klasifikacija znanosti izvorište bibliotečno-bibliografske
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA INFORMACIJSKE ZNANOSTI
KATEDRA ZA BIBLIOTEKARSTVO
Marinko Nikolić
KLASIFIKACIJA ZNANOSTI
Izvorište bibliotečno-bibliografske klasifikacije
DIPLOMSKI RAD
Zagreb, 2004.
2
Sadržaj
Uvod……………………………………………………………………………2
1. Klasifikacija znanosti – bibliotečna klasifikacija…………………………..3
1. 1. Znanost………………………………………………………………..4
1. 2. Klasifikacija……………………………………………………….…..6
2. Pregled klasifikacije znanosti………………………………………………10
2. 1. Antika i srednji vijek………………………………………………….10
2. 2. Novi vijek……………………………………………………………..15
2. 3. Moderno doba…………………………………………………………22
3. Logička struktura podjele – dihotomija, trihotomija, politomija……….…..30
4. Razvoj sustava bibliotečno-bibliografske klasifikacije…………………….33
Zaključak……………………………………………………………………….38
Popis shema…………………………………………………………………….40
Literatura……………………………………………………………………….41
3
Uvod
Osnovna je namjera prikazati opće odrednice klasifikacije znanosti analizirati njezine
odlučujuće utjecaje na konstituiranje bibliotečnih klasifikacija. U tu svrhu bit će napravljen
izbor klasifikacija opće znanosti. Razmotrit će se samo značajnije klasifikacije o kojima se
najčešće raspravlja. Reprezentativnim će se izborom klasifikacija nastojati pokriti dulje
povijesno razdoblje kako bi dobili cjelovitiju sliku. Nadalje, izbor će se ograničiti na
"klasifikacije za predstavljanje znanja", odnosno na "filozofske klasifikacije" po tumačenju I.
Dahlberg1 Ovo ograničenje ne znači udaljavanje od bibliotečno-bibliografske klasifikacije,
nego želju ispitivanja samih osnova znanja i oblika znanosti na koje se, na kraju značajnim
dijelom, oslanjaju i bibliotečne klasifikacije. Pritom je nakana kroz izvorišna područja i
paradigme filozofije, logike i spoznajne teorije prikazati osobine i probleme svake od
klasifikacija, posebnosti i međusobne uvjetovanosti; pogledati s kakvom se logičkom
strukturom služe pojedini auktori, te na kojoj osnovi vrše klasificiranje znanosti. Teorijska,
metodološka i praktična određenja klasifikacije opće znanosti promatrat će se kroz
mogućnosti i rješenja njihove primjene u suvremenim bibliotečno-bibliografskim
klasifikacijama.
Povijesni pregled uzet za okvir jednog dijela prikaza trebao bi biti prikladan za
pokazivanje višestrane uvjetovanosti razvoja klasifikacije opće znanosti prethodnim
klasifikacijama i svjetonazorom određenog povijesnog razdoblja, ali i pogodna osnova za
promišljanje problema suvremenih bibliotečnih klasifikacije, kao i klasifikacije znanosti
općenito.
Najprije treba općenito, uvodno, staviti u odnos opću klasifikaciju znanosti i
bibliotečnu klasifikaciju. Zatim treba reći što je znanost, kako se kroz povijest razvijala i
poimala, odnosno klasificirala. Određene klasifikacije znanosti pojedinih autora, njihova
obilježja, međusobni utjecaji kao i utjecaji na bibliotečnu klasifikaciju bit će metodološki
prikazani kroz povijesni pregled. Budući da na jednom od ishodišta razvoja klasifikacije opće
znanosti, jednim svojim bitnim djelom, stoje i suvremeni bibliotečni klasifikacijski sustavi -
pokazujući njihovu međusobnu uvjetovanost, ali ne i nužno paralelan razvoj ili ovisnost -
uvidom u njihove osnovne "klasifikacijske" probleme bit će zaključena ova rasprava.
Ovaj rad bi trebao, obrađujući problematiku s teorijske strane, u nekoj svojoj daljnjoj
namjeri pomoći u rasvjetljenju jedne strane tog odnosa, budući da se rasprava o bibliotečnoj
klasifikaciji ne može ograničiti samo na problem klasifikacije znanosti.
1 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 30.
4
1. Klasifikacija znanosti - bibliotečna klasifikacija
Odnos klasifikacije znanosti i bibliotečne klasifikacije je nužno uvjetovan i proizlazi
prvenstveno iz odnosa znanosti i knjige u smislu njihove uzajamne uvjetovanosti. Znanost
gradi pojmovni univerzum (klasificira), a bibliotečna klasifikacija, ovisno o društvenim,
izvedbenim i drugim rješenjima – uspješno ili manje uspješno – odgovara praktično na takav
pojmovni univerzum koristeći iste ili slične pojmove želeći biti razumljiva. Klasifikacija
znanosti je dio problemskog kruga bibliotečne klasifikacije. Filozofija znanosti je, i prije nego
li je postojala kao znanstvena disciplina, kroz promišljanje znanosti neizravno utjecala na
formiranje bibliotečnih klasifikacijskih sustava.2 "Proces klasificiranja stvari sadrži formiranje
hipoteze o prirodi stvari ili je dio nje."3 I za bibliotečnu klasifikaciju se može reći da jednim
svojim djelom u sebi sadrži formiranje slike o prirodi stvari, a time se nedvojbeno približava
području filozofije i filozofije znanosti, odnosno onomu čime se one bave. "Pitanje opće
klasifikacije znanosti izvan filozofije znanosti po svojoj je primjeni prisutno u mnogim
djelatnostima, pa tako i u bibliotekarstvu u okviru teorije sistematskog kataloga. Pitanje ovdje
glasi: kakav treba da bude sistem za klasifikaciju knjiga i u kakvu odnosu treba da bude
prema sistemu znanosti?"4 U tumačenju bibliotečne klasifikacije potrebno je, dakle, filozofski
pitati o klasifikaciji opće znanosti.
Razvoj znanosti pred nama formira nova znanstvena područja. Rezultat je toga
povećanje broja informacija i izvora znanja. Golem je interes za informacijama među
predstavnicima najrazličitijih područja znanosti i djelatnosti. Broj tih stoljećima skupljanih
podataka toliko je porastao da ni najveće institucije zadužene za to ne uspijevaju kontrolirati
njihov protok. Od prvobitnih, posve jednostavnih i primitivnih oblika klasificiranja pisane
građe, pa do suvremenih baza podataka, brojni klasifikacijski sustavi prolazili su kroz različite
faze i oblike. Neprekidno su se usavršavali i razvijali kako bi svojim shemama mogli
obuhvatiti ljudsko znanje i razinu znanstveno-tehničkih dostignuća u danom trenutku. 2 Filozofija znanosti (Philosophy of Science, Wissenschaftphilosophie) je znanost o znanosti. Razmatra principe znanstvenog istraživanja, putove znanstvene spoznaje, provjere znanstvenih hipoteza, teorija, problem "rasta" znanosti – jednom riječju, ispituje kakvu formalnu logiku i metodologiju zahtijeva moderna znanost. Golem utjecaj na razvoj filozofije znanosti u 20. stoljeću imala je fizika, osobito pojavom kvantne teorije i teorije relativnosti; zatim dostignuća u psihologiji, sociologiji, a otprilike od polovice 20. stoljeća nagli razvoj molekularne biologije, evolucijske biologije i genetike. Pored filozofskih utjecaja na klasifikacije u bibliotekarstvu značajan utjecaj imaju i: logika, lingvistika, zatim utjecaji proizišli iz knjižničarske prakse, te društveni utjecaji organizacije školstva i društva općenito. 3 M. R. Cohen; E. Nagel. An introduction to logic and scientific method. Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, 1978. Str. 223. 4 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.
5
Kada se u knjižničarstvu govori o klasifikaciji, onda se u prvom redu govori o radu na
stvarnim katalozima. To su stručni i predmetni katalog koji su bibliotečna organizacija i
prezentacija znanja pohranjenih u knjižnicama. Bibliotečna klasifikacija podrazumijeva,
najprije, identifikaciju sadržaja određene publikacije, a zatim njeno prevođenje na neki od
klasifikacijskih jezika i uključivanje u cjelinu odgovarajućih sadržajnih baza podataka.
Klasificirati neku knjigu u bibliotečno-informacijskoj djelatnosti znači odrediti joj mjesto u
sustavu znanstvenih i stručnih disciplina, sustavu koji je iskazan korištenom bibliotečnom
klasifikacijskom shemom. Pitanje same klasifikacije znanosti kao takve knjižničaru se izravno
ne postavlja dok radi na tablicama, jer su te tablice već jedna vrsta odgovora na to pitanje.
1. 1. Znanost – klasifikacija
Rječnici znanost obično definiraju kao "metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o
razložnim svezama u stvarnim područjima koja se pod određenim vidom … izdvajaju iz
stvarnosti kao cjeline."5 Znanost je skup metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o
određenom aspektu zbilje, a također znači i djelatnost kojom stječemo ta znanja.6 Znanost nije
suma činjenica o objektivnoj stvarnosti do kojih se dolazi slučajno, pukim zbrajanjem, nego
suma znanja koje je sistematizirano i argumentirano i do kojeg se dolazi svjesnom primjenom
određenih metoda istraživanja, metoda koje su i same znanstveni (filozofski) problem.7
Znanost je dugo, od svoga "helenističkog" postanka do kasno u srednji vijek
"označavala ujedinjeno znanje s metafizikom [filozofijom] na čelu koja je ostalim
disciplinama (logici, fizici, matematici) pribavljala ontološke i logičke principe."8 Filozofija
je utemeljujuća znanost koju se zajedno s pojedinačnim znanostima, naukama i strukama
mislilo kao raščlanjeno jedinstvo. "Pojam znanosti … i svijest o biti znanosti … bili su
identični s pojmom i biti filozofije"9, bez koje nije moguće nikakvo drugo umovanje i znanje.
Antičke i srednjovjekovne znanosti shvaćaju utemeljujući, razložni sklop zbilje kao
zakonitost bīti koja vlada u predmetima i pojavama. Pod scientia se smatra svaki sustav
spoznaje iz uzroka, tj. iz općih konstitutivnih elemenata bića i njihova djelovanja. U
novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, taj utemeljujući
sklop je sveden na osjetilno opažljivo, slovi kao relacijski odnos između uzroka i učinka u
prirodnim pojavama. Odnos koji se može matematički kvantitativno formulirati, te temeljem
5 A. Halder. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, 2002. Str. 416. 6 Usp. V. Bazala. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1990. Str. 170-172. 7 Prisjetimo se da su najveći napreci u znanosti (Galilei i Newton na svoj način, Bohr i Einstein na svoj) postignuti upravo zahvaljujući metodičkim obratima, kada su se ustaljene metode znanosti redefinirale. 8 A. Mišić. Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 280. 9 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 9.
6
kojega se te pojave mogu objasniti. U novome vijeku znanost gradi novu metodu motrenja
pojava, mjerenja i eksperimentiranje, postavljanja teorija i induktivnog zaključivanja. Sve
više, znanošću se smatra samo ono što je dostupno takvoj metodi koja općenito teži biti što je
moguće više matematičko-eksperimentalna. U tom duhu je engleski filozof William Whewell
(1794-1866) pod sciences stavio samo prirodne znanosti. To je tradicija do današnjeg dana u
anglosaksonskom krugu. Na drugoj strani su humanities. Jedno i drugo, sciencies i
humanities, sustavi su iskustvenog, empirijski zasnovanog znanja. U anglosaksonskom svijetu
od 19. stoljeća pa sve do danas (empirijske) prirodne znanosti su ideal svih znanosti. Dugo,
praktično sve do 18. stoljeća na Zapadu su sve prirodne znanosti bile pod prirodnom
filozofijom. Tako se primjerice, dio filozofije koji se bavio razmišljanje o principima po
kojima funkcionira priroda zvao philosophia naturalis, prirodna filozofija.10 "Novi vijek već
od svoga početka … traži veću specijalizaciju pojedinih znanstvenih predmeta; od tada je
teško govoriti o jednoj jedinstvenoj znanosti, pa se govori o velikom broju znanosti. S jedne
se strane odvojila filozofija i s njom teorijska znanost čiji je cilj otkrivanje istine uopće, kao i
formalne znanosti koje proučavaju formalnu stranu stvari i zbivanja, kao što je matematika,
dakako s tim da 'teorija' nema nikakve veze s spekulacijom nego joj je svrha sređivanje
činjeničnog gradiva, a filozofija povrh svega mora izgrađivati i usavršavati duhovnu
djelatnost čovjeka. S druge strane nastale su posebne znanosti, koje se zovu i realne znanosti,
jer proučavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na više podvrsta: prirodne znanosti ...
kao što su biologija, fizika, kemija itd.; psihologija ...; društvene znanosti ... kao što su
povijest, sociologija, politička ekonomija itd."11
U racionalističkoj, kontinentalnoj tradiciji temeljni se iskazi neke znanosti mogu
konačno potvrditi, shvaćeni su u uskoj vezi s nedvojbenošću. Kontinentalna tradicija,
predvođena Njemačkom, smatrala je svaki sustav razmišljanja o svijetu i čovjeku znanošću
(Wissenschaft), razlikujući prirodne i društvene (duhovne) znanosti, odnosno
Naturwissenschaften i Geisteswissenschaften.
U empirijskoj se tradiciji, a sve snažnije i u novije vrijeme, temeljni iskazi neke
znanosti smatraju hipotetički nedokidivima tako i prve i posljednje pretpostavke, uz koje se
svaka znanost mora vezati, više ne posjeduju samorazumljivost apsolutne valjanosti. "Na taj
je način, kao prvo, očito da se temeljne predodžbe o stvari u nekome znanstvenome stvarnom
10 Isac Newton svoje glavno djelo iz fizike naziva Philosophiae naturalis principia mathematica (1587), Josip R. Bošković Philosophiae naturalis theoria (1758), J. B. Lamarck Philosophie Zoologique (1809). 11 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 12-13.
7
području povijesno mijenjaju, a kao drugo, očito je i to da se isto tako mijenja
samorazumljivost toga: što znanje i znanosti znače kao i 'tip' znanosti uopće."12
Suvremeno je znanstveno-tehničko razdoblje pretežno određeno znanostima i
teorijskim karakterom koji se odnosi na empiriju, potom praktičnom primjenom teorije te,
konačno, njezinim gospodarskim novačenjem. Biti na usluzi proizvodnji izvanjskih dobara,
jest nešto što je znanstvenoteorijskomu spoznavanju – prema njegovu platonsko-
aristotelovskom podrijetlu – tuđe ili pak slovi drugorazrednim.13 Što više, tehničko-
gospodarsko shvaćanje prakse prodire u samorazumijevanje samih znanosti, te dalekosežno
oblikuje njihov znanstveni karakter.14 U moderno doba neke klasične filozofijske discipline
priklanjaju se nekim drugim poljima znanja ili teže samostalnosti od filozofije. Tako se logika
dosta naslanja uz matematiku, psihologija uz biologiju, etika uz politiku, a estetika hoće biti
samostojna. Vjerno su ostale kao "čiste" filozofijske discipline: metafizika i epistemologija.
Dati pregled može poslužiti kao ilustracija relativnog položaja svake znanosti u 20.
stoljeću. Većina grana se tako ispreplela, da je gotovo nemoguće ustanoviti gdje završava npr.
geometrija, a gdje počinje aritmetika. Ovakvo stanje stvari, još početkom 20. stoljeća,
zanimljivo opisuje Emile Picard tvrdeći da je uzajamno preplitanje raznih znanstvenih grana
postalo krupan činilac, i da će svakim danom postajati sve plodonosniji izvor vrijednih
znanstvenih otkrića. U ovome i leži velika razlika između suvremenog i minulog doba. Danas
teško razumijemo slučajeve kada geometričar prezire aritmetičara, i obratno; sada osjećamo
da je doba zatvorenih škola, tijesno vezanih samo za jedno gledište, prošlo zauvijek.
Ispreplitanje znanstvenih disciplina dovelo je i do krize klasifikacijskih sustava koji su strogo
hijerarhijski i formalno razgraničavali znanosti - o čemu će kasnije biti više riječi.
1. 2. Klasifikacija
Da bi se dobilo približnu sliku o svrsi i zadacima neke znanstvene oblasti nužno je
upoznati njezine dijelove. Otkada čovjek reflektira, on traži određeni red i uvijek ponovo
pokušava ovladati raznolikošću elemenata znanja.15 Od početka pa do suvremenika, mislioci
(svatko na svoj način) pokušavaju urediti sveopće ljudsko znanje objedinjujući ga u različitim
12 A. Halder. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, 2002. Str. 417. 13 Treba napomenuti da se to isto ne možemo tvrditi za antičko-srednjovjekovnu etiku, politiku i estetiku koje su shvaćane itekako praktičnima. 14 Pretjerano bi bilo tvrditi da u Hrvatskoj postoji tehničko-gospodarsko shvaćanje prakse koje bi oblikovalo shvaćanje znanosti same, budući se Hrvatska nije pravo ni susrela s znanošću, tehnikom i gospodarstvom. (Usp. Lelas, 1990. Str. 7-9) 15 Usp. E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 6-10.
8
sintezama, više-manje, po principu kako ga izriče Bazala: "Znanosti su metodički autonomne
i predmetno ekskluzivne. Bilo bi pogrešno pomišljati da one mogu i trebaju predstavljati
nepremostive posebnosti. One se uvijek povezuju u višem jedinstvu, gdje se prevladavaju
'opore jednostranosti' te se u tim … 'duhovnim sintezama', nadgradnjama viših sadržaja, među
kojima i dalje postoji nepremostiva dijalektička borba, izmiruju suprotna stajališta i očite
antiteze. 'Dijalektička napetost' ostat će značajna za znanstveni život uopće i ona će svagda
prevladavati tek u višoj sintezi i univerzalnijim pogledima. To je onaj pogled koji na jednoj
strani čini osnovicu, a na drugoj u sistematskom vidu nalazi smisao svog znanstvenog rada.
Ta kritičko-metodološka i sintetičko-završna misao kao filozofski izraz ljudske svijesti i
savjesti, koji se izražava u životnom nazoru, bio je i ostat će integralni dio kulturnog života i
duha uopće … Kritičke osnove svake pojedine znanosti leže mnogo dublje nego što to uviđa
pozitivistički program. One su i mnogo šire nego što je okvir pojedinačne znanstvene
predmetnosti."16 S druge strane, danas općenito vlada uvjerenje da svjetski model ne može
postojati, da je uređenje sveopćeg poretka znanosti utopija, pogotovo nakon
transdisciplinarnosti. Mnogovrsnost gledišta pod kojima stvari mogu biti promatrane
isključuje sveukupni poredak znanosti. Sveopća znanost može biti samo slučajan skup
metodički i predmetno ekskluzivnih pojedinačnih znanosti. No, danas je očita, s jedne strane,
sve uža specijalizacija znanosti, a s druge, pojava i potreba interdisciplinarnih i
multidisciplinarnih znanstvenih nastojanja, sve se više govori o holizmu i potrebi da se
klasifikacijom znanosti uspostavi univerzalna znanost kao ukupnost cjelokupnih spoznaja
kojima čovječanstvo raspolaže.
Razdioba znanosti višestruko je prijeporan problem. Enciklopedije definiraju
klasifikaciju kao raspoređivanje predmeta, pojava, pojmova po klasama, odjelima, razredima
s obzirom na njihove opće karakteristike, prema kriteriju koji ima određenu funkcionalnu
vrijednost u relaciji s područjem i predmetom koji se klasificira.17 Klasifikacija je prirodna
aktivnost ljudskog uma. John Dewey (1859-1952) tvrdi da je znanje klasifikacija, a
klasifikacija je jednakog opsega kao znanje. "Bit klasifikacije kao relacije određenih stvari …
ostvaruje se u mišljenju."18 Klasifikacija je dio znanstvene i svakodnevne metode poimanja
koja se sastoji od promatranja, opisivanja i klasificiranja. "Cijeli spektrum procesa mišljenja
oslanja se na klasifikaciju u organizaciji utisaka, koje naš mozak prima kroz osjetila,
pokušavajući razumjeti novu jedinicu informacije, nalazeći nešto slično u našem
16 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 33-34. 17 Vidi. Classification, theory of. // Encyclopedia of library and information science. New York : Marcel Dekker, 1971. Vol. 5, str. 147-174. i A. Mišić, Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 138. 18 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 19.
9
uspostavljenom okviru iskustva. Problem je, naravno, u tome što je nemoguće organizirati sve
ljudsko znanje u redoslijedno savršeno strukturirani put pristupa koji odgovara svima."19
Klasificirajući, uvođenjem "reda u znanost, filozofi su izgradili razne vrste
klasifikacija znanosti, odredili terminologiju, a zatim iz sveukupne znanosti (filozofije)
odvajaju se pojedinačne znanosti i discipline te ponovo klasifikacijom određuju predmet,
područje i metode."20 Razvojem pojedinačnih znanosti morali su se ustrojiti i kriteriji.
"Okupljanje prema novom kriteriju, da bi se predstavila područja jedne znanosti, organiziralo
znanje, stvaralo je stalno nove vrste klasifikacija, kroz koje su se nastojala pružiti i
objašnjenja za nove činjenice, na osnovi kritičkog preispitivanja relevantnosti tih novih
činjenica. Nova teorija, kroz prihvaćanje, postajala je paradigma, dok ne bi ponovo došlo do
takvih promjena koje se nisu mogle ugraditi, bez ozbiljnijeg narušavanja, u postojeću shemu.
Nema, dakle, prirodnih i vječnih klasa. Međutim, uvijek bez obzira na vrijeme postoji želja da
se mišljenje ukalupi u prirodni model dihotomije."21 Klasifikacija znanosti je proizvod razvoja
samih znanosti u njihovoj uzajamnoj vezi.
Težnja za uređenim prikazom sveukupnog znanja vodila je izradbi raznih klasifikacija
znanosti kao sustavu provjerenog znanja koje je zasnovano na konvenciji, koja se izriče kroz
uređenje društva općenito, npr., ustroj studija. Nedvojbeno je da su društvene, civilizacijske i
znanstvenotehnološke promjene djelovale na teorijska i praktična rješenja. Klasifikacija je
određena kulturnom i društvenom djelatnošću određenog društva, kojom se razvija red
uspostavljen tim društvom. Tako društvo uspostavlja obrazac klasifikacije, kojem se onda
pojedinac podređuje. "Organizacija znanja i misli sadržanih u publikacijama mora biti
usklađena sa znanstvenim i obrazovnim načinom sređivanja znanja. Teoretičari bibliotečnih
klasifikacija morali su uvijek to imati na umu. Analiziramo li bibliotečne klasifikacije po
vremenu njihova nastanka, uočava se odmah nastojanje da se prati znanstvena klasifikacija
priznata u vremenu nastanka i razvoja određene bibliotečne klasifikacije."22
Klasifikacije znanosti su poslužile kao osnova bibliotečnim klasifikacijskim
sustavima. Opće klasifikacijske sheme poput UDC su u svojim osnovama utemeljene na
odnosu roda i vrste. Bibliotečne klasifikacije "su više ili manje u skladu s klasifikacijama
znanosti, jer se njihove glavne struke općenito slažu u određenim područjem znanja, a daljnja
19 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 26. 20 Navedeno djelo. Str. 27. 21 Navedeno djelo. Str. 34. 22 J. Lasić-Lazić. Bibliotečna klasifikacija – organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 122-123.
10
podjela tih skupina odgovara strukturi određene znanosti."23 Prema Blissu, klasifikacija u
knjižnicama mora pratiti klasifikaciju znanosti i izobrazbe. Dok Dewey ima praktični pristup
bibliotečnoj klasifikaciji kao rasporedu na policama sa sustavom decimalnih oznaka.
Ranganathanova je klasifikacija ponudila novi pristup sinteze ukupne znanosti. Klasifikacija
je predstavljena kao metoda organizacije razvoja znanstvene misli i prezentacije sveukupnog
znanja. U bibliotekarstvu je riječ o koncepcijama koje su pratile razvoj znanosti i koristile
postignuća u organizaciji i prezentaciji. Današnji bibliotečni klasifikacijski sistemi,
prvenstveno DDC i UDC, imaju strukturu znanosti svoga vremena. "Vrijeme nastanka
klasifikacionog sistema se tako javilo kao dvostruko limitirajući faktor. Naime tvorci
klasifikacionih sistema … ne samo da su bili ograničeni postojećom, dakle vremenski
uslovljenom strukturom znanja čiji se dinamičan razvoj nije mogao preciznije predviđati, već
su bili ograničeni i samim saznanjem o zakonitostima koje vladaju na polju bibliotečne
klasifikacije."24 Tek s DDC-om, dakle 1876. godine, započinje povijest bibliotečne
klasifikacije. No, klasifikacija kao disciplina, u pravom smislu riječi, nastaje tek s Blissom.
Tek je kod njega fenomen klasifikacije "razmatran šire od njene uporabne vrijednosti u struci,
omogućio je proučavanje klasifikacije kao spoznajno-teorijskog, psihološkog i sociološkog
fenomena."25
Kako "nema ni jedne sheme koja može biti stalna. Kako se mijenjaju sadržaji
pojmova, odnosno kako se razvija znanost, tako se javlja i potreba za mijenjanjem sheme
klasifikacijskih sustava, ili pak njihovom stalnom revizijom."26 Različiti sadržaji određenih
klasifikacija mogu se objasniti povijesnim razvojem i promjenama, spoznaja pojedinačnih
objekata se kroz povijest produbila, proširila i postala višeaspektna. "Sheme znanstvenih
klasifikacija nisu savršene, a svaka promjena ostvaruje se stvaranjem novog reda i odnosa
među klasama"27, tako proces klasifikacije nikada ne završava, jer nova znanja uvijek traže
svoje mjesto, a ona već raspoređena dovode se u nove relacije. "Težnja za klasifikacijom
znanosti, grupiranjem pojedinih disciplina u područja u određenom trenutku ukazivala je na
put znanosti ka sve većoj specijalizaciji. Danas vidimo suprotnu tendenciju. Razvoj znanosti
pred nama formira nova znanstvena područja, a već postojeće discipline šire svoj utjecaj i
23 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 12. 24 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 34. 25 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 22. 26 Navedeno djelo. Str. 21. 27 Navedeno djelo. Str. 28.
11
služe rješavanju problema koji su vrlo daleko od zadataka od kojih su one nastale."28 Ukoliko
klasifikacijski sustavi ne bi odgovarali na ovakve promjene u znanosti "to bi vodilo ka
okoštavanju i odumiranju samog sistema … sistem ne bi više bio u stanju da vrši funkciju
posredovanja znanja, a samim tim i njegovo postojanje bi postalo izlišno."29
2. Pregled klasifikacija znanosti
Davno prije negoli se pojavilo pitanje o odnosu opće klasifikacije znanosti i
bibliotečno-bibliografske klasifikacije knjižničari su za raspored knjiga u knjižnicama
prihvaćali raspored kakav su nalazili kod pojedinih filozofa ili u organizaciji na učilištima.
Problematika klasifikacije znanosti "sadrži pitanje o izboru kriterija za diobu znanosti,
dilemu jednodimenzionalne ili višedimenzionalne klasifikacije, linearne ili ciklične i pitanje
redoslijeda znanosti."30 U sljedećim predstavljenim klasifikacijama na različit su način
isprepletena pojedina moguća rješenja. Budući poseban problem (filozofske) klasifikacije
znanosti proizlazi iz načina poimanja filozofije, tj., znanosti same – što je opet uvjetovano
povijesnim razdobljem – potrebno je svaku klasifikaciju staviti u njeno vrijeme. Za ovaj
pregled možemo grubo razlikovati tri razdoblja u načinu razumijevanja znanosti: 1. Antiku i
srednji vijek; 2. novi vijek i 3. moderno doba.31
2. 1. Antika i srednji vijek
U prvom razdoblju filozofija je istoznačna sveukupnoj znanosti. Znanost je ujedinjeno
znanje s filozofijom na čelu, koja ostalim disciplinama pribavlja ontološke i logičke principe.
Filozofija je utemeljujuća znanost koju se zajedno s pojedinačnim znanostima mislilo kao
raščlanjeno jedinstvo. Antičke i srednjovjekovne metafizički ustrojene znanosti shvaćaju
razložni sklop kao zakonitost bīti koja vlada u predmetima i pojavama.
Antički filozofi su stvorili osnovu za većinu kasnijih klasifikacija znanosti. Već od 5.
stoljeća p. K. (Pitagora, Sokrat, sofisti) razlikuju pored filozofa i proučavatelje zvijezda,
likova, brojeva, tonova. Postoje, dakle razne discipline i znanja, zvane mathemata (naučeno,
znanja) kao: aritmetika, geometrija, astronomija i muzika. Od stoika nadalje osobito se ističu 28 J. Lasić-Lazić. Bibliotečna klasifikacija – organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 117-118. 29 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 35-36. 30 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 110. 31 Usp. I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 32.
12
više "književne" discipline: gramatika, retorika i logika. Sve ove znanosti su u Srednjem
vijeku zajedno označavane kao septem artes liberales (sedam slobodnih umijeća ili vještina:
gramatika, dijalektika, retorika, muzika, aritmetika, geometrija, astronomija) i bile su priprava
za visokoškolski studij. Od antike postoje, dakle pored filozofije, područja sustavno, više ili
manje sređenog znanja (znanosti). Iz tog vremena nemamo klasifikacijske sheme kao direktnu
raščlambu, nego raščlambe sveukupne znanosti tog vremena iščitavamo iz tijela tekstova.
Platon (427-347) sukladno njegovoj podjeli duše na um, osjetilno opažanje i htijenje,
dijeli filozofiju (znanost) na: dijalektiku (ideje), fiziku (iskustvo) i etiku (volja i djelovanje).
Ovakva tročlana podjela (logika, fizika, etika) nalazi se i kod stoika Zenona (336-269) i
Epikura (342-270), a odgovara i današnjoj podjeli znanosti na: prirodne (fizika) duhovne
(spoznaja) i društvene (etika), te se još uvijek uzima kao osnova za prikazivanje povijesti
filozofije. Platon u Državi predlaže ovakav obrazovni sustav za mlade "idealiste":
gimnastika muzika (u širem smislu) čitanje i pisanje literatura muzika (u užem smislu) matematika aritmetika geometrija astronomija dijalektika Shema 1. Podjela znanosti u Platona.32
Platonova klasifikacija je izravnija prethodnica srednjovjekovnih septem artes
liberales koje su značajno utjecale na bibliotečnu klasifikaciju u 14., 15. i 16. stoljeća, između
ostalog na K. Gesnera.
Aristotel (384-322) pristupa znanosti više empirijski, a kriteriji za razlikovanje oblika
znanja su: svrha, predmet i vrsta istraživanja. Na osnovi predmetnih razlika znanosti
razvrstava na:
analitika (logika) teorijska filozofija
prva filozofija metafizika (o bitku, božanstvu, vremenu, prostoru, uzročnosti) druga filozofija fizika i matematika (o svijetu i čovjeku)
praktična filozofija etika o životu pojedinca ekonomija o životu u kući politika o životu u državi
poetička filozofija tehnika umjetnost zanatstvo
Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika.33 32 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 41.
13
Platon polazi s gledišta ideje, a Aristotel s gledišta objektivnog predmeta. Prirodne
znanosti nalaze se unutar filozofije kao druga filozofija. Kad se od 17. i 18. stoljeća prirodne
znanosti počinju intenzivnije studirati na sveučilištima još uvijek se nalaze na filozofskim
fakultetima. I danas u anglosaksonskoj tradiciji doktor prirodnih znanosti dobiva naziv PhD.
(Philosophiae Doctor).
Aristotel određuje tri načina znanosti:
teorijske (biće i bitak) fizika
matematika teologija
praktične (ljudsko djelovanje) etika ekonomija politika poetičke (tehničko i umjetničko oblikovanje)
umjetnost Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela prema načinu znanosti.34
Ovo se razlikovanje na teorijske i praktične znanosti održalo sve do danas. Aristotel
također razlikuje opće i pojedinačno. "Platonova i Aristotelova klasifikacija, kao i stoička
'trijada' utjecati će na klasifikacije kasnijih razdoblja, također na bibliotečno-bibliografske
klasifikacije. Uvijek iznova će zapadnoeuropski učenjaci u kasnijim stoljećima posezati za
trojstvom fizike, logike i etike."35
Nakon Aristotela, u tzv. aleksandrijsko doba (počevši od 300. godine p. K.) odvajaju
se dalje pojedine znanosti. Nastaju nove discipline: filologija, retorika, književnost,
prirodoslovlje, medicina. One su nastale upravo kao rezultat razmatranja usmjerenih prema
nekim posebnim pitanjima. Te grane nisu međutim radikalno samostalni dijelovi, nego uvijek
u uskoj međusobnoj vezi, kao što su i problemi što ih postavljaju samo različiti aspekti istih
pitanja. Sve ove znanost "činile su još uvijek jednu ujedinjenu znanost iako su svaka za sebe
bile jedna od cjeline. Pravi filozof – znanstvenik bavio se sa svim tim znanostima ili bar s
većinom od njih."36
Grci su nam donijeli trodjelnost filozofije, koja je nakon Aristotela postala
općevažećom. Pod logikom se podrazumijevala nauka o spoznaji, zakonima mišljenja,
istinitosti. Fizika obuhvaća prirodoznanstvo, prirodnu filozofiju i kozmologiju, koja je
sadržavala nauku o ljudskoj duši i njezinoj sudbini. Nešto kasnije se razvija metafizika, te
etika kao znanost o dobru. Dijelom etike se smatrala politika, tj. nauka o državi. Dok estetiku, 33 Shema je uz skraćenja preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str. 24-25. 34 Shema je uz preinake preuzeta iz: Lasić-Lazić, 1996. Str. 36. 35 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 26. 36 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 10.
14
kojom se dakako bave, u starom vijeku ne smatraju stalnim dijelom filozofije. Već se s
Aristotelom "ljudski duh uvelike razvio u smjeru prirodoslovlja, koje se malo-pomalo izdvaja
iz cjelokupne filozofske jezgre i osamostaljuje, dakako ne u obliku čistog ili sistematskog
prirodoslovlja, nego kao svjedočanstvo da je znanost krenula u velikoj mjeri u smjeru
'fizike'."37 Nažalost, srednji vijek neće nastaviti ovu Aristotelovu tendenciju, nego će se vratiti
Platonovu idealizmu, dok će arapski svijet, oslanjajući se na Aristotela, napraviti značajnije
napretke u prirodnim znanostima prije Zapada. Takav interes Zapad će pokazati tek u kasnom
srednjem vijeku. Arapski filozof Avicena (Abu Ibn Sina) (980-1037) je jedan od prvih
aristotelovaca na Zapadu. Živi je na Iberskom poluotoku gdje je Zapad došao u izravniji
kontakt s arapskim mišljenjem. Interes za prirodne znanosti i praktična znanja vidi se i iz
Avicenine razdjele znanosti na:
praktične znanosti o upravljanju gradom/državom ekonomija o čovjeku teorijske znanosti visoka znanost (teologija) srednja znanost (matematika, astronomija, muzika) fizika čista fizika (o materiji, kretanju, mineralima, duši, životinjama i dr.) primijenjena fizika (medicina, astrologija, alkemija, magija i dr.)
Shema 4. Podjela znanosti u Avicene.38
On prihvaća Aristotelovu podjelu znanosti na teorijske i praktične, a također slijedi i
njegov poredak znanosti. Aristotelove poetičke znanosti stavlja pod teorijske i tako "zbližava
teoriju i praksu."39
Roger Bacon (oko 1210 – oko 1294), britanski franjevac kojega ne treba zamjenjivati
s kasnijim prezimenjakom i zemljakom Francisom Baconom, uz Williama Ockama je
začetnik novih gibanja u zapadnoj filozofiji - svojim empirističkim idejama, nominalističkim
stavom u pogledu općih pojmova i orijentacijom istraživanja na eksperiment. On drži da
prirodu treba proučavati iz prirode, a ne iz knjige. Iskustvo dovodi do spoznaje i predstavlja
osnovu prave eksperimentalne znanosti. Iznad svih spekulativnih znanja i vještina stoji
vještina vršenja eksperimenta. Sve znanosti, pa i metafizika, moraju počivati na rezultatima
istraživanja iskustvenih znanosti.
Njegova osnovna podjela na: logiku, fiziku i etiku je pod utjecajem Platona, no
unutarnju podjelu R. Bacon izvodi, za razliku od prethodnika, na sasvim novi način. Profane
37 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1986. Str. 10. 38 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 295. Pojednostavljeni oblik. 39 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 58.
15
znanosti stavlja na početak. Njegova klasifikacija je istraživačka, eksperimentalna.
R. Bacon znanosti klasificira na sljedeći način:
gramatika i logika matematika spekulativna matematika operativna matematika (primijenjena mehanika, mjerenje, inženjerstvo) fizika opći principi prirodne filozofije (sila, isijavanje) optika (spekulativna, operativna) astronomija i astrologija (spekulativna, operativna) znanost o elementima alkemija agrikultura medicina eksperimentalna znanost metafizika i moralna filozofija odnošenje prema samome sebi teologija
Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona.40
Renesansa je vrijeme obnove interesa za znanosti, stvaraju se sveučilišta. Stoga nije ni
čudno da pojedini "učenjaci iz vremena renesanse pokazuju za klasifikaciju čisto znanstveno,
teorijski interes"41 A. Policiano (1454-1494) donosi prvu klasifikacijsku shemu, koja samo
shematski, dakle ne iščitano iz samog teksta, prikazuje pojedinačne znanosti hijerarhijski
raspoređene. Policiano razdjeljuje znanosti na sljedeći način:
teologija (nadahnuće) (dogmatska, historijska, moralna, proročka) filozofija (stvaralački duh) teorijska filozofija prirodna filozofija (principi, jednostavna tijela, složena tijela i dr.)
prva filozofija (Bog i duhovna bića, duša) matematika (aritmetika, muzika, harmonija, metrika, geometrija i dr.) praktična filozofija moralna filozofija (osobni, obiteljski, državni moral) umjetnosti (agrikultura, lov, arhitektura, gimnastika, kazalište i dr.) racionalna filozofija gramatika povijest viđenja i proroštva fantazije, hiromantija, nekromantija i dr.
Shema 6. Podjela znanosti u Policiana.42
On zadržava tradicionalnu podjelu filozofije na teorijsku i praktičnu. Izdvajanje
filozofije iz teologije je pod utjecajem učenja o dvostrukoj istini Avicene i arapske filozofije.
U svojoj klasifikaciji ne prati sedam slobodnih umjetnosti. Znanosti dijeli prema izvoru
40 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 88-90. Pojednostavljeni oblik. 41 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 127. 42 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 128-129. Pojednostavljeni oblik.
16
postanka na inspirativne (teologija) i istraživačke (filozofija), što odgovara sposobnostima
ljudskog duha. Pod utjecajem ovakvih prikaza bile su kasnije pedagoško-didaktičke i
knjižničarske klasifikacije.
Renesansno-humanističko razdoblje (14. - 16. stoljeće) je svojim zanimanjem za novu
metodu u znanostima uvelike doprinijelo pojavi novovjekovnih ideja. Od Aristotela je umsko
promatranje (theoria) ideal znanosti. S renesansom se taj ideal mijenja. Ona usmjerava pažnju
na znanje za koje se hoće da bude korisno. Srednjovjekovni artes nastoji dići do ranga
scientia. Vrijeme je to konstituiranja suvremenih prirodnih znanosti (fizika, kemija,
astronomija) i njihov snažan procvat. Kopernik, Kepler i Galilei su tvorci i prvaci
novovjekovne znanosti, koja je prirodu reducirala na ukupnost stvari što se mehanički kreću
po zakonima matematike. Priroda tako sada biva puka predmetnost, otvorena za čovjekovu
prevlast koju će on postići znanošću. Ova promjena je proizišla iz metodoloških inovacija:
otkrića da je prirodne pojave moguće opisati matematičkim relacijama; sustavne primjene
opažanja i pokusa, te provjere iskustvenih hipoteza.
2. 2. Novi vijek
Novi vijek traži sve veću specijalizaciju disciplina, "sveukupna znanost" se dijeli u
pojedinačne znanosti, predmetno i metodički ekskluzivne. To je vidljivo već kod španjolskog
humanista Juana Huartea (1535-1592) koji klasificira znanosti na sljedeći način:
umjetnosti i znanosti proizašle iz sjećanja gramatika pozitivna teologija aritmetika teorijsko pravo teorijska medicina (1. dio) umjetnosti i znanosti proizašle iz razuma skolastička teologija teorijska medicina (2. dio) dijalektika prirodna filozofija praktično pravo umjetnosti i znanosti proizašle iz mašte pjesništvo praktična muzika praktična matematika praktična astrologija ratna umijeća slikanja pisanje i čitanje
Shema 7. Podjela znanosti u Huartea.43
43 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 130. Pojednostavljeni oblik.
17
Za njega su sjećanje, mašta i razum tri glavne duhovne funkcije. Ovakvo razlikovanje
na subjektivnom principu može se naći kasnije kod F. Bacona, D. Diderota i D'Alemberta.
Huarte ovakvom raščlambom djelomično ni sam nije bio zadovoljan. Različite discipline,
npr., medicinu, pravo, aritmetiku razdjeljuje na praktične i teorijske dijelove, a pojedine
dijelove stavlja unutar više različitih glavnih skupina. To je prvi uvid u višeaspektni pristup
znanstvenom predmetu. "Taj problem je dugo ostao teorijski nerazjašnjen, a u praksi je
poprimio i gotovo komična rješenja. Tako je bilo filozofa koji su u svoje klasifikacije nauka
odbijali da svrstaju bilo koju oblast koja bi se mogla da javi na dva ili više mjesta."44 Tako
Mario Nicolio (1498-1556) ne prihvaća mogućnost da se skoro ista područja pojavljuju u
različitim odjeljcima, pa je u svojoj klasifikaciji izostavio područja koja se mogu pojaviti na
različitim mjestima. On kritizira Aristotelovu raščlambu i predlaže dvije osnovne skupine:
filozofija, kojoj je u osnovi mudrost i retorika, kojoj je u osnovi ekspresija.
Znanosti klasificira na sljedeći način:
filozofija (mudrost) fizikalna ili prirodna filozofija (fizika) prirodna teologija meteorologija geografija politička ili građanska filozofija (politika) etika specijalna politika ekonomija civilno pravo retorika ili govorništvo (ekspresija) gramatika retorika poetika povijest
Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia.45
Metafiziku ne stavlja u glavne znanosti, jer, veli on da ona sadrži: "dio teologije, dio
beskorisnih i suvišnih stvari."46 Mišljenja je da etiku treba podvesti politici, a ne obrnuto.
"Nicolijeva klasifikacija je originalna varijanta stoičke 'trijade', uklopljene u novi svjetonazor
naprednih Europljana renesanse."47
Sve veći razvoj i diferencijacija znanosti je gurnula klasifikaciju u prvi plan. Francis
Bacon (1561-1626) je svojim sustavom uvelike utjecao na klasifikacije 17., 18. i 19. stoljeća.
44 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 43. 45 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 132. Pojednostavljeni oblik. 46 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 131. 47 Navedeno djelo. Str. 132.
18
On naglašava ideju napretka, u smislu korisnih znanja, to postaje krajnja svrha mišljenja i
prakse. "Moderne potrebe klasifikacije izrazila je klasifikacija Francisa Bacona."48
Problem metode znanstvene spoznaje je glavni problem na pragu novog vijeka.
Srednjovjekovne škole su njegovale Aristotelovu spekulativnu metodu u znanostima. Ta
metoda se pokazala pogrešnom, na što su osobito ukazali prirodoznanstvenici: Galilei,
Newton, Kepler i drugi. Oni su svojim metodološkim inovacijama u prirodnim znanostima
postigli velik napredak, kojim su zadivljeni i empirizam i racionalizam. Empirizam
eksperimentalnim, empirijskim i sintetičkim karakterom prirodnih znanosti, a racionalizam
logičko-matematičkim. Dok empiriste zanimaju više prirodne znanosti, racionalisti su
nadahnuti otkrivanjem matematičkog odnosa u prirodnim pojavama. Oni slijede ideal
deduktivnog znanstvenog sustava ističući da matematika i logika trebaju vrijediti kao uzor
svakoj znanosti, pa tako i filozofiji, u kojoj će postupak apriorne analize riješiti sva filozofska
pitanja. Filozofi iskustva, nasuprot racionalističkom modelu, isticali su potrebu aposteriornog
induktivnog ispitivanja, oslanjanja na iskustvo i na izravno svjedočanstvo osjetila.
Da u problemu metode leži ključ za napredak znanosti uočili su, poslije
prirodoznanstvenika, i filozofi. Baconovo djelo Velika obnova znanosti (Instauratio Magna
scientiarum), Descartesova Rasprava o metodi te Spinozina Etika, kao i glavna djela
empirista, nastala su s namjerom uvođenja i provođenja nove metode u filozofiji i znanosti
koja bi okončala besplodnu spekulaciju i omogućila filozofiji status "stroge znanosti". Bitnost
metode za napredak znanosti najbolje su osjetili Bacon i Descartes. S njima svijest o novoj
metodi dobiva metafizički utemeljeniju i filozofski izazovniju izvedbu. Rješavajući ovaj
zadatak oni su pošli suprotnim putovima i postali začetnici dvaju suprotnih metodoloških i
spoznajnoteorijskih smjerova, empirizma i racionalizma. Bit novovjekovne metode sačinjava
preokret od neposredne upućenosti na same stvari unatrag na duh, um, razum i iskustvo, te na
samu njihovu djelatnost.
Već sam naslov Baconovog glavnog djela Velika obnova znanosti govori o njegovoj
osnovnoj težnji, o potrebi novog utemeljenja i obnove znanosti. Dok mehaničke vještine
napreduju, tvrdi Bacon, filozofija i znanosti već dva tisućljeća stagniraju počevši od Platona i
Aristotela koji su začetnici jedne retoričke mudrosti, koja je u životnoj praksi neplodna. On
tvrdi za Aristotela da "je prirodnu filozofiju pokvario svojom dijalektikom"49 i nedovoljnim
isticanjem iskustva.
48 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 37. 49 F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 62.
19
Težište njegove obnove znanosti je na dvama osnovnim momentima: ispravnom
određenju glavnog cilja znanstvene spoznaje i na analizi uspješne metode znanstvenog
istraživanja. Prije Bacona nitko u Evropi nije poduzeo pothvat sveukupnog sažimanja,
utemeljenja i obnove znanosti. On je u Velikoj obnovi najavio promjenu u biću znanosti
istaknuvši načela kojima se nova znanost mora pokoravati. Promjena se izravno odnosi na
"relaciju znanosti i tehnike. Tradicionalno je znanje imalo svrhu 'zadovoljstvo uma,
nadmetanje ili nadmoć nad drugima'. Ona se sada mora zamijeniti novom svrhom: 'dobro i
korist životu' ili 'pobjeđivanje i svladavanje bijede i potrebe čovječanstva'."50 Suprotno
Aristotelu, koji drži da je najvrjednija ona spoznaja koja je sama sebi cilj, Bacon tvrdi da je
pravi cilj svake znanosti praktična korist, odnosno vlast nad prirodom. "Istiniti i pravi cilj
znanosti nije pak nikakav drugi, nego da se ljudskom životu daju nova iznašašća i
bogatstva."51 Određenje pravog cilja znanosti je bitno, jer je to prvi uvjet mogućeg napretka
znanosti.
Što se tiče njegove druge namjere: analize uspješne metode znanstvenog istraživanja,
ona je obrađena u drugom dijelu Velike obnove pod naslovom Novum organon, koji je
zamišljen kao protupol Aristotelovu Organonu. Baconov Novi organon obrazlaže drugačiju
metodu (novo oruđe) znanostima. Jedina je ispravna metoda za izgradnju prave znanosti
indukcija. Drži da je skolastička (aristotelovska) logika više štetna nego korisna, jer služi više
za učvršćivanje i utvrđivanje zabluda, koje se temelje na uobičajenim pojmovima, nego za
istraživanje istine. On tvrdi da budući da se silogizam sastoji od sudova, sudovi od riječi, a
riječi su znaci pojmova, pa ako su pojmovi pogrešni, ni sam silogizam ne može biti točan. To
znači da je glavni zadatak ispravne metode omogućiti nam dobivanje istinitih i jasnih
pojmova. A taj zadatak može riješiti samo empirijska metoda. Osnovna značajka Baconove
induktivne metode jest što nastoji objasniti vrijednost znanstvene spoznaje iz iskustva. Ta
metoda, naglašava Bacon, ne može biti Aristotelova indukcija putem jednostavnog nabrajanja
koja prebrzo generalizira i neorganizirano prikuplja podatke, nego jedan novi oblik postupne i
sustavne indukcije, koja polazi od motrenja, provjerenog sustavnim pokusom, i pojedinačnih
činjenica, te se neprekidno i postepeno uzdiže do općenitih zaključaka. Bacon ističe da razum
ne smije jednostavno skakati od pojedinačnih činjenica, koje su nam date u iskustvu, do
najopćenitijih sudova.“Stoga ljudskom razumu ne treba dati krila nego radije olovo i utege, da
sprječavaju svaki skok i let.“52
50 S. Lelas. Promišljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo. 1990. Str. 154. 51 F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 79. 52 Navedeno djelo. Str. 98.
20
Bacon klasificira znanosti na sljedeći način:
povijest (sjećanje) prirodna povijest (meteora, zemlje, materijala, pronalazaka)
politička povijest (povijest crkve, politička povijest, povijest znanosti i umjetnosti, deziderata)
poezija (epska, dramatična, parabolična poezija) znanost ili filozofija filozofija (deziderata) filozofija o Bogu prirodna filozofija teorijska filozofija fizika
matematika praktična filozofija mehanika magija matematika čista (geometrija, aritmetika) primijenjena (muzika, astronomija, nauka o strojevima) filozofija o čovjeku o pojedincu o čovjeku u društvu teologija objave ili inspiracije
Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona.53
Na više mjesta Bacon postavlja deziderate. Uvodi znanosti koje u njegovo vrijeme još
ne postoje, npr., povijest znanosti, povijest umjetnosti i povijest literature, koja se smatra
početkom knjižničarske znanosti. Oslobađa se skolastike i sedam slobodnih umjetnosti.
Temelj njegove klasifikacije su ljudske sposobnosti (sjećanje, mašta i razum) iz kojih
proizlazi spoznaja. Sve ljudsko znanje se može staviti pod jednu od tih triju kategorija. Bacon
je mišljenja da svakoj ljudskoj sposobnosti u prirodi leži odgovarajuća osnova, uvjet te vrste.
Objektivno i subjektivno su pomiješani, jer se realno u prirodi pokušava klasificirati. Sjećanje
se temelji na iskustvu, iskustvom stječemo utiske koje sjećanjem usidrimo, razumom
sistematiziramo, maštom sjedinjujemo. Na pamćenju se osniva povijest, na fantaziji poezija, a
na razumu prava znanost ili filozofija. Povijest Bacon dijeli na povijest prirode i povijest
politike, a poeziju na narativnu, dramatičnu i paraboličnu. Filozofija se bavi Bogom, prirodom
i čovjekom. Teologija za Bacona nije znanje, stoga je ne stavlja u filozofiju. No, u područje
filozofije ide prirodna teologija. Učenje o prirodi dijeli se na spekulativni dio (metafizika) i
operativni dio (fizika), dok je matematika dodatak fizici. Prema svrsi dijeli znanosti na
teorijske i praktične. Baconova sistematizacija znanosti prihvaćena je kao osnova za niz
filozofsko-logičkih, ali i praktičnih raščlambi kojima su tijekom 17. i 18. stoljeća povod bila
pojačana nastojanja za pronalaženjem svrhovita sređivanja sve većih knjižničnih zbirki.
53 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 303. Pojednostavljeni oblik.
21
Klasifikacija francuskog filozofa Renéa Descartesa (1596-1650) "imala je velik
značaj za daljnji razvoj klasifikacijske teorije u zapadnoj Evropi"54 Za razliku od Bacona,
Descartes nije izradio klasifikaciju koja bi bila spremna za nove znanstvene spoznaje, nego
znanosti klasificira po redoslijedu kojim bi se trebale studirati na učilištima. Klasificira ih na:
logika matematika filozofija metafizika fizika medicina mehanika etika Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa.55
Znanosti klasificira prema predmetu izučavanja, dok subjektivni element izostavlja.
Većina filozofskih klasifikacija se oslanja na ljudske sposobnosti. To se povijesno može
pratiti do 18. stoljeća. Descartes se prvi počinje orijentirati na objekte i znanosti dijeliti prema
tome kakav objekt izučavaju. Isto čini i malo kasnije Thomas Hobbes (1588-1679) koji
odbacuje Baconovu podjelu prema sposobnostima i klasificira znanosti na sljedeći način:
znanje o činjenicama povijest činjenice neovisne o ljudskoj volji povijest prirode povijest djelovanja ljudi u državi povijest države znanost o posljedicama jedne tvrdnje na drugu znanost (filozofija) znanosti o posljedicama koje proizlaze prirodna filozofija iz prirodnih tijela znanosti o posljedicama koje proizlaze prva filozofija iz neodređene veličine i kretanja znanost o veličini i kretanju matematika kozmografija mehanika
fizika ili znanost o posljedicama kvalitete meteorologija astrologija optika znanost o posljedicama ljudske strasti etika znanost o posljedicama govora poezija logika retorika
politika, posljedice koje proizlaze iz političkih tijela politika pravo Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa.56
54 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 176. 55 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 176-177. Pojednostavljeni oblik 56 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. I. Str 181-182. Pojednostavljeni oblik
22
Hobbes klasificira znanosti prema predmetu kojim se bave, no ne na Descartesov
način, nego na sasvim novi, materijalistički. Njegova klasifikacija "ima izričito formalni
utjecaj na kasnije filozofske i bibliotečno-bibliografske klasifikacije. Može ga se naći kod
Saint-Simona, Comtea i Herberta Spencera, kao i u bibliotečno-bibliografskim praksama kod
Erscha (1793), Hartwiga (1888) i nekih drugih."57 Hobbes je materijalist i determinist.
U 17. stoljeću se razvija znanost, sveučilišta, izdavaštvo, broj knjiga je sve veći, što je
praksu, a i teoriju klasifikacije stavilo u prvi plan. Tako se već teoretski raspravlja i o
bibliotečno-bibliografskoj klasifikaciji. Klasifikacija knjiga u 18. stoljeću poprima karakter
klasifikacije ljudskog znanja, koju su iznijeli francuski enciklopedisti, prvenstveno Diderot i
D'Alamber pa je u to vrijeme i francuski sistem bio dominirajući. Ali opće karakteristike
tadašnje klasifikacije su odraz utjecaja F. Bacona.
Enciklopedisti, Denis Diderot (1713-1784) i Jean d'Alembert (1717-1783)
razdjeljuju znanosti na:
povijest (sjećanje) povijest crkve politička povijest prirodna povijest filozofija (razum) znanost o Bogu znanost o čovjeku pneumatologija logika moral znanost i prirodi opća fizika matematika čista matematika povijest matematike specijalna fizika poezija (mašta) poezija muzika slikarstvo arhitektura
Shema 12. Podjela znanosti u Diderota i D'Alemberta.58
Dijele znanosti prema Baconovu principu (s redoslijedom: sjećanje, razum, mašta), ali
ga uzimaju kao kompromis, a ne kao zbiljsko rješenje, jer drže da se ne može napraviti
klasifikacija koja bi odgovarala svakome.
57 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I., str. 182. 58 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 308. Pojednostavljeni oblik.
23
Novi pristup donosi i Hegel, G. W. Friedrich (1771-1831) koji objekte ne gleda
statično, nego razvojno. Za njega je priroda sustav stepenica, gdje jedna iz druge nužno
proizlazi. S teorijom stepenica Hegel je ostavio traga na A. Comtea.
Hegel klasificira znanosti na sljedeći način:
logika (znanost o apsolutnoj ideji) ontologija (logika bitka) teologija znanost o biću prirodna filozofija mehanika fizika organika filozofija duha učenje o subjektivnom duhu antropologija fenomenologija psihologija učenje o objektivnom duhu pravo etika znanost o društvu učenje o apsolutnom duhu umjetnost religija apsolutna filozofija
Shema 13. Podjela znanosti u Hegela.59
2. 3. Moderno doba
Treće razdoblje je obilježeno time da filozofija definitivno napušta poziciju
hijerarhizirajuće znanosti i postaje znanost unutar drugih znanosti. Konstituiranje filozofije
kao samo jedne od znanosti počinje kod Immanuela Kanta (1724-1804) i njegova
nasljednika katedre Wilhelma Kruga (1770-1842) Za Kruga cjelokupna ljudska spoznaja
može biti obrađena kroz različita gledišta: kroz formu (intuitivna, diskurzivna), kroz materiju
(čista, teorijska), kroz svrhu (teorijska i praktična), kroz pristanak (vlastitim razumom,
autoritetom) i kroz historijsko gledište. Krug misli da je klasifikacija znanosti od velikog
značaja, ne samo uvodno i metodičko-logički, nego apsolutno, jer se iz njene strukture
iščitavaju nove spoznaje. Njegova klasifikacija je prva klasifikacija teorijskog tipa poslije
Bacona.
59 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 310. Pojednostavljeni oblik.
24
Krug klasificira znanosti na sljedeći način:
filozofske znanosti povijesne znanosti A. opisne znanosti (kozmografija, geografija) B. povijesne znanosti u užem smislu (povijest prirode, povijest čovjeka) matematička znanosti A. znanosti o proširenim veličinama aritmetika, geometrija, trigonometrija, geodezija, mehanika, hidrotehnika i dr. B. znanosti o neproširenim veličinama filozofske znanosti A. teoretska filozofija (elementarna filozofija, logika, spekulativna realna filozofija) B. praktična filozofija ili moralna u širem smislu antropološke znanosti A. antropološke znanosti u užem smislu (somatologija, psihologija, estetika i dr.) B. političke znanosti u širem smislu (prirodno pravo, društvena i osobna politika i dr.) fizičke znanosti A. teoretske prirodne znanosti (fizika, kemija, metalurška kemija, mineralogija i dr.) B. praktične prirodne znanosti (ekonomija, tehnologija, trgovina, privreda i dr.) medicinske znanosti A. teoretska medicina (anatomija, fiziologija, patologija) B. praktična medicina (farmaceutika, dijetetika, terapeutika, medicinska geografija) pravne znanosti A. teoretske pravne znanosti B. praktične pravne znanosti teološke znanosti
Shema 14. Podjela znanosti u Kruga.60
Claude-Henri de Saint-Simon (1760-1825) odbacuje raširenu podjelu prema
ljudskim sposobnostima, te znanosti dijeli prema predmetima i fenomenima koje proučavaju
na:
fizikalne znanosti specijalna fizika (znanost o analizi tijela) neorganizirana tijela (kemija organizirana tijela (fiziologija, psihologija) opća fizika (znanost o općenitostima tijela) astronomska tijela (čvrsta, tečna) zemaljska tijela (čvrsta, tečna)
Shema 15. Podjela znanosti u Saint-Simona.
August Comte (1798-1857), otac sociologije i pozitivizma, jedno vrijeme Saint-
Simonov tajnik, donosi značajnu klasifikaciju znanosti. S teorijom stepenica Hegel je ostavio
traga na Comtea koji reda znanosti tako da je racionalno ispitivanje svake kategorije
zasnovano na pravilima prethodne kategorije. Polazna osnova njegove klasifikacije je njegovo
naučavanje o razvoju ljudske misli kroz tri stadija: teološki (fiktivni), metafizički (apstraktni)
i pozitivni (znanstveni) stadij. Razvoj znanosti je došao u pozitivni stadij pa se ona mora i
dijeliti na toj matematičko-prirodoslovnoj osnovi.
60 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 309. Pojednostavljeni oblik.
25
Comte klasificira znanosti na sljedeći način:
znanosti o sirovim tijelima matematika filozofija matematike račun geometrija teorijska matematika (mehanika, statika, dinamika) astronomija filozofija astronomije općenito promatranje (geometrijska i mehanička astronomija) pozitivna kozmologija fizika filozofija fizike općenito promatranje (mehanika, termologija, akustika, optika) kemija filozofija kemije općenito promatranje (organska kemija, anorganska kemija) znanosti o uređenim tijelima psihologija filozofija psihologije općenita promatranja (struktura živog tijela, psihologija razuma) sociologija metoda znanost (struktura ljudskog društva, zakoni razvoja društva)
Shema 16. Podjela znanosti u Comtea.61
Comte odbacuje podjelu znanosti prema ljudskim sposobnostima, jer u svakoj svojoj
djelatnosti čovjek istovremeno koristi sve svoje sposobnosti. Znanosti klasificira prema
objektu. Primarna linearna podjela je na teorijske i primijenjene znanosti (tako, npr. botanika
više ne spada pod biologiju), ali svaka primijenjena znanost ovisi o više teorijskih. Teorijske
znanosti dijeli na apstraktne (bave se principima) i konkretne (partikularne, opisne). Reda ih
po principu opadajuće općenitosti i apstraktnosti, a rastuće složenosti njihovih predmeta.
Comte, nadalje, sve teorijske znanosti dijeli na dva usporedna niza. U prvom se nalaze
teorijske znanosti u pravom smislu riječi, a u drugom deskriptivne. Svaka teorijska znanost
ima odgovarajuću deskriptivnu, kao: opća fiziologija – botanika i zoologija. Comteov sustav
je primjer dvodimenzionalne klasifikacije, gdje se podjela znanosti po predmetu križa s
podjelom po obilježjima znanja na "apstraktne, opće" i "konkretne, posebne, deskriptivne"
znanosti. Diobu znanosti na osnovu više kriterija kasnije slijede Ampère i Wundt. U
klasifikaciji princip "koordinacije je dugo vremena bio dominantan. Klasifikacija nauka koja
je predstavljala najsavršeniji domet ovog principa (postavivši istovremeno i podlogu za
primjenu novog principa – principa subordinacije) bila je klasifikacija nauka A. Comtea."62
61 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. II. Str 59-60. Pojednostavljeni oblik. 62 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 42.
26
Auktori rasprave Die Klassifikation der Wisschenschaften als philosophisches Problem tvrde
da se ne može sa sigurnošću utvrditi stupanj apstraktnosti svake pojedine znanosti i, prema
tome, da se ne može izraditi linearna klasifikacija na toj osnovi. Do istog su zaključka došli i
u pogledu diobe po stupnju općenitosti.
André-Marie Ampère (1775-1836) francuski fizičar i matematičar, drži nužnim
klasificirati znanosti prema njihovu sadržaju na sljedeći način:
kozmološke znanosti matematičke znanosti aritmologija geometrija mehanika uranilogija fizikalne znanosti opća fizika tehnologija geologija speleologija prirodna znanost botanika agrikultura zoologija zoo… medicinske znanosti medicinska fizika higijena znanost o bolestima praktična medicina noološke znanosti filozofija znanosti psihologija metafizika etika znanost o volji znanosti o ljudskom ophođenju znanost o jeziku književnost umjetnost pedagogija etnološke znanosti etnologija arheologija povijest religiozne znanosti političke znanosti nomologija vojno umijeće socijalna ekonomija politika
Shema 17. Podjela znanosti u Ampèrea.63
63 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 312. Pojednostavljeni oblik.
27
Ampère u klasifikaciji počinje s grupiranjem pojedinačnih objekata, koji imaju realnu
vezu, i na ovoj osnovi utvrđuje sadržaj znanosti. Mišljenja je da klasifikaciju treba graditi na
osnovi indukcije. Zato gledišta treba uspoređivati da bi se izgradilo zajednički zakon. On drži
da se samo povezivanjem definicije i klasifikacije može pronaći klasifikacija znanosti prema
njihovim stvarnim analogijama. Definiciju i klasifikaciju drži za "dva ključa" svojeg sustava.
Uvidjevši mogućnost višeaspektne klasifikacije u predgovoru svoje klasifikacije piše: "Već
davno sam primijetio kako je nužno da određivanje pojedinih obilježja, po kojima se
definiraju i klasificiraju znanosti, ne leži u samoj prirodi stvari na koje se odnose, nego se
moraju uzeti u obzir i različita gledišta s kojih se promatraju objekti."64 On sam predlaže
različita gledišta: autopska, kriptorska, troponomska i druga.
Isidore Geoffray de Saint-Hilaire (1805-1861) francuski zoolog predložio je
paralelnu klasifikaciju kako bi se bolje razumjela višeaspektnost gledišta. On klasificira
znanosti na sljedeći način:
općeniti red red prvog dijela red drugog dijele 1. matematičke teorijske ili čisto praktične ili znanosti matematičke znanosti primijenjene mat. zn. 2. fizikalne teorijske fizikalne praktične fizikalne znanosti znanosti ili kozmološke znanosti ili tehnol. 3. biološke teorijske biol. znanosti praktične biol. zn. / znanosti ili prirodne zn. poljop. i med. zn. 4. socijalne zn. teorijska sociologija praktična soc. ili politika. Shema 18. Podjela znanosti u Saint-Hilairea.65
Njegova klasifikacija, isto kao i Ampèreova počinje od istraživanja objekta, tvrdeći da
se pri redanju znanosti u klasifikacijskom redu mora poštivati jedinstvo logičkog i
historijskog. Kao već kod Hegela, Comtea i Ampèrea, i kod Saint-Hilairea je zamjetljiva
teorija evolucije u nizu glavnih klasa. To će Spencer i Kedrov kasnije posebno isticati. Saint-
Hilaire to izriče ovako: "logika i povijest se međusobno verificiraju, ili jasnije, ono što
logično prethodi je isto tako i historijski prethodno … Matematika, znanost vječnih istina, je
svim znanostima povijesno preddana. Mlađe od matematike su fizikalne znanosti, ali su bile
prije bioloških, isto tako kao što su materija i anorganska tijela postojala prije živih bića. I na
kraju socijalne znanosti su one koje su se razvile najkasnije, kao što je i čovjek na kraju
64 A. M. Ampère. Essai sur la philosophie des sciences, ou exposition analytique d'une classification naturelle de toutes les connaissances humaines. Partie 1-2. Paris 1834-1843. (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 39.) 65 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 313. Pojednostavljeni oblik.
28
vrhunsko djelo, kruna, stvaranja. Znanosti se dakle razvijaju istim redom kako su nastale
stvari u prirodi."66
U prvoj liniji Saint-Hilaire predlaže podijeliti znanosti prema objektivnim obilježjima,
jer subjektivne razlike pokazuju samo sekundarno na njima. Znanosti su tako podijeljene
prema glavnim predmetima koji grade našu spoznaju: matematika, fizika, biologija i
sociologija. Na drugom stupnju podjele, koji se gradi prema subjektivnom obilježju, znanosti
se dijele na teorijske i praktične. Saint-Hilaire veli da Comte stalno miješa naše dvije
spoznajne kategorije, a Ampère da ih uporno dijeli. Veli da Ampère nije prepoznao da se
može "spojiti, bez da se sjedini, razlikovati, bez da se izolira."67 Zato Saint-Hilaire vidi izlaz u
paralelnoj klasifikaciji. Sve znanosti imaju za cilj dobar život čovjeka, materijalni cilj, koliko
god bile teorijske. Jednako kao i Comte "Saint-Hilaire nije dovoljno uvidio da razlika između
teoretskih i praktičnih znanosti nije u njihovu određenju svrhe, nije u subjektivnom obilježju,
nego u razlikovanju objekata istraživanja, tj., u jednom čisto objektivnom obilježju, i da zato
teoretsko i praktično znanje moraju graditi jednu jedinstvenu klasifikaciju, a ne biti
podijeljene u dvije paralelne."68
Za drugu je polovicu 19, stoljeća karakteristično "odvajanje klasifikacije knjiga od
filozofske sistematizacije znanosti što za bibliotečno-bibliografsku praksu nije odigralo samo
negativnu, nego i pozitivnu ulogu."69 Pozitivna strana je to što je bibliotečno-bibliografska
klasifikacija ostala bliže svakodnevnom životu i njegovim zahtjevima.
U moderno doba klasifikacija znanosti je postala specijalna grana filozofije, tj., nastaje
znanost o znanosti. Otuda imamo mnoge filozofske podjele znanosti u 19. stoljeću, sa sve jače
izraženim spoznajno-teorijskim aspektima. Tako, primjerice, treba razumjeti Oppenheimerov
"prirodni poredak znanosti". On veli da je znanost "jedno živuće cijelo. Svijest o njenoj
cjelovitosti se izgubila u naše vrijeme; pod gospodstvom specijalizacije izgubi se pogled na
znanost kao cjelinu."70 Također tako, "za P. Tillicha postavljanje sustava znanosti nije samo
cilj, nego i izlazna točka spoznaje: 'Spoznato je ono što je kao nužni dio nekomu sklopu
podređeno. Pojedinačne stvari u svojoj izdvojenosti nisu predmet spoznaje. Gdje nedostaje
povezujući sklop tu se samo uočava, ali ne i spoznaje.' Za njega se ne radi samo o podjeli
gledišta, on traži za stvaralačkim stajalištem, iskonske intuicija sustava; jer 'svaki sustav živi 66 I. G. Saint-Hilaire. Histoire naturelle générale des règnes organiques, principalement etudiées chez I'homme et les animaux. T. 1-3. Paris, 1854/1860 (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 38-39.) 67 E. I. Šamurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. II., str. 75. 68 Navedeno djelo. Str. 76. 69 Navedeno djelo. Str. 25. 70 Navedeno djelo. Str. 21.
29
od principa na kojem je zasnovan i izgrađen'. Za njega je 'metafizičko životna snaga, smisao i
krv sustava'"71 što dolazi do izražaja kroz njegovu trostruku podjelu na: idealne, realne i
normativne znanosti.
Herbert Spencer (1820-1903) je odbacio Comteovu klasifikaciju znanosti po
opadajućoj općenitosti tvrdeći da svaka znanost sadrži više ili manje opće stavove. On
klasificira znanosti na sljedeći način:
1. apstraktna klasa 1.1 logika 1.2 matematika
.1 geometrija
.2 statika (aritmetika, algebra, kinematika) 2. apstraktno-konkretna klasa 2.1 mehanika .1 statika .2 hidrostatika .3 dinamika 2.2 molekularna mehanika .1 statika .2 dinamika 3. konkretna klasa
astronomija astrogonija (solarna mineralogija, solarna meteorologija) geogonija (geologija, mineralogija, meteorologija) biologija
.1 morfologija (opća i specijalna)
.2 fiziologija
.3 psihologija (opća i specijalna) Shema 19. Podjela znanosti u Spencera.72
Spencer je isto tako odbacio i drugu Comteovu misao o tome da svaka znanost sadrži
apstraktni i konkretni dio, tvrdeći da se sve znanosti dijele na: apstraktne, apstraktno-
konkretne i konkretne. Konkretne znanosti proučavaju konkretne pojave u njihovu totalitetu,
apstraktno-konkretne raščlanjuju ove cjeline na dijelove i faktore, koje ispituju odvojeno, dok
apstraktne znanosti istražuju čiste forme u kojima se konkretne pojave javljaju i odnose koji
među tim pojavama postoje. "Kriterij je za ovu tročlanu diobu stupanj apstrakcije u odnosu
prema objektu spoznaje, što za Spencera kao empiričara u teoriji spoznaje nije slučajno."73
Među znanostima ovih triju skupina postoji poseban logički odnos u tom smislu što su
znanosti prve skupine sredstvo za proučavanje znanosti druge skupine, a druge opet za treće.
U Spencerovu su sistemu dakle prisutna dva principa. Tri velike skupine znanosti slijede po
redu rastuće konkretnosti, a konkretne znanosti po redu evolucije. Spencer je kao uvjereni
71 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 33. 72 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 314. Pojednostavljeni oblik. 73 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 114.
30
evolucionist, za kojega je zakon razvitka opći zakon koji vrijedi u svim područjima stvarnosti,
primijenio taj princip u svojoj klasifikaciji znanosti u razvrstavanju znanosti treće skupine –
konkretnih znanosti. Temeljni princip svega jest zakon razvitka iz jednostavnog u složeno.
Kedrov zamjera Spenceru što ideju evolucije nije primijenio na sve znanosti.
Wilhelm Wundt (1832-1920) razdjeljuje znanosti na:
formalne (matematika) realne
prirodne fenomenološke
opće (astronomija, geometrija) posebne (mineralogija, botanika, zoologija)
sistematske (opće, posebne) genetičke
opće (astrofizika, kozmologija) posebne
duhovne fenomenološke
opće (psihologija) posebne (psihologija naroda, antropologija, etnologija)
sistematske opće (filologija) posebne (nacionalna ekonomija, politika, pravo, teologija)
genetičke opće (individualna povijest, narodna povijest, svjetska povijest) posebne (povijest države, povijest religije, povijest umjetnosti)
filozofski znanosti genetičko učenje o spoznaji
formalno (logika) realno (gnoseologija)
sistematsko učenje o principima opće (metafizika) specijalno
filozofiju prirode (kozmologiju, antropologiju, biologiju) filozofiju duha (etika, filozofija prava, estetika)
Shema 20. Podjela znanosti u Wundta.74
Wundt je dao genetičku klasifikaciju, s njena dva oblika: konstruktivnim, koji daje niz
objekata u logičkom poretku i rekonstruktivnim, koji pokazuje realan razvoj od jednog tipa do
drugog. Logika i gnoseologija su obuhvaćene metodologijom, a filozofija duha filozofijom
povijesti, dok filozofija povijesti naučava čitav niz filozofskih nauka.
74 Shema je preuzeta iz: Enciklopedijski leksikon bibliotekarstva, 1964. Str. 155. Pojednostavljeni oblik.
31
Bonifacije Mihailovič Kedrov (1903-1985), sovjetski filozof, kemičar i povjesničar
znanosti iznosi sljedeću sistematiku:
filozofske znanosti (dijalektika, logika) matematičke znanosti (matematička logika, matematika) prirodne i tehničke znanosti (mehanika, fizika, kemija, biologija, geografija) društvene znanosti (povijest, arheologija, etnografija, politička ekonomija) jezične znanosti psihologija
Shema 21. Podjela znanosti u Kedrova.75
Danas se znanosti najčešće klasificiraju po predmetu i metodi. Zapravo ne postoje
ozbiljniji filozofski pokušaji da se izradi shematski prikaz klasifikacije znanosti.
Klasifikacija znanosti danas prema Bazali:
formalne znanosti, koje proučavaju samo formalnu stranu realnih stvari, kao što su matematika i formalna logika.
realne znanosti, koje proučavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na: 1. prirodne znanosti koje proučavaju prirodne pojave: biologija, fizika, kemija. 2. duhovne znanosti: psihologija, sociologija, povijest, politička ekonomija itd. 3. društvene znanosti: sociologija, politička i društvena povijest, politička ekonomija
itd. 4. sistematske znanosti koje sistematski zaokružuju spoznaju o jednom određenom
području: sistematska zoologija, botanika, mineralogija itd. 5. genetičke znanosti koje proučavaju razvojni aspekt predmeta i pojava kao što su
kozmologija, geologija, genetika i uopće povijest razvoja. 6. primijenjene znanosti: medicina, veterina, pravo, agronomija, tehnika i dr.
Shema 22. Podjela znanosti u Bazale.76
3. Logička struktura podjele – dihotomija, trihotomija, politomija
U logici se klasifikacija definira kao potpuno provedena divizija nekog višeg pojma
kroz sve ljestvice nižih pojmova do potpunog sistematskog pregleda pojmovnog materijala.77
Strogo hijerarhijske klasifikacije organiziraju i prezentiraju znanje grupirano u skupove po
stručnim područjima. Obično su to teorijski ili filozofski bazirane sheme, a konstruirane na
deduktivan način. Takve klasifikacijske sheme mogu često dovesti do problema zbog svoje
filozofske i deduktivne prirode. Ograničene su svojom prvotnom strukturom i količinom
znanja u vrijeme njihova nastanka, te teško podnose promjene i umetanje novih pojmova.
Filozofske klasifikacije ignoriraju zahtjeve eventualnog korisnika klasifikacije. Auktori se
ograničavaju samo na predstavljanje glavne tabele, ali ne i na potpodjelu znanosti.
Tradicionalni popisi predmeta namijenjeni su bavljenju čitavim ljudskim znanjem, dok se
75 Shema je preuzeta iz: Šamurin, 1977. Bd. II. Str. 750. Skraćeni oblik. 76 Shema je uz skraćenja preuzeta iz: Bazala, 1986. Str. 16-17. 77 Vidi. Filozofijski rječnik. Ur. Vladimir Filipović. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. Str. 209.
32
većina modernih tezaurusa bavi samo dijelom toga znanja. Te činjenice čine filozofske
klasifikacije nepraktičnima za bibliotekarsku primjenu kojoj praksa nameće drugačija
rješenja. Još u 17. stoljeću G. W. Leibniz se zalaže za praktičnu a ne spekulativnu raščlambu
knjižničnog fonda, držeći da vrijednost knjižnice počiva na njenoj korisnosti. Također, G.
Naudè drži da "razvrstavanje, a na osnovi njega izlaganje knjiga, ne treba slijediti teorijski
osmišljene filozofsko-enciklopedijske sustave, već stajališta koja polaze od svrsishodnosti."78
Načelo korisnosti isticali su prije Leibniza, James Dury i James Kirkwod. U 19. stoljeću J. G.
Seizinger se također zalaže za svrhovito sređivanje knjižničnih fondova sukladno unutarnjem
ustroju određene knjižnice i potrebama njenih korisnika za građom, a ne slijedom opće
klasifikacije znanosti.79
Za filozofske klasifikacije je posebno tipično da se njihove osnovne podjele čine
prema određenim principima. Aristotel je tu u mnogo čemu dobar primjer: kroz od njega
primijenjeni dihotomski podijelni princip i kroz trihotomiju svoje filozofske podjele (na
teoretsku, praktičnu i poetičnu). Dihotomija je "općenito svaka dvodijelna podjela. U
logičkom smislu označuje dijeljenje pojma na dva općenito suprotna pojma, koji zajedno
obuhvaćaju cjelokupno područje vrijednosti."80 Porfirije (233-304) teorijski utemeljuje
dihotomijsku (dvočlanu) podjelu oslanjajući se na Aristotela.81 Shematski se to može prikazati
na sljedeći način:
supstancija netjelesna tjelesna neživa živa neosjetilna osjetilna neumna umna Shema 23. Porfirijevo stablo.
Dihotomijska podjela koja često prati model da-ne principa ili ili-ili principa može se
naći kod Avicene, Hobbesa, Comtea na prvom stupnju raščlambe, kod Kruga i Ampère se
nalazi kroz cijeli sustav raščlambe. Mnogostruko je s time povezan formalni princip
raščlambe kao kod Avicene koji razlikuje: praktične i teorijske znanosti. Tomu nasuprot
Hobbes polazi od materijalnog gledišta. On razlikuje: znanosti koje prikazuju spoznaje
78 T. Aparac-Gazivoda. Teorijske osnove knjižnične znanosti. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. Str. 15. 79 Usp. J. G. Seizinger. Theorie und Praxis der Bibliothekswissenschaft. Dresden : Verlag von Louis Ehlermann, 1863. Str. IV. 80 A. Mišić. Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 65. 81 Izvrstan primjer primjene dihotomije u raščlambi četverokuta nalazi se još prije Porfirija kod grčkog matematičara Herona (1. stoljeće) (Usp. Kovač, 1994. Str. 155 i Anzenbacher, 1995. Str. 82.)
33
činjenica i znanosti koje prikazuju spoznaje posljedica, koje proizlaze iz prirodnih tijela. Krug
polazi od filoloških i realnih znanosti, dok Comte razlikuje: znanosti o sirovim tijelima i
znanosti o uređenim tijelima, a Ampère: kozmološke i noološke znanosti. Ampère u svojoj
podjeli na prvom stupnju ima dihotomiju, na drugom i trećem stupnju četverostruku podjelu,
a na četvrtom stupnju opet dihotomiju. Na osnovi ove jake povezanosti dijelova sustava koji
se odnose na određene sadržaje s formom, Ampère dolazi do naziva znanstvenih područja
koja u njegovo vrijeme još nisu postojala, a dijelom ne postoje ni danas. Saint-Hilaire također
polazi od četiri polazne klase s po dvije potklase.
U filozofskim klasifikacijama nalaze se češće trihotomijske, nego dihotomijske
raščlambe. Samo u slučaju Hegela tročlana podjela će se zadržati i na sljedećim stepenicama
hijerarhije. U većini slučajeva je tročlana podjela vezana za sadržaj, dakle obično neformalno
nabrajanje. Samo se Spencer koristi formalnom trihotomijom: apstraktna klasa, apstraktno-
konkretna klasa i konkretna klasa. Nekoliko primjera tročlane podjele: Policiano (teologija,
filozofija i proroštvo); Nicolio (prirodna filozofija, politička filozofija i logika); Huarte
(umjetnosti i znanosti dijeli na one: koje se mogu dokučiti pamćenjem, koje ovise o razumu i
koje nastaju uobraziljom); F. Bacon: (povijest, poezija i znanost ili filozofija); Hegel (logika,
prirodna filozofija i filozofija duha). Trihotomija ovakve vrste nije primijenjena samo u
filozofskim klasifikacijama, nego i u raščlambi enciklopedija, npr. od B. Latinia, koji s time
djelomično ide natrag k Aristotelu, ili od Diderota i d'Alemberta, koji se vraćaju na F.
Bacona.
Ostale filozofske klasifikacije polaze od velikog broja klasa. Tako primjerice: R.
Bacon navodi pet: gramatika i logika, matematika, filozofija, medicina, mehaničke znanosti, i
etika; Kedrov šest, od kojih su četiri skup više znanosti: filozofske znanosti, matematičke
znanosti, prirodoslovne i tehničke znanosti, socijalne znanosti, jezične znanosti i psihologija.
Može se naslutiti da se takve politomije koje su karakteristične za bibliotečnu klasifikaciju iz
ovog područja primjene povratno utjecale na filozofske klasifikacije.
Objedinjavanje više znanosti, kao kod Kedrova može se primijetiti, također, već kod
Kruga, pa i kod Ampèrea i Saint-Hilairea. Ovakav način disciplinskog povezivanja znanosti
može se gledati kao posebnost filozofskih klasifikacija, budući se takvo okupljanje ne može
naći u drugim klasifikacijama. To se može vidjeti kao nedostatak, da većina filozofskih
klasifikacija uvijek sadrži malo stupnjeva hijerarhije, a njihovo nazivlje završava samim
pojmom znanosti, tako da stvarni opseg pojma ne možemo odrediti. Za filozofske
klasifikacije važniji je unutarnji sustav koji daju sustavni principi i dijelovi. Do toga je već
došao Ampère. On traži da sredstva definicije treba povezati s klasifikacijom, što je u njegovu
34
sustavu formalne podjele bilo moguće. Filozofske klasifikacije imaju prvenstveno za cilj
sustavno određenje međuodnosa disciplina, jer polaze od pretpostavke da pravilno
uspostavljen odnos među klasama donosi nove spoznaje iz odnosa samog.
Načela logike osiguravaju sustavnost i razumljivost. Svaka klasifikacija mora
zadovoljiti logičke zahtjeve (dosljednost, potpunost, isključivost) koji vrijede za sve
razdiobe.82 Ova pravila, "iako besprijekorna s formalnog gledišta, malo se koriste u praksi.
Sam proces znanstvene klasifikacije odvija se na manje formalan način nego što to pravila
zahtijevaju."83 Oblikovanje skupina na logičkim načelima je nedostatno za bibliotečnu
klasifikaciju, na tim temeljima ono se može provesti samo djelomično. Dewey, UDC i Bliss
"ne slijede dosljedno logičnu podjelu ni na globalnoj, a ni na posebnim podjelama."84
Formiranje skupina prema logičkim načelima nije dostatno pri predstavljanju kompletne baze
za knjižničnu klasifikaciju. Svakoj bibliotečnoj klasifikaciji su praktična rješenja, više ili
manje, utjecala na uređenje sustava.
Klasifikacija znanosti se vrši utvrđivanjem predmeta, metode i cilja određene znanosti.
Poređenjem njihovih predmeta, odnosa, metoda, uvjeta spoznaje predmeta i ciljeva kojima
teže. Kedrov, s metodološkog aspekta odnosa među znanostima, razlikuje vanjsko i unutarnje
povezivanje među znanostima. Vanjsko povezivanje je kada se znanosti redaju jedna do druge
s oštrim međusobnim granicama, što odgovara principu koordinacije. Unutarnje povezivanje
je kada se znanosti izvode jedna iz druge, što odgovara principu subordinacije.
"Karakteristiku formalnih klasifikacija u pogledu logičke osnove predstavlja postojanje
odabranog diobenog principa koji … nalaže isključivanje određenog broja diobenih članova.
Nasuprot tome, kod primjene principa subordinacije u obzir se prvenstveno uzima razvoj
pojmova i njihovi prelazi iz jednog u drugi, pri čemu se isključuje misao o oštrom
razgraničenju nauka."85 U novijim tehnikama klasifikacije mnoga logička rješenja su
napuštena. Metoda facetne analize je lakši i primjereniji proces za izradu rasporeda.
4. Razvoj sustava bibliotečno-bibliografske klasifikacije
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće rasprava o klasifikaciji znanosti nalazi svoje mjesto,
pored ostalog, i u bibliotekarstvu, odnosno bibliotečnoj klasifikaciji. U tom razdoblju
prevladava mišljenje da klasifikacija knjiga u knjižnici treba biti primjerena svom zadatku, a
82 Usp. S. Kovač. Logika. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1994. Str. 154-156. 83 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 43. 84 Navedeno djelo. Str. 64. 85 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 39.
35
taj je, da omogući korisniku da najbržim putem dođe do znanja sadržanih u knjigama. To je
vrijeme isticanja i uspostavljanja otvorenog pristupa građi, što je guralo klasifikaciju znanosti
u prvi plan. Valjana bibliotekarska klasifikacija prema tome treba da je usklađena s
klasifikacijom znanosti. No promjene u strukturi znanosti brzo su pokazale da se bibliotečna
klasifikacija ne može oslanjati samo na klasifikaciju znanosti, bar ne na takav način. Zato
bibliotečna klasifikacija "uvodi i druga, pomoćna sredstva za utvrđivanje i pronalaženja
znanja i poruka sadržanih u knjigama. Težište interesa i stvaralačkog duha sada se premješta s
pitanja 'pravog redoslijeda znanosti' na pronalaženja formalnog, općeg i zajedničkog u djelima
s područja najrazličitijih znanosti."86 Takve formalne kategorije bi bile: objekti, svojstva,
aktivnosti, dimenzije, oblici, fokusi i drugo.87 Pitanje opće klasifikacije znanosti prelazi u
drugi plan. "Težnja da se na općim načelima utemelji i teorija bibliotečnih klasifikacijskih
sustava i teorija klasificiranja, u smislu sadržajne analize i definiranja, te da se objedine u
znanstvenom mišljenju svi postupci u kojima se realizira sama klasifikacija, kroz strukturu
mišljenja, jezik i znakove pomoću kojih se u polju praktičnih rješenja i stvaralačke moći
klasifikatora potvrđuje znanstvenost posla, utvrdila je i odrednice bibliotečne klasifikacije."88
Dioba sveukupnog područja znanja prema tradicionalnim znanostima ne pruža sigurnu
osnovu za bibliotečno razvrstavanje građe, jer su granice između disciplina neodređene, pa se
područja koje pojedine discipline pokrivaju međusobno preklapaju, te što se na tim graničnim
područjima javljaju nove discipline. "Nesklad između teorije i prakse … dovodi do krize. U
tom kontekstu treba promatrati sve klasifikacijske sustave, a većina njih nastala je krajem 19.
i početkom 20. stoljeća. Naime, osnovni problemi nastaju prije svega zbog nemogućnosti da
se kroz klasifikaciju, zbog unaprijed određenih pojmova, prati razvoj područja, a time i
mogućnost da se nova literatura adekvatno označi i smjesti na pravo mjesto."89 Od svog
postanka "primijenjene znanosti bave se uglavnom istim objektima kao i osnovne znanosti ali
s drugog stajališta. Razvitkom graničnih znanosti i poduzimanjem multidisciplinarnih
istraživanja taj se proces još više produbio i proširio. I što se sada dešava kad jedna znanost
posegne za predmetom koji je prvobitno pripadao području druge znanosti i koji je u
klasifikacijskoj shemi uvršten kao podskupina te druge znanosti? Taj je predmet, točnije
njegov pojam, 'opterećen' pojmovnim sadržajem svih njemu nadređenih skupina u shemi do
najviše glavne skupine koja znači znanost. On se ne može od tih pojmovnih sadržaja
86 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109. 87 Usp. I. Dahlberg. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustva, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 28-33. 88 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 54. 89 Navedeno djelo. Str. 70.
36
'odlijepiti', kao što se ne može ni njegova stručna oznaka tako razdvojiti, pa se prema tome ne
može ni nova veza između druge znanosti i tog predmeta po pravilima postojećih
klasifikacijskih sustava iskazati u čistom obliku."90 Zbog zanemarivanja sintetičkih
mogućnosti općih klasifikacijskih sustava nije se mogao uspješno riješi problem klasificiranja
višeaspektnih djela.
Knjižničari opravdano očekuju da znanstvenici s područja posebnih znanosti usporedo
sa stalnim razvojem znanstvene misli izgrađuju i dograđuju sustav znanosti, te ga redovito
ažuriranog pružaju knjižničarima radi primjene. "Ova se očekivanja međutim nisu ostvarila.
Pokazalo se, naprotiv, da je sistem znanosti u današnje vrijeme izvanredno dinamičan sistem
te da ni one znanosti koje su posvećivale veliku pažnju klasifikaciji unutar svoje oblasti nisu
mogle u svakom času ponuditi jednu jedinu, općeprihvaćenu klasifikaciju znanja te oblasti."91
Budući je klasifikacija znanosti prijeko potrebno sredstvo za rad u knjižnicama, u redovima
knjižničara pojavili su se pojedinci koji su se prihvatili tog gotovo nemogućeg zadatka. Da bi
izradio svoj bibliografski sustav s ugrađenim sustavom znanosti, američki bibliotekar H. E.
Bliss poduzeo je opsežne studije i na tome zadatku radio cijeli svoj život. On istražuje
osnovnu strukturu sveukupnog znanja, metode organizacije u prirodi, društvu, intelektualnim
procesima, da bi od tuda izveo principe svoga sustava. Mišljenja je da znanosti treba
organizirati u skladu sa suglasjem znanstvenog i obrazovnog mišljenja, pošto kroz proces
obrazovanja i znanosti nalazimo ovu organizaciju kao relativno učinkovitu.
Cutter i Bliss su, za razliku od DDC i UDC, posvećivali više pozornosti makro-
poretku svojih klasifikacija. Oni su tražili trajno uporište u prirodi. Zbog "ove usmjerenosti na
pitanja klasifikacije znanosti H. E. Bliss je u bibliotekarstvu ostao posljednji, zakašnjeli
predstavnik stare škole."92 Žuljević drži da je Blissovo utemeljenje klasifikacijske sheme u
suglasju u stvari "vid priznanja da jedna bibliotečka klasifikacija mora biti zasnovana na način
na koji većina predmetnih specijalista očekuje da materijal koji ih interesuje bude
organizovan i na način na koji su predmeti proučavani na univerzitetima."93 Ranganathan je
više pažnje posvetio poretku unutar svake skupine, smatrajući da poredak glavnih skupina u
osnovi klasifikacijskih shema nije toliko bitan sve dok je razumno tolerantan. Stoga je svoju
pažnju i nesumnjiv doprinos razvoju bibliotečne klasifikacije dao upravo na planu razvoja
facetne klasifikacije. Princip sintetičkog povezivanja i sklapanja klasifikacijske oznake koji
90 M. Mikačić. Klasifikacija znanstvenih područja : zadatak radne grupe FID / SRC. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 20, 1/4(1974), str. 24. 91 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109. 92 Navedeno djelo. Str. 110. 93 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 130.
37
leži u osnovi CC pokazuje puno veću fleksibilnost. "Taj proces bi se mogao opisati i kao
proces prelaska bibliotečkih klasifikacionih sistema sa pozicije prekoordinatnih sistema u
postkoordinatne klasifikacione sisteme."94 Sigurno je da "budućnost klasifikacije stoji na
analitičko-sintetičkom i facetnom pristupu. Ali dok se ne ostvari tako nešto, biće neophodno
prevladati mnoge prisutne probleme u ovim klasifikacijama."95 Primjer takvoga trenda u
razvoju sustava jesu DDC i UDC, koje su od početnih hijerarhijsko-enumerativnih obilježja
izmjenama išle sve više prema hijerarhijskim polufacetnim sustavima.
U novije vrijeme pojavila su se mišljenja da treba napustiti klasifikaciju po
disciplinama i klasificirati po objektima. Tako postoje pokušaji takve klasifikacije od strane
knjižničara kao što su: Dahlberg (Information coding classification), Foskett (The theory of
integrative levels), zatim projekt radne grupe FID / SRC na reviziji UDC za sustav UNISIST,
kao i projekt Britanske grupe za istraživanje klasifikacije (Classification Research Group)
kojoj je bio cilj konstruirati novi univerzalni klasifikacijski sustav.
Prema suvremenim shvaćanjima sistem za klasifikaciju knjiga veoma je složen sistem
višedimenzionalne strukture, u kojem svoje mjesto trebaju naći i predmeti ljudskog
razmišljanja o kojima se u djelu govori i djelatnosti koju pisano djelo sobom predstavlja, te
čitav niz struktura i oblika u kojima se misaoni sadržaji javljaju. Nisu svi elementi ovog
sistema jednako trajni. "Sistem znanosti, budući podložan stalnim izmjenama, izvor je nemira
i uzrok zastarijevanju bibliotekarskih sistema. Nasuprot su tome opće forme i strukture više-
manje trajne."96 Do određenog trenutka u našoj povijesti, "stvaraoci univerzalnih
klasifikacijskih sustava nisu razmišljali o potrebi da svoje sustave utemelje na strukturalnim
načelima, a nisu imali ni teoriju koja bi im služila kao čvrsta konstrukcija za 'ugradnju'
pojedinih elemenata sustava, niti strukturu i načela za određivanje mjesta tim elementima
unutar sustava."97 Ranganathan je, inspiriran djelima Blissa, prvi uveo formalni, strukturalni
element u univerzalnu klasifikaciju i riješio problem preklapanja disciplina. Facetna analiza i
mogućnost facetne klasifikacije oslobađaju bibliotekara potrebe da bude sveznajući radi
anticipiranja svake karakteristike diobe. Kriza klasifikacije se smiruje pojavom facetne
klasifikacije. Ranganathan je postao "tvorac matrice" kako ga je nazvao A. P. Srivastava.
Organizacija znanja, naime, "zahtijeva objektivnu sistematizaciju znanstvenih
jedinica/pojmova, neovisno o tome radi li se o disciplinama koje su već bile ustanovljene ili
94 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 177. 95 Navedeno djelo. Str. 178. 96 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 110. 97 I. Dahlberg. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustava, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 54, 1/4(2001), str. 27.
38
su se tek pojavile."98 Proučavanje i utvrđivanje tih formalnih stalnih struktura još uvijek traje i
općenitijeg dogovora o valjanom rješenju za sada nema. Suvremen i savršen bibliotečno-
bibliografski sustav ostaje stalan zahtjev i cilj proučavanja knjižnične zajednice. Danas se
raspravlja o tome kako doći do takva sustava, izradom potpuno novog (Dahlberg i dr.) ili
dotjerivanjem i popravcima postojećih sustava (UDC, DDC), o tome kakav treba biti taj
sustav, traže se modeli za njegovo opisivanje, uspoređivanje i testiranje. Korisnik se u tome
uzima kao jedan od odlučujućih faktora. "Preispitivanje velikih klasifikacijskih sustava, u
smislu zadovoljavanja korisnika i propitivanje reakcije korisnika na uporabu i služenje
klasifikacijom, daje najsvrsishodnije odgovore na osnovi kojih se onda mogu raditi revizije.
Danas se ponovo pokazuje da veliki klasifikacijski sustavi ipak odolijevaju i opstaju uz
izazove drugih sustava."99
Ulaskom zadnjih godina informacijske tehnologije u problemski krug bibliotečne
klasifikacije dat je novi poticaj daljnjim istraživanjima. Sljedeći korak u raspravi o
bibliotečnim sustavima vodio bi u tom smjeru. Ova rasprava neće zbog svojih prostornih
ograničenja prelaziti u to područje ovom prilikom.
98 I. Dahlberg. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustava, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 54, 1/4(2001), str. 28. 99 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 69.
39
Zaključak
Sažeto se može ustvrditi da su "posebne karakteristike filozofskih klasifikacija u
njihovom utemeljenju i orijentaciji gledišta, jer se dihotomska i trihotomska razlikovanja
mogu svesti na materijalne i formalne aspekte, pri čemu dihotomija, trihotomija i politomija
služe za potpodjele."100 Spoznajno-teorijski naumi određuju nepopunjenosti koje su u
Baconovoj shemi stvarne praznine, a kod Ampèrea su već pokrivene stvarnim nazivima.
"Lako se mogu uočiti sličnosti u sustavima filozofa. Jedan gradi i razvija na osnovi
drugoga."101
Za filozofske klasifikacije je posebno tipično da se njihove osnovne podjele čine
prema određenim principima. "Karakteristiku formalnih klasifikacija u pogledu logičke
osnove predstavlja postojanje odabranog diobenog principa koji … nalaže isključivanje
određenog broja diobenih članova. Nasuprot tome, kod primjene principa subordinacije u
obzir se prvenstveno uzima razvoj pojmova i njihovi prelazi iz jednog u drugi, pri čemu se
isključuje misao o oštrom razgraničenju nauka."102 Filozofske, formalne klasifikacijske sheme
su ograničene svojom prvotnom strukturom i količinom znanja u vrijeme njihova nastanka, te
teško podnose promjene i umetanje novih pojmova. Auktori se ograničavaju samo na
predstavljanje glavne tabele, ali ne i na potpodjelu znanosti. Te činjenice čine filozofske
klasifikacije nepraktičnima za bibliotekarsku primjenu kojoj praksa nameće drugačija
rješenja.
Formiranje skupina prema logičkim načelima nije dostatno pri izgradnji knjižnične
klasifikacije, na tim temeljima ona se može provesti samo djelomično. U novijim tehnikama
klasifikacije mnoga logička rješenja su napuštena. Promjene u strukturi znanosti brzo su
pokazale da se bibliotečna klasifikacija ne može oslanjati direktno i isključivo na principima
klasifikaciju znanosti. Zato bibliotečna klasifikacija "uvodi i druga, pomoćna sredstva za
utvrđivanje i pronalaženja znanja i poruka sadržanih u knjigama. Težište interesa i
stvaralačkog duha sada se premješta s pitanja 'pravog redoslijeda znanosti' na pronalaženja
formalnog, općeg i zajedničkog u djelima s područja najrazličitijih znanosti."103
100 I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 40. 101 Navedeno djelo. Str. 40. 102 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 39. 103 M. Mikačić. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.
40
Osnovni problemi nastaju prije svega zbog nemogućnosti da se kroz klasifikaciju,
zbog unaprijed određenih pojmova, prati razvoj područja, a time i mogućnost da se nova
literatura adekvatno označi i smjesti na pravo mjesto."104 Ranganathanova metoda facetne
analize je lakši i primjereniji proces za izradu rasporeda. Ranganathan je prvi uveo formalni,
strukturalni element u klasifikaciju i riješio problem preklapanja disciplina. Princip
sintetičkog povezivanja i sklapanja klasifikacijske oznake koji leži u osnovi CC pokazuje
puno veću fleksibilnost. "Taj proces bi se mogao opisati i kao proces prelaska bibliotečkih
klasifikacionih sistema sa pozicije prekoordinatnih sistema u postkoordinatne klasifikacione
sisteme."105 Sigurno je da "budućnost bibliotečke klasifikacije stoji na analitičko-sintetičkom i
facetnom pristupu."106 Sve dok se ne ostvari takva jedna klasifikacija, bit će neophodno
otklanjati mnoge prisutne probleme u današnjim klasifikacijama. Primjer rastućeg trenda
prema analitičko-sintetičkom i facetnom pristupu u razvoju sustava jesu DDC i UDC, koje su
od početnih hijerarhijsko-enumerativnih obilježja izmjenama išle sve više prema
polufacetnim sustavima. Bez takvih promjena i kontroliranog održavanja tih sustava oni bi
već odavno zastarjeli.
Utvrđivanje tih formalnih i stalnih struktura još uvijek traje i općenitijeg dogovora o
valjanom rješenju za sada nema. Danas se raspravlja o tomu kako doći do takva sustava,
izradbom potpuno novog ili dotjerivanjem i popravcima postojećih sustava o tome kakav
treba biti taj sustav, traže se modeli za njegovo opisivanje, uspoređivanje i testiranje. Korisnik
se u tomu uzima kao jedan od odlučujućih faktora.
Dok se danas u bibliotekarskom području problem višeaspektnosti pokušava prikazati
kroz facetnu klasifikaciju filozofi takvu vrstu prikaza drže neprihvatljivim.
Ulaskom zadnjih godina informacijske tehnologije u problemski krug bibliotečne
klasifikacije dat je novi poticaj daljnjim istraživanjima. Sljedeći korak u raspravi o
bibliotečnim sustavima vodio bi u tom smjeru.
104 J. Lasić-Lazić. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 70. 105 E. Žuljević. Suvremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 177. 106 Navedeno djelo. Str. 178.
41
Popis Shema:
Shema 1. Podjela znanosti u Platona ……………………………………………....11 Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika …………...11 Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela .prema načinu znanosti ……………….….12 Shema 4. Podjela znanosti u Avicene ……………………………………………...13 Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona ……………………………………...14 Shema 6. Podjela znanosti u Policiana ………………………………………….....14 Shema 7. Podjela znanosti u Huartea …………………………………………...…15 Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia ……………………………………………....16 Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona …………………………………….19 Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa ………………………………………….20 Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa ……………………………………………20 Shema 12. Podjela znanosti u Diderota i D'Alemberta …………………….………21 Shema 13. Podjela znanosti u Hegela ……………………………………………...22 Shema 14. Podjela znanosti u Kruga ………………………………………………23 Shema 15. Podjela znanosti u Saint-Simona ………………………………………23 Shema 16. Podjela znanosti u Comtea ………………………………………….….24 Shema 17. Podjela znanosti u Ampèrea …………………………………………...25 Shema 18. Podjela znanosti u Saint-Hilairea ……………………………………...26 Shema 19. Podjela znanosti u Spencera …………………………………………...28 Shema 20. Podjela znanosti u Wundta …………………………………………….29 Shema 21. Podjela znanosti u Kedrova ……………………………………………30 Shema 22. Podjela znanosti u Bazale ……………………………………………...30 Shema 23. Porfirijevo stablo ……………………………………………………….31
42
Literatura
1. ANZENBACHER, Arno. Filozofija: uvod u filozofiju. Zagreb : Školska knjiga, 1995. 2. APARAC-Gazivoda, Tatjana. Teorijske osnove knjižnične znanosti. Zagreb : Zavod
za informacijske studije, 1993. 3. BACON, Francis. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. 4. BAZALA, Vladimir. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1990. 5. BAZALA, Vladimir. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : Školska
knjiga, 1986. 6. BLISS, Henry E. The organization of knowledge in libraries and the subject-approach
to books. 2nd ed. revised and partly rewritten. New York : H. W. Wilson, 1939. 7. BROUGHTON, Vanda. Klasifikacija za 21.stoljeće : načela i struktura Blissove
bibliografske klasifikacije. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 38-51. 8. CLASSIFICATION, theory of. // Encyclopedia of library and information science.
New York : Marcel Dekker, 1971. Vol. 5, str. 147-174. 9. COHEN, Morris R.; Nagel, Ernst. An introduction to logic and scientific method.
Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, 1978. 10. DAHLBERG, Ingetraut. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und
Möglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei München : Verlag Dokumentation, 1974.
11. DAHLBERG, Ingetraut. Načela klasifikacijske strukture : istraživanja, iskustva, zaključci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 26-37.
12. ENCIKLOPEDIJSKI leksikon bibliotekarstva. Sastavio Kosta Grubačić. Sarajevo : Zavod za izdavanje udžbenika, 1964.
13. FILOZOFIJSKI rječnik. Ur. Vladimir Filipović. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. 14. FOSKETT, Antony C. The subject approach to information. London : Bingley, 1971. 15. HALDER, Alois. Filozofijski rječnik. Zagreb : Naklada Juričić, 2002. 16. Die KLASSIFIKATION der Wissenschaften als philosophises Problem. Hrsg. Von R.
Rochhausen. Berlin : Dt. Verlag d. Wissenschaften, 1968. 17. KOVAČ, Srećko. Logika. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1994. 18. LANGRIDGE, Derek W. Classification : its kinds, elements, systems and
applications. London [etc.] : Bowker Saur, 1992. 19. LASIĆ-Lazić, Jadranka. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za
informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. 20. LASIĆ-Lazić, Jadranka. Bibliotečna klasifikacija – organizacija spremanja i
prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuđman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 117-124.
21. LELAS, Srđan. Promišljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo, 1990. 22. LELAS, Srđan, Vukelja, Tihomir. Filozofija znanosti. Zagreb : Školska knjiga, 1996. 23. MIKAČIĆ, Mira. Teorijske osnove sustava za predmetno označavanje. Zagreb :
Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1996. 24. MIKAČIĆ, Mira. Klasifikacija znanstvenih područja : zadatak radne grupe FID / SRC.
// Vjesnik bibliotekara Hrvatske 20, 1/4(1974), str. 22-25. 25. MIKAČIĆ, Mira. Klasifikacija znanosti : sistematski prikaz glavnih problema i
suvremenih podjela u teoriji i primjeni (Magistarski rad). Zagreb : M. Mikačić, 1970. Prirodoslovno-matematički fakultet.
26. MIKAČIĆ, Mira. Djelatnost IFLA-e na području sadržajne obrade. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1-4(2001), str. 20-27.
43
27. MIKAČIĆ, Mira. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik
bibliotekara Hrvatske 15, 3/4 (1969), str. 109-124. 28. MIŠIĆ, Anto. Rječnik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. 29. OPĆA enciklopedija Jugoslovenskog leksikografskog zavoda. 3. izd. Zagreb : JLZ,
1978-1982. Sv. 4. 30. RICHARDSON, E. C. Classification : theoretical and practical. 3. ed. Hamden : Conn,
Shoe String Press, 1964. 31. SEIZINGER, Johann Georg. Theorie und Praxis der Bibliothekswissenschaft. Dresden
: Verlag von Louis Ehlermann, 1863. 32. SESARDIĆ, Neven. Filozofija nauke. Beograd : Nolit, 1985. 33. SLAVIĆ, Aida. Predmetni pristup informacijama na internetu i knjižnična
klasifikacija. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 82-95. 34. ŠAMURIN, Evgenij I. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen
Klassifikation. - Bd. 1/2. München : Verlag Dokumentation, 1977. 35. VICKERY, B. C. Classification and inedxing in science. 2 ed. London, 1959. 36. WYNAR, Bohdan. S. Introduction to cataloging and classification. 8th ed. / edited by
Arlene G. Taylor. Englewood, Colo. : Libraries Unlimited, 1992. 37. ŽULJEVIĆ, Emir: Savremeni bibliotečki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Društvo
bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988.