Kurikulum i profesionalni razvoj učitelja u Hrvatskoj

UČITELJSKE PROCJENE KORISNOSTI I ZASTUPLJENOSTI RAZLIČITIH NAČINA KOMUNIKACIJE RODITELJA I ŠKOLE

Draženka Skupnjak1, Tea Pahić2

VII. Osnovna škola Varaždin, Varaždin, Republika Hrvatska1

Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek u Čakovcu, Republika Hrvatska2

Sažetak: Mnoga istraživanja ističu važnost suradničkog odnosa roditelja i škole. Njihovom međusobnom suradnjom te pozitivnim međuljudskim odnosima temeljenima na povjerenju, poštovanju i suodgovornosti, odgoj i obrazovanje postaju uspješniji. Čimbenici koji određuju na koji način će se uspostaviti i odvijati roditeljska participacija u školi ovisi o zakonskim propisima, školskom ozračju i individualnim osobinama pojedinih učitelja te sociodemografskim i psihosocijalnim obilježjima roditelja. Budući da je preduvjet svake suradnje komunikacija, potpuno aktivno sudjelovanje svih zainteresiranih u osmišljavanju rada škole moguće je osigurati samo kroz uspješnu komunikaciju. Kvalitetna komunikacija ključna je u svakom obliku suradnje roditelja i škole, od početnog kontakta do razvijenih suradničkih odnosa. U komuniciranju roditelja i škole možemo uočiti različite oblike govorne i pisane komunikacije koji, više ili manje, pridonose suradničkim odnosima roditelja i škole. Budući da odgovornost kvalitetne komunikacije i suradnje roditelja i škole prvenstveno ovisi o ulozi učitelja u tom odnosu, ovim istraživanjem pokušalo se utvrditi kako učitelji procjenjuju zastupljenost pojedinih oblika komunikacije u školi u kojoj rade te koliko su oni prema njihovom mišljenju korisni. U istraživanju su sudjelovali učitelji sedam osnovnih škola iz različitih županija: Bjelovarsko-bilogorske, Brodsko-posavske, Međimurske, Splitsko-dalmatinske, Varaždinske i Virovitičko-podravske županije te grada Zagreba.

Ključne riječi: roditelji, škola, suradnički odnosi, komunikacija

Uvod

Prema Vrgoču (2005) temeljni četverokut kvalitetnog školovanja čine učenici, roditelji, učitelji i škola. Zbog zajedničkog cilja roditelja i škole da podučavaju mladu osobu, budu joj pomoć i podrška u procesu odrastanja i pripremanja za budućnost, Čiček (1996) naglašava važnost da se odnos među njima temelji na jedinstvenim odgojnim utjecajima, međusobnom poštovanju i podršci, čime odgoj i obrazovanje postaju uspješniji. Epstein i sur. (2009) u rezultatima istraživanja ukazuju na to da suradnički odnos roditelja i škole pridonosi boljem obrazovnom uspjehu djece, njihovoj socijalizaciji, poštivanju kulturalnih razlika te kreiranju pozitivne klime za učenje, a međusobno povjerenje i razumijevanje u odnosu škola-roditelj uspostavlja se postupno s razvojem interakcije i suradnje između roditelja i škole. Epstein je (prema Stoll i Fink, 2000) razvila teorijski model kojim objašnjava nekoliko tipova roditeljske participacije u školama: savjetodavni rad s roditeljima, komunikacija sa školom, dragovoljno sudjelovanje u aktivnostima škole, uključenost u učenje kod kuće, sudjelovanje u donošenju odluka o školskim problemima, suradnja sa širom društvenom zajednicom. Čimbenici koji određuju na koji način će se uspostaviti i odvijati roditeljska participacija u školi ovise prvenstveno o zakonskim propisima, školskom ozračju i individualnim osobinama pojedinih učitelja, te sociodemografskim i psihosocijalnim obilježjima roditelja. Rezultati dosad provedenih istraživanja (Šućur, 1980, Dmitrović, 1989, Prvčić, 1993, Jurić i Maleš, 1994, prema Basta, 2008) pokazuju da su roditeljski sastanci najčešći oblik komunikacije roditelja i škole. Relja (2004) kao najčešće oblike suradnje roditelja i škole u našoj pedagoškoj praksi ističe:

· sudjelovanje roditelja u nastavi kroz predavanja roditelja određene struke u okviru nekog nastavnog predmeta, sudjelovanje u realizaciji terenske nastave ili ekskurzija te organizaciji školskih priredbi i natjecanja,

· uključivanje roditelja u savjetodavni rad putem predavanja, panoa ili listova za roditelje, organiziranjem tribina za roditelje, pedagoških radionica i sl.,

· sudjelovanje u upravnim i drugim tijelima kao što su primjerice školski odbor i vijeće roditelja.

Za razliku od tradicionalnog vjerovanja da se obitelj treba mijenjati kako bi zadovoljila potrebe škole, danas prevladava stav da se škola mora mijenjati kako bi zadovoljila potrebe djeteta i obitelji, te je stoga kvaliteta uspostavljenih odnosa vidljiva iz uloga koje škola dodjeljuje roditeljima. Prema Maleš (2003), ona se može kretati od pasivne uloge onoga koji se odziva i nazočuje roditeljskim sastancima do aktivnog sudjelovanja u donošenju odluka vezanih za rad škole. Iako zajednički cilj roditelja i škole treba biti dobrobit djece, često se događa da oni djeluju kao dva suprotstavljena sustava. Razlozi mogu biti različiti. Kao moguće razloge Ljubetić (2005) navodi nedostatnu osviještenost o potrebi stvarne suradnje i neobaviještenost roditelja, te nedostatak znanja i praktičnih vještina učitelja i ostalih školskih čimbenika u stvaranju, održavanju i produbljivanju odnosa za izgradnju partnerstva. Maleš (2003) smatra da partnerstvo kao odgovoran odnos pretpostavlja međusobno jasna očekivanja učitelja i roditelja, što u najvećoj mjeri nije slučaj pa ne začuđuje što taj odnos često prate nesklad i konflikti. Budući da je preduvjet svake suradnje komunikacija, potpuno aktivno sudjelovanje svih zainteresiranih u kreiranju rada škole moguće je osigurati samo kroz uspješnu komunikaciju. Kvalitetna komunikacija ključna je u svakom obliku suradnje roditelja i škole, od početnog kontakta do razvijenih suradničkih odnosa. Međutim, susret, odnosno komunikacija učitelja i roditelja, nerijetko je opterećena nerazumijevanjem. Iako je prema Cipeku (2005) realno očekivati da će prosvjetni djelatnici prepoznati te susrete i profesionalno im odgovoriti prihvaćanjem, često baš ustaljeni negativni stavovi učitelja prema roditeljima mogu biti zapreka kvalitetnim odnosima roditelja i škole. Hornby (2000, prema Maleš, 2003) navodi da učitelji često roditelje opisuju kao problem ili protivnike, čak i manje sposobnima i inteligentnima, te ih upravo zbog toga smatraju uzrokom djetetovih problema. Osim toga, među učiteljima je raširen i stav da roditelje treba držati na profesionalnoj udaljenosti. S obzirom da je komunikacija po svojoj prirodi uvijek interaktivna i događa se unutar nekog odnosa, tako su kvaliteta komunikacije i kvaliteta odnosa među ljudima uvijek međusobno povezane.

Uspostava kvalitetne komunikacije zavisi od različitih faktora: sadržaja i načina komunikacije, stupnja razumijevanja i tolerancije sugovornika, uvažavanja tuđih stavova i mišljenja. Cipek (2005) smatra da se kvalitetna komunikacija uspostavlja kroz tri faze: prepoznavanje drugoga, uvažavanje drugoga i odgovor drugome. Budući da o načinu na koji učitelj šalje poruku roditelju ovisi kako će roditelj poslanu poruku primiti, kvalitetna komunikacija s roditeljima velikim dijelom spada u domenu učiteljske odgovornosti. Učitelj bi trebao poslati poruku na način koji je prihvatljiv za roditelja s ciljem da roditelj poruku prihvati i razumije, odnosno da poruka utječe na roditelja u skladu sa svrhom poslane poruke, jer „samo svjesno, namjerno i planirano učiteljevo komuniciranje možemo nazvati stručnim“ (Brajša, 1993, str. 11).

U komunikaciji roditelja i škole uočavaju se različiti oblici govorne i pisane komunikacije koje, više ili manje, pridonose suradničkim odnosima roditelja i škole. Kao što je ranije navedeno, tradicionalno najčešći oblik komunikacije roditelja i škole su roditeljski sastanci. Učitelji, ali i roditelji, procjenjuju ovaj način suradnje vrlo korisnim iako se može reći da takav oblik suradnje roditelja najčešće stavlja samo u položaj pasivnog primatelja informacija. Marušić i sur. (2006) uz roditeljske sastanke, kao najčešći oblik komunikacije, navode i individualne odlaske na informacije koje čak 93% ispitanih roditelja vidi kao korisne ili izrazito korisne. Osim navedenih oblika komunikacije u našim je školama moguće uočiti i neke druge oblike suradnje roditelja i škole: predavanja, radionice, škole za roditelje, tribine za roditelje, pisane obavijesti o školskom uspjehu, pismo roditeljima, sandučić povjerenja za roditelje, list (časopis) za roditelje, pano za roditelje, pedagoška biblioteka za roditelje. Suvremena tehnologija osim neposrednog, „licem u lice“ razgovora, omogućava i komunikaciju putem telefona (ne samo za razgovor, već i slanje SMS poruka), komunikaciju putem elektroničke pošte, te komunikaciju putem mrežnih stranica škole. Važnu komunikacijsku kariku u suradnji roditelja i škole, koja roditeljima omogućava i sudjelovanje u donošenju odluka vezanih za rad škole ili odlučivanja o programu, čini i komunikacija putem predstavnika u vijeću roditelja te komunikacija putem predstavnika u školskom odboru. Svaki od navedenih oblika komunikacije može pridonijeti boljem međusobnom upoznavanju roditelja i škole kao i uspostavi suradničkih odnosa koji djeluju motivirajuće i na učitelje i na roditelje, ali što je najvažnije i na učenike.

Cilj istraživanja

Cilj istraživanja bio je ispitati procjene učitelja o zastupljenosti različitih komunikacijskih oblika roditelja i škole u kojoj rade i njihove stavove o korisnosti tih oblika, te postojanje razlika s obzirom na individualne karakteristike ispitanika kao što su spol, rad u razrednoj ili predmetnoj nastavi, te postoje li razlike u procjeni zastupljenosti različitih oblika komunikacije među sedam osnovnih škola iz različitih županija: Bjelovarsko-bilogorske, Brodsko-posavske, Međimurske, Splitsko-dalmatinske, Varaždinske i Virovitičko-podravske županije te grada Zagreba.

Sukladno tome problemi istraživanja određeni su na sljedeći način:

1. Utvrditi rang procjena zastupljenosti određenih načina komunikacije između roditelja i škole.

2. Utvrditi rang procjena korisnosti određenih načina komunikacije između roditelja i škole.

3. Utvrditi postoji li povezanost između procjene zastupljenosti i stavova o korisnosti različitih načina komunikacije roditelja i škole.

4. Utvrditi razlikuju li se stavovi učitelja o korisnosti različitih oblika komunikacije s obzirom na spol i s obzirom na to radi li učitelj u razrednoj ili predmetnoj nastavi.

5. Utvrditi postoje li razlike u procjeni zastupljenosti različitih oblika komunikacije među školama od kojih je svaka iz druge županije.

Istraživanje polazi od triju hipoteza. Prema prvoj, afirmativnoj hipotezi, trebali bi se potvrditi rezultati dosadašnjih istraživanja koji pokazuju da su roditeljski sastanci najzastupljeniji oblik komunikacije između roditelja i škole. Druga, također afirmativna hipoteza, trebala bi pokazati razlike među školama u zastupljenosti različitih oblika komunikacije s obzirom da korištenje različitih oblika komunikacije na razini škole ne ovisi samo o učiteljima, već i materijalnim uvjetima škole te podršci i poticaju koje za korištenje pojedinih oblika komunikacije učitelji dobivaju od ravnatelja i stručnih suradnika. Treća, nul-hipoteza pretpostavlja da ne postoje razlike u zastupljenosti različitih oblika komunikacije s obzirom na spol i s obzirom na to radi li učitelj u razrednoj ili predmetnoj nastavi.

Metoda i uzorak

Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku na način da su prazni anketni listići poslani kontakt osobama (u određenim školama) koje su zamolile učitelje u svojoj školi da anketni listić ispune i stave u omotnicu koja je poštom vraćena istraživačima. Uzorak ispitanika obuhvaća 181 učitelja/učiteljica razredne i predmetne nastave od čega je za obradu korišteno 139 upitnika (N=139). Razlika se odnosi na nepotpuno ispunjene upitnike. Istraživanje je provedeno tijekom rujna 2010. godine u 7 osnovnih škola s različitih područja Republike Hrvatske: Bjelovarsko-bilogorske (17,3%), Brodsko-posavske (11,5%), Međimurske (10,8%), Splitsko-dalmatinske (16,5%), Varaždinske (10,8%) i Virovitičko-podravske županije (13,7%) te grada Zagreba (19,4%). Od 139 ispitanika 110 je učiteljica i 29 učitelja (36,7% učitelja/učiteljica razredne nastave i 63,3% učitelja/učiteljica predmetne nastave, odnosno 79,1% učiteljica i 20,9% učitelja).

Instrument

Za potrebe istraživanja konstruiran je anketni upitnik o različitim načinima komunikacije roditelja i škole. Upitnik se sastoji od dva dijela. Prvi dio sadrži učiteljske procjene zastupljenosti različitih načina komunikacije roditelja i škole, 17 čestica tipa: „Procijenite koliko se slažete s tvrdnjom da je svaki od navedenih načina komunikacije roditelja i škole zastupljen u Vašoj školi“. Drugi dio anketnog upitnika sadrži 17 čestica tipa: „Procijenite koliko se slažete s tvrdnjom da je svaki od navedenih načina komunikacije roditelja i škole koristan“. Na kraju upitnika od ispitanika se traže neki opći podaci: spol, radi li u razrednoj ili predmetnoj nastavi te županija u kojoj se nalazi njihova škola. Ispitanici su svoje procjene davali na Likertovoj skali od 5 stupnjeva (1 – 5), pri čemu 1= uopće nije zastupljeno/korisno, 2= uglavnom nije zastupljeno/korisno, 3=niti je zastupljeno/korisno, niti nije zastupljeno/korisno, 4=uglavnom je zastupljeno/ korisno i 5= u potpunosti je zastupljeno/korisno.

Postupak

U obradi podataka koristili smo se podacima deskriptivne statistike i sljedećim parametrijskim testovima: Pearsonovim koeficijentom korelacije za utvrđivanje povezanosti procjena korisnosti i zastupljenosti različitih komunikacijskih oblika, te ANOVA-om kojom smo testirali postojanje razlike u procjeni korisnosti različitih oblika komunikacije u odnosu na spol ispitanika i radi li učitelj u razrednoj ili predmetnoj nastavi, te postojanje razlike u zastupljenosti različitih oblika komunikacije između škola.

Rezultati i rasprava

Iz podataka o zastupljenosti određenih načina komunikacije (Tablica 1) vidljivo je da su roditeljski sastanci i individualni razgovori s roditeljima najčešći oblici komunikacije, dok su pisane obavijesti o školskom uspjehu djeteta nešto manje zastupljene, ali još uvijek u domeni zadovoljavajuće zastupljenosti. Ovako veliki postotak zastupljenosti roditeljskih sastanaka i individualnih razgovora nije iznenađujući budući da su oni kao obveza razrednika određeni Pravilnikom o obvezama učitelja i stručnih suradnika (1999) i redovito se provode u svakoj školi, a što potvrđuje i istraživanje (Vučak, 2005) u kojem roditelji procjenjuju da se suradnja roditelja i škole najčešće ogleda baš kroz ove oblike (čak 93,8%). Novim Pravilnikom o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi (2010) dodatno je naglašeno da je razrednik dužan tijekom nastavne godine održati najmanje tri roditeljska sastanka te jednom tjedno organizirati individualni informativni razgovor za roditelje.

Najmanje zastupljena komunikacija roditelja i škole je putem časopisa za roditelje, a u školama su prilično slabo zastupljeni i oblici komunikacije poput škole za roditelje, tribine za roditelje, komunikacija putem SMS poruka, pedagoška biblioteka za roditelje, sandučić povjerenja za roditelje, komunikacija s roditeljima putem elektroničke pošte i mrežnih stranica škole. Razloge slabe zastupljenosti časopisa, škole i tribine za roditelje mogu predstavljati opsežnost priprema i potreba za uključenjem većeg broja stručnih osoba, koje zahtijevaju ovakvi načini komunikacije. Dok se časopis za roditelje jednostavno može zamijeniti manje zahtjevnom inačicom kao što je letak (informativnog ili edukativnog karaktera), tribina za roditelje, kao rasprava o nekom problemu na koji se poziva više stručnjaka iz određenog područja odgoja i obrazovanja, oblik je komunikacije za koji škole često nemaju dovoljno sredstava kojima bi financirale dolazak odabranih stručnjaka. Poznato je da mali broj škola u Hrvatskoj ima tim stručnih suradnika koji uključuje pedagoga, psihologa i defektologa koji bi mogli odgovoriti ovako zahtjevnom poslu. Naime, u hrvatskim školama tek su pedagozi zastupljeni u nešto većoj mjeri, pa tako na otprilike 500 učenika dolazi jedan pedagog (Barbarić, 2008), dok podatak o broju psihologa u osnovnim školama za 2009. godinu (V.P.P.) govori o 226 zaposlenih psihologa u 940 osnovnih škola, a podatak iz 2005. o osamdesetak zaposlenih logopeda u 805 osnovnih škola. Škole za roditelje obično se organiziraju kao ciklus predavanja i radionica na kojima zainteresirani roditelji stječu nove spoznaje iz područja pedagogije, dječje psihologije, defektologije, komunikologije te stječu vještine kojima mogu povećati roditeljske kompetencije, a također pretpostavljaju zahtjevniju pripremu i stručni rad.

Tablica 1. Usporedba učiteljskih procjena zastupljenosti i korisnosti različitih oblika

komunikacije te njihove povezanosti

N = 139

OBLICI KOMUNIKACIJE

Zastupljenost

Korisnost

Pearso-nov koef. korelacije

Rang

M

St.dev

Rang

M

St.dev

Roditeljski sastanci

1.

4,82

0,485

2.

4,42

0,702

0,332**

Individualni razgovori s roditeljima

2.

4,81

0,432

1.

4,70

0,520

0,124

Pisane obavijesti o školskom uspjehu djeteta

3.

4,10

0,935

3.

4,03

0,924

0,458**

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u vijeću roditelja

4.

3,90

0,988

7.

3,64

1,007

0,488**

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u školskom odboru

5.

3,66

1,014

12.

3,38

0,978

0,579**

Pismo roditeljima

6.

3,50

1,073

5.

3,87

0,954

0,354**

Predavanja za roditelje

7.

3,46

0,973

4.

3,94

0,832

0,131

Radionice za roditelje

8.

3,32

1,077

6.

3,84

0,965

0,223**

Pano za roditelje

9.

3,01

1,324

8.

3,60

0,945

0,468**

Komunikacija putem mrežne stranice škole

10.

2,96

1,227

15.

3,22

0,993

0,371**

Komunikacija s roditeljima putem elektroničke pošte

11.

2,50

1,045

16.

2,98

1,151

0,340**

Sandučić povjerenja za roditelje

12.

2,45

1,098

10.

3,49

0,951

0,262**

Pedagoška biblioteka za roditelje

13.

2,41

1,154

13.

3,36

0,978

0,299**

Komunikacija s roditeljima putem SMS poruka

14.

2,39

0,989

17.

2,66

1,074

0,295**

Tribine za roditelje

15.

2,35

1,061

9.

3,50

0,854

0,137

Škola za roditelje

16.

2,33

1,073

11.

3,42

0,824

0,121

List (časopis) za roditelje

17.

2,17

1,201

14.

3,27

0,954

0,384**

** korelacija značajna na razini pogreške od 1%

Iz Tablice 1 vidljivo je da i oblici komunikacije koji uključuju suvremene medije, poput mobitela i računala, iako ih odlikuje brzina mogućeg kontakta čime se štedi na vremenu, ne nalaze veću primjenu u komunikaciji između roditelja i škole. Mogući razlozi ovako male zastupljenosti mogu biti troškovi (primjerice telefonskih impulsa ili nabavke računala) te nedovoljna informatička pismenost roditelja i učitelja. Nejasno je zbog čega sandučić povjerenja za roditelje ne nalazi veću primjenu u komunikaciji škole i roditelja iako može biti izvrsna mogućnost školi da kroz pisane (može i anonimne) primjedbe roditelja sazna što oni iskreno misle o njoj, njenom radu ili da daju svoje prijedloge za poboljšanje toga rada.

Iz Tablice 1 također je vidljivo da učitelji procjenjuju kao najkorisniji oblik komunikacije individualne razgovore s roditeljima, roditeljske sastanke i pisane obavijesti o školskom uspjehu djeteta. Takav je nalaz sukladan očekivanjima jer individualni razgovor kao neposredna dvosmjerna komunikacija daje mogućnost učiteljima i roditeljima da izmjene informacije i mišljenja o svim relevantnim temama koje se odnose na učenika. Budući da se taj razgovor najčešće odvija u školi (posjet učitelja obiteljskom domu danas je rijedak), roditelji imaju mogućnost uvida u pisane materijale i djetetove radove te u pisane bilješke o praćenju djetetova rada koje svaki učitelj bilježi u imeniku. Velika prednost roditeljskih sastanaka je i mogućnost informiranja većeg broja roditelja o temama koje se tiču svih učenika. Nerijetko se roditeljski sastanci koriste i kao prostorno-vremenski okvir za edukaciju roditelja kroz predavanja i radionice koje se na njima održavaju. Najmanje korisnom učitelji vide komunikaciju putem SMS poruka i elektroničke pošte. Iako je zastupljenost komunikacije SMS porukama slabo zastupljena, njenu prednost ne treba zanemariti. SMS porukama roditelji i učitelji mogu izmjenjivati informacije gotovo trenutno u situaciji kada je to potrebno. Primjerice, roditelji mogu poslati učitelju obavijest: „Marko danas neće doći u školu zbog bolesti.“ ili učitelj može roditeljima poslati obavijest „Marka danas nema na nastavi. Je li bolestan?“ Na taj način može se smanjiti frekvencija mnogih neželjenih učeničkih ponašanja, roditelj može pravovremeno biti informiran o postignuću svog djeteta u školi, primjerice: „Marko danas nije imao zadaću iz matematike.“ ili, „Marko je danas posebno pohvaljen jer je jako dobro napisao zadaću iz hrvatskog jezika.“ Potrebno je napomenuti da bi broj pozitivnih i negativnih poruka roditeljima o djetetu trebao biti ujednačen. Takav bi pristup kod roditelja stvorio dojam da je učitelju stalo do njihovog djeteta što je svakako put do bolje komunikacije roditelja i škole.

Nadalje, zanimljiv je podatak da je komunikacija s roditeljima preko predstavnika u školskom odboru na petom mjestu prema zastupljenosti, dok ga u procjeni korisnosti učitelji stavljaju na 12. mjesto (Tablica 1). Razlog vjerojatno leži u članku Zakona o odgoju i obveznom obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (2008) kojim je određeno da jedan član školskog odbora mora biti predstavnik roditelja, a budući da se školski odbor češće sastaje jer upravlja školskom ustanovom, učitelji s pravom zastupljenost roditelja predstavnika u školskom odboru percipiraju kao čest oblik komunikacije s roditeljima. Problem je u tome što ne dobivaju povratnu informaciju o poduzetim aktivnostima roditelja nakon sastanka odbora, kao ni o komunikaciji s ostalim roditeljima, pa korisnost takve komunikacije procjenjuju veoma nisko. Nalazi fokus grupe s roditeljima (Miljević-Riđički, 2009) govore u prilog takvom zaključku jer i roditelji sami izražavaju nezadovoljstvo komunikacijom s roditeljima predstavnicima od kojih rijetko dobivaju informacije o radu školskog odbora.

Iz podataka o raspršenjima rezultata vidljivo je da su najmanja raspršenja rezultata kod procjene zastupljenosti i korisnosti roditeljskih sastanaka i individualnih razgovora što nam govori da su u tom dijelu učitelji svih škola dali prilično ujednačene procjene, dok je za sve ostale oblike komunikacije raspršenje prilično veliko i govori nam o velikim razlikama u individualnim procjenama, pri čemu neki učitelji određen oblik komunikacije smatraju u potpunosti korisnim dok neki drugi taj isti oblik smatraju potpuno nekorisnim. Iako ovaj podatak nije naveden u prikazu, u procjenama zastupljenosti određenih oblika komunikacije nalazimo velika raspršenja i unutar same škole. Takav nalaz može ukazivati na problem subjektivnih procjena, ali i na činjenicu da velik dio odgovornosti oko komunikacije snosi sam učitelj, te da o njemu ovisi zastupljenost nekih oblika komunikacije. Još je jedan mogući razlog velikog raspršenja rezultata. Prema Resmanu (2005), postoje škole u kojima vladaju prostorna (učitelji se „zatvaraju“ u svoj razred) i/ili psihološka izoliranost (učitelji malo razgovaraju s drugim učiteljima o svom radu) pa je moguće da učitelji u pojedinim školama niti ne znaju da njihove kolege koriste određene oblike komunikacije.

Provedena korelacijska analiza pokazuje da ne postoji povezanost između procjena zastupljenosti i korisnosti za sljedeće varijable: predavanja za roditelje (r=0,131, p>0,05), individualne razgovore (r= 0,124, p>0,05), školu za roditelje (r = 0,121, p>0,05) i tribine za roditelje (r = 0,137, p>0,05). Korelacije zastupljenosti i korisnosti ostalih oblika komunikacije pokazuju malu do umjerenu, ali statistički značajnu korelaciju (od r= 0,223 do r = 0,579, p<0,01).

Učiteljske procjene korisnosti nekih oblika komunikacije s roditeljima razlikuju se ovisno o spolu i tome je li procjenitelj učitelj/učiteljica razredne ili predmetne nastave, a varijable po kojima se ove dvije skupine učitelja razlikuju nalaze se u prikazu Tablice 2.

Tablica 2. Razlike u procjenama korisnosti navedenih oblika komunikacije s obzirom

na spol i rad u razrednoj ili predmetnoj nastavi

OBLICI KOMUNIKACIJE

SPOL

F

Značajnost

Ženski

Muški

M

St.dev.

M

St.dev

Radionice za roditelje

3,91

0,963

3,59

0,946

4,825

0,030

Pismo roditeljima

3,93

0,926

3,66

1,045

4,188

0,043

Komunikacija s roditeljima putem mrežne stranica škole

3,24

0,938

3,17

1,197

5,656

0,019

Pano za roditelje

3,75

0,869

3,03

1,017

4,590

0,034

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u vijeću roditelja

3,75

0,962

3,24

1,091

16,216

0,000

Komunikacija s roditeljima preko predstavnika u školskom odboru

3,49

0,946

2,97

1,052

10,365

0,002

OBLICI KOMUNIKACIJE

RAZREDNI/PREDMETNI UČITELJ

F

Značajnost

Razredni

Predmetni

M

St.dev.

M

St.dev

Škola za roditelje

3,61

0,802

3,31

0,822

4,411

0,038

Tribine za roditelje

3,71

0,756

3,38

0,888

4,982

0,027

Pano za roditelje

3,86

0,693

3,45

1,038

6,254

0,014

Pedagoška biblioteka za roditelje

3,61

0,802

3,22

1,044

5,348

0,022

Prvi dio tablice daje prikaz razlika po spolu iz čega je vidljivo da učitelji procjenjuju korisnost svih oblika komunikacije navedenih u tablici niže od učiteljica. Sličnu situaciju nalazimo i u procjenama učitelja/učiteljice razredne i predmetne nastave gdje učitelji/učiteljice razredne nastave navedene oblike komunikacije procjenjuju korisnijim od svojih kolega iz predmetne nastave. Premda bi naša pretpostavka mogla biti da učitelji općenito imaju manju potrebu za suradnjom s roditeljima od učiteljica jer smatraju da su sposobni sami držati stvari pod kontrolom, kao i da su učitelji/učiteljice predmetne nastave više usmjereni na rad i učenje nego na odnose, razloge ovakvim nalazima bilo bi uputno dodatno istražiti.

Za sve ostale oblike komunikacije nije pronađena statistički značajna razlika s obzirom na spol i rad u razrednoj ili predmetnoj nastavi.

Tablica 3. Razlike u procjenama zastupljenosti različitih oblika komunikacije među

školama

Š

K

O

L

A

VARIJABLE

Preda-vanja za roditelje

Radio-nice za rodite-lje

Škola za roditelje

Pisane obavije-sti o djeteto-vom školskom uspjehu

Pismo roditeljima

Komunika-cija putem SMS poruka

Komuni-kacija putem

e-pošte

List (časo-pis) za roditelje

Pano za roditelje

Komunika-cija preko predstav-nika u vijeću roditelja

1

M

3,71

3,88

3,00

3,88

3,54

2,58

2,96

1,92

3,46

3,71

SD

0,955

0,797

1,103

0,900

1,021

0,929

0,908

0,881

1,141

1,083

2

M

3,81

3,56

2,38

3,94

3,13

2,94

2,88

3,25

3,31

4,06

SD

0,544

0,512

1,088

0,998

1,258

0,998

1,088

1,342

1,140

0,998

3

M

3,60

3,47

2,00

4,60

4,00

2,27

2,13

2,40

2,60

3,87

SD

0,737

1,125

0,926

0,507

0,535

0,799

0,834

1,242

1,352

0,990

4

M

3,04

2,96

2,22

3,61

3,00

2,00

2,17

2,30

2,70

3,87

SD

1,147

1,331

1,242

1,196

1,382

1,206

1,193

1,329

1,428

1,014

5

M

3,87

3,93

2,20

4,53

3,80

2,73

2,53

1,73

3,73

4,47

SD

0,352

0,458

1,082

0,640

0,862

0,961

1,060

1,033

1,223

0,516

6

M

3,00

2,84

2,00

4,37

3,37

2,05

2,11

2,00

3,11

3,32

SD

1,202

1,214

1,000

0,895

1,116

0,911

0,937

1,106

1,110

1,057

7

M

3,41

2,89

2,30

4,11

3,74

2,33

2,59

1,85

2,48

4,11

SD

1,010

1,050

0,823

0,801

0,813

0,832

1,010

1,064

1,282

0,847

F

2,713

4,403

2,309

3,156

2,301

2,431

2,424

3,531

2,722

2,523

Značaj-

nost

0,016

0,000

0,037

0,006

0,038

0,029

0,030

0,003

0,016

0,024

Škola iz: 1 – Bjelovarsko-bilogorske županije; 2 – Brodsko-posavske županije; 3 – Međimurske županije; 4 – Splitsko-dalmatinske županije; 5 – Varaždinske županije; 6 – Virovitičko-podravske županije; 7 – grada Zagreba

Po pitanju razlika u procjeni zastupljenosti različitih oblika komunikacije, iz Tablice 3 vidljiva je razlika između škola za 10 načina komunikacije s roditeljima. Za ostale oblike komunikacije nije pronađena statistički značajna razlika. Pregledom podataka u tablici može se uočiti da učitelji iz škole Virovitičko-podravske županije izjavljuju najmanje procjene zastupljenosti za čak pet od navedenih načina komunikacije, dok škola iz Varaždinske županije ima, među školama iz uzorka, najbolje zastupljena četiri oblika komunikacije. Iako su škole iz različitih županija, uzorak škola nije reprezentativan, stoga ovdje govorimo samo o razlikama između škola. S obzirom na postojanje razlika među školama, moglo bi se zaključiti da postoje neki čimbenici unutar škole, a ne samo unutar učitelja, koji uvjetuju zastupljenost različitih načina komunikacije. Najvažniji čimbenik u poticanju komunikacije između škole i roditelja vrlo vjerojatno predstavljaju sami ravnatelji škola. Svojim pristupom ravnatelji mogu poticati ili kočiti zastupljenost određenih oblika komunikacije, međutim i stručni suradnici, kao i sami učitelji, svojim djelovanjem na tom području mogu osobnim poticajem utjecati na stavove ravnatelja i poticati razvoj komunikacije škole i roditelja. Osim toga, vidljivo je da su oblici komunikacije s roditeljima koji su propisani pravilnicima u školama odgovarajuće zastupljeni, stoga se autorima rada nameće logički zaključak da bi bilo poželjno da se zakonski odrede načini provođenja i učestalost svih oblika komunikacije koji izravno pridonose boljim odnosima roditelja i škole, a neizravno utječu na djetetovu motivaciju za učenjem i njegovo školsko postignuće.

Zaključak

Rezultati provedenog istraživanja ukazuju da su najzastupljeniji oblici komunikacije roditelja i škole, a prema učiteljskim procjenama ujedno i najkorisniji, roditeljski sastanci, individualni razgovori i pisane obavijesti o školskom uspjehu djeteta. U školama je najmanje zastupljen oblik komunikacije putem časopisa za roditelje, a kao najmanje korisne oblike učitelji procjenjuju komunikaciju putem SMS poruka i elektroničke pošte.

Procjene korisnosti navedenih oblika komunikacije učiteljica su značajno više od procjena učitelja za šest oblika komunikacije: radionice za roditelje, pismo roditeljima, komunikacija s roditeljima putem mrežnih stranica škole, pano za roditelje, komunikacija s roditeljima preko predstavnika u vijeću roditelja i komunikacija s roditeljima preko predstavnika u školskom odboru, a procjene korisnosti učitelja razredne nastave značajno su više za četiri oblika komunikacije: škola za roditelje, tribine za roditelje, pano za roditelje, pedagoška biblioteka za roditelje.

Po pitanju razlika u procjeni zastupljenosti navedenih oblika komunikacije, pronađena je statistički značajna razlika između škola za deset od sedamnaest predloženih oblika komunikacije.

Iako istraživanje nije provedeno na reprezentativnom uzorku, rezultati ukazuju na nedovoljnu iskorištenost mnogih oblika komunikacije koji mogu pridonijeti boljim suradničkim odnosima roditelja i škole. S obzirom na problematiku subjektivnih procjena, stvarniji pokazatelji pojedinih oblika komunikacije bile bi možda roditeljske procjene, što može biti cilj nekog budućeg istraživanja.

Literatura

Barbarić, D. (2008). Na 500 učenika jedan pedagog. (Web site) Preuzeto 25. rujna 2010.iz http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/197/Default.aspx

Basta, S. (2008). Stavovi učitelja razredne nastave o roditeljskim sastancima. U M.Cindrić, V. Domović, M. Matijević (Ur) Collected papers of 2nd Scientificresearch symposium: Pedagogy and the knowledge society (str. 17-24). Zadar:Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Brajša, P. (1993). Pedagoška komunikologija. Zagreb: Školske novine

Cipek, S. (2005). Pedagoška važnost u odgojno-obrazovnom procesu. U H.Vrgoč (Ur.),Učenici, učitelji i roditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 95-106). Zagreb: HPKZ.

Čiček, K. (1996).Mjesto i uloga škole u preventivnom radu s adolescentima i njihovimroditeljima. Napredak, 137 (3), 327-334.

Epstein, J., et al. (2009). School, Family and Community Partnership. London: CorwinPress, SAGE

Ljubetić, M. (2005). Svjesnost, znanje i vještine - preduvjeti kvalitetnije suradnje škole,obitelji i lokalne zajednice. U H.Vrgoč (Ur.), Učenici, učitelji i roditelji zajednona putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 107-110). Zagreb: HPKZ.

Maleš, D. (2003). Suradnja škole, obitelji i lokalne zajednice u prevenciji poremećaja uponašanju djece i mladih. U J. Bašić, J. Janković (Ur.). Lokalna zajednica -izvorište nacionalne strategije prevencije poremećaja u ponašanju djece imladih(str. 84-103). Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži: Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih

Marušić, I. et al. (2006). Roditeljska suradnja sa školom - pogledi roditelja i škole.(Web site). Preuzeto 28. kolovoza 2010. iz http://www.udrugaroditeljakpk.hr/kola -otvorena- roditeljima/131-kola-otvorena-roditeljima-2006

Miljević-Riđički, R. (2009). Croatia – draft country review on parental participation inschools. Neobjavljeni rad za potrebe projekta «Advancing Educational Inclusionand Quality in South East Europe - Parental Involvement in Life of SchoolsMatters – Open Society Institute.

Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj isrednjoj školi (27. rujna 2010.). (Web site). Preuzeto 28. rujna 2010. izhttp://public.mzos.hr/fgs.axd?id=16932

Pravilnik o obvezama učitelja i stručnih suradnika (1999). Narodne novine, 51/99.

Rajačić, S. (25. rujna 2005). Logopeda ni za lijek. (Web site) Preuzeto 25. rujna 2010. izhttp://www.vjesnik.hr/html/2005/05/25/Clanak.asp?r=pis&c=2

Relja, J. (2004). List za roditelje kao oblik pisane komunikacije roditelja i škole.Napredak, 145 (3), 341-347.

Resman, M. (2005). Timska kultura - oporba razrednoj kulturi. U H.Vrgoč (Ur.),Učenici, učitelji i roditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 13-36). Zagreb: HPKZ.

Stoll, L., i Fink, D. (2000). Mijenjajmo naše škole. Zagreb: Educa.

V.P.P. (1. travnja 2009). Prevencija nasilja u školama – Strašno je kad vlada štedi na djeci. (Web site) Preuzeto 25. rujna 2010. iz http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/ 15442/Strasno-je-kad-Vlada-stedi-na-djeci.html

Vrgoč, H. (2005). Učenik, roditelj, učitelj, škola. U H.Vrgoč (Ur.), Učenici, učitelji iroditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 9-12). Zagreb:HPKZ.

Vučak, S. (2005). Prema školi koja uči: zajednici učenika, učitelja i roditelja. UH.Vrgoč (Ur.), Učenici, učitelji i roditelji zajedno na putu uspješnog odgoja i obrazovanja (str. 37-50). Zagreb: HPKZ.

Zakon o odgoju i obveznom obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (2008). Narodnenovine, 87/08.

TEACHERS' ASSESSMENTS OF USEFULNESS AND THE REPRESENTATION OF DIFFERENT MODES OF COMMUNICATION BETWEEN PARENTS AND SCHOOL

Summary: Many previous studies emphasize the parent-school cooperation and positive interpersonal relationships based on trust, respect and joint responsibility make the educational process becoming more successful. The establishment and course of parental participation in school life depends on various factors: laws, school environment and individual characteristics of teachers as well as on the sociodemographic and psychosocial characteristics of parents. Since communication is a prerequisite of any cooperation, fully active participation of all stakeholders, in the creation of school life, can be achieved only through successful communication. Quality communication is the key to any form of parent-school cooperation, from initial contact to the fully developed cooperation. The parent-school communication involves different forms of spoken and written communication which contribute the cooperative relationship to a greater or lesser extent. Given that responsibility and good parent-school communication depends primarily on the role of teacher, this study attempt to explore teachers’ assessment of the prevalence of particular forms of communication in their schools as well as their assessments of usefulness of particular communication modes. The study involved teachers from seven elementary schools from various districts: Bjelovarsko-bilogorska, Brodsko-posavska, Međimurska, Splitsko-dalmatinska, Varaždinska, Virovitičko-podravska and Zagreb.

Key words: parents, school, cooperation, communication

14