Kakav status zaslužuje status quo?

Protekla je (prva, svježija,bolja?) polovica devedesetihgodina, a da se nijedna likov-

na tendencija nije za to vrijeme ozbiljnijenametnula, nijedna nova formula ili receptura ukazala na poetičkom obzorju, nikakvapomodna struja, nikakav „izam" ili „art" (kadveć ne stilska kategorija) barem pokušali pro-biti opnu ravnodušnosti (pa makar isključivo iztržišnih razloga). Umjetnička praksa, slikars-tvo i kiparstvo i ine pridružene im discipline i mediji postoje možda ne baš sasvim u zrako-praznom prostoru, ali kao nikada dosad lišenipodrške konceptualne ili terminološke prat-nje, bez ideološke ili aksiološke dominante,bez povijesne ili projektivne konstante. Je li tona djelu ona sloboda i autonomija kojima jeumjetnost odavno težila, a u ovome ih stoljećuvišestruko i definitivno izborila? Je li vraćanjeumjetnika samome sebi kao glavnom orijen-tiru i gotovo isključivom uporištu čitava stva-ralačkoga sustava - znak dobrodošlogaotrežnjenja od izvanjskih direktiva i izvanestet-

skih imperativa ili je pak simptom razočaranjau potrebu i mogućnost utjecaja izvan kulebjelokosne, pokazatelj „zamora materijala",iscrpljenosti kreativnog potencijala, zatvaranjacivilizacijskoga kruga? Je li riječ samo o krajustoljeća? Ili o kraju funkcioniranja stanovitogregistra znakova? Ili čak o gubitku bilo kakvaintelektualno-etičkoga utočišta (kad se većfamoznoga sedlmayerovskoga „središta" neželimo prisjećati)?

Usporedba s osamdesetim godinama, među-tim, sili nas na dodatne analize. Deveto jedesetljeće, naime, započelo s programatskiminovacijama, ili barem s izričitim obnovitelj-skim žarom. Nakon „posnih" (afiguralnih,adisciplinarnih i u svakom slučaju antitradi-cionalnih) manifestacija šezdesetih i sedam-desetih godina (s apogejem razvikane '68),ideja „povratka slici" i „povratka kipu" našla jedovoljno čežnje i znatiželje da podgrije transa-vangardističke obrate, anakronističke reviz-itacije, neomanirističke naracije, odnosno

raznovrsne i cjelovite postmodernističkeizume u duhu „drukčije istosti".Gladni sugestije i asocijacije, boje i materije,

pokazatelj opravdane sumnje o njezinustvarnom dosegu, a posezanje u nekadašnjauporišta i inspirativna utočišta iz prošlosti

povijesti i kulture, likovni umjetnici formiraninakon strogih dijetalnih kura kasnoga avan-gardizma u osamdesetima, upravo nasrnušena platna i postamente, dočepaše se (inačeopasnih) sredstava za kolorističke vatromete i žestoke grafičke oscilograme, zagrabišeduboko u skladišta pigmenta i repertoare sim-bola. Više od revnosti, bila je riječ o freneziji(„divljini", subjektivizmu, nagonskosti), koja jeubrzo zlorabila skromne zalihe značenjskihdopuna uhodanoj kombinatorici, pretvarajućizapočeta djela u jednokratne prskalice ilizgarišta krijesova od slame.

Koliko su „novi divlji", „novi ekspresionisti",„novi mitoznalci", „novi slikari" ili jednostavno„novi novi" bili doista novi, neće biti teškoodgovoriti običnim morfološkom usporedba-ma. Inzistiranje na „novosti" najevidentniji je

dovoljno govori o nužnosti oslanjanja naetablirane, sankcionirane i (aksiološki, prob-lemski, svjetonazorno, pa i ontološki) asimili-rane povijesne etape. Kao rijetko kad u našemcivilizacijskom tijeku, sadašnjost nije umijelaprogovoriti bez podštapanja odavno proteklepojave. Bilo bi nepravedno optuživati slikare i kipare da su odveć lako i brzo istrošili aktivustimulativnih sredstava što su im se početkomosamdesetih godina (neočekivano? pred-

Protekla je (prva, svježija, bolja?)

polovica devedesetih godina, a da

se nijedna likovna tendencija nije

za to vrijeme ozbiljnije nametnula

vidljivo? manipulirano?) ukazala. Ionako nisuraspolagali nekim izvornim resursima, većsamo palijativnim, imitativnim, surogatnim,poticajima, to jest bili su unaprijed osuđeni narecikliranje postojećih florilegija oblika, repeti-torije sadržaja. Treba li se čuditi što su pojef-tinjenje sirovine (koja više nije bila primarnaveć sekundarna, tercijarna...) nastojali nadok-naditi dekorativnošću obrade, a inflatornoj seponudi suprotstaviti pravim dampingomrevnosti.

Svjestan sam kako ne uspijevam govoriti o današnoj umjetnosti a da ne upadnem u uobičajno „apokaliptične" općenitosti, poseb-no karakteristične za atmosferu tzv. kraja sto-ljeća (da tisućljeće, možda i ne uznemiruje-mo). Ali umjetnost (shvaćena s velikim počet-nim slovom ili pojmljena u svoj širini svojihmanifestacija) nužno svjedoči i o duhovnimpotencijalima (kolektiva, epohe), govori namkako stoje stvari, dijagnosticira stanje i izvancehovskoga rezervata s onu stranu metjerskihili disciplinarnih ograda. Je li preokrutno kaza-ti da se suvremeno nam stvaralaštvo vrti u krugu izlizanih premisa, spoznajnih truizama,intelektualnih aporija, bez mogućnosti izlaskana čistinu sasvim novoga početka?

I ne hoteći se, eto, nađosmo na miniranomterenu krajnjih solucija, u negostoljubivomozračju stoljećima već navještavane „smrtiumjetnosti". A dobro se sjećam s kakvimsam empirijskim gnušanjem čitao odgovara-juće stranice Hegelove „Estetike" i s kakvimsam samopouzdanjem smatrao da ga bašsvakidašnja praksa demantira. Dapače, činilomi se privlačnim prije dobrih četvrt stoljećapredlagati ovome istom časopisu tematposvećen navedenoj graničnoj situaciji.Doista, nije li puko postojanje „Života umjet-nosti", a pogotovo njegova spremnost da neizbjegava nezgodna pitanja, te učestalo niza-nje (ili čak bujanje) raznorodnih fenomenakreacije, dovoljan dokaz da „smrt umjetnosti"ipak nije na djelu.

Danas bi takav prijedlog ponovio sa znatnomanje uvjerenosti, još s manje samou-vjerenosti i sarkazma nezajažljivog vitalizma.Ako je bilo dovoljno zakoraknuti da se pokaženeodrživost sofističke zamke o poteškoćamakretanja, je li dostatno praviti slike i proizvodi-ti kipove da se odlučno odagna sjena sumnjeo kraju, svršetku ili nepotrebnosti umjetnosti,o njezinoj smrti na vidiku ili čak u neposre-dnom domašaju? Klice stanovitog oboljenjaregenerativnog sustava nisu uopće dvojbene,jedino srećom ne znamo hoće li biti letalne iliće ih snaga organizma (civilizacije, tehnologi-je, imaginacije) uspjeti nadvladati.

Kad smo već kod sjećanja, pamtim kako samse poštovanom profesoru Arganu odlučnosuprotstavljao u ranim sedamdesetima zbognjegovih evolucionističkih i determinističkihpotkrepa tezi o smrti umjetnosti. U povratnomrazgovoru njegovu sam dosljednu racionaliz-mu mogao slabašno parirati razlozima srca,diverzije, provokacije, neophodnosti rupe u sustavu, ali znatno uvjerljivije sam se smiopozivati na želje i potrebe mladosti, koja nema

Je li preokrutno kazati da se suvre-

meno nam stvaralaštvo vrti u krugu

izlizanih premisa, spoznajnih truiza-

ma, intelektualnih aporija, bez mo-

gućnosti izlaska na čistinu sasvim

novog početka?

razloga pristati na zaokružen i samodopadanhistoricizam (ma kako naprednjačkoga pred-znaka), gdje za nju nije predviđeno mjesto. I nije stvar isključivo u estetskoj dimenziji živ-ljenja, kako se to Arganovu linearnom progre-sizmu činilo, nego i u zahtjevu za drugačijom,paralelnom, virtualnom zbiljom kakvu namjedino umjetnost može ponuditi, s njezinimčesto baš neestetskim, protuestetskim,iracionalnim i vitalističkim svojstvima. Moždanije slučajno što su neki najbliži Arganoviučenici i sljedbenici podržali tendencijenekontinuiranoga, skokovitoga, „nomadsko-ga" ili transhistorijskoga obnavljanja oblikatijekom osamdesetih godina - kako bilo, ipaklegitimnih pokušaja da se likovni govorartikulira i u nesklonim, prezasićenim pa stogatoliko „oskudnim" vremenima.

Uostalom uvijek se može ponoviti da egzis-tencija prethodi esenciji, pa da pojavnost i konkretnost manifestacija više vrijede od bilokakvih programa, načela, univerzalija (štočesto i nisu nego drugo ime za predrasude). I pokušaj suvremene kritike da bude profetskai predskazujuća u odnosu na umjetnost (kadveć ne normativna) neizbježno se izvrgnuo u svoju suprotnost, postavši razlogomobostrana nezadovoljstva. Ali činjenica da neuspijevamo naći neki zajednički nazivniksvemu onome što se u okrilju (odnosno, podizgovorom) umjetnosti danas stvara ili nuditeško nas može ostaviti ravnodušnima. Paiako bi bilo ponižavajuće po teoriju ili povijestumjetnosti, smatrao bih čak utješnim da je savproblem u našoj nesposobnosti razabiranja, u teškoćama preciznog profiliranja i u nevolja-ma razgovijetnoga imenovanja onogaoblikovnog univerzuma koji se rađa prednašim očima.

U tom bismo slučaju, umjesto o najavljenoj„smrti umjetnosti", trebali radije govoriti o smrti povijesti umjetnosti, ili barem o smrti kri-tike i analitike suvremene umjetnosti. Jer štobi to bila disciplina koja ne raspolaže vlastitimkategorijalnim aparatom, kakva je to djelat-nost koja nema svoje koordinatne odrednice.S razlogom smo se rugali sezonskim diktati-ma, nikako nismo željeli pristati na pomodneoscilacije ukusa, opravdano smo se odupiralinametnutim stilotvornim patentima, no kada jedošlo vrijeme ispunjenja nekakve kletve -naime, da će i saloni poželjet „izama", al„izama" više biti neće...

Zalažući se inače za novosti po

svaku cijenu, možda činimo

višestruk prekršaj. Ponajprije se

ponašamo potrošački, jer nezado-

voljni ponuđenim asortimanom

razmaženo tražimo još, više,

drugačije

Koliko god umjetničko stvaralaštvo težilovječnosti ili bar nadvremenitosti, ono je istotako nužno obilježeno epohom svojega nas-tanka, te baš kao izraz određenoga trenutka,konstelacije, konteksta smije računati na kas-niji odjek. Ukoliko se različitošću ne odrediprema onome što mu je prethodilo, u punom

smislu riječi zapravo i ne postoji. Često i sasvim efemerni orijentiri (poput „popa",„opa", „neo geo" i t. sl.) imaju korisnu funkci-ju olakšavanja snalaženja, jer se u protivljenjuprema njima (dakle: ipak i u odnosu na njih)može kristalizirati misao o specifičnosti raz-doblja. Nakon upravo malignoga rascvatapretencioznih etiketa nastupilo je doba sasvimskeptične taksinomije (usput i „doba praz-nine", po sudu ne samo Lipovetzkoga), pa seradije govori o umjetnosti pojedinih desetljećanegoli im se obavezno nameće jedinstveniatribut. Kako bilo dekadski sustav kro-ničarskog promatranja, uz klasifikatorskulogiku i pogodnu promjenljivost, odgovara i nekim realnim premisama društvenoga zbi-vanja, kao što su luk razvoja određenogageneracijskog senzibiliteta, amplituda afirma-cije i zamora neke temeljne ideje, rok trajanjaiznuđene ili usiljene novosti.

Otvoreno međutim priznajem vlastitu ne-sposobnost da uočim distinktivne crte kojedijele umjetnost devedesetih godina od onešto se stvarala tijekom prethodno proteklogdesetljeća. Izazovno se pritom obraćammlađim kolegama, i čak bi mi bilo drago dame polemički demantiraju, da se zalaganjemza neuočene specifičnosti izlože riziku puno-ga življenja. A gdje je opasnost, zna se, „rastei ono spasonosno".

Moramo li se inače svi pomiriti s prežvakava-njem već uhodanih načela, sa škakljanjem„općih" mjesta i s distanciranim ponavljanjemu ponešto izmijenjenom ključu (kako što bibilo, recimo, pravljenje klasike od romantike,a romantike od klasike ili, nama bliže, kon-struktivizma od enformela, a enformela odkonstruktivizma). Svjestan sam da potencijalgotovih formi ili uzornih modela ne mora bitisasvim umrtvljen, ali koliko ga nekažnjenosmijemo rabiti i kako ga oživljavati a da se ne

povampiri. Još sam svjesniji da neke egzem-plarne geste i načini ponašanja povijesneavangarde nisu sasvim izgubile svoj korozivninapon i zanos „drugačijosti", ali zar nije oprav-dan strah da ih akademiziranje korumpira.

Griješio bih dušu kad bih kazao da u devedesetima nisam nalazio dobrihstvaralačkih postupaka i relevantnih djela,jedino što sam sasvim rijetko vidio ostvarenjakoja ne bih mogao zamisliti u osamdesetima,sedamdesetima, pedesetima ili dvadesetima,da o samom prvom desetljeću ovoga stoljećane govorimo (koje je između 1906. i 1916. biloinovativnije, radikalnije, bujnije nego ikadkasnije). Pritom se nimalo ne ljutim na motivei šanse kontinuiteta (dapače: osjećamrazložnost nekih usporenih razvoja i trudim sepovremeno čak nazrijeti logiku „dugoga tra-janja"), a pogotovo mi je strana misao o mehaničkim i nasilnim prekidima, o revanšis-tičkim povratcima ili odbacivanjima čitavihpoglavlja modernizma kao posrnuća i zabluda(pa bismo uskoro bili na korak do ostracizma„izopačene umjetnosti").

Jedino, ponavljam, nisam dovoljno susretaoradove obilježene neponovljivom original-nošću pristupa, onakve od kojih bi moglazapočeti neka tendencija, grupacija, serija(horribile dictu: „škola"). To znači da se i daljezadovoljavamo postojećim autoritetima i nji-hovim dometima, da zapravo pristajemo nastanovitu gerontokraciju, ili barem na povlas-tice onih ranije stiglih, ne uvijek nužno i - u elu-ardovskom smislu - „prvodošlih". Prevrati su,istina, poprilično kompromitirali nekadašnjeteleološke ambicije, ali u argumente preo-brazbe bilo bi nezrelo sumnjati.

Upravo ograničena sposobnost preobrazbetvari, medija ili zadanoga programa jest onošto zbunjuje pri susretu s izlošcima i na najis-

taknutijim, najizloženijim, najažurnijim mani-festacijama i susretištima aktualne likovnosti.Podrazumijevam, naravno, i vlastitu umanjenumoć viđenja novosti, odnosno sklonost daveć poznatim stvarima i prethodno priprem-ljenim formulacijama prekrijem eventualnesmjelije iskorake, ali djela pokazivana u Veneciji ili Kasselu uglavnom se i sama pre-poručuju solidnim povijesnim pedigreom: akonisu izašla iz Duchampove kabanice, diče serodoslovljem Schwittersa ili Beuysa,Rauschemberga ili Kossutha. Poseban jeslučaj videozapisa, no oni također teško danadmašuju intenzitete dostizane prije čitavo-ga desetljeća, a s druge strane uglavnomzaostaju za vizualnom provokativnosti kurent-nih TV-spotova.

Jednom riječju, na razini globalne invencijeočigledno je stagniranje u gotovo svim nači-nima izraza. Zastalo se u određenih visoko-postavljenim načelima, stalo se unutar vrlosložene stratifikacije i sofisticirane kodifikacije,stajanje ima nedvojbeno dostojanstvo uraču-natoga iskustva i bogate razrade, ali se ipakstoji, tako reći na mjestu, te se ne kreće ni u kojemu razaznatljivu smjeru. Tješe li nasusporedbe, možemo dodati da se slično sta-nje (stajanja) očituje i na drugim poljimasuvremenoga stvaralaštva, pa i u duhovnojatmosferi uopće. Sokole li nas povijesnipresedani, kazat ćemo kako je manirizama,aleksandrizama ili hiperkončetizama već i ranije bivalo, pa ih je stvaralaštvo (i rušilaštvo,jao!) već nekako uspijevalo prebroditi, zaobićiili pak nadmašiti. Drskim paralelizmom kazaobih kako smo u posljednjem desetljeću ovogastoljeća zapravo izašli iz okružja romantizma(u kojem smo još početkom prethodnogagotovo definitivno upali), jer su prvi put dove-dene u pitanje vrijednosti jakoga subjekta, iza-zovne evazije ili imerzije, te neophodneneprekidne novine.

Zalažući se inače za novosti po svaku cijenu,možda činimo višestruk prekršaj. Ponajprijese ponašamo potrošački, jer nezadovoljniponuđenim asortimanom razmaženo tražimo

Griješio bih dušu kad bih kazao

da u devedesetima nisam nalazio

dobrih stvaralačkih postupaka i

relevantnih djela, jedino što sam

sasvim rijetko vidio ostvarenja

koja ne bih mogao zamisliti u

osamdesetima, sedamdesetima,

pedesetima ili dvadesetima,

da o davnom prvom desetljeću

ovog stoljeća ne govorimo

još, više, drugačije. Zatim se orijentiramoparadoksalno historicistički - naime, naviknulismo se da svako doba nosi svoje karakteris-tične oblike-znakove, pa i od sadašnjostizahtijevamo da udovolji na takvoj tradiciji zas-novanim očekivanjima. Konačno, imperativtrajnoga obnavljanja („revolucije koja teče") ti-pičan je za razočarane avangardiste, za onekoji nisu dokraja povjerovali u nosivost vlasti-toga kreativnog specifikuma. Protiv diktatatržišta, protiv prisile historicističke logike i pro-tiv etabliranosti alternative (a jedna drugoj sumeđusobno proturječne, ako ne i škodljive)stanovit „razuman" odgovor upravo je odusta-janje od inoviranja.

A možda je novost postala teško ostvarljivomi zbog goleme komplementarne ponude,dosad neviđene kvantifikacije umjetničkihpredmeta i pojava ili pak zbog pretjeraneinformiranosti, sustava povezanih kanala kojisvaki izdvojeni signal kapilarno upijaju i ravno-dušno transmitiraju. Potencijalna „novost"tako biva odmah asimilirana, razdijeljena,neutralizirana - kao daje samu sebe pretrčala,a ne ostaje joj vremena da adekvatno odjeknei prostor da se na pravi način ispuni.Umjetničko djelo se uglavnom uspješnoodupiralo svođenju na puku informativnu či-njenicu, ali „programiranje" koeficijenta raz-like svelo ga je gotovo isključivo na to, te timepretvorilo u sredstvo komunikacije, dokinulomu ne samo nekadašnju „auru" nego i nužnuvišeznačnost, simboličko-poetsku dimenziju.Ne vjerujemo više, međutim, ni u ideju „čiste"umjetnosti, jer je postala tako aseptičnom,steriliziranom, sterilnom. Od ekstraktaekstrakta ili od eksperimenta eksperimentadoista nije opravdano očekivati plodnu mno-gostrukost. Stoljeće metodične redukcije i svakovrsnoga okušavanja nije valjda proteklouzalud, a da ne bi iscrpilo gotovo sve šansena tim područjima te sada udara u zidoveneprolaza ili u opne iza kojih ne može bitinego praznina.

Pa ipak, ponajmanje sam spreman lomiti štapnad umjetnošću, otpisivati čovjekovu stvara-lačku sposobnost i dubok igrački nagon kaostvari pripadne prošlosti, fenomene definitivnoizgubljene za sadašnjost i budućnost.Nažalost, prisiljen sam relativizirati dosegeaktualnih demijurških pretenzija i šansebudućega mitotvorstva. Stagnacija kojoj smonazočni sili nas da preispitamo i temelje nakojima se zasniva (nimalo smanjena, dapačefrenetično uvećana) produkcija artefakata kojipretendiraju na artistički status.

Smatramo li da doista više nije djelatnoromantičarsko shvaćanje umjetnika kaoStvoriteljeva takmaca, prometejskogaprenositelja prvotne vatre ili zakonodavcanekog dopunjenog i popravljenog poretka,eventualno ćemo naći i drugačije mjesto zakreativnu djelatnost i razviti izmijenjene kriteri-je za prosuđivanje rezultata i učinaka. Jerradikalni solipsizam i samodopadni profeti-zam (nezavisno od predznaka, progresis-tičkoga ili reakcionarnoga) zlorabili su svoješanse u ovom stoljeću tek nešto manje odsuprotstavljenih ideoloških totalitarizama.Dapače, preselili su se na područje umjetnos-ti s limitrofnih spoznajnih i eksperimentalnihdisciplina upravo zato da ne bi trpjeli nikakvihograničenja slobode, pa uostalom i da izbjeg-nu neposrednu, konkretnu verifikaciju.

Na poetološkoj razini suvremena je umjetnostrazapeta između arheologije i anarhije,odnosno ima ishodište koje joj jamčinekadašnja, uhodana, trasirana i tradirana većzamarajuća praksa ili pak odustaje od bilokakvog mogućeg disciplinarnog ishodišta. Narazini izvedbe, međutim, redovito se javljaneosporna konkretnost i tvarnost, a moždanam nedostaje poniznosti i sabranosti, skrom-nosti i pažnje kako bismo baš njih prepoznalii od njih započeli svako promatranje, razma-tranje i prosuđivanje. Na razini života, osimtoga, umjetnost se javlja u nikad identičnimuvjetima i kontekstima, pa bismo od recepcijeprilagodbe mogli također imati poticajnihrefleksija.

Već preko pola stoljeća odjekuje pitanje:„Kako pjevati (pisati, slikati, oblikovati) nakonAuschwitza?" a da na nj nismo dobili jedno-značan odgovor. Pridružuju se u savjesti novetraume, nove frustracije, nove lokacije(Vukovar, Srebrenica, Grozni), a od odgovorai rješenja smo sve udaljeniji, sa sve manje

nade u spasonosno iskupljenje, pročišćenje,katarzu putem umjetnosti. Jesmo li odvećtražili, njegovali previše iluzije? Je li stvaralaš-tvo presezalo u prostore sudbinskih sankcija,je li zadiralo u egzistencijalne kompetencijebez pokrića, pa sad trpi svojevrsnu osvetuzbog prekoračenja, odmazdu gnjevnoga hib-risa?

Riječi, riječi, riječi, velike riječi - pretenciozne,opasne i žetonske, papirnate istodobno (oistom trošku). A htio sam jedino reći kakonemamo korelativa ni za herojske ni za pa-tničke geste, pa nije čudno da smo ostali bezkvalifikativa i za bilo kakva epohalna određe-nja. Dobro je ako u šumi varijeteta uspijemovidjeti makar pokoje zbiljsko stablo.Parcelacija unutar razbarušene i dijelompodivljale vegetacije nikad nije bila nebrižljivi-je provedena, sreća bi bila barem usjeveritikartu, oslanjajući se na nutarnji, instiktivni i intuitivni kompas.

Neće biti slučajno što esejističke varijacije o stanju umjetnosti danas završavamo žalopoj-kama o verbalnoj neadekvatnosti. O tomu jedoista ponajprije riječ, o izgubljenoj sposob-nosti imenovanja i ponestaloj ambiciji klasifici-ranja. A s obzirom na mogućnost doživljaja(naivno?) vjerujemo da nismo sasvim zahirili,s obzirom na potrebu artikuliranja ufamo kakojoš nismo odustali. Ali preostali ratio rado bi u razgovor uklopio neke orijentacijske starinskekategorije, jer govor o umjetnosti nemoguć jebez komparacije, imitacije, emulacije...

Zagreb, 31.12.1995.-10.01.1996.

SummaryTonko Maroević: The Art of TodayWhat kind of status quo does art deserve today?

Not one single fine art trend did become asserted inany meaningful way during one half of the nineties (thefirst, the better, more fresh), no new formula or recipehas turned up on the poetic horizon, no fashionabletrend, no "ism" or "art" (if not a stylistic category)have even tried to puncture the membrane of indiffer-ence (if only for market reasons). The art practice,painting, a sculpture and other related disciplines andmedia, exist perhaps not quite in a vacuum, but morethan ever before devoid of the conceptual or termino-logical accompaniment, without an ideological or axi-ological dominance, with no historical or projectiveconstancy. Is it the doing of freedom and autonomy towhich art has been striving for a long time, and whichit conquered irrevocably and in many ways, in thiscentury? Is turning the artist back to himself - as theprinciple landmark and almost exclusive point of sup-port for the entire creative system - a sign of the mostwelcome sobering up from the outside directives andextra-aesthetic imperatives, or is it a symptom of dis-illusionment with the need and the possibility of influ-ence outside the ivory tower, an indicator of the"material fatigue", the potential creative exhaustion,the closing of the civilisation circle? Is it the questionof reaching the end of a century? Or the termination ofthe operation of a certain register of signs? Or just theloss of a kind of intellectual - ethical sanctuary (when,eventually, we are not willing to recall the famous sedl-mayerisch "centre")?