ksaver sandor gjalski - u noci

1

Ksaver andor Gjalski: U noi

Ksaver andorGjalski:

U noi

Svagdanja povijest iz hrvatskoga ivota

VojaGjalski

VojaNew Stamp

2


Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lche,Hassons, poursuivons sans trve sans relche,Les tnbres, mais non, frres, les tnbreux,Frapps par eux, broys par eux, pleurons sur eux.----------------------------------------------------------------------------------------------Et je dis la Nuit: Rpondez accuse.

Victor Hugo: La Piti

I.

Zimskoga jednoga dana god. 187*., oko podne, grnuli su pravnici svih teaja u dvoranu br. IV.Predavanja su upravo prestala, a profesori sa sveiima pod pazuhom i odzdravljajui dubokimpoklonima pozdrave aka urili se prema stubama. Izvana dopirao podnevni zvuk zvona sa svijucrkava. Od nekuda, iz grkoga sjemenita ili iz plemikoga konvikta, kao nestrpljivo zvealo zvonce,navjeujui gotov ruak. Mladii su frui i zapaljujui cigarete trali i turkali se k vratimaspomenute dvorane, ne uzimajui ni toliko vremena, da navuku zimske kapute, nego su ih nemarnona lea ovjesili, a eire nahero nasadili.

- Digo - ekaj! Per Dio santo - spetta un pocco!

- Ajde, ajde - vrag po cigareti.

- Otija, kako se rivaju! Po Boga, ni domovina propala!

- Lako tebi. Kod Pruknera ekaju, ali u pukoj kuhinji ne!

- au, ja idem. Mia bella, mia carissima Danica sad se ee Ilicom. Ne smijem to propustiti. Moetevi i bez mene!

- Ne, ne. ekat e ona. Ha, ha, ha!

- Gospodo! Ajde, ur'te se! Moete kripte i poslije ispraviti, nai ete naposljetku rije po rije uErxlebenu i u Veringu.

- Hej, perillustris domine Karlek, kaj ne buju oni ili v spravie? Kakov su oni plemenita, za petran Bojih!

- Ho, ho, ho? - zagrmi iz sto mladih grla obijestan smijeh na gornju alu, koju si je dopustio nekinacifrani kico prema nisku, debelu pravniku, jedinomu, koji je mirno krenuo prema stubama i pouzoru svojih otaca puio iz ogromne, srebrom okovane lule.

Dok se takvi povici, ale i razgovori glasno no bez ikakva saveza izmjenjivali izmed mladih ljudi, kojisu naprijed jurili po hodniku, bile su u dvorani br. IV zapremljene ve gotovo sve klupe. Neki seutisnue u sjedala, drugi se posadie po pultovima, trei opet stadoe u posebne hrpe po uglovimasobe. Nad cijelim skupom umio amor glasna razgovora, priduena mrmljanja, zijevanja iuzdisanja, smijeha i vike, jednom rijei, svih onih stovrsnih glasova, kakovi se uju u skuptinamamnoine ljudi prije konstituiranja.

Kraj katedre stajalo je nekoliko mladia u potiem razgovoru. Gledajui ih, kako neizrecivimzadovoljstvom glade svoje duge pomnjivo poeljane brade ili zafrkavaju neopisivom nasladom isigurnou mlade brie, pa kako sveano miu glavama i rukama, mogao bi umah pogoditi, kakose osjeaju uzvienim nad golobradim sustvorovima svojim.

3


Jedan izmeu njih, sav u crnini, uspne se na podnoak katedre i uzme gledati u sakupljene.Olimpijskim pogledom omjeri dvoranu od jednoga kuta do drugoga, odvraajui pozdrave i poviketihim posmijehom ili mahanjem desnice prema dotiniku.

- Ima ih dosta, mogli bismo poeti - hej, Pero? - priapne jedan kraj njega, sitan ovuljak plaverijetke kose, plavih tetinastih brkova, sa kriptima u svim depovima, i uvajui pod pazuhomUngera, a u ruci drei Kirhteterov komentar tako, da si ve iz daleka mogao proitati na utimkoricama naslov knjige.

- Da, da, odmah! Strpi se malko. Al uj, Roberto, ivka opet nema. To je udan svat!

- to zato! Ta zna, kakav je. Ne udim se njemu - nekakav gizdelin, sebinjak. Zar moebiti na njeka?

- Misli, da ne bismo ekali?

- Ah, jer nisu doli? Ponimo samo, ta naposljetku ti si sazvao skuptinu. Otvori dakle.

Silentium! - zaori nestrpljivo ovaj isti mali, maui silno po zraku svojim Kirhteterom.

U dvorani se buka poneto utaloi, nastane kaljucanje, a onaj vani na katedri zakaljav prije uruku poe zvunim glasom:

- Molim posluh, gospodo! Otvaram, ovlaten od svojih jednomiljenika, slavnu ovu skuptinu imolim, da per acclamationem izaberete predsjednika.

- ivio Petar Hojki! - zavikne mali Roberto.

- ivio! ivio! - odazove se skuptina.

- Ja vam zahvaljujem i blagodarim. ast, to mi je tim iskazujete, znadem cijeniti u potpunoj mjeri ivrijednosti i obeajem vam, da u nastojati, koliko mi budu doputale slabe sile, da zadai svojojzadovoljim, - izusti diplomatskom sveanosti i strogom ozbiljnosti na lijepom licu onaj isti crni,pred skuptinom se duboko nakloni i odmah nastavi: - Budui da je u svakoj skuptini potrebittakoer biljenik, molit u gospodina kolegu i miloga brata Roberta Kerinovia, da ovu tegotnuzadau na svoja prokuana lea primi.

- ivio Kerinovi! - odazva se i odobri skuptina, a ovaj, spremiv sve svoje knjige i kripte pod pult,smjesti se na uglu prve klupe.

Izabrani predsjednik ispravi se sasvim ravno, otare elo i usta rupcem, povue neto prama laktimarukave, kao kakav sveenik na propovjedaonici, die glavu u vis, kao da tamo neto trai, pa dreineko vrijeme desnu ruku ravno ispruenu prema skuptini u znak, da bude tiho, progovori sa svogauzvienoga mjesta sigurnim zvonkim glasom:

- Gospodo! Brao moja! Dopustite mi, da i kao predsjednik i kao saziva ovoga dananjega naegasastanka, to jest slavne ove skuptine, zaponem red govornika, pa da istaknem, zato smo seovdje sakupili. Znam, da bi to drugi bolje i vjetije od mene uinio, no kad je kocka na me pala, -dopustite mi, da vam se svima zahvalim, to ste izvoljeli doi na moj i mojih jednomiljenikaskromni poziv. Budi vam iskrena bratska hvala! Gospodo! Naa se mlade uvijek odlikovala,naroito mi akademiki graani ove almae matris, time, da je znala prihvatiti svako pregnuemiloga nam naroda. Svako je uzvieno nastojanje naih rodoljuba uvijek nalo trajna vatrena odzivau srcima akademikih graana. Uz neumorni rad u hramu boice Atene dunost je naa, da budnimokom pratimo javni ivot mile nam domovine. I kako moramo kazniti prezirom sve one, koji protivnje grijee, tako nam je opet sveti zakon, da slavimo i ljubimo one mueve, koji na branikudomovine stoje vrsto kao klisurine i koji su spremni za nju sve rtve prinijeti, koji su napokonnaemu milomu narodu darovali toliko toga, da je teko nabrojiti. Na narod tako je sretan, daimade takova sina. Evropa mu se divi, a zahvalna domovina slavi ga i oboava. Mi akademikigraani duni smo svijetu pokazati, da smo, prouavajui kreposti klasinoga svijeta, nauilitakoer od starih grkih i rimskih junaka, da znademo i hoemo cijeniti i slaviti velike sinove svojedomovine, da nastojimo biti im zahvalni i da smo svaki as pripravni ovo i inom dokazati. Samo

4


ovako i nikako inae, pokazat emo, da emo izvriti ono, emu se domovina od nas nada i tonarod od nas oekuje. Na mlaima ostaje svijet - mudra je rije naega naroda. Stoga mi mlaidokaimo, da stojimo na visini dananjega naega narodnoga naprezanja, pa e stariji moi danassutra mirnom duom predati nam narodni barjak i prepustiti krmilo naim rukama.

Prilika se pruila, da to danas dokaemo. Danas slavi se irom domovine imendan proslavljenogamua; ja vam ne trebam imena kazati, vi ga hvala Bogu svi poznate. Sva domovina gleda na vas unadi, da je jo ovdje mlade, koja znade i hoe prkositi svim dnevnim protivtinama, pa da nijeopravdan onaj strah, da je toboe dananja politika situacija otrovala redove slobodoumnoga,akademikoga graanstva. Pokaimo dakle, brao, da smo neustraivi, i zakljuimo, da se u imeakademikih graana brzojavno otpoalje estitka neumrlomu svearu, a u spomen toga da senabavi njegova slika, da se njom uresi ova dvorana, da tako mlade naa za sva vremena ima asnonjegovo lice u svojoj sredini. - Ja sam rekao!

- ivio! ivio! - zaori gromko dvoranom i ivo zapljeska stotinu ruka.

im se skuptina malko utiala, stupi pred katedru mlad ovjek crne kudrave kose i tamne puti.Vidjelo mu se na prvi pogled, da je june pasmine; osobito fin, pravilan nos je svjedoio, da mupredi nisu bili slavenskoga roda.

- Gospodo kolege! - progovori izgovorom istonoga narjeja, malko se nakloniv predpredsjednikom. - U ime svoje i u ime svoje brae ostalih Srba sluatelja na vrijednoj ovoj visokojkoli izjavljujem, da emo mi iz ove skuptine izii prije, nego se takav zakljuak stvori, jer sesrpstva taj predlog ne tie, niti treba da se tie, pa mi nikakove solidarnosti ne nazrijevamo s vamau tome pitanju, niti hoemo da je imamo.

- Lijepo, lijepo! - ironino poprati skuptina ovu izjavu; jedan iz zadnje klupe ree, da je to govorenoin cyrillischer Sprache, nato se sva skuptina grohotom nasmije. Hojki oitom indignacijomsame ramenima, no ipak ne odvrati nita.

Meutim se Srbi korporativno udaljie iz dvorane.

- Uasno! Infamno! - najednom se zau iz gornjega ugla, gdje je stajao osamljen mlad ovjek,odjeven u jednostavno sivo odijelo. U blijedim, izvanredno suhim obrazima nelijepih, neprijatnihcrta duhovita izraza, itala se ogorenost i asovita bol. Tamne, duboke upale oi sijevale ljutinom,gledajui izlaz Srba.

im opazi, da svi u nj gledaju, zastidi se i porumeni, spusti glavu i stane grozniavo vrtjeti i tiskatiu ruci snopi biljeaka, to ga je dosad drao. Bijae oito, da su mu se one rijei izmakle i da suzaista bile izljev silno potresena uvstva. Osjetivi poglede svih prisutnih na sebi, bjee mu takoneugodno, da se je napokon okrenuo k prozoru i tako zaklonio lice.

No u taj as nije se vie skuptina za nj zanimala. Iz zadnje klupe zauje se krupan glas, doviknuvigotovo ljutito: ekajte! i prema katedri protiskivao se visok, suh mladi, ne marei mnogo, da lie kome stati na nogu ili se o ija lea zadjeti. U koziavom, uljivom licu, osobito u malim,arkim oima, odavala se uzburkana strast, a jo vie silovita srditost. Nervozno drhtanje okolodebelih modrikastih usnica jo mu jae odavalo uzbuenost. Traljava mu odjea samo visjela nasuhonjavu tijelu, na kojem se osobito isticala pognuta lea.

Jo nije stao na katedru uz predsjednika, a ve je poeo dugim rukama po zraku mahati i glasnogovoriti:

- Kazat u tek nekoliko rijei; mjesta mi dajte!

Tad se smjesti na katedru, potisne predsjednika malo na stranu i pone dosta treptavim ali inaeugodnim, odreitim glasom:

- Brao! Istina je, ja vas i vi mene lino slabo poznajete, no ipak se ne bojim stupiti ovdje pred vas ikazati vam otvoreno, iskreno bez okolianja, onako, kako to dolikuje pravomu muu, Hrvatu, kazativam, da mi je sve vas skupa veoma aliti. Dosad sam se nadao, da hrvatska mlade nije onakova,

5


kakovom je mnogi i premnogi prikazuju, al nakon govora predsjednika i vaih usklika moram rei,da sam se prevario.

- Oho! Jeste li uli? - prekinue govornika.

- Predsjednie! Molim vas, drite red, da me ti nadobudni sinovi domovine ne prekidaju.

- ta? ta? - On vrijea! - zagrmi dvoranom.

- Molim, gospodo mir! - dostojanstveno se oglasi predsjednik Hojki, a vi, gospodine, nastavite. Nopozivam vas, da ne gazite pravila parlamentarnosti i pristojnosti, jer bih inae kod prve uvredemorao stroije postupati.

- Ne vrijeam nikoga, niti mi takovo to moe biti namjerom. Ako koga boli, to mora istinu sluati,na ast mu bilo! Bit u kratak. - Odbijam predlog kolege Hojkia i to s razloga, to uope neodobravam priznavanja autoriteta. Naela neka budu sve, osobe nita. Ne priznajem nikomu, da bise nazivao ili dao nazivati prvim sinom domovine, jer svi smo djeca svete nam majke Hrvatske, pabude li koji tako sretan, da uini za nju to korisno, nema prava zahtijevati, da mu se kadi imetanie, jer je samo svoju dunost uinio. Da se samo Hrvati nisu nikad povodili za autoritetima,voama, prvim sinovima domovine, koja li srea po njih! Ali aliboe svakoga prvoga mazgovapostavie na uzvieno mjesto i klanjae mu se kao idovi zlatnomu teletu. U nazonom sluaju baje tako! Taj va slavljeni dananji svear nije ni iz daleka svoje dunosti prema domovini ispunio, onju je dapae smrtno ranio, te ga svaki svijestan Hrvat pravom dri za izdajicu, a njegova djela, to ihvi slavite, nisu nego za opsjeniti narod.

- Prestani! Nitkove! Van s njim! Van! - zagrmi burno dvoranom i mladi ljudi poskau sa svojihmjesta, da se na govornika obore. On pak metnu ruke u dep i tek porugljivo i prezirnonasmjehnuv se htjede nastaviti. No vika nije se dala utiati, najvatreniji protisnue se do katedretik pred govornika, grozei mu se akama. I ne bi bio mogao nastaviti, da se nije u taj as netoudno zbilo. Onaj mladi, koji je u uglu kod prozora sam stajao, skoi do katedre i sav zaaren ulicu povikne silno odreitim nainom: - Sluajte! Mi smo akademiki graani, a kao takovi najprije inajbolje moramo znati ljubiti i cijeniti slobodu govora i potivati svaije mnijenje. Gospodine,nastavite! - Molim, mir!

Na ove rijei bjee zaista sve mirno. Kao da je u glasu ovom i zvunoj mu otrini leala nekaosobita snaga. Oni, koji su se malo prije najjae estili, sad se sasvim umirie i samo su znalinopogledavali u toga mladia, koji ih je tako rekavi jednom rijei ukrotio. Bijae oito, da se svi ude,kako je to, da ga ne poznadu i da mu dosada nisu pripisivali nikakva znaenja.

Nakon to se u dvorani sve umirilo, nastavi preanji govornik, jedini moda, koji na svogazagovornika nije ni oka bacio. On nastavi:

- Eto ih, ba kao stari mameluci! Bora mi, pripravljate se izvrsno za budue prodane mjeine. toim se nee uti, to prekidaju! E, dakako, svjedoi vam to nacifrana odjea, - ona je sva vaa briga.Gledajte mene u starom poderanom kaputu. Noja vidim, da s vama nema razgovora. Dovrit u, noprije prosvjedujem protiv svakoga korporativnog odailjanja kakovih brzojavka. Jo mi je istaknutiovo. U svom govoru nije predsjednik ni jednom spomenuo ime hrvatsko. Sve nae, na narod,naa domovina, naa mlade-nai rodoljubi. Do vraga, vi nainci! Ne zasluujete ni da nositeime hrvatsko, za koje su djedovi nai more krvi prolili, koje bijae asno i uvaeno pred stolicompape, pred prijestoljem najmonijega kralja francuskoga i na divanu sultana turskih! No vi mnogohajete za to. Jedino s toga se dogaa, da nam se usuuje svatko, koji se ovamo doklati, vrijeatihrvatsko ime, hrvatski narod, kako danas doivjeste od onoga ciganeta. Smijali ste se, a morali stega na mjestu proibati za drzovitost i opakost, to se usuuje, nahranjen kruhom niklim nahrvatskoj grudi i boravei u srcu Hrvatske, ipak vrijeati Hrvate. Oh, na vjeala - na vjeala s takvimizrodima! A vi mu se smijete, u miru ga pustiste, vi - pitomad neprijatelja hrvatskih!

- O besramnie, nosi se odatle! Brao, bacimo ga napolje! Van s njim! Ovo nije nego policajniuhoda! - zavikae bezbrojni glasovi, te nastane silna vika, buka i neopisiv mete u dvorani.

6


Smjeli govornik bio bi zacijelo zlo proao, da nije Hojki u posljednji as sve sile svoga monog grlai nezatajivog ugleda napeo, da zaprijei svaku sablazan. Tada u kratko i s najveom indignacijomodbije napada je predgovornika, proita sastavak brzojava, koji skuptina ivahno i vatreno prihvati,te zakljui skuptinu, a mladi ljudi navree nestrpljivo k vratima. Meu posljednjima bijaegovornik, digavi visoko i prkosno svoje koziavo uto lice.

Jedva to je iziao na hodnik, na kojem je veina skuptinara u nekoliko hrpa ivahno raspravljala ibuala, pristupi k njemu Roberto Kerinovi, te onakav malen stavi se pred njega dugonju i mauimu pred nosom svojim neizbjeivim Kirhteterom, uzme nosnim glasom vikati: - Gospodine, vi seusudiste svu akademiku mlade uvrijediti, u kratko vi se ponijeste najbezobraznije, da, molim vasza vae ime!

Ovaj se najprvo kao okameni od zadivljenja, ljutine, ega li, te je trebalo ponovna zadirkivanjaKerinovieva, dok se je sabrao.

- Nosite se do bijesa! - riknu tada kao ranjen lav. - Jo jednu rije i ta vaa drzovita gubica, - traitete je po podu!

- Oho! - cikne mali Roberto i skoi jo blie do protivnika, no u taj as poloi netko na nj ruku ivrsto ga turne na stranu.

- Gospodine, udaljite se odmah! - Vi ste napali, ne doputam vam nikakova daljega sablanjivaponaanja. Promislite, da smo u dvorima nae almae matris.

Kerinovi ga sav u udu pogleda i prepozna u njem onoga istoga, to je malo prije u dvorani uiniomir. Ugrizav se do krvi u usnice htjede mu neto odvratiti, no ovaj ga svojim krupnim tamnimoima strogo i ponosno omjeri od glave do pete, te ga najveim mirom primi za oba ramena i odsebe okrene.

Meutim dojuri amo Hojki i silom povue Kerinovia za sobom. Ona dvojica ostadoe nekovrijeme jedan prema drugomu stojei, da se nisu ni maknuli niti to progovorili. Govornik gledaenezadovoljno, gotovo bijesno na stranu prema prozorima hodnika, dok ga je ovaj drugi prijatnomotrio.

- Gospodine kolego! - prekine tada ovaj utnju. - Dopustite, da vam estitam i u jednu ruku da vamzahvalim. Govorili ste mi upravo iz due, branei ime hrvatsko. Ne bavim se zaista politikom niti seu nju razumijem, ali ne mogu vam kazati, kako me zabolje danas ona izjava Srb. Vi ste se jediniogradili protiv njih, hvala vam za to!

- Nita, nita! Ovo nam je dunost, - odvrati mu ovaj drugi hladno i neprijazno, pokroiv ve dalje,no tada pozirnuv u dobro poteno lice nagovoritelja, koje je sve plamtilo od zanosa, nastavi netopovjerljivije: - Dakle i vas to boli? Ma, molim vas, kae, da nema s Hrvatima nita solidarno, a to jeon nego Hrvat? - Kad su mu djedovi pribjegli ovamo, a Hrvati jedini dali im utoita, onda smo bilidobri! Drago mi je, da ste istoga mnijenja.

- Dopustite, da vam se predstavim. Zovem se Petar Kreimir Kai, pravnik treega teaja.

- Drago mi je. Ja sam pravnik Ivan Jeleni. A gle! - Evo Pukaria i unia. Servus, rajo! Zar nebijaste na skuptini?

- Bili smo, sve smo uli. Ajde dakle na ruak; kum Pavel nee nam inae nita ostaviti.

- Ajdemo! - odvrati Jeleni. - Evo, ovo je gospodin Kai, pravnik.

- ivio! Drago nam je!

II.

Pooe niz stube. Na trgu sv. Katarine zakrenue prema junom etalitu. Dok su pridola dvojicazapodjeli ivahan razgovor, reetajui dogaaje skuptine, Jeleni je utei i zlovoljno zurei

7


stupao za njima, s rukama u depovima svoga preirokoga ostarjeloga kaputa, te se nije ni maloosvrtao na Kaia, koji je kraj njega iao nekako nesigurno i neodluno.

- Ta mi smo znali. E, uniu, nisam li ti rekao? Nije vrijedno meu ovom marvom ma to poeti!Da, uvjerit e ti njih. Tu nije druge nego maljem po glavi. Ne pozna ih jo, moj Ivane! Upravo sukao stari, - sve je to Tirolac.

To je rekao krupan mladi od kakovih dvadeset pet godina, crvena nabuhla lica bez brade i brka.Glas mu bijae hrapav, gotovo bez zvuka. Kod posljednje rijei potresao se itavim nespretnimtijelom i zamahnuo rukama kao na gronju.

- avo ih odnio, i mlade i stare! - nastavi surovo i razjareno. Hrvatskoj nema dotle spasa, sve trebapodaviti!

- Bravo, izvrsno, Pukariu! Ti pozna svoje ljude. Po glavi, po glavi! Kakovih pregovora s njima! NoIvan nije vjerovao, - odvrati onaj drugi, koga je Pukari uniem zvao, te pogladi svoju tamnoplavubradu, raeljanu la Maximilijan, popravi gustu kosu pod masnim, no kicoki nahero k lijevomuuhu nasaenim eirom. Na jednoj ruci imao je bijelu vedsku rukavicu, a drugu golu sakrivao itiskao briljivo u dep lakoga jesenskoga ogrtaa.

- Pa uzmi onoga Hojkia! Seljak, a kako se na gospodsku premee, - a seljak! - nastavi uni.

- I ja sam seljakoga roda! - prekine mu rije Pukari.

- Otija, ne mislim ja tako, nije to sramota. Nisam per Dio santo ni ja patricij, - smeteno se uzmeispriavati uni. - Naposljetku ti si primorac, to je finija pasmina, al Hojki! - On je onaj prostiseljak odavle ili iz Slavonije. Meutim Ivan mu je dobro odbrusio. Dakako, debele koe nita se neprima; nije bilo vrijedno ni da rije progovori. Vidjet e, ni oni dolje nee ti odobriti, to si se iao.

- Eto ga na, - plane Jeleni, - dakle vi malo to me ba ne korite. Lijepo! No kazao meni tkogo tomu drago, ja znam, to sam uradio. Zar da uvijek utimo i tek kao krtovi pod zemljom rujemo? tokoristi samoj stvari, ako ja vama ili vi meni govorite; mi se i bez toga razumijemo. Ne treba nitivama niti meni pobude niti razjanjenja, al onim zaslijepljenima! Napokon nisu svi pokvareni, tekod neznanja su onakovi. Nije meni za Hojkia ni za Kerinovia, ali oni drugi neka uju jednompravu rije. Ta i onako ne itaju naih stvari, kako dakle da saznadu? Treba jednom u njihovusredinu. Vjerujem, da je ugodnije u zapeku sjediti i jednomiljenicima prodikovati, koji e ti sveodobriti. No to nije rad, a meni se hoe rada!

Jeleni je to izrekao zlovoljno, no ipak odreito i time Kaia, koji ga je pomnjivo sluao, sasvimporazio i jo vie za se predobio. Uistinu pak ne bijae tako spokojan i sabran, kako se priinjao. Usvojoj je unutranjosti osjeao onaj stid, to ga mlad ovjek uvijek osjeti, kad se gdje prvi putistakne, pae morilo ga neko nezadovoljstvo sa samim sobom, kojega si nije mogao protumaiti.Zato je opet pao u svoju preanju utnju, neprestano neto za se mrmljajui, pri em bi katkadglavom stresao i zakimao.

- Pokazao sam ipak, da umijem govoriti i da nisam straivica, - promuca jedva razumljivo, a licemmu preleti zadovoljan, posve slavodobitan osmijeh. Pade mu na um, da e novine o njem pisati, ineto kao ponos i osjeanje svoje roene znamenitosti makne se u najdubljoj njegovojunutranjosti, ali se u isti as zasrami toga i silomice stane druge misli dozivati. Za razgovordrugova nije ni mario. U duhu je vidio drzovito lice Roberta Kerinovia, zatim Kaia, kakopristupa k njima, onda dostojanstveno dranje Hojkievo. Sad se sjeti, da ga je danas kroja zakrpanje kaputa najozbiljnije i vrlo otro opomenuo, da plati dunu forintu, a on mu ipak ne mogaeplatiti. Poslije toga pade mu na um uti gospodarov pas, koji uvijek na nj laje i svaki put prouzroi,da svi ukuani izlete na hodnik i dvorite. Zatim se sjeti nekakva starca u velikoj kavani, koji svakidan itavo popodne do kasne veeri ita Augsburger Allgemeine. Onda mu opet sinue slike izdananje skuptine. Spomenuv se Roberta, strese ljutito, prkosno glavom, turne eir sa ela,pljune na stranu i uini, kao da e zasukati rukave. uni ga u udu upita, to mu je? Sam Pukari,

8


koji se meutim pribliio Kaiu i propitkivao ga za politiko mu vjerovanje, znalino se obazre naJelenia.

Uto dooe do ugla straarskog tornja na etalitu, naarana krpama raznobojnih oglasa. Jedanosobite veliine a na jasno crvenu papiru oglaivae u njemakom jeziku novu trgovinu modnerobe.

- Gledajte uda! - zavikne Jeleni. - Ova tobonja metropola hrvatska, a gle kakovi oglasi! Ne dolazinikomu ni na kraj pameti, da zdere ovu sramotu. Uh, kako smo otupili, gotovo ugrezosmo uvaptinu. Vikati na pijankama ivila domovina! to nam je sve, za to imademo i volje; no brinutise, da nam se jezik potiva, na to nitko i ne misli. Dakako, kruh hrvatski je dobar, ta treba vie, -mit die dummen Kroboten svatko je brzo gotov. Kako bi u Peti bilo, da se ma tko usudi Madareovako vrijeati?

Jeleni je sve to u najveem bijesu izgovorio. U tom svom gnjevu skoi k zidu i zane kaopomaman trgati oglas tako grozniavo, da mu se nokti do krvi ozlijedie. Na etalitu ne bi taj asnikoga: no upravo kad je Jeleni posljednji ostanak oglasa sa zida otrgao i po krpama papira gazio,stane preda nj gradski straar.

- ta vi to radite? - otro upita straar.

- Ono, to mi je dunost kao estitu Hrvatu. Da ste vi i va naelnik emu, ne bi smjeli ni dopustiti,da se takvi oglasi pribijaju. Uostalom, to vas briga, to ja radim! Nisam tim nita protuzakonitouinio.

- Vi ste poinili javnu sablazan.

- A, to jo ne! Gle ti njega! Ja sam pravnik, pa e on mene uiti, kakav je moj in. Molim vas, nebudite smijeni, - otrese se Jeleni i htjede dalje.

- ekajte, molim, ostanite na mjestu, ne putam vas u ime zakona.

- Nemate vi toga prava, per Dio santo! - umijea se Pukari, dok uni i Kai silomice potegnu ksebi Jelenia, koji je od ljutine sav problijedio i neprestano vikao: Kakva je to sramota, dahrvatski slubenik, hranei se znojem i uljevima hrvatskoga naroda, uzimlje u zatitu njemakioglas! Jest, sramota je! - vikae, - ne ja, nego vi i va kapetan morali ste jo u rano jutro sve oglasepotrgati. A mjesto toga on na me navaljuje!

Nastade pravdanje meu acima i straarom. Ovaj napokon zazvida prema prvomu katu za pomo.U isti as doe iza ugla mlad ovjek. Sav u udu popostane. Kaiu prui srdano ruku, pa sasluavasak prepirku, obrati se najprije k acima:

- Molim, gospodo, umirite se. Nije vrijedno. - Okrenu se zatim straaru s rijeima: - Izvolitegospodu otpustiti, pravnici su, ja ih poznajem. Ako mislite, da su provrijedili red, oni e se iskazati,a vi znadete propise. Molim dakle, gospodo, uredite stvar.

Straar pozdravi po vojniku i u znak, da se slae s tim rijeima, kimne glavom te se odmakne zadva tri koraka natrag.

Pridoavi mladi bijae birano, pae elegantno odjeven. Vidjelo se iz svega, da mu nije svejedno,kako izgleda, i da posveuje neku briljivost vanjtini svojoj. Meutim ukusna jednostavnost ipomanjkanje onih toaletnih malenkosti i pretjeranosti, koje oznauju pravoga gommeuxa,sauvala ga sasvim od prikora, da je kico. Glas, kojim je govorio, bio je zvuan, miran i posvesiguran, pa je uope cijela mu prikaza i sve, kako je stajao i kretao se, odavalo onu otmjenost,kojom se odlikuju samo posve samostalni duhovi. Uza to mu je krasno lice sjajilo dobrotom iljubaznosti. Bijae neto milo i njeno u tim finim crtama uska poduljega obraza, a sive krupne oismeih zjenica, ako su svojim kresavim blijeskom i odavale vrstu i ponosnu volju, ipak su podlukom gustih obrva i u sjeni dugih trepavica svojim ovalnim oblikom imale neto sanjarsko u sebi iizricale neto uvstveno. Na prvi mah morale su uvijek ove oi djelovati.

9


aci meutim stajahu na okupu neodluni, to bi, pa pogledavajui as pridologa, as jedandrugoga stali se napokon tiho dogovarati. Kai i prihodnik ljubazno se pitali za jednu malenkost.

- Mi neemo da kaemo svojih imena, - rekne napokon Pukari.

- Tada molim, da me slijedite.

- Ni to neemo; pustite nas jednom u miru, per Dio santo! Pazite radije, da se u Zagrebu toliko nekrade, - povikne ljutito uni.

- Kolego uniu, nemojte tako, umirite se. Dakle gospoda ne ele kazati svojih imena. Japreuzimljem potrebito jamstvo za njih. Mene neka zovu na odgovornost. Ja sam pravnik ivkoNarani. Evo vam posjetnice. Mislim, da je dovoljno? - zavri ovaj ponosito, no ipak dobrostivopogledavi straara. Straar se nakloni i odstupi, no prije prezirno omjeri postrance Pukaria,unia i Jelenia.

- Stante! - zavikne ujedared za njim Kai. - Ja neu da se sakrivam. Vratite posjetnicu gospodinuNaraniu, pa zapiite mene. Zovem se Kreimir Kai, pravnik. Straar meutim nije vie sluao,te se na mig Naraniev udalji.

- Pusti Kaiu! Neu ja nikoga sakrivati, ja sam poznat s redarstvenim inovnikom. Kazat u mu, danije nita na stvari, i sve e se mirno urediti. Prijatelj Jeleni, a i ti, vi ste prevrue krvi, pa bimogli zlo proi. Najbolje ovako! - prihvati Narani ljubazno i stisne Kaiu ruku, usrdnimpogledima jo ga molei, da se umiri.

- Ne, oprosti! - prekine ga Kai i naglo istrgne ruku. Ja ne traim, da me tko brani; ako sam kriv,odgovarat u sam. Ti se nisi smio ni umijeati, a kamo li ime svoje kazati.

- E, al takova su uvijek ova gospoda; vrebaju na zgodu, da mogu koga spasiti, - ironino i ujedljivododa Jeleni. - Dakako, onda mogu barem zahvalnosti iskati. No aliboe progledali smo.

Narani na ove rijei problijedi, a licem mu zatrepta bolno trzanje. U krupnim lijepim oima kaoda se zalila suza. Tad se uspravi ravno i visoko, nadvlada svoj nemir potresav ponekle tijelom, pamirno ali ponosito odvrati: - Vi se varate! Kazao sam svoje ime, jer ne htjedoh da se dogodisablazan, da vas straar tjera usred bijela dana po gradu.

- Kakva sablazan? No dakako, ti si gospodskih navada, u tvojim oima bila bi svakako takova pratnjaneto uasno. Pred ljudima, koji se rijeie predsuda, koji su za domovinu pripravni i na vjealatanka, pred njima ne bi to bila sablazan, a ne bi ni sramota pala na nas, nego na silnike nae inaega naroda! - izdrei se Pukari surovo i muklo.

- Ja sam takovih navada, kakove nam zakoni naobrazbe propisuju, i priznajem, da mi je finiAtenjanin bio u povijesti uvijek miliji nego surovi partanac, - u ostalom chacun son got!- Eto, i to je gospodska fraza! Pak - ha, ha, ha! - koga se vraga dii svojom francutinom!

- uje li, to je ipak preko mjere! - prekine Narani Pukaria. Ne doputam nikome, da sa mnomovako govori. No opratam ti, jer drugaiji ne moe ni biti. Uostalom ti najbolje znade, da si sadabio nepravedan, jer me poznaje. No najbolje je, da prestanemo. - Narani htjede na to ostavitidrutvo, ali ga Kai zadri.

- Ne raziete se ovako, - prihvati on. Ja poznajem prijatelja ivka i znam, da je najbolje mislio, kadse je za nas zauzeo. No i mene ne bi bilo nesretnim uinilo, da nas je straar tjerao; za svetuhrvatsku stvar i vie u podnijeti. Nego, stante, mi smo ipak pogrijeili, mi smo morali naa imenakazati. Ta moram uvijek biti kao estit ovjek pripravan, da za svoje ine i odgovaram. Mene jesada stid.

- Ohoho! Jo vam se, kako vidim, djetinjarije po glavi metu. Nismo mi tajili, - da, da - emu - zar odstraha? Ili to elimo izbjei odgovornosti? Bog - ne, ne, - luda fraza, dakle podnipoto nije tako. Nomi se ne htjedosmo pokoriti robu zakona, koji za nas ne moe imati valjanosti, - zaintai Jeleni.

- Tako je! - potvrde uni i Pukari.

10


Ovako se prepirui dooe do ugla realke. S Gria silazila mlada enska, upirui se o debeo tap.Mladi ljudi ne bi je bili ni spazili, da se ba nekoliko koraaja pred njima ne posklizne, padne ibolno zakrikne. Pukari, uni i Jeleni tek se ogledae i pooe dalje; Narani pak skoionamo, prigne se k njoj i njeno je digne.

III.

Dok je ivko pomagao djevojci, hromoj u desnu nogu, stajao je Kai nepomino nekoliko koraajadalje. Neizrecivo smilovanje obuzme mu itavu duu, videi kako se mlado djevoje teko die i sastrahom hvata Naranieva ramena, da opet ne padne na sklisko tlo. To smilovanje bjee tim jae,to je opazio, da je djevojka kao aneo lijepa. U poneto uskom licu pravilnih njenih crta lebdioizraz dobrote i strpljivosti. Velike tamnomodre oi sa svojim neobinim k nebu podignutimpogledom sijevale su arom uvstvene due i izricale neto alobno, neto slino muenikimpogledima, no ipak ne odavahu ni jedan as kakva prikora ili nezadovoljstva; pae uz onaj fini tekneto zavinuti nosi, uz djetinjasti potez oko rumenih malih usni, draesno svjeih, ljeskala setakoer spokojnost i mir neduna ista srca, koje kod najmanje ve radosti dragovoljno zaboravljasvoju nesreu. Kai bijae potpuno svladan, pa tronut u dui tiho apne: Tako krasna, tako mila,pak - ta nesretna noga!

Ni sam se nije osjeao sretnim, zato ga je to jae privlailo neto k ovoj neduno od prirodekanjenoj sirotici. Naprama enskima bijae inae tako plah, da se nije mogao svladati. enskodrutvo bilo mu neugodno, a on u njem kao sapet, i nikada nije znao, kako bi se u njem vladao.Nespretnost svoju u takvom drutvu nastojao bi prikriti neuljudnom zlovoljom ili vjenom utnjom.Sada mu je smilovanje svu plahost rastjeralo. Ta prema nesretnicima svaki Boji doputa si uvstvopremoi - otkle dakle plahost!

Kad mu se Narani s djevojkom sasvim pribliio, pridrui im se Kai i nakloni se. Dakako, srcemu je uzelo silno kucati i rumen ga oblila dovrh ela. No spazivi, da je djevojka, ako i vrlo uredno,ipak jednostavno odjevena, pae da joj paletot nije ba sasvim nov, postade opet sasvim slobodan isiguran.

- Na koju stranu izvolite, gospoice? - upita ljubazno ivko i stane askom.

- Ja idem kroz Mesniku ulicu, - odvrati djevojka ugodnim neto tihim glasom, upirui se o svojdebeli crni tap, te nehotice baci bojaljiv pogled na strmi put, kojim joj bijae poi.

- Ah, ondje je osobito sklisko, - zabrinuto izusti Kai i protiv volje izmakne mu se pogled nadjevojinu nogu.

Ma da je u isti as to poalio i hitro na stranu pogledao, djevojka je ipak ulovila taj pogled ipogodila, da misli na njenu hromost, pa se je zastiena zacrvenila.

- Ako dozvolite, gospoice, mi emo vas pratiti, - ree Narani ljubazno, uljudno se pokloni inastavi: - Mi smo pravnici, - evo, gospodin Kai, - ja sam Narani.

Djevojka se malko zabuni, to joj je preljubazno pristajalo i tek poslije nekoliko asaka izusti: -Drago mi je, ostajui sveudilj neodluna, bi li, ne bi li prihvatila ponudu. No pogledav na strmi,suledicom pokriti put, odvrati: - Ako ste tako dobri, molit u.

Narani joj opet ponudi ruku, no ona kao da nije toga spazila, krene dalje upirui se jedino o svojtap.

Kai bijae nekoliko koraka iza njih, pa videi, kako se bijedno djevoje mui hodajui, bude jovie dirnut. Opazi ipak, da je slabo ovo onisko djevoje ne samo lijepa lica, nego da je njeno jojtijelo puno draesti i ara, osobito ramenice da se sputaju ljupko i plemenito, stas da joj je tanak igibak, pa kraj sve tjelesne pogrjeke i teka hodanja ipak da je kretnja mila, te se ne mie onomnespretnosti, ljuljanjem i bacanjem itava tijela od jedne strane k drugoj, kako to ine druge hrome

11


enske. Najvie se divio krasnoj smeoj kosi, koja se bujna i valovita prelijevala u svijetlu zlatnimblijeskom i jednostavno spletena u vrstim debelim pramovima padala pod vrat. On je uivao u tojljepoti. Napokon se toga zastidi i sam u sebi ukori, to mu kraj ove bijedne nesretnice takve mislidolaze.

Kad dooe do zavoja, tono se sa etalita sputa u Mesniku ulicu, pokae se pred njima visok,star gospodin, sav u crno odjeven. Dugi bijeli brk pristajao mu odlino k plemenitomu, umnomulicu. Narani i Kai uljudno ga pozdrave. Bijae to akademik Mirkovi, slavljeni uenjak irodoljub.

- Servus, amice ivko! - radosno i ljubazno klikne starac, prepoznav Narania i ustaviv se ipotreptav ga po ramenu, upita prijatno: - Kamo? - U isti mah opazi djevojku kraj Narania iuljudno joj se nakloni. - to mi ti radi? Ni juer ni danas nije te bilo k nama. Vilma je ve zabrinuta,da si bolestan. A ti zdrav, hvala Bogu! O, da doe k meni. Dobio sam krasnih stvari, - oh! Vanelistine: Meumurje, Slavonija, Mava. Ta zna, svaku meu mogu oznaiti ak onamo u dvanaestivijek!

- ivio! To me ba zanima! - s pravim zanosom odvrati mu Narani.

- Mora li u donji grad? Ako ti je mogue, da ostavi drutvo, drago bi mi bilo, da poe malko samnom. Imam ti jo neto vano kazati. Traio sam te ve danas.

- Nemam dolje nita silno. Gospoica e me ispriati. Ako dakle izvoli, idem s tobom. Klanjam se,gospoice, izvinite. Zbogom, Kreimire!

Kai ostane sam s djevojkom. U taj as kao da ga je podila obina njegova plahost, pa samo to senije razljutio, to ga je ivko ostavio. Nita ne govorei iao je uz nju, a glavom mu se vrtilesvakojake misli. Dakle djevojke pratim; oh, da me samo koji poznati ne vidi, jo bi mi se narugao.Ne znam, ni ija je ni to je. Ipak bih morao s njom togod progovoriti; drat e me inae zaglupana. No do bijesa to da reknem? Oh, taj ivko, kako me je mogao ostaviti, pa i taj Mirkovi,zato je ba taj as morao doi!

- Gospodine, budite tako dobri! - prene ga iznenada plahi, uspregnuti glas djevojke, koja je stala isva crvena u licu drala prema njemu ruku, da se za nj prihvati. Bijahu bo doli ba k najstrmijemusmrznutomu mjestu.

- Molim, izvolite, - nespretno i sav zaaren ponudi joj se Kai. Ona mu se tek neto, iz daleka,uhvati oko ruke.

- Jeste li vi, gospodine, Zagrepanin? - pone napokon djevojka, koja se kao svako ensko eljadeprije sabere i prekine neugodnu utnju.

- Nisam! - odvrati Kai odmah njenim glasom opet sasvim primiren. - Ja sam iz Slavonije, noroditelji su mi odavle iz Zagorja. Otac mi ju sluio dolje dugo vremena kao inovnik.

- Tako? - I moj pokojni dobri otac bijae nekad ondje inovnik. Sjeam se, da nam je estopripovijedao, kako je ondje ugodno i lijepo.

- Lijepo jest, no sve otueno!

- Kako to? - upita ona pravom izvjedljivou. Uza to je podigla glavu i sad se blie primakla i vreuhvatila. Kai je tek postrance pogleda i uvjeri se, da ovo lice nije samo veoma lijepo, nego iupravo umna izraza.

Ta pomislite! - nastavi on ivahno, - jo danas ima ljudi u Slavoniji, koji ne znadu, da su Hrvati;drugi opet hoe, da budu Nijemci, Madari i sve drugo, samo ne Hrvati. Ondje ne govore,gospoice, ni rijei hrvatski, pae inteligentni ljudi nazivlju hrvatski jezik okakim. Nije li touasno? - dovri ljutito Kai.

Ona mu dade sasvim pravo, i Kai se iz njezinih rijei uvjerio, da je to naobraena djevojkanarodnoga osjeaja, to ga jo vie za nju uznese.

12


Od sada im razgovor samo tekao. Kai se sam sebi udio, kako mu se jezik razvezao, odakle mutoliko rijei, odakle toliko smjelosti bez ikakova usprezanja. Svu tu promjenu pripisivaonaravskomu i milomu nainu djevojke, kojim se bez svake koketerije zanimala za svaku njegovurije i pripovijedala sasvim iskreno i otvoreno svakojake sitnice iz svojih doivljaja.

Nije tu ni zere kakova prenavljanja ili namisli, - nevino isto djevoje, prava hrvatska djevica! -miljae u sebi, sluajui, kako pripovijeda, da joj je uboga majka, - ah, kako je ona dobra! - uvijekboleljiva, da ivu od neznatne mirovine, ona da pripomae time, to ije za strane. I danas jemorala ii u jednu kuu raditi, jer ona gospoa ne da posla iz kue.

- Teko se ivi, - nastavi djevojka, - al je ipak Bog dobar! Kolikima je jo gore! Ah, kod nas u istojkui stanuje takva jedna bijednica sa etvoro djece. Kad nju vidim, onda tek znadem, kako je namadobri Bog milostiv! - zavri djevojka zaarena od napora, to joj hodanje prouzroi.

Kai je pogledavao postrance na fini joj ljupki profil i osjeti u sebi neto neizrecivo slatko, njeno ibio bi najvolio - to? - privinuti je k sebi, ili pasti joj oko vrata. Ah! nije on sam znao to. Znao jesamo da kraj njega ide prekrasno, predobro djevoje, i da on za sav svijet ne bi htio sada to mjestonikome ustupiti. Poteklo mu duom neopisivo blaenstvo, u spominjanju zadrhtali muneopredjeljeni osjeaji, zaplovile nejasne slike, crte, sve to iz doba prvoga mladenatva, kad jesanjao i elio djevojku izvanrednu, - pa gle! - kao da je u djevici ovoj sve to opet naao! I dok je onaljupkom draesti milo i tiho avrljala i avrljala kao ptiica u proljetnom gaju, - ova prispodoba muse sveudilj nametala, - on ju je arkim pogledima promatrao i svu njenu prikazu u se upijao, da opetapne: Oh, eto ti prave hrvatske due!

Prepustiv se razgovoru, nije ni jedno od njih ni opazilo, da su iz Mesnike ulice ve davno zakrenuliu Gornju Ilicu. Iahu polagano sastajui malo koga na ulici. U to doba dana sav je Zagreb na ruku.Tek sredinom ceste prolazile pojedine hrpe ladanjskoga svijeta urnim korakom u bunu razgovorunastavljajui svoje prepirke od suda ili pripovijedajui dogaaje s trga i kod trgovaca. Taj pak svijetnije za ovo dvoje mladih mario, pa ih nije u zabavi nita smetalo. Bijae obadvoma kao da su vedavni znaci, a on nije znao ni za njezino ime. Gle, da barem to znadem! - mislio je u sebi, ali senije mogao dosjetiti, kako bi udesio, da saznade. Ta ga nespretnost ljutila. Morala bi ona kazati! -pomisli, no djevojka nije ni iz daleka prema tome razgovarala, te nikako ne doe do zgode, da bi jemogao upitati ili saznati. A ipak mu je pripovijedala toliko toga, kako ju je dobra majka danaskarala, dakako svojim nainom, koji i nije pravo karanje; da, korila je, to se nije htjela maramomogrnuti, kad je jutros na posao pola, - al onda izgleda kao kakova starica u onoj ogromnoj marami; -kako ju je nekoliko puta opomenula, da pazi idui niz brdo; - kako su sino dugo itale najprijeLenauove pjesme, a onda uzele Vrazove ulabije, koje su joj mnogo milije, premda majka protivnotvrdi; - zatim priopi zabrinutost matere, a i svoju, to im je stanar Ljubi, trgovaki knjigovoa,otkazao sobu, a jo nitko nije doao da je pogleda, premda je cedulja ve deset dana pribijena. Sveto i jo mnogo toga slino prostoduno mu ispripovjedi onim svojim blagozvunim, neto tiimglasom.

Kai joj ponudi, da e meu svojim drugovima o stanu govoriti. On dakako malo koga pozna, pa eteko i nai; sam pak ne treba stana, jer imade u jednoj kui svu opskrbu.

- Vi ste predobri! - otme joj se na to veseo klik, te ga zahvalno i njeno pogleda onim osobitimdizanjem krupnih svojih oiju. Pribliiv se jednoj dvokatnoj kui dosta zanemarena izgleda onastane.

- Hvala vam, gospodine, to me dovle sprovedoste. Suvie ste ljubazni. Dalje mogu sama, nije mikua vie daleko, - i prui mu neodluno ruku.

On joj se pokloni i vrati se putem, kojim je doao. No prvi zaklon, to ga je naao pred vratimaneke kue, upotrebi i stane gledati, kuda e mala zakrenuti. Ba je jo vidio, da je unila na vratajedne stare kue, dosta zanemarene.

13


Bijae mu ugodno i teko pri srcu. Veselio se, to je upoznao tako ljubaznu djevojku, u duhu jeproao opet sav razgovor, dozivao upamet sve draesne malenkosti, koje je na njoj opazio, paneprestano ponavljao: Oj, divno, plemenito dijete, anelak, pravi anelak, - oh, ona je sasvimrazliita od drugih, kakova li rodoljupka! U druguje ruku osjeao neki strah, stid, onusrameljivost nepokvarena mladia, utio je neto nejasno, nekakovo eljkovanje, koje si nijemogao protumaiti, niti bijae sasvim svijestan o njem, pa neku bojazan, da se s njim zbiva nekakvapromjena. Stid ga je takoer morio. to bi kazali njegovi drugovi - ivko, zatim otac, da znadu za tucijelu zabavu, za taj susret, za tu pratnju?

Al ipak, da sam joj barem ime saznao, - poali u sebi. Bio je doao upravo pred malu gostionu -vie krmu K veselom Zagorcu, a u taj as ispadnu iz nje Jeleni, uni i Pukari.

- Odakle vi? Zar vi ovdje gdje ruate? - upitaju ga sva tri.

- Ne. Nisam jo ruao.

- Niste? Zar vi kao gospoda tek u dva sata?

- Boe sauvaj. Ne, no zadrao - sam - se - neto preko reda. Meutim nije jo jedan sat. Mojgospodar ekat e na me.

- A mi se jur naruasmo. Per Dio, ore, al je bio danas taj Pavlov kupus kukavan. Boga mu, jo sadmi je u ustima gadno, - ree Pukari prama uniu.

- ta e, - odvrati mu ovaj, - moramo ondje, gdje nae pare dostaju.

- Da, kako se razioste s Naraniem, tim grandseigneurom, lordom - to li hoe da bude? - upitaJeleni Kaia.

- Kako? - Ma dobro. Sastali smo akademika Mirkovia - poznajete li ga? - On je Narania pozvao ksebi.

- Gle ti njega! Dakako, on spada k tim jugoslavskim patentiranim mudrijaima: vidim ga gotovo,kako je sretan bio, to ga je taj upeljak pozvao.

- uo sam Mirkovia veoma hvaliti, itao sam i sam njegovih radnja, - ne znam dakle, kako gamoete tako krstiti, - odvrati Kai Jeleniu poneto uvrijeen.

- Ah - trice i kuine - ta -! Svi ti ljudi - nai uenjaci - ili napiu to glupo, to je od njih, ili napiu tozlobno po Hrvate, to prepiu od Pemaca, vaba i drugih. Molim vas, ta svi su potkupljeni.

- Nemojte za Boga tako, gospodine! - usklikne Kai u pravednom gnjevu.

- Ne - ne? A zato jugoslavenska akademija, a ne hrvatska?

- Prestanite za Boga o tom, - prekine ih Pukari, - al ujte. Meni je veoma sumnjivo, kako se todanas tako hitro Narani sporazumio sa straarom. He - nije li moda? To mora neto biti. Kakoda njega pandur slua? Nije ist posao.

- Kako vi to mislite? - upita Kai, koji nije Pukaria razumio.

- Kako? - kako? Je l' bi vas bio straar posluao? Ne bi. Zato ne? Jer niste ni u kakovu dodiru spolicijom. A njega je posluao. Zato? Jer valja da s njima u savezu stoji.

- Gospodine! - bolan se usklik trgne Kaiu iz grudi. Bio je u dnu svoje due uvrijeen. Opaziv toJeleni, odmah je nastojao, da ga umiri.

- Nemojte se ljutiti. Prijatelj Pukari star je pesimist. Ni ja - da - ni ja neu vjerovati tomu, to jekazao. Poznam Narania, premda nije pristaa nae stranke, - mislim ipak, da nije kadar dati se natakovo to. Ali nemojte ni Pukaria zbog toga osuditi.

- Molim vas, kad se ovako lako posumnja o potenju tuem, kad se tako gadan in moe pripisativrijednu mladiu, o kojem se ne znade nita zazorno, - recite molim vas, Jeleniu, nije li tostrano? Jest tim stranije, to je tako pomislio mlad ovjek, koji bi barem morao biti pristupanonoj zlatnoj: Dri svakoga za dobra, dok se o protivnom ne uvjeri! Kamo emo doi s ovakvimpotvaranjem! Brat bratu, otac sinu, sin ocu nee vie vjerovati. A gdje povjerenja nestane, kakav je

14


jo rad tada mogu? - Kai je ovo izgovorio arkim uvjerenjem, blijedi su mu obrazi malo ne gorjeliod usplamenja, i bio je ovaj as i lijep i straan, te se je Pukari posve pokunjen udaljio dva trikoraka dalje od njega.

Jeleni meutim u prvi mah takoer se uzbunio, no brzo nadvlada smetnju i stane branitiPukaria.

- Ta budimo pravedni! Sve je istina, to rekoste i alosno je, da se ovako meusobno sumnjiimo, al- uzmite - pomislite, nije li opravdano? Nismo li okrueni najgnusnijim opainama? Ne zbivaju li sedan na dan najcrnja izdajstva, ne dogaa li se, da se isti ovi muevi za volju slube, za volju vlastiiznevjere svojim obeanjima, svojim naelima, svojoj rijei? Zar dakle da ne sumnjamo na oigledtolikih prodanih mjeina? Uzmite dalje. Svud naokolo pionaa, denuncijacija, nisi siguran prednajviim ni pred najniim, te da nee izdati, na svakoga se pazi, kako misli, kako govori, pae kako ikada spava, to jede i to pije. Oh, nepodoptine, ali silnici, dakako - samo na takav nain mogu bitisigurni. Kako da se onda udite, da ljudi i ondje nazrijevaju pogibao, gdje je nema!

- alosno, alosno! - mogao je Kai tek vratiti i htjede dalje poi.

- Stante! - viknu za njim Jeleni. Vidim, da ste estit mladi, jedino ne poznajete stanja. Treba davam se oi otvore. Vi zacijelo niste itali naih knjiga i spisa. ekajte, ja u vam ih dati. Gdjestanujete?

- U Dugoj ulici kod krojaa mirganza.

- Dobro je. Donijet u vam danas poslije veere oko osam sati.

- Slobodno!

Na to se mladi ljudi razioe.

IV.

U staroj, dvokatnoj kui u Dugoj ulici, koja se protezala svojim dvorinim krilom do Potoka,stanovao je Kai. Stan gospodara mu krojaa mirganza bio je u tom krilu u drugom katu, asobica, u kojoj je mladi stanovao, gledala prozorom na drveni hodnik, to je to krilo spajao sglavnim dijelom zgrade. Bila to mrana uska sobica, u njoj jedva mjesta za postelju, ormar i stol sdva stolca. Ulazilo se u nju kroz kuhinju gospodarovu na niska, nap razlupana vrata. Zrak je u njojbio uvijek okuen vonjem kuhinjskim, a pod veer plazili po zidovima silni ohari.

Kai se svagda osjeao ponienim i bijednim, dok je morao uzlaziti gadnim, slabim drvenimstubama drvena hodnika kroz dva kata; a tek kad bi u kuhinju stupio i u nos mu dopro zaduljivivonj, a pogled pao na zamazane lonce, kable pune napoja, na stijene, pokrivene velikimtamnocrvenim kebrovima, bilo mu esto samo da ne zaplae. Tada bi se sjeao djetinjskoga doba uroditeljskoj kui. Ah, i ondje nije uivao bogatstva ni raskoi, ali dobra mu majka, Boe, kako jeuvijek pazila, da u svakom novom stanu, a to je radi estog premjetavanja oca inovnika bilomnogo, mnogo puta - kako je pazila, da za nj najbolju i najsvjetliju sobicu uredi. A sada!

Trea je eto godina, to je na visokim kolama, jednu u Gracu, drugu iz Beu, a treu sada uZagrebu, pa ga jo uvijek mori enja za domom, ne moe nikako da zaboravi, kako mu je najljepebilo kod kue. Mala pripomo, to ju je od oca dobivao, upravo je tolika, da ne mora pod vedrimnebom spavati i da odve ne gladuje. A kad je lani majka umrla, a otac od alosti tako obolio, da suga lijenici silom u kupke poslali, u koje se je ime morao zaduiti i dug na obroke otplaivati, nemogae Kreimir vie ni dosadanje potpore dobivati, nego mnogo manju. Stoga je ove jesenimjesto u Be krenuo u Zagreb, najvie dakako ponukom svoga druga i prijatelja ivka Narania,koji mu je dokazivao rjeitim svojim nainom, da pravniku treba svriti nauke u domovini, da je uZagrebu lijep i ugodan ivot, i - to je glavno - u domaem gnijezdu domai se pti ipak lagljeprotura. Protura! - i Kai je bolno pomiljao, koliko sramote ova jedna krije rije u sebi, koliko

15


muke, samozataje i bijede! Oh, da ga je otac radije dao u zanat, danas bi ve bio na svojim nogama iznao bi, da nije nikomu na teret, jeo bi svoj, roenom rukom zaslueni hljeb, pomagao bi obitelji...No tada se svaki put zasrami ove malodunosti i jo jae osjeti ljubav k nauci i znanosti te sepravim arom onako gladan, umoran i bijedan baci na itanje milih knjiga, da sre punim dahom,svom voljom i umnom snagom nanizano u njima blago, one divne misli i vjene istine prvih umnikaljudskoga roda.

Koliko put bi ga zatekla zora, gdje jo uvijek podboen laktima bulji u Iheringov Geist desrmischen Rechtes, ili u Lassalleov System der erworbenen Rechte, ili u Buckleovu History ofcivilisation ili u Kunzeov Wechselrecht, ili u Ciceronove govore. I nikada nije alio zaneprospavanom noi. Ta malo da nije vidio i osjeao, kako mu se duh spoznaje itanjem tih knjigasve vie iri, kako mu se obogauje obzorje znanja, i on je uz uitak ove injenice jo spajao nade,nade dvadesetogodinjeg mladia, koji pred sobom gleda daleko, daleko i nepregledno poljebudunosti - svoje budunosti, kojoj ne treba drugo, nego da je ispuni. Pa kako e je ispuniti! Boemoj, u dvadesetoj godini dua iz ma kojega naroda to li sve ne snuje, za to li sve ne osjea u sebisnage, a tek slavenska dua! Kako se to visoko die, kako li se daleko i uznosito tei, kako li svakamisao, svaka zadaa, svaka elja gorostasno poraste u tom silnom poletu; - sve, sve, sve se tojtajnovitoj, toj nepoznatoj budunosti obeaje, sve se od nje trai, da izvri...

Nerijeena pitanja u proitanim knjigama, stvaranje novih znanstvenih sistema, obrat novihuredaba - oh, uredaba, koje e ovjeanstvo usreiti i bijede rijeiti, sve se to mora u njegovojbudunosti ostvariti. Ovjekovjeit e se ime, proslaviti domovina. Domovina! Oj, Boe dragi, kakveli najtee rtve, koje li najuasnije muke zahtijeva, da domovinu blagoslovi, - sve, sve ti nuamlado srce! Domovina mora opet slavna i velika biti, narodu se mora pomoi do blagostanja islobode.

Takovi bi sni oblijetali Kaia nakon probdivenih ura nauke, vruica bi ga uhvatila u poziranju ovihzamamnih slavnih slika budunosti i nestrpljivo bi brojio godine, mjesece, dane i ase, dokle mu jejo ekati i po kolskim se klupama povlaiti. Dotle pak - drao je - prva mu je dunost upotrebitisveuiline godine za to opsenije prouavanje znanosti, pa mu se mora u hvalu spomenuti, danije ni asak shvaao svoja jura kano sredstvo, kojim e si danas sutra kruh sluiti, nego jeupravo iz unutarnje potrebe, iz elje za znanjem, iz ljubavi za znanou uio i opet uio. Polauiprologa ljeta ve u prvom lipanjskom roku povjesno-pravni dravni ispit, odgovarao je takoizvrsno, da su sami beki profesori bili iznenaeni i estitali mu, a oni su ipak navikli na sjajneodgovore. Osobito je lijepo rijeio pitanja iz rimskoga prava, te je dotini ispita pred svima rekao,da ve godine i godine nije uo tako temeljito raspravljati na ispitu o fideikomisarnoj instituciji i okorealnim i solidarnim obligacijama. Kai u svojoj nauci nije posezao jedino za suhoparnimkomentarima i kompendijima, niti se je ograniavao samo na najslavnija djela svoje pravo - idravoslovne znanosti, nego se laao svake znamenite knjige, vjeto usvajajui, to je drao, da muje od potrebe i koristi k openitomu i njegovu strukovnomu izobraenju. Zato je uz marljivi polazakpredavanja posjeivao javne knjinice, i jedna od najmilijih uspomena iz Bea bijae mu vrijeme,probavljeno u prostorijama dvorske biblioteke.

Poradi toga nije dolazio mnogo u aka drutva te je ostao gotovo posve otuen politikomugibanju meu njima. Ne zato, to ga ne bi zanimali javni odnoaji domovine, naprotiv on je svakislobodni as, svaku dokolicu upotrebio za to; no njegov uenju posveeni ivot upravo ga je raditoga odijelio od ostalih hrvatskih mladia. Bijae mu mrsko ono njihovo ljenarenje po kavanama,one prazne prepirke o proitanim novinarskim leaderima, ono njihovo gotovo preziranje knjige inauke. Ne mogae ga zanijeti ni ono njihovo plandovanje bez cilja po velegradskim predgraima, nakojem se uvijek drsko i smjelo psovalo na glupoga neprijatelja vabu, a ipak se uza to uvijek natetu domaih odnoaja pravile prispodobe uz besmisleno hvalisanje i slavljenje najkukavnije bekestvarce.

16


Jedan jedini bijae, s kojim se je svaki dan sastajao. No i taj se nije uputao u razmatranja dnevnepolitike sa stranakoga gledita. Bijae to ivko Narani. Obini im razgovori bijahu iliinteresantne kauze, ili su jedan drugomu pripovijedali, to je koji lijepo i umno naao u knjiziproitanoj toga dana. No takoer esto, veoma esto govorahu o domovini i domaim stvarima, sljubavlju se sjeajui njezinih krasota, s ponosom istiui njezine uvjete za napredak, sa alouapui o grijesima i porocima naroda, a smjelim zanosom crtajui budunost, kakvu joj ele. Kodtoga dakako ne bi mogli izbjei ni politikim pojavima a, koji trzaju domovinom tako dugo, bezprestanka i na sve strane; no nisu nalazili potrebe, da se upuste u kritiku ili odlue ovamo ilionamo. itavo im se uvjerenje sastojalo u jednoj izreci: Ljubi, sinko, domovinu svoju hrvatsku vienego samoga sebe!

Kai se je svojim vie strastvenim temperamentom doista znao esto raariti i uzbuniti, no svakiput bi ga Narani svojim mirnim i objektivnim promatranjem utiao, rekavi: - A manimo se toga;premladi smo, mogli bismo biti nepravedni. Bit e vremena kasnije, sada ne moemo koristiti akoditi mnogo, jer ako se jednom upusti, nee vie moi, kako bi trebalo, slijediti svoga profesoraniti prosjediti ostalo vrijeme u knjinicama. Naposljetku mora se priznati, politika nije jedino stvaruvstva, nego poglavito umijee razbora i znanja. Zar moda mi, koji se ovdje bavimo Corpusjurisom, moemo prosuivati potrebe dnevne politike? - Doi e vrijeme, a dotle moj Kreimire,uinit e se najvrednijim svoga imena, bude li mnogo, mnogo zajedno sa mnom uio. Ja seusuujem tek onda uskliknuti ivila Hrvatska, kad svrim svoju svagdanju partiju rimskogaprava, pravne filozofije i kad proitam jo koju stranicu u kojoj lijepoj knjizi. Jer tad znadem, dasam joj se oduio i da u danas sutra moi za tu Hrvatsku raditi. Svaki put inae apem: Diemperdidi, te bih se sramio i inio sebi smijenim, da kliem i hohoem, te tako isprazno izgovaramime, koje nam ipak mora najsvetije da bude!

Kai bi svaki put podlegao ovomu razlaganju i davao mu pravo, jer je dobro znao, da za njime nelei sakrito nikakvo gadno samoljubje. Jer Narani, makar bijae mlad, ve je nekoliko putadokazao, da arko ljubi domovinu i svoj hrvatski narod. Kad je jednom u uvaenim francuskimnovinama itao neko izvjee, u kojem se posve neistinito pisalo o Hrvatima i o granicamaHrvatske, uzeo je silnom marljivosti usavravati znanje svoje u francutini te je za tri etiri mjesecanapisao raspravicu o Hrvatima i hrvatskim pokrajinama u francuskom jeziku i poslao je u Pariz,gdje je uz pomo slavnoga jednoga uenjaka izila natiskana u dva najuvaenija lista. Isto je tako uraznim njemakim listovima one nebrojene nepodoptine, kojima se od raznih strana tako esto inepravedno napada na Hrvate, odbijao svojim radnjama, i dok bi njegovi kolege rogoborili pokavanama protiv kojega napadaja ili nezgrapne neistine, on je, svrivi dnevno uenje, sjeo za svojstoli i dugo u no pisao pouan lani i tako u javnom mnijenju ispravljao krive vijesti i vojevaoprotiv neistine. U vrijeme hercegovakoga ustanka, koji je poeo upravo u krajevima negdanjihstarih hrvatskih upanija, bilo je opet tako. Sve su novine bile pune studij o moguem raspletunovoga pitanja, svagdje opisi zemlje, prolosti joj i naroda, a ipak nigdje ni spomena o Hrvatima.Narania i Kaia je to jako bolilo. Narani odlui, da neto uini. Uzme historike knjige u ruke,pae grke i latinske izvore, i za nekoliko dana izie u jednom bekom listu raspravica, koja, neuputajui se doista u politiku, jasno je pokazivala zauenome svijetu, u kakvom savezu stoje onezemlje s idejama i pravom hrvatske kraljevine. U drugom pak listu objelodani prijevode hrvatskihradnja u tom pogledu. Oboje pobudi senzaciju, nadovee se politika prepirka po novinama, na kojuse doista Narani, vjeran svojim naelima, nije obazirao; no radovao se je, da je upozorio svijet nablinji savez izmeu jednoga i drugoga pojma.

Za sve to pak nije nitko znao osim Kaia. Stoga se nije dao smesti niti uzbuniti protiv Narania,kad su ga ostali aci nazivali oholicom, sebinjakom, biflantom, tvrdei, da se u njihove politikesvae ne mijea zato, to si ne eli pokvariti karijere. On je dobro znao, da to nije istina, jer mu jebilo poznato, da je Narani mogao dobiti velik tipendij, a ipak ga odbio, jer se bojao za svojusamostalnost.

17


Ipak je Kai imao priliku, da uvijek stoji u nekoj duevnoj svezi s politikim stanjem u domovini.Bijahu to oevi listovi. Starac inovnik, sav jo u plamenu ilirskoga doba, kad je kao ak u crven-kapi pjevao: Jo Horvatska ni' propala!, razbijao prozore na zgradi Kasina i na kuiJosipovievoj na Dvercima, - nije mogao nikako napustiti ideal zlatnoga onog doba, a kao javniurednik poevi tamo od godine 1850. pa sve do sada nije smio nazora svojih javno ispovijedati,nego utjeti, pae potpomagati sve sisteme, tono su od Jelaieva provizorija i Bachovaapsolutizma do sada zemljom prohujali. A sve to bilo mu u dnu ilirske due omraeno, no to e, -treba kruha, - bez slube gotova nevolja, - valja utjeti pred svijetom, paziti na svaku rije, bojati sepred drugim same svoje sjene. No zato kod kue meu etiri zida svoga jednostavnoga stana!

Dok mu je sin u prvoj latinskoj uio zemljopis te u Kiepertovu atlasu upirao djetinjske znaline oiu one udne i crvene i zelene i ute i modre likove, kojih ne mogae razumjeti, otac bi pristupio knjemu i svojim debelim prstima poeo po atlasu skakati zaneseno govorei: Gle, mome, enoondje, tamo sasvim gore - tamo je ledeno more, gdje je to! Evo Kamatke, evo Sibirije, ova je desetputa vea od sve Evrope, a tu dalje, gledaj, ovo ti je Crno more, tu prijeko, gle, to je Jadranskomore, - ovdje je ve vruina, tuj rastu narane i limuni pod vedrim nebom, a tamo gore, to je vjeniled; koliko tu prostora, koliko zemalja, a sve je nae, sve slavensko! Oj, velik smo mi narod, samodok se sloimo. Do vraga ovih naih milijun narjeja, kad jednom prihvate jedan slavenski jezik onda - onda! Ti e to jo doiviti! - I taj ovjek uzeo bi ba pjesnikim arom i ushitom opisivativeliinu, ljepotu i snagu toga slavenstva. Opajao bi se uvijek jednakom snagom slikama i nadama,to mu ih neko ilirsko doba usadilo u glavu i srce, - a djeak, premda je malo shvaao, pomnjivo bislijedio te zanosne rijei i razmahnuv krila mlade djetinje fantazije letio u duhu po tom ogromnomprostoru, po tim dalekim, tako bajno od oca opisanim stranama, znalino se pitajui, kako je ondje,to taj as rade u Pragu, u Petrogradu, u Moskvi, u Jekaterinoslavu, u Varavi, u Kijevu, uBiogradu, u Ruuku, Plovdivu, u Sarajevu, u Dubrovniku i Ljubljani - i a tamo pred kineskimzidom, - da li i oni misle na njih? Oh, Boe moj, kako bi to lijepo bilo, da se sve to vidi! I otac bi mujedva na sva pitanja mogao odgovarati; no makar nije ni sam previe znao, ipak je na sve odgovaraopreputajui se mati, te bi tono opisivao sve ove nabrojene krajeve, gdje slavenska braaobitavaju.

Sada, kad je sin ponarastao i otiao na sveuilite, nije imao vie prilike, da ublai duurazgovarajui s njim, u koga jedinoga mogae imati povjerenja, no zato bi prepuno svoje srceispraznio, piui mu pisma.

Oh, kako su to bila krvolona, strana pisma! I tko bi bio starca dobriinu tek po ovim pismimasudio, zacijelo bi bio morao zakljuiti, da je to najtvrdoglaviji urotnik, revolucionarac, - ah to pravipravcati Marat, i ne bi nipoto htio vjerovati da je to siromani sudbeni prisjednik, koji uz svojeparagrafe znade takoer izvrsno jezik za zubima drati. Oh, ta pisma! U svakom eto proricanjaskore promjene sistema - ta dobri kukavac proivio je ve silu tih raznih sistema, pa nije udo! -u svakom najmarljivije pobiranje itavoga politikoga traa, kao da je sad doao iz Petrograda, izBerlina, iz Bea, Pete ili Biograda i ondje imao prilike sastati se sa svim dravnicima idiplomatima i saznati za najtajnije im misli, jer tako je znao za premnoge malenkosti, novotarije,koje da e naskoro svu kontelaciju Evrope promijeniti i rijeenje istonog pitanja fine finaliteripak kraju privesti. A uistinu ne bijae to nego skup i zbirka onih triarija i sitnarija, koje ni unajbrbljavije novine ne dolaze, tek se valjaju po zadimljenim svodovima kavana, gdje im je poetak igdje im obino nestaje traga, ako ih ne pobere koji politiar la Kai senior. Oh, pa kako bi sevatreni stari znao estiti na sve neprijatelje, na sve protimbe milih mu elja politikih, kako bi seznao gorko potuiti dokazujui, da narod sve vie zaboravlja ilirstvo i slavensku uzajamnost.Naposljetku ne bi ni zaboravio onako otro bez ustezanja ispsovati i izgrditi sve one, koji su udomovini makar i na najneznatnijem mjestu vlastodrci. Ta kako ne bi, kad mora ve godine igodine ekati na zaslueno promaknue, a eto nedavno je doivio, da mu je predsjednikom postaoovjek, koji je negda bio kod njega prislunikom, a nema druge zasluge, nego to se je oenio izdaljega roda nekomu zagrebakomu moguniku.

18


Ta su pisma svakako djelovala na Kaia. Ne samo da mu se sviao iskreni ivi slog - dodue netonenaravan i pretjeran, pae pun poetikih fraza, no kako bi i mogao stari Ilirac, romantik, inae dapie! - ne samo da se djetinjska ljubav svagda uzbibala, nego je takoer ova privrenost oevavelikoj ideji imala svoj ar, te je svakako sjala ljepotom. No glavno, kad je itao ova pisma i onajotvoreni izljev priduena srca, a dobro je znao, kako otac i za najivahnije politike prepirke uti,napaljujui jednu cigaru za drugom, samo da mu ne bi koja izmakla, nije oca drao ni smijenim nikukavnim, nego neizrecivo bijednim, i pred duhom bi mu sinula sva grozota takvoga duevnogaropstva, pa se sveano zaklinjao, da nee nikada u dravnu slubu stupiti. Napokon su ta pismauvijek podravala u njemu plameak, to je buktio u unutranjosti njegovoj za politikom, koju je jou djetinjstvu upamtio.

Prvo vrijeme, to je bio u Zagrebu, nije ni u em promijenio toga naina ivota. Jo manje poznatumeu novim sudrugovima, bilo mu laglje otimati se i ugibati akim zabavama. Napokon ga na tosilila i prikraena mu mjesena pripomo, pa se je tako posve povukao u malu svoju sobicu i uknjinicu, gdje se je izvan predavanja najvie bavio. Jedina mu zabava bijae, da za lijepih jesenskihdana polazi Zagrebaku goru i da se naslauje pogledima po prekrasnoj okolici, upijajui svommladom duom svojom domovinski zrak. Oj, taj domai zrak! Mlado bi mu srce uzdrhtalo, vrui bise duh visoko uznio, kad bi s ruevina Medvjedgrada vidio, gdje se pod njim bjelasaju u njenomsvijetlu jesenskoga sunca lijepe zgrade Zagreba, visoki tornjevi starih mu crkvi i njihove mrkedrevne stijene, a sve to isprekieno utozelenim liem kronjata stabalja, pa kako nada svim drei trepee modri fini dim poput prozirne indijske koprene ili kao povlake anela na starotalijanskimslikama; pak zatim zamijetio daleku ravnicu, nakienu redovima visokih jablana i ljeskom zavojiteSave, gdje se gubi u modroj daljini, da onda iza nje puknu plavetne arobne gore, zalivene uiljastim vrhovima zlatnim goruim sjajem svijetla, u kojega se tracima sav kraj poput vile kupa ipoput bajnih stvorova smrtnomu oku malo po malo iezava!

Lijepa moja domovino - stare slave djedovino! - esto bi uskliknuo u rodoljubnom zanosu i duhomproao slavnu prolost, da pun eznua i ponosa sam pred sobom slavi svoj mili hrvatski dom. Onajmeki zrak, lahorei njeno oko njega, oni stari vrsti dubovi ume, to se u goru gubi, onaj divnipogled na jug, oni tamni sakriti kutovi ispod planine, one povijesne uspomene, spojene s cijelimtim krajem, pa ono staro kamenje, koje kroz toliko stotina godina hladno i ukoeno promatra savtaj burni ivot, to se ovdje dolje od pamtivijeka roti, - ah, - sve to dalo mu je neobuzdanom silomosjeati, da die domai zrak, da stoji na domaoj grudi, svaki put bi ga sasvim obladalodomovinsko uvstvo, te malo da nije plakao od radosti, eznua, elje ili tuge - Bog bi ga znao - imogao je tek da promuca: Oj Hrvatska, majko moja!

Pa kada bi se onda vratio u grad i naiao na toliko toga, to je vrijealo rodoljubni mu zanos, pavidio, da domovina, sveta mu hrvatska domovina, nije onakva, kakova bi morala da bude po zasluzitolikih koljena muenika, on bi se i alostio i ljutio, muio i bjesnio. Tu svoju bol nastojao je utopitionda u uenju, - no koliko puta ne poe mu to za rukom! Tad bi Narani pomogao. Svojomozbiljnom trijeznom rijei, a ipak punom rodoljublja i arkog uvstva, on bi svoga uzburkanogaprijatelja opet priveo u harmonike sfere umnoga rada prvaka svega ovjeanstva i svih vijekova, temu s pomou ovdje naenih istina dokazivao neumolnom logikom, da e budunost biti bolja, da nesmijemo oajavati!

I u drugim prilikama obraao se Kai na svoga prijatelja. Vieput do zla Boga ozlovoljen i izmuenbijedom, koja ga je svaki dan tukla, ogoren i potiten naao bi kod njega utjehe i jakosti za daljuborbu.

19


V.

Kad se je Kai rastao s Jeleniem i onom drugom dvojicom i doao kui, gdje mu je gospodaricamajstorica zlovoljno donesla u sobu tek neto hladna kupusa, jer se s ostalim jelom nije moglotako dugo ekati, nije se na to ljutio, niti je zajelo mario. Oblijetale ga druge misli, druga uvstva, -ah, tako slatka, tako prelesna!

Kao kad se u tihu umu, koja tone u tamnim sjenama gustoga lia i drvea, proulja svijetli veselitrak mladoga dana i ondje obijesno jogunasto zatitra i zadre na zelenom liu i na vlanoj travi, tese zaboravi sa zlatokrilom muicom u ludoj igri i skakutanju, - upravo tako je bilo Kaiu u taj par,kad se sumoran bacio na stolac kraj stolia, te mu na poblijedjelim usnicama poskoio veselisanjarski posmijeh. On ne bi znao kazati, kako mu je i ta mu je, tek je mogao rei, da u duhunastavlja svoju zabavu s krasnom djevojkom, da ponavlja ono, to je od nje uo i to joj je govorio.Moda i o tom ne bijae svijestan?

Tada ujedared skoi kao pomaman sa stolice i ozbiljni i nujni Kai uini uskom sobicom skok uokrug te zamahne zrakom, kao da posee za neim. Gle, - ree glasno, - kako sam ja to itav 'divan'vodio, a jo nikada mi nije kod drugih ilo. Dakako, ova je toliko mila, kao da mi ju roena sestra.Nadaje se jedna rije za drugom - onako samo od sebe! Boke, kako teko hoda (ne mogae ni sadada bi rekao, da je hroma), no nije nakaena, pa naposljetku, dua odluuje o vrijednosti. Ali ona jelijepa, prekrasna! Ono milo, fino lice, kakve samo oi ima, a ja ni za ime ne znam - maloj mojoj! -Moj oj -! - ponovi Kai i zastidi se poput nevina mladia. Oi mu padnu taj as upravo nanaslagani red knjiga, pak, za udo, taj put ne zaeli novih svojih misli uduiti u uenju! Osjetipotrebu, da ita togo iz pjesnitva, onakovo neto, gdje bi se veliajnim izvanrednim slogomslavila ljubav, i pjevale njene slasti. Ali na stolu eto nita nego znanstvene knjige s hladnim imbeutnim sadrajem, i taj as kao da su mu se ti debeli svesci priinjali zlobni i kukavni stvorovi,koji njegova poleta niti hoe niti mogu da razumiju. Zlovoljno se od njih okrene i nemajui nikakovepjesnike knjige pri ruci, uzme u neodoljivom nutarnjem pregnuu glasno na pamet deklamiratipjesmice, kojih se je jo iz gimnazijalnog doba sjeao. Prvi pogled oka tvoga...!, zatim: Miruj,miruj srce moje, tada: Ti si rajski cvijet, koga cio svijet... i: Na te mislim, kada zora svie.

Deklamacija je sve vie prelazila u poznate mu napjeve, i mrmljajui s priduenim glasom melodijumislio je na nju, gledao je u duhu svu milu i draesnu, sluao onaj ljupki joj glas, dozivao u pametsve njezine bezazlene dobre rijei, izreene mu tako jednostavno i povjerljivo. I duom mu uza tozatitraju slatki prelesni osjeaji: bilo mu neobino i neto stane pred njim lebditi u liku svetakihaneoskih prikaza. as je zamnijevalo kao daleka neka sferina glazba, za koju se sjeti, da ju je kaodijete izjutra u polusnu sluao; as kao da su se probudili davno, davno proli sni, mile uspomene,divne slike, ili iz prolih asova ili iz pogleda u budunost. Toga on nije znao, tek mu se priini, kaoda je u prvo vrijeme svoga mladenatva osjeao slino trzanje due, no onda bijae to tek kaopoljem prostrta, suncem rastrgana proljetna magla bez svake pozitivnosti, dok sada je iz svih tihudnih dosele neosjeanih duevnih gibanja nastajala uvijek jedna slika: mlada djevojka od danas sprekrasnim svojim licem, lijepim potenim oima, njenim tankostrukim tijelom i - nesretnomnogom.

Zadivljen ljepotom i ganut milosrem hvatao je poudno za onom slikom, uvijek iznova dozivljui siu pamet svaku crticu lica, svaki kretaj, pa i ne znajui zato i kako, pokraj ove slike vazda je i sebestavljao, gledajui se, kako nastoji onako njeno, da ona ne bi ni opazila, pomoi joj kod hodanja, pakako joj pripovijeda o sebi i svom ivotu i povjerava svoje najskrovnije tajne i nade. Oh, itaverazgovore, itave prizore bujna mu je razigrana mata u taj as arobno stvarala.

Ipak on i ne nasluuje, da bi ljubio, niti sebe to takovo pita. Dakako, osjea u sebi, da se je sasvimpromijenio, pae katkada zadivljeno i blaeno ponavlja: Tko bi bio juer u to vrijeme mislio, da u

20


ja danas upoznati takovu djevojku, pratiti je - tko, tko bi bio mislio! Blaeno posvemanjezadovoljstvo zaokupi mu duu i zaklopiv oi zalijevala ga od svakuda omamna prelest. On je tonuo utaj rajski svijet sanjarenja. Slaana je struja raskonih uvstava najprije tiho, a onda sve snanije iburnije talasala, i istom mu duom i neokaljanim tijelom provali vrua arka strastdvadesetgodinjega ovjeka, od koje pone sav drhtati, tresti se, kako se trese vrsto tlo, kad prekonjega projuri eljezniki vlak.

Na ovo se prene, sam se pred sobom prestrai i bolno zastidi. Tek sada opazi, da je meutim itavoposlije podne minulo i zimska veer sa svojom tminom prodrla u sobu.

Pogleda na prozor, na koji se uprlo crveno-uto svijetlo iz kuhinje susjednoga dvorita, otkud jedopirala vika i igra egrta i slukinja, to vodu nose. Bilo mu je kao ovjeku, koji se oda sna prenuo.

- Jao, nisam bio u knjinici! - glasno usklikne nezadovoljan, sjetiv se svoga redovitoga dnevnogaposla. - Sad e biti ve prekasno! Majstorice, gospoo mirganz! Koliko je sati? - upita gazdaricuuvi, kako u kuhinji barata s loncima.

- Sedam je prolo, - odvrati otresito stariji glas. - Donest u umah veeru.

- Ne pitam ja za to, - ozove joj se on. Tad mu pade na um, da nije danas ni ruao, i osjeti, da je jakogladan.

Jedva to je bio sa svojom vrlo siromanom veerom gotov, koju je pokraj svega glada teko gutao,unie u sobu Jeleni sa uniem. Nosio je pod pazuhom itav sveanj knjiga i broira.

- Evo, ovo vi itajte! Onda ete znati, tko po Hrvatsku dobro misli, - ree Jeleni odmah svojimsnanim glasom i baci itav sveanj na stol. Ne skinuv eira, niti se pozdraviv s Kaiem, poneumah po tijesnoj sobici koracati gore dolje tekim korakom i svojim obinim na boj spremnimdranjem. Ne ekajui na Kaiev odgovor baci se u politika razmatranja i za as mu se otar jasanglas pretvorio gotovo u viku, a ruke zrakom sjekle. Izdajice, lopovi, izrodi! - uskliknuo bi svaki asstrastveno i pretrgavao savez svojih rijei.

U slabom svijetlu male petrolejske lampe moglo se opaziti, da su mu ile na elu nabrekle i da muitavo lice od razjarenosti sasvim gori i plamti. Kai se nije svemu tomu osobito radovao, paeneugodno ga se dojmilo, to Jeleni, prezire sve forme uglaenosti, njegove surove rijei, napokoni to, to je sveudilj imao eir na glavi. Ljutio se takoer, to ne moe sad vie misliti na svojudjevojku, a najvie, sjetiv se Narania, poboja se, nije li se tim iznevjerio svomu naelu, a to je - nebaviti se politikom, dok se sada samo o politici govori. uni mu bijae takoer nesnosan sa svojomnamatenom i pomnjivo poeljanom kosom, a u zamrljanoj koulji i tronu kaputu.

Da nije svoje zlovolje oito pokazao, bijae uzrokom samo to, to je uistinu zavolio i potivaoJelenia radi dananjega njegova govora u skuptini protiv Srba. Kad je pak Jeleni stao sadapravim plemenitim zanosom slaviti prolost domovine i smjelim poletom dokazivati pravohrvatskoga naroda na sjajnu budunost, kad je u dalekim granicama povukao u duhu meehrvatskih aspiracija, osjeti Kai, da su ga krasne ove rijei svladale, te kao da su najednom uskrslesve one mnoge veeri, za kojih je neko sluao oca, gdje tako zbori, sluao uznesenom potresenomduom. Ljubav domovine, privrenost narodu, ponos na slavnu prolost, spomen na nikadizgubljena prava hrvatska, sve se to gorostasno uzdiglo u njemu i uznjihalo mu unutranjost, te nepotraja dugo, i on stane jo uznositijom, jo ljepom, jo toplijom rijei od Jelenia davati odukadomoljubnim osjeajima.

Jeleni i uni zanijemivi sluahu ga otvorenim ustima. Izbuljiv oi slijedili su svaki mu kretaj ibijae oito, da su sasvim podlegli dojmu ovoga vatrenoga zbora. Kai, videi to, osjeti uitak i arslave, ponosa, a rije mu bude jo silnija, misli jo smjelije!

- Ajte s nama! - klikne napokon Jeleni.

- Kamo? - upita Kai u udu.

21


- Ne brinite se; na dobro mjesto! Meu same otabenike, prave Hrvate. Vi spadate k nama, a ne kHojkiu, niti k onoj nacifranoj frajli Naraniu!

- Nemojte tako, gospodine! Narani je moj najbolji prijatelj, samo da ga poznate.

- Dakle dobro, ja ga ne poznam. Neemo sada o tom; mi Hrvati imamo bome druge dunosti.Spremite se dakle!

- Ali kamo? - nestrpljivo e Kai.

- Ta u nikakav salon. Ima jedno zabitno mjestance, gdje se elik-muevi sastaju, rad bih vas pokazaonjima, jer mi se uistinu inite vrijednim ovjekom.

Kai dade se nagovoriti. Odvraalo ga i suzdravalo neto u unutranjosti, no dananja skuptinapa i ovaj veernji razmahaj ne ostadoe bez upliva, - pae zaeli nastavak svega toga.

Sva trojica hitro se spreme i provuku po traljavim nerasvijetljenim stubama do ulinih vrata.

- Na koju stranu sada? - upita Kai grozniavo nestrpljiv, premda je osjetio, da ga je plahostobladala.

- Ta dolje, nije ba predaleko. Naposljetku mladi smo, pa to za to, ako nam je koji komadiprevaliti. Jer, znajte, mi ne polazimo one gospodske hotele, gdje se samo vapari; raja voli onako uzakutku! - svri smijui se Jeleni.

Mladii zakrenue niz Dugu ulicu prema Ilici.

Veer bijae gadna. Studen je neto popustila, a digla se vlana magla. Trotoari se crnili od vlage,plinski plamenovi bili okrueni gustim sivim parama, to su se arile u trakovima svijetla. Postaklima duanskih izloga i ulaznih vrata visjele su u dugim potezima krupne kaplje suledice i kroznjih strujalo svijetlo duanskih svjetiljaka u slaboj blijedoj boji, u kojoj se unutranjost duanapokazivala nejasno i neizrecivo dosadno, a modno poeljane glave nafickanih egrta i pomonikaiza pultova besposleno zurile u zrak.

Dugom ulicom prolazi mnogo ljudi. Obitelji, vraajui se kui, ljenjivo stupaju prema brdu. Roditeljimramorkome ute, djeca jure naprijed i djevojke se brbljavo zabavljaju. Zakanjeli koji prolaznikkazalita sa svijetlim remenom preko ramena, na kojem visi ogromna zurma, bijesno se uri,fiukajui na svoj nain koju ariju iz Bog zna koje opere. Ovdje opet eu dva po dva gospodina,glasno pripovijedajui svoje pustolovine as njemaki as u onoj smjesi zagrebake kajkavtine, zakoju zacijelo dre, da ih uzvisuje nad obine smrtnike, a usporeuje grofu X ili barunu Y, od kojihsu je nauili s tim posebnim humorom. Mimo njih tiska se naprijed hrpa gimnazijalaca u neopisivojozbiljnosti i glasno se zabavljajui staroslavenskim jor i jer. Za njima idu gospoe i gospodinerazgovarajui o toaletama i eirima ili apui o najnovijem kandalu ove ili one poznate dame,sluei se kod toga jedino njemakim jezikom, dakako takovim, koji bi roeni Nijemci najteerazumjeli. Sredinom ulice ure se slunici, slukinje i vojnici, glasno si ale dovikujui i psujui zafijakerom, koji se naglo provezao, a oni mu se jedva ugnue. Jedini gradski straari s mjedenimbrojem na prsima, koji se u tmini caklio, kreu se naprijed zamiljeno i pozorno odmjerenimlaganim korakom. Zakrenuvi mladii u Ilicu, ugledaju jo mnogobrojniju i dulju povorku ljudi.Veina ih lagano ee plonikom gore dolje, te se Kai i drugovi svaki as moraju ugibati sad lijevosad desno. To napokon razljuti Jelenia, te kivno zavikne:

- Odnio ih avo! Per Dio, ovi dangubi, bangalozi, kako se to ovdje ire! Misle, jer im se cilindri saupljih glava sjaju, da su polubogovi! Do vraga ova gospodska navada, razmetati se plonikom.Siromah radnik, koji jedva eka, da to prije kui doe, - uzmimo to - mora im se ugibati. Ajdmo nadrugu stranu!

Kai ga nije sluao, jer je mislio na svoju jutronju znanicu i sveudilj pazio, nee li je u vreviopaziti.

Upravo kad je Jeleni zakrenuo, da poe preko ulice na drugu stranu, doe pred njega starijigospodin otmjena izgleda s gospoom i trima djevojkama. Razgovarali su glasno i to njemaki.

22


Jeleniu, ljutitu od prije, sad se mlada krv pogotovu raspali. Prepoznade u gospodinu visokainovnika i slavljena u narodu kao vrla i zasluna rodoljuba.

- Jeste li uli? - viknu Jeleni - kolika li sramota i pokvarenost! Hrani se taj kukavac hrvatskimkruhom, dobiva silnu plau, pa zato? Za nita, za to, to ljenari i to je narod prodao, i to svakimsvojim poslom pomae neprijateljima naroda. Pa eto, ne slui se u obitelji ni hrvatskim jezikom, ato vam je negdanji domorodac, literat. Njega slave i kade mu tamjanom. Skrajnje, skrajnje jevrijeme, da se to uini. - Jeleni je to izgovorio strasnim no i bolnim glasom, a Kai sluajui terijei, to su odisale istim uvjerenjem i arkim rodoljubljem, iskreno se zadivi novome znancu.Kako je sam bio takoer proniknut ljubavlju za sve, to je domae, osobito pak za narodni jezik,osjeti taj as - moda kao jo nikada - bol nad gospodstvom tue rijei u domovini, pa si gotovospoitne nemarnost, obijedi se s mlitavosti, da nije dosele nikada tako uskipio zbog toga, kako jesada uo i vidio Jelenia. Da to popravi, htjede se i on tako potuiti, no taj as prou kraj njih dvijeenske, razgovarajui lijepo pravilnom hrvatinom. Mladii to odmah opaze i sva trojica pogledajuu njih. Manja se uhvatila veoj ispod ramena i iahu veoma polagano, pomnjivo se ugibajuiprolaznicima. Kai prepozna po glasu i hodu svoju novu znanku. Outi silno kucanje srca. Htio bibio pozdraviti i javiti im se, ali se ne usudi, neto ga suzdralo, pa se sam na se razljuti radi oveneodlunosti, korei se s nespretnosti.

- Hvala Bogu, ipak ujemo hrvatsku rije, - primijeti Jeleni zadovoljan, i uljivim licem zalije muse blaen posmijeh.

- A tko su? - upita Kai naglo, teko se silei, da prikrije svoju uzrujanost.

- Ove ene? - i Jeleni tekar se sada pomnjivije obazre na njih. - ekajte, ini mi se, da ihpoznajem. Da, da, to je mala sirotica Tinka, dakako, eno hramlje - vidim je svaki dan, ona stanuje uIlici. Ma stante - ta danas, ona djevojka na promenadi, zar ne ostadoste kod nje? To je ona.

- Tako? - priini se Kai nevjetim, no u isti se as zasrami s toga hinjenja i nastavi: - A dakako, sadje prepoznajem; a kako joj je ime i tko je?

- Zove se Tinka Ninkovieva. Otac joj je bio valjan ovjek, pravio je doista ilirske pjesme i pisao poilirskim i jugoslavenskim asopisima, vatren Ilirac; - ali inae hvalili ga kao estitu duu. Umro jesiromah u suici ve prije nekoliko godina, ostaviv za sobom udovicu i ovu jedinu djevojku. Saznaosam za njih od moje gazdarice. Ta babetina, koja inae na sav svijet laje, ne moe ipak nasmagatidosta rijei u hvalu majke i keri.

- A kako ivu?

- E, sirotinjski. Zato su i dobre, a vrle Hrvatice. Da, majka dobiva malu penziju, jer je pokojniNinkovi bio nii inovnik kod vlade, gdje li. Al ta vam ja toliko pripovijedam, kao da vas tozanima, a nije sada ni vrijeme, da mislimo na enske. Naposljetku gore nego li domovini - nijenikome.

Kai bio bi ipak volio nastaviti razgovor o Tinki, ali se nije usudio, bojei se, da ga ne bi Jelenidrao za dosta ozbiljna. Peklo ga doista ovo pretvaranje, jer se uvijek drao one: to na srcu, to ina jeziku. No taj put se nadvlada. Ni za to ne bi trpio, da Jeleni posumnja o tom, da i njemu nijenita drugo na pameti, nego domovina i njezina srea.

U sebi je dakako sveudilj mislio na Tinku. Oh, kako ju je uzvisivao, to je nju jedinu uo hrvatskigovoriti! Dokazuje, da je etino izobraena! - ponosno apne u sebi.

VI.

Meutim zaoe mladii ve u Gornju Ilicu. Jeleni pokroi prema niskoj razizemnoj kuici odkoje je padalo blijedo pospano svijetlo s dvaju prozora i vrata. No on ne ue na rasvijetljena, negona velika kuna vrata. Kai i uni nagnu za njim. U slabo rasvijetljenoj vei, prepunoj

23


petrolejskog vonja od limene smradne svjetiljke s pola zaaenim staklom, zjala poluotvorena vrataod kuhinje. Ovamo unie Jeleni, davi prije Kaiu znak, neka se pouri. U kuhinji bijae takoerslaba rasvjeta, a hladno ognjite pokazivae, da gosti ne obiavaju veerati. Jeleni brzo se proveres Kaiem kroz polutamni prostor, dok si je uni popravio kosu i ovratnik i zaostao u kutu zaognjitem, gdje je skueno od zime sjedilo i drijemalo nekakvo ensko eljade.

Prostor, u koji su Jeleni i Kai iz kuhinje doli, bila je niska sobica, namjetena tek s dva tristola, prostrta crvenim stolnjacima. Svjetiljke imale su samo dva stola, za kojima su gosti sjedili.Stijene bile su nekako zeleno bojadisane, no sad se ova boja nije vie tono raspoznavala. Bezbrojnisu potezi po zidu svjedoili, da gosti obiavaju igice na njem upaljivati. Soba bijae tako zadimljenaod duhana, da je Kaiu i Jeleniu u prvi mah dah sustao, da nisu mogli odmah raspoznati licasakupljenih gosti.

- Dobar veer! - javi se Jeleni prisutnima i sjedne za stol, oko kojega bijae zasjelo do dvadesetnjih. Kai nije umah znao, bi li i on onamo sjeo, te je zbunjeno i neodluno zaostao kod vrata.

- Gospodine, gdje ste? - nagovori ga Jeleni, kad ga je jedan od gosti pogledom na Kaia za njupitao. Tada se okrene k proelju stola i rekne prema svima: - Gospodo, ovo je pravnik Kai, naovjek, dobar Hrvat, pa sam ga doveo ovamo. Kaiu, sjednite ovamo k meni!

Kai sjedne, prisutni ga svi srdano pozdrave i kau mu svoja imena jednostavnim iskrenimnainom bez ikakva sveana dranja. Zabava se ne prekinu, preanji se razgovori nastave.

elo stola zauzimae ovjek zrelije dobi, lijepe glave, vrlo umna izraza i arkih crnih oiju.Nemarno eljana i nestriena kosa crne boje s isto takovom dugom bradom, neuredno sputenomna crni ne vie novi kaput, nije ipak kvarila ugodnoga dojma. On je upravo neto mirno no odlunotvrdio, dok su dolazili Kai i Jeleni. Glas mu je zvonio mekano i jasno, koji put podrhtavajui.Kaiu se predstavi kao odvjetnik Pavao Boli i dobrostivo se smijui prui mu iroku mekanuruku, zaraslu dosta gustom crnom dlakom. Prvi do Bolia sjedio debeo momak crvena naduvenalica, niska ela i sivih malih oiju. utei pratio je razgovor ostalih i neprestano mijesio i valjaobobice od komadia kruha, to je pred njim leao. Bio to trgovac Oton Graser, koji se unatosvomu njemakomu imenu isticao vatrenim Hrvatom, te se Kai sjetio, da je ve esto itaonjegove oglase, kojima preporua sad velikohrvatske eire, sad Velebit - ae, sad Balkan -rukavice, ili Guillotine - noeve, ili Petra Zrinjskog - revolvere. Pravio je vrlo dobre poslove, nozlobni su ljudi tvrdili, da je uzrok tomu neobian izbor naziva njegove robe, a nipoto kakvoa, pasu u dokaz toga pripovijedali, da je prije prodavanja rodoljubne ove robe morao dvaput steajnajaviti. Na drugoj strani Bolia bijae Vicko Kavaloti, rodom Dalmatinac. Taj nije mogao ni dvijetri rijei izgovoriti a da ne bi umijeao koju talijansku, te bijae oito, da mu hrvatski jezik zadajesilnih muka. Nije mu se pravo znalo za zanimanje, i Kai mogae tek saznati, da se baviurnalistikom. Kao Dalmatinca, koji se priznaje Hrvatom a ne samo Slovincem ili paeSrbinom, odlikovali ga svi neprestance, premda se nije od njega drugo ulo nego svaki as:Abasso Bajamonti ili Si, si, ja rado priznajem, da sam Hrvat. Doista uz Bajamonta psovao je istotako Klaia, Pavlinovia i Montija. Do Kavalotia sjedio je Pukari, drei se i taj put zlovoljno isurovo odbijajui ale Martina Krizmania, vesela Slavonca i veoma snana crnjomanjasta ovjekaod kakovih etrdeset godina. Ovaj nije imao akademikih nauka i sluio je kod neke vie oblasti kaooficijal. No bio je veoma darovit ovjek, te je uz svoju plau sluio jo lijep novac kao suradnikslubenih novina. To mu dakako nije smetalo, da ovdje meu svojim drugovima razvija najsmjelijapolitika naela. Oni mu i ne bi posve povjerovali, da nije svaki njihov politiki pothvat poduprodosta znamenitim svoticama. Osim toga bijae duom i tijelom privrenik najprije Bakuninov, aposlije Marxov, naposljetku pisao je u slubenim novinama jedino lanke o vanjskoj politici i protivone opozicije, s kojom nisu bili ni njegovi sustolnici zadovoljni, pae su je vie mrzili negoprotivnike na vladinim stolicama. Tako je jo koristio njihovoj stvari. Uza njega je sjedio roak muGjuro Smiljani, pravnik, ba vanredno krasan momak. On je protivno od svoga veseloga strieviabio utljiv, pae nujan i alostan. Bio je seljaki sin. Oca je nedavno izgubio na uasan nain. U

24


rodnom mu mjestu dolo do komasacije izmeu vlastelinstva i seljaka. Nova mjera zemalja nijeseljacima nikako bila po volji, pa ljudi, kojima su prilike bile poznate, govorahu, da seljaci nemajukrivo, ako se tue i protive, jer je sve najbolje zemlje dosudilo vlastelinu, a u najgore inajnepristupanije movare i najsue pjeare bacilo seljake. Kad je dolo do ovrne predaje,seljaci se silom usprotivili, na elu im stari Smiljani. Povjerenstvo morade upotrebiti brachium.Doe do krvi, i prva rtva bijae otac Smiljaniev. Od toga asa sin se kidao od boli. Jedinupolakicu nalazio ovdje meu ovim ljudima, koji su s tako sigurnim, otrim rijeima osuivali sveove zakone i zakonodavce, kojih je rtvom drao i svoga bijednoga oca, to je pao za pravednustvar; jer makar nije jo proteklo mnogo vremena od nesretne ove komasacije, mladi je Smiljaniipak vidio, da je od onda njegovo rodno mjesto oevidno osiromailo. Zato nije na svijetu nitatoliko mrzio, koliko sve patente i urbarijalne sudove. Do Gjure Smiljania sjedio je MaksoKasapinovi, mlad jo ovjek, koji se eto desetu godinu pripravljao, da poloi maturu. Bez sumnjedarovita glava, no niega se ne mogae sustavno prihvatiti. Njega je u ovo kolo najvie vuklo to, tose je ovdje mnogo psovalo na hrvatsku knjievnost, a otkada je urednik Vijenca redovito u kobacao njegove sastavke filozofikog sadraja, bio je straan protivnik svakoga hrvatskoga literata isve osuivao, to se u Zagrebu tampalo. Svojoj uvrijeenoj tatini i boli pomogao je time, to je unekom opskurnom njemakom listu, izdavanom u Osijeku, izvjeivao o literaturi i ovdje se doBoje volje nagrdio i narugao neznanju hrvatskih knjievnika. Nije ga pailo, da je braniomaterijalizam i naturalizam, kad mu je bilo navaliti na pisca idejalista, a opet da je drugi putuzdigao romanticizam, kad mu je trebalo izgrditi pisca realista.

Osim spomenutih gosti sjedilo je tu jo nekoliko pravnika, trgovakih pomonika i obrtnika bezobrta. Jedan bijae po zvanju postolar, no odavna je ve napustio svoj zanat, bavei se jedinopolitikom. Ta tko e sada cipele praviti, kad je domovina u tako alosnu stanju, opravdavao bisvoj nerad, a hranio se time, to je kao sudbeni procjenitelj iao od jedne ovrhe na drugu. Susjednjegov bio neko pekar, poslije negdje opinski naelnik, najposlije krmar, no svagdje ubila ganjegova slabost za gospodske navade, te je sve morao pustiti, proturavajui se sada Bog zna kako.On je pripisivao dakako svoju nesreu slobodnomu obrtu i progonu neprijatelj, koji ga nastojeunititi zbog njegovih politikih naela. No tko je poznavao njegovu prolost, kazivao bi, da je tekod nedavna obreo svoje politike nazore, prije da ih nije nikada imao, a to se obrta tie, da jedavno jo prije - jo za vrijeme cehova traljavo napredovao, jer kao pekar nije nikada mogao ranoustati, a uvijek je elio, da budu on i ena mu sasvim ravni i u kuanstvu i u odijevanju gospodinusucu i gospoi sudinji, to je ipak bilo teko, jer je gospodin sudac dobivao iz cijeloga kotara dan nadan iz ljubavi i brava, i purana, i gusaka, i vina, i svega.

Kaiu se nimalo ne svidje drutvo. Premda nije ni sam ljubio cifranja i prenavljanja salonskihjunaka, ipak mu se priini, kao da ti novi znanci predaleko idu u preziranju svake forme. Od kueve nauen na izvjesne obzire, bjee mu sada teko sluati goropadne izraze, a smetali su mu i crnineobrezani nokti postolarovi i zamrljana koulja pekarova. No sluajui Bolia morade priznati, daima pred sobom vrstu jasnu glavu. Sve, to je taj rekao, bilo je tako glatko, sigurno i kratko, kaoda je otrim britkim dlijetom odsjeeno. Videi opet sve ostale, kako istinskim uvstvom,neprenavljanim zanosom govore o domovini, u sebi je aptao: Ta Boe, ja sam gotovo beutnik,kamen! ta sam radio dosele? Gledaj, kako su vatreni i zauzeti za dom; onda im je moi oprostitinjihovu - njihovu jednostavnost. Pa i jesu ove sve finoe, etikete, da, sve je to ludost! Kriva je mojaluda plemenitaka krv; one stare kurije jo na drugo koljeno uplivaju!

Jedno mu se samo dalo na udo. Gotovo svaka druga rije bila im je kletva na autoritete, tuili sena nesreu, da Hrvati uvijek moraju imati svoje autoritete, a ipak svi se slijepo pokoravaju mnijenjuBolievu. Krizmani na primjer ustvrdi, da e Turska prosvjedovati radi ustrojenja evropskihsudita u Egiptu. Boli izjavi se protivno dokazujui, kako to Turskoj nije od potrebe, jer da je samislam dosta brani od Evrope, otrovane stalekim i popovskim predsudama, dok islam podajeOrijentu neiscrpive snage. Sam Krizmani stane u isti as ono tvrditi, to i Boli. Ostali bijahunaravno takoer svi bez razlike istoga mnijenja s Boliem. Pae bijae u tom slijepom

25


nasljedovanju Bolievih nazora i aspolutnom poputanju vlastitoga

ksaver sandor gjalski - u noci

Documents