Ekspresivne tehnike (Pregrad, 1996.)

Verbalni način komuniciranja i riječi nisu sami po sebi dovoljno

precizni da iskažemo sve nijanse naših misli osjećaja

Osim toga, osjećaji i stanja bolje korespondiraju s desnom hemisferom

mozga (intuitivna) nego s lijevom (analitička, kauzalna) u kojoj se

nalazi centar za govor.

Stoga je važno upoznati one tehnike koje omogućuju iskazivanje i

upoznavanje emocija i stanja putem nekih drugih kanala (a ne samo

racionalno- verbalnih)

Ekspresivne tehnike nam omogućavaju d putem kreativnih medija i

metafora izrazimo vlastite misli, osjećaje i osjete.

Ti mediji mogu biti: crtanje, kolaž, glina, kaširani papir, pokret,

muzika, bajka, priča, dramatizacija uz pomoć lutaka, maski,

interakcijske igre i kombinacija različitih medija.

Čemu služe ekspresivne tehnike?

Aktiviranju i jačanju klijentovih kreativnih potencijala (što mu

omogućava da pronađe i isproba nove načine suočavanja sa stresnim i

tramuatskim situacijama)

Oslobađanju i rasterećenju organizma na prihvatljiv način (uslijed

dodatne energije kojom organizam raspolaže u kriznim situacijama

javljaju se i intenzivne emocionalne reakcije – srdžba, tuga, krivnja,

koje su katkada veoma bolne i teško prihvatljive, pa nam je lakše ako

se “ispušemo” npr. šarajući po papiru, glumeći s lutkama, gnječeći

glinu ili plastelin. Pri tome “izbacujemo” tu energiju ali još uvijek

kontroliramo misli i osjećaje vezane uz tu energiju.

Omogućavaju iskazivanje misli i osjećaja izbjegavajući racionalni

kanal (obrambeni mehanizmi štite nas od direktnog suočavanja sa

stvarnošću koja može biti toliko bolna da ju je nemoguće izdržati;

ovim tehnikama mi mimoilazimo ovu “cenzuru” obrambenih

mehanizama i metaforama i projekcijama omogućujemo potisnutim

sadržajima da “izađu van”)

Ma koliko nam čudni izgledali ti sadržaji, oni su bili u nama, a

metafore omogućuju posredno iskazivanje tih sadržja (“Nismo mi

strašni ili prestrašeni, već je strašna maska koju smo izradili, nisam ja

prestrašen nego zec o kojem pričam priču, nisam ja “lomljiv”, već

figurica od gline koju sam napravio).

Tako “zaštićeni” u svojim metaforama, možemo bez opasnosti

istraživati neka druga, nova ponašanja. Možemo odabrati da se

vratimo u svoje “ja” ili da nadalje ostanemo u metafori (“Što bi se

2

dogodilo zecu da se vrati u šumu? Čega bi se najviše bojao? Što bi

učinio hrabri zec?”)

Poštovanje individualnog iskustva i osobina pojedinca (Treba imati na

umu da klijenta ne treba izlagati većem riziku nego što on može

podnijeti, te da mu u cijelom procesu treba dati onoliko podrške

koliko je neophodno da izdrži taj rizik; ne treba na silu i prebrzo

raskrinkavati obrambene mehanizme, jer se klijent može “slomiti”

prilikom suočenja s bolnim i teškim sadržajima).

Omogućuju nam kontakt sa sobom (osobni rad) i s drugima (kroz

grupni rad): Ako osvjestimo svoju tugu ili ljutnju ili nezadovoljstvo,

naći ćemo i vremena da to “odradimo” odnosno da se pozabavimo

tim osjećajima, uspostaviti bolju kontrolu nad svojim životom

dugoročno, steći bolje samopouzdanje.

U grupi ove tehnike nam omogućuju da podijelimo osjećaje i misli s

drugima, što donosi podršku i olakšanje.

Poboljšavaju komunikaciju u grupi: prihvaćenost, poštovanje,

zajedništvo.

U grupi istovremeno dajemo i primamo, učimo jedni od drugih, pri

tome je upotreba ovih tehnika obično I zabavna, opuštajuća i

kreativna, te izostaje osjećaj poniženja i stigmatizacije.

3

Načela korištenja ekspresivnih tehnika

U procesu, a naročito u fazi osvještavanja ne pitamo “Zašto?”

(implicira krivnju i traži opravdanje), već “Što?” i “Kako?”

(impliciraju svjesnost).

Potrebno je imati na umu da je svakome njegovo iskustvo najvažnije i

najistinitije, te ga kao takvo treba poštivati. Ovim tehnikama jačamo

svjestnost o osobnom iskustvu.

Pri tom nećemo vrednovati tuđa iskustva (“To je baš neobično” ili

“Tako nešto nisam nikad čula” ili “To je nevjerojatno”), već možemo

pokazati interes verbalno i neverbalno (“Što” i “Kako”).

Odbijanje upute ili djelomično poštivanje upute također je iskustvo.

Stoga je važno da ne zahtijevamo klijenata da “moraju”. Važno je i da

sve te aktivnosti prije rada s drugima primijenimo na sebi i iskustveno

ih proradimo.

Objašnjavanje i interpretacija nečijeg iskustva uvijek ide iz naših

vlastitih projekcija.Zato je važno dati do znanja d se radi o našem

osobnom doživljaju: “Dok sam te slušao…ili dok sam gledao sliku

koju si nacrtao moja misao je bila…”

Tuđi osjećaji izazivaju u nama također osjećaje iste vrste, pa

pružanjem utjehe drugima pomažemo zapravo sebi da ublažemo ili

potisnemo te osjećaje. Često tim tješenjem možemo poručivati osobi

da smo mi jaki, a on slab, jer ne može izdržati suočavanje s tim

iskustvom.

4

Ekspresivne tehnike se dijele na

OSOBNENEOSOBNE

- Intenzivniji doživljaj- “Moja priča” (“My story”)- “Knjiga života” (“Life Book”)- Likovi iz obitelji

- Manje intenzivni doživljaj- Priče o životinjama- Apstraktni crteži- Slične teme, izmišljene priče

- Pomoću priča, lutaka, crteža - Pomoću priča, lutaka, crteža

5

OSNOVNA SREDSTVA ZA TERAPIJU IGROM:

1. PAPIR, BOJE, OLOVKE, KOLAŽ

Neka djeca neće znati što da rade s papirom ili će pitati: “Što trebam

nacrtati?” ili će biti naprosto “nijemi” (visoka razina traumatiziranosti)

Dobro je napomenuti im da “ovo nije sat crtanja”

Pri izboru boja možemo se “poigrati” pitanjima: “Je li ovo za tebe

vesela boja? “Je li ovo zločesta ili dobra boja? Je li ovo usamljena

boja?)

Za takvu “tihu” ili “blokiranu”djecu možete započeti igru karticama za

početak razgovora ili različite aktivnosti za osvještavanje pojedinih

osjetila i vlastitog tijela (vježbe disanja, puhanje balona, mjehurića)

Moguće je koristiti različite arome, mirise, taktilna osjetila: dijete ima

zatvorene oči i pogađa što ima u rukama, kakav je to miris, koji oblik i

sl.

2. LUTKE (“OBITELJSKE” LUTKE, “BEBE”…)

Putem djetetove igre lutkom možemo dobiti informaciju o tome je li i

kako je dijete njegovano (zna li dijete što da čini s lutkom, mazi je,

hrani, razgovara, uspavljuje…)

3. AUTIĆI

Pogodni su za iskazivanje odnosa i emocija (“dobri” i “zločesti”

autići, autić koji se stalno zaletava u druge, tuče ih, autić koji bježi od

drugih itd…)

6

4. KOCKE

Mogu predstavljati također dobar početni kontakt; ukoliko dijete

počne slagati kocke, možete mu se pridružiti i slagati s njim ili se

igrati pokraj njega, slažući svoje kocke

5. MUZIČKI INSTRUMENTI

Pogodni su muzički instrumenti triangl, udaraljke, zvečke, bubnjevi,

ksilofon ili metalofon, frule; zajednički osjuškujte kako različito

zvuče.

Ukoliko dijete počinje udarati ritam rukama ili nekim pomoćnim

predmetom, možete mu se pridružiti nekim komplementarnim ritmom

6. DODATNI MATERIJALI

PIJESAK, VODA

VREĆA ZA UDARANJE

LOPTE

7

CRTANJE

Crtež obitelji

– položaj djeteta u obitelji, kakvim on doživljava sebe u odnosu na

roditelje, kako doživljava roditelje

- ( npr. mali roditelji, veliko dijete – to može biti doživljaj djeteta ako se

u obitelji osjeća moćnim i važnim, ali to može biti i zbog nerazvijene

vještine crtanja)

«Life book»

- pogodno za npr. djecu koja ne žive s pravim roditeljima, vež sa

hraniteljima, ili za djecu s prognaničkim ili izbjegličkim iskustvima

- može sadržavati crteže ili opise nekih događaja iz ranijih razdoblja

(kako i kada su se rodili, tko je tada bio u obitelji, “stranice knjige” o

pojedinim razdobljima i događajima u obitelji, slike, fotografije,

crteži, slike i detalji o novom domu i novim hraniteljima…)

Crteži životinja

- ukoliko je crtanje ili pisanje o obitelji prebolno, možemo predložiti

crtanje životinja ili nekih drugih sadržaja

(npr. “Ja ću nacrtati zeca. A što bi ti nacrtao uz zeca, što bi ta druga

životinja radila, kuda bi išla, s kim bi razgovarala…možete početi

razvijati priču i paralelno je zajednički crtati ili prepustiti djetetu da

crtežom prati priču)

8

Maske

- u slučaju kada je dijete izgubilo neku blisku osobu ili doživjelo neki

drugi gubitak, možemo ga zamoliti da nacrta ili izradi masku te osobe,

pričajući pri tome o njoj

- pri tome možemo provesti sažetu psihološku integraciju traume:

- Gdje si ti bio u to vrijeme?

- Što si čuo?

- Što si vidio?

- Koga si vidio?

- Što se promijenilo?

- Kako si se osjećao?

- Što su drugi radili?

- Koja je bila “najbedastija” stvar koju si učinio tom prilikom?

- Što te podsjeća na taj događaj sada?

- Što radiš drugačije nego tada?

(ovo mogu biti pitanja za početak diskusije ili crtanja maske, priče itd.)

- (vidi detalje o sažetoj psih.integraciji traume: Ajduković: “Pomoć i

samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača”)

9

Moja priča

- može biti ispričana direktno ili indirektno (pomoću figurica, životinja,

autića, već poznatih ili izmišljenih priča, ili kombinacijom)

- npr. za poticaj priče može poslužiti kutija s različitim figuricama;

figurice se izvlače iz kutije I svaka priča neku priču…

- metafore imaju funkciju reduciranja emocija u situacijama koje su

emotivno jako “nabijene” u nekim osobnim pričama (npr. strah)

- npr. za dječaka nasilnog ponašanja može se koristiti priča o tri

prašćića, uz mijenjanje uloga: dječak može biti vuk, a vi možete biti

jedan od prašćića; zatim možete pitati “vuka” što misli kako se osjeća

prašćić kada mu vuk ruši kuću, kada ga prgoni i želi ga pojesti, kako

je to biti vuk koji može jednim pokretom srušiti kuću; zatim vi možete

biti vuk, a dječak može biti prašćić, ili oboje mogu biti prašćići

- za ovakvu promjenu uloga pogodna je priča “Crvenkapica” (npr. “Što

si učinio kada si vidio da to nije bila baka, već vuk? Kako je izgledalo

to iznenađenje? Što si želio učiniti? A što si doista učinio? Kako si se

osjećao pritom?”)

10

Dramske mogućnosti bajke

O bajci (Winnicott)

Bajke u svojoj drastičnoj formi prikazuju obično “tamnu” stranu

djetetove ličnosti (rivalstvo, zavist, “zabranjene” želje i osjećaje i sl.),

a dijete ih doživljava kao stvarnost.

Sa svojim porukama bajke su također duboko moralne – “Dobit ćeš

nešto, ako si nešto dao, uložio” te oslikavaju sve životne situacije

(zavist među braćom “Mačak u čizmama”, podrugivanje “Snježna

kraljica”, separacije “Vuk i sedam kozlića”, nasilnosti “Tri prašćića” i

sl.). Istu funkciju imaju i drugi mediji (igra lutkama, oslikavanje

maski...)

Obično postoji gradacija jednog elementa (npr. tri prepreke: lakša,

teža i najteža, tri dana uzastopce roditelji vode Ivicu i Maricu u šumu;

tri puta pokušava maćeha nauditi Snjeguljici, kralj obično ima tri

kćeri: lijepu, ljepšu i najljepšu, tri noći zaredom mlinareva kći mora

ispresti slamu u zlato; tri puta joj pomaže Cvilidreta...).

Pobjeda dobrog nad zlim omogućava djetetu djelotvorniji razvoj

osjećaja sigurnosti u sebe i svoju okolinu (“Ne mogu kontrolirati sve

oko sebe, ali mogu se potruditi da učinim najbolje što mogu” – u bajci

junak daje sve od sebe da bi pobjedio zlo, i kada se situacija čini

bezizlazna, različiti pomagači daju junaku podršku).

Djeca predškolske dobi mnogo razmišljaju u simbolima i metaforama,

što nam daje mogućnost upotrebe simbola i arhetipova u dramskoj igri

s njima (u svakom od nas “pohranjeni” su svi civilizacijski slojevi).

11

Djeca od 3-4 godine naročito su zainteresirana za “proždiranje”

objekata iz okoline. U toj dobi donekle su se uspjeli izvući iz

roditeljske simbioze, no roditelji i drugi iz okoline “prijete” da će ih

progutati (ponovno uvući u simbiozu) te će dijete u igri rado

“proždrijeti” njih.Nakon nekog vremena prevladat će tu fazu i krenuti

dalje.

U animističkoj fazi djetetova razvoja dijete rado gleda crtane filmove i

priče u kojima likovi bivaju uništeni, rastavljeni, a potom ponovno

sastavljeni, popravljeni (prema psihodinamskom shvaćanju, tijekom

odrastanja djeca "ubijaju” svoje roditelje, a roditelji trebaju preživjeti

to ubijanje kako bi i nadalje bili podrška i pomoć svojoj djeci).

12

Adolescenti

U radu s adolescentima možemo koristiti iste elemente bajke, ali je

pogodnije “prenijeti” ih u npr.medij stripa, neku naučno fantastičnu

scenu i sl.). Dobro je da problemi koji se transponiraju u bajku budu

na razini njihovog realiteta: npr. problemi s roditeljima, interes za

suprotni spol, bojazan od budućnosti, strah od škole i sl.Zadatak lika

u bajci je da sazrije i odraste, a to je ujedno i zadatak adolescenta.

U radu s tinejdžerima mogu se koristiti i lutke, ali je pri tome važno da

su oni sudjelovali u izradi tih lutaka ili ih sami izradili. Tada te lutke

postaju “dio selfa” i nisu “dječja igra”. Za djecu hiperaktivnog i

agresivnog ponašanja pogodan medij bit će glina ili plastelin. Pri tome

je vrlo važno aktivno slušanje voditelja.

13

Općenito, korištenje ekspresivnih metoda omogućava nam da

iskažemo misli i osjećaje izbjegavajući racionalni kanal (obrambeni

mehanizmi štite nas od direktnog suočavanja sa stvarnošću koja može

biti toliko bolna da ju je nemoguće izdržati; ovim tehnikama mi

mimoilazimo ovu “cenzuru” obrambenih mehanizama i metaforama i

projekcijama omogućujemo potisnutim sadržajima da “izađu van”)

Ma koliko nam čudni izgledali ti sadržaji, oni su bili u nama, a

metafore omogućuju posredno iskazivanje tih sadržja (“Nismo mi

strašni ili prestrašeni, već je strašna maska koju smo izradili, nisam ja

prestrašen nego zec o kojem pričam priču, nisam ja “lomljiv”, već

figurica od gline koju sam napravio).

Tako “zaštićeni” u svojim metaforama, možemo bez opasnosti

istraživati neka druga, nova ponašanja. Možemo odabrati da se

vratimo u svoje “ja” ili da nadalje ostanemo u metafori (“Što bi se

dogodilo zecu da se vrati u šumu? Čega bi se najviše bojao? Što bi

učinio hrabri zec?”)

14

Neka djeca imaju poteškoća u izmišljanju priča te više vole kada im se

ponudi određena struktura. Neki terapeuti kao npr. Mooli Lahad

(1992.) predlože takvom djetetu određene korake. Lahad ponudi

djetetu papir podijeljen na šest dijelova te pozove dijete da u svaki

kvadrat unese, upiše ili ucrta dio priče, na način stripa.

Prema Bannister (1997.) "signal" da djetetu možemo ponuditi

određenu strukturu može biti ako dijete tijekom razgovora izjavi da bi

željelo ispričati priču, ali ne zna gdje da počne. Ova autorica predlaže

slijedeće korake:

1. Odrediti tko je glavni lik, osoba ili životinja i odlučiti gdje će živjeti.

2. Zadati mu zadatak ili ga uputiti na putovanje.

3. Odrediti ima li u priči nekih pomagača ili pratioca koji će mu pružiti

podršku.

4. Koje su prepreke na koje glavni lik nailazi?

5. Što se zatim događa?

6. Ima li priča kraj?

Pri tome je važno ostaviti djetetu izbor da odabere samo one elemente

strukture koje želi te da i pored odabrane strukture ima dovoljno

slobodnog prostora da se izrazi.

15

Verzija 1:Kada biste mogli birati, koji biste lik iz bajke bili. Bez obzira na

tijek bajke, dodajte vlastite elemente, tijek i završetak bajci u kojoj ste vi

glavni lik (vidi shemu).

Verzija 2: Napravite strip vašeg života, prema elementima bajke,

ucrtavajući vašu povijest (tko ste vi, gdje ste bili, gdje ste sada, tko vam

pomaže, tko vam odmaže, koja je vaša misija, što vam se pri tome

događa, koji je ishod priče...

1. Vašoj bajci možete napraviti nekoliko verzija završetka, a možete je

ostaviti i bez završetka.

2. Pri tome možete u kvadratiće upisivati ili crtati, na način da napravite

"strip vašeg života"

16

1. Tko je glavni lik, gdje i s kim živi 2. Zadatak, misija, putovanje glavnog lika

3. Pomagači, pratioci koji pružaju podršku

4. Odmagači, prepreke u izvršenju zadatka

5. Proces, što se događa 6. Kraj priče

17

Kada Winnicott govori o važnosti dozvoljavanja djetetu da doživi da

terapeut može kontejnirati njegovu anksioznost, on pri tome iskazuje

dječju bojazan o omnipotentnosti - strah da su njihovi osjećaji toliko

moćni da mogu utjecati na čitav svijet, čak štoviše, da ga mogu

uništiti. Pri tome je važno da terapeut za dijete predstavlja model

sposobnosti kontejniranja djetetovih osjećaja, ma koliko to teško bilo.

Vrlo je ljudski i normalno izgovoriti neizgovoreni strah djeteta i

zgroziti se nad sadržajima npr. zlostavljanja o kojima je dijete

govorilo. Time mu dajemo poruku da je strah normalna reakcija na

ono što je ono propatilo i doživjelo. No profesionalna reakcija ide

korak dalje i znači da terapeut mora biti u stanju prihvatiti i zadržati

taj strah, dozvoljavajući djetetu da, nakon uspješnog terapeutovog

kontejniranja pronađe svoj način prevladavanja.

Da bi mogao kontejnirati sve klijentove osjećaje koji se projiciraju na

njega, važno je da terapeut ima redovitu profesionalnu superviziju.

Stoljećima se bajke prepričavaju jer govore o istih nekoliko tema, koje se

univerzalno pojavljuju širom svijeta.Tako se "Pepeljuga" pojavljuje u

svojoj egipatskoj verziji, kineskoj, kao i u većini europskih zemalja.

Koristeći bajke, Bruno Bettelheim (1976.) razvija osnovnu ideju o

podijeljenosti (splitting) da bi objasnio kako dijete može putem bajke

razdvojiti "dobre" i "loše" strane svoje majke u liku Dobre Vile i Zle

Maćehe. Za djecu koja imaju poteškoća u integriranju ovih dijelova

identiteta u jedan, ovakvo razdvajanje u vidu različitih likova može

18

biti korisno, dok ne sazriju da ih integriraju u spoznaju da svi imamo

svoje dobre i loše strane.

Jedan od razloga privlačnosti bajki za djecu jest i taj da su ona obično

privučena borbom glavnog lika da bude prihvaćen (glavni lik rijetko je

prihvaćen od svoje okoline zbog svojih osobina i sposobnosti i

predstoji mu dugo putovanje i niz zadataka da bi se dokazao).

Pobjeda dobrog nad zlim nije samo važna radi razvoja djetetovog

osjećaja sigurnosti i povjerenja u okolinu (iako većina djece nalazi

najveće zadovoljstvo u tome) već je važna i zbog poruke djetetu da se

poteškoće, patnja i nerazumijevanje dešavaju i drugima oko njega, te

da je, unatoč svemu, moguć sretah ishod.

Televizijski programi i filmovi često koriste motive bajki ili same

bajke, koje ovim putem također nalaze svoje mjesto u dječjim

životima.

Ponekad oni ostavljaju vrlo malo utjecja na dijete (čak i kada se radi o

nekim veoma reklamiranim kult-filmovima, TV-showovima ili

agresivnom reklamiranju igračaka).

No, ukoliko dijete pokazuje da je fascinirano ili na neko vrijeme

"opsjednuto" nekim filmom, dobro je istražiti kakav to značaj ima za

njega i što njemu znači određena bajka i njeni pojedini elementi (nije

vrlo vjerojatno da je to zbog "reklame" već da je svojim sadržajem ta

određena bajka imala vrlo specifično značenje u tom periodu dječjeg

razvoja).

19

Značaj bajke može varirati obzirom na različite kulture i civilizacije,

ali može se mijenjati i obzirom na sppol pripovjedača. Tako muški i

ženski prippovjedači mogu, pričajući istu priču, naglasiti sasvim

različite aspekte.

Pričajući priču, žene često naglašavaju suradnju i međusobnu podršku

žena u bajci, te žensku odlučnost i hrabrost. Muškarci ponekad

naglašavaju važnost "potrage za blagom".

Oba spola često naglašavaju neefikasnost ponašanja muških likova u

bajci i zloupotrebu takve situacije od strane zlih ženskih likova (a to je

česti motiv suvremenih "sapunica" - "infantilni muškarci bivaju

zavedeni od zlih, proračunatih žena koje potom organiziraju njihov

život...").

Koristeći bajku kao "medij" važno je "slijediti dijete", početi tamo

gdje je dijete (mi ne znamo koja bajka ima najveće značenje za dijete

u nekom određenom periodu).

20

Playback teatar

(70-ih godina u SAD, autor: J. Fox)

Naziv (“Playback”) simbolizira tzv. uzvratno igranje, odnosno, vraćanje onoga što je izrečeno – istinitih priča iz života osoba koje žele publici ponuditi svoje iskustvo (između psihodrame i teatra improvizacije).

Cilj igranja ovakve vrste teatra je da glumci omoguće pripovjedaču, “vraćajući” mu njegovo iskustvo (problem, priču iz njegovog vlastitog života), da se prisjeti, ponovno osjeti i prepozna emocije vezane uz to iskustvo, te da ih nauči kontrolirati. Ovakvo ponovno suočavanje s problemom, u ulozi najprije pripovjedača, a zatim promatrača u funkciji je procesa rješavanja problema.

Prostor je podijeljen na scenu i publiku. Scenu sačinjavaju:

1. Pripovjedač (netko iz publike tko želi ispričati svoje iskustvo, problem, priču iz vlastitog života)

2. Voditelj3. Muzičari s različitim instrumentima (u jednom kutu)4. Prostor za kostime (u suprotnom kutu)5. Prostor za igranje6. Publika koja sjedi na suprotnoj strani

21

Tijek rada:

1. Pojedinac iz publike (pripovjedač) koji odlučuje podijeliti s publikom prizor iz svog života (strah, nerazrješeni problem, bojazan...) stupa na scenu i sjeda uz voditelja, na pozornicu.

2. Pripovjedač odabire u publici osobu koja će glumiti njega samoga, te odabrani glumac također sjeda na pozornicu.

3. Potom pripovjedač ispriča priču. Pri uvođenju novih likova u priču, on odabire u publici osobu za koju želi da igra taj lik.

4. Glumci pažljivo slušaju priču i pokušavaju je zapamtiti uz što više detalja vezanih za svoju ulogu.

5. Voditelj posreduje između glumaca i pripovjedača, pojašnjava situaciju i pojedine uloge, ali glumci nemaju mogućnost postavljanja pitanja.

6. Voditelj raščlanjuje priču na prizore (pojedine slike) te kada je sve jasno kaže glumcima: “Možete se početi spremati”.

7. Voditelj i pripovjedač ostaju sjediti pored kostima, u kutu pozornice.

8. Glumci odabiru među kostimima one rekvizite za koje misle da će naglasiti njihovu ulogu.

9. Mogu se i kratko, potiho međusobno dogovoriti.

10.U međuvremenu, u pozadini svira muzika.

11.Kada su glumci spremni, daju znak voditelju i počinju igrati predstavu, a muzičar se uključuje po želji, kada osjeti potrebu.

12.Voditelj naglašava kraj jednog i početak drugog prizora.

13.Kada glumci završe pogledaju voditelja i poredaju se po sceni.

14.Voditelj pita pripovjedača odgovara li priča njegovom doživljaju. Ukoliko pripovjedač nije zadovoljan, pojedini prizori mogu se odigrati ponovo, uz određene izmjene, pojačavanja i modificiranja, sve dok pripovjedač nije zadovoljan vjerodostojnošću izvedbe.

22

15.Pri tome nema komentara, objašnjavanja,analiza, interpretiranja. Pripovjedač sutke “prima” odigrani događaj i ostaje sa svojim doživljajem. Slijedi nova priča s novim pripovjedačem...

Dodatne napomene:

Glumci igraju točno “po receptu”, suzdržavajući svoju potrebu za isticanjem, fantazijom i “umjetničkim” dojmom.

Time pokazuju poštovanje prema iskustvu i priči pripovjedača – ovo nije prilika za njihovu osobnu promociju, već jedna od mogućnosti rješavanja problema odnosno prorađivanja osjećaja vezanih uz neki događaj (stoga je ovu vrstu teatra moguće igrati i bez istreniranih glumaca, no poželjno je prije toga “zagrijati atmosferu” kako bi se ohrabrili pojedinci koji žele iznijeti svoj problem).

Na taj način pripovjedač dobiva poruku da je saslušan i viđen, da je njegovo iskustvo uvaženo, dobiva indirektan feedback, ali bez komentara, analiza, konkretnih intervencija glede problema.

Nakon odigranog “Playbacka”, voditelj može pripovjedaču ponuditi mogućnost da izmijeni dio priče koji želi i kako želi, te pokuša spoznati kako se osjeća s “novom” pričom.

Pripovjedač time dobiva pažnju i moć da kreira, sposobnost da mijenja, a to je naročito važno ako se radi o osobi koja inače u životu nema dovoljno pažnje ili se osjeća nemoćnom.

Ovaj oblik teatra pogodan je za primjenu u grupama klijenata koji su npr. bili zanemarivani ili suočeni s nasiljem, ali i sa svim ostalim vrstama poteškoća s kojima dolaze kijenti (obiteljski i bračni sukobi, konflikti u školi, u vršnjačkoj grupi i sl.)

23

O Forum teatru

Ovo može biti veoma koristan način rada s mladima jer im omogućuje

da uspore radnju, “uhvate trenutak” te prepoznaju i imenuju svoje

osjećaje u trenutku krize. U “Forumu” je važno da glavni lik čini

greške koje će ga dovesti do konflikta (to mogu biti i radnje koje se

ponavljaju u svakodnevnom životu). Pri ponovnom igranju prizora,

kada publika shvati da će glavni lik počiniti grešku, može je zaustaviti

(viknuti ”Stop!) i izmijeniti njegovu ulogu (samo glavnu ulogu) te

vidjeti kako će to utjecati na konačni ishod.

Između idealnog rješenja i najgoreg mogućeg izlaza možemo

razrađivati niz prijelaznih varijanti koje se temelje na idejama i

metaforama svih članova grupe.

Forum teatar temelji se na sposobnosti empatiziranja grupe s

problemom i s glavnim junakom. Svaka grupa počinje sa svojim

tekstom i stvara situaciju koja se temelji na njihovim iskustvima. Oni

oblikuju svoje slike tlačenja i ideala. Pri tome iskustveno doživljavaju

kako minimalne promjene uloga glavnih likova mogu utjecati na

promjenu ponašanja ostalih likova.

Nastavak rada mogao bi se odvijati kroz promjene uloga drugih likova

(a ne samo glavnog) uz pokušaje publike da sagleda situaciju s aspekta

tih likova (npr. roditelja, nastavnika, odgajatelja...).

24

Dakle, najvažniji elementi Forum teatra su:

1. Zaustavljanje radnje

1. Mogućnost pojačavanja pojedinih prizora

2. Naglašavanje važnih momenata u životu lika

3. Mogućnost promjene motrišta, s aspekta različitih likova (svatko može

“isprobati” svačije stajalište)

4. Mogućnost postepenih promjena: od najgoreg k najboljem

5. Mogućnost iskustvenog učenja (“Kako je biti u najgoroj, a kako u

idealnoj situaciji”)

25

Napomena:

Ispit iz «Kreativnih metoda» može se obaviti i tako da sami sastavite

radionicu prema slijedećim uputama. Ako niste prisustvovali nastavi iz

ovog kolegija, koja je pretežno iskustvenog karaktera, preporučam vam

da onda ispit odradite na način da pripremite radionicu i predstavite je na

usmenom dijelu ispita.

26

UPUTE ZA IZRADU RADIONICE

Zamislite određenu temu na koju želite održati radionicu (npr. nasilje u

međuljudskim odnosima, predrasude prema osobama s invaliditetom, generacijski

jaz, komunikacijske vještine, proces žalovanja, nenasilno rješavanje sukoba....ili

neku drugu). Obrazložite vaš izbor teme: što vas je potaklo da odaberete upravo tu

temu, zašto mislite da je važno posvetiti se upravo toj temi, koliko mislite da je ta

tema aktualna u svakodnevnom životu....

Definirajte potom grupu sudionika kojima bi radionica bila namijenjena (npr.

grupa volontera koji rade u npr. nekom telefonskom savjetovalištu, grupa

studenata socijalnog rada koji se pripremaju za rad s osobama s invaliditetom,

pripadnici nekog tima koji žele usavršiti svoje komnikacijske vještine...).

Definirajte veličinu grupe, prostor potreban za rad te približno trajanje radionice

obzirom na veličinu grupe i opseg aktivnosti koje planirate.

Načinite strukturu tijeka radionice što uključuje :

1. opis i približno trajanje svake pojedine aktivnosti,

2. što vam je potrebno za izvođenje te aktivnosti

3. što je pri svakoj aktivnosti uloga voditelja

4. što uloga sudionika

5. kako sudionici iznose svoja iskustva i povratne informacije

6. kako voditelj komentira pojedinu aktivnost i njene ishode

7. što je cilj svake pojedine vježbe

8. zaključak

27

Pri tome poštujte osnovne principe za kreiranje odgovarajuće atmosfere . Voditelj

naglašava sudionicima važnost kreiranja grupe kao "sigurnog mjesta" pri čemu:

1. Prihvaćaju se različita mišljenja

2. Sklapa se ugovor o diskreciji

3. Ne vrednuju se tuđa iskustva

4. Sudionik ima pravo ne sudjelovati u pojedinoj aktivnosti ili u iznošenju iskustava

5. Raspravlja se o izjavi, a ne o osobi.

6. Poštuje se pravilo da samo jedna osoba govori u isto vrijeme.

Vodite računa o osnovnim dijelovima koje radionica mora sadržavati :

1. Zagrijavanje (aktivnosti za "probijanje leda" u grupi). To mogu biti aktivnosti koje

služe za pripremanje sudionika za rad, verbalne ili neverbalne aktivnosti koje

sudionicima pomažu da se upoznaju, naviknu se na prostor, jedni na druge, na

voditelja itd.

2. Središnji dio radionice sastoji se od jedne ili više vježbi/aktivnosti, što ovisi o

veličini grupe i predviđenom vremenu. Svaka aktivnost razrađena je prema ranije

navedenim uputama (tko, što, kako, koliko, čime, gdje...s kojim ciljem?). Nakon

svake vježbe voditelj vodi računa da članovi grupe mogu (ako žele i u kojoj mjeri

žele) podijeliti međusobna iskustva, asocijacije, ocjećaje koje su pri tome imali.

Također, nakon svake aktivnosti upoznaje članove sa svrhom njihova izvođenja

obzirom na temu i cilj radionice.

3. Završavanje radionice uključuje mogućnost da sudionici daju povratne

informacije o tome kako im je bilo, što su dobili za sebe, kako su doživjeli

pojedino iskustvo i kako im to može koristiti udaljnjem radu. Evaluaciju radionice

voditelj može napraviti pismenim ili usmenim putem. Također je dobro

predvidjeti neku relaksirajuću aktivnost nakon intenzivne usmjerenosti na temu

radionice. Slijedi međusobno opraštanje i zahvala voditelja na aktivnosti

sudionika.

28

Primjer i sturktura jednog susreta7. 2. 2008.

Dramske mogućnosti bajke/priče

I dio – 9 – 11.00

Raspoređuju se po 6; osvrt na evaluacije od prošlog puta; zadaće Zajednički rad grupe počinje vođenom fantazijom (šuma, koliba, tavan,

sanduk pun knjiga, knjiga – koja je to knjiga, tko je čita/priča, gdje ste vi, kako se osjećate, koje uspomene to u vama budi...). Slijedi round o doživljaju priče; razgovaraju u šestorkama na temu (1) Koju knjigu(priču) ste našli u sanduku na tavanu? (2) Jesu li vam čitali priče u djetinjstvu; Tko vam je pričao/čitao priče kada ste bili mali; (3) Opišite malo te doživljaje; kako ste doživjeli fantaziju...

Predavanje o ulozi bajke

II dio 11-13.00

Strip vašeg života u 6 slika U šestorkama predstavljaju stripove Odabire se jedan, na kojem će se dalje graditi priča vezana uz rješavanje neke

poteškoće nekog člana šestorke (može se i kombinirati) Unutar podgrupa radi se u parovima, a svaki par dobiva svoj zadatak:

1. Prvi par skicira lik glavnog junaka (to je obično žrtva, nešto joj nedostaje, ne zadovoljava neku osnovnu potrebu što je pokretački motiv za akciju – rješavaje poteškoće koju su zajednički definirali i odabrali unutar šestorke).

2. Drugi par definira i opisuje “pomagače” i “odmagače” u bajci (bića, predmeti, osobe koje olakšavaju ili otežavaju život glavnom junaku).

3. Treći par definira prostor i vrijeme odvijanja bajke (bilo gdje i bilo kada, prostor se može prikazati likovno ili opisno).

Dobro je da svaki par prerdvidi što više varijanti odnosno što više mogućnosti izbora, a zatim unutar šestorke biraju.

13.00 – 13. 30 pauza

III dio 13. 30 – 15.00 Svaki par unutar grupe referira što je napravio. Slijedi dogovor grupe o tome koje će elemente od ponuđenih odabrati, što im se

najviše dopalo: tko će biti glavni junak, tko će mu pomagati, a tko odmagati, gdje i kada će se priča odvijati...

Zatim grupa piše priču i dogovara se kako će je ispričati i odigrati. Jedan od članova može imati i ulogu pripovjedača.

15 – 16.00 Grupe igraju svoje priče, uz pripremljene nacrtane ili opisane elemente. Slijedi razgovor i zaključak: s kakvim ste se poteškoćama susreli tijekom rada,

gdje i kako možemo koristiti ovakav rad, na što je važno obratiti pažnju, ciljevi i važnost bajke za djecu.

29

Domaća zadaća

Prisjetite se neke poteškoće koja vas trenutno ili već duže vremena muči:

odnosi s partnerom, roditeljima, ispiti, nešto drugo...ukratko je opišite,

definirajte

S kojim se likom iz bajke/stripa/filma možete najlakše poistovjetiti, kako bi

oni riješili tu poteškoću, koje su njihove dobre strane važne za rješavanje te

poteškoće, koji bi bio prvi važan korak u smjeru rješavanja... Navedite i

opišite elemente bajke/stripa/priče/filma koje ste pri tome koristili

Vaše refleksije o tome kako ste doživjeli ovakav pristup rješavanju poteškoća,

koje su, po vama prednosti, a koji su nedostaci...

30