krstjani

FENOMEN KRSTJANI U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMUZBORNIK RADOVA

Izdavai/Nakladnici: Institut za istoriju u Sarajevu, Alipaina 9, Sarajevo Za izdavaa Husnija Kamberovi Hrvatski institut za povijest, Opatika 10, Zagreb Za nakladnika Milan Kruhek Glavni i odgovorni urednik: Franjo anjek

CIP -Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

27 : 94 (497.6) (063) (082) Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. Sarajevo : Institut za istoriju : Zagreb : Hrvatski institut za povijest, 2005. 686 str. : faks. ; 24 cm Bibliografske i druge biljeke uz tekst ISBN 9985 9642 5 2 COBISS.BH ID 14334982

FENOMEN KRSTJANI U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMUZBORNIK RADOVA

Institut za istoriju u Sarajevu

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Sarajevo - Zagreb, 2005.

SADRAJ

PREDGOVOR ................................................................................... 9

Mladen Ani: BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE U PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEA .............................................. 11 Lujo Margeti: NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE......27 : ............................................ 105 Milko Brkovi: BOSANSKO-HUMSKI KRANI U KRIITU PAPINSKE I UGARSKE POLITIKE PREMA BOSNI I HUMU ................................................................................ 129 Salih Jalimam: BOSANSKI KRSTJANI U DRUTVENOM I POLITIKOM IVOTU SREDNJOVJEKOVNE BOSNE I HUMA ................................................................................ 179 Dubravko Lovrenovi: KRIST I DONATOR: KOTROMANII IZMEU VJERE RIMSKE I VJERE BOSANSKE I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola) ........................ 193Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

5

Sadraj Ivica Pulji: CRKVENE PRILIKE U ZEMLJAMA HERCEGA STJEPANA VUKIA KOSAE ............................................... 239 Tomo Vuki: PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMA ..................... 269 Tomislav Zdenko Tenek: KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA SREDOZEMLJU IZMEU 13. I 15. STOLJEA .................... 309 Zlatko Matijevi: NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I POLITIKOGA POSVAJANJA CRKVE BOSANSKE U SRPSKO/SRBIJANSKOJ I MUSLIMANSKO/BONJAKOJ HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI XIX. I XX. STOLJEA OD PETRANOVIA DO INTERNETA .......... 335 Ante kegro: BILINO POLJE PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE KONTROVERZE ........................................................................ 351 Jadranka Nerali SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIKIM SPISIMA RIMSKE KURIJE .............................................................. 371 Ante Birin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM GRKIM I SLAVENSKIM VRELIMA ..................................... 387 Nenad Moaanin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U TURSKIM VRELIMA NAPOMENE ......................................................... 407 Elma Haimbegovi: PRVI POMEN KRSTJANA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ANALIZA IZVORA S KRAJA XII I POETKA XIII STOLJEA ........................... 413 Franjo anjek: PAPA INOCENT III. (1198.-1216.) I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI......................................... 425 Andrija uljak: BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI I PRIJENOS REZIDENCIJE BOSANSKIH BISKUPA U AKOVO ........... 441

6

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Sadraj Marco Rainini: PREDICATORES, INQUISITORES, OLIM HERETICI: IL CONFRONTO TRA FRATI PREDICATORI E CATARI IN ITALIA SETTENTRIONALE DALLE ORIGINI AL 1254 ....................................................................... 455 Slavko Slikovi: DOMINIKANCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI .................................................................................... 479 Andrija Zirdum: FRANJEVCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI .. 499 Anica Nazor: RUKOPISI CRKVE BOSANSKE ..................................... 539 Marko Josipovi: LITERARNA OSTAVTINA KRSTJANA BOSANSKE CRKVE I DUALISTIKI SVJETONAZOR ...... 563 Mato Zovki: UPORABA SVETOGA PISMA MEU BOSANSKIM KRSTJANIMA ............................................................................. 587 Alojz Jembrih: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U KORESPONDENCIJI DRAGUTINA PROHASKE I VATROSLAVA JAGIA 1909. 1910. ..................................... 611 Zdravka Jelaska Marijan: RECEPCIJA BOSANSKO-HUMSKIH KRSTJANA U HRVATSKIM UDBENICIMA POVIJESTI ................................................................................... 629 Margareta Matijevi: RECEPCIJA KRSTJANA U UDBENICIMA SR BOSNE I HERCEGOVINE I SFRJ ..................................... 669 AUTORI PRILOGA ................................................................................ 685


7

PREDGOVORU okviru znanstvene suradnje Instituta za istoriju u Sarajevu i Hrvatskoga instituta za povijest iz Zagreba, tokom 2003. organizirana su dva meunarodna skupa. Najprije je u Sarajevu, 30. aprila/travnja organiziran kolokvij o temi Bilinopoljska abjuracija 1203. (saopenja sa toga skupa tampana su u Prilozima Instituta za istoriju u Sarajevu br. 32), a potom je u Zagrebu 23. i 24. listopada/oktobra 2003. organiziran skup pod naslovom Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ije rezultate objavljujemo u ovom zborniku. Skup koji je odran u Zagrebu obuhvatio je razliite aspekte djelovanja Crkve bosanske religiozni, drutveno-politiki, intelektualni i kulturni ivot njezinih krstjana, koji su se suprotstavljali nepravdi, pohlepi i nasilju, ija djela i natpisi na stecima i danas zrae iskrenou, nesebinou i plemenitim arom. Zbornik koga predajemo javnosti pokazuje kako je fenomen krstjani aktualan i zagonetan i nakon osam stoljea od njihove abjuracije na Bilinu Polju (8. travnja/aprila 2003.). Tko su zapravo bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najee nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katolike provencijencije, ili bogumili, koji ne tuju ikone i ne klanjaju se kriu, na to aludiraju istono-pravoslavni nomokanoni i sinodici? Naalost, povjesniari na spomenuto pitanje jo uvijek nisu ponudili zadovoljavajui odgovor. I u ovome Zborniku odgovori koji se nude su razliiti i odraavaju stavove pojedinih autora. elimo da zbornik koji podastiremo znanstvenoj i iroj javnosti, osobito potovateljima besmrtne Clio, bude poticaj novim istraivanjima koja e - ne sumnjamo pridonijeti prijateljstvu i suradnji meu ljudima na koju nas upuuje povijest bosansko-humskih krstjana. Urednitvo Zagreb-Sarajevo, 8. travnja/aprila 2005.


9

Mladen Ani

BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE U PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEAU prvoj polovici 13. stoljea u Bosanskoj Banovini ukorjenjuje se dualistiki nauk to se tijekom 12. stoljea irio Europom. irenje toga nauka omoguili su popustljivost todobnih bosanskih banova, s jedne strane, i propust papinske kurije da do kraja provede reformu crkvenih prilika u zemlji, s druge strane. Naime, tolerantni odnos prema maloj skupini pridolica i odbijanje bosanskih banova da dosljedno postupe po naputcima koji su dolazili iz Rima, a kojima se zahtijevala otra akcija protiv nositelja takva nauka, omoguila je djelovanje i brzo ukorjenjivanje sljedbe u lokalnoj drutvenoj zajednici. To je, pak, brzo ukorjenjivanje bilo omogueno i zastarjelim obrascem crkvene organizacije, koju je papinstvo propustilo reorganizirati i uskladiti s onodobnim potrebama.1 S druge strane, papinstvo je dualistiki nauk sljedbe oznailo kao otvoreno krivovjerje koje ugroava ukupni poredak na zemlji. To je onda podrazumijevalo pravo Bojega zastupnika na zemlji, rimskoga biskupa, da poduzme sve da bi se takav iskrivljeni nauk sasjekao u korijenu. Iz takva je misaonog konteksta proizlazila i dunost nositelja svjetovne moi da se odazovu pozivu rimskoga biskupa, pa su slini papinski zahtjevi, iz razliitih pobuda postavljani svjetovnim vlastima u raznim dijelovima Europe potkraj 12.Usp. jo uvijek vrijednu rekonstrukciju koju predouje F. ANJEK, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 31.-73., te detaljnu ralambu okolnosti u kojima se poetkom 13. stoljea novi nauk ukorijenio u Bosni prema M. ANI, Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 33./2003.1


11

Mladen Ani stoljea i u 13. stoljeu, uglavnom nailazili na pozitivan odgovor, iako uvijek nije bio propraen entuzijazmom i stvarnim djelovanjem.2 U ovoj u prigodi pokuati naznaiti mjesto i ulogu bosanskih banova u sklopu onoga to bi se moglo, modernim rijeima, nazvati todobni svjetski politiki poredak, da bi se lake moglo razumjeti zato su i kako razliiti politiki imbenici djelovali tako da je to djelovanje pristaama dualistikoga nauka stvorilo uvjete za institucionaliziranje i dugotrajno djelovanje njihove sljedbe. Oblik i ureenje onoga to sam oznaio kao svjetski politiki poredak prve polovice 13. stoljea izgledali su bitno drukije gledani iz razliitih suvremenih kutova, primjerice iz Konstantinopolisa, Nikeje, Rima ili Pariza. No, motrina toka modernoga povjesniara s poetka 21. stoljea ipak omoguuje drukiji, svojevrsni panoramski pogled koji pri tomu uvaava, s jedne strane, ideje kakve su vladale u ono doba, ali, s druge strane, i realne odnose moi u onodobnome prostoru i vremenu.3 Isputajui razglabanje odnosa izmeu razliitih imbenika europskoga dijela svjetskoga poretka, dvaju carstava i papinstva, koji su s manje ili vie uspjeha do kraja 12. stoljea prisvajali prerogative univerzalne vlasti u zamiljenom sustavu svjetskog politikog poretka, pogled u odmah usmjeriti na podruje i vrijeme koje nas ovdje izravno zanima. Temeljno obiljeje prilika na podruju koje se danas naziva srednjoistonom, odnosno jugoistonom Europom,4 potkraj 12. stoljea i na poetku

Najbolji uvid, s podrobnom bibliografijom, u povijest i znaenje pojave katarske (patarenske) sljedbe prua M. LAMBERT, The Cathars, Oxford, 1998, a za razumijevanje okolnosti u kojima je slijedila reakcija pape Inocenta III. od krucijalne vanosti zbirka pojedinanih rasprava O. Hagenedera tiskana kao O. HAGENDER, Il sole e la luna. Papato, impero e regni nella teoria e nella prassi die secoli XII e XIII, Milano, 2000. Za primjere usp. G. OSTROGORSKI, Vizantijski car i svetski hijerarhijski poredak (izv. The Byzantine Emperor and Hierarchical World Order, The Slavonic and East European Review, XXXV./84./1956.), u: ISTI, O verovanjima i shvaanjima Vizantinaca: Sabrana dela Georgija Ostrogorskog. 2., Beograd, 1970.; J. P. CANNING, Introduction: politics, institutions and ideas, u: J. H. BURNS (ur.), The Cambridge Histroy of Medieval Political Thought c. 350 c. 1450, Cambridge, 1988.4 3

2

Za ove pojmove, ali i politiku pozadinu njihove uporabe, usp. J. SZCS, Oris triju povijesnih regija Evrope (izv. Vzlat Eurpa hrom trtneti rgijrl, 1983), u: I. BIB - T. HUSZR - J. SZCS, Regije evropske povijesti, Zagreb, 1995., te M. TODOROVA, Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997), Beograd, 1999.

12


Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea 13. stoljea bilo je uruavanje i transformacija politikoga poretka koji su za sobom ostavili veliki carevi druge polovice 12. stoljea, Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen te papa Aleksandar III. Politiki vakuum nastao slabljenjem moi velikih carstva uvelike uspijeva iskoristiti ugarsko-hrvatski kralj Bela III., stvarajui temelje snanoga kraljevstva koje e u nekoliko iduih stoljea uspjeti ostvariti ono to jedan moderni povjesniar naziva balkanskom hegemonijom.5 Na tome je podruju, naime, povijesno gibanje do poetka 13. stoljea koaguliralo sustav politikih tvorbi utemeljenih na nizu ne uvijek precizno rabljenih pojmova kakvi su zemlja (terra), kneevstvo-dukat (ducatus), kraljevina (regnum), kojima je opisivana politika stvarnost tvorbi s razliitim razinama integracije. Sa sreditima, pak, politike moi s univerzalnim pretenzijama te su tvorbe bile povezane u sustav neobine srednjovjekovne hijerarhije suvereniteta, u kojemu su upravo ta sredita prisvajala ultimativni autoritet legitimiranja vladara pojedine tvorbe.6 Panoramski pogled na tu stvarnost kako je izgledala sredinom 12. stoljea, to u ovoj prigodi moe biti posebno interesantno, ostavio je u svome ivotopisu cara Fridrika I. Barbarose uveni njemaki kroniar Otto Freisinki. Otto je, naime, u sklopu odlaska u II. kriarski rat proputovao 1146. godine kroz Ugarsku te tom prigodom prikupio i osobito vanih i zanimljivih informacija koje je kasnije rabio piui Fridrikov ivotopis. Opisujui tako izgled ali i zemljopisni poloaj Ugarske, pri emu se oigledno oslanjao i na starije tekstove, pa moda ak i na neku vrst zemljovida, on navodi da su njezine granice oznaene ne planinama ili umama, nego velikim rijekama, te ih onda ovako ocrtava: S istoka, gdje Dunav prima poznatu rijeku Savu,Pojam je u uporabu uveo G. STADTMLER, Ungarns Balkan-politik im zwlften und dreizehnten jahrhundert, u: J. G. FARKAS (ur.), berliferung und Auftrag. Festschrift fr Michael de Ferdinandy, Wiesbaden, 1972. Za uruavanje poretka koji su meusobnim natjecanjem uspostavili Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen usp. D. OBOLENSKY, Vizantijski komonvelt (izv. The Byzantine Commonwealth, 1971.), Beograd, 1991., 283. i d.; M. ANGOLD, The Byzantine Empire 1025-1204. A Political History, London and New York, 1997., 241. i d.; F. MAKK, The rpds and the Comneni. Political Relations between Hungary and Byzantium in the 12th Century, Budapest, 1989., 63. i d.; P. STEPHENSON, Byzantiums Balkan Frontier (A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204), Cambridge, 2000., 211. i d. Ocrtani se model oslanja na opis odnosa talijanskih gradova s carskom i papinskom vlau u 12. stoljeu kako ga predouje CANNING, Introduction , 351.6 5


13

Mladen Ani granii (Ugarska) s Bugarskom, sa zapada s Moravskom i Istonom markom Teutonije, s juga s Hrvatskom (i) Dalmacijom, Istrom ili Karantanijom, sa sjevera s ekom, Poljskom i Rusijom, izmeu juga i istoka s Ramom, izmeu sjevera i istoka s Peenezima i Kumanima (Falonima).7 Ottov opis, na koji se naa historiograja nije dosad obazirala, poiva na osobnom poznavanju i informacijama prikupljenim tijekom putovanja. On prikazuje svijet politikih tvorbi koje je njemaki biskup i kroniar drao barbarskim i u krajnjoj liniji podinjenim carskoj vlasti (Bugarska, Hrvatska i Dalmacija, eka, Poljska, Rusija, Rama), na koje se nastavljalo podruje jo uvijek poludivljih hordi (Peenezi i Kumani), a sve u opreci prema njegovu svijetu, svijetu civiliziranoga Carstva, koje je poinjalo s Istrom ili Karantanijom, Moravskom i Istonom markom.8 No, taj je opis za probleme o kojima se ovdje raspravlja vaan i stoga jer uklanja svaku dvojbu glede vremena kad je u tekstualnu uporabu ulo jednaenje Bosne i Rame.9 Naime, u imenu Rama, koju u svome opisu spominje Otto, oigledno se krije ona ista tvorba koju je desetak godina prije toga kralj Bela II. podario svome sinu Ladislavu pod imenom Bosanski Dukat. injenica, pak, da Otto, koji je stanovito vrijeme proboravio i na dvoru kralja Gejze II. i tamo prikupio informacije o zemljama u susjedstvu Ugarske, rabi ime Rama a ne Bosna, moe zrcaliti samo praksu kakva jePrema izdanju G. WAITZ (pr.), Gesta Friderici. Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I. Imperatoris. Monumenta Germaniae Historica, Scriptores in usum scholarum, Hanover Leipzig, 1912., 49. (C. XXXII), izvorni tekst glasi: Habet terminosque non tam montium vel silvarum quam cursu maximorum fluviorum septos. Attingitur ab oriente, ubi Sowa famosus fluvius Danubio recipitur, Bulgaria, ab occidente Maravia et Orientali Teutonicorum marchia, ad austrum Croatia, Dalmatia, Hystria vel Carinthia, ad septentrionem Boemia, Polunia, Rutenia, inter austrum et orientem Rama, inter aquilonem et item orientem Pecenatorum et Falonum (naglasio M. A.). Za komentar citiranoga stavka, ali i ostatka teksta koji se odnosi na Ugarsku, vidi Z. J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Bla III (1095-1196). Hungarian Domestic Policies and Their Impact upon Foreign Affairs, Boulder (Cl.), 1987., 126. i d., gdje se s pravom istie da su Ottove projekcije u odnosu na stvarno stanje pomaknute za otprilike 45. Usp. J. SZCS, Theoretical Elements in Master Simon Kzas Gesta Hungarorum (Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 96.), Budapest, 1975., 7. i d. Stanje problema u literaturi prikazano je u M. ANI, Jesu li u 13. stoljeu voene kriarske vojne u Bosni, u: ISTI, Na rubu Zapada. Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, Zagreb, 2001., 92.9 8 7

14


Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea vladala na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja.10 Ta je, praksa, meutim, gledana naim dananjim oima bila prilino uidna, pa je ovdje dovoljno samo se prisjetiti razliitih inaica naziva hrvatskoga hercega u ispravama 12. i 13. stoljea dux Dalmatie et Croatie, dux tocius Sclavonie, dux Sclavonie koji za modernog povjesniara imaju isto znaenje.11 S druge strane, valja ipak pretpostaviti da je suvremenicima vjerojatno bilo neto jasnije kada su se, zato i s kakvim znaenjem u kombinaciji s razliitim titulama (dux, banus) za razliite pojedince u opisu njihova podruja vladanja rabili zemljopisna imena Rama, Bosna, ali i Machou (Mava). U svakom sluaju, rijetki dokumenti iz 12. stoljea i neto brojniji iz 13. stoljea pokazuju da su se ta tri zemljopisna imena u odreenim situacijama mogla rabiti kao meusobno zamjenjivi sinonimi koji su oznaavali podruje vladanja pojedinih pripadnika dinastije Arpadovia, kao to su u drugim situacijama opisivali jasno odreene zemlje sa zasebnim gospodarima i jasnijom ili manje jasnom tradicijom politike zasebnosti.12 Na dijelu, dakle, podruja koje je opisao Otto Friesinki, ugarsko-hrvatski kraljevi u prvoj polovici 13. stoljea uspijevaju se nametnuti kao ultimativni autoritet ve postojeega sustava hijerarhije suvereniteta, uspostavljajui novi odnos prema gospodarima pojedinih zemalja. Vladari razliitih kneevina, banovina i malih kraljevina, izraslih iz zemalja obiljeenih slavenskim slojem ranoga srednjega vijeka, pod prijetnjom uporabe sile i pregovaranjem u sjeni uporabe sile, vezuju se do kraja 12. stoljea uz Belu III. a potom, tijekom prve polovice 13. stoljea, i za njegove nasljednike Andriju II. i Belu10

Rjeenje pitanja kronologije tekstualnog jednaenja Bosne i Rame nije i rjeenje problema kako je i zato do toga jednaenja uope dolo. No, dokaz to ga prua Ottov tekst da se ve u prvoj polovici 12. stoljea doista u tekstovima, ali i usmenoj komunikaciji na dvoru ugarsko-hrvatskih kraljeva, izjednaavalo Bosnu i Ramu uklanja razlog dvojbi i sumnji glede uporabe te titule u suvremenim ispravama ugarsko-hrvatskih kraljeva, o emu sam raspravljao na drugome mjestu (vidi prethodnu biljeku). Valja, meutim, ovdje svakako upozoriti na to da Ottov nain nabrajanja zemalja u jednom segmentu (Croatia, Dalmatia Rama) uvelike podsjea na titule ugarsko-hrvatskih vladara iz isprava, to samo pojaava dojam da u tome segmentu informacije doista potjeu s dvora. O razliitim naslovima hrvatskoga hercega vidi I. BEUC, Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., 102. O Bosanskom Dukatu usp. opirno razglabanje u ANI, Jesu li , 89.-93., no bez oslonca na opis Otta Freisinkoga, koji otvara nove i vane vidike.

11

12


15

Mladen Ani IV. vezama osobne ovisnosti, stvarajui sustav odnosa koji danas precizno opisuje moderni, a ipak pomalo arhaini pojam Archiregnum Hungaricum.13 U takvoj zamiljenoj mentalnoj slici, koja je obiljeavala umove drutvene elite i bila podloga praktinoga djelovanja ljudi iz toga kruga, vrhovna je vlast pripadala vladaru Ugarskoga Kraljevstava iz roda Arpadovih nasljednika. No, to je kraljevstvo, a to, ini se, ne moe biti ponovljeno dovoljno puta, bilo daleko od slike to je u modernome umu implicira taj pojam. Ono je, naime, po svojim bitnim obiljejima bilo bitno drukije od modernih drava, kakve poznaje europsko iskustvo 19. i 20. stoljea, to povjesniari nerijetko previaju i premalo uvaavaju.14 Za problem kojim se ovaj skup bavi od kljunoga je, dakle, znaenja bila hijerarhijska politika piramida koja se na poetku 13. stoljea konano uobliila oko ugarske vladajue dinastije Arpadovia. Postojanje toga politikoga sustava bilo je, meutim, posve bjelodano ve i nekim suvremenicima na poetku toga istog 13. stoljea. Tako je, primjerice, piui 10. lipnja 1203. iz Budima pismo papi Inocentu III. njegov legat Ivan de Casemaris izvijestio da mu se kralj Emerik obvezao osigurati put bugarskim poklisarima tako da oni nee pretrpjeti nikakve tete odlazei i vraajui se po cijelome Ugarskome Kraljevstvu i (zemljama) njegovih prijatelja i srodnika (in eundo et redeundo nullam per totum regnum Ungarie et amicitie ipsius et parentele lesionem patientur).15 Upravo takva formulacija otkriva sustav odnosa kakav je postojaoPojam je u literaturu uveo M. De Ferdinandy, ali parametre njegove uporabe i znaenja realno je definirao S. DE VAJAY, Das Archiregnum Hungaricum und seine Wapensymbolik in der Ideenwelt des Mittelalters, u: FARKAS (ur.), eberliferung . Za detaljniju razradu mehanizama praktinog djelovanja unutar tako postavljenih okvira usp. opirno M. ANI, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeu, Zadar-Mostar, 1997., te neto saetije u ISTI, Politika struktura kasnosrednjovjekovne Bosne, u: ISTI, Na rubu Zapada , 12.-24.14 13

Upozorenja izreena u P. ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526, London New York, 2001., xi-xii, ne ine se dostatnim. Autorova usporedba s Otomanskim carstvom ini se poneto promaenom s obzirom na injenicu da je to carstvo pokazivalo znatno viu razinu centralizacije i integriranosti no Archiregnum Hungaricum, s njegovim zasebnim zemljama, kneevinama i kraljevinama.

Pismo papinskoga legata, u kojem se nalazi i citirana formulacija, objavljeno je u T. SMIIKLAS, Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III., Zagreb, 1905., 36. Za datum usp. ANI, Bilinopoljska abjuracija , bilj. 18.

15

16


Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea tijekom prve polovice 13. stoljea na onom podruju koje su bugarski poklisari morali prijei da bi iz svoje zemlje doli do Italije, odnosno Rima, kamo su i trebali ii. No, izriaj je Ivana de Casemarisa bio toliko precizan da otkriva i narav odnosa unutar toga sustava, i to onako kako su narav tih odnosa percipirali i shvaali suvremenici. Ugarski je, naime, kralj bio sredite kruga koji je u jednu cjelinu povezivao skupinu njegovih bliskih i daljih srodnika i onih koje je, s vie ili manje osnova, mogao nazvati prijateljima, a koji su, s razliitim titulama, vladali i gospodarili zasebnim zemljama, ili u pojedinim sluajevima naknadnom stvorenim i oblikovanim zasebnim podrujima (takav je, primjerice, bio sluaj s kraja 70-ih i prve polovice 80-ih godinama 13. stoljea, kad je u rukama kraljice Elizabete, majke ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava IV., bila objedinjena uprava i Hrvatskog Kraljevstva i Mavanskog/ Bosanskog Dukata, no to kao precedeus nije stvorilo nikakvo novo pravilo16). Te su zemlje, u situaciji s poetka 13. stoljea, koja nas ovdje zanima, ukljuivale Hrvatsko Kraljevstvo (Dalmacia, Croacia Ottova teksta), kojim je u trenutku kad Ivan de Casemaris pie pismo Inocentu III. vladao kraljev brat Andrija kao herceg, potom Bosansku Banovinu kao dio dinastike apanae Bosanskog Dukata (Ottova Rama), kojom vlada ban Kulin, Humsku Kneevinu, na elu koje se nalazi knez Petar, Srbiju ili Raku, koja e ubrzo dobiti status kraljevine, a kojom u to doba vlada veliki upan Stevan Nemanja te Dukljansko Kraljevstvo, koje e se ubrzo nai pod vlau srpskoga vladara i postupno se utopiti u njegovoj kraljevini oblikovanoj nakon 1217. godine. Ve iz ovoga sumarnoga pregleda jasno se dade razabrati da sustav nije bio okamenjena struktura, nego dinamian i promjenama podloan organizam, a sve bi se naznaene politike tvorbe danas najlake opisalo pojmom ne-kraljevski principat, koji je u historiograju uveo Karl Ferdinand Werner.17 Odnos koji je postojao u ovome krugu moe se, na teorijskoj razini, opisati kao hijerarhijski odnos u kojemu je kraljevska vlast imala primat to je osiguravao stanovitu poslunost i kooperaciju svih srodnika i prijatelja. Taj je odnos poivao na idejama koje se u historiograji vezuju uz pojam feudalizma, a16 17

Za tu posebnu situaciju vidi ANI, Putanja klatna , 70.-71.

Za definiciju pojma i povijest nastanka tvorbi koje autor oznauje tim pojmom vidi K.F. WERNER, Nascita della nobilt. Lo svilippo delle lite politiche in Europa (izv. Naissance de la noblesse. Lessor des lites politiques en Europe, 1998), Torino, 2000., 130. i d.


17

Mladen Ani potjeu zapravo iz specine politike kulture srednjovjekovnoga svijeta. Bile s to reciprone veze osobne ovisnosti izgraene kroz praktino djelovanje, kojemu je temeljni cilj bilo osigurati svojevrsni drutveni mir. Sustav je takvih odnosa bio reguliran obiajima te se reproducirao, odnosno kroz to reproduciranje mijenjao, u ovisnosti o realnoj sposobnosti, snazi i djelovanju sudionika.18 Realnost, pak, tih odnosa utemeljenih na izloenim idejama pokuat u ocrtati dvjema slikama, jednom koja potjee s poetka razdoblja koje nas zanima, i drugom, s kraja toga istog razdoblja. Prva nas slika vodi u vrijeme kada dolazak skupine pristaa heretikoga nauka na podruje pod vlau bosanskoga bana izaziva pozornost papinske kurije i pokretanje golemoga stroja kojemu ona stoji na elu da bi se i ovdje, gotovo na granici orbis Christianum, uguio taj najopasniji izazov etabliranoj Crkvi toga doba. Dolazak, meutim, pristaa heretikoga nauka u Bosnu sinkron je s krupnim politikim gibanjima izazvanim injenicom da se na ugarsko-hrvatskome prijestolju tada nalazi kralj Emerik, koji pokazuje znake izrazite nesposobnosti za obnaanje svoje funkcije.19 S obzirom na to nije nikakvo udo to je nastojanje njegova oigledno sposobnijega brata, Andrije, da se doepa moi i eventualno kraljevskoga naslova izazvalo krizu koja e potrajati praktino sve do Emerikove smrti. Kriza e se oitovati neprekinutim lancem sukoba izmeu brae, ali i njihovih saveznika, poevi od rubova Njemakoga Carstva pa sve do Bugarske. IakoTeorijsko polazite takva prikaza predstavljaju tekstovi O. G. OEXLE, Peace Through Conspiracy (izv. Friede durch Verschwrung, 1996.), u: B. JUSSEN (ur.), Ordering Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of Shaping Social Relations, Philadeplphia, 2001., 287. i d., te W. ULLMANN, Individuo e societ nel Medioevo (izv. The Individual and Society in the Middle Ages, 1966), Roma - Bari 1983., 53. i d. Opravdane rezerve prema uporabi pojma feudalizam u ovakvu kontekstu, i poziv da se on zamijeni pojmom politike kulture srednjovjekovlja, iznosi S. REYNOLDS, Fiefs and Vassals, Oxford, 1994. Detaljan, iako poneto zastario prikaz Emerikove kratkotrajne vladavine, na koji se ovdje oslanjam nalazi se u F. II, Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102-1301). Prvi dio (1102-1205). Od Kolomana do Ladislava III, Zagreb, 1944., 157.-202. Uz to, dalje se izlaganje oslanja i na injenice prikupljene u Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary in the Thirteenth Century, Boulder (Cl.), 1996., 1.-60., te K. JIREEK, Istorija Srba I, Beograd, 1981., 147.-172, D. SREJOVI et al., Istorija srpskog naroda I, Beograd. 1981., 251.-272, ali i na ukratko predoene ralambe pojedinih zbivanja u ANI, Bilinopoljska abjuracija , 26.-28.19 18

18


Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea turi, podaci suvremenih vrela omoguuju da se nasluti jasna logika iza naoko nerazumljivog i kaotinoga spleta sukoba na jednoj strani, naime, stoje herceg Andrija, grofovi Andechs-Meranski, bosanski ban Kulin i humski veliki knez Petar, a na drugoj kralj Emerik i dukljanski kralj Vukan. Vukanov brat, pak, srpski veliki upan Stevan Nemanji gubi u jednome trenutku vlast u svojoj zemlji kao kolateralna rtva cijeloga sukoba, u koji se, po svemu sudei, nije ni elio uplitati. Sukob se, pak, konstantno prelijeva iz jedne u drugu zemlju, uz este kaznene ekspedicije koje gutaju resurse, ali glavnim akterima nameu i trajne obveze alimentiranja odanosti velikaa i vojnika iz njihove pratnje kroz stalne i sve vee nadarbine.20 Ta situacija, u kojoj darivanje postaje oblik vladanja, dovest e konano Andriju II., unato ostvarenome uspjehu i prisvajanju kraljevske krune, do punoga drutvenog neravnovjesja i onoga trenutka iz 1222. godine kad je morao pristati na diktat velikaa i profesionalnih ratnika uoblien u Zlatnu bulu.21 Iz neto kasnijega vremena, tonije iz 1268. godine, potjee niz dokumenata koji precizno pojmovima onoga doba ocrtavaju odnose kralja i njemu podreenih vladara.22 To su dokumenti koji ocrtavaju zbivanja u kojima je20

Usp. ENGEL, The Realm , 91 i d., gdje se raspravljaju nove uredbe (novae institutiones) uvedene odmah nakon Andrijina uspona na kraljevsko prijestolje, a kojima je kralj podijelio goleme zemljine komplekse i posjede pojedincima (M. RADY, Nobility, Land and Service in Medieval Hungary, London, 2000., 32.-33, upozorava da darivanja ipak nisu poprimila onako radikalne razmjere kako se u literaturi znalo predstavljati). ini se da ni Engel ni Rady u diskusiji o razlozima koji su stajali iza Andrijinih nadarbina ne uzimaju u obzir politike prilike. Rije je, dakako, o sukobima o kojima je ovdje bilo govora, ali i pohodima kraljevske vojske na Rusiju (izmeu 1205. i 1233. godine voeno ih je ukupno 14), kao i silnim pritiscima iz Rima da se i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uspostavi papinski autoritet, odnosno profunkcionira papinska monarhijska vlast unutar Crkve kao jedinstvene institucije (usp. o tomu ANI, Jesu li , 94.-5.). Upravo su takve prilike prisilile kralja da kupuje lojalnost svojih velikaa, a u onodobnim se predodbama to kupovanje uobliavalo u ideju o kraljevoj dareljivosti, pa je u jednoj suvremenoj darovnici ak i navedeno da je najbolja mjera vladareva darivanja neizmjernost (nadarbine) (optima in principe donandi mensura immensitas iudicetur citirano prema ENGEL, The Realm , 92. i 389. bilj. 2.) O Zlatnoj buli vidi A. DABINOVI, Hrvatska dravna i pravna povijest, Zagreb, 1940., 191.-194., te ENGEL, The Realm , 93.-95. Izvode iz dokumenata donosi, raspravljajui detaljno i o okolnostima njihova postanka,

21

22


19

Mladen Ani tadanji srpski kralj Uro I. pokuao proiriti podruje samostalnoga politikoga djelovanja. To ga je u poetku dovelo u sukob s maavansko-bosanskim hercegom Belom Rostislaviem, unukom kralja Bele IV., a kada se pokazalo da on ne raspolae dostatnim snagama, u sukob se svojim snagama upleo i ugarsko-hrvatski kralj. Uroevi su, dakle, postupci u jednoj kraljevskoj ispravi opisani ovako: Uro, kralj Srbije, uzdignut oholou, ne samo to je otkazao poslunost naim ovlastima, ve je poveden neopreznom smjelou svojim pljakanjem poharao i pogranine krajeve naega kraljevstva.23 Odgovor je Bele IV. na takav postupak bio, sukladno rijeima istoga dokumenta, uguiti prkos njegove oholosti (ad sedandam sue superbie contumaciam), to je prevedeno u jezik praktinoga djelovanja znailo poslati kraljevsku vojsku koja e

M. DINI, O ugarskom ropstvu kralja Uroa I, Istoriski asopis 1./1948. Iz pregleda starije literature koji donosi Dini jasno se razabiru neobini naini na koje su srpski povjesniari (prije svih bard srpske historiografije prve polovice 20. stoljea, S. Stanojevi) pokuavali dezavuirati dokumente koji govore o zarobljavanju kralja Uroa I. To negiranje mogunosti da jedan lan svetorodne loze Nemanjia bude ponien mrljom ropstva vrlo je znakovito i svakako pobuuje interes u svjetlu povijesti ideja, ocrtavajui sloj mentaliteta koji se do danas reproducira u nacionalnoj historiografiji, onoj koja je sva usmjerena svijetloj povijesti svoga roda.23

DINI, O ugarskom , 33., bilj. 11. (isprava od 2. travnja 1268.): Vros rex Servie in superbiam elevatus se non solummodo a iurisdiccione nostra retraxisset, imo ausu ductus temerario confinia regni nostri per suas depredationes devastasset. Izriaj o napadu na pogranine krajeve naega kraljevstva (confinia regni nostri) u drugoj kraljevskoj ispravi, onoj od 9. travnja 1269., posve je drukije formuliran zbog haranja mavanske zemlje poslali smo nau vojsku u pomo naemu predragom unuku hercegu Beli protiv Uroa, kralja Srbije (propter devastationem terre de Macho, in auxilium karissimi nepotis nostri Bele ducis, contra Wros, regem Servie, nostrum exercitum destinassemus DINI, O ugarskom , 34.). Ove razlike potvruju zakljuak o fluidnoj praksi tretmana zasebnih zemalja pod upravom pripadnika vladajue dinastije u pojedinim prigodama i kraljevskim dokumentima koji su u tim prigodama nastajali. Tu je praksu nemogue dovesti u svezu s bilo kakvim jasno uoblienim pravilom, pa ostaje kao najvjerojatnija pretpostavka to da je ona ovisila o kontekstu, odnosno o autoru isprave - inovniku kraljevske kancelarije. To iz dananje perspektive preciznoga dravnog nazivlja moe izgledati neobino, no za krug ljudi 13. stoljea, o kojima je ovdje rije, oigledno jednaenje pojmova pogranini krajevi (Ugarsko-Hrvatskog) Kraljevstva i zemlja Mava (pod zasebnom upravom hercega iz kraljevskoga roda) nije predstavljalo nikakav problem.

20


Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea silom oruja uspostaviti prijanji odnos,24 odnos u kojemu je Uro bio duan iskazati poslunost kraljevskim ovlastima Bele IV. Vojna je doista i uspjela, pa je tom prigodom i srpski kralj bio zarobljen i doveden pred Belu IV., a kao oiti ziki znak punoga uspjeha pred dvorom je ugarsko-hrvatskoga kralja bio istaknut zarobljeni stijeg srpskoga kralja.25 Uzme li se u obzir da su u tome trenutku na kraljevskome dvoru boravila brojna poslanstva, od onoga tatarskoga, preko grkog sve do poslanstva francuskoga kralja, ali i kraljeve keri, sve odreda herceice pridruenih zemalja,26 moe se razaznati simbolino znaenje predstave trijumfa kraljevske vojske iskazane kroz ritual postavljanja stijega poraene strane i poklona neposlunoga kralja. Predaleko bi nas odvelo na ovome mjestu detaljnije raspredati znaenje rituala u komunikaciji unutar kruga kralja i njegovih vazala, no ve i injenica da je dio toga rituala naao put sve do teksta kraljevske isprave jasno pokazuje njegovo iznimno znaenje u oima suvremenika. Bilo kako bilo, nakon ritualnoga ina izvoenja zarobljenika pred kralja, koje je trebalo uguiti prkos njegove oholosti i na simbolian nain uspostaviti prijanji odnos poslunosti starijeg i mlaeg partnera, te nakon gotovo sigurno isplate visokoga otkupa, srpski se kralj slobodno vratio u svoju zemlju i nastavio njome vladati. No, budui da je i nadalje nastavio stvarati neprilike, nakon nekoliko godina ipak je, uz pomo koja je dola iz susjedstva, svrgnut s prijestolja, na koje se popeo njegov sin, Dragutin, zet kralja Bele IV., spreman mnogo vie potivati zamiljeni poredak.27 Iz ovoga kratkog prikaza jasno se vidi da je u praktinome djelovanju kraljevski poloaj u pregovaranju i pogaanju s pripadnicima kruga srodni-

24

U ispravi kraljice Elizabete od 7. rujna 1271. to se iskazuje izriajem contra regem Servie fecisset exercitum DINI, O ugraskom , 32. DINI, O ugarskom , 33. bilj. 11: in signum triumphi vexillum eiusdem Vros regis ante aulam nostre maiestatis erectum exhibuit et ostendit, quo viso accrevit nobis nova materia gaudiorum, quia famam nostre victorie sine aliquo intervallo, ortus et occasus, aquilo percepit. Isto: medio tempore nuncios, et specialiter Vybar filium Beubarth, Abachy et Thamasy nuncios Tartharorum, diversorum regnorum recepissemus, Grecorum scilicet, Bulgarorum, Boemorum nec non et nuncios regis Francie sollenes et honestos; eadem eciam hora domina Constancia ducissa Gallicie et Lodomerie, domina Kyngve ducissa Cracovie et Sandomerie, nec non et domina Jolen ducissa de Calis, karissime filie nostre cum principibus earumdem ad visitandum nos convenissent. O smjeni na srpskom kraljevskom prijestolju usp. SREJOVI et al., Istorija , 356.

25

26

27


21

Mladen Ani ka i prijatelja, gospodara u ne-kraljevskim principatima, imao stanovitu prednost, ali ne i apsolutnu mo. Tu je realnu mo kralj mogao ali i morao iskoristiti ako je elio dokazati svoj stvarni autoritet, koji je, dakle, u punoj mjeri ovisio o njegovim osobnim sposobnostima. S druge strane, u odnosu na vanjski svijet, prije svega na ona sredita moi koja su prisvajala univerzalne prerogative (carstvo i papinstvo), ali i u odnosu prema drugima sebi ravnima (susjedna kraljevstva), kralj je nastupao kao zastupnik i zatitnik, ali i kao osoba odgovorna za ponaanje pripadnika svoga kruga srodnika i prijatelja. Samo uz tako postavljeni model odnosa moe se razumjeti zato je od poetka 13. stoljea papinstvo uporno nastojalo upravo ugarsko-hrvatskog kralja staviti u poloaj osobe odgovorne za pojavu hereze u Bosni i dune poduzeti mjere da se irenju heretikoga nauka stane na kraj.28 No, upravo predoeni model odnosa, u kojemu je kralj istodobno i odgovoran za postupke sebi podreenih vladara, ali i njihov zatitnik, otkriva zato su i Emerik i Andrija II. i Bela IV, ovaj trei dodue ponajmanje, oklijevali postupiti po naputku dobivenom iz Rima. Prisiljavati svoga tienika na korake i mjere u interesu vanjskoga autoriteta, pa makar on bio i papa, izravno se kosilo s njihovim interesima. Uzme li se pri tomu u obzir da je, primjerice, i kralj Andrija II. esto bio optuivan zbog nepotivanja papinskoga autoriteta, pa mu se izmeu ostaloga prigovaralo da ak i na svome dvoru dri idove i muslimane te da oni tu uivaju izvanredan poloaj i imaju znatan utjecaj i na kralja,29 postaje mnogo jasnije zato je za njegove vladavine izostala bilo kakva ozbiljna akcija na zatiranju heretikoga nauka. Ponaanje, pak, Bele IV. bilo je neto drukije, ali samo u onome kratkom razdoblju od poetka njegove vladavine do tatarske provale 1241./42. godine, to stoji u uskoj svezi s internacionalnim, ili jo preciznije univerzalistikim kraljevim ambicijama, kakve zrcali i navedena situacija nazonosti brojnih poslanstava na kraljevskome dvoru.30 Strah, meutim, od28 29 30

Detaljna argumentacija u ANI, Jesu li , 93.-101. KOSZTOLNYIK, Hungary , 103.

Stvarni kriarski pohodi hercega Kolomana u Bosnu tijekom druge polovice 30-ih godina 13. stoljea (usp. ANI, Jesu li , 97 i d.) samo su dio promjena ukupnoga odnosa kraljevske vlasti prema papinstvu u doba Bele IV. Taj je novi odnos, uza sve ostalo na to upozorava SZCS, Theoretical Elements , 8., zacijelo utjecao i na promjenu slike UgarskoHrvatskoga Kraljevstva u oima suvremenih europskih autora, odnosno na shvaanje da su se nekadanji barbari sada uklopili u Orbis Christianum.

22


Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea ponovne tatarske provale i kasniji zapleti s drugim, ravnopravnim politikim imbenicima, primjerice s ekim kraljem, prisilili su Belu u kasnijim godinama na povratak obrascu ponaanja karakteristinog za njegova oca, bar za probleme kakvima se bavimo u ovoj prigodi. Poloaj je, pak, vladara ne-kraljevskih principata, a meu njima i bosanskoga bana, bio takav da je u naelu bilo vrlo teko postupiti po nalogu vanjskoga autoriteta ako se on kosio s interesima i eljama njegovih izravnih podanika. Naime, bosanski je ban morao odravati ravnovjesje izmeu kraljevskih elja i naloga, s jedne strane, i interesa i zahtjeva vladajue elite s podruja njegove vlasti, s druge strane. Ako su se, meutim, interesi nekog treeg, vanjskoga autoriteta, primjerice papinstva, iz ovih ili onih razloga razilazili s interesima vladajue elite, kao to se to u Bosni dogodilo u svezi s djelovanjem pristaa heretike sljedbe, pojavljivao se teak problem. U takvoj je situaciji vrhovni politiki autoritet s ambicijama univerzalnoga priznanja, kralj, morao intervenirati, i to je ono to se dogodilo na razmeu etvrtog i petog desetljea 13. stoljea. U tome su se trenutku, naime, Bela IV. i njegov brat Koloman odluili za izravno vojniko djelovanje protiv pristaa i zagovornika heretikoga nauka, a bosanski se ban Matej Ninoslav sklonio iz zemlje, otvarajui time prostor njihovoj akciji. to je u takvoj situaciji mogao biti ishod bi li ban trajno izgubio svoj poloaj, koji je ionako dugovao kralju,31 ili bi se vratio u svoju zemlju nakon raiavanja stanja ne moe se ak i razmatrati. Tatarska provala i nered koji je njome izazvan praktino su ponitili rezultate ostvarene vojnom silom krajem 30-ih godina 13. stoljea. Nakon toga Bela IV. se, zbog ve navedenih razloga, jednostavno povukao iz rjeavanja bosanskih vjerskih prilika, preputajui zemaljskome gospodaru da se sam nosi sa zahtjevima koji su dolazili iz Rima. On se sam, nakon premjetanja sjedita biskupa u akovo, mogao u Rimu pohvaliti da je iupao Crkvu iz kandi heretika, a ostalo je bila stvar bosanskoga bana. Valja ovdje na kraju svakako upozoriti na jo jedan vaan problem koji dopunjuje razglabanje konteksta uspjeha heretike sljedbe u Bosni. Rije je o

31

Jo u prvoj polovici 15. stoljea vladajui krugovi tada ve Bosanskoga Kraljevstva drali su istinitom predaju po kojoj je vlast dinastije Kotromania nad Bosnom utemeljena na darivanju zemlje dalekom pretku tadanjih kraljeva, Kotromanu Gottu, od ugarsko-hrvatskoga kralja (usp. ANI, Politika struktura , 20.-21.).


23

Mladen Ani tomu da je svakomu od vladara, poevi od ugarsko-hrvatskog kralja pa do, primjerice, humskoga kneza, institucionalizirano bogotovlje bilo vrlo dragocjeno u onoj svojoj dimenziji u kojoj je sluilo kao glavni oslonac u odravanju i reproduciranju postojeih drutvenih odnosa. Kranski je, naime, nauk postojeim drutvenim odnosima davao metaziko objanjenje i opravdanje u obliku Boje volje, pa je u tome smislu puni nadzor nad organizacijom bogotovlja bio za svjetovnu vlast od krucijalne vanosti.32 Teoloke, meutim, nese u tumaenju toga nauka, a to je upravo ono podruje na kojemu je papinstvo uspjelo nametnuti svoj autoritet, nisu bile u prvome planu interesa. Budui da je, meutim, prihvaanje teolokih tumaenja bilo nerazdvojno povezano s pitanjem organizacije Crkve kao institucije,33 i svaki pokuaj ostvarenja papinskoga teoloko-organizacijskoga autoriteta izravno se sudarao s voljom svjetovnoga vladara i vladajue elite koja ga je okruivala. Tamo gdje je kranstvo pustilo duboki drutveni korijen, a Crkva se kao institucija silno razgranala, prodirui u sve pore ivota, svjetovne su vlasti ve i zbog nutarnjega pritiska bile prisiljene traiti kompromis s univerzalnim vjerskim autoritetom. Situacija u Bosni u prvoj polovici 13. stoljea, meutim, bila je bitno drukija ondje ni drutvo nije bilo tako kompleksno, niti je Crkva kao institucija bila dovoljno snana da bi mogla postati partner svjetovnoj vlasti. Primijetio je to, uostalom, i ve spominjani papinski legat Ivan de Casemaris te je nakon zavretka svoje misije u Bosni 1203. predlagao poduzimanje koraka koji su mogli osnaiti Crkvu kao instituciju i omoguiti nutarnju mobilizaciju i pritisak na svjetovnu vlast. Stoga valja zakljuiti da je iz dananjega poloaja i sa znanjem kojim raspolaemo u ovome trenutku kljuni preduvjet uspjeha heretikoga nauka ipak bilo zanemarivanje Casemarisova savjeta.

32

Praktine posljedice toga naelnog stava na primjeru vjerskih prilika u Humskome Knetvu razmatra M. ANI, Humsko Knetvo, u: ISTI, Na rubu Zapada , 166.-174.

O tome problemu postoji golema literatura no za ovu je prigodu dostatno navesti kao temeljna djela HAGENEDER, Il sole ; G. TELLENBACH, The church in western Europe from the tenth to the early twelfth century (izv. Westliche Kirche vom 10. bis zum frhen 12. Jahrhundert), Cambridge, 1993., te R. W. SOUTHERN, Western Society and the Church in the Middle Ages, Harmonsdworth, 1990.

33

24


Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

SUMMARY The author examines the relation schemes within the ruling elite in the large territory from the Adriatic coast deep into the Danube basin. He points out the existence of particular lands that originate from the world of political formations of the early Middle Ages and points out personal dependence between Hungarian-Croatian kings and rulers of the specic lands. He illustrates the functioning of the system with two examples: conicts over the Crown of St.Stephens at the beginning of the 13th century and a conict between the duke of Mava and Bosnia, Bela Rostislavi and Uro I., the king of Serbia in the late sixties of the 13th century. Based on these analyses he derives conclusions on what led to disregard of the papal demands in the rst half of the 13th century that force be used against the protagonists of the heretic teachings in Bosnian Banovina.


25

Lujo Margeti

NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINEU radu se pokuava dokazati da se heterodoksija bosanskih krstjana razvila zbog toga to je u Bosni iz raznih razloga jo od 5. stoljea dalje nestao izravan utjecaj sredinje (rimske) ortodoksne crkvene organizacije. Bosansko se kranstvo izgraivalo razmjerno samostalno pod utjecajem prastarog kvaziarijanizma i kasnije frontinijanista, protivnika ortodoksije. U 11. stoljeu bilo je izloeno novijim srednjovjekovnim heterodoksijama s istoka, a od konca 12. stoljea novom valu krivovjernih izbjeglica iz dalmatinskih gradova. Svi ti utjecaji vidljivi su u Abjuraciji predstavnika bosanskih krstjana iz 1203. godine, osobito u njezinoj neobinoj invokaciji. Da bi se moglo potpunije promotriti nauavanje bosanskih krstjana, u radu se istrauje vjerska politika pape Inocenta III. s osobitim obzirom na njegov odnos prema hrvatsko-ugarskim kraljevima i djelovanje njegova legata Ivana de Casamarisa u Bosni; nadalje, ispituju se osnovne postavke nauavanja pavliana, ikonoklasta, bogumila i suvremenih zapadnoeuropskih heterodoksija te njihove slinosti i razlike prema odgovarajuim shvaanjima bosanskih krstjana. U ekskursima se raspravlja o poloaju Bosne u doba bana Boria (druga polovica 12. stoljea) i o vrlo zamrenim odnosima izmeu pape Grgura IX., hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., vojvode cjelokupne Slavonije Kolomana i bosanskog vladara Ninoslava (prva polovica 13. stoljea).


27

Lujo Margeti

I. Uvod Ove godine obiljeava se tisuugodinjica izjave odricanja, tzv. Abjuracije, koju su 8. travnja 1203.1 dali elnici (priores) bosanskog bratstva (societas fraternitatis) krstjana, kako su se nazivali, pred papinim legatom Ivanom de Casamarisom i svojim patronom, Kulinom banom, gospodarom Bosne (domino Bosne). Abjuracijom su elnici u ime itavog bratstva odbacili sumnjienja da bi bili raskolnici i obeali da e u svemu slijediti nauavanja Rimske stolice. Bosanski krstjani zastupali su, prema vladajuem miljenju, umjereni dualizam, tj. vjeru u jednoga Boga, koji je upravu nad vidljivim materijalnim svijetom privremeno, tj. do sudnjeg dana, prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih anela.2 Razvoj znanstvenih shvaanja o nauavanju krstjana nee u ovome radu biti prikazan. Upuujemo na noviji anjekov saeti prikaz.3 U ovome emo radu na osnovi raspoloivih vrela pokuati dati prikaz odnosa pape Inocenta III. prema krstjanima, analizirati neke aspekte Abjuracije, obraditi nekoliko problema koji se odnose na nauavanje krstjana i ispitati podrijetlo novijih heterodoksija, ukljuujui i heterodoksiju bosanskih krstjana.

II. Ralamba vrela o odnosima Inocenta III. i bosanskih krstjana 1. Vukan, kralj Duklje i Dalmacije (Dioclie atque Dalmatie rex) javlja 1199. godine4 Inocentu III. da je primio papine legate te mu izraava najdublje potivanje i spremnost da u svemu slijedi nauavanje Rimske crkve. Pri kraju pismaDiplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, dalje: CD), izd. Tadija SMIIKLAS, vol. III., Zagreb, 1905., 24., br. 19. 2 Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., 1. Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 122.-137. I ovim putem izraavamo veliku zahvalnost kolegi anjeku na savjetima, uputama i krajnje dobronamjernoj i nesebinoj pomoi pri dobavljanju literature. Bez pomoi kolege anjeka ovaj rad ne bi bilo mogue napisati. Za zakljuke odgovornost pada iskljuivo na pisca ovog rada. 3 ANJEK, 2003, (BILJ. 2.), XIII.-XVI. 4 CD, II., 333., br. 310.1

28


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine dodaje: Ne elimo prikriti da se u zemlji ugarskoga kralja, naime u Bosni, pojavilo i da buja nimalo neznatno krivovjerje, i to toliko, da je zbog grijehova zaveden sm ban Kulin sa svojom suprugom i sa svojom sestrom, koja je bila (supruga) Miroslava, (kneza) humskoga, i s brojnim svojim krvnim srodnicima. i da je uveo u to krivovjerje vie od deset tisua krana. Vrlo ljutit zbog toga, ugarski ih je kralj prisilio da dou do Vas, da biste ih ispitali. Oni su se vratili s lanim pismima, tvrdei da ste im dopustili regulu (legem). Zbog toga molimo da predloite ugarskome kralju da ih iz svoga kraljevstva izbaci kao korov od ita.5 2. U skladu s tim pismom, Inocent III. obratio se 11. kolovoza 1200.6 ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku i upozorio ga da se treba obraunati s krivovjercima, koji kvare apostolsko nauavanje i dovode u opasnost due vjernika. Papa javlja da je po savjetu i pristanku nadbiskupa i biskupa pri Apostolskoj stolici zabranio svakome primati heretike, braniti ih, podupirati ili za njih jamiti pa je zato naredbom vrsto ozakonio, ako bi se tko usudio neto od toga poiniti i ne bi od toga odustao nakon to bi bio prvi i drugi put opomenut, on samim time postaje bespravan (infamis) pa se ne priputa javnim slubama ili gradskim vijeima, niti moe birati niti svjedoiti; on ne moe oporuiti niti nastupiti u nasljedstvo, a usto ne treba mu nitko odgovarati (na sudu) u bilo kojem pravnom poslu. Ako bi bio sudac, njegova presuda nema valjanosti; neka se pred njega ne iznosi bilo kakav spor. Ako bi bio odvjetnik, njegovo se zastupanje ne prihvaa; ako bi bio javni biljenik, po njemu uinjene isprave nemaju vrijednosti, ve se kanjava s kanjenim ispostaviteljem (isprave). Zapovijedamo da se isto tako postupa u analognim sluajevima. Ako bi pak bio klerik, skida se sa svih sluba i nadarbina, tako da se onome, koji je poinio veu krivnju, namee tea kazna. Nareujemo da se u podrujima pod naom svjetovnom vlau njihova dobra prodaju na drabi, a u drugima odreujemo da to isto uine svjetovni naelnici5

nolumus latere, quia heresis non modica in terra regis Ungarie, videlicet Bossina, pullulare videtur in tantum, quod pecatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que fuit defuncti Mirosclaui Kmenti, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram presentiam compulit venire a vobis examinandos, illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Ungarie suggeratis, ut eos a regno suo evellat tamquam zizania a tritico. 6 CD, II., 350., br. 324.


29

Lujo Margeti i vladari, koji to trebaju provesti; a ako bi bili nemarni, nareujemo da ih se na to prisili crkvenom strogou; njihova im se imovina kasnije ne vraa, osim ako bi se tko htio smilovati onima, koji su se iskreno vratili (pravoj vjeri) i odustali od druenja s hereticima. One, koje duhovna kazna ne popravi, neka popravi bar svjetovna. Saznali smo pak, kako je nedavno na asni brat, splitski nadbiskup, potjerao mnoge patarene iz gradova Splita i Trogira, a plemeniti mu Kulin, bosanski ban, njihovoj nepodoptini dao je ne samo sigurno sklonite, nego i otvorenu zatitu, njihovu pak pokvarenost, izlaui (opasnosti) svoju zemlju i samog sebe, astio kao da su pravovjerni, ak i iznad pravovjernih, nazivajui ih kranima kao vlastitim imenom. Dakle, da ne bi ta bolest, ako se u poetku ne prui otpor, okuila susjedna podruja i u Ugarsko se Kraljevstvo to ne dao Bog prelila (ta) sramota, molimo, opominjemo i u Gospodu potiemo Tvoju kraljevsku prejasnost, podjeljujui Ti oprost grijehova, da se snano i kraljevski naorua, da kazni toliku povredu Krista i krana pa ako ban ne protjera sve spomenute krivovjernike, podreene njegovoj vlasti, i ne zaplijeni njihovu imovinu, protjeraj njega i te heretike ne samo iz njegove zemlje, nego iz cjelokupnog Ugarskog Kraljevstva i zaplijeni njihovu imovinu, gdjegod se moe pronai. Neka Tvoja pozornost ne potedi toga bana, nego uporabi prema njemu svjetovnu vlast, ako (ga) se drukije ne bi moglo privesti na pravi put.7

inhibire curavimus, ne quis hereticos receptare, defendere aut ipsos fovere vel credere quoquomodo presumat, decreto nostro firmiter statuentes, ut si quis aliquid horum facere forte presumpserit, nisi primo secundove commonitus a sua super hoc curaverit presumptione cessare, ipso iure sit factus infamis nec a publica officia vel consilia civitatum, nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi, nec ad testimonium; sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis succesione accedat, nullus preterea cogatur ei super quocumque negotio respondere. Quod si forsan iudex exititerit, eius sentenciam nullam obtineat firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perferantur. Si fuerit advocatus, eius patrocinium nullatenus admittatur, si tabellio, instrumenta confecta per ipsum nullius penitus sint momenti, sed cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem precipimus observari. Si vero clericus fuerit, ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo maior est culpa, gravior exerceatur vindicta. Si quis autem tales, postquam ab ecclesia fuerint denotati, contempserit evitare, anathematis se noverit sententiam incurrisse. In terris vero iurisdictioni nostre temporali subiectis bona eorum statuimus publicari, et in aliis idem fieri precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum, si forte negligentes existerent, mandavimus ecclesiastica severitate compelli; nec ad eos bona ipsorum ulterius revertantur, nisi ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum consortium aliquis voluerit misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quam spiritualis non corrigit disciplina.

7

30


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine 3. Inocent III. obratio se pismom od 21. studenoga 1201.8 Bernardu, splitskome nadbiskupu, i Ivanu, svome kapelanu, da se upute u zemlju Kulina bana i da ispitaju pravovjernost bosanskog stanovnitva, Kulina i njegove ene pa ako tamo pronau krivovjersku pokvarenost i bilo to protiv pravovjerja, neka postupe protiv krivovjeraca. U uvodnom dijelu isprave Inocent III. objanjava adresatima, kako je dolo do njegove odluke, da ih poalje u Bosnu: Budui da u zemlji plemenitoga mua, Kulina bana, ivi mnogo ljudi, koji su za prokleto katarsko krivovjerje jako osumnjieni i o njima se pronosi (takva) teka glasina, uputili smo protiv njih apostolsko pismo najdraem u Kristu naem sinu, presjajnom Emeriku, kralju Ugra, kojim mu je, optuujui ih i prekoravajui, zapovjeeno da te ljude s cjelokupnog podruja pod njegovom vlau protjera, a svu njihovu imovinu zaplijeni. On je odgovorio, ispriavajui se da ih je drao pravovjernima, a ne krivovjercima, i da je spreman neke od njih u ime svih odaslati Apostolskoj stolici, da nam izloe svoju vjeru i djelovanje, da bi se naom prosudbom ono to je dobro potvrdilo, a ono loe ukinulo; (ujedno je odgovorio) da oni ele bezrezervno potivati nauavanje Apostolske stolice. Pred neko je vrijeme, naime, spomenuti Kulin poslao pred nas naeg brata, nadbiskupa Bernarda i dragog sina Marina, dubrovakoga arciakona, i s njima neke od spomenutih ljudi te se smjerno i preklinjajui zamolio da se udostojimo poslati u njegovu zemlju nekog podobnog mua iz naeg okruenja, koji bi paljivo ispitao njega i njegove ljude o vjeri i djelovanju da bi ukinuo i utvrdio onoAccepimus autem, quod cum nuper venerabilis frater noster (Bernardus) Spalatensis archiepiscopus Patarenos non paucos de Spalatensi et Traguriensi civitatibus effugasset, nobilis vir Culinus banus Bossinus iniquitati eorum non solum tutum latibulum, sed et presidium contulit manifestum, et perversitati eorundem terram suam et se ipsum exponens ipsos pro catholicis, immo ultra catholicos honoravit, vocans eos antonomasice christianos. Ne igitur huiusmodi morbus, si eius non obsistatur principiis, vicina corrumpat et in regnum, quod absit, Ungarie defluat labes eius, serenitatem regiam rogamus, monemus et exhortamur in domino in remissionem tibi peccaminum iniungentes, quatinus ad vindicandam tantam Christi et crhistianorum iniuriam potenter et regaliter accingaris, et nisi banus predictus universos hereticos de terra sue potestati subiecta proscripserit, bonis eorum omnibus confiscatis tu eum et hereticos ipsos non solum de terra eius, sed de toto Ungarie regno proscribas et bona talium, ubicumque per terra tuam potuerunt inveniri, confisces, nec parcat oculus tuus bano predicto, quin contra eum iurisdictionem exerceas temporalem, si alias ad viam rectitudinis non poterit revocari. 8 CD, III., 14., br. 11.


31

Lujo Margeti to u skladu s Bogom treba ukinuti i utvrditi.9 4. Ivan de Casamaris prima 8. kolovoza 1203. na Bilinom polju i 30. kolovoza 1203.10 na otoku epelu u Ugarskoj izjavu odricanja (Abjuraciju), koju daju neki elnici (priores) osumnjienih lanova bratstva (societas fraternitatis). O tome vie dalje u tekstu. 5. Legat Ivan de Casamaris javlja papi iste, 1203. godine,11 neke pojedinosti o svom putu u Ugarsku. Prije svega istie da se, nakon to je obavio zadatak u svezi s patarenima u Bosni (tractato negotio illorum quondam patarinorum in Bosna), po volji kralja zadrao vie dana u Ugarskoj. Uz ostalo javlja i to da na podruju vladanja bana Kulina u Bosni postoji samo jedna biskupija i da je njezin biskup umro. Bilo bi dobro kad bi se tamo postavilo biskupa latina i usto osnovale jo tri ili etiri nove biskupije, jer je Kulinovo podruje (regnum) veliko najmanje deset i vie dana hoda. 6. Emerik, kralj Ugarske, Dalmacije, Rame i Srbije12 (Hemericus dei gratia Hungarie, Dalmatie, Rame, Servieque rex) javlja papi iste 1203. godine da je papin kapelan Ivan doao k nama i sa sobom doveo dva odlinija od onih, koji su, kao to se (za njih) pronosi, u zemlji Kulina bana pomagali prokletu sektu krivovjeraca i da je on, Emerik, pregledao lanke vjere, koje su oni, kojima je taj Ivan poslan, na njegov zahtjev ve prihvatili; ta poglavlja dali smo pod naim peatom gospodaru one zemlje, naime, sinu spomenutog Kulina, koji je tadaCum igitur in terra nobilis viri Culini bani quorumdam hominum multitudo moretur, qui de dampnata Catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati, nos carissimo in Christo filio nostro Henrico regi Ungarorum illustri apostolica scripta direximus contra illos, qui prefatum Culinum super hoc arguens et obiurgans precepit, ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet, bonis eorum omnibus confiscatis. Ipse vero semetipsum excusans respondit, quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat, paratus quosdam eorum pro omnibus ad sedem apostolicam destinare, ut fidem et conversationem suam nobis exponerent, quatinus nostro iudicio vel confirmarentur in bono, vel revocarentur a malo, cum apostolice sedis doctrinam velint inviolabiliter obseruare. Nuper ergo prefatus Culinus venerabilem fratrem nostrum (Bernardum) archiepiscopum et dilectum filium Marinum archidiaconum Ragusinum et cum eis quosdam ex prefatis hominibus ad nostram presentiam destinavit petens humiliter et implorans, ut aliquem virum idoneum de latere nostro in terram suam mittere dignaremur, qui tam ipsum quam homines suos de fide ac conversatione diligenter examinet, evellens et plantans que secundum deum evellenda cognoverit et plantanda. 10 CD, III., 29., br. 19. 11 CD, III., 36., br. 32. 12 CD, III., 36., br. 33.9

32


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine bio kod nas i strogo zapovjedili da njih (ta poglavlja) i ostalo, to bi im ubudue u skladu s Bogom Rimska stolica priopila i odredila, u njegovoj zemlji svi bezrezervno potuju. On je (to) na sebe preuzeo u skladu s naom voljom, pa se kasnije obvezao nama i Ivanu, kalokom nadbiskupu, ako bi ubudue, znajui, spomenute ili druge ljude u krivovjerju usudio podravati ili (ih) braniti, da e platiti tisuu maraka srebra, od ega bi pripala polovica Vama, a druga polovica naoj blagajni. Ona pak dva elnika, koji su doli sa spomenutim Vaim kapelanom Ivanom, u naoj su nazonosti prisegli u vlastito ime i u ime svoje brae, od koje su bili poslani, da e ubudue vrsto i trajno potovati odredbe (constitutiones), koje je Va legat objavio i njima predao.13 Time se zavrava dopisivanje, a po svemu se ini i svako daljnje djelovanje pape Inocenta III. u povodu bosanskih heterodoksa. Ralanimo podatke koji stoje na raspolaganju. Prije svega, uoljivo je da je itava papina inicijativa u svezi s bosanskim krivovjernicima trajala razmjerno vrlo kratko. Godine 1199. dukljanski kralj Vukan obavjetava papu o velikom zamahu krivovjerja u Bosni, koje je podrano prihvaanjem krivovjerja od bosanskog vladara, bana Kulina. Prijava je zaista impresivna: cjelokupni vladarev dvor prihvatio je krivovjerje i sa sobom povukao deset tisua krana. Dakle, Vukan tvrdi da je nastala iznimno opasna situacija za katolianstvo, koju treba najozbiljnije shvatiti, jer e se inae ta opasnost proiriti na ostale dijelove Ugarske i na susjedne zemlje, pa e ugroziti i pravovjernog, papi beskrajno odanog, kralja i njegovu zemlju. Meutim, itava akcija zavrava ve 1203. godine pismom kralja Emerika13

cum humilis ac fidelis sanctitatis vestre capellanus Johannes ad presentiam nostram accedens, duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectam fovebant, secum duxisset, nos inspectis orthodoxe fidei articulis quos ad ipsius Iohannis exhortationem illi, ad quos missus fuerat, iam susceperant, eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre, filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia si qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari. Idem etiam, cum hoc iuxta voluntatem nostram admisisset, se in manu nostra ac J(ohannis) archiepiscopi Colocensis subsequenter obligavit, quod si de cetero supradictos vel alios homines in heresi scienter manutenere vel defendere in terra sua presumpserit, mille marcas argenti persolvet, quarum medietas vobis, altera vero fisco nostro medietas obveniet. Illi preterea duo priores. qui cum prefato capellano vestro Johanne venerunt, tam pro se quam pro fratribus suis, a quibus missi fuerant, in presentia nostra iuraverunt, quod constitutiones a iamdicto fideli legato vestro promulgatas et sibi traditas firmiter observabunt in perpetuum.


33

Lujo Margeti papi, da je situacija pod kontrolom, da je Kulin opet na braniku prave vjere i da su se predstavnici krivovjeraca potpuno pokorili papinu legatu. Je li Vukanova prijava odgovara stvarnosti kad se sve tako brzo i sretno svrilo? Nikakvih vojnih akcija protiv Bosne nije bilo pa ak ni diplomatskog pritiska na Kulina. Kulin je pokazao punu spremnost na suradnju, i to jo prije Vukanova pisma, a i kasnije, kad je preko osoba nedvojbene pravovjernosti od pape zatraio da papin legat mjestu ispita opravdanost optube. Pogotovo se istie krajnje koncilijantno ponaanje kralja Emerika. To se primjeuje ve u Vukanovoj denuncijaciji: Vukanova tvrdnja da je Emerik na bosanske krivovjernike bio vrlo ljutit, samo je Vukanovo nespretno prikrivanje injenice da je ve tada Emerik elio problem krivovjerja u Bosni rijeiti na to bezbolniji nain. Umjesto da vrlo ljutiti kralj strogo kazni krivovjerce, on ih alje u Rim da se opravdaju, dakle - kao da nije ba uvjeren u njihovu krivnju, a jo je vanije da ni ne pokuava iskoristiti situaciju vojnom intervencijom u Bosni. Dvije godine kasnije Emerik moli papu da ovaj poalje osobu svog povjerenja u Bosnu. Konano, zadnja vijest o odnosima pape i bosanskoga krivovjerja potjee ponovno od Emerika koji vrlo pristojno, ali jasno poruuje papi da se okani Bosne, to je papa i uinio. Za Inocenta III. nakon toga pisma problem bosanskoga krivovjerja kao da vie ne postoji. Dakle, i u ovom sluaju ponavlja se ono to je Inocent III. uinio jednom drugom prigodom. Mislimo na odustajanje pape 1199. godine da zbog protivljenja Emerika okruni za srpskog kralja velikog upana Srbije Stefana Nemanjia.14 Skladnosti odnosa izmeu Emerika i pape kao da se protive vijesti iz isprave od 9. studenoga 1202.,15 na koju je 1959. god. upozorio irkovi. Ta je isprava dosad vie puta objavljivana. To je pismo to ga je Inocent III. uputio Emeriku. Papa navodi da su ga posjetila dva Emerikova izaslanika i u Emerikovo ime zamolila za razumijevanje: ut debitum peregrinationis suscepte propter inimicitias Gubani (Migne: CuliniKonstantin JIREEK Jovan RADONI, Istorija Srba, drugo ispravljeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1952., 164. 15 Sima IRKOVI, Jedan prilog o banu Kulinu, Istoriski asopis, knj. IX.,10., 1959., Beograd, 1960., 72-79. irkovi je tekst isprave pripremio na osnovi djela V. FRAKNOI, Monumenta romana episcopatus Vesprimiensis, I, Budapest, 1896., popunjenog prema G. FEJR, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiaticus ac civilis, III., Buda, 1829., 393.-394. i J. P. MIGNE, Patrologiae cursus completus, Series latina (dalje: PL), t. 214., Paris, 1855., col. 1100.14

34


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine bani), qui cum innumerabili multitudine paganorum quandam partem populi christiani tue corone subiectam, clam captivatam deduxit et partem residuam sine intermissione debellare conatur, ad tempus debeas retardare (to privremeno mora odgoditi obvezu hodoaa zbog neprijateljstva Gubanija [Migne: Kulina bana], koji je s nebrojenim mnotvom nevjernika neki dio kranskog naroda, podvrgnutog tvojoj kruni, potajno odveo u ropstvo, a ostali dio uporno nastoji potpuno unititi). Papa nastavlja izraavajui nadu da e Emerik uskoro bez opasnosti ostvariti svoj zavjet hodoaa da ne bi uprljao svoju slavu i izloio se bojoj kazni, koja bi ga mogla zadesiti zato to se zaratio s kranima nakon preuzimanja kriarskoga zavjeta. Dodue, zakljuuje papa, taj je rat Emerik vodio ne samo protiv krana, nego i protiv pogana, i to u obrani, a ne napadaki, pa zbog toga Emerik nije kriv (inculpabilis). Prema irkovievu miljenju bio je to napad Kulina bana na Srbiju, u kojoj je tada vladao Vukan, veliki Kulinov neprijatelj jo od 1199. godine. Meutim, budui da je Vukan bio Emerikov tienik, Kulin je, prema irkovievu miljenju, morao ubrzo odustati od svojih osvajanja u Srbiji. irkoviev prijedlog nije uspio. Posve je nevjerojatno da bi Kulin napao Srbiju 1202. godine s nebrojenim mnotvom pogana. Kako bi i odakle bi Kulin uspio skupiti toliko mnotvo bezboaca i s njima krenuti protiv zemlje koja je podvrgnuta vlasti ugarskog kralja (prema irkovievu miljenju: Srbije) kad ga je jo pred godinu dana, tj. 1201. godine, taj isti ugarski kralj Emerik titio pred papom tvrdnjom da on, Emerik, ne vjeruje da bi Kulin bio krivovjerac i ujedno moli da papa poalje u Bosnu svoga legata, da tamo ispita stanje vjere, emu se takoer pridruuje istom molbom i sam Kulin, i kad ve idue, 1203. godine, Emerik nedvojbeno titi Kulina pred papom. Naprotiv, sve govori u prilog odavno iznesene teze,16 da je napad na Srbiju, kao zemlju ugarskoga kralja, izveo bugarski car Kalojan, koji se pri tome posluio neznaboakim narodom Kumana. O tom Kalojanovu napadu postoji vijest u pismu pape Inocenta III. Emeriku iz 1203. godine, stilizacija kojega je toliko karakteristina da se moe mirne due rei da otpada svaka pa i najmanja sumnja u to da napad na Srbiju 1202. godine nije organizirao Kulin, nego Kalojan. Papa u pismu citira Emerika, koji se tui da je Kalojan (Iohannitius) terram Servie tue corone subiectam, adiuncta sibi paganorum multitudine copi16

Npr. Blint HMAN, Geschichte des ungarischen Mittelalters, II. Band, Berlin, 1943.


35

Lujo Margeti osa, crudeliter devastavit, ita quod preter eos, qui per eius tiranidem sunt perempti, non pauci christiani sunt in paganorum captivitatem deducti17 (okrutno opustoio zemlju Srbiju, podvrgnutu Tvojoj kruni, tako da je, osim onih koji su zbog njegove tiranije poginuli, ne mali broj krana odveden u ropstvo pogana). Stilizacija je takva da ju je jednostavno nemogue ne povezati s Inocentovim pismom od 9. studenoga 1202., pa se moemo s pravom pitati kako je irkovi uope doao na pomisao da napad pripie Kulinu, kad sve govori protiv toga. irkovi svoju tezu o Kulinu dokazuje pozivom na izdanja Mignea i Fraknoja, gdje doista pie: Culini bani, a ne kao u ranijim izdanjima Gubani. Je li doista Fraknoi tako savjesno kolacionirao sve isprave koje je objavio, na to se irkovi poziva?18 Upravo ta isprava objavljena je krajnje saeto, pa je isputen ne samo protokol i datum, nego upravo polovica teksta isprave, pa i irkovi priznaje da je Fraknoi u naem dokumentu u tome i preterao.19 ini se upravo oitim da Fraknoi nije toj ispravi pridao nikakvu osobitu pozornost, nego ju je naprosto prepisao iz Mignea i onda nemilice skratio. Po svemu se ini da su prvi izdavai20 proitali Gubani, a budui da nisu znali to ime povezati s nekom osobom, pribiljeili su da bi to moda bio ban Kulin, ali odmah odluno odbili tu hipotezu.21 Nadalje, mislimo da ni izdavai isprave u zbirci Migne nisu kolacionirali tekst s izvornikom, nego su nabaenu ideju o banu Kulinu nekritiki prihvatili i umjesto nerazumljivog Gubani razrijeili to ime s Culini bani. Ako je tako, treba pokuati dati odgovor na pitanje koja se povijesna linost skriva pod imenom Gubani. ini nam se evidentnim da je Gubani zapravo Joani (ili slino), kojega je ve prepisiva iz izvorne isprave u spise biskupije pogrjeno proitao. A taj Johannes nije nitko drugi nego upravo Kalojan (Lijepi Ivan). Takva emendacija, koja se sama po sebi namee,22 na do kraja uvjerljivi nain

Agostino THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Roma, 1859., 36. 18 IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.), 72. 19 Na i. mj. 20 DOBNER, Monumenta historica Bohemiae, II, Pragae, 1764., 428.; KATONA, Historia critica regum Hungariae, Pestini itd., IV., 635. cit. prema IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.), 71.-72. 21 Citirano prema IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.). 22 Dapae, uvjereni smo da je to ve u literaturi primijeeno, samo to pisac ovih redaka na-

17

36


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine razrjeava problem. Ili, drugim rijeima, tu ispravu treba brisati iz vrela o banu Kulinu.

III. Ralamba najvanijih odredaba abjuracije1. Bezuvjetna pokornost Rimskoj crkvi

Teite Abjuracije iz 1203. godine jest u izjavi bezuvjetne pokornosti Rimskoj stolici. Ona se nalazi na poetku, na nekoliko daljnjih mjesta i na njezinu kraju: 1. promittimus coram deo et sanctis eius, stare ordinationi et mandatis sancte Romane ecclesie tam de vita et conversatione nostra, quam ipsius obsecundare obedientie et vivere institutis (obeavamo pred Bogom i njegovim svecima da prihvaamo ope ureenje i zapovijedi Svete rimske crkve u naem ivotu i djelovanju i da emo ih slijediti posluno i /prema njima/ ivjeti), 2. In primis abrenuntiamus scismati, quo ducimur infamati, et Romanam ecclesiam matrem nostram caput totius ecclesiastice unitatis recognoscimus (kao prvo, odriemo se raskola, u povodu kojeg se o nama ire glasine i priznajemo Rimsku crkvu naom majkom i glavom cjelokupnog crkvenog jedinstva). 3. Mortuo vero magistro, de hinc usque in perpetuum, priores cum consilio fratrum deum timentium eligent prelatum a Romano tantum pontece conrmandum. Et si quid aliud Ecclesia addere uel minuere voluerit, cum devotione recipiemus et observabimus (Nakon to umre na glavar, neka prvaci s braom, bojei se Boga, izaberu starjeinu, a papa neka ga samo potvrdi. Prihvaamo i potivat emo s odanou i drugo to bi Crkva htjela dodati ili umanjiti.) 4. iuravimus hec statuta servare, et si qua alia Ecclesia Romana super nos ordinare voluerit, et secundum dem catholicam constituere (prisegli smo da emo potivati ove odredbe, kao i druge koje bi Rimska crkva o nama propisala i utvrdila u skladu s katolikom vjerom). Primjeuje se da bratstvo, societas fraternitatis, koje daje Abjuraciju, uope nije optueno zbog krivovjerstva, hereze, pa zapravo ak ni za raskol, shizmu. Naime, to se tie raskola, predstavnici bratstva u biti izjavljuju da je lana glasialost nije pronaao eventualni odgovarajui tekst pa se ispriavamo to vjerojatno otkrivamo toplu vodu.


37

Lujo Margeti na (fama) da oni ne bi priznavali vrhovnu crkvenu vlast Rimske stolice, i da oni, nasuprot tomu, tu vlast priznaju. Samim time to oni priznaju Rimsku crkvu i sve njezine zapovijedi, glasine koje se o njima ire ne odgovaraju istini. To je, uostalom, korolar teita Abjuracije o priznavanju vrhovnog autoriteta Rimske crkve, to se opetovano naglaava u Abjuraciji. Dodue, istiu oni, neki za njih tvrde obratno: in quo ducimur infamati. Tu se ne govori o pukoj ozloglaenosti, nego o strogo pravnom pojmu glasine, fama, koja je u srednjem vijeku bila jedno od dokaznih sredstava.23 Danas bismo za takvu glasinu, fama, rekli da je ona neka vrsta indicija u smislu gdje ima dima, ima i vatre. Fama kao glasina uvelike je bila predmetom raspravljanja srednjovjekovnih teoretiara u odnosu na problem, kada glasina, fama, postaje pun dokaz.24 to se, pak, tie krivovjerja, predstavnici bratstva izjavljuju samo to da ubudue nee postati sljedbenicima bilo kojeg krivovjerja i obvezu pojaavaju osobnim jamenjem lanova bratstva i svom njihovom imovinom: obligantes nos pro omnibus, qui sunt de nostra societate et loca nostra cum possessionibus et rebus omnibus, si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam pravitatem (obvezujui u ime svih koji su u naem bratstvu, nas i naa mjesta s nekretninama i svim stvarima, ako bismo ikad ubudue slijedili opainu krivovjerstva).2. Odnos prema manihejcima

Ne samo da se u Abjuraciji ne spominje optuba krivovjerja, ak ni u formi glasine, nego u daljnjem tekstu izriito stoji da ubudue nee dopustiti ulazak u bratstvo nijednom krivovjercu: nullum deinceps ex certa scientia manicheum vel alium hereticum ad habitandum nobiscum recipiendum (ubudue neemo primiti na stanovanje s nama nikoga tko je nedvojbeno manihejac ili drugi krivovjernik). Ni iz ovako pomno i oprezno sroene obveze nipoto ne proizlazi da bi lanovi bratstva ikad ranije bili bilo manihejci bilo pristae nekog drugoga krivovjerja. U ovako pravno besprijekorno sloenim iskazima nije doputena argumentacija ex contrario. Usto se ini vrlo vjerojatnim da su bosanski krstjani do

23 24

Usp. Gaetano SALVIOLI, Storia della procedura civile e criminale, Milano, 1927., 455.-460. Na i. mj.

38


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Abjuracije primali manihejce. Reenica odaje da se krstjani nisu drali manihejcima, nego drukijim od njih.3. Invokacija

Ipak, kudikamo je najvaniji dio Abjuracije invokacija kojom predstavnici bosanskih krstjana izraavaju svoj odnos prema temeljnim istinama kranstva: In nomine dei eterni, creatoris omnium et humani generis redemptoris (u ime vjenog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda). Najvie pozornosti toj invokaciji pridao je dosad Kniewald. Po njegovu tumaenju papin legat omoguio je krstjanima da dualistiku osnovicu svoje nauke opozovu sveanom i neobinom uvodnom formulom, koja predstavlja majstorsko djelo njegove diplomatske vjetine.25 Prema Kniewaldovu se miljenju te invokacije moe inverzijom teksta provesti rekonstrukcija nauke bosanskih krstjana,26 jer iz nje slijedi da se oni odriu svoga dosadanjeg shvaanja da Bog nije stvoritelj svega, niti da je spasitelj ljudskog roda.27 Formulacija invokacije doista je neobina i Kniewald je imao pravo kad ju je takvom okarakterizirao. Prema Kniewaldovu miljenju, dakle, tom se se invokacijom bosanski krstjani odrekli svoga dualistikog nazora i itave Kristologije, koja je izgraena na dualistikoj osnovici. Kniewald citira poznatog antiheretika, pisca Alanusa (Alain de Lille) koji je neposredno prije ove Abjuracije pisao svoje djelo Contra hereticos i koji zastupa pravovjernu tezu da je Krist spasio ovjeanstvo upravo time to je u stvarnosti postao ovjekom, tj. da: oportuit ut deus homo eret ut hoc modo hominem redimeret (je bilo nuno da Bog postane ovjekom, da bi na taj nain ovjeka spasio).28 Meutim, ako se htjelo da se krstjani Abjuracijom posve nedvoumno izjasne protiv katarskog i slinog krivovjerja, onda je bilo nuno da oni odluno izjave da je Krist bio ne samo Bog, nego i ovjek i da je kao ovjek spasio ovjeanstvo a Krista invokacija uope ne spominje. Prema invokaciji vjeni je Bog25

Dragutin KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, 270., Zagreb, 1949., 129.-130. 26 N. dj., 127. 27 Na i. mj. 28 N. dj., 123.


39

Lujo Margeti stvorio sve. Takva konstatacija nije u posve jasnoj suprotnosti s umjerenim dualizmom. Da je tako, dovoljno je usporediti tu invokaciju s ispovijedanjima vjere Valdesa (1180. godine), Duranda de Osca (1208.) i Bernarda Prima (1210.), i to ponajprije onih dijelova tih ispovijedanja koji su sredinom 12. stoljea pridodani prastarom ispovijedanju to potjee iz konca 5. stoljea. Uostalom, ti su dodaci ubrzo, ve 1216. godine, uli i u prvi kanon 4. Lateranskoga koncila. Tako Ispovijedanja Valdesa poinju invokacijom: In nomine patris et lii et spiritus sancti atque beatissime semperque virginis Marie29 (u ime Oca i Sina i Svetog duha te vrlo blaene i zauvijek djevice Marije). Isticanje pune jednakosti Oca, Sina i Duha svetoga, kao i svojstva blaenosti i djevianstva Djevice Marije ima prepoznatljivu antiheretiku poruku, koja se jo bolje razaznaje u upravo spomenutim dodacima starijem tekstu, npr.: Patrem et Filium et Spiritum sanctum unum Deum () esse, creatorem et gubernatorem ac dispositorem omnium rerum visibilium et invisibilium (Otac i Sin i Sveti Duh jedan su Bog, stvoritelj i upravitelj i usmjeriva svih vidljivih i nevidljivih stvari). Nadalje, da je Sin eret homo in utero sanctae Mariae matris suae (), natus est vera carnis nativitate, et manducavit et bibit et dormivit et fatigatus ex itinere quievit (postao ovjekom u utrobi Svete Marije, svoje majke, da je roen stvarnim tjelesnim roenjem, da je jeo i pio i spavao i nakon puta umoran se odmarao). Ne bi imalo smisla nastaviti citirati ispovijedanja Valdesa, Duranda de Osca, Bernarda Prima i prvog kanona 4. Lateranskoga koncila jer je ve i iz ovoga posve jasno to se oekivalo od onih koji su trebali dokazati da njihova vjera nema a ma ba nita s nauavanjima bilo kojega suvremenog krivovjerja. Ta je invokacija usto dokaz da se u osnovni sadraj Abjuracije, njezine odredbe i njihovu terminologiju moemo pouzdati. Kad bi se radilo o prenapravljanju isprave od nekog naknadnog sastavljaa sauvanog teksta, njegova bi intervencija mogla potjecati samo od neke pravovjerne osobe u Ugarskoj. Nita nije29

Christine THOUZELLIER, Catharisme et valdisme en Languedoc la fin du XIIe et au debut du XIIIe sicle, Marseille, 1982., 27.-30. Odgovarajui tekst Duranda de Osca vidi u bilj. 34., Bernarda Prima u bilj. 35., a tekst kanona 1 etvrtoga Lateranskog koncila vidi u Giovanni Gonnel, Enchiridion fontium Valdensium, I., Torre Pellice (Torino), 1958., 159.-160, tekst preuzet iz Corpus Iuris Canonici, Decretal. Gregor. IX. Lib. I, Tit. I, Cap. I, ed. Friedberg II, col. 5-6.

40


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine stajalo na putu eventualnom naknadnom sastavljau da u invokaciji napie npr.: In nomine individuae Trinitatis et Iesu Christi nostri redemptoris ili slino, osobito stoga to je to bila puka noticija sastavljena tek naknadno u Ugarskoj. Iz toga slijedi da invokacija odgovara intimnom uvjerenju prior, koji daju izjavu u ime svih lanova bratstva. Drugim rijeima, vidljivo je da invokacija Abjuracije nije na liniji odricanja od suvremenih istonih i zapadnih krivovjerja i da je Crkva u ovom sluaju prihvatila onu formulaciju koja je odgovarala vjerskim uvjerenjima lanova bratstva i minimumu, koji je papin legat smio prihvatiti. Ako pak razmotrimo poblie taj minimum 1. Bog je stvorio sve to postoji, 2. Bog je na otkupitelj onda se stajalite bosanskih krstjana moe izjednaiti sa stajalitem Crkve prije Nikejskog sabora iz 325. godine, tj. prije dubokih i ogorenih sukobljavanja oko znaenja Krista u katolikoj vjeri, naime, je li Krist , consubstantialis ocu ili nije. Nadalje, nema spomena o boanskoj prirodi Duha Svetoga, koju je denitivno utvrdio tek koncil u Konstantinopolu 381. godine, a nema spomena ni o Djevici Mariji kao Bogorodici (), a ne samo Kristovoj majci, tj. Majci Krista kao ovjeka (). Formula invokacije eli izbjei osudu bosanskih krstjana koja bi tvrdila da oni ispovijedaju arijansko kranstvo, prema kojem je Bog jedino Bog Otac. Nije nezanemarivo usput spomenuti da je u doba Nikejskog sabora papa bio Silvestar I. (314.-337.). Formula, koju su prihvatili papin legat Ivan de Casamaris, s jedne strane, i priori u ime sve brae, s druge strane, ne tvrdi da je Bog stvorio samo cjelokupni svijet dobra (dakle, bosanski krstjani nisu manihejci), niti da je Sotona stvorio vidljivi svijet (dakle, nisu umjereni dualisti) a upravo to isto tvrdi i pravovjerna crkva. ini se, dakle, kao da se krstjani i Crkva razilaze u tome je li Isus Krist ravnopravan Bogu-ocu ili nije ali to je pitanje vie nego vjeto izbjegnuto stilizacijom invokacije. Invokacija, dakle, nije samo neobina (Kniewald), nego usto teoloki i pravno osobito vjeto sastavljena. Ukratko, i krstjani i Crkva slau se u tome da je Bog spasio ovjeanstvo, samo to papin legat nije inzistirao na tome da krstjani jasno iskau da je upravo Isus Krist spasitelj. Ali - ne bi li se moda ipak invokacija Abjuracije mogla protumaiti i na neki drugi nain, koji bi tu invokaciju mogao pribliiti esto zastupanom tumaenju prema kojem je Abjuracija dokaz za umjereni dualizam bosanskih krstjana? Pokuaj u tom smjeru uinio je Kniewald. Njegova je teza da se idejom inverzije teksta Abjuracije moe provesti rekonstrukcija nauavanja bosanskihFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

41

Lujo Margeti krstjana. Ponovimo: Kniewald misli da je papin legat omoguio bosanskim krstjanima da svoj dualizam opozovu sveanom i neobinom uvodnom formulom koja predstavlja majstorsko djelo njegove diplomatske vjetine.30 Ako su, dakle, prema Kniewaldovu tumaenju, u invokaciji priori opozvali svoja nauavanja, to znai da su do izjave krstjani tvrdili da vjeni bog nije stvoritelj svega i da nije spasitelj ljudskog roda.31 Prema Kniewaldu njihova nauka () izrazito je neomanihejska, kako ju je nauala sljedba katara ili patarena.32 Meutim, da je papin legat elio da bosanski krstjani opozovu svoja uvjerenja, on bi pripremio invokaciju koja bi priblino odgovarala stilizacijama koje nalazimo u lanku 1. etvrtog Lateranskog koncila i vjeroispovijedanjima Valdesa, Duranda de Osca i Bernarda Prima. Zato Ivan de Casamaris nije inzistirao na jasnoj osudi krivovjerstva bosanskih krstjana? Na to emo pitanje odgovoriti u poglavlju V.4. Problem Apostolske crkve

U Abjuraciji priores izraavaju bezuvjetnu pokornost Rimskoj crkvi, koju priznaju kao matrem nostram i kao caput totius ecclesiatice unitatis. Vrijedi zapaziti da tu majku i glavu priores nazivaju Ecclesia Romana, i to ak pet puta, a jednom jednostavno kao Ecclesia nikad Ecclesia apostolica! Je li to sluajno? Prema svemu se ini da nije. Confessiones Valda iz 1180. godine,33 Duranda de Osca 1208.34 i Bernarda Primja 1210. godine35 ne proputaju, za razliku od Abjuracije, naglasiti da priznaju Romanam Ecclesiam catholicam et apostolicam. Vidljivo je da papin legat nije ni u ovom pitanju elio zaotravati pitanje apostolskog poslanja Rimske crkve i zahtijevati od bosanskih krstjana da to izriito izjave. Pitanje je jednostavno skinuto s dnevnog reda. U protivnome bi ono iznijelo na vidjelo da bosanski krstjani ne priznaju da bi Rimska crkva bila

30 31

KNIEWALD, n. dj. (bilj. 23), 129.-130. N. dj., 127. 32 N. dj., 129. 33 THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 29. 34 PL, 215., 1511. 35 PL, 216., 290.

42


Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine nasljednica apostolskog nauavanja, a upravo je to i kasnije bio kamen spoticanja. Dovoljno je napomenuti samo Raspravu izmeu rimokatolika i bosanskog patarena. Sauvana je u rukopisu iz poetka 15. stoljea; prema Kniewaldu36 njezin je autor fra Ambroz, koji je 1381.-1411. djelovao u Bosni, a prema anjeku njezin je autor Pavao Dalmatinac, pravnik, teolog, dominikanac, koji je djelovao kao generalni inkvizitor u Dalmaciji i tragino poginuo 1255. godine, a za kojeg je inae poznato da je prvi provincijal jedinstvene dominikanske provincije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.37 On je u svakom sluaju bio dobar poznavatelj bosanskih prilika, to se vidi po mnogim pojedinostima teksta Rasprave. U Raspravi hereticus tvrdi: Naa je vjera bila ona ista kao u Rimu sve do vremena (pape) Silvestra, koji je bio na uitelj i onda (od nje) otpao itd.,38 dakle, bosanski hereticus povezuje heterodoksiju bosanskih krstjana uz ostalo i sa sukobom Arija sa stajalitem Nikejskog sabora iz 327. godine, upravo u doba pape Silvestra. Drugim rijeima, Rimska crkva odvojila se u to doba od uenja apostola Petra pa prema tome ona nije apostolska, a prava apostolska vjera upravo je vjera bosanskih krstjana. Iz tih nam se razloga ini razumljivim zato je pri sastavljanju Abjuracije isputen svaki spomen rimske kao apostolske crkve (ili apostolske vjere).5. Potivanje prijanjih odredaba

elnici bosanskih krstjana obeavaju dalje: () et ea, que maiores nostri provide preceperunt, custodiemus (sauvat emo ono to su nai stari mudro zapovjedili ). Odredba se nastavlja na prethodnu obvezu: Jeiunia constituta ab ecclesia observabimus (od crkve odreene postove potivat emo). I iz te se odredbe vidi kako je papin legat bio obazriv u odnosu na mijenjanje odredaba koje su bili odredili pretodni elnici. Poznato je da su lanovi mnogih heterodoksnih sekta jae postili i da je takav, prema miljenu Crkve, pretjerani post bio dodatnim dokazom da je pojedini vjernik zaveden jednom od tih he36 37

KNIEWALD, n., dj. (bilj. 25). Franjo ANJEK, Pavao Dalmatinac (1170./75.-1255.): Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, Starine, 61., Zagreb, 2000., 39. 38 N. dj., 58.


43

Lujo Margeti terodoksija. Prema tekstu Abjuracije vidi se da se pootreni post bosanskih krstjana ne dri odstupanjem od katolianstva, to je jo jedan dokaz elje papina legata da ne zaotrava odnos Crkve prema njima. Meutim, ini nam se da nekoliko odredaba koje zapoinju s et nose uoljivi peat naknadnih umetaka, nakon to je ve osnovni tekst bio zapisan. Takav et nije ni inae vrsto povezan s prethodnim tekstom. To se osobito lijepo vidi kod obveze da e krstjani prihvatiti sve ono to Crkva eli ubudue dodati, ukinuti ili pootriti (addere vel minuere), koja s prethodnim tekstom ima vrlo slabu vezu. Ako je to sluaj i u obeanju koje analiziramo, onda odredba ima mnogo iri smisao pa se onaj et ea ne bi odnosio samo na post, nego sve prijanje odredbe bilo koje vrsti koje su ve bile donesene. To nije nimalo iskljueno, dapae, upravo te dvije, prema naem miljenju, naknadno dodane odredbe meusobno su povezane. Moe se zamisliti da su priores postavili u pregovorima zahtjev da se odobrenje njihovih prijanjih odredaba ukljui u Abjuraciju, na to je papin legat pristao, spretno ubacivi rije provide (mudro), ime je bitno ogranien domet te odredbe, jer je jasno da e u konanici ipak Crkva odrediti to je od prijanjih odredaba mudro i prihvatljivo, a to ne. Koncesija je, dakle, relativne snage, a da bi to bilo to jasnije, dodana je neto dalje jo i odredba, da Crkva moe ubudue addere vel minuere sve ono to ne dri prihvatljivim. Time je onaj provide jo vie ojaan u smislu prava Crkve da intervenira. Uostalom, ako je rije ipak samo o postu, Crkva je tim umetcima omoguila svojim nadzornim organima da ukinu pretjerani post, koji bi mogao biti tumaen kao neizravan prijekor umjerenom katolikom postu. Ali, bez obzira na to kako emo tumaiti te dijelove Abjuracije, iz njih probija elja krstjana da zadre to vie svojih obiaja i istovremeno elja legata da ne zaotrava ondje gdje to nije nuno.6. Konaita zajednica bo

krstjani

Documents