METODOLOŠKI PRISTUP KNJIŽEVNOM TEKSTU

WOLFGANG KAYSER: JEZIČKO UMJETNIČKO DJELO

1

UVOD

Svaki teorijski rad na književnosti služi prije svega visokoj i složenoj umjetnosti

pravilnog čitanja. ''Jedino onaj tko je sposoban da neko djelo pravilno čita, može ga iznijeti

tako da ono ''pravilno progovori i drugima'', tj. da ga i drugi pravilno interpretiraju. I jedino

onaj koji može pravilno čitati djelo, sposoban je udovoljiti i ostalim zahtjevima koje postavlja

nauka o književnosti.'' (Kayser, 1973: 8) Nauka o književnosti bavi se svime onim što pripada

jeziku i što je fiksirano pismom. Pri toj definiciji nastaju problemi jer ne pripada svaki tekst

književnosti. U 18. stoljeću vladalo je mišljenje da je pjesničko sve ono što je pisano stihom.

Ali i ta definicija je problematična jer se onda iz područja književnosti izbacuje veliki korpus

proze. Napokon, zar bi Moliereove komedije pisane u prozi trebalo odvojiti od onih pisanih u

stihu i ne smatrati ih književnošću?

''Dva su mjerila pomoću kojih iz literature u širem smislu izdvajamo uže područje.

Prvo mjerilo je posebna podesnost literarnog jezika da izazove predmetnost posebne vrste,

dok je drugo mjerilo da jezik svojim strukturnim karakterom pretvori u jedinstvo sve ono što

je u djelu izazvano kao predmetnost.'' (Kayser, 1973: 11) Ovo usko područje naziva se

lijepom literaturom ili književnošću. Pravi predmet nauke o književnosti upravo je to

područje, književnost.

''Najveći pobornik užeg razgraničenja predmeta je talijanski filozof Benedetto Croce,

koji je svoje shvaćanje najpreglednije izložio u djelu Poezija. Uvod u kritiku i povijest poezije

i književnosti. Croce dosljedno odvaja poeziju od književnosti. Za Crocea je književni izraz

fenomen civilizacije i društva. Taj izraz se sastoji u harmonizaciji nepoetskih izraza, kakvi su

izrazi strastvenosti, prozaičnosti, govorništva ili uzbuđenja, sa poetskim izrazom.

Književnost, prema tome, nema svoju supstancu, već znači lijepo zaodijevanje subjektivno-

osjećajnog, govorničkog, zabavnog i poučnog, što Croce označava kao četiri klase

književnosti.'' (Kayser, 1973: 12) ''Ukoliko je pjesničko djelo kao pjesničko djelo središnji

predmet nauke o književnosti, tad pitanje o njegovom nastanku, o njegovim izvorima, o

procesu njegovog stvaranja, o njegovom djelovanju, o utjecaju koje je izvršilo, o značaju za

strujanja, za epohe itd., prije svega pitanja koja dovode do njegovog pjesnika i koja su njime

zaokupljena, možemo i moramo shvatiti kao širi krug pitanja koja se koncentriraju oko onog

sredstva nauke o književnosti. Time smo se približili pojmu nauke o književnosti. (Kayser,

1973: 15, 16).

Prema Aristotelu, poetikom označavamo onaj dio nauke o književnosti koji pokušava shvatiti

suštinu pjesništva i pjesničkih umjetničkih djela. U 18. stoljeću nastale su ove definicije:

Umjetničko djelo sadrži svoj smisao, ono ima sadržaj. Djelo je izraz jednog stvaraoca. Pjesnik

2

je praslika stvaralačkog duha. Duh vremena i duh naroda također su stvaralačke jedinice.

Pjesničko djelo je povijesni dokument. Može se reći da je uspostavljanjem ovih definicija

započelo suvremeno proučavanje nauke o književnosti i povijesti književnosti.

PRIPREMA

POGLAVLJE I. - FILOLOŠKI PREDUVJETI

Prije nego što počnemo s analizom nekog književnog djela, trebaju se ispuniti

određeni preduvjeti. Ti preduvjeti se nazivaju filološkim preduvjetima.

Prvi preduvjet je da tekst smatramo pouzdanim, tj. da on reprezentira piščevu volju.

Međutim, javlja se problem kod djela starih autora jer ona doživljavaju razna reizdanja pa je

moguće da lektori ili tiskari promijene značenje nekih riječi ili rečenica. Zato je najbolje

čitati, ako ne prvo, onda barem neko izdanje koje nam daje autentičan tekst. Takvo izdanje

zove se kritičko izdanje. No, ni ono ne mora biti replika autorove volje, pogotovo ako je riječ

o starijim autorima jer je najčešće vlast odlučivala o tome što će se tiskati. ''Izdavač koji

priprema kritički tekst mora u takozvanom ''kritičkom aparatu'' navesti izmjene koje je izvršio

i obrazložiti ih te na taj način predati čitaocu u ruke mogućnost da ovaj sam provjeri i odluči,

makar u pitanju bila samo ispravka kakve očigledne tiskarske greške.'' (Kayser, 1973: 27) U

slučaju da postoji nekoliko autentičnih izdanja, kao osnova za kritički tekst u obzir dolaze

samo posljednje izdanje, o kojem se brinuo sam pisac (tzv. izdanje ''iz posljednje ruke''), i

prvo izdanje (tzv. editio princeps), jer se tim izdanjem djelo odvojilo od svog autora. Da bi se

ispitala povijest teksta nekog djela, a time i razvoj umjetnika, djelo treba ispitati od sloja do

sloja, tj. prvo se trebaju ispitati izmjene u drugoj redakciji u usporedbi s prvom, zatim sve

izmjene u trećoj u usporedbi s drugom itd. Zatim se na posebnom papiru bilježe te izmjene i

njihovi razlozi, koji se grupiraju (ritam, melodija...). Potom se svaka grupa ispituje.

Kritičko izdanje nekog teksta omogućuje nam da upoznamo povijest razvoja toga

teksta, eventualno od njegovih prvih skiciranja do posljednje redakcije kakvu je pjesnik želio,

a time i razvoj samog autora.

Drugi preduvjet je pronalaženje pisca. Kod novije književnosti to nije problem jer se

on sam navodi, ali problem se javlja kada pokušaj da se otkrije autor ostaje bez ikakvog

rezultata, kao što je slučaj kod narodnih pjesama. U romanima s ključem, kakvi su i

srednjovjekovni pastirski romani, čitatelj treba odgovoriti tko su ''prerušeni likovi'', jer likovi

u tim romanima predstavljaju osobe iz piščeve suvremenosti. Dosta elizabetinskih drama

nema poznatog autora. Kao primjer može poslužiti pitanje Shakespeareovog autorstva. Neki

sumnjaju da je pravi autor njegovih djela zapravo lord Bacon ili lord Radford. Pri otkrivanju

autorstva ne pomaže nam ni činjenica da neki pisci umjesto vlastitog imena koriste

3

pseudonime. Postoje tri tehnike upotrebe pseudonima: 1. upotreba sasvim drugog imena

umjesto pravog (Moliere); 2. anagram (Voltaire); 3. kriptonim (početna slova prvobitnog

imena sastavljaju se u novo ime koje autora djelomično prikriva, a djelomično predstavlja -

Crisfal od Cristovao Falcao). ''Indicije koje nam daje neki tekst mogu se shematski rasporediti

u četiri grupe: 1. sadržajne indicije (građa, određeni motivi, povijesne ličnosti i događaji,

tehnološki predmeti); 2. formalne indicije (oblik stiha i pjesme, način pripovijedanja);

3.jezično-stilističke indicije (zastarjeli oblici, riječi i konstrukcije pomažu u određivanju

epohe) i 4. misaono–sadržajne indicije.'' (Kayser, 1973: 41)

Za sve književnoteoretske radove važno je pitanje datiranja, odnosno poznavanje

godine objavljivanja, tj. pisanja djela. U novije vrijeme za rješavanje tog pitanja koristi se

istraživanje metrike i rukovanje stihom. Kod datiranja novih izdanja nema problema jer u

tiskanom obliku stoji godina izdanja. Međutim, za razliku od romana i drama, kod pjesama

godina objavljivanja ne mora odgovarati godini nastanka neke pjesme jer pjesnik ne mora

objaviti pjesme odmah nakon pisanja, već ih može skupiti u zbirku, a ne mora ih ni objaviti u

nadolazećoj zbirci, već ih može čuvati za neku drugu. Kritičko izdanje mora imati točne

podatke o godini objavljivanja i vremenu nastanka djela koje se prezentira.

PRVI DIO: OSNOVNI POJMOVI ANALIZE

Književno djelo postavlja pred povjesničara književnosti zadatak da ga pravilno shvati

i to shvaćanje prenese u obliku interpretacije. Četiri načina rada se povezuju da bi se

predstavio krajnji cilj potpune interpretacije.

POGLAVLJE II. - OSNOVNI POJMOVI SADRŽAJA

U osnovne pojmove sadržaja uvrštavamo građu, motiv, lajtmotiv, topos, amblem i

fabulu.

''Ono što živi van književnog djela, što kao takvo ima svoje predanje i što je u tom

obliku djelovalo na sadržaj djela, zove se građa.'' (Kayser, 1973: 59) Građa je uvijek vezana

za određene likove, ona je po zbivanju i vremenski i prostorno manje ili više fiksirana. Građu

posjeduju samo takva djela u kojima se nešto zbiva i u kojima se javljaju likovi, dakle drame,

epovi pripovijetke i slično. Prema tome, lirska pjesma nema građe.

Građa može i svakako će u sebi kriti mnogo motiva. Dok je građa fiksirana u pogledu

mjesta, vremena i likova, motiv nije ni fiksiran ni popunjen. ''Njega ćemo shvatiti tek pošto

ga apstrahiramo iz danog individualnog fiksiranja. Ono što zatim preostaje kao motiv, u

strukturnom pogledu upadljivo je kompaktno.'' (Kayser, 1973: 63) ''Pojedino konkretno 4

popunjavanje u danom motivu označavamo kao crtu. Takve crte su često spregnute s

motivom.'' (Kayser, 1973: 64) Motiv je situacija koja se ponavlja, ona je tipična, a to znači da

je ona u ljudskom pogledu značajna. Motivi ukazuju na nešto što je bilo prije i što će biti

poslije, svojstvena im je izvjesna pokretačka snaga, koja u krajnjoj liniji opravdava da ih

označimo kao motive (izvedeno iz movere). Kada se dogodi da se napregnutost radnje koja je

dana nekim motivima ne razrješava u djelu, već ona krene u drugom smjeru, govorimo o

slijepom motivu. Takav motiv nalazimo u uvodu neke drame kako bi izazvao napetost ili

odvukao pažnju na pogrešan put. ''Pored njegove strukturalne cjelovitosti kao tipične i

značajne situacije, pored njegove date konkretne ispunjenosti i pored njegovog karaktera koji

ukazuje na nešto što je šire od motiva, motivu je svojstven i poseban sadržaj koji povlađuje

njegovoj primjeni u određenim radovima (primjer motiva - Pepeljugina cipela koja pristaje

samo njoj).'' (Kayser, 1973: 64) S obzirom na tok radnje, postoje motivi koji čine središte

nekog djela, iz kojih se cijelo djelo takoreći razvija. ''Romanist Petriconi označava ih kao

''teme''. Motiv je shema neke konkretne situacije. Tema je apstraktna i kao pojam označava

idealno područje u koje se djelo može uvrstiti.'' (Kayser, 1973: 66)

Središnji motivi koji se ponavljaju u nekim djelima ili u cjelokupnom djelu nekog

pjesnika čine lajtmotiv. Lajtmotiv se još naziva i provodni ili glavni motivu, a pripada

stručnom jeziku nauke o književnosti. Neki se predmet može u više navrata pojaviti i to na

značajnom mjestu, često se pojavljuje u komičnim romanima kada se ocrtavaju figure nekog

lika. ''U područje istraživanja motiva spada način rada koji je u najnovije vrijeme romanist

Ernst Robert Curtius izgradio u samostalnu metodu. Tu metodu Curtius zove istraživanje

toposa. Toposi su ''ustaljeni klišeji ili sheme mišljenja i izraza'' koji potječu iz antičke

književnosti i koji su, preko srednjovjekovne književnosti na latinskom jeziku, prodrli u

književnost renesanse i baroka.'' (Kayser, 1973: 78) Amblem je znak za koji je vezan

određeni smisao. Djelo talijanskog humanista Alciata, tiskano prvi put 1531. g. u Augsburgu,

pod nazivom Emblemata (Amblemi). Ona predstavlja jedno od najvažnijih djela europskog

pjesništva između renesanse i ranog romantizma. Brojna su djela nastala po uzoru na ovu

knjigu. ''Alciato daje na desetine grubo izrezanih slika čije značenje objašnjava latinskim

stihovima. Kasnije su se ovim latinskim stihovima dodavali latinski komentari u prozi, u

kojima se s velikom učenošću obrazlaže bezbroj primjera iz djela klasičnih pisaca - vrijedan

pripremni rad za istraživanje toposa.'' (Kayser, 1973: 82)

Tok radnje sveden na krajnje moguću sažetost, na njenu čistu shemu, čini fabulu

nekog djela. Fabula ne mora nužno slijediti tijek radnje, odnosno sadržaj. ''Fabula je jedan od

najstarijih pojmova nauke o književnosti. Aristotel je označava kao ''mit'', Horacije kao

''formu''. Uz tadašnje objašnjenje fabule kao rezimirajuće i raščlanjivajuće sheme radnje, s

modernog stajališta moglo bi se dodati jedino još da u fabuli već postaju vidljivi središnji

5

motivi. U starijim djelima riječ tema je shvaćena kao pojam. Theodor Storm 1867. veoma

jasno razdvaja pojam tema i fabula. Pošto lirika nema nekog sadržaja u smislu zbivanja, u njoj

ne može biti fabule. U svim pragmatičkim oblicima, međutim, dakle u oblicima gramatike i

epike, ona silom prilike postoji. Ali njeno značenje je različito, ovisno je li riječ o fabuli

drame, novele, romana ili epa.'' (Kayser, 1973: 87) Nasuprot ovome, sporedne radnje i

epizode vjerojatno se nameću tek u toku pisanja. Za razliku od drame i novele, kod romana je

odnos između književnog djela i njegove fabule dovoljno labav, tako da se takva proširenja

mogu unositi bez štete po roman. U 19. st. romani počinju opisivati više paralelnih radnji

(Thackeray, Zola). Umješno zahvaćanje fabule doprinosi tome da se djelo učini

transparentnim i razumljivim. Ono uz to postaje važno za probleme pjesničkog stvaranja,

literarne tehnike i književnih rodova.

POGLAVLJE III. - OSNOVNI POJMOVI STIHA

SISTEMI STIHA – ''Poredak u jedinstvu stiha realizira se na razne načine. Kod

francuskih pjesnika takav poredak sastoji se u ustaljenom broju slogova i da su neki od

akcenata fiksirani. Slično je i u drugim romanskim jezicima. U klasičnim jezicima, međutim,

poredak se realizira kao sređeni redoslijed dugih i kratkih vremenskih jedinica. Slogovi se,

takoreći, najprije mjere po dužini trajanja da bi se sveli na dvije kategorije, na kategorije

kratkoće i dužine. Stih kao red sadrži zatim nekoliko manjih jedinica koje su u svakom danom

slučaju na određen način sastavljene od dugih i kratkih slogova, odnosno od dužina i od mora.

Kod germanskog stiha se slogovi ''mjere'' po težini, a to znači da se prema stupnju jačine

naglaska svode na dvije kategorije: na kategoriju naglašenih i nenaglašenih slogova. Stihovi

se otkrivaju kao sređeni redoslijed naglašenih i ne naglašenih slogova. Na taj način i u ovom

slučaju unutar retka, što ga čini stih, nastaju manje jedinice koje označavamo kao takt. Stih se

određuje brojem naglašenih slogova, a to znači brojem (po)dizanja (arza). Ono što je ne

naglašeno zove se spuštanje (teza).'' (Kayser, 1973: 90) Nasuprot antičkom sistemu kvantiteta

nalazi se germanski sistem kvaliteta.

STOPA – U antičkoj metrici jamb se sastoji od jedne kratke i jedne duge vremenske

jedinice. U germanskim jezicima se ovaj takt javlja kao redoslijed naglašenog i nenaglašenog

sloga (aáaáaá). Trohej čini jedna duga i jedna kratka jedinica. U germanskim jezicima tvori se

od jednog naglašenog i jednog nenaglašenog sloga (áaáaáa). Pod daktilom podrazumijevamo

takt sastavljen od jedne dužine i dvije more, odnosno od jednog nenaglašenog i dva naglašena

sloga (áaaáaa). Anapest je građen od dvije more sa jednom dužinom, odnosno u germanskim

6

jezicima dva nenaglašena sa jednim naglašenim slogom (aaáaaá). Grčka metrika još i kretik,

bahej, horijam i jonik.

STIH - Stih od 12 slogova, s jasno uočljivom pauzom nakon šestog sloga zove se

aleksandrinac. Ustaljene pauze u stihu zovu se cezure. Ime je došlo iz francuske

srednjoeuropske epike o Aleksandru, u kojoj je taj stih primjenjivan. Što je stih duži, tim

manje može djelovati kao cjelina. Za takve stihove potrebne su pauze, što znači da su u

protezanju stihova postavljene prirodne granice. Nepotpuno punjeni stihovi zovu se

katalektički stihovi. Stih koji se završava naglašenim slogom zove se tup stih ili muški stih,

dok se stih koji se završava nenaglašenim slogom zove zvučni ili ženski stih.

STROFA – Pri stvaranju strofe možemo stalno ponavljati isti stih. Međutim, ''osnovni

estetski zakon zahtijeva od svega što se raščlanjava u vremenu da varira elemente svog

raščlanjivanja. Najjednostavnije sredstvo je opkoračenje: smisao skače sa jednog retka na

drugi i na taj način olabavljuje zakonitost stiha. Umjesto što bi se neprekidno ponavljao, stih

sada može kao dio ući u neki viši grupni raspored.'' (Kayser, 1973: 100). Najjednostavniji

slučaj je vezivanje dva stiha u jednu grupu. Vezivanjem dvaju uzastopnih stihova dobivaju se,

kao najjednostavnija grupa stihova, stihovi u parnim ili glatkim rimama. Strofu narodne

pjesme čine stihovi sa tri, odnosno četiri podizanja. ''U Chevy-Chase strofi smjenjuju se

stihovi sa tri podizanja i stihovi sa četiri podizanja (sa pretežno jednosložnim spuštanjem);

završetak stiha, međutim, uvijek je muški.'' (Kayser, 1973: 101) Većina tradicionalnih oblika

strofe je romanskog porijekla. Kod strofe u tri stiha, tercine, shema rime je aba bcb cdc…

yzyz. Jedna od najslabijih forme je stanca. U romanskim književnostima ona je postala

omiljena forma za ep (Ariosto, Tasso). U Engleskoj se afirmirala spenserovska stanca.

Poznate su još i alkejska, asklepijadska i safijska strofa.

OBLICI PJESME - Triolet se sastoji od osam redaka. Prvi stih ponavlja se kao četvrti i

sedmi stih, drugi stih kao osmi. Dvije rime raspoređene su: abaaabab. Kao i triolet, i rondo

potječe iz Francuske. Rondo se sastoji od 13 redaka i sastavljen je na dva dijela: na kraju

svakog dijela, kao refren, ponavljaju se početni reci iz prvog reda. I u ovom slučaju mogu se

primijeniti samo dvije rime. Rondel se uglavnom sastoji od 14 redaka u tri strofe i dvije rime,

a u sredini i na kraju se ponavljaju prva dva reda. Rondel susrećemo kod francuskih

simbolista (Malarmea). Iz Italije potječe madrigal. To je grupa od 3 do 20 redaka pri čemu su

stihovi različite dužine i različito građeni. I u pogledu položaja rime vlada potpuna sloboda.

Gazela ima porijeklo u arapskom jeziku. Sastoji se otprilike od 3 do 10 parnih rima. Poslije

prve rime ponavlja se ista rima u svim parnim stihovima, a uglavnom se koriste bogate rime.

Sestina se sastoji od 6 strofa sa po 6 redaka. Završne riječi onih 6 redaka iz prve strofe

ponavljaju se na završetku svih ostalih strofa, i to obično u redoslijedu 615243. Završna riječ

šestog stiha u strofi postaje redovno i završna riječ prvog stiha u sljedećoj strofi, a završna

7

riječ iz prvog retka postaje u toj strofi, završna riječ drugog retka itd. Na šest strofa

nadovezuje se popratna strofa sačinjena od tri retka; svaki redak sadrži dvije od tri riječi, s tim

što njihov redoslijed slijedi prvu strofu. Glosu čini jedan moto, najčešće od četiri retka, koji

se u četiri strofe od po 10 redaka tako dopunjuju dosjetkama da uvijek po jedan redak od

četiri čini završni redak strofe. Iz Italije potječe i najsavršeniji oblik pjesme: sonet. Njega čine

dva katrena i dva terceta odvojena od katrena jasnom cenzurom. Sonet dopušta samo dvije

rime abba abba cdc dcd. U slučaju engleskog (Shakespeareovog) soneta, on se gradi od tri

katrena, dok završnicu čine dva stiha s parnom rimom (abab cdcd efef gg). Ovim oblicima

pjesme može se dodati i oda, točnije ''pindarska oda''.

RIMA - Rima ( srok, slik ) nije isključivo ''vlasništvo'' stiha jer postoji i proza koja

sadrži rimu, a isto tako postoje i pjesme bez rime. Rima se najčešće javlja na završetku stiha.

''Takva rima je ostvarena ako je u dvije ili više riječi posljednji naglašen vokal, zajedno sa

svime što poslije toga slijedi identičan po zvuku. Prema tome, rima može biti jednosložna,

dvosložna ili trosložna. Ukoliko je, počevši od pretposljednjeg naglašenog vokala, zvuk

identičan, u tom slučaju govorimo o bogatoj rimi. Podudaranje i suglasnika koji se u

zvučnom slogu nalaze pred vokalom Francuzi nazivaju potpunom rimom, a germanski

narodi identičnom rimom. Rima na završetku stiha prodrla je iz rane srednjovjekovne

latinske himnike.'' (Kayser, 1973: 108) Ovisno o položaju rime, govori se o: 1) parnoj rimi (1.

i 2., 3. i 4., aabbcc), 2) unakrsnoj ili ukrštenoj rimi (1. i 3., 2. i 4. abab), 3) obuhvaćenoj ili

obgrljenoj rimi (1. i 4., 2. i 3. abba), 4) rimi na repu ako se u grupi od 6 stihova treći rimuje sa

šestim, a ostali imaju parnu rimu (aabccb). ''O rimi unutar stiha govori se ako se jedna od (ili

obje) riječi koje sudjeluju u rimi nalaze u samom stihu, a ne na kraju, o udarnoj rimi ako se

rimuju dvije uzastopne riječi.'' (Kayser, 1973: 109)

METRIKA I POVIJEST STIHA - Metar je shema jedne pjesme koja postoji

nezavisno od jezične realizacije. On određuje broj slogova u retku, stih, način takta i broj

taktova, položaj cezure, kompoziciju strofe, položaj rime, eventualno formu pjesme. U

povijest stiha ulazi ispitivanje djela, pjesnika, ispitivanje o građenju strofa kod nekog

pjesnika, u nekoj epohi ili povijest neke strofe uopće.

AKUSTIČKA ANALIZA - Njeno područje je akustika svog govornog jezika, dakle,

ritmički element, melodija, artikulacija.

POGLAVLJE IV. - JEZIČKI OBLICI

Obilje jezičnih oblika raščlanjujemo u slojeve zvučanja, riječi, figura i sintakse.

8

U oblike zvučanja spadaju rima, asonanca, aliteracija, simbolika glasova, glasovna

muzikalnost, a ''svoj puni smisao zvuk dobiva u tzv. slikanju zvucima ili onomatopeji. Kod

slikanja zvucima mogu djelovati i gomilanja određenih zvukova.'' (Kayser, 1973: 114, 115)

Kod sloja riječi pažnja se posvećuje ulozi vrsta riječi u kreiranju teksta. Tako se u

nekim tekstovima za pridjevima teži, u nekim ih se izbjegava. Snagu da se podčini drugim

kategorijama riječi pokazuje i imenica, česta su poimeničenja infinitiva itd.

Retoričke figure dijele se na figure riječi i figure rečenica, tj. trope. Pod

paronomazijom podrazumijevamo riječi istog zvuka, a poliptoton označava ponavljanje iste

riječi kroz razna njena sklanjanja. ''Što se više računa na neku publiku, i to na homogenu

publiku, tim veća je uloga aluzije u književnom tekstu. Ona je jedno od najizvrsnijih sredstava

stila da bismo otkrili socijalnu atmosferu oko nekog djela.'' (Kayser, 1973: 127) Kod perifraze

ne kazuje se neposredno pravi predmet ili odnos među stvarima, već se ovaj mora otkriti

zaobilaznim putem. Litota je prva figura nestvarnog govorenja, što znači da treba nešto drugo

shvatiti nego što jezička forma po sebi podrazumijeva. Kod litote se nešto pozitivno izražava

negacijom onoga što je suprotno. Ironija označava suprotno od onoga što je riječima rečeno.

Kod eufemizma izdvajamo one slučajeve kada se nešto neprijatno, strašno i mučno označava

na suprotan način. Od ostalih figura možemo navesti hiperbolu (brzinom puža), singdohu i

metonimiju. ''Metafora znači prenošenje značenja iz jednog područja u neko drugo koje je

prirodi tuđe onom prvom području, katahreza primjenu nekog izraza koji ne odgovara za dati

slučaj. Pojačanje katehreze čini oksimoron, povezivanje dvije predstave koje zapravo

isključuju jedna drugu (gorka slast). Oksimoron znači posebno zaoštravanje antiteze, one

suprotnosti sadržane u njoj. Donekle suprotno antitezi je pojačavanje neke riječi drugom riječi

sličnog značenja.'' (Kayser, 1973: 129, 130) Riječi istog značenja zovu se sinonimi. Ukoliko

se povezuje više od dva istovrsna člana, nastaje nizanje. Ukoliko pri tome svaki član čuva

svoju samostalnost, riječ je o nabrajanju uobičajenom i u svakodnevnom govoru. Simetričko

pojačavanje koje se odvija u ravnomjernim stupnjevima zove se klimaks. Najjednostavniji

slučaj gomilanja je ponavljanje iste riječi. Međutim, i konstrukcija se može ponavljati, takvo

jasno poravnavanje dijelova rečenice, odnosno cijelih rečenica zove se paralelizam. Anafora

označava ponavljanje onih riječi koje dominiraju u sintaktičkom pogledu. Anafori odgovara

epifora: kod nje se ista riječ ponavlja na kraju grupa riječi, rečenica ili perioda. ''Epanalepsa –

ponavljanje neke riječi ili grupe riječi na početku rečenice. Hijazam – ako se dva dijela

rečenice ili rečenice s anaforom nižu jedan za drugim kao slika i njeno ogledalo.'' (Kayser,

1973: 134) ''Pod zeugmom podrazumijevamo konstrukciju kod koje glagol vlada sa nekoliko

srodnih, ali ne istovjetnih objekata, odnosno rečenica. (Kayser, 1973: 137) Govorimo o

9

parabolama kad je riječ o striktno provedenim analogijama između dva zbivanja. Basna je u

osnovi specifična forma parabole u užem smislu. Najvažniji nestvarni oblik jezika je

metafora. Metafora znači prenošenje: značenje neke riječi prenosi se u smislu koji ovoj riječi

po sebi ne pripada. Metafora je jedno od najefikasnijih sredstava da se proširi prostor značenja

i da se onaj koji to značenje prima stavi u pokret. Polazeći od metafore, stječe se najlakši

prilaz tzv. sinesteziji. Pod sinestezijom podrazumijevamo stapanje više čulnih osjećaja

obavljeno u jezičnom izrazu.

Kod uobičajenog reda riječi E. Lerh razlikuje sedam tipova: logički red riječi,

kontaktni položaj, raspoređenost prema konkretnosti, ritmički rad riječi, impulzivan red riječi,

onaj koji je podešen prema slušaocu i impresionistički red riječi. Damaso Alonso dodaje tip

koji ima sklonost prema arhaičnošću. Tu je i ritmički tip. Kod estetičkog tipa red riječi se

određuje polazeći od estetskih tendencija.

Stilistički oblici podrazumijevaju oblikovanje subjekta, predikata, atributa i objekta.

Istraživanje vremenskih stupnjeva bit će od stilističkog značaja naročito u pripovjedačkoj

umjetnosti. Važna je upotreba različitih glagolskih oblika, poput pravog i nepravog prezenta

(„presens historieum-povijesni prezent“). Često je način radnje dat već samim značenjem

nekog glagola. Bogata primjena atributa uvijek će biti značajna stilska crta. ''Što se tiče reda

riječi, već je antika zahvatila jednu „figuru“: hiperbaton. Pod tim imenom podrazumijeva se

red riječi koji nije uobičajen. Neke od pojava hiperbatona su: stavljanje genitiva ispred

imenice, odvajanje supstantiva od njegovog člana, od zamjenice, od pridjeva, što je bilo

karakteristično za gongorizam, paralelan raspored sintagmi, inverzija (izmjena mjesta

subjekta i predikata) U pogledu povezivanja rečenica razlikujemo parataksu i hipotaksu.

Parataksa znači priređivanje rečenica, hipotaksa njihovo podređivanje. Parataksa prevladava u

popularnoj, hipotaksa u naučnoj literaturi. Anakolut-usred rečenice, misli odjednom polaze

drugim pravcem, tako da se započeta konstrukcija ne nastavlja dosljedno. (u Platonovim

dijalozima, dramama). Elipsa-kod nje nedostaje jedan dio rečenice.'' (Kayser, 1973: 167 –

171) Doživljeni govor nalazi se na sredini između direktnog i indirektnog govora. Iako

prisutan u srednjem vijeku, njegovo izgrađivanje vezano je uz Jane Austin, a ponajviše uz

naturalizam.

Nadrečenični oblici su period i pasus. Detaljna analiza pasusa će otkriti određen način

povezivanja rečenica, ali i tvorevine koje predstavljaju relativno kompaktne jedinice govora.

Ove više jedinice govorenja označavamo kao forme govora. One imaju snagu da povezuju

razne forme jezika i da se podređuju. Cjelinu koja je jasna u svojoj kvaliteti forme shvaćamo

kao opisivanje, deskripciju. Dvije su osobine pripovijedanja. S jedne strane, odstojanje u

odnosu na ono što se pripovijeda, tj. sveznajući pripovjedač. S druge strane, zapaža se da je

karakterističan humor.

10

''Način kojem odgovaraju određene sintaktičke forme nazivamo vid govora. Drukčiji

je vid govora, npr. razmatranje, izvještavanje, kao i opisivanje, odvija se u izjavnim

rečenicama, zapovijedanje u zapovjednim, a vrednovanje u uskličnim rečenicama. Nasuprot

vidovima govora nalaze se oblici govora. Jednom povezanom dijelu jezika oni daju jedinstvo,

oni su obličja. Opisivanje se zaokružuje u opis (ili u sliku), zapovijedanje u zapovijed, u

molbu ili molitvu, izvještavanje u izvještaj, postupak razmatranja u završeno razmatranje. Sa

razmatranjem je tijesno povezano saslušanje.'' (Kayser, 1973: 183)

POGLAVLJE V. – KOMPOZICIJA

Kompozicijski problemi lirike bave se odnosom ritma, zvuka, sloja značenja i

vanjske kompozicije (broj strofa, stihova). Nijedan od slojeva ne postoji u potpunoj izolaciji:

za ritam je vanjska kompozicija neophodna osnova i on se povezao sa zvukom kojem su

potrebna značenja kako bi se mogao potpuno razviti. Sva četiri sloja uzajamno se isprepleću i

uzajamno se nose. ''Ona supstanca lirske pjesme koja nastaje kao posljedica slojeva i koja se

postepeno razvija zove se u jeziku nauke o književnosti lirski postupak (prosede).'' (Kayser,

1973: 194) Vanjsku kompoziciju onakvih formi kakve su triolet, rondo, rondel itd. određuje

refren Pod refrenom podrazumijevamo redovno ponavljanje na određenom mjestu u strofama

jednog stiha ili grupe riječi. Riječ potječe iz provansalskog, ali refren srećemo već u antici.

Ukoliko se dosljedno ponavlja odgovarajući stih (odnosno stihovi), onda u tom slučaju

govorimo o ustaljenoj povratnoj rimi. U slučaju lakih izmjena do kojih je dolazilo u tekstu

stiha govori se o teškoj povratnoj rimi. Pri kompoziciji ciklusa (nizanju pjesama) odnos

strofe prema pjesmi ponavlja se tom prilikom u širem obliku, kao odnos pjesme prema

cijelom ciklusu. Kao predstupanj može se smatrati nizanje pjesama iste vrste. Zatvorena

cjelina, i time pravi ciklus, može nastati na taj način što redoslijed pjesama odgovara jednom

vremenskom redoslijedu koji se privodi određenom završetku.

Osnovni pojmovi kompozicije drame su scena i čin. Početak i završetak scene

određuju se dolaskom, odnosno odlaskom nekog lika. Scena pretežno služi kao čisto vanjsko

sredstvo podjele, koje svoje opravdanje nalazi u praksi pozorišnog života, ali se ne odnosi na

unutrašnju kompoziciju drame. Čin je dio dramske radnje koji se odigrava na istom mjestu

(iako danas to nije nužno). Rimski gramatičar Donat dramu dijeli na tri čina, na shemu uvod-

zaplet-rasplet, a Horacije je isticao podjelu na pet činova. Sudeći po poetikama renesanse,

podjela na pet činova postala je obavezan zakon. Gustav Freitag je podjelu na pet činova

obrazložio objektivnom podjelom kompozicije na pet dijelova: na uvođenje, na intenziviranje,

na kulminaciju sa peripetijom, na opadanje radnje i na rješenje (katastrofu). Naturalizam ruši

11

taj zakon. Lirskom prosedeu ili postupku u drami odgovara dramski prosede ili postupak.

Svaka drama sadrži ekspoziciju, uzbuđujuće momente i usporavajuće momente.

Vanjske kompozicijske oblike epike čine poglavlja. ''Iz sklopa manjih formi izašla je

kompleksnija forma, obuhvatnija i jasnog karaktera koju smo označili kao scenu. Percy

Lubbock razlikuje dvije vrste epskog prikazivanja: scenic (scensko) i panoramic

(panoramsko) prikazivanje. Obilježja slike su kompaktnost, predmetno obilje, vremenska

odvojenost, odnosno statičnost i poseban sadržaj značenja. Kao i u lirici, slika veoma lako

može postati simbol. Treći oblik je tablo, karakterističan za francusku epiku. Sa scenom ga

povezuje dinamičnost i činjenica da vremensko protjecanje ostaje sadržano u njemu, sa

slikom konačna statičnost i nepomičnost.'' (Kayser, 1973: 22)

MEĐUDIO

POGLAVLJE VI. - OBLICI IZLAGANJA

PROBLEMI IZLAGANJA LIRIKE - Pjesme koje se aktiviraju kao monolog jednog

određenog lika zovu se pjesme sa ulogom. Za pjesnika nastaje tehnički problem kako da

čitaocu prikaže zamišljenu ulogu tako da ona ima smisla. U većini slučajeva pjesnik to riješi

naslovom. Pri davanju naslova pjesmi pjesnik se može poslužiti početnim riječima pjesme, u

naslovu može navesti osobu kojoj je posvećena ili vremensku ili mjesnu odrednicu. Što se tiče

početka pjesme, on može imati ''tajanstveni'' početak ili se u početku nižu naslućivanja i

sumnje, može početi podešavajućim akordom (strofom ili grupom stihova koja nije vezana za

samu radnju, ali zato omogućuje da čitatelj uhvati željeno raspoloženje).

PROBLEMI IZLAGANJA DRAME - I u drami postoji nešto što odgovara onom

zaodijevanju u uloge u lirskoj pjesmi. Neki dramatičari odlučuju se za snove, za paralelne

radnje. Pisci moraju odabrati način da prijelaz iz jedne radnje u drugu bude ''bezbolan''.

Veliku ulogu pri tome igra i pozornica. U srednjem vijeku govorilo se o simultanoj

pozornici, u humanizmu o ćelijastoj ili pozornici – kutiji, slijedi Shakespeareovo kazalište,

a u 17. st. javlja se početak današnjeg kazališta i iluzione pozornice, odnosno panoramske

pozornice. Problem kako prikazati nešto što se događa u vanjskom prostoru rješava se preko

zvuka ili teihoskopijom (promatrač postavljen na zid ili vrh kuće govori glumcima što se

događa ''s druge strane''), iz antike potječe izvještaj glasnika, a uvijek se pozornica može

podijeliti na dva dijela. Ekspozicijom dramatičar upoznaje publiku sa situacijom. Ekspozicija

završava u prvom uzbuđujućem momentu. Što se tiče karakterizacije likova, razlikujemo,

pored samokarakterizacije, još i direktnu i indirektnu karakterizaciju. Pod direktnom

podrazumijevamo navode što ih drugi likovi daju o određenom liku. Sa indirektnim 12

karakterom smo suočeni u slučaju kad gledatelj na osnovu riječi i djela promatranog lika

donosi zaključke u pogledu njegovog karaktera. Važnu ulogu igraju dijalozi i monolozi.

Postoji tehnički monolog (služi samo da pozornica ne bude prazna), epski (gledaocu prenosi

događaje koji nisu prikazani), lirski lik izražava raspoloženje svoje duše, reflektirajući

(reflektira se neka situacija preko nekog lika) i pravi monolog (donosi se odlika značajna za

tok radnje i nadolazeći konflikt).

PROBLEMI IZLAGANJA EPIKE - Tehnike izlaganja epske priče su: tehnika

okvirne pripovijetke (autor okvirne pripovijetke, pomoću publike koju vidljivo prikazuje i

pomoću pripovjedača kojeg fiksira kao lik, stvara sebi nedvosmislenu perspektivu i čvrste

granice), tu je i pripovijedanje u prvom licu (pripovjedač iznosi događaje kao da ih je sam

doživio), zatim u trećem licu, a tu je i mogućnost oblika pisama (više osoba ima ulogu

pripovjedača). Odnos pripovijedanja prema publici i prema zbivanju označava se kao stav

pripovijedanja. Kada pripovjedač isto zbivanje stavlja u dva ili više vremenskih nizova,

govorimo o tehnici stajuće točke.

2. DIO: OSNOVNI POJMOVI SINTEZE

POGLAVLJE VII. – SADRŽINA

Ideja, građa, motivi, fabula sastavni su dijelovi sadržine. Jedna definicija ideje je da je

ona jedinstvo smisla pjesničkog svijeta, koji je pri tome u sebi bio ispunjen nespokojstvom

pitanja koje se postavlja, druga definicija jest da je ideja racionalno shvatljiva, moralna teza

koja treba djelovati na čitatelja.

POGLAVLJE VIII. – RITAM

Ritam i metar dvije su različite stvari, iako oba fenomena zavise jedan od drugog.

Ritam uvijek zavisi o metričkoj shemi koja počiva u njegovoj osnovi. Ritam je potpuno

poseban kvalitet stihova. Ritam je vezan za vrijeme kao najširi horizont. Ritam stiha se

konstituira iz ponavljanja vremena obilježenog u jednakim razmacima. Akcentuirani slogovi

ponavljaju se u stihu u približno istim razmacima, tako da već iščekujemo sljedeće

naglašavanje. Ovo iščekivanje je jedno od najznačajnijih obilježja ritma stiha i jedna od

fundamentalnih razlika u odnosu na prozni ritam. U odnosu između ritma i jezika stiha

javljaju se ovi ritmovi: ''Tekući ritam – kao metričke osnove koje odgovaraju ovakvom ritmu

13

javljaju se kratki reci (u romanskim do 7, u germanskim do 4 retka). Strujeći ritam – i za

njega je karakteristično kretanje koje stalno pritiskuje da se nastavi, samo što je sve većih

dimenzija (primjer Ilijada). Treći su slobodni ritmovi. Strujećem ritmu odgovara uzdignut ton,

intimnost lirskog pjevanja ustupila je mjesto punozvučju svečanog govorenja. Tok kretanja ne

dopušta da se pojedina mjesta suviše istaknu, a slojevita čulnost isključuje odveć apstraktnu

duhovnost, misaone izoštrenosti ili blistave igre mislima u ovom slučaju teško su moguće.

Ritmički tip kojem povlađuje stanca označavamo kao gradeći ritam. Koloni su jedinstveniji i

ravnomjerniji nego kod strujećeg ritma, a sve ritmičke sjeline su samostalnije. Druga podesna

forma za gradeći ritam je aleksandrinac. Posljednji tip je poigravajući ritam – veća

koncentriranost, jače akcentuiranje udara veća pregnantnost kolona i važnija funkcija pauza sa

većim diferencijacijama.'' (Kayser, 1973: 308 – 311) Ritam u stihu raspolaže svojstvima koja

nedostaju ritmu u prozi: iščekivanje kao simptom kontinuiteta, ravnomjernost u razmacima

između udara, korespondentnost kolona kao ritmičkih jedinica. Sredstva kojima proza

raspolaže za svoje raščlanjavanje su: razlikovanje naglašenih i nenaglašenih slogova, pauze,

formiranje grupa, napetost. Značenja u prozi igraju važniju ulogu nego u poeziji. Ritmičke

regulacije završnice zovu se kurzusi ili klauzule. Najpoznatiji oblici su: miran kurzus (neka

počiva u miru), spor kurzus (da se smanji brzina), brz kurzus (da se vidi ili: jedino s

rezervom). ''Klauzule su kanonizirana optimalna rješenja za određene pripovjedačeve zadatke

koji se i bez svjesnog školovanja mogu uvijek iznova spontano pojaviti.'' (Kayser, 1973: 314)

Na ritam utječe i mjesto na kojem je neka riječ, promjenom mjesta mijenja se i ritam.

POGLAVLJE IX. – STIL

''Poticaji novijem istraživanju stila javljaju se u tri pravca. Prvi poticaj dolazio je od

nauke o jeziku. De Saussure je oživio i proširio zamisao Wilhelma von Humboldta o

dvostrukom aspektu jezika: s jedne strane jezik kao ''ergon'', ''langue'', kao sistem, kao

socijalni fenomen, a s druge strane jezik kao ''energeia'', kao ''parole'', kao individualna

primjena. De Saussure je isticao sistemski karakter jezika, i to kao sistem izražajnih znakova.

Uz povijesnu i dijakronijsku metodu, koja je težila da uspostavi zakone, sada je stala opisna

sinkronijska metoda koja zahvaća određeno stanje u jeziku. Polazeći od takvih odnosa,

Švicarac Charles Bally, de Saussureov učenik, a kasnije glava tzv. ženevske škole, zasnovao

je svoju stilistiku. Bally razlikuje između racionalnih i afektivnih elemenata u jeziku. Bally

pod stilistikom podrazumijeva istraživanje, odnosno učenje o sredstvima jezika sa stanovišta

njihove emocionalne, odnosno afektivne funkcije. Književne tekstove ispituje kao nosioce

afektivnog jezika.'' (Kayser, 1973: 325) Drugo shvaćanje stila imali su Karl Vossler, Leo

Spitzer i ostali pripadnici minhenske škole. Polazna misao bila je da je poezija materinski

14

jezik čovječanstva, tj. jezik i pjesništvo u osnovi su jedno, svako govorenje u stvari je

stvaranje. U svemu što pripada jeziku i što je živo kao uporaba jezika, uvijek sudjeluje i

estetički faktor ukusa. Dok je za Ballyja afektivan sadržaj ono što je zapravo tajanstveno i što

stvara stil u jezik, za Crocea, Vosslera itd. to je stvaralačka snaga fantazije i ukusa. Oni daju

pravac istraživanju nacionalnih jezika kao stilova. A Leo Spitzer, ističući zahtjev za totalnom

slikom jednog stila, pod tim podrazumijeva: objediniti sve ono što je kod nekog pisca u

stilističkom pogledu značajno i dovesti ovo u vezu s njegovom ličnošću. Vossleru i Croceu u

praktičnom istraživanju stila stalo je do onoga što je u jezičkom pogledu estetsko. Danas se

javlja i psihoanalitička stilistika, potaknuta od filozofije, odnosno psihologije jezika.''

(Kayser, 1973: 327) Treći poticaj, poslije onoga koji je potekao od nauke o jeziku i od

filozofije, dolazio je od nauke u umjetnosti. Bilo je dosta pokušaja sistematizacije književnih

kategorija stila. ''Posljednji pokušaj učinio je J. Peterson. On navodi sedam polja promatranja:

1) pismo, 2) pojedinačna riječ, 3) kompozicija riječi, 4) redoslijed riječi) 5) obrazovanje

rečenice, 6) perioda, 7) kompozicija. Svako od ovih polja treba odrediti zatim uz pomoć deset

suprotnih kategorija. To su: 1) plastično-muzikalno, 2) objektivno-subjektivno, 3) jasno-

razvodnjeno, 4) svakodnevno-posebno skovano, 5) nisko-egzaltirano, 6) čulno-pojmovno, 7)

intenzivno – držeći se odstojanja, 8) logično-fantastično), 9) poigravajući se-slikovito, 10)

antitetički nagomilano-skladno-simetrično.'' (Kayser, 1973: 331)

Za Ballyja stil je fenomen nacionalnih jezika; za Foslera, Špicera i druge to je

fenomen umjetničke ličnosti u različitom smislu. Za sve je pritom zajedničko da je stil nešto

individualno: ono specifično nekog čovjeka, nekog vremena itd. Stil je izraz, a izraz je

vanjska pojava onoga što, iznutra promatrano, sebe izražava. Događa se da jedan pisac ima

različit stil pisanja. Događa se i da dva pisca imaju iste stilske crte. ''Stil nekog djela je ona

jedinstvena percepcija kojom pružamo neki pjesnički svijet. Ovaj pojam stila razvio je i

primijenio a.B. Schlegel.'' (Kayser, 1973: 343) Stil je, promatran izvana, jedinstvo i

individualnost oblikovanja, a iznutra promatran, on je jedinstvo i individualnost percepcije, tj.

određenog stava. Tko želi ispitati stil nekog djela, mora se najprije prepustiti djelu da ono u

punom obujmu i duboko djeluje na njega, bez ikakvih sporednih misli u pogledu stilskih crta i

oblika. Kod ponovljenog čitanja može se zatim obratiti pažnja na stilske crte.

POGLAVLJE X: STRUKTURA KNJIŽEVNOG RODA

Javlja se problem pri definiciji roda. Grci su imali podjelu na tri roda. U 19. st. rodovi

se prikazuju kao sistem. Dva najveća rezultata na ovom polju svakako su Hegelova ''Estetika''

i ''Estetika'' F.T.Fishera. Najoštrije je zatim Benedetto Croce zastupao teoriju o odsustvu

suštine u pojmu rodovskog. Red riječi s jedne strane podrazumijeva tri velika fenomena:

15

liriku, epiku i dramatiku. S druge strane, ona podrazumijeva određene fenomene kao što su

himna, ep, roman, tragedija…''Podjelu na tri roda Hegel i Fisher izvode kao tezu, antitezu i

sintezu iz odnosa subjekt-objekt (subjektivno-lirika, objektivno-epika, subjektivno/objektivno

-dramatika). Jean-Paul oslanjao se na shvaćanje vremena: ep prikazuje događaj koji se razvija

iz prošlosti, drama radnju koja se proteže na budućnost i protiv budućnosti, a lirika osjećanje

koje se uključuje u sadašnjost. Ovu misao produbio je Emil Steiger.'' (Kayser, 1973: 396) ''H.

Junker određuje tri jezična efekta i sastavlja tablicu:

Efekt Pravac Lice Doživljajna sfera Grupe

Stavljanje do znanja ekspresivan ja Emocionalna Štimung, osjećanje

Izazivanje nečega impresivan Ti Intencionalna Naređenje želja,

pitanje, sumnja,

stremljenje

prikazivanje Faktivno

(demonstrativno)

On, ona, ono racionalna Predočavanje,

razmišljanje

U ovoj tablici su sadržani lirsko, dramsko i epsko.'' (Kayser, 1973: 397.

Tri su lirska stava: lirsko kazivanje, lirsko obraćanje i lirsko govorenje. Kao unutrašnje forme

kod himne uočavamo pohvalu, na strani kazivanja javlja se hvalospjev, na strani lirskog

govorenja likovanje. Našli bi se još tu i tugovanje, optužba ili izazivanje, proklinjanje,

oplakivanje, molba, molitva, bodrenje. To su forme likovnog govorenja. Kao oblik kazivanja

javlja se misaona izreka, drugi oblik je oglašavanje, odnosno prizivanje, zatim proročanstvo,

ispovijest, slika. Poziv, lirska pjesma ili pjesma namijenjena pjevanju i stihovana izreka tri su

lirska roda.

A. Jolles odredio je jednostavne forme epskog svijeta. To su legenda, saga, mit,

zagonetka, izreka, kazus, poštapalica, bajka, šala. U krupnoj formi pripovijeda se svijet. Tri

elementa stvaraju svijet i predstavljaju na taj način strukturalne elemente epskih formi: lik,

prostor i zbivanje. ''Ep po sebi podrazumijeva pripovijedanje o totalnom svijetu uopće, pri

čemu u ovaj pojam još ulazi uzdignut ton načina pripovijedanja, pa čak i vanjska forma stiha.''

(Kayser, 1973: 421) Postoji ep zbivanja (Ilijada), ep lika (Odiseja) i ep prostora (Božanstvena

komedija – pakao, čistilište, raj). Pripovijedanje o privatnom svijetu u privatnom tonu zove se

roman. Tri roda romana su roman zbivanja, roman prostora i roman likova. Treći oblik je

pripovijetka.

Dramsko je također određeno zbivanjem, prostorom i likom. Drami, koja je određena

formom iznošenja, iznutra se pridružuje dramsko: kao unutrašnji stav i kao prava suština

poetskog svijeta. Tri roda drame su drama likova, zbivanja i prostora. Najpoznatija dramska

vrsta je tragedija. Kada se dogodi da radnja tragedije pri samom kraju ''skrene'' i ne završi

16

tragično, govori se o drami rješenja. Kod komedije razlikujemo komediju zbivanja, karaktera,

prostora, situacije, intriga, satiru i grotesku.

17

LITERATURA:

Kayser, Wolfgang. Jezičko umjetničko djelo. Beograd: Srpska književna zadruga, 1973.

18