnih škola nemaju istu razinu prava kao ucenici koji se školuju u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama ili ustanovama socijalne skrbi - zdravstvena i rehabilitacijska podrška te obrazovna strucna podrška ucenicima u posebnim i redovnim ustanovama odgoja i obrazovanja nisu na istoj razini. Novija istraživanja koja se krajem 90-tih odnosno pocetkom novog tisucljeca provode u sklopu znanstvenih projekata Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta ipak dokazuju da stavovi ucitelja prema ucenicima s posebnim potrebama nisu pretežno negativni (Kiš-Glavaš, Jakab, 2001), odnosno da se razlicitim oblicima rada može utjecati na promjenu stavova ucenika bez teškoca u razvoju prema ucenicima s posebnim potrebama u uvjetima integracije (Fulgosi-Masnjak, Dalic-Pavelic, 2001).

7.4. Pojedinci i udruge o problemima školovanja djece s teškocama u razvoju Primjer iz života291 Majka djecaka s disleksijom napustila je posao za vrijeme njegovog osnovnog školovanja da bi više “radila” s njim (uz pomoc edukacijsko-rehabilitacijskog strucnjaka). Pravilnim edukacijsko-rehabilitacijskim pristupom suradnice Udruge Idem otkriven je djecakov talent za slikarstvo, upisao je i uspješno završio srednju školu za primjenjenu umjetnost. Medutim, majka opisuje školsko razdoblje svoga sina, posebno osnovno školovanje, kao:”ništa ružnije, bolnije, gorce, strahovito stresno, razocaravajuce, prepuno suza i strahova nismo u životu prošli moj sin i ja.” “Udruga za strucnu pomoc djeci s posebnim potrebama “Idem” upozorila je na današnjoj konferenciji za novinare292 da nastavnici nisu dovoljno obrazovani za rad s takvom djecom, koje u redovitom sustavu školstva ima oko 32.000. Udruga stoga apelira na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa da osnuje posebnu upravu koja ce se sustavno baviti djecom s posebnim potrebama. Osim toga predlaže osnivanje mobilnih timova, odnosno centara podrške integraciji u zajednicu, te provedbu proklamirane državne politike prema djeci s posebnim potrebama iz Nacionalne strategije za izjednacavanje osoba s invaliditetom. Kako programi udruge nisu prošli na nedavno poništenom natjecaju Ministarstva znanosti, predsjednica

291 objavljen u Moje dijete u školi, Prirucnik za roditelje djece s posebnim potrebama, IDEM, 2004. 292 Prenosimo iz medija www.index.hr/clanak-vijesti.net pristup stranici 25.11.2004


92

“Idem-a” Ljiljana Igric upozorila je da ce zbog nedostatke novca 01. sijecnja 2005.g. morati prekinuti i programi za edukaciju zainteresiranih nastavnika i roditelja za rad s djecom s posebnim potrebama... Roditelji djece s posebnim potrebama (djece s disleksijom, disgrafijom, hiperaktivnošcu i dr.) drže da su u sustavu školstva njihova djeca diskriminirana, iako svako dijete ima Ustavom zajamceno pravo na obrazovanje. Roditelji su iznijeli primjere kako zbog nedovoljne osjetljivosti škola i nastavnika ta djeca moraju mijenjati škole, a roditelji placati defektologe i logopede, odnosno instrukcije. Iako bi s tom djecom trebalo raditi u tzv. individualiziranoj nastavi, nastavnici nisu ni motvirani niti educirani za takav rad, pa djeca školsko gradivo prolaze još jednom, s roditeljima nakon škole.”Ta su djeca u školama pod velikim pritiskom, frustrirana su i osjecaju se nedoraslo, što u njima potice buntovništvo, kaže clanica Udruge koja takoder ima dijete s disgrafijom i disleksijom. Ona upozorava da se takvu djecu cesto tretira kao zlocestu, glupu i lijenu, iako mogu biti i natprosjecnih intelektualnih sposobnosti”293. Takoder iskustvo nekih drugih roditelja - majke djeteta s cerebralnom paralizom (gda V.B.) koja je prije 6 ili 7 godina pokušala upisati svoje dijete u redovitu osnovnu školu govori da usprkos tvrdnje iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (nadležna Uprava za osnovno školstvo) kako za upis djeteta s teškocama u razvoju u osnovnu školu postoji tocno odreden postupak koji ukljucuje recimo i mišljenje komisije koja procjenjuje da li je dijete za to sposobno, sustavnog rješenja nema. Naime, i kad prode pregled komisije, upis se svodi na pronalazak ravnatelja bez predrasuda koji ce takvo dijete upisati. “Ako vas odbiju u nekoj školi, možete pozvati inspekciju, ali ravnatelj, ako to želi može nakon upisa naci stotinu razloga da dijete ispiše, objašnjava gda V.B Druga majka djeteta sa Sy Down, koje pohada redovnu školu pak iz svojeg (nešto “kraceg staža” u borbi za pravo na školovanje – tek su na pocetku školovanja) tvrdi “Možete tražiti da vam se dijete upiše u bilo koju školu, ali vam ravnatelj može reci da ga ne može primiti jer nema zaposlenog defektologa, što mu u takvim slucajevima propisuje zakon294. Komentar Osim vrlo dugog niza s pravom nezadovoljnih roditelja, postoje na srecu i primjeri motiviranih ucitelja, nastavnika koji prije svega zbog svoje osobnosti, odanosti ili predanosti svom profesionalnom odabiru doista razumiju “razlicitosti”, prihvacaju ih u svom životu, u svom razredu. Oni tada postaju “neustrašivi” zagovornici djetetovih prava295 i potpuno odgovorno tvrdim da bez osobnog angažmana ovih krasnih ucitelja djeca s posebnim edukacijskim potrebama ne bi odrastala u vlastitim obiteljima, niti se družila s djecom iz susjedstva. 293 Prenosimo iz medija www.index.hr/clanak-vijesti.net pristup stranici 25.11.2004 294 Mladen Ilickovic (novinar Hrvatske radio televizije; autor i voditelj priloga Res Publica – Normalan život”) iz clanka “Kako se u Hrvatskoj školuju invalidi”, www.zamirzine.net/article (05.listopada 2004.) 295 Nedavno sam susrela roditelje dvojice ucenika osnovne škole iz Velike Gorice, razredna je uciteljica mladeg ucenika doista uspjela uciniti sve da on bude prihvacen u razredu od svojih vršnjaka, uvažava i prihvaca roditelje ravnopravnim sugovornicima te je iznimno otvorena za suradnju, sugestije. Slican je primjer uciteljice iz prigradske cetvrti Botinec, Savskog gaja i još mnogo anonimnih razreda i ucitelja koji i bez podrške strucnih službi ili ravnatelja škola doista rade na dobrobiti djece s teškocama u razvoju


93

Osim ovih “samoinicijativnih” primjera nezaobilazni su primjeri dobro organiziranih osnovnih škola cije su ravnateljice ekipirale strucne službe, provode kvalitetno školovanje i u uvjetima tzv. parcijalne integracije, odnosno “potpune integracije u redovite razrede” . Povrh toga Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet od 1997. godine u sklopu svoje posebno organizirane jedinice – Centra za rehabilitaciju dodatnim angažmanom svojih nastavnika i suradnika, obavlja timske procjene/dijagnostiku, vrši savjetovanje roditelja djece s teškocama u razvoju, strucno usavršavanje djelatnika iz prakse te tako promovira ukljucivanje ove djece u redovite oblike odgoja i obrazovanja296. Centar kao nastavna i istraživacka baza primjer je afirmativnog korištenja znanstvenih dostignuca za boljitak društvene zajednice. Osim toga primjer je inicijative koja nije pasivni konzument razvoja društvene svijesti vec njegov kreator – niz godina Centar je radio u skucenim prostornim uvjetima, opstao zahvaljujuci entuzijazmu, a snagom argumenata (znanjem i iskustvom) danas radi u znatno primjerenijim uvjetima (vidi dodatak 7).

7.4. Djeca i mladi s teškocama u razvoju i srednje školstvo

Težnja pojedinca da se samostvaruje, da živi što neovisnije snažna je kao potreba za disanjem, istovjetna je potrebi za osjecajem moci ili važnosti. Ona je usko vezana omogucavanjem pristupa stjecanju sposobnosti za rad, a ta je djelatnost regulirana Zakonom o srednjem školstvu297. Citiramo iz Cl.1.:

Srednje školstvo je djelatnost kojom se nakon završetka osnovnog školovanja omogucava stjecanje znanja i sposobnosti za rad i nastavak školovanja.

Djelatnost srednjeg školstva obuhvaca razlicite vrste i oblike odgoja i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja koji se ostvaruju u skladu s odredbama ovoga Zakona i zakona koji ureduju djelatnost pojedinih vrsta srednjih škola. Pritom od izuzetnog je znacaja i Cl. 3.citat: Srednjoškolsko obrazovanje dostupno je svakome pod jednakim uvjetima, prema njegovim sposobnostima, u skladu s ovim Zakonom. Za djecu s teškocama u razvoju osim Clanka 3. izuzetno je važna cinjenica da je Izmjenama i dopunama Zakona o srednjem školstvu u clanku 22.a navedeno:

296 Do sijecnja 2005.g. razlicitim oblicima rada u Centru je obuhvaceno oko 2 600 pojedinaca/obitelji; mnoga su djeca predškolske dobi na temelju timskih mišljenja i preporuka ukljucena u redovite vrtice ili upucena na dodatne specijalisticke obrade, a velik je broj u dugotrajnom tretmanu strucnjaka koji rade u centru primjenjujuci suvremena dostignuca iz podrucja inkluzivne rehabilitacije i edukacije. 297 Zakon o srednjem školstvu (Narodne novine http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/0820.htm:citiramo još Programima za stjecanje srednje školske, srednje strucne spreme i niže strucne spreme stjecu se znanja i sposobnosti za rad i nastavak školovanja. Programima osposobljavanja i usavršavanja dopunjuju se stecena znanja, sposobnosti i vještine za rad u struci (Cl.6. )


94

«Obrazovanje ucenika s teškocama u razvoju organizira se u svim srednjim školama prema redovitim nastavnim programima uz primjerene metode rada ili prema prilagodenim nastavnim programima koje izraduju nastavnici sukladno sposobnostima ucenika. Ucenici s vecim teškocama u razvoju obrazuju se u ustanovama odgoja i obrazovanja koje provode odobrene posebne programe za ucenike s teškocama u razvoju. Za ucenike koji zbog vecih motorickih poteškoca ili kronicnih bolesti ne mogu polaziti nastavu u školi, škola organizira instruktivnu nastavu u kuci ucenika, odnosno zdravstvenoj ustanovi ako se ucenik nalazi na dužem lijecenju uz odobrenje ministarstva nadležnog za poslove obrazovanja. Ustanove iz stavka 2. i 3. ovoga clanka, programe, uvjete, postupak upisa i obrazovanja ucenika s teškocama u razvoju propisuje ministar.«298 Ucenici koji su ukljuceni sukladno stavku 1. ovog clanka u stvari su ucenici s tzv. blažim teškocama u razvoju, te ovisno o vremenu kad su dijagnosticirane njihove posebne potrebe (odmah pri upisu u osnovnu školu, tijekom osnovnog školovanja) i rješenju o primjerenom obliku školovanja, školuju se u formi potpune ili djelomicne integracije. Kao što je vec ranije navedeno u poglavlju o osnovnom školstvu, nadležna lokalna uprava za obrazovanje i šport uz potrebnu suglasnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, izraduje i mrežu srednjih škola koju ce pohadati ovi ucenici. Oni su osim toga neposredno prije upisa u srednju školu obavezno obuhvaceni postupkom neposrednog savjetovanja pri službama za profesionalnu orijentaciju (organiziranim u podrucnim uredima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje).Prednost koju ova skupina ucenika ima, prema propisima iz sustava prosvjete (Pravilnikom o srednješkolskom obrazovanju ucenika s teškocama u razvoju i vecim teškocama u razvoju299) sastoji se u tomu da kad je mišljenjem strucne službe za profesionalnu orijentaciju utvrden i preporucen program srednješkolskog obrazovanja, srednja ih je škola ili posebna ustanova dužna upisati po tom programu300. No i šire od toga profesionalna orijentacija je dostupna svim osobama s invaliditetom što je regulirano Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti 301 , i Zakonom o zapošljavanju 302 .Ovim postupkom «pruža se pomoc djeci, mladeži, nezaposlenim, zaposlenim i drugim osobama pri izboru i promjeni zvanja i zanimanja, a ostvaruje se informiranjem, savjetovanjem i pracenjem profesionalnog razvoja navedenih osoba»303. Djeca s vecim teškocama u razvoju uglavnom su identificirana i prije polaska u osnovnu školu i svoje pravo na osposobljavanje za samostalan život i rad ostvaruju propisima iz socijalne skrbi304, Pravilnikom o upisu djece u osnovnu školu305 može

298 Izvor; Zakon o izmjenama i dopunama zakona o srednjem škostvu dostupan na http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2005/1566.htm 299 Narodne novine, br. 86/92; cl.15.stavak 3. 300 Narodne novine, br. 86/92; cl.15.stavak 3.; prema Znaor, Janicar i Kiš-Glavaš (2003) 301 Narodne novine 32/02 302 Narodne novine br.59/96 303 Iz Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti i Zakona o zapošljavanju; prema prema Znaor, Janicar i Kiš-Glavaš (2003) 304 Zakon o socijalnoj skrbi, cl.60 citat:Pravo na osposobljavanje za samostalan život i rad ima tjelesno ili mentalno oštecena ili psihicki bolesna osoba pod uvjetima i na nacin odreden propisom ministra nadležnog za poslove socijalne skrbi. Neke poteškoce prakticne primjene ovog zakona spomenute su na str.16 ovog teksta.


95

biti odredeno da se dijete školuje pod posebnim uvjetima što je uredeno i Zakonom o osnovnom školstvu, a njihovo osnovnoškolsko obrazovanje može trajati do 21.godine. 306 Ovo posljednje odnosi se u vecini slucajeva na djecu/mlade s umjerenim i težim razinama intelektualnih teškoca te se oni u okviru posebnih ustanova odgoja i obrazovanja, odnosno ustanova socijalne skrbi osposobljavaju za obavljanje jednostavnih poslova i radnih zadataka ispod najniže razine strucne spreme za što su im ustanove dužne izdati potvrdu o osposobljenosti307. Obzirom na statisticke podatke iz kompetentnosti Ministarstva prosvjete i športa za školsku godinu 2001/2002308 :

- u srednjim školama školovalo se 194.955 ucenika 2.676 (1.37 %) ucenika s teškocama u razvoju - 64% ucenika školovalo se u posebnim školama (13)) koje su dio redovitog školskog sustava ili u posebnim razrednim odjelima pri redovitim školama (10 odjela). - 36% u redovnim uvjetima; 24,9 % u 3-godišnjim strukovnim školama

8 % u 4-godišnjim strukovnim školama 2,3 % u u programima za stjecanje niže strucne spreme 0,8 % u gimnazijama 0,1 % u umjetnickim školama

S ukupno 964 ucenika integrirana u redovne škole radilo je 11 defektologa, tj. 1 defektolog na 88 ucenika309. Neke poteškoce vezane uz srednješkolsko obrazovanje ucenika s teškocama u razvoju spominjali smo ranije u okviru prava iz socijalne skrbi, strucnjaci takoder naglašavaju da obrazovni programi nisu uskladeni s potrebama tržišta rada; ne provode se niti analize radnih mjesta kad se propisuju obrazovni profili za zanimanja; srednje škole cesto nisu upoznate s obvezom upisivanja ucenika s teškocama u razvoju po preporuci tima za profesionalnu orijentaciju; nedovoljan je broj edukacijskih rehabilitatora u srednjim školama310; nedostaju udžbenici primjereni potrebama djece i mladeži, a postoji i globalno nerazumijevanje isplativosti/uštede integriranog školstva nasuprot segregirajucem,

305 Prema Clanku 15.Komisija na temelju kompletne dokumentacije predlaže

na obrascu 5 (Prilog 6) opcinskom organu uprave nadležnom za poslove školstva, odnosno organu uprave nadležnom za poslove školstva grada Zagreba, primjeren oblik odgoja i obrazovanja djeteta i školu odnosno organizaciju u kojoj ce dijete nastaviti obrazovanje. Pravilnik dostupan na http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1991/0369

306 Izvor web stranica Narodnih novina: http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/0819.htm Clanak 59. Iznimno od odredaba clanka 58. ovoga Zakona za djecu s vecim teškocama u razvoju osnovno školovanje obavlja se u posebnim ustanovama odgoja i obrazovanja, a može se obavljati i u drugim ustanovama. Takva se djeca mogu školovati do 21. godine života. Sadržaj i nacin školovanja djece iz stavka 1. ovoga clanka utvrduje Ministarstvo. 307 Znaor, Janicar, Kiš –Glavaš (2003), str.10. 308 Znaor, Janicar, Kiš –Glavaš (2003), str.10. 309 Znaor, Janicar, Kiš –Glavaš (2003), str.10. 310 Znaor, Janicar, Kiš –Glavaš (2003), str.10.


96

nepostojanje adekvatnih propisanih programa za integrirano školovanje nekih skupina osoba s invaliditetom (npr.djece i mladih s autizmom311.

8. Zapošljavanje osoba s invaliditetom Logicne posljedice poteškoca strukovnog obrazovanja mladih s invaliditeom spominju i predstavnici Sindikata invalida Hrvatske navodeci da je prema sindikalnim podacima danas nezaposleno 6 tisuca profesionalno osposobljenih osoba s invaliditetom, a najgore su prošli oni koji kratko radili, pa su sad opet nezaposleni, jer oni primaju nevjerojatnih 280 kuna naknade do zaposlenja. Osim toga u slucaju osoba s invaliditetom (ali i svih ostalih) bitno je da nakon školovanja ne proteknu godine do zaposlenja, jer u takvim slucajevima njihova radna sposobnost osjetno pada312. Jedna od najvažnijih mjera Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invalidtetom od 2003. do 2006. godine je provedba Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, a koji omogucava profesionalnu rehabilitaciju, zapošljavanje i rad na otvorenom tržištu rada prema individualnim sposobnostima, mogucnostima i potrebama, a samo iznimno pod posebnim uvjetima sukladno dokumentima Europske unije, Vijeca Europe, Ujedinjenih naroda, Svjetske zdravstvene organizacije i Medunarodne organizacije rada313. Prema Zakonu o radu314 zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija osobe koja traži zaposlenje i radnika na temelju rase, boje kože, spola, spolnog usmjerenja, bracnog stanja, obiteljskih obveza, dobi, jezika, vjere, politickog ili drugog uvjerenja, etnickog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rodenja, društvenog položaja, clanstva ili neclanstva u politickoj stranci ili sindikatu te tjelesnih i duševnih poteškoca. Prava osoba s invaliditetom na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje jednim dijelom se financiraju prema nacelu solidarnosti posebnim doprinosom koji su obvezni uplacivati poslodavci koji nemaju zaposlene osobe s invaliditetom, a koji je prihod Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Kriteriji su propisani Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom315; placa se doprinos u visini 0,1 % mjesecnog iznosa isplacenog za bruto place i naknade place za poslodavce koji ne podliježu zakonskoj obvezi zapošljavanja invalida i nemaju zaposlenog invalida, odnosno u visini od 0.2 % za 311 Vidi clanak “Kako se u Hrvatskoj školuju invalidi”, autora M.Ilickovica; dostupno na http://www.zamirzine.net/article.php3?id_article=934 312 Predsjednica sindikata Iva Legradi; prema clanku M.Ilickovica (isto kao fus nota 127). 313Izvorhttp://www.vlada.hr/Download/2003/01/30/Nacionalna_strategija_jedinstvene_politike_za_osobe_s_invaliditetom_od_2003._do_2006._godine_NN_13-03.htm. 314 Zakon o radu (NN 38/95; 54/95, 65/95, 17/01, 82/01.,114/03., 142/03., 30/04) 315 Prema definiciji koja se koristi u novom Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 143/02) navodi se da je " osoba s invaliditetom svaka osoba kod koje postoji tjelesno, osjetilno ili mentalno oštecenje koje za posljedicu ima trajnu ili na najmanje 12 mjeseci smanjenju mogucnost zadovoljavanja osobnih potreba u svakodnevnom životu", prema izlaganju Z. Žunica objavljenom u zborniku izlaganja s okruglog stola Pravni položaj, rehabilitacija i socijalno ukljucivanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, održanog u Zagrebu, 14. studeni 2003. u organizaciji Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži i Hrvatskog pravnog centra, str.122.


97

poslodavce koji podliježu zakonskoj obvezi zapošljavanja utvrdenog broja osoba s invaliditetom. U sijecnju 2002. godine donijet je Program poticanja zapošljavanja s ciljem smanjenja nezaposlenosti (osobito visokoobrazovanih mladih osoba), otvaranja novih radnih mjesta, restrukturianja gospodarstva i smanjenja strukturne neuskladenosti izmedu ponude i potražnje za radnom snagom, ali i osoba koje teže pronalaze zaposlenje. Medu 6 potprograma koji se provode od 01. ožujka 2002.godine je i Mjera E - “Šansa i za nas”; E1 potice zapošljavanje invalidnih osoba cija je invalidnost utrdena do 15. godine života. Subvencija obuhvaca 80 posto troškova osposobljavanja, te dio place u visini minimalne novcane naknade za vrijeme osposobljavanja u trajanju od 12 mjeseci. Za zadržavanje osobe u radnom odnosu 12 mjeseci poslodavac dobiva 1.000 eura, a za zadržavanje 24 mjeseca dvostruko. Mjera E2 odnosi se na zapošljavanje osoba s invaliditetom i osoba koje teže pronalaze zaposlenje. Osim dijela toškova osposobljavanja, subvencija obuhvaca 1.000 eura za zadržavanje osposobljene osobe u radnom odnosu 12 mjeseci, odnosno ukoliko 2.000 eura za dvostruko dulje razdoblje316. (Do 30. lipnja 2003. godine ukupno je ovom mjerom zaposleno 99 osoba) Nadalje Nacionalna strategija, u mjerama u svezi problematike zapošljavanja predvida da ce Ministarstvo rada, gospodarstva, malog i srednjeg poduzetništva, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatski zavod za zapošljavanje,317: “ do kraja 2004.g. poduzet ce mjere za osiguranje sredstava za najpovoljnije uvjete kreditiranja samozapošljavanja osoba s invaliditetom: Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo izradit ce do kraja 2004.godine u sklopu mjera i aktivnosti za poticanje malog gospodarstva posebne poticajne mjere za osobe s invaliditetom, u svrhu povecanja mogucnosti njihova aktivnog ukljucenja u gospodarski razvoj Hrvatske”. Medutim do veljace 2005.g. nemamo saznanja o novoosnovanim malim poduzecima koja bi se temeljila na spomenutim povoljnim kreditima, odnosno o broju zaposlenih osoba s invaliditetom, osim u sklopu mjera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (mjere E1 i E2). Prilicno pesimisticno citiramo priopcenje Hine318 o raspravi o konacnom tekstu izmjena Zakona o profesionalnoj rehabilitaiciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom na 12. sjednici Hrvatskog sabora, 24. veljace 2005. godine: “ Predloženim izmjenama uvodi se Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invaldinih osoba, kao trajni izvor financiranja za uvodenje osoba s invaliditetom u svijet rada. Takoder, obveza zapošljavanja invalidnih osoba za poduzeca u državnom ili pretežito državnom vlasništvu (na 50 zaposlenih najmanje jedna invalidna osoba) proširuje se i na poduzeca u

316 Izvor Narodne novine, br.21/02 dostupno na http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2002/0502.htmPosebna pogodnost za poslodavca•jednokratni iznos od 1000 EUR, ako poslodavac osposobljenu osobu želi zadržati u radnom odnosu, ili jednokratni iznos za prilagodbu radnog mjesta od 2000 EUR. Posebne obveze poslodavca:• ako je korisnik jednokratne isplate od 1000 EUR, zadržati osposobljenu osobu u radnom odnosu dodatnih 12 mjeseci, iliako koristi jednokratni iznos za prilagodbu radnog mjesta, zadržati osposobljenu osobu u radnom odnosu dodatnih 24 mjeseca. 317 današnji nazivi ministarstava, a obzirom na naslijedene kompetencije ondašnjih ministarstava 318 www.hsuti.hr;


98

vlasništvu jedinica lokalne samouprave. Izmjenama se utvrduje nadležnost pojedinih ministarstava (zdravstva i socijalne skrbi, obitelji, gospodarstva, obrazovanja) na donošenju provedbenih propisa, te na provedbi zakona.. Predložene mjere podržali su svi saborski klubovi, izrazivši uvjerenje da ce se provedbom novih zakonskih odredbi poboljšati položaj invalidnih osoba u sustavu rada i zapošljavanja, a posebno da ce se konacno pristupiti donošenju provedbenih propisa koji ce jamciti i trajno financiranje programa zapošljavanja. Dragutin Lesar najavio je amandman Kluba HNS/PGS-a po kojemu bi se u sustav profesionalne rehabilitacije i zapošljavanje uvele i osobe koje su invaliditet stekle od rodenja. To se kaže, posebno odnosi na slijepe osobe koje, buduci da obrazovanje stjecu redovnim školovanjem, a ne kroz specijalne ustanove, nemaju dopunska prava niti država financijski i strucno prati njihov trud da steknu strucno zanimanje. Ljubica Lalic (HSS) izrazila je bojazan da ce i ove zakonske izmjene samo dovesti do odgode provedbenih propisa, a time i do daljenjg financijskog uskracivanja invalidnih osoba u njihovu pravu na rad. Predložene izmjene podržao je i klub SDP-a, a Davorko Vidovic upozorio je da zbog nepostojanja provedbenih propisa, u 2004. godini nije utrošeno oko 20 milijuna kuna namijenjenih financiranju i sufinanciranju programa profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom.” Medutim, inicijative koje su na tragu ostvarivanja socijalne inkluzije osoba s invaliditetom prvenstveno su vezane uz nevladin sektor. Npr. Udruga za promicanje inkluzije319 od svog osnutka 1997.godine radi na “provodenju u život” odrednica o izjednacavanju mogucnosti 320 i to procesom deinstitucionalizacije, osnivanjem Doma za samostalno življenje koji je registriran kao ustanova socijalne skrbi, a osim tih aktivnosti nadasve je hvalevrijedna upravo incijativa zapošljavanja osoba s intelektualnim oštecenjem uz podršku “job-coacha”.Više od 30-tak osoba koje su do ovakovog vida zapošljavanja na otvorenom tržištu rada (od jednog do pet dana u tjednu) bile iskljucivo ovisne o materijalnim i nematerijalnim oblicima skrbi drugih , danas imaju barem djelomicno zadovoljenu potrebu samoostvarivanja vlastitim radom. Udruga za promicanje inkluzije bila je takoder jedan od partnera u hrvatsko-nizozemskom projektu “Provedba struktura podrške osobama s posebnim potrebama i njihovim obiteljima” 321 kojim se u razdoblju od ožujka 2002. do ožujka 2005.g. nastojalo poboljšati položaj osoba s invaliditetom. Projekt je imao tri temeljne skupine ciljeva: osnivanje malih poduzeca koje bi vodile i u kojima bi uglavnom radile osobe s invaliditetom, provodenje edukacije za job-coache (radne asistente) i pokretanje Informacijskog centra – incijative roditeljskih udruga kojom bi se ostvarila bolja informiranost korisnika o svim aspektima življenja osobe ili s osobom s invaliditetom. Za realizaciju ciljeva zadužene su Radne skupine (Task forces): npr. Mala poduzeca, Informacijski centar, Obrazovanje i trening, Zakonodavstvo i financije, Odnosi s javnošcu. Pripadnici Radnih skupina bili su strucnjaci, djelatnici ustanova u kojima se provodi odgoj i obrazovanje ili skrb za osobe s invaliditetom, osobe s invaliditetom (s oštecenjem sluha, autizmom, tjelesnom invalidnosti, teškocama intelektualnog

319 http://www.geocities.com/inkluzia 320 misli se npr. na Standardna pravila UN 321 projekt je financiran u okviru MATRA projekata (Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske) pod oznakom HR 5376, a jedna od radnih skupina projekta “Odnosi s javnošcu” promijenila je naziv u “Izazov” – vidi pod sljedece


99

funkcioniranja od blažih do težih, oštecenjem vida), clanovi udruga roditelja, odnosno udruga osoba s invaliditetom, predstavnici ministarstava, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, gradskog ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb te Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Tijekom projekta provodio se edukacijski program zapošljavanja uz podršku, kojeg su proveli Udruga za promicanje inkluzije (koja je osigurala i superviziju kasnijeg rada radnih asistenata) i nizozemski partner, zaklada Activa, te je ukupno educirano 40-ero radnih asistenata. Na seminaru su se defektolozi, socijalni radnici i drugi strucnjaci iz razlicitih ustanova koji su sami iskazali interes za projekt, educirali u metodi zapošljavanja uz podršku. Izuzetne rezultate postiglo je nekoliko skupina obucenih radnih asistenata. U razdoblju od sijecnja 2004. do lipnja iste godine na otvorenom tržištu rada, u dvije firme zaposleno je sedmero korisnika Centra za rehabilitaciju Zagreb (ustanove socijalne skrbi koja se bavi osobama s intelektualnim oštecenjem), cetiri osobe iz Centra za rehabilitaciju i smještaj Stancic (intelektualno oštecenje i znacajne utjecajne teškoce), dvije osobe iz Centra za odgoj i obrazovanje u Velikoj Gorici (za djecu, mlade i odrasle s intelektualnim oštecenjem), te je u pripremi i osmero u okviru osnovanih i registriranih malih poduzeca Slatki izazov i Zeleni izazov 322 . U Završnom izvješcu MATRA projekta323 kao glavne i najstrašnije barijere s kojima se osobe s invaliditetom suocavaju dok pokušavaju postici jednakost u našem društvu navode se diskriminacija, strah, neznanje, predrasude, pristupacnost i jednaka prava na usluge (str.9). Upravo iz tih razloga citiramo iz izvješca o provedenoj superviziji tima Centra za rehabilitaciju Zagreb sljedece “svi korisnici zaposleni su uz podršku u redovnoj radnoj sredini, ukupan broj zaposlenih veci je od broja koji je predviden u ciljevima projekta, korisnici su zadovoljni tijekom svog zapošljavanja, svi ostvaruju naknadu za radnu aktivnost, imaju dobre odnose u radnoj okolini”324.

UMJESTO ZAKLJUCKA Sažeti prikaz Nacionalne strategije jedinstvene politike za osoba s invaliditeom za razdoblje od 2003.do 2006. godine325

322 o promociji projekta, sloganu “Izazov – Cinimo promjene”, imidžu , web stranici www.izazov.hr brinula se Radna skupina PR (Public relations) 323 Završno izvješce Matra projekta „Implementacija struktura podrške za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj“,pripremili nizozemski konzultanti i voditelji projekta J.van der Valle i J.P.G. Nauts te tajnica projekta Valerija Golubic Woudstra, Izdavac Activa, Enschede, Nizozemska, ožujak, 2005. 324 Završno izvješce Matra projekta „Implementacija struktura podrške za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj“, - Izvješce o superviziji tima Centra za rehabilitaciju „Zagreb“str.20. 325 Izvor Dulcic, A*., “Osvrt na Nacionalnu strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine”; Medunarodni strucni skup o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zagreb, 17. i 18. 11. 2003.g., u organizaciji Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, Povjerenstva za osobe s invaliditetom Grada Zagreba i Zajednicom Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, str.5. *Dr.sc.Adinda Dulcic u razdoblju od


100

Nositelj izrade Nacionalne strategije 326 bio je Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži u suradnji s predstavnicima Hrvatskog sabora, tijelima državne uprave, Povjerenstvom Vlade republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, udrugama osoba s invaliditetom kao i samim osobama s invaliditetom. Izrada je trajala dvije godine. Nacionalna strategija predvida da u cetverogodišnjem razdoblju tijela državne uprave u suradnji s jedinicama lokalne samouprave, udrugama osoba s invaliditetom, udrugama koje skrbe o osbama s invaliditetom te znanstveno-strucnim institucijama realiziraju sve zadane mjere. Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom je prva sustavna politika na razini Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom bez obzira na vrstu, vrijeme i okolnosti nastanka njihova invaliditeta. Osnovni ciljevi strategije su :

- Promicanje i osiguranje prava osoba s invaliditetom Stvaranje uvjeta za rješavanje problema posebice donošenjem odgovarajucih pravnih odredbi - Koordinirno djelovanje i informiranje - Aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom - Senzibiliziranje društva za potrebe osoba s invaliditetom

Strategija predvida da u cetverogodišnjem razdoblju tijela državne uprave u suradnji s jedinicama lokalne samouprave, udrugama osoba s invaliditetom, udrugama koje skrbe o osbama s invaliditetom te znanstveno-strucnim institucijama realiziraju sve zadane mjere327. Nacionalna strategije sastoji se od: Uvoda, Ocjene stanja, Programa djelovanja i Završnih odrednica. U uvodnom dijelu i Ocjeni stanja istaknuti su osnovni problemi: - neujednacenost prava s obzirom na stupanj, vrstu i uzrok oštecenja - arhitektonsko-urbanisticke barijere u svim segmentima društva (obrazovanje, zdravstvo, kulturne ustanove i drugo) - nedostatna participacija osoba s invaliditetom u procesima odlucivanja na svim razinama - ucestalo kršenje prava osoba s invaliditetom (unatoc zakonskoj regulativi) - nedovoljna informiranost o pravima osoba s invaliditetom kako samih osoba s invaliditetom tako i šire javnosti - pretežita ovisnost osoba s invaliditetom o sustavu socijalne skrbi zbog nedovoljno reguliranog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom neodgovarajuce ureden sustav obrazovanja i profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom (proces edukacijske integracije ozakonjen je davne 1980. godine) Poglavlja u okviru Programa djelovanja razvrstana su prema podrucjima znacajnim za osobe s invaliditetom, s naznakom nositelja provedbe i rokovima izvršenja, a to su: Obitelj i civilno društvo; Zdravlje, sport i rekreacija; Obrazovanje;

326 5 Narodne novine 13/03 327 Dulcic (2003), str.5.


101

Profesionalna rehabilitacija, zapošljavanje i rad; Stanovanje, mobilnost i pristupacnost; Socijalna pomoc i skrb; Mirovinsko osiguranje te Koordinacija i informiranje. Na samom kraju nalaze se završne odrednice koje obvezuju sva tijela državne uprave na provedbu mjera iz Nacionalne strategije u cilju promicanja prava i unapredenja položaja osoba s invaliditetom u RH. U tekstu strategije napominje se da ce Državni zavod dostavit ce do 01. veljace svake godine Vladi RH objedinjeno izvješce o provedbi mjera iz Nacionalne strategije, a tijela državne uprave dužna su u svoje godišnje planove uvrstiti mjere za provedbu u skladu s Nacionalnom strategijom te za isto osigurati sredstva iz državnog proracuna. Primjeri mjera Za podrucje Obitelj i civilno društvo navode se sljedece mjere328 (krajem studenog 2003. godine vec su bile u tijeku provodenja ili djelomicno realizirane): analiza stanja s prijedlogom mjera kvalitete života djece u udomiteljskim obiteljima – ova je mjera i realizirana do studenog 2003.g. izrada strucne podloge za uvodenje instituta osobnog asistenta (u tijeku) izrada programa sustavne psihosocijalne podrške djeci roditelja s invaliditetom (u tijeku) izrada programa djelovanja informiranosti putem medija o potrebama i mogucnostima osoba s invaliditetom Komentari: Kao posebne novine koje je vrijedno naglasiti su: uvodenje pravobranitelja za osobe s invaliditetom - još nije realizirano otvaranje Ureda RH za osobe s invaliditetom - još nije realizirano koordinacija aktivnosti svih tijela državne uprave te lokalne i regionalne samouprave --moramo takoder konstatirati da je po parlamentarnim izborima krajem 2003. godine preustrojavanje nadležnosti ministarstava uzrokovalo zastoj rada na provodenju aktivnosti iz Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom definiranje i jacanje civilnog sektora - u odnosu na ovo zakljuciti možemo da je civilni sektor “ojacao” samoaktivnošcu i odlucnošcu kao reakcija na “sporost” administrativnih tijela odgovornih za unaprjedenje položaja osoba s invaliditetom te smo uvjerenja da se ne može zaustaviti njegov razvoj prema Statistickom izvješcu socijalne skrbi 329 , a vezano uz kvalitetu života djece u udomiteljskim obiteljima, s danom 31.12.2003. evidentirano je 294 udomitelja u cijim je obiteljima smješteno 5-ero i više korisnika; cak osamdesetjedan udomitelj u ciju je obitelj smješteno 10 korisnika. O motivima udomljavanja ovako velikog broja korisnika necemo nagadati, medutim anoniman izvor iz Baranje sredinom 2004.godine spominje izuzetno loš položaj djece smještene kod nekih udomitelja (djeca dolaze u školu neadekvatno obucena, neishranjena, a nažalost sasvim su im nezadovoljene potrebe za slobodom, ljubavi i ostale psihološke potrebe). Nažalost, još uvijek

328 do kraja 2003.godine za njihovu je provedbu bio zadužen Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, odnosno danas je to podrucje u nadležnosti Ministarstva obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti 329 www.miz.hr;, isti kao str.22. i 23.


102

postoji previše primjera udomiteljstva koja su motivirana “pribavljanjem radne snage za svoja poljoprivredna gospodarstva ili poboljšanjem kucnog budžeta”330. Iz podrucja Koordinacija i informiranje najavljena je izrada prijedloga poticanja i osnaživanja rada savjetovališta na podrucju RH – nešto konkretniji primjeri zabilježeni su krajem 2004. godine : “ Potpredsjenica Vlade i ministrica Jadranka Kosor danas je s predstavnicima županija, gradova i centara za socijalnu skrb Vinkovaca, Šibenika, Siska i Karlovca potpisala ugovore o osnivanju Savjetovališta za djecu, mladež, brak i obitelj. Vrijednost tih ugovora je 880.000 kuna, odnosno svaki od tih cetiri grada dobio je od Ministarstva za osnivanje savjetovališta po 220.000 kuna. Takva savjetovališta vec su osnovana u Splitu i Dubrovniku. Savjetovališta ce raditi na osnaživanju obitelji, i biti ce jamstvo da ce se u Hrvatskoj poticati i promicati zdrave obitelji, istaknula je Kosor. Najavila je proširenje mreže takvih savjetovališta po cijeloj Hrvatskoj. ..Problemi obitelji su poglavito narkomanija, jer je u Hrvatskoj broj ovisnika dosegao 18.500, te bolesna i invalidna djeca, rekla je Kosor.” )331. Isti je izvor objavio da je s predstavnicima Valpova, Donjeg Miholjca, Virovitice, Belog Manastira, Belišca, Novske, Ðurdevca, Slatine i Vukovara ministrica potpisala ugovore u vrijednosti od milijun i 434 tisuce kuna o sufinanciranju projekata rješavanja pristupacnosti objektima osoba s invaliditetom.”Kosor je rekla da je to tek prvi korak, pocetak rješavanja problema pristupacnosti gradevinama osoba s invaliditetom. Projekt ce se nastaviti iduce godine i proširiti na druge gradove, rekla je Kosor. Rijec je o ostvarenju Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2003. – 2006.... Osim toga receno je da su invalidne osobe na temelju ankete same odabrale objekte koje prioritetno treba uciniti pristupacnima.Gradovi koji su odabrani prvi su dostavili projekte.”332 Vrlo zanimljiva stajališta pak na sjednici Hrvatskog sabora, održanoj 24. veljace o.g., iznijeli su zastupnici razlicitih parlamentarnih stranaka o prijedlogu Deklaracije o pravima osoba s invaliditetom, koju je u ime predlagatelja Kluba SDP (Socijal demokratske partije) obrazložila zastupnica Vesna Škulic. Škulic je rekla da predlagatelj njome želi osnažiti prava osoba s invaliditetom i temeljne ustavne vrednote Hrvatske kao demokratske i socijalne države, no maticni Odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo nije joj dao potporu.Donošenju takove deklaracije usprotivio se i predstavnik Vlade. Škulic je upozorila da još nisu ujednacena prava osoba s invaliditetom s pravima drugih gradana, te da u proteklom razdoblju nije provedena ni jedna mjera iz nacionalne strategije da se to ublaži, odnosno da za tu namjenu nije utrošena ni jedna lipa od predvidenih 250 milijuna kuna. “Osobe s invaliditetom traže jednak tretman, a ne milostinju”, istaknula je Škulic. Pozdravila je inicijativu za uvodenjem pravobranitelja za osobe s invaliditetom, te ulogu medija u senzibiliziranju javnosti za probleme tih osoba. Izrazila je žaljenje što ne postoji politicka volja za donošenjem deklaracije. Predsjednik Odbora za rad, socijalnu politiku i zdravstvo (HDZ) nije dao potporu deklaraciji, jer je ona, kako je rekao, akt koji samo na deklarativan nacin govori o svim vec utvrdenim pravima osoba s invaliditetom. Založio se za donošenje zakona i podzakonskih akata koji ce osigurati provedbu proklamiranih prava osoba s invaliditetom. U 330 aktivistica jedne nevladine udruge, prosinac, 2004.

331 izvor www.vlada.hr - 24. studenoga 2004.godine 332 www.vlada.hr/default.asp?gl-20041124


103

ime Vlade Nino Žganec takoder je predložio da Sabor ne prihvati deklaraciju, napominjuci da je država svjesna položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Predstavnica Kluba HSS-a najavila je potporu deklaraciji. Istaknula je da se, medu ostalim, i odnosom prema osobama s invaliditetom mjeri demokraticnost nekog društva, založivši se za što uspješniju socijalizaciju tih ljudi. Predstavnica Klub HNS-a i PDS-a takoder podupire donošenje deklaracije jer smatra da bi pridonijela donošenju smislenijih i konstruktivnih zakona koji reguliraju tu problematiku i promjeni mišljenja i stavova prema osobama s invaliditetom. Predstavnik Kluba SDP-a je podržao deklaraciju, a zastupnica Kluba HSP-a najavila je uvjetnu potporu uz uz potrebu dorade pojedinih odredbi. Komentar Razlicitost stavova ili mišljenja o prijedlogu Deklaracije je naravno takoder odraz demokraticnog principa, no buduci se radi o pripadnicima politickih stranaka ne možemo se oteti dojmu da je prava tema o kojoj su se izjašnjavali u stvari “kako iskoristiti još jednu temu za prezentaciju svoje stranke”. Naime, ukoliko su tocno prenešeni navodi pojedinih predstavnika možemo zakljuciti da je mnogo toga izreceno s nedovoljno provjera tocnosti argumenata: nije sasvim tocno da nije provedena niti jedna mjera iz nacionalne strategije, takoder argumenti protiv donošenja Deklaracije ne mogu biti potkrijepljeni time da “je država svjesna položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj” ili to da se npr. neki zastupnici zalažu za donošenje zakona i podzakonskih akata koji ce osigurati provedbu prava osoba s invaliditetom,.. ponoviti cemo još jednom :” Drugim rijecima, dug je put od deklariranja jednog prava u ustavu ili zakonu i njegove ucinkovite primjene u praksi. Naime, ucikovita primjena socijalnog prava zapravo pretpostavlja aktivnu politiku” (Vijece Europe, 2003.:34; prema Puljiz, 2003., str.9). Odnosno, “cilj je izgraditi društvo u kojem ce se, kako kaže Claude Veil, “živjeti u razlicitostima , 1982; prema Puljiz, 2003)333 . Puljiz takoder istice, “Država u ovom velikom, a cini se i nužnom, restrukturiranju socijalnog sektora mora zadržati kljucne ovlasti u tri podrucja: zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i socijalnoj integraciji ranjivih skupina. Drugim rijecima, ti su sustavi presudni za razvoj socijalno održivog društva, izvan kojeg nije moguce ostvariti gospodarski napredak. Postavlja se pitanje: cemu služi gospodarski razvoj, ako ne postignucu socijalne kohezije i dobrobiti gradana?” 334. Brine stoga najava premijera Sanadera, kojeg u svom kriticnom clanku “Kako se u Hrvatskoj školuju invalidi?”, citira Mladen Ilickovc335 : socijala barem do 2007. godine, zbog preporuka MMF-a, nece dobiti više novca iz proracuna. Ilickovic, koristeci saznanja predstavnika udruga spominje broj od 60 tisuca osoba s invaliditetom koje u Hrvatskoj primaju neki oblik socijalne pomoci. Ove cinjenice nisu svjesni mnogi gradani Hrvatske, jer kako autor clanka to formulira razlog je možda “ to što osoba s invaliditetom nigdje nema, osim kad se izvještava o tome kako su ih prigodnicarski posjetili politicari i potapšali po ramenu, znaci upravo to da nisu dovoljno integrirani u društvo odnosno da su im uskracena neka ljudska prava”. Osim toga vrlo plastican primjer paradoksa u percipiranju osoba s invaliditetom nalazimo u prilogu Viktora Gotovca336:

333 Puljiz (2003), str 13. 334 Puljiz (2003), str.14. 335 Mladen Ilickovic, “Kako se u Hrvatskoj školuju invalidi?”, 05.listopada, 2004.godine , www.zamirine.net


104

“Možete li zamisliti modernu državu i demokratski izabranu vladu koja se ne zalaže za pravicnost i jednakost, socijalnu ukljucenost i zadovoljavanje potreba? Ne. Ipak, kako biste prihvatili, ukoliko ste potpuno tjelesno, duševno i osjetilno zdravi, da na natjecaju za Vaš sanjani posao prednost dobije jednako dobar i kvalitetan radnik, koji se krece u kolicima, koji je slijep ili gluhonijem? Da li je covjek “povukao veze”, je to “uvreda” za nas koji imamo dvije (funkcionalno) ruke i noge, odlicno cujemo, govorimo i vidimo? Poslodavac je osobu s invaliditetom možda zaposlio zbog razumijevanja, možda zato što ce to Zavod za zapošljavanje financijski potpomoci, ili jednostavno uzima onog tko ce teško naci posao, pa ce raditi za neusporedivo manji iznos. Jeste li uopce primjetili da je osoba s invaliditetom jednako dobar i kvalitetan radnik (koji, istina, nije potpuno “zdrav” i “kompletan”) ciji invaliditet možda nimalo ne utjece na rad?”.. Mišljenja sam da bi mnogi aktualni kreatori razvoja gospodarske i socijalne politike u Hrvatskoj morali procitati ovaj Gotovcev prilog prije nego istupaju za ili protiv nekog prijedloga. No, kao što smo to i u poglavlju o razlicitim povredama prava na integraciju od predškolske dobi vidjeli, šansa za uvažavanje razlicitosti mora se djeci pružiti upravo u tom razdoblju – uvažavajuci rezultate znanstvenih istraživanja, uvažavajuci iskustva djece, njihovih roditelja, onih koji ih zastupaju svojim konstruktivnim i konkretnim pristupima. Napomena: Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom je prihvacena na Saboru 5.travnja 2005.godine. (Vidi dodatak 6).

336 Viktor Gotovac “Reforma sustava pravne zaštite, rehabilitacija i socijalno ukljucivanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj – SUSTAV RADA I ZAPOŠLJAVANjA, “Socijalna prava i integracija osoba s invaliditetom”, Okrugli stol, Zagreb, 2003., str 17.


105

DODACI Dodatak 1. Ministarstvo pravosuda Povodom obavijesti o realizaciji regionalnog projekta “Ljudska prava osoba s invaliditetom”, iz Ministarstva pravosuda, odnosno Uprave za medunarodnu pravnu pomoc, suradnju i ljudska prava izvjestili su nas da u okviru svoje nadležnosti ne prate posebno prava osoba s invaliditetom, vec da je isto u nadležnosti Ministarstva branitelja, obitelji i medugeneracijske solidarnosti 337 . Medutim, Ministarstvo pravosuda je koordinator izrade dokumenta pod nazivom “Nacionalna strategija za suzbijanje svih oblika diskriminacije”. “Cilj izrade Nacionalne strategije za suzbijanje svih oblika diskriminacije je osvrt na pojavu eventualnih pojava diskriminacije u društvu i prijedlog mjera koje se moraju poduzeti da bi se buduce takve pojave sprijecile. U izradi ovog dokumenta sudjeluju sva relevantna tijela državne uprave, koja ce u okviru svojih nadležnosti biti zadužena za provedbu mjera za suzbijanje diskriminatornih pojava u društvu. Obzirom na posebne potrebe osoba s invaliditetom, u rad na izradi ovog dokumenta ukljucena je i mr. Mirjana Dobranovic kao predstavnica jedne od udruga osoba s invaliditetom. Strategijom je posebna pažnja posvecena osjetljivim društvenim grupama kao što su osobe s invaliditetom, djeca, mladi, nacionalne manjine. Unaprjedenje života osoba s invaliditetom odnosi se gotovo na sva društvena podrucja, kao što su obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo i socijalna skrb. Za uocene probleme u razlicitim društvenim podrucjima, predložene su mjere za njihovo rješavanje, nositelji njihove provedbe, te rokovi i potrebna sredstva za izvršenje predvidenih mjera. Osim navedenog pri kraju je izrada “Nacionalnog programa za zaštitu i promicanje ljudskih prava u republici Hrvatskoj 2004 – 2008” koji sadrži mjere, nositelje i rokove za unapredenje ljudskih prava svih gradana Republike Hrvatske. Kada ova dva spomenuta dokumenta budu usvojena od Sabora odnosno Vlade Republike Hrvatske, “ Nacionalni program za zaštitu i promicanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2004 – 2008”, i “Nacionalna strategija za suzbijanje svih oblika diskriminacije bit ce prezentirani javnosti”338.

337 Obavijest /odgovor upucen Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava, 25. studenog 2004.g., iz Ministarstva pravosuda, Uprave za medunarodnu pravnu pomoc, suradnju i ljudska prava , Klasa: 910-01/04-01/809 338 vidi prethodnu fusnotu.


106

Dodatak 2 Ured za ljudska prava Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske osnovan je 22. veljace 2001.godine Uredbom Vlade Republike Hrvatske kao strucna služba Vlade za obavljanje strucnih i administrativnih poslova u ostvarivanju sustavnog pristupa Vlade Republike Hrvatske zaštiti, promicanju i poštivanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. U uredu se nalaze tajništva: - Povjerenstva za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske - predsjednica gda Jadranka Kosor (potpredsjednica Vlade i ministrica za obitelj, branitelje i medugeneracijsku solidarnost) - Strucne radne skupine za suzbijanje svih oblika diskriminacije339 - Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima (Nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima je predstojnik Ureda za ljudska prava). - Strucne radne skupine za suzbijanje trgovanja djecom. Ured priprema sjednice navedenih nacionalnih tijela, koordinira izradu nacionalnih programa i prati njihovu provedbu. Takoder sudjeluje u organiziranju medunarodnih i domacih seminara, okruglih stolova, tribina i javnih rasprava, te u osmišljavanju i provodenju kampanja vezanih uz odredene teme. Posebnu pažnju Ured posvecuje suradnji s nevladinim sektorom, ukljucujuci predstavnike nevladinih organizacija u rad nacionalnih tijela za pojedina podrucja ljudskih prava te pri izradi nacionalnih programa. Suradnja s nevladinim organizacijama odvija se kroz sufinanciranje programa i projekata udruga iz podrucja zaštite, promicanja i poštivanja ljudskih prava. Vlada Republike Hrvatske usvojila je 09. prosinca 2004. godine "Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2005. do 2008. godine". Ured za ljudska prava, u kojem se nalazi tajništvo Povjerenstva, koordinirao je izradu nacrta Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava. Prije upucivanja u vladinu proceduru usvajanja Nacionalnog programa bio je dostavljen svim nadležnim tijelima državne uprave na ocitovanje. Na sjednici Povjerenstva Vlade RH za ljudska prava, 01.prosinca 2004. godine, prihvacen je Nacrt prijedloga "Nacionalnog program zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2005. do 2008. godine". Naime, tijekom 2004. godine Ured za ljudska prava organizirao je niz okruglih stolova na kojima su clanovi Povjerenstva, predstavnici tijela državne uprave, strucnjaci, sveucilišni profesori i predstavnci civilnog društva raspravljali teme koje ce biti obuhvacene Nacionalnim programom:

339 Strucnu radnu skupinu za suzbijanje svih oblika diskriminacije osnovala je Vlada RH, 2003. godine pri Povjerenstvu za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske kao posebno tijelo za suzbijanje svih oblika diskriminacije – Predsjednica Strucne radne skupine je ministrica pravosuda Vesna Škare Ožbolt, radna je skupina Nacionalnu strategiju izradila u skladu s Programom djelovanja Svjetske konferencije protiv rasizma, ksenofobije i ostalih oblika netolerancije (Durbanska deklaracija, 2001.g.)


107

(u svibnju - Socijalna skrb i zdravstvena zaštita te medugeneracijaka solidarnost, u lipnju 2004. godine Vjerska prava i slobode, Suradnja Republike Hrvatske s medunarodnim kaznenim sudovima i progon pocinitelja ratnih zlocina u Republici Hrvatskoj, Sloboda medija, u rujnu Djeca i mladi, kao i Prava osoba s invaliditetom, u listopadu Uloga javne uprave u ostvarivanju ljudskih prava, u listopadu Pravo na zdrav okoliš i na zdrav život, te pravo na azil. Republika Hrvatska po prvi puta pristupa izradi ovakvog dokumenta koji ce na cjelovit nacin obuhvatiti podrucja ljudskih prava, za što je bila potrebna dobra meduresorsna suradnja i povezanost svih tijela državne uprave, jer sadržaj programa ovisi o doprinosu svakog pojedinog tijela. Pri izradi Nacionalnog programa, rukovodilo se: Prirucnikom UN-a za izradu nacionalnog programa zaštite ljudskih prava (iz 2000.g.) preporukama Ureda UN-a Visokog povjerenika za ljudska prava - dosadašnjim primjedbama i preporukama na koje su ukazivala godišnja izvješca medunarodnih organizacija o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj - godišnjim izvješcima o radu puckog pravobranitelja - godišnjim izvješcima o stanju ljudskih prava u RH objavljenim od strane pojedinih nevladinih organizacija - primjedbama i preporukama nadležnih odbora medunarodnih institucija (UN i Vijeca Europe) vezano uz provedbu medunarodnih instrumenata tih institucija, i dr. Kako podrucje ljudskih prava prerasta interese državne uprave, konzultirani su brojni strucnjaci (oko 300) i predstavnici iz državnih institucija, sveucilišta, sindikata i poslodavaca, nevladinih organizacija, udruga nacionalnih manjina, vjerskih zajednica i slicno, koji su imali znacajnu ulogu u odredivanju prioriteta i predlaganju mjera zaštite i promicanje ljudskih prava. Nacionalni odbor za suzbijanje trgovanja ljudima osnovan je 2002. godine 340 , Odlukama o izmjenama i dopunama Odluke o osnivanju nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima (NN41/04) unijete su dvije novine: osnivanje Operativnog tima i Radne skupine za suzbijanje trgovanja djece. Predsjednica Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima je podpredsjednica Vlade i ministrica obitljei i medugeneracijske solidarnosti - gospoda Jadranka Kosor, nacionalni koordinator je predstojnik Ureda za ljudska prava Vlade republike Hrvatske - gospodin Luka Maderic. Clanovi Nacionalnog odbora predstavnici su tijela državne uprave, organizacija civilnog društva i medija. Prenosimo iz medunarodnih susreta: “Prilikom sudjelovanja na 61. zasjedanju Komisije za ljudska prava UN-a (15.ožujka 2005.g.) potprdsjednica Kosor zahvalila je visokoj povjerenici UN-a za ljudska prava L.Arbour na podršci njezina Ureda pri osnivanju Centra za ljudska prava u Hrvatskoj koji bi nakon ove godine trebao postati potpuno neovisna institucija.Upoznala ju je i s postignucima hrvatske Vlade na podrucju zaštite ljudskih prava, uspostavi novih institucija (puckog pravobranitelja za djecu, ravnopravnost spolova, a uskoro i za invalide) i cijelom nizu promotivnih aktivnosti na odnosnom podrucju ..

340 Narodne novine 54/02


108

Potpredsjenica Kosor posebno je naglasila problem trgovine ljudima, o kojem ce, izmedu ostalog, danas govoriti na Komisiji za ljudska prava, te je rekla kako je Hrvatska, ipak kao tranzitna zemlja, protekle godine imala samo 19 slucajeva trgovanja ljudima, a od toga su samo 4 bila hrvatska državljana”341 Komentar U odnosu na Nacionalnu strategiju suzbijanja svih oblika disriminacije, imamo potvrdu gde Dobranovic da je Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida sudjelovao u donošenju iste, a ocekujemo eventualan osvrt na mehanizme osiguranja provedbe ove Nacionalne strategije, kao i podatak od predstavnika drugih nevladinih organizacija (npr. onih koje su u svom radu orijentirane na pravo na obrazovanje sve djece s teškocama u razvoju, “Idem” i dr.) na koji su nacin sudjelovale. Takoder, iznimno pozitivni konkretni primjeri suzbijanja diskriminacije navode se na razlicitim mjestima u tekstu (nastojanja Udruge “Puž” da sprijeci diskriminaciju u pristupu informacijama svojim konkretnim primjerom Informacijskog centra za roditelje, Udruge “Idem” u edukaciji nastavnika za prihvat djece s posebnim edukacijskim potrebama, Udruge “Oko” i projektu “Male kuce” u pružanju servisa ranih intervencija svestranim pristupom, patronažnim oblikom rada – odlaskom u obitelj, Udruge za promicanje Inkluzije u nastojanju da osobe s mentalnom retardacijom realiziraju pravo na samostalno stanovanje, pravo na rad i druga prava, Dodira, i mnogih drugih koji na borbu protiv diskriminacije uzvracaju davanjem. Mnogi aspekti svakodnevnog života osoba s invaliditetom i te kako imaju veze s diskriminacijom (neujednacenost definicija; neuskladenost pravilnika iz razlicitih podrucja; “neispunjavanje Ustavnih odredbi” od one da ce se posebna briga osigurati “nemocnima” i sl., do one da je osnovno obrazovanje besplatno i obavezno za sve, poteškoce u zdravstvenoj zaštiti i mnogim drugima.

341 Izvor web stranica Vlade RH:www.vlada.hr - Priopcenja za javnost, 15.03.2005.


109

Dodatak 3. Prava hrvatskih branitelja Na web stranici Ministarstva obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti dostupan je popis zakona i pravilnika kojima se reguliraju prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i clanova njihovih obitelji342. Sukladno navedenim propisima Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i clanova njihovih obitelji 343 ureduju se (Cl.7): 1. pravo na zdravstvenu zaštitu, 2. prava iz mirovinskog osiguranja, – pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu, – pravo na invalidsku mirovinu, – prava na temelju preostale radne sposobnosti, – pravo na obiteljsku mirovinu, – pravo na najnižu mirovinu, – pravo na staž osiguranja ili posebni staž, 3. pravo na doplatak za djecu, 4. pravo na zapošljavanje, 5. pravo na stambeno zbrinjavanje, 6. pravo na dionice, odnosno udjele u trgovackim društvima bez naplate, 7. ostala prava. Clanak 8. Prava iz ovoga Zakona koja se ostvaruju na osnovi oštecenja organizma, smrtnog stradavanja clana obitelji te materijalnih i drugih potreba korisnika jesu: – prava na osnovi oštecenja organizma: 1. osobna invalidnina, 2. doplatak za njegu i pomoc druge osobe, 3. ortopedski doplatak, 4. medicinska, odnosno fizikalna rehabilitacija, 5. naknada troškova prijevoza, 6. jednokratna novcana pomoc. – prava na osnovi gubitka, zatocenja ili nestanka clana obitelji: 1. obiteljska invalidnina, 2. povecana obiteljska invalidnina, 3. uvecana obiteljska invalidnina, 4. prava clanova obitelji zatocenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 5. prava clanova obitelji iza smrti HRVI iz Domovinskog rata. – prava na osnovi materijalnih i drugih potreba korisnika: 1. posebni doplatak, 2. usluge osobe za pružanje njege i pomoci, 3. opskrbnina, 4. doplatak za pripomoc u kuci,

342 http://www.mobms.hr/page.aspx?pageID=32 343 Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i clanova njihovih obitelji, koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 30. studenoga 2004. godine. Broj: 01-081-04-3703/2 Zagreb, 3. prosinca 2004, Narodne novine 174/2004;http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2004/3010.htm


110

5. prednost pri smještaju u umirovljenicke domove, 6. obilježavanje mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata, osiguravanje troškova pogreba uz odavanje vojne pocasti. Svojom preciznošcu u definiranju, kao i analizi temeljnih socijalnih prava i ova verzija Zakona može se okrakterizirati identicno komentaru prijašnje verzije Zakona iz 1996. godine344. Tada je Žunic istaknuo da je taj zakon dobar primjer nakane zakonodavca da se hrvatski ratni vojni invalid osposobi za rad i zaposli345. Jer kako to autor navodi «Ponekad promicanje visoke materijalne zaštite može imati i suprotan ucinak od željenoga, za odnosnog pojedinca jer ga udaljava od rada i realne socijalne situacije u kojoj se nalazi, a i za zajednicu jer je visoka materijalna zaštita na dulje vrijeme ne rješava obveze i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalaze takvi pojedinci.» Nadalje, sukladno zakonu donesen je i pravilnik kojim se reguliraju kompetentnosti koje mora posjedovati osoba koja pruža njegu i pomoc hrvatskom ratnom vojnom invalidu346. Prema tom Pravilniku status njegovatelja može ostvariti osoba koja je: – clan obitelji HRVI, osim djeteta, odnosno studenta dok ima status redovnog ucenika, odnosno studenta, – nezaposlena osoba, – umirovljenik, osim korisnika starosne ili invalidske mirovine ostvarene po osnovi opce nesposobnosti za rad, – stranac. Clanak 5. Clanom obitelji HRVI, u smislu ovog Pravilnika, smatra se bracni i izvanbracni drug, djeca HRVI, posvojenik, posvojitelj, pastorcad, roditelji, maceha, ocuh, te brat i sestra. Clanak 18. Danom stjecanja statusa njegovatelja, izabrana osoba ostvaruje pravo: – na naknadu place u iznosu osobne invalidnine HRVI; – na mirovinsko osiguranje, – na zdravstveno osiguranje, – na doplatak za djecu.

344 Narodne novine, 108/96 345 Žunic, Z.:”Profesionalnom rehabilitacijom u 21.stoljece”, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva I mladeži, Minsitarstvo rada i socijalne skrbi, 2001. 346 http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2005/0827.htm


111

Dodatak 4. Prevladavanje diskriminirajuceg položaja gluho-slijepih347 U Švedskoj je zaposleno gotovo 300 strucnjaka za prevodenje na znakovni jezik gluhima i gluhoslijepima, dok se u Hrvatskoj ni za njih tridesetak ne može pronaci stalan izvor financiranja, receno je na medunarodnom strucnom seminaru o komunikacijskoj integraciji i kretanju osoba s gluhosljepocom ZAGREB - Na seminaru koji je organizirala Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba ‘Dodir’ istaknuto je da gluhoslijepa osoba bez osobnog prevoditelja ne može obaviti niti najjednostavnije životne radnje, poput šetnje ili komuniciranja s drugim ljudima, a pogotovo ne može uciti ili putovati. Gluhosljepoca je kombinacija oštecenja vida i sluha, tako da se gubitak jednog osjetila ne može donekle nadoknaditi drugim, što gluhoslijepe osobe, ako nemaju pomoc prevoditelja, neminovno vodi u izolaciju. ‘Služba prevodenja u Švedskoj postoji vec dvadesetak godina, svaka lokalna zajednica financira prevoditelje kako bi gluhoslijepim osobama bili svakodnevno na raspolaganju za sve potrebe, a tri posto proracuna svakog Sveucilišta takoder se troši na prevoditelje za gluhe i gluhoslijepe’, kazala je Kerstin Bjork iz švedske Službe podrške za prevodenje i samostalno kretanje. ‘Time je društvo zapravo na dobitku jer su gluhoslijepi samostalni i aktivni, a nisu bolesni i izolirani socijalni slucajevi’, rekla je Bjork. U Hrvatskoj se pak 135 gluhoslijepih osoba još uvijek bori za zakonsko pravo na osobnog prevoditelja, te za njihovo sustavno financiranje. Udruga ‘Dodir’ osnovala je prije nekoliko godina Službu podrške po uzoru na švedski model, no njihovih tridesetak stalnih prevoditelja uglavnom radi volonterski ili ih dijelom financiraju iz domacih i stranih donacija. ‘Problem je što našu 'Službu podrške' deklarativno podupiru nadležna ministarstva i ustanove, ali cak od nas i sami traže besplatne usluge prevodenja za gluhe ili gluhonijeme kad imaju neke svoje skupove, ali Služba nije 'ozakonjena' niti imamo siguran i stalan izvor prihoda’, upozorila je predsjednica udruge ‘Dodir’ Sanja Tarczay. U ‘Dodiru’ stoga smatraju da bi u Hrvatskoj trebalo zaposliti barem šest stalnih prevoditelja s punim radnim vremenom, kojima bi to bilo jedino zanimanje, te veci broj povremenih prevoditelja, za ispomoc na izletima i drugim zbivanjima s vecim brojem sudionika.

347


112

Dodatak 5. Prevladavanje diskriminirajuceg položaja žene s invaliditetom u korištenju zdravstvenih usluga348 Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi pokrenulo je aktivnosti vezane za unapredenja kvalitete zdravstvenih usluga za osobe s posebnim potrebama na svim razinama zdravstvene zaštite. U tu svrhu je napravljena reorganizacija rada pojedinih ginekoloških ambulanti za pružanje usluga djevojkama i ženama s posebnim potrebama te je u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu organizirana doedukacija ginekoloških timova izdvojenih ambulanti, za rad s osobama s posebnim potrebama. Time je omoguceno provodenje pregleda minimalno jednom tjedno, u terminu izdvojenom iz standardnog ambulantnog programa.

348 Citat – Izvor (web stranica Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi) http://www.mzss.hr/index.cgi?menu_id=194&lang_id=1


113

Dodatak 6. Iz dokumenata Hrvatskog Sabora povodom prijedloga Deklaracije o pravima osoba s invaliditetom349 “Na temelju najviših ustavnih nacela Republike Hrvatske, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih naroda, Opcom deklaracijom o pravima covjeka, Medunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Deklaracijom o pravu na razvoj, Deklaracijom o pravima osoba s invaliditetom, Standardnim pravilima o izjednacavanju mogucnosti za osobe s invaliditetom te podsjecajuci na nacela Konvencije o zaštiti prava covjeka i temeljnih sloboda, Europske socijalne povelje, Rezolucije o jednakim mogucnostima za osobe s invaliditetom, Povelje o temeljnim pravima Europske unije, Preporuke o koherentnoj politici prema osobama s invaliditetom, Podržavajuci smjernice Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine, imajuci u vidu probleme neujednacenosti prava osoba s invaliditetom s obzirom na stupanj, vrstu i uzrok oštecenja, postojanja arhitektonsko-urbanistickih zapreka u svim segmentima društva, nedostatnog sudjelovanja osoba s invaliditetom u procesima odlucivanja i kreiranja politike na svim razinama društva, nedovoljne informiranosti svih gradana o pravima osoba s invaliditetom, cestog kršenja i zanemarivanja prava osoba s invaliditetom, neuspostavljenog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom, nedovoljno uredenog i nedovoljno dostupnog sustava obrazovanja i profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom, S obzirom na potrebu uvodenja mjera antidiskriminacije, osnaživanja jednakopravnog položaja osoba s invaliditetom, promicanja i osiguravanja prava osoba s invaliditetom te potrebu što veceg izjednacavanja u pravima vojnih i civilnih invalida kao i invalida bez obzira na vrijeme nastanka i uzrok invaliditeta, želeci oblikovati Republiku Hrvatsku kao civilno, ekonomski uspješno, gradanski osviješteno i demokratsko društvo, Potvrdujuci pravo svih gradana da ravnopravno sudjeluju u svim segmentima društva i nesmetano raspolažu svojim zakonskim i ustavnim pravima, Hrvatski sabor na sjednici ___________________ proglašava D E K L A R A C I J U o pravima osoba s invaliditetom 1. Osoba s invaliditetom je svaka osoba koja je zbog tjelesnog i/ili mentalnog oštecenja, privremenog ili trajnog, prošlog, sadašnjeg ili buduceg, urodenog ili stecenog pod utjecajem bilo kojeg uzroka, izgubila ili odstupa od ocekivane tjelesne ili fiziološke strukture, te je ogranicenih ili nedostatnih sposobnosti za obavljanje odredene aktivnosti na nacin i u opsegu koji se smatra uobicajenim za ljude u odredenoj sredini. 2. Osoba s invaliditetom ima pravo na sva prava i slobode koja proizlaze iz Ustava, zakona i ove Deklaracije neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, politickom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rodenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, kao i vremenu i uzroku invaliditeta. 349 Izvor : web stranica HSUTI-a http://www.hsuti.hr/EasyWeb.asp?pcpid=2&pnid=109&pa=0 pristupljeno 20.lipnja 2005.


114

3. Diskriminacija prema osobama s invaliditetom je bilo kakvo izdvajanje, iskljucivanje ili ogranicavanje zbog invaliditeta osobe, posljedice koja je nastupila zbog prethodnog postojanja invaliditeta ili percepcije invaliditeta, bilo prošle ili sadašnje, kojim se ugrožavaju ili krše prepoznavanje, uživanje i korištenje ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom. 4. Diskriminacija osoba s invaliditetom se ocituje kroz nepoduzimanje mjera za uklanjanje prepreka u okolišu i opcem stavu društva ili stvaranju novih prepreka kojima se usporava dostupnost službi i punog sudjelovanja osoba s invaliditetom u aktivnostima civilnoga, kulturnoga, ekonomskoga, politickog i društvenog života. Dostupnost je mjera ili takvo stanje koje svim osobama, ukljucujuci i onima s invaliditetom, omogucuje korištenje (na fizickom, vizualnom, slušnom i/ili kognitivnom nivou) razlicitih resursa. Ona se, kada je potrebno, treba postici kroz dizajn i prilagodbu koji uzimaju u obzir sve oblike invalidnosti. Dostupnost obuhvaca pristup fizickim objektima, gradevinama i sredstvima javnog prijevoza te pristup informacijama i komunikacijama ukljucujuci informacije i komunikacije te pomocnu tehnologiju. 5. Zabranjena je izravna, neizravna, namjerna, nenamjerna, prikrivena, povremena ili sustavna diskriminacija osoba s invaliditetom. Diskriminacija bilo koje osobe zbog invaliditeta predstavlja ugrožavanje prava jednakosti i poštovanja ljudskog dostojanstva. 6. Osoba s invaliditetom ima pravo na adekvatnu socijalnu zaštitu, socijalno osiguranje, rad, slobodan izbor zanimanja, pravicne uvjete rada i jednaku placu za jednaki rad, osiguranje za slucaj nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, starosti i pomanjkanja sredstava za život u prilikama koje su izvan njegove moci. 7. Osoba s invaliditetom im pravo na ravnopravno sudjelovanje u kulturnom, znanstvenom, obrazovnom, politickom i drugim vidovima društvenog života. 8. Osoba s invaliditetom ima pravo na dostojnu egzistenciju, te na životni standard koji odgovara dobrobiti covjeka i njegove obitelji, koja se po potrebi dopunjuje sredstvima socijalne zaštite. 9. Osoba s invaliditetom ima pravo na zajednicki život sa svojom obitelji ili udomiteljima, te puno sudjelovanje u društvenim, kreativnim i rekreativnim aktivnostima. 10. Osoba s invaliditetom koja boravi u specijaliziranoj ustanovi ima pravo na okruženje i uvjete života što slicnijima životu u prirodnoj sredini. 11. Republika Hrvatska ce poduzeti potrebne mjere za promoviranje ljudskih prava i nediskriminacije osoba s invaliditetom i uklanjanje psiholoških, obrazovnih, obiteljskih, kulturoloških, socijalnih, profesionalnih, financijskih i arhitektonskih prepreka za potpunu integraciju i sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvenom, ekonomskom, kulturnom i politickom životu pod jednakim uvjetima. 12. Republika Hrvatska ce osnažiti postojece mjere za sprjecavanje nastajanja novih nepristupacnih gradevina i prostora i podržavati prilagodbu postojecih gradevina i prostora kako bi postali dostupni osobama s invaliditetom 13. Republika Hrvatska ce uspostaviti mehanizme evaluacije nediskriminacije i integracije osoba s invaliditetom na temelju indikatora socijalne kohezije, visine naknade za rad, socijalne iskljucenosti i stanja zdravlja populacije. 14. Republika Hrvatska ce unutar svojih mogucnosti donijeti potrebne mjere za uklanjanje socijalnih, ekonomskih i politickih uzroka invaliditeta kao što su siromaštvo, manjak zdravstvene skrbi u pogledu prevencije i rehabilitacije, nasilje u i izvan obitelji, nesrece, zlouporaba alkohola i droga, neadekvatni medicinski tretmani, sustavno kršenje ljudskih prava, manjak pravilne njege tijekom procesa starenja te posljedice rata, bez obzira jesu li nastale tijekom ili nakon njega.


115

15. U nastojanju da osobama s invaliditetom omoguci samostalan život i korištenje prava koja im pripadaju, Republika Hrvatska ce promicati zapošljavanje osoba s invaliditetom u redovitim radnim uvjetima, kreirati potrebne porezne mjere, kreditne politike i politike poticaja, razvijati strategije zapošljavanja osoba s invaliditetom te osigurati uspostavljanje službi profesionalne orijentacije, obucavanja, rehabilitacije i zapošljavanja. 16. Radi osiguranja adekvatnog obrazovanja Republika Hrvatska ce prilagoditi svoj obrazovni sustav potrebama osoba s invaliditetom insistirajuci na prilagodavanju postojecih redovnih programa i sustava obrazovanja (predškolskom, osnovnom, srednjoškolskom, visokom i sustavu obrazovanja odraslih) te promicati korištenje novih tehnologija, obrazovanja na udaljenosti i e- obrazovanja. 17. Buduci da nove tehnologije mogu koristiti jacanju autonomije i razvitka osoba s invaliditetom Republika Hrvatska ce osigurati dostupnost novih tehnologija, komunikacijskih sredstava i adekvatne obuke za njihovu uporabu i to s posebnom pažnjom na problematiku osoba s invaliditetom specificnu za stanovnike ruralnih podrucja. 18. Republika Hrvatska ce podržavati i promovirati specificne prilagodbe sustavima informiranja i komuniciranja radi stvaranja ucinkovite dostupnosti resursa osobama s invaliditetom. 19. Republika Hrvatska ce promovirati zdravlje, prevenciju oštecenja i nesposobnosti, pružanje jednake dostupnosti kvalitetne zdravstvene zaštite svim osobama s invaliditetom te razviti posebne zdravstvene programe u cilju poboljšanja životnih uvjeta i omogucavanja dostojanstvenog života. 20. Republika Hrvatska ce ujednaciti vrednovanje invalidnosti nezavisno od uzroka ili osobnog statusa osobe s invaliditetom, te poticati razvijanje sustava zaštite povodom nastupanja invalidnosti zbog ozljede na radu, profesionalne bolesti ili drugih profesionalnih rizika. 21. Republika Hrvatska ce poticati i razvija znanstvena istraživanja, a posebno ona koja se ticu socijalnih programa i evaluacije državnog djelovanja prema osobama s invaliditetom kako bi se uspostavila kvalitetna politika prema osobama s invaliditetom. 22. Republika Hrvatska priznaje pravo osoba s invaliditetom da na odgovarajuci nacin sudjeluju u politickom životu i odlucivanju o pitanjima koja utjecu na položaj osoba s invaliditetom na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. 23. Republika Hrvatska ce podržavati i potpomagati djelovanje i razvoj organizacija neprofitnog sektora (nevladinih udruga, institucija, bolnica) ciji je cilj briga, pomoc i druge aktivnosti i pitanja vezana uz osobe s invaliditetom. 24. Tijekom kreiranja i provodenja svih mjera definiranih ovom Deklaracijom Republika Hrvatska ce voditi posebnu brigu o postojanju razlicitog položaja osoba s invaliditetom u ruralnim podrucjima od onih koji žive u urbanim podrucjima. 25. Republika Hrvatska ce na odgovarajuci nacin obavještavati cjelokupnu javnost, posebice osobe s invaliditetom o ovoj Deklaraciji, njenom provodenju te razvoju i promicanju prava osoba s invaliditetom. O B R A Z L O Ž E N J E Osnova za donošenje Deklaracije o pravima osoba s invaliditetom sadržana je u odredbama clanka 1. stavka 1., te clanka 3. Ustava Republike Hrvatske, a u svezi s clankom 14. stavkom 1., te clankom 57. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske. Sukladno opredjeljenju za demokratsku i socijalnu državu, nedvojbeno naznacenom u Ustavu Republike Hrvatske, i otvoreno civilno društvo na nacelima jednakih mogucnosti i


116

socijalne odgovornosti, Vlada Republike Hrvatske je 2003. godine donijela Nacionalnu strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine. U njoj je utvrdeno stanje u pitanjima obrazovanja; zdravlja, športa i rekreacije; profesionalne rehabilitacije, zapošljavanja i rada; mirovinskog osiguranja; socijalne pomoci i skrbi te stanovanja, mobilnosti i pristupacnosti javnih i stambenih objekata, javnih površina, prijevoznih sredstava te priredbi osobama s invaliditetom. Pitanje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja prethodno je šire razradeno u Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom iz 2002. godine, koji razraduje jedno od najvažnijih pitanja za normalan život i puno ukljucivanje u život zajednice, buduci da osobe s invaliditetom spadaju u teško zapošljivu radnu snagu, što ih stavlja u iznimno složen položaj na tržištu rada, imajuci u vidu visoku nezaposlenost i teškoce pri zapošljavanju i kod zdravih osoba. Obzirom da je i dalje naglašena neujednacenost prava osoba s invaliditetom na stupanj, vrstu i uzrok oštecenja, arhitektonsko-urbanisticke zapreke u svim segmentima društva, nedostatnu participaciju osoba s invaliditetom u procesima odlucivanja na svim razinama, nedovoljna informiranost osoba s invaliditetom, ali i šire javnosti, ucestalo kršenje prava osoba s invaliditetom, pretežita ovisnost osoba s invaliditetom o sustavu socijalne skrbi, nedovoljno reguliran sustav zapošljavanja, neodgovarajuce ureden sustav obrazovanja i profesionalne rehabilitacije, potrebno je donijeti Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom. U okviru Nacionalne strategije jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine razraden je i program djelovanja u cilju poboljšanja kvalitete života invalida i njihova šireg ukljucivanja u društvo, a u zakljuccima najavljeno razmatranje mogucnosti osnivanja Ureda Vlade za osobe s invaliditetom i uvodenja institucije pravobranitelja za prava osoba s invaliditetom. Zadaca izrade plana provedbe iste dana je Državnom zavodu za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, u suradnji s Povjerenstvom Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom (osnovano 2000. godine), a tijela državne uprave obvezana su na uvrštavanje mjera provedbe u svoje godišnje planove, što je naznaceno vec u programu djelovanja. Unatoc zakonskim rješenjima koja reguliraju pitanja od interesa za osobe s invaliditetom i znacajnim koracima koji su na tom planu ucinjeni za mandata prethodne Vlade, stjece se dojam da je došlo do zastoja u sustavnom rješavanju problema u ovom podrucju. Dio krivice za takvo stanje je i u nedovoljnoj osviještenosti, odnosno neshvacanju širine problema. Deklaracija naglašava potrebu borbe protiv diskriminacije osoba s invaliditetom putem razlicitih mjera poboljšanja položaja i uklanjanja nerazumijevanja za status i probleme s kojima se susrecu osobe s invaliditetom. Kao izraz opceg stajališta Hrvatskog sabora o ovom pitanju Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom shvacamo kao potvrdu temeljnih ustavnih vrednota Republike Hrvatske, odnosno kao dodatni korak ka izgradnji Republike Hrvatske kao demokratske i socijalne države, a hrvatskog društva kao osviještenog i socijalno osjetljivog.”

Dodatak 7.


117

Iz Izvješca o radu Centra za rehabilitaciju u 2004. godini 350

Broj klijenata Do sad je klijenata ukupno bilo 2514. Kad se podjele prema tome koji su imali tretman ove godine, a koji su završeni prošlih godina dobijemo sliku 1.

Slika 1. Broj klijenata (postoci od svih klijenata: N=2514)

barem jedan radni sat 200424%

svi tretmani 1997-200376%

350 Pripremila doc.dr.Mirjana Vancaš – voditeljica Centra za rehabilitaciju; docent na Odsjeku za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta


118

Slika 2. Broj klijenata koji su prvi put došli u nekoj kalendarskoj godini (ukupno klijenata: N=2265)

138

185

345326

297330

282

362

0

50

100

150

200

250

300

350

400

1997

19981999

2000

2001200

22003

2004

Profil klijenta

Dob klijenta

Tablica 1. Dob klijenata pri prvom dolasku – deskriptivna statistika

ValidN Minimum Maximum Avg StDev 611 0 30 6.53 4.26

Tablica 2. Dob klijenata pri prvom dolasku po dobnim skupinama

Starost Br. Klijenata % 0-2 93 15,22% 2-4 114 18,66% 4-6 149 24,39% 6-8 103 16,86% 8-10 58 9,49% 10-12 45 7,36% 12-14 21 3,44% 14-16 15 2,45% 16-18 4 0,65% 18-20 2 0,33% 20- 7 1,15%


119

Slika 3. Broj klijenata koji su imali barem jedan sat tretmana 2004. godine s obzirom na dobnu skupinu pri prvom tretmanu (N=611)

93

114

149

103

5845

21 154 2 7

0

20

40

60

80

100

120

140

160

0-2 2-4 4-6 6-8 8-10

10-12

12-14

14-16

16-18

18-20 20

-


120

14-162%

16-181%

18-200%

20-1%

2-420%

4-625%

6-817%

8-109%

0-215%

10-127%

12-143%


121

Ljudska prava i lica sa hendikepom u Srbiji i Crnoj Gori: pravni okvir Vidan Hadži-Vidanovic Beogradski centar za ljudska prava, Beograd UVOD ...........................................................................................................121 I. Pravni okvir za ostvarivanje prava lica sa hendikepom u Republici Srbiji .........122

1. Opšte napomene......................................................................................................122 2. Pravni propisi od posebnog znacaja za ostvarivanje prava lica sa hendikepom124 3. Diskriminacija ..........................................................................................................124 4. Gradanska i politicka prava lica sa hendikepom.................................................126

4.1. Zabrana mucenja i necovecnog ili ponižavajuceg postupanja ...........126 4.2. Pravo na slobodu i sigurnost ..........................................................129 4.4. Pravo na pravicno sudenje .............................................................132 4.5. Pravo na poštovanje privatnog i porodicnog života i pravo na sklapanje braka...................................................................................................134 4.6. Politicka prava...............................................................................136

5. Ekonomska, socijalna i kulturna prava lica sa hendikepom..............................137 5.1. Pravo na rad..................................................................................137 5.2. Pravo na obrazovanje ....................................................................139 5.3. Pravo na socijalno obezbedenje......................................................141 5.4. Posebna zaštita deteta....................................................................144 5.5. Pravo na zaštitu zdravlja ................................................................145

UVOD351

Prema istraživanjima Svetske zdravstvene organizacije (WHO) izmedu sedam i deset procenata stanovništva svake zemlje cine lica sa hendikepom. Rukovodeci se ovim procenama, u Srbiji živi oko 800.000 ovih lica. Preciznih statistickih podataka nema, ali postoje mišljenja da je ova brojka «optimisticna» s obzirom na tek nedavno završene ratove na ovim prostorima.

351 Ovim sažetim izveštajem o stanju ljudskih prava lica sa hendikepom ucinjen je

pokušaj da se donekle napusti uobicajena sistematizacija razmatranja ovog pitanja, barem kada je u pitanju analiza zakonodavstva. Naime, pošlo se od stava da svi uživaju jednaka prava te da zbog toga nema potrebe odvajati samo pojedine garantije i razmatrati ih kao posebna prava lica sa hendikepom. Naprotiv, ovde su analizirana odredena medunarodno zašticena ljudska prava koja važe za sve. Osnovni cilj ovakve sistematizacije bio je da se pokaže da su prava identicna, a du su razliciti modaliteti njihovog ostvarivanja. Sa druge strane, razmatranje stanja ljudskih prava lica sa hendikepom u praksi predoceno je kroz posebne teme, koje zapravo reflektuju osnovne probleme sa kojima se ova lica svakodnevno susrecu.

Treba imati na umu da je ova oblast prepuna stigmatizujucih reci i izraza. Odabir terminologije korišcene u ovom izveštaju izvršen je nakon konsultacija sa relevantnim udruženjima lica sa hendikepom.


122

Sam nedostatak statistike govori u prilog cinjenici da su lica sa hendikepom na margini interesovanja vlasti i društva u celini. Društva u tranziciji, kakvo je i srbijansko, pritisnuta su citavim nizom problema, od uspostavljanja demokratskih institucija i izgradnje sistema u kom se priznaju i poštuju osnovna ljudska prava, do velikih socijalnih previranja i rastuce nezaposlenosti usled restruktuiranje planske privrede u tržišnu. Prirodno je da se u takvim uslovima moraju odrediti prioriteti. Na žalost, lica sa hendikepom nema medu njima. Uzroci ovakvog stanja mogu se tražiti na raznim stranama, ali se jedan neprestano namece kao preovladujuci. Nevidljivost. Ljude sa hendikepom nikada, ili vrlo retko možete videti na ulicama gradova Srbije i Crne Gore. Dugogodišnji nemar vlasti i stereotipije koje vladaju u društvu udaljile su lica sa hendikepom sa gradskih ulica. Vrlo je teško, cesto i potpuno neizvodljivo proci uskim trotoarima u invalidskim kolicima, uci u autobus ili se popeti nekoliko stepenika da bi se ušlo u bioskop ili pozorište. Kako je to u jednom svom izlaganju opisala Vera Uskokovic, predsednica udruženja Valid In, prepreke na koje osobe sa invaliditetom nailaze iste su kao da zdrav covek svakog jutra pri odlasku na posao mora da preskoci zid visok dva metra. A to su samo neki od problema sa kojima se ovi ljudi svakodnevno susrecu.

Kada se govori o problemima lica sa hendikepom, najcešce se misli na socijalna davanja i zdravstvenu negu. Ovakav patronisticki stav prisutan je ne samo u cesto neveštoj (i retkoj) komunikaciji gradana sa svojim sugradanima sa hendikepom, vec i u oskudnim pozitivnopravnim propisima koji ureduju ovu materiju. Dovoljno je samo pomenuti institut starateljstva nad punoletnim licima lišenim poslovne sposobnosti usled mentalne zaostalosti i njegovu rigidnost u srpskom i narocito crnogorskom zakonodavstvu, ili potpunu neuredenost materije zapošljavanja lica sa hendikepom kako bi same zaradivala za život, pa da se tobožnja briga društva jasno sagleda kao omalovažavanje i neshvatanje suštine problema.

Tokom 2004. godine problemi lica sa hendikepom su, zahvaljujuci pre svega aktivnostima brojnih udruženja invalida, konacno našli svoje mesto u javnosti. Ovakav trend je nastavljen i tokom 2005. godine. Ipak, nijedna akcija još uvek nije sprovedena do kraja, a nekoliko pozitivnih primera još uvek predstavlja izuzetak od pravila.352

I. Pravni okvir za ostvarivanje prava lica sa hendikepom u Republici Srbiji

1. Opšte napomene

Republika Srbija deo je državne zajednice Srbija i Crna Gora (SCG). Ova država pravni je sledbenik Savezne Republike Jugoslavije i na medunarodnom planu zadržala je njen medunarodnopravni subjektivitet. Prema tome, državnu zajednicu SCG obavezuju svi medunarodni ugovori koji su obavezivali SRJ, odnosno SFRJ. SCG je potpisnica svih relevantnih medunarodnih instrumenata za 352 U trenutku zakljucenja rada na ovom tekstu u skupštinsku proceduru ušao je Predlog zakona o sprecavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom. Velike zasluge za privodenje posla na stvaranju ovog zakona pripadaju samim organizacijama osoba sa invaliditetom


123

zaštitu ljudskih prava, ukljucujuci medunarodni pakt o gradanskim i politickim pravima (PGP), Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (PESK) i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKPS).

Prema Ustavnoj povelji državne zajednice SCG, ratifikovani medunarodni ugovori i opšteprihvacena pravila medunarodnog prava imaju primat nad unutrašnjim pravom SCG i pravom država clanica, što pravila medunarodnog prava podiže na najviši stupanj u hijerarhiji važecih propisa u državi. Pored toga, Ustavna povelja izricito predvida i mogucnost neposredne primene medunarodnih ugovora o ljudskim pravima.

Kao ciljeve postojanja državne zajednice, Ustavna povelja pominje i poštovanje ljudskih prava svih lica u njenoj nadležnosti i ocuvanje i unapredenje ljudskog dostojanstva i ravnopravnosti. Pored ustavne povelje, kao najviši pravni akt države doneta je i Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i osnovnim slobodama koja predstavlja sastavni deo Ustavne povelje i poseduje istu pravnu snagu.

Uredenje, obezbedenje i zaštita ljudskih prava u nadležnosti je država clanica. Medutim, Ustavna povelja predvida da i sama državna zajednica prati ostvarivanje ljudskih prava u državama clanicama i obezbeduje pravnu zaštitu u slucajevima kada takva zaštita nije obezbedena u državama clanicama. Ona to cini preko Suda Srbije i Crne Gore. Nadležnosti ovog suda predvidene su samom Ustavnom poveljom, Poveljom o ljudskim pravima i Zakonom o Sudu Srbije i Crne Gore. Prema ovim propisima, Sud je nadležan da odlucuje o žalbama gradana kada im institucija SCG ili država clanica ugrozi prava ili slobode garantovane Ustavnom poveljom a nije predviden drugi postupak pravne zaštite, cime ovaj institut, iako formalno ne nosi takvo ime, odgovara institutu ustavne žalbe. Institut ustavne žalbe ne postoji u pravnom sistemu Republike Srbije.

Katalog ljudskih prava sadrže ustavni akti kako državne zajednice tako i država clanica. Najopsežniji katalog nalazi se u Povelji o ljudskim pravima na nivou državne zajednice. Prema obimu garantovanih prava i formulacijama korišcenim u tekstu, on u najvecoj meri odgovara medunarodnim obavezama SCG. Odredbe Ustava Republike Srbije nisu u skladu sa Ustavnom poveljom iako je Zakonom za sprovodenje Ustavne povelje bilo predvideno da se ustavi država clanica moraju uskladiti sa Ustavnom poveljom u roku od godinu dana od dana njenog stupanja na snagu. Odredbe koje se odnose na lica sa hendikepom u ustavnim aktima su retke, ali ih ipak ima (npr. antidiskriminaciona odredba clana 3 Povelje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama SCG i odredbe o programima specijalne i strucne obuke za lica sa hendikepom iz clana 39 Ustava Republike Srbije).

Nastankom državne zajednice, nisu prestali da važe savezni zakoni iz oblasti koje su izašle iz nadležnosti vlasti zajednicke države, vec oni nastavljaju da se primenjuju u meri u kojoj nisu u suprotnosti sa opštim pravnim aktima država clanica ili dok ih one same ne stave van snage. Iako se vecina ovih zakona u Srbiji još uvek primenjuje, nekoliko zakona znacajnih za ostvarivanje prava lica sa hendikepom prestalo je da važi, medu kojima i Zakon o osnovama radnih odnosa (ZORO).

U Srbiji je nakon promena 2000. godine ubrzano pocelo da se radi na reformi sistema. Doneti su brojni novi zakoni, a veliki broj zakona nalazi se u skupštinskoj proceduri. Veliki deo njih ticu se ostvarivanja prava lica sa hendikepom, narocito kada se radi o ekonomskim i socijalnim pravima ove grupe stanovništva. Doneti su


124

novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, Zakon o radu, Zakon o zapošljavanju i osiguranju za slucaj nezaposlenosti, Porodicni zakon; izvršene su izmene Zakona o socijalnoj zaštiti i sigurnosti gradana; u pripremi su i Zakon o zaštiti prava lica sa mentalnim poremecajima i Opšti zakon protiv diskriminacije. Ipak, vecina donetih propisa samo površno ili parcijalno ureduju ovu materiju, ili imaju posrednog uticaja na lica sa hendikepom. I dalje postoji potreba za donošenjem jedinstvenog zakona koji bi uredio ovu oblast.

U Crnoj Gori je krajem maja 2005. godine usvojen Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica (Sl. list RCG", br. 32/2005) cime je ucinjen znacajan iskorak u poboljšanju položaja ove grupe.

2. Pravni propisi od posebnog znacaja za ostvarivanje prava lica sa hendikepom

Prava koja poseduju lica sa hendikepom jednaka su pravima koja poseduju svi gradani. To su sva ona prava pobrojana u medunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, ustavnim i drugim opštim i pojedinacnim aktima koji važe u bilo kojoj državi. Dakle, prava su ista, a razlike koje postoje ticu se iskljucivo nacina ostvarivanja tih prava. Ovo se jasno može videti iz nacrta Medunarodne konvencije o zaštiti i unapredenju prava i dostojanstva lica sa invaliditetom353, gde su garantovana prava gotovo identicna kao u bilo kom drugom medunarodnom instrumentu, dok su formulacije uperene pre svega ka tome da se omoguci ili olakša licima sa hendikepom ostvarivanje tih prava. U tom kontekstu, svi pravni propisi koji ureduju prava i dužnosti gradana važni su i za ostvarivanje prava lica sa invaliditetom. Ipak, zbog specificnosti položaja u kome se nalazi ova grupa stanovništva, nerealno bi bilo ocekivati da su ovi propisi i jedini potrebni.

Zbog dugorocne segragacije, prevashodno prouzrokovane predrasudama koje vladaju u društvu, licima sa hendikepom se mora omoguciti da se ukljuce u društvene tokove iz kojih su do skora držani potpuno po strani. S toga su od izuzetnog znacaja propisi koji zabranjuju svaku vrstu diskriminacije kako bi se stalo na put direktnoj ili indirektnoj diskriminaciji lica sa invaliditetom. Od znacaja su i odredbe zakona koji regulišu materiju obrazovanja, radnog osposobljavanja i strucnog usavršavanja lica sa invaliditetom u okviru redovnog obrazovnog sistema ili u okviru specijalnog obrazovanja. U tesnoj vezi s tim su i propisi o zapošljavanju i radu lica sa hendikepom. Preduslov za ostvarenje ovih prava je sacinjavanje pravnog okvira prema kome bi pravo pristupa javnom životu ovih osoba bilo efikasno sprovodeno, pre svega u pogledu uklanjanja arhitektonskih i drugih fizickih barijera. Cilj svih ovih propisa mora da bude integracija lica sa hendikepom u društvo i omogucavanje ovim licima da se do maksimuma svojih sposobnosti samostalno staraju o svojim pravima i interesima. S obzirom na to, posebna pažnja se mora pokloniti propisima iz sfere ekonomskih i socijalnih prava, ali iskljucivo u kontekstu ostvarivanja svih ostalih ljudskih prava.

3. Diskriminacija 353 CRP.4, CRP.4/Add.1, Add.2, Add.4 i Add.5


125

U savremenom zakonodavstvu teško je pronaci diskriminatorne odredbe, barem kada su u pitanju one koje direktno diskriminišu odredenu grupu. Takav je slucaj i sa važecim zakonodavstvom Srbije i Crne Gore. Ipak, problem diskriminacije prema licima sa hendikepom cesto se krije iza odredaba koje ovoj grupi ne ostavljaju mogucnost da ostvare svoja prava. S toga ce ovde biti razmotrena samo pravna zaštita lica sa hendikepom od diskriminacije, dok ce pojedini slucajevi de facto diskriminacije biti predoceni u odgovarajucim poglavljima.

Povelja o ljudskim pravima SCG propisuje da su svi pred zakonom jednaki. Svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije.

Zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu, pa i na osnovu rase, boje, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rodenja ili slicnog statusa, veroispovesti, politickog ili drugog ubedenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti ili psihickog ili fizickog invaliditeta.354

Povelja o ljudskim pravima jedini je ustavni dokument u državnoj zajednici

koji izricito zabranjuje diskriminaciju po osnovu fizickog ili psihickog invaliditeta. Iako je nabrajanje ove vrste samo opisno i ne predstavlja zatvoreni spisak zabranjenih osnova diskriminacije, ipak je znacajno što je diskriminacija prema hendikepiranim licima našla svoje mesto na ovom «spisku» najcešcih osnova diskriminacije, cime je ucinjen prvi korak ka spoznaji ovog problema.

Ustav Republike Srbije ima nešto lošiju odredbu o zabrani diskriminacije: Gradani su jednaki u pravima i dužnostima i imaju jednaku zaštitu pred

državnim i drugim organima bez obzira na rasu, pol, rodenje, jezik, nacionalnu pripadnost, veroispovest, politicko ili drugo uverenje, obrazovanje, socijalno poreklo ili koje drugo licno svojstvo.355

Nesumnjivo je da hendikep jeste licno svojstvo pojedinca. Najveca mana ove odredbe je u tome što predvida zaštitu samo od diskriminacije koju pocine državni i drugi organi. Time van dometa ustavne odredbe ostaje tzv. privatna diskriminacija cije je suzbijanje od narocite važnosti radi unapredenja položaja lica sa hendikepom. Npr. poslodavac je sve rede država, a sve cešce privatna kompanija. Takode su u povoju i privatne obrazovne institucije.

S druge strane, Ustav Republike Crne Gore pruža najopštiju definiciju diskriminacije:

Gradani su slobodni i jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili licno svojstvo.

Svi su pred zakonom jednaki.

Ovakvo rešenje ostavlja mogucnost veoma širokog tumacenja diskriminacije, usled cega odredena postupanja, iako prema tradicionalnim rešenjima ne spadaju u diskriminatorna, posredstvom sudske prakse mogu biti okarakterisana kao takva.

U Republici Srbiji, lica sa hendikepom uživaju ustavnopravnu zaštitu od diskriminacije, a od donošenja novog Krivicnog zakonika i krivicnopravnu. Naime, Krivicni zakonik RS predvida:

1) Ko zbog nacionalne ili etnicke pripadnosti, rasi ili veroispovesti ili zbog odsustva te pripadnosti ili zbog razlika u pogledu politickog ili drugog

354 Cl. 3. Kurziv naš 355 Cl. 13. Kurziv naš


126

ubedenja, pola, jezika, obrazovanja, društvenog položaja, socijalnog porekla, imovnog stanja ili nekog drugog licnog svojstva, drugome uskrati ili ogranici prava coveka i gradanina utvrdena Ustavom, zakonima ili drugim propisima ili opštim aktima ili potvrdenim medunarodnim ugovorima ili mu na osnovu ove razlike daje povlastice ili pogodnosti,

kaznice se zatvorom do tri godine.

2) Ako delo iz stava 1. ovog clana ucini službeno lice u vršenju službe,

kaznice se zatvorom od tri meseca do pet godina.356

Na prolecnom zasedanju Narodne skupštine RS marta 2006, našao se i Predlog zakona o sprecavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom. Ovim zakonom ureduje se opšti režim zabrane diskriminacije po osnovu invalidnosti, posebni slucajevi diskriminacije osoba sa invaliditetom (narocito u osetljivim oblastima kao što su ostvarivanje prava na rad i zapošljavanje, dostupnost usluga i korišcenje objekata i površina, ostvarivanje prava iz zdravstvene zaštite, obrazovanja itd), postupak zaštite osoba izloženih diskriminaciji i mere koje se preduzimaju radi podsticanja ravnopravnosti i socijalne ukljucenosti osoba sa invaliditetom. Zakonom su uredene specificnosti parnicnog postupka koji se pokrece po tužbi za zaštitu od diskriminacije osoba sa invaliditetom. Ipak, ovaj odeljak ne sadrži izricitu odredbu prema kojoj bi se teret dokazivanja za postojanje (odnosno nepostojanje diskriminacije) prebacio sa tužioca na tuženoga, što je standard u zemljama clanicama Evropske unije.

4. Gradanska i politicka prava lica sa hendikepom

4.1. Zabrana mucenja i necovecnog ili ponižavajuceg postupanja

Mnoga postupanja na koja lica sa invaliditetom cesto nailaze mogla bi se okarakterisati kao degradirajuca, ali se ona ipak ne mogu podvesti pod pravno znacenje ovog pojma. Zabrana mucenja, necovecnog ili ponižavajuceg postupanja od narocitog je znacaja za onaj deo populacije sa hendikepom koji se nalazi na lecenju u zdravstvenim institucijama ili u ustanovama socijalne zaštite, kao i za ona lica sa hendikepom koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora. Naime, prema medunarodnim standardima za zaštitu ljudskih prava, nekada cak i loši uslovi života i neadekvatna terapija mogu predstavljati povredu zabrane mucenja i necovecnog ili ponižavajuceg postupanja. Tako je Evropski sud za ljudska prava u slucaju Prajs protiv Ujedinjenog Kraljevstva (predstavka br. 33394/96, presuda od 10 jula 2001) ustanovio da je došlo do povrede clana 3 Evropske konvencije u pogledu zabrane ponižavajuceg postupanja, jer podnosilac predstavke, korisnica invalidskih kolica, u toku izdržavanja kratkotrajne kazne zatvora nije mogla da spava u krevetu, nije imala mogucnosti da se samostalno služi toaletom niti da održava licnu higijenu bez ulaganja maksimalnih napora. Uslovi u zatvorskoj jedinici nisu bili prilagodeni zatvorenicima sa ovom vrstom hendikepa. U slucaju Dugoz protiv Grcke (predstavka br. 40907/98, presuda od 6 marta 2001), Evropski sud je ustanovio povredu zabrane ponižavajuceg postupanja zbog loših uslova života i dužine vremena koje je podnosilac predstavke bio prinuden da provede u takvim uslovima. Naime, podnosilac predstavke je proveo godinu i po dana u grckim centrima za deportaciju u kojima je bilo mnogo više ljudi no što je bilo predvideno, a i higijenski uslovi su bili loši. Iako ovaj slucaj nije u direktnoj vezi sa licima sa hendikepom, on je ipak znacajan za ovaj problem, jer predstavlja potvrdu stava da i sami uslovi u kojima su osobe sa

356 Cl. 128 KZ RS, kurziv naš


127

ogranicenom slobodom kretanja prinudeni da žive mogu predstavljati povredu zabrane ponižavajuceg postupanja.

Srbiju i Crnu Goru pored opštih instrumenata za zaštitu ljudskih prava na zabranu mucenja obavezuju i Konvencija UN protiv mucenja i drugih surovih, neljudskih i ponižavajucih kazni ili postupaka (u daljem tekstu: Konvencija protiv mucenja; Sl. list SFRJ (Medunarodni ugovori), br. 9/91) kao i Evropska konvencija o sprecavanju mucenja i necovecnih i ponižavajucih kazni i postupaka (Sl. List SCG (Medunarodni ugovori), br. 09/03).

Clan 12 Povelje o ljudskim pravima, koji se odnosi na „nepovredivost fizickog i psihickog integriteta“ propisuje:

Svako ima pravo na nepovredivost fizickog i psihickog integriteta.357 Niko se ne sme podvrgnuti mucenju, necovecnom ili ponižavajucem

postupanju ili kažnjavanju. Niko ne sme biti podvrgnut medicinskim ili naucnim ogledima bez svog

slobodno datog pristanka.358

Clan 14, st. 7 Povelje o ljudskim pravima predvida da se “prema licu lišenom slobode postupa (…) covecno i s uvažavanjem dostojanstva njegove licnosti. Narocito je zabranjeno svako nasilje prema licu lišenom slobode ili iznudivanje iskaza.”

Slicne odredbe sadrže i ustavi država clanica. Prema formulaciji navedenih clanova, može se zakljuciti da gradani SCG uživaju zaštitu od mucenja i ponižavajuceg postupanja ne samo kada ono dolazi od strane državnih organa, vec i drugih subjekata prava, što ima posebnu dimenziju u kontekstu prava lica sa hendikepom. Takode, formulacija «nepovredivost fizickog i psihickog integriteta» ostavlja širok prostor za tumacenje.

Zakon o izvršenju krivicnih sankcija RS (ZIKS) takode sadrži odredbu o zabrani mucenja, necovecnog ili ponižavajuceg postupanja (cl. 6). Donošenjem novog Zakona o izvršenju krivicnih sankcija 2005, ispravljeni su nedostaci predašnjeg zakona, pa se prema novom rešenju osobama sa invaliditetom garantuje „pravo na smeštaj primeren vrsti i stepenu njegovih posebnih potreba“ (cl. 66). Hendikep ne može biti razlog odlaganja izvršenja sankcije.

Kao posebna sankcija u krivicnom zakonodavstvu RS predvidena je i mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lecenja i cuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Zakon garantuje da lice prema kome se izvršava mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lecenja i cuvanja u zdravstvenoj ustanovi ima ista prava i obaveze kao i lice koje izdržava kaznu zatvora, ali i dodaje da mu se pojedina prava mogu ograniciti, kao i da se može osloboditi odredenih obaveza ako to zahtevaju potrebe lecenja. S obzirom na potpunu neuredenost ove materije u srbijanskom pravu, ne postoje pravni kriterijumi za pronalaženje granica dometa ove odredbe, vec samo medicinski, koji nisu nužno i u saglasnosti sa modernim shvatanjima ljudskih prava i fizickog i psihickog integriteta pojedinca. 359 Zakon dalje propisuje da je zdravstvena ustanova dužna da jednom godišnje, a na zahtev suda koji je u prvom 357 Kurziv naš 358 Kurziv naš 359 Vidi npr. slucaj kreveta-kaveza u psihijatrijskim ustanovama u Madarskoj (Izveštaj Komiteta protiv mucenja Saveta Evrope o poseti Madarskoj 1999, CPT/Inf (2001), para. 56), ili primenu elektrokonvulzivne terapije bez mišicnih relaksanata i anestetika – nemodifikovani ECT u Bugarskoj (Inpatient psychiatric care in Bulgaria and human rights, Bulgarian Helsinki Committee, Sofia, 2001).


128

stepenu izrekao meru bezbednosti i cešce, tom sudu dostavlja izveštaj o zdravstvenom stanju lica prema kome se mera izvršava. Ovo se cini kao neopravdano dug vremenski period.

Nisu ugrožena samo lica sa invaliditetom koja su po zakonu lišena slobode i time izložena vecem riziku trpljenja ponižavajuceg postupanja. Cini se da su u još nepovoljnijem položaju ona lica koja su smeštena u zavode za socijalnu zaštitu, narocito lica sa mentalnom ometenošcu. Naime, ova lica nisu lišena slobode. Naprotiv, prema zakonskim rešenjima oni su korisnici usluga socijalne zaštite. Iako zakonska rešenja ostavljaju široku mogucnost da ova lica budu smeštena u ustanove socijalne zaštite bez njihovog pristanka, 360 ne postoje odredbe u zakonodavstvu SCG koje bi im priznale status lica lišenih slobode, pa se tako, cini se, na njih ne odnose pojedine ustavne odredbe koje se ticu zabrane mucenja.361 Uslovi u ovim ustanovama u pojedinim slucajevima ne ispunjavaju standarde neophodnih uslova za život lica kojima su namenjena. Pored toga, i neadekvatna terapija može predstavljati ponižavajuce postupanje. Ovakvo stanovište zauzeo je i Evropski sud.362 Isto važi i za lica na dobrovoljnom psihijatrijskom lecenju kojima nije dozvoljeno da prekinu lecenje po sopstvenom nahodenju.

Novi crnogorski Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica u clanu 4 predvida da mentalno obolela lica imaju pravo na zaštitu od ekonomske, seksualne i drugih oblika eksploatacije, telesne ili druge zloupotrebe, svakog oblika zlostavljanja, ponižavajuceg postupanja i drugog tretmana kojim se vreda licno dostojanstvo i koje stvara neugodno, agresivno, ponižavajuce ili uvredljivo stanje kao i pravo na zaštitu licnog dostojanstva i human tretman. Ovim Zakonom detaljno su uredena i prava mentalno obolelih lica prilikom vršenja medicinskih eksperimenata. Da bi biomedicinsko istraživanje bilo sprovedeno nad mentalno obolelim licima, moraju se kumulativno ispuniti sledeci uslovi: ovakvo istraživanje mora biti jedina odgovarajuca metode istraživanja na ljudima; opasnost od istraživanja na mentalno obolelim licima ne sme biti nesrazmerna koristi od istraživanja; istraživacki projekat mora biti odobren od strane organa državne uprave nadležnog za poslove zdravlja, i to nakon nezavisnog preispitivanja naucnog znacaja, važnosti cilja i eticnosti samog istraživanja; lica koja ucestvuju u istraživanju moraju biti informisana o svojim pravima i pravnoj zaštiti koju uživaju; lica koja ucestvuju u istraživanju moraju prethodno dati pisani pristanak, koji mogu povuci u svakom trenutku. Ipak, Zakon predvida i mogucnost vršenja eksperimenata nad licima koja nisu dala pristanak, ukoliko ona nisu u stanju da to ucine. Nejasno je da li se ovo odnosi na nemogucnost davanja pristanka uopšte (usled fizicke, odnosno psihicke nemogucnosti) ili se odnosi na nemogucnost davanja pravno valjanog pristanka (usled nedostatka poslovne sposobnosti). Iz teksta se može zakljuciti da je zakonodavac imao u vidu prvi slucaj, s obzirom da se nigde ne spominje saglasnost zakonskog zastupnika ili staratelja mentalno obolelog lica. Ovo odstupanje (koje je i pored ogranicenja propisanih u clanu 24, stav 2, 3 i 4 dosta široko postavljeno) moralo bi biti ponovo razmotreno. 360 Vidi odeljak o pravu na slobodu 361 Vidi gore, cl. 14 Povelje o ljudskim pravima 362 Vidi slucaj Herczegfalvy v. Austria, app. no. 10533/83, presuda od 24. septembra 1992. U ovom slucaju Sud nije ustanovio povredu clana 3 Konvencije, jer je smatrao da tretman koji se pruža pacijentu zbog “terapeutske neophodnosti” ne može biti posmatran kao ponižavajuce postupanje. Ipak, Sud je u istoj presudi izneo stav da “se sudu uverljivo mora dokazati da je postojala terapeutska neophodnost” što znaci da je teret dokazivanja da “terapeutska neophodnost” postoji na medicinskim radnicima, odnosno državi (vidi takode slucaj Winterwerp v. the Netherlands, app. no…


129

4.2. Pravo na slobodu i sigurnost

Pravo na slobodu podrazumeva zabranu svakog arbitrernog ogranicenja slobode. Lice se može lišiti slobode samo u slucajevima i na nacin propisan zakonom. Pored toga, vreme trajanja lišenja slobode bez prethodne odluke suda mora biti ograniceno razumnim rokom. Iako se pri razmatranju prava na slobodu u prvom redu ima na umu lišenje slobode u krivicnom postupku, ovo nije jedini vid ogranicenja ovog prava. Prinudno zadržavanje lica na lecenju takode predstavlja ogranicenje fizicke slobode (cl. 5, st. 1, e). Evropski sud za ljudska prava ostvario je znacajnu praksu u slucajevima lišenja slobode lica sa mentalnom ometenošcu, narocito u domenu psihijatrijskog zbrinjavanja.363

Pored toga, po osnovu zabrane diskriminacije, država je dužna da pojedince ili grupe pojedinaca koje se nalaze u znacajno razlicitim životnim uslovima tretira razlicito. 364 Osobe sa senzornim hendikepom, narocito slepa lica, kao i lica sa fizickim invaliditetom, posebno korisnici kolica, moraju biti tretirana na odgovarajuci nacin kako bi im se omogucilo da efikasno uživaju svoje pravo na slobodu kretanja. U tom smislu, država je dužna da donese posebne propise, pre svega standarde gradenja, pravila izrade projekata i druge akte, u kojima bi bile uzete u obzir potrebe lica sa hendikepom. U tom smislu, država je dužna da donese posebne propise, pre svega standarde gradenja, pravila izrade projekata i druge akte, u kojima bi bile uzete u obzir potrebe lica sa hendikepom. Normativna delatnost predstavlja prvi korak u prevazilaženju arhitektonskih barijera. Uz to, puno uživanje slobode kretanja od strane lica sa hendikepom, predstavlja veoma važan korak ka punoj integraciji ovog dela populacije u društvo.

Povelja o ljudskim pravima propisuje da „niko ne može biti lišen slobode necijom samovoljom. Lišavanje slobode je dozvoljeno samo u slucajevima i na nacin predviden zakonom državne zajednice ili zakonima država clanica. Svako ko je lišen slobode mora biti odmah obavešten na jeziku koji razume o razlozima lišenja slobode ili optužbi, kao i o svojim pravima. Svako ko je lišen slobode ima pravo da bez odlaganja o tome obavesti lice po svom izboru. Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome ce sud po hitnom postupku ispitati zakonitost lišavanja slobode i naložiti puštanje na slobodu, ako je lišavanje slobode nezakonito. Prema licu lišenom slobode postupa se covecno i sa uvažavanjem dostojanstva njegove licnosti. Narocito je zabranjeno svako nasilje prema licu lišenom slobode ili iznudivanje iskaza. Svako ko je bio nezakonito lišen slobode ima pravo na naknadu štete.“ (cl. 14). Odredba Ustava RS ne odgovara medunarodnim standardima jer se tice iskljucivo zabrane arbitrarnog lišenja slobode u krivicnom postupku (cl. 16). I garantije propisane u Ustavu RCG prevashodno se ticu pritvora u krivicnom postupku (cl. 22 i 23). 363 Tako vidi: Winterwerp v. The Netherlands, App.No. 6301/73. presuda od 24 October 1979; X v. United Kingdom, App. No. 7215/75. presuda od 5 November 1981; Ashingane v. United Kingdom, App. No 8225/78. presuda od 28 May 1985; Wassink v. the Netherlands, App.No. 12535/86. presuda od 27 September 1990; Johnson v. United Kingdom, App. No. 119/1996/738/937. presuda od 24 October 1997; Van der Leer v. the Netherlands, App. No. 11509/85. presuda od 21 February 1990, etc. 364 Vidi: Thlimmenos v. Greece, App. no. 34369/97, presuda od 6. .4. 2000.


130

Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS donet sredinom 2005. u clanu 44,

propisuje da «Ako doktor medicine, odnosno specijalista psihijatar, odnosno specijalista neuropsihijatar proceni da je priroda duševne bolesti kod bolesnika takva da može da ugrozi život bolesnika ili život drugih lica ili imovinu, može ga uputiti na bolnicko lecenje, a nadležni doktor medicine odgovarajuce stacionarne zdravstvene ustanove primiti na bolnicko lecenje bez pristanka samog bolesnika u skladu sa zakonom, s tim da narednog dana po prijemu, konzilijum stacionarne zdravstvene ustanove odluci da li ce se bolesnik zadržati na bolnickom lecenju.» Stacionarna zdravstvena ustanova dužna je da u roku od 48 casova od prijema bolesnika obavesti nadležni sud o prijemu. Stavom tri, predvideno je posebno uredivanje pitanja lecenja osoba sa mentalnim oboljenjima. Slicnu odredbu sadrži i Zakon o zdravstvenoj zaštiti RCG. Od maja 2005. godine u Crnoj Gori je ova oblast uredena Zakonom o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica (cl. 32-41). Prema odredbama ovog Zakona, u psihijatrijskoj ustanovi bez svog pristanka može se zadržati teže mentalno obolelo lice, koje usled mentalnog poremecaja i poremecaja ponašanja ozbiljno i direktno ugrožava sopstveni život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugog lica. Maloletno mentalno obolelo lice ili lice kome je oduzeta poslovna sposobnost može se, iz gore navedenih razloga, smestiti u psihijatrijsku ustanovu i bez pristanka njegovog zakonskog zastupnika. Zakonom je propisano i da su pripadnici organa unutrašnjih poslova dužni da dovedu u najbližu zdravstvenu ustanovu lice za koje posumnjaju da bi moglo biti duševno obolelo radi pregleda. Odluku o zadržavanju psihijatar mora da saopšti prisilno zadržanom licu na prigodan nacin i da ga upozna sa razlozima i svrhom njegovog prisilnog zadržavanja, kao i sa njegovim pravima. Dostavljanje obaveštenja o prisilnom zadržavanju nadležnom sudu, kao i postupak prisilnog smeštaja sprovodi se u skladu sa Zakonom o vanparnicnom postupku (vidi dole). Obaveštenje o prisilnom zadržavanju sa medicinskom dokumentacijom psihijatrijska ustanova je dužna da dostavi u roku od 48 sati i zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom organu za socijalni rad i nezavisnom multidisciplinarnom telu. Isti postupak se primenjuje i u slucaju naknadnog uskracivanja pristanka mentalno obolelog lica.

Prema odredbama Zakona o vanparnicnom postupku RS i RCG, ukoliko zdravstvena organizacija primi na lecenje neko lice bez njegove saglasnosti ili bez prethodne odluke suda, dužna je da o tome u roku od tri dana obavesti nadležni sud. Inace, izjava o saglasnosti za prijem daje se u pismenom obliku pred dva poslovno sposobna i pismena svedoka koji ne smeju biti radnici zdravstvene organizacije u kojoj je pacijent primljen, niti to smeju biti njegovi bliski srodnici, odnosno lice koje ga je u organizaciju dovelo. Ista obaveze da se o zadržavanju obavesti nadležni sud postoji i u slucaju opoziva saglasnosti. Crnogorski zakon predvida i da je sud obavezan da licno sasluša zadržano lice ukoliko je to moguce i nije štetno po njegovo zdravlje. Iako je propisano da je sudski postupak odlucivanja o prinudnom zadržavnju na psihijatrijskom lecenju hitan, ustanovljen je rok od 15, odnosno cak 30 dana za donošenje ovakve odluke ukoliko je to potrebno zbog utvrdivanja prirode bolesti. Donošenju odluke prethodi veštacenje dva medicinska eksperta. Prema ovim odredbama, lice može biti zadržano duže od mesec dana na psihijatrijskom lecenju protiv svoje volje i bez prethodne odluke suda. Uporedujuci sa vremenskim periodom od 48 sati propisanim za prinudno zadržavanje lica u krivicnom postupku pre izvodenja pred istražnog sudiju koji donosi odluku o pritvoru, vidi se da je period propisan u slucajevima zatvaranja


131

zbog psihijatrijskog lecenja nesrazmerno duži. Ovo dodatno dobija na težini kada se ima u vidu da lica na psihijatrijskom lecenju gotovo redovno dobijaju velike doze veoma jakih psihoaktivnih supstanci u terapijske svrhe. Ove supstance imaju trajnog uticaja na nervni sistem pacijenta i njegovu licnost. Pored toga, u psihijatriji se cesto primenjuje i elektrokonvulzivna terapija (ECT) kojom se propuštanjem elektricne struje kroz mozak pacijenta izazivaju napadi i stimulišu odredeni centri u mozgu u terapijske svrhe. Iako se u modernoj psihijatriji ovakvi tretmani vrše pod totalnom anestezijom i uz primenu muskularnih relaksanata, oni imaju znacajne neželjene efekte na pacijente od kojih je najznacajniji akutni, subakutni ili trajni gubitak pamcenja.365

Sud odlukom o zadržavanju odreduje i vreme trajanja zadržavanja, koje ne

može biti duže od godinu dana od dana donošenja odluke. S obzirom na formulaciju clana 51 Zakona o vanparnicnom postupku RS, rok od godinu dana racuna se od dana donošenja odluke, a ne od dana faktickog zadržavanja. Sud može i produžiti meru ukoliko zdravstvena organizacija u kojoj je lice zadržano oceni da je to neophodno.

Krivicno zakonodavstvo i sistem krivicnih sankcija obe države clanice

poznaju i meru bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lecenja i cuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Ova mera je propisana za ucinioce koji su krivicno delo ucinili usled neuracunljivosti ili bitno smanjene uracunljivosti usled trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremecenosti ili zaostalog duševnog razvoja. ) Uciniocu koji je krivicno delo ucinio u stanju neuracunljivosti ili bitno smanjene uracunljivosti, sud ce izreci obavezno psihijatrijsko lecenje i cuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako utvrdi da je opasan za okolinu i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo lecenje i cuvanje u takvoj ustanovi. Prema clanu 188 starog ZIKS RS, mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lecenja i cuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u psihijatrijskom zavodu ili drugoj psihijatrijskoj bolnici koju odredi sud koji je tu meru izrekao u prvom stepenu. Novi ZIKS ne sadrži ovakvu odredbu. Zdravstvena ustanova je dužna da najmanje jednom godišnje sudu nadležnom za vršenje nadzora nad zakonitošcu sprovodenja zaštitne mere dostavlja izveštaj o zdravstvenom stanju lica prema kome se mera izvršava. Zakonitost izvršenja mere bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lecenja i cuvanja u zdravstvenoj ustanovi nadzire sud koji je meru izrekao u prvom stepenu. Strucnost rada u izvršenju mere bezbednosti nadzire Ministarstvo nadležno za poslove zdravstva.

Posebnu vrstu ogranicenja prava na slobodu predstavlja smeštanje lica

ometenih u razvoju u ustanove socijalne zaštite. Mogucnost smeštanja u ustanove socijalne zaštite ne posmatra se kao ogranicenje ili kršenje prava korisnika, vec naprotiv, kao posebno pravo koje pripada svakom gradaninu Srbije i Crne Gore po osnovu socijalne zaštite. Zbog toga u ovakvim slucajevima pravni sistem ne obezbeduje posebnu zaštitu prava gradana.

Prevazilaženje arhitektonskih barijera radi omogucavanja licima sa fizickim i

senzornim hendikepom pune slobode kretanja nije regulisano zakonskim aktima, kako na nivou državne zajednice, tako ni na nivou država clanica. Prema 365 O elektrokonvulzivnoj terapiji vidi: Max Fink, Electroshock Restoring the Mind, Oxford University Press, 1999; Tracy C. Leinbaugh, “Electroconvulsive Therapy: A Primer for Mental Health Counselors” u: Journal of Mental Health Counseling, Vol. 23, 2001.


132

standardima gradenja i drugim republickim propisima, obaveza ugradnje liftova u stambene zgrade postoji u slucajevima izgradnje višespratnica od 4 i više spratova. Izgradnja prilaznih rampi takode nije regulisana propisima. Radi obezbedivanja prohodnosti trotoara korisnicima kolica i drugih pomagala, donose se razliciti akti na nivou država clanica, kao i na nivou lokalne samouprave. Tako je Zakonom o osnovama bezbednosti saobracaja na putevima predviden niz pravila kojim se olakšava uživanje prava na slobodu kretanja licima sa hendikepom, pre svega regulisanjem pitanja njihovog ucestvovanja u javnom saobracaju. Clanom 31 Zakona propisano je da slepa lica, kad samostalno ucestvuju u saobracaju, treba da nose beli štap kao znak raspoznavanja, ada vozilo koje je podešeno da njime upravlja lice ciji su ekstremiteti bitni za upravljanje vozilom ošteceni može, na zahtev tog lica, biti obeleženo posebnim znakom. Clanom 106, stav 3, propisan je nacin kretanja korisnika kolica kolovozom u situacijama kada je takvo kretanje neophodno. Clanom 110, stav 4 propisane su posebne obaveze vozaca prema licima sa hendikepom koji u saobracaju ucestvuju kao pešaci. Odredbe koje se nalaze u zakonima nedovoljne su za obezbedenje pune slobode kretanja i sigurnosti lica sa hendikepom koja ucestvuju u saobracaju. Ovo se prevashodno odnosi na izizetno niske kazne u slucaju kršenja ovih odredbi, ali i na brojne materijalne propuste. Akti koji važe na nivou država clanica dopunjeni su drugim propisima donetim od strane lokalnih samouprava. Tako je u vecini opština u Srbiji i Crnoj Gori propisan minimalni razmak izmedu parkiranog vozila i zida, odnosno prostor koji mora ostati slobodan za prolaz trotoarom. Širina ovog prolaza odgovara prostoru potrebnom za prolaz korisnika razlicitih vrsta pomagala, ukljucujuci i korisnike invalidskih kolica.

4.4. Pravo na pravicno sudenje

Od posebnog znacaja za ostvarivanje prava na pravicno sudenje lica sa

hendikepom su odredbe kojima je propisano pravo na tumaca u postupku. Iako propisi prevashodno govore o «prevodiocima» i «jezicima» kojima se stranke služe, jasno je da se ovde radi i o jeziku znakova i interpretatorima osposobljenim za tumacenje jezika znakova.

Prema clanu 16, stav 1 i 4 Povelje o ljudskim pravima, svako ima pravo da u najkracem roku, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega. Okrivljeni u postupku ima pravo na pomoc tumaca, ako ne razume ili ne govori jezik koji se koristi u postupku. Ustav Srbije ima odredbu po kojoj je „svakome zajemceno pravo da u postupku u kome se rešava o njegovim pravima i dužnostima upotrebljava svoj jezik i da se u tom postupku upoznaje sa cinjenicama na svom jeziku“ (cl. 123, st. 2). Nasuprot tome, Ustav Crne Gore predvida da pravo na upotrebu svog jezika u postupku pred državnim organima“ imaju samo pripadnici nacionalnih i etnickih grupa (cl. 72), ali ne predvida pravo svakog lica na tumaca. Cini se da je formulacija «jezik koji (stranka) razume», a koja se nalazi u Povelji o ljudskim pravima, najpogodnija za rešavanje pitanja položaja lica sa senzornim poremecajima i govornim manama u sudskom postupku.

Prema Zakoniku o krivicnom postupku RS i Zakonu o krivicnom postupku RCG, stranke, svedoci i drugi ucesnici u postupku imaju pravo da u postupku upotrebljavaju svoj jezik i u tu svrhu se obezbeduje usmeno prevodenje. Ako se sam postupak ne vodi na jeziku ovih lica, sud je u obavezi da ih obavesti o pravu na prevod. Postoji bitna povreda krivicnog postupka kada je „optuženom,


133

njegovom braniocu ... protivno njihovom zahtevu uskraceno pravo da na glavnom pretresu upotrebljavaju svoj jezik i da na tom jeziku prate tok glavnog pretresa“. Problem postoji oko pitanja placanja troškova tumaca. ZKP jedino predvida da se troškovi prevoda na jezike nacionalnih manjina ne naplacuje od lica od kojih se inace traži da plate troškove postupka. To dalje znaci da lica koja ne govore jezike nacionalnih manjina u SCG takvo oslobodenje ne uživaju. Prema tome, lica sa senzornim poremecajima i govornim manama bila bi dužna da troškove tumacenja snose sama. Ova odredba nije u saglasnosti sa medunarodnim standardima.

Prema clanu 71 ZKP RS, ako je okrivljeni nem, gluv ili nesposoban da se sam

uspešno brani, mora imati branioca vec prilikom prvog saslušanja. Slicna odredba o obaveznom braniocu nalazi se i u ZKP koji je na snazi u Crnoj Gori. Ukoliko okrivljeni u slucajevima obavezne odbrane ne izabere sam branioca, predsednik nadležnog suda ce mu postaviti branioca po službenoj dužnosti.

Narocito je problematicno pravo na pravicno sudenje lica nesposobnih za

normalno rasudivanje, odnosno lica lišenih poslovne sposobnosti. Ova lica nemaju procesnu sposobnost, pa s toga ne mogu sebe samostalno predstavljati u sudskom postupku.

Niko ne može biti lišen poslovne sposobnosti bez prethodne odluke

nadležnog suda. Sam postupak za lišenje poslovne sposobnosti nosi sa sobom dosta manjkavosti. Iako se radi o postupku koji za posledicu ima izizetno teške posledice za lice protiv kog se takav postupak vodi, zakoni država clanica ne predvidaju apsolutnu obavezu da takva lica moraju biti pozvana na rocište niti da moraju biti licno saslušana. Naime, zakoni o vanparnicnom postupku država clanica kojima je ustanovljena procedura za lišenje poslovne sposobnosti, predvidaju bitan izuzetak od pravila da lica protiv kojih se vodi postupak moraju biti licno saslušana i to ukoliko bi to moglo da bude štetno po njihovo zdravlje ili ako saslušanje uopšte nije moguce s obzirom na duševno ili fizicko stanje lica. Mišljenje o tome daje nadležni doktor medicine. Zakonima nije uredeno pitanje da li mišljenje o sposobnosti lica da ucestvuje u postupku daju isti eksperti zaduženi za veštacenje sposobnosti lica za normalno rasudivanje uopšte. Teško je zamisliti da ce isti ekspert proglasiti lice nesposobnim za rasudivanje, ali da ce ga, s druge strane, držati za sposobnog da ucestvuje u postupku.

Sa druge strane, zakoni ne ustanovljavaju obavezu da sud licu protiv kog se

vodi postupak postavi privremenog zastupnika. Iako zakoni predvidaju ovakvu mogucnost, odstupanje od ove obaveze je isuviše široko postavljeno. Naime, sud je dužan da postavi privremenog zastupnika samo u slucajevima kada je lice vec pravosnažnom presudom lišeno poslovne sposobnosti. Prema tome, u toku postupka za lišenje poslovne sposobnosti, sud nema ovu obavezu, s obzirom da lice još uvek ima punu poslovnu sposobnost.

Prema odredbama važecih zakona u državama clanicama, moguce je lišiti lice

poslovne sposobnosti, i time ga prakticno lišiti samostalnog uživanja velikog dela osnovnih ljudskih prava, a da sud nikada ne dode u kontakt sa tom osobom, niti mu pruži zadovoljavajucu pravnu zaštitu.


134

4.5. Pravo na poštovanje privatnog i porodicnog života i pravo na sklapanje braka Uobicajeno je da se u pravu privatnost pojedinca tumaci na dva razlicita

nacina. Prema klasicnom shvatanju, pravo na privatnost služi zaštiti od neželjenog publiciteta, kao što je neopravdano prodiranje štampe u privatan život, objavljivanje tajno snimljenih fotografija, prisluškivanje telefonskih razgovora, pretres stana, otvaranje pisama i sl. Nasuprot tome, pravo na privatnost se prema širem konceptu izjednacava sa licnom autonomijom pojedinca, odnosno njegovom opštom slobodom da, neometan od strane države ili drugih lica, odreduje nacin svog života. U tom smislu, o pravu na privatnost se govori u slucaju slobodnog odredivanja licnih preferenci pojedinca, kao što je njegov izgled, zatim seksualne opredeljenosti pojedinca, zasnivanja i održavanja bracnih i porodicnih odnosa, vaspitanja dece, odbijanja medicinskog tretmana, odredivanja obreda sahrane i sl.366

Povelja o ljudskim pravima predvida da „svako ima pravo na nepovredivost fizickog i psihickog integriteta“ (cl. 12, st. 1) kao i na „poštovanje privatnog i porodicnog života, doma i tajnosti prepiske“ (cl. 24, st. 1). Ustav Crne Gore jamci nepovredivost fizickog i psihickog integriteta coveka, njegove privatnosti i licnih prava“ (cl. 20, st. 1), dok Ustav Srbije propisuje: „ljudsko dostojanstvo i pravo na privatni život coveka su nepovredivi“ (cl. 18).

Zaštita licnih podataka ima veliki znacaj u domenu tajnosti medicinskih dosijea lica sa hendikepom. Zloupotreba ovih podataka može naneti višestruku štetu ovim licima. Povelja o ljudskim pravima u clanu 24, st. 4 garantuje zaštitu licnih podataka:

Zaštita podataka o licnosti je zajemcena. Njihovo skupljanje, držanje i korišcenje ureduju se zakonom. Zabranjena je i kažnjiva upotreba podataka o licnosti van svrhe za koju su prikupljeni. Svako ima pravo da bude obavešten o prikupljenim podacima o svojoj licnosti, u skladu sa zakonom.

Povelja o ljudskim pravima uspostavlja niži nivo zaštite od one koja je ranije bila predvidena Ustavom SRJ (clan 33) i one predvidene Ustavom Crne Gore (cl. 31). Povelja o ljudskim pravima ne propisuje sudsku zaštitu. S druge strane, Povelja o ljudskim pravima dodaje da je upotreba podataka o licnosti van namene za koju su prikupljeni ne samo zabranjena vec i kažnjiva.“367

Ustav Srbije takode jamci zaštitu podataka o licnosti, ali ne propisuje sudsku zaštitu u slucaju njihove zloupotrebe, kao ni pravo pojedinca da bude upoznat s podacima koji se na njega odnose (cl. 20 Ustava Srbije).

Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS (Sl. Glasnik RS, br. 107/05) u clanu 37 propisuje kao osnovno pravo gradana u postupku zdravstvene zaštite pravo na tajnost podataka iz medicinske dokumentacije kao i pravo na privatnost i poverljivost informacija koje je pacijent saopštio nadležnom zdravstvenom radniku. Zakon takode predvida i pravo gradana da bude upoznat sa dokumentacijom o svom zdravstvenom stanju. Prema crnogorskom Zakonu o ostvarivanju i zaštiti prava mentalno obolelih lica, mentalno obolelo lice ima pravo uvida u svoju medicinsku dokumentaciju, pod uslovima da to nece ozbiljno uticati na pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja ili na zaštitu drugih lica.

366 Vidi: Ljudska prava u Srbiji i Crnoj Gori 2003, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2004. Kurziv naš 367 Supra nota


135

Lekari su, sa druge strane, vezani obavezom cuvanja profesionalne tajne,

koje mogu biti oslobodeni na izricit pristanak pacijenta ili odlukom suda. Izuzetno, lekar može odstupiti od obaveze cuvanja profesionalne tajne tako što ce na zahtev clanova uže porodice pacijenta ovim licima saopštiti podatke o zdravstvenom stanju pacijenta koga leci. Crnogorski Zakon o ostvarivanju i zaštiti prava mentalno oboljelih lica mnogo detaljnije ureduje ovu materiju. Naime, opšte je pravilo da je lekar specijalista vezan obavezom cuvanja profesionalne tajne. Ipak, izuzeci su brojni. Prvi izuzetak je da lekari mogu otkriti ono što su saznali ili primetili tokom lecenja pacijenta samo uz njegov izricit pristanak ili uz pristanak njegovog zakonskog zastupnika. Bez pristanka pacijenta, ali uz saglasnost njegovog zastupnika podaci se mogu otkriti: drugom psihijatru ili doktoru medicine u svrhu lecenja tog pacijenta; službenim licima u centru za socijalni rad i državnim organima onda kada je to potrebno da bi mogli sprovesti postupak u vezi s mentalno obolelim licem na osnovu i u okviru svojih ovlašcenja (npr. stavljanje pod starateljstvo, smeštanje u ustanovu socijalne zaštite itd), i to samo onda kada mentalno obolelo lice nije u mogucnosti da da pisani pristanak a lekar je ubeden da se mentalno obolelo lice ne bi protivilo otkrivanju takvih podataka (ovaj posve subjektivan kriterijum, koji je u mnogim slucajevima mentalnih oboljenja apsolutno neproverljiv ostavlja veliki prostor zloupotrebama); ako je otkrivanje podataka neophodno u javnom interesu ili interesu drugog lica. Zakon dalje propisuje da klinicki i drugi materijali koji se koriste na predavanjima ili u naucnim publikacijama moraju sakriti identitet mentalno obolelog lica. Medicinska dokumentacija o lecenju mentalno obolelog lica uvek je dostupna sudu, ali može da sadrži samo one podatke koji su neophodni za ostvarivanje svrhe zbog koje se zahteva njeno dostavljanje. Izjave mentalno obolelog lica koje se nalaze u medicinskoj dokumentaciji ne mogu se koristiti kao dokaz u sudskom postupku. Podaci iz medicinske dokumentacije koji su potrebni za ostvarivanje prava mentalno obolelog lica mogu se dati u službene svrhe na zahtev nadležnih organa, samo uz saglasnost tog lica, a ako to lice nije sposobno da da saglasnost, samo ukoliko se osnovano pretpostavlja da se mentalno obolelo lice ne bi protivilo davanju tih podataka. I ovde je ostavljen veliki prostor za manipulacije usled propisivanja uslova cije je ostvarenje teško utvrditi.

Povelja o ljudskim pravima jemci pravo na sklapanje braka na osnovu slobodno datog pristanka buducih supružnika, i propisuje da se sklapanje, trajanje i raskid braka zasniva na ravnopravnosti supružnika (cl. 25, st. 1 Povelje o ljudskim pravima). Ustav Crne Gore takode predvida da se brak može zakljuciti samo uz slobodan pristanak žene i muškarca (cl. 58 Ustava Crne Gore), dok Ustav Srbije ne sadrži slicnu odredbu.

Lica sa hendikepom cesto su suocena sa kršenjem prava na poštovanje privatnog i porodicnog života. Oni su, zbog neaktivnosti i indiferentnosti državnih organa, u velikom broju slucajeva onemoguceni da sami biraju svoje mesto stanovanja, nacin života itd. Nedostatkom mogucnosti za prevazilaženjem arhitektonskih barijera radi integracije lica sa hendikepom u društveni život zajednice, znacajno je sužen prostor u kom bi lica sa hendikepom mogla da pronadu zadovoljenje svojih licnih potreba. Zapravo bi se moglo reci da nepristupacna okolina u mnogome odreduje stil življenja ovih lica. Medutim, pravo na privatni život lica sa hendikepom nije ugroženo iskljucivo nedostatkom normativnih akata kojima se ne omogucava prevazilaženje arhitektonskih barijera.


136

Mentalno ometena lica lišena poslovne sposobnosti i stavljena pod starateljstvo nemaju pravo da izraze pravno relevantnu volju. S toga, prema zakonskim rešenjima Srbije i Crne Gore, ova lica ne mogu izabrati ni gde ce stanovati, ni s kim ce živeti, niti je sud dužan da pod odredenim okolnostima prihvati njihov predlog za postavljenje odredenog lica za njihovog staraoca! Lica potpuno lišena poslovne sposobnosti nemaju pravo na sklapanje braka (s obzirom na pretpostavku nesposobnosti za rasudivanje), niti mogu vršiti roditeljsko pravo. Na posletku, ona ne mogu izraziti pravno relevantnu volju ni o medicinskom tretmanu, odnosno ne mogu odbiti lecenje. Ovo u njihovo ime može uciniti samo njihov staralac. Ovako restriktivan odnos pravnog sistema prema licima lišenim poslovne sposobnosti u potpunom je neskladu sa evropskim standardima izraženim u Preporuci Komiteta ministara Saveta Evrope o principima koji se ticu pravne zaštite nesposobnih punoletnih lica.368

4.6. Politicka prava

Pravo je svakog gradanina da bira i da bude biran na javne funkcije. Ova

prava garantovana su u svim modernim demokratskim društvima.

Ustavi Srbije i Crne Gore proklamuju narodnu suverenost i opšte i jednako biracko pravo. Povelja o ljudskim pravima takode predvida da je izborno pravo opšte i jednako, a glasanje tajno. Gradanin koji je navršio 18 godina života ima pravo da bira i da bude biran u državne organe.

Na svim izborima u Srbiji, pravo glasa imaju lica koja su: 1) jugoslovenski državljani s prebivalištem u Srbiji, 2) navršila 18 godina života i poslovno su sposobna336699

Prema izbornim zakonima koji važe u Srbiji i Crnoj Gori birac koji nije u mogucnosti da na birackom mestu licno glasa (slepo, invalidno ili nepismeno lice) ima pravo da povede lice koje ce umesto njega, na nacin koje mu ono odredi, ispuniti listic, odnosno obaviti glasanje. O ovokvom nacinu glasanja unose se podaci u zapisnik. Iz srbijanskih izbornih propisa izostale su odredbe o glasanju putem pisama usled zloupotreba ovog prava koje su se dešavale tokom devedesetih godina. Ovim je znacajno ograniceno pravo lica sa hendikepom da ucestvuju u birackom procesu, narocito kada se ima u vidu da izborni propisi ne sadrže obavezu da prilaz birackim mestima mora biti prilagoden licima sa hendikepom (postavljanjem prilaznih rampi i sl.). Za razliku od srbijanskih zakona, izborni propisi Crne Gore predvidaju ovakvu mogucnost za «nemocna» lica koja prethodno obaveste biracki odbor da žele da glasaju. Izbornim zakonima predviden je i nacin na koji se glasanje putem pisama mora obaviti kako bi se zaštitila volja biraca.

Lica lišena poslovne sposobnosti nemaju biracko pravo. Iako je Principima

Saveta Evrope370 jasno ukazano da ova lica ne treba a priori lišavati birackog prava, važeci izborni zakoni u Srbiji i Crnoj Gori ne poznaju mogucnost da ova lica pod odredenim okolnostima mogu zadržati svoja izborna prava. Pored toga, ova lica nemaju pravo da budu clanovi politickih partija niti mogu ucestvovati na bilo koji

368 Preporuka Komiteta ministara Saveta Evrope R (99) 4 369 Vidi: Ljudska prava u Srbiji i Crnoj Gori 2003, kurziv naš 370 Vidi fusnotu 18


137

nacin u birackom postupku: potpisivanje izborne liste kandidata, davanje podrške itd.

5. Ekonomska, socijalna i kulturna prava lica sa hendikepom

5.1. Pravo na rad Stvaranje uslova za zapošljavanje lica sa hendikepom predstavlja bitan uslov

za integraciju ovog dela stanovništva u društvo. Clanom 40 Povelje o ljudskim pravima Srbije i Crne Gore zajemceno je

pravo na rad u skladu sa zakonom. Države clanice imaju obavezu da stvaraju uslove u kojima svako može da živi od svog rada. Predvideno je i pravo na slobodan izbor rada i pravo na pravicne i odgovarajuce uslove rada, narocito na pravicnu nadoknadu za ucinjeni rad. Clan 35 Ustava Republike Srbije proglašava da svako ima pravo na rad, da se jemci sloboda rada i izbora zanimanja i zaposlenja, kao i ucešca u upravljanju. Ustav Srbije pored toga propisuje i da su radno mesto i funkcija dostupni svima pod jednakim uslovima. Clanom 53 Ustava Republike Crne Gore predvideno je da svako ima pravo na rad, slobodan izbor zanimanja i zapošljavanja. Jedino Ustav Republike Srbije sadrži obavezu države da organizuje programe specijalne i strucne obuke za lica koja su delimicno sposobna za rad (cl. 39). Ustavi obe države clanice priznaju i pravo na materijalno obezbedenje za slucaj privremene nezaposlenosti (cl. 36, st. 2 Ustav Srbije i cl. 52 Ustav Crne Gore).

Zakonom o radu Republike Srbije propisano je da lica sa invaliditetom

zasnivaju radni odnos pod uslovima i na nacin utvrden ovim zakonom, ako posebnim zakonom nije drukcije odredeno, cime su lica sa hendikepom deklarativno stavljena u isti položaj sa ostalim gradanima Srbije. Ovim je izmenjeno prethodno rešenje prema kom su lica sa hendikepom zasnivala radni odnos pod posebnim uslovima, prevashodno prema odredbama Zakona o radnom osposobljavanju i zapošljavanju invalida. Prema Zakonu o radu RCG ugovor o radu može da zakljuci invalid koji je zdravstveno sposoban za rad na odgovarajucim poslovima. Crnogorski Zakon predvida i mogucnost rada kod kuce. Slicnu odredbu sadrži i srbijanski Zakon o radu, s tim što se za rad kod kuce koristi termin «radni odnos za obavljanje poslova van prostorija poslodavca”.

Zakonom o zapošljavanju i osiguranju za slucaj nezaposlenosti Republike

Srbije propisana je obaveza Vlade da uz prethodno pribavljeno mišljenje Socijalno-ekonomskog saveta donese Program o aktivnoj politici zapošljavanja, u kom bi posebna pažnja bila posvecena zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji invalida i lica sa smanjenom radnom sposobnošcu. Clanom 50 ovog Zakona propisana su i pojedina posebna prava lica sa hendikepom. Ta prava su: pravo na strucnu pomoc pri utvrdivanju preostale radne sposobnosti i izboru zanimanja; pravo na profesionalnu rehabilitaciju odnosno sticanje znanja i veština potrebnih za


138

zapošljavanje invalida; pravo na ucešce Nacionalne službe za zapošljavanje u finansiranju opremanja radnog mesta za rad invalida. Prema saveznom Zakonu o preduzecima, mogu se osnivati preduzeca koja u skladu sa zakonom obavljaju profesionalnu rehabilitaciju ili koja zapošljavaju najmanje 40% invalida. Takva preduzeca posluju kao preduzeca za zapošljavanje invalida usled cega imaju odredene poreske olakšice. Zakonom o radnom osposobljavanju i zapošljavanju invalida RS bliže je uredeno pitanje osnivanja ovakvih preduzeca kao i uslovi njihovog poslovanja. Prema ovom zakonu, dok traje radno osposobljavanje lica sa hendikepom, to lice ne zasniva radni odnos u preduzecu. Lice sa hendikepom koje stupa u radni odnos u ovakva preduzeca može biti zaposleno bez prethodnog javnog oglašavanja radnog mesta uz posredovanje Nacionalne službe za zapošljavanje ili agencija za zapošljavanje. Ovakva preduzeca dobijaju i odredene subvencije iz budžeta Republike Srbije. Predvidene su izuzetno male kazne za preduzece i odgovorno lice koje zloupotrebi prava garantovana ovim zakonom.

Ovo rešenje ne odgovara tendencijama integrativnog zapošljavanja lica sa

hendikepom. Naime, iako je nesumnjivo da je radno osposobljavanje poželjno, osnivanje preduzeca u kojima bi glavnicu radne snage cinila lica sa hendikepom stvara uslove za novu segragaciju ovog dela društva. Mnogo su bolja rešenja koja pospešuju zapošljavanje lica sa invaliditetom u regularnim preduzecima. Tako je npr. od posebnog znacaja zakon iz 1978. godine o odredivanju poslova i zadataka za obavezno zapošljavanje slepih invalida rada i drugih slepih lica. Ovim zakonom je predvideno prioritetno zapošljavanje slepih lica na radna mesta telefonista, fizioterapeuta, nastavnika i proizvodnih radnika. Ipak, od dnošenja ovog zakona tehnološki je razvitak umanjio znacaj pojedinih zanimanja navedenih u njemu. Pored toga, Zakon nije u skladu sa važecim Ustavom RS. Tokom 1999. godine Savez udruženja slepih Srbije predložio je izmene i dopune ovog Zakona.

Pravilnikom o uslovima i nacinu ostvarivanja prava nezaposlenih lica RS

propisano je da «invalidi i druga invalidna lica imaju prioritet u posredovanju pri zapošljavanju» kao i u programima za profesionalnu orijentaciju, pripremama za zapošljavanje i ostvarivanjima programa obrazovanja. U slucaju zasnivanja radnog odnosa, 80% od prosecne mesecne neto zarade izdvaja se iz Budžeta za namirivanje primanja ovih lica tokom prvih 12 meseci njihovoog zaposlenja.

Lica sa hendikepom uživaju posebnu zaštitu po osnovu radnih odnosa. Tako

je predvidena posebna zaštita na radu za lica sa invaliditetom. Od posebnog su znacaja i druge odredbe koje ureduju pitanje zaštite na radu, prevashodno zbog preventivnog delovanja na sprecavanje nastanka invaliditeta. Predvidena su i posebna prava roditelja koji imaju decu sa invaliditetom. Te odredbe u najvecem delu ureduju pitanje odsustvovanja sa rada radi nege deteta. Tako zakoni o radu država clanica predvidaju da samohrani roditelj sa detetom do sedam godina ili detetom koje je težak invalid može da radi duže od punog radnog vremena ili nocu samo na osnovu svog pismenog zahteva. U Srbiji, jedan od roditelja deteta kom je neophodna posebna nega ima pravo da odsustvuje sa rada, ili da radi s polovinom radnog vremena, u kom slucaju ima pravo na zaradu za vreme za koje radi, kao i pravo na naknadu zarade za drugu polovinu radnog vremena, najduže do navršenih 5 godina života deteta, osim u slucajevima predvidenim u propisima o zdravstvenom osiguranju. ZOR Crne Gore predvida da nakon isteka porodiljskog odsustva jedan od zaposlenih roditelja, usvojilac ili staratelj deteta kome je potrebna pojacana nega, ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, ali


139

najduže do trece godine života deteta. Radno vreme ovih lica smatra se punim radnim vremenom. Propisima država clanica predvideno je i pravo da jedan roditelj može odsustvovati s rada dok dete ne navrši tri godine života. Za to vreme tom licu prava i obaveze po osnovu rada miruju, s tim što u Crnoj Gori roditelj ima pravo na zdravstveno i penzijsko osiguranje ukoliko koristi ovo pravo.

Posebna zaštita predvidena je za invalide rada. Prema srbijanskom ZOR,

poslodavac je dužan da obezbedi obavljanje poslova prema preostaloj radnoj sposobnosti zaposlenom invalidu rada, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Zaposlenom kod koga je utvrdeno da postoji opasnost od nastanka invalidnosti na odredenim poslovima, poslodavac je dužan da obezbedi obavljanje drugog odgovarajuceg posla. Ukoliko ovo lice odbije posao koji mu je poslodavac po ovom osnovu ponudio, može mu biti otkazan ugovor o radu. Slicnu odredbu sadrži i ZOR Crne Gore. Srbijanski zakon napušta stanovište prethodnog saveznog Zakona o osnovama radnih odnosa prema kom su lica sa invaliditetom uživala posebnu zaštitu u slucajevima otpuštanja zbog prestanka potrebe za radnom snagom (tzv. tehnološki višak). Prema sada nevažecem ZORO, zaposlenom licu sa invaliditetom nije mogao prestati radni odnos po ovom osnovu bez njegove saglasnosti, ili ukoliko mu se ne obezbedi penzija. ZOR Crne Gore propisuje da zaposlenom invalidu ne može prestati radni odnos, odnosno ugovor o radu dok, uz njegovu saglasnost, ne ostvari jedno od sledecih prava : rasporedivanje na druge poslove kod istog poslodavca u stepenu strucne spreme zaposlenog, sa punim ili nepunim radnim vremenom; rasporedivanje kod drugog poslodavca u stepenu strucne spreme zaposlenog, sa punim ili nepunim radnim vremenom; i strucno osposobljavanje, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju. Radni odnos može prestati i ukoliko je radnik stekao uslove za odlazak u starosnu penziju.

5.2. Pravo na obrazovanje

Obrazovanje lica sa hendikepom predstavlja preduslov njihove integracije u

društveni život. Iako je specijalno obrazovanje veoma važno za lica sa hendikepom jer je prilagodeno posebnim potrebama dece i odraslih sa razlicitim vrstama invaliditeta, sve više se govori o integrativnom obrazovanju u redovnim školama. Ovo je posledica novog, socijalnog pristupa problemu invaliditeta prema kome ne treba prilagodavati samo lica sa hendikepom društvu, vec upravo obrnuto, posvetiti pažnju prilagožavanja okoline licima sa hendikepom.

Važeci zakoni u SCG koji se ticu obrazovanja prevashodno se bave

specijalnim obrazovanjem lica sa hendikepom. Prema srbijanskom Zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja lica sa smetnjama u razvoju, odrasli i lica sa posebnim sposobnostima imaju pravo na obrazovanje i vaspitanje koje uvažava njihove posebne obrazovne i vaspitne potrebe. Obrazovno-vaspitni rad za lica koja koriste jezik znakova izvodi se na jeziku znakova i pomocu sredstava tog jezika. Specijalno obrazovanje dece ometene u razvoju regulisano je glavom VII Zakona o osnovnoj školi RS. Ovim zakonom regulisano je tzv. razvrstavanje dece ometene u razvoju, finansiranje ovog oblika obrazovanja kao i vidovi predškolskog obrazovanja. Deca ometena u razvoju, u smislu ovog zakona su deca sa telesnim oštecenjima, mentalno ometena deca i deca sa višestrukom ometenošcu u razvoju. Kao telesna oštecenja tretiraju se senzorna oštecenja, odnosno poremecaji vida i sluha. Zakon poznaje i cetvorostepenu klasifikaciju mentalne ometenosti (laka, umerena, teža i teška). Razvrstavanje dece vrši se, po pravilu, pre pošetka sticanja


140

osnovnog obrazovanja i vaspitanja, ali se može izvršiti i u toku školovanja. Razvrstavanjem se utvrduje zdravstvena sposobnost deteta za sticanje osnovnog obrazovanja i odreduje vrsta škole koju ce dete upisati. Odluku o tome donosi nadležna Komisija za razvrstavanje rešenjem protiv kog je dozvoljena žalba roditelja. Ovakvim rešenjem uloga roditelja u biranju nacina školovanja dece svedena je na minimum, što je narocito štetno u slucajevima fizickog hendikepa.

Prema Zakonu o srednjoj školi RS, srednje obrazovanje, obrazovanje i

osposobljavanje za rad redovnih ucenika ometenih u razvoju predstavlja pravo gradana od opšteg interesa u srednjem obrazovanju i vaspitanju. Upis ucenika u specijalnu srednju ckolu vrši se na osnovu rayvrstavanja. Revizija prethodne odluke o razvrstavanju je moguca na zahtev roditelja, škole i zdravstvene ustanove. Nastavni plan i program srednjeg obrazovanja lica ometenih u razvoju mora biti prilagoden vrsti i stepenu ometenosti. Predvidene su i posebne pogodnosti u pogledu trajanja nastave za lica ometena u razvoju. Broj ucenika po odeljenju u specijalnim školama znatno je manji od onog u redovnim školama i iznosi do 10 u slucajevima obicne ometenosti, odnosno do 6 u slucajevima višestruke ometenosti.

Zakonom o socijalnoj zaštiti i obezbedivanju socijalne sigurnosti gradana

regulisano je pravo na pomoc za osposobljavanje za rad «dece i omladine ometene u razvoju i odraslih invalidnih lica koja se, prema psiho-fizickim sposobnostima i godinama života, mogu osposobiti za odreden rad a to pravo ne mogu da ostvare po drugom pravnom osnovu». Pravo na pomoc za osposobljavanje za rad ostvaruje se u vidu: upucivanja na osposobljavanje; materijalnog obezbedenja; naknade troškova smeštaja; troškova prevoza i naknade troškova osposobljavanja. Lice koje je upuceno na osposobljavanje za rad, a koje je materijalno neobezbedeno, ima pravo na materijalno obezbedenje za vreme trajanja osposobljavanja. Ako je licu upucenom na osposobljavanje za rad obezbeden smeštaj u odgovarajucoj ustanovi ili drugoj porodici, ima pravo na naknadu troškova smeštaja u skladu sa ovim zakonom. Ako je licu upucenom na osposobljavanje za rad, neophodan prevoz od mesta stanovanja do mesta u kome se osposobljava za rad, ima pravo na naknadu troškova prevoza u visini stvarnih troškova najniže cene javnog saobracaja. Naknada troškova osoposobljavanja za rad obuhvata troškove opremanja radnog mesta na kome se lice osposobljava, prilagodavanje uslova rada mogucnostima lica na osposobljavanju, rad instruktora i druge troškove vezane neposredno za osposobljavanje za rad. Naknada troškova osposobljavanja za rad isplacuje se organizaciji u kojoj se lice osposobljava.

Ne postoje odredbe o obavezi da se obezbedi pristup osnovnim i srednjim

školama ucenicima sa telesnim hendikepom, odnosno ucenicima korisnicima invalidskih kolica i drugih ortopedskih pomagala.

Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju RCG ne sadrži odredbe o

specijalnom obrazovanju ucenika sa hendikepom. Ovaj zakon ne predvida mogucnost odvijanja nastavnih aktivnosti na jeziku znakova kao što to cini srbijanski zakon. Obrazovanje lica sa hendikepom regulisano je Zakonom o obrazovanju i vaspitanju djece sa posebnim potrebama. Zakon predvida da se vaspitanje i obrazovanje dece sa hendikepom, kao deo jedinstvenog vaspitnoobrazovnog sistema, ostvaruje u skladu sa ovim zakonom i posebnim zakonima kojima se ureduju predškolsko, osnovno, opšte srednje i strucno obrazovanje i vaspitanje, cime se zapravo predvida mogucnost postojanja


141

integrativnog obrazovanja dece sa hendikepom. Ipak, odredbe o deci sa hendikepom u drugim opštim zakonima o obrazovanju su oskudne i nedovolje za fakticko postojanje integrativnog obrazovanja. Npr. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Crne Gore predvida mogucnost obrazovanja kod kuce. Ovim zakonom predvidena je i mogucnost oslobadanja od pojedinih nastavnih predmeta (fizicko vaspitanje) ucenika sa hendikepom.

Zakonom o obrazovanju i vaspitanju djece sa posebnim potrebama sledece

kategorije dece ubraja u decu sa posebnim potrebama: deca sa telesnom, mentalnom i senzornom ometenošcu; deca sa poremecajima u ponašanju; deca sa teškim hronicnim oboljenjima; deca sa emocionalnim poremecajima; kombinovanim smetnjama; dugotrajno bolesna deca i druga deca koja imaju poteškoce u ucenju kojima je potrebno vaspitanje i obrazovanje po obrazovnom programu sa prilagodenim izvodenjem i dodatnom strucnom pomoci ili posebnom obrazovnom programu, odnosno vaspitnom programu. Prilagodeno obrazovanje dece sa hendikepom je obavezno do trenutka otkrivanja poremecaja. Ovim zakonom je dodeljena znatno veca uloga roditeljima u odabiru nacina i programa obrazovanja deteta nego što je to slucaj sa zakonima u Srbiji. Kao ciljevi vaspitanja i obrazovanja dece sa hendikepom, izmedu ostalih, navedeni su i obezbedivanje jednakih mogucnosti vaspitanja i obrazovanja za svu decu i ukljucivanje roditelja u proces habilitacije, rehabilitacije i vaspitanja i obrazovanja. Narocito su znacajne odredbe zakona koje omogucavaju integrativno obrazovanje dece sa hendikepom u okviru redovnog školskog sistema. Ipak, iako propisuju individualni rad sa decom, ove odredbe predvidaju postojanje posebnih odeljenja u okviru redovnih škola, što je svakako bolje od potpuno izdvojenih odeljenja, ali ne oodgovara potpuno ideji integrativnog obrazovanja. Sa druge strane, ohrabrujuce su odredbe koje prihvataju mogucnost održavanja zajednickih casova deci iz specijalnih i redovnih obrazovnih ustanova. Ustanovi razvrstavanja iz srbijanskog sistema obrazovanja u Crnoj Gori odgovara institut usmeravanja. Za razliku od srbijanskog rešenja, u Crnoj gori je ustanovljena redovna reviziona procedura, a ustanovljena je i obaveza da komisija mora odrediti rok važenja rešenja o klasifikaciji. Ovo je izuzetno važno zbog uskladivanja pravnog stanja sa faktickim potrebama deteta. Protiv rešenja je dozvoljena žalba.

Na predlog roditelja, može se odobriti i obrazovanje deteta kod kuce, i to

predškolsko i osnovnog obrazovanja i vaspitanja. Zakon predvida i mogucnost obavljanja poslova obrazovanja i vaspitanja u zdravstvenim ustanovama ukoliko dete zbog bolesti duže vreme provodi u tim ustanovama.

Crnogorski Zakon o obrazovanju odraslih poznaje i obrazovanje odraslih lica

sa posebnim potrebama. Moglo bi se reci da rešenja iz crnogorskog sistema obrazovanja i vaspitanja

mnogo više odgovaraju modernom pristupu obrazovanja lica sa hendikepom.

5.3. Pravo na socijalno obezbedenje

Prava od posebnog znacaja za lica sa hendikepom koja ona ostvaruju po osnovu socijalnog obezbedenja su pravo na invalidsku penziju, pravo na dodatak i


142

negu drugog lica, pravo na pomoc za osposobljavanje za rad,371 pravo na pomoc u kuci, dnevni boravak, smeštaj u ustanovu socijalne zaštite.

U Srbiji, pravo na invalidsku penziju stice osiguranik kod koga nastupi

potpuni gubitak radne sposobnosti zbog promene u zdravstvenom stanju prouzrokovane povredom na radu ili usled profesionalne bolesti, povrede van rada ili bolesti koje se ne mogu otkloniti lecenjem ili medicinskom rehabilitacijom. Pravo na invalidsku penziju za slucaj povrede ili bolesti van rada stice se kada nastupi radna nesposobnost pre navršenja godina života propisanih za odlazak u starosnu penziju kao i uz navršenih 5 godina osiguranickog staža. Kada invalidnost nastupi pre navršene 20 godine života usled povrede van rada ili bolesti, osiguranik stice pravo na invalidsku penziju nakon navršene jedne godine staža osiguranja, odnosno 2 i 3 godine staža osiguranja u slucaju nastanka nesposobnosti za rad do 25 odnosno 30 godine života. Zakon o radu RS nalaže poslodavcu da zaposlenom invalidu rada obezbedi obavljanje poslova prema preostaloj radnoj sposobnosi, a u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ne govori o prekvalifikaciji i rasporedivanju na drugo radno mesto zaposlenog koji usled povrede na radu ili profesionalne bolesti, odnosno povrede van rada ili bolesti doživi bitno umanjenje radne sposobnosti, što predstavlja znacajan nedostatak.

U Crnoj Gori, prava za slucaj invalidnosti i telesnog oštecenja

prouzrokovanih povredom na radu ili profesionalnom bolešcu, pored zaposlenih lica u preduzecima – osiguranika, ostvaruju i lica koja se nalaze na strucnom osposobljavanju, dokvalifikaciji ili prekvalifikaciji, koja uputi Zavod za zapošljavanje Crne Gore, ucenici i studenti kada se nalaze na obaveznom proizvodnom radu, profesionalnoj praksi ili prakticnoj nastavi, lica koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, dok rade u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora. Prema crnogorskom Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju invalidnost postoji kad kod osiguranika zbog promena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti lecenjem ili medicinskom rehabilitacijom, nastane potpuni gubitak radne sposobnosti. Usled potpune invalidnosti osiguranik stice pravo na punu invalidsku penziju. Invalidnost postoji i kad kod osiguranika zaposlenog zbog promena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti lecenjem ili medicinskom rehabilitacijom, nastane delimicni gubitak radne sposobnosti od 75%. Usled delimicne invalidnosti, osiguranik stice pravo na delimicnu invalidsku penziju, a može biti i zaposlen jednu cetvrtinu punog radnog vremena. Invalidnost može nastati zbog povrede na radu, profesionalne bolesti, povrede van rada ili bolesti.

U Srbiji, pravo na dodatak za pomoc i negu drugog lica ima lice kome je zbog prirode i težine stanja povrede ili bolesti neophodna pomoc i nega za obavljanje radnji radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, pod uslovom da ovo pravo ne može da ostvari po drugom pravnom osnovu i da ne koristi pravo na smeštaj u ustanovu socijalne zaštite. Dodatak za pomoc i negu drugog lica utvrduje se u mesecnom novcanom iznosu u visini 13% od prosecne zarade ostvarene po zaposlenom u Republici u prethodnom mesecu.

Pravo na pomoc u kuci, dnevni boravak, smeštaj u ustanovu ili drugu porodicu priznaje se licu kome porodica ne može da obezbedi odgovarajucu

371 Vidi odeljak 5.2.


143

zaštitu. Pravo na pomoc u kuci obezbeduje se starim i iznemoglim hronicno obolelim i drugim licima koja nisu u stanju da se sama o sebi staraju. Pomoc u kuci obezbeduje se obavljanjem neophodnih kucnih poslova (održavanje cistoce stana, nabavka hrane i drugih potrebnih stvari, održavanje licne higijene i slicno). Ucešce korisnika i njegovih srodnika obaveznih na izdržavanje u troškovima pomoci u kuci utvrduje se na osnovu merila i kriterijuma koje donosi organ uprave opštine nadležan za socijalna pitanja.

Pravo na dnevni boravak ima dete ometeno u fizickom ili psihickom razvoju, dete obolelo od autizma, dete sa poremecajima u društvenom ponašanju i odraslo lice, koje ima pravo na smeštaj u ustanovu ili u drugu porodicu ako je, u zavisnosti od stepena i vrste ometenosti, mogucnosti i potreba ovih lica i drugih razloga, ovakav oblik zaštite najcelishodniji. Pravo na dnevni boravak obezbeduje se upucivanjem korisnika u odgovarajucu ustanovu socijalne zaštite koja vrši usluge dnevnog zbrinjavanja ili vaspitnoobrazovnu ustanovu koja pruža takve usluge. Ucešce korisnika i njegovih srodnika obaveznih na izdržavanje u troškovima dnevnog boravka utvrduje se na osnovu merila i kriterijuma koje donosi organ uprave opštine nadležan za socijalna pitanja.

Narocito je problematicno pravo na smeštaj u ustanove socijalne zaštite u

Srbiji i Crnoj Gori. Kao što se iz teksta vidi, smeštanje u ustanovu socijalne zaštite ima primarnu funkciju u sistemu socijalne zaštite. Smeštej u ustanovu socijalne zaštite ostvaruje se upucivanjem korisnika u odgovarajucu ustanovu u kojoj se obezbeduje zbrinjavanje (stanovanje, ishrana, odevanje, nega, pomoc i staranje), vaspitanje i obrazovanje, osposobljavanje za odredene radne aktivnosti i zdravstvena zaštita u skladu sa posebnim propisima, radno-okupacione, kulturno-zabavne i rekreativno-rehabilitacione aktivnosti i usluge socijalnog rada. Izuzetno, smeštaj se može vršiti i u stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi, koja ispunjava uslove za pružanje usluga smeštaja, kao i u domovima ucenika, odnosno studenata kada se korisnik upucuje na osposobljavanje za rad. Pravo na smeštaj u ustanove socijalne zaštite uzivaju, izmedu ostalih, i sledeca lica: dete mentalno ometeno u razvoju stepena umerene, teže i teške mentalne ometenosti, višestruko ometeno u razvoju, dete obolelo od autizma, kao i dete sa smetnjama u telesnom razvoju koje nema uslova da ostane u svojoj porodici, dok traje potreba za ovim oblikom zaštite; odraslo invalidno lice sa telesnim i culnim oštecenjima, teško hronicno obolelo lice i lice ometeno u mentalnom razvoju koje nije u mogucnosti da samostalno živi u porodici zbog nepovoljnih zdravstvenih, socijalnih, stambenih ili porodicnih prilika; penzioner i drugo staro lice koje zbog nepovoljnih zdravstvenih, socijalnih, stambenih i porodicnih prilika nije u mogucnosti da živi u porodici, odnosno u domacinstvu.

Ne postoje adekvatne alternative institucionalnom zbrinjavanju mentalno

ometenih lica nesposobnih za samostalni život (mogucnost zašticenog stana omogucena je samo za lica cije su mogucnosti za samostalno stanovanje ocuvane ili neznatno smanjene, ne postoje komune, sistem hraniteljskih porodica ne funkcioniše jer ne postoje povoljni zakonski okviri i sl). U praksi, deinstitucionalizacija nije ni otpocela. U Srbiji ne postoje odredbe u zakonu koje bi nalagale da se lice mora smestiti u ustanovu socijalne zaštite koja je najmanje udaljena od mesta prebivališta ili boravišta clanova porodice korisnika ukoliko oni postoje. U Crnoj Gori ovo je donekle ispravljeno odredbama Zakona o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica kojim je propisano da mentalno obolelo


144

lice ima pravo da se leci u centru za mentalno zdravlje, odnosno psihijatrijskoj ustanovi koja je najbliža njegovom mestu stanovanja ili mestu stanovanja srodnika ili prijatelja (cl. 13, st. 3). Iako tek ostaje da se vidi da li ce se ova odredba u praksi striktno tumaciti usled cega bi ustanove socijalne zaštite za zbrinjavanje mentalno ometenih lica bile izuzete od ovog pravila, treba se nadati da ce se putem analogije ova pravila ipak primenjivati i na te ustanove.

Korisnicima prava na zbrinjavanje u ustanove socijalne zaštite su cesto

uskracuju osnovna ljudska prava. Veliki broj korisnika ne poseduje poslovnu sposobnost i stavljena je pod starateljstvo. Ne postoje zakonski okviri koji bi sprecili ovakvu praksu.

Crnogorsko pravo, pored navedenih prava koje poznaje i srbijanki pravni

sistem, u sklopu socijalnih davanja poznaje i institut licne invalidnine. Pravo na licnu invalidninu ima lice kod koga je nesposobnost za samostalan život i rad nastala pre navršene 18 godine života. Visina licne invalidnine iznosi 50 € mesecno.

5.4. Posebna zaštita deteta U Republici Srbiji, Zakonom o društvenoj brizi o deci uredeno je pitanje

posebnog rada sa decom ometenom u razvoju u oblasti obrazovanja i vaspitanja u predškolskom uzrastu, kao i ostvarivanje dodatka za decu ometenu u razvoju pod povoljnijim uslovima.

Zakonom o finansijskoj podršci porodici sa decom, porodica može ostvariti

pravo na naknadu zarade za vreme odsustva sa rada radi posebne nege deteta, deciji dodatak i naknadu troškova boravka u predškolskoj ustanovi za decu ometenu u razvoju. Pravo na naknadu zarade zbog odsustvovanja sa rada radi posebne nege deteta pripada i zaposlenim roditeljima hendikepirane dece, koji imaju pravo na odsustvo zbog nege deteta po republickom zakonu o radu. Pravo na deciji dodatak pripada porodici i posle 19 godina života za dete za koje je donet akt o razvrstavanju, sve dok je obuhvaceno vaspitno-obrazovnim programom i programom osposobljavnja za rad, a za dete nad kojim je produženo roditeljsko pravo najduže do 26 godina. Imovinski cenzus za dobijanje prava na deciji dodatak umanjen je za 20% za porodice sa detetom sa hendikepom u odnosu na ostale porodice. Pored toga, iznos decijegdodatka za porodice sa decom sa hendikepom uvecan je za 30%.

Deca predškolskog uzrasta ometena u razvoju imaju pravo na naknadu dela troškova boravka u predškolskoj ustanovi koja se nalazi u mreži ustanova koju utvrduje opština odnosno grad, u visini ucešca korisnika u ceni usluge. Pravo na naknadu troškova ostvaruju deca ometena u razvoju, pod uslovom da je za njih ostvareno pravo na deciji dodatak u skladu sa ovim zakonom. Predškolskoj ustanovi u kojoj se organizuje posebna grupa za decu ometenu u razvoju obezbedjuje se naknada troškova po detetu u visini ucešca korisnika u ceni usluge.

Ministar nadležan za socijalna pitanja propisuje bliže uslove odsustva sa rada

ili rada sa polovinom punog radnog vremena roditelja, odnosno usvojioca, hranitelja ili staratelja deteta mladeg od pet godina kome je potrebna posebna nega zbog teškog stepena psihofizicke ometenosti. O stepenu psihofizicke ometenosti


145

deteta mišljenje daje opštinska, odnosno gradska komisija nadležna za pregled dece ometene u razvoju, a troškovi njenog rada finansiraju se iz budžeta opštine, odnosno grada.372

5.5. Pravo na zaštitu zdravlja

Zdravstvena zaštita predstavlja okosnicu društvene brige o invaliditetu kao

pojavi. Njen znacaj pre svega leži u preventivnoj ulozi, ali i u sprecavanju regresiranja zdravstvenog stanja invalida, otklanjanju uzroka invalidnosti i pravilnog tretiranja neizlecivih slucajeva. S toga se, cesto pogrešno, ceo problem invaliditeta kao psiho-fizickog abnormaliteta posmatra sa stanovišta zdravstvene zaštite, dok se društvene posledice posmatraju sa socio-ekonomskog aspekta, što cesto vodi u novu grešku.

Srbijanskim zakonima garantovana je posebna zaštita «invalidnim i mentalno

nedovoljno razvijenim licima» kao i «materijalno neobezbedenim licima koja primaju materijalno obezbedenje po propisima o socijalnoj zaštiti i zaštiti boraca, vojnih i civilnih invalida rata, kao i clanovima njihovih porodica ako nisu zdravstveno osigurani». Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS propisuje da se svim gradanima obezbeduje pravo na zdravstvenu zaštitu koja kao minimum obuhvata, izmedu ostalog, i pravo na dobijanje protetickih i ortotickih sredstava, ortopedskih sprava i pomagala sa liste protetickih pomagala i sredstava, a prema medicinskim indikacijama. Ovo pravo garantovano je i po osnovu zdravstvenog osiguranja uredenog Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Ovo je i jedan od retkih zakona koji smatra poželjnim aktivno ucestvovanje nevladinih organizacija, narocito onih humanitarnog tipa, odnosno strucnih udruženja u oblasti koju ureduje. Slicne odredbe sadrži i crnogorski Zakon o socijalnoj zaštiti.

U crnogorskom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, kao prioritetne mere zdravstvene zaštite u Republici proklamovana je, izmedu ostalog i zdravstvena zaštita boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata, clanova njihovih porodica i korisnika prava na novcanu naknadu materijalnog obezbedenja boraca, podizanje nivoa mentalnog zdravlja gradana, lecenje i rehabilitacija duševno obolelih koji nisu osigurani po drugom osnovu, kao i smeštaj i lecenje obolelih od duševnih bolesti koji mogu da ugroze sebe i okolinu u kojoj žive i zdravstvena zaštita lica ometenih u fizickom i mentalnom razvoju (hendikepirana lica).

Od posebne važnosti za ovu oblast je i novi crnogorski Zakon o o zaštiti i

ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica. Ovim zakonom uredena su mnoga problematicna pitanja psihijatrijskog lecenja poput pružanja tretmana bez pristanka pacijenta, uloga staratelja i zakonskih zastupnika u odredivanju tretmana, uslovi primene odredenih terapija sa ozbiljnim propratnim i neželjenim efektima (ECT, hormonske terapije kao i psihohirurgij i druge ireverzibilne metode). Uredena je i oblast biomedicinskog istraživanja, zaštite licnih podataka, uslovi smeštaja mentalno obolelih lica u psihijatrijsku ustanovu i njihovo prinudno zadržavanje.

372 Više o pravu na odsustvovanje sa rada radi posebne nege deteta vidi odeljak 5.1.


146

Stanje ljudskih prava lica sa hendikepom u Srbiji i Crnoj Gori

Vidan Hadži-Vidanovic Beogradski centar za ljudska prava 1. Statisticki podaci..........................................................................................146 2. Civilno društvo i lica sa hendikepom ............................................................148 3. Osnovni problemi lica sa hendikepom ..........................................................149

3.1. Nezaposlenost ......................................................................................149 3.2. Obrazovanje .........................................................................................153 3.3. Sistem socijalne zaštite...........................................................................155 3.4. Zdravstvena zaštita................................................................................159 3.5. Arhitektonske barijere ...........................................................................161 3.6. Diskriminacija .......................................................................................162

1. Statisticki podaci

Iako je 2002. godine u Srbiji sproveden popis stanovništva, kategorija lica sa hendikepom izostala je iz njega. Ne postoje ni drugi pouzdani zvanicni podaci o broju ovih lica u Srbiji. Osnovni parametri kojima se rukovode razlicite organizacije koje se bave licima sa hendikepom su oni koje je predocila Svetska zdravstvena organizacija (WHO). Prema ovoj organizaciji, u Srbiji živi oko 800.000 lica sa hendikepom, što cini 10% ukupne populacije.

U potrazi za nešto preciznijim podacima, bilo je neophodno proci kroz

podatke kojima raspolažu pojedine nevladine organizacije i udruženja invalida u Srbiji. Ovo se pre svega odnosi na broj registrovanih clanova ovoih udruženja. Sa druge strane, uzet je u obzir i «ocekivani broj» lica sa pojedinom vrstom invaliditeta. Do sada, na prostoru Srbije i Crne Gore nisu izvršena istraživanja o broju lica sa invaliditetom pa s toga sve podatke treba smatrati približno tacnim.

Podaci Sektora za zaštitu osoba sa invaliditetom Ministarstva za rad,

zapošljavanje i socijalna pitanja, govore o 142.000 lica sa hendikepom u RS. Ovi podaci prikupljeni su 1999. godine i obuhvatili su samo ona lica koja su registrovana pri pojedinim udruženjima za zaštitu lica sa invaliditetom. Tokom 2005. godine u okviru Ministarstva, bice sprovedeno opsežno istraživanje radi izrade baze podataka, ciji je osnovni cilj lociranje lica sa invaliditetom i socio-humanitarnih udruženja koja se bave problemima ove populacije.

Prema podacima kojima raspolaže Savez slepih Srbije, ova organizacija ima 7

474 clana.373 Medutim, u intervjuu sa predstavnicima Saveza374, predoceno je da 373 Sajt Saveza slepih Srbije http://www.sssro.org.yu/strane/organizacije.htm


147

ovo udruženje danas ima oko 12.000 clanova – slepih i slabovidih. Pored toga, procenjuje se da još oko 2.000 do 3.000 slepih i slabovidih nisu u clanstvu udruženja. Ovaj podatak u velikoj se meri slaže sa procenama WHO prema kojima 0,1% stanovništva svake zemlje cine slepa lica, a još toliko ih je slabovidih. Prema ovim procenama, u Srbiji danas živi oko 15.000 slepih i slabovidih lica.

Prema Savezu gluvih i nagluvih Srbije i Crne Gore, na teritoriji cele državne

zajednice živi oko 31.179 gluvih i 83.145 nagluvih lica.375 Ovaj podatak izveden je iz proracuna WHO prema kojima je 0,8% populacije u svakoj zemlji nagluvo, dok je 0,3% sa potpunim oštecenjem sluha. Navedeni broj ukljucuje i stanovništvo Kosova i Metohije. Da su ovakve procene sasvim realne potvrduju raspoloživi podaci o evidentiranim gluvim i nagluvim licima na teritoriji AP Vojvodine. U ovoj srbijanskoj pokrajini, prema podacima Saveza gluvih i nagluvih Vojvodine, živi 25.071 lice oštecenog sluha,376 što cini 1,23% ukupne populacije Vojvodine.377 Pri tome, treba imati u vidu da je ovo broj evidentiranih lica sa poremecajima sluha, pa se može smatrati najmanjim mogucim brojem. Prema ovakvom trendu, u Srbiji bez Crne Gore i Kosova živi oko 92.000 lica oštecenog sluha.

Ortopedsko preduzece «Rudo» u avgustu 2003. godine je izašlo sa podatkom

da u Srbiji živi oko 60.000 korisnika ortopedskih pomagala.378 Prema raspoloživim podacima, u Srbiji je registrovano oko 3.500 distroficara.379

Prema podacima Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku iz 1999.

godine, na teritoriji Srbije je registrovano 88.943 lica sa mentalnom ometenošcu što je manje od polovine od ocekivanog broja od 3% ukupne populacije. Prema ovim procenama WHO, u Srbiji živi oko 200.000 osoba sa mentalnom ometenošcu. Cesto se pominje i podatak da u Srbiji živi 120.000 ljudi sa mentalnom ometenošcu.

Laka mentalna ometenost 59.603 Umerena mentalna ometenost 16.889 Teža mentalna ometenost 4.447 Teška mentalna ometenost 8.004 Ukupno 88.943

Tabela 1 – broj lica sa mentalnom ometenošcu380

Prema raspoloživim podacima udruženja ratnih vojnih invalida (RVI) u Srbiji postoji oko 45.000 korisnika prava RVI. Od tog broja, oko 33.000 lica su osobe sa

374 Intervju obavio autor 12. januara 2005. 375Brošura Saveza gluvih i nagluvih Srbije i Crne Gore, Beograd, 2003. 376 Sajt Saveza gluvih i nagluvih Srbije – Savez gluvih i nagluvih Vojvodine http://www.savez-gluvih.org.yu/organizacije/po_novi_sad.htm . 377 Prema poslednjem popisu stanovništva u Srbiji, u Vojvodini živi 2.031.992 stanovnika, što cini 27,1% stanovnika Srbije 378 Clanak „Do pomagala samo uz novac“, dnevne novine Glas javnosti, 5.8.2003, str. 5 379 Npr. u Vojvodini 345 registrovanih clanova, u Smederevu 45, Pancevu 45, Šapcu 42, Kragujevcu 115, Kraljevu 73, Kruševcu 105, Cacku 49, Užicu 62, Paracinu 55, Nišu 90, Leskovcu 70. Vidi sajt Saveza distroficara Srbije http://www.savez-distroficara.org.yu/index.htm 380 Izvor – Ministarstvo za rad, boracku i socijalnu zaštitu (sada Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike). Podatak dostavio Dejan Kozic, predsednik Društva za pomoc osobama ometenih u razvoju Stari Grad


148

hendikepom.381 Pored toga, procenjuje se da u Srbiji živi i preko 3.000 civilnih invalida rata.382

Centar za proucavanje alternativa je 2001. godine sproveo istraživanje o broju

lica sa invaliditetom prema vrsti invaliditeta. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 1727 osoba sa invaliditetom.

Vrsta invaliditeta Procenat Senzorna oštecenja 20% Mentalna oštecenja 24% Motorna oštecenja 31% Kombinovana senzorna i mentalna oštecenja

4%

Kombinovana motorna oštecenja 5% Internisticka oštecenja, ostalo 14% Amputirani ekstremiteti i sl. 2%

Dakle, prema raspoloživim podacima i procenama može se zakljuciti da u

Srbiji živi oko 800.000 osoba sa invaliditetom: 160.000 lica sa senzornim oštecenjima, od cega je oko 92.000 sa oštecenjima sluha, dok je oko 68.000 lica sa oštecenjima vida; oko 192.000 lica sa mentalnom ometenošcu, dok je cak 248.000 lica sa motornim oštecenjima. Oko 32.000 lica ima kombinovane mentalne i senzorne poremecaje, dok oko 40.000 ima kombinovani motorni poremecaj. Oko 128.000 lica ima internisticka oštecenja, amputirane ekstremitete i slicne povrede.

2. Civilno društvo i lica sa hendikepom

Kao posledica decenijskog privida demokratije u Srbiji i Crnoj Gori, civilno

društvo se znacajno razvilo i postalo važan motor promena u zemlji. Ovo narocito važi za organizacije cije je delovanje usmereno ka promociji i zaštiti ljudskih prava i demokratskih nacela koje je u desetogodišnjoj borbi protiv autoritarnog režima Slobodana Miloševica steklo veliko iskustvo kroz rad u veoma teškim uslovima. Ipak, pojedina važna udruženja gradana, narocito ona koja okupljaju profesionalce iz razlicitih grana, izgubila su na znacaju tokom devedesetih.

Organizacije za pomoc i zaštitu lica sa invaliditetom u Srbiji i Crnoj Gori

imaju dugu tradiciju. Na ovim prostorima, mogu se razlikovati dve vrste ovakvih udruženja; u prvu grupu spadaju ona udruženja koja su oformljena pre više decenija i to pod pokroviteljstvom države. Takva udruženja, odnosno savezi, predstavljaju poseban vid nevladinih organizacija sa pojedinim javnopravnim ovlašcenjima. Osnovni cilj ovih udruženja je zaštita socio-ekonomskih interesa clanstva. U drugu grupu spadaju novosnovane nevladine organizacije ciji su ciljevi prevashodno usmereni ka integraciji lica sa invaliditetom u društvo i zaštitu 381 Podatak preuzet iz intervjua predsednika Saveza RVI Srbije Željka Vasiljevica od 30.9.2003, list «Balkan», str. 7 382 M.M. Mandic, „Više od 3.000 civilnih invalida rata u Srbiji“, dnevni list Danas, 6.4.2004, str. 21


149

njihovih osnovnih ljudskih prava. Ova udruženja dobijaju na znacaju tokom devedesetih, dok svoju snagu uspevaju da izraze tek nakon demokratskih promena 2000. godine.

Prema Direktorijumu organizacija za prava osoba sa invaliditetom

sastavljenom od strane Socijaldemokratske unije 383 u Srbiji deluje ukupno 126 organizacija. Prema Direktorijumu nevladinih organizacija Centra za razvoj neprofitnog sektora, broj udruženja je znatno veci.384

Osnovni problem u delovanju civilnog sektora u ovoj oblasti je nedostatak

saradnje izmedu razlicitih udruženja. Narocito je primetan jaz izmedu udruženja koja okupljaju razlicite kategorije invalida, kao i izmedu tzv. socio-humanitranih udruženja invalida sa javnopravnim ovlašcenjima i ostalih nevladinih organizacija koje okupljaju lica sa invaliditetom. U razgovoru sa predstavnicima pojedinih udruženja došlo se do zakljucka da je osnovni uzrok ovog animoziteta novac. Naime, država je dužna da iz budžeta pruža finansijsku podršku udruženjima lica sa invaliditetom. Pojava novih organizacija u ovoj oblasti ugrozila je priliv sredstava “savezima sa tradicijom”.

Pored toga, osetan je i nedostatak interesovanja “velikih” nevladinih

organizacija za zaštitu ljudskih prava u Srbiji za ovaj problem. Finansiranje nevladinih organizacija i udruženja lica sa invaliditetom iz

budžeta Republike Srbije predstavlja važnu okosnicu delovanja ovih organizacija. U budžetu za 2004. godinu385 predvideno je budžetsko izdvajanje od 937.500 eura za udruženja lica sa invaliditetom. Sa druge strane, u budžetskom fondu za programe zaštite i unapredenje položaja osoba sa invaliditetom predvidena je suma od 2.500.000 eura za nevladine organizacije koje izadu sa prihvatljivim projektima za integraciju lica sa invaliditetom. Iako je ovakva alokacija resursa poželjna, jer pomera težište delovanja organizacija sa pozicije pružanja materijalne pomodi svojim clanovima ka poziciji unapredenja opšteg stanja u kom se nalaze lica sa invaliditetom, valja napomenuti da organizacije lica sa invaliditetom ne raspolažu dovoljnim iskustvom u izradi ovakvih projekata, dok ostale nevladine organizacije ne pokazuju dovoljno interesovanja da se ukljuce u rešavanje ovog problema. Prilikom izrade ovog izveštaja nije bilo moguce proveriti koliko je od predvidenih sredstava zaista i utrošeno.

3. Osnovni problemi lica sa hendikepom

3.1. Nezaposlenost

Izuzetno visoka stopa nezaposlenosti predstavlja jedan od najvecih problema sa kojima se Srbija suocava. Cak trecina radno-aktivnog stanovništva Srbije je

383 Direktorijum organizacija za prava osoba sa invaliditetom, Vlada Republike Srbije, Dostupan na: http://www.minrzs.gov.yu/PDF/DIREKTORIJJUM.pdf 384 Dostupno na sajtu Centra za razvoj neprofitnog sektora http://directory.crnps.org.yu/browse_type.asp 385 Zakon o budžetu RS, Sl. glasnik RS, br.127/04


150

nezaposlena. Ipak pojedine grupe, medu kojima su i osobe sa hendikepom, narocito su pogodene ovim problemom. Prema podacima organizacije Handicap International, zabeležena je izuzetno visoka stopa nezaposlenosti u ovoj populaciji.

Radni status ispitanika (u %)386 Izdržavano lice 35 Zaposleni – radni odnos u zdravstvenoj radionici 1 Zaposleni - radni odnos u društvenoj ili privatnoj firmi 1 Zaposleni – radni odnos u NVO, udruženju invalida i dr. 10 Samozaposleni 1 Penzioneri 36 Nezaposlen – ne traži zaposlenje 7 Nezaposlen – prijavljen na tržištu rada 6 Ostalo 3

Prema istom istraživanju, tek 33% ispitanika smatra da je prilagodenost

njihovog radnog mesta u skladu sa njihovim potrebama, dok se samo 40% izjašnjava da rad odgovara njihovim potrebama u pogledu obima posla, radnog vremena, dužine rada i pauza.

Istraživanje Centra za proucavanje alternativa ukazuje da je cak 87% osoba sa hendikepom nezaposleno.

87%

1%

1%

10%

1% Nezaposleni

Zaposleni u javnim iprivatnim preduzecima

Zaposleni u zašticenimradionicama

Zaposleni u NVO,udruženjima invalida i sl.

Samozaposleni

Primetan je izuzetno visok udeo nevladinog sektora u zapošljavanju lica sa

hendikepom, dok je udeo javnih i privatnih preduzeca gotovo beznacajan. Kao osnovni problem za ovakvo stanje cesto se navode razlozi poput

nedostupnosti radnog mesta, ali i predrasude o (ne)produktivnosti lica sa hendikepom.

U cilju podsticanja zapošljavanja lica sa hendikepom Vlada Republike Srbije i

Nacionalna služba za zapošljavanje (NZS) donele su poseban program koji predvida odredene pogodnosti za poslodavce koji odluce da zaposle lica sa

386 Implementation of the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights – Initial Report of Serbia and Montenegro, UN. Doc. E/1990/5/Add.61, str. 13


151

hendikepom. Subvencija se odobrava poslodavcu koji zasnuje radni odnos na neodredeno vreme sa punim radnim vremenom sa nezaposlenom osobom sa invaliditetom koja se nalazi na evidenciji nezaposlenih NSZ, i to kroz opremanje radnog mesta u iznosu od 72.000 dinara i izborom jedne od sledece dve mogucnosti:

- subvencionisanje doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, koje placa

poslodavac u trajanju od 36 meseci; ili - ucešcem u finansiranju zarada u trajanju od 12 meseci , u visini do 80% od

prosecne mesecne zarade po zaposlenom ostvarene u Republici,odnosno opštini ili gradu ako je to za njih povoljnije,prema poslednjem objavljenom podatku.

Pored toga što zahtev da poslodavac mora zasnovati radni odnos sa punim

radnim vremenom sa licem sa hendikepom ne odgovara potrebama ove populacije jer ce cesto psihofizicke mogucnosti ovih lica sprecavati da do zasnivanja ovakvog radnog odnosa dode, program je dobro zamišljen. Ipak, zbog brojnih zloupotreba od strane poslodavaca, ovaj program je privremeno obustavljen.

U odgovorima Vlade na dodatna pitanja Komiteta za ekonomska socijalna i

kulturna prava u vezi sa Inicijalnim izveštajem SCG o ostvarivanju ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, data je tabela o broju lica sa invaliditetom zaposlenih posredstvom Nacionalne služba za zapošljavanje do 30.10.2003. U prikaz nisu uracunati invalidi rada.

Vrsta invaliditeta Lica zaposlena u svom zanimanju

Lica zaposlena u drugom odgovarajucem zanimanju

Lica zaposlena u zaštitnim radionicama

Lako mentalno ometena lica

37 43 20

Slepa i slabovida lica 9 1 2 Gluva, nagluva i gluvonema lica

14 12 4

Ostala kategorisana lica 14 15 0 RVI 1 0 0 UKUPNO

75

71

26

Po programu republickog zavoda za tržište rada (Nacionalne službe za zapošljavanje)

64

Mimo programa RZTR (NSZ)

106

Samozapošljavanje 1 Novo zapošljavanje 1 UKUPNO

172


152

U Odgovorima je pružen i zvanican podatak o broju nezaposlenih lica sa

invaliditetom ili umanjenim radnim sposobnostima.

Kategorija UKUPNO I II III IV V VI VII/1 VII/2 VIIIRatni vojni invalidi

3,222 1,346 157 944 600 54 67 53 1 0 Vojni mirnodopski invalidi

138 46 6 31 40 0 9 6 0 0

Invalidi rada 21,937 8,732 1,939 7,141 2,957 625 374 169 0 0 Kategorisana omladina

3,919 1,271 1,083 1,404 123 13 7 18 0 0 Ostali kategorisani invalidi

490 217 51 125 73 15 4 5 0 0 Civilne žrtve rata

55 15 4 23 12 1 0 0 0 0 Ostali nekategorisani invalidi

1,268 634 362 63 101 92 3 5 8 0 Ukupan broj invalidnih osoba

31,276 12,405 3,399 9,984 4,016 731 473 267 1 0

Vlada kao osnovne probleme u realizaciji aktivnijeg i efikasnijeg zapošljavanja

lica sa hendikepom navodi nepostojanje specificnih obuka koje su prilagodene licima sa invaliditetom zbog nedostatka sredstava. Prema navodima vlade, programi po kojima se obrazuju lica sa invaliditetom u specijalnim školama ne zadovoljavaju zahteve poslodavaca zbog zastarelosti opreme za obuku kao i zbog toga što se obuka sprovodi za zanimanja za kojima je prestala potreba na tržištu rada usled napredovanja tehnologije. Kao poseban problem Vlada navodi nepostojanje programa za obuku u ruralnim sredinama.


153

Prema podacima organizacije Valid-In iz 2001,387 samo 20% poslodavaca u Srbiji je bilo spremno da uopšte ucestvuje u istraživanju o inkluzivnom zapošljavanju. Medu organizacijama i institucijama koje nisu pokazale spremnost da ucestvuju u ovom istraživanju bilo je cak i Ministarstvo za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku. Jedna polovima poslodavaca koji su ucestvovali u istraživanju izrazilo je spremnost da prilagodi radni prostor potrebama lica sa hendikepom. Oko 2% ispitanika smatralo je da lica sa hendikepom manje privreduju od ostalih zaposlenih.

Vlada trenutno priprema novi Zakon o zapošljavanju lica sa invaliditetom

kojim bi bio zamenjen sadašnji. Za razliku od trenutno važeceg zakona koji prevashodno reguliše materiju zapošljavanja lica sa invaliditetom u specijalnim zašticenim radionicama i posebnim «preduzecima za zapošljavanje invalida», novi zakon ce se pre svega baviti inkluzivnim obrazovanjem. Prema recima predstavnika Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku, ovaj zakon ce uvesti i niz mera afirmativne akcije radi lakšeg i bržeg zapošljavanja što veceg broja lica sa hendikepom.

3.2. Obrazovanje Izuzetno niska obrazovanost lica sa hendikepom odražava lošu sliku

obrazovnog sistema u Srbiji, narocito kada se radi o inkluzivnom obrazovanju. Tome u mnogome doprinosi zastareli sistem kategorizacije dece pri upisu u osnovne škole.

Kategorizacija dece odvija se pre upisa u osnovnu školu. Ovo je suviše kasno

i ne uvažava potrebe dece da pre polaska u školu produ kroz odredenu obuku u predškolskom obrazovanju kako bi se prilagodila i osposobila za ucestvovanje u redovnoj nastavi. Sa ovakvom ocenom se slažu i predstavnici Saveza slepih Srbije, prema kojima je osnovni problem inkluzivnog obrazovanja dece sa hendikepom u Srbiji neadekvatna predškolska nastava. Prema njihovim recima, otpocinjanjem ranog tiflološkog tretmana slepe dece u predškolskom uzrastu bile bi otklonjene mnoge barijere na koje ova deca nailaze tokom svog daljeg razvoja. Prema zvanicnim podacima, svega 1% dece sa hendikepom obuhvaceno je predškolskom nastavom. Pored toga što do kategorizacije dolazi isuviše kasno, nedostatak ustaljene (i ucestale) revizione procedure i rigidan sistem same kategorizacije dovodi do toga da izuzetno mali procenat dece sa lakšim mentalnim ili senzornim oštecenjima pohada redovne škole. Roditeljima nije ostavljen nikakav izbor prilikom odabira vrste školovanja na koje njihovo dete treba da se uputi. Nakon demokratskih promena 2000. godine, sastavljena je radna grupa za reformu sistema kategorizacije, ali je njen rad obustavljen nakon dolaska nove Vlade.

Pored problema sa kategorizacijom, nedostatak sredstava za pribavljanje

modernih ucila (zvucne knjige, MP3 Player i DAISY standard programi, udžbenici pisani Brajevom azbukom itd), dodatno umanjuje broj ucenika ukljucenih u redovno obrazovanje. Kada se tome pridoda i ljudski faktor (nespremnost

387 Istraživanje organizacija „Valid-In” i „Handicap International” iz 2001, neobjavljeno. Vidi i: clanak D. Stanimirovica „Kod nas je 87 odsto invalida bez posla”, list Glas javnosti, 18. 12. 2003.


154

nastavnika da odstupe od standardnih metoda poducavanja i ispitivanja), dobija se zaista sumorna slika. Prema recima Vere Uskokovic, predsednice organizacije Valid-In, veliki problem predstavljaju i arhitektonske barijere koje znatno ogranicavaju pristup školama deci sa motornim invaliditetom. Naime, veoma mali broj škola ima rampu na ulazu u zgradu, dok se nastava odvija po principima razredne nastave, odnosno premeštanjem ucenika iz kabineta u kabinet, u zavisnosti od predmeta. Kabineti se cesto nalaze na razlicitim spratovima zgrade škole, a gotovo nijedna škola nema lift.

Prema istraživanju koje je sproveo Centar za proucavanje alternativa, cak

18% lica sa hendikepom nema nikakvu školu, dok je 13% bez završene osnovne škole.

Školska sprema Procenat Bez škole 18% Nepotpuna osnovna 13% Osnovna škola 18% Srednja škola 34% Viša i visoka 7% Specijalna škola 10%

Zvanicni podaci koje je Vlada dala u Inicijalnom izveštaju o ostvarivanju

ESK prava u SCG u mnogome se slažu sa podacima Centra za proucavanje alternativa.

O stanju inkluzivnog obrazovanja svedoci i rast broja specijalnih osnovnih i

srednjih škola koji svoj vrhunac dostiže školske 1997/98, kada u Srbiji ima 228 specijalnih osnovnih škola i specijalnih odeljenja i 44 specijalne srednje škole i odeljenja. Nakon toga, broj se postepeno smanjuje. I broj ucenika obuhvacenih specijalnim obrazovanjem je u lakom padu.388

OSNOVNOŠKOLSKO OBRAZOVANJE

SREDNJOŠKOLSKO OBRAZOVANJE

Ukupan obuhvat

Obuhvat prema polnoj strukturi

Ukupan obuhvat

Obuhvat prema polnoj strukturi

Školska godina

ukupno %

ucenici decaci devojcice ucenici decaci devojcice

1991/92 ukupno 8.567 5.059 3.508 1.533 990 543 % 100.00 59.05 40.95 100.00 64.58 35.42 1992/93 ukupno 8.345 5.002 3.343 1.577 1.022 555 % 100.00 59.94 40.060 100.00 64.81 35.193 1993/94 ukupno 7.962 4.837 3.125 1.175 772 403 % 100.00 60.75 39.25 100.00 65.70 34.30 1994/95 ukupno 7.929 4.751 3.178 1.302 846 456 % 100.00 59.92 40.08 100.00 64.98 35.02 1995/96 ukupno 8.240 4.933 3.307 1.247 811 436 % 100.00 59.87 40.13 100.00 65.04 34.96 1996/97 ukupno 8.160 4.779 3.381 1.421 945 476 % 100.00 58.57 41.43 100.00 66.50 33.50 1997/98 ukupno 8.262 4.893 3.369 1.468 975 493

388 Inicijalni izveštaj o primeni Medunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u SRJ za period od 1992-2002. godine, dostupno na http://www.humanrights.gov.yu/srpski/dokumenta/index.htm


155

% 100.00 59.22 40.78 100.00 66.42 33.58 1998/99 ukupno 7.847 4.734 3.113 1.321 863 458 % 100.00 60.33 39.67 100.00 65.33 34.67 1999/00 ukupno 7.706 4.639 3.067 1.337 872 465 % 100.00 60.20 39.80 100.00 65.22 34.78 2000/01 ukupno 7.560 4.488 3.072 1.269 806 463 % 100.00 59.37 40.63 100.00 63.51 36.49

Problem predstavlja i neravnomerna regionalna raspodeljenost specijalnih

škola u Srbiji. Naime, prema podacima UNICEF-a, gotovo polovina specijalnih škola nalazi se na teritoriji Beograda.

3.3. Sistem socijalne zaštite Srbijanski sistem socijalne zaštite zastareo je i predstoji mu obimna reforma.

Zbog izuzetno visoke stope nezaposlenosti kao i zbog lošeg obrazovnog sistema, sistem socijalne zaštite ostaje primarna tema kada su u pitanju lica sa hendikepom. Ovo se ne odnosi samo na socijalna davanja (novcana pomoc i razlicite vrste naknada za lica sa invaliditetom), vec i na zbrinjavanje u ustanovama socijalne zaštite, dodeljivanje ortopedskih pomagala, radno osposobljavanje itd.

Iznosi materijalne pomoci koje pripadaju gradanima SCG po osnovu

invaliditeta iuzetno su niski. Tako je februara 2004. godine iznos dodatka za pomoc i negu drugog lica iznosio 13% od proseka zarade u RS (2.274,20 din.) a septembra 2004. godine je podignut na 4.000. Ova suma pokriva tek nešto više od trecine osnovne potrošacke korpe.

Prema podacima ministarstva nadležnog za socijalna pitanja, u 2001. godini

bilo je registrovana 62.421 korisnika novcane pomoci i još 90.156 korisnika drugih vidova novcanih davanja.

Novcane pomoci Ostale pomoci

Stalne i povremene Jednokratne Ukupno Pomoc u

naturi

Nega i druge usluge u stanu

Dodatak za tudu negu

Dodatak za rehabilitaciju

Maloletni 341 42160 1151 4832 21 1429 210 Punoletni 810 19110 61270 83161 17 485 1

Broj lica sa hendikepom koji prima neku vrstu socijalne pomoci389 Od narocitog znacaja za lica sa hendikepom jeste pravo na obezbedivanje

nege i stanovanja. Ovo se posebno odnosi na lica sa mentalnom ometenošcu. U Republici Srbiji ovo pravo se ostvaruje pretežno kroz zbrinjavanje u institucijama socijalne zaštite. Institucionalno zbrinjavanje još uvek se posmatra kao najbolje rešenje u slucaju invaliditeta:

«Najteže je s hendikepiranom decom, jer sa njima ni roditelji ne izlaze na

kraj, a cesto se desi da se u porodici jedno dete rodi zdravo, a drugo s posebnim potrebama i invaliditetom i onda ovo zdravo trpi posledice bolesnog deteta. Tada 389 Statisticki bilten SCG, Socijalna zaštita korisnici, oblici, mere i usluge u 2001.


156

nastupa „Kolevka”390, jer tu hendikepirano dete ima poptunu negu, medicinsku opremu i lekarsku kontrolu, a roditelji ga mogu vidati svaki dan i kada god to požele.»391

Naime, u Srbiji, deinstitucionalizacija nije prakticno ni zapoceta. Pored

dnevnih boravaka, ne postoje druga alternativna rešenja. Do sada su postojali izolovani pokušaji izgradnje odredenih prostora koji bi trebalo da podsecaju na «zašticena domove». Ipak, ovo nisu «zašticeni domovi» u pravom smislu jer funkcionišu pod nadzorom i u okviru institucija. Time se, zapravo, prakticno povecavaju kapaciteti institucija socijalne zaštite, umesto da se smanjuju. Primer za to predstavlja Specijalni zavod za decu i omladinu ometenu u razvoju i bez roditeljskog staranja "Nikola Šumenkovic" u Stamnici gde je, pored 12 postojecih objekata izgraden još jedan iz donacije Vlade Republike Francuske za još 80 dece. U Domu za decu i omladinu ometenu u razvoju u Sremcici, tokom renoviranja dva paviljona na jednom je dograden citav jedan sprat.392

Iako se od 2000. godine pristupilo renoviranju vecine ustanova socijalne

zaštite, veliki broj je i dalje u veoma lošem stanju. Izuzetno lošim uslovima života doprinosi i stalna prebukiranost. Liste cekanja za ulazak u ustanove su veoma duge. Primetno je i da se cesto u ustanovama nalaze lica sa razlicitim invaliditetima ili da se u domovima za decu nalaze i odrasla lica itd.

Ustanove 2002. 2005. Stacionar za autizam u Beogradu 46 46 Sremcica 293 316 Veternik 588 604 Stara Moravica 340 344 Tutin 144 169 Jabuka 144 152 Stamnica 458 452 Veliki Popovac 282 286 Kuline 540 593 Izvor393 92 92 Kragujevac 326 Dom za decu »Kolevka«394 137 151

Broj mentalno ometenih lica u ustanovama socijalne zaštite395 Primera radi, Veternicki Dom zbrinjava preko 600 dece i omladine

ometene u razvoju od 3 do 25 odnosno do 44 godina starosti. Medutim, devojke i

390 ”Kolevka” je dom za decu ometenu u razvoju u Subotici 391 “Dnevnik” Novi Sad, 15. februar 2004, intervju sa Mirjanom Cabric, direktorkom doma „Kolevka“. Dostupno na http://www.dnevnik.co.yu/arhiva/15-02-2004/Strane/vojvodjanska.htm 392 Autor je obišao ustanovu sa predstavnicima organizacije Mental Disability Rights International (MDRI) aprila 2004. godine 393 Ova ustanova nalazi se pri manastiru Sveta Petka i predstavlja odvojeno odeljenje za žensku decu doma u Kulinama 394 Dom za decu «Kolevka» prevashodno je dom za decu bez roditeljskog staranja. Ipak, zbog velikog broja korisnika ometenih u razvoju u ovom istraživanju je uvršten medu ustanove socijalne zaštite za decu ometenu u razvoju 395 Izvor: Izveštaj Ministarstva za socijalnu zaštitu iz 2003 i licni kontakt sa direktorima ustanova decembar 2004- januar 2005. i web-site www.givekidshope.com


157

žene koje su radno osposobljene ostaju u Domu trajno, bez obzira na uzrast.396 U Domu za decu bez roditelja “Kolevka” od 180 dece, 151 dete je mentalno ometeno ili ima neku drugu vrstu invaliditeta. Mnoga imaju kombinovani hendikep. Oko 90 korisnika je nepokretno.397 U Zavodu za odrasle “Male pcelice”, u dva paviljona su smeštene osobe sa mentalnom retardacijom, dva paviljona služe za zbrinjavanje lica sa psihijatrijskim poremecajima, dok je jedan paviljon za lica sa starackim bolestima. 398 I u Stacionaru za majku i dete u Zvecanskoj ulici, najpoznatijoj ustanovi za zbrinjavanje dece bez roditeljskog staranja, nalazi se odeljenje za rehabilitaciju dece ometene u razvoju.

Renoviranje objekata zavoda i domova za zbrinjavanje dece, omladine i

odraslih lica ometenih u razvoju najvecim delom je izvršeno posredstvom stranih donacija. Tako je, npr. dom u Kulinama, u kome su do skora bili najlošiji uslovi života, u potpunosti renoviran sredstvima Nemackih humanitarnih organizacija i nemacke Savezne vlade. Dva paviljona doma u Sremcici renovirani su sredstvima holandskih organizacija. U domu u Stamnici “Nikola Šumenkovic” sredstvima Francuske vlade izgraden je objekat za 80 dece, i renovirano je 7 starih objekata. Ipak, još 5 objekata ceka na renoviranje. Prema procenama nadležnih u ustanovi, za renoviranje jednog objekta potrebno je oko 30.000 eura. U Zavodu u Kragujevcu “Male pcelice” renovirana su dva paviljona, dok tri cekaju na adaptaciju. Adaptacija je takode finansirana iz stranih donacija. Za razliku od toga, za adaptaciju doma “Kolevka” izdvojeno je 2,6 miliona dinara iz budžeta Republike Srbije.

Mnoge zgrade u kojima su danas smešteni zavodi i domovi za zbrinjavanje

lica sa hendikepom ne odgovaraju nameni. Tako su u Stamnici objekti zapravo stare rudarske kuce zidane 1950. godine. Prostorije su vlažne, zidovi ispucali, stolarija je sasavim dotrajala, a kupatila su u lošem stanju. U domu nedostaje i najosnovnija bela tehnika, veš mašine su sasvim dotrajale, kao i oprema u kuhinji. Snabdevanje higijenski ispravnom pijacom vodom je dosta otežano, zbog cega je 2000. godine tokom nekoliko meseci vladala epidemija hepatitisa. Preko 100 šticenika kao i osoblje bilo je zaraženo.399

Osnovni problemi na koje institucije nailaze jesu nedovoljne kolicine

lekova, manjak osoblja i oronulost zgrada (barem onih koje do sada nisu obnovljene). U ustanovama nije stalno zaposlen dovoljan broj lekara specijalista (psihijatri, neuropsihijatri, stomatolozi, ginekolozi). Ovaj problem rešava se tako što se s vremena na vreme pozivaju lekari iz klinickih centara da obavljaju redovne i vanredne preglede šticenika.

Veliki problem u institucionalnom zbrinjavanju predstavlja i cinjenica da se

prilikom odredivanja institucije u koju ce lice biti smešteno ne vodi racuna o prethodnom mestu prebivališta korisnika, odnosno njegove najbliže rodbine, ukoliko je ima. Ovo dodatno slabi ionako narušene porodicne veze. Pored toga,

396 Vidi sajt Doma za decu i omladinu ometenu u razvoju „Veternik“: http://veternik.org.yu/s/sticenici/index.html# 397 Vidi web prezentaciju akcije „Give Kids Hope“: http://www.givekidshope.com/ 398 Autor je obišao ovu ustanovu sa predstavnicima organizacije MDRI u aprilu 2004. godine 399 Vidi web prezentaciju akcije „Give Kids a Hope“: http://www.givekidshope.com/


158

domovi i zavodi se cesto nalaze van gradova, u selima ili predgradima, tako da su korisnici cesto izolovani od ostatka društva.

Nedostatku alternativnih vidova zbrinjavanja, odnosno vaninstitucionalnih

mera, doprinosi izuzetno loše materijalno stanje u društvu. Pomoc hraniteljskim porodicama je nedovoljna cak i u slucajevima zaštite dece bez roditeljskog staranja. Ipak, zbog posebne nege koja je potrebna odredenim kategorijama lica sa invaliditetom, nije realno ocekivati da hraniteljske porodice odigraju znacajniju ulogu u ovoj oblasti. Mnogo je važnije zapoceti rad na ustanovljavanju tzv. “zašticenih domova” i drugih vidova zbrinjavanja u zajednici, kako bi se obustavila segragacija i potpuna izolacija lica sa hendikepom. Inostrana iskustva jasno ukazuju da su rezultati habilitacije znatno bolji u uslovima vršenja terapije u zajednici nego u okviru institucionalnog zbrinjavanja. Pored toga, na primeru Slovenije jasno se vidi da je moguce zatvoriti veliku instituciju i osnovati “zašticene domove” a da pri tome ne dode do otpuštanja osoblja.400

Od izuzetne važnosti je i proširivanje i unapredivanje mreže dnevnih

boravaka kao izuzetno korisnog vida zbrinjavanja ali i habilitacije i rehabilitacije lica sa hendikepom. Iako bi dnevni boravci morali biti ustanovljeni na svakoj opštini njih ima znatno manje.

Beograd Šekspirova 135 Obrenovac 19 Kornelija Stankovica 20 Diljska 36 Mladenovac izgradnja u toku Lazarevac u planu Novi Beograd u planu Novi Sad za mentalno ometene 50 za autisticne osobe 12 Subotica 12 Sremska Mitrovica nema podataka Smederevska Palanka 14 Smederevo 17 Požarevac 14 Jagodina 6 Kragujevac nema podataka Niš 70 Kruševac nema podataka

Dnevni boravci i broj korisnika

400 Septembra 2004. i poslednji stanovnik Zavoda za zbrinjavanje osoba ometenih u razvoju Trate-Hrastovec preseljen je u male zašticene domove u zajednici. Time je najveci zavod ovog tipa u kom je bilo smešteno preko 650 korisnika i u kome je radilo 358 zaposlenih prestao da postoji. Ipak, ustanova još uvek radi, pružajuci pomoc i podršku korisnicima koji su smešteni u zašticenim domovima u zajednici. Informacije o Zavodu mogu se pronaci na sajtu http://www.hrastovec.org/ZHT/index2.htm


159

3.4. Zdravstvena zaštita Hendikep nije bolest, mada cesto može da predstavlja i zdravstveni problem. Preventivno delovanje od velike je važnosti radi predupredivanja nastanka invaliditeta kad god je to moguce. Razlicite vrste savetovališta, pre svega savetovališta za trudnice i mlade roditelje, porodicna savetovališta itd, igraju veoma znacajnu ulogu u borbi protiv ranog nastanka invaliditeta. Ipak, nekada se nastanak invaliditeta ne može preduprediti. U tim slucajevima neophodno je postojanje takvih službi koje su osposobljene da u najkracem roku ustanove dijagnozu i otpocnu tretman radi suzbijanja ili ublažavanja posledica nastalih povreda ili druge vrste hendikepa. Na žalost, u Srbiji domovi zdravlja nemaju razvijen rad razvojnih savetovališta te roditelji predugo cekaju na dijagnoze. Ne postoji neophodna edukacija i pomoc roditeljima kada se utvrdi postojanje hendikepa, kao ni sistem informisanja roditelja gde i kome da se jave radi tretmana.

Neophodno je odrediti lice koje ce biti u stalnom kontaktu sa porodicom ometenog deteta, angažovanost patronažne službe kao i izrada protokola zdravstvenih pregleda, kao i individualne planove u zavisnosti od vrste i stepena ometenosti radi omogucavanja pravovremene i kvalitetne zdravstvene zaštite.

Formiranje razvojnih savetovališta ili timova sastavljenih od lekara,

defektologa, socijalnog radnika, psihologa, medicinske sestre i drugih strucnjaka, imalo bi za cilj sveobuhvatno sagledavanje, pracenje i usmeravanje ometenog deteta ka pravovremenom (i bez lutanja) odredivanju najboljeg tretmana. Osim što bi dete optimalno napredovalo, to bi i kasnija izdvajanja za tretmane i lekove bila manja.

Lica sa hendikepom imaju prava na dobijanje protetickih i ortopedskih

pomagala. Kako bi ostvarile ovo pravo, potrebno je da poseduju potvrdu nadležne komisije.

Naziv pomagala Dijagnoza kojoj sleduje pomagalo

Period obnavljanja, ponovonog dobijanja novog pomagala

Clan Pravilnika

Elektromotorna kolica Kvadriplegija, teži oblici distrofije, cerebralna paraliza i srodna neuromišicna oboljenja kod kojih gornji ekstremiteti nisu u funkciji

5 Godina Cl.21 st.4

Mehanicka kolica

Paraplegija, distrofija, cerebralna paraliza, multipleskleroza, obostrana natkolena amputacija, obostrana potkolena amputacija ako je protetisanje nemoguce, komletna oduzetost jedne strane

5 Godina Cl.21 tac.1-8

Toaletna kolica Kvadriplegija, paraplegija, teži oblici distrofije i cerebralne paralize 5 Godina Cl. 27. st.2

tac.12


160

Antidekubitno jastuce Sve dijagnoze koje imaju koje imaju prava na mehanicka i elektromotorna kolica 3 Godine Cl. 27. st.7

tac.14

Antidekubitni dušek Kvadriplegija, teži oblici distrofije i cerebralne paralize 8 Godina Cl. 27. st.2

tac.14

Hidraulicna dizalica Kvadriplegija, teži oblici distrofije i cerebralne paralize 8 Godina Cl. 27. st.2

tac.15

Bolnicki krevet sa trapezom

Kvadriplegija, teži oblici distrofije i cerebralne paralize 8 Godina Cl. 27. st.2

tac.13

Akumulatori za elektromotona kolica Korisnici elektromotornih kolica 2 Godine Cl. 22. tac.3

Sve popravke invalidskih kolica i servis van garantnog roka

Korisnici invalidskih kolica Po potrebi Cl.23

30 urin kesa U slucaju nemogucnosti voljnog kontrolisanja pražnjenja mokracne bešike 1 mesec Cl. 27. st.1

tac.2

Pelene za odrasle u protivvrednosti 30 urin kesa

U slucaju nemogucnosti upotrebe kesa za mokrenje 1 mesec Cl. 27. st.2

Stalni kateter U slucaju nemogucnosti pražnjenja bešike putem slobodne drenaže 1 mesec Cl. 27. st.2

tac.9

PVC (nelaton) kateter U slucaju nemogucnosti pražnjenja bešike putem slobodne drenaže a ako je korisnik na školovanju ili u radnom odnodu

1 mesec Cl. 27. st.2 tac.10

Aparati za hodanje u vezi sa cipelama

U slucaju povreda centralnog nervnog sistema, kicmene moždine i postojanja mišicne slabosti

6-12-36 meseci

Cl. 11. st.1 tac.4

Nakon okoncanog ustanovljenog perioda za obnavljanje, odnosno

dobijanje novog pomagala, korisnici su dužni da staro pomagalo vrate. Ovo pravilo nije se primenjivalo devet godina, medutim, krajem 2004. godine odjednom se pocelo primenjivati. Od obaveze vracanja pomagala nisu iskljuceni ni teški bolesnici, invalidi bez ruku i nogu koji koriste proteze, bolesnici koji koriste aparate za glas i govor, operisani od karcinoma, ni slepi ljudi koji koriste Brajovu pisacu mašinu. „Pravilnikom nije regulisano kako se dopremaju pomagala do Zavoda za zdravstveno osiguranje, a kako nam je rekao izvor u Nemanjinoj, ne postoji ni prostorija za skladištenje invalidskih kolica, kreveta i drugih pomagala. U Ortopedskom preduzecu „Rudo“ koje je specijalizovana fabrika za pravljenje raznih vrsta proteza i pomagala, sa ovim propisom nisu upoznati i ne vide njegovu svrhu. Naime, proteze i ortoze se prave namenski, po meri, tako da svaka opravka ili reparacija starih ne dolazi u obzir.“401 401 Clanak M.S. Ðokovic, “Maltretiranje Invalida”, dnevni list Blic, 17.11.2004, str. 10


161

Neophodno je menjati pristup problemu invaliditeta u kome je trenutno pretežno prisutan jak medicinski pristup. Prelaženjem na socijalni model uz multidisciplinarni pristup pomerilo bi se težište sa samog hendikepa ka coveku kao ravnopravnom pripadniku društvene zajednice. Važnost prihvatanja socijalnog modela je od višestrukog znacaja za rešavanje problema lica sa hendikepom. Kako je to formulisalo Udruženje studenata sa hendikepom:

„Okruženje je odgovorno za svoje postupke prema svim svojim

gradanima i gradankama, pa tako i prema onima koji imaju hendikep. Društvo treba da prihvata sve osobe, bez obzira na razlicitosti, da stvara podjednake šanse za odrastanje, školovanje, obrazovanje, zaposlenje, i sve druge aspekte života osobe, bez obzira na to da li neko ima hendikep ili ne. Prihvatanjem socijalnog modela osoba sa hendikepom je odgovorna za svoj život i svoje postupke samom cinjenicom da je ukljucena u društvo, ravnopravna sa drugima koji nemaju hendikep. Prihvatanjem odgovornosti, osobi sa hendikepom se otvaraju mogucnosti za ostvarivanje svojih ljudskih prava, da vodi život kakav sama odabere, jer ima šansu da se organizuje ali i prihvati asistenciju koja je usmerena ka njenim potrebama.“

3.5. Arhitektonske barijere Zbog neprilagodenosti prostora i neadekvatnog stava društva, licima sa

hendikepom je znatno otežano da ostvare svoja prava. Do nedavno, prilazne rampe javnim ustanovama bile su prava retkost. Ovo se ne odnosi samo na zgrade državne uprave, škole, fakultete, ustanove kulture vec i na same ustanove socijalne i zdravstvene zaštite – bolnice, stacionare, domove zdravlja itd.

U poslednjih nekoliko godina pristupilo se prilagodavanju prostora licima

sa hendikepom. Pristupi najvecem broju zgrada organa državnih i lokalnih vlasti dobili su rampe za lica sa hendikepom. U saradnji sa Udruženjem studenata sa hendikepom republicka Vlada je pristupila sacinjavanju plana prilagodavanja fakulteta Beogradskog univerziteta kretanju korisnika invalidskih kolca. Zbog nedostatka sredstava projekat nije sproveden u celosti, ali su ulazi na nekoliko fakulteta dobili rampe.402 I nekoliko pozorišta rekonstruisanih tokom poslednje 3-4 godine u Beogradu prilagodena su kretanju osoba u invalidskim kolicima, kao i obnovljena zgrada Beogradske filharmonije. Održane su i prve projekcije filmova za slepa lica. Na vecini parkirališta predvidena su mesta za lica sa hendikepom, a propisi o parkiranju nalažu da se prilikom parkiranja na trotoarima ostavi slobodan prostor za prolaz korisnika kolica. Treba pomenuti i slucaj ulice Kralja Milana u centru Beograda koja je u potpunosti prilagodena svim kategorijama lica sa hendikepom. Trotoar je oznacen reljefnim plocama za slepa lica, izuzetno je širok, a parkiranje je zabranjeno duž cele ulice, dok su na pešackim prelazima postavljeni zvucni semafori. I ulice i trotoari na opštini Novi Beograd u velikoj meri su prilagodeni licima sa hendikepom. Ipak, ovo su i dalje „ispadi“ i predstavljaju izolovane slucajeve. I dalje se ne naziru rešenja za mnoge probleme. Gradski

402 Ipak, treba imati u vidu da ovo ne rešava problem studiranja lica sa hendikepom. Vecina fakulteta ima više spratova, a enterijer je ostao neprilagoden. Pored toga, nastavna srewdstva su i dalje neprilagodena licima sa senzornim poremecajima.


162

prevoz je u potpunosti nedostupan za lica sa hendikepom. Grad Beograd i Gradsko saobracajno preduzece je u poslednjih 5 godina gotovo u potpunosti zamenilo svoj vozni park a da pri tom nije kupljeno ni jedno vozilo sa pokretnom rampom. Medu vozilima se nalazi nekoliko niskopodnih autobusa koji ne mogu služiti svojoj svrsi s obzirom da autobuske stanice nemaju izdignute trotoare, pa tako ovi autobusi predstavljaju samo lepo i moderno prevozno sredstvo. Vecina autobusa ima 3, a mnogi novi cak i 4 stepenika, što je nesavladiva prepreka za lica sa hendikepom. I u drugim velikim gradovima je slicna situacija.

Opšti je utisak da se uklanjanje arhitektonskih barijera i integracija lica sa hendikepom u normalne tokove društva suviše sporo odvija, delom zbog nedostatka materijalnih sredstava, ali delom i zbog nespremnosti društva da se oslobodi predrasuda. Ono što je do sada obavljeno na tom planu prevashodno je rezultat jakog pritiska nevladinih organizacija a ne samoinicijative državnih i javnih vlasti. Neki projekti, poput prilagodavanja pozorišta licima sa hendikepom izvedeni su samostalno od strane nevladinih organizacija. S druge strane, uvažavanje potreba osoba sa invaliditetom u nekim od pomenutih primera bilo je i rezultat osobnog zalaganja rukovodecih timova u ustanovama i dobre saradnje sa gradskim vlastima, a ne sprovodenja (ne)postojecih propisa. U srbijanskim propisima ne postoji klauzula da prilikom konkurisanja za sredstva za obnovu i rekonstrukciju objekata javne namene prioritet imaju objekti koji ce biti prilagodeni kretanju osoba sa invaliditetom.

3.6. Diskriminacija Nisu samo arhitektonske barijere te koje sprecavaju da se lica sa

hendikepom povuku sa društvenih margina. Neznanje i uvrežene predsrasude sprecavaju ova lica da se ukljuce u redovne tokove društva i cesto vode ka njihovoj diskriminaciji. Poznat je slucaj tridesetogodišnjeg Branka Jokica, mladica iz Resnika kome urednici državne televizije (RTS) nisu dozvolili ucestvovanje u TV kvizu „Sam protiv svih“ samo zbog toga što je zbog distrofije prinuden da se koristi invalidskim kolicima. Ovo svakako nije izolovan slucaj. Lica sa invaliditetom se stalno susrecu sa diskriminacijom. Prema rezultatima ankete organizacije Valid-In, sprovedene medu invalidima mladim od 40 godina, nijednom anketiranom invalidu Republicki zavod za tržište rada (sada Nacionalna služba za zapošljavanje) nije ponudio posao, polovina njih nikada nije bila na razgovoru za posao, a veliki broj njih imao je neprijatnosti pri razgovoru za posao. Petina anketiranih ima ideju za sopstveni biznis, medutim, nije u stanju da je realizuje jer nema materijalnih mogucnosti za to. Prema recima Vere Uskokovic, predsednice udruženja, u toku sprovodenja ankete o inkluzivnom obrazovanju medu poslodavcima, jedno preduzece iz Beograda odgovorilo je da nema ni normativna akta po kojima bi zaposlilo osobu sa invaliditetom, da takve osobe kod njih nikada nisu radile niti ce raditi.

„Necu spomenuti ime tog preduzeca jer jednostavno smatram da su bili

iskreni i ovakav njihov odgovor, nažalost, odražava stav društva prema ljudima sa invaliditetom,“ rekla je Uskokovic.403

403 Clanak “Invalide niko nece”, list Blic, 18.12.2003.


163

Medutim, diskriminacija u zapošljavanju ili u ucestvovanju u javnom životu nisu jedini oblici diskriminacije sa kojima se lica sa posebnim potrebama suocavaju. Postoji diskriminacija i unutar samog „invalidskog pokreta“, odnosno, odredene kategorije lica sa hendikepom diskriminisane su u odnosu na druga lica sa hendikepom. Tako je, recimo, primetan razlicit položaj ratnih vojnih invalida u odnosu na ostale. Novcana naknada koju primaju RVI višestruko je veca od one koja pripada ostalima, i u septembru 2003. iznosila je izmedu 50 i 55 hiljada dinara, što je u tom trenutku bilo preko deset puta više od primanja namenjenih drugim licima sa hendikepom. Kako je stari savezni zakon o pravima RVI prestao da važi 2003. godine, pristupilo se izradi novog. Tom prilikom, organizacije lica sa hendikepom zatražile su da se položaj RVI i ostalih lica sa hendikepom izjednaci, ili makar približi. Ovo je naišlo na oštru reakciju udruženja RVI.

„Potpuno je besmisleno i razgovarati o takvom zahtevu jer su osnove

nastajanja invaliditeta suštinski razlicite, osnovice za materijalnu nadoknadu i ostale beneficije nikako ne mogu biti iste“ – bile su reci Steve Kovacevica, clana Udruženja RVI sa Novog Beograda.404 Pri tome, treba imati u vidu da civilni invalidi rata, takode nemaju ista prava kao RVI, iako je osnov nastanka invaliditeta veoma slican i kod jednih i kod drugih.

Lica sa mentalnim poremecajima predstavljaju posebnu grupu i

diskriminisana su na više nacina u odnosu na sve ostale kategorije lica sa hendikepom.

Zbog jake stigme nad recju „invalid“ roditeljska udruženja organizovana pri

školama su tokom sedamdesetih tražila da se njihova deca (uglavnom sa lakom retardacijom) ne zovu invalidima, tako da je iz zakonskih akata ova kategorija izbrisana. Udruženja lica sa fizickim invaliditetom ne uvažavaju udruženja osoba ometenih u razvoju, jer postoji uvreženo stanovište da se sa njima ne može ravnopravno diskutovati. Cesto se dešava da se predstavnici osoba sa mentalnom ometenošcu i ne pozivaju na sastanke, seminare i edukacije o licima (i za lica) sa invaliditetom. Neke beneficije važne za inkluziju lica sa hendikepom, a koje pripadaju licima sa fizickim ili senzornim invaliditetom ne pripadaju mentalno ometenim licima (npr. besplatne povlastice za prevoz ya njih i njihove pratioce i sl). Udruženja lica sa fizickim i senzorskim invaliditetom, imaju dužu tradiciju, prostorije, infrastrukturu, kao i veci broj zaposlenih. Društva za pomoc mentalno nedovoljno razvijenim licima nemaju prostorije, u vecini organizacija nema ni jednog zaposlenog, a i materijalna pomoc namenjena ovim organizacijama iz republickog budžeta je znatno manja. Humanitarne organizacije su uglavnom orjentisane na pomoc udruženjima lica sa fizickim i senzornim invaliditetom i pored toga što je populacija mentalno nedovoljno razvijenih lica procentualno medu najvecim. Iako je Ministarstvo za rad, zapošljavanje i socijalna pitanja od nedavno otpocelo sa finansiranjem projekata za pomoc licima sa mentalnim poremecajima, ono je nedovoljno u odnosu na broj ovih osoba.

* * *

404 M. Glišic, “Besmislen zahtev za izjednacavanje prava civilnih i ratnih vojnih invalida“, list Balkan, 30.9.2003, str. 7


164

Položaj lica sa hendikepom nije samo posledica oskudnih i cesto neadekvatnih zakona. Primera radi, ni jedan zakon ne zabranjuje osobi sa cerebralnom paralizom da se takmici u televizijskom kvizu. Incident koji se dogodio u Beogradu kada je roditeljski savet O.Š. „Marko Oreškovic“ sprecio sprovodenje projekta adaptacija pojedinih ucionica ove škole za potrebe dece sa hendikepom iz specijalne škole „dr Dragan Herceg“ takode nije imao svoje utemeljenje ni u jednom zakonu.405 Ni izbegavanje poslodavaca da zaposle lice sa hendikepom nije posledica zakonske zabrane, vec uvreženog mišljenja da su osobe sa invaliditetom manje produktivna od ostalih.406 Naravno da bi postojanje zakona protiv diskriminacije lica sa hendikepom donekle popravilo ovu sumornu sliku, ali se ne treba zavaravati da bi ovakav zakon bio i jedini dovoljan. Mnogo je zahtevniji zadatak promeniti svest gradana i osloboditi ih od predrasuda koje dominiraju kada pomisle na lica sa hendikepom. Politika „milostinje“, kako se u javnosti cesto prikazuje odnos društva prema licima sa invaliditetom, u mnogome doprinosi postojanju ovakvih uvreženih shvatanja. Pozivanje gradana da „pomognu“ svojim sugradanima sa hendikepom posredno ovu grupu stavlja u inferioran položaj u odnosu na „pomagace“. Kada se tome doda i cinjenica da gradani nedovoljno poznaju svoje sugradane sa hendikepom jer nisu u prilici da ih vide na neprohodnim ulicama i u nepristupacnim zgradama, ulazi se u zacaran krug neznanja, straha i omraženosti.

Licima sa hendikepom nije potrebna pomoc. Njima su potrebna njihova

prava. Ista ona prava koja uživaju i svi ostali gradani. Kako bi ih ostvarila, lica sa hendikepom ne treba da se prilagodavaju društvu i svetu oko sebe, vec upravo suprotno – društvo i svet se moraju prilagoditi njema. U suprotnom, sledicemo logiku „zakona jaceg“ i „prirodne selekcije“, koja je našla svoje „pocasno mesto“ u nirnmberškim zakonima nacisticke Nemacke.407

405 O incidentu vidi sajt Beogradskog centra za ljudska prava www.bgcentar.org.yu 406 Vidi odeljak 3.1. 407 Kao primer se cesto navodi nirnberški Zakon o reproduktivnom zdravlju kojim je naložena sterilizacija lica sa hendikepom. Preko 100.000 osoba sa hendikepom stradalo je u Holokaustu.

ljudskapravaosobasainvaliditetom

Documents