lešić, zdenko - novi historicizam

Novi izraz, No 6, Zima/Winter 1999., Sarajevo

Zdenko Lei

"NOVI HISTORICIZAM" - TO JE TU NOVO?

Daleke 1955. godine uvaeni hrvatski germanist Zdenko kreb svoj je prikaz suvremene

njemake nauke o knjievnosti u Pogledima bio zakljuio ocjenom da "rezultati

ahistorinosti, bolje rei antihistorinosti jednog dijela suvremene nauke o knjievnosti

pokazuju oito da danas ne moe biti ozbiljne nauke o knjievnosti bez izrazitog smisla

za povijest, bez jasnog pogleda na povijesna zbivanja".1 Zvualo je to kao logian

zakljuak u vremenu kad se tajgerovski "metod interpretacije" i openito "unutranji

pristup" naao u metodolokom or-sokaku, iz kojeg se cijela knjievnost, umjesto kao

sustavna cjelina, vidjela kao neki dezorganizirani kosmos, kojim, kao neke monade,

slobodno kolaju umjetnika "remek-djela", svako zatvoreno u sebe i svako dovoljno

samo sebi. Iz te perspektive moralo se, izmeu ostalog, postaviti i ovo egzistencijalno

pitanje: ta emo raditi onda kada sva ta velika i manje velika djela prou ispod onog

teleskopa koji neki nazivaju imanentni pristup, a neki close reading? Hoemo li se onda s

istim hermeneutikim elanom usmjeriti na sva ona druga, manje znaajna djela, koja,

poput zvjezdane praine, prate put velikih zvijezda? I poslije toga: ta? Nije li neophodno

uspostaviti neki sistem, u kojem e se te zasebne "monade" vidjeti kao dijelovi nekih

veih cjelina i razumjeti saobrazno sa svojim mjestom u njima? Tada se zaista uinilo

loginim da je taj sistem u koji se knjievna djela mogu svrsishodno uklopiti nudila

jedino historija.

Uistinu, ve krajem pedesetih godina, nakon skoro tridesetogodinje vlada -vine

ahistorijski orijentirane "nove kritike" ("formalnog metoda", "fenomenoloke kritike",

"imanentnog pristupa", "metoda interpretacije" itd.), dolo je do obnove povijesne

svijesti, i to, uglavnom, bez posebnih programskih manifesta koji bi buno oznaili

"povratak k historiji". Zato je krajem ezedesetih godina oksfordski profesor George

Watson mogao s pravom primijetiti:

''Malo je ko mario da "novu kritiku" proglasi mrtvom, a jo man je ih se trudilo da objave

njenog nasljednika. Naprosto, historijsko prouavanje knjievnosti preutno je opet

dolo u modu, dok "iste" interpretacije ve izgledaju demodirano.2


Iskuenja radikalnog ahistorizma zaista su bila takva da je, po tadanjoj ocjeni Svetozara

Petrovia, "ba ahistorinost bila ona taka na kojoj se ekstremni unutranji pristup

poeo lomiti"3. Meutim, ta iskuenja moderne kritike za sobom su ipak ostavila i neka

veoma znaajna iskustva, bez kojih bi suvremena knjievnokritika svi jest, pa i

suvremena knjievna historija bile sasvim drukije. Zbog toga ni onaj "povratak k

historiji" u nauci o knjievnosti s kraja pedesetih godina nipoto nije znaio restauraciju

jednog ranijeg stanja, kada je historiar vjerovao da su tzv. injenice signifikantne same

po sebi. Moderni historiar knjievnosti je morao usvojiti osnovni stav moderne

epistemologije: injenice postaju znaajne jedino unutar sistema u koji ih istraiva

ukljuuje na osnovi vlastitih teorijskih propozicija i u skladu s ciljevima vlastitog

istraivanja. Pa ako je pozitivistika historija knjievnosti u teorijskom pogledu bila

sasvim neizrazita, slijedei "samo ono to se zaista dogodilo" (kako je Ranke odredio cilj

historiografije), moderna historija knjievnosti, ak i u svojoj neopozitivistikoj varijanti,

podrazumijeva sloenu shemu teorijskih pretpostavki, jer se ne prestaje pitati o prirodi,

smislu, mogunostima, granicama i ciljevima vlastitog posla. Zbog toga se moe rei da

njeni pravi prethodnici nisu veliki historiari prolosti (Taine, Lanson, De Sanctis,

Schorer i dr.), ve veliki predstavnici modernih kritikih kola iz posljednjih decenija,

koji su sutinski doprinijeli formiranju moderne svijesti o knjievnosti, bez obzira to su

imali jaku averziju prema pozitivistikom "zavirivanju iza teksta" i openito prema

historijskom "objanjenju teksta".

Meutim, taj "povratak k historiji", ma koliko da je zahvatio gotovo sve univerzitetske

centre Zapada, ipak nije obiljeio glavni "trend" razvoja nauke o knjievnosti. U fokus

javnosti nije doao taj probueni "smisao za povijest", bez kojeg "nema ozbiljne nauke o

knjievnosti", kako je 1955. tvrdio kreb, niti je "historijsko prouavanje knjievnosti

opet dolo u modu", kako se krajem ezdesetih godina, u hladovini starih oksfordskih

zdanja, inilo uglednom profesoru historije engleske knjievnosti Georgu Watsonu. U

stvari, ve tada je u modu ulo neto sasvim drugo.

Upravo nekako u ono vrijeme kad je kreb kritizirao ahistorinost koja je karakterizirala

misao Emila Staigera iz Francuske se po svijetu ve uveliko poelo iriti kontroverzno

novo uenje, koje je jo jednom potislo historiju na marginu knjievnokritike misli i

koje je u tumaenje knjievnosti uvelo pojmove koji su do tada bili prihvaeni jedino u

desosirovskoj, ahistorijskih orijentiranoj lingvistici. Prije svega u prvi plan je doao


pojam strukture, koji kao da je dobio vrijednost epifanije: to god izuavali (jezik, grke

mitove, reklame za sapun, zapadnoevropsku kulturu, bajke, mitologiju svakidanjeg

ivota), pred nama e se pojaviti Ona, Struktura, tvrdilo se. Umjesto "smisla za povijest",

nauci o knjievnosti se ezdesetih godina nametnuo "strukturalizam", koji je u nju

umarirao prilino buno, privukavi opu panju. A on se javio s jednom sasvim novom

krilaticom: sve u ljudskom drutvu, pa i knjievnost, funkcionira kao jezik, tj. kao "sistem

znakova"; onaj koji eli razumjeti taj sistem (na bilo kojem nivou) mora postupati onako

kako je propovijedao rodnaelnik tog uenja, Ferdinand de Saussure: "Mora napraviti

tabulu rasu od svega to je to stanje proizvelo, mora ignorisati dijahroniju," mora

izbrisati prolost. Intervencija istorije moe samo da iskrivi njegov sud."4

Logika strukturalizma je bila jasna i neumoljiva: svijetu koji nas okruuje moemo

pristupiti samo pomou jezika; nae predstave o njemu stvorene su jezikom kojim ga

opisujemo; on je, u izvjesnom smislu, identian s jezikom (u tom smislu da je sve nae

znanje o njemu poloeno u jezik i da za nas on ne postoji izvan jezika, bar ne kao na

svijet). Po tom uenju, jezik ne odraava svijet, ve ga oblikuje: ono kako vidimo je ono

to vidimo. A u tome "povijesna svijest" ne igra nikakvu ulogu. Jer, kako je Saussure

nauavao, za govoreeg subjekta jezik postoji jedino kao sadanje stanje.5 Analo gno

tome, i svijet koji vidimo kroz jezik postoji jedino tako, kao sadanje stanje, i mi ga

moemo opisivati iskljuivo kao sinhronijsku strukturu. Svako zavirivanje u njegovu

prolost odvodi nas od stanja u kojem on postoji za nas danas. Sa stanovita nas danas (a

drugo stanovite ne moemo imati!) i sama "prolost" ne postoji (naglasak je ovdje na

sadanjem vremenu!) drukije nego kao injenice jezika, tj. kao tekst, ili, bolje, kao mrea

tekstualnosti. ("Sve je samo tekst!", govorili su strukturalisti). A toj "mrei tekstualnosti"

se moe pristupiti samo sinhronijski, poto je ona razapeta na istoj ravni na kojoj se i mi

nalazimo, tj. na onoj Saussureovoj "osi simultanosti", na kojoj nema ni hronologije, ni

sukcesije u vremenu.

Naravno, to strukturalistiko "ignoriranje dijahronije" bilo je bitna stavka u jednom

prevelikom, uistinu utopistikom projektu. Jer, strukturalizam je teio da ospori gotovo

sve nae uobiajene naine percipiranja, registriranja i sistematiziranja stvari i da,

uklanjanjem "ontolokih predrasuda", ostvari jednu pouzdaniju sliku stvarnosti: sliku u

kojoj se vide strukture, a ne njihova historija. (Sjetimo se: "Intervencija historije moe

samo iskriviti sud!")


Slijedei uvjerenje lingvistike da se jezik moe objektivno opisati jedino ako mu se

pristupa sinhronijski, kao sistemu znakova koji je danas na snazi, strukturalisti su

vjerovali da se na isti objektivni nain moe opisivati i ljudska svijest i ljudsko drutvo

(cijeli "na svijet"). Ali nije prolo mnogo vremena, a njihova vjera se ugasila na vjetru

skepticizma koji je, upravo u njihovim redovima, zapuhao ve krajem ezdesetih godina i

koji je u nauku o knjievnost doveo jednu novu modu: post-strukturalizam, za koji se i

danas ne moe sa sigurnou rei da li je produetak strukturalizma ili pobuna protiv

njega.

Post-strukturalisti nisu osporavali osnovne ideje strukturalistikog uenja, pa ni ideju da

jezik ne reprezentira, ve oblikuje na svijet. Ali su oni svoje prethodnike optuili za

nedosljednost i nedostatak hrabrosti da svoje ideje izvedu do kraja. Oni su, pak, zaista

hrabro otili do kraja:

Ako je na svijet "konstruiran jezikom", kako su, s razlogom, tvrdili strukturalisti, onda

to znai da mi i nemamo vrstog oslonca u naem razumijevanju i tumaenju tog svijeta:

jedino to moemo tumaiti je jezik kojim mu pristupamo. (Umjesto strukturalistike

parole "sve je samo tekst" post-struktalisti ponavljaju za Nietzscheom: "Sve je samo

interpretacija!"). Osim toga, ako je na svijet "konstruiran jezikom", onda je to, nuno,

sluaj i sa svakim od nas; jeziki izgraeni "svijet" naseljen je subjektima koji su i sami

"jeziki konstruirani". Ideja ljudskog bia kao neovisne i zasebne jedinke (uzdravam se

rei: entiteta), koja konstruira svoj svijet, a sama ostaje neizmjenjena, iilila je kao

iluzija. Jer, ispalo je, i mi sami smo proizvodi jezika i jezikih operacija. Mislili smo da

vladamo jezikom, a shvatili smo da jezik vlada nama.

Strukturalistima je izgledalo da su u konceptu "strukture" nali onu mitsku "taku

oslonca" s koje se moe podii i sama zemaljska kugla, ali su se, u stvari, i sami zapleli u

"mrei tekstualnosti", i sami tek "konstruirani subjekti". A onda je doao Jacques Derrida

i poveo ih u jedan novi svijet, u svijet "radikalne neizvjesnosti", u svijet koji je izgubio

"centar", u svijet postmoderne.

U tom post-stukturalistikom decentriranom univerzumu mi, po definiciji, ne znamo

gdje se tano nalazimo, jer su svi pojmovi koji su nekad odreivali sredite naeg svijeta,

a samim tim i njegove margine, osporeni kao prividi logocentrizma. ovjek vie nije


mjera svih stvari, kako se doskora vjerovalo. Zapad nije centar civilizacije, iz kojeg se sve

to je drukije identificira kao Drugo i marginalno. Historija bijele rase nije historija

ovjeanstva. Naa ideja Dobrog ili Lijepog nije univerzalna ideja Dobrog ili Lijepog.

Pojam Vremena nije apsolutan. Bog nije jedan. Itd., itd. A cijela historija filozofije bila je

zasnovana na "metafizici Prisustva", tj. na vjeri u Centar, koji odreuje znaenja, a sam je

van domaaja tumaenja, kao istina Istine, kao Logos. Kako je pisao Derrida, eidos, telos,

energeia, transcendetalnost, svijest, Bog, ovjek - svi ti fundamentalni pojmovi upuuju

na postojanje centara moi koji se, kao strogi autoriteti, nalaze po strani od one ive ig re

razlinosti (difference) u kojoj jedino i nastaju, ukrtaju se i prepliu znaenja. Na je

zadatak, pak, da se oslobodimo autoriteta Centra i da se prepustimo slobodnoj igri

znaenja. U tom smislu i zadatak je knjievnog kritiara da u tekstu koji tuma i otkrije

prisustvo centara moi, da ih dekonstruira i da na taj nain oslobodi sputana znaenja i

omogui njihovu slobodnu igru. Ako imamo hrabrosti za takav poduhvat, mi emo ui u

jedan novi svijet, u kojem nema pouzdanih injenica, ve je sve samo interpretacija,

nema vlasti centra, ve je sve samo slobodna igra, nema apriornih datosti (ni Autor nije

obavezujua "datost"), ve je sve samo Tekst, koji eka da ga oslobodimo i liimo

autoritarnog prisustva "transcendentalnih oznaitelja".

To je onaj metod itanja koji je Derrida nazvao dekonstrukcija (rije nije pojmovno u

vezi s rijeju destrukcija, kako neki kod nas misle). Po njemu, dekonstruktivno itanje

"mora uvijek teiti otkrivanju izvjesnog odnosa, kojeg sam autor nije opaao, izmeu

onoga to on kontrolira i onoga to ne kontrolira u svojoj upotrebi jezikih oblika" Ono

nastoji da nevieno izloi pogledu"6. I dok su strukturalisti u tekstu otkrivali paralele,

ponavljanja, ravnoteu, simetriju, sve ono to ukazuje na koherenciju i jedinstvo, post-

strukturalisti su od poetka teili da u tekstu otkriju protivrjenosti, sukobe, praznine,

nepovezanosti, aporije, sve ono to otkriva razlomljenost i nejedinstvo. Oni su uveli

itanje teksta koje se ne obazire na njegova prividno vrsta znaenja, ve nastoj i

prodrijeti u "tekstualnu podsvijest", gdje su znaenja esto suprotna onima na povrini.

Za poetak te dekonstrukcije teksta kritiaru dobro dou svi izrazi koji odudaraju od

konteksta, koji svoja znaenja umnaaju nezavisno od volje autora, koji aktivir aju

"uspavane metafore" koje su u njihovoj osnovi, sve ono to je reeno u suprotnosti s

intencijama teksta, ili to ak i nije reeno. A to podrazumijeva ne samo drugi metod

itanja ve i drukije shvatanje jezika nego to su ga inaugurirali strukturalisti.


Podsmijehnuvi se strukturalistikoj vjeri u mogunost objektivnog saznanja, post-

strukturalisti su se pomirili s time da mi moemo biti sigurni samo u to da ni u ta ne

moemo biti sasvim sigurni. Jer, jezik pomou kojeg saznajemo svijet sasvim je

nepouzdan instrument saznanja: jeziki znakovi nisu "privreni" za pojmove koje

oznaavaju, ve slobodno lebde oko njih, zavisei vie jedan od drugog nego od onoga

to oznaavaju. (Znaenje jedne rijei je uvijek "kontaminirano" znaenjem drugih rijei:

ne moemo definirati rijei dan, svjetlo, bijelo, dobro, mir bez svijesti o onome to znae

suprotne rijei: no, tamno, crno, zlo, rat). Osim toga, jeziki znakovi nose u sebi, vie ili

manje zatomnjene, tragove vlastite historije, koji izbijaju na povrinu i onda kad to ne

oekujemo. (Naa rije plemenit uva u sebi vezu s rijeju plemstvo, pa nam, sasvim

neoekivano, moe nametnuti jedno znaenje koje ne elimo). Najzad, jeziki znakovi su

esto zasnovani na nekim ve zaboravljenim metaforama, koje se mogu reaktivirati i

naim rijeima dati dvosmisleno znaenje, a da mi toga nismo ni svjesni. (Rijei bijelac i

crnac uvaju u sebi antitetinost vrednosnih oznaka bijelo i crno ak i ako mi to ne

elimo). Na taj nain, rijeima je preutno priznata njihova "historija". Nije to, dodue,

historija koja prethodi rijeima, kao njihova prolost, ve je to historija koja je sauvana

u rijeima i koja neopaeno i dalje djeluje. Takva, djelotvorna, ona postaje predmet

paljivog ispitivanja post-strukturalista, koji su ustanovili da se u rijeima kojim se

danas sluimo esto mogu prepoznati "semantiki lomovi" koji svjedoe o nekim

davnanjim procesima svijesti i zaboravljenim aktivnostima jezika.

Tako se, na veoma neobian nain, opet probudio interes za historiju, makar i za

historiju shvaenu kao tekst, to je postalo jednim od obiljeja post-strukturalistike i

openito post-modernistike svijesti. Kako je rekao Umberto Ecco, "prolost moramo

ponovno doivjeti".

Dok su strukturalisti, po Saussurevoj uputi, "ignorirali dijahroniju", post-strukturalisti su

se zainteresirali za nju, rastvarajui znaenja rijei na njihovoj dijahronijskoj osi, sve do

smisla skrivenog u njihovim zagubljenim korijenima. Naravno, taj njihov interes za

dijahroniju se ne moe dovesti u vezu s onim "povratkom k historiji" koji je obiljeio

godine kad se ve bila istroila ahistorijski orijentirana "nova kritika" (u svim njenim

razliitim varijantama). Jer post-strukturalisti ne tee za uspostavljanjem jednog

sistema, niti historiju zamiljaju kao sistematino vienje prolosti. U stvari, kao i cijeli

postmodernizam, oni klaustrofobino izbjegavaju sve vrste sisteme. Fragmenti ih vie


privlae, naroito oni u kojima se jezik oslobaa autoriteta centra i dovodi u pitanje

metafiziko prisustvo Logosa. Ali otkrivajui napetosti i protivrjenosti tamo gdje je

tradicionalna nauka o knjievnosti vidjela jedinstvo i red, oni nastoje ui u dubinske

slojeve teksta, u dijahroniju njegovih znaenja, a tu ih u zasjedi uvijek eka Historija.

Ipak, u svojoj osnovi post-strukturalizam je isto toliko ahistorian kao i strukturalizam,

ili kao "nova kritika" prije njega. Meutim, on je historiarima knjievnosti dao neke

migove koji su ih naveli da preispitaju svoj metod i da se u prolost vrate na nov nain.

Neki od njih prihvatili su taj izazov. Tako je u SAD nastao "novi historicizam" (new

historicism), koji je odluno istakao znaaj historije u prouavanju knjievnosti, ali je taj

povratak k historiji izveo s teorijskim pretpostavkama na kojima se ne zasniva

tradicionalna historija knjievnosti. Najkrae reeno, u njihovom vienju historija se

pojavljuje iskljuivo kao tekst, tj. onoliko koliko je predstavljena u pisanim dokumentima

i onoliko koliko je relevantna za nas danas. U tom smislu ta metodoloka kola je

nesumnjivo dio post-strukturalistike slike svijeta. Uostalom, jedan od proponenata tog

povratka k historiji, Jerome McGann, i sam je - u ogledu s karakteristinim naslovom

"Poeti opet"7 - istakao da se iskustva dekonstrukcije ne mogu zaboraviti, naroito ne

uloga Paula de Mana, "najimpresivnije i najkontroverznije figure u nauci o knjievnosti

od 1950." Meutim, za razliku od post-strukturalistike kritike, koja, po ocjeni istog

autora, "ignorira injenicu da su umjetnika djela drutveni proizvodi", pa i za razliku od

dekonstrukcije, koja je "naroito grena zbog ekstremnosti svoje antihistorijske

pozicije"8, pristalice ovog novog pokreta u nauci o knjievnosti ponovno su postavili

pitanje drutvenog znaenja knjievnog djela. Ne elei da se besplodno bave "tekstom

bez konteksta", kao post-strukturalisti, oni su modernu interpretativnu tehniku

dekonstruktivnog itanja stavili u slubu sociohistorijske analize.

Termin "novi historicizam" prvenstveno je vezan za ime Stephena Greenblatta,

profesora engleske renesansne knjievnosti na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyu,

ija djela ulaze u glavni tok suvremene knjievne historije, posebno one koja se bavi

epohom renesanse9. U stvari, upravo renesansna drama, i openito engleska knjievnost

koja se stvarala u zoru modernog doba, za Greenblatta i njegov krug sa Berkeleya (Louis

Montrose, Catherine Gallagher, Jean Howard i Joel Fineman) predstavlja najprivlanije

polje istraivanja, ali je njihov prikaz renesansne kulture prihvaen kao model za pristup

drugim historijskim periodima, pa je tako jedna grupa historiara knjievnosti s drugih


amerikih univerziteta (Jerome McGann, Marjorie Levinson, David Simpson i dr.) na isti

nain pristupila prouavanju poezije engleskog romantizma. (asopis Representations,

koji je Greenblatt ureivao preko deset godina, glavno je glasilo kole).

ta su osnovne pretpostavke "novog historicizma"?

Prije svega, "novi historicizam" dijeli uvjerenje post-strukturalista da prolost za nas

postoji jedino u sauvanim tekstova, da je ona "tekstualno posredovana" i da je zato

moemo istraivati jedino tumaenjem njenih "tekstualnih tragova" (izraz je

Greenblattov). Taj poetni stav "novog historicizma" svakako se podudara sa saznanjima

do kojih je i inae dola moderna knjievna historija, koja je odavno odbacila tenovsku

koncepciju "historijskog subjekta"10 i koja je tekst prihvatila kao jedino polje na kojem

se taj "subjekt" jo moe sresti: svijet prolosti sauvan je samo u tekstovima iz prolosti.

Meutim, za razliku od onih historiara knjievnosti koji tekst vide kao refleks historije,

dakle kao oitovanje neeg to je izvan njega, "novi historicizam" tumai tekst ne samo

kao produkt historije ve i kao produktivnu snagu koja djeluje istovremeno s drugim

silama historije i koja svojim djelovanjem esto mijenja sile koje su joj dale oblik. Kao to

je Greenblatt pisao u predgovoru svoje knjige "Mo oblika u engleskoj renesansi" (1982),

renesansna knjievna djela "nisu smireni refleksi historijskih injenica koje stoje iza

njih", ve su "mjesta ogorenih prepirki" i "prilike za estoko sukobljavanje ortodoksnih

i subverzivnih impulsa". Drugim rijeima, knjievna djela su konstitutivni dijelovi

historijskih procesa, a ne njihov refleks ili puka slika. Uz analizu Drerovog nacrta za

spomenik koji je posveen jednoj propaloj seljakoj buni, Greenblatt upozorava da svako

tumaenje umjetnikog djela mora uzimati u obzir njegov poseban poloaj u historiji:

Takva djela uvijek u sebe ukljuuju mnotvo razliitih interesa, bez obzira koliko su dobro

organizirana, i to iz jednog presudnog razloga: umjetnost je drutvena djelatnost i zato

podrazumijeva vie nego jednu svijest. A u recepciji umjetnikih djela prolosti mi

neizbjeno registriramo, htjeli mi to ili ne, nagle promjene vrijednosti i interesa koje

nastaju u bitkama koje se vode u drutvenom i politikom ivotu .11

Ovakav stav nesumnjivo odvaja "novi historicizam" od glavnih tokova post-

strukturalistike misli i zaista znai "povratak k historiji", kako je to 1986. ne bez

aljenja - oznaio jedan od najznaajnijih proponenata dekonstrukcije J. Hillis Miller:


"Nauka o knjievnosti se u posljednjih nekoliko godina odjednom okrenula od teorije, u

smislu orijentacije na jezik kao takav, i vratila k historiji, kulturi, drutvu, politici,

institucijama, ivotnim uvjetima klasa i polova, socijalnom kontekstu, materijalnoj

bazi".12

Osim toga, "novi historicizam" je odbio da vjeruje da je knjievnost autonomna "estetska

djelatnost" kojoj se moe prii specijalistikim metodima "estetske analize". Za razliku

od veine historiara knjievnosti, koji svjesno ograniavaju svoja istraivanja,

stavljajui u prvi plan knjievni tekst kao jedini legitimni predmet nauke o knjievnosti,

"novi historicisti" slobodno zalaze u "tua" podruja, ignorirajui zamiljene granice

koje dijele historiju, antropologiju, umjetnost, politiku, ekonomiju. Pridajui istu vanost

svim sauvanim tekstovima iz jednog vremena, oni itaju uporedo, i podjednako pomno,

i knjievne i neknjievne tekstove. Pri tome oni ne smatraju da su knji evni tekstovi

primarni (kao osnovni predmet izuavanja), a neknjievni sekundarni (kao dokumenti

koji osvjetljavaju knjievne tekstove), ve i jedne i druge tretiraju na isti nain, kao

ravnopravne i podjednako relevantne "tekstualne tragove" koje je ostavila prolost i

koji, zajedno, ine onu mreu tekstualnosti (ili "kulturu") koju nazivamo "renesansa", ili

"klasicizam", ili "romantizam" i sl.

Tu ravnopravnost knjievnih i neknjievnih tekstova u tretmanu "novog historicizma"

potvruje i odreenje tog pokreta koje je dao Greenblattov kolega s univerziteta u

Berkeleyu Louis Montrose: po njemu, naime, "novi historicizam" tei da ustanovi kako

historinost tekstova tako i tekstualnost historije:

Pod "historinou tekstova" podrazumijevam kulturnu specifinost, socijalno utemeljenje,

svih modeliteta pisanja - ne samo onih tekstova koje kritiari izuavaju ve i tekstova

unutar kojih ih izuavaju. Pod "tekstualnou historije" podrazumijevam, prvo, da mi

nemamo pristupa punoj i autentinoj prolosti, ivoj materijalnoj egzistenciji,

neposredovanoj opstalim tekstualnim tragovima drutva o kojem je rije tragova za iji

opstanak moramo pretpostaviti ne da se samo dogodio ve i da je posljedica sloenih

socijalnih procesa prezervacije i eliminacije; a drugo, da su ti tekstualni tragovi i sami

podloni naknadnim tekstualnim posredovanjima kad se i konstruiraju kao "dokumenti"

na kojima historiari zasnivaju svoje vlastite tekstove zvane "historije".13


A takvo usmjerenje historiara, po Greenblattovim rijeima, podrazumijeva "poveanu

spremnost da se itaju svi tekstualni tragovi prolosti bez one posebne panje koja se

tradicionalno pridaje knjievnim tekstovima".14 Odbijajui da privilegira kanonsku

knjievnost, "novi historicizam" se s istim zanimanjem bavi i onim to je Greenblatt

nazvao "graninim pismom", ne bojei se da konfrontira neknjievne historijske spise i

umjetnike tekstove. U uvodu knjige "ekspirovska pregovaranja" (1988) on je pisao:

"Ja vjerujem da e ope podravana skrupulozna usmjerenost na formalnu i jeziku

organizaciju knjievnog djela i dalje ostati u sreditu studija knjievnosti. Ali u ovim

ogledima koji ovdje slijede ja sam predloio neto drugo: da se manje gleda u to

pretpostavljeno sredinje podruje knjievnosti, a vie na njegove granice, da bi se

pokualo ui u trag onome to izmie pogledu, ostajui prividno na margini teksta.

Cijena koju treba platiti za to pomjeranje interesa bit e gubitak samozadovoljne iluzije

"ucjelovljenog itanja", pod ime mislim na onaj utisak koji ostavljaju svi veliki kritiari:

kad bi htjeli, i kad bi imali vremena, mogli bi osvijetliti svaki kutak teksta i onda bi sva ta

svoja izdvojena opaanja mogli vrsto povezati u jednu jedinu objedinjavajuu

interpretativnu viziju. to se moje vizije tie, ona je nuno fragmentarnija, ali se ja ipak

nadam da kompenzira izgubljenu iluziju uvidom u napola skrivene transakcije kulture u

kojima velika umjetnika djela dobivaju svoju snagu.15

Ako nam je historija dostupna jedino kao narativ komponiran na osnovi tekstualnih

tragova prolosti, onda nam svaki sauvani zapis iz prolosti moe pomoi da shvatimo

kako se pokree i kako funkcionira taj narativ zvani "historija".

Taj proireni interes za sve tekstualne tragove koje je ostavilo jedno vrijeme proizlazi iz

osnovne orijentacije "novog historicizma", koji knjievna djela ne promatra kao zasebne

"umjetnine", ve kao izraze jedne osobene prole kulture, koja je drukija nego naa i

ije izraajne "kodove" moemo razumjeti jedino na osnovi sauvanih tekstova. U svom

izuavanju engleske renesanse Greenblatt i njegovi saradnici nastoje raspoznati razliite

"jezike" kojim se izraavala izvanredno heterogena renesansna kultura, i to ne zato da bi

otkrili neki pretpostavljeni "autentini diskurs renesanse", ve da bi shvatili odnose

izmeu pojedinih "jezika" i pjesnikih djela: kako pjesnika djela odraavaju dominantne

kodove svog vremena, kako ih "prerauju" za svoje potrebe i kako se odupiru njihovoj

kontroli. Zbog toga Greenblatt vie voli da se ta orijentacija u historiji knjievnosti zove


"poetika kulture", umjesto to se nazivom "novi historicizam" nepotrebno insistira na

novini pristupa.

Osim toga, taj interes za sve tekstualne tragove prolosti (knjievne i neknjievne)

proiziao je i iz jedne specifine istraivake pozicije, u kojoj sam pojam

knjievnoumjetnikog teksta nema onu vrstinu koja mu se obino pripisuje. Bavei se

prvenstveno Shakespeareom i renesansnim teatrom, "novi historicisti" se ne mogu

pouzdati u autentinost sauvanih tekstova, pa do svog "predmeta" moraju dolaziti

zaobilaznim putem, paljivim itanjem svih raspoloivih historijskih dokumenata:

U stvari, kad je rije o Shakespeareu (i drami uope), moda jo od poetka osamnaestog

stoljea nije bilo manje vjere u "tekst" nego danas. Nova generacija tekstualnih

historiara osporila je uvjerenje da bi nas jedno vjeto redaktorsko probijanje kroz tivo

folio i quarto izdanja moglo dovesti do autentinih dokaza o Shakespearovim izvornim

intencijama. Osim toga, i historiari teatra su doveli u pitanje cijeli taj koncept teksta kao

sredinjeg, fiksnog mjesta teatarskih znaenja. Postoje tekstualni tragovi zbunjujua

masa tragova ali je nemogue uzeti "sam tekst" kao savren, nezamjenljiv,

samodostatan sadritelj svih njegovih znaenja.16

Najzad, interes za neknjievne tekstove javio se kod "novih historicista" i iz njihove elje

da to neposrednije iskuse onaj ivot koji je predstavljen u knjievnim tekstovima. U

historijskim dokumentima oni nalaze upute za novo itanje knjievnih tekstova, ali i

podsticaj za uivljavanje u ivot koji je u njima prikazan. Zato njihove studije po pravilu

poinju interpretacijom nekog neknjievnog teksta, u kojem je zabiljeen jedan dogaaj

koji se desio u ono vrijeme u kojem je napisano knjievno djelo koje je predmet dotine

studije. (To je ono to Greenblatt naziva anecdotes, ili, pomalo aljivo, petites histoires).

Umjesto podsjeanja na ranija tumaenja istog djela, to obino ine drugi historiari

knjievnosti, "novi historicist" najprije iznosi jedan "sluaj iz ivota" koji evocira prolost

u obliku dramatinog svjedoenja. Navedeni historijski dokument ne tretira se kao

dokazna graa, ve kao neposredno ivotno iskustvo, kao glas iz prolosti. ("Poeo sam s

enjom da razgovaram s mrtvima", napisao je Greenblatt na poetku uvoda u svoju

knjigu Shakespearean Negotiations). Na primjer, ogled o nekoj engleskoj renesansnoj

drami "novi historicist" obino poinje navoenjem jedne "anegdote" koja rjeito

ilustrira ne samo to vrijeme nego i ono to ta drama prikazuje: svoju analizu


Bogojavljenske noi, na primjer, Greenblatt zapoinje navoenjem jednog policijskog

izvjetaja iz 1580. u kojem se upozorava na sve ee pojave transvestita na londonskim

ulicama, to se, ne jednom, deava i u Shakespeareovim komedijama. Ili nas takva

"anegdota" treba da podsjeti na onovremene vjerske progone, na bjesomune hajke koje

su protiv svakog slobodnijeg ivota poduzimali puritanci, na ledene i mrane kraljevske

tamnice iz kojih su izlazili samo leevi, na ve razvijenu trgovinu afrikim robljem, ili,

openito, na surovu kolonijalnu politiku velikih sila, koja je marginalizirala i

dehumanizirala potinjene narode (one Druge, o kojim su hrabro progovorili upravo

post-strukturalisti). A podsjeanjem na takve zabiljeene "sluajeve iz ivota" rjeito se

pokazuje koliko su bile ivotne, i u ivotu utemeljene, surove i krvave renesansne drame.

U isto vrijeme, u takvom paralelnom postavljanju historijskog dokumenta i dramskog

teksta postaje jasno da su te drame, kao i renesansni teatar uope, i same bile faktor tog

surovog ivota u kojem su bile utemeljene. Renesansna drama je ne samo prikazivala

nego i reproducirala stvarnost. Ili, po rijeima Louisa Montrosa, "ona je kreirala kulturu

koja ju je kreirala, davala oblik fantazijama koje su joj dale oblik".17

Za razliku od uobiajene prakse knjievne historije, koja na osnovi "grae" uspostavlja

iri historijski kontekst, unutar kojeg se razumijeva knjievni tekst, "novi historicisti"

povezuju knjievne i neknjievne tekstove u jedan "arhivarni kontinuum" i umjesto

konteksta uspostavljaju "ko-tekstove" (co-texts), podjednako paljivo itajui i knjievne

tekstove i onovremene pravne, sudske i medicinske dokumente, dvorske i crkvene

proglase, zvanine izvjetaje s osvajanja prekomorskih zemalja, brodske dnevnike,

privatna pisma itd. Usvojivi osnovni stav post-strukturalista da je sve tekst i da nema

nieg izvan njega, "novi historicisti" vide historiju iskljuivo u njenom tekstualiziranom

obliku, kao dugi niz raspoloivih tekstova ("arhivarni kontinuum"). Po njima, prolost

nije neto to se moe na osnovi povijesne grae rekonstruirati i tako rekonstruirano

ponovno doivjeti. Jedino to nam je od prolosti ostalo su tekstovi razliite vrste

(knjievni i neknjievni), a i oni ne "govore" direktno, jer se njihove "poruke" gube u

umu historije, pa zahtijevaju close reading ak i ako nisu pjesniki tekstovi. Jer, kao ni

knjievni tekstovi, ni tzv. historijski dokumenti nisu neposredna "svjedoanstva" o svom

vremenu, ve su trostruko preraeni prikazi "onoga to se zaista dogodilo": historijski

dogaaj koji ostavlja svoj tekstualni trag najprije "prerauje" ideologija, svjetonazor i

diskurzivna praksa vremena kad je on "tekstualiziran"; zatim taj sauvani dokument


ponovo "prerauje" ideologija, svjetonazor i diskurzivna praksa vremena kad je on

interpretiran; najzad, taj "tekstualni trag prolosti" biva "preraen" distorcionim

djejstvom samog jezika, koji, uvijek, vie iskrivljuje nego to odraava stvarnost. Zbog

toga se moe rei da i knjievni i neknjievni tekstovi manje svjedoe o vremenu iza

kojeg su ostali, a vie o procesima permutacije u kojima prolost dolazi do nas i

preobraava se u nau sliku o njoj. (Ovdje je lako vidljiv uticaj post-strukturalistikog

shvatanja teksta, a posebno uticaj dekonstruktivnog itanja).

Sljedea bitna karakteristika "novog historicizma" je nastojanje ne samo da se "uju"

preci ve i da se s njima uspostavi dijalog. ("Poeo sam s enjom da razgovaram s

mrtvima", priznao je Greenblatt). A u tom dijalogu "novi historicisti" ne ele biti

nezainteresirani, neutralni promatrai davnih konflikata, ve hoe da zauzmu stranu i da

tako prolost uine relevantnom za nae vrijeme. Ne moemo ih smatrati ljeviarima (u

politikom smislu), ali su oni u svom dijalogu s prolou uvijek na strani svega onoga

to zastupa liberalne ideale individualne slobode, to ide protiv autoriteta vlasti, to

predstavlja "razlinost" i "neuobiajenost" (difference and deviance). A upravo ih

historija kojom se bave upozorava koliko se te pojave teko opiru moi represivne vlasti

i koliko je ta vlast u stanju da prodre u najintimnije sfere privatnog ivota i u njima

ostavi svoj trag. Ali ba zato oni smatraju vrijednim truda afirmirati upravo takve

poruke prolosti. (Dodue, oni izbjegavaju polemiku s vlastitim vremenom, to ih znatno

razlikuje od britanskih "kulturolokih materijalista", koji su im, inae, bliski, ve radije

nastoje da se u njihovom tumaenju uju iskljuivo "glasovi mrtvih").

U stvari, njihova vizija historije je sutinski odreena fukoovskom idejom Drave kao

svemone sile koja snagom svoje "diskursivne prakse" sve dri pod svojom panoptikom

kontrolom. (Francuski antropolog i historiar kulture Michel Foucault, 1926-1984, u

posljednjim godinama ivota je bio est gost Kalifornijskog univerziteta u Berkeleyu, a

Greenblatt i njegove mlae kolege bili su njegovi paljivi sluaoci. Foucaultove knjige

Historija ludila u doba razuma, 1961, Red stvari: Arheologija humanistikih nauka, 1966,

Disciplina i kazna: nastanak zatvora, 1975, i Historija seksualnosti, 1976-1984, za njih su

bile prirunici iz historiografije). Foucaultova vizija Drave kao Moi u velikoj mjeri je

uokvirila njihovo vienje prolosti. Renesansne tekstove koje iitavaju oni tumae u

odnosu na diskursivnu praksu renesansne kulture, naroito na prevladavajui

diskurs18, koji je bio instrument represije i koji je irio i obnavljao ideologiju Drave,


Kralja, Crkve, Vladajue Klase, Mukosti. U tim tekstovima oni prepoznaju autoritarno

prisustvo moi (engl. power, prema franc. pouvoire), koja im je nametnula svoj

kontrolirani, "ideologizirani" diskurs. Ali u isto vrijeme oni u tim tekstovima nalaze

osvjeavajuu raznovrsnost diskursivne prakse i nastoje prepoznati tragove razlinosti i

neuobiajenosti koji su znaili otpor diskursu Vlasti. (I u tom pogledu oni su slijedili

Foucaulta, ija su djela nudila jake argumente za pobunu pojedinca protiv svih sistema

dominacije).

Naime, po saznanjima "novih historicista", renesansni diskurs nije bio jedinstven, ve

raslojen na vie "jezika" (zvanini jezik Drave i Crkve, jezik ulice, jezik porodice, jezik

niih slojeva drutva itd.). Meutim, Drava (Vlast, Mo, Power) i u renesansi je, kao i

uvijek, nastojala druge "jezike" potiniti svom diskursu, pa se njeni tragovi mogu nai u

svim tekstovima iz tog vremena: ne samo u zvaninim dokumentima ve i u privatnim

pismima, branim ugovorima, a naravno i u knjievnim djelima. Djelovanje struktura

Vlasti kroz diskursivnu praksu se iri na sve oblasti ivota i potinjava sve institucije

drutva: pravni sistem, religiju, medicinske ustanove, brani ivot, knjievnost, teatar.

Pri tome je uloga diskursivne prakse veoma velika, iako ona nije represivna na

neposredan nain (kao to su to sudovi i kaznene ustanove). Jer, djelujui na govor i

miljenje svakog pojedinca, vladajui diskurs pounutruje kontrolu Drave, pretvara je u

"unutarnju cenzuru", pa Dravi nije potrebno da svoju kontrolu neprestano izvana

namee.

U svojim itanjima tekstova iz vremena renesanse "novi historicisti" su posebnu panju

posvetili upravo tom djelovanju centara moi na diskursivnu praksu tog vremena.

Meutim, oni su, u isto vrijeme, ukazivali na raslojenost i razlinosti diskursa u

renesansnoj kulturi, iz ega je, po njima, nastajala mogunost otpora dominantnom

diskursu Vlasti. Jer, osvajanje slobodnog izraavanja u jednoj sferi ivota dovodi u

pitanje diskursivnu praksu koju Drava kontrolira. Odnosi u pojedinim sferama ivota (u

porodici, na primjer, ili meu polovima, ili izmeu teatra i njegove publike) mogu se

liberalizirati, to onda utie i na druge sfere ivota, pa i na politiku. A im se javlja

mogunost otpora sveobuhvatnoj, panoptikoj kontroli Drave, samim tim se javlja i

mogunost politikih promjena. U tom pogledu "novi historicisti" su u politikom smislu

vei optimisti od svog francuskog uitelja, koji je Dravu vidio kao monolitnu,

sveobuhvatnu silu, koja svojim institucijama ("diskursivnom praksom", ili "represivnim


strukturama", kako bi rekao Althusser) dri drutvo pod strogim nadzorom, zbog ega

su i mogunosti temeljitijih promjena, po njemu, veoma male.

Umjesto pretpostavljenog skrivenog jedinstva vizije svijeta ili jedinstvenog stila epohe,

to, inae, tei uspostaviti veina historiara knjievnosti koji se bave jednim knjievnim

periodom, "novi historicisti" u tekstovima iz doba renesanse prije svega nastoje otkriti

"pukotine" koje su znak nejedinstva, konflikta i nereda u renesansnoj kulturi. (To je jo

jedno mjesto gdje je prepoznatljiv Foucaultov uticaj: njegov metod "genealogije",

preuzet potkraj ivota od Nietzschea, zamiljen je da iznalazi lokalno ograniene crte,

diskontinuitet i nemotiviranost tamo gdje su konvencionalni metodi interpretacije

nalazili univerzalnost, kontinuitet i sutastvenost).

Greenblattovi ogledi o Shakespeareu, kao i openito studije "novih historicista" o

renesansnoj kulturi, tee da knjievne tekstove protumae upravo kao "historijska polja"

na kojima se dogaa i neto drugo nego isti in umjetnikog stvaranja. Za razliku od

tradicionalne nauke o knjievnosti, koja u pjesnikim djelima otkriva i afirmira poeziju,

ija snaga po jednima proistie iz neobjanjive genijalnosti pjesnika, a po drugima iz

savrene strukture pjesme, "novi historicizam" pomjera sredite panje na granina

podruja: tamo gdje tekst gubi svoj isto umjetniki identitet, jer ulazi u jedno podruje

kojim ne vlada ni autoritet pjesnikog genija, ni autoritet pjesme kao umjetnine, ni

autoritet pjesnikog jezika, ve autoritet Drave i dominantne "diskursivne prakse"

Drutva. A u tom rubnom podruju teksta, koje je, u stvari, sredite same kulture, "novi

historicisti" ne nalaze sklad, red i mir, kako bi se moglo oekivati od jedne jedinstvene

kulture kakva je, po uobiajenom miljenju, bila renesansa, ve umjesto jedinstva

vide gotovo pijanu zbrku i nered, ali i nevjerovatnu ivost jedne dinamine drutvene

aktivnosti, kojoj pripada prije svega teatar, a onda i ukupno knjievno stvaranje, koje je

bitan konstitutivni sastavni dio kulture svakog vremena. "Cirkulacija drutvene

energije", "kulturne transakcije", "pregovori" (negotiations), "akvizicije", "aproprijacije"

i "razmjene" (svi izrazi su Greenblattovi19) odvijaju se pod kontrolom Vlasti, ali u veoma

raznovrsnim oblicima, koji esto izigravaju tu kontrolu, ostvarujui jednu mjeru slobode,

slobodnog miljenja i slobodnog izraavanja koja dovodi u pitanje apsolutnu mo Vlasti.

U tom smislu krakteristino je Montroseovo tumaenje Sna ljetne noi, komedije koja, u

tom tumaenju, otvoreno prkosi onovremenom kultu kraljice Elizabete I, kultu koji je


stvarala i sama knjievnost (recimo, Spenserov spjev The Faerie Queene, dvorske

"maske", ulino pozorite), a koji je podravala i sama kraljica, projektujui sebe u svijest

naroda kao ambivalentnu figuru Djevice i Majke. U svom ogledu Montrose upuuje na

ona mjesta u Shakespeareovoj komediji u kojima se Kraljici oduzima kraljevska mo i

dodjeljuje Kralju: Hipolita, amazonska kraljica, na kraju se podinjava Tezeju i udaje za

njega; Titaniju, kraljicu vila, njen mu arobnjak Oberon kanjava za njene svae s njim

tako to uz pomo Puka ini da se ona zaljubi u prvo ivo bie koje naie - osramoena

ona e mu se pokorno vratiti. U Dravi u kojoj jednoj eni pripada apsolutna mo pjesnik

se usuuje da Kraljicu "feminizira" i vrati je na mjesto koje joj u patrijarhalnom drutvu

pripada. A Montrose upuuje i na druga mjesta u komediji gdje se, vie ili manje

otvoreno, afirmira pravo oeva da gospodare kerkama i pravo mueva da gospodare

enama i gdje je za ostvarenja muke udnje preduslov podinjavanje ene. Montroseov

zakljuak je sasvim odreen:

Veseo i razigran kraj "Sna ljetne noi", zavrno slavljenje romantinog i generativnog

heteroseksualnog sjedinjenja, poiva na uspjehu onog procesa kojim je enska gordost i

snaga, manifestirana u mizantropski raspoloenim ratnicama, posesivnim majkama,

neposlunim enama i svojeglavim kerkama, dovedena pod kontrolu mueva i

gospodara.20

Meutim, ta komedija, koja slavi trijumf mukog principa, i u tom smislu predstavlja

manifestaciju patrijarhalne kulture, u svoje vrijeme je imala karakter politike diverzije,

koja je bila uperenu protiv najvieg autoriteta u drutvu:

Kad je djevianska vladarka navodno djevianska majka svojih podanika, onda teme

muke oplodne snage, samodovoljnosti i gospodarenja nad enama dobivaju podrivaku

rezonancu. U dvorskim paradama, kraljica je uvijek u sreditu divljenja; njeno

djevianstvo je izvor magine moi. U "Snu ljetne noi", meutim, takve magine moi su

pripisane kralju.21

"Shakespeareova komedija", zakljuuje Montrose, "simboliki neutralizira kraljevsku

mo kojoj prividno odaje poast." I cijela njegova analiza Sna ljetne noi (ali i niza

historijskih dokumenata koji se odnose na ambivalentni lik kraljice Elizabete I)

upravljena je k tome da pokae kako je jedno patrijarhalno drutvo izlazilo na kraj s


komplikovanom situacijom u kojoj se nalo, kada je jedna ena upravljala dravom u

kojoj su na vlasti bili mukarci. Tako se uvena Shakespearova komedija, po prvi put,

protumaila kao "bojno polje" na kojem se na dramatian nain rjeavaju krupne

politike i moralne kontroverze onog vremena.

Po uvjerenju "novih historicista", tekstovi reflektiraju historiju, ali je i sami proizvode; u

njima se odraavaju dominantni kulturni kodovi, ali i individualni "odgovori" na

vladajuu diskursivnu praksu; oni svjedoe o razliitim represivnim strategijama

sveprisutne Vlasti, ali i o razliitim mogunostima individualnog otpora. Pri tome se u

tumaenju teksta naglasak obino stavlja na otkrivanje prisustva Moi, to onda ukazu je

na irenje diskursivne prakse Vlasti na druge diskursivne forme (knjievnost, teatar).

Jedan primjer: u studiji "Oitovanje moi" (Power on Display, 1986) Leonard

Tennenhouse se koristi fukoovskim genealokim itanjem fizikog kanjavanja kao

javnog oitovanja suverenove moi, pa Shakespearovu dramatiku tumai kao "paralelni

spektakl", koji oponaa ivot i na isti nain oituje djelovanje politike moi - historija

proizvodi surove represivne mjere kanjavanja koju teatar prihvata kao predmet

predstavljanja i na taj nain reprodukuje kao vlastiti diskurs. Ili se tekst promatra kao

polje na kojem se odvijaju politike bitke izmeu nadmonih snaga represije i

subverzivnih pojedinaca. Opet jedan primjer: u uvenom ogledu "Nevidljivi metci"

(Inivisible bullets) iz knjige "ekspirovska pregovaranja" Greenblatt razmatra kako

ideologija "kooptira" subverzivne diskurse i kako ih asimilira i neutralizira, pokazujui

na primjeru Falstaffa kako zvanina "diskursivna praksa" (diskurs Vlasti) dozvoljava da

se oglase subverzivni glasovi, a istovremeno ih podvrgava utvrenom poretku stvari. Ili

se veim ili manjim nizom srodnih tekstova, koji ine onaj "arhivarni kontinuum",

pokazuje kako diskursivna praksa izlazi na kraj sa svojim vlastitim "otklonima",

vraajui Mo u svoj posjed. Posljednji primjer: u knjizi "udesni posjedi" (Marvellous

Possesions, 1991) Greenblatt razmatra pojam alteriteta ("drugosti") na primjerima

tekstualnih tragova o prvim susretima Evropljana sa stanovnicima Novog Svijeta,

pokazujui kako su kolonizatori svoje prve dojmove o udesnoj zemlji iz snova i svoje

prvo suoenje s "apsolutno Drukijim" postepeno podredili diskursu Moi, preimenujui

one druge u "divljake", u neto to se moe progoniti i unitavati ili prihvatiti i asimilirati

kroz jeziki kolonijalizam.


Kao to svi ti navedeni primjeri pokazuju, u sreditu panje "novih historicista" zaista

nije ni pretpostavljena autonomija umjetnosti, ni formalni principi umjetnike

organizacije, ni pitanja umjetnike vrijednosti. Pomjerivi svoj interes na rubna podruja

knjievnosti, oni su, takorei, uhvatili historiju na djelu. Pomnim itanjem historijskih

"anegdota" i analognom analizom pojedinih fragmenata knjievnih djela oni nastoje

otkriti kodove drutvenog ponaanja, motive i logiku sila koje upravljaju drutvom i

strategije kojim se kontrolira dominantni diskurs. U isto vrijeme, kad god to mogu, oni u

tim tekstovima otkrivaju pukotine tog diskursa, kroz koje se provlai pojedinac koji se

otima kontroli Moi.

"Novi historicizam" je odbacio (ili ostavio po strani) mnoga pitanja koja postavlja

tradicionalna knjievna historija: pitanja knjievnog razvoja i njegovih "zakonitosti"

(onaj grand recit knjievne historije), pitanja cirkulacije ideja, formi i postupaka, pitanja

knjievne preobrazbe povijesne stvarnosti (s cijelim onim uobiajenim vokabularom

kojim se nastoji premostiti jaz izmeu knjievnosti i stvarnosti: aluzija, alegorija,

simbolizacija, mimesis), pitanja tzv. "vizije svijeta" kao jedinstvenog i

sveobjedinjavajueg duhovnog okvira knjievnosti jedne epohe. Umjesto toga, "novi

historicizam" nastoji ponovno povezati knjievnost i drutveni ivot, ali tako da se

knjievnost ne vidi samo kao produkt drutvenog ivota ve i kao onaj njegov dio koji je i

sam produktivan. "Pisanje i itanje istakao je Montrose uvijek su historijski i

socijalno determinirani dogaaji, koji se izvode u svijetu i kojim individualne i

kolektivne ljudske snage mijenjaju svijet."22

Proivjevi intelektualna iskustva strukturalizma i post-strukturalizma, "novi

historicizam" se vratio historiji sa jednim saznanjem koje je strano tradicionalnoj

knjievnoj historiji: da nae analize i nae razumijevanje nuno proizlazi iz nae vlastite

historijske, drutvene i institucionalno formirane svijesti, da su zato historije ko je

rekonstruiramo u stvari tekstualne konstrukcije nas koji smo i sami historijski subjekti.

Ne samo pjesnici ve i kritiari ive u historiji, tekstovi i jednih i drugih su podjednako

historijski i drutveno determinirani. A to podrazumijeva da je neophodno "historizirati"

ne samo prolost ve i sadanjost, ili, tanije, "historizirati" dijalektiku njihovog odnosa:

kako je prolost oblikovala sadanjost i kako je sadanjost preoblikovala prolost. (Po

slikovitom odreenju Montrosea, "tekst iz renesanse i na tekst o renesansi se

reciprono uslovljavaju"). S takvim shvatanjem prolosti, koja uvijek stoji naspram


sadanjosti, postaje uzaludna potraga, koja inae karakterizira knjievnu historiju, za

autentinim, nespornim i punim znaenjima knjievnih djela iz prolosti, jer ta djela

stoje pred nama iskljuivo kao "tekstualni tragovi prolosti", koji su uvijek onakvi kakve

ih mi vidimo. Zbog toga "novi historicizam" nastoji iznai retorike strategije koje e u

prvi plan dovui "konstitutivne akte tekstualnosti", koje historija knjievnosti do sad nije

raspoznavala kao faktor koji odreuje nae razumijevanje i tumaenje tekstova iz

prolosti. Tako smo ponovno doli na onu osnovnu ideju koja, po Montroseu, definira

tenje "novog historicizma": uspostaviti ne samo historinost tekstova nego i

tekstualnost historije.

Iz tih razloga "novi historicizam" prihvata dijalog kao svoj osnovni postupak, dijalog s

mrtvima, ali i dijalog o ivima, to u krajnjoj liniji podrazumijeva dijalog izmeu poetike i

politike. A to je moda i glavna razlika izmeu te knjievnohistorijske orijentacije i

tradicionalne monoloke knjievne historije.

lešić, zdenko - novi historicizam

Documents