■ i

KOLAR: K R I Z A • M I S M O Z A P R A V I C UI

» D O B R A K N J I G A « — L E K T I R A Z A VIII R A Z R E D O S N O V N E Š K O L E

i

UREDNIKBRANKO PERICA

iro »Školska knjiga«, zagreb

SLAVKO KOLAR

/

KRIZA

MI SMO ZA PRAVICU- i

PRIREDIOSTJEPKO TEŽAK

IX izdanje

ZAGREB 1980

Ilustrirao Ivan Švertasek

Nacrt za naslovnu stranu Boris Dogan

/

Ovaj izbor lektire odobrio je Republički sekretarijat za školstvo i obrazovanje SRH rješenjem br.

65-56/12 od 5. V 1964.

Tisak: 'VJESNIK« - OOUR Tiskara i mehanografija, Zagreb -1980.

S L A V K O K O L A R(1891—1963)

Iako se ne ubraja među osobito plodne pisce, Slavko Ko­lar se snagom svoje pripovjedačke nadarenosti sigurno uvr­stio među najbolje jugoslavenske humoriste i satiričare no­vijeg doba. Mada je i vremenski, i geografski, i socijalni raspon njegovih književnih zaokupljenosti prilično širok, jer zahvaća zbivanja u razmaku od pedesetak godina, koliko je trajala njegova književna djelatnost (1913—1963), zatim go­tovo sve krajeve na relaciji njegovih službovanja (Prigorje, Moslavina, Pokuplje, Turopolje, Slavonija, Zagreb) i gotovo sve slojeve seoskog, malograđanskog i velegradskog stanov­ništva, — ipak je on u prvom redu pjesnički povjesničar hrvatskog kajkavskog sela u razdoblju između dva velika rata, prozni pjesnik prigorsko-moslavačkog i turopoljsko- -pokupskog sela.

Slavko Kolar rodio se 1. prosinca 1891. u Palešniku (kod Garešnice), gdje mu je otac bio učitelj. Djetinjstvo je pro­veo najvećim dijelom u zavičaju svoje majke, u Čazmi (Mo­slavina). Gimnaziju je polazio u Slavonskoj Požegi i u Za­grebu. Nakon klasične gimnazije završio je Više gospodar­sko učilište u Križevcima i postao agronom. Službovao je kao vježbenik na raznim poljoprivrednim imanjima, bio je kratko vrijeme službenik nekadašnje Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, a poslije prvog svjetskog rata poslan je u Francusku na specijalizaciju. Iz Pariza se uskoro vratio jer su mu sredstva, dodijeljena za studiranje, bila suviše oskud­na. Nakon toga je kao agronom obavljao različite dužnosti na poljoprivrednim dobrima i u školama poljoprivrednog smjera u Božjakovini, Gornjem Hruševcu, Slavonskoj Po­žegi i Petrinji. Više puta je otpušten iz službe pa se zapo­šljavao kao pisar u Tržnom nadzorništvu grada Zagreba i kao namještenik jedne strane petrolejske kompanije u Beo-

5

građu. Po Srijemu, Banatu i Bačkoj prodavao je benzin i petrolej za traktore. Uoči drugog svjetskog rata bio je neko vrijeme u visokoj upravnoj službi u Zagrebu. Kao direktor poljoprivrednog dobra Božjakovina 1944. godine je otišao u partizane. Poslije oslobođenja vratio se u Božjakovinu, a onda je po vlastitoj molbi penzioniran kako bi se mogao baviti isključivo književnim radom. Umro je u Zagrebu 15. rujna 1963.

Slavko Kolar je pisao pripovijetke, feljtone, drame, scenarije, autobiografske zapise i stručne članke. U knji­ževnost je ušao pripovijetkom Kolosalna ekspedicija ili kako je Feliks Pijevčević tražio život, koju je objavio 1913. u za­grebačkom časopisu »Savremenik«. Prvu zbirku pripovije­daka izdao je 1917. pod naslovom Nasmijane pripovijesti. Tu je pored Pripovijesti o tom kako je Feliks Pijevčević tražio život štampao još samo dvije pripovijetke: Historijska kljo­va i Benjamin Urlašić ili čovjek bez fizionomije. Već u tim prvim pripovijetkama književni promatrači nazreli su bu­dućeg oštrog kritičara društva i odličnog analizatora malo- građanštine,. koji umije otkrivati smiješno u životu i šibati podsmijehom poroke ljudi u svom vremenu.

Druga zbirka Kolarovih pripovijedaka nosi karakteristi­čan naslov Ili jesmo — ili nismo (1933). Tu su pripovijetke: Kompromis, Ptica nebeska, Politička večera, Šljiva i Ili je­smo — ili nismo. Svima bi u neku ruku odgovarao naslov »karakteri u iskušenju«, jer Kolar svoje likove dovodi u si­tuaciju da djelom posvjedoče svoja uvjerenja, ali oni pri­tisnuti nesmiljenom borbom za egzistenciju i trulim mora­lom malograđanske sredine razlabavljuju svoje beskompro­misne stavove, uzmiču od mladenačkih ideala, pribjegavaju kompromisu i mirenju sa sudbinom — pa tako naslov Ili jesmo — ili nismo treba shvatiti kao ironiju. Pripovijetkama Šljiva i Politička večera Kolar nagovještava skretanje svo­jih književnih interesa prema problematici sela.

Selu je posvećena Kolarova najuspjelija knjiga Mi smo za pravicu (1936). Dok se u prijašnjim zbirkama seljaci po­javljuju kao sporedna lica, samo usputno, u dodiru s malo­građanskim elementima koji su u središtu piščeva proma­tranja, ovdje je glavni ambijent selo i glavni su junaci — seljaci. Radnje svojih pripovijedaka Kolar je smjestio na široko područje Vukomeričkih gorica, a to se lako može na­slutiti u nazivima mjesta koji su vrlo providno prerušeni: Bikovske gorice = Kravarske (Vukomeričke) gorice, Bikov­ski Vrh = Kravarsko. Veliko Gnijezdo = Velika Gorica, Kupski Dol = Pokupsko. Kiselica = Jamnica itd.

6

Knjiga sadrži šest pripovijedaka i obuhvaća razdoblje od završetka prvog svjetskog rata do poznatih svibanjskih iz­bora 1935. Prva i posljednja pripovijetka, Sudnji dan ili ka­ko je Janko Klasnić upoznao slobodu i Mi smo za pravicu ne sačinjavaju samo vremenski okvir unutar kojega se odi­gravaju i radnje ostalih novela nego predstavljaju i sim­bolički okvir u koji je sabit život tadašnjeg hrvatskog sela, a pisac takvim uokvirivanjem kao da pokazuje kako se taj život i nakon raskida s feudalnom monarhijom odvi­jao između batina i tamnice i kako se seljak u potrazi za svojom slobodom i pravdom, na koju god stranu krenuo, uvijek sudarao s kundačenjem i tamničenjem. Janko Klas­nić, glavni junak obiju okvirnih pripovijedaka, predstavnik je onog seljaka koji postepeno postaje svjestan neminov­nosti pobune kao jedinog načina kojim obespravljena masa može steći nacionalnu i socijalnu slobodu. On svoj su­sret sa slobodom doživljava u zatvoru i pod batinama jednako 1918, kad su malograđanski nazdravičari proslav­ljali slom habzburgovske monarhije, kao i 1935. za tobožnjih demokratskih izbora, kad su ti isti malograđanski nadri- rodoljubi gazili narodne pravice pod zaštitom novog nena­rodnog režima. Taj Janko Klasnić koji je od djetinjstva bio »uvijek za pravicu« »i kod kuće u igri s djecom ili kad bi hranio blago, kad bi volove pod plugom i teretom gonio«, koji »nikad ne bi dešnjaku dao više sijena nego lijevom, nikada dopustio da jedan više tegli nego drugi« i bio spre­man za pravicu »i djedu da se usprotivi pa i s jačim dru­gom da se pobije« -— na vlastitoj koži je osjetio da se s pro­mjenom države nije bitno promijenila sudbina sela, da sluge starog režima jednako vjerno služe novom režimu i da podržavaju i jačaju vlast nepravde i neslobode kao i prije. Joza Benković, kotarski predstojnik, mađaron, koji je za austrijske ere progonio ličke Srbe, bojeći se osvete na­roda, u prvoj pripovijetki, krišom bježi iz kraja gdje je službovao. Strah buržoazije pred narodnim buđenjem i uopće stav izrabljivača prema narodu izvanredno se odra­žava u Benkovićevim riječima: »Narodu nije nikad vjero­vati!... Narod je kao bik! Dok mu je lanac oko rogova, a brnjica na njušci, on je dobar, miran i pokoran. Ali sada ti lanci pucaju, lome se pa se treba pričuvati...« Isti taj Joza Benković, u drugoj pripovijetki, kao visoki inspektor prijetnjama prisiljava podređene činovnike da glasaju pro­tiv .svog uvjerenja za protunarodnu stranku. Odano služi velikosrpskoj buržoaziji, kojoj nimalo ne smeta njegova

7

austro-mađarska prošlost kada je progonio široko stanov­ništvo u Lici. Jurica Hitrec je glavni krivac najveće Jan- kove ojađenosti na prvi dan slobode. Iako je iz karijeri­stičkih razloga priželjkivao poraz Srbije i pobjedu Austrije u prvom svjetskom ratu, Hitrec se brzo snašao u promije­njenoj stvarnosti pa se od vatrenog austrijskog oficirčića vješto prometnuo u komandanta gardista koji su spremni da oružjem, bez milosrđa, uguše svaki proplamsaj narodnog otpora. Stekavši tako zasluge za novu vlast, bivši oficir po­staje beskrupulozni političar, zaguljeni režimlija, koji gru­bo i bez najmanje grižnje savjesti gazi sva narodna prava.

Između tih dviju politički jače obojenih pripovijedaka stoje ostale četiri u kojima se jasno zrcali sav jad i težina hrvatskog kajkavskog sela u međuratnom razdoblju.

Ženidba Imbre Futača je velika pripovijetka, gotovo mali roman, s mnoštvom upečatljivo ocrtanih likova (Imbra i Pavel Futač, Jaga Škrinjarićeva, Ljuba Dugijanka, Franc Nemak, Rok Ćuk, Joža Jaguštović Sveti i dr.) s bogatom panoramom majstorski danih slika iz seoskog života.

Svoga tijela gospodar je najpoznatija Kolarova novela, sagrađena na nesvakidašnjem motivu, na bizarnoj, tragi­komičnoj anegdoti, psihološki i sociološki snažnije nagla­šena, ide u red najviših dometa Kolarova pripovijedanja.

Breza je po mišljenju mnogih kritičara najuspjelija Ko­larova novela. To je lirikom natopljena i sjetnim humorom protkana priča o nježnoj seljačkoj ženi koju je ubila grubost života, priča o buđenju savjesti njezina muža koji je prekasno uvidio da je ženinu istinsku i bezgraničnu ljubav nagradio bezdušnom sebičnošću.

Kriza je slika očajne situacije u kojoj se seljak našao u godinama poznate svjetske ekonomske krize početkom tridesetih godina našeg stoljeća. Tu je na usta seljaka jasno izražen revolt protiv društva koje dopušta da manjina bez muke i truda živi na grbači radnog čovjeka. Tu je nedvo- umno izrečena osuda poretku u kojem su trgovci, činovnici i drugi društveni paraziti ispijali krv seljaštvu i radništvu. Svu težinu tog stanja karakterizira usklik Mike Brezovač- koga: »Kaj će ti kuća i grunt kad na njemu, burno rekli, ne- mreš egzistirati!« U takvoj situaciji seljak politički brže sazrijeva i sve češće mu kroz svijest bljesne revolucionarna ideja da treba »sve potući i zapaliti, pa početi snova!«

U svim ovim pripovijetkama Kolar prikazuje svog se­ljaka u različitim teškim i lakim, tužnim i smiješnim-, u biti vrlo rijetko vedrim zgodama svagdanjeg života: u đo-

8

dirima i sukobima s gradom, s financima, žandarima, činov­nicima, advokatima, župnicima, trgovcima, zastupnicima i čitavom vojskom povremenih i stalnih nametnika što guše i onako zaostalo selo. Taj Kolarov seljak provodi svoje če­merne dane na jalovim njivicama, mršavim pašnjacima i blatnim seoskim putovima, u nezdravim i trošnim seoskim drvenjarama, u zadimljenim ilegalnim krčmama, po saj­mištima i proštenjima, po općinskim, župnim i liječničkim uredima, pokazujući sav svoj jad i svu svoju veličinu u ča­sovima rađanja, rada, bolovanja i umiranja, u prosidbama, svadbama i na pogrebima, u svađanjima i mirenjima, u sve vidljivijem političkom djelovanju, u odlascima sa zavičaj­nih bregova i u vraćanjima iz vojske, iz pečalbe, iz »bijelog svijeta«,' s novim spoznajama i proširenim horizontima, pod gotovo nepodnosivim bremenom siromaštva, poreza i nameta, neznanja, praznovjerja i religiozne zatucanosti, nehigijenskih navika, nezdravih uvjeta i svakojake zaostalosti.

Uza svu svoju primitivnost i zaostalost Kolarov seljak se malo pomalo budi i osvješćuje. Spoznajući svoju snagu, odbacuje seljačku filozofiju mirenja sa sudbinom, ne želi vi­še da do pravice dolazi prosjačkim moljakanjem, nego se poput Janka Klasnića laća oružja da je izvojuje jer »Mi u pravicu vjerujemo i mi se ne damo!« Gotovo bismo mo­gli reći da u ovim i drugim Kolarovim novelama prepozna­jemo buduće partizane, neustrašive borce protiv fašizma (u likovima Janka Klasnića i sina doktora Kotarskog, na pri­mjer) kao i buduće kolebljivce, izdajnike i sluge okupatora (u likovima raznih Hitreca, Benkovića i drugih grabežlji­vih birokrata).

Međutim, snaga Kolarova pripovijedanja ne leži samo u iscrpnosti kojom on zahvaća seosku problematiku nego i u umjetničkom oblikovanju likova, u stilu, u kompoziciji novele i u pronalaženju onih problema u seoskoj zabiti koje možemo smatrati općeljudskima, koji nisu samo oso­bitost hrvatskog kajkavskog sela, nego muče i razdiru lju­de na različitim meridijanima i paralelama zemaljske kugle. Osim neugasive težnje za pravdom i snažnog protesta protiv tlačenja, koji se poput crvene niti provlači kroz cijelu ovu knjigu, tu je snažno istaknuta žudnja za stva­ranjem slobodnijih, iskrenijih i humanijih odnosa među ljudima (spomenute okvirne novele u prvom redu), snaga ljudske ljubavi i mržnja, moć zlobe, srdžbe i osvete (Ze-

9

nidba Imbre Futača), zatim čovjekova borba za očuvanje ličnog ponosa i borba žene za ljubav (Svoga tijela gospodar), savjest u procijepu između malih želja i velikih dužnosti, sukob sebičnosti i iskrene ljubavi, odnos muškarca i žene (Breza), nesnalaženje malog čovjeka u zavrzlami nerazumlji­vih ekonomskih potresa (Kriza) i duševna kriza slabića pri­siljenih da ideale žrtvuju nužnostima borbe za opstanak (Mi smo za pravicu).

Kolar je humorist i satiričar. On svome seljaku pristu­pa s određenom mjerom humora, no taj humor u ovim pri­povijetkama nije sebi svrhom, nije radi zabave. To je humor koji potcrtava žalosne vidove seljačkog života, koji opomi­nje i upozorava, to je žalosna šala, smijeh kroz suze, koji manje ismijava, a više oplakuje. Koliko li se samo jada krije u ovom satiričnom uspoređivanju gostioničarskog vi­na i seljačkog »direktora« koji »grebe grlo kao turpija, a kad ga se dobro napiješ, barem znaš da si pio, tri dana si lud, a glava kao čabar!« Čitaoca će ova šaljiva konstata­cija u prvi mah zasmijati, ali tko se u to zadubi, shvatit će sav jad i očaj života kome je opijanje do besvijesti lijek i od koga su sretnija i draža ona tri dana kad »si lud, a gla­va kao čabar«. Tako treba shvatiti i ono kad seljaci pijuc­kaju »na pod sočno, ali i točno pokraj svojih opanaka (da bi mogli pljuvačke ljepše razmazati, a to opet više iz razloga estetski nego zdravstvenih.)«.

Stil Kolarova pisanja umnogome podsjeća na stil usme­nog pripovijedanja anegdota i dogodovština, gdje pripovje­dač jednostavnim, tečnim rečenicama vodi nit glavne rad­nje tako da je oživi nizom kratkih digresija radi isticanja ove ili one karakteristike seoskog života i letimičnim, brzo­poteznim, ali vrlo plastičnim i upečatljivim opisima likova. Kao uzgred ali s jasnom namjenom, Kolar upleće iro­nične primjedbe, šaljive igre riječi (Ali kriza nek i njega grize!) i poredbe koje su uvijek uzete iz seljačkog života.

Radi jače mjesne obojenosti Kolar se u većoj mjeri služi kajkavskim narječjem. Svi njegovi seljaci govore kaj­kavski, a i sam pisac, da bi reljefnije odredio kajkavsku sredinu, u svoj književni štokavski jezik umeće pokoju di­jalektalnu riječ ili frazu (bircuz, grunt, muž, kupica, am- brela).

Četvrta Kolarova knjiga, s naslovom Perom i drljačom i podnaslovom »Karišik neozbiljnih pripovijesti i feljtona oz­biljnom vremenu usprkos« izlazi uoči drugog svjetskog rata s ovim sadržajem: Čizme, Čovjek od riječi, Umjetni gnoj, Divan užas, Nogometna utakmica, Pljun-Lizing. Služba na

10

čast, Quo vadiš, Europa?, Jesu li kravama potrebni repovi? Knjiga je mješovita i po temama i po umjetničkim dostig­nućima. Uz seoske i malogradske teme ovdje se javljaju i teme velegrada, uz kajkavsko prigorsko selo ovdje se nalazi slavonsko selo, uz zabavljačko pričanje kome je laka šala glavna svrha ovdje ima i satire (Pljun-Lizing) i žestoke kritike. Kolarova osuda društvenih negativnosti naročito je oštra u pripovijetki Quo vadiš, Europa? (Kamo ideš, Evro- po?), gdje je dao izvanredno snažnu sliku ljudi i predratne psihoze u Zagrebu u predvečerje fašističke najezde.

Prva poratna Kolarova knjiga sadrži samo jednu novu pripovijetku po kojoj je zbirka i dobila naslov Natrag u naftalin (1947). U toj »lakoj pripovijesti iz teških dana« Ko­lar razgolićuje užas ratnih dana osuđujući nečovještvo i ma­loumnosti onog dijela hrvatskog građanskog društva koje je omogućilo njemačkim okupatorima i domaćim izdajnicima da Hrvatsku pretvore u klaonicu i krvavu tržnicu za prodaju ljudskih savjesti.

Lice i naličje rata odraženo u »uzmućenim svijestima i uznemirenim savjestima« ljudi temeljna je crta knjige Gla­vno da je kapa na glavi (1956). Osim dviju starijih pripo­vijedaka (Quo vadiš, Europa, Natrag u naftalin) ovdje je objavljeno i sedam novih: U višim sferama, Glavno da je kapa na glavi, Veseljak, Pobuna viteza Joze, Dva srca, Po­vratak u Bartolovec, Migudac. U pripovijetkama Veseljak, Dva srca i Povratak u Bartolovec Kolar crta pojave i pro­mjene koje NOB unosi u naše selo, dok se sve ostale bave gradskom, točnije zagrebačkom ratnom problematikom. Ko­lara posebno zanima psihologija onih ljudi koji su u ratnom metežu uvijek mislili samo na svoje sitne interese i nasto­jali da sjede na dvije stolice, te se, ističući svoje napred- njaštvo i rodoljubivost, dodvoravali okupatoru i njegovim slugama. Neke od ovih pripovijedaka idu u red najsnaž­nijih i najboljih hrvatskih satiričnih proznih ostvarenja. Kolarova je satira u ovim pripovijetkama bespoštedna, pu­na teške ironije, sarkazma, srdžbe i žuči.

Slijedeće knjige Kolarovih pripovijedaka, Izabrane pri­povijetke i Čovjek od riječi, osim Lude kuće ne sadrža­vaju ništa novo. Luda kuća pripada ciklusu njegovih ratnih novela i donosi čitavu galeriju ljudi uplašenih ratom i onih koji su u neizvjesnosti i nesigurnosti rata izgubili svoju ljudsku orijentaciju.

Knjige: Na leđima delfina i Jurnjava na motoru nami­jenjene su djeci. Tu su objavljene pripovijetke: U vučjoj jami, Škakljiv konjić, Strpljivi Fabijan, Macan i Nebojša,

11

Jurnjava na motoru, Na leđima delfina, Nogometna utak­mica (prerađena istoimena pripovijetka iz zbirke Perom i drljačom) i Petrica Kerempuh. Ove pripovijetke odlikuju se zanimljivim motivima, vedrinom, humorom i poetičnošću. Etičke vrline za koje bi pisac želio oduševiti male čitaoce nisu nametljivo dane, vrijednost moralnih načela čitalac spoznaje sam u postupcima glavnih i sporednih likova pri­povijetke. Prema pripovijetki Jurnjava na motoru snimljen je istoimeni film.

Kolar je i jedan od najuspješnijih hrvatskih poslije­ratnih dramatičara. Svoju pripovijetku Politička večera pre­radio je u komediju u 3 čina s naslovom Narod je strpljiv, a na temu NOB-a napisao je dramu Sedmorica u podrumu, koja je izvođena u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ipak, najveći uspjeh je postigao kad je od pripovijetke Svoga ti­jela gospodar načinio kajkavsku dramu Svoga tela gospo­dar koju je izvelo Zagrebačko dramsko kazalište. Kasnije je autor od toga djela stvorio i filmski scenarij po kome je snimljen jedan od najpopularnijih i najgledanijih filmova jugoslavenske kinematografije. Veoma je uspjela i filmska adaptacija njegove »Breze« u režiji Ante Babaje. Prema motivima ove drame napisao je i suvremeni hrvatski kom­pozitor Lovro Županović operu »Pisava«.

Potkraj života Kolar je u različitim časopisima (15 da­na, Zagrebačka panorama) počeo objavljivati svoje autobio­grafske zapise, koje je kanio izdati u zasebnoj knjizi pod naslovom »Mutne godine«, ali ga je smrt osujetila u toj namjeri.

Djela Slavka Kolara prevođena su na njemački, ma­đarski, češki, slovenski, talijanski, ruski, slovački, francu­ski, engleski i švedski jezik.

TUMAČ KRATICA

čak. — čakavski grč. — grčki engl. — engleski franc. — francuski kajk. — kajkavski

lat. — latinski njem. — njemački tal. — talijanski tur. — turski

12

KRIZA

Petnaestomjesečni junac Jelen i njegov gospodar Mika Brezovački vraćahu se kući u selo Gladovec s go­dišnjeg sajma u Velikom Gnijezdu. Naprijed je išao Jelen, sam i slobodan, s užetom omotanim oko malih rogova. Nekoliko koraka za njim teško je i nesigurno hvatao ravnotežu njegov gazda Mika.

Obojica bijahu ozbiljni. Junac miran, mučaljiv i flegmatičan, kako je to već u naravi njegovu rodu. Mika, naprotiv, mrk i duboko zamišljen, stenjao je, mrmljao i uzdisao, a koji put se i razmahao kao da s nekim raz­govara.

Stvarno, on je razgovarao sa samim sobom, i to vrlo živo. U toj debati on bi neki put zastao i kao da se od sna probudio, širom blenuo u tog svog Jelena. Jed­nom bi se zagledao milo i toplo, uživajući koliko je junac zgodan i pametan, a malo zatim pogledao bi ga divlje i krvnički, psujući mu oca i mater i još štogod sveti je.

S tim juncem on doista nema sreće. Nije da mu ne bi napredovao! Raste on da je milota, ali kao da je s njim u Mikinu štalu ušla nesreća. Jer nije se taj Jelen kod Mike izlegao, već ga je on još prošle jeseni kupio na sajmu da bi bio par njegovom, doma prigojenom junčiću Plavecu.

flegmatičan (grč.) — hladnokrvan, ravnodušan

13

Dao Mika za nj čitavih sedam stotina i pedeset di­nara (ili po domaću: petnajst stotin forintov). Računao: bit će lijep i složan par volova, jer su bili po dlaci i po uzrastu sasvim jednaki kao da ih je jedna krava u isti dan otelila. Ali došla nevolja te Plavec ovoga proljeća bez velikih priprema otegnuo papcima u najžalosnijem smislu riječi.

Ostao novajlija Jelen bez parnjaka, a Mika Brezo- vački bez mladih volova. Promišljao da opet potraži dru­gog junca. Ali što ako mu i taj pogine? Izgubio je volju za te skupe eksperimente jer je očito bilo da Jelen nije sa srećom kupljen i da će najbolje biti proda li ga za vremena. Pogotovo jer je trebalo platiti porez i namet.

Malo pred Uskrs bio na Bikovskom Vrhu godišnji sajam te se Mika s Jelenom uputio onamo. Sajam bio dosta slab jer je Bikovski Vrh predaleko od svijeta, a ceste loše te strani trgovci malo dolazili. Međutim na­išao tu i tamo kakav prekupac pa mu nudio neki pet stotina dinara, neki pet stotina pedeset, a samo jedan šest stotina.

Bila tu i Kata, žena Mikina, stvorenje inače krotko i ozbiljno. Ali tu bi svakome u oči skočila. Što oni misle? Gdje je tim ljudima pamet i poštenje? Nisu ona i njen muž junca ni ukrali ni na cesti našli, već ga je prošle jeseni kupio za sedam stotina i pedeset dinara, čitavu ga zimu suhim sijenom hranili, pomalo ga i »šrotali«, pa sad da ga dadu za sto i pedeset pa i čitave dvije stotine gubitka, mjesto da zarade barem tri stotine? Imadu li ti prekupci duše?!. ..

Ali badava im i najuvjerljivije riječi, junca nisu prodali. Nisu, uostalom, bili bolje sreće ni u Kupskom Dolu, kamo su s Jelenom pošli mjesec dana kasnije.

forint — austrougarski novacšrotati (njem.) — hraniti sačmom, grubo samljevenim ku­

kuruzom

14

Poslije već gazdarica Kata i nije išla na sajam jer bi »od jada sušicu dobila«. Doista, nije bila ni potrebna jer se junac već toliko naučio na šetnje po sajmovima da ga nije trebalo voditi. Išao on mirno i pametno ce­stom i kroz sela. Nije se po običaju svojih suplemenika zagledavao ni u šarena vrata niti je srljao pod automo­bile. Na ulazu u sajmište bez velika natezanja i oti­manja dopuštao da mu veterinar zagleda u gubicu.

Obišao tako Mika s Jelenom desetak sajmova: tri­put bio u Kupskom Dolu, četiri na Bikovskom Vrhu, u Kiselici bio dvaput, a u Velikom Gnijezdu dva ili tri­put. Marvinska putnica bila je odozgo pa do kraja izli­jepljena taksenim markama te išarana plavim štam- piljama, sve kako je produljivahu od vašara do vašara.

Uto pobraše kukuruz, mošt u bačvama zakipio, kod hitrijih već i rakija procurila, a Jelen još stalno u staji Mike Brezovačkog. Porastao za dobru šaku, divno oja­čao i okrupnjao, ali cijena mu stalno manja. Mika nije mogao dovoljno okajati što ga još proljetos nije prodao, nego, sve u nadi »skočit će cijena!«, gledao kako mjesto cijene živo skače i raste gubitak.

Uviđao je sve to Mika jer nije bio prazna glava. Naprotiv, smatrao se on sam mudrijašem pa ga i drugi takovim držali, dok su ga oni na općini, gdje je bio je­dan od »najzadrtijih« općinskih odbornika, nazvali fi­škalom. Sive njegove oči oštro su, ali i nepovjerljivo gledale u svijet. Stalno je držao čvrsto stisnutu koščatu šaku dok mu je u mršavom "malo guravom tijelu živjela, odražavajući se u hodu, gestama pa i na samom ćoška- stom tvrdom čelu, odluka i deviza: »Ne dam se« ...

Tako i tu, kad god je trebalo popustiti, pokoriti se, svaki put nižoj tržnoj cijeni, koliko bi mu pamet rekla: »Daj!«, srce nije moglo pregorjeti i Mika bi odsjekao:

fiškal (njem.) — advokat, odvjetnikdeviza (franc.) — geslo, mudra izreka koja služi kao životno

pravilo

15

— Ne bum ga dal po toj ceni!...Stigla tako i sveta Terezija, poštovana i uvažena

svetica, već i zbog toga što se na njen dan u Velikom Gnijezdu održava znameniti godišnji sajam.

Pošao onamo, dabome, i Mika Brezovački, i to s čvr­stom odlukom da se ovaj put s Jelenom više ne vraća, nego pošto-poto da ga proda. Samo da ga već u staji ne gleda i da po vašarima opanke ne dere.

Pošao rano izjutra jer je put dalek. U torbu stavio kruha, sira, luka i politru šljivovice.

Inače, kad se polazilo na sajam, bio to u kući čitav svetak, nervoza, neobično raspoloženje. Sinovi bi se nad­vikivali, sve gurajući i čupajući jedan drugoga: »Ćaća, idem i ja!«, a curica bi cvrkutala: »Čaćek, kaj mi bute kupili na sejmu?« ...

Sad ga na odlasku ni žena nije pravo pogledala, ni njega ni junca. Muka joj bila. A i njemu samom postalo to smiješno i bedasto. Tješio se tek što nije jedini te sreće.

S prostranih, krivudavih seoskih puteva, puteljaka i staza, s tužnih brežuljaka, gdje su se u jutarnjoj magli dimili glomazni i suri slamni krovovi, silazili ljudi i stoka, sve jedan za drugim slivajući se svi na glavnoj cesti u dugačku jednoličnu procesiju. Kravice gackale zanoseći krivim sabljastim nogama neprestano i zami­šljeno. Tu i tamo otimalo se kakvo blesavo tele nava­ljujući svom silom u jendek ili neku livadu. Ili opet neko jogunasto prase, užetom privezano za nogu, divlje drečeći, zaintačilo da će kući, a ne na vašar. Vidjeti je bilo, iako rjeđe, poneki par dostojanstvenih volova kako jednomjerno i ozbiljno kroče.

Baš se toga jutra, poslije desetak divnih i toplih dana, sjever nešto razljutio noseći iz nemirnih, tmurnih

jendek (tur.) — jarak

16

oblaka kišicu, tanku i finu kao rosa, a oštru kao pole- dica, pa sve u lice. Zarumenili se nosovi i obrazi, a ljudi se stiskali u slabe kapute. Ženama ispod debelih bijelih lanenih rubača zebla gola koljena i stegna, jer vjetar svuda stigne.

Putem koji vodi iz Pustika naišao neki Mikin kum Vid Barberić. Gonio volove na sajam, i on već valjda četvrti — peti put. Volovi mu ljepota: gojni i strojni, par složan što može biti.

U Vida Barberića, visoka i snažna čovjeka, široko lice, uredan plav brk i veselo plavo oko. Uvijek je do­bre volje, pa i ovaj put. Opazivši Miku, dovikne mu nasmijano:

— Kaj, kume, idemo opet u špancer?!...— To se zna! — udobrovolji se Mika. — Em dok­

tori veliju da je zdravo šetati po friškom ljuftu!...Nasmiješe se svi pa će svaki nešto dobaciti, tek je

jedna baba, što je dugačkim prutom pred sobom gonila desetak purica i purana, ostala pesimistički disponirana.

— O ljudi — uzdisala ona gledajući žalosno i za­brinuto u svoje lude tuke — čemu je to spođobno?! To nas bu zatrlo — si burno propali, si kaj god nas je!...

Ali neki čičica, noseći na ramenu košaru jabuka, fatalistički je tješio i babu i sebe: — Nekak bu već zišlo! Si baš pokrepali ne burno!... Gdo bi se onda na zemlji mučil i potezal kad ljudi ne bi bilo?! ...

rubača (kajk.) — košulja špancer (njem.) — šetnja em (kajk.) — ta, pa Ijuft (hjem.) — zrak disponiran (lat.) — raspoložen si, se (kajk.) — svi, svefatalistički (lat.) — vjerujući u neizbježnost sudbine, mi­

reći se sa sudbinom zišlo (kajk.) — izišlo gdo (kajk.) — tko

2 Kriza • Mi smo za pravicu 17

Prolazila tako i neprestano se povećavala procesija ljudi i žena, krava, volova, svinja, telića i purana, kola i konja, sve uspinjući se i spuštajući mokrom cestom (jer sedam bregova i breščića treba proći dok se sa Gladovca stigne u nizinu).

Sajmište u velikom Gnijezdu prostrano i široko, a sve se napunilo stokom i ljudima. Šatre birtaša, lici­tara i čitave ulice kramara svih struka igrale na vjetru kao jadra u sivo-blatnom moru. Žamor i graja. Ali mada je bilo već skoro jedanaest sati, uzalud se derali pečenjari, kestenjari i pekari.

Pazar je slab jer pravog života nema baš tamo gdje je najvažnije, gdje uz drvene grede stoje privezana goveda. Ni u svinjskom rajonu nije bilo bolje. Ljudi ili sjede na »gelenderima« pokraj svog blaga, žvačući svoj kruh i sir, ili šetkaraju s rukama u džepovima, razgo­varajući mrzovoljasto i bez buke, dok svinje tiho rokćući ruju mokru zemlju. Pazari se tu i tamo, sve ukratko, suhoparno, bez većeg zanimanja.

Uzdah ide od usta do usta, uvijek jednak i dosadan kao razgovor o ružnom i lijepom vremenu.

— Nema trgovine!... Nema trgovine!...— Kakva je ta godina devetstotridesetprva!? ...— Takve još nije bilo!...Na Miku Brezovačkog natrapao ipak neki mesar.

Udešen kao fin gospodin: kožni kaput, žute polucipele, obrijani brkovi, mirisna cigara.

Pogodiše se na vagu: dva dinara kilogram žive va­ge. Mika doduše nije još tako trgovao, nego po seljački: poprijeko. Uostalom, nije bilo više premišljanja, vrag je svoje već odnio pa neka odnese i junca. Nema više onog dugačkog pogađanja koje je trgovini davalo tolik

birtaš (njem.) — krčmar, gostioničar gelender (njem.) — ograda

18

čar, nema onog lupanja u dlanove, natezanja i nad­mudrivanja, već kratko i bez pogovora: hoćeš ili ne­ćeš?

Gospodin mesar, Zagrepčanin, izvadio otmjenom gestom (kao doktor) niklaste škare, urezao u dlaku Je­lenu nekakav znak, pa još, kao od šale, podsjekao mu kitu na repu.

Gledao to Mika mrk, promrzao i pomalo gladan (ne jede mu se kruh sa suhim sirom, tek što ga ova raki­jica nešto grije) i krivo mu... Krivo mu što njegova muka tako sa štetom uludo prolazi, a ovaj tu gospodski kicoš još i sprdačinu pravi.

Kad na vagu, a ono golemo razočaranje! Računao Mika Brezovački (čovjek svoje uvijek ljepše i deblje vidi) da junac ima tri stotine klograma pa da će ga zapasti šest stotina dinara. Taman toliko je pred sedam mjeseci dobivao! Međutim,, kad junac na mosnu vagu, onaj pisar iz kućice pročitao i zaviknuo:

— Dvije stotine dvadeset i pet!...Svršio je Mika nekoć samo dva razreda, ali je sad

u sekundi sračunao da je to svega četiri stotine i pedeset dinara!

Kao toljaga ta ga je cifra tresnula po glavi. Smu­tilo mu se načas pred očima, a onda mu sijevnulo onih sedam stotina i po koliko je prošle jeseni dao za tog istog, samo mnogo manjeg Jelena, pa svi oni troškovi po sajmovima, pijacovina, pasoš, bilježi, što je sve tre­balo plaćati skupim dinarima. A gdje je još sijeno, a gdje je briga i muka?!...

— Ne dam ga! — zastenja Mika muklo i tvrdo.— Kaj ne daš?!...— Junca ne dam!...

pijacovina (tal.) — tržna taksa koju plaćaju trgovci za svo­je tržno mjesto na sajmu, trgu, tržnici

pasoš — isprava kojom se dokazuje vlasništvo stoke

19

Nasmija se mesar, slegne nehajno ramenima i po­igra s onim otrcanim, išaranim pasošem.

— Nema ništa! Junac je prodan. Kaparu si dobil, trgovina je gotova!

20

Ali se Mika maši svog tankog buđelara, izbroji pet desetica, koliko je primio u ime kapare, i pruži ih od­lučno mesaru.

— Jesi li ti bedast?! — dreknu ovaj.No, Mika mu onda svih pet banki gurnu silom u

šaku, ščepa svoj pasoš iz mesarovih ruku, istrgavši sa­mu polovicu. Skočio mesar uvrijeđen i bijesan, mahnuo šakom te Mikin šešir odletio u blato, a on sam posrnuo četveronoške.

Nasta strka, graja i smijeh. Mika, međutim, pokupio šešir, povukao junca za uže, opalio bičalom straho­vito pa odjurio psujući sve svetinje i pravice na svijetu, spominjući čak i bunu i revoluciju.

Mesar pak, mada je imao pravo na dvostruku ka­paru, ostao džentlmen: opsovao stotinu bogova »zalu­panom mužu« i odmahnuo rukom precizno. Svoje dese­tice stavio u džep, a tužni ostatak Mikina pasoša odbacio. Što da se još i za takve stvari uzrujava? Ima dosta robe i za dinar i po! A bit će i gore, pa će ta raja još doći moliti i preklinjati da mu kupi po jedan dinar kilogram žive vage! Neka mu, dakle, bude tko mu je kriv što pameti nema!

Odsrljao Mika, sav smućen, kroz onu gužvu prema izlazu, sve vukući Jelena. A junac kao junac, ne shva­ćajući gospodara, uzjogunio se pa neće da ide. Možda baš i zbog glogove bičalice kojom ga Mika nemilice opletao po leđima, po rebrima i po samoj njušci. (Dobra polo­vica tih udaraca bijaše namijenjena onome mesaru — tek to Jelen nije znao.)

Mutno je bilo u Mikinoj glavi, a u grudima kuhala sve ljuća srdžba.

buđelar — novčanikdžentlmen (engl.) — gospodin, otmjen čovjek zalupani muž (kajk.) — zatucani, zaostali seljak

21

Baš hoće ta gospoda da oderu kožu siromahu, se­ljaku. Gdje je taj Bog, gdje je pravica?! Gdje je kolera da podavi sav svijet?!

Na samom izlazu zaustavio se on, sav zadihan, drš­ćući od jada, naglo se okrene te grozeći se podigao stisnutu pesnicu. Strašnim krvavim pogledom presije­cajući sve ono široko polje sajmišta, svu onu nebrojenu množinu ljudi i životinja Mika je u duhu vidio svog neprijatelja, gizdavog mesara pa je njemu promuklim grlom upravio ove teške riječi: Ti da si gospon?!... Fakin si ti, tat, lopov i gulikoža!... Samo dragom Bogu zafali da ja nisem pijan, nego trezen!... Znal bi ti koga si šakom po glavi, strela božja vu te pukla!...

Ali tu ga prekinu blag, nasmijan glas:— Na koga se ti tak hudo ljutiš, Mika?Bijaše to kum Vid Barberić. Opet u mirnom, širo­

kom raspoloženju. Preko širokih ramena prebacio lance kojima je volove dotjerao: znak da ih je prodao.

Mirio on Miku Brezovačkog da se ne uzrujava. To ne donosi — veli — nikakve koristi. Ali Mika se teško stišavao, već nastavio razlagati kumu Vidu kako bi on mesaru škljocom rasporio onaj masni trbuh i pogledao džigerice bijele — samo da je bio pijan. No na žalost, trijezan je pa zna da bi ga to dovelo u zatvor.

Međutim, kad je čuo od kuma Vida kako je on svoje divne volove prodao za tri i po hiljade, dok bi pred godinu dana dobio sigurnih dvanaest hiljada, i Mika se ohladio. Stalo mu svitati da je učinio glupost što nije dao Jelena. Još bi onaj prokleti mesar mogao imati pravo.,.

Samo se čudio Vidu Barberiću kako on svoju ne­sreću mirno podnosi, jer je takva trgovina prava ne-

fakin (tal.) — uličnjak, deran, mangup škljoca — nožić, perorez s drvenim koricama

22

sreća i propast. Napola tako kao da su mu volovi ukra­deni ili poginuli.

Vid je, istina, bio dobre ćudi (on bi »otrov zasla­dio«), ali nije bio ni tako bezazlen. I on je — veli — »špekulant«, samo svoje sorte. No našpekulirao se dosta tjerajući te volove na četiri vašara, a dobivajući svaki put manje. Da ih je prodao odmah, mogao je možda za one novce danas kupiti i dva para. Zato se danas opametio, pa će drugačije.

Na kojem drugom sajmu kupit će on možda isto takve volove, ili malo slabije za dvije hiljade, dok će mu petnaest stotina morati ostati za druge potrebe.

— Misliš da bum s tim išel plaćati porez i na­met? ... Nisem bedast!... Za ovrhovoditelja imam ja u štali jednu staru kravetinu i jednu junicu, pa nek si gospoda liceteraju kako god znaju...

Kiša, međutim, sipila, hladna i žalosna. Ispod čvr­stih, potkovanih bakandža Vidovih, ispod širokih, ga­lijama sličnih opanaka Mikinih prštalo blato i kaljava voda kao ispod automobilskih točkova. Pružila se pred njima dugačka izderana cesta, u daljini iznad šuma vidjela su se oniska brda Bikovskih Gorica. Bjelasala se na brijegu crkva na Bikovskom Vrhu.

Na cesti gotovo nikoga, jer na sajam već nitko nije dolazio, a sa sajma nekako među prvim otišli Mika i Vid. Pred njima gackao veselo Jelen, opustivši nehajno onaj malo prikraćeni rep. Smijao se Vid. Još će — veli — tkogod pomisliti da je ukraden, pogotovu ako opazi mesarsku oznaku sa strane. Neka se Mika pričuva, jer kakve je sreće, mogao bi nastradati.

ovrhovoditelj — činovnik koji vrši pljenidbu stvari radi podmirivanja neplaćenog poreza

bakandže — čvrste visoke cipele grubo izrađene

23

Češao se Mika iza uha i dok mu se u lijevom kutu usta jednolično njihala lula, on kroz zatvorene zube virtuozno pijuckaše u blato.

Kad oni pred selo Bunjane, vjetar im iza šume s neke kapelice donio tanki glas zvona, podne! Prekrižiše se već od navike i osjetiše glad. Toga dana nit su što pravo jeli, i još manje pili.- Ono malo rakije se i ne računa.

Vid je Barberić, prodavši volove, imao doduše pra­vo da popije likovo, ali trgovci slabo mare za dobre običaje. Sam opet nije htio, skupo je vino, a onda na­išao baš na Miku.

Mika bi sad jeo, a još radije bi popio koju jer mu se od jada osušilo grlo. Ali u njega jedva ako je deset dinara.

Zastao on pa će Vidu blago i pitomo:— Ti bi baš mogel platiti liter vina!...Zastao i Vid, malo promislio pa odsjekao:— Pa i bum! Ja sam ti navek bil kavaler!...Uđoše u dvorište Jandre Turkovića, kovača. Tu je

pod sušom Mika svezal Jelena, onda pošao s kumom u kuću.

Jandro Turković malo je kovač, malo seljak-poljo- djelac, a pomalo i birtaš. Nema on gostionice niti do­zvole za točenje, ali ima oveći vinograd. Sad je već bolestan, ne smije piti, obitelj, mala, cijene vinu slabe, pa je našao da je ovako najzgodnije. Skrivećke, odno­sno prijateljski, on proda svaki dan koju litricu, a na sajamski dan kod njega se skupi više svijeta nego u pravom bircuzu. Konkurencije u selu nema, pa nema

virtuozno (tal.) — savršeno, majstorski spretnolikovo — proslava dobro obavljenog posla (jelom i pićem)bircuz (njem.) — krčma, gostionica

24

tko da ga denuncira, financi slabo ovuda krstare, a sa žandarima je na dobroj nozi.

Njegovo je vino doduše čisti, zloglasni »direktor«, ali je jeftino, pet dinara litra, dok je u gostionici i triput

denuncirati (lat.) — prijaviti, potkazatifinanc (franc.) — porezno-carinski stražar

»direktor« (lat.) — vrsta necijepljene loze i vino cd nje

25

skuplje. Birtaško je vino osim toga i slabije, dok taj »direktor« grebe grlo kao turpija, a kad ga se dobro napiješ, barem znaš da si pio: tri dana si lud, a glava kao čabar! - *

Zasjeli tu Mika i Vid na drvenu klupu. Mika prema malom prozoru da mu bude Jelen na oku. Vašarski je dan, svašta se može dogoditi!

Gazdarica donijela litar vina i jednu čašu za obo­jicu. Jer kod tog Jandre Turkovića štedilo se sa čašama. Ne toliko što se ne bi uvažavala zdravstvena načela, ko­liko iz razloga ekonomskih: gdje je puno čaša, tu je teško voditi nadzor, lako je tko ukrade ili je razbije (a seljak će radije platiti tri litre vina nego jednu čašu). Uostalom, svaki je gost iz obzira prema onom koji je imao da pije iza njega čašu pristojno iskapio do dna tako da ovaj nije morao gutati njegove »zbrčke«.

Kumovi zavirili u svoje torbe, zagrizao tko je šta imao, pa slasno i gromko cmačući, oni su jeli i nastav­ljali razgovor, zalijevajući zalogaje i riječi kupicom vina, izmjenjujući se točno po redu.

Naišao tu i neki susjed, besposlen, nešto iz radozna­losti da vidi ima li kakvo zgodno društvo, da čuje novosti, a nešto ne bi li uvrebao koji gutljaj mukteše- vine. Nadolazili, međutim, sajmari. Vrata se lijeno otva­rala i zatvarala, ambrele se sklapale, hukalo se u šake, pijuckalo, šmrckalo, a neki put i zadovoljno uzdahnulo pa onda i naručilo »liter vina«. Zamirisao silno »savski« duhan.

Razgovor oživljavao. Samo predmet je bio isti: sku­poća i jeftinoća. Što seljak treba, sve je do Boga sku­po, a što prodaje, to je bez cijene. Onda je došlo pitanje

mukteševina — stečeno bez muke, mukte dobivenoambrela (lat.) — kišobransavski duhan — najlošija vrsta duhana

26

poreza i nameta. Svi su se jednodušno složili da bi ih trebalo, ako ne ukinuti, a ono bar na pola smanjiti. Pa onda činovničke plaće! Zašto gospoda da tako dobro živu dok se muž-seljak muči bez ikakve koristi? Lako je sjediti u kancelariji, u toploj sobi, pa svakog prvog pobrati plaću! To bi svatko znao! Treba plaće prepolo­viti pak će onda biti seljaku lakše. Pa trgovce okljaštriti, da, i trgovce.

— Kad oni budu takve sirotinje kako smo i mi, onda se burno bolje razmeli! — rezonirao tako neki Simun čačković, i on općinski odbornik — Ovak, gospon ti mužu ne vjeruje nego ti stepe z ramenima pak veli: »Je, dragec, to je kriza!«

— Ali kriza nek i njega grize! — dodao je srdačno Mika Brezovački, a svi grohotom odobriše.

Svidjelo se to Vidu Barberiću te on pozvao i drugu litru. On sam nije ulazio u debatu, već samo mudro slu­šao smijući se očima, a tek koji put i naglas.

Mika se, naprotiv upalio. Pričao svima svoju ne­volju s juncem i mesarom, izrazivši ponovo svoju iskrenu žalost što nije mogao da mu »pogleda džigerice bele«... I onda je opet došao zaključak u obliku pitanja: ima li na taj način smisla sav taj seljački posao, njegova muka i briga? ...

— Gdje je tu račun, braćo moja? — uzviknuo Mika svečano. — Je li to, burno rekli, organizacija? ... (Volio je on u takvim trenucima birane riječi!.. .) Kaj će ti kuća i grunt kad na njemu, burno rekli, nemreš egze- stirati!...

rezonirati (franc.) — umovati, mudrovatistepsti, stepem (kajk.) — stresti, slegnuti (ramenima)je (kajk.) — eh (uzvik)debata (grč.) — rasprava, učena prepirkagrunt (njem.) — zemlja, zemljišteegzestirati (lat.) — opstojati, živjeti (pravilno: egzistirati)

27

— Baš je tak!— I ja tak velim! — potvrđivali ostali, vadeći lule

iz usta i pijuckajući na pod sočno, ali i točno pokraj svo­jih opanaka (da bi mogli pljuvačku ljepše razmazati, a to opet više iz razloga estetskih, nego zdravstvenih...).

Padali tu razni prijedlozi i mišljenja: da bi trebalo staviti sve to općini na raspoloženje, pa da se onda vidi gospodarstvo ili da se svi slože pa mjesto poreza dotje­raju blago na općinu; ili, kako je predložila jedna rezo- lutna baba, sve potući i zapaliti pa početi snova!

Zadimila se soba od tih krupnih riječi, a još više od savskog duhana. S mokrih kaputa dizala se para kao s konjskih oznojenih leđa. Atmosfera kao u oblaku. Ri­ječi sve glasnije, sve krupnije i sočnije, a i ono nekoliko ženskinja, što je iz početka tiho i pobožno sjedjelo, sad se uscerekalo te se njihovi glasovi dizali iznad ostalih kriješteći kao čavke u zoru.

Mika i njegov benefaktor Vid iscijedili baš zadnju čašu iz treće litre, zažarili se prilično obojica te Mika, kome je srce još uvijek gorjelo od jada, naruči za ono par posljednjih dinara još i četvrtu (red je da i on plati nešto) — kadli u sobu upao sav uplašen nekakav seoski deran.

U jednom dahu donio senzacionalnu novost:— Došli žandari, iščeju tata!...Senzacija jest, ali ljudi slegnuli ramenima. Šimun

Ćačković, općinski odbornik, samosvjesno i flegmatično dodao:

— Kaj se nas tiču žandari!. ..— Tak je! Mi smo pošteni ljudi — potvrdio neki

lugar. — Čast, pardon! ...

estetski (grč.) — lijepo, u skladu s pravilima ljepote rezolutan (lat.) — odlučan, odrešit benefaktor (lat.) — dobrotvor iščeju, iskati (kajk.) — traže, ištu

28

— Negdo je na sejmu ukral nekakve vole ili pak junce, kaj ja znam!... Sad su baš otišli u Vincekovu uličku!...

Gazdarici Turković nije bila mila ta vijest. Muž joj je bio također na sajmu, a ona, iako poznata sa žandarima, nije znala stvar izvesti onako vješto kao njen Jandro. Zato se ona uzrujala pa stala tjerati goste:

— Pijte, ljudi, brže, znate dobro, mi dozvole ne­mamo. To je više kakti iz prijateljstva, ali znate kak je.

Stali se ljudi spremati, iako nevoljko. Mika i Vid na brzu ruku uzeli točiti i okretati čašice da rastoče i četvrtu. Onda Vid trknuo koljenom Miku pa mu na­mignuo obješenjački:

— Ha, kaj sem ti ja povedal?!. ..Mika doduše uhvatio prilično kuraže, spremit će

u se i drugu litru, ne boji se on nikoga do Boga, ali se opet dao nagovoriti te odmah krenuše. Složili se oni, sve raspravljajući onako u širokom raspoloženju da je junac, istina, samo njegov i Božji, ali je istina i to da ima1 prikraćenu kitu na repu i urezan znak. Od pasoša pa samo otrgnuta polovica! Opaze li to žandari, tri će rebra izgubiti prije negoli ih uvjeri da je junac doista njegov. Naročito ako je tu narednik Mitar Ga- zibara, jer taj je majstor u kundačenju, hajduk bez premca.

Našli se tako na cesti pa požurili. Oni drugi još zaostali u pričanju i prepričavanju ili otišli drugim putem.

Kad su bili već izvan sela, stigla ih neka kola, baš na raskršću Pustika, pa se Vid povezao. Odjurila kola, puna nekakvih snaša i cura, a Mika ostao sam sa svojim Jelenom. Opatrnuo ga žestoko pa se ogledao i nehotice:

frknuti (kajk.) — gurnuti, udariti

29

idu li žandari? ... Ali nigdje nikoga, osim dvije babe s ogromnim ambrelama premda kiša više nije padala.

Uostalom, stalo već srce Mikino kucati jače i ku- ražnije. Šta on ima da se boji! Da je stotinu žandara, šta mu mogu kad je on pravedan kao Isus na križu? Tko može reći da taj prokleti junac nije njegov? Kamo sreće da ga nikad nije ni vidio!

Junački je kucalo njegovo srce samo mu je u glavi šum jelo. Konstatirao je da je vino vraški jako, a ljuto kao rakija. Divno ga je palio grkljan!... Tek noge mu oteščale, a cesta se nakrivljavala sad amo, sad tamo. Teško mu je bilo, zapne mu noga, zastane dah, čak se i misao nekud zadjene.

Poteku te misli brzo i jasno pa onda zastanu, zamute se i nestanu kao zvijezde iza oblaka! Onda se i on kao u čudu zaustavi, uzdahne i blene širom u svog Jelena, što se pred njim žurio.

Gdje je tu pravica? Gdje je Bog? Kakav je to na­čin da on sa svojim vlastitim juncem mora bježati ispred žandara kao da ga je ukrao? ... Kad pak dođe kući, zijat će baba:

— Kaj si mi opet tog vraga dotiral? ...Žena će vikati, kritizirati, rugati se, zabadati i na

kraju izvući batina. Jer Mika je, kad se napije, zmaj. Nije on kao gospoda da bi se udobrovoljio vinom. I a’ o zapjeva, duša mu je gnjevna i žalosna. On je siro­mah čovjek, u njegovo se srce, kad je trijezan, toči i taloži čemer i jad. A kad se napije, onda se taj talog jada uzburka, uzmuti i sva mu se utroba, sva nutrina napuni gorčinom i željom za osvetom, za zlom!

Baba će, dakle, dobiti batina, to joj stoji zapisano! Mutne i mrke su bile misli pa ih ni onaj oštri zrak nije mogao razbistriti. Sjeverac neprestano držao. Nebo se razvedrilo, ali je sunce već zapalo. Sjene se

konstatirati (lat.) — ustanoviti, utvrditi

30

većma otezale, oduljivale, iščezavale. Sumrak se spu­štao trepereći sumorno i tužno. Preletjela naglo neka ptica žureći se u gnijezdo. Šuštalo lišće, žuto, rumeno i narančasto drhtureći na vjetru i studeni, gubeći se jadno u blatu. Posljednji se pastiri vraćali s paše, praš­čići rokćući živo jurili jedno za drugim, a rogato blago klimalo zamišljeno.

Skoro sasvim zarioćalo kad je Mika stigao na Bi­kovski Vrh. Na općinskom poglavarstvu bili rasvijet­ljeni prozori i Mika se Brezovački sjetio da je on pravi nekoć po narodu izabrani, a sad po vlasti imenovani član općinskog odbora. U tom je času ujedno i jasno bljesnula misao koja se čitavog tog puta rađala u glavi: obračun s općinom i obračun s juncem.

Privezao, dakle, Jelena za plot te otresavši gromko blatne opanke na stepenicama, zakucao sa svih pet prsta na vratima i svečano unišavši u kancelariju.

— Dobar večer, gospodo!...Općinski bilježnik, blagajnik i pisari promrmljaše

nešto i ne pogledavši Mike. Mučili se oni s nekim popi­sima koje je trebalo žurno načiniti i poslati kotaru. Mika kritički omjeri svu tu općinsku gospodu, ogleda se na sve strane i najzad sjede na jednu praznu stolicu. Prebaci nogu preko noge.

— Gospodin bilježnik — započe on lagano, ali glas­no i vrlo važno — je li vi znate kaj je to kriza? ... Kriza? . .. A? ...

Bilježnik uzdahne nervozno, pogleda ga poprijeko i pomisli.

— Samo da nisi odbornik, ja bih ti već pokazao krizu! — a onda će mu glasno: — Alzo, šta je, Mika? Vi ste dobre volje, to mi vidimo i tome čast, ali mi imamo posla. Dođite sutra, sad i onako više nije ure­dovno vrijeme.

alzo (njem.) — dakle

31

Ali Mika nije bio od onih koji bi se dao tako lako otpraviti ni kad je bio trijezan, a kamoli kad je direk­torom tako okrijepljen.

— Kriza — nastavljao on mirno i uvjerljivo — to vam je kad ja svojeg junca deset puta teram na sejem, a nemrem ga prodati! ... To se zove, burno rekli, kriza! To je moja kriza ali to bu i općinska kriza, jer ja ne bum mogel platiti svojih, burno rekli, dadžbina!... Ha, je li dobro govorim? . . . .

Odmahnuo bilježnik rukom, uzdahnuvši mučeni­čki, pisarčići se smješkali i gurkali laktima, a Mika je dalje govorio. Opširno, potanko, a često i vrlo pjesni­čki, on je opisao i oslikao sve svoje nevolje od onog dana kad je tog Jelena kupio pa do danas. Napokon je došao zaključak da on junca uopće prodati ne može, nego ga naprosto stavlja na raspoloženje slavnom op­ćinskom poglavarstvu u ime poreza i nameta.

Došao stražar Mata Domitrović, policist vrlo miro­ljubiv i oprezan, pa stao uvjeravati Miku kako je gospo­din bilježnik silno zaposlen, kako je sada kasno, neka dođe sutra ujutro, može baš i prekosutra, samo sada neka ne smeta. Što se junca tiče, neka bude pametan, jer šta će općini junac, čim će ga hraniti, pa to nije samo tako, nego tu treba napraviti pljenidbeni zapisnik i tako dalje.

Ustao Mika još uvijek svečan, važan i ozbiljan.— Idem ja, neću smetati! Samo neka se radi (ako

je to — burno rekli — narodu na korist?!) ali junac ostane vama, to jest slavnom općinskom poglavarstvu . . . Mika Brezovački iz Gladovca kbr. 1 plaća porez i namet juncem koji se zove Jelen, žuto-šare boje, petnaest mje­seci star i dvesto dvadeset i pet kila težak ... Molim, čast, pardon! .. . Junac ostane tu! Čast — pardon!...

Izašao Mika iz kancelarije, zapeo malo na prvoj stepenici, ali održao ravnotežu i banuo u mrak. Morao

32

i pandur Mata s njim. Jer Mika, kakav je, mogao bi doista dovući junca u kancelariju!

Kad Mika do plota, a junca nema! Otro on dlano­vima oči da mu se priuče na pomrčinu, pogledao bolje, obišao sav plot pretražio s pandurom sve dvorište, ali Jelenu ni traga.

— Je, sad ga ne buš našel, noć je .. . Nego ga burno sutra poiskali i žandarima burno javili — tješio ga miro­ljubivi pandur Mata. — Kaj se sad more?

— Ali nije to tako!... Stala se Miki hladiti glava... Gdje je junec? Jer na taj način nit će biti ni općinski niti njegov. Je li ga tko ukrao ili je samo odlunjao kući. Ako li je putem natrapao na cigane, gotov je. ..

— Oj, Je—le—ne!... Oj, mali!.. .Tamna je bila večer. Na Bikovskom Vrhu bilo tiho

i mirno do smrti. S jedne i druge strane ceste niske na­krivljene drven jare s visokim krovovima. Crne, mrke kao da su teški oblaci legli na zemlju te iz njih kao sanjive mačje oči umorno žmirkala mala žuto osvijet­ljena okanca.

Cestom se žurila sitna ženska figura, stisnuta u bi­jeli vuneni šal. Bila je to mlada učiteljica Beata. Ona je iz svog stana, negdje sa dna sela, žurila na večeru u gostionicu Mukića Schwarzenberga. Gadila joj se i ta gostionica i ta večera, ali nemoguća je bila njena sobica sa zemljanim podom, prostom drvenom klupom, s viso­kim, a uskim i tvrdim krevetom, pa drvenim surim gredama na stropu. Prvo joj je to mjesto bilo, tek je nedavno bila došla i nikako da se pripitomi. Večeri su najstrašnije: što da radi u toj sobi uz jadno svjetlo čađave petrolejke? Što da radi u toj kući gdje već u 7 sati svih deset članova obitelji složno hrču? Srce joj plače kad tu sa ceste iz Bikovskog Vrha vidi u oceanu magle, daleko u nizini gdje se kao rasute iskre i žera-

Schwarzenberg čitaj: Švarcnberg

3 Kriza • Mi smo za pravicu 33

V

viče krijese i trepere veselo i veličanstveno kao zvijezde na dnu zamagljenog jezera, svjetla divnog i dragog grada Zagreba.

Kako je to oku (oh, i aeroplanu!) blizu, a kako je njoj užasno daleko! Tamo život i radost, a ovdje pustoš i žalost. Tamo je njezina mamica, njezina seka koja ide u gimnaziju i koja i ne sluti što je život! Tamo je njezin dečko, tamo je Zrinjevac, Ilica, Tuškanac, a ona tu u toj azijskoj selendri, u osami i tuzi!

Capkala tako gospođica Beata uvjeravajući sama sebe da je najnesretniji stvor na svijetu kad li se u onoj debeloj tami pred njom stvorila nekakva strašna pri­kaza. Opahnuo je dah alkohola i smrdljivog duhana i pitanje hrapavo pijano:

— Čujte, frajla, jeste li gde videli kakvog junca... s podrezanim repom!. ..

Ah, taj je čovjek pijan, možda je i lud! Ni vrisnuti nije mogla, nego bez odgovora potrčala koliko su je noge nosile. Tek kad je u blatu izgubila jednu cipelicu, ona se bez daha, preplašena kao ptičica, zaustavila pred Mukićevom gostionicom. Tražeći grozničavo kvaku na vratima, s grozom je gledala nezgrapnu crnu figuru kako sredinom ceste srlja u mrak i očajno viče iz svega grla:

— Je — len! Oj Jelen, gdje si, sunce te Božje ne grelo!...

frajla (njem.) — gospođicagreti, grelo (kajk.) — grijati, grijalo

35

.

Jf

i

MI SMO ZA PRAVICU

Služavka uđe u sobu i reče:— Gospon doktor, jedan bolesnik vas traži.— Kakav bolesnik?! — obrecnu se doktor mrzo­

voljno. Cura slegnu ramenima.— Nekakav muž... Mislim da je z Bikovskog

Vrha i da je sim već dohajal. Nemre dobro govoriti i rubec pod nosom drži. Meni se vidi da mu je gubec razbit...

Rekavši to, ona prasnu u smijeh, a doktor, videći je onako masnu od kuhinjskog znoja, zdepastu i ne­zgrapnu, kako je smijući se razjapila velika usta i poka­zala konjske zube, pomisli s nervoznim uzdahom:

— Ah, divno je biti tako zdrav i tako glup kao ova naša Jalža — a onda će joj glasno i ljutito: — Recite mu neka malo pričeka.

Djevojka ode, a doktor Mirko Kotarski osta ležeći na otomanu. Pokraj njega rasule se po podu novine koje je on bio s gađenjem odbacio.

Kao obično, tako se i danas odmah poslije ručka povukao u svoju ordinaciju da tu u miru na starom kožnatom otomanu, malo zaklonjen od bučnih debata svojih sinova, od zanovijetanja ženina i od ostale kućne

dohajati, dohajal (kajk.) — dolaziti, dolazio

37

graje, popuši koju cigaretu, pročita ili barem prolista »Obzor« i »Politiku« i prodrijema samo pola sata.

Međutim sad mu se već nekoliko noći i dana ne spava nimalo. Teška nemoć i žalost obuzela ga svega i još mu neka odvratnost, gadljivost od svega, a najviše od sama sebe, sjela na dno želuca. Da mu je zaspati, utonuti u ništavilo sasvim nečujno, kradom nestati i umrijeti.

Stvar je započela, razvijala se pa i svršila se sasvim banalno.

Počelo je s izborima.Doduše, izbori i nisu sasvim banalan događaj. Oni

čak unose ne samo u javni život nego i u život naj­skromnijeg činovnika neku naročitu nervozu, a katkad i raspoloženje sasvim romantično. Nikad ne znaš što će ti donijeti i tu je teško biti pametan. Zato oni dje­luju neki put čisto filozofski, sileći na razmišljanje ne samo o kandidatima nego i o općim i vječnim istinama i neistinama života i o tzv. posljednjim stvarima.

Pa opet pokraj svih tih raznolikih uzduđenja, dok­toru Kotarskom poslije izbora ostajaše otužni okus naj­bljutavije svakidašnjice. Možda mu je to ostalo još iz djetinjstva kad mu je otac, skromni seoski učitelj, prigo­dom jednih Khuenovih izbora na naivno dječačko pita­nje: »Tata, što su to izbori«? odgovorio ljutito: »Ne pitaj gluposti!... Bolje da ne znaš!« ....

»Obzor« — naziv novina, političkog dnevnika koji je još u prošlom stoljeću počeo izlaziti u Zagrebu kao organ Strossmayerove Narodne stranke, a prestao je izlaziti početkom drugog svjetskog rata

banalan (franc.) — svagdanji, otrcanKhuen Hedervary [Kuen Hedervari] — mađarski vlastelin

iz Slavonije, od 1883. do 1903. hrvatski ban, provodio u hrvatskoj nasilja i političko bezakonje da bi učvrstio vlast Mađara i mađarona u Hrvatskoj

38

Ali sada, godine 1935. izuzetno mu se učinilo kao da s najavljenim izborima, iako možda još ne sviće »zora Slobode«, a ono svakako da popuštaju »lanci dik­tature«. To više što se s mjerodavnog mjesta obećalo da će se i opoziciji dopustiti da i ona pokuša sreću.

Doktor Mirko Kotarski nije bio više mlad čovjek (pedesetu je bio već prebacio preko ramena) i nije se tako lako i brzo zanosio velikim nadama i iluzijama, ali sada, poslije toliko godina teške potištenosti i bez­nadnosti, ta ga je vijest bocnula neobično živo u srce i ono se ovilo zabranjenom hrvatskom trobojnicom, ispunilo nadom, junaštvom i prkosom:

— Puste li opoziciju doista na izbore, ja za nju dajem svoj glas, pa makar glasanje bilo i javno! — rekao je on odlučno. — Kud puklo da puklo!... Jedan­put se živi, a to neka bude pošteno!...

Međutim, doskora se pokazalo kako za činovnika još uvijek nije zdravo da svoje misli i namjere izražava glasno. To mu je, pomalo prijateljski, ali i dosta strogo, napomenuo gospodin sreski načelnik, upozorivši ga da će najsavjesnije voditi računa o političkom vladanju činovnika. Stoga, ako mu je mila glava i služba, neka se mane vratolomija.

Doktor Kotarski je prijateljsku opomenu primio s kiselom zahvalnošću, ali slobodu misli je junački zadržao.

— Slava Bogu — tješio se on — što nijedan zliko­vac od izumitelja koji doguraše čovječanstvo na rub propasti nije uspio pronaći aparat, nalik možda na Rontgenov, kojim bi se mogle na užas i zator ljudskog

lanci diVctature — slikovit izraz za političko bespravlje u doba takozvane šestojanuarske diktature koju je 6. I 1929. počeo provoditi kralj Aleksandar uz pomoć ge­nerala Pere Zivkovića

39

roda — čitati misli, osjećaji i želje skrivene pod tvrdom korom čovječje lubanje!... Tu još nema cenzure!...

Mislio je, dakle, najslobodnije, gotovo buntovno, ali je svoju junačku odluku nosio tiho i nečujno. Jer jezik je zavezao vrlo pažljivo. Na koncu konca, i bez obzira na policijsku opasnost, zar treba svatko znati naše misli?

Međutim, ženi je ipak trebalo reći. Prvo, nije on Turčin staroga tipa, nego Europejac, čovjek koji ženu voli, poštiVa i vidi u njoj druga, a drugo, i ona je ljuta opozicionalka. Hrvatica — vatra živa, ona ga razumije potpuno. I doista, ona je njegovu odluku odobrila, samo u nje je bilo nešto življe pamćenje negoli u njega i po­kraj sveg zanosa ostalo je dosta opreza i smisla za stvarnost.

Dosjetila se ona kao uzgred kako je ono bilo pred desetak godina kad je on isto tako mislio da mu savjest i dužnost nalažu ne samo da glasa po svom uvjerenju (lako je onda bilo kada se kuglicom glasovalo) nego i da aktivno radi za narodnu stvar, pa ga nagradiše brzo­javno: mirovinom. Nije to bio udarac bogzna kakav, vremena su bila bolja, on je doktorom ostao i dalje iako je honorar kapao na tanko sve zbog patriotizma i veli­kodušnosti. Jedni s patriotizmom kuće grade, a drugi glođu koru... Tješili ih drugi, a i sami sebe: »Kad sunce dođe pred naša vrata, sve će biti dvostruko po­pravljeno!« . ..

Dočekao doskora i to. Sjeli naši ne baš na vlast, nego samo malo uz vlast pa se sve živo pretvorilo u rodoljube i u mučenike. Oni pak što su prisjeli uz vladu naduli se kao da su se rodili na ministarskim stolicama. Nikoga pravo i ne poznaju! Od visine na koju se po- peše zamutio im se vid!... Doktor Kotarski, pomalo

opozicionalka (lat.) — žena koja pristaje uz protivnike vlade

40

spor i nespretan, pomalo tih i diskretan, stigao među posljednjim moliteljima. Nije mnogo ni tražio: tek da ga uspostave. Onda mu rekoše s dosadom: »Tko vas je pustio da se kao činovnik petljate u politiku, imate vi i drugog posla! Nama činovnici nisu potrebni!« Pa tako jedva jedvice, pošto-je pokucao na mnoga vrata, uspije te ga reaktiviraše.

Tu mu je slavnu uspomenu žena oživjela, dosta kratko, ali poučno:

— Radi kako znaš, samo pazi da ti ne bude kao ono prije deset godina!...

On se malo kao i naljutio. Ako čovjek ima svoje uvjerenje, red je da za nj i trpi. Ovakva sitna stradanja nemaju važnosti, glavno je da ideja ostane nepobijeđena.

Žena mu je osim toga napomenula kako oni imadu djece, da im je sin već na sveučilištu, a i on je, nesret­nik, okrenuo na lijevo, pa i njegovi grijesi padaju na ćaćina leđa. Može se voljeti domovina i narod, ali čovjek mora misliti i na svoje najbliže. Na koncu, i oni su dio naroda!... Ne bi se smjelo ni na to zaboraviti!

Poslije žene došlo je do povjerljivog razgovora s prijateljem Ratkovićem iz Zagreba. Bio je to školski drug, inače neki savjetnik, osrednja zvjerka, ali stari činovnički zec koji je uvijek puno toga znao, koji je imao fini nos i uho za senzacije, promjene, za ono što se iza brda valja.

— Slušaj, dragi Mirko, savjest ostavi na miru! — rekao je on. — Hoćeš li ipak da konzultiraš i savjest i uvjerenje, izvoli upitati sama sebe: Kakva korist opoziciji od tvog glasa. On tako i tako. propada zajedno s opozicijom!... Pa za ovako jednu dubioznu stvar da

diskretan (lat.) — razborit, neupadljiv, koji čuva tajnu reaktivirati (lat.) — vratiti u službukonzultirati (lat.) — pitati za savjet, savjetovati se s kim dubiozan (lat.) — sumnjiv

41

izlažeš i sebe i obitelj progonima, jer si ti i onako zlo opisan to se doista ne 'isplati.

— Jasno je da se ne isplati! U to ni ja ne sumnjam! — bunio se doktor Mirko Kotarski. Ponovio je s dubo­kim uvjerenjem svoju omiljelu devizu:

— Jedanput se živi, pa to neka bude pošteno!... Ja sam doduše najprosječniji medikus Europe, ali ja imam svoje uvjerenje i svoju čast!

— Amice dragi, o tome nema sumnje — odobrio je s filozofskim uzdahom prijatelj Ratković. — Treba biti pošten, ali zato ne treba srljati u propast! Tko pita za najprosječnijeg doktora Europe, kako se ti shm nazi­vaš?! ... Zar ti ne vidiš kuda srlja ta ista Europa, kako joj svakog minuta prijeti rat, lom i slom?! Zato, pri­jatelju, carpe diem, pa uživaj ovo malo buržujskog do­bra što ti ga je dao Bog i ne stvaraj samome sebi suvi­šnih briga i komplikacija. Ta mi smo pedesetogodišnjaci i nas će vrijeme bez pardona pregaziti, vladali se mi ovako ili onako. Osim toga mi smo činovnici, to jest državni živi inventar, čija je sudbina da bez pitanja i poslušno prelazi iz jednih ruku u druge. Naša je dužnost bila i bit će: slušati, i to obično gore od nas samih!... Ali ako nismo do pedesete svoje godine došli do prave riječi, više zacijelo nećemo!... Što se tiče milog naroda, on ima onakvu vladu kakvu je zaslužio. To je davno poznata stvar, a ti ćeš svoju dužnost prema njemu izvršiti već i time što nećeš glasovati. Naprosto, ti ćeš se u pravo vrijeme razboljeti. Pametan čovjek, ako

medikus (lat.) — liječnik amice (lat.) — prijatelju (vokativ)carpe diem [karpe diem] — uzrečica: iskoristiti dan! Uživaj

dok možeškomplikacija (lat.) — zaplet, zamršenost, poteškoća inventar (lat.) — točan popis imovine, namještaj

42

hoće da ostane častan, treba i to da izvede po moguć­nosti bez žrtava, i — kako da kažem — sa stanovitim komforom.

Doktor Mirko Kotarski nije odmah kapitulirao. Mrgodio se, tu i tamo protestirao, druga nazvao cini­kom, ali osjećao je jasno kako mu se tvrda odluka da glasuje za opoziciju topi, mekša, ruši. Kad je stigao kući, stvorila se već nova odluka: da ne glasuje uopće. Ta odluka nije bila možda tako časna, tako junačka, ali u dušu mu je ulijevala više mira.

Istina, ne za dugo!Razmahala se izborna borba baš opasno. Pojavilo

se destak kandidata, sve bolji od boljega. Do tada se i nije znalo koliko ima ljudi voljnih da se žrtvuju za na­rodno dobro. Bilo ih je iz svih slojeva. Jedan bivši se­ljak sa zlatnim zubima, odlučan majstor u kartama, isku­san palikuća, tj. čovjek koji je svoje dvije kuće s uspje­hom potpalio i digao osigurninu; školski nadzornik koji je tokom svoje karijere promijenio sve stranke i sva uvjerenja, denuncirajući uz put svoje starije i mlađe drugove; jedan svinjski trgovac koji je našao da je unosnije trgovati političkom robom nego svinjama; iz jedne profesorske zbornice nenadano se izvukao mlad profesorčić, ljut unitaristički fanatik, koji se nadao da će sav parlament i svu javnost fascinirati svojim govor­ničkim darom i snažnim mislima: onda još jedan pop,

komfor (franc.) — udobnost, sve ono što život čini udobnim cinik (grč.) — čovjek koji je prema svemu ravnodušan, koji

se svemu rugakarijera (franc.) — život, uspješno napredovanje u službi;

stjecanje društvenog položaja unitarizam (lat.) — apsolutno jedinstvo višenacionalne za­

jednice (suprotno: federalizam) fanatik (grč.) — pretjarano zagrižen pristaša kakve religije

ili političkog pokreta fascinirati (franc.) — očarati, opčiniti

43

pa učitelj i dva advokata. Ali iznad svih je naglo iskočio mlad odvjetnik dr Jurica Hitrec. Poslije očeve smrti naslijedio je očevu kancelariju oženio se prilično otmje­no i bogato, ali je i živio tako otmjeno i bogato te ni miraz ženin ni kancelarija nisu mogli podnijeti troš­kova. Pokušavao je zato već i prije da se zgodno poli­tički plasira, međutim, nije mu uspijevalo. Uvijek ga netko preskočio.

Sad mu se napokon nasmijala sreća: ne samo što ga »vezaše« na službenu listu no mu dadoše i prvenstvo nad svima. Odozgo je nježno preporučeno da dr Jurica treba da bude izabran.

Dr Jurica Hitrec pokazao se sasvim neobičnim kan­didatom. Situaciju je jasno progledao i bistrinom svoga shvaćanja sve je suparnike nadmašio.

Od izbornika nije se imao čemu nadati pa mu pre­ostala jedino vjera u silu i vlast. Zato se on nije mnogo klanjao ni ulagivao narodu niti je mnogo molio. Ako je što obećavao, bilo je obećano takvom sigurnošću kao da je već najmoćniji ministar. Ali je to opasnije prijetio. Oštro i gromko. Svatko tko nije za nj neprijatelj je ne samo njegov nego i državni. Važnijim licima, seoskim starješinama, općinskim načelnicima, cestarima i luga­rima, trgovcima, majstorima i gostioničarima, gospodi činovnicima i tako dalje, slao poruke: teško onom tko se usudio da bude protiv njega; a tko bude za njega, toga će obasjati sunce milosti njegove i vladine.

Neki se doista i poplašiše, jer s vragom nije dobro imati posla, ali narod, ono što se zove »široki slojevi«, drukčije je mislio. Dobije narod neki put volju da i on pokaže zube. Tako je znalo doći do vrlo veselih skup-

plasirati (franc.) — smjestiti, uložiti

44

ština. S jedne strane digla bi se grdna graja, grunulo bi i kamenje, zavitlale motike i štapovi, a s druge odgovor bio je jednako ljubezan: okrenuo bi se kundak, baju­neta, a i tane bi znalo čiju kožu poljubiti.

Bivalo je i iznenađenja. Tako skupština na Bikov­skom Vrhu ispala tiho i pitomo, nitko da bi riječ pro­tuslovio, čulo se čak i nekoliko »živo«, ali kad se go­spodin kandidat Jurica vraćao kući, iz neke šikare gru­nulo nekoliko hitaca, od kojih je jedan gospodinu kan­didatu prosvirao kraj uha.

Stvar se zlo svršila. Napunili se zatvori kao nikada, žandarmerija imala pune ruke posla. S tim u vezi, da­kako, i kotarski liječnik morao po neki put, i protiv svoje i njihove volje priskočiti k nekom grešnom bun­tovniku u zatvoru da mu zaustavi dušu što mu je već kliznula na vrh jezika, da mu odredi hladne obloge ili dade injekciju, ili mu se tkogod od onih što su pro­nađeni nevinima bilo danju, bilo noću prikrao da mu napiše liječničku svjedodžbu. Da mu se nađe za svaki slučaj!

I pri tom poslu doktorovo se srce zalijevalo stu­denom grozom i vrućom srdžbom, a duša bezglasno va­pila za pravdom.

Uto jednoga dana banuo u sresko načelstvo živi strah i trepet: čuveni inspektor Joza Benković. Jer onaj »epilog« skupštine na Bikovskom Vrhu, gdje je dr Ju­rica Hitrec skoro izgubio glavu, dobio je u svom admi­nistrativnom i političkom razvitku značenje prave po­bune, pokušaja revolucije, koji je trebalo energično ugušiti, a za to je bio najpodesniji g. Joza Benković.

Ljudi se malo zgranuli. Gle, pa to je onaj isti Joza Benković koji je 1918. g. onako neslavno iščeznuo iz

epilog (grč.) — pogovor, zaglavlje, završetak administrativni (lat.) — upravni, činovnički

45

Velikog Gnijezda, to je onaj slavni mađaronski pred­stojnik! Gle, tko bi to mislio kako se čovjek lijepo raz­vio i evolucionirao!

I doista, većeg vatrenijeg i opasnijeg patriote od njega nije bilo. Prije nego li će poći »na lice mjesta« na uredovanje sazvao on preda se sve činovništvo. Održao im kratak, ali krepak rodoljubiv govor, pun lijepih pouka i misli o dužnostima prema narodu i o vladanju na izborima. Građane je podijelio u otvorene neprija­telje države i prijatelje države. Pošto je neprijateljima države, tj. opoziciji nagovijestio najcrnju propast, a prijateljima priznanje i eventualnu nagradu oborio se nemilosrdno na one najodvratnije tipove na kukavice i špekulante koji bi htjeli sjediti na dvije stolice na one koji misle da će se komotno izvući da ne glasuju ni amo ni tamo, koji mudruju kako bi se ustegnuli od glasova­nja. Te treba pričepiti jer su to podmukli neprijatelji države, a zato i najopasniji.

I onda, kao da ga je sam Duh Sveti prosvijetlio, oborio se izravno baš na doktora Mirka Kotarskoga. Najprije zbog odveć revnog zauzimanja za uhapšenike, zatim radi upravo izazovnih i po vlasti uvredljivih liječ­ničkih svjedodžaba, a na kraju ga je označio kao jednog od tih opasnih neutralaca.

Dr Mirko Kotarski problijedio, uzdrhtao i odlučno protestirao: otkuda g. inspektor to sve zna, kakav je to ton i način? L ..

— Molim, ne uzrujavajte se, gospodine doktore! — odgovorio mu je hladno g. inspektor. — Čuvajte svoje živce za krupnije stvari. Možda će vas, na primjer, za­nimati da je sinoć uhapšen i vaš gospodin sin.

mađaronski predstojnik — predsjednik kotara koji je — kao član unionističke, mađaronske stranke — djelo­vao protuhrvatski, zastupajući interese Mađara

evolucionirati (lat.) — razviti se, napredovati

46

— Moj sin? — zaprepastio se doktor Kotarski; to­liko više što je to bilo i vrlo vjerojatno jer je dečko bio doista usijana glava.

— Da, da, vaš sin! — potvrdio je g. inspektor, do­davši sasvim dobroćudno: — Uostalom, možda će se

47

stvar još dati urediti. Svakako, mnogo ovisi od vašeg držanja petog maja!

Sad je doktoru Mirku Kotarskom sasvim pokislo perje. Poklopio se, snuždio i gotovo razbolio. Žena od­jurila u Zagreb da vidi što je sa sinom, jer se žensko može u takvim slučajevima poslužiti i suzama i psov­kama, a on, doktor Kotarski, ostao kod kuće šetajući cio dan i dobar dio noći po svojoj ordinaciji.

Kad bi izišao na ulicu, ostali činovnici nekako bi ga se klonuli ili, ako se nije moglo ukloniti, razgovarali ukratko. Bilo je, međutim, i nešto hrabrijih koji bi se upuštali i u dulji, povjerljiviji govor, koji bi ga upo­zoravali na opasnost.

— Znate, doktore, to je jako nezgodno što ste Ben- koviću zapeli za oko. Strašan je on!

— Neka je strašan! Šta mi on može, šta mi mogu drugi? Stavit će me u penziju pa svršeno! Ja ne gla­sam uopće!

— Oprostite dragi doktore, ali prema onom što sam čuo mogli biste ostati i bez penzije. Hitrec prijeti da će tražiti da se kod vas načini premetačina i da vas zatvore. Pa onda, vaš sin... Pustite, doktore, sve k vragu! Znate li kako se ono kaže:

»Činovniku — kakva bila!.. .Vladina je stranka mila!« ...

To vam je stara i vječna pjesma! . .. Uostalom, žuri mi se. Ovo što smo govorili ostaje među nama, zar ne?

— To se razumije!— Sluga pokoran doktore.— Klanjam se!Tako je napokon došao i peti svibnja. Osvanuo je

sav bijel, zabijelila se polja i livade od mraza kakvog

48

davno ne zapamtiše, a već dan prije javio im vincilir da su u vinogradu stradale sve breskve. Sigurno je da će đavo odnijeti i sam vinograd.

Uostalom, to je bila malenkost. Ali on, dr Mirko Kotarski, napokon je i definitivno, poslije neprospa- vane noći, stvorio odluku da glasuje, da glasuje za vladu. Žena mu samo kukala: ta sin im je u- zatvoru, bogzna što će biti s njim. Neće valjda dopustiti da mu zbog tvrdoglavosti dijete strada. Želi li možda i on sam doći u zatvor da i njemu prebroje rebra i glade tabane? Nije li on činovnik, a ne političar od zanata? Glavno je da u srcu ostane čist, a glasovanje je puka formalnost!...

Ustao je kasno. Bilo je već prošlo i osam sati. Obla­čio se lijeno, mrzovoljno, umorno. Na leđima mu teret, u ustima mu bljutavo. Da mu se pokriti ćebetom preko glave i zaplakati! Zaplakati nad svojom propasti!

Umio se i stao pred veliko ogledalo da sveže kra­vatu i da se počešlja. Obično je to radio tako automatski da sebe zapravo i nije vidio. Ali sad se zagledao u svoju sliku oštro i kritički.

Kad god bi se on tako živo zagledao u tu svoju sliku, u to svoje lice, uvijek mu se ono učinilo nekako strano, nepoznato, kao da u njemu ne prepoznaje sa­moga sebe. Jer kad je sebe gledao u duhu, on se vidio sasvim drugačijim. Istina, ni ljepšim ni pametnijim, ali umornijim, zamišljenijim, sa sijaset sitnih i krupnh misli, briga, problema, što bi se sve moralo čitati u očima, na ustima, na čelu... Međutim, ovo lice koje on sada promatra sasvim je spokojno i blago. Oči su doduše malo umorne, kosa je sijeda i rijetka, ali obrazi

vincilir — čuvar vinogradadefinitivno (lat.) — konačno, zauvijekformalnost (lat.) — uobičajen, ali nevažn postupak

4 Kriza • Ml smo za pravicu 49

odaju zdravlje i udoban život, sijedi, podrezani brkovi ispod blagog kukastog nosa daju mu laskavu sličnost sa Lloyd Georgeom, dok bi okrugla, obrijana brada i lak podvoljak ukazivali na zadovoljstvo.

Lloyd Ceorge [Lojd Džordž] —britanski državnik (1863—1945)

50

Kad je još konstatirao da će to isto lice istoga dana javno i jasno dati svoj glas za gospodina Bogolju- ba Jeftića i Juricu Hitreca, onda je glasno pljunuo u tu svoju sliku. Pljunuo je doduše samo simbolički (jer bi bilo ipak nepristojno napraviti takvu svinjariju na zrcalu svoje žene), ali je zato razgovjetno skresao sebi u brk sve što je u taj tren o sebi mislio.

— Bijedniče, mizerijo, kukavice, ništarijo, gadiš mi se!...

Onda je otišao u općinu i glasovao.Sad eto tu leži i još boluje. Boluje on tako već

pet dana, rastresen je kod pacijenata, sa ženom se svađa, to jest izbjegava dugačke razgovore. Sve ga nervira, sve mu je dosadno i glupavo.. Sin mu je još uvijek u zatvoru, a g. Jurica Hitrec, koji je s divnom manjinom dobio mandat, ostentativno čeka da ga dok­tor, iako je od njega puno stariji, prvi pozdravi. Jer Hitrec je sada narodni poslanik, a doktor "Kotarski je činovničić.

Ovaj stari kožnati otoman s izlomljenim perima, na kome sada leži pušeći cigaretu za cigaretom, sad mu je najmilije utočište. Taj otoman i ta ordinacija skrom­na, ponešto otrcana i primitivna ordinacija prosječnog starijeg Seoskog liječnika.

Ljuti se zovu li ga kakvom pacijentu, a još se većma ljuti kad mu bolesnik dolazi ovako, odmah po­slije ručka, pa još s »razbitim gupcem«, kako se izvo­ljela izraziti njegova ljepotica Jalža. Ne treba ni da

Bogoljub Jeftić — predsjednik jugoslavenske vlade za pe- tomajskih izbora 1935.

simbolički (grč.) — slikovito, posredstvom simbola mandat (lat.) — nalog, punomoć, pravo izabranog poslanika

da zastupa narod u skupštini ostentativno (lat.) — jasno pokazujući namjeru, navlaš

51

gleda ni da pita, već unaprijed zna da i taj dolazi po liječničku svjedodžbu. Zacijelo, tek što je pušten iz zatvora, evo ga već k njemu, doktoru.

Koji im je đavo došao, kakva je to luda moda zavladala baš u tom njegovom kotaru te svi navališe po svjedodžbe? Kakva im je korist od toga? Njemu su ta »uvjerenja« donijela svu ovu bruku i muku, sva poniženja i moralnu katastrofu.

Leži on tako na svom otomanu i ljuti se. Čuje ja­sno kako taj pacijent tamo u predsoblju kašlje i pijuc­ka. Vrlo vjerojatno na pod iako je na zidu obješena opomena: Zabranjeno pljuvati na pod! ... Napokon se doktor s naročitim naporom volje istrgne iz svog očaja i klonulosti (jer ipak ne može ostaviti tog jadnika da čeka čitavu vječnost!...), ustane, obuče bijeli ogrtač i sasvim službeno, liječnički otvori vrata.

— Izvolite, uđite!U sobu uđe povisok, tanak čovjek, obučen kako su

već hrvatski seljaci u novije vrijeme obučeni, tanko i zakrpano.

— Dakle, da vidimo šta je? — upita doktor.Seljak skinu maramu ispod nosa i ukažu se izna-

kažena, otečena usta iznad kojih su smiješno stršili u zrak tanki, raščupani i plavi brkovi. Sa svojim hrapa­vim i ne baš čistim prstom odvrnuo gornju usnicu i tu se ukazala prazna, krvava čeljust.

— To sem dobil z kundakom!Doktor se zagleda u blijedo, izmučeno lice iz kojega

ga gledahu dva plava, nešto upala ali bistra i oštra oka.— Čuješ, mi se već poznajemo!Nasmija se čovjek koliko mu ranjena usta dopu­

štahu.— To se zna! — smrsi on mučno. — Ja sem Janko

Klasnić iz općine Bikovski Vrh!...

52

— Dobro su te uredili!... Nisam li ti ja lijepo govorio još lani: Budi miran, pusti politiku k vragu.

Mučno je bilo Janku govoriti, ali opet, sve lomeći jezik oprezno i polako je pokušao da se brani.

53

— Pak se ja i ne bavim politikom. Lanjske zime sem nosil i delil one letake. To je bilo se. Negdo i to mora... A sad, sad bi bil čisto miren, samo da vrag ni đonesel k nami onog fiškala Hitreca.

— Šta ti je on skrivio?— E1 on? Ja njega imam na zubu još od onda kad

sam se prvi put sastal sa Slobodom. I sad ga je vrag donesel k nami na naše brege. I onda su ga tam pri­čekali i pucali su, samo nije bilo dobrega strelca... To je velika škoda! Pak su onda mene zgrabili da sem ja kriv a ja, to se zna, zaprl sam zube i nis štel pri­znati. Tak su mi onda s kundakom zube otprli, ali od mene nisu nikaj zvlekli. Šaka čast i momu društvu. Nijedan jedini da bi priznal. Bogme je trebalo i trpe- t i ! . . . Ali kaj je istina, vama bum priznal: ja sam pucal.

— Ništa me ne zanima! — naljutio se doktor Ko­tarski sasvim ozbiljno i još se preplašio. — Ništa ti tu ne trebaš priznavati. Misliš da sam željan da se i ja natežem sa žandarima i sa sudom. Imam ja dosta svojih briga i jada!

— To ja znam. Svi mi to znamo. Makar ste i go- spon, vi ste naš. Zato vam morem priznati.

Slatko je to bilo čuti doktoru Mirku Kotarskom. To mu je doista bio melem na ranu, utjeha za dušu, spasonosna injekcija umirućem ponosu. On se ipak na­mrgodio i nastavio strogo.

— Sad ti meni reci što ti hoćeš od mene. Zube ti ja ne mogu staviti, prvo jer je rana odveć svježa, drugo jer ja nisam zubar. Ja ti mogu jedino prepisati nešto da ti oteklina brže prođe i da ne bude komplikacija.

negdo (kajk.) — netkonis Itel (kajk.) — nisam htionisu nikaj zvlekli (kajk.) — nisu ništa izvuklisaki, šaka, sako (kajk.) — svaki, svaka, svako

54

— To ja znam, gospon doktor. Vračtva meni sad ni ne treba, to bu prošlo i samo, nego vi meni dajte svjedodžbu!

— Slutio sam to! — naljutio se opet doktor. — Koga će ti đavola svjedodžba?! S tom se svjedodžbom ne smiješ nigdje ni pokazati!

— Eh, sad još ne to je istina! — promrsio je opet Janko, sve zaplićući jezikom, pa opet odlučno i živo. — Ali bude došlo sunce i pred naša vrata i onda mi bude onaj ki mi je zube stukel dal i nove delati o svom strošku!... Ili on ili onaj ki mu je zapovedal takve stvari delati.

— He — he, moj Janko, nećeš ti toga tako skoro dočekati!

— Možda i bum — nastavio Janko uporno. — Zna­te kak je, mi smo za p r a v i c u . M i u p r a v i ­c u v e r u j e m o i m i s e n e d a m o !

Doktor slegnuo ramenima, sjeo za stol i počeo pi­sati svjedodžbu. Nije mu bio drag taj posao. Smatrao ga je sasvim beskorisnim za toga bijednika, a za sebe opasnim. Tko zna kuda može dospjeti taj dokumenat pa će se na nj opet dići kuka i motika! Ali što se može? Barem tu dužnost treba da izvrši pošteno.

Napisa svjedodžbu i još recept za otečena usta, pa to dade Janku.

— Kaj sem dužen?— Ništa! — odgovori doktor kratko.— Ja doduše niti nemam penez — nasmija se Janko

krljavo i mučno — ali pitati se mora... — E, onda, gospon doktor, fala i zbogom!...

vračtvo (kajk.) — lijek ki — kojistukel, stuči (kajk.) — istukao, istući, razbio, razbiti strošek (kajk.) — trošak penezi — novac

55

Stao doktor Mirko Kotarski uz prozor. Zamislio se. Janko Klasnić već prelazi preko puta na drugu stranu. Tur mu bio poderan i nezgrapno zakrpan nekom žu­tom krpom. Opanci stari, traljavi, sivi. Ali hod je bio miran, čvrst. Pa još kad se ogledao na doktorov prozor, nasmijala mu se dva oka, vedro, skoro obješenjački.

— Taj, eto, vjeruje i zato je kadar i da izdrži! Tko mu što može?!...

Opet je oblak žalosti poklopio doktorovu dušu. Nešto ga ugrizlo za srce. Nešto nalik na stid i zavist.

56

SLAVKO KOLAR O SEBI I O SVOM KNJIŽEVNOM RADU

O prvim literarnim koracima ...

Ne znam kako je to bilo, tek našli smo se četvo­rica koji smo u tajnosti priznali jedan drugom da — pišemo. Njih trojica pjesme, a ja prozu. I održali smo prvi književni sastanak u Tuškancu u paviljonu koji i danas stoji prema nekadašnjem stanu Vladimira Nazora u Tuškancu. Čitali smo naše radove, oni pjesme, a ja jedini prozu »Prvi lov« u kom sam postrijeljao bezbroj zečeva... U petom razredu sam pokušao pisati pjesme, ali bez ikakvog uspjeha, da bih se u šestom opet vratio na prozu. Pisao sam priče iz seljačkog života i čitao ih na sastancima đačkog književnog društva »Osvit«. Izabrali su me čak potpredsjednikom, a profesor i kul­turni historik dr Branko Drechsler-Vodnik, koji je bio službeni protektor društva, rekao mi je jednom prilikom: — U vas ima žice. Moglo bi od vas nešto biti!

Slavko Kolar: Mutne godine (2). Zagrebačka panorama, srpanj-kolovoz 1963.

protektor (lat.) — zaštitnik

57

O stvaralačkom postupku . ..

»Uglavnom, mučim se. Najteže mi je načiniti prvu stranicu i prvu verziju. Na žalost, ne uspijevam nikada da prvi nacrt ili prvu verziju čitave pripovijesti odjed­nom bacim na papir, nego moram da idem od stranice do stranice, tj. dok jednu stranicu ne dotjeram, ne mogu dalje, što opet ne znači da neki put ne počnem sve iznova. Nekoć dok nisam ovisio o honoraru, pisao sam mirnije, a ostavljao sam pojedinu stvar u ladici po nekoliko mjeseci, da bih je onda kritički hladno pre­gledao i eventualno nanovo radio. Prepisivanje i dotje- ravanje nije mi teško. Kadikad mi čini i zadovoljstvo.«

Slavko Kolar: Ima neka duboka veza između komičnog i tragičnog, Zagreb, 10. 9. 1955 (Vlatko Pavletić: Kako su stvarali knji­ževnici, Zagreb 1956)

O smiješnom ...

U čovječjoj sferi i samo u njoj (po Henri Berg- sonu) uvijek je bilo i bit će komike. Samo čovjek može biti smiješan, a životinje i stvari samo ukoliko nas podsjećaju na čovjeka. »Najmukotrpnija od svih živo­tinja — rekao je Nietsche — izmislila je smijeh.«

Smijeh je čovjeku potreban kao i suze (a često i dolazi sa suzama) kao ventil za olakšanje unutrašnje napetosti, da se razgali srce i duša ali i za porugu, za napadaj i obranu, jer smijeh može biti opasno oru­žje!

verzija (lat.) — jedan od više različitih načina prikazivanja istog događaja

eventualno (lat.) — možda, moguće uz određene uvjete sfera (grč.) — područje, djelokrugHenri Bergson [Anri Bergson] — francuski filozof i književ­

nik (1859—1941)Friedrich Nietsche [Fridrih Niče] — njemački filozof i knji­

ževnik (1844—1900)

58

Danas je život sve napetiji, sve aktivniji i prema tomu, pored svih tehničkih olakšica, sve zamorniji. Da­našnji čovjek nervozno i nestrpljivo traži odmor i ra­zonodu.

Poslije svih senzacija koje mu pružaju sve moguće sportske priredbe, bezbrojni festivali, on iznad svega traži smijeh. Zato je potražnja za humorom sve veća. Ali, humoristi i komičari ne rađaju se toliko koliko se traže.

Nedostatak humora i satire ne osjeća se samo kod nas nego i vani, u svijetu. Zato nužno dolazi do deformacije, do vulgarizacije humora. On se na brzinu fabricira, stvara se industrija humora u kojoj zapravo humora i nema, nego se producenti zadovoljavaju gro­teskom, pretjerivanjem, galamom, tražeći smijeh pod svaku cijenu. Mjesto smijeha i finog podsmijeha javlja se grimasa ili bučan, neprirodan hihot.

Budu li se kultura i civilizacija u ovom našem atom­skom vremenu razvijale u tom pravcu, čovjek će možda zaboraviti da se smije i život će, pored svih udobnosti i divota, biti pust i žalostan.

Jer, iako je istinita latinska poslovica »Per risum multum, potes cognoscere stultum« (po mnogom smi­janju lako ćeš prepoznati budalu) — ipak onaj koji se nikada ne smije mora da je tup i glup.

deformacija (lat.) — izobličenje, iskrivljavanje, nakaznost vulgarizačija (lat.) — pretjerano pojednostavljivanje, grubo

uprošćavanje, unakažavanjefabricirati (lat.) — izrađivati na tvornički način, proizvo­

diti brzo i mnogo, ali slabo producent (lat.) — proizvođačgroteska (lat.) — prikazivanje ljudi ili predmeta u neobič­

nom, fantastičnom, nakazno smiješnom vidu

59

Kako je čovjek preživio pobjedonosno sve krize, da bi opet postao čovjek, nadajmo se da će preživjeti i ovu koja je zapravo tek na pomolu.

Slavko Kolar: Smiješno, danas,, kod nas (i u svijetu), 15 dana, Zagreb, 15. 6. 1962.

O selu u književnosti...

Mi smo do nedavno, a i danas smo uglavnom se­ljački narod i najveći dio naše literature je posvećen selu, pa opet pravo je čudo kako naš građanin, ili tzv. intelektualac (intelektualcem se smatra i onaj koji je svršio osmoljetku), koji je tek iskočio iz opanaka ili mu je bar pradjed bio seljak, kako taj građanin, kome je karakter još seljački, gleda sa stratosferskih visina na selo i seljaka smatrajući ga trogloditom i budalom, videći u seljačkom životu samo sporove i parnice oko nasljeđa i međa, samo strah pred sušom ili gradom, smatrajući da seljak ne zna za drugu ljubav osim pre­ma zemlji i prema svojem marvinčetu, kravi, konju, prasetu. Doduše, ti su elementi dominantni, jer od njih zavisi gola egzistencija, ali nikako nisu jedini. Naš viso­koparni intelektualac zaboravlja da je u našoj narodnoj poeziji, epskoj i lirskoj, pa i u narodnoj pripovijesti, posvećeno začudo vrlo malo stihova i rečenica eko­nomskim problemima i faktorima. Ne znam da li je itko od onih koji se bave narodnom poezijom ukazao na taj momenat.

Kao što u svakoj drami, u životu i u teatru, bez sumnje društveni, ekonomski (a po tom i politički) faktori uvjetuju različite zaplete i sukobe, tako isto važnu ulogu igraju elementi koji postoje na svim meri-

troglodit (grč.) — prvobitni čovjek koji je stanovao u spi­ljama: primitivac, divljak

dominantan (lat.) — glavni, temeljni, koji prevladava

60

dijanima, u svim vremenima i u svim najrazličitijim društvenim i ekonomskim prilikama, a to su ljubav i mržnja, zloba i zavist, hrabrost i izdajstvo, ljubomora, povrijeđena čast itd ...

Koliko god se kritički odnosim prema svom djelu (a to će mi poštovani čitalac, nadam se, priznati) ipak smatram da sam uspio u ovome: prvo, izborio sam po­novo u književnosti i u kazalištu građansko pravo kaj- kavštini koja je spala samo na lakrdije i viceve »ve­selih večeri«, a drugo, dao sam živu i istinitu sliku hrvatskog sela u njegovoj teškoj ekonomskoj i kulturnoj zaostalosti; onog sela koje pomalo, negdje brže, negdje sporije, proživljava dubok preobražaj u novim uvjetima našeg društvenog razvitka. Bude li se kojim čudom »Svoga tela gospodar« davao, recimo, poslije 3—4 de­cenije, bit će ako ništa drugo u neku ruku historijski i kulturni dokumenat teške i žalosne prošlosti, koja će tada biti možda već i zaboravljena.

Slavko Kolar: Peripetije jednog književnog motiva, 15 dana, Zagreb, 25. 10. 1961.

O kraju gdje su ponikle pripovijetke »Mi smo za pravicu« ...

Taj Gornji Hruševac je selo u Vukomeričkim go­ricama, dugačkom nizu niskih brda jugoistočno od Zagreba, a južno od Velike Gorice pa do obala Kupe.

Kraj za oko vrlo lijep, na valovitim brežuljcima iz­mjenjuju se tamnozelene šume, šumice i šikare sa žuto-zelenim livadama i sivim oranicama. Zemlja je teška i isprana ilovača, mučna za obradu i nezahvalna.

peripetija (grč.) — obrat, iznenadna promjena, neočekivan zaplet

motiv (lat.) — poticaj, tema

61

Uloženi trud slabo se naplaćuje, a kad to traje sto­ljećima, narod se predaje rezignaciji. Davno se izgubilo svako nastojanje, pa i želja za naprednijim načinom života. Narod je tamo dobroćudan, miran i tih, a u ono vrijeme bijaše u 80 i više postotaka nepismen. Sve to, nota bene, svega 20 do 50 km daleko od glavnog grada Zagreba, kulturnog centra jednog naroda!

Moj otac je bio učitelj i ja sam se rodio i odrastao u selu, a i kasnije me je agronomska služba dovodila u kontakt sa selom i seljacima. No to je bilo u krajevima gdje su zemlje bile rodne, poljoprivreda koliko-toliko napredna, narod ipak pismen. Zato kad sam došao u Hruševac, kad sam vidio bijedu i tugu onog kraja, onog svijeta, osjećao sam se nelagodno, kao stranac u dalekoj tuđoj zemlji.

Kakva li je tamo tišina vladala! Ni danju nije bilo buke! Ako bi slučajno neki automobil zalutao, taj se nikada više ne bi zaletio! U dva-tri slučaja moji su volovi izvlačili kola iz blata! I običnih je kola bilo malo. Rijetko kad bi se čula pjesma. Slamnati krovovi tiho su se dimili, a narod je bez žurbe i nervoze radio svoje uobičajene poslove smireno žvačući tvrdi kukuruzni kruh. Noću, osobito u jesen i zimi, kad bi se nebo natmurilo pod mrkim oblacima, kad bi psi umuknuli, i pijetlovi još ne zapjevali, tišina je bila gotovo apso­lutna. Takve tišine nema više ni na Sjevernom ni na Južnom polu. Mir i dosada sipili su na ta brda kao siva magla.

Poljoprivredno dobro kojim sam imao čast uprav­ljati bilo je na jednom brijegu, dok su na ostalim brdima i brdašcima živjeli Klasnići, Šajnovići, Gre-

rezignacija (lat.) — predanost sudbini, mirenje sa sudbinom, duševna klonulost

nota bene! (lat.) — pazi dobro! zapamti dobro!

62

benci, Pančeci, Brezovci, Markuzi, Šandovi-Labudani i tako dalje, ostaci nekadašnjih zadruga. (U onom kraju nema tzv. ušorenih sela.) Stanovao sam u sta­rom dvorcu sa desetak soba i još raznih prostorija, sam sa starom kuharicom. U susjednoj zgradi stano­vala je družina: špan i lugar, dva kočijaša i ako bi se još tko namjerio.

Pune sam tri godine tamo proživio (od siječnja 1926. do siječnja 1929), te sam, htio-ne htio, morao upoznati način života, običaje i nepisane zakone žitelja toga kraja, njihove brige i probleme, svađe i sporove, javne i tajne nevolje, pa i radosti, kojih je tamo bilo vrlo malo, a bijahu vrlo skromne te radosti.

Slavko Kolar: Peripetije jednog književnog mo­tiva, 15 dana, Zagreb, 25. 10. 1961.

0 porijeklu motiva i l ik ov a . . .

Konkretne ličnosti i događaji bili su mi samo mo­tivi na kojima sam gradio i fabulu, i lica, i karaktere. Obično sam polazio od neke smiješne anegdote iz koje je onda izlazila sasvim druga fabula i ideja. Tako npr. znao sam još iz mojih studentskih dana u Križevcima kako su neki šegrti, da bi se osvetili nekoj babi — oštrokondži, uhvatili njenog mačka, vezali mu prapo- rac za rep i pustili ga kroz prozor u sobu, te prozor pritvorili. Mačak je tako skačući divlje po sobi sve slupao. Od te sam šegrtske anegdote napravio pripo­vijest »Ili jesmo ili nismo«, u kojoj su i lica i doga­đaji sasvim izmišljeni. — Za »Brezu« (da se opet na nju vratim) dao mi je materijal moj špan i lugar u

ušoreno selo — selo s kućama poredanim s jedne i druge strane ceste (šor — ulica)

špan — čuvar, nadglednikfabula (lat.) — priča, radnja u romanu ili pripovijetki

63

Gornjem Hruševcu koji me je pet-šest dana poslije smrti svoje žene tražio dopust da ide na svadbu i tamo je doista bio barjaktar.

Za vrijeme I svjetskog rata dospio sam u nekom šarenom (i pijanom) društvu u kuću nekog općinskog notaroša u Sremu (znam da se zvao Selena — grčko ime = mjesec — i da je imao neugodno zelene oči). Bio je s nama i jedan mlad i bogat seljak, pijan i tipi­čan kavgadžija. Kad je počeo da izaziva i lupa čaše (u privatnoj kući!), domaćin — notaroš (bilježnik) pozove dva općinska pandura i dadne uhapsiti gosta. Iz toga neugodnog doživljaja ja sam 12 — 13 godina kasnije napravio »Političku večeru«.

Rijetko sam kada jednu konkretnu ličnost opjevao u noveli. Ako jesam, to su sporedne figure. Veće je veselje stvarati svoje likove onako kako to zahtijeva sama stvar i njena misao.

»Kako ja osjećam potrebu da mi sva lica budu jasna i plastična, a zbivanje uvjerljivo, ja rijetko kada karikiram. Karikirao sam, recimo u »Šljivi«, a i neka lica uz put u »Ptici nebeskoj« i to je gotovo sve.«

Slavko Kolar: »Ima neka duboka veza između komičnog i tragičnog«, Zagreb, 10. 9. 1955. (Vlatko Pavletić: Kako su stvarali književ­nici, Zagreb 1956)

Za »Jurnjavu na motoru« upotrijebio sam zgodu jednog rođaka koji je, igrajući se, upalio motor i vozio se Gospićem dok mu nije nestalo benzina. Slično je nastala i pripovijetka »U vučjoj jami«. Čitao sam u Brehmovoj knjizi o životinjama kako je vuk stalno nanosio štetu jednom siromašnom seljaku. Da ga se riješi, seljak je iskopao duboku jamu i u nju privezao kokoš. Drugog dana našao je ulovljenog vuka. Htio ga

Alfred Edmund Brehm [Brem] — njemački zoolg, pisac knjige »Ilustrirani život životinja« (1829—1884)

64

je kolcem probosti i naglavce pao u jamu. No nije se preplašio samo seljak već i vuk, koji je od straha skočio seljaku na leđa i tako pobjegao iz jame.

Slikar Vladimir Kirin htio je ilustrirati zgode iz života Petrice Kerempuha pa me zamolio da crteže popratim pripovijetkama. Djelomično sam se poslužio starim izdanjem »Petrice Kerempuha« koje sam našao u Jugoslavenskoj akademiji, djelomično sam ispričao istinite događaje, a mjestimično sam izmišljao. Tako mi je npr. poslužio jedan događaj koji se desio prije stotinu godina u Ivanić-gradu. Bile su poklade. Jedan majstor — veliki šaljivdžija razglasio je da će se proše­tati preko užeta. Bio je vrlo debeo. Čitav grad se skupio da to vidi. Njegovi šegrti počeli su razapinjati uže s jedne strane ceste na drugu. No majstoru nikako nije odgovarala visina užeta sve dok ga šegrti nisu spustili na zemlju. Majstor je tada uzeo motku i prešao preko užeta klanjajući se lijevo i desno.

Slavko Kolar u Adamovcu (Uz sedamdesetu go­dinu života). Modra lasta, 1. prosinca 1961.

5 Kriza • Mi smo za pravicu 65

r

DRUGI 0 SLAVKU KOLARU I NJEGOVOM KNJIŽEVNOM RADU

»Novele »Mi smo za pravicu« obiluju komikom svih mogućih prostranstva od riječi i stvari preko situa­cije i običaja do karaktera. Dok je komika riječi po­često vanjska 'i površna, smiješnost situacije katkada, uza svu prečestu grandioznost i invenciju, ishitrena i nategnuta — tipologija je u Kolara neobično bogata, uvjerljiva i originalna. Naša. Zahvat u stvarnost izravan je i lapidarno iznesen, i to ponajčešće tamo gdje je pisca živost radnje, jačina karaktera, oštrina situacije, dubina motiva, toplina osjećanja i zamašitost životne procedure povukla za sobom, izoštrila njegovo zapa­žanje i skratila mu formu izražavanja podigavši joj time umjetničku značajnost (Kako je Janko Klasnić upoznao slobodu, Svoga tijela gospodar, Breza, Kriza i Mi smo za pravicu). A žalost sižea prikovala je svojom tugom, dosadom, mlakošću, sitničavosti, tmicom i ubi- tačnosti, uza sve uspjehe kad se piščev duh uzdiže nad blato, njegovu riječ, rastegla je ođsječenost i razlila gu-

grandioznost (tal.) — veličanstvenostinvencija (lat.) — pronalaženje, domišljatost, stvaralačka

maštatipologija (grč.) — sistem tipova, likovi u književnom djelu, lapidarno (lat.) — kratko, sažeto, zbito procedura (lat.) — postupak, tok vršenja neke radnje siže (franc.) — osnovna tema umjetničkog djela

67

stoću, slično kao uglavnom kod Kolarovih malovaroških novela (Ženidba Irribre Futača).

Dok se u prvoj knjizi pojavljuje seljak kao slučajan susretnik i namjernik u životu malovarošana, u »Mi smo za pravicu« je malograđanin (činovnik, učitelj, inteligenat i intelektualac) samo pokretalac radnje i razjašnjivač situacije; dakle, približno vrši ulogu muža u knjizi »Ili jesmo ili nismo«. Međutim, krivo bismo ovako mehanički, naročito u posljednjoj zbirci, gdje na buništu sitnograđanštine izbija pravi čovjek, narodni intelektualac i gospodin (doktor Mirko Kotarski), ali još uvijek odlučniji mišlju i željom nego činom, čemu nije kriv toliko on koliko sredina dvospolara i prire- pina te porodična nesloboda, koja sputava stvarno iživ­ljavanje čvrsta neovišnjaka. Kotarski osjeća svoju tra- giku u vrtlogu bezakonja i Kolar nam simpatično iznosi njegove unutrašnje protimbe koje ga razdiru. To je slika iskrene ali nesretne hrvatske inteligencije — pa ipak nam autor ne donosi novoga intelektualca koji bi bio pendant Janku Klasniću, borcu seljačkom koji se porađao u seoskoj tmini, u mraku neznanja, pijanstva, gadosti i nepodopština. Ili zar nije taj novi gradski narodni čovjek, taj novi hrvatski inteligenat sin dok­tora Kotarskog, upornik i revolucionar?! Ali o njemu je tek natuknuto u ovoj knjizi, a on bi, po logici raz­voja, morao jednoć jasno i cjelovito iskrsnuti u Kola- rovu djelu ako umjetnik priznaje život — i vjeruje u intelektualnog radnika.

Taj arhitektonski sklop i jedinstvo novela u »Mi smo za pravicu« sile me da redomice nanižem novele

pendant [pandan] (franc.) — par, stvar koja odgovara dru­goj stvari

arhitektonski sklop — skladno sazdan sklop, kompozicija (novele)

i pojedinačno upozorim na svu raznolikost tema, pro­diranja u probleme i načina interpretacije.

Pripovijetke obuhvaćaju vremenski razmak od osam­naeste do naših petomajskih dana.

U noveli Sudnji dan ili Kako je Janko Klasnić upo­znao slobodu prikazuje Kolar slom Austro-Ugarske i poslijeratni metež, kako se odrazio u malograđanskom kretanju i seljačkom narodu, nepovjerljivu, tvrdovratu i uvijek raspoloženu da se na sve »slobode« svojih pa­razita vlada odbojno, s neučešćem. I dok seljaka intere­sira puška koju bi imao dobiti na skupštini, razuvjeren ratom i aprovizacijskim opsjenarstvom, a ne jedinstvo- vanje i braćenje koje telale gospoda skupštinari, dosad austrofili i mađaroni, »aristokrate« i kaišari — sada demokrate i volioci puka. Zeleni kader, razmah neza­dovoljstva, osjećaj prijevare koji se ispoljava u osvetu i onda gašenje pravedna bijesa slatkom riječi, za koju seljak znade da ga želi nadlukaviti, i oružanom soldač- kom rukom. Pa ipak je množina više cinična i pasivno rezistentna, više se iz nje čuju podsmjevači i mrmljači nego proračunani, organizirani buntovnici. Stoga Kolar upušta malog seljačića Janka da osjeti krvavo novu »slobodu« i da je upamti.

interpretacija (lat.) — tumačenje, objašnjavanje aprovizacija (lat.) — ustanova koja opskrbljujć živežnim na­

mirnicama (osobito u ratu) telaliti (tur.) — objavljivati, oglašavati austrofil — prijatelj Austrije kaišar — lihvar, zelenašzeleni kader — vojnici koji su u vrijeme prvoga svjetskog

rata izbjegavali vojnu službu u austrougarskoj vojsci; udruženi u veće skupine napadali su žandare i pred­stavnike austrougarske vlasti

ciničan (grč.) — drsko podrugljiv, bezočan pasivno rezistentan (lat.) — koji se odupire ne radeći ništa,

koji pokazuje svoj otpor neposlušnošću, nedjelovanjem

69

Ženidba Imbre Futača, Svoga tijela gospodar i Breza tumače ekonomski položaj, socijalnu bijedu i prosvjetnu tamu sela da nam bude razumljiv tako spori trideset- godišnji razvoj osvješćenja seljaštva, koje u Krizi oštro razmišlja, a u Mi smo za pravicu obračunava mnogo sređenije, odlučnije i sračunanije.

Ni u jednoj ovoj noveli (osim u Sudnjem danu) nije Kolar zavikao otvoreno prosvjedno, programatski bun­tovno, rušilački i patetički, pa ipak prateći sudbine, tuge, nesreće, gramzenja, beščuvstva i kriknjave ljudi u mraku — mi se bunimo, protivimo, lupali bismo ša­kama i vikali, jer je jasno gdje je krivnja, otkuda ne­pravda i krvološtvo.

U noveli Kriza uzdiže se puntar i kazuje nam:»Što seljak treba, sve je do boga skupo, a što pro­

daje, to je bez cijene. Onda je došlo pitanje poreza i nameta. Svi su se jednodušno slagali da bi ih trebalo, ako ne ukinuti, a ono bar na pola smanjiti. Pa onda činovničke plaće! Zašto gospoda da tako dobro žive dok se muž-seljak muči bez ikakve koristi? Lako je sjediti u kancelariji, u toploj sobi pa svakoga prvoga pobrati plaću! To bi svatko znao! Treba plaće prepoloviti pa će onda biti seljaku lakše. Pa trgovce okljaštriti, da, i trgovce...

— Kad oni budu takva sirotinja kak smo i mi, onda se burno bolje razmeli!«

»—' Gde je tu račun, braćo moja? ... Je li to, burno rekli, organizacija? ... Kaj će ti kuća i grunt kad na njemu, burno rekli, nemreš egzestirati.. .«

patetički (grč.) — zanosno, s velikim oduševljenjem puntar (njem.) — buntovnik

70

Tako kompozicijom svoje knjige u kojoj se novele, kako sam upozorio, izvijaju jedna iz druge, makar po­vezane samo licem, događajem ili mjestom radnje, Slavko Kolar uvodi seljaka u život (stoga uzima sim­bolički dijete, malog Janka Klasnića, kao glavnog ju­naka prve novele i, kad odraste, kao nosioca posljednje), da doživi sve strahote seljačkog zbivanja, nepravda na­cionalnih, socijalnih i ekonomskih, prijevara na račun muža, kako bi, prekaljen borbom, postao onaj koji »vje­ruje i zato je kadar da izdrži«.

— Znate kak je, mi smo za p r a v i c u . M i u p r a v i c u v e r u j e m o i m i s e n e d a m o ! . . . «

Ivan Goran Kovačić: Vidljiv osmijeh i nevid­ljive suze (1937), Goran Kovačić, Izabrana djela, Zagreb 1951.

»Ima nešto u Kolarovu crtanju seljaka što ga, u vezi s umjetničkom snagom njegova izraza, u dijalogu, u kompoziciji radnje i u scenskoj vještini, izdiže iznad gotovo svih njegovih suvremenika. Kolar naime nije nikad ni patetičan ni sentimentalan. Nije, jer nije nikad moralni sudac — a i patetičnost i sentimentalnost raz­vijaju se na osnovi moralizatorskog stava prema pri­kazanom pjesničkom svijetu. Patos glorificira apsolutne etičke vrijednosti i baca anatemu na sve što im ne od­govara — sentimentalnost će nastojati da u pojedinoj ljudskoj manifestaciji otkrije nešto dobro, pa da se nad

moralizatorski (lat.) — strogo moralan, koji propovijeda strogi moral

patos (grč.) — zanos, veliko oduševljenje glorificirati (lat.) — slaviti, veličati, kovati u zvijezde etički (grč.) — moralni, u skladu s pravilima društvenog

ponašanjaanatema (grč.) — prokletstvo manifestacija (lat.) — očitovanje

71

njom raznježi, ili da je osjeti kao zlo, pa da se rasplače nad njom. Kolar ne glorificira, ne sudi, ne raznježuje se i ne plače. On prikazuje svoje seljake u nerazlu­čivoj vezi sa životom koji provode, i s društvenim sistemom kojega su članovi; prikazuje ih u uzajamnoj zavisnosti seoske naseobine i obiteljske zajednice, koja se brine za ekonomsku njihovu jedinicu, pojedinačno gospodarstvo. Savršen umjetnički sklad tih teških, tmurnih, neskladnih elemenata prožima Kolarove selja­ke izvanrednom uvjerljivošću.«

»Njegova nam umjetnička snaga zna taj seoski svi­jet prikazati tako da su nam njihove riječi, njihove namjere, njihove reakcije na događaje neposredno ra­zumljive i uvjerljive.

Toliko razumljive i uvjerljive da nam tokom pred­stave sve jasnije dolazi do svijesti: pa ti seljaci i taj svijet — to smo mi, to je naš svijet, svijet u kojem živimo. Ta i mi osjećamo svaki dan strašnu vlast onih istih snaga koje eto pred nama izobličuju dramske likove, tako da pod njihovim pritiskom oni posrću i lome se. Nije to nikakva folklorna egzotika koju gle­damo u Kolarovim djelima: i nama u gradu ta djela govore o nama.«

Zdenko Škreb: Slavko Kolar, »Svoga tela go­spodar« Uvod u književnost, Zagreb, 1961.

»Iz Kolarove bogato nijansirane katalogizacije pre­zimena u pojedinim novelama možemo mnogo zaključiti o nepresušnom zdencu njegovih humorističkih i život­nih varijacija na mnogobrojne ljudske slabosti i ta-

egzotika (grč.) —- neobičnost, svojstva koja pripadaju uda­ljenim, malo poznatim krajevima

katalogizacija (grč.) — sistematsko popisivanje, sređivanje predmeta (knjiga, riječi itd.)

varijacija (lat.) — promjena, izmjena lika

72

štine. Neka imena govore sama za sebe zvukom i smi­slom na ,prvi pogled (g. Podvinjušić, dr Drempetić, dr Junašević, Stražnjić, Konjetić) doduše više vanjskim hiperboličkim negativnim određenjima u tradiciji naše humorističke literature XIX stoljeća od Nemčića i Ko- rajca do Stevana Sremca. Druga su posebno tuđinska mađarska, njemačka, češka i židovska, očiti simptomi austrougarskog kolopleta i mješavine nacija na razjedi­njenom i nacionalno ugroženom ali i pobunjenom hrvat­skom tlu (trgovci Josef Riesel, Mukić Schwarzenberg, Antun Gummhalter, načelnik Kadrnka, postolar Gyon- gyos, itd.), a treći napose imena i prezimena nekih glav­nih protagonista novela iz ciklusa »Mi smo za pravicu« iako u biti neutralna i moguća stvarna prezimena, uz­dignuta su snagom Kolarova pripovijedanja skoro u simbole antičke koturne tragičnih ličnosti legende: Imbra Futač, Iva Pavunčec, Janko Klasnić, Mika' Brezo- vački i drugi bezimeni epizodisti i članovi seljačkog kolektiva, tih Kolarovih crnih, baladičnih, ali i komič-

hiperboličan (grč.) — preuveličanAntun Nemčić — hrvatski književnik iz doba ilirskog po­

kreta, pisac putopisnog djela »Putositnice« i komedije »Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac« (1816—1849)

Vilim Korajac — hrvatski humorist, pisac pripovijedaka »Šijaci«, »Auvergnanski senatori« [Overnjanski] i dr. (1839—1899)

Stevan Sremac — srpski humorist, pisac romana »Pop Čira i pop Spira«, »Vukadin«, »Ivkova slava« i dr. (1855—1906)

simptom (grč.) — obilježje, predznak neke pojave protagonist (grč.) — glavni glumac u grčkoj drami, glavno

licekoturni (grč.) — sandale starogrčkih i starorimskih glumaca •

s veoma povišenim petama i potplatima (slikovito: sredstvo za isticanje)

epizodist (grč.) — sporedno lice, manje važan junak baladičan — žalostan, tragičan kao u baladi

73

nih genre-slika o ekonomskoj zaostalosti i okame­njenim predrasudama, tih divnih čovjekoljubivih, ali često i primitivno ograničenih boraca za pravicu protiv austrougarskih i velikosrpskih režima, koje Kolar tako ljudski miluje, i tetoši, samaritanski sažaljeva, u nji­hovo ime gnjevno prosvjeduje, a kada treba, nemilo­srdno ih pljuje i grdi.«

»Općenito o Kolarovu stilu malo se govorilo osim uopćenih konstatacija o sažetom, jezgrovitom udarnom poentiranju, o ležernom toku asocijacija, o jednostavnoj fakturi rečenica koja je proizašla iz tradicionalne priča- lačke epske anegdotalne, realističke smislenosti, o stilu bez cerebralnih komplikacija i artističkih cizeliranja, itd. Smatram da su ove prethodne indikacije njegovih stil- sko-kompozicijskih osebujnosti i stereotipnosti uglavnom prvotne fiksacije za dalju analizu, kojoj prilažem samo jedan detalj. Primijetio sam isprva slučajno, a kasnije pažljivim čitanjem njegovih tekstova, neočekivano broj-

genre-slika [žanr] (franc.) — slika iz života određene dru­štvene sredine (npr. iz seljačkog života)

samaritanski — milosrdno konstatacija (lat.) — ustanovljenje, tvrdnja poentiranje (franc.) — naglašavanje, izvođenje nenadanog

duhovitog obrata u pričanju ležeran (franc.) — lak, neusiljenasocijacija (lat.) — prisjećanje, povezanost različitih predo-

džabafaktura (lat.) — način građenja, komponiranja (rečenice,

priče i si.)cerebralan (lat.) — mozgovan, uman artistički (lat.) — umjetničkicizdiranje (franc.) — pažljivo dotjerivanje, fino obrađiva­

nje, uglađivanjeindikacija (lat.) — ukazivanje, upozorenje stereotipnost (grč.) — neizmijenjenost, običnost, otrcanost fiksacija (lat.) — utvrđivanje, određivanje

74

no prisustvo, u pojedinim rečenicama, ubačenih di­gresija i suprotnih misli u zagradama, a i u većim kon­tekstualnim cjelinama također i cjelovite rečenice u većim parentezama. To nije dokona izmišljotina, nego kako vjerujem proumljeni, rafinirani, racionalni sistem mišljenja i komponiranja rečenice i plasiranja svojih ideja. Pogledajmo samo nekoliko primjera: evo iz Quo vadiš Europa? »Počeo je on još na fronti da radi a zaraditi se dalo: na plaćama poginulih vojnika, na raz­nim dobavama živežnih namirnica (a nešto i čistom pljačkom)...« ili »dočepao se čak i policijske odluke kojom je Matilda osuđena na 8 dana zatvora zbog tje­ranja nemorala (to još iz godina prije rata, dok je bila neiskusna curica).« — ili iz npr. U višim sferama —: »Strašno je voljela prirodu. Ćak je i u romanima savjesno pročitala sve opise prirode koje inače obični čitalac preskoči (sebi na sramotu, autoru na žalost). ..« — ili »Da me nisu premjestili bili u Čačak po kazni, jer sam tobože veliki Hrvat (a glasovao sam — majku im lopovsku — i za Peru Živkovića i za Jeftića, ali znam tko mi je i kako skuhao tu čorbu. Uostalom bilo pa prošlo). . .« ili »U svakom slučaju bio je to krevet jedne krupne historijske ličnosti. Vjerojatno su u njemu u svoje vrijeme nekoga zadavili ili zaklali (kako je to običaj u boljim porodicama)...« — itd. Ovakvih i slič­nih primjera nalazimo sijaset u istim i drugim novela­ma. Ako promotrimo ove citate i tražimo zajednički

digresija (lat.) — odstupanje, zastranjivanje kontekstualan (lat.) — povezan istim tekstom ;parenteza (grč.) — uklopljena rečenica, rečenica u zagra­

damarafiniran, (franc.) — profinjen, istančan, prepreden »Quo vadiš, Europa?« (lat.) — »Kamo ideš, Evropo?«

75

nazivnik za sve njih, vidimo slijedeće: rečenice ili sin­tagme u zagradama obavezno kontrastiraju smislu i suštini prethodnog teksta, one izazivaju iznenađenje, skercozni šok ili tragičnu konstataciju, oni služe kao diskretna poenta ili humoristička doskočica, oni mije­njaju intonacijske predznake ili pojačavaju satirično- -hiperbolični efekat. Dakle ove grafičko-stilske dida- skalije uglavnom, podsmješljivi, cinični ili gorki ko­mentar autora, nisu samo šarmirajući ornamenti stila i kompozicije već imanentni neophodni dio piščeva miš­ljenja i karakterizacije. Koliko puta letimične, ovlašne ironične primjedbe u zagradama kazuju u Kolarovu satirično-humorističkom opusu više nego stranice i stra­nice čista fabuliranja.

U hrvatskoj književnosti bez snažnijih humorista i komediografa, punoj elegičnih pjesnika i sumornih pripovjedača, Kolarovo pripovjedačko djelo impozantno je kao rijetko cjelovita, dosljedna, zaokružena humo- rističko-satirička tvorevina.«

Miroslav Vaupotić: Slavko Kolar, Republika, listopad 1963, Zagreb

»Tek sa Slavkom Kolarom (1891—1963) hrvatska satirična proza, posle Ante Kovačića, dobij a svoga pra­vog predstavnika, dobij a rasnog, svojevrsnog, autohto­nog i nepomirljivog satiričara koji je život svoga za-

sintagma (grč.) — skup riječi koje predstavljaju jedan član rečenice (subjektni, predikatni, objektni skup)

skercozan (tal.) — šaljiv, podrugljiv, đavolast didaskalije (grč.) — bilješke u dramskom tekstu u zagra­

dama, primjedbe u zagradama šarmirati (franc.) — očaratiimanentan (lat.) — unutrašnji, koji proizlazi iz suštine stva­

ri, koji je sadržan u biti neke pojave opus (lat.) — djelo, sveukupna djela elegičan (grč.) — žalostiv, sjetan, tužan impozantan (lat.) — veličanstven, snažan, golem autohton (grč.) — samonikao, samorodan

76

vičaja, život grada i sela, građanina i seljaka, velegra- đanina i malograđanina, radnika i seljaka pratio punih pedeset godina i izneo ga u nimalo krivom ogledalu.«

»U zbirci »Ili jesmo — ili nismo« preovlađuju pri­zori i slike iz malograđanskog sveta, a u Kolarovoj trećoj knjizi pripovedaka »Mi smo za pravicu« (1936) istaknuto je više selo, njegov čovek i njegov život; tu knjigu je čvršće sazdao i skladnije konceptirao. Ko­larova satira ovde je blaža, tiša, a optužbu podiže upravo sam život onakav kakav je i koji je Kolar uspeo da majstorski prikaže. U tim pripovetkama njegov je talent dosegao neverovatan razmah i izvanredne vrhun­ce; one- su, uz to, protkane čistom, nenatrunjenom liri­kom praskozorja i sumraka i poezijom plastičnog sla­vonskog pejzaža.«

»Slavko Kolar je ostavio za sobom pedesetak pri­povedaka od kojih će nesumnjivo petnaestak ostati ne­rastavljivi deo našeg književnog nasleđa u kome su uvek — pa i u ovom slučaju — prisutne sve naravi i sve svakodnevnice našega čovjeka, sve ono što ga je lo­milo i čemu se on uporno odupirao i odupro, sve što je značilo njegove poraze i pobede. Kolarovo književno delo, do danas još uvek celovitije nesagledano, nepro- učeno i neproanalizirano, bogato je ljudskim udesima koji nisu nasmejani ni vedri, no tužni, opori i teški do najveće tragičnosti. On je te udese znao ponekad da prikaže u svoj životnoj plastičnosti koja je odisala nekim čudnim smehom i 'nevidljivim suzama’.«

Tode Čolak: Covek od rečl, O pripovedadkoj prozi Slavka Kolara. Savremenik, Beograd, novembar 1963.

koncipirati (lat.) — zamisliti, napraviti nacrt satira — književno djelo koje zajedljivo ismijava nega­

tivne pojave u životu plastičan (grč.) — slikovit, reljefan

77

i

i'.t

S A D R Ž A J

Slavko Kolar....................................................5KRIZA.................................... , ... 13MI SMO ZA PRAVICU . . . . 3 7

Slavko Kolar o sebi i o svom književnomradu................................................5 7

Drugi o Slavku Kolaru i njegovom književ­nom djelu....................................... 6 7

t

IRO »Školska knjiga«, Zagreb, Masarykova 28 Za izdavača: Josip Malić — Grafički urednik: Maja Koiić —

Korektor: Vladimir Tkaićec