ljudska dusa i njezina besmrtnost m kuluncic d i

7/25/2019 Ljudska Dusa i Njezina Besmrtnost M Kuluncic D I

1/9

Ljudska dua i njezina besmrtnost

RASOTU due samo Onaj pozna potpuno, koji je utisnuo

u nju svoju sliku i priliku, kad ju je stvorio. Nije se straio

um rijeti za nju, kad ju je neprijatelj grijehom oka ljao i

usmrtio. Vlastitom krvlju ju je opr ao i oiv io u njoj naravnu i

vrhunaravnu sliku svoju. Duh Sveti najradije stoluje u njoj. Ui-

nio ju je hramom svojim. Neizmjerno ali, kad Ga ovjek baci s

prijestolja i postavi na nj zakletog si neprijatelja.

Bog Otac nije drao za mnogo stvoriti i staviti ovjeku na

raspolaganje sav svemir, samo da postigne uzvienu svrhu, to

mu je opredijelio: da se jedno sjedini i navijeke uiva Prasliku

i Prauzor Boga, za koga je stvoren.

Sin Boji, poto je za nj dovrio veliko djelo otkupljenja,

povjerio ga je Crkvi svojoj. Zapovjedio joj je, da ga ui, tijelom

Njegovim hrani i vodi ga kroz burno more ivota u srenu luku

vjenoga spasenja.

Paka o je sve svoje sile napeo, da s pomon icima svojim

osujeti divnu namjeru Boju. Da duu ovjeka upropasti u vre-

menu i vjenosti.

Neka bude i ovaj lanak pomo za ostvarenje namjere Boje

i za unitenje namjere sotone i njegovih pomagaa.

Svi se otimaju za duu: vjera i znanost, bogoslovija i filozo-

fija, etika i pedagogija, vjernici i bezvjerci, pae jo i politika i

drave. Pa nije ni udo. Jer od svega na svijetu dua je ljudska

najvrijednija, jer je najtrajnija.

Dua je ovjeja besmrtna.

Svi ozbiljni mislioci i uenjaci ve prije Krista osvjedoeni

su bili o besmrtnosti due. Seneka, rimski filozof gov ori: Korisno

je o vjenosti dua istraivati, pae zaklinjem se i vjerovati.

1

Samo je bezbonicima bila i jest besmrtnost sablazan; Epikurov-

cima i modernima materijalistima ludost.

2

Panteisti nijeu samo individualnu besmrtnost due. Pre-

ma njima vraa se dua u svemir (ei? to Jtuv.) Budisti ue, da dua

poslije smrti ovjekove polazi u Nirwanu; a pesimisti i nihi-

listi u Nihilum. Mnogi, koji vjeruju u besmrtnost due, govore,

da se ne moe vrstim razlozima dokazati.

1

Ep. 102. 2.

- Haeckel kae, Weltrthsel p. 216.) da je neumrlost due najvee

praznovjerje: Jenes hchste Gebiet des Aberglaubens, welches gewissermassen

die unzerstrbare Citadelle aller mystischen und dualistischen Vorstellungs-

krcise bildet.


2/9

1 26

LJ UD SK DU

I

NJ EZ I N BESMRTNOST

Drugi opet brane fakultativnu besmrtnost, jer misle, da

svaki ovjek moe odabrati astan ivot, koji sli jedi vjeno bla-

enstvo, i ivot beastan, koji slijedi unitenje.

3

A premnogi dre i vrstim dokazima uvruju naravnu

besmrtnost due, to i mi dokazujemo.

D u a j e b e s m r t n a . O v a iz re ka d vo je s ad r aje :

1. Dua moe, poto se od tijela rastavila, navijeke ivjeti.

2. Dua zaista navijeke ivi.

Besmrtnost pretpostavlja neraspadljivost. Raspadljivosti je

podvrgnuto svako od esti sastavljeno bie, recimo tijelo, to je

sastavljeno od mnogih estica. Dua je jednostavna, nema ni-

kakvih esti. Zato se ne moe raspasti.

T rostru ka je b es mrtn ost: a) e s e n c i j a l n a i l i b i t n a ,

koja ne moe ni pod kakvim uvjetom prestati ivjeti ; ova besmrt-

n os t pripa da sam o B og u. b) p r i r o d n a i l i n a r a v n a b e -

smrtnost, kada bie po naravi svojoj nije podvrgnuto raspadanju,

jer je po prirodi svojoj jednostavno, dakle kad se ni po sebi ne

mo e na esti rastaviti, niti joj drugi koji stvo r mo e oduze ti

ivota. Ova besmrtnost pripada dui ovjejoj.

c ) t re a besmrtno st je v r h u n a r a v n a , k ad na p rimje r

Bog tijelu, to je po prirodi svojoj podvrgnuto raspadanju, podi-

jeli dar besmrtnosti, to je dao tijelu prvoga ovjeka prije pada.

ivo bie prestaje ivjeti ili korupcijom (raspadom), ako je

sastavljeno, ili unitenjem (anihilacijom), ako je jednostavno. Uni-

tenje, kako filozofi vele, ne biva pozitivnom akcijom, nego Bog

samo prestaje dotino bie uzdravati. Jer kako stvarati tako i

unititi moe samo Bog,

Dokaimo prvi dio tvrdnje:

D ua m o e n a v i j e k e i v j e t i

1. Svako jednostavno duhovno bie, koje u sebi i za sebe

postoji, nije podvrgnuto korupciji i moe navijeke ivjeti, jer se

ne moe raspasti na esti. Ali dua ovjeja je jednostavna, u sebi

postoji i duhovna je. Moe dakle ivjeti navijeke.

2. Dua, i dok je spojena s tijelom, djeluje mnogo neovisno

od tijela. Stie cijeli svijet opih pojmova o istini, dobroti, zloi,

Bogu, to su .neovisni o tijelu. ovjek ima dvostruki ivot: mate-

rijalni i duhovni.

Zato , kad se dua rastavi od tijela, prestat e joj samo

vegetativni i senzitivni ivot, jer ne e vie imati tjelesnih or-

gana; ali duhovni ivot e joj se jo poveati.

4

3

Pesch, Psychologia II. p. 481.

1

Der Mensch ist das einzige Wesen, das eine zweite We lt in sich

trgt, ausserhalb dessen, was man sieht und hrt, eine Welt der Begriffe, die

nur der Gedanke erkennt etc. Teichmller: Ueber die Unsterblichkeit der

Seele p. 4.)


3/9

LJ UD SK DU

I


3. Dok se tijelo hrani materijalnom hranom, dua se hrani

iz izvora istine. Moe dakle i nadalje ivjeti, poto se odijelila

od tijela. Izvor i su istine neizmjerni i neiscrpljivi, ka ot o je ne -

iscrpljiv Bog, izvor svake istine. Moe se dakle dua hraniti na-

vijeke.

5

Dua e, i poto se oslobodila tijela, zadrati svoje steeno

duhovno blago. Pae e na novi nain neovisan o tijelu

stei sebi nove istine, rairit e sposobnosti svoje i stei po isti-

nama nove radosti i veselja. Ne e dakle ivot vjeni biti dosadan,

prazan, kako to misli Hartmann,

6

nego aktivan i pun veselja.

7

4. To isto se moe rei i o volji ovjejoj. Jer kad dua, i

dok je s tijelom spojena, tei za nadosjetnim dobrima; stie sebi

kreposti i dobre navike; protivi se i obuzdava tijelo, a esto i od

doputenih naslada, te tako ivi duhovni ivot u tijelu, moi e to

vema taj ivot nastaviti, i poto se je otcijepila od tijela.

Za duu je vrelo ivota istina, a za volju dobrota i krepost.

Dokaimo sada drugi dio nae tvrdnje:

D ua e z a i s t a n a v i j e k e i v j e t i

Budu da dua po prirodi svojoj nije podvrgnuta raspadanju,

me moe je nikada sila ni ljudska, ni koja druga prirodna unititi.

Dua mora nav ijeke ivjeti. Sam o Bog bi joj mo gao uskratiti

svoje uzdravanje, te je tako unititi.

Da Bog toga ne e uiniti, moemo posve sigurno dokazati

samo iz objave Boje ili razuma. 1. ovjek po prirodi svojoj eli

i nada se vjenom ivotu. Strai se od propasti i unitenja. To

svjedoi cijela ljudska povijest. Nesamo krani, nego i pogani.

8

Kad materijalisti nijeu besmrtnost due, ne mogu da posve

zatru tu elju u dui svojoj.

8

Veliki bezvjerac Strauss jo izrazitije

oituje, kako duboko je ucijepio Stvoritelj elju za besmrtnou

u duu ovjeju.

10

5

W ie die Speise, in sich vergnglich, nur im Stande ist einen vergng-

lichen Organismus eine Zeit lang zu erhalten, so ist die Wahrheit, weil uner-

schpflich, eine nie versiegende Lebensquelle fr den unvergnglichen Geist.

Kneib, Die Unsterblichkeit der Seele p. 66.)

6

Das sittl. Bewustsein p. 40.

7

So verfehlt keine Seele ihre Lebensbestimmung, und das anzunehmen,

ist wahrhaft die Lsung eines Weltrthsels. Kneib 1. c. p. 70.).

8

Cicero: N emo sine magna spe immortalitatis se pro patria offerret ad

mortem. Nitko se ne bi rtvovao za domovinu bez velike nade u besmrtnost.)

9

Feuerbach ovako pjeva u svom djelu Gedanken ber Tod und Un-

sterblichkeit p. 129.) Leben begehrst du vom Tod? 0, strebe lieber nur dar-

nach, dass die Menschheit dereinst dein noch mit Liebe gedenkt. Oituje u

ovim rijeima ono, to uistinu nijee: elju za besmrtnou.

1 0

Der Mensch mchte im Sterben nicht zu Grunde gehen; darum

glaubt er, er werde nicht zu Grunde gehen. Das ist freilich sein schlechter G rund.

Darum wird er auf alle mgliche Weise herausgeputzt. Strauss: Alter u.


4/9

1 2 8

LJ UD SK DU

I


to je ucijepljeno u ljudsku narav, od Stvoritelja je naravi.

Zato ne moe Bog htjeti, da ova elja vara ovjeka, nego hoe,

da tu openitu prirodnu elju ovjekovu ispuni.

2. Razum ovjekov edni za istinom. Zapoinje uznemiri-

vati dijete majku svoju raznim pitanjima: zato ovo, zato ono?

otkud i kako? im doe do razuma. Budu da ovjek za ovoga

svoga ivota ne moe da doe do potpune istine, ne moe da

ugasi eu svoga razuma, morao mu je Stvoritelj pripraviti i otvo-

riti vrelo potpune i vjene istine, to je On sam. Ovu injenicu

konstatuje i protestantski glasoviti pjesnik Goethe.

11

3. ovjek po prirodi svojoj tei za moralnom savrenou.

Slijedi li i ivi po uroenim nagonima, nalii vema ivotinji ne-

goli ovjeku. Osuuje ga u prvom redu njegova savjest, a s punim

pravom i ljudsko drutvo. No u ovom ivotu ne moe doprijeti

do potpune moralne savrenosti kao ni do potpune istine. Mora

dakle, da mu je Stvoritelj pripravio savrenost, koju e postii

poslije smrti i navijeke je uivati.

ovjek pridonosi mnogo truda i rtava, pa esto i ivot, te-

ei za moralnom savrenou. Moe li Bog tako plemenite rtve

ostaviti bez nagrade? U ovom ivotu nije primio esto nikakove

nagrade, a esto mjesto nagrade kazne i ponienja, a vieputa

i smrt. Mora dakle, uvstvo pravednosti zasaeno duboko u

ljudsku narav to iziskuje , da ima prekog robni ivot, gdje e

Bog nagraditi dostojnom nagradom sav trud, to ga je ovj ek

uloio u usavrivanje svoje due, to je volja Stvoriteljeva. I sam

brat Kant priznaje, da je etika savrenost ov jeka n jegova

vrhovna i glavna svrha.

Ali ovjek, kad se bori i tei za savrenou, bori se i tei

za vjenom sreom svojom. Jer ako i poganski govornik Cicero

veli, da se svaki, koji se rtvuje za domovinu svoju, nada vjenoj

nagradi, tad se jo vema nada vjenoj nagradi onaj, koji s mu-

kom i trudom usavruje duu svoju.

4. ovjek edni kako za istinom i dobrom tako i za blaen-

stvom. Ova je tenja vodilja u svim djelima ovjekovim. ovjek

nita ne moe slobodno, neprisiljeno uiniti, to sudi da je zlo.

I, to je pravo zlo, prije nego ga uini, predouje si kao dobro.

I ovu je naravnu tenju Stvoritelj naravi usadio u duu ovjekovu.

Budu da ov jek ne mo e za zemnoga ivota ov e ee ugasiti,

mora da ima drugi i to vjeni ivot, gdje e Bog ispuniti, to je u-

tisnuo u narav ljudsku, kad ju je stvorio.

neuer Glaube p. 123.) Zato bezvjerci nastoje, da na svaki nain izbriu iz

ljudske naravi nagon za besmrtnou.

1 1

Die Ueberzeugung unserer Fortdauer entspringt mir aus dem Begrif-

fe der Thtigkeit; denn wenn ich bis an mein Ende rastlos wirke, so ist die

Natur verpflichtet mir eine andere Form des Daseins anzuweisen, wenn die

jetzige meinem Geiste nicht ferner auszuhalten vermag. Goethe ad Ecker-

mann.)


5/9

LJ UD SK DU

I


Recimo sada, da dua ovjeja ne e navijeke ivjeti, d

e s tijelom zajedno umrijeti.

t o s l i j e d i i z o v e s u p o z i c i j e ?

Slijedi, da je udes ovjeka puno gori od nerazumne ivotinje.

Jer a) ivotinja tei samo za nekim osjetnim uivanjem, to

lako nade, i zadovoljna je. ovjek tei za svim osjetnim uiva-

njem, a postizava samo nekoja, i to s mnogo muke, i rijetko ga

kad zadovoljava i ono, to je postigao. Appetitus crescit vescen-

do. elja tek raste uivanjem, veli poslovica.

b) ivotinja se ne sjea dugo nanesena joj bola, a za budue

ne zna. ovjek ne moe da zaboravi na kazne, uvrede, ponienja

i zlostavljanja , to ih je pretrpio. Nasluuje i boji se zala, koja

prijete.

c) ivotinja ne zna, zato je vode na klaonicu, pretrpi smrt

bez samosvijesti. Kad je snae koja bolest, ne produljuje lijeko-

vima svoj ivot i patnje, nego obino bre parne ili je ovjek ubije.

Pri konc u svog a ivota ne gleda ok o sebe oalo enu obitelj,

roake, prijatelje. ovjek se boji smrti, zna, da mora umrijeti, sve

ostaviti, to je s velikom brigom i trudom stekao, svoju djecu,

prijatelje, svu nadu, to ju je imao. Lijekovima produljuje svoje

bolove i trpnje i bojazan od smrti. Mue ga i bolovi, alost i udes

njegovih, koje ostavlja.

Bez nade u besmrtnost, te, to zatim slijedi, vjene nagrade

ili kazne, ovjek je degradiran ispod votinje. Krepost, potenje

i savjesnost nema onda vie nikakve vrijednosti. Plemenita uv-

stva i djela, portvovnost i herojska djela ljubavi prema domo-

vini i blinjemu nemaju vie nikakva smisla. Namjesto kreposti,

stupile bi u ivot varka i sila, korupcija i besavjesnost. Morali

bismo laju igosati najplemenitije uvstvo ljudske naravi i uvje-

renje sviju naroda.

12

5. Z a h t i j e v a s v e t o s t i p r a v e d n o s t B o j a ,

d a d u a o v j e j a n a v i j e k e i v i .

a) U srce je svakoga ovjeka upisao Bog zakon, to svaki

osjea i bez objave Boje, i hoe, da taj zakon obdravamo. Ali

svaki mudri zakonoa sankcijonira svoj zakon. Sankcija se ve

za ivota oituje u radosti dobre savjesti i u grinji za prestup

njezina glasa i u alosnim posljedicama grijeha. Ali, koji e isku-

sim ovjek drati grinju savjesti za dostatnu sankciju uinje-

1 2

Permanere nimos arbitramur consensione nationum omnium; qua in

sede maneant qualesque sint, ratione discendum est. Cicero) Da due nadalje

ivu poslije smrti) drimo sa svim narodima zajedno; gd je e se zadravati i

kakve e biti, to moramo razumom dokuiti.)

Zatim govori isti rimski govornik: Quod si omnium consensus naturae

vox est, omnesque, qui ubique sunt, consentiunt esse aliquid, quod ad eos per-

tineat, qui vita cesserint, nobis quoque idem existimandum est. A ko ie u-

vjerenje sviju glas naravi, i svi svagdje vjeruju, da neto od njih preostaje po-

slije smrti, i mi smo duni to za istinu drati.)

IVOT Godite XV . god. 1934. br. 3. 6


6/9

1 3 0

LJ UD SK DU

I


noga prestupa? To vema, to se glas savjesti to slabije i rjee

javlja, to ee preziremo njezine opomene. A koliko puta na-

grauju ljudi besavjesnike bogatstvom, odlikovanjem, asnim i

unosnim slubama

Mora dakle potpuna i dovoljna sankcija tako vanog i zna-

menitog zakona slijediti poslije smrti, i to da bude sankcija do-

voljna i pristojna velianstva zakonoe, vjena. A to trai be-

smrtnost due.

b)

P r a v e d n o s t Bo ja zahtij eva, d a d obri bud u nagra -

eni, a zli kanjeni. Na zemlji biva esto obratno ili nedovoljno.

Jedva je koja istina, osim bivovanja Bojega, tolikim i tako

solidnim dokazima uvrena kao besmrtnost due.

Dua je ljudska dakle besmrtna. Ali to biva s njome po-

slije smrti?

Tvrdimo, da e

due ovjeje poslije smrti otii Bogu, koji e ih suditi.

I tu emo istinu dokazivati iz samoga razuma, premda svaki

katolik zna s najveom sigurnou, to je samo vjera daje, to je

s duom poslije smrti. Dvije istine sadraje postavljena tvrdnja:

1. d a e d u e b i t i o d B o g a s u e n e .

2. k a m o e d u e p o s l i j e s u d a .

Dua e biti od Boga suena

1. ovjek ima svrhu nadosjetnu. Da je moe postii, dao mu

je Stvoritelj razum, slobodnu volju i neumrlost. Svrha je ovjeka,

za koju ga je Bog na zemlju stavio, da Istinu, to je sam Bog,

upozna, vri Njegovu volju i tako se s Bogom sjedini, u emu i

jest vjeno blaenstvo.

Ne ispunjuju svi ljudi ove zadae, a koji ispunjuju, nejednako

je ispunjuju. Svretkom zemnoga ivota mora se suditi, da li je

ovjek ispunio svoju zadau ili ne te tako zasluio, da se sjedini

sa svojim Stvoriteljem ili ne. Ovaj sud pripada jedino sveznaju-

emu Bogu.

2. Bog je, koji je sama mudrost, morao dati ovjeku stano-

vitu svrhu. Kao neizmjerno mudar i svet ne moe biti ravno-

duan, da li je ovjek ispunio tu svrhu ili ne. Volju svoju oituje

svakomu po glasu savjesti. Jedni se pokoravaju glasu savjesti

te tako postaju vrijedni, da se sjedine s vrelom istine i dobrote,

a drugi ne. Sudbina due poslije smrti ne moe dakle biti jedna-

ka, zato mora sam Stvoritelj suditi duama.

3. Bog je najsvetiji i najmudriji zakonoa i stoga je morao

svoj zakon, to ga je upisao u duu svakoga ovjeka, sankcionirati.

Iskustvo tnas ui, da sankcija u ovom ivotu nije potpuno pro-

vedena, pridrana je dakle za prekogrobni ivot. Poslije svretka

ovoga ivota mora prema tomu sli jediti sud, na kojem e sank-

cija s potpunom pravednou biti provedena, jer drukije bi bila


7/9

LJ UD SK DU

I


sankcija uzaludna, to se protivi i svetosti i pravednosti Bojoj,

a i podlonosti i ovisnosti stvora prema Stvoritelju.

4. Svaki je ovjek svijestan, da mora raun poloiti o svim

svojim djelima ne pred zemaljskim sucem nego pred svojim sve-

znajuim Stvoriteljem, od koga e primiti zasluenu plau ili ka-

znu. To jest, svaki je uvjeren, da e mu dua poslije ivota na sud

Boji.

Ova je istina, kako pokazuje i moderna etnologija,

13

istota-

ko openita u svim narodima kao i besmrtnost due.

Pitanje je samo pitamo li sam razum hoe li sud Boji

odmah poslije smrti uslijediti?

Razum naginje mnijenju, da e sud odmah poslije smrti sli-

jediti. Jer drukije bi dua u nesigurnosti ivjela, te tako u strahu,

kakav e sud izrei nad njom Stvoritelj. Due bi pravednike isto-

tako muene bile kroz vrijeme prije suda kao i opake. Produljilo

bi se stanje, to je bilo za ivota medu pravednicima i neprave-

dnima. To jest bile bi na neki nain podvrgnute novoj kunji, to

se svrila ovim ivotom.

Due djece i luaka ne e biti u pravom smislu suene, jer

se nisu sluile ni razumom ni slobodom.

Druga je istina u postavljenoj tvrdnji:

Kamo e dua poslije suda?

Dua e se pra vedn ikova poslije suda sjediniti sa svojim

Stvoriteljem i uivat e vjeno blaenstvo. Ovu tvrdnju svi iadodoputaju, koji priznaju besmrtnost due.

Priznaju takoer svi, da dua, koja je za ivota u asu smrti

prezrela i krila zakon Boji, ne e postii svoje svrhe, te da e

biti od Boga kanjena. Ali u tom se razilaze mnijenja, hoe li ta

kazna biti vjena, kaoto je vjena nagrada praved ne due, ili

samo vremenita.

Neki tvrde, da e Bog nepravedne due, barem poto su ne-

ko vrijeme trpjele kaznu, unititi. Drugi opet, da e Bog nepra-

vednima dati vremena poslije smrti, da ine pokoru, poslije koje

bi i one bile priputene k vjenom blaenstvu. Opet neki tvrde,

da e due nepravednika biti primjerenim mukama kanjene, ali

da te muke ne e navijeke trajati.

Doputamo, da se vjeitost paklenih muka ne moe iz samo-

ga razuma e v i d e n t n o dokazati . To je tako jasno , da mu se

nitko pametno ne moe protiviti. Jer nitko ne moe Boga siliti,

da postupa po cijeloj svojoj pravednosti. Zatim ne moe se doka-

zati apsolutna nemogu nost pok ore poslije smrti. Na pokon Bog

moe za kaznu unititi duu, poto je neko vrijeme trpjela kazne.

Ali ne radi se o tom, to Bog moe uiniti, nego to e Bog

uistinu initi s duom nepravedn ika. A to se mo e dokazati sa

sigurnim, ako i ne evidentnim dokazima.

1 3

Vidi Cathrein, Einheit des sittl, Bewustsseins der Menschheit,


8/9

1 3 2

LJ UD SK DU

I


1. Prije svega Bog ne e due unititi bez prevanih razlo-

ga, jer je to protiv naravi due; dua je po naravi svojoj besmrtna.

A svak e uvidjeti, da to nije razlog , da Bog uniti duu, da je

oprosti od zasluene kazne. Dotini je znao za Boji zakon, Bog

ga je na to sjeao po savjesti. A poto je prekrio zakon, zvao ga

je Bog po savjesti, da se s njim izmiri. Nije to samo jedamput i-

nio Bog, pozivao ga je, da se kani svoje nepravednosti svaki as

njegova ivota. On je sve opom ene prezre o, u nepravedn osti je

ivio, umro i stupio p red sud Bog a, kojega je silio, da ga navijeke

odba ci od sebe. Je li to dovoljan razlog, da ga sada Bog un ite-

njem izbavi iz pakla?

2. Boja mudrost i svetost zahtijeva, da njegov zakon, o ko-

jem ovisi Njegova ast i srea te red sviju naroda, bude dolinom

kaznom sankcioniran. A to je samo vjena kazna. Bog je odredio

i vremenitu kaznu za manje prestupke, tako zvan o istilite.

Premda su i u istilitu strane kazne, ipak ih se nitko ne boji. A

zato? Jer nisu vjene. Silne su ljudske strasti; kad usplamte, ne

dadu se ni vjen om ka znom stiati, a za vremenitu, pa bila ona

ne znam kako estoka, i ne mare.

Vjena kazna mora odmah poslije smrti zapoeti, jer druk-

ije bi bez bo nici mislili, da e poslije smrti mo i zadovoljiti za

grijehe.

Oduzmi v j e n u k a z n u , i ljudi e bez straha provodi ti

ivot u opainama. Slino govori i Horacije.

14

3. U tekom je grijehu, veli mudri sv. Toma Akvinac,

15

neiz-

mjerna zloa i uvreda. Ali objektivno neizmjerna zloa zavrijedi-

la je neizmjernu kaznu, Budu da ovjek kao ogranieno bie ne

moe da podnese intenzivno neizmjernu kaznu, zato mora pod-

nositi ekstenzivno neizmjernu ili vjenu. Uvreda raste u zloi pre-

ma dostojanstvu uvrijeene osob e. Dostojans tvo je Boje neiz-

mjerno.

4. Vjenost muka osobito za one, koji su poinili vea zlo-

instva, dokazuje ope uvjerenje i vjera i samih poganskih naro-

da. Tako ue: Eshil, Euripid, Sofoklo, Lukrecije, Vergilije, Ovidi-

je itd.

16

I ako je potekoe, to se obino iznose protiv vjenosti muka najlake

rijeiti iz objave, ipak i sam razum daje nam odgovore, koji zadovoljavaju.

1. Veli se: Protivi se dobroti i milosru, a i pravednosti Bo joj, da

navijeke i bez prestanka mui ovjeka, koji je pod pritiskom strasti moebit

samo jedan teak grijeh poinio i to za jedan as.

1 4

Tolle periculum, jam vaga prosiliet frenis natura remotis. Horac.

Sat. 2. 7. 74.) Odstrani pogibelj pakao) i nestalna e narav bez uzda harati.)

1 6

Peccatum contra Deum commissum quandam infinitatem habet ex in-

fintate divinae maiestatis: tanto enim ofensa est gravior, quanto maior est

ille, in quem delinquitur. Sum. th. 3. qu. 1. a. 2.) Prevedeno je u tekstu.

1 6

Diog. L. VII I. 31. Sedet, aeternumque sedebit infelix Theseus. - Bo-

ravi i navijeke e boraviti nesretni Tezej.) Virgil. Aen. VI. 594.


9/9

LJ UD SK DU I NJ EZ I N BESMRTNOST

O d g o v o r Upravo zato, jer je ovjek prezreo neizmjernu dobrotu i milo-

sre Boje, zasluio je, da ga Bog na vi jeke kazni. Nitko ne moe ispripovije-

dati, to je Bog u svojoj dobroti uinio za ovjeka. Postao je za ovjeka ma-

leno dijete; podnio je sve nevolje ljudskoga ivota; napokon je podnio stra-

ne muke, prolio svu svoju krv; krvlju se znojio, bievan bio; trnjem okrunjen;

sve ruglo i sramotu za ovjeka podnio; napokon stranom mukom na kriu

umro medu razbojnicima. Prije nego je sve ove muke podnio, naredio je Presv,

Sakramenat, u kojem se skriva pod prilikom kruha, samo da do konca svijeta

uzmogne osobno meu nama boraviti i postati hranom nae due. Ustanovio je

Crkvu, kojoj je strogo naloio, da sve ljude nauava, grijehe im oprata i

mudrim zapovijedima vodi u srenu vjenost.

Kad grenik sve ovo prezre, gazi zapovijedi Boje, pa i na asu smrti

odbija od sebe poziv i pomo Crkve, da se izmiri s Bogom, te kao neprijatelj

Boji d olazi pred Njegov sud, moe li Bog drugo to uiniti, nego da odbaci

od sebe onoga, koji je Njega prije odbacio.

Zbog jednoga tekog grijeha niko ne propada u vjene muke, premda je

zasluio, jer koji je vazda ivio u prijateljstvu Bojem, kad padne u teak

grijeh, brzo se pokaje, i Bog mu oprosti.

Ne odluuje, koliko je vremena trajao grijeh, nego znamenitost prekre-

nog prava i zakona Bojega. Svaki in ovjekov traje kratko vrijeme, moemo

rei nekoliko asova. Smijeno i nepravedno bi bilo, da mu se zato dosudi a-

sovita kazna ili nagrada. Mogao je za as i da se oprosti i najveih opaina,

ali nije htio.

Zatim, budu da se ovjek nije htio da izmiri s Bogom, dok je trajalo

vrijeme pokore, a poslije smrti nema vie vremena za pokoru, ostaje navijeke

neprijatelj Boji, te se zato ne moe sjediniti s Bogom, ostaje u mukama na-

vijeke.

2. Vele: Svakomu je Bog usadio neodoljivu elju za blaenstvom. Duan

ju je dakle i zadovoljiti, drukije bi varafo ovjeka.

O d g o v o r : Bog je ucijepio u ljudsku narav neodoljivu tenju za blaen-

stvom, ali ne bezuvjetno, nego ako ivi po zakonu Njegovu. Inae mu je isto

tako usadio i strah od kazne, ako kri zakon Boji i u tom ustraje do konca

ivota, a da se ne izmiri s Bogom, to mu Bog nua.

I bemrtna sudbina due lijep je dokaz za to, da je naa vje-

ra rationabile obsequium razumna sluba Bogu, a ujedno i

za to, kolika je srea, to nam naa sv. vjera i najmanju sumnju

unituje u preva noj istini nae budunosti Do k razum svjetluca

poput malene svjetiljke, kojom unosi slabano svijetlo, da protu-

mai udes sviju naroda u vremenu i vjenosti, dotle vjera boan-

skom sigurnou raspruje i najmanju sumnju u najvanijim pita-

njima. Nisu zato badava eznuli i najvei mudraci staroga vijeka

kao Sokrat i Platon za svijetlom odozgor, da si rijee sumnje, to

su ih muile. Sokrat bi valjda umro od radosti, da su mu dali ka-

tekizam u ruke, i rekli, da ga je neprevarljiva Istina napisala, dok

mnogi dananji mudraci tu zlatnu knjigu preziru i zabacuju.

M. Kuluni D. I.

ljudska dusa i njezina besmrtnost m kuluncic d i

Documents