I. SVEANOST U NOVOM DVORCU - Gospodaru, stigla je nova depea. - Odakle? - Iz Tomska. - Je li linija iza toga grada prekinuta? -Jest, od juer. - Svaki sat, generale, alji brzojav u Tomsk i o svemu me izvjetavaj! - Razumijem, gospodaru - odvrati general Kisov. Ovaj se razgovor vodio u dva sata u noi, kad je sveanost u Novom dvorcu bila u punom jeku. Te je veeri glazba Preobraenske i Pavlovske pukovnije neprekidno svirala birane polke, mazurke, eccossaise i valcere iz svoga repertoara. Plesni parovi nizali su se u beskraj kroz veliajne dvorane toga dvorca to bijae podignut na dva-tri koraka od "Stare kamene kue", u kojoj su se neko odigrale mnoge uasne drame, iji su se odjeci te noi probudili i izmijeali s melodijama kadrila. Glavni maral dvora imao je, uostalom, dobre pomagae u obavljanju svoje teke dunosti. Veliki knezovi i njihovi pobonici, dvorski komornici i ostali dvorani sami su vodili brigu o plesovima. Velike kne-ginje, okiene dijamantima, i dvorske dame u svojim gala-haljinama da- 7 vale su lijep primjer enama visokih vojnih i graanskih slubenika drev-noga "Grada od bijelog kamena". I stoga, kad je odjeknuo znak za po-lonezu i kad su se uzvanici svih inova ukljuili u tu etnju po taktu glaz-be, koja u ovako sveanim zgodama poprima vanost nacionalnog plesa, mjeavina dugakih haljina ukraenih ipkama i odora iskienih odlikovanjima, tvorila je pri svjetlu stotine svijenjaka, koji bijahu udesetero-strueni odrazima u zrcalima, neopisiv prizor. Sve je blistalo. Uostalom, velika dvorana, najljepa od svih u Novom dvorcu, bijae dostojan okvir tom sjajnom skupu uglednika i raskono odjevenih ena. Bogato ukraeni, pozlaeni svod, poneto potamnio od patine vremena, kao da je bio posut zvijezdama. Brokatni zastori na prozorima i vratima, divno nabrani, prelijevali su se u toplim, rumenim tonovima to su se naglo lomili na krajevima teke tkanine. Kroz iroke prozore na polukruni luk svjetlo u dvoranama, ublaeno lakom izmaglicom, nalikovalo je izvana na odbljesak poara i otro odudaralo od tame koja je ve nekoliko sati obavijala taj sjajni dvorac. Ta je opreka stoga privlaila panju gostiju koji nisu bili zabavljeni ple-som. Kad bi zastali u udubinama prozora, mogli su nazreti nekoliko ku-pola iji su se golemi obrisi nejasno ocrtavali ovdje-ondje u mraku. Ispod izrezbarenih balkona vidjeli su brojne straare kako utke hodaju drei puke vodoravno na ramenu, i kako im sjaj iz dvorca kiti iljate kacige plamenim perjanicama. uli su i korake patrola po kamenim ploama, koji su moda bili pravilniji od koraka plesaa po parketu dvorana. Od vremena do vremena dozivale su se strae, a pokatkad bi se zov trube izmijeao s akordima orkestra ubacujui svoje jasne tonove u opu harmoniju. Jo nie, ispred proelja, tamne prilike izdvajale su se od snopova svjetla koje je padalo kroz prozore Novoga dvorca. To su bili brodovi to

su plovili niz rijeku, koja je bila proarana svjetlucanjem fenjera i za-pljuskivala najnie stepenice terasa. Glavna linost bala, koja je priredila tu sveanost i koju je general Kisov astio titulom predvienom za vladare, bila je odjevena jednostavno, u odoru asnika lovake garde. Posrijedi nije bilo nikakvo prenemaganje, ve navika ovjeka koji ne mari za sjaj. Njegova je odjea, dakle, odudarala od krasnih odijela ljudi koji su se tiskali oko njega, a takav se obino i pojavljivao, usred pratnje koju su sainjavali Gruzijci, 8 Kozaci i Lezgini, sjajni eskadroni, raskono odjeveni u divotne kavkaske odore. Taj ovjek, visok, prijazan, mirna izraza na licu, ali brina ela, iao je od skupine do skupine, malo je kad govorio i ak kao da nije obraao osobitu panju bilo na vesele razgovore mladih uzvanika, bilo na ozbilj-nije rijei viih slubenika ili lanova diplomatskog zbora, koji su na dvoru zastupali sve glavne europske drave. Dvojica-trojica tih pronicavih politiara - koji su, zahvaljujui svom pozivu, znali itati s lica - kao da su na domainovu licu opazili neke znake nemira kojem nisu mogli odrediti uzrok, ali se nijedan od njih nije usudio da ga ita o tome pita. Bilo kako mu drago, namjera je asnika lovake garde, po svemu sudei, bila da njegove tajne brige nimalo ne pomute ovu sveanost, a kako je on bio jedan od rijetkih vladara kojima se cio jedan svijet iz navike, ak i u mislima, pokoravao, radosti bala nisu ni na trenutak jenjale. General Kisov ekao je, meutim, da mu asnik, kome je upravo bio prenio depeu iz Tomska, zapovjedi da se povue, ali je ovaj i dalje utio. Uzeo je bio brzojavku, proitao je i jo se jae smrknuo. I nehotice se maio za sablju te prinio ruku oima i naas ih zaklonio. Reklo bi se da mu smeta bljesak svjetla i da trai mrak kako bi se bolje zagledao u sama sebe. - Dakle - nastavi on poto je odveo generala Kisova do udubine jednoga prozora - od juer vie nemamo veze s mojim bratom velikim knezom? - Nemamo, gospodaru, a valja se bojati da uskoro depee nee moi prijei ni granice Sibira. - Ali postrojbe iz oblasti Amura i Jakutska, i postrojbe iz Transbaj-kalije, valjda su primile naredbu da odmah krenu u Irkutsk? - Ta je naredba izdana u posljednjem brzojavu koji smo uspjeli poslati do iza Bajkalskog jezera. - A jesmo li od poetka neprijateljske najezde neprestano u direktnoj vezi s Jenisejskom, Omskom, Semipalatinskom i Tobolskom guber-nijom? - Jesmo, gospodaru, oni primaju nae depee i sigurni smo da do ovog asa Tatari nisu napredovali dalje od Irtia i Oba. - A o izdajici Ivanu Ogarjovu nema jo nikakvih vijesti? - Nema - odgovori general Kisov. - Upravitelj policije ne moe potvrditi je li on preao granicu ili nije. - Neka se njegov opis odmah poalje u Ninji Novgorod, Perm, Je-katerinburg, Kasimov, Tjumenj, Iim, Omsk, Jelamsk, Kolivanj, Tomsk, svim brzojavnim uredima s kojima jo imamo vezu! - Zapovijed Vaega Velianstva bit e odmah izvrena - odvrati general

Kisov. -1 nikome ni rijei o svemu ovome! General povladi sugovorniku znakom punim potovanja, pokloni se, izgubi se u svjetini i ubrzo izie iz dvorane a da to nitko nije ni zapazio. asnik pak stajae neko vrijeme zamiljen, ali kad se ponovo pridrui razliitim skupinama vojnih i politikih linosti, koje su se bile okupile na vie mjesta u dvoranama, lice mu pokazivae svu onu mirnou koju je naas bilo izgubilo. Meutim, ozbiljni dogaaj koji je pobudio te brzo razmijenjene rijei nije bio toliko nepoznat koliko su moda mislili asnik lovake garde i general Kisov. O tome se, dodue, nije razgovaralo slubeno, pa ak ni poluslubeno, jer se jezici nisu razvezivali "na zapovijed", ali su neki velikodostojnici bili manje-vie tono obavijeteni o dogaajima to su se zbivali s onu stranu granice. Kako bilo da bilo, o onome to su oni moda samo nauli, o onome o emu se nije govorilo ak ni meu la-novima diplomatskog zbora, razgovarala su potiho dva uzvanika koji se nisu isticali nikakvom odorom i nikakvim odlijima na tom primanju u Novom dvorcu, ali koji kao da su raspolagali prilino tonim podacima. Kako su, kojim putem, ijim posredovanjem, ta dva obina smrtnika doznala ono to su tolike druge osobe, ak i najznaajnije, jedva naslu-ivale? To nitko ne bi umio rei. Je li to kod njih bio dar predosjeanja ili predvianja? Da nisu imali kakvo posebno osjetilo kojim su mogli vidjeti i iza onoga ogranienog obzora do kojega dopire ljudski pogled? Da nisu imali kakav osobit njuh kojim su mogli nanjuiti i najpovjerljivije vijesti? Nije li im se zbog navike, koja im je postala druga narav, da ive od izvjetavanja i radi izvjetavanja, narav napokon promijenila? ovjek bi bio sklon da u to povjeruje. Od te dvojice jedan je bio Englez, a drugi Francuz. Obojica bijahu visoki i mravi -jedan crnomanjast kao i svi junjaci iz Provanse, a drugi ri kao kakav gentleman iz Lancashirea. Anglonorman, krut, hladan, flegmatian, krt na rijeima i pokretima, kao da je govorio i gestikulirao samo pod utjecajem nekog pera u njemu koje je djelovalo u pravilnim razmacima. Galoroman je, naprotiv, bio ivahan i plahovit i izraavao se u isti mah i usnama, i oima, i rukama, umio je na dvadesetak naina 10 iskazati svoju misao, a njegov subesjednik kao da je to umio samo na jedan jedini nain koji mu je bio zauvijek urezan u pamet. Te su tjelesne razlike mogle lako udariti u oi i najslabijem promatrau, ali bi fizionomist, kad bi malo bolje pogledao ova dva stranca, jasno odredio fizioloku suprotnost koja im je bila svojstvena, te bi odmah rekao da je Francuz "sav oko", a Englez "sav uho". I zaista je oni vid jednoga od njih bio praksom neobino izotren. Bit e da je njegova mrenica bila isto onako osjetljiva kao u onih opsjenara koji prepoznaju kartu u ciglom trenutku kad se predie ili samo po razmjetaju nekog lika na poleini karte, to nitko drugi i ne primjeuje. Ovaj je Francuz, dakle, bio u najveoj mjeri obdaren onim to se naziva "vizualno pamenje". Englez pak kao daje bio stvoren da slua i da uje. Kad bi mu iji glas dopro do uha, nije ga vie mogao zaboraviti, i nakon deset, dvadeset godina prepoznao bi ga medu tisuama drugih. On, naravno, nije mogao

strigati uima kao ivotinje koje imaju usne koljke; ali kako su uenjaci ustanovili da su ljudske ui "gotovo" nepokretne, moglo bi se rei da je ovaj Englez ulio, savijao i krivio ui ne bi li ulovio zvuke na nain jedva primjetan prirodoslovcima. Valja napomenuti da su savreni vid i sluh bili i te kako korisni ovoj dvojici u njihovu pozivu, jer je Englez bio dopisnik Daily Telegrapha, a Francuz je bio dopisnik...On nije nikad govorio kojeg je lista ili kojih listova dopisnik, a kad bi ga tko upitao, odgovorio bi u ali da se dopisuje "sa svojom sestrinom Madeleinom". Zapravo je taj Francuz, uza sve svoje lakoumno dranje, bio veoma otrouman i veoma dovitljiv. Premda je govorio pomalo zbrda-zdola, moda zato da bolje prikrije svoju elju da neto dozna, nikad se nije odavao. Sama mu je govorljivost pomagala da preuti ono to nije htio kazati, i moda je ak bio zatvo-reniji i suzdrljiviji od svoga kolege iz Daily Telegrapha. Obojica su prisustvovali ovoj sveanosti u Novom dvorcu u noi od 15. na 16. srpnja kao novinari, na dobro svojih italaca. Razumije se samo po sebi da je toj dvojici bio na srcu njihov poziv na ovom svijetu, da su rado, kao lasice, slijedili trag najnenadanijih vijesti, da ih nita nije moglo zastraiti ni odvratiti od cilja, da su bili obdareni nepokolebljivom hladnokrvnou i istinskom odvanou ljudi od za-nata. Kao pravi dokeji u toj utrci s preponama, u tom lovu za novostima, oni su preskakivali ivice, prelazili rijeke, svladavali zapreke pokazujui 11 neprispodobiv ar punokrvnih trkaih konja koji e ili biti prvi ili pasti mrtvi. Uostalom, njihovi listovi nisu tedjeli novca - tog najpouzdanijeg, najbreg i najsavrenijeg dosad poznatog sredstva za prikupljanje po-dataka. Treba jo dodati, njima u prilog, da se ni jedan ni drugi nisu nikad mijeali u privatni ivot pojedinaca i da su djelovali samo kad su posrijedi bili politiki i drutveni probici. Jednom rijeju, bavili su se onim to se otprije nekoliko godina naziva "velikom vojnom i politikom reportaom". Samo, vidjet emo, pratei ih izbliza, da su oni obino nekako udno promatrali dogaaje, a napose njihove posljedice, da je svaki od njih imao "svoj nain" gledanja i prosuivanja. Ali, kako su poteno radili svoj posao i kako se nikad nisu tedjeli, ne bi bilo lijepo da im to za-mjerimo. Francuski se dopisnik zvao Alcide Jolivet, a engleski Harry Blount. Prvi put su se sreli na ovoj sveanosti u Novom dvorcu, o kojoj je trebalo izvijestiti svoje listove. Zbog razliitosti naravi i stanovite profesionalne ljubomore morali su biti prilino nesimpatini jedan drugome. Nisu se, meutim, izbjegavali, ve prije kao da su nastojali izmamiti jedan od drugoga najnovije vijesti. To su, uostalom, bila dva lovca koji su lovili u istom kraju, u istom lovitu. Ono to je izmaklo jednome, moglo je dru-gome doi na nian, i obojici je bilo u interesu da sve vide i uju. Te su veeri, dakle, obojica neto vrebala. Zaista se osjealo neto u zraku. "Pa ma to bile samo i patke, vrijedi opaliti iz puke", pomislio je Alcide Jolivet.

I tako su se ta dva novinara upustila u razgovor na balu, nekoliko trenutaka nakon odlaska generala Kisova, ispipavajui pomalo jedan drugoga. - Zaista je krasna ova zabava, gospodine! - ljubazno ree Alcide Jolivet, koji je drao da razgovor treba zapodjenuti ovom posve francuskom reenicom. - Ja sam ve brzojavio da je sjajna! - odvrati hladno Harry Blount sluei se rijeju koja je osobito prikladna da izrazi divljenje bilo kojega graanina Ujedinjena Kraljevstva. - Meutim - doda Alcide Jolivet -ja sam smatrao da moram u isto vrijeme javiti svojoj sestrini... 12 - Vaoj sestrini?... - ponovi u udu Harry Blount upadajui u rije svome kolegi. -Jest... -nastavi Alcide Jolivet - mojoj sestrini Madeleini...S njom se dopisujem! Ta moja sestrina eli da bude brzo i dobro obavijetena!... Zato sam smatrao da joj moram javiti daje na ovoj sveanosti nekakav oblak, ini se, natmurio vladarevo elo. - A meni se uinilo da vladarevo elo ija - odvrati Harry Blount, koji je moda elio prikriti svoje misli. - Pa e, naravno, "sijati" i na stupcima Daily Telegrapha! - Tako je. - Sjeate li se vi, gospodine Blounte, to se dogodilo u Zakretu 1812. godine? - zapita Alcide Jolivet. - Sjeam se, gospodine, kao da sam i sam bio ondje - odgovori engleski novinar. - Onda znate - proslijedi Alcide Jolivet - da su usred zabave, koja je bila prireena u ast cara Aleksandra, javili caru da je Napoleon sa svojom prethodnicom preao Njemen. Pa ipak, car nije napustio zabavu i, premda je vijest bila izvanredno ozbiljna i mogla ga stajati carstva, nije pokazao vie uznemirenosti... - Nego to je upravo pokazao na domain kad mu je general Kisov priopio daje prekinuta telegrafska veza izmeu granice i Irkutska? - Oho, vi to znate? - Znam. - Ja opet to moram znati kad mi je posljednji brzojav stigao do Udiska - pripomene Alcide Jolivet prilino zadovoljno. - A moj samo do Krasnojarska - umetne Harry Blount isto tako zadovoljno. - Onda znate i daje izdana naredba postrojbama u Nikolajevsku? - Znam, gospodine, a u isto je vrijeme brzojavljeno kozacima u To-bolskoj guberniji da se okupe. - To je iva istina, gospodine Blounte, ja sam isto tako znao za te mjere i vjerujte mi da e moja mila sestrina ve sutra znati neto o tome! - Ba kao to e znati i itaoci Daily Telegrapha, gospodine Jolivet! - Eto, kad ovjek vidi sve to se zbiva!... -1 kad uje sve to se govori!... - Bit e zanimljivo pratiti ovaj rat, gospodine Blounte. - Ja u ga pratiti, gospodine Jolivet. 13 - Onda se moe dogoditi da se ponovo sretnemo na terenu koji moda

nee biti ovako siguran kao to je parket ovoga salona! - Nee, dodue, biti tako siguran, ali... - Ali nee biti ni tako sklizak! - prihvati Alcide Jolivet, koji pridra svoga kolegu u trenutku kad ovaj, odlazei natrake, umalo to ne izgubi ravnoteu. I tada se dva novinara rastadoe prilino zadovoljni, sve u svemu, to ni jedan ne zna nita vie od drugoga. I zaista su bili podjednako dobro obavijeteni. U taj se as otvorie vrata susjedne dvorane. Tu je bilo nekoliko velikih, divno prostrtih stolova krcatih skupocjenim porculanom i zlatnim posuem. Na stolu u sredini, predvienom za kneeve, kneginje i lanove diplomatskog zbora, blistala je posuda od neprocjenjive vrijed-nosti, izraena u Londonu, a oko toga zlatarskog remek-djela svjetlucalo je, pri svjetlu lustera, na tisue komada najdivnijeg servisa koji je ikad proizveden u Sevresu. Uzvanici u Novom dvorcu uputie se u blagovaonice. U tom trenu general Kisov, koji se upravo bio vratio, urno prie asniku lovake garde. - Sto je? - upita ga ovaj potonji ivo, kao i prvi put. - Brzojavi ne idu dalje od Tomska, gospodaru. - Odmah jednog glasnika! asnik izie iz velike dvorane i ue u prostranu odaju pored nje. To je bila radna soba, s veoma jednostavnim pokustvom od stare hrasto-vine, na uglu Novoga dvorca. Na zidovima je visilo nekoliko slika, meu njima i dva-tri platna Horacea Verneta. asnik hitro otvori prozor, kao da mu je ponestalo kisika, i izie na irok balkon da udahne svjeeg zraka koji proiavae lijepa srpanjska no. Pred njegovim oima ocrtavao se, okupan mjeseinom, okrugli bedem unutar kojega su se dizale dvije saborne crkve, tri palae i arsenal. Oko tog bedema razabirala su se tri razliita grada: Kitaj-gorod, Beloj-gorod i Zemljanoj-gorod, goleme europske, tatarske i kineske etvrti nad kojima su se uzdizali tornjevi, zvonici, minareti i kupole tri stotina crkava, sa zelenim kupolama i srebrnim krievima na vrhu. Vijugava rjeica odsijevala je ovdje-ondje od mjeseevih zraka. Sve skupa je tvorilo neobian mozaik od razliito obojenih kua u golemu okviru od e-trdesetak kilometara. 14 Ta je rjeica bila Moskva, taj je grad bio Moskva, taj je bedem bio Kremlj, a asnik lovake garde, koji je prekrienih ruku i zamiljen, nejasno uo buku to se irila iz Novoga dvorca po starom moskovskom gradu, bio je car. 15 II. RUSI I TATARI Car je onako nenadano napustio dvorane Novoga dvorca u trenutku kad je zabava, koju je priredio u ast graanskim i vojnim vlastima i velikodostojnicima, bila u punom jeku zato to su se krupni dogaaji zbili s onu stranu granice na Uralu. Vie nije moglo biti dvojbe, straho-vita je najezda prijetila da otrgne sibirske pokrajine od ruske vlasti. Azijska Rusija ili Sibir zauzima povrinu od oko deset milijuna kvad-

ratnih kilometara i broji otprilike dva milijuna stanovnika. Prostire se od Uralskog gorja, koje je razdvaja od europske Rusije, sve do obala Tihog oceana. Na jugu je dijeli od Turkestana i Kineske Carevine prilino neo-dreena granica; na sjeveru je opasuje Sjeverno ledeno more od Kar-skog mora do Beringova prolaza. Podijeljena je na gubernije ili pokra-jine, i to Tobolsku, Jenisejsku, Irkutsku, Omsku i Jakutsku; obuhvaa i dva okruga: Ohotski i Kamatkin, i dvije zemlje koje su sad pod mos-kovskom upravom: zemlje Kirgiza i Cukija. Ta golema stepa, koja od zapada na istok obuhvaa sto deset stupnjeva, ujedno je zemlja koja slui za zatoenje zloinaca i onih koji su carskim ukazom osueni na progonstvo. Dva generala-gubernatora predstavljaju vrhovnu carsku vlast u toj golemoj zemlji. Jednome je sjedite u Irkutsku, glavnom gradu Zapad-nog Sibira. Rijeka una, pritok Jeniseja, razdvaja ta dva Sibira. 16 Nikakva eljeznica jo ne presijeca te goleme ravnice, od kojih su neke uistinu neobino plodne. Nikakva pruga ne slui dragocjenim rudnicima zbog kojih je sibirsko tlo, na velikim prostranstvima, bogatije ispod povrine nego na povrini. Tu se ljeti putuje tarantasom ili taljigama, a zimi saonicama. Jedna jedina veza, ali elektrina, spaja zapadnu i istonu granicu Sibira icom dugom vie od osam tisua vrsta (8.536 kilometara) . Ona ide od Urala preko Jekaterinburga, Kasimova, Tjumenja, Iima, Omska, Jelamska, Kolivanja, Tomska, Krasnojarska, Nini Udinska, Irkutska, Verhne Nerinska, Strelinska, Albazina, Blagoveenska, Rade, Orlom-ske, Aleksandrovska i Nikolajevska, i svaka rije koja se poalje do pos-ljednje postaje stoji est rubalja i devetnaest kopjejaka. Od Irkutska se odvaja jedan kraj do Kjahte na mongolskoj granici, a odatle pota pre-nosi, za trideset kopjejaka po rijei, brzojave do Pekinga za etrnaest dana. I ta ica koja ide od Jekaterinburga do Nikolajevska bila je presjeena najprije pred Tomskom, a nakon nekoliko sati i izmeu Tomska i Kolivanja. I zato je car, poto mu je general Kisov po drugi put podnio izvjetaj, odgovorio samo rijeima: "Odmah jednog glasnika!" Car je ve nekoliko trenutaka stajao nepomino pokraj prozora svoga kabineta kad vratari ponovo otvorie vrata. Na pragu se pojavi upravitelj policije. - Ui, generale - ree mu car odsjenim glasom - i kai mi to zna o Ivanu Ogarjovu. - To je neobino opasan ovjek, gospodaru - odgovori upravitelj policije. - Imao je in pukovnika, je li? - Jest, gospodaru. -1 bio je inteligentan asnik? - Veoma inteligentan, ali neobuzdan i toliko ambiciozan da nije prezao ni od ega. Uskoro se upustio u tajne spletke i tada mu je Njegovo Visoanstvo veliki knez oduzeo in i prognao ga u Sibir. -Kad je to bilo? - Prije dvije godine. Nakon est mjeseci izgnanstva bio je pomilovan milou Vaeg Velianstva, pa se vratio u Rusiju.

1 Vrsta je 1067 metara, dakle neto vie od jednog kilometra. (Autor.) 17 4 K - I od tada nije vie odlazio u Sibir? - Jest, otiao je, gospodaru, ali ovaj put od svoje volje - odgovori upravitelj policije. Pa nadoda malo tie: - Nekad, gospodaru, tko bi oti-ao u Sibir, taj se vie ne bi vratio! - E, dok sam ja iv, Sibir jest i bit e zemlja iz koje se vraa! Car je imao pravo da uistinu ponosno izgovori ove rijei, jer je vieput svojom blagou pokazao da ruska pravda umije pratati. Upravitelj policije ne odgovori ni rijei, ali je bilo oito da on nije pristaa polovinih mjera. Po njemu, svatko tko je jednom preao Ural u pratnji andara ne bi se smio nikad vie vratiti. Ali pod novom vladavinom nije bilo tako, zbog ega je ministar unutarnjih poslova iskreno alio! Kako? Da nema vie doivotne robije osim za obine zloince! Kako? Da se politiki krivci vraaju iz Tobolska, Jakutska, Irkutska! I zaista, upravitelj policije, naviknut na autokratske odluke carskih ukaza, nije se mogao pomiriti s tim nainom vladanja! Ali je uutio ekajui da ga car ponovo pone ispitivati. Nije morao dugo ekati. - Nije li se Ivan Ogarjov vratio po drugi put u Rusiju nakon putovanja po sibirskim pokrajinama, putovanja iji nam je pravi cilj ostao nepoznat? - upita ga car. - Jest, vratio se. -1 od tada mu je policija izgubila svaki trag? - Nije, gospodaru, jer osuenik postaje uistinu opasan tek onda kad bude pomilovan! Car se naas namrti. Moda se upravitelj policije uplaio daje pretjerao - premda je njegova tvrdoglavost bila u najmanju ruku isto toliko velika koliko i beskrajna odanost koju je osjeao prema svom gospodaru; ali car se nije obazreo na te posredne zamjerke svojoj unutarnjoj politici, nego je nastavio postavljati kratka pitanja: - Gdje je posljednji put vien Ivan Ogarjov? - U Permskoj guberniji. - U kojem gradu? - U samom Permu. - to je ondje radio? - ini se da nije imao nikakva posla, i nije se vladao sumnjivo. -1 nije bio pod nadzorom tajne policije? - Nije, gospodaru. - A kad je otiao iz Perma? 18 - Negdje u mjesecu oujku. - A kamo je krenuo? -Ne zna se. - E, ja znam! - ustvrdi car. - Dobio sam anonimne prijave, ali ne preko policije, a s obzirom na ono to se sad dogaa s onu stranu granice, imam mnogo razloga vjerovati da su te prijave tone! - Mislite li, gospodaru, da Ivan Ogarjov ima svoje prste u tatarskoj najezdi? - uzvikne upravitelj policije.

- Tako je, generale, a sad u ti ispriati ono to ti ne zna. Kad je otiao iz Permske gubernije, Ivan Ogarjov preao je Ural. Pohitao je u Sibir, u kirgiske stepe, i tu je pokuao, prilino uspjeno, pobuniti tamonja nomadska plemena. Zatim je otiao jo dalje na jug, sve do slobodnog Turkestana. Tu je, u Bunarskom, Kokandskom i Kundukom kanatu, naao poglavice koji su bili voljni ubaciti svoje tatarske horde u sibirske pokrajine i zapoeti opu najezdu na Rusko Carstvo u Aziji. Taj se pokret pripremao u potaji, ali je buknuo kao plamen i sad su presjeene sve prometnice i veze izmeu Zapadnog i Istonog Sibira! tovie, Ivan Ogarjov, eljan osvete, hoe i glavu moga brata! Dok je ovo govorio, car se uzrujao i ushodao po sobi. Upravitelj policije utio je kao zaliven, ali je u sebi govorio da se, u ono vrijeme kad ruski carevi nisu pratali prognanicima, ne bi mogle ostvariti namjere Ivana Ogarjova. Jo je nekoliko trenutaka utio, a zatim je pristupio caru, koji se bio svalio u naslonja, te mu rekao: - Vae je Velianstvo zacijelo izdalo naloge da se ta najezda to prije suzbije? - Jest - odgovori car. - Posljednji brzojav koji je mogao stii do Nini Udinska trebao je pokrenuti jedinice iz Jenisejske, Irkutske i Jakutske gubernije i jedinice iz podruja Amura i Bajkalskog jezera. U isto vrijeme su pukovnije iz Perma i Ninjeg Novgoroda i kozaci s granice krenuli ubrzanim marem prema Uralu; ali e njima, na alost, trebati nekoliko tjedana da se suprotstave tatarskim kolonama. -1 brat Vaeg Velianstva, Njegovo Visoanstvo veliki knez, koji je sad odsjeen u Irkutskoj guberniji, nije vie u izravnoj vezi s Moskvom? - Nije. - Ali on svakako zna, iz posljednjih depea, kakve je mjere poduzelo Vae Velianstvo i kakvu pomo moe oekivati od susjednih gubernija? 19 - Zna - potvrdi car - ali ne zna da Ivan Ogarjov treba u isto vrijeme odigrati i ulogu buntovnika i ulogu izdajice, i da mu je on osobni i ljuti neprijatelj. Ivan Ogarjov ima ba velikom knezu zahvaliti svoju prvu sra-motu, a stoje najgore, veliki knez i ne poznaje tog ovjeka. Plan je Ivana Ogarjova, dakle, da se uputi u Irkutsk i da tu, pod lanim imenom, po-nudi svoje usluge velikom knezu. Zatim, kad zadobije njegovo povjere-nje i kad Tatari opkole Irkutsk, predat e im grad, a s njim i moga brata, iji je ivot u neposrednoj opasnosti. Eto to ja znam iz izvjetaja koje sam dobio, a to veliki knez ne zna, a trebao bi znati! - E pa, gospodaru, jedan pametan, hrabar glasnik... - Oekujem ga. - I neka se pouri - doda upravitelj policije - jer dopustite, gospodaru, da napomenem kako je to sibirsko tlo veoma pogodno za ustanke! - Misli, generale, da e se prognanici udruiti s napadaima? -usklikne car, koji se nije mogao svladati kad je uo te rijei upravitelja policije. - Neka mi oprosti Vae Velianstvo!... - promuca upravitelj policije, jer mu je zaista ba tu misao bio priapnuo njegov uznemireni i nepovjer-ljivi duh. - Ja vjerujem da su prognanici ipak malo bolji rodoljubi! - produi car.

- Ima u Sibiru i drugih kanjenika osim politikih - umetne upravitelj policije. - Ima zloinaca! Ah, generale, njih preputam tebi! To je olo. Oni nemaju domovine. Ali taj ustanak, ili bolje tei ta najezda, nije uperena protiv cara, nego protiv Rusije, protiv ove zemlje za koju prognanici nisu izgubili svaku nadu da e je ponovo ugledati..i koju e i ugledati!... Ne, nikad se jedan Rus nee udruiti s Tatarinom da oslabi, pa ma i na trenutak, rusku vlast! Car je imao pravo kad je vjerovao u rodoljublje onih koje je njegova politika bila na neko vrijeme udaljila. Blagost, koja je bila temelj njegova pravosua kad je on sam mogao upravljati njegovim izvravanjem, znatno ublaavanje to ga je uveo u primjenjivanju ukaza, koje je nekad bilo uasno, jamili su mu da se ne vara. Ali, premda bi pobunjenici mnogo pridonijeli uspjehu tatarske najezde, poloaj je ionako bio veoma ozbiljan, jer je postojala bojazan da e se dobar dio Kirgiza pridruiti napadaima. 20 Kirgizi se dijele na tri horde, Veliku, Malu i Srednju, i imaju oko etiristo tisua "atora", to e rei dva milijuna dua. Neka su od tih razliitih plemena nezavisna, a neka priznaju vrhovnu vlast bilo Rusije, bilo Kivskog, Kokandskog i Buharskog kanata, to jest vlast najmonijih poglavica u Turkestanu. Srednja je horda najbogatija i ujedno najvanija, a njeni tabori zauzimaju sav prostor izmeu rijeka Sari-sua, Irtia, gornjeg toka Iima i jezera Hadisanga i Aksakala. Velika horda, koja zauzima krajeve istono od Srednje, prostire se do Omske i Tobolske gubernije. Kad bi se, dakle, to kirgisko stanovnitvo diglo na ustanak, dolo bi do najezde na azijsku Rusiju, a ponajprije do odcjepljenja Sibira istono od Jeniseja. Istina je da su ti Kirgizi, novajlije u ratnoj vjetini, bili vie noni pljakai i napadai karavana nego redovita vojska. Kako ono ree M. Levin: "Zbijeni red ili kara dobra pjeatva moe odoljeti deset puta brojnijoj masi Kirgiza, a jedan jedini top moe unititi svu silu." Moda jest tako, ali opet treba da ta kara dobra pjeatva stignu u pobunjeni kraj, i da topovi krenu iz artiljerijskih parkova ruskih pokrajina koje su po dvije-tri tisue vrsta daleko. A osim glavnim putem koji vezuje Jekatermburg s Irkutskom, nije lako proi kroz stepu koja je esto movarna, pa e svakako trebati vie tjedana da ruske jedinice potisnu tatarske horde. Omsk je sredite vojne sile Zapadnog Sibira koja treba drati na uzdi kirgiska plemena. Tu je i granica koju su ti nomadi, koji nisu bili dokraja pokoreni, vieput povrijedili, pa su u Ministarstvu rata imali mnogo razloga vjerovati da je Omsk ve ozbiljno ugroen. Linija vojnih naseo-bina, to jest kozakih stanica koje su rasporeene od Omska do Semi-palatinska, bila je ve zacijelo na nekoliko mjesta probijena. A postojala je bojazan da su "veliki sultani", koji upravljaju tim kirgiskim krajevima, sami priznali, ili da su bili prisiljeni priznati, gospodstvo Tatara, koji su bili muslimani kao i oni, i da je mrnja koju je izazvala podjarmljenost bila pojaana mrnjom kojoj bijae uzrok neprijateljstvo izmeu pra-voslavne i muslimanske vjere. I zaista su ve odavno turkestanski Tatari, a navlastito oni iz Buharskog,

Kokandskog i Kunduskog kanata, nastojali, bilo milom bilo silom, otrgnuti kirgiske horde od ruskog gospodstva. Samo dvije-tri rijei o tim Tatarima. 1 kara - etverokutna formacija kojom se odbijaju napadi konjice. 21 Tatari pripadaju, u uem smislu, dvjema razliitim rasama, kavkaskoj i mongolskoj. Kavkaska rasa, o kojoj je Abel de Remusat rekao da se "u Europi smatra kao tip ljepote naeg soja zato to su iz nje potekli svi narodi u ovom dijelu svijeta", obuhvaa pod istim nazivom Turke i uroenike perzijskog podrijetla. istu mongolsku rasu predstavljaju Mongoli, Mandurci i Tibetanci. Tatari, koji su tada ugroavali Rusko Carstvo, bili su kavkaske rase i uglavnom su nastavali Turkestan. Taj je golemi kraj podijeljen na neko-liko drava kojima vladaju kanovi, odakle i potjee naziv kanat. Glavni su kanati Buharski, Kivski, Kokandski, Kunduski itd. U to je doba najznaajniji i najopasniji kanat bio Buharski kanat. Rusija je ve vie puta morala ratovati s njenim poglavicama, koji su, radi osobnih probitaka i da bi podjarmili Kirgize, pomagali njihovu borbu za nezavisnost od ruske vlasti. Tadanji poglavica Feofar-kan iao je stopa-ma svojih predhodnika. Buharski kanat prostire se od sjevera na jug izmeu trideset sedme i etrdeset i prve paralele, a od istoka na zapad izmeu ezdeset prvog i ezdeset estog stupnja geografske duine, to jest na povrini od oko etrdeset tisua kvadratnih kilometara. Rauna se da ta drava ima dva i pol milijuna stanovnika, vojsku od ezdeset tisua ljudi, koja se u ratu moe utrostruiti, i trideset tisua konjanika. To je bogata zemlja, raznolika po svom ivotinjskom, biljnom i rudnom blagu, a jo se proirila pripojenjem Balka, Aukoja i Mejma-neha. U njoj ima devetnaest velikih gradova. Buhara, opasana zidinama dugakim preko dvanaest kilometara, s kulama na uglovima, slavni grad, uven po Aviceni i drugim uenjacima iz 10. stoljea, smatra se sreditem muslimanske znanosti i ubraja se meu najznamenitije gradove Sredinje Azije; Samarkand, u kojem se nalazi Tamerlanov grob i uvena palaa u kojoj se uva plavi kamen na koji mora sjesti svaki novi kan kad stupi na prijestolje, brani neobino snana utvrda; Kari, opasan trostrukim zidinama i smjeten u oazi okruenoj movarom punom kornjaa i gutera, gotovo je neosvojiv; ardou brani gotovo dvadeset tisua stanovnika; i napokon Kata-Kurgan, Nurata, Dizah, Pajkande, Karakulj, Ku-zar itd. tvore cjelinu gradova koju je teko zauzeti. Taj Buharski kanat, zatien gorjem i odvojen stepom, zaista je snana drava i Rusija bi joj morala suprotstaviti velike snage. 22 U to je vrijeme, dakle, tim dijelom tatarske zemlje vladao slavohlepni i okrutni Feofar. Oslanjajui se na druge kanove - poglavito na kanove Kokanda i Kunduza, surove ratnike i pljakae, svagda spremne da se upuste u pothvate drage tatarskom nagonu - i potpomognut po-glavicama koji su zapovijedali svojim hordama Sredinje Azije, on je stao na elo te najezde ija je dua bio Ivan Ogarjov. Taj izdajica, gonjen koliko slavohlepljem toliko i mrnjom, vodio je pokret tako daje najprije

presjekao glavni sibirski put. Zaista je bio lud ako je vjerovao da moe okrnjiti Rusko Carstvo! Na njegov je nagovor emir - to je titula koju nose kanovi Buhare - uputio svoje horde preko ruske granice. Zauzeo je Semipalatinsku guberniju i kozaci, kojih je tu bilo malo, morali su uz-maknuti pred njim. Prodro je bio dalje do Balhakog jezera i poveo za sobom kirgiska plemena. Pljakajui, pustoei, uzimajui u vojsku one koji su mu se pokorili, a zarobljavajui one koji su mu se oduprli, iao je od grada do grada i, kao i svaki istonjaki vladar, vukao za sobom prat-nju koja bi se mogla nazvati njegovim graanskim domom, svoje ene i robove - bezono i drsko, kao kakav suvremeni Dingis-kan. Gdje li je bio u tom trenutku? Dokle su prodrli njegovi vojnici kad je vijest o najezdi stigla u Moskvu? Do koje su se toke u Sibiru morale povui ruske postrojbe? To se nikako nije moglo znati. Veze su bile prekinute. Jesu li brzojavnu liniju izmeu Kolivanja i Tomska presjekle neke izvidnice tatarske vojske ili je ve i emir stigao do podruja oko Jenisejska? Je li cijeli juni dio Zapadnog Sibira bio u plamenu? Je li se ustanak proirio sve do istonih predjela? To nitko ne bi znao rei. Jedini posrednik koji se ne boji ni studeni ni vruine, kojeg ne mogu zaustaviti ni otra zima ni arko ljeto, koji leti brzinom munje, elektrina struja, nije se vie mogla iriti stepom, pa vie nije bilo mogue upozoriti velikoga kneza, zatvorenog u Irkutsku, na opasnost koja mu prijeti od izdaje Ivana Ogarjova. Samo je glasnik mogao zamijeniti prekinutu elektrinu struju. Tome je ovjeku trebalo prilino vremena da prevali pet tisua i dvjesto vrsta (5.523 kilometra) od Moskve do Irkutska. Da bi se probio kroz redove pobunjenika i osvajaa, morao je biti u isto vrijeme tako rei nadljudski hrabar i pametan. Ali pameu i srcem moe se daleko dotjerati! "Hou li nai takvu pamet i takvo srce?" pitao se car. 23 III. MIHAIL STROGOV Uskoro se otvorie vrata careva kabineta i vratar najavi generala Kisova. - Gdje je glasnik? - ivo ga upita car. - Stigao je, gospodaru - odgovori general Kisov. - Jesi li naao pravog ovjeka? - Odgovaram za njega, Vae Velianstvo. - Je li sluio na dvoru? - Jest, gospodaru. - Poznaje li ga? - Osobno ga poznajem, a u vie navrata uspjeno je obavio teke zadatke. - U inozemstvu? - U samom Sibiru. - Odakle je? - Iz Omska. Sibirac. - Je li priseban, pametan, hrabar? - Jest, gospodaru, ima sve stoje potrebno da uspije ondje gdje drugi moda ne bi uspjeli. - Koliko mu je godina? - Tridesetak.

24 -Je li jak? - Gospodaru, taj moe podnijeti do krajnjih granica studen, glad, ed i umor. - Ima li elino tijelo? - Ima, gospodaru. -A, srce?... - Zlatno. - Kako se zove? - Mihail Strogov. - Je li spreman da krene? - eka u gardijskog sobi zapovijedi Vaeg Velianstva. - Neka ue! - ree car. Nakon nekoliko asaka ue u carev kabinet glasnik Mihail Strogov. Mihail Strogov bijae visoka rasta, snaan, pleat, irokih prsa. Njegova krupna glava nosila je lijepe crte kavkaske rase. Lijepo razvijeni udovi bili su kao poluge koje su tako rasporeene da najbolje obavljaju teke poslove. Toga lijepog i temeljnog ovjeka, dobro graena, lijepa dranja, ne bi bilo lako pomaknuti s mjesta protiv njegove volje, jer kad bi stao, inilo se kao da se nogama ukopao u zemlju. Glava, etvrtasta u gornjem dijelu, iroka ela, bijae pokrivena bujnom, kovravom kosom koja mu je padala u uvojcima ispod ruske ubare sa titnikom. Lice mu je obino bilo blijedo i mijenjalo se jedino kad bi mu srce bre zakucalo, kad bi se zarumenjelo pod utjecajem ivljeg kolanja krvi. Oi mu bijahu zagasito plave i sjajne, pogled prav, otvoren i vrst, a lako nabrani miii obrva svjedoili su o velikoj hrabrosti, o "onoj hrabrosti junaka bez gnje-va" o kojoj govore fiziolozi. Imao je snaan nos irokih nosnica i pravilna usta s poneto ispupenim usnama kakve imaju plemeniti i dobri ljudi. Mihail Strogov imao je narav odluna ovjeka koji brzo donosi odluke, koji ne grize nokte u neizvjesnosti, koji se ne ee iza uha u nedoumici, koji ne tapka na mjestu u dvoumici. krt i na kretnjama i na rijeima, umio je stajati nepomino kao vojnik pred starjeinom; ali kad je koraao, hod mu je odavao veliku lakou i izvanrednu odmjerenost pok-reta - to je bio dokaz i samopouzdanja i snane volje. Bio je to jedan od onih ljudi koji umiju "uhvatiti bika za rogove", to je malo nategnut izraz, ali jednim potezom daje tonu sliku. Mihail Strogov bio je u otmjenoj vojnoj odori koja je bila nalik na pohodnu uniformu asnika lovake konjice, u izmama s ostrugama, hlaama napol pripijenim uz tijelo, dolami obrubljenoj krznom i ukraenoj 25 utim vrpcama na smeoj osnovi. Na irokim prsima blistali mu kri i vie medalja. Mihail Strogov pripadao je posebnom odredu carevih glasnika i imao je medu tim biranim ljudima asniki in. Ono to se osobito za-paalo u njegovu dranju, na njegovu obliju, na cijeloj njegovoj pojavi, i to je car odmah uoio, bilo je to da je taj ovjek bio "izvritelj zapovijedi". Posjedovao je, dakle, jednu od onih osobina koje su u Rusiji naj-poeljnije, kao to je zapazio uveni romanopisac Turgenjev, osobinu koja vodi do najviih poloaja u ruskoj carevini.

I zaista, ako je itko mogao prevaliti taj put od Moskve do Irkutska, kroz krajeve koje je osvojio neprijatelj, ako je itko mogao svladati sve zapreke i odoljeti svakojakim pogiblima, onda je to najprije mogao Mihail Strogov. Okolnost koja je ila na ruku Mihailu Strogovu da uspije u svom naumu, bilo je to stoje on izvrsno poznavao krajeve kojima e proi, i to je znao njihova razliita narjeja, ne samo zato stoje onuda ve prolazio, nego i zato to je bio Sibirac. Njegov otac, stari Petar Strogov, koji je umro prije deset godina, ivio je u gradu Omsku, sjeditu istoimene gubernije, a majka mu je, Marfa Strogov, jo i sad ondje ivjela. Tu je, usred divlje stepe Omske i Tobolske pokrajine, strani sibirski lovac dao svom sinu Mihailu "spar-tanski odgoj", kako se ono kae. Pravo zanimanje Petra Strogova bio je lov. Ljeti i zimi, i po najveoj ezi i po hladnoi koja je katkad prelazila i pedeset stupnjeva ispod nitice, on je tumarao po stvrdnutoj ravnici, po arievim i brezovim cestarima, jelicima, postavljao zamke, vrebao sitnu divlja s pukom u ruci, a krupnu s vilama ili bodeom. Krupna divlja bila je ni vie ni manje nego sibirski medvjed, strana i krvolona zvijer koja nije nita manja od svoje brae u sjevernim morima. Petar Strogov ubio je vie od trideset devet medvjeda, to znai da je i etrdeseti pao pod njegovim udarcima, a poznato je, ako je vjerovati ruskim lovakim priama, koliko je lovaca bilo sretne ruke do svog trideset i devetog medvjeda, a onda su podlegli etrdesetom! Petar Strogov preao je, dakle, taj kobni broj a da nije zadobio ni najmanje ogrebotine. Od tada ga je sin Mihail, od svoje jedanaeste go-dine, redovito pratio u lovu nosei "rogatinu", to jest vile, da bi pomogao ocu koji je bio naoruan samo bodeom. Kad mu je bilo etrnaest go-dina, Mihail Strogov ubio je prvi put medvjeda, posve sam, to nije bilo bogzna to; ali je kou te grdne zvijeri, poto ju je bio odrao, vukao sve 26 do oeve kue koja je bila nekoliko vrsta daleko, po emu se vidjelo daje djeak neobino snaan. Takav mu je ivot koristio pa, kad je odrastao, mogao je sve podnijeti, studen, egu, glad, e i umor. Bio je, poput Jakuta u sjevernim predjelima, kao od elika. Mogao je ne jesti po dvadeset i etiri sata, ne spavati po deset dana, napraviti sebi zaklon usred stepe, gdje bi se drugi ukoili od studeni. Obdaren izvanrednom otroumnou, voden nagonom kao Indijanac iz plemena Delavvare sred bijele ravnice, kad bi magla zastrla sav vidik, ak i kad bi se naao u sjevernim krajevima gdje polarna no traje dane i dane, naao bi ponovo put onuda gdje se drugi ne bi mogli ni kretati. On je poznavao sve tajne svoga oca. Nauio se ravnati po gotovo neprimjetnim znacima, po obliku ledenica, po rasporedu granica na drvetu, po isparavanjima na dalekom obzoru, po tragu u umskoj travi, po nejasnim glasovima u zraku, po dalekim pucnjevima, po letu ptica u magli, po tisuu pojedinosti koje su tisua putokaza onome tko ih umije raspoznati. Osim toga, prekaljen u snijegu, kao sablja demekinja u sirijskim vodama, imao je elino zdravlje, kao stoje rekao general Kisov, te, stoje isto tako bila istina, zlatno srce. Jedina velika ljubav Mihaila Strogova bila je njegova majka, stara Marfa, koja nikako nije htjela napustiti staru kuu Strogovljevih u Om-sku, na

obali Irtia, gdje su stari lovac i ona proivjeli mnogo godina zajedno. Sin ju je ostavio teka srca obeavi joj da e dolaziti kad god bude mogao - i nije prekrio svoje obeanje. Bilo je odlueno da Mihail Strogov, kad navri dvadeset godina, stupi u osobnu slubu ruskog cara, u odred carevih glasnika. Mladi Sibi-rac, sran, pametan, revan, dobra vladanja, imao je najprije priliku da se osobito istakne na putu na Kavkaz, u tom nemirnom kraju koji se bio pobunio pod vodstvom nekih Samilovih buntovnih nasljednika, a zatim u jednoj vanoj misiji koja ga je odvela sve do Petropavlovska, na Kam-atki, na dalekoj granici azijske Rusije. Za tih dugih putovanja pokazao je sjajne osobine, hladnokrvnost, oprez, hrabrost, kojima je pribavio odobravanje i naklonost svojih starjeina, te je naglo napredovao u slu-bi. Dopuste pak, na koje je imao pravo nakon tih dugih putovanja, uvijek je posveivao svojoj staroj majci - pa ma bio i na tisue vrsta daleko od nje, i koliko god ceste bile zimi neprohodne. Meutim, Mihail Strogov, koji je u posljednje vrijeme imao mnogo posla na jugu carevine, prvi put nije vidio staru Marfu ve tri godine, tri stoljea! I ba je trebao 27 dobiti, za dva-tri dana, redoviti dopust i ve se bio spremio za put u Omsk kad se ovo dogodilo. Mihail Strogov doao je, dakle, k caru a da nije imao pojma to car hoe od njega. Car ga je neko vrijeme promatrao prodornim pogledom ne govorei ni rijei, a Mihail Strogov stajao je nepomino kao kip. Zatim se car, nesumnjivo zadovoljan tim ispitivanjem, vrati do svog pisaeg stola, dade znak upravitelju policije da sjedne, i potiho mu izdik-tira pismo od svega nekoliko redaka. Kad je pismo bilo gotovo, car ga neobino pozorno proita pa ga potpisa, poto je prethodno napisao rijei koje su sveta formula ruskih careva: "Bit po semu", to znai: "Neka bude tako". Tada su pismo stavili u omotnicu koju su zapeatili peatom s carskim grbom. Tada car ustade i ree Mihailu Strogovu neka doe blie. Mihail Strogov prijee nekoliko koraka i opet stane kao ukopan, spreman odgovarati. Car ga jo jednom dobro pogleda u oi te ga kratko upita: - Kako se zove? - Mihail Strogov, gospodaru! - to si po inu? - Kapetan sam u odredu carevih glasnika. - Poznaje li Sibir? - Ja sam Sibirac. -Odakle si?... - Iz Omska. - Ima li rodbine u Omsku? - Imam, gospodaru. - Koga? - Staru majku. Car ga naas prestane ispitivati. Zatim mu pokaza pismo koje je drao u ruci. - Evo pisma - ree - koje treba, Mihaile Strogove, predati osobno u ruke

velikom knezu i nikome drugome. - Predat u ga, gospodaru! - Veliki knez je u Irkutsku. - Otii u u Irkutsk. - Ali e morati proi kroz kraj koji su buntovnici digli na ustanak, i koji su osvojili Tatari kojima je u interesu da se doepaju ovoga pisma. 28 - Proi u. - Napose se mora uvati izdajice Ivana Ogarjova koga e moda sresti na putu. - uvat u ga se. - Hoe li ii preko Omska? - Onuda me vodi put, gospodaru! - Ako bude vidio majku, mogli bi te prepoznati. Ne smije svraati knjoj! Mihail Strogov oklijevae asak. - Neu svraati k njoj - ree. - Zakuni mi se da te nita nee natjerati da prizna ni tko si ni kamo ide! - Kunem se. - Mihaile Strogove - proslijedi car pruajui pismo mladom glasniku - uzmi sad ovo pismo o kojem ovisi spas cijeloga Sibira, a moda i ivot moga brata, velikoga kneza. - Predat u ovo pismo Njegovu Visoanstvu velikom knezu. - Misli, dakle, da e ipak proi? - Proi u ili poginuti. - Meni je potrebno da ostane iv! - Ostat u iv i proi u - odvrati Mihail Strogov. inilo se da je car zadovoljan jednostavnim i mirnim samopouzdanjem koje je Mihail Strogov pokazivao u svojim odgovorima. - Hajde onda, Mihaile Strogove - ree on - poi u ime Boga, u ime Rusije i u ime moga brata i moje! Mihail Strogov pozdravi po vojniki i odmah izie iz careva kabineta, a nakon nekoliko trenutaka i iz Novoga dvorca. - Mislim da si bio sretne ruke, generale - ree car. -1 ja mislim, gospodaru - odvrati general Kisov. - Vae Velianstvo moe biti sigurno da e Mihail Strogov uiniti sve to jedan ovjek moe uiniti. - To je zaista ovjek i pol - ree car. 29 IV. OD MOSKVE DO NINJEG NOVGORODA Udaljenost koju je Mihail Strogov imao prijei izmeu Moskve i Irkutska iznosila je pet tisua dvjesto vrsta (5.523 kilometra). Dok jo nije bilo brzojavne linije izmeu Uralskog gorja i istone granice Sibira, poruke su prenosili glasnici od kojih je najbrima trebalo po osamnaest dana da stignu iz Moskve u Irkutsk. Ali to su bile iznimke, a obino je taj put kroz azijsku Rusiju trajao po etiri-pet tjedana, iako su carski izaslanici imali na raspolaganju sva prijevozna sredstva. Kao ovjek koji se nije bojao ni studeni ni snijega, Mihail Strogov bio bi radije putovao po otroj zimi kad se moe cijelim putem voziti saoni-cama. Tada su donekle smanjene tekoe skopane s razliitim vrstama

prijevoza po toj golemoj stepi poravnatoj snijegom. Ne treba se vie prebacivati preko rijeka. Posvuda je prostrt ledeni pokriva po kojem saonice lako i brzo klize. Moda se u to doba treba pribojavati stanovitih prirodnih pojava kao to su neprekidne i guste magle, pretjerana studen, duge i strahovite vijavice iji kovitlaci katkad zaviju i pomore cijele kara-vane. Dogaa se i to da tisue vukova, gonjeni glau, preplave ravnicu. Ali bolje bi bilo izvrgnuti se i tim opasnostima, jer bi se tatarski osvajai po takvoj cioj zimi radije zavukli u gradove, njihovi pljakai ne bi krstarili stepom, a jedinice se uope ne bi mogle kretati, te bi Mihail Strogov 30 lake proao. Ali on nije mogao birati ni godinje doba ni vrijeme. Ma kakve bile prilike, morao se pomiriti s njima i krenuti. Takav je, dakle, bio poloaj koji je Mihail Strogov jasno vidio pred sobom i koji ga je oekivao. On, ponajprije, nije vie bio u onim prilikama u kakvima je obino bivao carev glasnik. tovie, nitko nije smio ni posumnjati na njegovu putu tko je on. Pokorena zemlja vrvi od uhoda. Kad bi ga prepoznali, uspjeh bi njegova zadatka bio onemoguen. I zato, premda mu je general Kisov dao znatnu svotu novca koja mu je morala dostajati i olakati mu donekle putovanje, nije mu dao pismeni nalog na kojem stoji napomena: "U slubi carevoj", koja je u pravom smislu rijei "Sezame, otvori se!" Dao mu je samopodoronaju. Ta je podoronaja glasila na ime Nikolaja Korpanova, trgovca iz Irkutska. Ona je davala pravo Nikolaju Korpanovu na pratnju od jedne ili vie osoba, a osim toga je izriito vrijedila i za sluaj da ruske vlasti zabrane svim svojim podanicima da napuste Rusiju. Podoronaja nije nita drugo nego dozvola da se unajme potanski konji; ali se Mihail Strogov smio njome sluiti samo ako se ne bude iz-lagao opasnosti da se posumnja tko je on, to jest dok bude na europskom tlu. To je znailo da se u Sibiru, to jest kad bude prolazio kroz pobunjene krajeve, nee smjeti vladati na potanskim postajama kao gazda, ni traiti da mu dadu konje prije ostalih, ni rekvirirati prijevozna sredstva za svoje potrebe. Mihail Strogov nije smio smetnuti s uma da on nije vie glasnik nego obian trgovac, Nikolaj Korpanov, koji putuje iz Moskve u Irkutsk i da, kao takav, mora trpjeti sve nezgode obinog putnika. Proi nezapaen - bre ili sporije - ali uglavnom proi, takav je morao biti njegov cilj. Prije trideset godina pratnja kakva uglednijeg putnika sastojala se od najmanje dvjesto kozaka na konjima, dvjesto pjeaka, dvadeset pet bakirskih konjanika, tristo deva, etiristo konja, dvadeset pet kola, dva nosiva amca i dva topa. Sve je to bilo potrebno za putovanje po Sibiru. A on, Mihail Strogov, nee imati ni topova, ni konjanika, ni pjeaka, ni teglee marve. Vozit e se u kolima ili e jahati na konju kad bude mogao; a i pjeait e kad bude trebalo. Prvih tisuu etiristo vrsta (1493 kilometra), koliko ima izmeu Moskve i granice Rusije, nisu mu smjele zadati nikakvih potekoa. eljeznica, potanske koije, parobrodi, konji na razliitim postajama, sve je to stajalo na raspolaganju svima, pa i carevu glasniku.

31 I tako ujutro 16. srpnja, bez iega od svoje odore na sebi, s putnom torbom na leima, u obinom ruskom odijelu, u koulji stegnutoj u stru-ku tradicionalnim seljakim pojasom, u irokim hlaama i izmama pri-tegnutim ispod koljena, Mihail Strogov uputio se na kolodvor da se ukr-ca u prvi vlak. Nije nosio nikakva oruja, bar se nije vidjelo da ga nosi; ali je pod pojasom imao sakriven revolver, a u depu jedan od onih irokih handara koji su neto srednje izmeu noa i jatagana, i kojim sibirski lovac umije vjeto rasporiti medvjeda a da mu ne oteti skupocjeno krzno. Na moskovskom je kolodvoru bila sva sila putnika. eljezniki kolodvori u Rusiji veoma su omiljena sastajalita, koliko onih koji putuju, toliko i onih koji gledaju kako drugi putuju. Tu je kao neka burza novosti. Vlak u koji je Mihail Strogov sjeo trebao ga je odvesti do Ninjeg Novgoroda. Dotle je, u ono vrijeme, vodila eljeznika pruga koja se, povezujui Moskvu sa Sankt Peterburgom, trebala produiti do granice Rusije. To je bila udaljenost od oko etiristo vrsta (426 kilometara), koju je vlak prelazio za desetak sati. Kad jednom stigne u Ninji Novgorod, Mihail Strogov nastavit e put, prema prilikama, bilo cestom bilo paro-brodom niz Volgu, kako bi se to prije dohvatio Urala. Mihail Strogov se zavalio u kut, kao kakav estiti graanin koji nije suvie zabrinut za svoje poslove i koji nastoji utuci vrijeme spavanjem. Ipak, kako nije bio sam u odjeljku, samo je drijemao i sluao sve to se oko njega zbiva. Zaista je ve bio procurio glas o pobuni kirgiskih horda i o tatarskoj najezdi. Putnici koje mu je sluaj dao za suputnike razgovarali su o tome, ali prilino oprezno. Ti putnici, kao i veina onih koji su se vozili tim vlakom, bili su trgovci koji su ili na uveni sajam u Ninji Novgorod. To je bio veoma arolik svijet, bilo je tu idova, Turaka, Kozaka, Rusa, Gruzijaca, Kal-mika, ali su gotovo svi govorili ruski. Govorilo se, dakle, o dobrim i loim stranama ozbiljnih dogaaja to su se zbivali s onu stranu Urala, a inilo se da se ti trgovci pribojavaju da ruske vlasti ne budu prisiljene uvesti stanovita ogranienja, navlastito u pograninim pokrajinama - ogranienja koja bi trgovini svakako nanijela tetu. Valja rei da su ti sebinjaci gledali na rat, to jest na guenje pobune i borbu protiv najezde, samo sa stajalita svojih ugroenih probitaka. 32 Prisutnost jednog obinog vojnika u odori - a znamo koliko odora znai u Rusiji - bila bi svakako dovoljna da zavee jezik svim tim trgovcima. Ali u odjeljku u kojem je bio Mihail Strogov nita nije upuivalo na pri-sutnost vojnika, a carev glasnik elio je ostati nepoznat i nije bio ovjek koji bi se lako odao. On je, dakle, sve samo sluao. - Kau da raste cijena aju koji prevoze karavane - ree jedan Perzi-janac, koji se mogao lako prepoznati po astrahanskoj ubari i mrkom izlizanom kaputu sa irokim naborima. - Ah, ne treba se bojati da e pasti cijena aju - napomene neki stari namrgoeni idov. - Onaj aj koji je ve na tritu u Ninjem Novgo-rodu

lako e biti otpremljen na zapad, ali sa ilimima iz Buhare nee, na alost, biti tako! - to! Vi oekujete poiljku iz Buhare? - upita ga Perzijanac. - Ne, nego iz Samarkanda, a to je jo gore! Kako moe raunati na robu iz kraja u kojem su se kanovi pobunili od Kive do kineske granice! - Pa, dobro - ree Perzijanac - ako ne stignu ilimi, nee valjda ni njima stii ovdanja roba! - A dobit, Boe izraelski! - uzvikne mali idov. - Zar vama ona nita ne znai? - Imate pravo - ree jedan drugi putnik - po svoj prilici nee na tritu biti robe iz Sredinje Azije, i sa ilimima iz Samarkanda bit e isto kao i s vunom, lojem i rupcima s Istoka. - E, pazite to radite, dragi moji! - dobaci jedan Rus drei se po-drugljivo. - Strano ete zamazati rupce ako ih pomijeate s lojem! -1 to je vama smijeno! - kiselo e trgovac, kome nisu bile po udi ovakve ale. - Pa to! Kad bi ovjek upao sebi kosu i posuo se pepelom, bi li to to izmijenilo tok stvari? - odvrati putnik. - Ne bi, ba kao ni promet robe! - Vidi se da niste trgovac! - pripomene mali idov. - Bogami nisam, dini potome Abrahamov! Ja ne prodajem ni hmelj, ni perje, ni med, ni vosak, ni konopljino sjeme, ni usoljeno meso, ni kavijar, ni drva, ni vunu, ni vrpce, ni kudjelju, ni lan, ni safijan, ni krzna.... - A kupujete li ih? - zapita Perzijanac prekidajui putnikovo nabrajanje. 33 - to manje mogu, i to samo za osobnu upotrebu - odgovori Rus namigujui. - Ovo je neka aljivina! - ree idov Perzijancu. - Ili uhoda! - primetne ovaj posljednji potiho. - Bolje da se uvamo i da pazimo to govorimo! Policija nije ba njena u dananje doba, a ovjek nikad ne zna s kim putuje! U drugom kutu odjeljka nije se toliko razgovaralo o trgovakim artiklima koliko o tatarskoj najezdi i njenim neugodnim posljedicama. - U Sibiru e rekvirirati konje - ree jedan putnik -pa e veze izmeu razliitih pokrajina Sredinje Azije biti veoma slabe. - Je li istina da su se Kirgizi Srednje horde udruili s Tatarima? -upita ga njegov susjed. - Kau tako - potiho odgovori putnik - ali tko se moe pohvaliti da neto zna u ovoj zemlji? - Ja sam uo da se na granici okupljaju jedinice. Donski Kozaci ve su se skupili na Volgi i uskoro e krenuti na pobunjene Kirgize. - Ako su se Kirgizi spustili niz Irti, nee biti siguran ni put za Ir-kutsk! - napomene susjed. - Uostalom, juer sam htio poslati brzojav u Krasnojarsk, ali nisam mogao. Sve se bojim da tatarske kolone ne odsi-jeku Istoni Sibir! - Sve u svemu, bauka - nastavi prvi subesjednik - ovi trgovci imaju pravo to su zabrinuti za trgovinu i za svoje poslove. Kad rekviriraju konje, rekvirirat e i brodove, kola, sva prijevozna sredstva, pa na kraju nee nitko u cijeloj carevini moi ni maknuti. - Ja se bojim da sajam u Ninjem Novgorodu nee zavriti tako sjajno kao to je poeo! - ree drugi subesjednik vrtei glavom. - Ali najvanija

je sigurnost i nepovredivost ruskoga teritorija! Poslovi su samo poslovi! Ako se u ovom odjeljku nije mnogo mijenjao predmet razgovora, nije se vie mijenjao ni u drugim vagonima; ipak, promatra je svagdje mogao zapaziti da se razgovori vode neobino oprezno. Kad bi se ljudi i usudili raspravljati o injenicama, nikad nisu ili toliko daleko da predviaju namjere ruskih vlasti ni da ih ocjenjuju. To je veoma dobro uoio jedan putnik u jednom od prvih vagona. Taj putnik - oito stranac - pozorno je sve gledao i svaki as postavljao pitanja na koja su mu suputnici veoma neodreeno odgovarali. Malo--malo pa bi se nagnuo kroz prozor koji je drao otvoren, na veliko ne-zadovoljstvo suputnika. Nita na vidiku s desne strane nije izmicalo nje- 34 govu pogledu. Pitao je kako se zovu i najbeznaajnija mjesta, raspitivao se za njihov poloaj, kakva je tu trgovina, industrija, koliko imaju stanovnika, kolika je smrtnost kod oba spola i tako dalje, i sve to zapisi-vao u biljenicu koja je ve bila prepuna biljeaka. Bio je to novinar Alcide Jolivet, a postavljao je tolika nevana pitanja zato to se nadao da e meu tolikim odgovorima naii na neki podatak koji e zanimati njegovu "sestrinu". Ali su ljudi, naravno, mislili da je on uhoda, pa su se uvali da ne izgovore ma i jednu rije koja bi se odnosila na najnovije dogaaje. I zato je, uvidjevi da ne moe nita doznati o tatarskoj najezdi, zapisao u svoju biljenicu: "Putnici neobino suzdrljivi. Veoma nerado govore opolitici." Dok je Alcide Jolivet pomno biljeio svoje putne dojmove, njegov kolega, koji je putovao istim vlakom i s istim ciljem, bio je zabavljen istim takvim promatranjem u drugom odjeljku. Oni se nisu bili toga dana sreli na moskovskom kolodvoru i nisu znali da su obojica krenuli na ratite. Samo, Harry Blount je malo govorio, a mnogo sluao tako da nije uope pobudio u suputnika onakvo nepovjerenje kao Alcide Jolivet. Zato ga nisu ni smatrali uhodom i razgovarali su pred njim bez ustruavanja, ak i vie nego to im je doputao njihov uroeni oprez. Dopisnik je Daily Telegrapha, dakle, lako mogao primijetiti koliko su ti dogaaji zaokupili te trgovce to putuju u Ninji Novgorod, i u kojoj je mjeri ugroena trgovina sa Sredinjom Azijom. Stoga nije oklijevao zapisati u svoju biljenicu ovo veoma tono za-paanje: "Putnici neobino uznemireni. Govore samo o ratu, i to toliko slobodno da je pravo udo ako se moe tako govoriti izmeu Volge i Visle." Nije bilo sumnje da e itaoci Daily Telegrapha biti isto tako dobro obavijeteni kao i "sestrina" Alcidea Joliveta. Osim toga, kako je Harry Blount sjedio u vlaku s lijeve strane, vidio je samo jedan dio kraja koji je bio prilino brdovit, a nije se potrudio pogledati na desnu stranu gdje su se prostirale dugake ravnice, te je zapisao ove rijei odajui pravo britansko samopouzdanje: "Gorski kraj izmeu Moskve i Vladimira." 35 Meutim, vidjelo se da su ruske vlasti poduzele, s obzirom na ozbiljne opasnosti, neke otre mjere, ak i usred carevine. Pobuna se nije bila

proirila preko sibirske granice, ali se u ovim pokrajinama oko Volge, koje su bile tako blizu zemlje Kirgiza, valjalo bojati njezina loa utjecaja. Policija zaista jo nije uspjela ui u trag Ivanu Ogarjovu. Je li se taj izdajica, koji je pozvao u pomo tuince radi svoje osobne osvete, pri-druio Feofar-kanu, ili je pak nastojao dii bunu u ninji-novgorodskoj guberniji u kojoj je, u to doba godine, bilo mnotvo svakojakih ljudi? Nije li on medu tim Perzijancima, Armencima i Kalmicima, koji su se stjecali na veliki sajam, imao svojih pouzdanika iji je zadatak da or-ganiziraju nekakav pokret u zemlji? Sve su ove pretpostavke bile mo-gue, pogotovo u takvoj zemlji kao to je Rusija. I zaista, ta golema carevina, koja se prostire na povrini od dvanaest milijuna kvadratnih kilometara, ne moe biti onako jedinstvena kao drave Zapadne Europe. Meu razliitim narodima koji je sainjavaju mora biti znatnih razlika. Ruski teritorij u Europi, Aziji i Americi protee se od petnaestog meridijana na istoku do sto trideset treeg meridijana na zapadu, to jest na prostranstvu od blizu dvjesto stupnjeva, i od trideset osme paralele na jugu do osamdeset i prve paralele na sjeveru, to jest na prostoru od etrdeset i tri stupnja. Tu ivi vie od sedamdeset milijuna ljudi koji govore trideset razliitih jezika. Slavenska rasa ne-sumnjivo prevladava, ali ona obuhvaa, pored Rusa, i Poljake, Litvance i Kurlanane. Dodajmo im jo Fince, Estonce, Laponce, Ceremise, u-vae, Permjake, Nijemce, Grke, Tatare, kavkaska plemena, mongolske, kalmike, samojedske, kamadalske i aleutske horde, pa e biti jasno da je teko ostvariti jedinstvo ovako goleme drave, i da se to moe postii samo vremenom i mudrom vladavinom. Kako bilo da bilo, Ivan Ogarjov uspio je do tada izmaknuti svim potjerama i po svoj se prilici pridruio tatarskoj vojsci. Ali su se na svakoj postaji na kojoj se vlak zaustavljao pojavljivali policajci koji su pomno pregledavali sve putnike, jer su, po nalogu upravitelja policije, tragali za Ivanom Ogarjovom. Vlasti su zapravo smatrale da taj izdajica nije jo mogao napustiti europsku Rusiju. Kad bi koji putnik bio sumnjiv, odveli bi ga u policijsku stanicu, a dotle bi vlak otiao ne brinui se ni najmanje za zaostalog putnika. Ruska policija ne trpi pogovora i s njom je potpuno uzaludno ras-pravljati. Njeni slubenici imaju vojne inove i postupaju vojniki. Kako, uostalom, da se ne posluaju bez rijei naredbe vladara koji se ima pravo 36 posluiti ovom formulom na poetku svojih ukaza: "Mi, po milosti Bo-joj, imperator i samodrac svih Rusija, Moskve, Kijeva, Vladimira i Nov-goroda, car Kazanja, Astrahana, car Poljske, car Sibira, car Taurijskog Hersonesa, gospodar Pskova, veliki knez Smolenska, Litve, Volinja, Po-dolja i Finske, knez Estonije, Letonske Kurlandije i Semigalije, Bjalis-toka, Karelije, Jugre, Perma, Vjatke, Bolgarije i vie drugih zemalja, go-spodar i veliki knez oblasti Ninjeg Novgoroda, ernigova, Rjazanja, Polocka, Rostova, Jaroslava, Bjelozerska, Udorije, Obdorije, Kondinije, Vitebska, Mstislava, vladar sjevernih predjela, gospodar Iverije, Karta-linije, Gruzije, Kabardinije, Armenije, nasljedni vladar i sizeren erkes-kih, planinskih i drugih knezova, prestolonasljednik Norveke, vojvoda od Schleswig-Holsteina, Stormarna, Dittmarsena i Oldenburga." Uistinu

je moan vladar na ijem je grbu dvoglavi orao koji dri ezlo i globus, okruen grbovima Novgoroda, Vladimira, Kijeva, Kazanja, Astrahana i Sibira i obavijen lentom reda svetog Andreja, a iznad svega kraljevska kruna! to se tie Mihaila Strogova, njegove su isprave bile u redu pa se nije morao bojati policijskih mjera. Na postaji u Vladimiru vlak je stajao nekoliko minuta, to se dopisniku Daily Telegrapha inilo dovoljnim da stekne potpunu sliku, i u tjelesnom i u duhovnom pogledu, o toj drevnoj ruskoj prijestolnici. Na toj su postaji uli u vlak novi putnici. Izmeu ostalih se na vratima odjeljka u kojem je sjedio Mihail Strogov pojavila i jedna mlada djevojka. Suelice carevu glasniku bilo je jedno slobodno mjesto. Djevojka je sjela na to mjesto poto je bila spustila do svojih nogu skromnu putnu torbu od crvene koe, koja je, ini se, bila sva njena prtljaga. Zatim se, oborenih oiju, ne usuujui se ni pogledati sluajne suputnike, namjes-tila da putuje jo nekoliko sati. Mihail Strogov nije se mogao suzdrati da dobro ne promotri svoju novu susjedu. Kako je sjedila na suprotnom smjeru od smjera kretanja vlaka, ak joj ponudi da sjedne na njegovo mjesto, ali ona odbi zahvaljujui mu se lakim naklonom glave. Toj je djevojci moglo biti esnaest-sedamnaest godina. Bila je zaista draesna, pravi slavenski, poneto ozbiljan tip koji je jamio da e, kad joj se za nekoliko godina crte konano uoblie, biti prije lijepa nego zgodna. Ispod neke vrste povezae prosipala se bujna zlaanoplava kosa. Oi su joj bile smee, a pogled pun neke beskrajne blagosti, nos ravan, s 37 prilino pokretnim nosnicama, obrazi poneto upali i blijedi. Usta joj bijahu njeno ocrtana, ali se inilo da je s njih bio odavno ieznuo smi-jeak. Mlada je putnica bila visoka i vitka, koliko se moglo suditi o njenu stasu ispod iroke i veoma jednostavne bunde. Premda je bila jo "dje-voje" u pravom smislu te rijei, irina njena visokog ela i izraziti oblik donjeg dijela lica odavali su veliku moralnu snagu - to nije izmaklo pogledu Mihaila Strogova. Bilo je oito da je ta djevojka ve patila u prolosti, a budunost joj se jamano nije ukazivala u ruiastim bojama, ali je isto tako bilo sigurno da se umjela boriti i da je spremna boriti se sa ivotnim tegobama. Mora da je imala snanu, nepokolebljivu volju i da je umjela ostati mirna ak i u onim prilikama u kojim bi neki mukarac klonuo duhom ili se raestio. Takav je dojam ta djevojka ostavljala na prvi pogled. Bit e da je Mihail Strogov, koji je i sam po naravi bio energian, bio iznenaen obiljejem toga oblija, jer je prilino pozorno motrio svoju susjedu pazei, dodue, daje ne uznemiruje suvie upornim gledanjem. Odjea mlade putnice bila je neobino jednostavna i neobino ista. Lako se moglo vidjeti da nije bogata, ali bi ovjek uzalud traio na njoj nekakav znak neurednosti. Sve to je nosila sa sobom bilo je u konoj torbi, koja je bila zakljuana i koju je drala na koljenima, jer je nije imala kamo staviti. Nosila je dugaku tamnu bundu bez rukava koja je oko vrata bila

draesno opivena plavim porubom. Ispod te bunde imala je kratku suk-nju, takoer tamnu, koja je pokrivala haljinu to joj je padala do gle-njeva i bila dolje obrubljena nekim neupadljivim vezom. Na malim no-gama nosila je kone kombinirane cipele prilino debelih potplata, ba kao da ih je izabrala za dalek put. Mihailu Strogovu se po nekim pojedinostima uinilo da je njena odjea letonskog kroja, te je pomislio da je njegova susjeda podrijetlom iz baltikih pokrajina. Ali, kamo je ila ta djevojka, sama, u godinama kad su joj podrka oca ili majke i zatita brata bile tako rei prijeko potrebne? Je li stigla, nakon dugog puta, iz zapadnih pokrajina Rusije? Je li se uputila samo do Ninjeg Novgoroda, ili je pak cilj njena putovanja bio s onu stranu is-tonih granica carevine? Hoe li je doekati na postaji kakav roak ili prijatelj? A nije li, naprotiv, bilo vjerojatnije da e se, kad sie s vlaka, 38 nai isto tako osamljena u gradu kao to je u ovom odjeljku, gdje nitko -kako je ona zacijelo mislila - ne mari za nju? To je bilo sasvim vjerojatno. I zaista, u vladanju te mlade putnice jasno su se oitovale navike koje ovjek stekne kad je osamljen. Nain na koji je ula u vagon i na koji se smjestila, bez mnogo buke, trudei se da nikome ne smeta i ne dosauje, sve je to pokazivalo da je navikla da bude sama i da se uzda samo u sebe. Mihail Strogov ju je pomno promatrao, ali kako je i sam bio suzdr-ljiv, nije traio priliku da zapodjene s njom razgovor, iako je trebalo jo nekoliko sati da vlak stigne u Ninji Novgorod. Samo jednom, kad je djevojin susjed - onaj trgovac to je onako nesmotreno mijeao loj s rupcima - zaspao, pa mu se glavurda poela opasno klatiti s ramena na rame, Mihail Strogov ga prilino naglo pro-budi i opomene neka se dri uspravno i malo dolinije. Trgovac, prilino osoran po naravi, promumlja neto na raun "ljudi koji zabadaju nos tamo gdje ne treba", ali ga Mihail Strogov tako nepri-jazno pogleda da se spava nasloni na drugu stranu i izbavi mladu putnicu svoga neugodnog susjedstva. Djevojka samo naas pogleda mladia, ali se u njenu pogledu odra-avae nijema i skromna zahvalnost. Tada se dogodi neto to Mihailu Strogovu otkri pravi karakter te djevojke. Na dvanaest vrsta pred Ninjim Novgorodom, na jednom otrom zavoju, vlak se veoma snano zatrese. Zatim je punu jednu minutu jurio po rubu nasipa. Putnici popadali, dreka, zbrka, opi mete u vagonima, takav je bio prvi uinak. Postojala je bojazan da e se dogoditi neka velika nesrea. I zato, jo prije nego to se vlak zaustavio, izbezumljeni putnici poeli su otvarati vrata mislei samo kako da iziu iz vlaka i sklone se. Mihail Strogov je najprije pomislio na svoju susjedu; ali, dok su putnici iz njihova odjeljka jurili van viui i gurajui se, djevojka je ostala mirno sjediti na svom mjestu, samo je malko problijedjela. ekala je. Mihail Strogov takoer je ekao. Ona nije uinila ni jednu kretnju da sie s vlaka. Ni on se nije maknuo. Obadvoje su ostali hladnokrvni.

"Ovo je neka energina djevojka!" pomislio je Mihail Strogov. Ubrzo je, meutim, prola svaka opasnost. Bio je pukao obru na kotau prtljanih kola, zbog ega se vlak najprije onako zatresao, pa 39 onda zaustavio, a malo je trebalo da ne iskoi iz tranica i ne surva se niz nasip u jarugu. Zbog svega toga imali su jedan sat zakanjenja. Napokon, kad su osposobili prugu, vlak je nastavio put i u osam i pol naveer stigao na kolodvor Ninji Novgorod. Prije nego to je itko mogao sii s vlaka, policijski su se slubenici poavili na vratima i poeli pregledavati putnike. Mihail Strogov pokazao je svojupodoronaju koja je glasila na ime Nikolaja Korpanova. Prema tome, nije imao nikakvih potekoa. Ni ostali putnici iz njegova odjeljka, koji su svi putovali u Ninji Nov-gorod, nisu, na svoju sreu, bili uope sumnjivi. Djevojka pak nije pokazala putovnicu, jer u Rusiji nije vie potrebna putovnica, nego nekakvu propusnicu koja je, ini se, bila neke posebne vrste, s nekim osebujnim peatom. Slubenik ju je pomno proitao. Zatim se pozorno zagledao u djevojku, iji se osobni opis nalazio u propusnici, i upitao je: - Ti si iz Rige? - Jesam - odgovori djevojka. - A putuje u Irkutsk? -Da. - Kojim putem? - Preko Perma. - Dobro - ree slubenik. - Pazi da ovjeri propusnicu na policiji u Ninjem Novgorodu! Djevojka klimne glavom. Sluajui ta rjitanja i odgovore, Mihail Strogov se iznenadio i saalio nad djevojkom. Sto! Ta djevojka putuje sama u daleki Sibir, i to kad joj, pored obinih opasnosti, prijete i sve one druge na koje ovjek moe naii u osvojenom i pobunjenom kraju! Kako li e stii na cilj? to li e biti od nje?... Kad je pregled bio zavren, otvorila su se vrata na vagonima, ali prije nego to je Mihail Strogov dospio zakoraiti prema mladoj Letonki, koja je sila prva, ona se izgubila u svjetini to je bila zakrila peron. 40 V. NAREDBA OD DVA LANA Ninji Novgorod, koji se nalazi na utoku Oke u Volgu, sjedite je istoimene gubernije. Tu je Mihail Strogov morao prekinuti putovanje eljeznicom koja u to doba nije vodila dalje od toga grada. Prema tome, to je iao dalje, to su prijevozna sredstva bivala najprije sporija, a zatim i nepouzdanija. U Ninjem Novgorodu, koji inae nema vie od trideset do trideset i pet tisua stanovnika, bilo je tada vie od tristo tisua ljudi, drugim rijeima, stanovnitvo mu se udeseterostruilo. Taj je porast nastao zbog uvenoga sajma koji se odrava u njegovim zidinama i traje tri tjedna. Prije je grad Makarjev crpao korist od te navale trgovaca, ali je od 1817. godine sajam premjeten u Ninji Novgorod. Taj inae sumorni grad bio je sad neobino iv. Tu su se, pod utjecajem sklopljenih poslova, bratimili trgovci deset razliitih narodnosti, eu-

ropskih i azijskih. Premda je Mihail Strogov ve prilino kasno iziao s kolodvora, bilo je jo mnogo svijeta u oba dijela grada koje razdvaja Volga. Gornji je grad podignut na strmoj stijeni, a brani ga jedna od onih tvrava koje u Rusiji nazivaju "kremlj". Da se Mihail Strogov morao zadrati u Ninjem Novgorodu, imao bi muke da nade kakav hotel ili koliko-toliko pristojnu gostionicu. Bila je 41 velika navala. Meutim, kako nije mogao odmah nastaviti put, jer se trebao ukrcati na parobrod, morao je potraiti bilo kakvo prenoite. Ali prije toga elio je saznati kad polazi brod, pa se uputio u ured agencije iji brodovi plove izmeu Ninjeg Novgoroda i Perma. Tu je, na svoje veliko nezadovoljstvo, doznao da Kavkaz - kako se zvao parobrod - polazi u Perm tek sutradan u podne. Sedamnaest sati ekanja! To je bilo neugodno za ovjeka koji se veoma urio, ali se mo-rao pomiriti sa sudbinom. Stoje i uinio, jer je bio ovjek koji nikad uza-lud ne kuka. Uostalom, u tadanjim prilikama ne bi bio bre stigao ni u Perm ni u Kazanj nikakvim kolima, taljigama, tarantasom, potanskom berlinom ili kabrioletom, pa ni konjem. Bolje je, dakle, bilo priekati parobrod koji je bio bri od svih ostalih prijevoznih sredstava i kojim e nadoknaditi izgubljeno vrijeme. I tako Mihail Strogov poe po gradu traei, bez mnogo urbe, kakvu gostionicu da u njoj prespava. Ali to mu nije zadavalo mnogo brige i, da ga nije tjerala glad, zacijelo bi lutao ulicama Ninjeg Novgoroda do same zore. Stoga je vie traio mjesto gdje e veerati nego gdje e spavati. Meutim, i jedno i drugo je naao u svratitu Grad Carigrad. Tu mu je svratitar dao prilino pristojnu sobu koja je bila oskudno namjetena, ali u kojoj nije nedostajalo ni ikone Bogorodice ni slika svetaca koje bijahu uokvirene nekakvom zlaanom tkaninom. Ubrzo su ga posluili patkom punjenom kiselkastim isjeckanim mesom u gustom umaku, raenim kruhom, kiselim mlijekom, eerom u prahu izmijea-nom s cimetom, i bokalom kvasa (nekom vrstom piva koje je veoma omiljeno pie u Rusiji), to je bilo vie nego to mu je bilo potrebno da se najede i napije. Najeo se, dakle, i napio, i to bolje nego njegov susjed za stolom, koji se, kao "starovjerac" iz raskoljnike sekte, bio zavjetovao da posti, te je izbacio krumpir iz tanjura i pazio da ne zaeeri aj. Poto je poveerao, Mihail Strogov se nije popeo u svoju sobu nego se makinalno nastavio etati kroz grad. Ali, premda je dugi sumrak jo trajao, svijet se ve razilazio, ulice su se pomalo praznile i svi su odlazili na poinak. Zato Mihail Strogov nije lijepo legao u postelju, kao to je i trebalo, poto je cijeli dan bio proveo u vlaku? Je li mislio moda na mladu Letonku koja je nekoliko sati bila njegova suputnica? Kako nije imao pametnijeg posla, mislio je na nju. Je li se bojao da nije, onako izgubljena u tom bunom gradu, izvrgnuta vrijeanju? Bojao se, a imao je i pravo 42 to se bojao. Je li se moda nadao da e je sresti i, ako zatreba, zatititi? Nije. Teko da bi je mogao sresti. A da je zatiti... Kojim pravom?

"Sama", mislio je, "sama medu ovim nomadima! A jo ove sadanje opasnosti nisu nita prema onima koje ju oekuju! Sibir! Irkutsk! Ono to bih ja htio uiniti za Rusiju i cara, ona e uiniti, ona, za... Za koga? Zato? Ona ima dozvolu da prijee granicu! A ondje je, s onu stranu granice, pobuna! Tatarske bande krstare stepom!..." "Zacijelo je odluila putovati prije nego to je poela najezda", mislio je. "Moda ak i ne zna to se dogaa!... Ali nee biti jer su oni trgovci razgovarali pred njom o nemirima u Sibiru... a ona se nije mnogo u-dila... Nije ak ni traila da joj objasne - razlog koji je tjera neobino je vaan! Ali, koliko god bila hrabra - a sigurno da je hrabra - izdat e je snaga na putu i, bez obzira na opasnosti i zapreke, nee moi podnijeti napore takva putovanja!... Nikad ona nee stii u Irkutsk!" Meutim, Mihail Strogov neprestano je hodao nasumce, ali kako je izvrsno poznavao grad, nije se morao bojati da e zalutati. Poto je hodao oko sat vremena, sjeo je na jednu klupu pred nekom velikom drvenom kolibom koja se, pored mnogih drugih, nalazila na veoma prostranom trgu. Sjedio je tako oko pet minuta kad mu se neija teka ruka spusti na rame. - Sto tu radi? - upita ga grubim glasom neki visoki ovjek kojeg nije vidio kad je doao. - Odmaram se - odgovori Mihail Strogov. - Da nisi naumio provesti no na ovoj klupi? - nastavi ovjek. - Pa, provest u je ako me bude volja - odvrati Mihail Strogov glasom koji je bio malo suvie odsjean za obina trgovca za kakva se izdavao. - Doi onda malo blie da te vidim! - ree mu ovjek. Mihail Strogov se sjeti da nadasve treba biti na oprezu, pa instinktivno ustukne. - to e me gledati! - ree. I on se hladnokrvno udalji na desetak koraka od svoga sugovornika. Promatrajui ga pozorno, uini mu se da ima posla s nekakvim Ci-ganinom kakvih ima na svim sajmovima i s kakvima nije ugodno stupiti u dodir, ni tjelesni ni duevni. Zatim, poto se jo bolje zagledao u mrak koji se sve vie hvatao, opazi nedaleko od kolibe velika kola, uobiajeni 43 dom na kotaima tih Cigana kojih ima sva sila u Rusiji, posvuda gdje se moe zaraditi koja kopjejka. Meutim, Ciganin je poao dva-tri koraka prema njemu i spremao se da ga otvorenije pozove na red kad se otvorie vrata kolibe. Neka ena koja se jedva vidjela u mraku hitro izie i ree na prilino grubom narjeju, u kojem Mihail Strogov prepozna mjeavinu mongolskoga i sibirskog: - Opet neka uhoda! Ostavi ga na miru i hodi veerati! "Papluka"1 je gotova. Mihail Strogov se i nehotice osmjehne nazivu kojim ga poastie, njega koji je najvie zazirao od uhoda. A Ciganin odgovori na istom jeziku, iako mu se naglasak veoma razlikovao od enina, otprilike ovim rijeima: - Ima pravo, Sangaro! Uostalom, sutra putujemo! - Sutra? - ponovi ena upol glasa i pomalo zaueno. - Tako je, Sangaro - potvrdi Ciganin - sutra, i to nas sam Bauka alje...

tamo kamo smo i htjeli. Tada se ovjek i ena vratie u kuu i briljivo zatvorie vrata za sobom. "Lijepo!" ree u sebi Mihail Strogov. "Ako je tim Ciganima stalo da ih ne razumijem, neka drugi put preda mnom govore nekim drugim jezikom!" Budui daje bio Sibirac pa je proveo djetinjstvo u stepi, Mihail Strogov je, kao to smo rekli, razumio gotovo sva narjeja koja se govore od Tatarske do Sjevernog ledenog mora. to se tie pravog znaenja rijei koje su razmijenili Ciganin i njegova druica, nije vie ni mislio na to. Zato bi ga to uope zanimalo? Kako je vrijeme ve bilo poodmaklo, nakani se vratiti u svratiste i otpoinuti. Iao je uz Volgu ija se voda gubila u tamnoj masi nebrojenih brodova. Tada po poloaju rijeke prepozna mjesto gdje je netom bio. Ona gomila kola i koliba bili su ba na onom trgu na kojem se svake godine odrava glavni sajam u Ninjem Novgorodu - ime se moglo objasniti zato su se na tom mjestu okupili lakrdijai i Cigani to su doli sa svih strana svijeta. 1 Neka vrsta lisnata kolaa. (Autor.) 44 Sat kasnije Mihail Strogov je spavao poneto nemirnim snom na jednoj od onih ruskih postelja koje se strancima ine veoma tvrde. Sutradan, 17. srpnja, probudio se kad je ve bio uvelike dan. Pet sati koliko je jo morao provesti u Ninjem Novgorodu inili su mu se kao vjenost. to je drugo mogao raditi, da mu proe prijepodne, nego lunjati, kao i sino, gradskim ulicama? Kad bude dorukovao, spremio torbu i ovjerio podoronaj'u na policiji, preostat e mu jo samo da otputuje. Ali kako nije nipoto bio ovjek koji se die poslije sunca, ustane iz postelje, obue se, briljivo spremi pismo s carskim grbom u dep u podstavi odijela, preko kojega pritegne pojas; zatim zatvori torbu i uprti je na lea. Kako se vie nije kanio vratiti u Grad Carigrad, jer je raunao da e dorukovati negdje na obali Volge, blizu pristanita, pod-mirio je svoj raun i otiao iz svratita. Mihail Strogov se, iz pukog opreza, zaputi najprije u brodsku agenciju i tu se uvjeri da e Kavkaz zaista otploviti u odreeno vrijeme. Tada mu prvi put pade na um da i mlada Letonka mora putovati preko Perma, pa je veoma vjerojatno da e se i ona ukrcati na brod Kavkaz te da e putovati zajedno. Gornji grad, sa svojim kremljem koji nalikuje na moskovski i kojem je opseg dvije vrste, bio je tada veoma opustio. ak ni gubernator nije vie boravio u njemu. Ali, koliko je gornji grad bio mrtav, toliko je donji bio iv! Poto je preao na drugu stranu Volge, preko pontonskog mosta koji su uvali kozaci na konjima, Mihail Strogov se nae na onom istom mjestu gdje je sino bio nabasao na cigansku ergu. Sajam u Ninjem Novgorodu, s kojim se ne moe mjeriti ak ni Leipziki, odrava se malo izvan grada. Na irokoj poljani s onu stranu Volge dizala se guberna-torova privremena palaa, u kojoj je taj visoki dunosnik bio duan bo-raviti za sve vrijeme sajma, jer je sajam iziskivao neprekidan nadzor zbog kojekakvog svijeta koji se tu okupljao. Taje poljana bila pokrivena drvenim kuama koje su bile simetrino razmjetene, tako daje izmeu njih bilo prilino irokih prolaza kojima su se ljudi mogli lako kretati. Svaka skupina tih kua, razliitih veliina i

oblika, tvorila je posebnu etvrt namijenjenu odreenoj vrsti trgovine. Bilo je tu etvrti za eljezo, za krzno, za vunu, za drva, za tkanine, za suenu ribu i tako dalje. Neke su kue ak bile sagraene od fantastine grade, jedne od paketa aja, druge od komada suhog mesa, to jest od 45 uzoraka robe koju su ti trgovci krmili. udnovate li reklame, pomalo amerike! Kako je sunce ve bilo odskoilo jer je toga jutra bilo izilo prije etiri sata, na tim ulicama, po tim prolazima, bila je ve velika guva. Rusi, Sibirci, Nijemci, Kozaci, Turkmeni, Perzijanci, Gruzijci, Grci, Turci, Indijci, Kinezi, neobina mjeavina Europljana i Azijaca, razgovarali su, prepirali se, tumaili i trgovali. inilo se daje tu na okupu sve to se pro-daje i kupuje. Nosai, konji, deve, magarci, brodovi, kola, sve to moe posluiti prijevozu robe bilo se skupilo na ovom sajmitu. Krzno, drago kamenje, svila, indijski kamir, turski ilimi, kavkasko oruje, tkanine iz Smirne i Ispahana, tifliski oklopi, ruski aj, europski bronani kipovi, vicarski satovi, lionska barunska i svilena roba, engleske pamune tkanine, dijelovi kola, voe, povre, uralske rude, malahit, lazurni kamen, zaini, mirisi, ljekovito bilje, drva, katran, uad, rogovi, bundeve, lube-nice i tako dalje, svi proizvodi Indije, Kine, Perzije, s Kaspijskog i Crnog mora, iz Amerike i Europe, sve to bijae sakupljeno na ovoj toki zemalj-ske kugle. Kako su mjetani niih stalea bili veoma ivahni, a stranci nisu u tome mnogo zaostajali za njima, bilo je tu gibanja, uzrujavanja, graje i vreve kakve se ne mogu zamisliti. Bilo je tu trgovaca iz Sredinje Azije kojima je trebalo godinu dana da prijeu sve one dugake ravnice sa svojom robom i koji e tek za godinu dana ponovo ugledati svoje trgovine i tezge. Uostalom, taj je sajam u Ninjem Novgorodu toliko znaajan da vrijednost prodane robe na njemu nije nikad manja od sto milijuna rubalja. Zatim, na trgovima, izmeu etvrti toga grada podignutog na brzu ruku, bilo je mnotvo svakojakih zabavljaa: komedijaa i akrobata koji su zagluivali ljude bukom svojih orkestara i drekom pri izvoenju svojih vjetina; ergara koji su sili s planina i gatali dangubama koji su se neprestance smjenjivali; Cingara ili Cigana - kako Rusi nazivaju po-tomke starih Kopta - koji su pjevali svoje najprivlanije pjesme i plesali svoje najosebujnije plesove; glumaca sajamskih kazalita koja su prikazivala Shakespeareove drame prilagoene ukusu gledalaca koji su hrpimice dolazili. Zatim, medvjedari su vodili po dugakim ulicama svoje etveronone ekvilibriste, menaerije su odjekivale od promukle rike zvijeri koje su krotitelji draili bodljikavim bievima i uarenim ipkama; naposljetku, usred prostranog glavnog trga, zbor "laara s Volge" koji su sjedili na zemlji kao na palubama svojih laa, okrueni etverostrukim 46 krugom oduevljenih amatera, toboe je veslao pod ravnanjem efa or-kestra, pravog kormilara ovoga zamiljenog broda! udna li i zgodna obiaja! Iznad cijele te svjetine mnotvo je ptica izlijetalo iz krletki u kojima su ih ljudi bili donijeli. Prema uvrijeenom obiaju na sajmu u Ninjem Novgorodu, za nekoliko kopjejaka koje su

dobre due milostivo davale, tamniari su otvarali vrataca svojim zato-enicima i na stotine je ptica odlijetalo na slobodu cvrkuui radosno. Takva je bila ta poljana i takva je trebala ostati est tjedana koliko obino traje uveni sajam u Ninjem Novgorodu. Zatim, nakon toga bunog razdoblja, ta bi silna vreva prestala kao nekom arolijom, gornji grad bi ponovo poprimio svoj slubeni znaaj, donji grad bi ponovo za-pao u svoju obinu umalost, a od cijeloga toga skupa trgovaca iz svih zemalja Europe i sredinje Azije ne bi vie bilo nijednog prodavaa koji bi jo imao to prodati, i nijednog kupca koji bi jo imao to kupiti. Vrijedno je ovdje spomenuti da su, bar ovaj put, na velikom sajmu u Ninjem Novgorodu Francusku i Englesku zastupala dva najbolja proiz-voda suvremene civilizacije, gospoda Harry Blount i Alcide Jolivet. Ta su dva novinara zaista dola ovamo u potrazi za dojmovima, na dobro svojih italaca, i nastojali to bolje iskoristiti ono nekoliko sati koje su morali izgubiti, jer su se i oni spremali ukrcati na Kavkaz. Sreli su se na samu sajmitu i nisu se mnogo zaudili, jer ih je isti nagon morao dovesti na isti trag; ali ovaj put nisu razgovarali ve su se samo prilino hladno pozdravili. inilo se, uostalom, da Alcide Jolivet, koji je po naravi bio optimist, smatra da je sve u redu, a kako je, sreom, naao i dobru veeru i preno-ite, unio je u svoju biljenicu nekoliko veoma potenih napomena o gradu Ninjem Novgorodu. Harry Blount je, naprotiv, najprije uzalud traio veeru, a onda je morao spavati pod vedrim nebom. On je, dakle, sve promatrao s posve drugog stajalita i spremao se napisati porazan lanak o gradu u kojem gostioniari ne primaju putnike, koji ne trae nita drugo nego da ih ogu-le "u punom smislu te rijei". Mihail Strogov, s jednom rukom u depu a u drugoj drei lulu s dugakim kamiem od trenjevine, doimao se kao najravnoduniji i najstrpljiviji ovjek na svijetu. Meutim, po odreenom grenju miia oko obrva dobar bi promatra lako zapazio da je kao na iglama. Ve oko dva sata tumarao je gradskim ulicama i neprestance se vraao na sajmite. Prolazei izmeu skupina ljudi, primijetio je da su svi 47 trgovci iz susjednih azijskih zemalja uistinu uznemireni. Zbog toga su poslovi, oito, trpjeli. Sto su lakrdijai, pelivani i ekvilibristi dizali silnu dreku ispred svojih atri, to je bilo razumljivo, jer ti jadnici nisu imali to izgubiti ni u kakvim trgovakim pothvatima, ali su se veletrgovci skanji-vali sklapati pogodbe s trgovcima iz Sredinje Azije koja je bila pogo-ena tatarskom najezdom. Jo se neto moglo zapaziti. U Rusiji se posvuda moe vidjeti vojna odora. Vojnici se rado mijeaju s narodom, a ba u Ninjem Novgorodu, u doba sajma, policajcima obino pomau brojni kozaci koji, s kopljem na ramenu, odravaju red u toj svjetini od tristo tisua stranaca. Meutim, toga dana nije na sajmu bilo vojnika, ni kozaka, ni bilo kojih drugih. Zacijelo su svi bili u svojim vojarnama, spremni da svaki as krenu. Ali, ako nije bilo vojnika, bilo je asnika. Od sino su pobonici izlazili iz general-gubernatorove palae i letjeli na sve strane. Bilo je nastalo neuobiajeno kretanje koje se moglo protumaiti samo ozbiljnou

dogaaja. Sve je vie glasonoa hitalo po pokrajinskim cestama, bilo prema Vladimiru bilo prema Uralu. Neprestance su se izmjenjivale brzo-javne poruke s Moskvom i Peterburgom. Stanje u Ninjem Novgorodu, koji nije daleko od sibirske granice, oito je zahtijevalo ozbiljne mjere opreza. Nitko nije mogao zaboraviti da su u 14. stoljeu grad dva puta bili zauzeli preci ovih Tatara, koje je slavohlepni Feofar-kan poveo kroz kirgiske stepe. Dostojanstvenik koji nije imao manje posla nego general-guberna-tor bio je upravitelj policije. Njegovi slubenici i on, kojima je bila dunost odravati red, primati albe i paziti da se izvravaju odredbe, nisu sjedili skrtenih ruku. Neprestano su ih opsjedali i stanovnici grada i stranci, Europljani i Azijci. Mihail Strogov bio je ba na glavnom trgu kad se pronio glas da je glasonoa donio poziv upravitelju policije da doe u general-guberna-torovu palau. Govorilo se da je razlog tome vana poruka koja je stigla iz Moskve. Upravitelj policije uputio se bio, dakle, u gubernatorovu palau i odmah se, kao da su svi neto slutili, proulo da e se, mimo svih predvianja i obiaja, poduzeti neka ozbiljna mjera. Mihail Strogov je sluao sve to se pria, u namjeri da se okoristi time ako mu se ukae prilika. - Zatvorit e sajam! - uzviknuo je jedan. 48 - Pukovnija u Ninjem Novgorodu dobila je naredbu za pokret! -dobacio je neki drugi. - Kau da Tatari ugroavaju Tomsk! - Eno upravitelja policije! - povikae sa svih strana. Iznenada se die silna graja koja se malo-pomalo stia, a zatim nastade tajac. Svi su nasluivali neko vano priopenje vlasti. Upravitelj policije, pred kojim su ili policajci, upravo je bio iziao iz general-gubernatorove palae. Pratio ga je odred kozaka koji su mu krili put estokim udarcima koje je svjetina strpljivo podnosila. Upravitelj policije stigao je nasred glavnog trga i svatko je mogao vidjeti kako dri u ruci neku brzojavku. Zatim glasno proita ovaj proglas: NAREDBA GUBERNATORA NINJEGNOVGORODA 1) Zabranjuje se svim ruskim podanicima da napuste, iz bilo kojih razloga, ovu pokrajinu. 2) Nareuje se svim strancima azijskog porijekla da napuste ovu pokrajinu u roku od dvadeset i etiri sata. 49 VI. BRAT I SESTRA Prilike su potpuno opravdavale te mjere koje bijahu pogubne za osobne probitke. "Zabranjuje se svim ruskim podanicima da napuste ovu pokrajinu." Ako je Ivan Ogarjov jo bio u toj pokrajini, to je znailo sprijeiti ga, ili mu bar znatno oteati, da se pridrui Feofar-kanu i tako oduzeti tatarskom voi opasnog doglavnika. "Nareuje se svim strancima azijskog porijekla da napuste ovu pok-

rajinu u roku od dvadeset etiri sata" - znailo je ukloniti sve one trgovce koji su doli iz Sredinje Azije, kao i druine razliitih ergara i Cigana koji su manje-vie srodni tatarskom ili mongolskom puanstvu, a koji su se tu bili okupili radi sajma. Koliko glava, toliko uhoda, i prilike su svakako zahtijevale da se oni protjeraju. Ali lako se moe razumjeti da su te dvije naredbe djelovale kao grom na grad Ninji Novgorod, protiv kojeg su bile najvie uperene i koji su najvie pogodile. I tako ruski podanici, koje su poslovi zvali izvan sibirskih granica, nisu mogli, bar zasad, napustiti tu pokrajinu. Smisao prvoga lana naredbe bio je jasan. Tu nije moglo biti nikakve iznimke. Svi osobni probici mora-li su ustupiti mjesto opem dobru. 50 to se tie drugog lana naredbe koji je sadravao zapovijed o prot-jerivanju, ni tu nije moglo biti pogovora. On se odnosio samo na strance azijskog podrijetla koji su, meutim, morali samo spremiti svoju robu i vratiti se odakle su i doli. A to se tie svih onih lakrdijaa, kojih je bilo sva sila i koji su imali prevaliti gotovo tisuu vrsta do najblie granice, njima je tek prijetila grdna nevolja. Stoga se odmah razleglo gunanje i roptanje protiv te neuobiajene mjere, oajna vriska koju su kozaci i policajci svojom prisutnou zaas prekinuli. Gotovo u isti as poe ono to bi se moglo nazvati seobom s te goleme poljane. Savie platna razapeta ispred atri; rastavie sajamska ka-zalita na komade; prestadoe ples i pjesma; utihnue predstave; poga-sie vatre; ekvilibristi skinue svoje ice; stare sipljive konje koji su vukli te domove na kotaima izvedoe iz staja i upregnue. Policajci i vojnici, s bievima ili ibama u rukama, pourivahu one koji su zaostali, nimalo se ne libei ruiti atore jo prije nego to bi jadni ergari izili iz njih. Vidjelo se da e trg u Ninjem Novgorodu, pod utjecajem tih mjera, potpuno opustjeti prije veeri i da e vrevu velikoga sajma zamijeniti mrtva tiina. A treba rei jo i ovo - jer je to neminovno oteavalo te mjere - da svi ti nomadi, koje je proglas o izgonu neposredno pogodio, nisu smjeli krenuti u sibirske stepe, nego su morali pohitati na jug do Kaspijskog mora, bilo u Perziju, bilo u Tursku, bilo u ravnice Turkestana. Strae na Uralu i u planinama, koje su u neku ruku produetak te rijeke na ruskoj granici, ne bi ih pustile da prou. Morali su, dakle, prevaliti oko tisuu vrsta prije nego to stupe na slobodno tlo. Dok je upravitelj policije itao naredbu, Mihailu Strogovu se iznenada i nehotice nametnula jedna usporedba. "udne li podudarnosti", pomisli, "izmeu ove naredbe kojom se protjeruju stranci azijskog porijekla i rijei koje je sino izgovorilo ono dvoje Cigana. 'Sam nas Bauka alje tamo kamo smo htjeli!' rekao je onaj starac. A Bauka je car! Drukije ga i ne zovu u narodu! Kako su ti ergari mogli predvidjeti kakve e se mjere poduzeti protiv njih, kako su to mogli unaprijed znati, i kamo to ele otii? Eto sumnjivih ljudi, kojima e, meutim, kako mi se ini, gubernatorova naredba vie koristiti nego tetiti!" Ali je ovu pomisao, koja je zacijelo bila sasvim tona, odmah nado-

mjestila jedna druga koja je morala odagnati sve druge misli iz glave 51 Mihaila Strogova. On smetne s uma Cigane, njihove sumnjive razgovore i udnovatu podudarnost s objavljenom naredbom... Odjednom se sjeti mlade Letonke. - Sirota mala! - ote mu se uzvik. - Sad vie nee moi prijei granicu! I zaista, djevojka je bila iz Rige, bila je Letonka i, prema tome, Ruskinja, pa nije vie mogla napustiti ruski teritorij! Ona propusnica koju su joj izdali prije ovih novih mjera nije vie, oito, vrijedila. Svi putovi koji vode u Sibir bili su joj nemilosrdno zatvoreni i, ma stoje vuklo u Irkutsk, nije se vie smjela tamo uputiti. Ta misao ivo zaokupi Mihaila Strogova. On je pomiljao, najprije neodreeno, da e moi pomoi toj hrabroj djevojci a da to ne bude na-utr