SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

FILIP VLAKANČIĆ

KARL MARX I TUMAČENJE SUVREMENE KRIZE PREMA

MARKSIZMU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, travanj 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

KARL MARX I TUMAČENJE SUVREMENE KRIZE PREMA

MARKSIZMU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: dr. sc. Dragoljub Stojanov

Student: Filip Vlakančić

Studijski smjer: Gospodarstvo europske unije

JMBAG: 0081100032

Rijeka, travanj 2014.

KAZALO

Stranica

1. UVOD ........................................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................. 1

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze ..................................................................... 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode .............................................................................................. 3

1.5. Struktura rada ...................................................................................................... 3

2. KARL MARX I MARKSIZAM ................................................................................. 4

2.1. O životu Karla Marx-a......................................................................................... 4

2.2. Marxov kapitalizam............................................................................................. 7

2.3. Marxov „Kapital“ ................................................................................................ 9

2.4. Marksizam .........................................................................................................10

2.5. Posljedice marksizma .........................................................................................16

3. KRIZA I TEORIJE GOSPODARSKIH CIKLUSA ....................................................17

3.1. Pojam gospodarskoga ciklusa i krize ..................................................................17

3.2. Teorije gospodarskih ciklusa ..............................................................................21

3.2.1. Klasične teorije ...........................................................................................21

3.2.2. Marksističke teorije .....................................................................................22

3.2.3. Keynesijanske teorije ..................................................................................22

3.2.4. Monetarističke teorije .................................................................................23

3.2.5. Nova klasična škola ....................................................................................24

4. VELIKA GOSPODARSKA KRIZA I POVEZANOST SA MARKSISTIČKOM TEORIJOM ......................................................................................................................25

4.1. Temeljni uzročnici gospodarske krize .................................................................25

4.2. Posljedice financijske krize ................................................................................35

4.3. Suzbijanje financijske krize ................................................................................37

4.4. Globalna kriza kao dokaz Marxova učenja..........................................................40

4.5. Suvremeni ekonomisti o nastanku krize ..............................................................44

5. ZAKLJUČAK ...........................................................................................................47

LITERATURA .................................................................................................................49

POPIS TABLICA .............................................................................................................52

POPIS SLIKA........................................................................................................................52

1

1. UVOD

Jačina aktualne gospodarske krize, koja se javlja na globalnoj razini, manje ili više

oštećujući sve zemlje svijeta, razlog je traženja teoretskih postulata koji ispravno

opisuju uzroke krize, njezine tokove te oporavak od iste. Od jednoga teoretičara do

drugoga, u povijesnom razvoju ekonomske misli, jedno je jasno, kriza je dno

gospodarskoga ciklusa, a trajanje joj je i do deset godina. U strahu od ostvarivanja tog

desetogodišnjeg razdoblja, odnosno u strahu od nastavka usporavanja gospodarske

aktivnosti, i smanjenja životnoga standarda te pogoršanja makroekonomskih

pokazatelja, odgovori na brojna pitanja o uzrocima i pravilnim načinima rješavanja

globalne ekonomske krize traže se u ekonomskoj misli. Svjedočimo danas sve većem

broju medijskih i sličnih navoda kojom se aktualna kriza navodi kao ostvarenje

Marxova proročanstva, odnosno opovrgavanje teorije koju je postavio. Marx je u svojoj

teoriji, iznesenoj u takozvanom „manifestu komunizmu“ to jest Kapitalu, predvidio

suvremenu gospodarsku krizu. Prenoseći ondašnja kretanja u suvremenu praksu,

moguće je utvrditi kako suvremena ekonomska kriza znači povratak Marxa, to jest

njegova učenja. Navedena je tematika proučavana u ovome diplomskome radu i

aktualnost ove tematike poticaj je pisanju ovoga diplomskoga rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Predstavljena tematika ukazuje na problem istraživanja do kojega dolazi zbog

nedovoljne literature koja se tiče same tematike, odnosno Marxova učenja i njegove

povezanosti sa aktualnom gospodarskom krizom. To jest, gospodarska kriza koja

trenutno predstavlja strepnju i brigu cijeloga svijeta, analizirana je i interpretirana u

brojnim radovima, isključivo kroz analizu njezinih uzroka i sam tijek, dok se tek u

nekoliko radova i medijskih priopćenja uzroci krize i njezin prekid traži u ekonomskoj

misli i postulatima ekonomske znanosti. Predmet je istraživanja stoga istražiti i iznijeti

ključne značajke Marxova učenja te iznijeti osnovne značajke aktualne krize, njezine

uzroke i moguće načine izlaska iz krize. Predmet istraživanja u analitičkom je dijelu

2

rada komparacija stvarnih viđenja uzroka i tijekova krize sa tumačenjem gospodarskih

ciklusa i krize prema Marxovoj teoriji. Objekt istraživanja je kriza i Marxovo učenje.

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Na temelju postavljenoga problema istraživanja radna hipoteza glasi: Konzistentnim

spoznajama o Marxovu učenju i viđenju gospodarske krize moguće je sustavnom

analizom postojeću krizu predstaviti kao manifestaciju Marxova viđenja krize.

Uz postavljenu radnu hipotezu potrebno je postaviti pomoćne hipoteze, a one glase:

· PH1: Znanstvenim spoznajama o Marxu i njegovu učenju, moguće je ukazati na

Marxovo viđenje krize.

· PH2: Znanstvenim spoznajama o gospodarskim ciklusima, moguće je definirati

krizu i iznijeti teoretska viđenja krize i gospodarskih ciklusa prema postojećim

teorijama.

· PH3: Sustavnom analizom materije moguće je iznijeti temeljne značajke

aktualne krize te ukazati na njezinu povezanost sa Marxovim učenjem.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha istraživanja u ovome diplomskome radu je približiti i pomnije se upoznati sa

Marxovim učenjem i njegovim viđenjem gospodarske krize. Ciljevi istraživanja u radu

jesu definirati krizu prema Marxovu učenju, ukazati na uzroke krize, njezine posljedice,

te uzroke, tijek i posljedice krize povezati sa Marxovim učenjem, i temeljem toga

ukazati na potencijalne načine izlaska iz krize. Kako bi se to ostvarilo potrebno je

odgovoriti na slijedeća pitanja:

· Tko je Karl Marx i zašto je važan njegov Kapital?

· Što zagovara marksizam?

· Što je gospodarska kriza i kako je se tumači?

3

· Koji su uzroci, tijekovi i posljedice aktualne gospodarske krize?

· Zašto se aktualna kriza deklarira kao „povratak Marxova učenja“?

· Kakvo je rješenje ove krize?

1.4. Znanstvene metode

U radu je korišteno nekoliko metoda znanstveno istraživačkoga rada. To su metoda

analize i sinteze, metoda indukcije i dedukcije, metoda generalizacije i specijalizacije,

metoda komparacije, metoda kompilacije, povijesna metoda

1.5. Struktura rada

Diplomski rad je sastavljen od pet sadržajno povezanih dijelova.

Prvi dio rada je Uvod, u njemu je iznesen problem, predmet i objekt istraživanja, radna

hipoteza i pomoćne hipoteze, svrha i ciljevi istraživanja, korištene znanstvene metode te

sama struktura rada.

Drugi dio rada, Karl Marx i marksizam, analiza je i teoretska interpretacija Marxova

života i učenja, te osobitosti njegova najznačajnijega djela, Kapital.

Treći dio rada, Kriza i teorije gospodarskih ciklusa, teoretska je interpretacija pojma

krize i raznih viđenja gospodarskih ciklusa kroz postojeće teorije gospodarskih ciklusa.

Četvrti dio rada naslova Velika gospodarska kriza i povezanost sa marksističkom

teorijom središnji je dio rada u kojemu je analiziran tijek i razvoj postojeće globalne

gospodarske krize, te su njezini uzroci, tijek i posljedice povezane sa marksističkom

teorijom gospodarskih ciklusa.

Peti dio rada je Zaključak, u kojemu je iznesena sinteza zaključaka proizašlih iz

provedenoga istraživanja.

4

2. KARL MARX I MARKSIZAM

Karl Marx javlja se u povijesti filozofije i razvoja ekonomske znanosti kao jedan od

temeljnih nositelja i stvaralaca, filozofa povijesti. Iako je u povijesti demantirana

realnost njegove teorije, Karl Marx i njegov marksizam su od početaka aktualne

globalne krize i njezinih posljedica, postali sve češće analiziran pojam i učenje.

Zahvaljujući tome, marksizam i Marxovo učenje mogu se etiketirati kao vječni

ekonomski postulati. Kako bi se shvatilo sve učestalije povezivanje uzroka i posljedica

aktualne krize, kao i onih prijašnjih, potrebno je shvatiti srž Marxova učenja. U ovome

je poglavlju diplomskoga rada stoga analiziran život i rad Karla Marxa, kroz analizu i

temeljne značajke njegova najpoznatijega djela, Kapitala, koje je posebice značajno za

razumijevanje povezanosti Marxova učenja sa aktualnom krizom.

2.1. O životu Karla Marx-a

Brojne su značajke koje se vezuju uz Karla Marxa, njemačkoga filozofa. Smatra se da je

Marx bio utemeljitelj komunizma, koji je kroz svoje djelo Kapital, kapitalizam odnosno

njegov slom deklarirao kao početak komunizma. Krene li se povezivati Marxov život i

djelo sa današnjom gospodarskom krizom, mnogobrojne su osobitosti njegova života

koje ga povezuju sa današnjom krizom. Marx koji je od početka svojega ekonomskoga

filozofskoga razmišljanja bio na strani radnika, predvidio je krizu kao slom radničkoga

sloja, izazvanoga kapitalističkim nagonom viših staleža. Krivac za krizu tako je prema

Marxu kapital.

Karl Marx je njemački filozof rođen 5. svibnja 1818. u Trieru, kao sin imućnog

pravnika iz poznate židovske obitelji. Stekao je klasično obrazovanje; studirao je pravo,

povijest i filozofiju u Bonnu i Berlinu. Doktorirao je na području filozofije na

sveučilištu u Jeni.

Po završetku studija 1841 godine, branio je doktorsku tezu o filozofiji Epikura. Kao

mladi „hegelijanac-idealist“, pripadao je „krugu lijevih hegelijanaca“, koji su

pokušavali iz Hegelovih stavova izvući ateističke i revolucionarne zaključke. Marx

5

poslije završenih studija odlazi u Bon, nadajući se da će postati profesor. Ipak, odustaje

od karijere profesora. 1842. godine Marx postaje glavni urednik lista Rheinische

Zeitung koji izlazi godinu dana, a nakon toga ga zabranjuju. U ovom listu Marx

objavljuje niz političkih članaka. Od tada datira i njegovo opsesivno bavljenje

društvenim reformama te prihvaća i razvija ideje komunizma. Novinarsko iskustvo

pokazuje Marxu da dovoljno ne poznaje polje političke ekonomije te počinje intenzivno

proučavati ovu materiju.

1844. godine u Parizu upoznaje Fridriha Engelsa, sa kojim surađuje do kraja života.

1845. godine prelazi u Bruxelless, gdje 1847. godine piše spis Bijeda filozofije, a 1848.

zajedno sa Engelsom piše Manifest komunističke partije. 1849. nakon kraćih boravaka u

Parizu (iz kojeg je bio istjeran) i Njemačkoj, Marx odlazi u London, gdje ostaje do kraja

života. U Londonu piše veoma značajna djela, Prilog kritici političke ekonomije(1859) i

Kapital(1867).

Za života je cijenjen tek u užim krugovima komunističkih aktivista, proglašen

„Darwinom ekonomije“. Marx je svoju slavu stekao tek u 20. st. kada je njegov nauk

bio prihvaćen ne samo od niza filozofa, nego i od komunističkih političkih

pokreta. Umro je 14. ožujka 1883. u Londonu.

Karl Heinrich Marx je bio utjecajan njemački filozof, politički ekonomist i

revolucionar. Njegove teorije i analize te kritike kapitalizma izazivaju i danas brojne

kontroverze. Moderni socijalizam i komunizam mnogo duguju Karlu Marxu. Studiravši

pravo i filozofiju, razvio je razmišljanja koja naglašavaju da su prodor tehnologije i

prateće promjene u društvenim i ekonomskim odnosima – naročito akumulacija kapitala

– osnovni pokretači povijesti. On je smatrao da će te sile, koje je nazvao ekonomskim

determinizmom, neizbježno dovesti do pobjede komunizma.

Marx je kroz svoj život i rad razmatrao mnogobrojne probleme kao što su otuđenje, i

izrabljivanje radnika, kapitalistički način proizvodnje te povijesni materijalizam. Od

početaka svojega filozofskoga rada Marx je bio na strani maloga čovjeka, a kapital je

promatrao kao razorni čimbenik koji će dovesti malo čovječanstvo do sloma. Ipak,

najpoznatiji je po analizi povijesti u kontekstu klasnih borbi kao što je to sažela početna

rečenica u Komunističkom Manifestu: „Povijest svih dosadašnjih postojećih društava je

6

povijest klasnih borbi“. Utjecaj njihovih ideja, već popularnih tijekom njegova života, je

mnogo bio proširen pobjedom ruskih boljševika u Listopadskoj revoluciji 1917.. Ustvari

postoje mali broj dijelova svijeta koji nisu značajno bili dodirnuti marksističkim

idejama u tijeku 20. stoljeća (Wikipedia).

Poznatija Marxova djela su: Manifest komunističke stranke (1848), Njemačka

ideologija (1846), Bijeda filozofije (1847), Kapital (1867), Teorije o višku vrijednosti

(1910) (Rubel, 1976., str. 16.).

Najvažniji je dio Marxovoga znanstvenoga rada analiza i kritika kapitalističkoga

ekonomskoga sustava. No, on je bio svjestan povezanosti ekonomskih procesa s

razvitkom tehnologije, sa društvenim i političkim odnosima, s kulturnom tradicijom, sa

stanjem i evolucijom individualne i kolektivne svijesti, zbog čega njegovo istraživačko

zanimanje i rad obuhvaćaju, pored političke ekonomije, široki spektar znanstvenih

disciplina: sociologiju, povijest, antropologiju, psihologiju, filozofiju, tehnički progres.

Taj svestrani, multidisciplinarni, holistički pristup u proučavanju ekonomskih i

društvenih fenomena glavna je prednost Marxove znanstvene metodologije. Karl Marx

prvi je u povijesti društvenih znanosti shvatio i znanstveno obrazložio odlučujuću ulogu

koju ima tehnološki napredak, i to ne samo za gospodarski, već za cjelokupan razvitak

ljudskoga društva i za evoluciju individualne i društvene svijesti. On je bio svjestan

velike uloge ideja, čovjekove svijesti i njegovoga djelovanja u oblikovanju društvenoga

života. Smatrajući da društvene promjene ovise u krajnjoj liniji o tehnološkom progresu

i razvitku proizvodnih snaga, Marx je istovremeno bio uvjeren da te promjene mogu

ostvariti jedino ljudi svojom sviješću i svojim djelovanjem.

Iako su Marxovo teorijsko zanimanje i rad izuzetno svestrani (obuhvaćajući ekonomiju,

sociologiju, filozofiju, antropologiju, politiku, kulturu), on se prije svega usredotočio na

ekonomiju, konkretno na analizu i kritiku kapitalističkoga ekonomskoga sustava. On je

otkrio osnovne zakonitosti kapitalističkoga načina proizvodnje, koje su velikim dijelom

i danas relevantne.

Marx je otkrio i znanstveno obrazložio svoju osnovnu tezu, naime da je proizvodnja

viška vrijednosti, zahvaljujući sposobnosti radne snage pretvorene u robu (koja se

slobodno prodaje na tržištu) da proizvede veću vrijednost nego što je potrebno za

7

vlastitu reprodukciju (tj. višak vrijednosti), glavna pogonska sila kapitalističkoga

sustava. Najamni radnik prodaje svoju radnu snagu vlasniku tvornice i dok jedan dio

radnog vremena proizvodi vrijednost potrebnu za reprodukciju te radne snage (tj. za

svoje egzistencijalne potrebe), on drugi dio radnoga vremena proizvodi višak vrijednosti

koji prisvaja vlasnik kapitala. Proizvodnja toga viška vrijednosti, koji prisvajaju vlasnici

sredstava za proizvodnju - kapitalisti, potiče nezaustavljivu akumulaciju kapitala i

bogatstva s jedne strane, a sa druge strane dovodi do sve većega relativnoga (a često,

kako to pokazuje praksa, i apsolutnog) osiromašenja radne većine stanovništva. Taj

neutaživi nagon za stalnim povećanjem mase viška vrijednosti, točnije profita i kapitala

pokreće istovremeno neprestani, dosad neviđeni tehnološki napredak, smanjujući na taj

način potrebu za radnom snagom po jedinici proizvoda i stvarajući veliki broj

nezaposlenih.

Karl Marx ne smatra se samo znanstvenikom, već i velikim revolucionarom. Sociologija

20. st. ima najviše njegovog utjecaja. Njegove su ideje i spisi izravno utjecali na

oblikovanje modernih ideologija, pokreta i sustava. Njegove su knjige obrazovale

generacije revolucionara na svim stranama svijeta. Njegove spoznaje i zaključci temelji

su socijalističkih i komunističkih ideologija i programa. Na njegovim idejama i radu

oblikovane su moćne socijaldemokratske, socijalističke, radničke, komunističke i slične

stranke. Ideje Karla Marxa utjecale su i na politički i društveni razvoj Hrvatske

2.2. Marxov kapitalizam

Kapitalizam je ekonomski sustav u kojemu je većina vlasništva (zemlje i kapitala) u

privatnim rukama. U takvom gospodarstvu su tržišta primarni načini alociranja resursa i

ona, zapravo, stvaraju dohodak (Samuelson i Nordhaus, 1992., str. 736.).

Kapitalizam se izvodi iz riječi kapital, čiji je korijen u latinskoj riječi "caput" (glava).

Naziv kapitalizam, pojavio se u zapadnoj Europi u drugoj polovici 19. st. Riječ kapital

upotrebljavala se u ekonomskom smislu od 17. stoljeća u značenju određenog novčanog

iznosa, a kasnije je označavala glavnicu (za razliku od kamate). Naziv kapitalist pojavio

8

se u drugoj polovici 18. stoljeća (Wikipedia). Temelj suvremenih teorija kapitalizma

postavili su Max Weber i Karl Marx.

Kapitalizam kao sustav počeo se razvijati u Europi u 16. stojeću, iako su kapitalističke

organizacije postojale još u antičko vrijeme, a rani trgovački kapitalizam razvijao se u

vrijeme kasnog srednjeg vijeka. Kapitalizam je dominirao zapadnim zemljama nakon

pada feudalnog poretka. Kapitalizam se na veliko širio Europom, a u 19. i 20. stoljeću,

uvjetovan je sredstvima industrijalizacije širom svijeta.

Kapitalistička ekonomija može se podijeliti na dva osnovna sektora - veliki biznis

(sektor monopola) i mali biznis (kompetitivni sektor). Ova dvojna ekonomija ima i

dvojno tržište rada. Sa sociološkog aspekta, radnici u sektoru monopola su bolje

plaćeni, imaju veće beneficije, veću sigurnost zaposlenja, te rade u bolje definiranoj

hijerarhiji autoriteta. Radnici u kompetitivnom sektoru, s druge strane, imaju manje

plaće, rade pod težim uvjetima, nemaju zaštitu sindikata niti sigurnost zaposlenja.

Ovisnost kapitalizma o ljudskom radu kao robi, nameće mu potrebu da što više smanji

troškove proizvodnje, odnosno da poveća produktivnost.

U središtu Marxove ekonomije nalazila se teorija vrijednosti. Marx je smatrao da rad

daje vrijednost robi – kako izravan rad, tako i neizravan, utjelovljen u zgradama i

strojevima koji su korišteni u proizvodnom procesu (Samuelson i Nordhouse, 1992., str.

384.). Marx je uvidio da u konkurencijskom kapitalizmu tržišne cijene neće nužno biti

jednake vrijednostima rada, jer kapitalist uzima prihod koji premašuje troškove rada –

višak vrijednosti.

Pod viškom vrijednosti Marx je mislio na razliku između prihoda i ukupnih troškova

rada. Do razlike dolazi zbog toga što su radnici prisiljeni prodavati svoj rad

kapitalistima i zbog toga što kapitalist plaća radnike samo za dio vrijednosti njihovog

outputa. U jednostavnom slučaju kad se ne upotrebljavaju strojevi, stopa viška

vrijednosti (koju je Marx nazvao „stopom eksploatacije“) jednostavno je omjer profita

spram nadnica (Samuelson i Nordhouse, 1992., str. 384.).

Marx je pokušao „znanstveno“ izvesti neizbježan prijelaz iz kapitalizma u socijalizam.

U Marxovom svijetu kapitalisti imaju poriv akumulirati, jer bogaćenje postaje cilj po

sebi, a ne služi kasnijoj potrošnji. S akumulacijom kapitala pada profitna stopa. Pod

9

pritiskom da istisne što veći višak vrijednosti, radnička klasa sve više upada u „bijedu“

– pod čim je Marx mislio da će se uvjeti rada pogoršavati, a radnici će se sve više

otuđivati od svojih poslova. Rastuća „rezervna vojska nezaposlenih“ spriječit će

povećanje nadnica iznad egzistencijalnog minimuma.

2.3. Marxov „Kapital“

Prije više od 140 godina Marx je napisao knjigu koja očito sa svakom krizom sve više

dobiva na značenju: Kapital. "Kapital", najpoznatije djelo Karla Marxa, jedno je od

najsloženijih i najteže razumljivih djela ekonomske teorije iz 19. stoljeća, koje je

posebice u periodu velike gospodarske krize pobudilo interes javnosti, pa navedena

knjiga postaje sve čitanija. Primjerice, u Njemačkoj se potražnja za Kapitalom povećala

gotovo 900 puta uslijed kulminacije krize, te je uvodni dio Kapitala čak i snimljen u

zvučnom zapisu. (DWDE)

Kapital, najpoznatije djelo Karla Marxa, jedno je od najsloženijih i najteže razumljivih

djela ekonomske teorije iz 19. stoljeća. Knjiga je napisana u tri dijela, a izdana je 1867.

godine na njemačkom jeziku pod originalnim nazivom Das Kapital.

Budući da je Marxa najviše zaokupljala tema ekonomije i ekonomskog procesa, ovoj

temi posvetio je i najviše vremena i prostora u svojim djelima. U djelu Kapital Marx

naučnom analizom pokazuje kako nagomilani kapital industrijalaca nastaje

eksploatacijom proletarijata. Ključni pojam je višak vrijednosti, onaj dio vrijednosti

proizvoda koji ne pripada radniku, već se smatra profitom. Naime, poslodavac ili

kapitalist unajmljuje radnika pod uvjetom da on proizvodi višak vrijednosti iznad one

količine koja je potrebna za kontinuitet života i očuvanje snage... (Marx, 1975., str.

226.). Marx je na tom djelu radio 40-ak godina, a uspio je dovršiti samo prvu knjigu,

dok je druge dvije dovršio njegov prijatelj i suradnik Friedrich Engels nakon Marxove

smrti 1883. godine.

10

Najpoznatiji citat iz biblije komunizma je:

Vlasnici kapitala i biznisa kod radnika će poticati potrebu da kupuju njihovu skupu

robu, stanove, kuće i tehnologiju, obvezujući ih pritom da ulaze u skupe hipotekarne

kredite do razine neizdrživosti. Na kraju će ti neplaćeni dugovi izazvati bankrot banaka

koje će se morati nacionalizirati, pa će država onda krenuti putem koji vodi u

komunizam.

Na ovoj teoriji temelji se i trenutna ekonomska kriza. Trenutni problemi za kapitalizam

proizlaze iz globalizacije, nepotrebnog financijskog posredništva i mijenjanja prihoda iz

rada u kapital. Upravo se stoga sve češće navodi slijedeća rečenica: "Da je Karl Marx

znao kako će izgledati Savezna Republika Njemačka, ne bi imao potrebe pisati

"Kapital". (Nacional) Upravo se stoga uzroci krize, te njezina rješenja traže u

Marksovom Kapitalu.

2.4. Marksizam

Prije spomenuti Kapital nositelj je temeljnih ideja Marxova učenja, uokvirenih u

Marksizmu. Da bi se utvrdili uzroci nastanka, kao i osnovne društveno - političke i

filozofske ideje na kojima počiva marksizam, mora se uzeti u obzir društveno -

povijesni kontekst u kome je marksizam nastao. Taj povijesni kontekst, ta sprega

politike, ekonomije, filozofije i ideologije sa jedne i slika stvarnosti „radom iscrpljenih

ljudi“ sa druge strane, snažno su utjecali na mladog Marxa. On je već u svom

novinarskom radu postavio neke osnovne principe filozofskog i sociološkog mišljenja i

istraživanja, na kojima će kasnije izgraditi svoju filozofiju i svoju političko -

ekonomsku misao.

Marksizam je filozofsko učenje i političko - ekonomska ideologija koja je nastala

polovinom 19. stoljeća. Njeni tvorci su njemački mislioci Karl Marx (po kome ova

doktrina i nosi ime) i Fridrih Engels. Imajući u vidu da se marksizam, u svojoj ne tako

dugoj povijesti, razvio u niz srodnih učenja od kojih su neka bila primijenjena i

implementirana u pojedine političke zajednice, kao i negativne posljedice koje su

11

pojedina od tih učenja proizvela (staljinizam), potreban je oprez pri razrađivanju ove

teme. Naime, mora se jasno i precizno razgraničiti filozofsko - normativni aspekt

marksizma od onog drugog, povijesno - institucionalnog aspekta te da bi se ispravno

sagledalo koje su to vrijednosno - teorijske karakteristike ovog učenja.

Glavne ideje Marxova i Engelsova kolektivnoga dijela uključuju (Petrović, 1976., str.

94.):

· sredstva proizvodnje: Sredstva proizvodnje su kombinacija sredstava

rada i predmeta rada koji su korišteni od strane radnika da stvaraju proizvode.

U sredstva rada spadaju strojevi, alati, oprema, infrastruktura i „sve one stvari s

pomoću kojih čovjek djeluje na predmet rada i pretvara ga“. U predmet

rada spadaju sirovi materijali i materijali direktno preuzeti iz prirode. Sredstva

proizvodnje sama po sebi ne proizvode ništa – radna snaga je potrebna da se

proizvodnja uspostavi.

· Način proizvodnje: Način proizvodnje je određena kombinacija proizvodnih

sila (uključujući sredstva proizvodnje i radnu snagu) i društvenih i tehničkih

proizvodnih odnosa (u što spada vlasništvo, moć i kontrolni odnosi koji vladaju

proizvodnom imovinom društva često kodificirani kao zakon; kooperativni radni

odnosi i oblici povezivanja; odnosi među ljudima i predmetima njihovog rada i

odnos između društvenih klasa).

· temelj i nadstruktura: Marx i Engels koriste metaforu «temelj-struktura» kako bi

objasnili ideju da totalitet odnosa između ljudi sa obzirom na „društvenu

proizvodnju njihovih postojanja“ oblikuje ekonomski temelj na kojemu izrasta

nadstruktura političkih i legalnih institucija. Bazi suodgovara društvena svijest u

koju spada religijske, filozofske i ostale velike ideje. Baza uvjetuje oboje,

nadstrukturu i društvenu svijest. Konflikt između razvoja materijalnih

produktivnih sila i proizvodnih odnosa uzrokuje društvene revolucije i ishodna

promjena u ekonomskom temelju će prije ili kasnije dovesti do preoblikovanja

nadstrukture. Ali za Marxa proces nije jednosmjeran – refleksivan je. Temelj

određuje nadstrukturu u prvoj instanci i ostaje temelj oblika društvene

organizacije koja tada može ponovno djelovati na oba djela metafore „temelj-

12

struktura“. Odnos između nadstrukture i temelja se smatra dijalektičnim a ne

distinkcija između dva prava entiteta „u svijetu“.

· Klasna svijest: Klasna svijest znači samosvijest klase i svojeg kapaciteta da čini

u svome racionalnom interesu.

· ideologija: Bez da je dao opću definiciju za ideologiju Marx je nekoliko puta

koristio termin kako bi odredio proizvodnju prizora društvene stvarnosti. Prema

Engelsu, "ideologija je proces postignut od tzv. mislioca svjesno, točno je, iako

lažnom sviješću. Prave motivirajuće sile koje ga potiču ostaju mu nepoznati;

drugačije to ne bi bio ideološki proces. Stoga zamišlja lažne ili na prvi pogled

motivirajuće sile". Zbog toga što vladajuća klasa kontrolira sredstva

proizvodnje, nadstruktura društva kao i njezina vladajuća pravila će biti

određena prema tome što je u najboljem interesu vladajuće klase. Kao što je

Marx rekao slavno u Njemačkoj ideologiji, "ideje vladajuće klase su u svakoj

epohi vladajuće ideje tj. klasa koja vlada materijalnim silama u društvu

istovremeno vlada njegovim intelektualnim silama". Stoga je ideologija društva

od izrazite važnosti jer zbunjuje otuđene grupe i može stvoriti lažnu svijest kao

fetišizam robe (gledajući na rad kao kapital ~ degradacija ljudskog života).

· Povijesni materijalizam: Povijesni materijalizam je prvi artikulirao Marx iako

sam nije koristio taj termin. Ono traži uzroke razvoja i promjena u ljudskim

društvima u smislu u kojem ljudi kolektivno stvaraju sredstva za život, stoga

davajući naglasak kroz ekonomsku analizu na sve što koegzistira sa

ekonomskim temeljem društva (npr. društvene klase, političke strukture,

ideologije).

· Politička ekonomija: Termin „politička ekonomija“ je originalno značio

proučavanje uvjeta pod kojim je organizirana proizvodnja u državama

novostvorenih kapitalističkih sistema. Politička ekonomija stoga proučava

mehanizam ljudske aktivnosti u organiziranju materijala i mehanizam raspodjele

suficita i deficita koji su rezultat te aktivnosti. Politička ekonomija proučava

kako se sredstva proizvodnje ili određenije kapital manifestira u ekonomskoj

aktivnosti.

13

· eksploatacija: Marx spominje eksploataciju cijelog segmenta ili klase društva od

drugoga. Vidi ju kao ključni element kapitalizma i slobodnog tržišta. Profit koji

je dobio kapitalist je razlika između vrijednosti proizvoda učinjen od strane

radnika i nadnice koju radnik dobiva; drugim riječima, kapitalizam djeluje na

temelju plaćanja radnika manje od pune vrijednosti njegovog rada tako da

kapitalistička klasa može imati profit.

· otuđenje: Marx spominje otuđenje ljudi od aspekta ljudske prirode. Otuđenje

opisuje objektivne značajke situacije osobe u kapitalizmu – nije nužno da one

vjeruju ili osjećaju da su otuđeni. On vjeruje da je otuđenje sistematski rezultat

kapitalizma.

Marx je vjerovao da je identitet društvene klase dobiven od njenog odnosa prema

sredstvima proizvodnje (prema teoriji da je klasa određena samo prema bogatstvu tj.

niža klasa, srednja klasa i visoka klasa).

Marx opisuje nekoliko društvenih klasa u kapitalizmu, primarno (Petrović, 1976., str.

96.):

· proletarijat: Oni individualci koji prodaju svoju radnu snagu (i stoga dodaju

vrijednost proizvodu) i onaj tko u kapitalističkom načinu proizvodnje ne

posjeduje vlastita sredstva proizvodnje. Prema Marxu, kapitalistički način

proizvodnje stvara uvjete koji dozvoljavaju buržoaziji da izrabljuju proletarijat

zbog činjenice da radna snaga radnika stvara dodanu vrijednost veću od nadnice

radnika.

· buržoazija: oni koji posjeduju sredstva proizvodnje i kupuju radnu snagu od

proletarijata koji su kompenzirani nadnicom i stoga izrabljuju proletarijat.

Buržoazija se može dalje podijeliti na vrlo bogatu buržoaziju i malu buržoaziju. Mala

buržoazija su oni koji zapošljavaju rad ali i rade sami. To mogu biti mali vlasnici,

seljaci koji imaju zemlju i trgovački radnici. Marx je predvidio da će mala buržoazija

eventualno biti uništena neprestanim izumljivanjem novih sredstava proizvodnje te da

će veliki dio male buržoazije biti gurnut u proletarijat.

14

Marx u svojem dijelu Kapitalizam kao temeljno uzročno-posljedično pravilo kretanja u

kapitalizmu navodi: „Dok traje opći prosperitet koji proizvodnim snagama buržoaskog

društva omogućuje da se razvijaju u najvećoj mogućoj mjeri u okviru kapitalističkog

sustava, ne može biti govora o pravoj socijalističkoj revoluciji. Ta revolucija postaje

moguća tek kada dva čimbenika dođu u neizbježni sukob: moderne proizvodne snage i

kapitalistički način prozvodnje“ (Marx, 1848., str. 141.).

Marx je identificirao i druge klase kao (Petrović, 1976., str. 97.):

· lumpenproletarijat: Kriminalci, vagabundi, prosjaci itd. Ljudi koji nemaju mjesta

u ekonomskim sustavima i koji bi se prodali najvećem ponuđivaću.

· zemljoposjednici: Klasa ljudi koji su bili povijesno važni od kojih netko još ima

bogatstvo i moć

· seljaštvo i poljoprivrednici: Ovu klasu je gledao kao neorganiziranu i

nesposobnu da izvrši promjenu. Vjerovao je i da će ta klasa nestati od koje će

većina postati proletarijat, a ostali zemljoposjednici.

Marksisti smatraju da se ljudska društva razvijaju prema neizbježnim zakonima

društvenog razvoja, te da će kapitalizam, također neizbježno, na koncu biti razoren

unutarnjim proturječnostima koje sam stvara.

Za Marxa, pojava tržišta ljudskog rada čini bit kapitalizma: „kapitalizam može oživjeti

tek kada se vlasnik sredstava za proizvodnju sretne na tržištu sa slobodnim radnikom

koji prodaje svoju radnu snagu“ (Marx, 1848., str. 247.). To je glavna razlika

kapitalizma prema feudalnoj ili robovlasničkoj ekonomiji. Kapitalizam je klasno

društvo, čija je glavna karakteristika borba između dvije klase - vlasnika sredstava za

proizvodnju (buržoazije) i radnika (proletarijata).

Marksistička sociologija vidi kapitalizam kao jedan stadij u progresivnom povijesnom

razvoju prema komunističkoj budućnosti, te ga često dijeli na šest stadija: prvobitna

akumulacija kapitala, manufaktura, industrijska proizvodnja, monopolski kapital,

napredni monopolski kapital i državno-upravljani monopolski kapital.

15

U prvobitnoj akumulaciji kapitala seljaštvo se odvaja od sredstava za proizvodnju i

nastaje klasa slobodnog proletarijata koja nema imovinu, a jedina roba koju može

prodati jest vlastita radna snaga. Vladajuća klasa, buržoazija, posjeduje sredstva za

proizvodnju, kupuje radnu snagu i kontrolira sve ekonomske transakcije i proizvodne

procese. Njihov cilj je profit, a izvor profita je radna snaga koja stvara „višak

vrijednosti“. Vrijednost robe koju proizvode radnici veća je od vrijednosti radne snage

koja je od njih kupljena nadnicom. Kapitalist prisvaja taj višak vrijednosti i tako

izrabljuje proletarijat. Bogatstvo se akumulira u rukama kapitalista, a proletarijat se

istodobno drži u siromaštvu. No, u tom procesu brojnost i snaga proletarijata neprestano

raste, te će proletarijat na koncu revolucijom svrgnuti kapitalistički poredak, a

„eksproprijatori će biti eksproprirani“

Marksistička doktrina. koja je sustavno i sveobuhvatno obrazložila prednosti i mane

kapitalističkoga sustava, a isto tako i povijesnu potrebu i uvjete njegove zamjene i

glavna obilježja novoga, civilizacijski višega ekonomsko – društvenog modela bila je,

kao i sve velike teorije i ideologije, predmet različitih, nerijetko i pogrešnih tumačenja,

ali i inovativnih dopuna i modifikacija. Najistaknutijim interpretatorima i inovatorima

marksizma, koji su pisali i djelovali na svršetku 19. i na početku 20. stoljeća, pripada

Rosa Luxemburg (1870.-1919.), koja u svom prvom značajnom teorijskom spisu

„Socijalna revolucija ili reforma?“ razmatra ključnu dilemu socijalističkoga pokreta: je

li potrebno socijalizam ostvariti revolucijom ili postepenim reformama u okviru

postojećega kapitalističkoga poretka (Mesarić, 2010., str. 381.). Ona tvrdi da je to lažna

dilema, jer te dvije metode nisu međusobno suprotstavljene, već su usko povezane. Po

njenom mišljenju „borba za socijalnu reformu predstavlja sredstvo, a socijalni prevrat

svrhu“. Rosa Luxemburg vjerovala je u revolucionarnu svijest radničke klase,

smatrajući da je spontani pokret radnih masa osnova revolucionarnoga djelovanja.

Lav Trocki (1879-1940) je ruski marksistički teoretičar i revolucionar. Trocki je jedini

iz tog vremena ispravno shvatio bit marksizma, nadogradio Marxove teorije i prilagodio

ih praksi, samo što se nije našlo dovoljno snage da se one provedu.

16

2.5. Posljedice marksizma

Od pojave marksističke doktrine prošlo je približno jedno i pol stoljeće. U tome su se

dugome razdoblju bitno promijenile tehnološke, ekonomske, socijalne i političke

okolnosti, no osnovne Marxove ideje nisu izgubile svoju aktualnost. I danas je na djelu

eksploatatorski mehanizam kapitalističkoga sustava – koncentracija kapitala, bogatstva i

moći u rukama manjine stanovništva nikad nije bila tako velika i očigledna kao sada,

kao ni razmjeri siromaštva, bijede i obespravljenosti velikoga dijela čovječanstva.

Stajalište američkoga sociologa Manuela Castellsa da je suprotnost među radom i

kapitalom danas veća nego ikada prije ukazuje na ispravnost Marxove kritike

kapitalizma (Mesarić, 2010., str. 362.). Marxova teza o neodoljivom nagonu kapitala za

oplođivanjem, za nezasitnim i neograničenim gomilanjem profita i bogatstva i za

ekonomskom, društvenom i političkom dominacijom pokazala se točnom, osobito

nekoliko posljednjih desetljeća, dakle, u vrijeme prevlasti neoliberalne varijante

kapitalizma. No, nove okolnosti zahtijevaju inovativnu i kreativnu, a ne rigidnu i

dogmatsku interpretaciju i primjenu Marxovih ideja i njihovo prilagođivanje novim

okolnostima.

17

3. KRIZA I TEORIJE GOSPODARSKIH CIKLUSA

Ekonomska povijest ukazuje kako gospodarstva raznih zemalja prolaze kroz uzlazne i

silazne faze u svojoj dinamici gospodarskoga rasta, što se naziva gospodarskim

ciklusima. Često nakon nekoliko godina prosperiteta i ekspanzije dolazi do recesije ili

čak do sloma gospodarstva kada je neka zemlja bačena na koljena. Društveni se

proizvod u takvim okolnostima smanjuje, profiti i realni dohoci opadaju, a

nezaposlenost raste po sve višim stopama. Nakon silazne faze započinje oporavak

gospodarstava koji može biti sporiji, ili brži, potpun ili nepotpun, ili pak može dovesti

određeno gospodarstvo do novoga ekonomskoga poleta.

3.1. Pojam gospodarskoga ciklusa i krize

Zbog neravnomjernoga kretanja gospodarstva kaže se da je ono podložno konjukturnim

ili gospodarskim ciklusima. Pod tim se pojmom podrazumijeva fluktuacija ukupne

proizvodnje, nacionalnoga dohotka i zaposlenosti. Poslovni ili gospodarski ciklusi su u

gospodarstvu sveprisutna kolebanja u ukupnoj nacionalnoj proizvodnji, dohotku i

zaposlenosti koja traju od 2 do 10 godina, a obilježava ih široka ekspanzija ili kriza u

većini ekonomskih sektora.

Moderna gospodarstva pokazuju tendencije dugoročnoga rasta pa putanje

gospodarskoga razvoja nisu pravolinijske nego postoje određena odstupanja. Ta

odstupanja su uzrokovana različitim faktorima. Ona se očituju u odstupanju ekonomskih

aktivnosti, a to znači: proizvodnje, dohotka, zaposlenosti, cijena, i drugih

makroekonomskih varijabli od njihovog dugoročnoga razvojnoga trenda, pa tako

stvarna kretanja agregatne gospodarske aktivnosti pokazuju cikličnost.

Proučavanje gospodarskih ciklusa važno je za određivanje sadašnjega stanja i

predviđanja budućih cikličkih kretanja da bi se na njih moglo utjecati. Stoga je vrlo

18

važno identificirati stadij gospodarskoga ciklusa u kojemu se gospodarstvo nalazi i

predvidjeti smjer gibanja da bi se, ako je potrebno, pravodobno mogle poduzeti

određene mjere ekonomske politike radi usmjeravanja gospodarskih tokova u pravcu

cilja (visoke razine i brzoga rasta proizvodnje, visoke razine zaposlenosti s malo

nedobrovoljne nezaposlenostiili stabilnosti cijena) koji se želi ostvariti. (Babić, 2004.)

Ciklusi prolaze kroz određene faze, prikazane slikom 1.

Slika 1. Faze gospodarskoga ciklusa

Izvor:

Prema slici, faze gospodarskoga ciklusa su:

· A- Oživljavanje ili uzlet gospodarske aktivnosti (rast proizvodnje, zaposlenosti,

dohodaka, kredita, ...)

· B- Boom ili blagostanje,

· C- Usporavanje ili recesija (početkom recesije se može smatrati kad se izlazne

vrijednosti domaćega gospodarstva smanjuju tijekom dva uzastopna tromjesečja.

Prema MMF-u 1 globalna recesija uključuje usporavanje stope rasta svjetskoga

gospodarstva na manje od %, te obično traje od šest mjeseci do godine dana)

· D- Dno ili depresija predstavlja smanjenje outputa koje traje duže od

navedenoga razdoblja od dva uzastopna tromjesečja. To je teška recesija, koja

traje dugo i uključuje pad BDP-a veći od 10%.

1 Prema Međunarodnom monetarnom fondu

19

Ekonomisti cikluse dijele najčešće u dvije glavne faze, a to su ekspanzija koja

predstavlja uzlaznu fazu i recesija koja predstavlja silaznu fazu. Razlika između vrha i

dna naziva se amplituda konjukturnoga ciklusa, a što je ona veća, intenzivnija je razlika

među ciklusima. Najviša točka ekspanzije čini vrh amplitude prikazane na slici 1, dok je

najniža točka recesije dno amplitude na slici. Ono što je značajno istaknuti je da je

model ciklusa nepravilan, te ne postoje dva ciklusa jednaka po uzroku, intenzitetu i

vremenu trajanja. Samuelson i Nordhaus su istaknuli kako ne postoji točna formula,

onakva kakva se može primjeniti na kružna gibanja planeta ili na njihalo, koja se može

upotrijebiti da se odredi trajanje i određivanje vremena poslovnih ciklusa. (Samuelson,

Nordhaus, 1992. , str. 552).

Gospodarska ili ekonomska kriza, kao dio konjukturnih ciklusa, predstavlja veći

ekonomski poremećaj koji se obilježava razdobljem negativnoga gospodarskoga rasta i

negativnih makroekonomskih pokazatelja. Općenito, kriza se može smatrati

nepredviđenim i iznenadnim događajem koji svojim sadržajem ozbiljno narušava

djelovanje bilo kojega fizičkoga ili pravnoga subjekta, institucije pa i same države u

kojoj se događa. Pojam kriza dolazi od grče riječi krisis, što znači prijelom, prolazno

teško stanje u svakom prirodnom, društvenom i misaonom procesu. (Osmanagić-

Bedenik, 2003., str. 12). Poimanje krize kao gospodarske pojave, i njezin naziv

gospodarska dolazi od činjenice da podrazumijeva pad opće gospodarske aktivnosti,

dok se u slučaju financijske krize, kakva je aktualna globalna gospodarska kriza u

počecima i bila, radi o krizi isključivo financijskog sektora, ili se želi naglasiti

financijski aspekt gospodarskih aktivnosti. Krizom se uočava samo faza gospodarskoga

ciklusa u kojoj se lomi trend uspona i dolazi do pada aktivnosti, dok se pod pojmom

gospodarskoga ciklusa stoga smatra razmak od jedne do iduće krize, koji u pravilu traje

do desetak godina. (Radošević, 2010., str. 170)

Brojne definicije ukazuju na iznenadan karakter krize te na to da se ona može

manifestirati kroz mnoge oblike. Ono što im je, međutim, zajedničko su svojstva koja

vrijede za sve krize u organizacijama: iznenadnost, nesigurnost i vremenski tjesnac

(Novak, 2001., str.41).

20

Uzroci kriza se općenito dijele na dvije skupine: unutarnje i vanjske. Vanjski uzroci

kriza se događaju neovisno o volji i namjerama menadžmenta. Tu je riječ o promjenama

gospodarskih ili političkih uvjeta, promjenama zakonske regulative, prirodnim

nesrećama, recesiji, sigurnosnom okruženju itd. Za razliku od vanjskih uzroka, unutarnji

uzroci nastaju u samoj organizaciji. Najčešće je riječ o previdima ili zanemarenim

slučajevima za koje menadžment nije na vrijeme pretpostavio da mogu izazvati

probleme. (HUOJ)

Ekonomska kriza može se javiti u gospodarstvu jedne države ili više njih, može

zahvatiti jednu određenu gospodarsku granu, a u najgorem slučaju može doći do

generiranja svjetske gospodarske krize.

U današnje vrijeme, globalizacijski procesi i razne međunarodne institucije povezali su

svjetske ekonomije i učinili ih međusobno ovisnim. Svjetsko gospodarstvo nikada nije

bilo povezano kao danas, pa se iz tog razloga krize šire s velikom lakoćom, za što je

najočitiji primjer aktualna kriza.

Objašnjenja gospodarskih ciklusa razlikuju se prije svega po pretpostavkama o

faktorima koji uzrokuju cikluse, ali i o mehanizmima njihova rasprostiranja. Od

početaka 20.stoljeća, pa sve do 30-ih godina, u većini razvijenih ekonomija, recesija je

trajala tek nekoliko mjeseci kraće od ekonomskoga rasta i uzleta. Međutim, nakon

oštrih recesija koje su svoj vrhunac dosegle početkom 20.stoljeća, dolazi do produljenja

razdoblja uzleta i ekspanzije, te značajnoga skraćivanja razdoblja ekonomske stagnacije

i recesije. Recesije u suvremenim ekonomijama ne postaju samo kratkotrajne i slabijega

intenziteta, nego obuhvaćaju i manji broj ekonomskih aktivnosti. Smatra se da je tome

pridonijelo bolje ekonomsko predviđanje i posebno predviđanje gospodarskih ciklusa te

bolja anticiklička politika. Zato postoje vrlo brojne i različite teorije gospodarskih

ciklusa koje daju različiti naglasak na pojedine uzroke ciklusa, a time i njihovo

predviđanje.

21

3.2. Teorije gospodarskih ciklusa

Usporedno sa razvojem ekonomske teorije i novih ekonomskih škola, razvijale su se i

teorije o gospodarskim ciklusima. Svaka je škola imala svoje pogled o uzrocima,

trajanju i tijeku gospodarskoga ciklusa, pa su se razvojem ekonomije i pojavom novih

situacija na tržištu, jedna drugu nadograđivale i stvarale nova saznanja o ovoj tematici.

Tako su danas poznate i primjenjivane slijedeće teorije o gospodarskim ciklusima:

· Klasične teorije

· Marksističke teorije,

· Keynesijanske teorije,

· Monetarističke teorije,

· Nova klasična škola i škola realnog poslovnog ciklusa.

U narednim poglavljima ukratko se opisuju svaka od spomenutih teorija, te njihove

poglede na gospodarske cikluse i uzroke gospodarske krize.

3.2.1. Klasične teorije

Klasična teorija, odnosno klasičari su vjerovali da se gospodarstvo uvijek vraća u

ravnotežu te da će automatske snage tržišta ponovno vratiti gospodarstvo u ravnotežu. U

fazi recesije država treba štediti te podići poreze kako bi postigla uravnoteženi proračun.

Restrikcije kredita i nemogućnost prodaje robe prve su naznake krize koje stanovništvo

i mediji poznaju još od davnina i kojima pripisuju posljedice kao što su likvidacije

poduzeća i velika nezaposlenost. Tadašnja je javnost bila pristaša monetarnih odnosno

klasičnih teorija i teorija hiperprodukcije. Prvi je puta u ekonomskoj znanosti iznesen

pojam gospodarskoga ciklusa, od strane Tooka i lorda Overstona, 1820-ih godina. Skroz

dotada teoretičari su pisali o krizama koje nisu imale vremenski predznak.

22

3.2.2. Marksističke teorije

Začetnik marksističkih teorija je Karl Marx koji je u svojoj teoriji razvio tezu da je

kapitalistički sustav vrlo nestabilan te je pobio tadašnje klasične ekonomiste koji su

zastupali teoriju da ponuda stvara vlastitu potražnju i da krize uzrokovane

hiperprodukcijom nisu moguće. Marx dokazuje da cikličko kretanje kapitalističkoga

gospodarstva predstavlja osnovni oblik i karakteristike gospodarskoga života u

kapitalizmu. On ističe problem smanjene potrošnje koji je izazvan prije svega

osiromašenjem „radničke klase“ nasuprot koje stoji nastojanje kapitalističke

proizvodnje da se neograničeno širi. Isto tako Marx smatra da je kriza smanjene

potrošnje posljedica prekomjernoga investiranja iz prethodnoga ciklusa blagostanja gdje

osobna potrošnja stanovništva nije samo determinirana rastom potrošnje osnovnih

životnih sredstava već i onih luksuznih, njoj inače nepristupačnih artikala, što kao

posljedicu ima podizanje cijena. Osiromašena radnička klasa sa svojom smanjenom

potrošnjom, zbog maloga dohotka, ne može apsorbirati to neograničeno povećanje

ukupne proizvodnje pa nastaju viškovi neprodanih proizvoda namijenjenih osobnoj

potrošnji. Tako dolazi do općih kriza hiperprodukcije odnosno „do razdoblja gdje obilje

proizvodi bijedu“. (Stojanov, 2001.)

3.2.3. Keynesijanske teorije

Tradicionalna keynesijanska teorija koja se razvila u tridesetim i četrdesetim godinama

20. stoljeća, predstavljala je prvu makroekonomsku teoriju namijenjenu izučavanju

makroekonomskih fenomena: velike nezaposlenosti i male razine agregatnoga dohotka

prisutne u svijetu nakon Velike depresije 1929.godine. Do tada su klasični ekonomisti

vjerovali da će se gospodarska kriza s nezaposlenošću jednom riješiti sama od sebe,

plaće će se snižavati tako dugo dok poduzetnicima opet ne postane isplativo zapošljavati

radnike, a kamate za kredite snižavati će se sve dok posudba novca postane tako jeftina

da poduzetnici opet počinju investirati. No uspostavilo se da se ta teorija ponekad može

primjeniti, ali ne uvijek. Može se dogoditi da poduzetnici i kod pada plaća i kamata

nastave računati s tim da će one i dalje padati i da bi se izašlo iz te fatalne situacije,

prema Keynesu, mora se umiješati država. Vlada se u slučaju nužde treba zadužiti i

23

novac dati za ulaganja tako da potražnja za robom poraste i poduzetnici počnu ponovno

ulagati. Keynes je zahtijevao da se vlada ponaša upravo obrnuto od privatnih ljudi, u

lošim razdobljima ona treba izdavati ne manje, nego više, a u dobrim manje. Takva

anticiklična konjukturna politika pobrinut će se za stabilnost i izbjeći će se buduće

depresije.

3.2.4. Monetarističke teorije

Početkom 20. stoljeća razvijaju se monetarne teorije. F.A. von Hayek i R.G. Hawtrey

bili su prvi protagonisti monetarne teorije ciklusa. Prema njima, monetarni faktori mogu

generirati nestabilnost, a monetarna politika može korigirati, odnosno utjecati na faktore

koji generiraju cikluse. Hawtrey smatra gospodarske cikluse isključivo monetarnim

fenomenom, te uzlaznu fazu ciklusa smatra uvjetovanom sa kreditnom ekspanzijom,

koja utječe na smanjenje kamatanjaka. To uvjetuje povećanje investicija i u fiksne i u

obrtne fondove, šo posljedično dovodi po porasta proizvodnje i uključivanja

proizvodnih faktora u proces. Tako uzlazna faza gospodarskoga ciklusa traje sve dok

traje i monetarna ekspanzija. (Hawtrey, 1919.). Potražnja za novcem ne raste istodobno

sa porastom dohotka, nego vremenski zaostaje, zbog čega dolazi do problema

likvidnosti u bankarskom sektoru. U takvim okolnostima, banke podižu kamatne stope,

smanjuje se potražnja za kreditima, smanjuju investicije, proizvodnja, raste

nezaposlenost, ... Tim putem gospodarstvo ide u recesiju. Budući da potražnja

vremenski zaostaje za dohotkom, ona sporije opada nego dohodak, pojavljuje se višak

likvidnosti, banke snižavaju kamatne stope, povećavaju se investicije i proizvodnja.

Proces opet počinje ispočetka.

Nova monetaristička teorija zastupa gledište da je dobro vođena monetarna politika

bitna pretpostavka usklađenoga gospodarskoga razvoja i obuzdavanja inflatornih

poremećaja. Sedamdesetih godina 20.stoljeća na scenu stupa Milton Friedman, kreator

monetarizma. Monetaristička koncepcija cikličkog kretanja proizašla je iz težnje za sve

slobodnijim djelovanjem tržišta. Za razliku od Keynesa, Friedman zagovara smanjenje

državne intervencije, a ne njezino povećanje. Smatrao je da je uzrok velikih depresija i

kriza bio zapravo loše državno gospodarenje, a ne nestabilnost privatnoga gospodartva,

24

te da bi državu bilo poželjno koristiti samo radi osiguranja stabilnoga monetarnog,

gospodarskoga i općeg zakonskog okvira. Friedman, kao i njegovi sljedbenici fenomenu

ekonomskih kriza nisu prišli onako kako ova tema zaslužuje. U tom pogledu

Friedmanov (monetaristički ) pristup krizama svakako zaostaje za Keynesovim. No

ipak, s monetarnog aspekta ipak priznaje krizu likvidnosti banaka kao uzroka većine

recesija u povijesti. Banke postaju nelikvidne zbog nepovjerenja deponenata, a uzrok

nelikvidnosti vidi u restriktivnoj monetarnoj politici. Uslijed toga banke moraju na

tržištu novca prodavati svoju imovinu, odnosno vrijednosne papire te time naglo

obaraju cijene tih papira i potiču krizu. Prema njemu, određena je količina zaposlenosti

bila neizbježna posljedica ekonomske realnosti, a upletanja vlade u tržišne mehanizme

nije pravi odgovor jer rezultira promjenom ponašanja ljudi koji na to upletanje reagiraju

i prilagođavaju svoje ponašanje uvjetima na tržištu.

3.2.5. Nova klasična škola

Na osnovama neoklasičara i monetarista razvija se od 1970-ih godina struja ekonomista

poznata pod nazivom nova klasična škola. Lucas i Barro u svojoj teoriji racionalnih

očekivanja zaključuju da samo neočekivane promjene monetarne politike imaju realne

efekte, jer očekivane promjene monetarne politike čine novac neutralnim, i nema

efekata na realne varijable (proizvodnju, zaposlenost). Zato, ako su promjene u

monetarnoj politici očekivane, one ne mogu uzrokovati gospodarski ciklus. Početkom

80-ih godina, King razvija teoriju realnoga poslovnoga ciklusa koja glavne uzroke

ciklusa vidi u promjenama (šokovima) produktivnosti koji utječu na promjenu krivulja

agregatne ponude. Tehnološki šokovi u modelu realnih poslovnih ciklusa narušavaju

inače stabilnu konkurencijsku ravnotežu promjenama krivulje ponude. U slučaju

pozitivnoga šoka, radnici povećavaju ponudu rada, zarađuju više, troše više i štede više.

Povećana štednja inducira veću akumulaciju kapitala, veće investicije, a supstitucija

dokolice radom inudicrano efektom dohotka, povećava ulaganje rada. Sve to dovodi do

povećanja proizvodnje. Prema tome, incijalni pozitivni tehnološki šok dinamički se

odražava na povećanje proizvodnje. Isto tako bi se negativni tehnološki šok odražavao

na smanjivanje proizvodnje. (Babić, 2004.)

25

4. VELIKA GOSPODARSKA KRIZA I POVEZANOST SA

MARKSISTIČKOM TEORIJOM

Svjetska ekonomija prolazi zasigurno kroz jednu od najtežih i najdubljih financijskih

kriza u posljednjih 80 godina. Suvremena globalna financijska kriza je najprije zahvatila

znatan dio američkoga financijskog sustava, takozvani sektor kreditiranja nekretnina, a

postupno se širila na bankarski sustav, osiguranje, fondove, burze, … Iz financijskoga

sektora se kriza počela širiti u dva smjera. Tako se proširila na europske financije,

bankarstvo, burze, dok je drugi smjer bio širenje na realni sektor. O temeljnim

uzrocima, posljedicama i mogućim rješenjima tekuće financijske krize više je riječi u

daljnjem tekstu.

4.1. Temeljni uzročnici gospodarske krize

Pojava koja je postala sinonim modernoga gospodarstva i suvremenoga društva

dvadeset prvoga stoljeća svakako je globalizacija, i pojava koja se uzročno posljedičnim

vezama sa njom korelira-globalizacijska kriza. Poznato je svima kako je globalizacija

proces koji je zahvatio sve pore društva i života u današnjem vremenu, te je uz obilje

pozitivnih trendova donio i nekolicinu negativnih efekata, odnosno negativnih

posljedica koje su izazvali globalizacijski trendovi. U tome kontekstu spominje se

globalna kriza ili globalna recesija. Potrebno je, sa ciljem razumijevanja pojma krize,

shvatiti pojam krize u suprotnosti od pojma recesije. Recesija je stanje koje prijeti

današnjem gospodarstvu i društvu, stanje dugoročne krize i loših makro i

mikroekonomskih pokazatelja. Od povijesti sa pamti da je sinonim duboke krize

(podrazumijevajući pod pojmom dubine zahvaćenost sustava odnosno dugotrajnost)

upravo recesija.

Nakon što smo napravili distinkciju navedenih dvaju pojmova provest će se analiza

pojma, stanja, posljedica i uzroka postojeće krize dvadeset i prvoga vijeka. Prema

mnogima, napose laicima, globalna kriza je u stvarnosti ekonomska ili gospodarska

26

kriza, te podrazumijeva pod tim pojmom i krizno stanje financijskoga sektora kao

odsjeka ukupnoga gospodarstva. Navedeno je pogrešna pretpostavka. Financijska i

ekonomska kriza nisu jednaki pojmovi. Etimološkim tumačenjem riječi moguće je

financijsku krizu definirati kao krizno stanje ili stanje negativnih trendova u

financijskom sektoru, koje svojim obujmom i nesavladivošću može dovesti do

ekonomske krize, odnosno usporavanja cjelokupne gospodarske aktivnosti.

Današnja gospodarska kriza izazvana je financijskom krizom kojoj početak smještamo u

2007.godinu. Financijska kriza od 2007. godine označava krizu bankarstva i novčarstva,

koja je počela u rano ljeto 2007. godine krizom tržišta nekretnina u SAD

(Subprimecrisis). U vrijeme nastanka i širenja krize pojavile su se razne hipoteze o

uzrocima i činiteljima krize. Tako se uzročnicima smatraju brojni čimbenici, krenuvši

od gospodarskoga poretka i institucionalnog aranžmana koji zbog svoje kompleksnosti,

dinamičnosti i stohastičnosti generira poremećaje, sve do različitih skupina aktera kao

što su moćne državne institucije nadležne za javne politike, prije svih za ekonomsku,

kao i do velikih eksternih šokova. Normalno funkcioniranje gospodarskoga sustava

podrazumijeva optimalnu raspodjelu raspoloživih resursa i ostvarivanje interesa

poslovnih subjekata uz kontinuiranu institucionalnu podršku države koja vodi

odgovarajuću politiku ispunjavajući tako svoju ekonomsku, fiskalnu ili monetarnu

politiku. Poremećaj nazvan „krizom“ nastaje putem iskrivljenja na tržištu i

institucionalnih aranžmana, koji država može dodatno potaknuti prekomjernim

uplitanjem u upravljanje ekonomskim tokovima, najčešće prekomjernom regulativom

ili prevelikim mjerama ekonomske politike.

Pitanje današnje globalne krize, odnosno izvora iste, je poglavlje koje ni dan danas, šest

godina od nastanka iste nije zatvoreno. Jedino što je kristalno jasno je da se globalna

kriza sa svim svojim efektima prelila u sve zemlje svijeta. Neupitno je da je izvorište

svih događanja SAD. SAD je generator svih inovacija u svijetu, pa tako i svih

dosadašnjih kriza. Kriza u SAD ubrzano se proširila svijetom i prelila iz financijskog

sustava u sve sektore gospodarstva, što potvrđuje da su ekonomska politika i

gospodarski subjekti u kombinaciji sa sustavskim nedostacima doprinijeli sveopćem

širenju i produbljivanju krize.

27

Suvremena financijska kriza postala je globalna i prerasla je u ekonomsku krizu koja je

pogodila različitom jačinom sve zemlje svijeta, bez obzira na razinu razvijenosti i

strukturu gospodarstva, sve gospodarske sektore i sve društvene slojeve i pojedince.

Ona je izazvala nagli i veliki pad makroekonomskih agregata i pogoršavanje

ekonomskih indikatora gotovo u svim zemljama svijeta. Zbog krize gube svi: potražnja i

investicije opadaju, proizvodnja se smanjuje, zalihe rastu, nezaposlenost se povećava,

proizvodni kapaciteti se manje koriste, kao posljedice demobilizacije resursa zbog krize

tržišta. Tome je znatno doprinijelo gubitak povjerenja koji dodatno obeshrabruje

gospodarske subjekte i smanjuje djelotvornost institucija te tako utječe na širenje i

produbljivanje krize.

Što je potaknulo financijsku krizu 2007.godine u SAD-u? Obadić (2007., str.15) u

svojem radu kaže da je financijska kriza uzrokovala propast američke financijske

investicijske banke Lehman Brothers 15. rujna 2008. godine, paralizirala globalni

financijski sustav te se ubrzo prelila u globalnu ekonomsku krizu. Smatra se da je

temeljni kotač zamašnjak krize bio brzi pad cijena nekretnina u SAD-u koje su se nakon

dugog razdoblja rasta cijena razvile u nerealnim razmjerima. Prije same interpretacije

nastanka krize, potrebno je spomenuti i obilježja državne regulacije, koja je u

navedenom periodu bila u fazi promjene. Naime, do početka 21.stoljeća u SAD-u je

vladala oštra i kruta regulacija, koja je potom sa ciljem poticanja razvoja umanjena,

odnosno nastupila je deregulacija. Simoblično za SAD, odlazilo se iz krajnosti u

krajnost. Tako je smanjenje regulacije dovelo do potpune deregulacije, koja je u

promatranoj situaciji dodatno potaknula nastanak krizne situacije. Inicijalni povod

financijske krize bili su loši hipotekarni krediti u SAD-u, odnosno kriza drugorazrednih

hipoteka u SAD-u.

Prethodno je konjunkturni i investicijski bum potakao štednju i investicije, i u takvoj

situaciji financijski posrednici suočeni sa problemom kreditnih plasmana kreirali su

nove finansijske instrumente (derivate) i višak štednje stanovništva usmjerili na

hipotekarne kredite koje je uzimala i niža srednja klasa. Odsustvo financijske regulative

i kontrole uvjetovalo je hiperprodukciju novih financijskih derivata, uz pad kvalitete i

rast rizika sadržan u složenim derivatima zasnovanim na nekretninama i drugim

oblicima fizičke aktive.

28

Hipotekarno tržište u SAD-u je bilo jedno od najrazvijenijih i najbrže rastućih tržišta u

SAD-u. Tržište je bilo prilično sigurno, što znači da ga je uz mali rizik obilježavala

sigurna zarada. Uz niske kamatne stope, tržište nekretnina SAD-a je doživljavalo veliku

ekspanziju. Ekspanziji je pogodovala velika likvidnost na tržištu, spomenuta

deregulacija, te niska razina varijacija tečajeva, što je dovelo do podcjenjivanja rizika.

Na tržištu su postojale dvije vrste hipotekarnih kredita. Prvorazredni (prime) hipotekarni

krediti su se odobravali povjeriocima koji su bili kreditno sposobni da otplate uzete

kredite i drugorazredni (sub-prime) hipotekarni krediti koji su se odobravali onima koji

nisu bili u mogućnosti otplaćivati kredit. Rast potražnje za nekretninama uz ograničenu

ponudu doveo je do rasta cijena nekretnina u SAD-u. U uvjetima loše regulacije, rasla je

svjetska potražnja za sigurnim plasmanima. Međutim, problem je nastao onog trenutka

kada veliki broj vjerovnika nije bio u mogućnosti otplaćivati kredit. Uz sve veći broj

hipoteka na strani ponude i zasićenja potražnje, došlo je do pada cijena nekretnina.

Neadekvatan regulatorni okvir u kombinaciji sa nedovoljno aktivnim monetarnim

vlastima i agencijama zaduženim za kontrolu banaka i drugih financijskih institucija,

kao i konjuktura na američkom tržištu nekretnina davali su poticaj bankama i drugim

financijskim institucijama da primjenjuju nove financijske instrumente. Kako bi

plasirale što više sredstava i povećale prihode, financijske institucije su oslabile kriterije

za davanje hipotekarnih kredita. Na taj način su prihvaćale više rizika.

Financijska kriza je inicirana slabljenjem i problemima tržišta nekretnina u SAD zbog

precjenjenosti nekretnina, a zatim se proširila na cijelo gospodarstvo uslijed strukturnih

i funkcionalnih nedostataka financijskog sustava. Krizu je iniciralo slobodno i

neregularno financijsko tržište SAD koje je omogućavalo ekspanziju trgovine novim

financijskim instrumentima, financijskim derivatima u 2008. godini i nekoliko

prethodnih godina. Nagli rast trgovine derivatima nije bio pod kontrolom države koja

nije donijela odgovarajuću regulativu za tržište derivata. U takvim okolnostima banke,

investicijski fondovi, hipotekarna i osiguravajuća društva ulazili su u visoko rizične

bankarske operacije i nastala je nekontrolirana trka za profitom i disperzija rizika na

brojne sudionike u financijskim operacijama. Banke širom svijeta su trgovale tim

derivatima, ulažući novac u sve rizičnije poslove i povećavajući rizike za financijski

29

sustav. Posljedice takve financijske avanture osjetile su, čak, i štediše s depozitima

oročenim u najboljim svjetskim bankama, kao i kupci obveznica kao sigurne financijske

aktive.

Tekuća financijska kriza ima svoje korijene u razvoju tržišta nekretnina u SAD-u. Kriza

je tako u SAD-u nastala u sektoru nekretnina, a proširila se na financijsko područje.

Otada se kriza odvijala u dva smjera: (Kilibarda et al., 2011.)

· Preko SAD-a u Europu i druge dijelove svijeta

· Preko financijskih tržišta u druge segmente gospodarstva

Tržište nekretnina je od početka 21. stoljeća doživjelo neočekivan polet, cijene

nekretnina su rasle za više od 25% godišnje i ništa nije ukazivalo da bi tu ekspanziju

slijedio najveći pad na tržištu nekretnina od Velike depresije 1930-ih godina. Glavni

razlog strmome porastu cijena nekretnina od 2000.-2007.godine je bilo veliko

povećanje potražnje za nekretninama povezano sa bankarskim kreditima. Do povećanja

potražnje je dovela u prvome redu obilna ponuda jeftinoga novca, a potom i lagano

odobravanje prije svega drugorazrednih hipotekarnih kredita. Razlog za najveći pad na

tržištu nekretnina u SAD-u je između ostaloga i najvažnija stavka drugorazredni

hipotekarni krediti slabe kakvoće, koji su dani od strane banaka i drugih za to

specijaliziranih poduzeća kreditno nesposobnom stanovništvu. Osobitost tih istih kredita

je da su izvanredno rizična, jer su dana vjerovnicima s nižom bonitetnom ocjenom ili

onima s nestalnim ili vrlo niskim dohotkom, što povećava vjerojatnost neplaćanja

kredita. Upravo su iz tog razloga kamatne stope, koje nadomješćuju rizik neplaćanja

najviše. Približno četvrtina svih hipotekarnih kredita se uvrštava u drugorazredne

kredite.

Naime, FED je od 2004. godine počeo zaoštravati cjenovnu politiku, što je dovelo do

porasta kamatnih stopa. Povođeni zaradom, kreditori su u tim uvjetima počeli izdavati

kredite znatno lošije kvalitete vjerovnika, odnosno redovito se događalo da provjera

kreditne sposobnosti izostane. Sa ciljem privlačenja sve većega broja vjerovnika,

omogućeno je plaćanje na razne načine, koji su između ostaloga uključivali i

prilagodljivu kamatnu stopu. Tako dolazi do pojave hibridnih sekundarnih kredita.

30

Kako je spomenuto, tijekom 2005. godine dolazi do pada cijena nekretnina što se

ponajprije odražava na tržište drugorazrednih kredita. Kako istovremeno dolazi do

povećavanja kamatnih stopa, došlo je do značajnoga porasta kašnjenja u podmirivanju

prispjelih obveza, zbog čega se na tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita povećava

broj prijevremenih prekida hipotekarnoga financiranja.

Godine 2007., se rekordno povećao udio neplaćanja u segmentu drugorazrednih kredita

za nekretnine, koji je stavio pod upitnik stvarnu vrijednost iz njih izvedenih financijskih

instrumenata. Od 2007. godine tako kreće snižavanje ocjena rejting agencija u području

navedenih izvedenih financijskih instrumenata. Prava financijska kriza je prvotno izbila

u kolovozu 2008.godine, kada su se zbog prijevremenih prodaja u teškoćama našle tri

fonda BNP Paribas, koje je banka prestala isplaćivati, uz navođenje „teškoća pri

vrednovanju njihovih investicija u SAD-u. Nedugo nakon toga zbog smanjenja

likvidnosti i teškoća obustavljeno je isplaćivanje i bankrotirala je AHM, jedna od

najvećih kreditnih institucija.

Raspad postojećega špekulativnoga sustava na tržištu nekretnina i hipotekarnih kredita

uslijed porasta kamatnih stopa i pada cijena nekretnina, dovelo je u ljeto 2007.godine do

panike na tržištima SAD i Velike Britanije. Takvo stanje je popratila prodaja

vrijednosnih papira upitne valjanosti sa ciljem brze zarade i jednako tako smanjenu

likvidnost na sekundarnim tržištima, sa obzirom da se cjelokupna trgovina

nekretninama počinje odvijati bez kreditnoga odnosa. Koncem 2007. godine, znatno je

smanjena likvidnost na međubankarskom tržištu, što je moguće pripisati dvama

uzrocima. Prvome, prema kojemu su banke koje su izložene na tržištima drugorazrednih

kredita, uslijed očekivanja prihoda ne stvaraju dodatno ili smanjuju svoje rezerve

likvidnosti i drugome, prema kojem su banke koje imaju velike rezerve likvidnosti, koje

u normalnim razmjerima izložile na međubankarskom tržištu, zbog asimetrije

informacija nisu bile pripremljene posuđivati novac. U navedenu situaciju se upliću

centralne banke koje su pokušale povećanjem likvidnosti uspostaviti normalno

funkcioniranje međubankarskoga tržišta. Navedeno nije bilo uspješno te se stoga

2007.godine upliće Europska centralna banka koja posuđuje europskim poslovnim

bankama sredstva sa ciljem povećanja likvidnosti.

31

Tijekom 2008. globalna financijska kriza se prenosi sa financijskoga tržišta na realni

sektor, što pokazuje pad BDP-a u SAD-u i Europi. Slijedeće tablice pokazuju promjenu

BDP (%) u najrazvijenijm zemljama i zemljama Eurozone, prema ocjenama MMF-a.

Tablica 1. Kretanje BDP-a u sedam najrazvijenijih zemalja svijeta

2006 2007 2008 2009 2010 2011

Kanada 2,823 2,2 0,518 -2,462 3,071 2,752

Francuska 2,417 2,323 0,091 -2,546 1,486 1,647

Njemačka 3,566 2,784 0,703 -4,669 3,504 2,541

Italija 2,036 1,482 -1,323 -5,217 1,296 1,052

Japan 2,039 2,363 -1,165 -6,285 3,938 1,398

Velika

Britanija

2,788 2,685 -0,065 -4,875 1,251 1,659

SAD 2,673 1,947 0 -2,633 2,834 2,758

Izvor: Verbovšek, S., Ukrepi za rešavanje finačne krize, Ekonomsko-poslovna fakulteta,

Maribor, Laško, 2009.

Sudeći prema kretanju BDP-a prikazanom u tablici, 2009.godina je i najjača

gospodarstva svijeta bacila na noge, a navedena se godina navodi kao kulminacija

gospodarske krize u svijetu.

Tablica 2. Kretanje BDP-a u zemljama Eurozone

2006 2007 2008 2009 2010

Austrija 3,599 3,729 2,179 -3,888 1,961

Belgija 2,69 2,793 0,795 -2,653 1,973

Cipar 4,124 5,131 3,625 -1,66 1,041

Finska 4,41 5,333 0,922 -8,205 3,122

Grčka 5,167 4,279 1,023 -2,045 -4,533

Irska 5,322 5,626 -3,548 -7,58 -1,041

Luksemburg 4,972 6,639 1,445 -3,661 3,39

Malta 2,09 4,443 5,257 -3,387 3,65

Nizozemska 3,394 3,921 1,881 -3,915 1,748

Portugal 1,44 2,386 0,018 -2,474 1,398

Slovačka 8,498 10,522 5,824 -4,782 4,021

Slovenija 5,853 6,873 3,741 -8,129 1,2

Španjolska 4,017 3,572 0,864 -3,722 -0,147

Izvor: Verbovšek, S., Ukrepi za rešavanje finačne krize, Ekonomsko-poslovna fakulteta,

Maribor, Laško, 2009.

32

Zemlje Eurozone su očigledno jače pogođene krizom, s obzirom da ostvaruju još veće

padove BDP-a. Po tome se dakle da zaključiti kako je kriza globalnoga karaktera te da

njezin utjecaj može biti slabiji što su gospodarstva stabilnija.

Prethodne tablice pokazuju promjene BDP-a prema podacima MMF-a, u dvjema

promatranim kategorijama: najrazvijenijim zemljama svijeta i zemljama Eurzone. Japan

je zemlja na koju je kriza najbolje utjecala, s obzirom da je ostvario u 2009.godini

najveće stope porasta BDP-a. Od zemalja Eurzone najbolje je kriznu 2008.godinu

podnio Cipar u kojem je pad BDP-a bio minimalan. Sve su zemlje Eurozone ostvarile

smanjenje BDP.a u promatranom periodu. Uslijed usporenja gospodarskoga rasta

postavilo se pitanje na koji način riješiti tekuće probleme u 2008.godini, koja je

proglašena vrhuncem krize.

Uslijed bankrota banaka došlo je do niza stimulativnih pokreta kako bi se povratila

likvidnost na tržište hipotekarnih vrijednosnih papira. Gubici su bili veliki i smanjili su

cjelokupni kapital međubankarskog sektora pa i ponudu kredita. Kriza sekundarnih

hipoteka u SAD pogodila je svjetsko gospodarstvo.

Do kolovoza 2008. godine se kriza iz SAD-a prenijela sa institucionalnih investitora na

međubankarskom tržištu na investitore u vrijednosne papire po svijetu, od kuda je

započela prijenos sa financijskog sektora na realnu ekonomiju. Poslovna panika na

burzama i u bankama uvjetovala je ubrzano povlačenje depozita, rast kamata i

smanjivanje vrijednosti imovine banaka. Širenje i produbljivanje krize zasnovano je na

podcjenjivanju rizika novih izvedenih financijskih instrumenata, kao i utjecaju koji su

oni imali na bilance financijskih institucija i cjelokupnog financijskog sustava. Širenju

krize doprinijela je ubrzana prodaja bankarskih hipoteka. Kriza je 2008. godine dosegla

vrhunac, pri čemu se za prijelomni događaj uzima propast investicijske banke Lehman

Brothers, koja je zbog velikih gubitaka tražila najprije dokapitalizaciju, onda kupca, ali

pri tome nije bila uspješna. S obzirom na bezizlaznu situaciju država nije mogla drugo

no dati banku u stečaj. Lehman Brothers je bila važna sustavna banka, koja je izdavala

brojne vrijednosne papire, povezane sa američkim tržištem kredita za nekretnine. Stečaj

banke je imao za posljedicu preuzimanje, nacionalizaciju i preoblikovanje financijske

institucije i hitne mjere za osiguravanje stabilnosti financijskoga sustava. Kriza se iz

SAD-a preselila u Europu i širi se na rastuće tržište i na manje države. (Jurčić, 2010.)

33

Navedeno je u prethodnom dijelu rada da je tržišna regulativa znatno oslabljena, što je

dovelo do nemogućnosti kontroliranja i kraha u segmentu spornih subkreditnih

hipotekarnih kredita i vrijednosnih papira koje su na njima počivale. Zbog jake

povezanosti došlo je širenja poremećaja koji je zahvatio veliki broj banaka u zemlji i

inozemstvu. Kada se sublimiraju glavni uzroci nastanka krize, prenošenje financijskog

kraha na realnu ekonomiju i brzina širenja dramatičnih efekata krize iz SAD-a na

europsko gospodarstvo, mogu se identificirati tri vala globalne krize. Ta su tri vala

prikazana na slijedećoj shemi.

Slika 2. Valovi Globalne krize

Izvor: Kilibarda, M et al., Globalna finansijska kriza i odgovor Europske unije, Sektor

za istraživanje i statistiku , Pogorica , 2011.

Prikazana tri vala krize pokazuju događanja koja su prethodila vrhuncu krize, odnosno

točki preloma. Početni val – stambeni balon kreće krizom na tržištu hipotekarnih

kredita. Balon je na tržištu nekretnina počeo rasti, ali postupno rastom kamatnih stopa i

pucati. Mehanizam nastanka financijskog balona bio je slijedeći: banke su masovno

odobravale kredite bez procjene rizika i bez odgovarajućih kolaterala. Najčešće je bila

dovoljna procjena da će cijene nekretnina dalje rasti. Kredite za kuće dobivale su i

osobe bez zaposlenja, kao i one koje stvarno nisu bile u mogućnosti otplaćivati rate.

Banke su u navedenoj kreditnoj ekspanziji zarađivale goleme profite. Stanovništvo je

jednostavno dolazilo do kredita, a poslovna javnost bila je zadovoljna rastom cijena

34

bankarskih dionica i uloga u fondove. Osnovni financijski instrument pomoću kojega je

financijsko tržište nekontrolirano raslo bili su financijski derivati. Korištenjem tih

inovativnih proizvoda američke banke su zamjenile loše hipotekarne kredite, osigurale

prvoklasne kreditne rejtinge i preprodale ih investitorima u Europi. Tržište derivata

glavni je segment globalnoga financijskog balona. Međutim prenapuhan balon kad tada

krene pucati, što se i dogodilo. Kriza se počela javljati u 2007.godini, kada je Bear

Stearns izdvojio oko 3 milijarde dolara za pomoć svom Hedge Fundu za pokriće

gubitaka zbog subprime hipotekarnih kredita. U listopadu 2007. objavljeno je da ukupni

gubici sekundarnih hipotekarnih kredita i obveznica koje na njima počivaju iznose 250

milijardi dolara. Deset banaka u SAD je oformilo fond likvidnosti od 70 milijardi

dolara, ali nije bilo spremnosti da se sredstva daju za sprečavanje nepoželjnih efekata

krize. Što se dogodilo uslijed sve većega neplaćanja i raskida? U listopadu 2008. je

počeo drugi val krize i svjetsko gospodarstvo je ušlo u recesiju. Po njemu nastupa kriza

likvidnosti koja je i dan danas na snazi. (Kilibarda, 2011.)

Tijekom 2008. godine je objavljeno da ukupni registrirani gubitak na vrijednosti svih

akcija i obveznica znatno premašuje vrijednosti spornih hipotekarnih kredita. Dodatno

otežanje i štetu nanijelo je neodgovarajuće ponašanje monetarnih vlasti, kontrolnih

organa i regulatornih tijela, kao i sve jače nepovjerenje i panika u financijskom sustavu.

Kontinuirano je u tom periodu rasla nelikvidnost, smanjivana vrijednost aktive i

stvarana insolventnost u uvjetima visoke zaduženosti, integriranosti financijskog

sustava, nerazvijene kontrolne i regulatorne funkcije, nedostatka mehanizama za

praćenje i izvještavanje i odsustva sredstava za brzo interveniranje. U takvoj kriznoj

situaciji priskočilo se rješavanju putem angažmana javnih resursa koji su stavljeni u

funkciju umanjivanja ili čak gašenja krize sa očekivanjem direktnih i indirektnih efekata

na gospodarstvo i javne financije, iako i te iste mjere u funkcionalnoj primjeni nisu

mogle ukloniti sustavne rizike. U takvoj neizbježnoj i bezizlaznoj situaciji prepoznata je

jedina potencijalna učinkovitost: institucionalnih i regulatornih mjera.

Osnovni mehanizam kojim je financijska i bankarska kriza pogodila realnu ekonomiju

je neuspjeh banaka da vrše svoju osnovnu funkciju financiranja gospodarstva. Situacija

nastala u svijetu uslijed financijske krize je slijedeća: poduzeća nisu u stanju da

samostalno financiraju svoj svakodnevni rad, investicije su blokirane, a potrošnja je pala

u onim dijelovima tržišta gdje je kreditno financiranje igralo važnu ulogu.

35

4.2. Posljedice financijske krize

Postojeća financijska kriza se dakle proširila iz svojega žarišta u sve zemlje svijeta,

narušavajući im vitalnost i prosperitet gospodarstva. Tako se poslije gomilanja kriznih

čimbenika i djelovanja iste, sve zemlje suočavaju sa velikim i dubokim posljedicama, i

iznalaze najprikladnija rješenja za oporavak gospodarstva od iste.

Aktualna financijska kriza postala je globalna i prerasla je u ekonomsku krizu koja je

pogodila različitom jačinom sve zemlje svijeta, bez obzira na razinu razvijenosti i

strukturu gospodarstva, sve gospodarske sektore i sve društvene slojeve i pojedince.

Ona je izazvala nagli i veliki pad makroekonomskih agregata i pogoršavanje

ekonomskih indikatora kao što su: BDP, investicije, osobna i državna potrošnja,

vanjskotrgovinska razmjena, platna bilanca, inflacija, devizni tečaj, zaposlenost, zarade.

Svoj utjecaj imala je u gotovo svim zemaljama svijeta. Kriza je prouzrokovala velike

gubitke, opadanje potražnje i investicije, smanjivanje proizvodnje, rast zaliha,

povećavanje nezaposlenosti, manje korištenje proizvodnih kapaciteta, … Tome je

znatno doprinjeo gubitak povjerenja koji dodatno obeshrabruje gospodarske subjekte i

smanjuje djelotvornost institucija te jednako tako utječe na širenje i produbljivanje

krize.

Kao ključne posljedice financijske krize navode se: (Primorac, 2013.)

· Nelikvidnost

· Recesija

· Nezaposlenost

Nelikvidnost je problem koji se javlja u samim počecima krize, koncem 2007. godine.

Spašavanje likvidnosti cjelokupnoga financijskoga sustava pokušale su Centralne banke

zemalja, posuđivanjem značajnije količine sredstava investicijskim manjim i većim

bankama. Međutim, neuspješno. Potom pokušavaju nadnacionalne institucije FED i

ECB ubacivanjem likvidnih sredstava operacijama na otvorenom tržištu, a nacionalne

vlade su dokapitalizirale pojedine banke da bi ojačale njihovu solventnost. Sve to nije

bilo dovoljno da se ublaže posljedice krize, što je vidljivo kroz nagle i česte promjene u

36

makroekonomskim prognozama zbog smanjenja globalne potražnje i manje

raspoloživosti kredita. (Letica, 2010.)

Država je nedovoljnom i neadekvatnom regulacijom i sustavom poticaja doprinijela

nastanku i produbljivanju krize, posebno poticanjem banaka da ulažu u rizične kredite,

emitiranjem viška novca, garantiranjem kredita. Državnim intervencijama ublažen je

intenzitet krize, ali će zbog povećanja potrošnje poslije recesije doći do inflacije koja

koči gospodarsku aktivnost i smanjuje investicije i zaposlenost na srednji rok.

Najznačajniji pokazatelji gospodarske aktivnosti je stopa rasta BDP-a. Uslijed krize

2008. godine je ostvarena niža stopa globalnog gospodarskoga rasta (3,4%) u odnosu na

prethodnu godinu (5,2%). SAD su te godine ostvarile stopu rasta od 1,1%, a EU od

1,3%, što je niže u odnosu na 2007. Mjerodavni su pokazatelji gospodarske aktivnosti

također i pokazatelji vanjsko trgovinske razmjene. Rast svjetske trgovine od 4,1% je bio

znatno sporiji u odnosu na 2007. (7,2%). Prema pokazateljima je zaključeno da su

gospodarstva najrazvijenijih zemalja ušla u recesiju krajem 2008. i početkom

2009.godine što pokazuju podaci Eurostata o kretanju BDP i stope nezaposlenosti.

Stopa nezaposlenosti u SAD-u je povećana sa 5,8% koncem godine. Stopa

nezaposlenosti u EU 27 je povećana sa 7,6% u 2008. na 8,9% u 2009. Godini. (Babić,

2011.)

Najmanje su krizu osjetili u japanskom gospodarstvu gdje je kriza ostavila kao danak

samo mali pad stope BDP i blago povećanje nezaposlenosti. Usporavanje globalnog

gospodarskoga rasta započelo je u 2008. Godini, a posljedica je smanjene potražnje na

globalnom nivou i povećane inflacije. U razvijenim privredama potrošačke cijene su

ostvarile veći rast u 2008. (3,5%) nego u 2007. (2,1%). Produbljivanje krize na

financijskom tržištu, usporavanje kreditne funkcije banaka i smanjenje agregatne

potražnje oborilo je stopu gospodarskog rasta na globalnom nivou i na nacionalnim

nivoima.

Svjetska privreda bila bi dublje u recesiji da većina zemalja nije osigurala fiskalne i

monetarne poticaje za gospodarstvo u 2008. i 2009. godini. Smanjenje tih poticaja u

2010. doprinijelo bi sporom oporavku svjetskoga gospodarstva i gurnulo bi

gospodarstva pojedinih zemalja u stagflaciju (recesija i deflacija) u slučaju da radi

sniženja fiskalnog deficita povećaju poreze i time smanje potrošnju i likvidnost.

37

U konačnici je zbirno moguće utvrditi da je kriza ostavila brojne posljedice. Kriza je

pokazala realno stanje gospodarstva svake zemlje. Kriza je donijela dubok pad

proizvodnje, rast nezaposlenosti, niz bankrota i stečaja, smanjenje bogatstva i druge

negativne efekte koji su procesom globalizacije i povezanim aktivnostima preneseni na

druge zemlje, u pravilu one slabije. Kriza je pokazala da na globalnom i nacionalnom

nivou nije uspostavljen stabilan i efikasan sustav otporan na vanjske udarce takozvane

šokove, uključujući pogreške ekonomske politike. Također, kriza je otkrila strukturne

slabosti gospodarstava i nedostatke ekonomskih politika razvijenih zemalja i zemalja u

razvoju, uključujući zemlje centralne, istočne i jugoistočne Europe koje su registrirale

dubok realni pad BDP u 2009. nakon prethodnog višegodišnjeg rasta .

Iako su posljedice financijske krize kvantitativno izražene samo makroekonomskim

pokazateljima, kriza je uzela danak u svim područjima ljudskoga života. Tako se u

posljedice financijske, a njome uzrokovane i gospodarske krize ubrajaju usporavanje

gospodarske aktivnosti, pad društvenoga standarda te niz drugih poremećaja u

gospodarstvu, društvu a jednako tako i životnoj zajednici.

4.3. Suzbijanje financijske krize

Općenito prihvaćene ekonomske teorije u području nastajanja i rješavanja financijske

krize se razlikuju prema strategijama i politikama koje koriste vlade i centralne banke

prilikom rješavanja financijskih kriza i s njim prouzročenih recesija. Dakako da se

svaka zemlja sukladno stanju koje je u zemlji nakon krize bori sa njom na sebi svojstven

način, koji je najprikladniji za raspoložive resurse i postojeće stanje. Najčešće se pod

tim mjerama podrazumijevaju fiskalni i monetarni stimulansi.

Prema brojnim stručnim studijama, ključne mjere za povratak povjerenja u financijski

sustav i za smanjivanje recesijskih pritisaka na realni sektor bile su: (Verbovšek, 2009)

· osiguranje svih depozita u bankama,

· državna pomoć financijskim institucijama u različitim oblicima,

· regulatorne mjere ograničavanja primanja uprave i

38

· državne garancije za nove kredite gospodarstvu i bankama i slično.

Ovim mjerama nastojalo se povratiti povjerenje među sudionicima na financijskom

tržištu i smanje kamatne stope pod kontrolom centralne banke, osiguraju povoljni

državni krediti za likvidnost, prvenstveno financijskim institucijama od strane centralne

banke i države, smanjuju obavezne rezerve, porezni poticaji i sliĉno, sa ciljem

povećanja likvidnosti na tržištu.

Poduzete antikrizne mjere i aktivnosti na globalnom i nacionalnim nivoima počele su

stvarati učinke koncem 2009.godine ali u gospodarstvima razvijenih zemalja u Europi

i naravno u gospodarstvu SAD-a. U periodu od 2008. godine do danas nisu ostvarivana

nikakva dodatna pogoršanja u pogledu BDP-a ili drugih ključnih indikatora razvijenih

zemalja i zemalja u razvoju. Tako ove zemlje bilježe nešto manje smanjenje BDP-a u

odnosu na prethodnu godinu, a jednako tako neke, posebice one najrazvijenije bilježe

porast/poboljšanje ključnih pokazatelja u odnosu na prethodni period.

S obzirom da je nastala financijska kriza definirana kao sistemska kriza, u području

rješavanja iste predlaže se sistemski pristup, kao najučinkovitiji. Sistemski se pristup

temelji na slijedećim pravilima: (Verbovšek, 2009)

· financijsku krizu je potrebno smatrati kvarom u sustavu i ne reagirati na

pojedinačne probleme,

· potrebno je izabrati pravilan slijed djelovanja, kako bi se problem mogao riješiti

u pravom trenutku. U tom pogledu javljaju se tri prioriteta:

o prva je likvidonosna kriza za čije rješavanje su potrebne likvidnosti

kredintih linija

o druga znači eliminaciju lošijih dijelova

o treća je obilježena recesijom u realnom sektoru, protiv koje je potrebno

djelovati monetarnim i fiskalnim stimulansima.

· Da bi izbjegli slične probleme u budućnosti, potrebno je konstrutirati nacionalni

financijski sustav, za koji stručnjaci imaju razne prijedloge.

Prema sistemskom pristupu koriste se tri načina rješavanja financijskih ustanova koje su

u financijskoj krizi postale nelikvidne i nesolventne: (Verbovšek, 2009.)

o Dokapitaliziranje banaka

39

o Nabava izuzetih solventnih dijelova bankrotiranih ustanova od strane

konkurenata, dok ostalo ide u stečaj,

o Državne garancije za sve depozite građanima, da ne nastane navala na banke.

Postojeću krizu je trebalo riješiti na njenom izvoru, američkom tržištu nekretnina, gdje

je potrebno eliminirati njene uzroke i na taj način zaustaviti padanje cijena nekretnina u

SAD-u. Krizu na tržištu nekretnina će se veoma teško moći riješiti zbog prirode

američkoga zakona.

Međutim, kratkoročne mjere koje rješavaju tekuće probleme nisu temelj strategije

antikriznoga djelovanja. Smatra se da je potrebno oblikovanje financijskoga sustava koji

bi spriječio buduće krize ovakvoga tipa i obujma. Europa se nakon krize, koja je

ostavila brojne posljedice, suočava sa brojnim izazovima, a najznačajniji je regulatorna

reforma i njoj odgovarajući institucionalni razvoj. Tako je Europska centralna Banka

kao jedna od vodećih financijskih institucija navela neke od daljih preporuka održivosti

makroekonomske stabilnosti:

o provođenje fiskalne konsolidacije i osiguravanje održivosti javnih financija,

o promocija održivog rasta i otvaranje novih radnih mjesta,

o unaprjeđenje koncepta kriznog menadžmenta

o poboljšanje ekonomskog upravljanja te

o jačanje financijskog sektora.

Ispunjavanje ovih preporuka dovelo bi do formiranja makroekonomske politike koja bi

spriječila buduće pojavljivanje ovakvih kriza s obzirom da se među temeljne uzroke

nastanka i zamaha krize ubraja i nekonzistentna i neadekvatna makroekonomska

politika. Stoga Europska centralna banka i kreira smjernice po kojima se treba stvarati

kako nacionalna tako i nadnacionalna makroekonomska politika u svim njenim poljima.

40

4.4. Globalna kriza kao dokaz Marxova učenja

Tumačenje krize prema Marxu počinje sa citatom iz njegova sve čitanijega djela-

Kapitala:

Vlasnici kapitala i biznisa kod radnika poticati će i stimulirati potrebu da kupuju

njihovu skupu robu: stanove, kuće i tehnologiju, obvezujući ih pritom da ulaze u skupe

hipotekarne kredite do nivoa neizdrživosti... I na kraju ti neplaćeni dugovi će izazvati

bankrot banaka, koje će morati biti nacionalizirane, a država će onda krenuti putem

koji vodi u komunizam (Marx, 1875., str. 261.).

Marxova teorija danas može biti temelj suvremenog marksizma za filozofske pravce

koji razmišljaju kao sljedbenici Marxa. Jer, Marx je u svom djelu povezao u jedinstvo

filozofska, ekonomska i sociološka kao i povijesna razmišljanja i time demonstrirao

mnogostranost koja je današnjem marksizmu najčešće strana. Cijelo Marxovo djelo

predstavlja vezu ekonomije i filozofije, kakva je već postojala, npr., kod Adama Smitha.

Danas bi bilo važno da se Marxova teorija razvije dalje dovođenjem u vezu sa

najnovijim stanjem znanja iz nacionalne ekonomije i povezivanjem tako reformirane

teorije sa promijenjenom stvarnosti.

Prema Marx-u, faza hiperprodukcije, koju možemo nazvati i fazom stagflacije,

konvertira se u novu fazu poslovnog ciklusa koja se naziva kriza (Stojanov, 2012., str.

278.). Ta kriza predstavlja izrazitu deflaciju. Prethodno povećanje cijena,

hiperprodukcija dobara (ili proizvodnja dobara iznad razine proizvodnje koja jamči

očekivani profit) mora biti smanjena na razinu normalnih granica. Taj je proces bolan i

očituje se u padu cijena, padu dohodaka, masovnoj nezaposlenosti i zatvaranju

poduzeća (Stojanov, 2012., str. 278.).

Prema Marksovoj teoriji, krize potiču iz nedostataka potrošnje sposobne za plaćanje ili

potrošača sposobnih za plaćanje. Kao posljedica krize javlja se problem stvaranja

odnosno oplođivanja viška vrijednosti. Višak vrijednosti se stvara u procesu

proizvodnje, a realizira se u prometu. Proizvodnja i investicijske aktivnosti su pokretači

ukupne ekonomske aktivnosti.

41

Profit pokreće investicijske aktivnosti. Investicijska potrošnja i osobna potrošnja su

ključni za realizaciju profita i oplođivanja kapitala. Pad profita dovodi do

hiperprodukcije, kojoj prethodi prekomjerna potrošnja i to, prije svega, prekomjerna

investicijska potrošnja, ali i rastuća osobna potrošnja. Proizvodnja i investicijska

aktivnost se odvijaju glatko sve do točke kada prinos na dodatni uloženi kapital ne

postane ravan nuli, odnosno do točke kada je prinos jednak troškovima, odnosno kada je

profit jednak nuli. U tom trenutku se u cjelini reprodukcijskog sustava nacionalnog

gospodarstva javljaju sve pretpostavke za prestanak investicijskih ulaganja, za porast

neproizvodne potrošnje i neproizvodnih ulaganja, za otpuštanje radničke klase i za

stvaranje nedovoljne potrošnje.

Nedovoljna osobna potrošnja pojavljuje se kao posljedica prethodne hiperakumilacije

kapitala. Nedovoljna potrošnja pojavljuje se ne kao prva i najveća žrtva svih kriza.

Nedovoljna količina kapitala zahtjeva posuđivanje tuđeg kapitala što dovodi do

povećanja kamatnih stopa na posuđeni kapital. Isto tako, dolazi do smanjenja

poduzetničke dobiti.

U fazi pretjerane proizvodnje u kapitalističkoj proizvodnji, (koja je po nama

makroekonomski promatrano u stanju prekomjerne potrošnje) su akumulirane sve

relevantne pretpostavke za nastajanje nove faze ciklusa – sloma (Stojanov, 2009., str.

35.):

1. hiperprodukcija — kredit odjednom prestane, plaćanja zastanu, proces

reprodukcije paralizira se i, uz izuzetke koje smo ranije spomenuli, pored gotovo

apsolutne oskudice zajmovnog kapitala, nastane preobilje nezaposlenog

industrijskog kapitala;

2. inflacija - uostalom ovakav slom cijena samo izravnava njihovu raniju

napuhanost;

3. visoka kamatna stopa - u krizama biva upravo obrnuto: robe su suvišne,

nepretvorljive u novac, a kamatna stopa zbog toga visoka: u nekoj drugoj fazi

ciklusa vlada velika potražnja za robama zbog čega su povrati laki, a u isti mah

dizanje robnih cijena, a uslijed lakih povrataka niska kamatna stopa

42

4. deficit platne bilance — u pogledu uvoza i izvoza valja spomenuti da se redom

sve zemlje zapleću u krizu i da se onda pokazuje da su sve one, s malo

izuzetaka, previše uvezle i izvezle, dakle da je bilanca plaćanja protiv svih njih:

dakle da stvari doista ne leže do bilance plaćanja. Na primjer, Engleska pati od

odljeva zlata. Ona je pretjerano uvezla. Ali su u isto vrijeme sve ostale zemlje

pretovarene engleskim robama. Dakle su i one pretjerano uvezle - svakako

postoji razlika između zemalja koje izvoze na kredit i onih koje na kredit ne

izvoze i uvoze tek malo;

5. odliv zlata - slom u Engleskoj kome je odliv zlata uvod i pratnja saldira bilancu

plaćanja... Sad dolazi red na neku drugu zemlju. Sva plaćanja trebaju se izvršiti

odjednom. Sada se ovdje ponavlja ista stvar. Sad Engleska ima priliv zlata, a ona

druga zemlja odliv zlata

6. nesklad između društvenog karaktera proizvodnje i individualnog karaktera

prisvajanja kao jedna od osnovnih proturječnosti kapitalističkog načina

proizvodnje—''robni kapital kontrahiran kao potencijalni novčani kapital'' ne

može se realizirati. Roba se ne može pretvoriti u novac. "Prihodi neproizvodnih

klasa i onih što žive od stalnog dohotka ostaju većim dijelom stacionirani za

vrijeme napuhavanja cijena koje idu ruku pod ruku sa pretjeranom

proizvodnjom i pretjeranim špekulacijama. Otuda se njihova potrošna

sposobnost relativno smanjuje, a s time i njihova sposobnost da nadoknade onaj

dio cjelokupne reprodukcije koji bi normalno morao ući u njihovu potrošnju.

Njihova potražnja opada stvarno i onda kada nominalno ostaje ista.

Ekonomsko tumačenje povijesti jedno je od trajnih Marxovih doprinosa zapadnoj misli.

Marx je tvrdio da se ekonomski interesi nalaze u pozadini naših vrijednosti i određuju

ih. Marxov pristup nije stran glavnoj struji ekonomske znanosti. Taj je pristup poopćio

analizu samointeresa koju je izložio Adam Smith.

Socijalizam se kao doktrina razvio iz Marxovih ideja i ideja drugih radikalnih mislilaca

devetnaestog stoljeća. Socijalizam je srednji put između kapitalizma laissez – fairea i

sovjetskog modela.

43

Marxova opsesivna vizija bila je ostvarenje cjelovitoga, emancipiranoga, slobodnoga

čovjeka u društvu pravde, zajedništva, jednakosti, solidarnosti i humanosti. Čovjek je u

kapitalizmu i liberalnoj demokraciji, u sustavu koji počiva na vladavini privilegirane,

posjedničke manjine, postao doduše formalno slobodan, no većina ljudi koji su

raspolagali samo svojom radnom snagom našli su se u podređenom položaju,

ekonomski izrabljivani i društveno marginalizirani. Prema Marxovoj će viziji u novom

socijalističkom uređenju (a osobito u komunističkom kao višoj fazi socijalističkoga

društva) u „asocijativnoj zajednici“ slobodnih i ravnopravnih ljudi, visoko razvijene

proizvodne snage uz pravednu raspodjelu proizvoda rada moći zadovoljiti ne samo

„niže“ egzistencijalne, već i „više“ kulturne, stvaralačke potrebe svih građana (Mesarić,

2010., str. 362.). Ljudski će se rad pretvorit iz egzistencijalne potrebe u slobodnu,

kreativnu aktivnost i svaki će čovjek moći postići svoje samoostvarenje.

Prema Marxu, kapital sadrži (Eagleton, 2011., str. 114.):

· kritiku građanske ekonomske teorije,

· sistematsku teoriju kapitalističkog društva,

· idealno - tipski pojednostavljeno povijesno izvođenje kapitalizma (ono je

sadržano u sistematskim teorijama; stoga marksisti obično govore o jedinstvu

logičkog i povijesnog),

· teoriju društvenog otuđenja koja je rezultat građanskog načina proizvodnje,

· teoriju oslobođenog komunističkog, racionalno planirajućeg društva (ona se

može sklopiti iz rasutih primjedbi na ovu temu u cjelokupnom djelu),

· teoriju budućeg razvitka kapitalizma (teorija propasti izvedena iz sistema

unutarnjih trendova)

· teoriju o nužnoj političkoj praksi koja vodi traženju neotuđenog društva (teorija

klasne borbe).

Svi ovi aspekti koji se pojmovno mogu izolirati u Marxovoj teoriji, svakako su povezani

i uzajamno se nadopunjuju. Marx je dakle svojim kapitalom, iznio viđenje kapitala i

kapitalizma kao sloma društva, odnosno sloma i propasti maloga čovjeka- radnika. U

44

trci za kapitalom neminovno je da će stradati najslabija karika- radništvo. Konačno,

prema Marxu doći će do krize ovoga proklamiranoga „socijalizma“ odnosno

kapitalizma, i to revolucijom, a kao stvarno socijalističko uređenje i sustav, on navodi

komunizam. Svjedoci smo danas upravo sve češćega spominjanja navedene hipoteze, da

je komunizam stvarao socijalnu državu i čovjeka stavio u prvi red, a ne kapitalizam, koji

je očigledno doveo do propasti. Zaključno, mnogi danas tvrde kako „u Marxu vide

teoretičara slobode koji nam danas prije svega pokazuje da se aktualno stanje ne smije

prihvaćati bez pogovora, nego da se uvijek mora tragati za boljim alternativama.“

(Dw.De)

4.5. Suvremeni ekonomisti o nastanku krize

U ekonomskoj povijesti različita su shvaćanja zašto je do krize došlo i koji su njezini

glavni uzroci odnosno pokretači. S obzirom na dosadašnja izlaganja o krizi i shvaćanja

Karla Marxa te nekih ostalih škola današnji ekonomisti imaju također svoje stavove o

nastanku krize. Pošto je kriza sve češća riječ koja se može susresti i u našem vremenu

očigledno je da ona nije prolazna i da je od povijesti pa sve do danas postojalo vrijeme

prosperiteta i ekspanzije u zemljama nakon čega je slijedilo vrijeme recesije koje i

danas obilježava veliki dio svijeta.

U današnje vrijeme shvaćanja suvremenih ekonomista o nastanku krize su razna, no još

uvijek postoje oni koji ju drže kao kratkotrajan fenomen. Za njih kriza predstavlja

uobičajeno stanje tržišne ekonomije te nije potrebno posebno iskazivati zabrinutost oko

nje. S druge strane tu se nalaze i oni koji u krizi vide problem koji je nužno što

efikasnije i što prije reducirati. Upravo se takvo stanje može okarakterizirati kao

prisutno u današnjem vremenu i to još od 2008. godine, a kraj takvog stanja još se

uvijek ne nazire. Svaka ekonomska kriza tokom povijesti vodila je ka određenim

promjenama stoga današnji ekonomisti također ističu da nakon svake krize dolazi

vrijeme kada će se stvarati nove poslovne mogućnosti i paradigme.

S obzirom da ekonomska kriza ima velike razmjere brojni suvremeni ekonomisti složili

su se s pojedinim ekonomskim teoretičarima poput Keynesa u vidu današnje krize. Tako

se ugledni svjetski ekonomisti kao što su Krugman, Stiglitz, Vade, Swartz-Nelson,

45

Barnanke, Romer, Pitelis-Argites, Crotty, Feldstein i Mishkin istaknuli da je kriza

današnjice zapravo kriza nedovoljne potrošnje. Isto tako Marx je također isticao da

kriza može nastati zbog nedovoljne potrošnje s čime su se složili ovi suvremeni

ekonomisti. Kako su se u nekim postavkama slagali sa svjetski poznatim ekonomistima

suvremeni ekonomisti nedovoljnu potražnju istaknuli su slaganjem oko pojedinih

čimbenika o uzrocima nastanka krize. Oni se mogu shvatiti kroz shvaćanja da je

(Stojanov, 2012., str. 205):

· nedovoljna potražnja izazvana niskom razinom osobne potrošnje te investicijske

potrošnje u odnosu na GDP,

· nedovoljna potražnja primarno izazvana pogrešnom monetarnom politikom,

· nedovoljna potražnja posljedica nedostatne potrošnje radnika u modelu dvije

klase rada-kapitala, te u modelu tri klase rad-poduzetnici-rentijeri, izazvana je

nedovoljnom potrošnjom financijskih kapitalista,

· nedovoljna potražnja i kriza, konsekvenca asimetričnih informacija, moralnog

hazarda i sustavne misregulacije.

Sva ova shvaćanja istaknuta su kod prethodno spomenutih suvremenih ekonomista o

njihovom viđenju uzroka smanjene potrošnje te u konačnici krize. Za svoje shvaćanje

krize koristili su brojne pojmove kojim su željeli iskazati ekonomske probleme i

poremećaje koji se s njima javljaju. Tako je kriza vrlo često spominjana prema

suvremenim ekonomistima i kao ekonomska katastrofa i ponor što je najviše koristio

Krugman. On također ističe da je do ekonomske krize u Americi ali i ostatku svijeta

zbog uzroka kao što su pad industrijske proizvodnje, banke sve manje daju zajmove, a

građani i poslovni sektor ne troše dovoljno. Također je pretjerano gomilanje duga

zemalja još jedan od razloga koji već dosta tešku krizu dodatno produljuje. Ostali

suvremeni ekonomisti poput Shillera i Roubinija istaknuli su se svojim iskazima o krizi,

koja je trenutno trpi slom tržišta nekretnina, naftne šokove, pad povjerenja potrošača i

sukladno s tim manju potrošnju, te u konačnici s dubokom depresijom.

46

Poimanje krize u suvremenih ekonomista se treba razmatrati sustavno i s posebnom

pažnjom jer postoji konfuzija među vodećim ekonomistima pri čemu jedni kao što su

Krugman i Stiglitz, ne vjeruju u efikasnost monetarne politike u uvjetima krize, a drugi,

poput Friedmana, Romera, Barnankea i Swartza isključivo računaju na monetarnu

politiku. Prema tome važno je naglasiti da je od strane suvremenih ekonomista potrebno

tražiti novu socijalnu strukturu koja treba odgovarati naraslim proizvodnim odnosima.

Globalne proizvodne snage (mega korporacije i mega banke) trebaju novi sustav -

novu ekonomsku i društveno-socijalnu paradigmu kojom će se nastojati uspostaviti

ravnoteža i reducirati trenutna ekonomska kriza koja je poprimila sve veće razmjere

(Sever, Lasić, 2009., str. 18).

Tako je jedan od značajnijih suvremenih ekonomista Stiglitz istaknuo da je iza rasprava

o budućoj politici stoji rasprava o povijesti, odnosno rasprava o uzrocima naše sadašnje

situacije, te je istaknuo da će bitka za prošlost odlučiti bitku za sadašnjost. Osim

spomenutih suvremenih ekonomista koji su se bavili teorijama krize i njezinim

uzrocima ističe se i Mishkin. On je istaknuo da ekonomska teorija i praksa utječu da

stabilizacija inflacije jača ekonomske aktivnosti i to na duži rok. Smatra pritom da se

niska inflacija odražava na ekonomsko blagostanje dok je kao drugu činjenicu istaknuo

da ne postoji trade off između inflacije i nezaposlenosti na duži rok (Stojanov, 2012.,

str. 247). Tu je također istaknuta i njegova povezanost sa shvaćanjima koje je ima Marx

o odnosu između inflacije i nezaposlenosti, ali i drugi poznati ekonomisti kao što je

Keyes i Freidman.

Unatoč ekonomistima koji su svojim teorijama o uzrocima krize i njezinom poimanju

obilježili prošlost poput Marxa ni suvremeni ekonomisti još uvijek ne pronalaze rješenje

kojime će predvidjeti ili prognozirati ekonomske poremećaje kako bi se ekonomska

kriza spriječila. Također ni najutjecajniji svjetski ekonomisti nisu uspjeli usuglasiti

svoja mišljenja što se tiče strategije kojom bi se borili protiv krize i depresije. Ono oko

čega se lakše mogu složiti je koji su bili uzroci krize, te oko analize njezinih uzroka

kako danas tako i tokom povijesti.

47

5. ZAKLJUČAK

Suvremeni su ekonomski stručnjaci, a sa sigurnošću se može reći i cijeli svijet,

zaokupljeni sa problemom gospodarske krize koja je zahvatila cjelokupno svjetsko

gospodarstvo. Analiziraju se uzroci krize, njezin tijek, njezine posljedice i traže se

najefikasniji načini rješavanja iste. Što je dovelo do krize, pitanje je koje je iniciralo

njezino proučavanje, a i današnje povezivanje sa minulim marksizmom.

Marx je bio njemački filozof, koji je postavio neke od temeljnih teorija odnosno

ekonomskih postulata. Marx je poznat kao začetnik komunizma, a predvidio je u svojim

djelima stradavanje maloga čovjeka, zbog silne želje „buržoazije“ bogatoga sloja, za

akumulacijom kapitala. Kapital je prema Marxu kriv za slom socijalne države.

Proučavajući tijekom svojega života ekonomsku misao, Marx je cijeloga svojega

filozofskoga vijeka bio na strani maloga čovjeka, te je tako bio među osnivačima

određenih institucija namijenjenih upravo radnicima. Svoju je teoriju uokvirio u djelu

Kapital, izrazito teškom filozofskom djelu, koje je veoma nerazumljivo i zbog svoje

doze složenosti, sve do današnjih dana nije bilo aktualno niti traženo od strane

čitateljstva. U Kapitalu su izrečene i teze kojima je Marx predvidio današnju

gospodarski krizu, što je ujedno bilo i implikacija za definiranje aktualne krize kao

„povratka Marxa“.

Prije iznošenja zaključaka o uzrocima aktualne krize i njezinom tijeku te povezanosti sa

marksističkom teorijom, potrebno je definirati samu krizu. Kriza predstavlja kraj

jednoga gospodarskoga ciklusa, koji završava slomom gospodarstva, odnosno

smanjenom gospodarskom aktivnosti, rastom nezaposlenosti, ... Današnja je kriza

gospodarska kriza koja je uzela globalne razmjere u gospodarstvima širom svijeta.

Početkom krize smatra se slom tržišta nekretnina u SAD-u, koji je izazvao krah

financijskog sektora, odnosno financijsku krizu u SAD-u. Posredstvom raznih kanala,

kriza se sa financijskog sektora širila na druge sektore i na druga tržišta. Danas je

neminovno da je kriza zahvatila područje/gospodarstva svih zemalja svijeta, te manjim

ili većim intenzitetom narušava normalnu funkciju gospodarstva, ostavljajući za sobom

nepovoljne makroekonomske pokazatelje. Kako bi se otklonile posljedice krize i

oporavila gospodarstva potrebno je pronaći adekvatan model, koji će gospodarstva

stabilizati i vratiti na normalne razine.

48

U takvim se okolnostima konzultira ekonomska teorija, što je ukazalo na povezanost

aktualne krize sa marksovom teorijom, koja je najavljivala slom gospodarstva. Marx je

u svojem Kapitalu uprizorio gospodarsku krizu, kao slom kapitalizma, a temeljni uzrok

iste prema njemu je težnja za gomilanjem kapitala od strane bogatoga staleža, zbog čega

je došlo do izrabljivanja radnog staleža i poticanja kupovine nekretnina po izrazito

niskim kreditnim uvjetima. Nemogućnost plaćanja kredita i gomilanje sredstava doveli

su do napuknuća balona nekretnina na tržištu što se prelilo na ostala tržišta i ugrozilo

gospodarstvo. Trenutna ekonomska kriza još jednom je potvrdila Marksovu teoriju o

kapitalizmu. On je tvrdio kako je kapitalizam lakom i nečovječan. U kapitalizmu

vlasnici kapitala prisiljavaju radnike na kupnju skupih proizvoda što dovodi do potrebe

za kreditiranjem. Nemogućnost plaćanja kredita izaziva bankrot banaka koje se tada

nacionaliziraju što rezultira komunizmom. Marx kao kraj kapitalizma navodi razvoj

komunizma, kao naznaku razvoja države koja brine za njegov vječni problem i brigu,

maloga čovjeka-radnika.

49

LITERATURA

Knjige:

1. Babić, M., Makroekonomija, 14.dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Mate, Zagreb,

2004.

2. Eagleton, T., Zašto je Marx bio u pravu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

3. Hawtrey, R.G., Currency and Credit, Longmens, London, 1919.

4. Kilibarda, M et al., Globalna finansijska kriza i odgovor Europske unije, Sektor

za istraživanje i statistiku , Pogorica , 2011.

5. Marx, K., Kapital - kritika političke ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 1975.

6. Marx, K., Revolution of 1848: Political Writings, David Fernbook, Penguin,

1974.

7. Miur, D., Marksizam i znanost u: Marksizam i prirodne znanosti, priredili

Vjekoslav Mikecin, Ivan Salečić, Školska knjiga, Zagreb, 1974.

8. Novak, B., Krizno komuniciranje i upravljanje opasnostima, Binoza press,

Zagreb, 2001.

9. Osmanagić – Bedenik, N., Kriza kao šansa: kroz poslovnu krizu do poslovnog

uspjeha, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

10. Petrović, G., Filozofija i marksizam, drugo izdanje, Naprijed, Zagreb, 1976.

11. Radošević, D., Kriza i ekonomska politika, Politika i ekonomija razvoja

Hrvatske, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb, 2010.

12. Rubel, M., Kronika Marxova života: činjenice o životu i djelu, Školska knjiga,

Zagreb, 1976.

13. Samuelson, P.A., Nordhaus, W., Ekonomija, četrnaesto izdanje, MATE, Zagreb,

1992.

50

14. Stojanov, D., Medić, Đ., Makorekonomske teorije i politike u globalnoj

ekonomiji: Dominantne škole ekonomske misli, 2. Izdanje, Ekonomski fakultet

Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2001.

15. Stojanov, D., Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski fakultet

u Rijeci, 2012.

16. Verbovšek, S., Ukrepi za rešavanje finačne krize, Ekonomsko-poslovna

fakulteta, Maribor, Laško, 2009.

51

ČLANCI:

1. Babić, M., Kriza Eura 2010., Obnovljeni život, Vol. 66 ,No. 2 ,pp.251-268,

2011.

2. Jurčić, Lj., Financijska kriza i fiskalna politika, Ekonomski pregled, 61 (5-6)

317-334, Zagreb, 2010.

3. Letica, B., Prva svjetska financijska kriza u Dvadeset i prvom stoljeću: uzroci i

posljedice, INTERNATIONAL RELATIONS QUARTERLY, Vol. 1. No. 3,

2010.

4. Mesarić, M., Kruži li bauk socijalizma ponovno Europom i svijetom,

Ekonomski pregled, 61 (5-6)., 2010.

5. Obadić, A., Utjecaj financijske krize na globalno tržište rada, Serija članaka u

nastajanju, članak br.11-07 Sveučilište u Zagrebu, 2007.

INTERNET:

1. Wikipedia, http://hr.wikipedia.org/wiki/Marksizam

2. Wikipedia, http://hr.wikipedia.org/wiki/Kapitalizam

3. Primorac, Ž: svijet još nema predodžbu kako će izgledati financijski sustav

sutrašnjice, http://liderpress.hr/arhiva/57731/

4. DWDE, http://www.dw.de/%C5%BEivio-kapital-ili-kako-marx-profitira-od-

financijske-krize/a-5157409

5. Nacional, http://www.nacional.hr/clanak/59437/njemacki-mediji-marxov-

kapital-najbolje-opisuje-2009

6. HUOJ, http://www.huoj.hr/osj-za-pocetnike/glavne-karakteristike-krize-hr670

7. Sever, I., Lasić, V., Polazišta nove ekonomske politike u uvjetima recesije, Znanstveno društvo ekonomista, Zagreb, 2009.

52

POPIS ILUSTRACIJA

POPIS SLIKA

Slika 1. Faze gospodarskoga ciklusa .............................................................................. 18

Slika 2. Valovi Globalne krize ....................................................................................... 33

POPIS TABLICA

Tablica 1. Kretanje BDP-a u sedam najrazvijenijih zemalja svijeta .............................. 31

Tablica 2. Kretanje BDP-a u zemljama Eurozone .......................................................... 31

53

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom KARL MARX I TUMAČENJE

SUVREMENE KRIZE PREMA MARKSIZMU izradio samostalno pod voditeljstvom

prof. dr. sc. Dragoljuba Stojanova. U radu sam primjenio metodologiju znanstvenog –

istraživačkog rada i koristio literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe

spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući

naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirao sam i povezao s

korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim

stranicama Fakulteta.

Student