SVEUČILIŠTE U MOSTARU

Odjel za hrvatski jezik i književnost

Hrvatska književnost 19. stoljeća

Ljudevit Gaj i ilirski pokret

SADRŽAJ

UVOD………………………………………………………………………………………..3

Ljudevit Gaj i ilirski pokret…………………….……………..

……………………………………………..……..4

Život i djelo Ljudevita Gaja………………………………………………………………….4

Hrvatski narodni preporod……………………………………………………………………6

ZAKLJUČAK……………………………………………………………………….………17

Literatura…………………………………………………………………………………….18

2

UVOD

Od pojave Ljudevita Gaja pa do Šenoe, hrvatska književnost prolazila je kroz

najuzbudljivije razdoblje u svojoj povijesti. To je jedno od najslabije istraženih razdoblja

povijesti hrvatske književnosti.

Hrvatska je na samome početku 19.-og stoljeća bila razjedinjena i Hrvatski narodni preporod

stvoren je kako bi ostvario težnje političkog i kulturnog ujedinjenja domovine.

Tijekom pokreta, politika i kultura bile su dvije ravnopravne komponente koje su se

međusobno isprepletale.

3

LJUDEVIT GAJ I ILIRSKI POKRET

Život i djelo Ljudevita Gaja

Ljudevit Gaj rođen je u Krapini, 8. srpnja 1809., a umro 20. travnja 1872. u Zagrebu.

Pokopan je na Jurjevskom groblju u Zagrebu, a sada počiva u Ilirskoj arkadi na Mirogoju.

Pohađao je Gimnaziju u Varaždinu i Krapini, u Beču je započeo studij filozofije. Dovršio ga

je u Grazu, 1828. godine.

Doktorat filozofije položio je u Leipzigu 1834. godine, a u Pešti je studirao i diplomirao

pravne znanosti.

Gaj je, potaknut primjerom Pavla Vitezovića, napisao Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga

pravopisanja.

Tiskana je u Budimu, 1830., na hrvatskom i njemačkom jeziku. Uveo je za svaki glas u

hrvatskome jeziku po jedan glas u pismu, po uzoru na češki pravopis. Znao je da borbu za

nacionalno oslobođenje treba započeti najvažnijim korakom, a to je čišćenje jezika od stranih

utjecaja, odnosno od njemačkog i mađarskog jezika.

Nije išao dalje u ovome naumu, nije razmišljao o jeziku kao o umjetnosti riječi. Gaj je svoju

viziju proširio imajući na umu ujedinjenje svih Južnih Slavena. On je u svom proglasu

obrazložio svoje poimanje Ilirije, napisao je:

''Ova Europe lira jest Ilirija, na tri ugle med Skadrom(Škutari) , Varnom i Bjelakom (Vilah)

osnovana. Odapete nesložne strune na ovoj liri jesu: Koruška, Gorica, Istrija, Krajnska,

Štajerska, Horvatska, Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik, Bosna, Crna Gora, Srbija, Bulgarija

i dolnja Ugarska.'' 1

1 Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, Miroslav Šicel, Zagreb, 1997. str. 14

4

Premda je Ljudevit Gaj bio politički orijentiran, neosporiva je njegova zasluga što je svoje

ideje ostvario na jezičnom planu; ostvario je pravopisnu grafijsku reformu i uveo štokavštinu

u ''Danicu''. Gaj je oformio uvjete za ostvarivanje moderne hrvatske nacije.

Došao je u Zagreb 1831. godine, kao vježbenik Banskoga stola. Njegovo ime bilo je poznato

u cijeloj domovini – oko njega su se počeli okupljati mladi intelektualci, koji su dijelili istu

ideju o reformi; Ivan Derkos, Dragutin Rakovac, Vjekoslav Babukić, Matija Smodek, Pavao

Štoos, Fran Kurelac i drugi.

Ljudevit Gaj je 1834. uspio pribaviti kraljevsku sankciju za pokretanje prvih hrvatskih

dnevnih novina. To su bile Novine Horvatzke, s Daniczom Horvatzkom, Slavonzkom y

Dalmatinzkom, kao književnim prilogom.

Tada je Gaj učvrstio svoju ulogu vođe.

Odlikovao se odlučnošću i okretnošću, bio je rječit i poletan čovjek.

Prema mišljenju Antuna Barca, Gajevi proglasi i članci pripadaju najboljoj hrvatskoj prozi iz

doba ilirizma.

Godine 1842. Gaj i njegovi suradnici su se razišli, a on je ustrajao u svojoj političkoj opciji

ilirskog pokreta. S tim u skladu, književnost je imala ulogu ''sluškinje'' društvenih i političkih

zbivanja.

Početkom 19.-og stoljeća, Hrvatska je bila podijeljena na više pokrajina; uz njenu prostornu

podjelu, postojala je i jezična ili dijalektalna podjela.

Funkciju književnog jezika imao je svaki dijalekt na svom govornom području, međutim,

svaki od njih bio je dovoljno razvijen za umjetničko izražavanje.

Hrvatska, kao i svaka druga srednjoeuropska zemlja, željela je ostvariti kulturno i političko

ujedinjenje, koje bi se temeljilo na nacionalnom jedinstvu.

Šenoa je napisao: ''Samo čovjek koji je Gaja čuo govoriti može si tumačiti onaj silni preokret

dušah za dobe ilirske.''2

2 Hrvatski književni romantizam, Dubravko JelčićZagreb, 2002, str. 39

5

To je napisao u časopisu ''Vijenac'', 1879. godine. Tada je ushit preporodnih dana bio dio

prošlosti.

Hrvatski narodni preporod

Hrvatski narodni preporod je pokret koji je sadržavao političke i kulturne komponente, koje

su se isprepletale, te bile jednako važne, nadopunjujući jedna drugu.

Cilj hrvatskih preporoditelja bio je potisnuti tuđinski duh iz Hrvatske i osvijestiti hrvatski puk,

u političkom i kulturnom smislu.

Ljudevit Gaj predočio je hrvatskome puku da se narod treba temeljiti na jeziku, vjerovanjima i

običajima, a ne na kategorijama staleža.

Razdoblje ovakvog pokreta, kao i sami pokret bili su nazvani ilirskim imenom, a u povijesti

hrvatske književnosti – ilirizmom.

Promatrajući pokret s političkog gledišta, pokret je započeo i završio pod hrvatskim narodnim

imenom, dok je ilirsko ime bila samo faza.

S književnog gledišta, taj sedmogodišnji pokret bio je neplodan u literarnom smislu, u

usporedbi s godinama koje su prethodile pokretu, te onima koje su ga slijedile.

Pravi početak preporoda nije moguće točno utvrditi; sve što se događalo u tom razdoblju

imalo je svoje korijene u prošlosti, prije pojave Gajevih Novina Horvatzkih i Danicze

Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke.

Pavao Ritter Vitezović je prvi iznio ideju o duhovnom i prostornom sjedinjenju hrvatskog

područja. Izradio je memorandum o etničkim i povijesnim granicama Hrvatske. To nije bilo

veliko djelo, ali je stvorilo veliku ideju.

Radio je i na sjedinjenju hrvatske književnosti, te stvaranju zajedničko književnoga jezika

svih Hrvata.

Vitezovićev rad povezao je Hrvatske književnike sa svih strana zemlje. Djelo fra Andrije

Kačića Miošića, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, dopiralo je do svih krajeva Hrvatske.

To djelo postiglo je ogromnu popularnost.

6

Adam Baltazar Krčelić predložio je prikupljanje hrvatskih narodnih pjesama, potaknut upravo

ovim djelom.

Krčelić je napisao prvu hrvatsku povijest književnosti, fokusirajući se samo na slavonsku

književnost.

Vitezovićeve ideje imale su vrlo snažan učinak i na buduće naraštaje, te je gotovo cijelo 18.

stoljeće proteklo u duhu njegovih ideja i vizija.

Tako je i preporod bio u velikoj mjeri pod utjecajem Vitezovićevih ideja.

Gaj se često uspoređivao upravo s Vitezovićem, te se pozivao na njegove misli i ideje.

Za Vitezovića, riječi slovinski, hrvatski i ilirski su sinonimi.

Pitanje podudaranja hrvatstva i ilirstva se odnosi na vjeru u krvno srodstvo stanovnika Velike

Ilirije i Hrvata, koji su nastali iz toga naroda, te baštine njihovu slavu.

Pod pritiskom kraljevske vlasti Habsburgovaca, zbližilo se ugarsko i hrvatsko plemstvo.

Hrvatska je, nakon dugotrajnih borbi protiv Osmanlija, potražila zaštitu Ugarske, koja je

postupno, postala nacionalno superiorna.

Već 1791., Mađarska je nametnula svoj jezik kao službeni. U to vrijeme, interesi Hrvatske

podudarali su se s mađarskim u socijalnim željama, a razilazili u nacionalnim.

Hrvati su se odupirali mađarskim nametanjima, nisu htjeli promijene. Htjeli su vratiti staro

stanje ili zadržati postojeće.

Hrvatska je bila pod sve većim pritiskom; prostorno se počela ponovo dijeliti, što i nje bilo

začuđujuće.

Otpor je pokleknuo 1827. godine, kada je bila donesena odluka o uvođenju mađarskog jezika

u sve više škole.

Već 1833. mađarski jezik se širi na sve škole u Hrvatskoj, prema kraljevskoj naredbi.

Hrvatska je postajala mađarskom pokrajinom.

Pripadnici preporoda su shvatili da je jedinstven književni jezik potreban koko bi se ujedinio

narod. Bili su spremni na sudbonosne događaje koji su slijedili, nisu bili opterećeni nikakvim

interesima koji su zaokupljali plemstvo.

Bili su potaknuti idejama dr. Tome Košćaka, a one su otvorile put prihvaćanju štokavskog

narječja, koje je postalo osnova hrvatskog književnog jezika.

Biskup Maksimilijan Vrhovac poticao je i kazališne predstave u duhu preporoda, te je vodio

akciju prikupljanja hrvatskog narodnog stvaralaštva.

Pripadnici ove generacije su pokušavali pokrenuti i hrvatske novine. Antun Nagy i Danijel

Mirko Bogdanić nisu uspjeli to ostvariti.

7

U to vrijeme, u Zagrebu je trajala akcija pokretanja Narodne knjižnica, kao i Narodnog

muzeja.

Antun Mihanović napisao je brošuru Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom

jeziku., u kojoj skreće pozornost na one koji ne koriste hrvatski jezik u književnosti i znanosti,

namećući i pitanje pravopisa.

Najveći pomak napravio je Ljudevit Gaj, pišući svoju Kratku osnovu.

S tim u skladu, javljaju se i druga djela, koja jačaju hrvatsku nacionalnu svijesti otpor prema

Mađarskoj.

Tijekom te teške situacije u Hrvatskoj, započinje borba Hrvata za domovinu, jezik i ime.

Svjedok veoma teškog stanja tog vremena je i pjesma čiji je autor Pavao Štoos, stihovi te

pjesme pozivali su na buđenje Hrvatskog naroda. To je pjesma Kip domovine vu početku leta

1831.

Zatim, slijedila je i Gajeva budnica Horvatov sloga i zjedinjenje, međutim, pokret ve već uzeo

maha.

Postupno nastajanje Hrvatskog narodnog preporoda trajalo je cijelo jedno stoljeće, stoga je

jako teško odrediti njegov početak. Može se reći da je pokret počeo tridesetih godina 19.-og

stoljeća.

Godine 1835., kada je tiskan prvi broj Gajevih Novina, počeo je preporodni pokret, koji je u

to vrijeme bio donekle organiziran.

Mladi intelektualci bili su nadahnuti grofom Jankom Draškovićem. Njihov vođa postao je

ubrzo Ljudevit Gaj, a uz njega bili su istaknuti i Pavao Štoos, Matija Smodek, Josip Kundek,

Ivan Derkos, Vjekoslav Babukić, braća Mažuranić, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Antun

Mihanović, i drugi.

Jedan od istaknutih pjesnika iz toga razdoblja je Ivan Trnski, čiji su stihovi bili objavljeni već

u prvome broju ''Danice''. Djelovao je u književnim vodama punih 75 godina.

Spominju se i druga imena; Mato Topalović, Josip Marić, Petar Preradović, Fran Kurelac, fra

Grga Martić, i drugi. Svi oni dio su hrvatske povijesti, pridonijeli su stvaranju kulturno-

političke djelatnosti.

Jezik je, međutim, budio sve veće zanimanje.

Gajeva Kratka osnova ponudila je neka rješenja po pitanju jezika. Problemi koji su se vezali

uz to pitanje bili su nejasni, te je trebalo utvrditi probleme u jeziku prije traženja pravog

rješenja.

Jedno od četiri narječja slavenskog jezika Gaj je nazvao ilirskim, odnosno hrvatskim. Uz ovo

narječje postojala su još tri; poljsko, rusko i češko.

8

Gajevo ilirsko narječje srpski književnici nazivali su srpskim.

U takvoj zbrci, ni Gaj nije imao jasno predočen cilj. On je predlagao uvođenje dijakritičkih

znakova kao rješenje po pitanju pravopisne norme; to su znakovi č, ž, š…

To je bilo Gajevo nastojanje da se približi ostalim Slavenima, koji bi, kao jedan narod trebali

imati jedan jezik.

Ljudevit Gaj je bio vođa pokreta, a ne filolog. Njegova rješenja imala su korijene u političko-

pragmatičnoj osnovi, a ne znanstvenoj.

Ideja jezičnog sjedinjenja postojala je u hrvatskome narodu odavno. Mogla se osjetiti važnost

jezika, bez kojega narod ne bi ni postojao; Hrvati sigurno ne bi postojali bez hrvatskog jezika.

Mađari su vršili sve veći pritisak, tako da je potreba za otporom bivala sve većom.

Ivan Derkos bio je jedan od prvih koji su istakli ideju hrvatskog sjedinjenja.

U svome djelu Duh domovine nad spavajućim svojim sinovima predložio je sjedinjenje

hrvatskih zemalja kroz jezično jedinstvo.

To je značilo da bi Hrvati trebali prihvatiti štokavštinu kao hrvatski književni jezik, odnosno

jezik javnog djelovanja.

Juraj Rukavina je održao govor na hrvatskom jeziku u Saboru, zahvaljujući na izboru za

potkapetana Kraljevine. To se dogodilo 11. studenoga 1832. godine. Bio je to prvi put da se

na tako važnom mjestu čula hrvatska riječ.

Tada su se počeli pojavljivati i politički spisi na hrvatskome jeziku., pisani štokavskim

narječjem.

Tako je pisana i Disertacija Janka Draškovića; tu je Drašković iznio plan jedinstvene

političke cjeline-Velike Ilirije, koja bi se nalazila unutar Monarhije.

Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, Bosna, Vojna krajina, Hercegovina i grad Rijeka, Kranjska,

Koruška i Štajerska činile bi Veliku Iliriju, kojoj bi na čelu bio ban, koji bi djelovao u ime

kralja.

Ovome djelu, Ljudevit Gaj dodao je pjesmu Horvatov sloga i zjedinjenje. Gaj nije bio ni

pjesnik ni filolog, služio se stihovima kako bi preporodna ideja zahvatila što šire slojeve

naroda.

Preporoditelji su trebali riješiti jako težak zadatak; odabrati jedno od tri hrvatska narječja,

koje će služiti kao temelj hrvatskome književnome jeziku.

Dubrovačkom baštinom bili su očarani Babukić, Kukuljević, ali i sam Ljudevit Gaj.

Danica je sadržavala i djela Dubrovčana, dok je ''dubrovačko-štokavska'' orijentacija vladala

među svećenstvom zagrebačke biskupije.

Već u to vrijeme, postojali su rječnici i gramatike, napisani na štokavskome narječju.

9

Faust Vrančić autor je čakavsko-štokavskog rječnika Dictionarium quinque nobilissimarum

Europae linguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae, a Kašić je autor

gramatike napisane na štokavštini: Institutionum linguae illyricae libri duo.

Pavao Vitezović je napisao djelo Lexicon latino-illyricum, on je smatrao da štokavsko narječje

predstavlja najčistiji hrvatski jezik.

Još jedan rječnik pisan većim djelom na štokavskom narječju je i rječnik Dizionario italiano,

latino, illirico, čiji je autor Ardelio Della Bella.

Toma Mikloušić se zalagao za kajkavštinu, premda je štokavska orijentacija bila jako

istaknuta u drugome desetljeću 19.-tog stoljeća.

Mikloušić je napisao Stoljetni kalendar, u kojemu poziva na očuvanje kajkavštine.

Preporoditelji, s Gajem na čelu, nisu se složili s tim. Shvatili su da bi odabirom štokavskoga

narječja najlakše ujedinili Južne Slavene, te da je najvrjedniji dio hrvatske književne baštine

već bio napisan štokavštinom.

Novine Horvatzke predstavljale su veliki korak pri okupljanju naroda, ujedinjenog jednim

jezikom i narječjem.

1836. Novine Horvatzke mijenjaju ime i postaju Ilirske narodne novine, a Danica postaje

Danica Ilirska.

Drašković je, u svojoj Disertaciji, predlagao da to ime bude zajednički naziv, koji bi

obuhvatio sve Slavene u Monarhiji.

Teritorij, narod, književnost i jezik nosili su ilirsko ime, a taj zanos trajao je punih sedam

godina.

Godine 1836. osnovana je i Ilirska narodna čitaonica, čiji je predsjednik bio grof Janko

Drašković.

Zatim je 1842. nastala i Matica ilirska, izdavačka glavnica u sklopu Ilirske narodne čitaonice.

Prestankom rada Čitaonice, Matica ilirska postala je samostalna. To se dogodilo 1850. godine.

S vremenom, Matica ilirska mijenja naziv, te postaje Maticom hrvatskom 1874. godine.

Juran i Sofija je drama Ivana Kukuljevića, koja govori o ilirskoj ideji. Istu tematiku imala je i

Teuta, tragedija Dimitrija Demetra.

Preporodno vrijeme je uzelo maha, jednako je djelovala i na čitatelje i na pisce. To doba bilo

je ispunjeno ushićenjem, zanosom i oduševljenjem.

Najveću moć imala je Gajeva riječ, iako se činilo da je ushit ilirskoga doba nestao. Shvativši

da hrvatska svijest ne jenjava, da ne gubi snagu, Mađari su odlučili suzbiti hrvatstvo.

10

Odmah su se odlučili uvesti mađarski jezik u hrvatske ustanove, nastojeći na taj način ugušiti

buđenje hrvatske nacionalne svijesti, budući da je jezik glavni temelj naroda.

Kao odgovor na to, grof Janko Drašković zahtjevao je 1839 godine, u skupštini zagrebačke

županije, odcjepljenje Hrvatske od Ugarske. Zatim, 1840. godine, Hrvatski sabor je podnio

molbu kralju da u hrvatske škole uvedu katedre narodnoga jezika.

Vjekoslav Babukić bio je prvi profesor narodnoga jezika, kada je 1846. godine zamolba bila

realizirana. Šest godina bilo je potrebno da Hrvati dobiju pravo koristiti svoj jezik.

Odnosi između Hrvata i Mađara su postali oštriji, bila je to prava politička borba.

Nastale su dvije stranke, od kojih je jedna djelovala pod vodstvom Ljudevita Gaja i grofa

Janka Draškovića.

Drugu su vodili baruni Levin i Juraj Rauch.

Ilirska ideja nije naišla na brojne pristaše u susjednim slavenskim zemljama. Među Srbima

nitko nije podržavao tu ideju, dok je od Slovenaca, pokretu se pridružio jedino Stanko Vraz.

Nakon nekog vremena, ilirsko ime bilo je zabranjeno kraljevom naredbom. Ona je izišla 17.

siječnja 1843. godine.

Njome je bilo zabranjeno ilirsko ime za narod, književnost i jezik, jer je to stvaralo ogorčenje

kod Mađara.

Kada su i Gajeve Novine konačno promijenile naziv, bila je okončana ilirska epizoda koja je

trajala sedam godina. To nije zaustavilo tijek Hrvatskoga narodnog preporoda.

Neki su Gaja okrivljivali za slom ilirskoga zanosa, nisu shvaćali da je uzrok toga sloma u

samoj ilirskoj ideji.

Ilirska narodna stranka također je promijenila ime i postala Narodna stranka, na čelu te

stranke više nisu bili Gaj i Drašković, već Metel Ožegović i Ivan Kukuljević, koji je 2. svibnja

1843. u Saboru održao prvi govor na hrvatskome jeziku.

Književni rad u to vrijeme nije bio zanemaren. Neka od djela iz toga razdoblja su Pogled u

Bosnu, čiji je autor Matija Mažuranić, zatim Bogovićeve Ljubice, Nemčićeve Putositnice, pa

Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, te druga djela koja su obilježila to razdoblje.

Stanko Vraz je godinu dana prije zabrane ilirskog imena odstupio od hrvatskih preporodnih

pjesnika, te pokrenuo svoj književni časopis ''Kolo''. Tim časopisom je htio ostvariti književni

program koji bi najveću važnost pridavao umjetničkoj biti.

Pridružili su mu se Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović.

''Zora dalmatinska'' pojavila se u Zadru, godinu dana nakon zabrane ilirskoga imena, 1844.

godine. Pokrenuo ju je Ante Kuzmanić, on se zalagao za južnu Hrvatsku, koja je imala bogatu

književnu baštinu, te političke novine na hrvatskome jeziku-Kraljski Dalmatin.

11

U prvome broju časopisa ''Zora dalmatinska'' pojavila se pjesma Petra Preradovića: ''Zora

puca, bit će dana''. To je ujedno i prva njegova pjesma na hrvatskome jeziku.

Kuzmanić se zalagao za ikavicu, nju je koristila većina Hrvata.

Pjesnici i pisci okupljeni oko ovoga časopisa bili su: Stjepan Ivičević, Ana Vidović, Antun i

Augustin Kaznačić, Ana Vrdoljak, Antun Kazali, Šime Starčević, Špiro Dimitrović, Ignjat

Alojz i Andrija Torkvat, Orsat Počić, kao i neki od Gajevih suradnika; Vjekoslav Babukić,

Mate Topalović, Ivan Trnski, Mirko Bogović, i drugi.

''Zora dalmatinska'' otvorila je vrata svjetskoj književnosti, donoseći prve hrvatske prepjeve

Homera, Horacija i Katula, Lamartinea, kao i ostalih europskih pisaca.

''Danica'' je donosila samo prijevode slavenskih pisaca, čime se razlikuje od ''Zore

dalmatinske''.

Vrazov časopis bio je drugačiji od ostalih, najveću pozornost poklanjao je teorijskim i

kritičkim pitanjima književnosti.

Tijekom hrvatskog književnog romantizma, u Hrvatskoj su izlazila tri časopisa. Tada je i

formalno oblikovan književni život u Hrvatskoj.

Nakon što je Ugarski sabor obnovio zahtjev uvođenja mađarskog jezika u škole i urede,

politički odnosi s Mađarskom su se zaoštravali.

Bogoslav Šulek u Beogradu tiska brošuru Što namĕravaju Iliri, 1844. godine.

Od studenoga 1844. do veljače 1845, u Beogradu je tiskan list ''Branislav'', uređivao ga je

upravo Bogoslav Šulek, u duhu borbe protiv uvođenja mađarskoga jezika.

Kralj je 03.01.1845. godine dopustio upotrebu ilirskoga imena, ali samo u književnosti i

jezikoslovlju.

Hrvatski sabor je u rujnu 1845. zatražio od kralja samostalnu hrvatsku vladu.

Već sljedeće godine, u listopadu, Vjekoslav Babukić održao je prvo javno predavanje kao

profesor hrvatskoga jezika u sklopu kraljevske akademije.

U to vrijeme, u Hrvatskoj se još uvijek koristio latinski jezik u političkom životu i

zakonodavstvu.

Sabor je 1847. godine donio odluku da se hrvatski jezik izjednači s položajem latinskog

jezika, to se dogodilo nakon govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

Time se odnosi Hrvata s Mađarskom nisu smirili.

Mađari su osnovali prvu neovisnu vladu, na čelu s grofom Battyányjem. To se dogodilo u

travnju 1848. godine.

Time je Hrvatska trebala pasti pod ugarsku vlast.

12

Dogodile su se promijene i u Hrvatskoj; barun Josip Jelačić proglašen je banom 23. ožujka

1848. godine.

Hrvatski narodni preporod bio je u isto vrijeme i politički i književni pokret. Imao je

dvostruko značenje i kao politički pokret; socijalno i nacionalno. Ta dvojnost mogla se

primijetiti kako se pokret razvijao.

Socijalne težnje pokreta bile su najistaknutije proglašavanjem Jelačićeva dekreta o ukinuću

kmetstva, 25. travnja 1848. godine.

Iste te godine, kralj je Jelačića skinuo s banske dužnosti, pod utjecajem Mađara. Međutim,

Jelačićevo djelovanje nije prestalo, pa je on opet proglašen banom 4. rujna 1848.

Hrvati su bili izigrani, a Mađari poraženi; Beč je pobijedio. Oktroirani ustav je stupio na

snagu 1849. godine, gazio je prava i Ugarske i Hrvatske, te stvorio austrijsku monarhiju.

Tako su Hrvati bili oslobođeni mađarizacije, ali bila im je nametnuta germanizacija. Njemački

jezik postao je službeni jezik u Hrvatskoj. To se dogodilo1854. godine.

Hrvati su izgubili sve važne položaje, uveden je njemački jezik u škole; Gajeve ''Narodne

novine'' postale su službenim organom bečke vlade.

Tada je završilo razdoblje preporoda, ali je preporodna misao još uvijek postojala. Otporu

germanizaciji svjedočio je i Šenoa.

Matica ilirska pokrenula je časopis nazvan '' Neven'', a urednik ovoga časopisa bio je Mirko

Bogović, koji je, zajedno s Ivanom Filipovićem, završio u tamnici.

Kasnije su Ivan Perkovac i Vojko Sabljić peuzeli uredništvo ''Nevena'', a zatim i Josip Praus.

Bachov apsolutizam trajao je do 1860. godine, a te iste godine, hrvatski jezik se vratio u javni

život.

Dalmacija je postala središte preporodne akcije, s Mihovilom Pavlinovićem na čelu.

Razdoblje hrvatskoga romantizma ne može se točno odrediti, budući da se to razdoblje

prožimalo s pokretom Hrvatskoga narodnoga preporoda. Nastala je književnost koja je imala

neku vrstu hibridnog oblika. Sadržavala je romantičarske elemente, kao i osobne i opće ideale

u borbi za očuvanje vlastite nacionalne samosvojnosti.

Nije sasvim točno ovo razdoblje u hrvatskoj književnosti nazvati ilirizmom, ali ni

romantizmom, jer je hrvatska književnost iz toga razdoblja potpuno različita od onoga što se

u europskoj književnosti nazivalo romantizmom.

Hrvatska književnost bila je u to vrijeme povezena sa sudbinom naroda, koji se borio za svoj

opstanak i afirmaciju., stoga takva književnost predstavlja spoj europskog romantizma i onoga

na što je utjecala politička i društvena stvarnost toga vremena.

13

Hrvatski književni romantizam, a posebno njegova rana faza, bili su pod utjecajem nacionalne

romantike preporodnog pokreta.

Stanko Vraz isticao je da je zadaća književnosti izobrazba naroda, a njome su se ljudi bavili i

amaterski, odnosno ne očekujući nikakvu materijalnu korist. Bilo je važno obrazovati narod i

osvijestiti ga,te mu približiti nove ideje.

Europski romantizam bio je zanesen misterijem i egzotikom Istoka, ali Hrvatska nije dijelila

oduševljenje Istokom s ostatkom Europe.

Hrvatska je osjećala jaku tursku silu, te postoje razna dijela sa snažnom anti-turskom

tematikom, kao što je djelo Ivana Mažuranića- ''Smrt Smail-age Čengića.

Hrvatski romantizam razlikovao se od europskog i po motivu ljubavi. Hrvatski književnici

više su veličali rodoljublje od same ljubavi. Rodoljublje je tek jedan od motiva europskog

romantizma, dok je ljubav zauzela jedno od važnijih mjesta.

Vidljiva je briga hrvatskog romantizma za jezik-u njegovoj afirmaciji, razvoju, kao i u

proučavanju vlastite povijesti, te prikupljanju nacionalnog književnog blaga.

Poezija je prevladavala u ranoj fazi romantizma, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj. Tijekom

rane faze preporodnog razdoblja, najviše su se pisale lirske pjesme.

Poticaj za pisanje stihova, književnici su vidjeli u vjeri u narod, u nacionalnom zanosu, u

oduševljenju preporodnim idejama.

Ovakav odjek pojavio se i u drugim književnim vrstama i rodovima, poput drama, putopisa,

epova i pripovijetki.

Po tome je europski romantizam sličan onome u Hrvatskoj.

Većina pjesama iz razdoblja hrvatskog romantizma su davorije i budnice, koje su jednostavne,

živahne, ritmične, tečne, iako ne posjeduju neku uzvišenu umjetničku vrijednost.

Neke od njih su: Horvatov sloga i zjedinjenje, Ljudevita Gaja, Prosto zrakom ptica leti,

Dimitrija Demetra, Moja domovina, Jurja Tordinca.

Hrvatska nacionalna himna proizišla je iz toga vremena. To je pjesma Antuna Mihanovića-

Horvatska domovina.

Ona pripada književnosti, koja je bila namijenjena za prosvjetljivanje puka i buđenje

nacionalne svijesti, a ne za estetsko doživljavanje književnosti.

Ta pjesma objavljena je u desetome broju Danice, 1835.

1891. ta pjesma je službeno postala hrvatskom nacionalnom himnom.

14

Lirika je bila jako važna, jer je sadržavala misli i ideje koje su to vrijeme pokretale; jedinstvo,

sloga, nada u budućnost, samosvijest, vjera, ponos, slava, sloboda.

Tim idejama nadahnuti su i časopisi toga vremena; Danica, Zora dalmatinska i Kolo.

Stanko Vraz i Ivan Kukuljević uputili su kritike pisanju samo rodoljubnih pjesama, kao i

idealizaciji hrvatske povijesti, koja nije bila idealna, kao nijedna povijest naroda.

Uzorak hrvatske romantične ljubavne poezije stvorio je Stanko Vraz, u Đulabijama,

objavljenim 1840. godine. Iako je Vraz pisao o ljubavi prema domovini, izdvaja osobne

emocije prema Ljubici, koja je za Vraza primjer romantičarskog ljubavnog ideala.

U pisanju ljubavne lirike ovoga duha, najuspješniji je bio Preradović.

Javljaju se i novi pjesnički oblici; gazela, sonet, romansa, balada, koji povezuju europsku

književnost s hrvatskim preporodnim pjesnicima.

Najopsežnija djela hrvatskoga književnoga preporodnoga razdoblja su Smrt Smail-age

Čengića, Ivana Mažuranića i Grobničko polje,Dimitrija Demetra. Ta djela sadrže spoj

europskoga književnoga duha tog vremena i hrvatske književne tradicije. Taj spoj sadržavale

su i pripovijesti, kao i drame na početku tridesetih godina, dok je postojalo njemačko kazalište

u Zagrebu.

Prvom polovicom 19.-tog stoljeća, novela i roman doživjeli su puni procvat. Postali su

dijelom najčitanije književnosti.

Pripovijetke su se temeljile na romantičnim osnovama, imale su i svoj politički cilj.

Nadahnule su ih preporodne ideje, a veličale su već spomenute ideje; slobodu, vjeru, junaštvo,

nadu, bolju budućnost.

To se najbolje uočava iz pripovijetki koje tematiziraju odnose Turaka i hajduka, a nastajale su

pedesetih i šezdesetih godina 19.-tog stoljeća.

Postoji stotinjak takvih pripovijetki, koje su pisali Vukotinović, Demeter, Kukuljević,

Lavoslav Vukelić, i drugi.

Ovi pisci su prije ukidanja Vojne granice započeli duhovnu integraciju graničnih područja s

banskom Hrvatskom.

Janko Jurković prvi je hrvatski pisac koji je prekinuo pisanje pripovijetki s tursko-hajdučkom

tematikom. Napisao je djelo Pavao Čuturić, objavljeno 1855. godine.

Tijekom toga razdoblja, nastao je i prvi hrvatski roman, Nemčićev Udes ljudski. Međutim, to

djelo ostalo je nedovršeno. To je postao Požeški đak, a to djelo je napisao Miroslav Kraljević.

Tijekom rane faze hrvatskoga književnoga romantizma nastala je hrvatska književna kritika,

kao i feljtoni.

15

Ljudevit Vukotinović tvorac je prve hrvatske književne kritike, a Antun Nemčić autor je

prvog hrvatskog feljtona. Ante Starčević objavljivao je feljtone u Nevenu.

August Šenoa napisao je Zagrebulje.

Počeo se razvijati i putopis, a među najbolje se ubrajaju; Pogled u Bosnu, Matije Mažuranića,

te Putositnice, Antuna Nemčića. Oni nisu jedini pisali putopise, pisali su ih Veber, Kukuljević

i drugi.

Pojavili su se i aforizmi, u čijem pisanju se isticao Ivan Mažuranić, napisao je aforistični

politički spis Horvati Mađarom.

Prva faza hrvatskoga književnoga romantizma je književnost narodnog preporoda, a u toj

književnosti, književnici su imali prosvjetiteljsku ulogu. Tu književnost obilježili su elementi

narodnog zajedništva, sloge i rodoljublja.

Svi preporoditelji predstavljaju prvu generaciju hrvatskih romantičara, bili su obrazovani,

poznavali su strane jezike; iz toga razloga mišljenje da hrvatski preporodni pisci nisu mogli

pisati na dovoljno visokoj intelektualnoj razini nema osnove.

Ti pisci žrtvovali su se, pišući zbog potrebe prosvjetljivanja puka, nisu se mogli voditi

vlastitim izričajem.

Poezija iz preporodnog razdoblja čini se ukočenom, neprirodnom. Razlog tome su

modernizirana izdanja tih djela, pri čemu čitatelji susreću njihov oblik u vremenu u kojemu

nisu napisane.

Kada bi se ta djela vratila u svoj izvorni oblik, te u svoje vrijeme nastanka, dobila bi potpuni

izražaj.

Može se zaključiti da su hrvatski pisci veoma dobro poznavali umjetničku književnost.

Vraz je kritizirao književnost preporodnog razdoblja, no ta kritika nije bila samo njegova. Svi

pisci toga vremena bili su kritični, kao i samokritični.

Najtalentiraniji pisci bili su svjesni svojih nedostataka i slabosti.

Oni su shvaćali svoj poziv prema duhu vremena i zalagali su se za autohtonost hrvatske

poezije, unatoč težnji stvaranja univerzalne književnosti pjesnika europskog romantizma.

16

ZAKLJUČAK

Zbog toga stajališta, hrvatska književnost postala je zatvorena i ograničena, u odnosu na

europsku. Hrvatska književnost iz razdoblja romantizma na neki način je sama sebi uskratila

prednosti nesputane književne komunikacije.

.

17

Literatura;

Hrvatski književni romantizam (Dubravko Jelčić; Zagreb, 2002,)

Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda (Miroslav Šicel; Zagreb, 1997.)

18