krijumČ đ - unodc.org · azije (asean) iz 2009. godine pod nazivom “trgovina ljudima:...

ii

URED UJEDINJENIH NARODA ZA DROGU I KRIMINAL Ured za regionalni program za Jugoistočnu Europu

TRGOVINA LJUDIMA I

KRIJUMČARENJE MIGRANATA

Smjernice za međunarodnu suradnju

iii

Odricanje od odgovornosti Ovaj izvještaj nije formalno redigiran. Sadržaj ove publikacije ne odražava neophodno stavove ili politike UNODC-a ili organizacija koje su dale svoj doprinos, niti podrazumijeva bilo kakvo odobrenje. Korištene oznake i materijal predstavljen u ovoj publikaciji ne podrazumijevaju izražavanje bilo kakvog mišljenja UNODC-a u pogledu pravnog statusa bilo koje zemlje, teritorije ili grada ili nadležnih tijela, ili u pogledu razgraničavanja njihovih granica.

iv

Autorsko pravo © Ured Ujedinjenih naroda za drogu i kriminal (UNODC), februar 2010. godine Zahvala Ove smjernice je izradio UNODC Ured za regionalni program za jugoistočnu Europu (UNODC RPOSEE) u svom projektnom uredu u Beogradu, Srbija u okviru Projekta UNODC XCE/S50: “Unapređenje operativnih kapaciteta za istrage i ometanje aktivnosti trgovine ljudima u zemljama Zapadnog Balkana”. UNODC RPOSEE se zahvaljuje svim kolegama iz UNODC tematskih odjela u sjedištu u Beču koje su dale veoma vrijedne podatke i komentare, uključujući posebno Odjel za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, Odjel za organizirani kriminal i krivično-pravni sistem i Odjel integriranog programiranja. UNODC RPOSEE se posebno želi zahvaliti svim učesnicima Projekta XCES50 – predstavnicima ministarstava pravde, sudijama, tužiocima, koordinatorima za borbu protiv trgovine ljudima i službenicima za provedbu zakona iz Albanije, Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Crne Gore i Srbije, uključujući i Kosovo u skladu sa UN rezolucijom 1244 – koji su putem kontinuirane podrške i aktivnog učešća značajno doprinijeli izradi ovih Smjernica. Tim koji je radio na izvještaju: Autori: Roger Britton, konsultant za provedbu zakona Almir Maljević, konsultant za pravnu oblast Tehnička podrška: Ana Buha, UNODC RPOSEE Viktor Damjanović, bivši uposlenik UNODC RPOSEE Koordiniranje: Claudia Gioffre, UNODC RPOSEE Ukupni nadzor: Carla Ciavarella, UNODC Koordinatorica regionalnog programa za jugoistočnu Europu Autori se žele zahvaliti na mogućnosti za znatno korištenje dokumenta Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN) iz 2009. godine pod nazivom “Trgovina ljudima: Priručnik za međunarodnu suradnju” koji je izradio UNODC uz podršku Vlade Australije. Korištene su i druge publikacije UNODC-a, a posebno treba pomenuti dokument iz 2001. godine “Izvještaj ekspertne grupe UNODC o najboljim praksama za rad na predmetima u okviru UPP-a”. Nadalje, UNODC RPOSEE se želi zahvaliti EUROJUST-u, odnosno gosp. Steven Ryder-u, menadžeru ZTI projekta u okviru Pravne službe EUROJUST-a, za obezbjeđenje Vodiča kroz zakonodavstvo država članica EU u oblasti zajedničkih timova za istrage (2005. godina) i Priručnika za zajedničke timove za istrage (2009. godina) koji su se pokazali kao najvažniji dokumenti za završavanje ovih Smjernica o ZTI. Izrada ovog izvještaja omogućena je na osnovu financijskih sredstava koje je dala Savezna Republika Njemačka putem UNDOC projekta XCE/S50 “Unapređenje operativnih kapaciteta za istrage i ometanje aktivnosti trgovine ljudima u zemljama Zapadnog Balkana”. Fotografije: © UNODC, Alessandro Scotti

v

SADRŽAJ:

Prilozi: ..............................................................................................................................................................viii Skraćenice i akronimi........................................................................................................................................ ix Uvod u Smjernice...............................................................................................................................................1

POGLAVLJE 1: Definicije trgovine ljudima i krijumčarenja migranata i primjenjivi međunarodni/regionalni okvir .......................................................................................... 5

1.1. Definicije trgovine ljudima i krijumčarenja migranata .......................................................................... 5 1.1.1. Međunarodno priznate definicije .......................................................................................................... 5 1.1.2. Trgovina ljudima ................................................................................................................................... 6

Elementi predmeta trgovine ljudima...................................................................................................... 6 Komponente trgovine ljudima ............................................................................................................... 8

1.1.3. Krijumčarenje migranata ...................................................................................................................... 9 1.1.4. Ključne razlike između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata...................................................... 9

1.2. Pregled relevantnog međunarodnog pravnog okvira u oblasti trgovine ljudima .............................. 9 1.2.1. Međunarodni ugovori............................................................................................................................ 9 1.2.2. Međunarodni ugovori (sporazumi) o transnacionalnom organiziranom kriminalu, trgovini ljudima i krijumčarenju migranata ...............................................................................................................................10 1.2.3. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (UNTOC)..............10 1.2.4. UN Protokol o trgovini ljudima ............................................................................................................11 1.2.5. UN Protokol protiv krijumčarenja migranata.......................................................................................12 1.2.6. Odnos između Konvencije UNTOC i UN Protokola protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata......................................................................................................................................................................13 1.2.7. Regionalni ugovori specifični za trgovinu ljudima/krijumčarenje migranata .......................................13 1.2.8. Ugovori o ljudskim pravima ................................................................................................................14 1.2.9. Krivično zakonodavstvo/ugovori za kontrolu kriminala.......................................................................15 1.2.10. Instrumenti koji nisu ugovori/sporazumi ...........................................................................................15

POGLAVLJE 2: Pregled pitanja koja su bitna za međunarodnu suradnju u istragama i krivičnom gonjenju u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata ......16

2.1. Važnost međunarodne suradnje ...........................................................................................................16

2.2. Pitanja nadležnosti u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata...............................17

2.3. Oblici međunarodne suradnje bitni za predmete trgovine ljudima i krijumčarenja migranata ......18 2.3.1. Neformalna suradnja, uključujući suradnju između policijskih snaga ................................................18 2.3.2. Formalna suradnja: Uzajamna pravna pomoć ................................................................................... 20 2.3.3. Formalna suradnja: Izručenje............................................................................................................. 20 2.3.4. Međuovisnost instrumenata međunarodne suradnje ......................................................................... 21

2.4. Pravna osnova za međunarodnu suradnju .......................................................................................... 21 2.4.1. Suradnja zasnovana na ugovorima.................................................................................................... 21

Bilateralni ugovori................................................................................................................................ 22 Multilateralni sporazumi ...................................................................................................................... 22 Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala .............................. 22 Protokol Ujedinjenih naroda protiv trgovine ljudima............................................................................ 23 UN Protokol protiv krijumčarenja ........................................................................................................ 23 Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije .................................................................................. 23

2.4.2. Aranžmani koji nisu zasnovani na ugovorima .................................................................................... 24 Suradnja zasnovana na domaćem pravu ........................................................................................... 24 Suradnja zasnovana na reciprocitetu ................................................................................................. 24

2.5. Suverenitet, zaštitne mjere i ljudska prava ......................................................................................... 25

vi

POGLAVLJE 3: Uzajamna pravna pomoć i upotreba UNODC Programa za pisanje UPP zahtjeva.................................................................................................................... 26

3.1. Proces uzajamne pravne pomoći .......................................................................................................... 26

3.2. Odnos između mehanizama formalne i neformalne suradnje............................................................ 26

3.3. Pravna osnova za uzajamnu pravnu pomoć ........................................................................................ 27 3.3.1. Domaći zakoni .................................................................................................................................... 28 3.3.2. Običajno načelo reciprociteta ............................................................................................................. 28 3.3.3. Ugovori ............................................................................................................................................... 28

Bilateralni ugovori za uzajamnu pravnu pomoć .................................................................................. 28 Multilateralni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći ............................................................................. 28 Multilateralni ugovori: Regionalni ........................................................................................................ 29 Multilateralni ugovori: Međunarodni .................................................................................................... 29 Odabir odgovarajućeg instrumenta suradnje...................................................................................... 31

3.4. Načela i uvjeti za uzajamnu pravnu pomoć.......................................................................................... 32

3.5. Najbolje prakse za rad na predmetima UPP......................................................................................... 32 3.5.1. Jačanje efikasnosti centralnih vlasti ................................................................................................... 32

Uspostava efikasnih centralnih vlasti .................................................................................................. 32 Osiguranje ažurnih kontakt informacija za centralna tijela ................................................................. 33 Osigurati stalnu dostupnost ................................................................................................................ 33 Konzistentnost centralnih tijela za uzajamnu pravnu pomoć u skladu sa različitim ugovorima ......... 33 Reduciranje kašnjenja......................................................................................................................... 33

3.5.2. Omogućavanje informiranosti o državnim zakonodavnim zahtjevima i najboljim praksama ............. 34 Praktične smjernice za državni pravni okvir i prakse za uzajamnu pravnu pomoć ............................ 34 Edukacija uposlenika uključenih u proces UPP-a............................................................................... 34

3.5.3. Suradnja putem korištenja alternativa za formalne UPP zahtjeve ..................................................... 34 Vrijednost policijskih kanala kada nisu potrebne formalne mjere ....................................................... 34 Posebno u slučajevima kada se dokazi daju na dobrovoljnoj osnovi ili kada su javno dostupni ....... 34 Ili da se ubrzaju hitni formalni zahtjevi ................................................................................................ 34 Korištenje zajedničkih timova za istrage............................................................................................. 35

3.5.4. Postizanje maksimalne učinkovitosti putem osobnih kontakata ........................................................ 35 Održavanje direktnih kontakata u svim fazama zahtjeva.................................................................... 35 Prednosti za sudije za vezu, tužioce i policijske službenike ............................................................... 35

3.5.5. Priprema efikasnih UPP zahtjeva....................................................................................................... 35 3.5.6. Eliminiranje/reduciranje prepreka za izvršenje zahtjeva .................................................................... 36

Fleksibilno tumačenje pravnih uvjeta.................................................................................................. 36 Utvrđivanje minimalnih osnova za odbijanje i njihova rijetka upotreba............................................... 36 Smanjenje ograničenja za korištenje .................................................................................................. 36 Osiguranje povjerljivosti u odgovarajućim predmetima ...................................................................... 36 Izvršenje zahtjeva u skladu sa procedurama utvrđenim od strane koja upućuje zahtjev................... 36 Važnost predviđanja pravnih i proceduralnih poteškoća u državi kojoj je ustupljen zahtjev .............. 37 Koordinacija u predmetima višestruke nadležnosti............................................................................. 37 Konsultiranje prije odbijanja/odlaganja/uvjetovanja suradnje kako bi se utvrdilo da li je to neophodno............................................................................................................................................................ 38

3.5.7. Korištenje moderne tehnologije kako bi se ubrzao prijenos zahtjeva ................................................ 38 3.5.8. Korištenje modernih mehanizama za pružanje UPP.......................................................................... 38 3.5.9. Povećanje dostupnosti i korištenja resursa........................................................................................ 38

Osiguranje odgovarajućih resursa za centralna tijela ......................................................................... 38 Dobivanje pomoći od države koja upućuje zahtjev............................................................................. 38 Dijeljenje imovine ................................................................................................................................ 38 Optimalne jezičke sposobnosti ........................................................................................................... 39

3.6. Izrada učinkovitih UPP zahtjeva............................................................................................................ 39 3.6.1. Odlike/prednosti Programa za pisanje UPP zahtjeva ........................................................................ 39 3.6.2. Dostupnost programa za pisanje UPP zahtjeva i drugih pravnih programa UNODC-a..................... 40

vii

Poglavlje 4: Zajedničke istrage i zajednički timovi za istrage ..................................... 41

4.1. Uvod ......................................................................................................................................................... 41

4.2. Koncept zajedničkih istraga .................................................................................................................. 41 4.2.1. Zajedničke (uporedne) istrage............................................................................................................ 41 4.2.2. Zajednički timovi za istrage ................................................................................................................ 42 4.2.3. Zajedničko istražno tijelo .................................................................................................................... 42

4.3. Šta su prednosti zajedničkih timova za istragu (ZTI)?........................................................................ 42

4.4. Međunarodni pravni okvir za ZTI........................................................................................................... 43 4.4.1. Ujedinjeni narodi................................................................................................................................. 43 4.4.2. Vijeće Europe ..................................................................................................................................... 44 4.4.3. Europska unija.................................................................................................................................... 45 4.4.4. Jugoistočna Europa............................................................................................................................ 47

4.5. Komentari na pravni okvir...................................................................................................................... 52 4.5.1. Kada je moguće formirati ZTI? ........................................................................................................... 52 4.5.2. Kako ZTI može/treba biti strukturiran? ............................................................................................... 53

Tim ...................................................................................................................................................... 53 Voditelj ZTI tima .................................................................................................................................. 54 ‘Članovi', ‘ustupljeni članovi ' i 'učesnici' u ZTI.................................................................................... 54 Ostali učesnici ZTI............................................................................................................................... 54

4.5.3. Operativne ovlasti ZTI ........................................................................................................................ 55 4.5.4. Istrage ZTI u drugim zemljama bez zahtjeva za UPP........................................................................ 55 4.5.5. Direktna razmjena informacija između članova ZTI ........................................................................... 56 4.5.6. Sporazum o ZTI.................................................................................................................................. 56

4.6. Specifične smjernice koje se odnose na ZTI ....................................................................................... 57 4.6.1. Smjernice u vezi sa sporazumom o ZTI (vidjeti Prilog B)................................................................... 57 4.6.2. Smjernice koje se odnose na državne ZTI eksperte/tačke kontakta.................................................. 58

Osnovne informacije ........................................................................................................................... 58 Šta bi trebala raditi mreža? ................................................................................................................. 58 Smjernice za imenovanje državnih ZTI eksperata.............................................................................. 58

viii

Prilozi: PRILOG A: Opća kontrolna lista za traženje UPP, plus dodatne kontrolne liste za

specifične vrste UPP zahtjeva – odnosno Pretres i pljenidba, Pribavljanje dokumentata, Uzimanje izjava svjedoka/dokaza, Privremeni premještaj zatvorenika kako bi dali dokaze i Pljenidba/zamrzavanje prije donošenja presude i konfiskacija nakon donošenja presude

PRILOG B: Model ZTI sporazuma PRILOG C: Državne /lokalne partnerske institucije XCES50 projekta

ix

Skraćenice i akronimi ASEAN Savez država jugoistočne Azije BiH Bosna i Hercegovina BJRM Bivša Jugoslvenska Republika Makedonija ZTI zajednički tim za istrage ZPI zajednička paralelna istraga ZIT zajedničko istražno tijelo UPP uzajamna pravna pomoć OTK operativne tačke kontakta KA Kriminlistički analitičar KM krijumčarenje migranata TLJ trgovina ljudima

UN Protokol protiv krijumčarenja – UN Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom,

morem i zrakom, koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala

UN Protokol protiv trgovine ljudima – UN Protokol za sprječavanje, suzbijanje i

kažnjavanje trgovine ljudima, posebno ženama i djecom, koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala

UNCAC Konvencija UN protiv korupcije UNODC Ured Ujedinjenih naroda za drogu i kriminal

UNTOC Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala

1

Uvod u Smjernice 1. Osnovne informacije o Projektu Sveobuhvatni cilj Projekta Ureda Ujedinjenih naroda za drogu i kriminal (UNODC), “Unapređenje operativnih kapaciteta za istrage i ometanje aktivnosti trgovine ljudima i krijumčarenja migranata na Zapadnom Balkanu“ je unaprijediti sposobnosti službenika za provedbu zakona u regiji za borbu protiv ovih krivičnih djela putem poboljšanja regionalne suradnje u oblasti provedbe zakona i pravosuđa. Postojeći Projekat predstavlja drugu fazu UNODC Projekta koji se provodio od jula 2007. do februara 2009. godine, i koji je uključivao sljedeće aktivnosti:

■ Imenovanje Operativnih tačaka kontakta (OTK-a), odabranih iz specijaliziranih policijskih jedinica za borbu protiv trgovine/krijumčarenja ljudi i kriminalističkih analitičara iz svake od zemalja koje su dio Projekta;

■ Organizacija dva regionalna operativna sastanka Operativnih tačaka kontakta i Kriminalističkih analitičara;

■ Organizacija dodatnih regionalnih sastanaka na kojima su učestvovale sudije i tužioci koji rade na predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata i predstavnika različitih međunarodnih i regionalnih organizacija uključenih u pitanja trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

■ Izrada Priručnika za obuku organa za provedbu zakona u oblasti istraga u predmetima trgovine ljudima na engleskom, albanskom, makedonskom i srpskom jeziku;

■ Nabavka tehničke opreme za unapređenje operativnih kapaciteta; ■ Organiziranje dvosedmične obuke (obuka za predavače) za službenike za

provedbu zakona, uz dodatnu sedmicu specijalizirane obuke o istragama usmjerenim na borbu protiv trgovine ljudima;

■ Edukacija o kriminalističkoj obavještajnoj analitici za kriminalističke analitičare.

Specifični cilj Faze II ovog Projekta jeste pomoći zemljama Zapadnog Balkana - Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji (uključujući i Kosovo u skladu sa Rezolucijom UNSCR 1244) – u poboljšanju odgovora krivično-pravnog sistema na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata i izgradnji regionalnog okvira za suradnju. Očekivani rezultat ove Faze Projekta je uspostava zajedničkih praksi u radu koje će omogućiti institucijama krivičnog sistema u svakoj od ciljanih zemalja da uspostave zajedničke i koordinirane mehanizme za istragu, krivično gonjenje i kažnjavanje u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata putem jačanja kapaciteta multidisciplinarnih timova (predstavnici agencija za provedbu zakona i pravosuđa) koji se uspostavljaju na ad hoc osnovi kako bi se borili protiv ovih oblika krivičnih djela. Za tu svrhu, jedan od glavnih rezultata ove Faze je:

• Izrada Regionalnih smjernica za unapređenje pravosudne suradnje između država/entiteta u oblasti trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, posebno putem poboljšanja upotrebe instrumenata za međunarodnu pravnu suradnju.

2

Sadržaj ovih Smjernica direktan je rezultat povratnih informacija dobivenih od delegacija (uključujući službenike za provedbu zakona, sudije, tužioce, predstavnike odgovarajućih ministarstava pravde i države koordinatore za borbu protiv trgovine ljudima) iz zemalja/teritorija učesnica dobivenih u toku dvije regionalne (Budva, 1-3. oktobar 2009. i Beograd, 24-26. novembar 2009.) kao i posjeta na terenu u svim zemljama/ teritorijama koje su korisnici ovog Projekta, a koje su se organizirale u okviru ovog Projekta tokom mjeseca oktobra i novembra 2009. godine. Takav pristup, odnosno proces direktnih konsultacija će, nadamo se, osigurati da Smjernice budu prilagođene specifičnim potrebama i zahtjevima profesionalaca u oblasti krivičnog prava u regiji, kako bi unaprijedili međunarodnu suradnju u istragama i krivičnom gonjenju u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata. 2. Izazov međunarodne suradnje

Krivična djela trgovine ljudima i krijumčarenja migranata su često transnacionalni u smislu počinjenja i posljedica. Suprotno tome, odgovori krivičnog pravnog sistema na trgovinu ljudima (krivično zakonodavstvo, agencije za provedbu zakona, tužilaštva i sudovi) tipično su organizirani i često rade samo u okviru državnih granica. Ova dihotomija predstavlja značajan izazov za sposobnost zemalja da efikasno vrše istrage i krivično gonjenje u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

Postoji veliki broj praktičnih i političkih faktora koji mogu spriječiti međunarodnu suradnju u krivičnim istragama i gonjenju. To uključuje izazove u smislu komunikacije sa kolegama koji govore drugi jezik, razlikama u pravnim, političkim i kulturnim tradicijama, političkim shvatanjima, čak i u razumijevanju suradnje sa kolegama u drugoj zemlji. Međutim, iako postoji mnogo izazova, također postoje i veoma bitne prilike koje se nude.

Putem državnih zakona i međunarodnih sporazuma, mnoge zemlje su implementirale cijeli niz instrumenata koje mogu koristiti agencije u oblasti krivičnog prava, kako bi olakšale prekograničnu suradnju u krivičnim pitanjima. To uključuje instrumente za uzajamnu pravnu pomoć (UPP) – uključujući povrat prihoda stečenog kroz krivična djela – i izručenje. Također postoje praktični načini na osnovu kojih službenici za provedbu zakona, tužioci i sudije iz različitih zemalja mogu zajedno raditi putem razmjene informacija i kriminalističkih obavještajnih podataka i provođenjem zajedničkih istraga.

3. Specifična pitanja koja utječu na međunarodnu suradnju u istragama u predmetima trgovine ljudima/krijumčarenja migranata na Zapadnom Balkanu

Postoje određene historijske i geografske karakteristike Zapadnog Balkana koje u suštini mogu olakšati međunarodnu suradnju na način koji nije prisutan u drugim regijama. Jasno je da države bivše Jugoslavije imaju slične jezike i slične pravne sisteme – što osigurava značajne prednosti u pogledu komunikacije i prikupljanja/razmjene dokaza. Iako je albanski jezik potpuno drugačiji jezik – ipak pravni sistem je sličan onom koji se primjenjivao u bivšoj Jugoslaviji.

Pored toga, bez obzira na činjenicu da su sve države/teritorije u regiji mijenjale svoje zakonodavstvo kako bi se prilagodile promjenama u prirodi krivičnih djela, tehnologiji i pojedinačnim državnim politikama te uskladile sa međunarodnim konvencijama i protokolima, ipak cilj koji je zajednički za sve države/teritorije jeste pristupanje Europskoj uniji i učešće u širem procesu Europskih integracija što dovodi do, u velikoj mjeri, usklađenih i kompatibilnih zakonodavstava u regiji.

U pogledu specifičnih pitanja koja su utvrđena u toku regionalnih sastanaka i posjeta zemljama koje su dio Projekta, ovo su neka od pitanja koja su najčešće naglašavana: I

3

■ Ponekad je teško uspostaviti kontakte u drugim zemljama u regiji za razmjenu zahtjeva

za uzajamnom pravnom pomoći i za neformalnu razmjenu kriminalističkih obavještajnih podataka;

■ Može doći do značajnih kašnjenja u odgovoru na zahtjeve za UPP, od kojih određena kašnjenja mogu biti prouzrokovana nedostacima ili greškama ili nesporazumima u pogledu samih molbi;

■ Ponekad se dešava da dokazi prikupljeni u skladu sa zakonom jedne države/teritorije u regiji nisu prihvatljivi u drugoj;

■ Potreban je pregled međunarodnog pravnog okvira koji je bitan za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata na lokalnim jezicima;

■ Osobni kontakti između tačka kontakta i drugih predstavnika organa za provedbu zakona i sudskih tijela u državama u regijama su od izuzetne važnosti, no može biti teško održavati ovakve poslovne odnose ukoliko dolazi do promjena osoblja;

■ Neformalna razmjena kriminalističkih obavještajnih podataka ponekad je ugrožena zbog nesigurnosti u pogledu pravne osnove za takvu razmjenu;

■ Iako su provedene neke uspješne zajedničke (koordinirane) istrage u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranatima u regiji, ipak ne postoji dovoljno znanja o međunarodnom pravnom okviru i praksama koje se odnose na zajedničke timove za istrage (ZTI-e).

4. Područje primjene i organizacija Smjernica

Cilj ovih Smjernica jeste da se profesionalcima koji rade u krivično-pravnim sistemima u zemljama Zapadnog Balkana osigura vodič prilagođen korisnicima na svakom od lokalnih jezika (odnosno, albanskom, bosanskom, hrvatskom, makedonskom, crnogorskom i srpskom jeziku), za određene aspekte međunarodne suradnje u oblasti trgovine ljudima i krijumčarenja migranata na Zapadnom Balkanu. Područje primjene ovih Smjernica ne podrazumijeva detaljno obrazloženje korištenja uzajamne pravne pomoći za povrat sredstava stečenih kriminalnim aktivnostima ili principa i procesa koji se odnose na izručenje. Ovi aspekti su obuhvaćeni drugim UN publikacijama1. Međutim, kako bi se odgovorilo na pitanja koja ugrožavaju međunarodnu suradnju u regiji, kako je navedeno u toku procesa konsultacija, ove Smjernice posmatraju međunarodni pravni okvir za formalnu i neformalnu suradnju, uključujući načela i preduvjete za UPP i pripremu zahtjeva za UPP, uključujući i korištenje UNODC Programa za pisanje zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć. Zajedno sa ovim Smjernicama, kao dijela projektnih aktivnosti, sam UNODC Program za pisanje zahtjeva za UPP preveden je na lokalne jezike i odgovarajući uposlenici dobit će neophodan pristup za korištenje UNODC online instrumenata programa za pisanje UPP zahtjeva, a proći će i obuku o samoj upotrebi. Pored pravnih i logističkih elemenata međunarodne suradnje u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, ove Smjernice također navode procedure i međunarodni pravni okvir za neformalnu razmjenu kriminalističkih obavještajnih podataka i informacija i način na koji policija i tužioci iz različitih zemalja mogu sarađivati, uz specifičan osvrt na formiranje zajedničkih timova za istrage (ZTI). Smjernice su podijeljene u četiri poglavlja:

1 Primjeri UNODC publikacija koje obuhvataju ova pitanja: ■ Publikacija Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN): Trgovina ljudima: Priručnik za međunarodnu saradnju. ■ UNODC Set instrumenata za borbu protiv trgovine ljudima

4

Poglavlje 1: predstavlja sažetak definicija i razlika između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata i daje pregled međunarodnog pravnog okvira koji se odnosi na ova krivična djela, uz poseban osvrt na one instrumente koji su najrelevantniji za međunarodnu suradnju.

Poglavlje 2: daje uvod u specifična pitanja međunarodne suradnje u istragama i krivičnom gonjenju u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata; objašnjava važnost takve suradnje; navodi osnovne oblike suradnje, te daje pregled pravne osnove. Također, posmatra specifični okvir za međunarodnu suradnju u regiji.

Poglavlje 3: posmatra instrument međunarodne suradnje, odnosno uzajamne pravne pomoći. Ovo poglavlje počinje sažetkom u pogledu procesa i pravne osnove za UPP i navodi međunarodni regionalni pravni okvir, uključujući njegovo povezivanje sa specifičnim krivičnim djelima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata. Zatim, utvrđuje različita načela i uvjete koji se odnose na UPP i daje preporuke u pogledu najboljih praksi za provedbu procesa UPP-a. Završava razmatranjem postupka pripreme zahtjeva za UPP, uz specifičan osvrt na korištenje UNODC Programa za pisanje zahtjeva za UPP. Poglavlje 4: odnosi se na zajedničke istrage i zajedničke timove za istrage. Navodi razlike između zajedničkih (paralelnih ili koordiniranih) istraga, zajedničkih (pasivnih) i zajedničkih (aktivnih) timova za istrage, posmatra međunarodni pravni okvir za provođenje takvih aktivnosti i predlaže kako se oni na najbolji način mogu uspostaviti u okviru specifičnog pravnog okruženja na Zapadnom Balkanu.

Ove Smjernice također sadrže određeni broj PRILOGA, čiji detalji su navedeni gore. 5. Ciljna grupa Smjernice su osmišljene kako bi se pružila pomoć zvaničnicima koji rade u krivično-pravnim sistemima u zemljama Zapadnog Balkana, prilikom provođenja istraga i krivičnog gonjenja prekograničnih aktivnosti trgovine ljudima i krijumčarenja migranata u regiji. Povećana spremnost i kapacitet za suradnju preko granica, pomoći će zemljama u regiji u praktičnom ispunjenju obaveza u pogledu suradnje koje su utvrđene međunarodnim, regionalnim i bilateralnim sporazumima kao i državnim zakonodavstvima. Stoga, za očekivati je da će Smjernice igrati ulogu u mijenjanju nivoa nekažnjivosti koji trenutno uživaju počinitelji krivičnih djela. Kao takve, ove Smjernice su dizajnirane za službenike za provedbu zakona, tužioce, sudije i državne odvjetnike te druge pravne stručnjake koji mogu biti uključeni u istrage i krivično gonjenje u predmetima trgovine ljudima i/ili krijumčarenja migranata ili u obradu ili razmatranje zahtjeva za prekograničnu pomoć. Iako su Smjernice prvenstveno namijenjene regiji Zapadnog Balkana, one također obuhvataju pitanja koja su bitna za sve države uključene u borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata putem efikasnije međudržavne krivično-pravne reakcije.

5

POGLAVLJE 1: Definicije trgovine ljudima i krijumčarenja migranata i primjenjivi međunarodni/regionalni okvir

1.1. Definicije trgovine ljudima i krijumčarenja migranata Bitno je napraviti razliku između trgovine ljudima (TLJ) i krijumčarenja migranata (KM) iz dva razloga:

■ sastavni elementi ovih krivičnih djela su različiti; i ■ odgovor koji se traži od vaših vlasti je različit, ovisno o vrsti krivičnog djela.

1.1.1. Međunarodno priznate definicije Definicije trgovine ljudima i krijumčarenja migranata mogu se pronaći u Protokolu Ujedinjenih naroda za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima, posebno ženama i djecom (Protokol protiv trgovine ljudima) i Protokolu Ujedinjenih naroda protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom (Protokol protiv krijumčarenja). Protokol protiv trgovine ljudima, Član 3(a) "Trgovina ljudima" predstavlja vrbovanje, prijevoz, premještanje, pružanje utočišta i prihvat osoba putem prijetnje upotrebe sile ili upotrebe sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, obmane, zloupotrebe ovlasti ili ugroženog položaja, ili davanja ili primanja novčanih sredstava da bi se dobio pristanak osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom u svrhu iskorištavanja. Iskorištavanje minimalno uključuje korištenje osoba u svrhe prostitucije ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilan rad ili usluge, ropstvo, postupke slične ropstvu ili dužničko ropstvo ili trgovinu organima. Protokol protiv krijumčarenja, Član 3(a) “Krijumčarenje migranata” podrazumijeva posredovanje u svrhu izravnog ili neizravnog stjecanja finansijske ili druge materijalne koristi od nezakonitog ulaska osobe u državu stranu koje ta osoba nije državljanin ili u njoj nema trajno boravište.

Međutim, treba navesti da u praksi razliku između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata nije uvijek jednostavno utvrditi i održati. Na primjer, mnoge žrtve trgovine ljudima, muškarci kao i žene, svoje putovanju započnu kao krijumčareni migranti - tako što angažiraju pojedinca ili grupu da im pomognu prilikom njihovog ilegalnog kretanja u zamjenu za finansijsku korist. U klasičnoj situaciji krijumčarenog migranta, odnos između migranta i krijumčara zasniva se na dobrovoljnoj osnovi i kratkoročan je – završava u trenutku kada migrant dolazi u zemlju koja je konačno odredište. Međutim neki krijumčareni migranti primorani su da nastave takav odnos kako bi otplatili velike troškove prijevoza. Upravo u ovoj posljednoj fazi, konačni cilj trgovine ljudima (dužnički odnos, iznuda, upotreba sile, prisilan rad, prisilno činjenje krivičnih djela, prisilna prostitucija) postaje očit.

6

MATRICA DEFINICIJA trgovina ljudima

(odrasli) trgovina ljudima (djeca)

krijumčarenje migranata

starosna dob žrtve:

preko 18 ispod 18 nije bitno

mentalni element

namjera namjera namjera

fizički element:

• djelo • način • u svrhu

iskorištavanja

• djelo • u svrhu

iskorištavanja

• djelo: posredovanje pri ilegalnom ulasku

• svrha: stjecanje financijske ili druge materijalne koristi

pristanak osobe kojom se trguje ili koja se krijumčari:

nije bitno kada se utvde načini

nije bitno, načini ne moraju biti utvrđeni

krijumčarena osoba daje svoj pristanak za krijumčarenje

transnacionalni karakter

nije potreban nije potreban potreban

uključenost grupe za organizirani kriminal

nije potrebna nije potrebna nije potrebna

1.1.2. Trgovina ljudima Član 3 Protokola protiv trgovine ljudima objašnjava da trgovina ljudima ima tri sastavna elementa: (1) djelo (šta je počinjeno); (2) načini (kako je počinjeno); i (3) svrha iskorištavanja (zašto je počinjeno). Član 5 dodatno zahtijeva da države osiguraju da ponašanje sadržano u Članu 3 u domaćem zakonodavstvu bude označeno kao krivično djelo. Bitno je zapamtiti da definicija sadržana u Protokolu protiv trgovine ljudima postoji kako bi se osigurao nivo konzistetnosti i dogovora u cijelom svijetu kada je u pitanju fenomen trgovine ljudima; međutim, domaće zakonodavstvo ne treba da precizno prati jezičku formulaciju navedenu u Protokolu protiv trgovine ljudima. Odnosno, domaće zakonodavstvo treba biti prilagođeno u skladu sa domaćim pravnim sistemima i osigurati primjenu značenja i koncepata sadržanih u Protokolu protiv trgovine ljudima.

Elementi predmeta trgovine ljudima Protokol protiv trgovine ljudima zahtijeva da se krivično djelo trgovine ljudima definira putem kombinacije tri sastavna elementa, a ne individualnih komponenti, iako u nekim predmetima ovi individualni elementi sami po sebi predstavljaju krivična djela. Na primjer, djelo otmice ili neodobrena primjena sile (napad) vjerovatno predstavljaju posebno krivično djelo u skladu sa domaćim krivičnim pravom.

7

1. Krivično djelo mora uključivati bilo koji od sljedećih procesa: • vrbovanje; • prijevoz; • premještanje; • pružanje utočišta; • ili prihvat osoba. Neki od ovih termina vjerovatno imaju jasno definirano značenje u vašem domaćem pravnom sistemu. 2. Također mora sadržavati najmanje jedno od sljedećih djela: • upotreba sile; • prijetnja upotrebe sile; • prinuda; • otmica; • prevara; • obmana; • zloupotreba ovlasti ili ugroženog položaja; ili • davanje ili primanje novčanih sredstava. 3. Treći sastavni element u predmetu trgovine ljudima jeste da je osoba počinila

materijalno djelo(a) sa namjerom da žrtva bude „iskorištena“ (prema definiciji domaćeg zakonodavstva za borbu protiv trgovine ljudima u određenoj zemlji).

• Protokol protiv trgovine ljudima ne definira iskorištavanje nego daje jedan ne-konačni

popis oblika iskorištavanja:

“Iskorištavanje minimalno uključuje iskorištavanje osoba u svrhu prostitucije ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilan rad ili usluge, ropstvo, postupke slične ropstvu ili dužničko ropstvo ili trgovinu organima.”

Ponovno, bitno je zapamtiti da obaveza u skladu sa Protokolom protiv trgovine ljudima da se kao krivično djelo prepozna trgovina ljudima ne zahtijeva da domaće zakonodavstvo koristi tačan tekst sadržan u definiciji trgovine ljudima. Odnosno, domaće zakonodavstvo treba biti izrađeno na način koji je u skladu sa domaćim pravnim okvirom, pod uvjetom da sadrži kombinaciju sastavnih elemenata sadržanih u definiciji. Krivično djelo trgovine ljudima ne treba podrazumijevati da dolazi do samog iskorištavanja. Kako je jasno navedeno i u Protokolu protiv trgovine ljudima ne mora ni doći do stvarnog iskorištavanja. Ono što je potrebno jeste da je osumnjičeni počinio jedno od sastavnih djela, koristeći jedan od navedenih načina za postizanje svrhe ili, rečeno drugim riječima, sa namjerom da pojedinac bude iskorišten. Mentalni element se može dokazati na različite načine. Treba navesti da Protokol protiv trgovine ljudima traži da države prepoznaju kao krivično djelo trgovinu ljudima kada se isto vrši sa namjerom u skladu sa Članom 5(1). Međutim, zemljama nije zabranjeno da omoguće da se ovi uvjeti postave na nižim standardima, odnosno na osnovu neodgovornosti, namjernog zatvaranja očiju ili čak nemara kao krivičnog djela, pod uvjetima definiranim domaćim pravnim sistemom.

8

Komponente trgovine ljudima Krivično djelo trgovine ljudima ima geografsku, strukturalnu i komercijalnu komponentu. U slučaju prekogranične trgovine ljudima, geografska i strukturalna komponenta može se izraziti na sljedeći način: • Zemlja porijekla (vrbovanje i izvoz); • Zemlja tranzita (prijevoz); • Zemlja odredišta (uvoz i prihvat). U okviru ova tri područja, komercijalne karakteristike koje su svojstvene za ovakvu vrstu krivičnog djela podrazumijevaju da trgovci ljudima moraju biti uključeni u jednu ili više sljedećih aktivnosti: • oglašavanje (kao dio procesa vrbovanja ili iskorištavanja) • unajmljivanje prostorija (sigurnih kuća, bordela, radionica u kojima se eksploatiraju radnici, tvornica, itd.) • prijevoz (osobni i putni dokumenti i proces tranzita) • komunikacije (organiziranje vrbovanja i iskorištavanja) • financijske transakcije (primjenjive na sve gore navedeno). Dokazni materijal može da postoji u jednoj od ovih faza procesa trgovine ljudima i istražitelji moraju iznaći načine da u potpunosti iskoriste ove dokazne prilike te da na taj način osiguraju spašavanje žrtava i hapšenje i osuđivanje trgovaca, kao i konfiskaciju sredstava stečenih putem kriminala.

Napomena: Svi ovi procesu mogu, naravno, odigrati se u jednoj zemlji ili na jednom

lokalitetu.

Zemlja porijekla Zemlja tranzita

Zemlja odredište

• Oglašavanje • Iznajmljivanje prostora • Prijevoz • Komunikacije • Financijske transakcije

Trgovina ljudima THB

Komercijalne komponente

Strukturalne komponente

Geografske komponente

9

1.1.3. Krijumčarenje migranata Član 3 Protokola protiv krijumčarenja migranata utvrđuje da krijumčarenje migranata čine sljedeći elementi: • osiguranje ilegalnog ulaska druge osobe; • u drugu državu; • u svrhu stjecanja finansijske ili materijalne dobiti.

Član 3(b) dalje definira 'ilegalni ulazak' kao prelazak (međunarodnih) granica bez ispunjavanja potrebnih uvjeta za legalan ulazak u datu državu. Član 6 Protokola protiv krijumčarenja migranata, između ostalog, zahtijeva da se djelo krijumčarenja migranata prepozna kao krivično djelo.

1.1.4. Ključne razlike između trgovine ljudima i krijumčarenja migranata Na prvi pogled, u praksi može biti teško napraviti razliku između ova dva krivična djela. U mnogim slučajevima, žrtve trgovine mogu prvo biti krijumčareni migranti. Zbog toga, prilikom istraga u predmetima trgovine ljudima, ponekad je neophodno osloniti se na mjere usmjerene protiv krijumčarenja. Od ključnog značaja je, međutim, da oni koji istražuju predmete krijumčarenja budu upoznati sa krivičnim djelom trgovine ljudima jer posljedice tretiranja predmeta trgovine ljudima kao predmeta krijumčarenja migranata mogu biti veoma teške za samu žrtvu. Potpunije definicije oba krivična djela i detaljnija razmatranja razlika između njih, mogu se pronaći u Poglavlju 1 Priručnika za obuku o istragama u predmetima trgovine ljudima koji je izrađen u maju 2008. godine, u okviru Faze I ovog Projekta. Ovaj Priručnik je preveden na srpski, makedonski i albanski jezik (kao i na engleski).

1.2. Pregled relevantnog međunarodnog pravnog okvira u oblasti trgovine ljudima

Ovaj dio nastoji dati pregled međunarodnog pravnog okvira koji se odnosi na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata.

1.2.1. Međunarodni ugovori

Međunarodni ugovor je sporazum, gotovo uvijek između dvije ili više država, koje preuzimaju obavezujuća prava i obaveze prema međunarodnom pravu. Ugovori mogu biti opći (otvoreni onom broju država koje žele da mu pristupe) ili ograničeni na manju grupu od dvije ili više država. Ugovor može imati različite nazive, kao što su konvencija, pakt i protokol. Obaveze sadržane u ugovoru zasnivaju se na pristanku. Države se obavezuju jer same pristaju da to za njih bude obavezujuće. Države koje su se pristale da preuzmu obaveze u skladu sa ugovorom su države strane tog ugovora. Postajući strana u ugovoru, država preuzima obavezu u skladu sa međunarodnim pravom. U slučaju većine ugovora koji su relevantni za trgovinu ljudima ili krijumčarenje migranata, to

10

podrazumijeva da države strane preuzimaju obavezu da će osigurati da njihovo državno zakonodavstvo, politike ili prakse ispunjavaju uvjete utvrđene ugovorom, te da su u skladu sa standardima utvrđenim u ugovoru.

Ovisno o njihovom izboru, ove obaveze mogu biti provodljive na međunarodnim sudovima i tribunalima sa odgovarajućom nadležnošću kao što su Međunarodni sud pravde, Međunarodni krivični sud ili Europski sud za ljudska prava. Da li će ove obaveze biti provodljive na državnim sudovima, posebno je pitanje koje se utvrđuje domaćim zakonom. U nekim zemljama, zakonodavstvo nalaže da se ugovori ugrade u domaće zakone, dok u nekim drugim zemljama, ustav regulira da takvi ugovori automatski imaju status domaćeg zakona.

Većina multilateralnih ugovora (koji uključuju više od nekoliko država) zaključuje se pod okriljem međunarodnih organizacija, kao što su Ujedinjeni narodi (UN) ili regionalnih organizacija poput Vijeća Europe (VE) ili Europske unije (EU)) ili u drugim dijelovima svijeta primjer predstavlja Savez država jugoistočne Azije (ASEAN). O bilateralnim ugovorima ili onima koje zaključuje manja grupa država uglavnom se pregovara putem nadležnih ministarstava vanjskih poslova bez uključenja eksternih učesnika ili agencija koje pružaju podršku kao što je UN.

1.2.2. Međunarodni ugovori (sporazumi) o transnacionalnom organiziranom kriminalu, trgovini ljudima i krijumčarenju migranata Tri osnovna međunarodna sporazuma koja su od direktne važnosti za trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata u širem kontekstu transnacionalnog organiziranog kriminala su Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (UNTOC), UN Protokol protiv trgovine ljudima i UN Protokol protiv krijumčarenja migranata, svi zaključeni u decembru 2000. godine. Osnovne odredbe ovih dokumenata su detaljno navedene u tekstu koji slijedi. Uz napomenu da se dodatne informacije o aspektima međunarodne pravne suradnje u okviru ovih instrumenata nalaze u poglavljima koja slijede.

1.2.3. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (UNTOC) Ova Konvencija je ključni instrument u nizu sporazuma izrađenih kako bi se odgovorilo na transnacionalni organizirani kriminal. Individualni Protokoli koji su dio Konvencije UNTOC posebno se odnose na trgovinu ljudima, krijumčarenje migranata i krijumčarenje malog oružja. Odredbe Konvencije primjenjuju se na sva tri oblika kriminala. Svrha UNTOC Konvencije je unaprijediti međudržavnu suradnju, kako bi se djelotvornije borilo protiv transnacionalnog organiziranog kriminala. Konvencija UNTOC nastoji eliminirati „sigurne luke“ gdje se dešavaju aktivnosti organiziranog kriminala ili sakrivanja dokaza ili profita putem promoviranja usvajanja osnovnih minimalnih mjera.

Postoje dva suštinska preduvjeta za primjenu UNTOC Konvencije. Prvi, odgovarajuće djelo mora biti „ozbiljno“ i imati neku vrstu transnacionalnog aspekta. Drugo, mora uključivati grupu organiziranog kriminala. Oba elementa su definirana veoma široko. „Ozbiljan kriminal“ definira se na način da uključuje sva značajna krivična djela. Kao rezultat toga, države mogu koristiti Konvenciju da obuhvate veliki niz modernih kriminalnih aktivnosti, uključujući trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata. Ovo je veoma bitno u svjetlu činjenice da države mogu postati strane u Konvenciji, bez da ratificiraju bilo koji ili sve Protokole i da ratifikacija Konvencije mora da se desi prije ratifikacije bilo kojeg od Protokola.

Osnovna obaveza u okviru Konvencije odnosi se na kriminalizaciju specifičnog ponašanja.

11

Države strane imaju obavezu da prepoznaju kao krivično djelo:

■ učešće u radu grupa organiziranog kriminala; ■ pranje sredstava stečenih kriminalom;; ■ korupciju javnog sektora; i ■ opstrukciju pravde.

Ova djela isto tako moraju podlijegati odgovarajućim sankcijama.

Jedna od osnovnih prepreka efikasnom djelovanju protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, uključujući trgovinu ljudima je nedostatak komunikacije i suradnje između državnih agencija u krivično-pravnom sistemu. Konvencija UNTOC utvrđuje niz mjera koje usvajaju strane potpisnice kako bi se unaprijedila efikasna suradnja u oblasti provedbe zakona. Praktična primjena ovih odredbi se može unaprijediti putem uključivanja detaljnog pravnog okvira o UPP-u u istrage, krivično gonjenje i sudske postupke koji se odnose na odgovarajuća krivična djela.

Države potpisnice mogu koristiti Konvenciju kako bi tražile uzajamnu pravnu pomoć za različite svrhe, uključujući:

■ prikupljanje dokaza; ■ efikasno uručenje sudskih dokumenata; ■ izvršenje pretresa; ■ utvrđivanje prihoda stečenih kriminalom; ■ pribavljanje informacija i dokumentacije.

Države potpisnice također se ohrabruju da:

■ uspostave zajednička tijela za istragu; ■ stupe u formalne sporazume u pogledu korištenja posebnih istražnih tehnika; ■ razmotre prijenos krivičnih postupaka; ■ razmotre prebacivanje osuđenih osoba; ■ olakšaju postupke izručenja za odgovarajuća krivična djela; ■ unaprijede i kada je neophodno uspostave kanale komunikacije kako bi olakšali sigurnu i brzu razmjenu informacija.

1.2.4. UN Protokol o trgovini ljudima

Protokol Ujedinjenih naroda za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima, posebno ženama i djecom, koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala je najvažniji od svih međunarodnih ugovora u oblasti trgovine ljudima. Protokol je stupio na snagu 2003. godine i 1. januara 2009, 124 države bile su strane potpisnice Protokola. Protokol obavezuje države da trgovinu ljudima označe kao krivično djelo, kako je definirano u tom pravnom instrumentu, kao i druga povezana djela.

Svrhe Protokola su:

■ spriječiti i boriti se protiv trgovine ljudima, obraćajući posebnu pažnju na žene i djecu; ■ pomoći žrtvama trgovine ljudima, uz puno poštivanje njihovih ljudskih prava; i ■ unaprijediti suradnju između država strana kako bi se ispunili ovi ciljevi.

12

Osnovne obaveze država strana u Protokolu su sljedeće:

■ Kriminalizirati „trgovinu ljudima“ kako je to definirano Protokolom i nametnuti kazne koje uzimaju u obzir ozbiljnu prirodu takvog krivičnog djela.

■ Zaštititi u onoj mjeri u kojoj je moguće, u skladu sa domaćim zakonodavstvom, privatnost i identitet žrtava trgovine ljudima i razmotriti pružanje različitih socijalnih usluga kako bi se omogućio oporavak od traume prouzročene iskustvom koje su preživjeli.

■ Osigurati da pravni sistem sadrži mjere koje žrtvama nude mogućnost da dobiju nadoknadu.

■ Ojačati kontrole granica u onoj mjeri u kojoj je to neophodno da se spriječi trgovina ljudima, bez da to utječe na druge međunarodne obaveze koje se odnose na slobodno kretanje ljudi.

■ Osigurati integritet domaćih putnih ili osobnih isprava i brzo djelovanje u smislu zahtjeva za provjeru takvih dokumenata.

■ Unaprijediti, u onoj mjeri u kojoj je to odgovarajuće, suradnju sa drugim državama u oblasti razmjene informacija koje se odnose na identitete osoba, lažno korištenje dokumenata, te načina i metoda koje koriste trgovci ljudima. Također je potrebno osigurati i/ili unaprijediti obuku za službenike u oblasti prepoznavanja i sprječavanja trgovine ljudima, uključujući i obuku za podizanje svijesti o ljudskim pravima.

■ Razmotriti mogućnost da se žrtvama dozvoli da ostanu na toj teritoriji, bilo stalno ili privremeno, uzimajući u obzir humanitarne i porodične faktore.

■ Prihvatiti povratak bilo kojih žrtava trgovine ljudima koje su državljani određene zemlje ili koje imaju stalno boravište na njihovoj teritoriji u vrijeme ulaska na teritorij države primatelja. Prilikom povratka žrtve mora se posebna pažnja posvetiti sigurnosti žrtve, a najbolja situacija je ukoliko je povratak na dobrovoljnoj osnovi.

1.2.5. UN Protokol protiv krijumčarenja migranata

Svrhe Protokola Ujedinjenih naroda protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala su:

■ Spriječavanje i borba protiv krijumčarenja migranata kao i unapređenje suradnje između država strana u toj oblasti.

Osnovne obaveze država strana u Protokolu su sljedeće:

■ Prepoznati kao krivično djelo ‘krijumčarenje migranata’, korištenje lažnih putnih ili osobnih dokumenata (za svrhu krijumčarenja) i pomaganje krijumčarenim migranata u ilegalnom boravku u zemlji – prepoznajući u isto vrijeme da migracija sama po sebi nije krivično djelo.

■ Unaprijediti međunarodnu suradnju kako bi se spriječilo krijumčarenje migranata i pronašli i krivično gonili krijumčari;

■ Usvojiti takve zakone i druge mjere koje su neophodne da se osigura oštrije kažnjavanje u situacijama kada aktivnosti krijumčara dovode u opasnost, ili bi mogle dovesti u opasnost živote ili sigurnost datih migranata, ili uključuju nehumano ili ponižavajuće ponašanje, uključujući i iskorištavanje takvih migranata;

■ Vršiti razmjene u skladu sa odgovarajućim domaćim zakonodavnim i administrativnim sistemima relevantnih informacija o pitanjima koja se odnose na puteve, modus operandi i identitet grupa organiziranog kriminala uključenih u krijumčarenje migranata, kao i zakonodavnih iskustava i praksi, te naučnih i tehničkih iskustava korisnih za provedbu zakona, a sve s ciljem da se poboljša sposobnost sprječavanja, otkrivanja i istraga kod takvih aktivnosti te krivičnog gonjenja počinitelja;

13

■ Ojačati kontrole granica u onoj mjeri u kojoj je to neophodno da bi se spriječilo i otkrilo krijumčarenje migranata, bez da se ugrožavaju međunarodne obaveze u pogledu slobodnog kretanja ljudi.

1.2.6. Odnos između Konvencije UNTOC i UN Protokola protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata Dolje su navedena osnovna načela koja definiraju odnos između UNTOC Konvencije i UN Protokola protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata:

■ S obzirom da nije namjera da Protokoli budu neovisni ugovori, države moraju ratificirati UNTOC Konvenciju prije nego što pristupe procesu ratificiranja jednog ili svih Protokola.

■ UN Protokoli protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata moraju se tumačiti zajedno sa UNTOC Konvencijom. Prilikom tumačenja Protokola mora se uzeti u obzir njihova navedena svrha što može dovesti do izmjena u značenjima primijenjenim na Konvenciju UNTOC.

■ Odredbe Konvencije UNTOC primijenjuju se, mutatis mutandis, na Protokole. To znači da prilikom primjene Konvencije na Protokole, izmjene tumačenja ili primjene trebaju se provesti samo onda kada je to neophodno i u onoj mjeri u kojoj je to neophodno.

Krivična djela utvrđena Protokolima smatraju se krivičnim djelima utvrđenim UNTOC Konvencijom. To znači da kada država ratificira bilo koji od gore pomenutih Protokola, njene obaveze u skladu sa tim instrumentom, u odnosu na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata, nadopunjuju se općim obavezama utvrđenim Konvencijom. Na primjer, ratificiranje jednog Protokola rezultirat će time da država također ima obavezu da primjenjuje odredbe Konvencije koje se odnose na uzajamnu pravnu pomoć, izručenje, zaštitu svjedoka i pranje novca za krivična djela trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

1.2.7. Regionalni ugovori specifični za trgovinu ljudima/krijumčarenje migranata

Međunarodni pravni okvir za trgovinu ljudima uključuje posebne ugovore koji su zaključeni na regionalnom nivou između grupa država. Jedan veoma bitan primjer je Konvencija Vijeća Europe protiv trgovine ljudima iz 2005. godine (Europska konvencija protiv trgovine ljudima) koja je stupila na snagu u februaru 2008. godine. Ova Konvencija ima potencijal da za više od četrdeset zemalja iz Zapadne, Centralne i Istočne Europe uspostavi veći nivo obaveza, posebno u pogledu zaštite žrtava, nego što se to zahtijeva UN-ovim Protokolom protiv trgovine ljudima. Sve države koje učestvuju u Projektu implementirale su Konvenciju – Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Hrvatska i Crna Gora 2008. godine, a Srbija i Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija 2009. godine.

Ne postoji specifični regionalni ugovor koji se odnosi na krijumčarenje migranata, međutim Konvencija o policijskoj suradnji u jugoistočnoj Europi (PCC) obuhvata sve aspekte međunarodne suradnje između agencija za provedbu zakona u pogledu svih oblika kriminala – uključujući trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata. Konvenciju PCC su ratificirale sve države koje učestvuju u ovom Projektu, sa izuzetkom Hrvatske, a to su učinile i Bugarska, Moldavija i Rumunija, te su trenutno države strane u Konvenciji u različitim fazama provedbe iste. Konvencija obavezuje države strane da unaprijede suradnju u pogledu borbe protiv prijetnji po javnu sigurnost i/ili javni red i mir, kao i u pogledu sprječavanja, otkrivanja i policijskih istraga krivičnih djela

14

Iako regionalni ugovori nameću obaveze samo državama koje su strane u takvim ugovorima, oni mogu državama dati korisne smjernice u pogledu standarda koji se razvijaju. Također mogu doprinijeti uspostavi običajnog međunarodnog prava, u pogledu posebnih pitanja ili oblasti

1.2.8. Ugovori o ljudskim pravima

Međunarodni ugovori o ljudskim pravima čine bitan dio primjenjivog pravnog okvira u oblasti trgovine ljudima. Dva bitna međunarodna ugovora o ljudskim pravima sadrže specifične reference koje se odnose na trgovinu ljudima i iskorištavanje:

■ Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW): Član 6 izričito zabranjuje trgovinu i iskorištavanje žena u svrhe prostitucije.

■ Konvencija o pravima djeteta (CRC): zabranjuje trgovinu djecom kao i seksualno iskorištavanje djece i prisilni i eksploatatorski rad. Ova Konvencija također sadrži bitne zaštitne mjere za djecu koja su žrtve trgovine ljudima.

Ostali ugovori o ljudskim pravima2 zabranjuju određena ponašanja i prakse koje se povezuju sa trgovinom ljudima, uključujući diskriminaciju zasnovanu na etničkoj, rasnoj ili spolnoj osnovi, ropstvo, prisilni rad i dužničko ropstvo, seksualno iskorištavanje djece, prisilne brakove, mučenje i nehumano ponašanje i kažnjavanje, te proizvoljno zatvaranje.

Međunarodni ugovori o ljudskim pravima također utvrđuju i štite određena prava koja su od posebnog značaja u kontekstu trgovine ljudima, kao što su: pravo na posjedovanje i nasljeđivanje imovine, pravo na obrazovanje, pravo na mogućnost zarađivanja putem slobodnog izbora ili prihvatanja posla i pravo na pravni lijek. Pravo na pravično suđenje je ključno ljudsko pravo koje je od posebnog značaja u kontekstu međunarodne suradnje, uključujući uzajamnu pravnu pomoć i izručenje.

Iako u međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima nema tako direktnog upućivanja na krijumčarenje migranata, neka od prava koja su gore spomenuta su također relevantna kada je u pitanju krivično djelo krijumčarenja migranata i općeprihvaćena je činjenica da ljudska prava migranata mogu biti povrijeđena u postupku krijumčarenja ljudima te da se značajan broj života takvih migranata gubi dok su u rukama krijumčara koji žele profit. Jedna kategorija, kojoj potencijalno pripadaju krijumčareni migranti, a čija prava se posebno spominju u međunarodnim sporazumima, je kategorija izbjeglica za koju su najvažnija: UN Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine: Član 31 navodi da „Države strane neće primjenjivati kaznene sankcije zbog bespravnog ulaska ili boravka na izbjeglice koje dolaze direktno sa teritorije gdje im je život ili sloboda bila u opasnosti, u smislu Člana 1, koje ulaze ili se nalaze na teritoriji bez odobrenja pod uvjetom da se odmah prijave vlastima i daju valjane razloge svog bespravnog ulaska ili prisustva.“

2 Primjeri međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima: ■ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR). ■ Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR). ■ Konvencija o eliminaciji rasne diskriminacije (CERD). ■ Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kažnjavanja (Konvencija protiv mučenja). ■ Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i njihovih porodica (Konvencija o zaštiti radnika migranata).

15

1.2.9. Krivično zakonodavstvo/ugovori za kontrolu kriminala

U toku protekle decenije, usvojen je veliki broj međunarodnih sporazuma koji se odnose na krivična pitanja (općih i koji se posebno odnose na individualnu krivičnu odgovornost). Oni koji su najvažniji za trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata su prethodno spomenuti Protokoli uz UNTOC Konvenciju.

Složena mreža krivičnog zakonodavstva/instrumenata za kontrolu kriminala izrađena je na bilateralnom i regionalnom nivou kako bi se odgovorilo na specifična pitanja kao što su uzajamna pravna pomoć i izvršenja te su razmotreni u Poglavljima koja slijede.

1.2.10. Instrumenti koji nisu ugovori/sporazumi

Nisu svi međunarodni instrumenti koji se odnose na trgovinu ljudima ili krijumčarenje migranata (ili na specifična pitanja međunarodne suradnje) po prirodi pravno obavezujući ugovori. Bilateralne ili multilateralne deklaracije, zakoni, memorandumi o razumijevanju, 'sporazumi' i rezolucije Ujedinjenih naroda su sve bitni izvori smjernica za formuliranje strateški koordiniranih aktivnosti protiv počinitelja ovakvih krivičnih djela. Kao „soft law“, ovi instrumenti mogu također doprinijeti uspostavi novih pravnih normi i standarda.

U oblasti trgovine ljudima, najvažniji ne-zakonski međunarodni instrument je Preporučena načela i smjernice Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i trgovini ljudima iz 2002. godine (Načela i smjernice protiv trgovine ljudima). Mnogi aspekti Načela i smjernica protiv trgovine ljudima zasnivaju se na ugovorima međunarodnog prava. Međutim, dijelovi ovog dokumenta prevazilaze to koristeći prihvaćene međunarodne pravne standarde za izradu specifičnijih i detaljnijih smjernica za države u oblastima kao što su zakonodavstvo, odgovori krivično-pravnog sistema, međunarodna suradnja, zadržavanje žrtava i zaštita i podrška žrtvama. U posljednje vrijeme, Fond Ujedinjenih naroda za djecu izdao je niz smjernica za zaštitu djece žrtava trgovine (UNICEF Smjernice) koje predstavljaju dodatne smjernice o specifičnim pitanjima koja se odnose na djecu žrtve.

Također su na regionalnom nivou izrađeni bitni kvazipravni i ne-pravni instrumenti. Kao što je slučaj i sa njihovim međunarodnim ekvivalentima, ovi instrumenti često potvrđuju i proširuju postojeća pravna načela i ponekad idu i dalje od onog što je formalno dogovoreno između država. U ovom posljednjem slučaju, međutim, oni mogu pomoći da se potvrdi smjer u kojem se kreće međunarodno pravo u pogledu određenog pitanja.

16

POGLAVLJE 2: Pregled pitanja koja su bitna za međunarodnu suradnju u istragama i krivičnom gonjenju u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata

2.1. Važnost međunarodne suradnje

Moguće je da svi elementi krivičnog djela trgovine ljudima budu smješteni u okviru državnih granica i da počinitelji, žrtve i dokazi budu unutar granica jedne države. Međutim, predmeti trgovine ljudima uglavnom su mnogo složeniji. Navodni počinitelji, žrtve i dokazi mogu biti smješteni u dvije ili više zemalja što može dovesti do krivičnih istraga i gonjenja u okviru različitih jurisdikcija. Po samoj prirodi, krijumčarenje migranata je uvijek transnacionalni kriminal. Transnacionalni karakter ove kriminalne pojave, stoga, zahtijeva različite oblike međunarodne suradnje, kao što su suradnja između policijskih snaga, kao i formalni pravni instrumenti poput UPP ili izručenja koji su od ključnog značaja za uspješne transnacionalne istrage, krivično gonjenje i kažnjavanje.

Važnost međunarodne suradnje prepoznata je na međunarodnom nivou (kao i na regionalnom nivou, uključujući i jugoistočnu Europu). Primjeri uključuju sljedeće:

■ Međunarodna suradnja u oblasti sprječavanja i borbe protiv transnacionalnog organiziranog kriminala je primarni cilj Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala.

■ Jedna od tri osnovne svrhe Protokola Ujedinjenih naroda za sprječavanje, suzbijanje i i kažnjavanje trgovine ljudima, posebno ženama i djecom koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala jeste da unaprijedi međunarodnu suradnju kako bi se spriječilo, suzbilo i kaznilo trgovanje ljudima.

■ Navedena svrha Protokola protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala je spriječiti i boriti se protiv krijumčarenja migranata, kao i unaprjeđivati suradnju između država strana u tom cilju, dok su u isto vrijeme štite prava krijumčarenih migranata. U Konvenciju uključena je izjava da efikasne aktivnosti sprječavanja i borbe protiv krijumčarenja migranata... zahtijevaju složen međunarodni pristup, uključujući suradnju, razmjenu informacija i druge odgovarajuće mjere.

■ Drugi ključni instrumenti, uključujući Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC), naglašavaju centralnu važnost međunarodne suradnje kao ključnog načina za eliminiranje sigurnih luka za kriminal.

■ Europske konvencije o uzajamnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i izručenju i njihovi Protokoli obavezuju potpisnice da usvoje zajedničke zakone u oblasti UPP-a i izručenja.

■ Konvencija o policijskoj suradnji u Jugoistočnoj Europi navodi da će države jačati suradnju između država potpisnica u pogledu borbe protiv prijetnji za javnu sigurnost i/ili javni red, kao i u pogledu sprječavanja, otkrivanja i policijskih istraga krivičnih djela.

Sve zemlje Zapadnog Balkana potpisale su i ratificirale sve gore navedene ugovore uz izuzetak Hrvatske, koja nije (u vrijeme objavljivanja) potpisala Konvenciju o policijskoj suradnji u Jugoistočnoj Europi.

17

2.2. Pitanja nadležnosti u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata

Pravila koja se odnose na nadležnost u krivično-pravnim pitanjima su bitan aspekt međunarodne suradnje. Ova pravila utvrđuju okolnosti pod kojima država može, ili se od nje traži, da preuzme krivično-pravnu nadležnost u određenoj situaciji. Primjena ovih pravila na predmete trgovine ljudima i krijumčarenja migranata može biti složenija nego što je to slučaj za druga krivična djela zbog činjenice da ovakva djela vrlo često uključuju počinjenje višestrukih krivičnih djela u dvije ili više zemalja, u kojima navodni počinitelji ili žrtve nisu državljani jedne ili iste države.

Međunarodna pravna pravila u pogledu nadležnosti u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata utvrđena su glavnim međunarodnim i regionalnim ugovorima. Njihov cilj je smanjiti ili eliminirati „sigurne luke“ za trgovce, bez ikakve nadležnosti, osiguravajući da sva krivična djela mogu biti kažnjena bez obzira gdje su počinjena. Još jedan cilj je osigurati da su mehanizmi koordinacije djelotvorni u predmetima gdje više od jedne države ima osnov za traženje nadležnosti. Glavna pravila koja su izdvojena iz najvažnijih ugovora koji se odnose na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata su sljedeća:

■ Država mora uspostaviti nadležnost nad predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata u slučajevima kada je krivično djelo počinjeno na teritoriji te države, ili na plovilu koje plovi pod njenom zastavom ili u letjelici registriranom u skladu sa njenim zakonima (načelo teritorijalnosti).

■ Država može imati nadležnost nad predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata kada su takva djela počinjena izvan teritorijalne nadležnosti te države, a protiv njenog državljanina (načelo pasivne nadležnosti).

■ Država može imati nadležnost nad predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata kada su takva djela počinjena izvan teritorije za koju je nadležna ta država od strane državljanina te države (načelo nacionalnosti).

■ Država može imati nadležnost nad predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata kada su takva djela počinjena izvan njene teritorijalne nadležnosti ali su povezana sa ozbiljnim zločinima i pranjem novca čija provedba je planirana na teritoriji te države.

■ Država mora imati nadležnost nad predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja

migranata kada je počinitelj prisutan na teritoriji te države i kada država ne izručuje počinitelja na osnovu državljanstva (načelo „izručiti ili krivično goniti“).

Imajući u vidu transnacionalni karakter trgovine ljudima i krijumčarenja migranata moguće je da više od jedne države bude u situaciji da traži nadležnost nad određenim predmetom trgovine. Konsultacije i suradnja su bitni od samog početka kako bi se koordinirale aktivnost i, što je još važnije, utvrdila odgovarajuća jurisdikcija u kojoj će se vršiti krivično gonjenje u određenom predmetu. U nekim slučajevima, najefikasnije je za jednu državu da krivično goni sve počinitelje, a pritom dobije podršku i pomoć drugih država koje su uključene u predmete. U drugim slučajevima možda je bolje da jedna država krivično goni neke od počinitelja, dok druga, ili više drugih država, krivično goni ostale. Pitanja kao što su državljanstvo, lokacija svjedoka, primjenjivi pravni okvir, dostupnost resursa i mjesto na kojem je počinitelj uhapšen moraju se uzeti u obzir. UNTOC Konvencija utvrđuje da kada je uključeno nekoliko jurisdikcija, države strane trebaju razmotriti prenošenje predmeta na

18

najodgovarajuće mjesto u 'interesu pravilne provedbe pravde' i 'u cilju koncentriranja krivičnog gonjenja'.

2.3. Oblici međunarodne suradnje bitni za predmete trgovine ljudima i krijumčarenja migranata

Postoje različiti oblici međunarodne suradnje. Oni uključuju neformalne procese kao što su suradnja između policijskih snaga i formalne procese kao što su UPP i izručenje. Ove smjernice fokusirane su na određene aspekte međunarodne suradnje, kao što je gore navedeno, a važnost tih aspekata za predmete trgovine ljudima i krijumčarenja migranata su sažeto predstavljeni u tekstu koji slijedi. Detaljniji opis i analiza UPP-a dat je u Poglavlju 3.

2.3.1. Neformalna suradnja, uključujući suradnju između policijskih snaga

Kada se izraz 'neformalna suradnja' koristi u ovom kontekstu, odnosni se na razmjenu informacija koja se dešava direktno između agencija za provedbu zakona i regulatornih agencija sa njihovim kolegama u stranim zemljama. Ponekad se to naziva i pomoć policije policiji ili agencije agenciji.

Neformalna suradnja je poseban instrument međunarodne krivične suradnje koji je manje vezan pravilima, i koji je dostupan izvan formalnog režima uzajamne pravne pomoći. Neformalna suradnja omogućava agencijama za provedbu zakona i regulatornim agencijama (kao što su uprave za poreze i prihode, regulatori za poduzeća i pružatelje finansijskih usluga) da direktno razmijene informacije i obavještajne podatke sa kolegama u inozemstvu, bez ikakvog uvjeta da se upućuje formalni zahtjev za UPP. U tom smislu, neformalna suradnja zapravo dopunjava sistem UPP-a. Ovo sredstvo međunarodne suradnje može se koristiti prije nego što istraga postane zvanična i prije nego što se započne sudski postupak, na primjer za vršenje nadzora, uzimanje dobrovoljnih izjava od svjedoka ili provjeru baza obavještajnih podataka. U situacijama kada nisu potrebne prinudne mjere, obično je brže, jeftinije i lakše dobiti informacije ili obavještajne podatke neformalnim putem nego putem formalnih UPP kanala.

Različiti međunarodni i regionalni instrumenti definiraju 'neformalnu suradnju' i razmjenu informacija između agencija, bez upućivanja formalnih 'zahtjeva' u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala navodi, između ostalog:

UNTOC Konvencija, Član 27 (Suradnja na provedbi zakona) 1. Države Stranke će usko sarađivati jedna sa drugom u skladu sa svojim domaćim pravnim i administrativnim sistemima na unaprjeđenju učinkovitosti aktivnosti provedbe zakona usmjerenih na borbu protiv krivičnih dijela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Svaka država stranka će naročito usvojiti učinkovite mjere za: a) Unaprjeđenje i po potrebi uspostavljanje kanala komunikacije između nadležnih organa agencija i službi, radi olakšavanja sigurne i brze razmjene informacija u svim aspektima djela obuhvaćenih ovom Konvencijom uključujući, ukoliko zainteresirane države Stranke ocjene uputnim veze s drugim krivičnim aktivnostima; b) Surađivati sa drugim državama Strankama u provođenju istraga u pogledu krivičnih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom u vezi sa:

19

(i) Identitetom, kretanjem i aktivnostima osoba osumnjičenih za uključenost u takva krivična djela ili lokacijom drugih uključenih osoba; (ii) Kretanjem imovine, opreme ili drugih instrumentalija korištenih ili namijenjenih za korištenje prilikom počinjenja takvih krivičnih djela; …………………….. 2. U pogledu provedbe ove Konvencije države Stranke će razmotriti pristupanje bilateralnim ili multilateralnim sporazumima ili aranžmanima o direktnoj suradnji između agencija za provedbu zakona i kada takvi sporazumi i aranžmani već postoje, njihovu izmjenu i dopunu. U slučaju nedostatka takvih sporazuma ili aranžmana između država Stranaka, strane mogu smatrati ovu Konvenciju osnovom za uzajamnu suradnju na provedbi zakona u pogledu dijela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Kad god je prikladno države strane će u potpunosti koristiti sporazume ili aranžmane uključujući međunarodne ili regionalne organizacije da unaprijede suradnju među svojim agencijama za provedbu zakona.

Protokol Ujedinjenih Naroda protiv trgovine ljudima navodi između ostalog:

Protokol Ujedinjenih naroda protiv trgovine ljudima, Član 10, razmjena informacija i obuka 1. Tijela zadužena za provedbu zakona, pitanja migracija i druga relevantna tijela država strana će po potrebi međusobno surađivati putem razmjena informacija u skladu sa domaćim zakonima kako bi se utvrdilo: a) Da li su pojedinci koji prelaze ili pokušavaju da pređu državnu granicu sa putnim ispravama koje pripadaju drugim osobama ili bez putnih isprava počinitelji krivičnog djela ili žrtve trgovine ljudima; b) Vrste putnih isprava koje su pojedinci koristili ili pokušali koristiti da pređu međunarodnu granicu; i c) Sredstva i metode koje koriste organizovane kriminalne grupe radi vršenja trgovine ljudima uključujući vrbovanje i prijevoz žrtava, puteve i veze između pojedinaca i grupa angažiranih za ovaj vid trgovine i potencijalne mjere za njihovo otkrivanje.

Protokol Ujedinjenih naroda protiv krijumčarenja, navodi između ostalog: Protokol Ujedinjenih naroda protiv krijumčarenja, Član 10 (informacije) 1. Bez utjecaja na odredbe članova 27 i 28 Konvencije, države strane, naročito one koje imaju zajedničke granice ili koje se nalaze na putevima duž kojih se migranti krijumčare, međusobno će razmijenjivati u svrhu postizanja ciljeva ovog Protokola, relevantne informacije koje su u skladu sa njihovim domaćim pravnim i upravnim sistemima, kao što su: ………………….. b) Identitet i metode organizacija ili organiziranih kriminalnih grupa za koje se zna ili sumnja da su umiješane u ponašanje navedeno u članu 6 ovog Protokola; c) Tačke ukrcaja i odredišta kao i puteve, prijevoznike i prijevozna sredstva za koje se zna ili sumnja da ih koristi organizirana kriminalna grupa umiješana u ponašanje navedeno u članu 6 ovog Protokola.

20

Drugi dodatni Protokol uz Europsku Konvenciju o uzajamnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima navodi između ostalog: Konvencija ICMA, Drugi dodatni Protokol, Član 11 (Spontano informiranje) 1. Bez utjecaja na svoje istrage ili postupke, nadležna tijela države strane mogu bez prethodnog zahtjeva uputiti nadležnim tijelima druge strane informacije dobivene u okviru istraga kada smatraju da otkrivanje takvih informacija može pomoći strani koja prima informacije u pokretanju ili provođenju istraga ili postupaka ili može dovesti do upućivanja zahtjeva te strane u skladu sa Konvencijom ili njenim Protokolima.

Konvencija o policijskoj suradnji u Jugoistočnoj Europi navodi, između ostalog:

PCC SEE Konvencija, Član 5.1(a) Obim razmjene informacija 1. Tokom suradnje s ciljem sprječavanja, otkrivanja i istrage krivičnih djela, posebno u oblasti organiziranog kriminala, organi za provedbu zakona, država strana po zahtjevu razmjenjuju sljedeće informacije: a) o podacima pojedinca umiješanih u organizirani kriminal, obavještajnim podacima o vezama između osumnjičenih i osoba pod sumnjom ili osumnjičenih grupa ili grupa pod sumnjom. Informacije o krivičnim djelima u pripremi, u pokušaju ili izvršenim krivičnim djelima, posebno o vremenu, mjestu i vrsti krivičnog djela, detaljima o žrtvama ili oštećenoj imovini, obavještajnim podacima o posebnim okolnostima i o odgovarajućim zakonskim odredbama, ukoliko je to potrebno za sprječavanje, otkrivanje i istrage krivičnih djela. ……….. Član 6 Razmjena informacija bez zahtjeva U određenim slučajevima tijela za provedbu zakona država strana pružaju jedno drugima informacije bez ustupljenog zahtjeva ukoliko na osnovu dokazanih činjenica postoji razlog za pretpostavku da su takve informacije potrebne u borbi protiv konkretnih prijetnji po javni red ili sigurnost ili za sprječavanje, otkrivanje i istrage krivičnih djela.

2.3.2. Formalna suradnja: Uzajamna pravna pomoć

Uzajamna pravna pomoć, koja se ponekad naziva, uzajamna pomoć ili sudska pomoć, je proces koje države koriste kako bi formalno zatražile od druge države informacije i dokaze za istrage ili krivično gonjenje. UPP je veoma formalan instrument suradnje, jer općenito podrazumijeva da jedna država traži od druge države da provede prisilne mjere u njeno ime i/ili poduzme korake da prikupi dokaze koji moraju biti prihvatljivi na suđenju. Zbog tih razloga, funkcioniše pod drugačijim i oštrijim pravilima, nego što su ona primjenjuju na manje formalnu suradnju između agencija ili policijskih snaga. Načela i uvjeti koji se odnose na UPP opisani su u Poglavlju 3.

2.3.3. Formalna suradnja: Izručenje

Izručenje je formalni naziv koji je dat procesu u kojem jedna država (država koja upućuje zahtjev) traži od druge države (država koja prima zahtjev) da vrati pojedinca kako bi mu se krivično gonilo ili kako bi izdržavao kaznu u državi koja upućuje zahtjev. S obzirom na prirodu

21

procesa trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, osumnjičene osobe koje se traže zbog krivičnog gonjenja u jednoj državi, često borave u nekoj drugoj državi. To se može desiti iz razloga što su državljani te druge države ili zato što su namjerno bijegom u drugu zemlju poduzeli korake da izbjegnu krivično gonjenje ili kažnjavanje. Izručenje zbog toga, je ponekad neophodno za uspješno krivično gonjenje u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenje migranata. Za detaljan opis načela i procesa izručenja, molimo pogledajte UNODC ASEAN Priručnik o međunarodnoj suradnji u predmetima trgovine ljudima.

2.3.4. Međuovisnost instrumenata međunarodne suradnje

Različita formalna i neformalna sredstva međunarodne suradnje u krivičnim predmetima su međusobno ovisni. Istražitelji, tužioci i državni odvjetnici, trebaju razmotriti njihove komplementarne uloge i upotrebe, na primjer:

■ Neformalna pomoć može predstavljati osnov za formalne zahtjeve za UPP koji će uslijediti.

■ Formalna UPP i ne formalna pomoć agencije agenciji mogu se odvijati u isto vrijeme. ■ UPP se često dešava nakon direktne suradnje između agencija. ■ UPP može doprinijeti izručenju u slučajevima kada se osumnjičeni počinitelj i dokazi o

krivičnom djelu nalaze u stranoj zemlji. ■ UPP se može koristiti da se potkrijepi predmet u kojem je moguće da će uslijediti

zahtjev za izručenjem. ■ U situacijama kada država koja prima zahtjev odbije izručenje osobe (na primjer, zato

što je ta osoba državljanin države koja je primila zahtjev), država koja upućuje zahtjev, može naknadno pružiti UPP podršku državi koja je primila zahtjev, kako bi omogućila provedbu istrage ili krivično gonjenje date osobe.

Suradnja predstavlja način razmišljanja i rada, kao i kolekciju instrumenata ili procesa. Države koje su predane suradnji uglavnom će naći čitav niz mogućnosti, mehanizama i resursa da pomognu jedna drugoj u istragama i krivičnom gonjenju krivičnog djela trgovine ljudima.

2.4. Pravna osnova za međunarodnu suradnju

Neophodno je utvrditi pravnu osnovu za međunarodnu suradnju. Utvrđivanjem pravne osnove za aktivnost ili planiranu aktivnost, službenici krivično pravnog sistema mogu biti sigurni da se na takav način pravilno koriste ovlaštenja, te da će rezultati takve suradnje koristiti se na način kako je to planirano. Potvrđivanje pravne osobe također daje bitne informacije u pogledu obima i prirode odgovarajućeg instrumenta suradnje.

2.4.1. Suradnja zasnovana na ugovorima

Države i grupe država radeći putem međuvladinih organizacija stvorile su složenu mrežu bilateralnih i multilateralnih ugovora koji daju pravnu osnovu za međunarodnu suradnju. Postoje praktične i strateške prednosti za suradnju zasnovanu na ugovorima. Kao prvo, ugovor obavezuje državu kojoj je ustupljen zahtjev da surađuje u skladu sa međunarodnim pravom. Drugo, ugovori uglavnom sadrže detaljne odredbe o proceduri i parametrima suradnje i s toga osiguravaju veći stepen sigurnosti i jasnoće, nego većina aranžmana koji nisu zasnovani na ugovorima. Na kraju, ugovori mogu također ponuditi oblike suradnje koji u suprotnom ne bi bili dostupni.

22

Bilateralni ugovori

Države mogu na bilateralnoj osnovi pregovarati o ugovorima o izručenju i/ili UPP-u. Bilateralni ugovori mogu biti veoma korisni, jer mogu biti napravljeni da precizno odražavaju pravne sisteme i specifične potrebe date dvije zemlje. Također ih je jednostavnije izmjeniti i dopuniti kako bi odgovorili na nove zahtjeve. Međutim, pregovaranje bilateralnih ugovora može biti zahtjevno u smislu vremena i potrebnih resursa. Država može imati potrebu da zaključi veliki broj takvih ugovora kako bi osigurala odgovarajuću pokrivenost svojih potencijalnih interesa.

Multilateralni sporazumi

Multilateralni sporazumi uvijek su bili bitni u kontekstu međunarodne pravne suradnje, međutim u toku posljednje decenije međunarodna zajednica sve više insistira na zaključivanju multilateralnih okvira za suradnju u pogledu pitanja koje su od globalnog značaja. Primjeri uključuju: terorizam, trgovinu drogom, korupciju, trgovinu, okoliš i transnacionalni kriminal. Najvažniji međunarodni regionalni ugovori koji nameću obaveze državama u pogledu međunarodne suradnje u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenju migranata su kratko objašnjeni u tekstu koji slijedi.

Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala

Konvencija UNTOC prepoznaje potrebu da se njeguje i unaprijedi bliska međunarodna suradnja, kako bi se odgovorilo na probleme transnacionalnog organiziranog kriminala. Države stranke u Konvenciji obavezale su se da će poduzeti niz mjera protiv organiziranog transnacionalnog kriminala, uključujući kao označavanje krivičnog djela učešće u grupi organiziranog kriminala, pranje novca, korupciju i opstrukciju pravde. Države strane, također se obavezuju na nove i detaljne okvire za izručenje, UPP i suradnju na provedbi zakona. Dolje je naveden popis pitanja u oblasti međunarodne suradnje koja obuhvata UNTOC Konvencija:

■ međunarodna suradnja za svrhe konfiskacije ■ nadležnost ■ izručenje, premještaj osuđenih osoba ■ uzajamna pravna pomoć. ■ zajedničke istrage ■ posebne istražne tehnike ■ prijenos krivičnih postupaka ■ uspostava krivičnog dosjea ■ suradnja na provedbi zakona ■ prikupljanje, razmjena i analiza informacija o prirodi organiziranog kriminala.

UNTOC Konvencija, stvara obaveze državama članicama da sarađuju na ovim pitanjima, a u isto vrijeme ostavlja prostora za nastavak funkcioniranja postojećih bilateralnih sporazuma i aranžmana.

23

Protokol Ujedinjenih naroda protiv trgovine ljudima

Protokol Ujedinjenih naroda protiv trgovine ljudima je sveobuhvatni međunarodni sporazum osmišljen kako bi se odgovorilo na pojavu krivičnog djela trgovine ljudima posebno ženama i djecom na transnacionalnom nivou. Protokol uspostavlja okvir unutar kojeg države mogu poduzeti mjere na nivou zakonodavstva, politika i prakse, kako bi se pomoglo žrtvama trgovine ljudima, uhapsili, krivično gonili i kaznili oni koji su odgovorni za trgovinu ljudima i spriječila buduća pojava trgovine ljudima. Protokol također potvrđuje parametre pravosudne suradnje i razmjene informacija između zemalja.

Pored odredbi Konvencije UNTOC o međunarodnoj suradnji koje se mutatis mutandis primjenjuju na UN Protokol protiv trgovine ljudima, sam Protokol detaljno navodi određeni broj specifičnih oblika suradnje koja se smatraju posebno odgovarajućim za predmete trgovine ljudima. Oni obuhvataju:

■ Neformalna suradnja i razmjena informacija između organa za provedbu zakona, organa za migracije i drugih relevantnih tijela za različite svrhe uključujući identifikaciju kako žrtava, tako i počinitelja;

■ Suradnja kako bi se utvrdile informacije i stekao uvid u načine i metode koje koriste organizirane kriminalne grupe za svrhe trgovine ljudima;

■ Unaprijedila suradnja između agencija granične kontrole, uključujući uspostavljanje i održavanje direktnih kanala komunikacije;

■ Suradnja u provjeravanju putnih i osobnih dokumenata, i ■ Suradnja kako bi se olakšala konfiskacija sredstava stečenih kriminalom, imovine,

opreme ili drugih instrumentalija kriminala.

UN Protokol protiv krijumčarenja

Pored odredbi UNTOC Konvencija o međunarodnoj suradnji koje mutatis mutandis se primjenjuju na UN Protokol protiv krijumčarenja, Protokol protiv krijumčarenja također detaljno navodi oblike suradnje koje su od posebne koristi u predmetima krijumčarenja migranata. Oni obuhvataju: ■ Razmjene informacija o osumnjičenim krijumčarima i grupama krijumčara; ■ Razmjena informacija o putevima, prijevoznicima i sredstvima prijevoza kojim se

krijumčari; ■ Razmjena informacija o upotrebi putnih isprava; ■ Razmjena informacija o načinima i metodama skrivanja i prijevoza osoba, ■ Održavanje veze i razmjena zakonodavnih iskustava i praksi i mjera za sprječavanje i

borbu protiv krijumčarenja migranata; ■ Razmjena naučnih i tehnoloških informacija korisnih za provedbu zakona kako bi se

poboljšao kapacitet za sprječavanje, otkrivanje i istraživanje istrage predmeta krijumčarenja migranata;

■ Jačanje suradnje između agencija granične kontrole putem, između ostalog uspostavljenja i održavanja direktnih kanala komunikacije.

Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC), koja je stupila na snagu 2005. godine, nastoji unaprijediti i ojačati mjere za borbu protiv korupcije u javnom i privatnom sektoru na domaćem i međunarodnom nivou. Konvencija predstavlja jedan široki međunarodni konsenzus o tome šta je potrebno u pogledu sprječavanja korupcije i utvrđivanja istog kao

24

krivičnog djela, kao i međunarodne suradnje i povrata sredstava. Primjenjuje se na nekoliko oblika korupcije kao i na saučesništvo u korupciji. Države strane su obavezne definisati specifična krivična djela koja se odnose na korupciju uključujući; davanje mita domaćim i stranim javnim zvaničnicima, pronevjera sredstava, zloupotreba položaja, trgovanje utjecajem i skrivanje ili „pranje“ sredstava stečenih krivičnim djelima utvrđenim u skladu sa UNCAC konvencijom. Države strane, također moraju prepoznati kao krivično djelo ometanja pravde u vezi sa počinjenjem krivičnih djela utvrđenih Konvencijom UNCAC i definirati niz preventivnih mjera usmjerenih na javni i privatni sektor.

Cilj Konvencije UNCAC jeste promovirati jaku međunarodnu suradnju. Države strane imaju obavezu da sarađuju jedna sa drugom u svakom pogledu borbe protiv korupcije, uključujući sprječavanje, istrage i krivično gonjenje počinitelja. Države su obavezne koristiti specifične formulare za UPP prilikom prikupljanja i prenosa dokaza za korištenje u toku krivičnog gonjenja ili, izručiti počinitelje i pružiti podršku prilikom traženja, pljenidbe i konfiskacije sredstava korupcije. UNCAC Konvencija nadograđuje i daje dodatnu snagu određenom broju regionalnih sporazuma zaključenih u oblasti ovih pitanja uključujući Krivično pravnu Konvenciju o korupciji Vijeća Europe (kojom se korupcija prepoznaje kao krivično djelo), i Građansko pravnu konvenciju o korupciji Vijeća Europe (koja definira kompenzaciju za žrtve korupcije).

2.4.2. Aranžmani koji nisu zasnovani na ugovorima Međunarodna pravna suradnja ne mora neophodno biti zasnovana na ugovorima. Ukoliko ne postoji zahtjev za zaključivanjem ugovora, država može ubrzati proces međunarodne suradnje i prilagoditi ga potrebama i zahtjevima pojedinačnih slučajeva. Dolje su navedeni primjeri okvira i mehanizama koji mogu osigurati ovlasti i strukturu za pravnu suradnju između država.

Suradnja zasnovana na domaćem pravu Mnoge zemlje su usvojile domaće UPP zakone i/ili državne zakone o izručenju, koji daju osnovu toj zemlji da sarađuje sa drugim državama, čak i u situacijama kada ne postoje prethodno zaključeni ugovori ili drugi aranžmani sa takvom državom. Primjena ovih zakona je različita: zakoni nekih država navode popis određenih stranih država kojima će se pružati pomoć; zakoni nekih drugih država utvrđuju da se pomoć može pružiti bilo kojoj državi ovisno od predmeta do predmeta, pod uvjetom da se daju dovoljne garancije da će u budućnosti uslijediti recipročna suradnja. Domaće zakonodavstvo obično definira proceduru za upućivanje, primanje, razmatranje i izvršenje zahtjeva i bilo kakve obavezne ili diskrecione preduvjete za pružanje takve pomoći. Navedeno je da međunarodna suradnja zasnovana na domaćem zakonu može biti brža i jeftinija nego pomoć zasnovana na ugovorima. Međutim, domaći zakon jedne države ne stvara obavezujuće odnose između te države i druge države na isti način kao što dvije države strane u ugovoru su obavezne da sarađuju jedna sa drugom. Država, s toga, ne može koristiti svoje domaće zakone da utječe ili definira ponašanje druge države.

Suradnja zasnovana na reciprocitetu

Reciprocitet je običajno načelo koje je neophodno osiguranje države koja upućuje zahtjev za pomoć da će raditi u skladu sa istom vrstom zahtjeva i pružiti sličnu suradnju državi kojoj se upućuje zahtjev u sličnim predmetima u budućnosti. Reciprocitet je jedan izraz šireg običajnog

25

načela ‘kurtoazije’: ideja da aktivnosti i prakse mogu biti zasnovane na dobroj volji i zajedništvu, a ne samo striktnoj primjeni i provedbi pravila. Suradnja zasnovana na reciprocitetu se dalje razmatra u Poglavlju 3.

2.5. Suverenitet, zaštitne mjere i ljudska prava

Iako se prepoznaje potreba za međunarodnom suradnjom u borbi protiv ozbiljnih krivičnih djela kao što su trgovina ljudima i krijumčarenje migranata, međunarodno pravo podržava suverenitet i teritorijalni integritet država. Ovo je jedno bitno načelo koje treba imati na umu kada se razmatraju dozvoljeni oblici suradnje, posebno u pogledu provedbe zakona. Na primjer, u skladu sa postojećim pravilima međunarodnog prava, jedna država nema pravo poduzimati aktivnosti provedbe zakona na teritoriji druge države, bez predhodnog odobrenja te države. Ova načela su jasno potvrđena u najvažnijim sporazumima o međunarodnoj suradnji.

Granice državnog suvereniteta naravno nisu bez ograničenja. Aktivnosti države su predmet određenih ograničenja koje nameće međunarodno pravo uključujući obaveze koje donose ljudska prava i proceduralne garancije navedene u bilateralnim i multilateralnim ugovorima. Ova ograničenja su usmjerena na zaštitu svih pojedinaca od tlačenja i nepravde, uključujući i one koje su predmet (ili na drugi način dio) zahtjeva za međunarodnu pomoć.

Na primjer, sloboda osoba je jedno od najstarijih osnovnih prava. U skladu sa Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (ICCPR), svi pojedinci imaju pravo na slobodu i sigurnost. Ovo nije apsolutno pravo, jer države imaju mogućnost, na primjer, ograničiti slobodu pojedinca putem mehanizma kao što su hapšenje, zadržavanje ili zatvaranje. Međutim, međunarodno pravo u oblasti ljudskih prava definira da u svakom slučaju bilo kakvo ograničenje slobode je opravdano, samo ukoliko je ograničenje zakonito i nije proizvoljno. Druga prava koja su posebno relevantna u kontekstu međunarodne suradnje uključuju: pravo na život, pravo osobe da ne bude izložena mučenju ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem kažnjavanju, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično javno suđenje, pravo na pravnog zastupnika i tumače, pretpostavka o nevinosti i pravo osobe da se ne smatra krivim ili kažnjava za djelo ukoliko to nije bilo krivično djelo prema zakonu u vrijeme kada je počinjeno.

Ugovori o međunarodnoj suradnji uglavnom utvrđuju određene zaštitne mjere za pojedince koji su predmet zahtjeva za međunarodnom suradnjom, ograničenja suradnje koja se tipično nalaze u ugovorima o međunarodnoj suradnji razmotrena su u poglavljima koja slijede. Međutim, bitno je shvatiti da zaštitne mjere navedene u ugovorima o međunarodnoj suradnji, ne postoje izolirane i moraju biti shvaćene kao dio mnogo većeg sistema mjera za zaštitu ljudskih prava koje uključuju obaveze navedene u relevantnim sporazumima, kao što su, ICCPR, Konvencija o statusu izbjeglica (Konvencija o izbjeglicama) i Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (Konvencija protiv mučenja).

Kršenja prihvaćenih standarda ljudskih prava u toku istraga, krivičnog gonjenja i suđenja ne samo da mogu uništiti pojedinačne predmete, nego mogu i umanjiti spremnost država za suradnju u budućnosti. Shodno tome, iako se na globalnom nivou treba izričito podržavati gonjenje transnacionalnih trgovaca i krijumčara ljudima, zahtjevi za međunarodnom suradnjom moraju se obrađivati na način da se u potpunosti poštuju standardi međunarodnog krivičnog prava i ljudskih prava.

26

POGLAVLJE 3: Uzajamna pravna pomoć i upotreba UNODC Programa za pisanje UPP zahtjeva

3.1. Proces uzajamne pravne pomoći

Uzajamna pravna pomoć je proces koji države koriste kako bi pružile i dobile formalnu pomoć između vlada u krivičnim istragama i gonjenjima. Uzajamna pravna pomoć ponekad se također naziva 'uzajamna pomoć' ili 'sudska pomoć'. U svrhe konzistentnosti, u okviru ovih Smjernica koristi se skraćenica UPP:

Tačna vrsta UPP-i koju država pruža drugoj državi je definirana u okviru državnog zakona, ugovora i drugih međunarodnih aranžmana. Međutim, postoji niz zajedničkih oblika UPP-i koji su države obično spremne pružiti drugoj državi kako bi im pomogle u krivičnim istragama i gonjenjima. To uključuje sljedeće:

■ uzimanje dokaza ili izjava ■ lociranje i identifikacija dokaza i osumnjičenih ■ efikasna dostava sudskih dokumenata ■ izvršenje pretresa i pljenidba imovine ■ pregled objekata i lokacija ■ pribavljanje informacija, dokaznih materijala i procjena vještaka ■ davanje originalnih ili ovjerenih kopija relevantnih dokumenata ili zapisa ■ identifikacija ili praćenje sredstava stečenih kriminalom ■ pomoć pri dobrovoljnom dolasku osoba u državu koja je uputila zahtjev ■ premještaj zatvorenika kako bi dali dokaze.

Obim tradicionalnih oblika pomoći proširen je posljednjih godina putem međunarodnih ugovora, kao što su UNTOC Konvencija, kako bi se uključili dodatni mehanizmi, kao što su zamrzavanje sredstava, video konferencije i, ono što je danas poznato kao, 'spontani prijenos informacija' gdje je vlastima dozvoljeno, čak i bez prethodnog zahtjeva, da daju informacije nadležnim tijelima druge države.

Iz pravne perspektive, UPP se suštinski razlikuje od manje formalnih načina prekogranične suradnje između vladinih zvaničnika. Službenici za provedbu zakona ili drugi zvaničnici često traže pomoć od njihovih kolega iz drugih zemalja putem neformalnih kanala, ali u takvim slučajevima postoje ograničenja, u smislu šta se zakonski može postići putem neformalnih kanala. Na primjer, neformalna suradnja općenito nije dovoljna kada pomoć uključuje prisilne ili prinudne mjere. Pored toga, dokazi prikupljeni putem ove metode ne moraju neophodno biti prihvatljivi tokom krivičnih postupaka. Zbog tih razloga, neophodno je da praktičari, koji rade na predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, razumiju ne samo ono što se može postići putem neformalnih mehanizama nego i sve ono što se postiže putem formalnih UPP kanala.

3.2. Odnos između mehanizama formalne i neformalne suradnje

Proces traženja pomoći putem UPP kanala je formalan i često veoma spor. Zbog toga, stručnjaci preporučuju da kada je moguće, profesionalci, treba da razmotre da li je moguće na zakonit način postići željeni cilj putem mehanizama neformalne suradnje.

Ukoliko tražena pomoć ne uključuje prinudne mjere (kao što su pretres i pljenidba ili uzimanje svjedočenja od svjedoka koji ne sarađuje), onda neformalna pomoć policije

27

policiji ili agencije agenciji može biti brža, jeftinija i prikladnija. U mnogim predmetima, neformalni kanali se mogu koristiti u ranoj fazi procesa istrage i krivičnog gonjenja, dok se formalni zahtjev za UPP upućuje u kasnijoj fazi. Na ovaj način se omogućava brza razmjena informacija u ključnim momentima, dok se u isto vrijeme osigurava da se informacije ili dokazi pravilno prikupe putem zvaničnih kanala. Međutim, neophodno je da se neformalni zahtjev napravi i izvrši na zakonit način.

Prilikom odlučivanja da li uputiti formalni zahtjev, praktičari treba da razmotre sljedeće:

■ Da li će informacije ili dokazi biti prihvatljivi kao dokazi na sudu ukoliko nisu dobiveni putem formalnih kanala?

■ Da li se isti rezultat može postići putem neformalne suradnje (na primjer, tako što će se nazvati kolega u stranoj policijskoj službi ili odjelu za finansijske obavještajne podatke)?

■ Da li bi dobivanje osnovnih informacija putem neformalnih kanala pomoglo da se poboljša UPP zahtjev koji će uslijediti?

■ Da li se relevantne informacije mogu dobiti iz javnih evidencija ili drugih otvorenih izvora?

■ Da li se isti rezultat može postići, bez ugrožavanja procesa ili rezultata, putem drugih načina kao što je da se svjedok zamoli da dođe u državu koja upućuje zahtjev kako bi dao svjedočenje?

Neki od rizika koje možda treba razmotriti prilikom neformalne suradnje, uključuju sljedeće:

■ Nepotrebni, neozbiljni ili dugotrajni neformalni zahtjevi mogu se smatrati kao gubitak vremena. Zbog toga se može umanjiti spremnost kolega da pruže pomoć prilikom zahtjeva u budućnosti.

■ Neformalni zahtjevi mogu dovesti do nepreciznih, nepouzdanih činjenica i elemenata dokaza, ukoliko nije na pravilan način određena osoba koja je najodgovarajuća ili educirana da pristupi pouzdanim informacijama (što vjerovatno nije slučaj kada se određuje putem formalnih kanala).3

■ Neformalni zahtjevi mogu nepovratno ugroziti druge istrage koje su u toku, ukoliko se njima ne upravlja sa potrebnim nivoom povjerljivosti.

3.3. Pravna osnova za uzajamnu pravnu pomoć

Načela suverene jednakosti i teritorijalnog integriteta su čvrsto ukorijenjena u međunarodnom pravu i praksi. U postojećem kontekstu, ova načela sprječavaju bilo koju državu od korištenja nadležnosti ili provođenja akcija na teritoriji druge države, bez prethodnog odobrenja te države.

Shodno tome, kada država traži od druge države dokaze, informacije ili drugu vrstu pomoći u okviru istrage ili krivičnog gonjenja, takve informacije ili pomoć moraju se tražiti od države koja posjeduje informacije i koja je u mogućnosti da pruži pomoć ili koja na drugi način ima odgovarajuću nadležnost.

Efikasna pravna osnova za pružanje UPP-a je od ključnog značaja kako bi se osigurale učinkovite aktivnosti. Prije upućivanja bilo kakvog zahtjeva za UPP, važno je utvrditi pravnu osnovu za takvu suradnju. Pravna osnova za UPP može se naći u domaćim zakonima, bilateralnim ili multilateralnim ugovorima ili kombinaciji ovih izvora.

3 Ovo je argument za korištenje imenovanih operativnih tačaka kontakta kao kanala za neformalnu razmjenu informacija.

28

3.3.1. Domaći zakoni

Mnoge države imaju domaće zakone koji reguliraju pružanje UPP. Ovi zakoni uglavnom navode uvjete i postupak za izradu, prijenos i izvršenje zahtjeva koji se primaju i upućuju. U mnogim situacijama, takvi zakoni su dovoljni da potkrijepe zahtjev za UPP, čak i ukoliko nema ugovora između datih država.

Domaći zakoni uglavnom daju bitne informacije u pogledu obima pomoći koja se može pružiti te osnova za odbijanje pomoći. Također, zakoni uglavnom navode uvjete koji se moraju ispuniti i procedure koje se moraju poštovati, na primjer kada se zahtjev upućuje i kakva treba da bude struktura zahtjeva.

Jedan primjer takvog domaćeg zakona u regiji Zapadnog Balkana predstavlja Zakon Srbije o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 2009. godine4, koji definira proceduru (uključujući nadležne institucije) za određeni broj oblika pravne pomoći.

3.3.2. Običajno načelo reciprociteta

Ukoliko ne postoje ugovori ili domaći zakoni koji su na snazi, država koja želi uputiti zahtjev za pomoć drugoj državi mora se osloniti na reciprocitet. Kako je navedeno u prethodnom poglavlju, načelo reciprociteta je u suštini garancija države koja upućuje zahtjev za pomoć da će odgovoriti na istu vrstu zahtjeva i pružiti sličnu suradnju državi kojoj upućuje zahtjev u sličnom predmetu u budućnosti.

3.3.3. Ugovori Uzajamnu pravnu pomoć definira mreža ugovora, međunarodnih, regionalnih i bilateralnih koji ili dopunjavaju domaće zakone ili pružaju posebnu pravnu osnovu za takvu pomoć.

Bilateralni ugovori za uzajamnu pravnu pomoć

Bilateralni ugovori za uzajamnu pravnu pomoć su česta pojava posebno između država koje dijele državne granice ili koje imaju bliske veze ili historijske odnose. Pregovarajući na bilateralnoj osnovi, države su u mogućnosti da oblikuju sporazum koji odgovora njihovim posebnim pravnim sistemima i zahtjevima, dok u isto vrijeme osiguravaju visok stepen sigurnosti i predvidljivosti.

Vlada Bosne i Hercegovine, na primjer, zaključila je niz takvih bilateralnih sporazuma o suradnji u građanskim i krivičnim pitanjima, uključujući sporazume sa Hrvatskom, Bivšom jugoslovenskom Republikom Makedonijom, Crnom Gorom i Srbijom.

Multilateralni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći

U toku protekle polovice stoljeća, niz multilateralnih instrumenata (međunarodnih i regionalnih) izrađen je sa specifičnom svrhom promoviranja i reguliranja suradnje između država u okviru sudskih procesa. Oni se mogu odnositi na jedno pitanje, kao što je terorizam, trgovina narkoticima ili organizirani kriminal, ili davati jedan opći okvir pravila unutar kojeg se radi na pitanjima UPP između dvije ili više država.

4 Službeni list Republike Srbije, br. 20/2009.

29

Multilateralni ugovori: Regionalni

Europska konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima otvorena je na potpis državama članicama Vijeća Europe u aprilu 1959. godine. Odnosi se na pitanja kao što su zamolbe za ispitivanje svjedoka ili vještaka, dostavu zvaničnih dokumenata i sudskih presuda, pozivanje svjedoka, vještaka ili osoba u pritvoru i prijenos informacija iz sudskih spisa.

Utvrđen je niz vodećih načela za uzajamnu pravnu pomoć u krivičnim pitanjima. Odlučeno je da takva pomoć treba da bude neovisna o izručenju, odnosno da se treba pružiti čak i u predmetima u kojima je izručenje odbijeno. Na primjer, dogovoreno je da se UPP treba pružiti u predmetima prekršaja, kao i ozbiljnih krivičnih djela, te da kao opće pravilo dato djelo ne mora da bude prepoznato kao krivično djelo u skladu sa zakonima obje države. Drugi dodatni protokol uz Konvenciju, koji je otvoren za potpis u novembru 2001. godine, modernizira postojeće odredbe koje definiraju UPP, proširuje broj situacija u kojima se UPP može tražiti, olakšava pomoć i čini je bržom i fleksibilnijom. Na primjer: Član 15,1 Konvencije iz 1959. godine, navodi sljedeće Zamolbe definirane Članom 3, 4 i 5, kao i zahtjevi iz Člana 11, upućuje Ministarstvo pravde strane koja upućuje zahtjev, Ministarstvu pravde strane koja prima zahtjev i vraća se putem istih kanala. Međutim, Drugi protokol zamjenjuje ovaj stav sljedećim tekstom: Zahtjeve za uzajamnu pomoć, kao i spontane informacije, upućuje u pisanom obliku strana koja podnosi zahtjev Ministarstvu pravde strane koja prima zahtjev i vraća se putem istih kanala. Međutim, zahtjevi mogu biti ustupljeni direktno od strane koja podnosi zahtjev pravosudnim tijelima strane koja prima zahtjev i vraćeni putem istih kanala. Oba Ugovora potpisale su i ratificirale sve države Zapadnog Balkana.

Multilateralni ugovori: Međunarodni Najvažniji međunarodni ugovori u postojećem kontekstu su Konvencija UNTOC (i njeni Protokoli protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata) i Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC). UN Protokoli protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata ne odnose se specifično na pitanje UPP. Zbog toga je neophodno razmotriti glavni instrument, odnosno Konvenciju UNTOC, kako bi se shvatile odredbe koje se primjenjuju na države strane. Odgovarajuće odredbe Konvencije UNTOC su dovoljno detaljne da bi se označile kao 'mini-ugovor' (ili ugovor u ugovoru) koji mogu (ili u slučajevima kada nema alternativnih sporazuma, trebaju) koristiti države strane kao jedinu pravnu osnovu za UPP u odnosu na krivična djela na koja se odnose. Dolje je naveden sažetak glavnih instrumenata UPP režima, utvrđenog Konvencijom UNTOC.5 5 Režim uzajamne pravne pomoći utvrđen Konvencijom UNCAC je na mnogo načina sličan režimu utvrđenom Konvencijom UNTOC. Međutim, treba imati na umu da se pravna pomoć u okviru UNCAC Konvencije odnosi na druga krivična djela, odnosno, korupciju, na primjer davanje mita zvaničnicima, pronevjera javnih sredstava, trgovanje utjecajom i pranje “sredstava stečenih kriminalom” (to podrazumijeva

30

Područje primjene: UPP obaveze u okviru Konvencije UNTOC odnose se na krivična djela definirana u skladu sa tom Konvencijom, uključujući krivična djela:

■ učestvovanje u grupi organiziranog kriminala; ■ pranje sredstava stečenih kriminalom; ■ korupcije; ■ ometanja pravde; ■ ‘ozbiljni kriminal'. ....... kada djela uključuju organiziranu kriminalnu grupu i kada postoje razumne osnove za sumnju da žrtve, svjedoci, finansijska sredstava ili instrumentalije ili dokazi takvih krivičnih djela su smješteni u državi strani koja prima zahtjev.

‘Ozbiljni kriminal’ definira se kao ponašanje koje predstavlja djelo kažnjivo maksimalnom kaznom lišavanja slobode na četiri godine ili težom kaznom.

Vrste dostupne pomoći: Član 18(3) UNTOC Konvencije utvrđuje da države strane mogu tražiti UPP od druge države u odnosu na krivična djela utvrđena ovom Konvencijom za bilo koju od sljedećih svrha:

■ Uzimanje dokaza ili izjava od osoba. ■ Efikasnu dostavu sudskih dokumenata. ■ Vršenje pretresa, zapljene i zamrzavanja. ■ Pregled objekata i lokacija. ■ Davanje informacija, dokaznih materijala i procjena vještaka. ■ Davanje originala ili ovjerenih kopija relevantnih dokumenata i evidencija,

uključujući evidencije vlade, banke, finansijske, poslovne evidencije i evidencije preduzeća.

■ Utvrđivanje ili praćenje sredstava stečenih kriminalom, imovine, instrumenata ili drugih stvari u dokazne svrhe.

■ Pomaganje pri dobrovoljnom dolasku osoba u državu stranu koja upućuje zahtjev.

Konvencija također uključuje i 'univerzalnu odredbu' koja omogućava državama stranama da zahtijevaju bilo koju drugu vrstu pomoći koja nije u suprotnosti sa domaćim zakonom države strane kojoj se upućuje zahtjev.

Napomena: međunarodna suradnja u svrhe konfiskacije definirana je posebnim članom (Član 13). Uvjeti za UPP: Režim uzajamne pravne pomoći utvrđen UNTOC Konvencijom treba da dopuni, a ne zamijeni režim koji već postoji na osnovu nekog drugog sporazuma, bez obzira da li je bilateralni ili multilateralni. U isto vrijeme, prilikom pristupanja UNTOC Konvenciji, preuzimaju se posebne sredstva stečena vršenjem bilo kojeg krivičnog djela, što možda uključuje i djela trgovine ljudima i krijumčarenja migranata ili povezana krivična djela). Pored toga, Konvencija UNCAC proširuje obavezu uzajamne pravne pomoći i obuhvata situacije u koje su uključena pravne osobe, kao što su poduzeća ili druge korporativne strukture. Treba imati u vidu da su dva ključna oblika pomoći – utvrđivanje, zamrzavanje i praćenje sredstava stečenih kriminalom i povrat sredstava – definirana Konvencijom UNCAC, ali ne i Konvencijom UNTOC

31

obaveze koje države strane moraju ispunjavati jedna prema drugoj. To uključuje obavezu da se ne smije odbiti zahtjev za UPP na osnovu tajnosti bankovnih podataka. Kada UNTOC Konvencija zahtijeva primjenu višeg nivoa pomoći nego što je potrebno u skladu sa drugim UPP ugovorima, koji možda već postoje između država strana, onda će se primjenjivati njene odredbe. Suprotno tome, kada drugi ugovor zahtijeva veći nivo pomoći od države kojoj je ustupljen zahtjev, onda se prema odredbama tog ugovora utvrđuju obaveze države kojoj je ustupljen zahtjev. Član 18(7) UNTOC Konvencije regulira da kada ne postoji UPP ugovor koji je na snazi između države strane koja traži suradnju i države strane od koje se traži suradnja, primjenjuju se pravila za UPP utvrđena Članom 18, stavovima 9-29. Ova pravila, kada se zajedno razmotre, mogu biti korisno shvaćena kao mini UPP ugovor, a obuhvataju pitanja kao što su sadržaj i format UPP zahtjeva i osnove za odbijanje istih. Kada je drugi ugovor već na snazi između datih država strana, onda se primjenjuju pravila tog ugovora (osim ukoliko se strane posebno dogovore da primjenjuju stavove 9-29). Države strane se izričito ohrabruju, ali nisu obavezne, primjenjivati bilo koji od uvjeta iz Člana 18(9)‐(29) ukoliko to u većoj mjeri olakšava njihovu suradnju nego što je to slučaj sa uvjetima definiranim važećim UPP ugovorom između njih.

Odabir odgovarajućeg instrumenta suradnje

U okviru procesa konsultacija na Zapadnom Balkanu, delegacije su navele problem u međunarodnoj suradnji kojeg uzrokuje dugotrajno procesuiranje predmeta putem diplomatskih kanala. Bez obzira na probleme, neke države se ipak drže formalnih procedura utvrđenih domaćim zakonodavstvom. Pokušavajući da prevaziđu postojeće probleme, druge zemlje pokušavaju da primijene alternativne pristupe. Najčešće korištena alternativa je direktna primjena međunarodnih instrumenata (najčešće Drugog protokola uz Konvenciju Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći) koja omogućava direktnu komunikaciju između pravosudnih tijela. Međutim, države nisu sigurne da li će takvu suradnju prihvatiti sudovi.

Režimi definirani UNTOC i UNCAC Konvencijama osmišljeni su da funkcioniraju zajedno sa drugim režimima ili mehanizmima međunarodne suradnje, kao što su Drugi protokol uz Konvenciju Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći i već postojeći bilateralni ugovori. Shodno tome, moguće je da bude malo ili nimalo nekonzistentnosti u pogledu različitih obaveza u slučajevima kada su država koja upućuje zahtjev i država koja prima zahtjev strane nekog od ovih ugovora. U slučajevima kada su i država koja upućuje zahtjev i država koja prima zahtjev obje države potpisnice Drugog Protokola uz Konvenciju Vijeća Europe o UPP, onda se primjenjuju obaveze definirane Drugim protokolom uz Konvenciju Vijeća Europe o UPP-u, uz ili pored primjene drugih obaveza navedenih Konvencijama UNTOC i UNCAC. U slučajevima kada jedna od država nije država potpisnica Drugog protokola uz Konvenciju Vijeća Europe o UPP, onda će odnosi između strana biti definirani primjenjivim UPP aranžmanom između datih država. U predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata najčešće je to UNTOC Konvencija, uz pretpostavku da su obje države strane u ovom Ugovoru. Kao što je već navedeno u predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata koji uključuju korupciju ili pranje novca, Konvencija UNCAC također može biti odgovarajuća alternativa. Isto tako, moguće je da bilateralni ugovor između države koja upućuje zahtjev i države koja prima zahtjev bude najodgovarajući instrument za suradnju. Treba navesti da države strane ne mogu zamijeniti odredbe Konvencija UNTOC i UNCAC sa instrumentima koji zahtijevaju niži nivo obaveza. U slučajevima kada je dostupan odabir instrumenata, bitno je razmotriti koji instrument u najboljoj mjeri ispunjava zahtjeve suradnje uzimajući u obzir date okolnosti.

32

U izvještaju Ekspertne radne grupe UNODC-a o najboljim praksama za rad na predmetima u okviru UPP-a iz 2001. godine (slijede detalji), preporučuje se da kada postoje pravne prepreke za efikasnu razmjenu UPP zahtjeva, države trebaju, kada je to moguće, povećati broj država sa kojima imaju bilateralne ugovore ili razmotriti izradu regionalnih ugovora i/ili domaćih zakona kako bi se omogućila efikasna razmjena UPP zahtjeva. Navedeno je da međunarodni ugovori mogu, ukoliko domaće zakonodavstvo to dozvoljava, biti korišteni kao pravna osnova za razmjenu UPP zahtjeva.

3.4. Načela i uvjeti za uzajamnu pravnu pomoć

Postoje određena načela koja se moraju slijediti ili preduvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi zahtjev za UPP bio uspješan. Oni općenito odražavaju prakse koje je država uspostavila tokom vremena kao odgovor na zabrinutost u pogledu potrebe za zaštitom interesa, kako države koja upućuje zahtjev tako i države koja prima zahtjev, i zaštite ljudskih prava u okviru krivično-pravnog procesa. Dolje je navedena lista osnovnih načela i uvjeta koji se primjenjuju na UPP. Za detaljan opis svakog od ovih načela i primjera iz različitih ugovora, molimo pogledati UNODC ASEAN Priručnik za međunarodnu suradnju u predmetima trgovine ljudima.

■ Dokazni testovi; ■ Dvostruka /obostrana kažnjivost; ■ Dvostruka inkriminiranost; ■ Reciprocitet; ■ Specifičnost ili ograničenje upotrebe; ■ Opća pitanja ljudskih prava; ■ Prava osumnjičenih i osoba optuženih za krivična djela; ■ Razmatranja vjerovatne težine kazne, uključujući slučajeve mučenja i smrtnih kazni; ■ Politički prekršaji; ■ Državni ili javni interes; ■ Tajnost bankovnih podataka i fiskalni prekršaji.

3.5. Najbolje prakse za rad na predmetima UPP

Izvještaj Ekspertne radne grupe UNODC-a o najboljim praksama za rad na predmetima UPP-a iz 2001. godine daje čitav niz preporuka. Neke od preporuka su sažete u tekstu koji slijedi, zajedno sa drugim mišljenjima na ovu temu koje su dali autori i koji su zasnovani na naknadnim UN publikacijama.

3.5.1. Jačanje efikasnosti centralnih vlasti

Uspostava efikasnih centralnih vlasti UN Konvencije o kontroli droga i kriminala sadrže sveobuhvatne i prilično slične odredbe koje se odnose na UPP. U njihovim odredbama nalaze se zahtjevi postavljeni pred svaku stranu u smislu da svaka strana obavijesti Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda o centralnom tijelu koje je odredila da prima, prenosi i izvršava zahtjeve za UPP. Ovo je ključna informacija za države koje upućuju zahtjeve, prilikom planiranja i izrade zahtjeva. Ona mora biti tačna, ažurna i široko dostupna onima koji izrađuju ili prenose UPP zahtjeve.

33

Države koje nisu do sada to uradile, treba da uspostave centralno tijelo koje pomaže izradu u skladu sa Članom 7 Konvencije Ujedinjenih naroda protiv ilegalne trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima iz 1988. godine, zahtjeva za UPP i brzo izvršenje zahtjeva zaprimljenih od strane drugih država strana. Centralna tijela trebaju upošljavati profesionalce koji su educirani u pravnoj oblasti i koji su stekli institucionalnu stručnost i kontinuitet u oblasti UPP. Centralno tijelo ne mora biti uspostavljeno na osnovu zakona – dovoljna je administrativna upravna struktura.

Osiguranje ažurnih kontakt informacija za centralna tijela Države strane Konvencije iz 1988. godine trebaju osigurati da su kontakt informacije sadržane u UN imeniku nadležnih tijela ažurne i, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, dati kontakt informacije za kontaktiranje njihovih centralnih tijela putem telefona, faxa i interneta. (vidi stav 3.6.2.)

Osigurati stalnu dostupnost Kako u pogledu Konvencije iz 1988. godine, tako i općenito, državna centralna tijela trebaju u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sredstva za kontaktiranje zvaničnika centralnog tijela, ukoliko je potrebno, za svrhe izvršenja hitnih UPP zahtjeva i nakon radnog vremena. Ukoliko nisu dostupna druga pouzdana sredstva, države strane mogu razmotriti mogućnost da njihov Državni centralni ured Interpola, ili drugi postojeći kanal bude u mogućnosti kontaktirati tog zvaničnika nakon radnog vremena.

Konzistentnost centralnih tijela za uzajamnu pravnu pomoć u skladu sa različitim ugovorima Države se potiču da njihova centralna tijela budu jedan organ kako bi bilo lakše drugim državama kontaktirati odgovarajuće tijelo za sve vrste UPP pomoći u krivičnim stvarima i da se omogući veća konzistentnost UPP prakse za različite vrste krivičnih djela.

Reduciranje kašnjenja Države treba da poduzmu odgovarajuće aktivnosti kako bi osigurale da centralna tijela odmah u kratkom vremenu po prijemu pregledaju zahtjeve i utvrde prioritete te ih upute izvršnim tijelima bez odlaganja. Države trebaju razmotriti utvrđivanje vremenskih okvira za procesuiranje zahtjeva koje vrše centralna tijela. Države također trebaju osigurati da izvršne agencije ne vrše nerazumno odlaganje procesuiranja ili obrade zahtjeva.

Međunarodna zajednica je označila trgovinu ljudima kao krivično djelo i kršenje ljudskih prava te se stoga zahtjeva hitna pažnja od svih država i visok stupanj suradnje između država. Opće je prihvaćeno da države koje primaju zahtjeve za pomoć koji se odnose na predmete trgovine ljudima trebaju da ih označe kao prioritete. Predmeti trgovine ljudima također često podrazumijevaju kršenja ljudskih prava i na njima se treba raditi ekspeditivno.

34

3.5.2. Omogućavanje informiranosti o državnim zakonodavnim zahtjevima i najboljim praksama

Praktične smjernice za državni pravni okvir i prakse za uzajamnu pravnu pomoć Bitno je da domaće vlasti budu upoznate sa dostupnosti UPP-a i da znaju procedure koje treba pratiti kako bi se dobila pomoć u vezi sa istragom ili krivičnim gonjenjem. Davanje informacija stranim tijelima je bitna mjera za omogućavanje efikasne suradnje. Korisne mjere koje se preporučuju su priprema priručnika/smjernica, uključujući objavljivanje na web stranicama.

Edukacija uposlenika uključenih u proces UPP-a Efikasna primjena UPP instrumenata i zakonodavstva nije moguća bez uposlenika koji su dobro educirani u pogledu primjenjivih zakona, načela i praksi. Države se potiču da koriste širok niz metoda kako bi osigurale takvu edukaciju na način koji će osigurati da se održi odgovarajući nivo stručnosti.

3.5.3. Suradnja putem korištenja alternativa za formalne UPP zahtjeve

Vrijednost policijskih kanala kada nisu potrebne formalne mjere Kao što je prethodno naglašeno, osim u slučajevima primjene prinudnih mjera, koje obično zahtijevaju uključivanje sudskih tijela, formalan UPP zahtjev nije uvijek neophodan da bi se dobila pomoć od drugih država, stoga kada god je moguće, informacije ili obavještajni podaci trebaju se tražiti putem međupolicijskih kontakata, što je brže, jeftinije i fleksibilnije nego korištenje formalnih puteva za UPP. Takav kontakt može se provesti putem ICPO/ Interpola, Europola, putem oficira za vezu u okviru bilo kojih primjenjivih ugovora ili memoranduma o razumijevanju ili putem nekih određenih regionalnih aranžmana, formalnih i neformalnih, koji su dostupni.

Posebno u slučajevima kada se dokazi daju na dobrovoljnoj osnovi ili kada su javno dostupni Neformalni kanali mogu se koristiti da se dobiju dokazi koji se daju na dobrovoljnoj osnovi (kao što su izjave) ili dokazi iz javnih evidencija ili drugih javno dostupnih izvora. Također, određene kategorije dokaza ili informacija mogu se dobiti direktno iz inozemstva, bez potrebe korištenja policijskih kanala, na primjer informacije javno dostupne na internetu ili u drugim repozitorijima javnih podataka.

Ili da se ubrzaju hitni formalni zahtjevi Mnoge države također ostavljaju mogućnost da se hitni zahtjevi izvrše verbalno ili putem faxa između službenika za provedbu zakona tako da se unaprijed mogu izvršiti pripreme ili pružiti hitna pomoć koja ne uključuje mjere prinude, dok se u isto vrijeme formalni zahtjev

35

šalje putem centralnih tijela. Međutim, u formalnom zahtjevu treba da se navede da je kopija već poslana putem neformalnog kanala kako bi se spriječilo dupliciranje posla. Bitno je napomenuti da je trgovina ljudima često izuzetno nasilno krivično djelo i da žrtve, posebno one koje sarađuju sa predstavnicima zakona, mogu biti izložene velikom riziku zastrašivanja i odmazde. U predmetima krijumčarenja migranata, često su sredstva prijevoza opasna i zdravlje i sigurnost migranata može biti ozbiljno ugroženi. Ovi faktori mogu predstavljati bitna pitanja prilikom odlučivanja da li da se koriste ovi direktni putevi komunikacije.

Korištenje zajedničkih timova za istrage Države trebaju razmotriti korištenje zajedničkih timova za istrage kada se radi o krivičnim djelima transnacionalnog karaktera (vidjeti Poglavlje 4).

3.5.4. Postizanje maksimalne učinkovitosti putem osobnih kontakata

Održavanje direktnih kontakata u svim fazama zahtjeva Osobni kontakti za otvorene komunikacijske kanale i između članova centralnih tijela, sudija, tužitelja i istražitelja, iz države koja upućuje zahtjev i države koja prima zahtjev su od ključne važnosti u svakoj fazi UPP procesa, stoga se razvija poznanstvo i povjerenje koje je neophodno za postizanje najboljih rezultata. Može biti poželjno uspostaviti kontakt sa zvaničnikom u državi kojoj se upućuje zahtjev, prije nego što se uputi sam zahtjev, kako bi se pojasnili pravni uvjeti ili pojednostavila procedura, a osobni kontakti su također od suštinskog značaja za obradu urgentnih zahtjeva putem direktnih kanala. Stoga, od ključnog značaja je da se održava ažurna lista kontakt osoba i dijeli sudijama, tužiocima i predstavnicima policije koji rade na predmetima trgovine ljudima i krijumčarenja migranata u regiji i izvan nje. Na ovoj listi također trebaju da budu kontakt tačke za centralna tijela (pored toga što će njihovi detalji biti ustupljeni za uključivanje u UN imenik kao što je već navedeno). Postojeći popis svih relevantnih kontakt tačaka dat je u Prilogu C. Naravno, jasno je da će se popis promijeniti tokom vremena i treba se uvesti mehanizam kako bi se osiguralo da se popis ažurira i podijeli kad god dođe do promjena u osoblju. Međutim, podaci o brojevima telefona i faxa u uredima i sve generičke email adrese vjerovatno ostaju uvijek iste.

Prednosti za sudije za vezu, tužioce i policijske službenike Države se potiču da preuzmu inicijative kao što su razmjena policijskih službenika za vezu, sudija ili tužioca, bilo putem upošljavanja stalnog člana osoblja u centralnom tijelu te zemlje ili putem organiziranja kratkotrajnih razmjena.

3.5.5. Priprema efikasnih UPP zahtjeva Priprema zahtjeva za pomoć uključuje razmatranje određenog broja uvjeta koji su detaljno predstavljeni u dolje navedenom Poglavlju 3.6.

36

3.5.6. Eliminiranje/reduciranje prepreka za izvršenje zahtjeva

Fleksibilno tumačenje pravnih uvjeta

Države trebaju nastojati osigurati sveobuhvatnu suradnju jedna drugoj kako bi se osiguralo da državna tijela za provedbu zakona ne nailaze na prepreke u gonjenju kriminalaca koji mogu nastojati da sakriju svoje aktivnosti putem razmještanja dokaza i sredstava stečenih kriminalom u različitim državama. Trebaju se uložiti napori kako bi se na minimum smanjile bilo kakve prepreke za suradnju unutar okvira primjenjivih zakona i ugovora.

Međutim, treba napomenuti da fleksibilno tumačenje pravnih uvjeta nikada ne treba funkcionirati na štetu stvarnih zakonskih prava bilo kojih pojedinaca uključenih u proces, uključujući osumnjičene i optužene osobe.

Utvrđivanje minimalnih osnova za odbijanje i njihova rijetka upotreba Osnove zbog kojih zahtjev može biti odbijen trebaju biti svedene na minimum i ograničene na zaštitne mjere koje su od osnovnog značaja za državu kojoj se upućuje zahtjev.

Smanjenje ograničenja za korištenje Tradicionalno, dokazi ustupljeni kao odgovor na zahtjev za UPP ne mogu se koristiti za svrhe koje nisu opisane u zahtjevu, osim ukoliko je država koja upućuje zahtjev kontaktirala državu kojoj je uputila zahtjev i dobila izričito odobrenje za upotrebu u druge svrhe. Međutim, mnogi moderni UPP ugovori umjesto toga traže da države kojima je ustupljen zahtjev daju informaciju da žele nametnuti ograničenje za specifičnu upotrebu; ukoliko se ograničenje ne smatra neophodnim ne treba se uvoditi.

Osiguranje povjerljivosti u odgovarajućim predmetima Neke države nisu u situaciji da zadrže povjerljivost zahtjeva, a posljedica toga može biti da sadržaj zahtjeva bude na neodgovarajući način otkriven onima kojima su predmet stranih istraga/postupaka te zbog toga potencijalno može ugroziti istrage/postupke. Povjerljivost zahtjeva je često ključni faktor u samom izvršenju zahtjeva. Kada se Član 18(20) UNTOC Konvencije ili Član 46(20) UNCAC Konvencije primjenjuje između strana (odnosno, kada postoji uvjet o povjerljivosti ustupljen od strane države koja podnosi zahtjev) država koja podnosi zahtjev može tražiti da država kojoj je podnesen zahtjev čuva povjerljivost činjenica i sadržaja zahtjeva, osim u onoj mjeri u kojoj je to neophodno da se izvrši sam zahtjev. Ukoliko se država kojoj je podnesen ne može pridržavati uvjeta povjerljivosti, država ima obavezu odmah o tome obavijestiti državu stranu koja je podnijela zahtjev.

Izvršenje zahtjeva u skladu sa procedurama utvrđenim od strane koja upućuje zahtjev Bitno je pridržavati se formalnih uvjeta u pogledu dokaza/prihvatljivosti utvrđenih od strane države koja upućuje zahtjev kako bi se osiguralo da zahtjev ostvari svoju svrhu. Kada to nije moguće (na primjer zbog sukoba sa domaćim zakonom), država kojoj je ustupljen zahtjev treba se konsultirati sa državom koja je uputila zahtjev u što ranijoj fazi.

37

Važnost predviđanja pravnih i proceduralnih poteškoća u državi kojoj je ustupljen zahtjev Prilikom pripreme UPP zahtjeva bitno je da država koja upućuje zahtjev unaprijed jasno utvrdi da li postoje neki domaći zakoni, procedure ili vremenski uvjeti koji se moraju ispuniti. Jednako je bitno za državu koja upućuje zahtjev da pokuša predvidjeti da li će država kojoj je ustupljen zahtjev imati poteškoće prilikom ispunjenja ovih uvjeta. To može biti slučaj ukoliko, na primjer:

■ Procesi i procedure koje se traže su zabranjeni zakonom države kojoj je ustupljen zahtjev; ili

■ Procesi i proceduri su drugačiji od uobičajenih procesa i procedura države kojoj je ustupljen zahtjev.

Ukoliko je ono što se zahtijeva vjerovatno zabranjeno zakonima države kojoj je ustupljen zahtjev, neće se moći postići mnogo toga. Međutim, ukoliko je ono što se zahtijeva samo drugačije od uobičajenih praksi u državi kojoj je ustupljen zahtjev, onda još uvijek postoji mogućnost da se osigura suradnja. Ukoliko se radi o ovom posljednjem, bitno je pokušati razumjeti razlike i predložiti/dogovoriti se o načinu kako će se nastaviti raditi, a u tom smislu osobni kontakti su izuzetno značajni.

Istražne tehnike koje su dostupne agencijama za provedbu zakona razlikuju se između država, a to se posebno odnosi na praćenje. Na primjer, iako neke države dozvoljavaju presretanje telefonske komunikacije za obavještajne svrhe, zakoni mogu spriječiti da se informacije dobivene putem presretanja telefonske komunikacije koriste na sudu kao dokaz. Slično tome, mnoge države imaju zakone koji reguliraju kada i kako se može provoditi fizički nadzor. Kao rezultat toga, neki oblici nadzora mogu biti zakoniti u jednoj zemlji ali ne i u drugoj. Shodno tome, bitno je da države koje sarađuju na ovaj način budu upoznate sa određenim pravilima i praksama i da primjenjuju to znanje na zahtjeve za pomoć, posebno da imaju u vidu potrebu za prihvatljivosti dokaza. Ne čini se, međutim, da pitanje prihvatljivosti dokaza predstavlja velike probleme u regiji Zapadnog Balkana. Pravni sistemi država u regiji potječu iz iste pravne tradicije i bez obzira na različitosti u državnim zakonima, čini se da se međunarodna suradnja, u smislu razmjene i prihvatljivosti dokaza, odvija bez značajnih poteškoća. Uglavnom je to zbog činjenice da države u svojim bilateralnim sporazumima ili državnim zakonima o međunarodnoj suradnji u krivičnim stvarima definiraju da zahtijevana pravna pomoć treba da se osigura u skladu sa zakonima države koja upućuje zahtjev, osim ukoliko je to u suprotnosti sa načelima i zakonodavstvom države kojoj je ustupljen zahtjev. Za primjer prethodno spomenutog slučaja, pogledati Član 7 Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske, a za posljednji primjer pogledati Član 12 u vezi sa Članom 90 Zakona o međunarodnoj suradnji u krivičnim stvarima Republike Srbije.

Koordinacija u predmetima višestruke nadležnosti Kada postoji više zahtjeva za pomoć u istom predmetu, države se potiču da se blisko konsultiraju kako bi izbjegle nepotrebnu konfuziju i dupliciranje rada. Ponovno, mreže kontakt tačaka su ovdje od ključnog značaja.

38

Konsultiranje prije odbijanja/odlaganja/uvjetovanja suradnje kako bi se utvrdilo da li je to neophodno Kada država kojoj je ustupljen zahtjev smatra da li nije u mogućnosti izvršiti zahtjev, formalno odbijanje ne treba izvršiti prije konsultiranja sa državom koja je uputila zahtjev, kako bi se uvidjelo da li se problemi mogu prevazići ili zahtjev izmijeniti kako bi se omogućilo pružanje pomoći. Ponovno, još jednom napominjemo da je mreža kontakt tačaka izuzetno korisna u takvim predmetima.

3.5.7. Korištenje moderne tehnologije kako bi se ubrzao prijenos zahtjeva Tradicionalne metode prijenosa zahtjeva (kao što je prijenos pisanih, zapečaćenih dokumenata putem diplomatskih torbi ili sistema dostave pošte) može dovesti do toga da suradnja ne bude osigurana na vrijeme. Brza sredstva kao što su telefon, fax ili internet trebaju se koristiti kada je to moguće. Država koja upućuje zahtjev i država koja prima zahtjev treba da same utvrde kako osigurati autentičnost i sigurnost takve komunikacije i da li takva komunikacija treba da bude popraćena pisanim zahtjevom koji se dostavlja putem uobičajenih kanala.

3.5.8. Korištenje modernih mehanizama za pružanje UPP Moderna tehnologija nudi mnoge mogućnosti za ubrzanje pružanja pomoći u krivičnim stvarima i postizanje maksimalne učinkovitosti UPP procesa. Primjeri uključuju uzimanje dokaza putem videolinka ili presretanje elektronske komunikacije i razmjenu DNK materijala. Takva razmjena obuhvaćena je različitim međunarodnim konvencijama, ali ukoliko domaći zakoni određene države ne dozvoljavaju takve razmjene treba se razmotriti uvođenje odgovarajućih izmjena i dopuna zakonodavstva.

3.5.9. Povećanje dostupnosti i korištenja resursa

Osiguranje odgovarajućih resursa za centralna tijela Države trebaju osigurati da se, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, dodijele odgovarajući resursi za UPP.

Dobivanje pomoći od države koja upućuje zahtjev Država kojoj je ustupljen zahtjev može tražiti „da dobije pomoć od države koja je uputila zahtjev kako bi pružila pomoć“, na primjer osiguranje osoblja ili opreme koja će koristiti za izvršenje zahtjeva, ili djelomično ili potpuno pokrivanje troškova.

Dijeljenje imovine Podjela oduzete imovine između države koja je uputila zahtjev i države koja je primila zahtjev je bitan način da se podstakne suradnja i osiguraju dodatni resursi, a to je procedura koja je podržana u okviru UNTOC Konvencije.

39

Optimalne jezičke sposobnosti Jedno posebno pitanje u pogledu resursa je potreba za poznavanjem stranih jezika u centralnom tijelu. Optimalno je da ovakav kapacitet postoji kroz osoblje koje je uposleno u centralnom tijelu, koje govori dva ili više stranih jezika, ili u slučaju da to ne postoji tražiti pomoć drugih vladinih odjela ili misija u inozemstvu – ili čak od države koja upućuje zahtjev ili države kojoj je ustupljen zahtjev, ovisno o specifičnom slučaju. U svrhe praktičnosti, države sve više izrađuju i prihvataju zahtjeve na engleskom jeziku. Često je lakše za državu koja upućuje zahtjev da nađe kvalificirane osobe da prevedu dokumente sa njihovog zvaničnog jezika na engleski, kao i za državu kojoj je ustupljen zahtjev da nađe kvalificirano osoblje da prevede zahtjeve sa engleskog na njihov zvanični jezik. Očigledno, o tome se unaprijed moraju dogovoriti uključene države i neophodno je da prevoditelji budi veoma kvalitetni, jer ukoliko nisu postoji rizik da će zahtjev biti odložen, pogrešno shvaćen ili odbijen.

3.6. Izrada učinkovitih UPP zahtjeva Dostupni su razni dokumenti koji se odnose na izradu UPP zahtjeva. Još jednom naglašavamo da UNODC ASEAN Priručnik za međunarodnu suradnju u predmetima trgovine ljudima, na primjer, sadrži detaljan popis minimalnih zahtjeva u pogledu formata i sadržaja. Također, kao Prilog A, nalazi se Opća kontrolna lista za traženje UPP-a plus dodatne kontrolne liste za specifične vrste UPP zahtjeva – odnosno pretres i zapljena, pribavljanje dokumenata, uzimanje dokaza/izjava svjedoka, privremeni transfer zatvorenika u svrhe davanja dokaza i pljenidba/zamrzavanje sredstava prije konačne presude ili konfiskacija nakon presude. Za svrhe ovih Smjernica, međutim, pristup ovoj temi usmjeren je na korištenje Programa za pisanje UPP zahtjeva koji je napravio Program pravnog savjetovanja pri UNODC-u. Ovaj instrument je u suštini softverski paket, kreiran za praktičare krivično-pravnog sistema širom svijeta kako bi im pomogao u procesu izrade formalnih zahtjeva za UPP.

3.6.1. Odlike/prednosti Programa za pisanje UPP zahtjeva

■ Ovaj PROGRAM je prilagođen korisnicima, izuzetno je jednostavno koristiti ga i ne zahtjeva nikakvo prethodno znanje u ovoj oblasti. Korisnik se vodi korak po korak kroz različite ekrane, da bi unio relevantne podatke kako bi zahtjev bio učinkovit i potpun.

■ PROGRAM omogućava korisniku da sačuva prethodne zahtjeve u bazi podataka kako bi ih mogao odštampati direktno bez da prolazi kroz cijeli proces pisanja, što može biti izuzetno korisno posebno u hitnim slučajevima.

■ PROGRAM daje popis vrsta pomoći kao i multilateralnih sporazuma koji se mogu odabrati kao pravna osnova za zahtjev, stoga nije neophodno tražiti zakone i vrstu pomoći koja se primjenjuje za svaki predmet, samo se odabere odgovarajući podatak iz ponuđenog popisa. Pored toga, ovaj PROGRAM dolazi sa funkcijom koja se zove „Web stranica državnih zakona“ koja povezuje korisnika sa relevantnim bazama podataka i internet stranicama koje sadrže zakone.

■ Sve gore navedene funkcije značajno olakšavaju i ubrzavaju proces izrade UPP zahtjeva.

40

■ Baza podataka PROGRAMA može se uređivati kako bi se prilagodila lokalnim zakonima – odnosno materijalnom i/ili procesnom pravu – kao i svakoj vrsti zahtjeva ovisno o detaljima svakog predmeta (moguće je dodati ili brisati ugovore, internet stranice, itd.). Bitno je naglasiti da baza podataka PROGRAMA nema ograničenje u pogledu skladištenja podataka, osim ograničenja samog računara koji se koristi, tako da korisnici mogu sačuvati onoliko zahtjeva i drugih informacija koliko im je potrebno u bazi podataka.

Konačni rezultat ovog procesa je potpun i učinkovit UPP zahtjev, u međunarodno prepoznatom i priznatom formatu koji je jednostavan i brz za izradu.

3.6.2. Dostupnost programa za pisanje UPP zahtjeva i drugih pravnih programa UNODC-a ■ Program UNODC-a za pisanje UPP zahtjeva se može preuzeti sa UNODC internet

stranice (http://www.unodc.org/mla) gdje se također mogu naći i osnovne informacije i dokumentacija o ovom programu, kao i video demonstracija. Program je također dostupan i na CD ROM-u. Preuzimanje PROGRAMA je besplatno. Program se može koristiti i off-line, ali da bi se otvorile poveznice na internet stranice sa zakonskim propisima drugih država, neophodna je konekcija na UNODC web stranici i on-line veza.

■ Program je preveden na albanski, bosanski, hrvatski, makedonski, crnogorski i srpski jezik. Također je dostupan i na nekoliko drugih jezika, kao što su engleski, francuski, španski i ruski. Također je dostupan i detaljan Priručnik za korisnike.

■ On-line direktorij nadležnih državnih organa (http://www.unodc.org/compauth/en/index.html) pruža informacije o nadležnim državnim organima prema Konvenciji iz 1988. godine i Konvenciji UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta kako bi se olakšala suradnja među zemljama u skladu s međunarodnim ugovorima o kontroli zloupotrebe i nedopuštene trgovine drogama i kriminaliteta. Direktorij omogućava nadležnim državnim organima lak pristup ažuriranim kontakt informacijama o srodnim organima u većini zemalja svijeta, kao i način komuniciranja, te pruža informacije o pravnim uvjetima ostvarenja suradnje. On-line direktorij trenutno sadrži kontakt informacije o preko 606 nadležnih državnih organa, za pet tematskih kategorija:

Ekstradicija Transfer osuđenih osoba Uzajamna pravna pomoć Nezakonit promet morem Krijumčarenje migranata morem

■ Drugi pravni programi UNDOC-a, kao što su primjeri zakona i pravna biblioteka, dostupni su na (http://www.unodc.org/unodc/en/legal-tools/index.html?ref=menuside).

.

41

Poglavlje 4: Zajedničke istrage i zajednički timovi za istrage

4.1. Uvod Ovo poglavlje zasniva se na međunarodnom pravnom okviru, praktičnom iskustvu zemalja članica EU, Priručniku za zajedničke timove za istrage6 koji su izradili EUROJUST i EUROPOL, Izvještajima sa sastanka Mreže eksperata za zajedničke timove za istragu,7 Izvještaju Ekspertne radne grupe UNODC za zajedničke timove za istrage, praktičnim iskustvima zemalja u regiji Zapadnog Balkana u provedbi uporednih istraga, kao i materijalima sa radionica i posjeta obavljenih u regiji u periodu od oktobra do decembra 2009. godine. Cilj ovog poglavlja je pomoći profesionalcima da povećaju nivo znanja i razumijevanja zajedničkih paralelnih (uporednih) istraga (ZPI) i zajedničkih timova za istrage (ZTI) te da ih podstakne da koriste ove instrumente kako bi povećali vrijednost svojih istraga i krivičnih gonjena te da unaprijede međunarodnu suradnju u krivičnim stvarima u regiji Zapadnog Balkana. Direktni kontakti sa profesionalcima iz krivično-pravnog sistema u regiji tokom radionice održane u Budvi kao i razgovori koji su se vodili u toku gore navedenih posjeta, ukazali su na potrebu da se pojasne određena pitanja. Kao prvo, postoji određena konfuzija u pogledu razlike između koncepata ZTI i ZPI (također poznate kao 'zajedničke (koordinirane)' ili 'uporedne' istrage). Drugo, smatrali smo korisnim predstaviti postojeći obavezujući međunarodni pravni okvir koji se odnosi na ZTI i dati kratak komentar tog okvira. Treće, procijenjeno je kako bi profesionalcima bilo od koristi da imaju na raspolaganju nacrt sporazuma o uspostavi ZTI koji bi mogli koristiti za predmete koji su pogodni za ZTI istrage. Stoga, struktura ovog dijela smjernica podijeljena je na tri dijela, od kojih svaki obuhvata ova tri specifična pitanja.

4.2. Koncept zajedničkih istraga U načelu, iskustva širom svijeta su do sada pokazala da se zajednički napori provedeni u okviru takozvanih zajedničkih istraga mogu klasificirati u dvije kategorije: ZPI ili ZTI. Međutim, Konvencija Ujedinjenih naroda o borbi protiv transnacionalnog organiziranog kriminal (UNTOC, Član 19) kao i Konvencija Ujedinjenih naroda o borbi protiv korupcije (UNCAC, Član 49) uvode i treći koncept – koncept Zajedničkog istražnog tijela (ZIT).

4.2.1. Zajedničke (uporedne) istrage ZPI su u suštini dvije odvojene istrage koje se provode u dvije različite zemlje sa zajedničkim ciljem. Pomoć u provedbi ovakvih istraga obično pruža mreža oficira za vezu, ili se to vrši putem osobnih kontakata. Službenici koji su uključeni nisu smješteni na istoj lokaciji, a mogu da rade zajednički na osnovu dugoročnih praksi suradnje i/ili postojećih zakona o UPP-u, ovisno o prirodi pravnog sistema na koji se to odnosi. Dokazi koji se prikupe tokom ovakve dvije istrage su za dva odvojena krivična postupka, a razmjenjuju se putem formalnih procedura za uzajamnu pravnu pomoć (UPP). Ovo je procedura koja se najčešće koristi u regiji Zapadnog Balkana. 6 Verzija iz juna 2009. godine. 7 Vidjeti EUROJUST, ZTI sastanci na http://www.eurojust.europa.eu/jit_meetings.htm.

42

4.2.2. Zajednički timovi za istrage Koncept ZTI je nastao na osnovu vjerovanja da su postojeće metode međunarodne policijske i pravosudne suradnje ponekad same po sebi nedovoljne kako bi se rješavao ozbiljan prekogranični organizirani kriminal. Smatralo se da tim istražitelja i predstavnika pravosudnih organa iz dvije ili više država kada radi zajedno sa jasnim zakonskim ovlaštenjima i izvjesnosti u pogledu prava, dužnosti i obaveza učesnika može unaprijediti borbu protiv organiziranog kriminala. Obično se ZTI definira kao istražni tim uspostavljen na osnovu sporazuma između dva ili više nadležnih tijela i/ili drugih strana, a za konkretnu svrhu (na primjer, istraga o određenoj kriminalnoj operaciji) i na ograničen vremenski period. Ovisno o operativnim ovlastima članova ZTI, oni mogu biti podijeljeni i okarakterizirani kao pasivni ili aktivni timovi. Primjer pasivnog tima može se odnositi na situaciju u kojoj istražitelj iz Bosne i Hercegovine radi sa istražiteljima iz Hrvatske u savjetodavnoj ili konsultativnoj ulozi ili ima ulogu podrške na osnovu odredbi o pružanju tehničke pomoći države domaćina. Aktivni tim bi obuhvatao službenike iz još jedne jurisdikcije koji imaju mogućnost da izvršavaju (sve ili neke) operativne ovlasti pod kontrolom države domaćina na teritoriji ili u jurisdikciji u kojoj dotični tim operativno djeluje (na primjer, službenik policije Srbije koji radi u Crnoj Gori sa crnogorskim timom za istragu). Raspoređivanje stranog službenika za provedbu zakona ili tužitelja u operativni tim u drugoj jurisdikciji obično se zasniva bilo na domaćem zakonodavstvu, koje omogućava službeniku druge države da bude imenovan/raspoređen, ili u skladu sa sporazumom o tehničkoj pomoći. Tokom posjeta zemljama Zapadnog Balkana jednoglasno je dogovoreno da postojeće prakse provedbe ZTI mogu u odgovarajućim okolnostima dodatno se razvijati kako bi uključivale koncept ZTI. Na osnovu razmatranja koncepta pasivnih/aktivnih ZTI opće je prihvaćeno da se trebaju usmjeriti napori ka uspostavi pasivnih ZTI.

4.2.3. Zajedničko istražno tijelo U skladu sa Članom 19 Konvencije UNTOC i Članom 49 Konvencije UNCAC države potpisnice pozivaju se da iniciraju uspostavljanje ZIT (potpisivanjem bilateralnih ili multilateralnih sporazuma). Niti napomene za tumačenje niti zakonodavne smjernice za provedbu Konvencija UNTOC i UNCAC ne definiraju šta se podrazumijeva pod ZIT. Međutim, Ekspertna radna grupa UNODC za ZTI smatra da se ZIT razlikuje od ZTI i ZPI utoliko što je namjera da ZIT bude trajnija struktura oformljena na osnovu bilateralnog sporazuma. Ovdje bi se moglo dodati da za razliku od ZTI koji se vjerovatnije formiraju za istragu određenih krivičnih predmeta u okviru ograničenog (sa mogućnošću produženja) vremenskog perioda (obično 6-18 mjeseci), ZIT je podobnije za istrage određenih vrsta kriminala (na primjer, trgovine ljudima), a ne samo za pojedine predmete za neki duži vremenski period (na primjer, 5 ili više godina).

4.3. Šta su prednosti zajedničkih timova za istragu (ZTI)? Kao što je već spomenuto, profesionalci u regiji Zapadnog Balkana su do sada općenito imali pozitivna iskustva sa ZTI. No ipak smatraju da njihova postojeća pozitivna i uspješna suradnja bi mogla i trebala biti unaprijeđena i poboljšana te da bi u određenim predmetima ZTI bila najbolja opcija. Imajući u vidu razlike između ZTI i ZPI neophodno je dati kratak sažetak prednosti ZTI.

43

Glavne prednosti ZTI su:

Omogućavanje razmjene informacija (u okviru ZTI mnogo je brže razmijenjivati informacije i formalno i neformalno) i mogućnost da se na osnovu njih odmah reagira;

Smanjen broj zahtjeva; Unaprijeđena pravosudna suradnja; Smanjen broj problema u pogledu prihvatljivosti dokaza; Jačanje kapaciteta za provedbu zakona putem objedinjavanja resursa, uključujući i

jezičke vještine; Jedan tim sa jedinstvenim ciljem s obje strane granice – uspjeh ZTI predstavlja

uspjeh svih članova; Izgradnja povjerenja i odnosa; Praktična mogućnost za razvoj transnacionalnih istražnih kapaciteta u regiji

Zapadnog Balkana; Strateške prednosti za uključene zemlje; Mogućnosti da se rad ZTI finansira iz sredstava Europske unije.

Navodeći sve ovo, treba imati na umu da ZTI nisu neophodno najbolji instrument u svim okolnostima, odnosno u svim prekograničnim istragama, ali ipak države trebaju biti svjesne mogućnosti da ih koriste i prednosti koje Zajednički timovi za istrage podrazumijevaju.

4.4. Međunarodni pravni okvir za ZTI Najvažniji međunarodni instrumenti koji definiraju zajedničke istrage ili zajedničke timove za istrage su sljedeći:

Član 19 Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala;

Član 49 Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije; Član 20 Drugog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o uzajamnoj pomoći u

krivičnim stvarima; Član 1 – Zajednički timovi za istragu8 - Okvirna odluka Vijeća od 13. juna 2002.

godine o zajedničkim timovima za istrage; Član 27 Konvencije o policijskoj suradnji u Jugoistočnoj Europi.

4.4.1. Ujedinjeni narodi Član 19. Zajedničke istrage - Konvencija UNTOC Države strane će razmotriti zaključivanje bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili aranžmana po kojima u odnosu na stvari koje su predmet istraga krivičnog gonjenja ili

8 Član 1 Okvirne odluke o zajedničkim timovima za istrage gotovo doslovno ponavlja formulacije iz Člana 13 Europske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima (usvojene 29. maja 2000. godine od strane Vijeća ministara). Međutim, zbog sporog procesa ratifikacije, Vijeće je usvojilo Okvirnu odluku o ZTI koju države članice trebaju provesti do 1. januara 2003. godine. Okvirna odluka će prestati da važi kada sve države članice ratifikuju Europsku konvenciju o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima. Do tada, Okvirna odluka, kao važeći zakon, definiše pravni okvir za ZTI u okviru EU.

44

sudskih postupaka u jednoj ili više država, zainteresirana nadležna tijela mogu uspostaviti zajednička istražna tijela. U nedostatku takvih sporazuma ili aranžmana, zajedničke istrage mogu se poduzimati na osnovu sporazuma zaključenih za svaki pojedinačni slučaj. Uključene države strane osigurat će potpuno poštivanje suvereniteta države strane na čijoj teritoriji takva istraga treba da se provede. Član 49. Zajedničke istrage – Konvencija UNCAC Države strane će razmotriti zaključivanje bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili aranžmana po kojima u odnosu na stvari koje su predmet istraga krivičnog gonjenja ili sudskih postupaka u jednoj ili više država, zainteresirana nadležna tijela mogu uspostaviti zajednička istražna tijela. U nedostatku takvih sporazuma ili aranžmana, zajedničke istrage mogu se poduzimati na osnovu sporazuma zaključenih za svaki pojedinačni slučaj. Uključene države strane osigurat će potpuno poštivanje suvereniteta države strane na čijoj teritoriji takva istraga treba da se provede.

4.4.2. Vijeće Europe Član 20 – Zajednički istražni timovi – Drugi dodatni protokol uz Europsku konvenciju o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima 1 Nadležna tijela dvaju ili više strana mogu sporazumno osnovati zajednički tim za istrage s tačno određenim ciljem i za ograničeni vremenski period, koji može biti produžen obostranim pristankom, kako bi se provele krivične istrage u jednoj ili više strana koje osnivaju tim. Sastav tima utvrđuje se sporazumom.

Zajednički tim za istrage može se posebno osnovati ako: a) istrage o krivičnim djelima neke strane zahtijevaju teške i zahtjevne istrage povezane sa drugim stranama; b) nekoliko strana vodi istrage o krivičnim djelima u kojima okolnosti koje se odnose na predmet zahtijevaju koordinirano i dogovoreno djelovanje uključenih strana. Zahtjev za osnivanje zajedničkog tima za istrage može podnijeti bilo koja od strana. Tim se osniva u jednoj od strana u kojoj se očekuje provođenje istrage. 2. Pored informacija spomenutih u odredbama Člana 14 Konvencije, zahtjevi za osnivanje zajedničkih timova za istragu uključuju prijedloge o sastavu tih timova. 3. Zajednički tim za istragu djeluje na teritoriji strana koje ga osnivaju u skladu sa sljedećim općim uvjetima: a voditelj tima je predstavnik nadležnog tijela koje učestvuje u istragama u krivičnim predmetima i strane u kojoj tim djeluje. Voditelj tima djeluje u okviru svojih ovlasti, u skladu sa odredbama domaćeg prava; b tim provodi operacije u skladu sa zakonima strane u kojoj djeluje. Članovi i ustupljeni članovi tima svoje zadatke obavljaju pod vodstvom osobe iz tačke a, uzimajući u obzir uvjete koji su njihova tijela postavila u sporazumu o osnivanju tima; c strana u kojoj tim djeluje osigurava nužne organizacijske uvjete za njegovo djelovanje. 4 Za potrebe ovog Člana, članovi zajedničkog tima za istrage iz strane u kojoj tim djeluje se u daljnjem tekstu navode kao „članovi“ dok se članovi iz drugih strana, a ne strane u kojoj tim djeluje, u daljnjem tekstu navode kao „ustupljeni članovi“.

45

5 Ustupljeni članovi zajedničkog tima za istragu mogu prisustvovati provedbi istražnih radnji u strani u kojoj tim djeluje. Međutim, voditelj tima može donijeti drugačiju odluku zbog posebnih razloga, u skladu sa zakonima strane u kojoj tim djeluje. 6 Ustupljenim članovima zajedničkog tima za istragu u skladu sa zakonima strane u kojoj tim djeluje, voditelj tima može povjeriti zadatak provedbe određene istražne mjere, ukoliko su to odobrila nadležna tijela strane u kojoj tim djeluje i strane koja ustupa članove tima. 7 Ukoliko je za djelovanje istražnog tima potrebno provođenje istražnih mjera u jednoj od strana koje su osnovale tim, ustupljeni članovi tima iz te strane mogu tražiti da te mjere provedu njihova nadležna tijela. U toj strani mjere se razmatraju pod istim uvjetima pod kojim bi se primjenjivale da su te mjere zatražene u okviru istrage na državnom nivou. 8 Ukoliko zajednički tim za istragu treba pomoć strane koja nije jedna od strana koje su ga osnovale, ili od treće države, zahtjev za pružanje pomoći mogu sastaviti nadležna tijela države u kojoj tim djeluje i uputiti ga nadležnim tijelima te druge države o kojoj je riječ, u skladu sa odgovarajućim pravnim instrumentima ili aranžmanima. 9 Ustupljeni član zajedničkog tima može u skladu sa domaćim pravom svoje države i u okviru svojih ovlasti dostaviti timu informacije dostupne u strani koja ga je ustupila u svrhe obavljanja istrage u krivičnim stvarima koje tim provodi. 10 Informacije koje na zakonit način dobije član ili ustupljeni član u okviru svog djelovanja u zajedničkom timu za istragu, a koje inače nisu dostupne nadležnim tijelima strana o kojima je riječ, mogu se upotrijebiti u sljedeće svrhe: a u svrhe zbog kojih je tim osnovan; b uz prethodni pristanak strane u kojoj su informacije dobivene za otkrivanje, istragu i krivično gonjenje drugih krivičnih djela. Davanje takvog pristanka može se odbiti samo u slučajevima u kojima bi njihova upotreba ugrozila istrage u krivičnim djelima u strani o kojoj je riječ ili u onim slučajevima u kojima bi ta strana mogla odbiti pružanje uzajamne pomoći; c za sprječavanje neizbježne i ozbiljne prijetnje za javnu sigurnost i bez utjecaja na tačku b, ukoliko se nakon toga otvori krivična istraga; d u druge svrhe ukoliko su takav dogovor postigle strane koje osnivaju tim. 11 Odredbe ovog Člana ne utječu na bilo koju drugu važeću odredbu ili dogovor o osnivanju ili djelovanju zajedničkih timova za istragu. 12 U onoj mjeri u kojoj to dopuštaju zakoni strana o kojima je riječ, ili odredbe bilo kojeg pravnog instrumenta koji je primjenjiv između strana, mogu se postići sporazumi prema kojima u radu tima mogu sudjelovati i druge osobe koje nisu predstavnici nadležnih tijela strana koja osnivaju zajednički tim za istrage. Prava članova, ili ustupljenih članova tima, na osnovu odredbi ovog Člana ne primjenjuju se na te osobe, osim ukoliko je to izričito navedeno u sporazumu.

4.4.3. Europska unija Iako Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Crna Gora i Srbija imaju različite statuse u pogledu članstva u EU, ipak u vrijeme objavljivanja još uvijek nisu dio Europske unije. Međutim, bez ikakve sumnje

46

prisutna su nastojanja da se pridruže Europskoj uniji. Zbog toga, države trebaju biti upoznate sa pravnim okvirom Europske unije, bitnim za uspostavljanje i vođenje zajedničkih timova za istragu. Član 1 – Zajednički timovi za istragu9 - Okvirna odluka Vijeća od 13. juna 2002. godine o zajedničkim timovima za istragu 1 Nadležna tijela dvaju ili više dražava članica mogu sporazumno osnovati zajednički tim za istrage s tačno određenim ciljem i za ograničeni vremenski period, koji može biti produžen obostranim pristankom, kako bi se provele krivične istrage u jednoj ili više država članica koje osnivaju tim. Sastav tima utvrđuje se sporazumom. Zajednički tim za istrage može se posebno osnovati ako: a) istrage o krivičnim djelima neke države članice zahtijevaju teške i zahtjevne istrage povezane sa drugim stranama; b) nekoliko država članica vodi istrage o krivičnim djelima u kojima okolnosti koje se odnose na predmet zahtijevaju koordinirano i dogovoreno djelovanje uključenih država članica. Zahtjev za osnivanje zajedničkog tima za istrage može podnijeti bilo koja od država članica. Tim se osniva u jednoj od država članica u kojoj se očekuje provođenje istrage. 2. Pored informacija spomenutih u odredbama Člana 14 Europske konvencije o uzajamnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i Člana 37 Ugovora Beneluks od 27. juna 1962. godine, koji je izmjenjen i dopunjen Protokolom od 11. maja 1974. godine, zahtjevi za osnivanje zajedničkih timova za istragu uključuju prijedloge o sastavu tih timova. 3. Zajednički tim za istragu djeluje na teritoriji država članica koje ga osnivaju u skladu sa sljedećim općim uvjetima: (a) voditelj tima je predstavnik nadležnog tijela koje učestvuje u istragama u krivičnim predmetima i države članice u kojoj tim djeluje. Voditelj tima djeluje u okviru svojih ovlasti, u skladu sa odredbama domaćeg prava; (b) tim provodi operacije u skladu sa zakonima države članice u kojoj djeluje. Članovi i ustupljeni članovi tima svoje zadatke obavljaju pod vodstvom osobe iz tačke a, uzimajući u obzir uvjete koji su njihova tijela postavila u sporazumu o osnivanju tima; (c) država članica u kojoj tim djeluje osigurava nužne organizacijske uvjete za njegovo djelovanje. 4 Za potrebe ove Okvirne odluke, članovi zajedničkog tima za istrage iz drugih država članica, a ne države članice u kojoj tim djeluje, u daljnjem tekstu navode kao „ustupljeni članovi“. 5 Ustupljeni članovi zajedničkog tima za istragu mogu prisustvovati provedbi istražnih radnji u državi članici u kojoj tim djeluje. Međutim, voditelj tima može donijeti drugačiju odluku zbog posebnih razloga, u skladu sa zakonima države članice u kojoj tim djeluje. 6 Ustupljenim članovima zajedničkog tima za istragu u skladu sa zakonima države

9 Član 1 Okvirne odluke o zajedničkim timovima za istrage gotovo doslovno ponavlja formulacije iz Člana 13 Europske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima (usvojene 29. maja 2000. godine od strane Vijeća ministara). Međutim, zbog sporog procesa ratifikacije, Vijeće je usvojilo Okvirnu odluku o ZTI koju države članice trebaju provesti do 1. januara 2003. godine. Okvirna odluka će prestati da važi kada sve države članice ratifikuju Europsku konvenciju o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima. Do tada, Okvirna odluka, kao važeći zakon, definiše pravni okvir za ZTI u okviru EU.

47

članice u kojoj tim djeluje, voditelj tima može povjeriti zadatak provedbe određene istražne mjere, ukoliko su to odobrila nadležna tijela države članice u kojoj tim djeluje i države članice koja ustupa članove tima. 7 Ukoliko je za djelovanje istražnog tima potrebno provođenje istražnih mjera u jednoj od država članica koje su osnovale tim, ustupljeni članovi tima iz te države članice mogu tražiti da te mjere provedu njihova nadležna tijela. U toj državi članici mjere se razmatraju pod istim uvjetima pod kojim bi se primjenjivale da su te mjere zatražene u okviru istrage na državnom nivou. 8 Ukoliko zajednički tim za istragu treba pomoć države članice koja nije jedna od članica koje su ga osnovale, ili od treće države, zahtjev za pružanje pomoći mogu sastaviti nadležna tijela države u kojoj tim djeluje i uputiti ga nadležnim tijelima te druge države o kojoj je riječ, u skladu sa odgovarajućim pravnim instrumentima ili aranžmanima. 9 Član zajedničkog tima može u skladu sa domaćim pravom svoje države i u okviru svojih ovlasti dostaviti timu informacije dostupne u državi članici koja ga je ustupila u svrhe obavljanja istrage u krivičnim stvarima koje tim provodi. 10 Informacije koje na zakonit način dobije član ili ustupljeni član u okviru svog djelovanja u zajedničkom timu za istragu, a koje inače nisu dostupne nadležnim tijelima država članica o kojima je riječ, mogu se upotrijebiti u sljedeće svrhe: (a) u svrhe zbog kojih je tim osnovan; (b) uz prethodni pristanak strane u kojoj su informacije dobivene za otkrivanje, istragu i krivično gonjenje drugih krivičnih djela. Davanje takvog pristanka se može odbiti samo u slučajevima u kojima bi njihova upotreba ugrozila istrage u krivičnim djelima u državi članici o kojoj je riječ ili u onim slučajevima u kojima bi ta država članica mogla odbiti pružanje uzajamne pomoći; (c) za sprječavanje neizbježne i ozbiljne prijetnje za javnu sigurnost i bez utjecaja na tačku b, ukoliko se nakon toga otvori krivična istraga; (d) u druge svrhe ukoliko su takav dogovor postigle države članice koje osnivaju tim. 11 Odredbe ove Okvirne odluke ne utječu na bilo koju drugu važeću odredbu ili dogovor o osnivanju ili djelovanju zajedničkih timova za istragu. 12 U onoj mjeri u kojoj to dopuštaju zakoni država članica o kojima je riječ, ili odredbe bilo kojeg pravnog instrumenta koji je primjenjiv između država članica, mogu se postići sporazumi prema kojima u radu tima mogu sudjelovati i druge osobe koje nisu predstavnici nadležnih tijela država članica koje osnivaju zajednički tim za istrage. Takve osobe mogu biti, na primjer, zvaničnici tijela osnovanih u skladu sa Ugovorom. Prava članova, ili ustupljenih članova tima, na osnovu odredbi ove Okvirne odluke ne primjenjuju se na te osobe, osim ukoliko je to izričito navedeno u sporazumu.

4.4.4. Jugoistočna Europa Sekretarijat Konvencije o policijskoj suradnji Dana 5. maja 2006. godine u Beču, u toku austrijskog predsjedavanja Europskom unijom, ministri unutarnjih poslova iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Moldavije, Crne Gore, Rumunije i Srbije, potpisali su Konvenciju o

48

policijskoj suradnji u Jugoistočnoj Europi.10 Nakon ratificiranja od strane svih sedam država potpisnica, Konvencija je stupila na snagu 10. oktobra 2007. Pored toga, Bugarska je pristupila Konvenciji 25. septembra 2008. godine. Odredbe Konvencije utvrđuju pravni okvir za sveobuhvatnu policijsku suradnju između država potpisnica, uključujući pravni okvir za uspostavu zajedničkih timova za istragu. Član 27 – Zajednički timovi za istragu – Konvencija o policijskoj suradnji u Jugoistočnoj Europi (1) Tijela za provedbu zakona dvaju ili više strana potpisnica mogu sporazumno osnovati zajednički tim za istrage s tačno određenim ciljem i za ograničeni vremenski period, koji može biti produžen obostranim pristankom, kako bi se provele krivične istrage u jednoj ili više strana potpisnica koje osnivaju tim. Sastav tima utvrđuje se sporazumom.

(2) Zajednički tim za istrage može se posebno osnovati ako: a) istrage o krivičnim djelima neke strane potpisnice zahtijevaju teške i zahtjevne istrage povezane sa drugim stranama potpisnicama; b) nekoliko strana potpisnica vodi istrage o krivičnim djelima u kojima okolnosti koje se odnose na predmet zahtijevaju koordinirano i dogovoreno djelovanje uključenih strana potpisnica. (3) Zahtjev za osnivanje zajedničkog tima za istrage može podnijeti bilo koja od strana potpisnica. Tim se osniva u jednoj od strana potpisnica u kojoj se očekuje provođenje istrage. (4) Zahtjevi za osnovanje zajedničkog tima za istrage navode tijelo koje upućuje zahtjev, svrhu zajedničkog tima za istrage, strane potpisnice u kojima će djelovati zajednički tim za istrage, te prijedloge o sastavu tima. (5) Zajednički tim za istragu djeluje na teritoriji strana potpisnica koje ga osnivaju u skladu sa sljedećim općim uvjetima: a) voditelj tima je predstavnik nadležnog tijela za provedbu zakona koje učestvuje u istragama u krivičnim predmetima iz strane potpisnice u kojoj tim djeluje. Voditelj tima djeluje u okviru svojih ovlasti, u skladu sa odredbama domaćeg prava; b) tim provodi operacije u skladu sa zakonima strane potpisnice u kojoj djeluje. Članovi tima svoje zadatke obavljaju pod vodstvom osobe iz tačke (a), uzimajući u obzir uvjete koji su njihova tijela postavila u sporazumu o osnivanju tima; (6) Za potrebe ovog Člana, članovi zajedničkog tima za istrage iz drugih država potpisnica, a ne strane potpisnice u kojoj tim djeluje, u daljnjem tekstu navode se kao „ustupljeni članovi“. (7) Ustupljeni članovi zajedničkog tima za istragu mogu prisustvovati provedbi istražnih radnji u strani potpisnici u kojoj tim djeluje. Međutim, voditelj tima može donijeti drugačiju odluku zbog posebnih razloga, u skladu sa zakonima strane potpisnice u kojoj tim djeluje. (8) Ustupljenim članovima zajedničkog tima za istragu u skladu sa zakonima strane potpisnice u kojoj tim djeluje, voditelj tima može povjeriti zadatak provedbe određene istražne mjere, ukoliko su to odobrila nadležna tijela strane potpisnice u kojoj tim djeluje i strane potpisnice koja ustupa članove tima. 10 Vidjeti http://www.pccseesecretariat.si.

49

(9) Ukoliko je za djelovanje istražnog tima potrebno provođenje istražnih mjera u jednoj od strana potpisnica koje su osnovale tim, ustupljeni članovi tima iz te strane potpisnice mogu tražiti da te mjere provedu njihova nadležna tijela. U toj strani potpisnici mjere se razmatraju pod istim uvjetima pod kojim bi se primjenjivale da su te mjere zatražene u okviru istrage na državnom nivou. (10) Ukoliko zajednički tim za istragu treba pomoć strane potpisnice koja nije jedna od strana potpisnica koje su ga osnovale, ili od treće države, zahtjev za pružanje pomoći mogu sastaviti nadležna tijela države potpisnice u kojoj tim djeluje i uputiti ga nadležnim tijelima te druge države potpisnice o kojoj je riječ, u skladu sa odgovarajućim pravnim instrumentima ili aranžmanima. (11) Član zajedničkog tima može u skladu sa domaćim pravom svoje države i u okviru svojih ovlasti dostaviti timu informacije dostupne u strani potpisnici koja ga je ustupila u svrhe obavljanja istrage u krivičnim stvarima koje tim provodi. (12) Informacije koje na zakonit način dobije član ili ustupljeni član u okviru svog djelovanja u zajedničkom timu za istragu, a koje inače nisu dostupne nadležnim tijelima strana potpisnica o kojima je riječ, mogu se upotrijebiti u sljedeće svrhe: a) u svrhe zbog kojih je tim osnovan; b) uz prethodni pristanak strane potpisnice u kojoj su informacije dobivene za otkrivanje, istragu i krivično gonjenje drugih krivičnih djela. Takav se pristanak može odbiti samo u slučajevima u kojima bi njihova upotreba ugrozila istrage u krivičnim djelima u strani o kojoj je riječ ili u onim slučajevima u kojima bi ta strana potpisnica mogla odbiti pružanje uzajamne pomoći; c) za sprječavanje neizbježne i ozbiljne prijetnje za javnu sigurnost i bez utjecaja na tačku b, ukoliko se nakon toga otvori krivična istraga; d u druge svrhe ukoliko su takav dogovor postigle strane potpisnice koje osnivaju tim. (13) Odredbe ovog Člana ne utječu na bilo koju drugu važeću odredbu ili dogovor o osnivanju ili djelovanju zajedničkih timova za istragu. (14) U onoj mjeri u kojoj to dopuštaju zakoni strana potpisnica o kojima je riječ, ili odredbe bilo kojeg pravnog instrumenta koji je primjenjiv između strana potpisnica, mogu se postići sporazumi prema kojima u radu tima mogu sudjelovati i druge osobe koje nisu predstavnici nadležnih tijela za provedbu zakona strana potpisnica koje osnivaju zajednički tim za istrage. Takve osobe mogu biti, na primjer, zvaničnici međunarodnih organizacija koje priznaju strane potpisnice. Prava članova, ili ustupljenih članova tima, na osnovu odredbi ovog Člana ne primjenjuju se na te osobe, osim ukoliko je to izričito navedeno u sporazumu. SECI Centar Uloga SECI Centra u zajedničkim istragama u regiji Zapadnog Balkana SECI Centar je regionalna operativna organizacija u Jugoistočnoj Europi, osnovana 1999. godine, kako bi se ojačala i unaprijedila suradnja policijskih i carinskih organa u državama članicama u borbi protiv prekograničnog kriminala. SECI Centar je osnovan nakon što su države članice potpisale u maju 1999. godine SECI Sporazum koji su kasnije ratificirale sve države članice i koji je postao pravni okvir za olakšavanje suradnje u regiji.

50

U vrijeme objavljivanja ovog dokumenta, države članice SECI Centra su Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Mađarska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Moldavija, Crna Gora, Rumunija, Srbija, Slovenija i Turska. Sve one imaju oficire za vezu smještene u sjedištu SECI Centra u Bukureštu koji rade zajedno u direktnoj suradnji i koordiniraju zajedničke istrage te olakšavaju razmjenu informacija. Pored država članica, postoje i 22 zemlje i organizacije kao posmatrači: Austrija, Azrbejdžan, Belgija, Kanada, Češka Republika, EUBAM, Francuska, Gruzija, Njemačka, Izrael, Italija, Japan, Nizozemska, Poljska, Portugal, Španjolska, Slovačka, Ukrajina, UNDP Rumunija, Ujedinjeno Kraljevstvo, UNMIK, i Sjedinjene Američke Države. Interpol i Svjetska carinska organizacija imaju status stalnih savjetnika za pitanja u oblasti policije i carina. Suradnja sa SECI Centrom je dvodimenzionalna. S jedne strane, radi se o procesu razmjene informacija koji se dešava na svakodnevnoj osnovi između oficira za vezu koji pokušavaju da brzo riješe zahtjeve koje dobivaju od svojih državnih istražnih timova. Drugu bitnu dimenziju predstavljaju aktivnosti koje se odvijaju u okviru radnih grupa SECI Centra. Trenutno postoji osam radnih grupa u SECI Centru, svaka od njih usmjerena je na različite vrste kriminala. Jedna od ovih osam radnih grupa je radna grupa za trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata (Radna grupa “Mirage”.). Radna grupa “Mirage” je osnovana 2001. godine. Njenim radom koordinira Rumunija i ona predstavlja forum za rasprave između državnih eksperata koji se redovno sastaju kako bi razmijenili iskustvo i izradili strategije za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata u regiji. Od značajnih aktivnosti Radne grupe “Mirage” bitno je spomenuti:

Uključenost u iniciranje i koordiniranje regionalnih operacija vrste Mirage u 2002, 2003 i 2004. godini, prateći model „jednokratnih akcija“ usmjerenih na identifikaciju kriminalnih mreža uključenih u trgovinu ljudima u regiji i uz uključivanje svih država članica SECI Centra;

Podrška u suradnji sa UNDP Rumunijom i ICMPD, procesu prikupljanja podataka i izradi „Priručnika dobrih praksi za borbu protiv trgovine ljudima u Jugoistočnoj Europi“;

Podrška i razmjena informacija, te prebacivanje i pomoć žrtvama trgovine ljudima iz njihovih zemalja porijekla u zemlje gdje su bile eksploatirane kako bi dale svjedočenja u toku krivičnih postupaka koji se vode protiv trgovaca;

Koordiniranje procesa razmjene informacija i pomaganje u organizaciji operativnih sastanaka u zajedničkim (uporednim) istragama koje su organizirale države u regiji u toku datog vremenskog perioda;

Organiziranje edukacije o „Tehnikama intervjua i ispitivanja“ koju su za eksperte iz svih SECI zemalja održala dva predavača sa FBI Akademije;

Priprema godišnjih analitičkih izvještaja o trgovini ljudima i krijumčarenju migranata u zemljama Jugoistočne Europe;

Sastanci radne grupe “Mirage” okupljaju državne eksperte, ne samo iz država članica nego i iz država posmatrača i međunarodnih organizacija. Stoga, ovaj okvir otvara mogućnost ne samo državama članicama SECI Centra da međusobno sarađuju nego se uspostavljaju i jačaju odnosi sa zemljama i organizacijama van područja SECI Centra. Na sastanku Radne grupe koji je održan u maju 2008. godine, učesnici su zaključili da zemlje treba da poboljšaju razmjenu podataka koja se odnosi na trgovinu maloljetnicima,

51

kao i trgovinu organima i tkivima. Kao prvi korak, dogovoreno je da svi trebaju dati strateške informacije o temi koja će se analizirati i predstaviti u okviru godišnjeg analitičkog izvještaja SECI Centra o trgovini ljudima i krijumčarenju migranata. Učesnici Radne grupe su također naglasili potrebu za jačanjem suradnje sa vladinim i nevladinim agencijama koje se bave pružanjem pomoći žrtvama trgovine ljudima. U pogledu trgovine ljudima i krijumčarenja migranata, SECI Centar usmjerava svoje aktivnosti podrške u zemljama članicama na organiziranje zajedničkih paralelnih istraga (ZPI) usmjerenih na kriminalne grupe koje se bave ovim vrstama kriminala. Operativni sastanci uključenih specijaliziranih agencija za provedbu zakona organiziraju se pod pokroviteljstvom SECI Centra. Tokom godina, organiziran je određeni broj zajedničkih paralelnih (uporednih) istraga uz podršku SECI Centra. Godine 2008, SECI Centar je počeo sa pružanjem operativne analitičke podrške u pojedinim zajedničkim istragama koje su organizirale zemlje u regiji, na zahtjev uključenih zemalja i na osnovu informacija razmjenjenih uz korištenje kanala SECI Centra. Kriminalistički analitičari SECI Centra su bili u mogućnosti da izrade regionalnu sliku kriminalne grupe, veze između članova i detalje o njihovim aktivnostima. Konvencija SELEC i ZTI Konvencija SELEC predstavlja novi pravni okvir postojećeg SECI Centra koji će se nakon procesa ratifikacije i primjene nove Konvencije zvati „SELEC“ (Centar za provedbu zakona u Jugoistočnoj Europi). O Konvenciji su pregovarali stručni predstavnici svih država članica SECI Centra uz pomoć eksperata iz EU Komisije i ona je usklađena sa EU propisima o suradnji na pitanjima provedbe zakona. SELEC Centar će imati međunarodni pravni subjektivitet i uvjete da blisko sarađuje sa EU tijelima za provedbu zakona. Konvenciju su potpisale 9. decembra 2009. godine sve države članice SECI Centra što predstavlja dobar put za ratifikaciju na državnim nivoima. Konvencija SELEC će stupiti na snagu šezdeseti dan nakon dana kada devet država članica potpisnica Sporazuma o suradnji u sprječavanju i borbi protiv prekograničnog kriminala, potpisanog u Bukureštu u Rumuniji 26. maja 1999, deponiraju instrumente ratifikacije, prihvatanja i odobrenja. Cilj SELEC-a, unutar okvira suradnje između nadležnih tijela, je da pruži podršku državama članicama da unaprijede suradnju u pogledu sprječavanja i borbe protiv kriminala, uključujući ozbiljni i organizirani kriminal, u slučajevima kada takav kriminal uključuje ili se čini da uključuje jedan element prekogranične aktivnosti (Član 2 Konvencije SELEC). Iz perspektive ZTI i uloge SELEC-a u budućnosti, države trebaju imati na umu sljedeće: Član 3 – Zadaci – Konvencija SELEC U skladu sa Članom 2, SELEC će imati sljedeće zadatke: (a) podržati aktivnosti istrage i prevencije kriminala u državama članicama u skladu sa ovom Konvencijom; (b) olakšati razmjenu informacija i kriminalističkih obavještajnih podataka i zahtjeva za operativnu pomoć; (c) obavijestiti i informirati državne kontakt tačke u državama članicama o vezama između

52

osumnjičenih, kriminalaca ili kriminala u okviru SELEC mandata; (d) prikupiti, uporediti, analizirati, obraditi i podijeliti informacije i kriminalističke obavještajne podatke; (e) osigurati stratešku analizu i izraditi procjene prijetnji koje se odnose na ciljeve SELEC-a; (f) uspostaviti, upravljati i održavati kompjuterizirani informacioni sistem; (g) funkcionirati kao depozitar dobrih praksi, metoda i tehnika provedbe zakona i vršiti promidžbu istih putem multinacionalnih edukacija i konferencija koje će biti od koristi državama članicama; (h) poduzimati druge zadatke u skladu sa ciljevima ove Konvencije, a na osnovu odluke Vijeća.

4.5. Komentari na pravni okvir Član 20 Drugog protokola poziva na detaljniju razradu nekoliko bitnih pitanja. To su:

Kada je moguće/potrebno formirati ZTI? (vidjeti niže navedenu tačku 4.5.1.); Kako ZTI može/treba biti strukturiran? (vidjeti niže navedenu tačku 4.5.2.); Operativna ovlaštenja ZTI (vidjeti niže navedenu tačku 4.5.3.); Istrage koje provodi ZTI u drugim zemljama bez zahtjeva za UPP (vidjeti niže

navedenu tačku 4.5.4.); Direktna razmjena informacija između članova ZTI (vidjeti niže navedenu tačku

4.5.5.); Sporazum o ZTI (vidjeti niže navedenu tačku 4.5.6.).

4.5.1. Kada je moguće formirati ZTI? Iskustvo je pokazalo da kada država vodi istragu o krivičnom djelu koje ima prekograničnu dimenziju, posebno kada je u pitanju organizirani kriminal, istraga može imati korist od učešća tijela iz drugih država u kojima postoje veze sa spomenutim djelom ili kada je suradnja korisna u nekom drugom smislu. Suprotno općoj pretpostavci da se ZTI trebaju koristiti samo u predmetima ozbiljnog organiziranog kriminala, Član 20(1) Drugog protokola pristupa konceptu ZTI ne toliko iz perspektive ozbiljnosti krivičnog djela nego iz perspektive međunarodne ili prekogranične dimenzije datog krivičnog djela. Spomenuti Član navodi da je ZTI moguće formirati posebno u sljedećim slučajevima: 1. Kada istraga u krivičnim djelima neke države strane zahtijeva tešku i zahtjevnu istragu koja je povezana sa drugim državama članicama. 2. Kada više država članica provodi istrage krivičnih djela u kojima priroda predmeta nalaže koordinirane, usklađene akcije u uključenim državama stranama. Iako dosadašnje iskustvo pokazuje da se ZTI obično ograničava na ozbiljnije oblike kriminala, ipak ZTI može biti koristan i u manjim predmetima. Razlog tome je što ZTI može olakšati suradnju u specifičnim predmetima i pripremiti teren za buduće ZTI, gradeći uzajamno povjerenje i osiguravajući iskustvo u oblasti prekogranične suradnje. Postoje mnogi praktični primjeri u kojima ZTI može biti odgovarajući instrument ali kao primjer se može navesti i nekoliko oblasti krivičnih djela:

53

Trgovina ljudima sa prekograničnim elementima; Krijumčarenje migranata; Krijumčarenje narkotika sa prekograničnim elementima, Slučajevi terorizma u kojima se mjesto planiranog napada razlikuje od lokacija na

kojoj su pribavljeni prvi obavještajni podaci; itd.

Kada se odlučuje da li je određeni predmet odgovarajući za istragu uz korištenje ZTI, uključene strane treba da se vode nekim od sljedećih pitanja:

Da li se radi o složenom predmetu? Da li je uključeno više država strana? Da li bi se istraga i krivično gonjenje mogli jednako efikasno uraditi bez ZTI? Da li će istraga zahtijevati komplicirano upravljanje informacijama i obavještajnim

podacima? Da li će se izbjeći brojni zahtjevi za UPP? Da li su dostupni ljudski i finansijski resursi za formiranje ZTI? Da li postoje bilo kakva birokratska ograničenja koja onemogućavaju formiranje

ZTI? Da li bi vrijeme koje se uštedi u toku operacije ZTI predstavljalo veću uštedu od

vremena potrebnog za formiranje tima? Kada se razmatra formiranje ZTI preporučuje se da se istražitelji, tužioci i/ili sudije iz strana sastanu i razgovaraju o predmetu što je ranije moguće prije nego što se napravi formalan prijedlog i sporazum. S obzirom da su neke zemlje primijenile domaća administrativna pravila koja, na primjer, utvrđuju obavještavanje nadležnih ministara u pripremnoj fazi, uključenost svih nadležnih osoba u što ranijoj fazi je od izuzetnog značaja kako se ne bi ugrozio ili odložio cjelokupan proces.

4.5.2. Kako ZTI može/treba biti strukturiran?

Tim Tim formira strana u kojoj se očekuje da će se u njoj pretežno odvijati istrage. Iako je potrebno da se postigne dogovor o jednom fiksnom „sjedištu“ nije neophodno da svi članovi ZTI budu smješteni na istom mjestu. Očigledno je pretpostavljeno da bi se formirala grupa istražitelja i drugog osoblja iz dvije ili više strana, koji bi blisko sarađivali na istragama predmeta, pri čemu bi određeni broj osoba privremeno radio izvan svoje zemlje. Tekst Člana 20 Drugog protokola zasigurno sugerira da bi to u mnogim slučajevima bilo idealno rješenje. Međutim, ne postoji zahtjev da član ZTI mora raditi izvan svoje zemlje, čak i ukoliko je ZTI sa stalnim sjedištem u drugoj zemlji. Odnosno, ZTI može na sasvim odgovarajući način da se formira sa članovima iz dvije ili više strana gdje niko od njih ne radi izvan svoje zemlje. Na primjer, Albanija i Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija mogu se dogovoriti da oforme ZTI sa sjedištem u Skopju, pri čemu jedan član iz Albanije provodi ispitivanja u Tirani i nikada ne ide u Skopje. Slično tome, nekoliko članova može činiti grupu oformljenu u jednom „sjedištu“ dok drugi članovi tima mogu raditi u svojim državama. U pogledu troškova i posvećenosti članova tima iz inozemstva, moguće je da će strane odlučiti se za ovakav aranžman.

54

Voditelj ZTI tima Svaki ZTI treba da ima voditelja ili voditelje tima. Član 20 (3) Drugog protokola nudi nekoliko mogućnosti i ponovno ostavlja prostor za tumačenje na državnom nivou. Nije specifično utvrđeno da li voditelj tima treba da bude javni tužilac, sudija ili viši policijski ili carinski službenik. Međutim, s obzirom da se u nekim državama ZTI smatra „posebnim oblikom uzajamne pravne pomoći“, i s obzirom da istrage u regiji vode ili javni tužioci ili istražne sudije, preporučuje se da predstavnik iz pravosuđa bude voditelj tima u onim slučajevima kada istražni sudija ili tužilac usmjeravaju operacije. U drugim jurisdikcijama (primjer Ujedinjenog Kraljevstva) i ovisno o državnom okviru možda je odgovarajuće da ZTI vodi službenik za provedbu zakona. Član 20 Drugog protokola navodi: "... voditelj tima treba da bude predstavnik nadležnog tijela koje učestvuje u krivičnim istragama iz strane u kojoj tim djeluje…". Jedno tumačenje je da ZTI ima jedno stalno rukovodstvo određeno prema glavnom sjedištu operacija ZTI. Drugo tumačenje je da voditelj tima treba da dolazi iz zemlje u kojoj se tim nalazi u vrijeme kada provodi operacije. Određeno potkrepljenje ovom tumačenju može se naći u modelu sporazuma (vidjeti Prilog 2), koji navodi da je voditelj „predstavnik nadležnog tijela u strani (stranama) u kojoj tim djeluje (…) i pod čijim vodstvom članovi ZTI moraju izvršavati svoje zadatke u strani kojoj pripadaju”. Iskustva u EU do sada pokazuju da strane preferiraju situaciju kada postoji više od jednog voditelja tima nego opciju jednog voditelja tima sa sveukupnom odgovornošću. U svakom slučaju, voditelj tima djeluje u okviru svojih nadležnosti u skladu sa državnim zakonom, a sam tim provodi svoje aktivnosti u skladu sa zakonom države u kojoj djeluje.

‘Članovi', ‘ustupljeni članovi ' i 'učesnici' u ZTI Član 20 (4), pravi razliku između „članova“ i „ustupljenih članova“ koji djeluju u okviru ZTI. Ustupljeni članovi u ZTI su iz strane koja nije država strana u kojoj tim djeluje. Treba naglasiti da ustupljeni članovi ne moraju biti ustupljeni za stalno, odnosno mogu biti ustupljeni na kratki vremenski period. Članovi tima obavljaju svoje zadatke pod vodstvom voditelja tima, uzimajući u obzir uvjete utvrđene od strane njihovih nadležnih tijela u sporazumu kojim se formira ZTI. To je pitanje koje se mora u potpunosti razmotriti kada se izrađuje sporazum o ZTI, tako da članovi tima, posebno oni koji su ustupljeni iz drugih strana, budu upoznati sa strukturom ili strukturama linije upravljanja koja je u primjeni.

Ostali učesnici ZTI Član 20 (12) daje mogućnost državama koje su formirale ZTI da se dogovore da osobe koje nisu predstavnici njihovih nadležnih tijela mogu biti dio (učestvovati) u aktivnostima ZTI. Svrha je da dodatnu pomoć i stručnost mogu pružiti ZTI odgovarajuće osobe iz drugih država ili međunarodnih organizacija (npr. Interpol ili Europol). Na primjer, u ZTI između Crne Gore i Srbije jedan službenik iz Europola može biti učesnik ali ne član ili ustupljeni član. Prava koja imaju članovi tima, u skladu sa Članom 20 (na primjer, pravo da budu prisutni prilikom provođenja istražnih mjera) ne primjenjuju se na ove osobe (učesnike), osim ako samim sporazumom nije izričito drugačije utvrđeno. Osobe koje su ovlaštene da učestvuju u ZTI u skladu sa Članom 20 (12) Drugog protokola prvenstveno imaju zadatak da pružaju podršku ili savjetodavnu ulogu i nije im dozvoljeno da obavljaju funkcije članova ili ustupljenih članova ZTI ili da koriste informacije koje se u Članu 20 (10), osim kada je to dozvoljeno u skladu sa odgovarajućim sporazumom između datih država.

55

Posebna pažnja se treba obratiti na SELEC, EUROJUST i EUROPOL. S obzirom da su ove institucije oformljene s ciljem pružanja podrške stranama u njihovoj borbi protiv ozbiljnog organiziranog prekograničnog kriminala njihove odgovarajuće nadležnosti i zadaci ukazuju da će ove institucije imati/imaju centralnu ulogu u zajedničkim timovima za istragu u regiji Zapadnog Balkana i EU. U skladu sa Članom 20 (12) Drugog protokola, SELEC, Eurojust, Europol i Interpol mogu učestvovati u ZTI pojedinačno i zajednički. Prema tome, ove organizacije će u bliskoj suradnji biti na raspolaganju državama koje dostavljaju zahtjev kada razmatraju formiranje ZTI. Posebno u pripremnoj fazi procjene i pregovora, obje organizacije mogu pružiti podršku stranama putem davanja pravnih savjeta kao i drugih stručnih savjeta na osnovu ranijeg učešća u ZTI. Pored toga, stranama su dostupni i resursi za sastanke i prevođenje. Nadalje, na osnovu njihove uloge u razmjeni informacija i koordiniraju UPP, SELEC, Europol i Eurojust mogu biti u situaciji da utvrde odgovarajuće predmete za ZTI i u skladu s tim traže od strana da djeluju prema tom zahtjevu. Iako nije obavezno da se prilikom formiranja i rada ZTI uključe bilo SELEC, Eurojust ili Europol, ove organizacije mogu imati ključnu ulogu u osiguranju i efikasnosti i operativnih kapaciteta ZTI te sveukupnog uspjeha istrage. Također mogu doprinijeti u administrativnom upravljanju ZTI i djelovati kao posrednici u dobivanju kao i davanju savjeta u pogledu trenutne raspoloživosti izvora finansiranja.

4.5.3. Operativne ovlasti ZTI Ustupljeni članovi ZTI mogu (vidjeti Član 20 (5) Drugog protokola), u skladu sa zakonima strane u kojoj tim djeluje dobiti dozvolu od voditelja tima (voditelja) da budu prisutni u toku provedbe operativnih aktivnosti, kao što je vršenje pretresa prostorija (pasivni ZTI). Voditelj tima ima pravo iz posebnih razloga načiniti izuzetak ovom općem pravilu. U tom kontekstu, izraz „posebni razlozi“ nije definiran ali se može smatrati da uključuje, na primjer, situacije kada se uzimaju dokazi u predmetima koji uključuju seksualna krivična djela, posebno kada su žrtve djeca. Bilo koja odluka o isključenju ustupljenog člana, ne smije se zasnivati samo na činjenici da taj član dolazi iz druge države. U određenim slučajevima, operativni razlozi mogu predstavljati osnovu za takve odluke. Pored toga, Član 20 (6) Drugog protokola omogućava ustupljenim članovima provedbu istražnih mjera u državi operacija, u skladu sa državnim zakonom date države (aktivni ZTI). To se obavlja u skladu sa uputama voditelja ZTI. Oni to ne mogu uraditi osim ako imaju odobrenje nadležnih tijela države operacija i države koja upućuje članove. Takvo odobrenje može biti dio sporazuma kojim se osniva ZTI ili se može dati u kasnijoj fazi. Odobrenje može biti opće primjenljivo ili može biti ograničeno na konkretne slučajeve ili okolnosti. Odobrenje za prisustvovanje i/ili preduzimanje istražnih radnji također treba razmotriti u formalnom sporazumu.

4.5.4. Istrage ZTI u drugim zemljama bez zahtjeva za UPP Najinovativniji i možda najkorisniji elementi Drugog protokola sadržani su u Članu 20 (7) i (9). Kada je ZTI-ju potrebno provođenje istražnih mjera u jednoj od država strana,

56

ustupljeni članovi tima mogu tražiti od njihovih nadležnih tijela poduzimanje takvih mjera. Zahtjev treba biti razmotren u skladu sa uvjetima koji se primjenjuju u istragama na nivou države. Svrha ove odredbe je izbjeći potrebu za upućivanjem zamolbi, čak i kada istražne mjere zahtijevaju primjenu prisile, kao što je izvršenje naloga za pretres. Ovo predstavlja jednu od najvažnijih prednosti ZTI. Na primjer, policijski službenik iz Srbije ustupljen u ZTI koji djeluje u Albaniji može tražiti od kolega u policiji Srbije da izvrše nalog za pretres izdat u skladu sa zakonom Srbije u Srbiji, a u ime ZTI. Međutim, treba zapamtiti da Član 20 Drugog protokola nema prednost nad domaćim zakonima. Na primjer, službenik iz Srbije može tražiti od kolege iz Hrvatske da podnese zahtjev za provedbu tajne istrage u Hrvatskoj. Naknadna mogućnost za korištenje takvih informacija, odnosno svjedočenje tajnih istražitelja u toku sudskih postupaka u Srbiji uvijek ovisi o dva odgovarajuća domaća zakona te je stoga ovo pitanje potrebno pažljivo razmotriti.

4.5.5. Direktna razmjena informacija između članova ZTI Ova potreba za analizom državnog zakonodavstva također se primjenjuje na stavove 9 i 10, iako ove odredbe daju drugačiju prednost istražiteljima: članovi ZTI mogu, ponovno u skladu sa njihovim državnim zakonom, dati timu informacije dostupne u njihovoj zemlji. Na primjer, član tima može direktno ZTI-ju dati informacije koje se odnose na podatke o pretplatniku, registraciji vozila i krivičnu evidenciju iz njegove zemlje, bez da te informacije usmjerava putem nadležnih državnih centralnih tijela. Međutim, treba razmotriti uvjete koji se odnose na prihvatljivost dokaza, ukoliko će se date informacije koristiti kao dokazi u krivičnom predmetu.

4.5.6. Sporazum o ZTI Drugi protokol navodi da se ZTI formiraju na osnovu pisanog sporazuma. Kako je prethodno objašnjeno, pravni okvir za uspostavu i rad ZTI, otvara mogućnost za cijeli niz diskrecionih ovlasti i stoga je sporazum od ključnog značaja za sve uključene strane. S jedne strane, dosadašnje iskustvo pokazuje da je najbolje od samog početka utvrditi detaljne aranžmane kako bi se izbjegla potreba za dugotrajnim raspravama u toku djelovanja ZTI. S druge strane, treba imati na umu da se istražne radnje i prikupljanje dokaza moraju brzo započeti te da je neophodno izbjeći dugotrajne rasprave o sporazumu. S obzirom da Član 20 Drugog protokola daje mogućnost da se sporazum izmjeni i dopuni u bilo kojem momentu, prednost treba dati brzom zaključivanju sporazuma, a ne vođenju dugih rasprava o svakom detalju. Shodno tome, jedna svrha ovih smjernica je omogućiti nadležnim tijelima i profesionalcima da razmotre sve elemente zakonodavstva u pisanom sporazumu, a istovremeno da im omogući da u najkraćem roku započnu sa istragama. Vijeće Europske Unije je 8. maja 2003. godine usvojilo preporuku o modelu sporazuma11. U Prilogu 2 spominje se model sporazuma, uključujući prijedloge koje treba razmotriti u okviru odgovarajućih dijelova sporazuma. Pored toga, dat je i prijedlog teksta sporazuma. Imajući u vidu složenost krivičnih istraga, te raznolikost i razlike državnih zakona, gotovo je nemoguće dati konačni savjet i preporuke u pogledu sadržaja sporazuma. No ipak, priloženi sporazum odražava model-sporazum Vijeća Europske Unije kao i praktična 11 Preporuka Vijeća od 8. maja 2003. godine o modelu sporazuma za osnivanje zajedničkog tima za istragu (OJ C 121 od 23.05.2003. godine, str.1).

57

iskustva i pisane sporazume prikupljene do danas od strane Europola i Eurojusta. Treba naglasiti da su obje organizacije u bilo koje vrijeme na raspolaganju kako bi pružile pomoć stranama u pisanju njihovog sporazuma.

4.6. Specifične smjernice koje se odnose na ZTI

4.6.1. Smjernice u vezi sa sporazumom o ZTI (vidjeti Prilog B) Prilikom izrade sporazuma o ZTI, strane trebaju osigurati da sporazum:

Jasno definirati koje strane učestvuju u sporazumu o ZTI; Jasno definirati svrhu ZTI; Jasno definirati tokom kojeg će perioda ZTI funkcionirati i pod kojim uvjetima

njegovo djelovanje može biti produženo (prilikom definiranja perioda u toku kojeg će ZTI biti funkcionalan, strane treba da vode računa o vremenskim ograničenjima definiranim domaćim zakonima strana za određene posebne istražne);

Jasno definirati na čijoj će teritoriji ZTI djelovati; Jasno definirati internu strukturu ZTI (ko je voditelj; kako se mijenja uloga voditelja

ukoliko ZTI prenese istragu u drugu stranu; ko su članovi; ko su ustupljeni članovi; da li su uključeni neki drugi učesnici u ZTI operacije i koja je njihova uloga, itd.);

Jasno definirati operativne ovlasti članova, ustupljenih članova i učesnika u ZTI; Strane trebaju osigurati da sporazum jasno definira mogućnost za razmjenu dokaza

(uključujući evidenciju o izjavama svjedoka); Strane trebaju osigurati da sporazum jasno definira da je primjenjiv i na istražne i

predistražne faze. Pored toga, strane trebaju razmotriti reguliranje sljedećih pitanja u sporazumu o ZTI:

Uvjeti pod kojim ustupljeni članovi u ZTI mogu biti isključeni kada se provode istražne mjere;

Specifične uvjete pod kojim ustupljeni članovi mogu provoditi istrage u državi članci u kojoj se operacija odvija;

Specifične uvjete pod kojim ustupljeni član u ZTI može tražiti od njegovih/njenih državnih tijela da provedu mjere koje traži tim, bez podnošenja;

Uvjeti pod kojim se može tražiti pomoć u skladu sa Konvencijom i uvjeti pod kojim se mogu dati drugi aranžmani;

Uvjeti pod kojim ustupljeni članovi mogu razmijenjivati informacije dobivene od tijela koja su ih uputila i uvjeti koji se odnose na konkretna pravila o zaštiti podataka;

Uvjeti pod kojima ustupljeni članovi mogu nositi/koristiti oružje; Pozivanje na bilo koje postojeće odredbe ili aranžmane o uspostavljanju ili

djelovanja ZTI. Dosadašnja iskustva EU pokazala su da je korisno definirati neka od organizacijskih pitanja vezanih za rad ZTI, kao na primjer:

Troškovi za ZTI u toku operacija; Uredski smještaj; Vozila; Ostala tehnička oprema; Dodaci za ustupljene članove ZTI;

58

Osiguranje za ustupljene članove ZTI; Korištenje oficira za vezu; Korištenje Europske pravosudne mreže; Jezik koji će se koristiti za komunikaciju.

4.6.2. Smjernice koje se odnose na državne ZTI eksperte/tačke kontakta

Osnovne informacije Pravni okvir koji je gore objašnjen jasno daje dovoljne osnove državama da razmotre uspostavu ZTI kada istrage krivičnih djela zahtijevaju teške i zahtjevne istrage i veze sa drugim državama i kada određeni broj država provodi istrage krivičnih djela u kojim okolnosti predmeta zahtijevaju koordinirane, usmjerene aktivnosti u uključenim državama. Međutim, u toku procesa konsultacija u zemljama Zapadnog Balkana, postalo je očigledno da istražna tijela jedne države često imaju poteškoća u utvrđivanja s kim mogu sarađivati u drugoj državi u pogledu određenih operacija i u isto vrijeme nemaju dovoljno znanja ne samo o iskustvima te druge države sa ZTI nego i odgovarajućim iskustvima i najboljim praksama u svojoj državi. Stoga, učeći na iskustvu i praksama unutar EU, države treba da uspostave neformalnu mrežu državnih eksperata za ZTI, u svrhu razmjenjivanja iskustva i najboljih praksi u provedbi zajedničkih istraga i uspostavi i vođenju ZTI.

Šta bi trebala raditi mreža? Osigurati kontakt tačke za državna međunarodna tijela (policiju, tužioce, ali također SECI, INTERPOL, PCC Sekretarijat i Eurojust, Europol, OLAF itd.) koji rade sa ZTI kako bi dobili informacije i savjete o mogućnostima, uključujući informacije o pravnom okviru za uspostavu ZTI. Pored toga, državni eksperti bi olakšali razmjenu znanja među profesionalcima i poticali uspostavu ZTI i trebali bi biti u stanju da prikupe i podijele informacije kako o najboljim praksama tako i o preprekama koje se odnose na uspostavu timova. Isto tako, trebali bi biti u mogućnosti da učestvuju na konferencijama i seminarima, da sazivaju ili prisustvuju na formalnim i neformalnim sastancima na državnom nivou, ili sa drugim ekspertima uključenim u uspostavu ZTI. Nakon uspostave ZTI, državni eksperti mogu djelovati kao stalni savjetnici i posrednici za komunikaciju sa ekspertima iz drugih državnih međunarodnih tijela.

Smjernice za imenovanje državnih ZTI eksperata U skladu sa primjenom međunarodnog pravnog okvira o ZTI i u svrhu unapređenja suradnje prilikom uspostave ZTI u regiji Zapadnog Balkana, države trebaju:

Odrediti državne ZTI eksperte/kontakt tačke i poslati detalje o državnim ekspertima/kontakt tačkama Uredu za regionalni program za Jugoistočnu Europu ([email protected]) do 1. juna 2010.

Državni ZTI ekspert/kontakt tačka može biti osoba ili predstavnik organizacije (kontakt tačka predstavlja istražnu agenciju ili tužilaštvo) ovisno o državnom zakonu;

Državni ZTI ekspert/kontakt tačka ne mora neophodno imati operativno iskustvo u uspostavi/vođenju ZTI;

59

Državni ZTI ekspert/kontakt tačka treba biti u mogućnosti da kontaktira druge osobe i organizacije u svojoj državi za svrhe davanja informacija iz te države o uspostavi ZTI (posebno kada je u pitanju pravni okvir) kao i u svrhu razmjene iskustva (najbolje prakse i prepreke) o uspostavi i vođenju ZTI.

Prilikom imenovanja državnog ZTI eksperta/kontakt tačke države trebaju da vode računa o cilju imenovanja, a to je olakšavanje rada profesionalaca u oblasti ZTI u njihovoj državi, ali i regiji Zapadnog Balkana kao cjelini, kao i otvaranje puta njihovom sistemu za širu Europsku suradnju. Stoga je od velike važnosti da se ZTI eksperti/kontakt tačke imenuju pažljivo kako bi dali dodatnu vrijednost međunarodnoj suradnji u pogledu uspostave i vođenja ZTI.

60

PRILOG A

MODEL KONTROLNIH LISTA I FORMULARA ZA DOBRU PRAKSU U TRAŽENJU UZAJAMNE PRAVNE POMOĆI

OBJAŠNJENJA

Cilj općih i dodatnih kontrolnih lista koje slijede je da osiguraju opće smjernice u pripremi zahtjeva za međunarodnu uzajamnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima.

Opća kontrolna lista odnosi se na osnovni sadržaj zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć. Dodatne kontrolne liste odnose se na dodatni sadržaj potreban za efikasno izvršenje zahtjeva za pretres i zapljenu, pribavljanje dokumenata, uzimanje izjava/dokaza od svjedoka, privremeni premještaj zatvorenika kako bi svjedočili, zapljena/zamrzavanje prije presude ili konfiskacija nakon presude.

Uvjeti koji se odnose na oblik i sadržaj zahtjeva mogu se značajno razlikovati, ovisno o zakonu države koja upućuje zahtjev i primjenjivih ugovora o uzajamnoj pravnoj pomoći. U određenim slučajevima može ih biti više ili manje nego što je ovdje navedeno. Ukoliko postoji sumnja, službenicima koji pripremaju zahtjeve za uzajamnu pravnu pomoć savjetuje se da kontaktiraju centralno tijelo države kojoj je ustupljen zahtjev kako bi dobili detaljne informacije.

61

Opća kontrolna lista za traženje uzajamne pravne pomoći Zahtjev treba da uključi sljedeće:

Identifikacija

Identifikacija ureda/tijela koje izdaje ili prenosi zahtjev i tijela koje provodi istragu, krivično gonjenje ili sudski proces u državi koja upućuje zahtjev, uključujući kontakt informacije za ured/tijelo koje podnosi ili prenosi zahtjev, osim ukoliko to nije odgovarajuće i detaljne kontakt informacije o relevantnom istražnom službeniku/tužitelju i/ili sudskom (formular I).

Prethodni kontakt

Detalji o prethodnom kontaktu između službenika u državi koja upućuje zahtjev i državi koja prima zahtjev u odnosu na pitanje koje je predmet zahtjeva.

Korištenje drugih kanala

Kada je upućen primjerak zahtjeva ili se upućuje putem drugih kanala, to treba biti jasno naglašeno u zahtjevu.

Potvrda o zahtjevu

Naslovna strana, uključujući potvrdu koja se popunjava i vraća državi koja upućuje zahtjev (vidjeti Formular I)

Oznaka urgentnosti i/ili vremenski okvir

Jasna oznaka bilo kakve urgentnosti ili odgovarajućeg vremenskog roka u okviru kojeg se traži postupanje po zahtjevu i razlog za urgentnost ili vremenski rok.

Povjerljivost Jasna oznaka povjerljivosti i razloga za istu i zahtjev da se izvrše konsultacije sa državom koja upućuje zahtjev prije izvršenja ukoliko se povjerljivost ne može osigurati.

Pravna osnova za zahtjev

Opis osnove na kojoj je izrađen zahtjev, npr. bilateralni ugovor, multilateralna konvencija ili šema, ili, u nedostatku istih, osnov reciprociteta

Sažetak relevantnih činjenica Sažetak relevantnih činjenica predmeta, uključujući, u onoj mjeri u kojoj je to moguće potpune, detaljne osobne podatke o navodnom počinitelju (počiniteljima).

Opis krivičnog djela i odgovarajuća kazna Opis krivičnog djela i odgovarajuće kazne uz izvadak ili kopiju odgovarajućih dijelova zakona države koja upućuje zahtjev.

Opis traženih dokaza/pomoći

Opis u konkretnom smislu dokaza ili druge pomoći koja se traži.

Jasna veza između postupka (postupaka) i traženih dokaza/pomoći Jasno i precizno objašnjenje veze između istrage, krivičnog gonjenja ili postupaka i tražene pomoći (odnosno, opis na koji način su traženi dokazi ili druga pomoć relevantni za predmet).

Opis procedura

Opis procedura koje trebaju slijediti tijela države kojoj je upućen zahtjev pri izvršenju zahtjeva kako bi osigurali da zahtjev postigne svrhu, uključujući bilo kakve posebne procedure kako bi se omogućilo da prikupljeni dokazi budu prihvatljivi u državi koja upućuje zahtjev te razlozi zašto se traže takve procedure .

Prisustvo službenika iz države koja upućuje zahtjev u toku izvršenja zahtjeva

Napomena da li država koja upućuje zahtjev želi da njeni službenici ili druge određene osobe budu prisutne i/ili učestvuju u izvršenju zahtjeva i razlozi zašto se to traži.

Jezik Svi zahtjevi za pomoć trebaju biti izrađeni na, ili potkrijepljeni ovjerenim prijevodom, jeziku koji utvrdi država kojoj se upućuje zahtjev.

Napomena: U slučajevima kada je jasno da zahtjev, ili skup zahtjeva, iz određene države uključuje značajne ili vanredne troškove, država koja upućuje zahtjev i država kojoj se upućuje se trebaju konsultirati kako bi utvrdile uvjete pod kojim će se izvršiti zahtjev, te način na koji će se pokriti troškovi.

62

Dodatna kontrolna lista za specifične vrste zahtjeva za uzajamnom pravnom pomoći

PRETRES I PLJENIDBA

U slučaju zahtjeva za pretres i pljenidbu, zahtjev treba da uključuje sljedeće:

Što specifičniji opis mjesta gdje treba izvršiti pretres i dokumenata ili predmeta koje treba zaplijeniti, uključujući u slučaju evidencije odgovarajuće vremenske periode.

Razumnu osnovu za vjerovanje da dokumentacija ili predmet koji se traži je smješten na navedenom mjestu u državi kojoj se upućuje zahtjev.

Razumnu osnovu da se vjeruje da će dokumentacija ili predmet predstavljati dokaz za počinjenje krivičnog djela koje je predmet istrage ili sudskog postupka u državi koja upućuje zahtjev.

Objašnjenje zašto nisu odgovarajući manje agresivni načini pribavljanja dokumenta ili predmeta. Naznaka bilo kojih posebnih zahtjeva u pogledu izvršenja pretresa ili pljenidbe. Bilo kakvi poznati podaci o trećim stranama koje mogu imati pravo na imovinu.

PRIBAVLJANJE DOKUMENATA U slučaju zahtjeva za pribavljanje dokumenata, zahtjev treba da uključi sljedeće:

S obzirom da se obično traži sudski nalog, posebno je bitno dati što specifičniji opis dokumenata koji se trebaju pribaviti i njihove važnosti za istragu.

Podatke o lokaciji i/ili onome ko čuva tražene dokumente. Provjeriti sa državom kojoj se upućuje zahtjev, jer neke mogu imati dodatne zahtjeve u pogledu

pribavljanja dokumenata. U slučajevima koji se odnose na zahtjeve za pribavljanje računarskih zapisa, rizik brisanja ili uništenja

treba se uzeti u obzir tokom procesa konsultacija sa državom kojoj se upućuje zahtjev. U takvim slučajevima, mogu biti potrebni ubrzani, sigurni načini čuvanja podataka, na primjer, poseban nalog za očuvanjem podataka ili pretres i pljenidbu.

Napomena da li je dovoljna kopija ili ovjerena kopija dokumenata, ili, ukoliko to nije dovoljno, razlog zašto se traže originalni dokumenti.

Ukoliko je potrebna ovjera ili provjera vjerodostojnosti, navesti oblik ovjere ili potvrde o vjerodostojnosti koristeći, ukoliko je moguće, priloženi formalni certifikat (vidjeti Formular II).

Napomena da li postoji mogućnost da bilo koji od dokumenata mogu podlijegati zahtjevu za profesionalnom tajnošću, na primjer, profesionalna tajna u oblasti prava.

63

PLJENIDBA/ZAMRZAVANJE PRIJE PRESUDE ILI KONFISKACIJA NAKON PRESUDE

U slučaju zahtjeva za pljenidbom/zamrzavanjem prije presude ili konfiskacijom nakon presude:

Utvrditi specifične procesne i materijalne zahtjeve definirane zakonom države kojoj se upućuje zahtjev kako bi se omogućilo izvršenje zahtjeva države koja je uputila zahtjev za zamrzavanje/pljenidbu prije presude ili konfikacije nakon presude, u smislu da li država kojoj je upućen zahtjev može direktno izvršiti nalog države koja je uputila zahtjev, da li mora pokrenuti domaći postupak za dobivanje naloga u ime države koja upućuje zahtjev ili da li je potrebna osuđujuća presuda u krivičnom predmetu prije odluke.

Ukoliko država kojoj je upućen zahtjev mora pokrenuti domaći postupak, utvrditi koji dokazi su potrebni kako bi se omogućilo državi kojoj je upućen zahtjev da dobije nalog za zamrzavanje/pljenidbu, kako bi se sredstva sačuvala u ime države koja upućuje zahtjev ili kako bi se omogućilo državi kojoj je upućen zahtjev da dobije svoj nalog za konfiskaciju imovine nakon presude. Odnosno, država koja upućuje zahtjev treba utvrditi u kojoj mjeri država kojoj se upućuje zahtjev traži vezu između imovine koja se treba zamrznuti/zaplijeniti ili konfiscirati i krivičnog djela ili između imovine i osumnjičenog ili osuđenog vlasnika imovine (jer to može biti slučaj) i dokazi se moraju dati u skladu sa zakonom države kojoj se upućuje zahtjev kako bi se utvrdila takva veza.

Kontakt tačka u državi kojoj se upućuje zahtjev koja se može konsultirati u pogledu pravnih zahtjeva, strateških ili logističkih pitanja.

Kada država kojoj se upućuje zahtjev može direktno izvršiti nalog države koja upućuje zahtjev, zahtjev treba da uključuje sljedeće:

Kopiju naloga u obliku prihvatljivom državi kojoj se upućuje zahtjev, ili druge informacije koje može tražiti.

U slučaju naloga za konfiskacijom, opis postupka u državi koja upućuje zahtjev čiji rezultat je izdavanje naloga, opis uključenih strana te potvrdu da je nalog konačan.

Bilo kakve informacije o trećim stranama koje mogu imati interes za imovinu čije se zamrzavanje/pljenidba ili konfiskacija traži.

Kada država kojoj je upućen zahtjev ne može direktno izvršiti nalog države koja upućuje zahtjev i kada mora dobiti nalog za pljenidbu/zamrzavanje i konfiskaciju putem domaćeg postupka, zahtjev treba da uključuje sljedeće:

Što specifičniji opis imovine koja se treba zaplijeniti, zamrznuti ili konfiscirati; Specifične informacije koje daju razumnu osnovu da se vjeruje da bilo imovina (ovisno o zakonu u

državi kojoj se upućuje zahtjevu) pripada osobi koja je osumnjičena ili optužena za krivično djelo ili je korištena ili stečena direktno ili indirektno u okviru počinjenja krivičnog djela;

Bilo kakve informacije o trećim stranama koje mogu imati interes za imovinu čije zamrzavanje, pljenidba i konfiskacija se traži;

64

PRILOG B MODEL SPORAZUMA O ZTI U skladu sa Članom 20 Drugog protokola uz Europsku konvenciju o uzajamnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima 1. Strane u Sporazumu Sljedeće strane zaključuju Sporazum o uspostavi zajedničkog tima za istragu, u daljem tekstu „ZTI“. 1. [Naziv prve agencije/administracije države potpisnice kao Strane u Sporazumu] i [naziv druge agencije/administracije države potpisnice kao Strane u Sporazumu] (…) [Naziv posljednje agencije/administracije države potpisnice kao Strane u Sporazumu] Strane u Sporazumu mogu sporazumno odlučiti da pozovu agencije/administracije drugih država da postanu strane u ovom Sporazumu. Moguće aranžmane sa trećim zemljama, tijela nadležna na osnovu odredbi usvojenih u okviru ugovora i međunarodna tijela uključena u aktivnosti ZTI, vidjeti Dodatak. 2. Svrha ZTI Ovaj Sporazum se odnosi na uspostavu ZTI za sljedeću svrhu: [Opis specifične svrhe ZTI] Strane mogu sporazumno dogovoriti izmjene specifične svrhe ZTI. Moguća formulacija: ZTI se formira u svrhu vođenja istrage krivičnog djela (djela)/aktivnosti kriminalne organizacije x s ciljem da se osiguraju informacije i dokazi za sudski postupak. ZTI se osniva kako bi se rasformirala kriminalna organizacija x.

3. Vremenski period važenja Sporazuma

U skladu sa Članom 20 (1) Drugog protokola, ZTI se uspostavlja na ograničeni vremenski period. U pogledu ovog Sporazuma, ZTI može djelovati u toku sljedećeg vremenskog perioda: od [unijeti datum] do [unijeti datum]

65

Datum isteka navedenog u Sporazumu može se produžiti na osnovu dogovora strana. U takvom slučaju, Sporazum se ažurira. Moguća formulacija: ZTI će obavljati aktivnosti u periodu od šest (6) mjeseci od dana potpisa ovog Sporazuma. Rad ZTI može biti prekinut u bilo koje vrijeme pristankom uključenih strana i može biti i sporazumno produžen na određeni vremenski period. 4. Država strana u kojoj će ZTI djelovati ZTI će operativno djelovati u državi (državama) koje su navedene u daljnjem tekstu. [Navesti državu ili države u kojoj će ZTI operativno djelovati] U skladu sa Članom 20 (3)(b) Drugog protokola, tim provodi svoje operativno djelovanje u skladu sa zakonom države u kojoj djeluje. Ukoliko ZTI premjesti svoje operativno sjedište u drugu državu, primjenjivat će se zakoni te države. 5. Voditelj (voditelji) ZTI12 Države strane imenovale su sljedeće osobe, koje će biti predstavnici nadležnih tijela u državi članici (članicama) u kojoj tim operativno djeluje, kao voditelje ZTI i pod čijim vodstvom članovi ZTI moraju obavljati svoje zadatke u državi članci kojoj on pripada.:

Država članica Ime Rang Ustupljen iz [naziv agencije]

Ukoliko bilo koja od gore navedenih osoba bude spriječena da vrši svoje dužnosti, njegov neposredni nadređeni obavijestit će ostale strane pisanim putem o njegovoj zamjeni. 6. Članovi ZTI Sljedeće osobe bit će članovi ZTI: Napomena: Što se tiče odgovornosti ZTI članova, ustupljenih ili neustupljenih, (ali ne i učesnika), vidjeti Član 21 i 22 Drugog protokola 6.1. Pravosudna tijela STRANA Ime Rang Funkcija

Ustupljen od strane [naziv agencije]

Ukoliko bilo koja od gore navedenih osoba bude spriječena da vrši svoje dužnosti, njegov neposredni nadređeni obavijestit će druge strane pismenim putem o njegovoj zamjeni. 12 Član 20(3)(a) Drugog protokola definira: voditelj tima je predstavnik nadležnog tijela koje učestvuje u krivičnoj istrazi iz države strane u kojoj tim djeluje.

66

6.2. Policijska tijela STRANA Ime Rang Funcija

Ustupljen od strane [naziv agencije]

Ukoliko bilo koja od gore navedenih osoba bude spriječena da vrši svoje dužnosti, njegov neposredni nadređeni obavijestit će druge strane pismenim putem o njegovoj zamjeni. 7. Učešće zvaničnika iz Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) ili drugih tijela osnovanih u skladu sa Ugovorom o osnivanju EU kao i zvaničnika trećih zemlja Strane u ovom Sporazumu, saglasne su da će tražiti/dati prijedlog za13 14 učešće Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) u skladu sa aranžmanima utvrđenim u Dodatku ovom Sporazumu. [Ukoliko zvaničnici Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) učestvuju u ZTI, to bi trebalo biti spomenuto u ovom odjeljku. Što se tiče Eurojusta, to se odnosi na učešće Eurojusta kao kolega, a ne putem nacionalnih članova. Strane su saglasne da će konkretni aranžmani za učešće zvaničnika Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF), biti predmet posebnog sporazuma sa Europolom/Eurojustom/Komisijom (OLAF) koji će biti priložen ovom Sporazumu.] 8. Opći uvjeti Sporazuma Općenito govoreći, uvjeti utvrđeni Članom 20 Drugog protokola odnosit će se na svaku stranu u kojoj ZTI operativno djeluje. 9. Specifični aranžmani Sporazuma Sljedeći specifični aranžmani se mogu primjenjivati u ovom Sporazumu (treba napomenuti da je određeni broj ovih aspekata također reguliran i Drugim protokolom.: (Ubaciti po potrebi. Cilj sljedećih podnaslova je naglasiti moguće oblasti koje je potrebno specifično opisati). 9.1. Uvjeti pod kojim ustupljeni članovi ZTI mogu biti isključeni kada se provode istražne mjere. 9.2. Specifični uvjeti pod kojim ustupljeni članovi mogu provoditi istrage u državi članici u kojoj se provode operacije. 9.3. Specifični uvjeti pod kojim ustupljeni član ZTI može tražiti od njegovih/njenih državnih tijela da provedu mjere koje zahtjeva tim bez podnošenja pismenog zahtjeva.

13 Eurojust, u skladu sa Članom 7(a) Odluke o Eurojust-u, može proprio motu predložiti uspostavu ZTI. Također, budući član 3 b Konvencije o Europolu koji će se dodati nakon stupanja na snagu Protokola kojim se mijenja Konvencija o Europolu, a koji je sačinjen aktom Vijeća ministara od 28. novembra 2002. godine (OJ C 312, 16.12.2002, str. 3), omogučiće Europolu da dostavlja zahtjeve zemljama članicama za pokretanje ili koordinaciju krivičnih istraga. 14 Treba pomenuti da takvo učešće nije obavezno nego ovisi od okolnosti istrage i kompetentnosti svakog organa da učestvuje u aktivnostima ZTI.

67

9.4. Uvjeti pod kojim se može dati pomoć koja se traži u skladu sa Konvencijom i drugim aranžmanima. 9.5. Uvjeti pod kojim ustupljeni članovi mogu davati informacije dobivene od organa koji ih upućuju. 9.6 Specifična pravila o zaštiti podataka. 9.7. Uvjeti pod kojim ustupljeni članovi mogu nositi/koristiti oružje. 9.8. Pozivanje na neke druge postojeće odredbe ili aranžmane o uspostavi ili operativnom djelovanju ZTI. 10. Organizacioni aranžmani Nadležna tijela [navesti državu] provest će neophodne organizacione aranžmane kako bi omogućili ZTI da izvrši svoje zadatke. U daljnjem tekstu su opisane one ovlasti koje su predmet isključive nadležnosti, bilo u ime [navesti naziv Strane] ili drugih strana ili se odnose na podjelu tereta između nadležnih tijela [navesti naziv Strane] i ostalih strana. (Sljedeći popis treba da služi kao primjer za oblasti koje je možda potrebno opisati) 10.1. Troškovi ZTI tokom operativnog djelovanja 10.2. Uredski smještaj 10.3. Vozila 10.4 Ostala tehnička oprema 10.5. Dodaci za ustupljene članove ZTI 10.6 Osiguranje za ustupljene članove ZTI 10.7. Korištenje oficira za vezu 10.8. Korištenje Europske pravosudne mreže 10.9. Jezik koji će se koristiti za komunikaciju Sporazum potpisan u [mjesto potpisivanja], [datum] [Potpisi svih strana] ________________________

68

DODATAK UZ MODEL SPORAZUMA O USPOSTAVI ZAJEDNIČKIH TIMOVA ZA ISTRAGE Aranžman sa SELEC-om/Europolom/Eurojustom/Komisijom (OLAF), Interpolom, ostalim međunarodnim tijelima ili trećim zemljama 1. Strane učesnice u aranžmanu SELEC/Eurojust/Europol/ Komisija (OLAF).... i [naziv prve agencije/administracije države strane u Sporuzumu], [naziv druge agencije/administracije države strane u Sporuzumu] i [naziv .... agencije/administracije države strane u Sporuzumu] dogovorile su da će zvaničnici [SELEC-a]/[Eurojusta]/[Europola]/[ Komisije (OLAF)]/ [Interpola] učestvovati u radu zajedničkog tima za istragu, o čijoj uspostavi je postignuta saglasnost Sporazumom od .... [datum i mjesto potpisivanja sporazuma, uz koji se ovaj aranžman prilaže]. Ovo učešće će se obaviti pod sljedećim uvjetima. 2. Službenici učesnici Sljedeći službenici SELEC-a/Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) /Interpola učestvovat će u radu ZTI

Ime Rang Funkcija Ustupljen od strane [naziv tijela]

Ukoliko bilo koja od gore navedenih osoba bude spriječena da vrši svoje dužnosti, njegov neposredni nadređeni obavijestit će druge strane pismenim putem o njegovoj zamjeni. 3. Specifični aranžmani 3.1. Vrsta pomoći 3.2. Obezbijeđena tehnička oprema 4. Prava koja se daju zvaničnicima iz SELEC-a/Eurojusta/Europola/Komisije (OLAF)/Interpola, drugih međunarodnih tijela ili trećim zemljama koje učestvuju u radu ZTI. 5. Aranžmani za učešće trećih zemalja u ZTI. Datum/potpisi

69

PRILOG C

Državne /lokalne partnerske institucije XCES50 projekta

Republika Albanija ♦ Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima (Zamjenik ministra

unutarnjih poslova / Ministarstvo unutarnjih poslova Web adresa: www.moi.gov.al Email: [email protected] Tel: + 355 (0) 42 23 35 40 Fax: + 355 (0) 42 23 35 39

♦ Koordinator u Jedinici za borbu protiv trgovine ljudima / Jedinica za borbu protiv trgovine ljudima / Policija / Ministarstvo unutarnjih poslova Web adresa: [email protected] Email: [email protected] Tel/Fax: + 355 (0) 42 27 34 47

♦ Stručni saradnik u Upravi za borbu protiv organiziranog kriminaliteta / Odjel za borbu protiv organiziranog kriminaliteta / Direkcija za kriminalističke istrage / Državna policija Web adresa: http://asp.gov.al/faqe_pare.htm Tel: + 355 (0) 4 2254921 Fax: + 355 (0) 4 2253022

♦ Šef Ureda za krivično gonjenje u predmetima teškog kriminaliteta / Ured za krivično gonjenje u predmetima teškog kriminaliteta Web adresa: www.pp.gov.al Email: [email protected] Tel: +355 (0) 42 22 90 51

Bosna i Hercegovina ♦ Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne migracije / Državni

ured za borbu protiv trgovine ljudima Web adresa: www.anti-trafficking.gov.ba Email: [email protected] Tel/fax: +387 (0) 33 710 530

♦ Šef Odsjeka za borbu protiv trgovine ljudima / Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) / Ministarstvo sigurnosti BiH Web adresa: www.sipa.gov.ba Email: [email protected] Tel: +387(0) 33 702 400 Fax: +387(0) 33 702 480

70

♦ Sudija / Sud Bosne i Hercegovine Web adresa: www.sudbih.gov.ba Tel: +387(0) 33 707 100

♦ Tužilac / Tužilaštvo Web adresa: www.tuzilastvobih.gov.ba Email: [email protected] Tel: + 387 (0) 33 707 100 Fax: + 387 (0) 33 707 463

Republika Hrvatska ♦ Nacionalni koordinator za suzbijanje trgovine ljudima / Ured za ljudska prava

Web adresa: www.ljudskaprava-vladarh.hr/Default.aspx Tel: + 385 (0) 1 48 77 660 Fax: + 385 (0) 1 48 13 430

♦ Zamjenik ravnatelja USKOK-a (odvjetnik) / Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK) Web adresa: www.dorh.hr/Default.aspx Email: [email protected] Tel: + 385 (0) 1 45 91 888

♦ Policijski službenik u Odjelu za suzbijanje organiziranog kriminaliteta Web adresa: www.policija.hr/mup.hr Email: [email protected] Tel: + 385 (0) 1 6122 111

Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija

♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima (Državni sekretarijat pri Ministarstvu pravde) / Ministarstvo pravde Web adresa: www.moi.gov.mk Tel: +389 (0) 2 31 17 222, Fax: +389 (0) 2 31 12 468

♦ Glavni inspektor u Sektoru za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata / Sektor za borbu protiv trgovine ljudima i krijumčarenje migranata / Uprava policije Web adresa: www.moi.gov.mk Tel: +389 (0) 2 31 17 222, Fax: +389 (0) 2 31 12 468

71

♦ Sudija / Osnovni sud Web adresa: www.jorm.org.mk Email: [email protected] Tel: +389 (0) 2 32 92-611,

♦ Tužilac / Osnovni sud Web adresa: www.jorm.org.mk Email: [email protected] Tel: +389 (0) 2 32 92-611,

Crna Gora ♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima / Kancelarija nacionalnog

koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima Web adresa: www.gov.me/antitraf Email: [email protected] Tel: +382 (0) 20 228 385 Fax: +382 (0) 20 228 387

♦ Viši policijski komesar za suzbijanje nezakonitih migracija / Uprava policije / Ministarstvo unutrašnjih poslova Web adresa: www.upravapolicije.com Email: [email protected] Tel/Fax: +382 (0) 20 247 104

♦ Sudija / Odjeljenje za borbu protiv organizovanog kriminala, korupcuje, terorizma i ratnih zločina/ Viši sud Web adresa: www.visisudpg.gov.me Tel: +382 (0) 20 66 53 81 Fax: +382 (0) 20 66 53 94

♦ Zamjenik državnog tužioca / Državno tužilaštvo Web adresa: www.tuzilastvocg.co.me Tel/fax: +382 (0) 20 23 06 24

Republika Srbija

♦ Nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima (šef Odeljenja za suzbijanje prekograničnog kriminala i trgovine ljudima) / Uprava granične policije / Ministarstvo unutrašnjih poslova Web adresa: www.mup.sr.gov.yu/cms_lat/direkcija.nsf/granicna-policija Tel: +381 (0)11 31 39 700 Fax: +381 (0) 11 30 08 156

72

♦ Šef Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala / Ministarstvo Srbije Email: [email protected] Tel: +381 (0) 11 306 200 (ext.2932) Fax: +381 (0) 11 31 48 467

♦ Sudija / Okružni sud u Beogradu / Posebno odeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala Web adresa: www.okruznisudbg.rs

Email: [email protected]

Fax: +381 (0) 11 30 82 780

♦ Zamjenik tužioca / Specijalno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog kriminala Web adresa: www.rjt.gov.rs/lt

Tel: +381 (0) 11 36 16 558

Kosovo u skladu sa Rezolucijom UNSCR 1244

♦ Koordinator borbe protiv trgovine ljudima / Ured koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima Email: [email protected] Tel: +381 (0) 38 20 01 90 24

♦ Šef Odjela za borbu protiv trgovine ljudima / Policijske snage Kosova Web adresa: www.kosovopolice.com Email: [email protected] Tel: +377 (0) 44 506 097

♦ Zamjenik predsjednika / Sud Tel: +377 38 243-345

♦ Specijalni tužilac / Javno tužilaštvo Tel: + 377 44 666 897

krijumČ đ - unodc.org · azije (asean) iz 2009. godine pod nazivom “trgovina ljudima:...

Documents