kritika “evolucionistiČkih” narativa o g · teorija o genezi priča može naići na...

Ricerche slavistiche 13 (59) 2015: 441-490

JOSIP VUČKOVIĆ

KRITIKA “EVOLUCIONISTIČKIH” NARATIVA O GENEZI

STAROHRVATSKIH PASIONSKIH PRIKAZANJA1

1. Uvod

Povijest proučavanja hrvatskih srednjovjekovnih pasionskih prikaza-

nja obilježile su rasprave o njihovu podrijetlu. Znatan je broj filolo-

ga i kazališnih povjesničara pritom razrađivao neku inačicu pripo-

vijesti o postupnome razvoju prikazanja iz tek nekoliko desetljeća ra-

nije potvrđenih stihovanih Marijinih plačeva, koji su se navodno raz-

vili iz još starijega korpusa starohrvatskih pasionskih pjesama.2 U ne-

(1) Ranija i znatno kraća inačica ovoga članka pročitana je u Vinkovcima na 6.

hrvatskom slavističkom kongresu (2014). Na problematičnost “evolucionističkih” teza

o genezi hrvatskih srednjovjekovnih pasionskih prikazanja usputno sam ukazao u

digresiji svojega završnoga rada na programu srednjovjekovnih studija (RMA Medie-

val Studies) na Sveučilištu u Utrechtu (2010), koji je naknadno prerađen i objavljen

kao: Josip Vučković, Emocije u hrvatskim srednjovjekovnim prikazanjima muke i po-

buđivanje suosjećanja, u: Poj željno! Iskazivanje i poimanje emocija u hrvatskoj pi-

sanoj kulturi srednjega i ranoga novoga vijeka. Priredio A. Kapetanović. Institut za

hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2012, str. 117-149. Međutim, članak se napo-

sljetku ipak nije upuštao u dublju raspravu o nastanku starohrvatske pasionske dra-

me, jer se pokazalo da je riječ o temi koja zahtijeva dodatno istraživanje i daleko vi-

še prostora nego što ga omogućuje digresija unutar studije s razmjerno usko postav-

ljenim istraživačkim problemom.

(2) Usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne pasionske

poezije i drame. Sveučilište u Zadru, Zadar 1964; Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pis-

menost i književnost srednjeg vijeka, u: Hrvatska književnost srednjeg vijeka. Prire-

dili V. Štefanić, B. Grabar, A. Nazor, M. Pantelić. (Pet stoljeća hrvatske književno-

sti, 1). Matica hrvatska - Zora, Zagreb 1969, str. 55-60; Eduard Hercigonja, Sred-

njovjekovna književnost. (Povijest hrvatske književnosti, 2). Liber - Mladost, Zagreb

1975, str. 422-424; Nikola Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta. Školska knjiga, Za-

greb 1978, str. 6-8; Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja. Moguć-

nosti, Split 1978, str. 13-16, 20-21; Josip Bratulić, Trajanje srednjovjekovnih prika-

Josip Vučković 442

dostatku boljega termina ti se interpretativni obrasci u ovoj raspravi

uvjetno nazivaju “evolucionističkima”, prema etiketi kojom se po-

služio Slobodan Prosperov Novak u polemički intoniranu referatu

Logika tijela i retorika ideologije u hrvatskom religijskom kazalištu

(1985).3 Doduše, Novak pojam “evolucionizam” nije koristio samo

kao naziv za modele koji pretpostavljaju razvoj “unutar dramskog

žanra i to od jednostavnijih lirskih i narativnih oblika prema širim i

složenijim dramskim oblicima”, već ga je istovremeno primijenio i na

radove koji pretpostavljaju da je liturgija bila ishodište iz kojega je

evoluiralo srednjovjekovno kazalište.4 Međutim, kako bi se izbjegli

nesporazumi zbog višeznačne terminologije, valja napomenuti da će

se pojam “evolucionizam” u nastavku ovoga teksta ponajprije upo-

trebljavati u prvome značenju, dok će se povremena odstupanja od

takve uporabe posebno najavljivati. Problem liturgijskoga ishodišta

starohrvatskih prikazanja može se staviti u drugi plan i s obzirom na

činjenicu da se od polovice 20. stoljeća uglavnom nije govorilo o iz-

rastanju prikazanja iz srednjovjekovne liturgije.5 Uzimajući u obzir u-

zanjskih tekstova, u: Dani hvarskog kazališta: Srednjovjekovna i folklorna drama i

kazalište. Književni krug, Split 1985, str. 62; Nikica Kolumbić, Po običaju začinja-

vac. Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Književni krug, Split 1994,

str. 87-192; Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova. Hrvatski centar ITI - UNESCO,

Zagreb 2003, str. 66-71; Kristina Štrkalj Despot, Gospin plač iz Osorsko-hvarske

pjesmarice, “Čakavska rič”, 37 (2009) 1-2, str. 126-132; Amir Kapetanović, Najsta-

rije hrvatsko pjesništvo, u: Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo. Pjesme, plačevi, pri-

kazanja na starohrvatskom jeziku. Priredili A. Kapetanović, D. Malić, K. Štrkalj De-

spot. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2010, str. xxiv, xxxiii, xxxvi;

Kristina Štrkalj Despot, Jedini srednjovjekovni hrvatski prozni planctus: Plač Devi

Marije iz Petrisova zbornika, “Čakavska rič”, 38 (2010) 1-2, str. 166; Ead., Jezične

i književnopovijesne značajke starohrvatskih pjesama u Picićevoj pjesmarici iz 1471.,

“Colloquia Maruliana”, 19 (2010), str. 43-44. O sveprisutnosti evolucionističkoga

obrasca pišu Slobodan Prosperov Novak, Logika tijela i retorika ideologije u hrvat-

skom religijskom kazalištu, u: Dani hvarskog kazališta: Srednjovjekovna i folklorna

drama i kazalište, cit., str. 398-401, 411-412; Kristina Štrkalj Despot, Jedini sred-

njovjekovni hrvatski…, cit., str. 165-166.

(3) Usp. Slobodan Prosperov Novak, Logika tijela i retorika…, cit., str. 398-414.

(4) Ivi, str. 399. Usp. ivi, str. 398-402.

(5) Usp. Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pismenost i književnost srednjeg vijeka,

cit., str. 56; Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, cit., str. 422; Nikola

Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, cit., str. 6; Francesco Saverio Perillo, Hrvat-

O genezi starohrvatskih pasionskih prikazanja 443

pravo zacrtano ograničenje značenja pojma “evolucionizam”, preuzi-

manje Novakove etikete omogućilo je da se zadaća ovoga priloga sa-

žeto odredi kao kritičko preispitivanje “evolucionističkih” tumačenja

geneze starohrvatskih pasionskih prikazanja.

Premda se uporabu pojmova “evolucionizam” i “evolucionistička

teorija” kao skupnih naziva za gore naznačen odnos prema problemu

geneze prikazanja može opravdavati već i njihovom prihvaćenošću

u kroatističkoj praksi, istovremeno je korisno osvrnuti se i na shva-

ćanje pojma “evolucionizam” u sociokulturnoj antropologiji kao di-

sciplini koja je daleko intenzivnije razmatrala narav “evolucionistič-

kih” interpretacija.6 Sociokulturni antropolozi temeljno značenje poj-

ma “evolucionizam” obično suprotstavljaju značenju pojma “difuzio-

nizam”.7 Pritom se “evolucionističkima” nazivaju oni modeli koji

mijene u određenoj kulturi objašnjavaju kao posljedicu invencija nje-

zinih subjekata. Dok “evolucionizam” naglašava neovisnost promjena

o izvanjskim pobudama, “difuzionistički” modeli mijene u kulturi

ponajprije tumače kao posljedicu njezinih dodira s drugima.8 Pri-

vremeno posezanje za pojmovnikom sociokulturne antropologije o-

mogućuje da se progovori o difuzionističkim idejama u pojedinim ra-

dovima koje kroatistička kritika proglašava evolucionističkima. Nai-

me, već se u nekolicini jedinica s Novakova popisa evolucionističkih

publikacija9 može utvrditi prisutnost difuzionističkih elemenata.10 Ot-

ska crkvena prikazanja, cit., str. 31; Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit.,

str. 110, 126-127; Kristina Štrkalj Despot, Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str.

165-166.

(6) Usp. Alan Barnard, History and Theory in Anthropology. Cambridge Uni-

versity Press, Cambridge 2000, str. 27-60. Za kroatističku praksu vidi: Slobodan

Prosperov Novak, Logika tijela i retorika…, cit., str. 398-414; Kristina Štrkalj De-

spot, Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 165-166.

(7) Alan Barnard, History and Theory in Anthropology, cit., str. 199. Ponekad se

ta distinkcija izražava drugačijim nazivljem: tako se pri razvrstavanju folklorističkih

teorija o genezi priča može naići na suprotstavljanje “poligenetske teorije” “migra-

cijskoj”, usp. Maja Bošković-Stulli, Usmena književnost, u: Usmena i pučka književ-

nost. Napisale M. Bošković-Stulli i Divna Zečević. (Povijest hrvatske književnosti,

1). Liber - Mladost, Zagreb 1978, str. 53-61.

(8) Alan Barnard, History and Theory in Anthropology, cit., str. 47.

(9) Slobodan Prosperov Novak, Logika tijela i retorika…, cit., str. 411.

(10) Iako Novakovo izlaganje načelno razlučuje evolucionistički narativ o litur-

gijskome ishodištu srednjovjekovnoga kazališta od onoga o postupnome nastanku


vorenost za difuzionistička rješenja može se na primjer prepoznati u

opisu geneze prikazanja u pregledu hrvatske srednjovjekovne knji-

ževnosti Vjekoslava Štefanića, koji je nastao kao uvod u prvu knjigu

serije Pet stoljeća hrvatske književnosti (1969).11 S jedne strane, u to-

me je pregledu nastanak prikazanja ponajprije opisan kao posljedica

postupnih preinaka ranijega starohrvatskoga pjesništva:

No ipak je postojao jedan unutrašnji razvojni proces unutar kojega se

stara građa stilski dotjerivala i proširivala. Iz nespretne statičke pje-

sme prelazi se na širu narativnu formu, iz narativne u dijalošku i ko-

načno u dramsku formu.12

S druge strane, u istome se Štefanićevu pregledu govori i o zavisno-

sti tih preinaka o stranim modelima: “Taj su proces pomogli i vanj-

ski utjecaji, osobito talijanski, ali direktnog prevođenja gotovih pje-

smotvora ne nalazimo”.13 Postanak je prikazanja na sličan način opi-

sao i Eduard Hercigonja u knjizi Srednjovjekovna književnost (1975).14

S jedne strane, u Hercigonjinu se prikazu očituju obilježja svojstve-

na evolucionizmu: osim što u raspravi izravno spominje “evoluci-

ju”,15 Hercigonja naglašava da su prikazanja posljedica postupnoga

“pretapanja i povezivanja” ranijega hrvatskoga pjesništva “u veće

prikazanja iz ranijega pasionskoga pjesništva, u njegovu popisu evolucionističkih

radova ipak nije provedena raspodjela istih u dvije grupe prema tipu evolucionizma

koji je u njima zastupljen, usp. ivi, str. 399, 411. Stoga se ni Novakov popis ne mo-

že neselektivno koristiti za potrebe kritike samo jednoga tipa evolucionizma. Među-

tim, izbor publikacija koje su zanimljive za temu ovoga rada omogućuje činjenica da

se prilozi nastali nakon sredine 20. stoljeća uglavnom izričito distanciraju od ideja o

liturgijskome ishodištu starohrvatskih prikazanja pa se može pretpostaviti da su tak-

ve publikacije u Novakovu bilješku i uvrštene kao potvrde evolucionizma koji pod-

rijetlo prikazanja prepoznaje u ranijem pasionskom pjesništvu. Usp. Nikica Kolum-

bić, Postanak i razvoj…, cit., str. 288-289; Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pismenost

i književnost srednjeg vijeka, cit., str. 56; Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna knji-

ževnosti, cit., str. 422; Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja, cit.,

str. 13.

(11) Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pismenost i književnost srednjeg vijeka, cit. 3-

62.

(12) Ivi, str. 55-56. Usp. ivi, str. 58.

(13) Ivi, str. 56.

(14) Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, cit., str. 422-424.

(15) Ivi, str. 422.


cjeline”.16 S druge strane, njegov se prikaz otvara upravo difuzioni-

stičkim ukazivanjem na ulogu talijanske drame u formiranju prikaza-

nja:

U 15. st. – dakle nešto kasnije nego u Italiji – pod talijanskim utje-

cajem (premda izravnog prevođenja nemamo potvrđenog) razvijaju

se začeci hrvatske drame – prikazanja.17

Za razliku od Štefanićeve i Hercigonjine otvorenosti za difuzioni-

zam, ponešto rigidan stav o indigenome podrijetlu hrvatske srednjo-

vjekovne drame potvrđen je u Hrvatskim crkvenim prikazanjima

(1978) Francesca Saverija Perilla:

Po nama, počeci hrvatskog crkvenog teatra potpuno su originalni, tj.

slobodni od utjecaja analognog talijanskog, francuskog ili njemačkog

žanra. Samo u kasnijoj fazi, kada su se već više počeli baviti fabu-

lom i formalnim usavršavanjem svojih djela, hrvatski autori su se o-

bratili ostalim književnostima zbog traženja poticaja i novih motiva,

prerađujući tako već korištene teme. Početna prikazanja nastajala su

izvan direktnog utjecaja stranih uzora i pojavljuju se kao djela znat-

ne originalnosti.18

Kritičku raščlambu navedene tvrdnje prividno otežava Perillova ne-

određenost oko značenja izraza “početna prikazanja”, a zatim i oko

toga što bi točno pripadalo njihovoj “kasnijoj fazi”.19 Međutim, rigid-

(16) Ivi, str. 423.

(17) Ivi, str. 422.

(18) Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja, cit., str. 15. Usp. Jo-

sip Bratulić, Trajanje srednjovjekovnih prikazanjskih tekstova, cit., str. 62. Perillov

komentar o naknadnome prihvaćanju inojezičnih modela najvjerojatnije se odnosi

na tekst Muke Spasitelja našega iz Zbornika prikazanja (1556). Naime, poslije će u

tekstu za sastavljača toga prikazanja Perillo ustvrditi da je bio “duboki poznavalac i

hrvatske i strane crkvene dramaturgije”, Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crkve-

na prikazanja, cit., str. 32.

(19) Unatoč ustrajanju na autohtonosti nastanka “početnih prikazanja”, valja na-

pomenuti da je Perillo sličnosti između talijanskih i hrvatskih pasionskih pjesama

ipak objašnjavao kao posljedicu izravnijih kontakata među tim dvjema kulturama

(usp. ivi, str. 16, 20). Nameće se pitanje ne otvara li Perillu i srodnim evolucionisti-

ma uklapanje takva stajališta u evolucionističku paradigmu mogućnost da svaku ut-

vrđenu sličnost između hrvatske i talijanske drame protumače isključivo kao poslje-

dicu samostalnoga njegovanja književnih obilježja što ih je hrvatska književnost ste-


nost se autorovih autohtonističkih obrazaca zaključivanja očituje u

načelu kojim se apriorno isključuju difuzionistička tumačenja u ko-

rist pristupa koji istovrsne elemente u raznojezičnim korpusima ob-

jašnjava kao posljedicu korištenja identične građe:

Ako se ipak pojave analogni motivi kao u tekstovima drugih knji-

ževnosti, to nije teško objasniti: anonimni hrvatski dramski autori

opredjeljivali su se za iste izvore kao i njihove strane kolege slijede-

ći ih u tom zdušno i ponekada ropski.20

Iako se u dosadašnjim komentarima kroatističkoga evolucionizma

nije izravnije ukazivalo na varijacije u mišljenjima pojedinih pred-

stavnika toga modela, navedeni primjeri ilustriraju razlike u stupnju

otvorenosti pojedinih kroatističkih evolucionista za difuzionistička

rješenja.21 Prepoznavanje nehomogenosti kroatističkoga evolucioni-

kla preko ranije ostvarenih kontakata s talijanskom. Poteškoće s utvrđivanjem zna-

čenja Perillova izraza “početna prikazanja” proizlaze iz autorove nedosljednosti u

klasifikaciji plačeva, koji se povremeno proglašavaju prikazanjima, a povremeno

tekstovima koji su postojali i prije nastanka prikazanja. Naime, Perillo je, s jedne

strane, “prikazanjem” nazivao i plač iz Picićeve pjesmarice, iako je riječ o tekstu iz-

razito narativne naravi: “Zapravo, najstarija skupina prikazanja vezana je za zadar-

sko područje, naročito prva varijanta Plača Marijinog Picićeve (ili Rapske) pjesma-

rice”, ivi, str. 16. S druge strane, nekoliko stranica poslije o plačevima piše kao o

tekstovima “koji su prethodili drugoj fazi crkvenog teatra, onoj s prikazanjima, na-

rodnim po tonu i po fakturi”, ivi, str. 20. Za podatak o narativnom karakteru plača iz

Picićeve pjesmarice usp. ivi, str. 31; Kristina Štrkalj Despot, Jezične i književnopo-

vijesne značajke…, cit., str. 44-45.

(20) Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja, cit., str. 15-16. Usp.

ivi, str. 30, 33-34. Na komentirane citate iz Perillove knjige posebno se osvrnuo Ivan

Lozica, koji je iskazao i određen stupanj rezerviranosti prema Perillovu autohtoni-

zmu: “To isticanje originalnosti naših prikazanja čini mi se čak možda i pretjeranim,

ali pokazuje da Perillo nepristrano promatra, čuvajući se neargumentiranog genera-

liziranja kojeg je bilo u drugim radovima o ovoj temi”, Ivan Lozica, Izvan teatra.

Teatrabilni oblici folklora u Hrvatskoj. Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i tea-

trologa, Zagreb 1990, str. 214. Međutim, Lozičino tumačenje Perillova izbjegavanja

simplicističkih difuzionističkih obrazaca kao znaka autorove težnje prema objektiv-

nosti epistemološki je ipak problematično stoga što, barem u načelu, netipična gle-

dišta kadšto mogu biti motivirana tek pristranostima drugačijega usmjerenja.

(21) Komentatori “evolucionističkoga” modela u pravilu samo ukazuju na njegovu

sveprisutnost u radovima o starohrvatskim prikazanjima ne nastojeći pobliže ispitati

razlike u pristupima pojedinih istraživača, usp. Slobodan Prosperov Novak, Logika


zma nameće i potrebu za istančanijim pristupom njegovoj kritici. Nai-

me, ona mora biti osjetljiva i za nepodudarnosti među pristupima

različitih autora, ali i za moguće razlike među pojedinim prilozima

autora koji su se problemu nastanka starohrvatskih pasionskih prika-

zanja vraćali više puta.22

Među središnjim je postavkama ovoga rada i ideja o potrebi za

dosljednim razlučivanjem pitanja podrijetla žanrovskih konvencija od

pitanja podrijetla iskorištavanih predložaka. Naime, u ovom se radu

pokazuje da je brkanje razine podrijetla predloška i razine podrijetla

genološkoga razreda u više navrata dovodilo do nesporazuma koji

su obilježili povijest istraživanja starohrvatskoga pasionskoga pje-

sništva.23 Nasuprot tome, iz opće je znanstvene prakse povjesničara

književnosti razvidno da se pitanje podrijetla predložaka obično ne

poistovjećuje s problemom podrijetla genoloških razreda, iako se ta

distinkcija, vjerojatno zbog podrazumijevane samorazumljivosti, u-

glavnom ne problematizira izravno. Tako proučavatelji hrvatske ra-

nonovovjekovne epike mogu jednostavno govoriti o tome da Judita

Marka Marulića (1450-1524) na genološkoj razini prati plan izlaga-

nja i repertoar izražajnih sredstava kakvi su bili tipični za tadašnje e-

pove vergilijanske inspiracije, unatoč tomu što taj Marulićev ep svoj

temeljni sadržaj crpe iz biblijske Knjige o Juditi.24 Isto tako, prouča-

vatelji novije hrvatske književnosti za povijesne romane Augusta Še-

noe (1838-1881) obično ističu da “preuzimaju model povijesnog ro-

mana koji je uveo Walter Scott”,25 unatoč tomu što hrvatski pisac i

Scott ne polaze od istih povijesnih izvora niti njihovi romani pripo-

tijela i retorika…, cit., str. 398-401; Kristina Štrkalj Despot, Jedini srednjovjekovni

hrvatski…, cit., str. 165-166.

(22) Naposljetku, Kolumbić i sâm upozorava da se u njegovim tekstovima “mo-

gu zapaziti i metodološke a i neke koncepcijske raznolikosti”, Nikica Kolumbić, Po

običaju začinjavac…, cit., str. 5.

(23) Ne može se isključiti mogućnost da je spomenuta pojava difuzionističkih rje-

šenja u radovima nekih evolucionističkih kroatista upravo posljedica implicitnoga

prihvaćanja distinkcije između podrijetla predložaka i podrijetla genoloških razreda.

(24) Dunja Fališevac, Figura u epu (na primjeru Marulićeve Judite), u: Ead., Ka-

liopin vrt. Studije o hrvatskoj epici. Književni krug, Split 1997, str. 59.

(25) Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana. Od početaka do kraja 19. sto-

ljeća. Znanje, Zagreb 1994, str. 82.


vijedaju o istim povijesnim događajima.26 Premda se, kao što se vidi

iz spomenutih primjera, podrijetlo predloška ne može poistovjetiti s

podrijetlom genološkoga razreda, autori komentara o genezi starohr-

vatskih prikazanja rijetko objašnjavaju o kojoj razini govore kada do-

kazuju ili osporavaju njihovu autohtonost, što bitno umanjuje moguć-

nost za razvoj konstruktivne rasprave.

Iako se ovim istraživanjem nastojalo obuhvatiti veći broj inačica

kroatističkoga evolucionizma, u samome će članku posebna pažnja

biti posvećena radovima Nikice Kolumbića. Takav se pristup može

opravdati činjenicom da je riječ o autoru najrazrađenije evolucioni-

stičke rekonstrukcije razvoja hrvatske srednjovjekovne pasionske dra-

me. Kolumbić je rezultate svojih istraživanja žanrovski raznovrsnih

stihovanih tekstova pasionske tematike prikazao u neobjavljenoj, ali

često citiranoj doktorskoj disertaciji Postanak i razvoj hrvatske sred-

njovjekovne pasionske poezije i drame (1964), a potom i u nizu kas-

nijih radova o istoj temi, od kojih su mnogi naknadno objavljeni u

knjizi Po običaju začinjavac. Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj

književnosti (1994).27 U svojoj je disertaciji Kolumbić sustavno us-

poređivao sve poznate mu starohrvatske osmeračke pasionske teksto-

ve da bi na temelju frekvencije podudaranja rimovanih osmeračkih

parova u pojedinim tekstovima naposljetku izlučio pet skupina pa-

sionskih tekstova i pretpostavio da među njima postoji genetska po-

vezanost: (i) “narativne pjesme i kontaminirani korizmeni ciklus”;

(ii) “ranija grupa dijaloških pjesama”; (iii) “primitivna dramatizaci-

ja”; (iv) “kasniji tip dijaloških pjesama”; (v) “razvijena dramatizaci-

ja”.28 Međutim, u kasnijoj studiji Dramske transformacijske strukture.

Jedan aspekt razvoja hrvatske srednjovjekovne drame (1985-1986)

Kolumbić se služi ponešto preinačenom podjelom na

četiri razvojna stupnja, odnosno četiri žanrovska tipa hrvatskih sred-

njovjekovnih pasionskih tekstova: 1. lirsko-narativna pjesma, 2. dija-

loški ‘plač’, 3. prvotna dramatizacija, 4. razvijeno prikazanje.29

(26) Usp. ivi, str. 83.

(27) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit.; Id., Po običaju začinjavac…, cit.

(28) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 137-247.

(29) Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 169. U posljednjih de-

set godina objavljeni su i neki starohrvatski stihovani pasionski tekstovi za koje Ko-


Kao što će se pokazati u nastavku ovoga rada, podjela iz Kolum-

bićeve disertacije uglavnom je zasnovana na tekstološkim postupci-

ma te izdvaja skupine tekstova s vrlo izraženim podudaranjima,30 pa

tek onda mjestimice govori o formalnim žanrovskim razlikama me-

đu tekstovima pojedinih skupina.31 Iako potonja podjela iz kasnije

Kolumbićeve studije deklarativno “razvojne stupnjeve” naziva “žan-

rovskim tipovima”, čini se da njihovo izdvajanje i dalje počiva na

frekvenciji podudaranja zajedničkih osmeraca.32 Naime, pokazuje se

da opseg pojedinih “tipova” u konačnici sasvim odgovara razgrani-

čenjima među skupinama u Kolumbićevoj disertaciji. Tako “narativ-

ne pjesme i kontaminirani korizmeni ciklus” postaju “lirsko-narativ-

na pjesma”, “ranija grupa dijaloških pjesama” postaje “dijaloški plač”,

“primitivna dramatizacija” postaje “prvotna dramatizacija”, a “razvi-

jena dramatizacija” postaje “razvijeno prikazanje”,33 s tim da podje-

la na “žanrovske tipove” ima jedan element manje jer su iz te podje-

le izostavljeni tekstovi koji su u klasifikaciji iz doktorske disertacije

bili određeni kao “kasniji tip dijaloških pjesama”, po svoj prilici sto-

ga što je riječ o tekstovima koje Kolumbić nije smatrao karikom u

razvojnome lancu koji je doveo do nastanka “razvijene dramatizaci-

je”, odnosno “razvijenoga prikazanja”.34

Iako se sâm začetak kroatističkoga evolucionizma često pripisuje

studijama Franje Fanceva,35 čini se da su promicatelji i kritičari evo-

lumbić nije znao: Amir Kapetanović, Nezapaženi ulomci Muke Isuhrstove (1514.) iz

petrogradske Berčićeve zbirke, “Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslov-

lje”, 34 (2008), str. 201-126; Kristina Štrkalj Despot, ‘Nova’ pasionska pjesma Ja,

Marija, glasom zovu, “Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”, 34 (2008),

str. 413-430; usp. Amir Kapetanović, Najstarije hrvatsko pjesništvo, cit., str. xxv,

xxxvii. Međutim, pojava tih Kolumbiću nepoznatih stihovanih pasionskih tekstova

u stručnoj se literaturi ponajprije tumačila kao još jedna potvrda točnosti kolumbi-

ćevskoga evolucionističkoga modela, usp. Kristina Štrkalj Despot, ‘Nova’ pasionska

pjesma…, cit., str. 415; Ead., Jezične i književnopovijesne značajke…, cit., str. 43;

Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo…, cit., str. 75.

(30) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 134.

(31) Ivi, str. 251-256.

(32) Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 162-192.

(33) Usp. ivi, str. 169; Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., passim.

(34) Usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 143, 169, 253.

(35) Franjo Fancev, Hrvatska crkvena prikazanja, “Narodna starina”, 11 (1932),


lucionizma36 suglasni oko toga da su upravo Kolumbićevi radovi od-

igrali presudnu ulogu u diseminaciji evolucionističkih tumačenja ge-

neze starohrvatskih pasionskih prikazanja. Noviji evolucionisti Ko-

lumbićevu modelu ne pridaju tek povijesni značaj zbog usmjerava-

nja glavnine rasprava o genezi pasionskih prikazanja u pravcu evo-

lucionističkih tumačenja, nego se u osnovnim crtama i dalje izravno

pozivaju na važnost Kolumbićevih argumenata.37 Štoviše, na Kolum-

bićev se model pozivaju čak i onda kada sami propituju neke seg-

mente njegove tipologije plačeva i definicija pojedinih etapa u gene-

zi prikazanja.38 Stoga se svako preispitivanje evolucionističkih tuma-

čenja nastajanja hrvatskih pasionskih prikazanja, pa tako i ovaj rad,

u velikoj mjeri mora temeljiti na preispitivanju Kolumbićevih evolu-

cionističkih argumenata.

Međutim, valja uzeti u obzir i činjenicu da je analiza kolumbićev-

ske evolucionističke matrice ponajprije relevantna zbog deklarativnog

promicanja takva modela u novijim znanstvenim prilozima o hrvat-

skim pasionskim prikazanjima. Uzmu li se u obzir već spominjane

nepodudarnosti u pristupima različitih evolucionista, svakako se mo-

ra postaviti i pitanje o mogućim modifikacijama kolumbićevskih te-

za u novijoj afirmativnoj recepciji njegovih radova. Stoga će se u o-

voj raspravi veća pažnja posvetiti i preispitivanju odjeka kolumbićev-

skoga evolucionizma u knjizi Dnevnik triju žanrova (2003) Adriane

str. 143-168. Usp. Slobodan Prosperov Novak, Logika tijela i retorika…, cit., str. 398-

399, 411.

(36) Promicatelji evolucionizma: usp. Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanro-

va, cit., str. 66; Kristina Štrkalj Despot, Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice,

cit., str. 126; Ead., Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 165-166; Ivan Misso-

ni, Pojava fizičke i ekstatičke ljubavi u hrvatskim srednjovjekovnim prikazanjima:

uvodna razmatranja, u: Zbornik radova s Prve medievističke znanstvene radionice

u Rijeci. Priredile K. Jovanović i S. Miljan. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci,

Rijeka 2014, str. 146-147. Za kritiku evolucionizma usp. Slobodan Prosperov No-

vak, Logika tijela i retorika…, cit., str. 411.

(37) Usp. Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 66; Kristina Štrkalj

Despot, Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 165-166; Ivan Missoni, Pojava

fizičke…, cit., str. 147.

(38) Kristina Štrkalj Despot, Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice, cit., str.

126-132; Ead., Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 166.


Car-Mihec39 te u člancima Kristine Štrkalj Despot.40 Istraživanje A-

driane Car-Mihec postalo je predmetom analize poradi prostora koji

je autorica posvetila pitanju geneze prikazanja te zbog statusa koji je

taj problem dobio u razvoju središnje teze njezine knjige. Radovi Kri-

stine Štrkalj Despot proučavani su zbog svoje recentnosti te zbog uče-

stalosti autoričina bavljenja tom temom u kratkome vremenskome in-

tervalu. Ukazujući na problematične elemente u novijoj recepciji ko-

lumbićevskoga evolucionizma, ovim se radom nastoji kroatiste i tea-

trologe potaknuti na oprezniji odnos prema pitanju podrijetla staro-

hrvatskih prikazanja pasionske tematike.

Naposljetku, prije nego što se pristupi analizi evolucionističkih

obrazaca u radovima Nikice Kolumbića i njegovih nastavljača, po-

trebno je i nekoliko napomena o antievolucionističkim stavovima u

Novakovu referatu Logika tijela i retorika ideologije u hrvatskom re-

ligijskom kazalištu (1985). Pišući o podrijetlu srednjovjekovnih kaza-

lišnih izvedbi, Novak je ponajprije bio usmjeren na zagovaranje od-

maka od teza o liturgijskome ishodištu srednjovjekovnoga kazališta.

Međutim, budući da su se evolucionisti od sredine 20. stoljeća uglav-

nom i sami distancirali od ideje o liturgijskome ishodištu prikazanja,

najveći dio Novakove kritike “evolucionizma” za ovu raspravu ipak

ima tek sporedno značenje.41 Međutim, budući da analize predstav-

ljene u ovome radu ukazuju na “evolucionističku” tendenciju da se o

podrijetlu žanra govori na temelju argumenata koji se odnose na pi-

tanje podrijetla korištenih predložaka, ovdje je korisno upozoriti na

Novakov zahtjev za proučavanjem tekstova u kazališnome konteks-

tu za koji su nastali i u kojem su se vjerojatno i koristili:

Ali za nas kritika njihove tekstološke dimenzije nije osnovni pred-

met proučavanja, ona je samo jedno od uporišta: za nas je predmet

(39) Usp. Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., 61-71.

(40) Kristina Štrkalj Despot, ‘Nova’ pasionska pjesma…, cit., str. 415; Ead., Go-

spin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice, cit., str. 126-132; Ead., Jedini srednjovje-

kovni hrvatski…, cit., str. 165-168; Ead., Jezične i književnopovijesne značajke…,

cit., str. 43-44.

(41) Slobodan Prosperov Novak, Logika tijela i retorika…, cit., passim. S obzirom

na mjestimice prenaglašenu opreku između službene religije i manifestacija pučke

religioznosti, Novakov bi tekst možda bilo zanimljivije analizirati iz perspektive po-

vijesti religije.


teatrologije rukopis predstave, njegovo otčitavanje, dešifriranje nje-

govih funkcija u topologiji scenskog vremena, a ne izvan prostora

samih izvedbi.42

Ako se prikazanja shvate kao tekstovi namijenjeni scenskoj izved-

bi,43 razumljivo je da se njihova pojava ne može svesti na promjene

unutar samih tekstova. Naime, sve i ako bi se potvrdila teza da je tekst

prikazanja nastao postupnim modifikacijama ranijih nedramskih teks-

tova, što će se u ovome članku dovesti u pitanje, valjalo bi povesti

računa o tome da su same transformacije tekstova bile uvjetovane

žanrovskom sviješću o mogućnostima izvedbene umjetnosti. Među-

tim, Novakovo se zagovaranje teatrološkoga obrata nije pokazalo

učinkovitim. S obzirom na pretpostavku da neučinkovitost teorijski

orijentirane i vrlo uopćene Novakove kritike evolucionističke para-

digme proizlazi iz persuazivnosti Kolumbićevih teza koje su se refe-

rirale na sačuvanu građu, u ovom će članku evolucionistički prilozi

biti kritizirani i na temelju njihovih nutarnjih proturječnosti te na te-

melju krupnih propusta pri tumačenju stanja u vrelima.

2. Evolucionizam u Kolumbićevoj disertaciji Postanak i razvoj hrvat-

ske srednjovjekovne pasionske poezije i drame

2.1. Opća metodološka pitanja

Utvrđivanje autohtonih i derivativnih karakteristika starohrvatskih pa-

sionskih prikazanja istaknuto je kao jedan od temeljnih zadataka Ko-

lumbićeve disertacije:

Svrha je da se na obradi jednog dijela naših srednjovjekovnih tekstova

ukaže na neke specifičnosti u razvoju naše najranije poezije i drame

u odnosu na ostale evropske književnosti srednjovjekovne epohe. Tu

će se zahvatiti i pitanje samoniklosti i originalnosti, a s obzirom na

mišljenja o našoj srednjovjekovnoj poeziji koja su se temeljila na sla-

bo poznatim i slabo proučenim tekstovima, istaknut će se i to u če-

mu su naši najstariji pjesnici, uklapajući se u proces formiranja naše

(42) Ivi, str. 404.

(43) O izvedbenoj funkciji prikazanja usp. Vjekoslav Štefanić, Riječki fragmenti.

Glagoljica i u riječkoj općini, “Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akade-

mije znanosti i umjetnosti”, 3 (1960), str. 220.


nacionalne kulture, robovali stranim uzorima, a u čemu su se izrazili

na svoj osebujan način.44

Odgovor na to pitanje pokušao je dobiti pomoću rekonstrukcije raz-

vojnoga slijeda koja se temeljila na utvrđivanju učestalosti i redo-

slijeda istovjetnih ili sličnih osmeraca u različitim potvrdama stiho-

vanih pasionskih tekstova. Sačuvanoj je građi nastojao pristupiti i

kvantitativnim metodama, a svoje je rezultate predstavljao u tablič-

nome formatu, što je zasigurno doprinijelo persuazivnosti njegovih

teza.45

Prateći ponavljanje osmeračkih parova u raznovrsnim stihovanim

pasionskim tekstovima, Kolumbić je tekstove s visokim “koeficijen-

tom podudaranja” izdvojio u sljedeće skupine: (i) “narativne pjesme

i kontaminirani korizmeni ciklus”; (ii) “ranija grupa dijaloških pje-

sama”; (iii) “primitivna dramatizacija”; (iv) “kasniji tip dijaloških pje-

sama”; (v) “razvijena dramatizacija”.46 Nakon što su tekstovi s vrlo

izraženim preklapanjima razvrstani u posebne skupine, analizirani

su i podatci o manje opsežnim preklapanjima među tekstovima koji

su svrstani u različite skupine.47 Ta manje izražena preklapanja Ko-

lumbiću su bila dostatna za zaključak da sve izdvojene skupine

predstavljaju jedno stablo u kojem je svaka grana organski vezana s

korijenom i deblom, a pojedine grane predstavljaju izdanke koji no-

se stanoviti dio istih nasljednih osobina.48

Nakon toga su prve tri skupine (“narativne pjesme i kontaminirani ko-

rizmeni ciklus”, “ranija grupa dijaloških pjesama”, “primitivna dra-

matizacija”) proglašene uzastopnim etapama u genezi prikazanja (“raz-

vijena dramatizacija”),49 dok je četvrta skupina (“kasniji tip dijaloških

pjesama”) prokomentirana kao nešto kasniji izdanak planktusa koji

se nikada nije pretvorio u pasionsku dramu.50

(44) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 5. Usp. ivi, str. 31.

(45) Usp. ivi, str. 137-247.

(46) Ibid.

(47) Usp. ivi, str. 147-152, 158-168, 179-184, 188-193, 201-213.

(48) Ivi, str. 134.

(49) Usp. ivi, str. 245.

(50) Ivi, str. 143, 169, 253.


Iako nije izravno problematizirao razliku između pitanja podrije-

tla predložaka te pitanja podrijetla žanrovskih modela, način na koji

je u disertaciji nastojao argumentirati svoju pretežno autohtonističku

tezu ipak otkriva Kolumbićevu tekstološku orijentaciju i primarnu za-

okupljenost pitanjem podrijetla predložaka koji se pronalaze uglav-

nom među starohrvatskim tekstovima. Naime, kada je riječ o pred-

lošcima, Kolumbić naglašava

da su već naši prvi stihotvorci, kad su gradili nove tvorevine, ponaj-

prije posizali za fondom tada još mršave domaće pjesničke tradicije.

Tu crtu autohtonosti, nacionalne izvornosti zadržat će naša srednjo-

vjekovna poezija u većini i u kasnijim fazama.51

Doduše, Kolumbićeva disertacija nije u potpunosti isključivala mo-

gućnost određenih utjecaja pasionskih tekstova koji su bili sastavlje-

ni na drugim jezicima:

Ne možemo negirati strane utjecaje, naprotiv, moramo vjerovati da

je bilo i neposrednih uzora, bez obzira što im se dosada nije uspjelo

ući u trag i što ih se vjerojatno nikada neće ni naći.52

Međutim, iako je mjestimice načelno nagađao o mogućim tragovima

kontakata s drugim književnostima, pretpostavljene je utjecaje redo-

vito nastojalo i minorizirati kako bi se autohtonost hrvatske pasion-

ske književnosti postavila u prvi plan:

Međusobna srodnost naših pasionskih tekstova primarno je obilježje

s obzirom na njihov postanak i razvoj, pa se već i time utjecaj stra-

nih pjesničkih tvorevina na te naše tekstove može imati samo manje,

sporednije, mogli bismo reći – drugotno značenje.53

Budući da se mjestimice može iščitati da je Kolumbić bio svjestan

važnosti opće topike zapadnoeuropskih pasionskih korpusa,54 pod-

tekst se sličnih preuveličavanja originalnosti možda treba tražiti u us-

trajnosti romantičarskoga shvaćanja filologije kao ancile nacionalne

ideologije55 i natjecateljskog pristupa vrednovanju “vlastite” književ-

(51) Ivi, str. 138.

(52) Ivi, str. 279. Usp. ivi, str. 167.

(53) Ibid.

(54) Usp. ivi, str. 279-301.

(55) O nastanku i posljedicama takva shvaćanja književnosti usp. Joep Leerssen,


ne prošlosti u odnosu na korpuse koji su atribuirani drugim nacijama.56

Naime, u vrijeme nastanka Kolumbićeve disertacije romantičarsko je

poimanje filologije još uvijek pokretalo žestoke polemike između ta-

lijanskih slavista bliskih italocentričnim idejama Artura Cronije i hr-

vatskih filologa koji su se opirali njihovim postavkama.57

Kritika Kolumbićeva evolucionističkoga modela krenut će od is-

pitivanja stupnja međusobne navezanosti etapa u pretpostavljenom

evolucijskom nizu. Takve analize pokazuju da su sličnosti među sku-

pinama za koje je Kolumbić pretpostavio susljednost ipak u kvanti-

tativnom smislu rubne, što otvara pitanje o opravdanosti uspostave

evolucijskoga lanca, jer se rubne podudarnosti mogu jednostavno pro-

tumačiti kao posljedica “dinamičke” naravi tekstualnosti u vernaku-

larnim srednjovjekovnim književnostima, na čemu insistira više no-

vih filologa poput Paula Zumthora i Bernarda Cerquiglinija.58 Iako

zajednički osmerci u žanrovski raznovrsnim tekstovima nastalim na

različitim mjestima i pismima (latinica i glagoljica) izvanredno uka-

zuju na kohezivnosti književnog i kulturnog areala koji se protezao

duž istočnojadranske obale s pripadajućim otocima,59 razlike među

pojedinim skupinama ipak pokazuju da podrijetlo većine njihovih ele-

menata nije dokumentirano. Prema tome, ni samo ustrajavanje na au-

tohtonome razvoju starohrvatske pasionske književnosti nije znanstve-

no opravdano.

Introduction. Philology and the European Construction of National Literatures, u:

Editing the Nation’s Memory: Textual Scholarship and Nation-Building in 19th-Cen-

tury Europe. Uredili D. Van Hulle i J. Leerssen. Rodopi, Amsterdam 2008, str. 13-27.

(56) Usp. Divna Mrdeža Antonina, Interpretacije identiteta starih hrvatskih pi-

saca, u: Drukčiji od drugih? Nacionalni prostor u hrvatskoj književnosti. Disput, Za-

greb 2009, str. 163-178.

(57) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 279; Divna Mrdeža Antoni-

na, Interpretacije identiteta starih hrvatskih pisaca, cit., str. 163-178. Osobito usp.

ivi, str. 172-173.

(58) Usp. Myra Seaman, Tugging at the Roots: The Errant Textography of Middle

English Romance, “Journal of Medieval and Early Modern Studies”, 39 (2009) 2, str.

283-303; Amir Kapetanović, Odraz najstarije hrvatske pjesmarice (1380.) u petro-

gradskom Berčićevu zborniku br. 5. (XV. st.), “Colloquia Maruliana”, 19 (2010), str.

27.

(59) Usp. Franjo Fancev, Hrvatska crkvena prikazanja, cit., str. 143.


2.2. Prijelaz od “narativne pjesme” do “ranije grupe dijaloških pje-

sama”

2.2.1. Razina podudaranja

Pažljivija analiza Kolumbićeve procedure pokazuje da je prva skupi-

na (“narativne pjesme i kontaminirani korizmeni ciklus”) ipak manje

koherentna nego preostale četiri jer u toj skupini zapravo i ne po-

stoje preklapanja među svim pripadajućim tekstovima. Naime, u pr-

vu su skupinu uvrštene dvije “narativne pjesme”, Pisan ot muki Hr-

stovi iz Pariške pjesmarice (1380) i Jegda čusmo željne glasi iz Pe-

trisova zbornika (1468), koje uopće “nemaju zajedničkih podudar-

nih dvostihova”.60 Međutim, Kolumbić te pjesme povezuje u jedin-

stvenu skupinu na temelju toga što ih uspoređuje sa susljednom po-

javom inačica tih tekstova u nizu od sedam uzastopno zabilježenih

pasionskih pjesama u Korčulanskoj (15. ili 18. stoljeće)61 i Budljan-

skoj pjesmarici (1640).62 Susljedno pojavljivanje dviju spomenutih

pjesama u dvjema različitim pjesmaricama Kolumbić tumači kao po-

tvrdu procesa u kojemu “se od više odijeljenih pjesama” razvija “jed-

na skupina povezanih sastava, jedan pasionski ciklus pjesama”,63 što

smjesta proglašava i karikom koja je dovela do nastanka Marijinih

plačeva: “Od takvog stupnja do prijelaza na sadržajno prošireni ‘plač’,

odnosno dijalošku ‘muku’ postojao je samo jedan korak”.64 Međutim,

nameće se pitanje možemo li uopće susljedno bilježenje mlađih va-

rijanti pjesama Pisan ot muki Hrstovi i Jegda čusmo željne glasi sma-

trati novim tekstom koji samo što nije prerastao u Marijin plač kao

još složeniju tvorevinu. Naime, iako te dvije pasionske pjesme po-

staju dijelovi jednoga ciklusa, čini se da je narativ o navodnome pre-

rastanju tih pjesama u dulje tekstove problematičan već i stoga što


(61) Budući da je Kolumbić o “kontaminiranom ciklusu” u Korčulanskoj pjesma-

rici pisao na temelju izdanja Vida Vuletića Vukasovića, u opisu građe napominje da

nije siguran “je li Vuletić ove pjesme objavio prema jednom starijem rukopisu, koji

bi mogao biti pisan u XV stoljeću a koji je poslije njegova pothvata nestao, ili pre-

ma jednom rukopisu iz XVIII stoljeća koji se još i danas nalazi u Korčuli”, ivi, str. 49.

(62) Ivi, str. 137-138.

(63) Ivi, str. 142-143.

(64) Ivi, str. 143.


“je sastavljač korizmenog ciklusa” zapravo “bio svjestan njihove sa-

mostalnosti, pa ih odjeljuje razmakom, i na koncu svake završetkom

‘amen’”, što je potvrđeno u ciklusu iz Korčulanske pjesmarice, ali i

u ciklusu iz Budljanske.65

Međutim, Kolumbićev prikaz geneze Marijinih plačeva nije dvoj-

ben samo zato što se pojava inačica pjesama Pisan ot muki Hrstovi i

Jegda čusmo željne glasi u jedinstvenome ciklusu ne može nepro-

blematično proglašavati novom jedinstvenom tvorevinom. Naime,

kada bude pisao o povezanosti čitave skupine “narativnih pjesama i

kontaminiranih ciklusa” s najstarijim plačevima (“ranija grupa dija-

loških pjesama”), Kolumbić će spomenuti

da su njihova međusobna podudaranja samo djelomična i da su sa-

stavljači dijaloških pjesama ove grupe uzimali dvostihove iz ranijih

narativnih sastava ne obazirući se na redoslijed dvostihova u tim ra-

nijim tekstovima.66

Udaljenost se među skupinama za koje Kolumbić pretpostavlja genet-

sku vezu može jasno iščitati iz brojčanih podataka koje navodi dok

nastoji povezati pojedine tekstove u jedinstveno “rodoslovno stablo”:67

Usporedbom s tekstovima najranije faze, s tekstovima Vu [ciklus iz

Korčulanske pjesmarice, op. J. V.], Va [Pisan ot muki Hrstovi iz Pa-

riške pjesmarice, op. J. V.] i Pe [pjesma Jegda čusmo željne glasi iz

Petrisova zbornika, op. J. V.] dolazi se do zaključka da je matični

tekst dijaloškog tipa Pi [plač iz Picićeve pjesmarice iz 1471. godine,

op. J. V.] nastao širenjem ovih ranijih tekstova, ali kao uzor je poslu-

žio tek tekst kontaminiranog korizmenog ciklusa Vu, i to vjerojatno

neki njegov predložak Vux. Naime, iz teksta Vu zastupljeno je u Vr i

Pi 25 dvostihova, a iz Va i Pe ukupno samo 11 dvostihova. Dvostih

Va 42 koji se podudara s tekstovima Vr i Pi, a koji ne nalazimo u

Vu, ukazuje na predložak Vux koji je morao imati i taj dvostih.68

Sve i ako se zanemari teorijsko propitivanje prikladnosti Kolumbi-

ćeve pozitivističke metodologije za proučavanje starohrvatskih pa-

sionskih tekstova, morala bi se uzeti u obzir činjenica da plač u Pici-

(65) Ivi, str. 141.

(66) Ivi, str. 148.

(67) Ivi, str. 245.

(68) Ivi, str. 152.


ćevoj pjesmarici doseže duljinu od čak 996 stihova.69 S obzirom na

duljinu plača u Picićevoj pjesmarici, čini se da je broj podudarnih

osmeračkih parova toliko nizak da više upućuje na dubinske razlike

među proučavanim tekstovima nego što potkrepljuje Kolumbićevu

tezu o postupnosti razvoja duljih tekstova iz kraćih predložaka. Dru-

gim riječima, konkretni podatci o razini podudaranja među tekstovi-

ma prvih dviju skupina pokazuju da ciklusi pasionskih pjesama u Kor-

čulanskoj i Budljanskoj pjesmarici po broju stihova i njihovu raspo-

redu ipak nisu toliko bliski plačevima kao što bi se moglo pomisliti

pri doslovnome shvaćanju ranije spomenute tvrdnje kako je od tzv.

“kontaminiranoga korizmenog ciklusa” do nastajanja planktusa “po-

stojao […] samo jedan korak”.70

2.2.2. Kritika “rodoslovnog stabla”

Iako se pojava određenoga broja istih stihova u planktusima i tzv. “na-

rativnim pjesmama” može smatrati pokazateljem određenog tipa sa-

držajne bliskosti, to još uvijek ne znači da se utvrđena bliskost među

tim tekstovima može na odgovarajući način opisati vizualizacijom

metafore “rodoslovnoga stabla” kao što to čini Kolumbić.71 Vizuali-

zacija “rodoslovnoga stabla” kadšto može uspješno predočiti odnose

među izrazito bliskim tekstovima kao što su prijepisi i manje izraže-

ne redakture. Budući da su Kolumbićeve skupine pasionskih teksto-

va izdvojene na temelju visokog “koeficijenta podudaranja”,72 možda

bi se “stablom” u pojedinim slučajevima mogli ilustrirati bliži odnosi

među pojedinim tekstovima unutar iste skupine.73 Međutim, pri os-

(69) Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo…, cit., str. 389.


(71) Usp. ivi, str. 243-247.

(72) Usp. ivi, str. 137-247.

(73) Konstrukcija “rodoslovnoga stabla” bi načelno mogla biti opravdan način vi-

zualnoga predočavanja odnosa između nekoliko bliskih tekstova u skupini koju Ko-

lumbić naziva “primitivnom dramatizacijom”. Riječ je o trima blisko povezanim pla-

čevima u Klimantovićevu zborniku I., Klimantovićevu zborniku II. te Zborniku Ši-

muna Glavića. Plač iz Zbornika Šimuna Glavića nastaje na temelju predloška iz

Klimantovićeva zbornika I. pa se njihov odnos može pouzdano grafički predočiti

(usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 246; Kristina Štrkalj Despot,

Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice, cit., str. 125; Hrvatsko srednjovjekovno


mišljavanju odnosa među širokim repertoarom tekstova koji ulaze u

korpus starohrvatske stihovane pasionske književnosti možda ipak

nije opravdano posezati za takvom vizualizacijom, jer se radi o kor-

pusu u kojemu se očituju žanrovska heterogenost te visok stupanj va-

rijacija u sadržaju i duljini tekstova, što svakako upućuje na zaklju-

čak da se transmisija pasionske književnosti tek u manjoj mjeri teme-

ljila na više-manje vjernome prepisivanju iz jednoga rukopisa u dru-

gi ili slabije izraženim redakcijama jedinstvenoga predloška.74 Valja

napomenuti da takva heterogenost nije samo karakteristična za trans-

misiju hrvatske pasionske književnosti, nego je posrijedi pojava koju

su medievisti već uočili u raznim žanrovima niza srednjovjekovnih

vernakularnih književnosti.75 Naime, filolozi poput Paula Zumthora,

Bernarda Cerquiglinija i njihovih nastavljača rado naglašavaju da su

brojne varijacije u srednjovjekovnim rukopisnim tradicijama općeni-

to jedno od važnijih obilježja ondašnje vernakularne književne kulture

i pokazatelj vrlo “fluidna” odnosa prema vernakularnim književnim

tvorevinama.76 Drugim riječima, proučavatelji srednjovjekovnih ver-

nakularnih književnosti ističu da su

[o]tvorena narav i nestabilnost u formi i sadržaju glavne […] ka-

rakteristike živoga tkiva srednjovjekovnoga teksta pisanoga na eu-

ropskim narodnim jezicima77

pjesništvo…, cit., str. 355). Međutim, čak se ni unutar skupine “primitivna dramati-

zacija” ne može doći do “stabla” koje bi neproblematično predočilo odnose među

plačevima u dvama kodeksima Šimuna Klimantovića. Sa sigurnošću se može reći

da se “Klimantovićeve […] inačice razlikuju daleko više nego što je to slučaj kod

prijepisa”, Kristina Štrkalj Despot, Srednjovjekovna ars memoria i Šimun Klimanto-

vić, “Zadarska smotra”, 59 (2010) 1-2, str. 96. Međutim, iako Štrkalj Despot tvrdi

da se zbog podudarnosti među Klimantovićevim plačevima “mora otkloniti moguć-

nost različita izvora zapisivanja” (ibid.), zapravo nije jasno jesu li ti plačevi imali

zajednički (pisani ili usmeni) model (usp. ibid.) ili je plač iz Klimantovićeva zborni-

ka I. (1501.-1512.) bio izravan predložak onome u mlađem Klimantovićevu zborni-

ku II. (1514.) (usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 58-59, 246). Za

dataciju Klimantovićevih zbornika usp. Amir Kapetanović, Najstarije hrvatsko pjesni-

štvo, cit., str. li.

(74) Usp. Myra Seaman, Tugging at the Roots…, cit., str. 283-303.

(75) Ibid.

(76) Usp. ivi, str. 284, 299.

(77) Amir Kapetanović, Odraz najstarije hrvatske pjesmarice…, cit., str. 27.


što je povezano s činjenicom da se “[s]vakim […] javnim izvođenjem

ili prijepisom tekst iznova rađao i živio je dok se mijenjao”.78 Stoga

svakako valja razmotriti i mogućnost da se u stručnoj obradi tragova

starohrvatske stihovane pasionske književnosti primijene i iskustva

koja su filolozi stekli u analizama odnosa među inojezičnim verna-

kularnim tekstovima za čije je rukopisne tradicije karakterističan vi-

sok stupanj varijacija.

Postoji više razloga zbog kojih filolozi s medievističkim interesi-

ma dovode u pitanje opravdanost primjene lachmanovske pozitivi-

stičke tekstologije i uspostavljanja “rodoslovnoga stabla” pri obradi

srednjovjekovnih tekstova za čiju je transmisiju bila karakteristična

izrazita varijabilnost među sačuvanim inačicama.79 Jedan od važnijih

prigovora upućivanih konstruiranju filijacijskoga stabla pri opisiva-

nju transmisije srednjovjekovnih vernakularnih tekstova jest stvaranje

privida o jednostavnome “vertikalnome” prijenosu materijala iz naj-

češće jedinstvenoga predloška u tekstove koji su iz njega navodno

derivirani, što se nerijetko čini i onda kada se na temelju izrazite va-

rijabilnosti može očekivati da je nastanak tobožnjega teksta-potom-

ka zapravo rezultat daleko zamršenijih procesa u kojima je mogao

sudjelovati čitav niz književnih modela, pisanih i usmenih.80 Tako i

linije koje u Kolumbićevu “rodoslovnome stablu” povezuju pretpo-

stavljene pretke s pretpostavljenim potomcima sugeriraju čitatelju nje-

gova rada da su planktusi u “ranijoj grupi dijaloških pjesama” čisto-

krvni nasljednici tzv. “narativnih pjesama i kontaminirana korizme-

noga ciklusa”, iako je jasno da te dvije skupine povezuje tek manji

broj zajedničkih osmeraca, dok za većinu osmeraca u Vrbničkome

plaču i plaču iz Picićeve pjesmarice nisu utvrđene paralele u ranijem

pjesništvu. Stoga se nameće pitanje nije li “kontaminirani korizmeni

ciklus” kanoniziran kao jezgra planktusa samo zato što je naše pozna-

vanje hrvatskoga srednjovjekovnoga pjesništva izrazito fragmentar-

no.81 Pritom je važno napomenuti da praznine u današnjem poznava-

nju srednjovjekovnoga pjesništva nisu tek posljedica propadanja mno-

(78) Ibid.


(80) Ivi, str. 290, 294-295.

(81) O navedenoj fragmentarnosti usp. Amir Kapetanović, Najstarije hrvatsko pje-

sništvo, cit., str. xvi.


gih srednjovjekovnih rukopisa, nego uvelike proizlaze iz činjenice da

su važni čimbenici u transmisiji tih tekstova bili usmeno izvođenje i

auralna recepcija.82 Budući da povezivanje pisanih ostataka u “rodo-

slovno stablo” automatski podrazumijeva negiranje usmenoga komu-

nikacijskoga kanala, jasno je da u mnogim slučajevima “stablo” pru-

ža poprilično iskrivljenu sliku o transmisiji srednjovjekovnoga verna-

kularnoga teksta.83 Ta se primjedba svakako može primijeniti i na Ko-

lumbićevo “rodoslovno stablo” starohrvatskoga pasionskoga pjesni-

štva, jer se čak i kod velikoga dijela pisanih tragova toga korpusa mo-

že naslutiti izvedbena namjena tekstova.84

Sažimajući dosad rečeno, Kolumbićev opis prijelaza s “narativne

pjesme i kontaminiranog korizmenog ciklusa” u “raniju grupu dija-

loških pjesama” dubinski počiva na ideji o vertikalnome prijenosu na-

sljednih osobina s jednoga ili (rjeđe) dvaju roditelja na potomke, pri

čemu se povremeni zajednički elementi u dvama različitim tekstovi-

ma tumače kao dokazi o postojanju zajedničkoga pretka, čak i onda

kada se radi o tekstovima bitno različite duljine i formalnih žanrov-

skih obilježja.85 Međutim, ako bismo ostali pri metaforama koje su

derivirane iz biologije, morali bismo postaviti pitanje nije li “hori-

zontalni” prijenos gena daleko prikladniji model za objašnjavanje pri-

(82) Usp. ivi, str. xvii.

(83) Usp. Myra Seaman, Tugging at the Roots…, cit., str. 287, 293, 295.

(84) Kao jedan od pokazatelja izvedbene namjene starohrvatskih pasionskih pje-

sama kadšto se navode i etnografski podatci o izvođenju njihovih stihova u novijim

razdobljima. Tako se u literaturi spominje da su u sklopu običaja preduskrsnoga vre-

mena kod Nerežišća na Braču u prvoj polovici 20. stoljeća bili izvođeni i neki stiho-

vi koji su prvi put potvrđeni već u tekstu Pisan ot muki Hrstovi iz 14. stoljeća, usp.

Amir Kapetanović, Najstarije hrvatsko pjesništvo, cit., str. xxiv; Hrvatsko srednjo-

vjekovno pjesništvo…, cit., str. 57. Iako takve etnografske zabilješke mogu djelovati

sugestivno, one same po sebi još uvijek ne dokazuju da su ti stihovi kontinuirano iz-

vođeni od srednjega vijeka. Međutim, izvedbena se namjena srednjovjekovnih Ma-

rijinih plačeva i pasionskih pjesama svakako može pretpostaviti već i na temelju u

srednjovjekovnim rukopisima ovjerenih formula koje se izravno referiraju na aural-

nost. Dobar primjer takve formule pruža pjesma Ja, Marija, glasom zovu iz Berči-

ćeva zbornika br. 5 (kraj 15. stoljeća), koja se u uvodnim stihovima referira na oče-

kivanu slušnu recepciju: Vsi račimo poslušati / kadi plače Božja m(a)ti, Kristina Štr-

kalj Despot, ‘Nova’ pasionska pjesma…, cit., str. 422; Hrvatsko srednjovjekovno pje-

sništvo…, cit., str. 78.

(85) Usp. Myra Seaman, Tugging at the Roots…, cit., str. 290.


sutnosti sporadičnih podudaranja među raznorodnim tekstovima, po-

sebice kada je riječ o kulturi s “fluidnim” poimanjem tekstualnosti

kakvo se može uočiti na primjeru rukopisne tradicije starohrvatsko-

ga pjesništva.86 Naime, ne upuštajući se ovom prilikom u detaljniju

raspravu o implikacijama koje horizontalni prijenos gena među uda-

ljenim biološkim vrstama ima za filogenetska istraživanja u biologi-

ji, čini mi se da bi u književnim kulturama s “fluidnim” poimanjem

teksta potencijal za horizontalni prijenos elemenata iz žanra u žanr

svakako mogao biti daleko izraženiji, jer, hipotetski govoreći, pisac

u takvoj kulturi može na potpuno voluntarnoj osnovi u bilo kojem tre-

nutku uzeti bilo koji stih ili prizor iz bilo kojeg postojećeg pasionskog

teksta kako bi ih refunkcionalizirao u nekom drugom tekstualnom i

žanrovskom okruženju. Gledajući iz te perspektive, određen broj za-

jedničkih stihova i književnih prizora u tekstovima bitno različite du-

ljine i žanrovskih obilježja teško može biti dokaz “vertikalne” srod-

nosti među tekstovima. Možda bi stoga povjesničarima hrvatske sred-

njovjekovne drame razmatranje mogućnosti horizontalnoga prijeno-

sa stihova i prizora omogućilo metodološki opreznije objašnjenje po-

dudaranja među tekstovima od nastojanja da se oni pod svaku cijenu

dovedu u hijerarhijski odnos u kojemu će jedan tekst (ili skupina ko-

ju on predstavlja) biti predstavljen kao (često jedinstveni) roditelj, a

drugi kao njegov potomak.87

Međutim, sličnosti među žanrovski heterogenim stihovanim pa-

sionskim tekstovima mogu se isto tako promišljati i pomoću analo-

gije s transmisijom usmene književnosti. Za takvom je analogijom

svojedobno posegnuo Štefanić povlačeći paralelu između postupaka

sastavljača starohrvatskih pasionskih stihova i recikliranja repertoara

stalnih mjesta usmenoknjiževne tradicije kod pojedinačnih izvedbi.88

Naime, Štefanić je objavljujući tzv. Riječki ulomak s Marijinom ulo-

gom89 istaknuo da pasionski tekstovi često “postupaju kao i svjetov-

na narodna pjesma”,90 što je nastojao predočiti pomoću metafore iz

domene pekarstva:

(86) Ibid.

(87) Usp. ivi, str. 297, 302.

(88) Vjekoslav Štefanić, Riječki fragmenti…, cit., str. 223.

(89) Ivi, str. 218-230.

(90) Ivi, str. 223.


Najkarakterističnija značajka svih tih naših obradba jeste u tome da

one sve u različitim fazama razvitka mijese materiju muke kao što

se mijese različiti hljebovi od istog tijesta.91

Naravno, Štefanićeva usporedba s pekarstvom u postojećem obliku

djeluje ponešto nezgrapno: iako pekarska metaforika slikovito nagla-

šava da se invencija u starohrvatskome pasionskome pjesništvu uve-

like temeljila na kombiniranju postojećih stihova i književnih moti-

va, način na koji je Štefanić upotrijebio usporedbu s tijestom sugeri-

ra potpunu zadanost tradicionalnih formula i ne omogućuje promišlja-

nje povremenih sadržajnih inovacija. Međutim, ako Štefanićeva upo-

raba pekarske metaforike i jest neadekvatna, njegov pokušaj da se

rubnu srodnost među stihovanim pasionskim tekstovima objasni kao

posljedicu oslanjanja na konvencionalna mjesta domaćega pasionsko-

ga pjesništva ipak zavređuje ozbiljnije razmatranje.92

Moglo bi se reći da statičnost tradicije kakva se sugerira Štefa-

nićevom pekarskom metaforikom na dubinskoj razini pokazuje iste

boljke kao i prvotna inačica teorije o usmenoknjiževnim formulama

u kojoj se pjesnička invencija još uvijek poimala kao puko povezi-

vanje tradicijski zadanih gradivnih elemenata.93 Budući da se na ovo-

me mjestu ne može ulaziti u detaljnije razlaganje o nijansama koje od-

vajaju razne pristupe problemu transmisije usmenoknjiževne tradicije

koji se smjenjivali nakon terenskih istraživanja Milmana Parrya i Al-

berta Batesa Lorda, za potrebe ovoga rada dovoljno je spomenuti da

su teoretičari transmisije usmene književnosti s vremenom uglavnom

napravili zaokret prema znatno pokretljivijem shvaćanju tradicije, što

se može oprimjeriti pogledima Aloisa Schmausa, koji je, prema rije-

čima Maje Bošković-Stulli, smatrao da

je […] pogrešno razumijevati formule mehanički statično, jer one

podliježu promjenama u toku tradicije. Individualna odstupanja od

fiksiranog oblika postaju polazne točke za nove procese fiksiranja, a

(91) Ibid.

(92) Ibid.

(93) Usp. Maja Bošković-Stulli, Usmena književnost, cit., str. 32; John Miles Fo-

ley, How to Read an Oral Poem. University of Illinois Press, Urbana - Chicago 2002,

str. 133.


promjene životnih uvjeta, nazora i ocjena stvaraju potrebu za novim

formulama […].94

Takvo elastičnije poimanje “formulaičnosti” u usmenoknjiževnoj tra-

diciji moglo bi poslužiti kao prihvatljiv polazišni model za promišlja-

nje transmisije starohrvatskoga pasionskoga pjesništva, uz uvjet da

tumačenje uzroka transformacija unutar tradicije ne polazi od aprior-

no donesenih ekstremnih sudova o isključivo samostalnome razvoju

ili o isključivo receptivnoj naravi hrvatske pasionske tradicije.

2.3. Prijelaz od “narativne pjesme” do “ranije grupe dijaloških pje-

sama”

2.3.1. Razina podudaranja

Kolumbićeva disertacija Marijinim plačevima posvećuje daleko više

pozornosti nego “narativnim pjesmama i kontaminiranom korizme-

nom ciklusu”. Takva je orijentacija njegova rada svakako uvjetova-

na brojem i raznovrsnošću tekstova koji su prema kriteriju frekven-

cije zajedničkih osmeraca razvrstani u čak tri skupine međusobno iz-

razito sličnih tekstova: (i) “ranija grupa dijaloških pjesama”; (ii) “pri-

mitivna dramatizacija”; (iii) “kasniji tip dijaloških pjesama”.95 U prvu

su skupinu uključeni Marijin plač iz Picićeve pjesmarice, Vrbnički

plač i Splitski ulomak plača, u drugu plačevi iz Zbornika duhovnoga

štiva, Klimantovićeva zbornika I. (zajedno s njegovim parcijalnim

prijepisom u Zborniku Šimuna Glavića) i Klimantovićeva zbornika

II., a u treću plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice, zajedno s nekolici-

nom njemu sličnih tekstova mlađega postanja.96 Kolumbić je uočio

da prve dvije skupine plačeva (“ranija grupa dijaloških pjesama” i

“primitivna dramatizacija”) pokazuju daleko veći stupanj međusob-

ne srodnosti nego ijedna od njih s trećom (“kasniji tip dijaloških pje-

sama”).97 Takvo će stanje kasniji istraživači opisivati kao račvanje

(94) Maja Bošković-Stulli, Usmena književnost, cit., str. 34.

(95) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 143, 153, 168.

(96) Usp. ivi, str. 143-186.

(97) Usp. ivi, str. 160, 169; Vjekoslav Štefanić, Riječki fragmenti…, cit., str. 222.

Unatoč tome što je Kolumbić bio prvi autor koji se u izlučivanju pojedinih skupina

plačeva oslanjao i na brojčane podatke, identična su razgraničenja među skupinama

bila uočena i prije njegove disertacije. U tome smislu posebice vrijedi upozoriti na


planktusa “u dvije glavne redakcije”.98 Kako su plačevi iz prvih dviju

skupina potvrđeni u ranijim rukopisima nego plač iz Osorsko-hvar-

ske pjesmarice, o njima se nerijetko govori kao o “starijoj redakciji”,

a o onima iz treće skupine kao o “mlađoj redakciji”.99 Utvrdivši da

se u prikazanjima nalazi daleko više osmeraca koji su potvrđeni u

tekstovima “starije redakcije” nego onih koji su potvrđeni u teksto-

vima “mlađe”, Kolumbić zaključuje da su skupine “starije redakcije”

ujedno i dvije uzastopne etape u genezi prikazanja Kristove muke,100

dok treću skupinu komentira kao posebni ogranak planktusa koji u

izvedbenome smislu nije dalje evoluirao:

već spominjani rad Vjekoslava Štefanića o Riječkome ulomku s ulogom Djevice Ma-

rije (ivi, str. 215-287). Kako bi kontekstualizirao taj novootkriveni rukopis, Štefanić

je nastojao ocrtati i dijakronijsko variranje hrvatske srednjovjekovne književnosti pa-

sionske tematike, a njegov je osvrt na Marijine plačeve rezultirao klasifikacijom sa-

čuvanih inačica koja se podudara s nešto mlađom Kolumbićevom. Naime, Štefanić

u tome članku: (i) ukazuje na srodnost “u još nedramatiziranoj verziji” posvjedoče-

na plača iz Picićeve pjesmarice s Vrbničkim plačem (ivi, str. 221; usp. Nikica Ko-

lumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 54); (ii) inačice iz Zbornika duhovnoga štiva,

Klimantovićeva zbornika I., Klimantovićeva zbornika II. i Zbornika Šimuna Glavića

određuje kao međusobno slične potvrde plačeva “u više dramatiziranoj formi” (Vje-

koslav Štefanić, Riječki fragmenti…, cit., str. 221-222); (iii) za plač iz Osorsko-hvar-

ske pjesmarice ustvrđuje da se “znatnije razlikuje” od svih prethodno spomenutih ina-

čica (ivi, str. 222).

(98) Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pismenost i književnost srednjeg vijeka, cit.,

str. 58; Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnosti, cit., str. 423.

(99) Usp. Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pismenost i književnost srednjeg vijeka,

cit., str. 58; Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja, cit., str. 27-28;

Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 155; Kristina Štrkalj Despot,

Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice, cit., str. 126; Hrvatsko srednjovjekovno

pjesništvo…, cit., str. 357; Kristina Štrkalj Despot, Vrbnički marijinski plač s konca

15. stoljeća, “Građa za povijest književnosti hrvatske”, 37 (2010), str. 36. Naziv “sta-

rija redakcija” temelji se na bitno ranijoj dataciji potvrda Marijinih plačeva u Pici-

ćevoj pjesmarici i Zborniku duhovnoga štiva (obje potvrde potječu iz 15. stoljeća, a

iz istoga bi stoljeća možda mogli biti još i Splitski ulomak plača te zapis Vrbničko-

ga plača), usp. Amir Kapetanović, Najstarije hrvatsko pjesništvo, cit., str. xxxiv, xlix,

li. Iako dva Klimantovićeva plača iz tzv. “starije redakcije” potječu iz prvih dvaju

desetljeća 16. stoljeća, mlađi Klimantovićev primjerak još uvijek prethodi najstarijoj

potvrdi treće skupine u Osorsko-hvarskoj pjesmarici, koja se datira u treće desetlje-

će 16. stoljeća (ivi, str. xxxiv, li-lii). Usp. Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pismenost i

književnost srednjeg vijeka, cit., str. 58.



Glavna pak osobina tekstova ove grupe je ta što se iz njih nisu razvi-

le druge vrste pasionskih pjesama, kod njih kao da se razvoj zausta-

vio – i to ih odvaja od ranije grupe dijaloških pjesama.101

Kolumbićevo traganje za osmeračkim parnjacima koji su istovre-

meno potvrđeni u skupinama koje su nazvane “ranija grupa dijaloških

pjesama” i “primitivna dramatizacija” pokazuje da među tekstovima

tih dviju skupina postoje nešto naglašenije paralele od onih koje su

bile utvrđene pri ispitivanju odnosa između tekstova u skupini “ranija

grupa dijaloških pjesama” i onih u skupini “narativne pjesme i konta-

minirani korizmeni ciklus”.102 Naime, plač iz Klimantovićeva zbor-

nika I., sastavljen od ukupno 560 osmeračkih parnjaka, s plačem iz

Picićeve pjesmarice povezuju 192 zajednička parnjaka, a s Vrbničkim

čak 201 zajednički parnjak.103 Slično tome, plač iz Zbornika duhov-

nog štiva, koji je prema Kolumbićevu prebrojavanju sastavljen od

500 osmeračkih parnjaka, s Picićevim plačem dijeli 183 osmeračka

parnjaka, dok ga s Vrbničkim povezuju 192 zajednička parnjaka.104

Kolumbić smatra da te paralele dokazuju da je “ranija grupa dijalo-

ških pjesama” bila ishodište iz kojega je nastala tzv. “primitivna dra-

matizacija”,105 ne vodeći računa o činjenici da, njihovoj mnogobroj-

nosti unatoč, zajednički stihovi u tekstovima “primitivne dramatiza-

cije” i dalje ne premašuju udio od dvije petine ukupnih stihova, kao

ni o tome da pojava istih dijelova u različitim skupinama ne mora

nužno značiti da upravo ti manjinski podudarni dijelovi predstavlja-

ju samu gradbenu okosnicu skupine za koju se pretpostavlja da je

mlađega postanja.

(101) Ivi, str. 169. Usp. ivi, str. 143, 253; Vjekoslav Štefanić, Hrvatska pismenost

i književnost srednjeg vijeka, cit., str. 58; Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crk-

vena prikazanja, cit., str. 27-28; Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost,

cit., str. 423.

(102) Usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 148, 154-157.

(103) Ivi, str. 160.

(104) Ivi, str. 160. Prema najnovijoj numeraciji plač iz Zbornika duhovnog štiva

sastoji se od 994 osmerca, usp. Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo…, cit., str. 418.

(105) Usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 158, 167-168.


2.3.2. Kritika “rodoslovnog stabla”

Budući da više od tri petine stihova u “primitivnoj dramatizaciji” nije

ovjereno u “ranijoj grupi dijaloških pjesama”, “rodoslovno stablo”

koje kanonizira “raniju grupu dijaloških pjesama” kao temeljnoga

pretka “primitivne dramatizacije” u najmanju se ruku čini problema-

tičnim. Drugim riječima, arboralno predočavanje odnosa između “ra-

nije grupe dijaloških pjesama” i “primitivne dramatizacije” očituje

iste slabosti koje su prethodno bile prepoznate kod “vertikalnoga” po-

vezivanja “narativnih pjesama i kontaminiranog korizmenog ciklu-

sa” s “ranijom grupom dijaloških pjesama”. Međutim, predočavanje

prijelaza iz “ranije grupe dijaloških pjesama” u “primitivnu dramati-

zaciju” pritom još počiva i na nesigurnoj relativnoj kronologiji.

Uvjerljivo izvođenje relativne datacije u ovome slučaju otežava

blizina vremena zapisivanja najstarijih tekstualnih potvrda “ranije

grupe dijaloških pjesama” i “primitivne dramatizacije”. Naime, naj-

starija je potvrda plača iz “ranije grupe dijaloških pjesama” plač iz

Picićeve pjesmarice, pisan 1471. godine, dok je najstarija potvrda pla-

ča iz potonje skupine inačica iz Zbornika duhovnog štiva, koji je vje-

rojatno napisan u posljednjim desetljećima 15. st.106 Ako se prihvati

uobičajena postavka “da najstariji sačuvani zapis ne znači i najstariji

tekst”,107 mora se postaviti pitanje može li se uopće uspostaviti uvjer-

ljiva relativna datacija pojave “ranije grupe dijaloških pjesama” i “pri-

mitivne dramatizacije” na temelju apsolutne datacije najstarijih potvr-

da njihovih rukopisa. Ovdje se valja osvrnuti na činjenicu da se i sam

Kolumbić pri konstruiranju svojega evolucionističkoga argumenta dr-

žao spomenute postavke “da najstariji sačuvani zapis ne znači i naj-

stariji tekst”:108

Sada kad smo utvrdili da ni jedan od poznatih tekstova primitivne dra-

matizacije nije prva verzija toga tipa, nego da je morao postojati bar

još jedan raniji, pramatični tekst dramatizacije […], ostaje još da vi-

(106) Usp. Vjekoslav Štefanić, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, II.

dio: Zbornici različitog sadržaja, regule i statuti, registri, varia, indeksi, album sli-

ka. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1970, str. 22; Hrvatsko

srednjovjekovno pjesništvo…, cit., str. 355.

(107) Kristina Štrkalj Despot, Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 166.

(108) Ibid.


dimo koji je od poznatih dijaloških tekstova […] bio bliži onom dija-

loškom prema kojemu je nastala prva dramatizacija.109

Ako Kolumbić nije relativnu dataciju “ranije grupe dijaloških pjesa-

ma” i “primitivne dramatizacije” uspostavio na temelju neznatnoga

razmaka između vremena nastanka najstarijih potvrda tih dviju sku-

pina, što bi bilo metodološki dvojbeno i nedosljedno, njegov bi se

stav o vremenskome prvenstvu “ranije grupe dijaloških pjesama” e-

ventualno još mogao temeljiti na pristranosti potvrđivanja apriorno

prihvaćena evolucionističkoga narativa o postupnome razvoju pasion-

skih žanrova koji su bili namijenjeni scenskome izvođenju.110 Naime,

ako bi se starohrvatski pasionski korpus apriorno promatralo kao raz-

vojni lanac u kojemu pasionski tekstovi s vremenom dobivaju sve vi-

še izvedbenih elemenata,111 tekstovi bi se mogli relativno datirati na

temelju (i) činjenice da nijedan tekst iz skupine “primitivna dramati-

zacija” ne poznaje pripovjedačku instancu koja je posvjedočena u

tekstovima skupine “ranija grupa dijaloških pjesama” i na temelju (ii)

činjenice da tekstovi u potonjoj skupini imaju bitno razrađenije di-

daskalije nego tekstovi iz prve:112

(109) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 165-166. Na sličan zaklju-

čak upućuju i neki drugi dijelovi Kolumbićeva tesksta: “Međutim, svakom pozna-

tom tekstu moramo pretpostaviti njegov danas nepoznati predložak, jer gotovo ni za

jedan poznati sačuvani tekst ne možemo utvrditi da je direktno prema njemu nastao

neki drugi poznati, sačuvani tekst. Iznimke su tekstovi KlL i Gl koji su sasvim si-

gurno pijepisi ranijega teksta KlZ”, ivi, str. 246.

(110) Dok upravo izrečene pretpostavke o Kolumbićevim principima relativnoga

datiranja zasada imaju tek status informiranoga nagađanja, u nekim se kasnijim po-

tvrdama “evolucionističkih” narativa može između redaka iščitati da su Marijini pla-

čevi i bili shvaćeni kao prijelazna pojava između kraćih pasionskih pjesama i prika-

zanja Kristove muke upravo stoga što su plačevi posvjedočeni i u narativnome i u

dramskome obliku, usp. Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, cit., str.

423. S druge strane, baveći se “evolucionizmom” iz šire etnoteatrološke perspekti-

ve, Ivan Lozica se protivio apriornome prihvaćanju sličnih “progresivističkih” obra-

zaca: “Pozitivistička ideja progresa, ako je nekritički primijenimo u istraživanju,

može stvoriti krivu sliku o povijesti kazališta kao o jednostavnoj evoluciji gdje no-

viji i savršeniji tipovi predstavljanja potiskuju starije i manje savršene”, Ivan Lozi-

ca, Izvan teatra…, cit., str. 11.


(112) Ivi, str. 168, 251-256.


Koliko je narativna pjesma sa svojim dijaloškim elementima poslu-

žila kao osnova za stvaranje dijaloškog oblika, toliko je i dijaloška

pjesma sa svojim dramskim elementima dijaloga poslužila za posta-

nak prve primitivne dramatizacije. Dovoljno je bilo narativne ele-

mente svesti na minimum, licima dati osnovne upute za vladanje na

pozornici, a stihove komentatora koji je povezivao dijaloge izbaciti

ili dati licima – i scensko je djelo gotovo.113

U Kolumbićevoj raspravi ne pojašnjava se eksplicitno temelji li se re-

lativno datiranje “ranije grupe dijaloških pjesama” i “primitivne dra-

matizacije” na apsolutnoj dataciji najstarijih tekstualnih potvrda tih

skupina ili na idejama o stupnjevitome porastu sceničnosti stihovanog

starohrvatskog pasionskoga korpusa. Međutim, ovdje je važno nagla-

siti da datiranje u oba slučaja djeluje sporno. U prvome je slučaju ne-

uvjerljivo zbog kronološke bliskosti najstarijih potvrda, a u drugome

zbog cirkularnosti pri pozivanju na postupnost razvoja formalnih žan-

rovskih obilježja koju se disertacijom tek nastoji potvrditi.

Sažimajući dosad rečeno, čini se da opseg međusobnih podudara-

nja između “ranije grupe dijaloških pjesama” i “primitivne dramati-

zacije” ipak nije tolik da bi u potpunosti opravdao konstrukciju arbo-

ralne vizualizacije koja sugerira jednostrani “vertikalni” prijenos ele-

menata iz jedne hijerarhijski nadređene skupine u podređenu.114 Osim

toga, budući da se u opravdanost uspostave arboralne vizualizacije

može posumnjati i na temelju nepouzdanosti relativne kronologije

nastanka ovih dviju skupina planktusa, možda bi načelo metodološko-

ga opreza u datom slučaju još snažnije upućivalo na primjenu inter-

pretativnoga modela koji bi se temeljio na ideji horizontalnoga prije-

nosa stihova i prizora (ili na analogiji s transmisijom usmene književ-

nosti) umjesto da se “raniju grupu dijaloških pjesama” i “primitivnu

dramatizaciju” automatski proglasi dvjema uzastopnim etapama u

razvoju prikazanja.

(113) Ivi, str. 168.

(114) Usp. Myra Seaman, Tugging at the Roots…, cit., str. 290.


2.4. Prijelaz od “primitivne dramatizacije” do “razvijene dramatiza-

cije”

2.4.1. Podudarnosti

Prikazanje Kristove muke iz Tkonskoga zbornika (16. st.) i Muku Spa-

sitelja našega iz Zbornika prikazanja (1556) Kolumbić svrstava u

skupinu koju naziva “razvijenom dramatizacijom”,115 koja je, prema

njegovu tumačenju, nastala razradom nekog teksta “primitivne dra-

matizacije”:

Jedan tekst primitivne dramatizacije tipa Ak [kratica za plač iz Zbor-

nika duhovnog štiva, op. J. V.] poslužio je kao osnova za sastavlja-

nje prve razvijenije dramatizacije pasionskog sadržaja.116

Dokazivanje tvrdnje da je “primitivna dramatizacija” bila jezgra “raz-

vijenog prikazanja” polazi od prebrojavanja zajedničkih osmeračkih

parnjaka u tekstovima tih skupina. Prema Kolumbićevu prebrojava-

nju prikazanje Kristove muke iz Tkonskoga zbornika iz 16. stoljeća

sastoji se od 972 osmeračka parnjaka.117 Ako se prisjetimo već spo-

menutog podatka da se plač iz Zbornika duhovnog štiva prema Ko-

lumbićevu prebrojavanju sastoji od čak 500 osmeračkih parnjaka, a

plač iz Klimantovićeva zbornika I. od 560 parnjaka, nameće se pita-

nje koliko je opravdano argumente o nastanku Muke iz Tkonskoga

zbornika temeljiti na 21 paru osmeraca koje to prikazanje dijeli sa

svakim od spomenutih dvaju plačeva.118 U nastojanju da pojasni ras-

(115) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 187-213. Kolumbić još ras-

pravlja i o Riječkom ulomku s ulogom Djevice Marije, ali mu taj rukopis zbog svoje

parcijalne naravi i fragmentarne sačuvanosti nije mogao poslužiti kao još jedan po-

kazatelj stupnja navezanosti “razvijene dramatizacije” na “primitivnu”, ivi, str. 213-

214. O ulomku: Vjekoslav Štefanić, Riječki fragmenti…, cit., str. 218-234. Za ne-

potpuni se prijepis prikazanja Kristove muke iz Klimantovićeva zbornika II. (1514.)

tada još uvijek nije znalo, usp. Amir Kapetanović, Nezapaženi ulomci Muke…, cit.,

str. 201-216.


(117) Ivi, str. 190. Prema najnovijem prebrojavanju Muka iz Tkonskoga zbornika

ima 1905 osmeraca. Usp. Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo…, cit., str. 616.

(118) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 160. Kao što je već spome-

nuto, plač iz Zbornika duhovnog štiva zapravo ima 994 osmerca, dok plač iz Kli-

mantovićeva zbornika I. ima očekivanih 1120 osmeraca, usp. Hrvatsko srednjovje-

kovno pjesništvo…, cit., str. 418, 485.


korak u sadržaju stihova tih dviju navodno genetski povezanih sku-

pina,119 Kolumbić se poziva na “epizodičnost” Marijine lamentacije

unutar širega narativa o muci ističući istovremeno da je upravo ta e-

pizoda bila model prema kojemu su oblikovane ostale “epizode”:120

‘Muka’ Tkonskoga zbornika, iako se po broju podudarnih stihova naj-

više udaljuje od naših ranijih tekstova pasionskog sadržaja, ipak po-

kazuje stanovito naslanjanje na te ranije tekstove. Po strukturi stiha,

odnosno dvostiha, po gradnji dijaloga, po tretiranju likova kao i po

organizaciji scena – ovaj tekst pokazuje i veća podudaranja i ne mo-

žemo se oteti dojmu da mu je upravo naša primitivna dramatizacija

poslužila kao uzor, a da je širenje sadržaja, unošenje nekih dotada

nepoznatih motiva […] predstavljalo samo utjecaj sekundarnoga zna-

čenja.121

Međutim, iako se načelno ne može isključiti mogućnost nastanka no-

ve tvorevine prema modelu jedne u nju uključene epizode, u ovom

je kontekstu nemoguće izvesti uvjerljiv dokaz da 21 par zajedničkih

osmeraca nije tek posljedica recikliranja stalnih mjesta pasionske knji-

ževnosti. Drugim riječima, nameće se pitanje nije li ideja o central-

nosti tih u plačevima potvrđenih stihova tek posljedica pristranosti

potvrđivanja apriorno prihvaćena evolucionističkoga narativa o na-

stanku prikazanja na temelju Marijinih plačeva.

Prema Kolumbićevu prebrojavanju, Muka Spasitelja našega iz

Zbornika prikazanja (1556) sastavljena je od 1837 osmeračkih par-

njaka.122 Iako taj tekst ima mnogo više zajedničkih stihova s plačem

iz Klimantovićeva zbornika I. (143 zajednička parnjaka) i plačem iz

Zbornika duhovnog štiva (134 zajednička parnjaka) nego prikazanje

Kristove muke iz Tkonskoga zbornika,123 brojčani podatci o stihovi-

ma koje taj tekst dijeli s tekstovima “primitivne dramatizacije” i nji-

hova “epizodičnost” još uvijek ne opravdavaju vertikalno izvođenje


(120) Ivi, str. 187, 193.

(121) Ivi, str. 193.

(122) Ivi, str. 194. Muka Spasitelja našega sastavljena je od 3663 osmerca, usp.

Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo…, cit., str. 739.



Muke Spasitelja našega iz neke dramatizirane inačice teksta Mariji-

na plača.124

2.4.2. Kritika “rodoslovnoga stabla”

Budući da je Muka Spasitelja našega sastavljena od 1837 osmeračkih

parnjaka, a prikazanje muke iz Tkonskoga zbornika od 972 parnjaka,

nameće se pitanje ne svjedoči li broj od svega 540 zajedničkih par-

njaka o izrazitoj varijabilnosti pasionske književnosti i nemogućno-

sti da se ona reducira na “vertikalni” prijenos nasljednih osobina ka-

kav se sugerira “rodoslovnim stablom”.125 Pritom se opravdanost us-

postave zajedničkoga podrijetla tih tekstova može dovesti u pitanje i

na temelju činjenice da “redoslijed scena koje se podudaraju u dvo-

stihovima nije u jednom i drugom tekstu jednak”.126

Osim razlika između Muke Spasitelja našega i prikazanja Kristo-

ve muke iz Tkonskoga zbornika, uspostavu “rodoslovnoga stabla” u

pitanje dovodi i prethodno opisan odnos tih dvaju tekstova prema

plačevima “primitivne dramatizacije”. Naime, broj stihova koje Mu-

ka iz Tkonskoga zbornika i Muka Spasitelja našega dijele s tekstovi-

ma Zbornika duhovnog štiva i Klimantovićeva zbornika I. teško mo-

že opravdati izravno izvođenje “razvijene dramatizacije” iz “primi-

tivne”. Osim toga, vidljivo je da najveći broj stihova iz poznatih pri-

kazanja Kristove muke nema poznatih paralela u drugim skupinama,

pa se stječe dojam da je “primitivna dramatizacija” kanonizirana kao

ishodište “razvijene” samo zbog našega neizbježno parcijalna pozna-

vanja srednjovjekovne književne tradicije.127

Spomenutim prigovorima uspostavi “rodoslovnoga stabla” može

se dodati i podatak da je u tekstu Muke Spasitelja našega ovjereno i

(124) Usp. ivi, str. 202-203.

(125) Ivi, str. 190, 194.

(126) Ivi, str. 200. Iako Kolumbić nije znao za djelomični prijepis prikazanja Muke

Isuhrstove u Klimantovićevu zborniku II. (1514), taj izvor također svjedoči o “fluid-

nosti” teksta u hrvatskoj srednjovjekovnoj vernakularnoj književnosti. Naime, u svega

72 stiha Klimantovićeva zapisa pojavljuje se tridesetak stihova koji ne samo da nisu

potvrđeni u Muci Spasitelja našega i Muci iz Tkonskoga zbornika, nego ih nema ni

u jednom drugom poznatom starohrvatskom pasionskom tekstu, usp. Amir Kapeta-

nović, Nezapaženi ulomci Muke…, cit., str. 206.

(127) Usp. Amir Kapetanović, Najstarije hrvatsko pjesništvo, cit., str. xvi.


tridesetak osmeračkih parnjaka koji su potvrđeni u dvama plačevima

iz “ranije grupe dijaloških pjesama” (Vrbnički plač i plač iz Picićeve

pjesmarice), ali nisu pronađeni ni u jednome tekstu “primitivne dra-

matizacije”, koja bi prema “rodoslovnom stablu” trebala biti ishodi-

šte prikazanja.128 Međutim, ravnajući se prema apriorno prihvaćenoj

progresivnoj evolucionističkoj matrici, koja počiva na pretpostavci

da se “nasljedni” elementi isključivo izravno prenose sa starije su-

sljedne skupine na mlađu, Kolumbić problem stihova Muke Spasite-

lja našega koji su potvrđeni u plačevima “ranije grupe dijaloških pje-

sama” razrješava uspostavljajući seriju hipotetskih predložaka. Nai-

me, Kolumbiću uspostava niza hipotetskih predložaka omogućuje

konstrukciju hipoteze da je Muka Spasitelja našega konzervirala ele-

mente koji su navodno postojali u prvotnim “primitivnim dramatiza-

cijama”, ali su s vremenom nestali:

Na početku podudaranja nalazimo 7 takvih dvostihova, a na koncu

još 22. Svakako bi bilo pretjerano pomisliti kako se sastavljač teksta

Mu [Muka Spasitelja našega, op. J. V.] služio nekolikim tekstovima.

Mogli bismo pretpostaviti najviše dva teksta i to Tk [muka iz Tkon-

skoga zbornika, op. J. V.], to jeste neku njegovu raniju verziju kao

osnovu, a jednu raniju verziju tipa Ak [plač iz Zbornika duhovnog

štiva, op. J. V.] i KlZ [plač iz Klimantovićeva zbornika I., op. J. V.]

kao tekst prema kojemu je sastavljač teksta Mu proširio dio o Ma-

rijinoj tužbi, što je u tekstu Tk bilo previše oskudno dano. Zato mo-

ramo zaključiti da su stihovi tekstova Vr [Vrbnički plač, op. J. V.] i

Pi [plač iz Picićeve pjesmarice, op. J. V.] došli u tekst Mu samo pre-

ko jednog ranijega teksta tipa Ak i KlZ, to jest preko već ranije supo-

niranoga teksta Akx. Taj tekst Akx morao je, za razliku od sačuvanih

verzija Ak i KlZ, imati i nešto više dvostihova iz ranije pjesme tipa

Vr i Pi […].129

Međutim, ako se uzmu u obzir već spominjane teze o “varijantnosti”

i “fluidnome” shvaćanju teksta u vernakularnim književnim kultura-

ma srednjega vijeka, uočene paralele među tekstovima “ranije grupe

dijaloških pjesama”, “primitivne dramatizacije” i “razvijene drama-


(129) Ivi, str. 205.


tizacije” mogu se jednostavno objasniti i pomoću modela horizontal-

noga prijenosa stihovanih formula među supostojećim žanrovima.130

3. Kolumbićeve “dramske transformacijske strukture” i “žanrovski ti-

povi”

Nakon obrane doktorskoga rada o genezi prikazanja (1964), Kolum-

bić je u periodici i zbornicima sa skupova objavio i veći broj članaka

o istoj temi. Priređujući dio tih tekstova za objavljivanje u knjizi Po

običaju začinjavac. Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj književ-

nosti (1994), Kolumbić upozorava čitatelje da bi zbog mijena u nje-

govu pristupu svakako trebalo povesti računa i o vremenu prvotnoga

objavljivanja pojedinih radova.131 Može se reći da teze ranijih člana-

ka uglavnom ne odstupaju u znatnijoj mjeri od ideja iz autorove di-

sertacije. Zbog ekonomičnosti argumenta, u ovom će radu stoga pa-

žnja ponajprije biti usmjerena na nekoliko članaka kojima je sredi-

nom osamdesetih godina 20. stoljeća nastojao unijeti i određene ino-

vacije u načinu razmišljanja o problemu geneze prikazanja. Takva se

nastojanja prije svega mogu uočiti u člancima Razvojni put hrvatske

srednjovjekovne drame (1986) i Dramske transformacijske strukture:

jedan aspekt razvoja hrvatske srednjovjekovne drame (1985/1986).132

Naime, navedena dva rada izrijekom prebacuju težište rasprave s pro-

blema geneze tekstova pasionskih prikazanja na problem geneze pri-

kazanja kao novoga žanra u kasnosrednjovjekovnoj hrvatskoj knji-

ževnosti, a pritom proširuju i analitički aparat idejom o “transforma-

cijskim dramskim strukturama” koje se nazivaju “kvantitativnim” i

“kvalitativnim promjenama”.133 Osim što su ti pomaci sami po sebi

zanimljivi kao novina u povijesti evolucionizma, oni zavređuju pozor-

nost i zbog utjecaja na razmišljanja kasnijih istraživača, što se može

vidjeti i na primjeru genoloških razmišljanja Adriane Car-Mihec.134

Kao što je već rečeno, pri izvođenju evolucionističkoga argumenta

u Kolumbićevoj disertaciji polazilo se od grupiranja starohrvatskih

(130) Usp. Myra Seaman, Tugging at the Roots…, cit., str. 284, 290, 297.

(131) Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 5-6.

(132) Ivi, str. 122-139, 162-192.

(133) Ibid.

(134) Usp. Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 66-70.


stihovanih pasionskih tekstova s višom frekvencijom zajedničkih os-

meračkih parnjaka u pet skupina: “narativne pjesme i kontaminirani

korizmeni ciklus”, “ranija grupa dijaloških pjesama”, “primitivna dra-

matizacija”, “kasniji tip dijaloških pjesama” i “razvijena dramatiza-

cija”.135 Potom su četiri skupine sa znatno manje izraženim poduda-

ranjima proglašene razvojnim etapama u nastajanju teksta starohrvat-

skih pasionskih prikazanja (“narativne pjesme i kontaminirani koriz-

meni ciklus” – “ranija grupa dijaloških pjesama” – “primitivna dra-

matizacija” – “razvijena dramatizacija”), dok je “kasniji tip dijaloških

pjesama” na temelju još izraženijih odstupanja od preostalih skupina

proglašen zasebnim razvojnim izdankom planktusa koji, za razliku

od “ranije grupe dijaloških pjesama”, nije rezultirao scenskim adap-

tacijama.136 Iz toga se vidi da su temeljno klasifikacijsko načelo u

konstrukciji Kolumbićeva argumenta bila tekstualna podudaranja, a

ne istovjetnost formalnih žanrovskih obilježja. Drugim riječima, nje-

gova je disertacija ponajprije razmatrala pitanje podrijetla predloža-

ka, unatoč tome što se sami nazivi pojedinih skupina stihovanih pa-

sionskih tekstova referiraju na formalna obilježja poput “narativno-

sti”, “dijalogičnosti” i “dramatiziranosti”.

Međutim, u kasnijim člancima Kolumbić uvodi prividno novu kla-

sifikaciju u kojoj se evolucijske etape eksplicitno proglašavaju i “žan-

rovskim tipovima”:

Do danas možemo utvrditi četiri razvojna stupnja, odnosno četiri žan-

rovska tipa hrvatskih srednjovjekovnih pasionskih tekstova: 1. lirsko-

narativna pjesma, 2. dijaloški ‘plač’, 3. prvotna dramatizacija, 4. raz-

vijeno prikazanje.137

Pretvorba stihovanih pasionskih tekstova iz navodno nižih stadija u

više protumačena je kao posljedica zahvata koji se po svojoj funkciji

u generiranju novoga žanra dijele na “kvantitativne” i “kvalitativne

promjene”:

kvantitativni postupci sami po sebi uglavnom ne mijenjaju žanrovsku

strukturu teksta, pa su s tog stajališta statični, dok kvalitativne postup-

(135) Usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 137-247.

(136) Ivi, str. 143, 169, 253.

(137) Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 169.


ke možemo smatrati dinamičnim jer uglavnom djeluju na preobražaj

u novu žanrovsku kvalitetu.138

Unatoč tome što se na objema razinama, “kvantitativnoj” i “kvalita-

tivnoj”, nastoje prepoznati razlike među pojedinim razvojnim etapa-

ma, iz upravo citirane tvrdnje može se razabrati da Kolumbić o žan-

rovskim mijenama stihovane pasionske književnosti ponajprije piše

kao o posljedici “kvalitativnih promjena”.139

U članku Dramske transformacijske strukture: jedan aspekt raz-

voja hrvatske srednjovjekovne drame Kolumbić kao tipične “kvanti-

tativne promjene” navodi postupno utkivanje novih osmeraca u teksto-

ve arhaičnijih stupnjeva, što se moglo očitovati ili kao širenje reper-

toara likova i obrađenih motiva ili kao sklonost da se već obrađivanim

tematskim jedinicama posvete sve dulji osmerački nizovi.140 Nada-

lje, Kolumbić u istome tekstu kao tipične “kvalitativne promjene”

spominje “postupno gubljenje narativnog teksta pred dijaloškim” te

“upute (didaskalije)”, koje se “svojom vanjskom pojavnošću ističu

kao glavni nosioci strukturalne transformacije”.141 S druge strane, u

tekstu Razvojni put hrvatske srednjovjekovne drame među “kvalita-

tivne promjene” (uz “odvajanje replike” i “uvođenje didaskalija”) u-

braja i tematske zahvate poput uvođenja “novih likova, scena, moti-

va, sekvenci itd.”,142 iako je redom riječ o tipovima intervencija koji

su u prethodno spomenutoj studiji o “dramskim transformacijskim

strukturama” bili opisivani kao “kvantitativni postupci” za kakve au-

(138) Ivi, str. 169. Usp. ivi, str. 164-188. Međutim, valja postaviti pitanje nije li

njegovo tumačenje distinkcije između “kvantitativnih” i “kvalitativnih promjena”

formulirano na ponešto problematičan način. Naime, Kolumbićevo bi posezanje za

prilogom “uglavnom” moglo implicirati da ima i “kvantitativnih postupaka” koji ge-

neriraju nove žanrovske pojave, kao što ima i “kvalitativnih postupaka” kod kojih

takve posljedice izostaju. S druge strane, jedini kriterij razlučivanja “kvantitativnih”

i “kvalitativnih postupaka” koji se može razabrati u njegovim radovima jest njihova

funkcija u generiranju novoga žanra. Prema tome, ili je Kolumbićeva uporaba prilo-

ga “uglavnom” značenjski prazna, ili bi se, u slučaju da nije, Kolumbićevu radu mo-

gao uputiti prigovor zbog nedostatnoga pojašnjavanja distinkcije među dvama nosi-

vim pojmovima teksta.

(139) Usp. ivi, str. 164, 166.

(140) Usp. ivi, str. 164-166, 169.

(141) Ivi, str. 167.

(142) Ivi, str. 130.


tor tvrdi da zapravo i “nisu bitan elemenat žanrovske preobrazbe”.143

Izgleda, dakle, da se didaskalije i dijalogičnost dosljedno svrstavaju

među “kvalitativne promjene”, ali mijene u Kolumbićevu odnosu

prema statusu tematskih zahvata nisu u potpunosti pojašnjene. Sa-

morazumljivo je da uvođenje “novih likova, scena, motiva, sekven-

ci” nije zamislivo bez nadodavanja stihova,144 a u Kolumbićevim se

člancima uvrštavanje dodatnih stihova dosljedno proglašava “kvanti-

tativnim postupkom”. Prema tome, ako bi se prihvatila tvrdnja da su

tematski zahvati “kvalitativni”, njima bi istovremeno trebalo pripisa-

ti i “kvantitativnu” dimenziju. Međutim, moglo bi se postaviti pita-

nje je li takvo određenje uskladivo s Kolumbićevim poimanjem razli-

ka između dvaju tipova zahvata. Naime, ako bi se “kvantitativne” i

“kvalitativne promjene” razlikovale samo prema tome djeluju li aktiv-

no na generiranje novoga žanra ili ne (a Kolumbić nije naveo druge

kriterije za njihovo razlučivanje), pojedini se postupci ne bi istovre-

meno mogli svrstati u obje kategorije.145 Iako se članak Dramske

transformacijske strukture: jedan aspekt razvoja hrvatske srednjovje-

kovne drame ne temelji na upravo opisanom razvrstavanju “kvalita-

tivnih” i “kvantitatvnih promjena”, pokazat će se da je primjena no-

vog konceptualnog alata naposljetku i u tome članku rezultirala pa-

radoksalnim narativom o genezi pojedinih “žanrovskih tipova”.

Kao što je već spomenuto, člankom o “transformacijskim struktu-

rama” nastojalo se donekle premjestiti fokus s problema geneze teksto-

va pasionskih prikazanja na problem geneze “žanrovskih tipova”.

(143) Ivi, str. 167, 169.

(144) Ivi, str. 130.

(145) Ne može se isključiti ni mogućnost da je Kolumbićeva neodlučnost oko sta-

tusa tematskih zahvata proizišla iz kolebanja između različitih genoloških koncepcija.

Naime, u genološkim raspravama o naravi žanra ne nazire se konsenzus oko toga te-

melji li se pripadnost tekstova nekome žanru na načinu njihova strukturiranja, na nji-

hovoj sadržajnoj srodnosti ili na kakvoj kombinaciji obaju kriterija, usp. Simon Gaunt,

Gender and Genre in Medieval French Literature. Cambridge University Press, Cam-

bridge 1995, str. 6; Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 11. Stoga se

ovdje može postaviti pitanje ne priklanja li se Kolumbićevo svrstavanje tematskih

zahvata u “kvantitativne promjene” genološkoj koncepciji koja žanrove primarno de-

finira kao skupine tekstova sa zajedničkim strukturnim obilježjima, a njihovo pak svr-

stavanje u “kvalitativne promjene” shvaćanju žanrova kao skupina tekstova kojima

je, osim zajedničke strukture, svojstvena i sadržajna srodnost.


Međutim, iako je Kolumbić genezu pojedinih žanrova starohrvatske

stihovane pasionske književnosti u toj raspravi protumačio kao poslje-

dicu “kvalitativnih promjena”,146 stječe se dojam da su “žanrovski ti-

povi” na dubinskoj razini ipak bili izdvojeni na temelju učestalosti

zajedničkih osmeračkih parnjaka, pa se tek onda pristupilo traganju

za formalnim razlikama među već izlučenim skupinama. Najsnažni-

ja indicija za takvo tumačenje jest činjenica da se izlazni rezultat no-

vijega Kolumbićeva grupiranja tekstova u “razvojne stupnjeve” ili

“žanrovske tipove” u potpunosti preklapa s podjelom iz njegove dok-

torske disertacije. Naime, iako se nazivi pojedinih Kolumbićevih

“žanrovskih tipova” ne podudaraju s nazivima pojedinih skupina

tekstova iz disertacije, identična grupiranja sačuvanih tekstova omo-

gućuju da se “žanrovski tipovi” u potpunosti izjednače s ranijim sku-

pinama: (i) “lirsko-narativna pjesma” = “narativne pjesme i konta-

minirani korizmeni ciklus”; (ii) “dijaloški plač” = “ranija grupa dija-

loških pjesama”; (iii) “prvotna dramatizacija” = “primitivna drama-

tizacija”; (iv) “razvijeno prikazanje” = “razvijena dramatizacija”.147

Drugi pokazatelj oslanjanja na klasifikacijsku recepturu iz disertaci-

je jest i relativno maglovit opis značajki pojedinih “žanrovskih tipo-

va” te pojava tekstova različitih formalnih osobina unutar jedne te iste

skupine, što se može prepoznati na primjeru neujednačenosti u razra-

đenosti didaskalija u plačevima iz Zbornika duhovnog štiva, Kliman-

tovićeva zbornika I. i Klimantovićeva zbornika II.148 Ako je izrečena


(147) Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., passim; Id., Po običaju zači-

njavac…, cit., str. 170-188. Jedini izuzetak predstavlja uključivanje pjesme Cantile-

na pro sabatho iz Mađarskog latiničkog zbornika iz 14. stoljeća u skupinu “lirsko-

narativna pjesma” (ivi, str. 171). Naime, taj tekst u vrijeme pisanja Kolumbićeve di-

sertacije kroatistima još uvijek nije bio poznat, ali njegov pronalazak zbog sadržaj-

ne bliskosti pjesmi Jegda čusmo željne glasi iz Petrisova zbornika (1468) nije mo-

gao dovesti do tektonskih pomaka u strukturi Kolumbićevih skupina, usp. ivi, str.

171; Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo…, cit., str. 63-64.

(148) O navedenim se problemima već raspravljalo u: Kristina Štrkalj Despot,

Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice, cit., str. 128-130. Opisi individualnih

pasionskih tekstova za Štrkalj Despot kadšto postaju povodom za propitivanje Ko-

lumbićeve klasifikacije plačeva i njegovih definicija etapa u procesu nastanka pri-

kazanja. Iako se slažem s autoričinim komentarom da su Kolumbićeva zapažanja pre-

uopćena da bi se mogla jednostavno pretočiti u klasifikacijske naputke, ne mogu se


hipoteza o kvantitativnim načelima grupiranja točna, jasno je da se

na Kolumbićev članak automatski mogu preslikati i mnogi od prigo-

vora koji su prethodno bili upućeni Kolumbićevoj disertaciji.

Kao što je već rečeno, u Kolumbićevim razmišljanjima o “dram-

skim transformacijskim strukturama” pojedine se razvojne etape na-

zivaju “žanrovskim tipovima”, dok se generiranje novoga žanra pri-

pisuje “kvalitativnim postupcima”.149 Unatoč tome, čini se da se au-

torovi “žanrovski tipovi” i čitav prikaz geneze prikazanja zapravo bili

utemeljeni na praćenju zajedničkih osmeračkih parnjaka u različitim

pasionskim tekstovima, što u stvarnosti omogućuje tek uvid u podrije-

tlo predložaka:

U ovom je tekstu obrađeno pitanje žanrovskih preobražaja pučkih

dramskih tekstova i to samo sa stajališta njihova naslanjanja na do-

maću pjesničku baštinu.150

Zanimljivo je da će se u novijoj povijesti evolucionizma na taj teksto-

loški argument pozivati i neki autori koji će pisati o autohtonome po-

drijetlu genoloških razreda,151 iako je Kolumbić najotvoreniji za di-

fuzionizam upravo onda kada je riječ o “kvalitativnim promjenama”:

Sigurno je da su kod izrazitijih kvalitativnih skokova stanovitu ulo-

gu morali odigrati i neki, nama danas nepoznati strani, najvjerojatni-

je talijanski tekstovi.152

4. Novije potvrde evolucionizma

Prethodni segmenti ovoga rada upućuju na zaključak da Kolumbićev

model geneze pasionskih prikazanja nije pretjerano uvjerljiva kon-

strukcija. Međutim, kao što će se pokazati na primjeru radova Adria-

ne Car-Mihec i Kristine Štrkalj Despot, taj model slijedi i novija li-

teratura. Analiza novijih evolucionističkih radova istovremeno uka-

zuje na pogreške u razumijevanju stvarne naravi Kolumbićevih argu-

složiti sa svim segmentima njezine demonstracije neprimjenljivosti tih zapažanja u

klasifikaciji Marijinih plačeva (ibid.).

(149) Usp. Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 162-188.

(150) Ivi, str. 188.

(151) Usp. Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 66-70.



menata: tako Adriana Car-Mihec svoje teze o autohtonome podrije-

tlu genoloških razreda gradi na argumentima koji bi, da su prihvat-

ljivi, zapravo bili relevantni za rješavanje pitanja podrijetla predlo-

žaka, dok se u pristupu Kristine Štrkalj Despot može uočiti paradoks

istovremenog prihvaćanja Kolumbićevih teza i propitivanja osnovnih

pretpostavki na kojima se one temelje.

4.1. Preslikavanje podataka o podrijetlu predložaka na genološka pi-

tanja

U knjizi Dnevnik triju žanrova (2003) Adriana Car-Mihec razvrsta-

va srednjovjekovna crkvena prikazanja u “tri različita književna žan-

ra: misterij, mirakul i moralitet”,153 a potom nastoji kronološki pri-

kazati stabilne osobine i mijene navedenih žanrovskih obrazaca te de-

monstrirati da je, svim mijenama unatoč, riječ o trima razmjerno po-

stojanim oblikotvornim načelima koja su obilježila važan segment hr-

vatskoga dramskoga pisma u nizu stilskih formacija 20. stoljeća.154

Budući da upravo poglavlja o novijoj dramskoj književnosti predstav-

ljaju izvorniji dio Dnevnika triju žanrova, ta bi monografija mogla

biti važnija kao prilog proučavanju žanrovskoga medievalizma u po-

vijesti recentnijega hrvatskoga dramskoga stvaralaštva nego kao ori-

ginalan doprinos istraživanju starohrvatske drame.155 Međutim, pro-

(153) Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 76.

(154) Ivi, str. 7-9. Među dvadesetostoljetnim se reinterpretacijama spomenutih

srednjovjekovnih žanrovskih matrica navode npr. Golgota Srđana Tucića, Legende

Miroslava Krleže, Glorija Ranka Marinkovića, Nečastivi na filozofskom fakultetu Ive

Brešana te dramski opus Ivana Bakmaza (ivi, str. 146-221). Doduše, sama ideja o

podjeli prikazanja na “tri srednjovjekovna europska tematska žanra – misteriji, mira-

kuli i dramski moraliteti” – posvjedočena je već u Kolumbićevim radovima (usp. Ni-

kica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 111), premda u njima još uvijek

nije postala okosnicom razrađenijih analiza, možda i stoga što su autorovi interesi

prije svega bili usmjereni na pasionski segment dramskoga korpusa, a ne toliko na

cjelovitu povijest hrvatske srednjovjekovne drame, usp. ivi, str. 103-104; Adriana

Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 28.

(155) Treba napomenuti da se ovdje nije pristupilo sustavnijoj analizi autoričinih

raščlambi novijega dramskoga stvaralaštva, jer je riječ o temi koja izlazi izvan okvi-

ra ovoga rada. Iako se i prije Dnevnika triju žanrova kadšto upozoravalo kako je oblik

pojedinih drama iz 20. stoljeća zasnovan na srednjovjekovnim žanrovskim obrasci-

ma (usp. Sanja Nikčević, Prikazanja danas ili zašto se u Hrvatskoj na kraju dvade-


glasivši žanr proučavanih tekstova “bitnim nosiocem njihove značenj-

ske komponente” i naglasivši zavisnost iščitanoga značenja o razu-

mijevanju žanrovskoga okvira, autorica je bila primorana srednjo-

vjekovlju posvetiti posebnu pažnju, jer je riječ o razdoblju u kojemu

“su se misteriji, mirakuli i moraliteti konstituirali kao osebujne žan-

rovske interpretacije književne podvrste crkvenog prikazanja”.156 Ia-

ko Dnevnik triju žanrova ne predstavlja prekretnicu u proučavanju

povijesti hrvatske srednjovjekovne drame i kazališta, vrijedi mu po-

svetiti pozornost već i stoga što autorica srednjovjekovnim prikaza-

njima dodjeljuje znatan prostor donoseći pritom i jedan od iscrpnijih

prikaza povijesti proučavanja toga korpusa. Iako se tim povijesnim

prikazom ponajprije nastojalo ukazati na neusustavljenost i nestan-

dardiziranost genološkoga nazivlja koje se odnosi na hrvatska prika-

zanja, Car-Mihec se nerijetko osvrće i na način na koji su pojedini

proučavatelji tumačili njihovu genezu i funkciju.157

U svojemu izlaganju o genezi srednjovjekovnih prikazanja Car-

Mihec se izravno poziva na Kolumbićeve radove:

Kolumbićeva pretpostavka o izvorima srednjovjekovne pasionske

dramatike, koja je po njegovu sudu u velikoj mjeri primjenjiva i na

druge tematske skupine, za sada se u našoj kritičkoj literaturi drži

najrelevantnijom. […] Pogledajmo, dakle, slijedeći Kolumbića, na

koji je način u srednjem vijeku nastala nova dramska forma kojoj

danas pridajemo naziv crkveno prikazanje, odnosno gdje možemo

potražiti njene izvore.158

Prihvaćajući Kolumbićev autoritet, Car-Mihec se nije upuštala u dub-

lje propitivanje njegovih argumenata, a posljedica toga je i previd

brojnih slabosti Kolumbićevih teza koje su istaknute u prethodnim

dijelovima ovoga članka. Tako je u nekritičkome prepričavanju Ko-

lumbićeva narativa o navodno autohtonoj evoluciji hrvatskih prika-

setog stoljeća uprizoruje kazališna forma iz srednjeg vijeka?, u: Pasionska baština

’98. Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Uredio D. Milinović. Udruga Pasion-

ska baština, Zagreb 1999, str. 158-162), Car-Mihec primjenu tih načela raspoznaje

u daleko više tekstova (Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 43).

(156) Ivi, str. 8.

(157) Ivi, str. 20-43.

(158) Ivi, str. 66.


zanja Isusove muke159 nastanak “književne podvrste crkvenog prika-

zanja” protumačen kao posljedica takozvanih “kvalitativnih postu-

paka” koji su omogućili da se “vrsni model duhovne poezije” preto-

či u dramski format.160 Oslanjajući se na kolumbićevsku objasnidbe-

nu matricu i njegovo poimanje “kvalitativnih postupaka”, Car-Mi-

hec tvrdi da se oni

očituju u formiranju didaskalija koje su, za razliku od primjera u pret-

hodnim plačevima, obilježene razvijenim smislom za scenski doživ-

ljaj zbivanja.161

Problemi s navedenim tumačenjem proizlaze iz nerazlučivanja pitanja

podrijetla dijela stihovane građe od pitanja podrijetla konvencija ve-

zanih uz određene genološke razrede. Budući da je Dnevnik triju žan-

rova ponajprije zamišljen kao genološka studija, očekivalo bi se da

će u središtu autoričina zanimanja biti upravo pitanje podrijetla kon-

vencija svojstvenih pojedinim genološkim razredima. Međutim, nje-

zino se izlaganje zaustavilo na prihvaćanju kolumbićevske ideje o au-

tohtonoj evoluciji starohrvatskih pasionskih prikazanja, koju je Ko-

lumbić pokušavao opravdati time što se u sačuvanim primjercima pri-

kazanja može utvrditi prisutnost manjih ili većih osmeračkih cjelina

ovjerenih u genološki drugačijim tekstovima iz starohrvatskoga kor-

pusa pasionskoga pjesništva.162 Ako bi izlaganje o zajedničkim obi-

lježjima pasionskih prikazanja i drugih stihovanih pasionskih teksto-

va i svjedočilo o iskorištavanju stihova iz postojeće pasionske knji-

(159) Ivi, str. 66-71.

(160) Ivi, str. 8, 66, 70. Autorica se na jednome mjestu deklarativno distancirala

od ideje “o jednoznačnoj evoluciji našega srednjovjekovnog teatra” (ivi, str. 61). Me-

đutim, to se distanciranje odnosi tek na poricanje izravnih genetskih poveznica sta-

rohrvatske drame s liturgijskom (usp. ivi, str. 60-61, 63-64), što je dovodio u pitanje

i sam Kolumbić (usp. Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 110, 126).

Navodeći u prilog takvome stajalištu i niz radova Slobodana Prosperova Novaka,

Car-Mihec prešutno prelazi preko činjenice da se u nekima od citiranih publikacija

odbacuje i kolumbićevska razvojna matrica na koju se oslonila njezina studija (usp.

Slobodan Prosperov Novak, Logika tijela i retorika…, cit., str. 399; Adriana Car-Mi-

hec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 61).

(161) Ivi, str. 70.

(162) Usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., passim; Id., Po običaju za-

činjavac…, cit., str. 162-192.


ževnosti u sastavljanju prikazanja, ono zapravo ne otkriva ništa o po-

drijetlu elemenata koji bi bili differentia specifica prikazanja kao no-

voga genološkoga razreda u odnosu na druge starohrvatske stihova-

ne tekstove o Kristovoj muci. Drugim riječima, budući da je Car-Mi-

hec zauzela stav prema kojemu su prikazanja kao novi genološki raz-

red generirana pomoću “kvalitativnih postupaka”,163 neopravdano je

u kontekstu genološke studije zaobići pitanje podrijetla tih postupa-

ka i zasnivati priču o genezi prikazanja kao posebnoga genološkoga

razreda isključivo na temelju elemenata koje taj razred dijeli s geno-

loški drugačijim primjerima pasionskoga pjesništva. Osim toga, takav

je oblik perpetuacije kolumbićevskih ideja o autohtonoj evoluciji sta-

rohrvatskih pasionskih prikazanja problematičan i stoga što previđa

činjenicu da je i sâm Kolumbić, ne bez proturječnosti, dopuštao mo-

gućnost modeliranja “kvalitativnih skokova” prema već uvriježenim

praksama u drugim kulturama.164

Upravo opisana autoričina varijanta priče o autohtonome nastan-

ku starohrvatskih prikazanja kao novoga genološkoga razreda nije

sporna samo zbog načina na koji zaobilazi pitanje podrijetla “kvalita-

tivnih postupaka”, koji su unutar autoričina modela predstavljeni kao

differentia specifica toga razreda,165 nego i zbog nekritičkoga presli-

kavanja kolumbićevskoga modela geneze starohrvatskih pasionskih

prikazanja na cjelokupni korpus hrvatske srednjovjekovne drame.166

Takvo se poopćavanje pokušalo opravdati tek Kolumbićevim autori-

tetom te tvrdnjom da je teza o autohtonosti “po njegovu sudu u veli-

koj mjeri primjenjiva i na druge tematske skupine”.167 Međutim, ka-

da je riječ o tome preslikavanju, valja postaviti pitanje nije li odluč-

nost pri pozivanju na Kolumbićev autoritet u nesrazmjeru s uzgred-

nošću takvih primjedbi unutar njegova diskursa.168 Naime, ako bi se

(163) Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 70. Usp. Nikica Kolum-

bić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 169.

(164) Ivi, str. 188.

(165) Usp. Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 70.

(166) Ivi, str. 66.

(167) Ibid.

(168) Jedina referenca kojom je autorica popratila taj sporni komentar upućuje

na Kolumbićev tekst Starohrvatska pasionska drama i pitanje stranih izvora, ali se

u toj Kolumbićevoj studiji raspravlja isključivo o genezi hrvatskih pasionskih prika-


Kolumbićevi popisi zajedničkih stihova u različitim segmentima pa-

sionskoga korpusa i prihvatili kao dokaz za autohtonost geneze sta-

rohrvatskih prikazanja Kristove muke, što je svakako sporno, u Dnev-

niku triju žanrova olako se prešlo preko činjenice da su Kolumbiće-

ve analize uglavnom ostajale u okvirima proučavanja pasionskih pri-

kazanja i da u njegovim studijama još uvijek nema pokušaja da se na

sličan način pokuša dokumentirati i postupnost razvoja preostalih seg-

menata starohrvatskoga dramskoga korpusa.169 Tako je Car-Mihec u

potpunosti zanemarila činjenicu da se sastavljanje stihovane drame

Muka svete Margarite u literaturi nije objašnjavalo kao posljedicu

postupnoga evoluiranja ranijega pjesništva, nego kao rezultat scen-

skom izvedbom motivirane prerade proznoga legendarnoga štiva o

svetoj Margareti Antiohijskoj.170

zanja (usp. Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 151; Adriana Car-

Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 66). S druge strane, sljedeći navod može po-

služiti kao ilustracija uzgredne naravi Kolumbićevih primjedbi o genezi drugih seg-

menata korpusa hrvatske srednjovjekovne drame: “Zato se autohtoni razvoj hrvat-

ske srednjovjekovne pasionske poezije i drame, a slično je bilo i s tekstovima koji

obrađuju ostale teme [istaknuo J. V.], ne ogleda samo u količinskom međusobnom

naslanjanju i međuovisnosti domaćih tekstova, niti u širenju i množenju sadržaja i

scena, jer ti podaci ukazuju samo na kvantitativan, za pravu umjetničku kvalitetu i

ne toliko bitan elemenat”, Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac…, cit., str. 102;

usp. ivi, str. 129.

(169) Iako je Kolumbić kadšto tvrdio da se na temelju “površnih usporedaba” mo-

že pretpostaviti mogućnost za slično praćenje procesa nastajanja drugih segmenata

starohrvatskoga dramskoga korpusa, u konačnici takvo istraživanje nije i proveo (usp.

ivi, str. 104), premda ga je najavljivao već u svojoj doktorskoj radnji (usp. Nikica Ko-

lumbić, Postanak i razvoj…, cit., str. 303-306).

(170) Usp. Franjo Fancev, Hrvatska crkvena prikazanja, cit., str. 148; Mihovil

Kombol, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Matica hrvatska, Za-

greb 1961, str. 52; Carlo Verdiani, O Marulićevu autorstvu firentinskoga hrvatskog

zbornika iz XV. stoljeća. Čakavski sabor, Split 1973, str. 41-45; Eduard Hercigonja,

Latiničko prikazanje Muka svete Margarite i hrvatskoglagoljička hagiografskole-

gendarna tradicija, u: Na temeljima hrvatske književne kulture. Filološkomedievi-

stičke rasprave. Matica hrvatska, Zagreb 2004, str. 234-280; Amir Kapetanović, Naj-

starije hrvatsko pjesništvo, cit., str. xxxvi; Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo, cit.,

str. 792. Neki su autori raspravljali i o tome kojim bi korpusom hagiografskih tekstova

mogla biti nadahnuta ta starohrvatska drama. Fancev je pretpostavljao njezinu ute-

meljenost na hrvatskome hagiografskome predlošku (usp. Franjo Fancev, Hrvatska

crkvena prikazanja, cit., str. 148). Poslije je Verdiani zastupao tezu da Muka svete


Ovdje svakako vrijedi iznova upozoriti na činjenicu da autorica

svoj genološki sustav jednim dijelom zasniva na ideji da je “u crkve-

nim […] prikazanjima interpretiran vrsni model pučke duhovne poe-

zije”.171 Prema tome, budući da je cjelokupni korpus prikazanja iz-

veden iz pjesništva, prihvaćanje teze o proznome hagiografskome iz-

vorištu Muke svete Margarite svakako bi trebalo, neovisno o tome

slijedi li netko evolucionistički model geneze pasionskih prikazanja

ili ne, povući i pitanja o opravdanosti jedne od temeljnih postavki ge-

nološkoga sustava kakav je predložen u Dnevniku triju žanrova. Na-

dalje, ako se i ne prihvati teza o proznoj legendi kao izravnome pred-

lošku spomenute drame o Margareti Antiohijskoj, neopravdanost pre-

slikavanja autohtonističkoga modela geneze pasionskih prikazanja na

cjelokupni hrvatski srednjovjekovni dramski korpus proizlazi i odatle

što se za neke od drama u datome korpusu pouzdano zna da su ute-

meljene na talijanskim predlošcima.172 Naime, budući da se Skaza-

nje od nevoljnoga dne od suda ognjenoga temelji na firentinskoj dra-

mi Del dì del giudizio, koju su napisali Feo Belcari i Antonio Aral-

do,173 a Prikazanje historije svetoga Panucija na Belcarijevoj drami

Rappresentazione di San Panuzio,174 sasvim je jasno da se ta prika-

Margarite izravno razrađuje materijal preuzet iz latinske tradicije (usp. Carlo Ver-

diani, O Marulićevu autorstvu…, cit., str. 41-45), a Hercigonja je na temelju niza in-

dicija zaključivao kako bi se daleko ozbiljnije trebalo razmotriti mogućnost da je spo-

menuto prikazanje bilo oblikovano prema nekoj inačici legende iz hrvatskoglagolj-

skoga korpusa (usp. Eduard Hercigonja, Latiničko prikazanje Muka svete…, cit., str.

234-280; usp. također Mihovil Kombol, Povijest hrvatske književnosti…, cit., str.

52).

(171) Adriana Car-Mihec, Dnevnik triju žanrova, cit., str. 66. Međutim, ostalo je

nerazjašnjeno kako bi se citirano stajalište trebalo pomiriti sa sljedećom autoričinom

tvrdnjom: “Sižee za svoja djela dramatičari toga doba preuzimaju najčešće iz života

Isusova, osobito iz njegove muke i uskrsnuća, kao i iz života svetaca, svetica i kršćan-

skih mučenika, te posežu za motivima posljednjeg suda”, ivi, str. 76.

(172) Za sadržaj korpusa usp. ivi, str. 46-47, 72.

(173) Usp. Francesco Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja, cit., str. 39;

Smiljka Malinar, Hrvatska prikazanja i sacre rappresentazioni: stilski kontinuitet i ot-

klon od tradicije, u: Dani hvarskog kazališta: Srednjovjekovna i folklorna drama i

kazalište, cit., str. 150; Paola Ventrone, Feo Belcari (1410-1484), u: Encyclopedia

of Italian Literary Studies. Uredili G. Marrone, P. Puppa, L. Somigli. Routledge,

New York - London 2007, str. 149.

(174) Usp. Mihovil Kombol, Povijest hrvatske književnosti…, cit., str. 56; France-


zanja ni unutar evolucionističke paradigme ne mogu proglašavati re-

zultatima evolutivnih procesa.

Unatoč tome što se u Dnevniku triju žanrova o genezi prikazanja

govori kao o posljedici autohtonih evolucijskih procesa, “tri različita

književna žanra: misterij, mirakul i moralitet” o kojima je u toj stu-

diji riječ nisu izlučena na temelju kontrastiranja tekstova koji pripa-

daju korpusu hrvatskih srednjovjekovnih drama.175 Naime, Car-Mi-

hec se očigledno oslonila na donekle uhodano zapadnoeuropsko žan-

rovsko nazivlje koje se “postupkom dedukcije” nastojalo primijeniti

na hrvatski dramski korpus.176 Takav je postupak donekle i razumljiv

s obzirom na činjenicu da je autorica proučavala korpus sastavljen

od svega devet sačuvanih tekstova,177 a tako ograničen korpus najvje-

rojatnije i ne omogućuje “pouzdanu rekonstrukciju žanrovskih razgra-

ničenja”.178 Međutim, ovdje valja uzeti u obzir činjenicu da knjiga

Adriane Car-Mihec ne polazi od strogo univerzalističkih poimanja

genoloških razreda, nego teži prema promatranju u srednjem vijeku

nastalih žanrova “kao osebujnih povijesnih kategorija koje pretpostav-

ljaju određen kontinuitet”.179 U kontekstu takve genologije metodo-

loški je nedosljedno na korpus za koji se pretpostavila autohtona ge-

neza nakalemljivati podjele iz drugih korpusa.

4.2. ‘Should I Stay or Should I Go’

Evolucionistički se narativni obrazac pokazao izuzetno otpornim pa

uokviruje i neka od najnovijih istraživanja srednjovjekovnog pasion-

skoga korpusa, što se jasno očitovalo u nizu publikacija Kristine Štr-

kalj Despot. Osim zajedničkoga rada s Amirom Kapetanovićem i Dra-

gicom Malić na izdanju korpusa Hrvatskoga srednjovjekovnoga pje-

sništva (2010),180 u kojemu je najveći broj stihova posvećen upravo

sco Saverio Perillo, Hrvatska crkvena prikazanja, cit., str. 39; Smiljka Malinar, Hr-

vatska prikazanja i sacre rappresentazioni…, cit., str. 145-150.


(176) Ivi, str. 87.

(177) Usp. ivi, str. 46-47, 72.

(178) Josip Vučković, Emocije u hrvatskim srednjovjekovnim…, cit., str. 118.


(180) Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo…, cit.


pasionskim temama,181 Štrkalj Despot je objavila i više samostalnih

članaka koji se bave hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima o Isu-

sovoj muci. Iako okosnicu njezinih samostalnih priloga o starohrvat-

skoj pasionskoj književnosti čini opis individualnoga teksta ili ko-

deksa, autorica istovremeno nastoji kontekstualizirati proučavanu gra-

đu: njezini se tekstovi nerijetko dotiču i pitanja geneze srednjovje-

kovnih prikazanja i pritom se pozivaju na kolumbićevske teze o izra-

stanju prikazanja iz ranijih starohrvatskih stihovanih pasionskih teksto-

va.182

Međutim, unatoč tome što se dosljedno poziva na Kolumbićev au-

toritet, Štrkalj Despot u pojedinim radovima ipak nastoji nadići razi-

nu puke eksplikacije i potvrđivanja Kolumbićevih zaključaka. Naime,

njezini opisi individualnih pasionskih tekstova kadšto postaju povo-

dom za propitivanje Kolumbićeve klasifikacije plačeva i njegovih de-

finicija etapa u procesu nastanka prikazanja.183 Posebno je zanimljiv

autoričin prilog o plaču iz Petrisova zbornika stoga što se u njemu

zagovara ozbiljnije razmatranje iskustava teatrologa koji se bave dru-

gim srednjovjekovnim kazališnim kulturama,184 što je u kroatističkoj

tradiciji proučavanja prikazanja bila vrlo rijetka pojava.185 Osim to-

ga, u tome se tekstu donosi i opširniji komentar o postupnome pora-

stu nepovjerenja europskih teatrologa prema evolucionističkim objas-

nidbenim šablonama.186 Međutim, riječ je o komentaru koji, kada se

sagleda cjelina autoričina argumenta, uvelike funkcionira kao eks-

(181) Premda korpus starohrvatskih “eshatoloških pjesama” obuhvaća nešto veći

broj sačuvanih tekstova (usp. Amir Kapetanović, Najstarije hrvatsko pjesništvo, cit.,

str. xxvii), pri prebrojavanju samih stihova ljestvica izgleda drugačije stoga što se u

“pasionsko pjesništvo” obično uključuju i opsežniji stihovani tekstovi poput Mariji-

nih plačeva te prikazanja Spasiteljeve muke (usp. Nikica Kolumbić, Po običaju za-

činjavac…, cit., str. 140).

(182) Usp. Kristina Štrkalj Despot, ‘Nova’ pasionska pjesma…, cit., str. 415; Ead.,

Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice, cit., str. 126-132; Ead., Jedini srednjo-

vjekovni hrvatski…, cit., str. 165-168; Ead., Jezične i književnopovijesne značajke…,

cit., str. 43-44.

(183) Usp. Kristina Štrkalj Despot, Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice,

cit., str. 126-132; Ead., Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 166.

(184) Usp. Kristina Štrkalj Despot, Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 166.

(185) Usp. Slobodan Prosperov Novak, Logika tijela i retorika…, cit., str. 399-400.

(186) Kristina Štrkalj Despot, Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 165-166.


kurs jer se članak naposljetku ne upušta u poredbena istraživanja i iz-

rijekom se priklanja klasičnim kolumbićevskim rješenjima:

No, ako sagledamo cjelinu do danas sačuvanih (versificiranih) pasion-

skih sastava, od onih najkraćih do najduljih, a osobito u svjetlu otkrića

nekih dosad nepoznatih tekstova ili inačica, nećemo naći čvrstih ar-

gumenata protiv evolucionističke teze N. Kolumbića (1964. i 1994.),

iako je uspostava kakve jasne razvojne linije i pretpostavka kontinui-

teta sama po sebi diskutabilna.187

Ovdje se nameće pitanje nije li Štrkalj Despot, u nastojanju da pro-

nađe ravnotežu između prihvaćanja uhodanih evolucionističkih nara-

tiva i načelnoga uvažavanja kritičkih zapažanja njihovih osporavate-

lja, zauzela stajalište koje graniči s proturječjem. Naime, Kolumbić

je svoj model geneze prikazanja nastojao opravdati upravo dokazu-

jući postupnost preoblikovanja starijega pasionskoga pjesništva.188

Međutim, budući da se dokazivanje te postupnosti temeljilo upravo

na idejama “kontinuiteta” i “jasne razvojne linije”, Kolumbićev bi pri-

stup morao biti podjednako “diskutabilan” kao i sama ideja “kontinui-

teta”.189 Naravno, samo naglašavanje spornosti argumenata na koje-

mu je zasnovan evolucionistički model ne isključuje automatski isti-

nitost evolucionizma, ali bi raspravu trebalo dovesti do točke u kojoj

bi se pobornici evolucionizma ipak trebali suočiti s teretom dokazi-

vanja, umjesto da Kolumbićevoj razvojnoj matrici pripisuju znanstve-

nu težinu po principu argumentum ad ignorantiam. Navedeni primjer

pokazuje da autoričino isticanje teorijskih zadrški tijekom izlaganja

evolucionističkih teza zaobilazi razrješavanje uvedenih nedoumica.

Pojava takva pozivanja na evolucionizam i nakon što su dovedeni u

pitanje njegovi temelji izvanredno ilustrira dogmatski status evolu-

cionističkog modela.

6. Zaključak

Među pitanjima koja su kroatisti postavljali o hrvatskim srednjovje-

kovnim pasionskim prikazanjima problem njihove geneze vjerojatno

(187) Ivi, str. 166. Usp. ivi, str. 165.

(188) Usp. Nikica Kolumbić, Postanak i razvoj…, cit., passim; Id., Po običaju za-

činjavac…, cit., str. 162-192.

(189) Kristina Štrkalj Despot, Jedini srednjovjekovni hrvatski…, cit., str. 166.


je dobio najviše znanstvenoga prostora. Većina se proučavatelja po-

drijetla pasionskih prikazanja pritom izravno oslanja na autoritet Ni-

kice Kolumbića. Kolumbićevi su radovi na temelju frekvencije pojav-

ljivanja istih ili sličnih osmeračkih parnjaka u pasionskome korpusu

izlučili nekoliko skupina tekstova koji su proglašeni etapama u razvo-

ju hrvatske srednjovjekovne stihovane pasionske književnosti od kra-

ćih pjesama do prikazanja.

Međutim, već i varijacije među tekstovima unutar pojedinih Ko-

lumbićevih skupina upućuju na zaključak da transmisija hrvatske ver-

nakularne književnosti nije podrazumijevala prepisivanje više-manje

fiksirana teksta, nego je omogućavala slobodnu uporabu poznatih o-

brazaca kad god bi se pri izmjeni konteksta poželjelo prilagoditi tekst

očekivanjima implicitne publike.190 Povezujući taj uvid o nerestrik-

tivnom odnosu prema književnom tekstu u hrvatskoj vernakularnoj

tradiciji s ovdje utvrđenom činjenicom da su podudarnosti među svim

navodno susljednim etapama zapravo rubne, nametnulo se pitanje ne

svjedoče li podudarni osmerački parnjaci u različitim skupinama tek

o slobodnom upošljavanju identičnih formula u različitim žanrovskim

okružjima.191 Budući da rubnost podudaranja ne opravdava usposta-

vu hijerarhijskoga odnosa među tekstovima (ili skupinama koje oni

predstavljaju) na način da se jedan tekst (ili skupina) promatra kao

izravni predak drugom tekstu (ili skupini), u ovom se radu kao mo-

gući model tumačenja sličnosti među raznovrsnim tekstovima predla-

že horizontalni prijenos obrazaca iz žanra u žanr ili analogija s mo-

delom transmisije usmene književnosti.192

Kolumbićev je evolucionistički argument bio stavljen u službu na-

glašavanja originalnosti starohrvatske pasionske književnosti, iako se

ne može reći da je Kolumbić u potpunosti negirao utjecaj međukul-

turnih kontakata na mijene hrvatske pasionske književnosti. Zanim-

ljivo je da se Kolumbićevi evolucionistički argumenti ponekad citi-

raju kao potvrde indigenoga podrijetla prikazanja kao novoga geno-

loškoga razreda, unatoč tome što je Kolumbić u disertaciji ponajprije

ukazivao na domaće podrijetlo predložaka na temelju kojih su bili


(191) Vjekoslav Štefanić, Riječki fragmenti…, cit., str. 223.

(192) Ibid. Usp. Myra Seaman, Tugging at the Roots…, cit., str. 279, 302.


oblikovani kasniji tekstovi. Nadalje, čak i nakon što je u kasnijim ra-

dovima poistovjetio pojmove “razvojni stupanj” i “žanrovski tip”, Ko-

lumbić je svoju autohtonističku perspektivu i dalje zasnivao na pro-

blemu podrijetla predložaka, dok je pri razmatranju pitanja podrije-

tla genoloških razreda bio otvoren za mogućnost međukulturnog pre-

uzimanja žanrovskih modela. Međutim, pokazuje se da su podudara-

nja među pojedinim skupinama stihovanih starohrvatskih pasionskih

tekstova rubna i da podrijetlo većine elemenata u tekstovima svake

skupine nije utvrđeno. Stoga se ustrajavanje na autohtonizmu uz apri-

orno isključivanje komparatističkih istraživanja ne može znanstveno

opravdati.193

ABSTRACT

This paper challenges the narratives which seek to explain the origin of medieval

Croatian Passion plays in ‘evolutionary’ terms. Most scholars holding those views

rely on the positivist research of N. Kolumbić, who sought to prove the evolution

by tracking down the same octosyllabic couplets in various genres of Passion litera-

ture. While nowadays some Croatian philologists interpret Kolumbić’s research as a

proof of the indigenous origin of the genre, in this paper I demonstrate that his own

theory is mostly trying to make a case for the indigenous and gradual development

of the surviving texts in Croatian Passion corpus, which renders the aforementioned

genre-related use of his argument misleading. Furthermore, I argue against Kolum-

bić’s argument which treats the episodic emergence of the same verses in texts which

belong to various genres as signs of their shared ancestry. Considering the “variance”

of medieval poetry in Croatian vernacular and simultaneous existence of multiple Pas-

sion genres, I suggest that many of the similarities tracked down by Kolumbić can be

better explained as results of attempts to creatively recast the widespread topoi and

set-pieces in various environments.

(193) Usp. Divna Mrdeža Antonina, Interpretacije identiteta starih hrvatskih pi-

saca, cit., str. 175.

kritika “evolucionistiČkih” narativa o g · teorija o genezi priča može naići na...

Documents