john buchan - trideset devet stepenica.pdf

8/17/2019 John BUCHAN - Trideset devet stepenica.pdf

1/104

ĈOVJEK KOJI JE UMRO

Tog svibanjskog popodneva, vratio sam se iz grada oko tri sata

prilično zgađen ţivotom. Već sam tri mjeseca bio u Starom kraju ibilo mi je dosta. Da mi je prije godinu dana netko rekao da ću setako osjećati, smijao bih se; ali bilo je baš tako. Od vremena sampostajao razdraţljiv, od priča običnih Engleza bilo mi je zlo, odfizičkih aktivnosti nije bilo ništa, a londonski provodi su midjelovali bljutavo kao soda-voda odstajala na suncu. "RichardHannav", stalno sam govorio sam sebi, "upao si u krivu priču,prijatelju, i bolje ti je da se iz nje izvučeš."

Kad sam se sjetio planova koje sam gradio tih zadnjih godina uBulawayou, morao sam se ugristi za jezik. Skupio sam lijepu hrpicu- ništa naročito veliko, ali za mene dovoljno; i poznavao sam svemoguće načine da se dobro provedem. Sa šest godina otac meodveo iz Škotske i od tada se nisam vraćao kući; tako je Engleska zamene bila neka vrsta Tisuću i jedne noći i bio sam siguran da ćutamo ostati do kraja ţivota.

Ali, razočarala me, od početka. Za otprilike tjedan dana, umoriosam se od razgledavanja, a u manje od mjesec dana dojadili su mirestorani, kazališta i konjičke utrke. Nisam imao pravo društvo i tovjerojatno objašnjava stvar. Mnogi ljudi su me pozivali k sebi, ali jaih baš, izgleda, i nisam naročito zanimao. Nabacili bi ponekopitanje o Juţnoj Africi, a onda nastavili sa svojim pričama. Brojneimperijalističke dame pozivale su me na čaj kako bih se upoznao s direktorima

škola s Novog Zelanda i izdavačima iz Vancouvera i to je bionajmračniji dio priče. Eto! Trideset i sedam godina, zdrav duhom itijelom, s dovoljno novca za dobar provod, a zijevam od dosade pocijeli dan. Već sam bio na rubu da se pokupim i vratim, jer sam sedosađivao više od ikoga u cijelom Uj edinj enom Kralj evstvu.Tog sam popodneva mučio svoje mešetare s ulaganjima, kako bihvlastitom mozgu dao nekakav posao i na povratku kući, svratio

sam u svoj klub - ili bolje rečeno, rupu koja je primala članove izkolonija. Popio sam koktel i pročitao večernje novine. Bile su pune


2/104

guţve na Bliskom istoku, a imale su i jedan članak o Karolidesu,grčkom premijeru. Tip mi se svidio. Prema svemu, reklo bi se da jeon veliki igrač u cijeloj priči, a igrao je pošteno, što se baš ne bi

moglo reći za većinu. U Berlinu i Beču, shvatio sam, mrzili su gaprilično ţestoko, ali mi ćemo ostati uz njega; bio je, kako su rekli u jednim novinama, jedina brana između Europe i Armage-dona.Sjećam se, upitao sam se da li bih mogao dobiti posao u timkrajevima. Albanija mi se učinila kao mjesto na kojem čovjek ne biimao razloga za zijevanje.Oko šest sati, otišao sam kući, presvukao se, večerao u Cafe Rovalui svratio u music-hall. Predstava je bila glupava. Same ţene što se

prenemaţu i majmunoliki muškarci, pa nisam ostao dugo. Dok samse vraćao u stan, što sam ga unajmio blizu Portland Placea, noć jebila lijepa i vedra. Pokraj mene je pločnikom kuljalo mnoštvo,uţurbano i brbljavo, a ja sam zavidio ljudima koji imaju što raditi.Te prodavačice, činovnici, dendiji i policajci imali su neki interes uţivotu koji ih je tjerao naprijed. Dao sam pola krune prosjaku jersam ga vidio kako zijeva; on je bio moj supatnik. Na Oxford

Circusu, zagledao sam se u proljetno nebo i zakleo; Starom kraju ćudati još jedan dan da me u nešto uključi; ako se ništa ne dogodi,odlazim prvim brodom za Cape.Moj stan je bio na prvom katu novog stambenog bloka izaLangham Placea. Postojalo je zajedničko stubište s portirom iliftbojem na ulazu, ali nije bilo nikakvog restorana ili nečeg sličnog isvaki stan je bio prilično odvojen od drugih. Mrzim kućnu poslugu,pa sam zato imao jednog momka koji se brinuo za mene preko

dana. Dolazio je svakog jutra prije osam i obično odlazio u sedam, jer nikad nisam večerao kod kuće. Upravo sam gurnuo ključ u bravu, kad se tik do mene stvorio jedančovjek. Nisam ga vidio kad mi je prišao pa me nenadana pojavazatekla. Bio je vitak, kratke smeđe brade i prodornih plavih očica.Prepoznao sam ga, bio je stanar sa zadnjeg kata s kojim sam sesretao na stubištu.

"Mogu li razgovarati s vama?" rekao je on. "Smijem li ući na tren?" Snaporom je obuzdavao glas dok mu je šaka stezala moju ruku.


3/104

Otvorio sam vrata i pokazao mu neka uđe. Tek što je prešao prag,poletio je u moju straţnju prostoriju, gdje sam obično pušio i pisaopisma. Vratio se ţurno.

"Jesu li vrata zaključana?" grozničavo je upitao pa sam pričvrstiolanac."Jako mi je ţao", pokorno je rekao. "Puno si dozvoljavam, ali vi steizgledali kao čovjek koji bi mogao shvatiti. Imao sam vas na umucijeli ovaj tjedan, otkad su se stvari zakomplicirale. Dakle, hoćete limi učiniti uslugu?" "Saslušat ću vas", rekoh ja. "Samo to obećavam." Počeli su mezabrinjavati manevri ovog malog ţivčenjaka.

Na stolu do njega bio je posluţavnik s pićima i on si napravi jakiviski sa sodom. Ispio ga je u tri gutljaja i čaša mu je napukla kad ju je spustio."Oprostite", rekao je, "malo sam izvan sebe večeras. Vidite, u ovomtrenutku, ja sam, naime, mrtav."Sjeo sam u naslonjač i zapalio lulu. "Kakav je to osjećaj?" upitah. Bio sam prilično siguran da imam

posla s luđakom. Osmijeh je preletio njegovim smrknutim licem. "Nisam lud - još.Dakle, gospodine, promatrao sam vas i čini mi se da ste na mjestu.Uz to, čini mi se, pošten ste čovjek i ne bojite se rizika. Povjerit ćuvam se. Trebam pomoć, više nego itko ikada, i htio bih znati moguli računati na vas." "Krenite s pričom", rekoh ja, "pa ću vam reći." On se, reklo bi se, pripremao za veliki napor, a onda je započeo

najnevjerojatnije lupetanje. Nisam u početku pohvatao sve i moraosam ga prekidati i postavljati pitanja. Ali evo suštine. On je Amerikanac, iz Kentuckvja, i nakon koledţa se, budući da jebio dosta bogat, otputio da vidi svijeta. Pomalo je pisao, bio je ratnidopisnik za jedan čikaški list i proveo je godinu-dvije u jugoistočnojEuropi. Bio je dobar u jezicima, koliko sam shvatio, i dobro jepoznavao društvo u tim krajevima. Familijarno je spominjao brojna

imena koja sam ja pamtio iz novina.


4/104

Poigravao se s politikom, rekao mi je, isprva zato što ga je tozanimalo, a onda zato što si više nije mogao pomoći. Procijenio samga kao pametnog, nemirnog tipa koji uvijek nastoji doprijeti do

korijena stvari. On je dospio malo dublje nego što je htio. Prenosim ono što mi je on rekao kao i ono što sam sam uspiozaključiti. Daleko od svih vlada i armija, postojao je velikipodzemni pokret pod vodstvom vrlo opasnih ljudi. On je na tonaišao slučajno; fasciniralo ga je; krenuo je još dalje, i onda su gauhvatili. Većina uključenih ljudi, kako sam shvatio, bili su od onevrste obrazovanih anarhista koji stvaraju revolucije, ali osim njih,bili su tu i financijeri koji igraju za novac. Pametan čovjek moţe

napravili veliki profit na trţištu koje propada, a jednoj i drugojstrani odgovarao bi sukob u Europi.Ispričao mi je neke čudne stvari koje su objašnjavale puno toga štome čudilo - stvari koje su se odigrale u Balkanskom ratu, kako je jedna drţava odjednom izbila u prvi plan, zašto su savezništvastvarana pa razbijana, zašto su određeni 10

ljudi nestali i otkuda je stigla ratna sila. Cilj cijele zavjere bio jezavaditi Rusiju i Njemačku. Kad sam upitao zašto, on je rekao da su anarhisti smatrali kako ćeim to pruţiti priliku. Sve će se naći u njihovom loncu za taljenje,očekivali su pojavu novog svijeta. Kapitalisti će zgrtati pare ibogatiti se kupujući ruševine. Kapital, rekao je, nema ni savjesti nidomovine. Uz to, iza svega je bio Ţid, a oni mrze Rusiju više odsvega.

"Ĉudite se?" uzviknuo je on. "Tristo godina ih progone i ovo jeuzvratni udarac za pogrome. Ţid je posvuda, ali morate zaronitidovoljno duboko da bi ga pronašli. Uzmite bilo koji veliki teutonskiposlovni koncern. Ako s njima poslujete, prvi čovjek kojeg ćetesusresti bit će Pric von und zu Nešto, elegantni mladić koji govoriengleski iz Etona i Harrowa. Ali on ne probija led. Ako je vaš posaovelik, idete dalje i nalazite proţdrljivog Vestfalca s niskim čelom i

manirama krmka. To je njemački biznismen od kojeg se tresu vašeengleske novine. Ali ako ste u poslu najveće kategorije i morate stići


5/104

do pravog šefa, kladim se deset prema jedan, dovest će vas predblijedog Zida u invalidskim kolicima, s očima čegrtuše. Da,gospodine, to je čovjek koji sada vlada svijetom i taj čovjek je zario

svoj noţ u carevu vladavinu zato što mu je tetka bila zlostavljana, aotac išiban u nekoj zabiti kraj Volge." Morao sam mu reći da su ti njegovi Ţidovi-anarhisti, reklo bi se,malo zastranili."Da i ne", reče on. "Uspjeli su do određene točke, ali naletjeli su nanešto veće od novca, nešto što se ne moţe kupiti - stare,elementarne borilačke nagone čovjeka. Ako se spremaš poginuti,izmisliš nekakvu zastavu i zemlju za keju ćeš se boriti, a ako

preţiviš, onda to i zavoliš. Lude vojničine pronašle su nešto do čegadrţe i to je poremetilo zgodni pla-nčić skovan u Berlinu i Beču. Alimoji prijatelji još nisu odigrali posljednju kartu, ni pribliţno. Imajuasa u rukavu i ako ja ne uspijem ostati ţiv još mjesec dana, odigratće ga i pobijediti." 11"Alija sam mislio da si mrtav", dobacio sam.

"Mors janua vitae", osmjehnuo se on. (Prepoznao sam citat; bio je tootprilike sav latinski kojeg sam znao.) "Stići ću do toga, ali moramvas najprije uputiti u puno stvari. Ako čitate novine, pretpostavljamda vam je poznato ime Consta-ntine Karolides?"Na to sam se uspravio, jer sam baš tog popodneva čitao o njemu. "On je čovjek koji im je pokvario igru. On je jedini veliki mozak ucijeloj priči, a uz to je i pošten čovjek. Dakle, u prošlih dvanaestmjeseci on je obiljeţen kao meta. Toliko sam otkrio - što nije bilo

teško, svaka budala bi to mogla pogoditi. Ali ja sam otkrio načinkako će ga srediti i taj podatak je bio smrtonosan. Zato sam moraoumrijeti."Uzeo je još jedno piće. Ja sam mu ga sam pripremio, jer me počeozanimati taj jadnik."Nisu ga mogli dohvatiti u njegovoj vlastitoj zemlji jer ga čuvajuEpirci koji bi i vlastitu babu oderali. Ali 15. lipnja on dolazi u ovaj

grad. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova voli priređivatiinternacionalne čajanke i najveća je zakazana za taj datum.


6/104

Karolidesa se smatra glavnim gostom, a ako moji prijatelji uspiju,on se više neće vratiti svojim milim zemljacima.""Jednostavna stvar, u svakom slučaju", rekoh ja. "Moţete ga

upozoriti i zadrţati kod kuće." "I prihvatiti njihovu igru?" on oštro odvrati. "Ako ne dođe, onipobjeđuju, jer samo on moţe razmrsiti čvor. A ako njegova vladabude upozorena, on neće doći jer ne zna koliko krupne stvari će seodvijati petnaestog.""A britanska Vlada?" rekoh ja. "Oni neće pustiti da im ubijaju goste. Javite njima i oni će poduzeti dodatne mjere opreza." "Nije dovoljno. Oni vam niogu nakrcati grad detektivima u civilu i

udvostručiti broj policajaca, Constantine će svejedno biti osuđenčovjek. Moji prijatelji igraju ozbiljno. Traţe veliku priliku zalikvidaciju, pred očima cijele Europe. Ubit 12će ga Austrijanac i bit će obilje dokaza za umiješanost velikih likovaiz Beča i Berlina. Sve će biti bezočna laţ, naravno, ali slučaj će predsvijetom izgledati dovoljno crno. Ne pričam na prazno, prijatelju.

Znam, naime, svaki detalj njihovog paklenskog plana i mogu vamreći, bit će to najrazrađenjii primjer podzemne spletke još odvremena Borgia. Ali, do toga neće doći ako postoji izvjesni čovjekkoji poznaje sve kotačiće mehanizma koji će se pokrenuti upravoovdje u Londonu, 15. dana lipnja. A taj čovjek je vaš sluga pokoran,Franklin P. Scudder."Dečko mi se počeo sviđati. Vilica mu se sklopila kao mišolovka, a usvrdlajućim očicama ţarila se ratnička vatra. Ako mije ispričao

izmišljotinu, izvedba je bila uvjerljiva. "Gdje ste to saznali?" upitao sam."Prvi nagovještaj uhvatio sam u jednoj gostionici u Achenseeu, uTirolu. To me potaknulo na istraţivanje i ostale dokaze sam skupiou jednoj krznariji, u galicijskom kvartu Budima, u bečkom Klubustranaca i u maloj knjiţari u Ra-cknitzstrasse u Leipzigu. Dokaznimaterijal upotpunio sam prije deset dana u Parizu. Sada vam ne

mogu ispričati sve pojedinosti, jer ih ima poprilično. Kad sam sepotpuno uvjerio, procijenio sam da mi je bolje nestati i ovamo sam


7/104

stigao prilično čudnim putovima. Iz Pariza sam otišao kaoušminka-ni mladi franko-Amerikanac, a iz Hamburga sam isploviokao ţidovski trgovac dijamantima. U Norveškoj sam bio Englez,

proučavalac Ibsena koji skuplja građu za predavanja, ali kad samnapustio Bergen, bio sam filmaš, specijaliziran za filmove o skijanju.A ovamo sam stigao iz Leitha s hrpom uzoraka štamparskog papirakoje ću ponuditi londonskim novinama. Do jučer, mislio sam dasam uspio zamesti trag i bio sam sretan zbog toga. A onda... "Sjećanje gaje, izgleda, uznemirilo i on potegne još malo viskija. "A onda sam ugledao jednog čovjeka, stajao je na ulici pred ovomzgradom. Obično sam cijeli dan ostajao u sobi i izlazio van tek

navečer, na sat-dva. Malo sam ga promatrao s13prozora i čini mi se da sam ga prepoznao... Ušao je unutra i obratiose portiru... Kad sam se sinoć vratio iz šetnje, pronašao samposjetnicu u poštanskom sandučiću. Na njoj je bilo ime čovjekakojeg bih na cijelom svijetu zadnjeg poţelio sresti." Mislim da je pogled u očima mog sugovornika, čisti, goli, strah na

njegovom licu, učvrstio moje uvjerenje u njegovu iskrenost. Kadsam ga upitao što je nakon toga učinio, progovorio sam i sam malooštrijim tonom. "Shvatio sam da sam u škripcu, satjeran u mišju rupu i da postojisamo jedan izlaz. Moram umrijeti. Ako moji progonitelji budu znalida sam mrtav, pustit će me na miru." "Kako ste to izveli?""Rekao sam čovjeku koji mi sluţi da mi je prilično loše i sredio sam

se da izgledam kao smrt. To nije bilo teško jer nisam loš uprerušavanju. A onda sam nabavio leš - u Londonu se mrtvacauvijek moţe naći, ako znaš gdje ga treba traţiti. Dovukao sam ga ukovčegu, na kolima i trebala mi je pomoć da ga odnesem gore, usvoju sobu. Shvaćate, morao sam skupiti dokaze za istragu. Otišaosam u krevet i od posluţitelja traţio da mi pripremi sredstvo zasp.ivanje, a onda sam mu rekao neka ide. Htio je zvati li ječniica, ali

ja sam opsovao i rekao da ne podnosim krvopije. Kad sam ostaosam, počeo sam sređivati leš. Bio je moje visine, a procijenio sam da


8/104

je umro od prevelike količine alkohola pa sam oko njega poslagaopića. Vilica je bila slaba točka sličnosti pa sam je raznio revolverom.Pomislio sam da bi se sut^t mogao naći netko tko će se zaklinjati da

je čuo pucanj, ali Ha mom katu nema susjeda pa sam smatrao damogu riskirati. Dakle, ostavio sam leš u krevetu, u mojoj pidţami, srevolverom na plahtama i priličnim neredom oko njega. Ja sam sepresvukao u odijelo koje sam čuvao za slučaj nuţde. Nisam seusudio obrijati, bojeći se da ne ostavim dokaze, uostalom, i uije bilonikakve svrhe da se pokušam dokopati ulice. Cijeli dan sam vasimao na umu i nije mi padalo na pamet drugo nego da vam seobratim. Gledao sam s prozora dok vas nisa*n vidio

14kako dolazite, a onda sam se spustio dolje, da vas dočekam... Eto,gospodine, mislim da sada znate dovoljno o meni i o cijelomslučaju." Sjedio je, trepćući kao sova, sav na iglama, a ipak, očajnički odlučan.Tada sam već bio prilično uvjeren da je sa mnom bio otvoren. Priča je bila nevjerojatna, ali naslušao sam se nevjerojatnih priča koje su

se pokazale kao istinite i prešlo mi je u naviku da procjenjujemčovjeka, a ne njegovu priču. Da se htio naseliti u moj stan pa meonda priklati, izmislio bi nešto blaţe. "Dajte mi vaš ključ," rekao sam, "pa ću pogledati leš. Oprostite mina oprezu ali moram provjeriti barem onaj dio koji mogu."Sa ţaljenjem je odmahnuo glavom. "Mislio sam da ćete to traţiti, alinemam ga. Na lancu je, u mojoj toaleti. Morao sam ga ostaviti, jernisam smio ostaviti nikakve dokaze koji bi pobuđivali sumnju.

Društvo koje me progoni sastavljeno je od prilično oštrookegospode. Morat ćete mi vjerovati na riječ, za večeras, a sutra ćetedobiti dovoljno dokaza za priču o lesu." Premišljao sam koji trenutak. "Dobro. Za večeras vam vjerujem.Zaključat ću vas u ovu sobu i uzeti ključ. Samo jedna stvar,gospodine Scudder. Vjerujem da ste pošteni, ali ako ipak niste,moram vas upozoriti da se dobro sluţim pištoljem."


9/104

"Jasno", reče on, ustajući vrlo ţustro. "Nisam imao čast da vamsaznam ime, gospodine, ali moram vam reći, vi ste pravi čovjek. Biobih vam zahvalan ako bi mi posudili britvu."

Odveo sam ga u kupaonicu i ostavio tamo. Za pola sata, van jeizašla spodoba koju sam jedva prepoznao. Samo su njegoveprodorne, gladne oči bile iste. Bio je glatko izbrijan, kosu jerazdijelio po sredini, a obrve je skratio. Štoviše, drţao se kao da jeprošao vojnu obuku, djelovao je vrlo uzorno i imao je preplanuliten kao britanski oficir koji je dugo15boravio u Indiji. Monokl mu je bio nabijen na oko, a iz njegovog

govora nestao je svaki tračak američkog akcenta. "O ljudi! Gospodine Scudder..." zamucao sam."Nije gospodin Scudder", ispravio me. "Kapetan Theo-philus Digby,iz 40. gurka, trenutno kod kuće na odsustvu. Bio bih vam zahvalanako biste to zapamtili, gospodine."Pripremio sam mu krevet u mojoj pušionici i uvalio se u svojvlastiti leţaj, vedriji nego prošloga mjeseca. Ĉak i u ovoj metropoli,

Bogu iza nogu, stvari se katkada događaju. Sutradan sam se probudio, začuvši kako moj posluţitelj, Paddock,razara po vratima pušionice. Paddock je bio momak kojem samučinio uslugu na Selakwiju i kad sam došao u Englesku, proglasiosam ga za svog slugu. Za taj posao je imao dara koliko i nilski konj inije bio od velike koristi kao posluţitelj, ali znao sam da moguračunati na njegovu odanost. "Prestani, Paddock", rekao sam. "Tamo spava moj prijatelj, kapetan-

kapetan" (nisam se mogao sjetiti imena). "Spremi doručak zadvojicu, a onda dođi ovamo da razgovaramo." Paddocku sam ispričao zgodnu pričicu kako je moj prijatelj velikazvjerka, sa ţivcima u lošem stanju zbog previše posla i treba muodmor i apsolutni mir. Nitko ne treba znati da je on tu jer bi gasamo opsjedali s porukama iz Ministarstva za Indiju i od premijerai njegov oporavak bi bio upropašten. Moram reći, Scudder je sjajno

odigrao ulogu kad je došao na doručak. Zapiljio se u Paddockakroz svoj monokl, kao pravi britanski oficir, pitao ga o Burskom


10/104

ratu i obasuo me gomilom priča o izmišljenim drugovima. Paddockse nije mogao naučiti da me oslovljava s "gospodine", ali Scu-ddera je odmah titulirao kao da mu o tome ţivot ovisi.

Ostavio sam ga s novinama i kutijom cigara i otišao u grad doručka. Kad sam se vratio, liftbov je imao ozbiljnu facu. 16"Grda stvar se dogodila, gospodine. Gospon iz broja 15 su se ubili.Baš su ga odnesli u mrtvačnicu. Policija je bila, sve do sad." Popeo sam se do broja 15 i tamo zatekao dva policajca i jednoginspektora, zauzete istragom. Postavio sam par idiotskih pitanja ibrzo su me izbacili van. A onda sam našao čovjeka koji je

posluţivao Scuddera i pritisnuo ga pitanjima, ali vidio sam da onništa ne sumnja. Bio je to tugaljiv tip s grobljanskim izrazom na licui pola krune je bilo više nego dovoljno da ga utješi. Dan poslije, prisustvovao sam istrazi. Partner iz nekog izdavačkogpoduzeća potvrdio je da mu je pokojnik donio uzorke papira a,kako je on vjerovao, bio je zastupnik nekog američkog poduzeća.Porota je ustanovila da se radi o slučaju samoubojstva pri

pomračenoj svijesti i malobrojni osobni predmeti predani suameričkom konzulu, neka se on s time bavi. Scudderu sam preniosve novosti, što ga je jako zanimalo. Rekao je da bi volio, dajemogao, prisustvovati istrazi jer, smatra, bilo bi to jednakouzbudljivo kao da čita vlastitu osmrtnicu. Prva dva dana koje je proveo kod mene, bio je vrlo miran. Malo ječitao i pušio, ispisao hrpu škrabotina u jednoj biljeţnici, a svakevečeri odigrali smo po partiju šaha, pri čemu me tukao bez milosti.

Mislim da je liječio ţivce, jer je prošao prilično napeto razdoblje. Alitrećeg dana, primijetio sam, postao je nemiran. Ispisao je dane kojipreostaju do 15. lipnja i svaki kriţao crvenom olovkom, dodajućistenografske bilješke. Znao sam ga zateći utonulog u mračnarazmišljanja, s odsutnim pogledom u oštrim očima i nakon tihnapada meditacije bio je često vrlo utučen. A onda sam vidio da opet postaje razdraţljiv. Osluškivao je sve

zvukove i stalno me je pitao moţe li se vjerovati Paddocku. Jednom,moţda dva puta, bio je vrlo neugodan i onda se ispričavao. Nisam


11/104

mu zamjerio. Imao sam razumijevanja, jer prihvatio se vrlo gadnogposla.17

Nije ga mučio strah za sigurnost vlastite koţe, nego uspjeh shemekoju je isplanirao. Taj mali čovjek bio je od čistog kamena, bezijedne slabe točke. Jedne večeri, bio je vrlo ozbiljan. "Slušaj, Hannav," rekao je, "mislim da bih te mogao malo dubljeuputiti u stvari. Ne bih htio otići a da za sobom ne ostavim nekogdrugog tko će nastaviti borbu." I onda mi je do pojedinosti ispričaoono što sam do sada čuo samo u gla-v-nim crtama.Nisam ga naročito paţljivo slušao. Zapravo, mene su više zanimale

njegove avanture nego ta njegova visoka politika. Smatrao sam dame se Karolides i njegovi poslovi ne tiču i to sam prepuštao njemu.Dakle, puno od onog što je rekao, isparilo mi je iz memorije. Sjećamse, bio je sasvim uvjeren da opasnost za Karolidesa neće nastupitidok on ne stigne u London, a doći će iz najviših redova, gdje nepostoji ni trunka sumnje. Spomenuo je ime jedne ţene - Julia Cze-chenvi - povezano s tom opasnosti. Ona će biti mamac, kako sam

shvatio, koji će odvojiti Karolidesa od njegovih čuvara. Govorio je o"Crnom kamenu" i čovjeku koji frflja u govoru, i vrlo detal jno jeopisao nekoga kojeg nije spominjao a da ne protrne pri tome -starca s mladim glasom koji moţe škiljiti kao jastreb. Govorio je puno i o smrti. Bio je smrtno zabrinut da neće obavitisvoj posao, ali za vlastiti ţivot nije mario ni malo. "Bit će daje to kao kad odeš na spavanje, jako izmoren, i probudiš seu ljetnom danu, a kroz prozor ti dopire miris sijena. Znao sam

zahvaljivati Bogu za takva jutra, tamo doma, u mom kraju, i mislimda ću mu zahvaliti i kad se probudim na drugoj strani Jordana." Sutradan je bio puno veseliji i uglavnom je čitao ţivotopis generalaStonevvalla Jacksona. Ja sam izašao na večeru s jednim rudarskiminţenjerom s kojim sam se morao poslovno sastatj i vratio sam seoko deset i pol, na vrijeme za našu partiju šaha prije spavan ja.18


12/104

S cigarom u ustima, sjećam se, otvorio sam vrata pušio-nice. Svjetlanisu bila upaljena, što me začudilo. Pitao sam se, je li Scudder većzahrkao.

Okrenuo sam prekidač, ali tamo nije bilo nikoga. A onda sam,daleko u kutu, ugledao nešto zbog čega sam ispustio cigaru,obliven ledenim znojem.Moj gost je leţao na leđima. Kroz njegovo srce bio je probodendugački noţ koji gaje prikovao za pod. 19MLJEKAR KREĆE NA PUT Sjeo sam u naslonjač i bilo mi je jako zlo. To je potrajalo moţda pet

minuta, a onda je uslijedio napad uţasa. To jadno, izbuljeno bijelolice na podu bilo je više nego što sam mogao podnijeti, no uspiosam dohvatiti stolnjak i prekriti ga. Onda sam oteturao do ormara,našao brendi i progutao nekoliko dobrih gutljaja. Vidio sam većkako ljudi umiru nasilnom smrću; u ratu sam ih i sam nekolikoubio; ali ovaj hladnokrvni čin, u zatvorenom prostoru, bio je neštodrugo. Ipak, uspio sam se pribrati. Pogledao sam na sat i vidio da je

pola jedanaest.Odjednom mi je nešto palo na pamet i, potpuno obuzet, temeljitosam pročešljao cijeli stan. Nije bilo nikoga, ni traga nečijeprisutnosti, ali ja sam pozatvarao i učvrstio sve prozore i staviolanac na vrata.Sada mi se razum već počeo vraćati i opet sam mogao razmišljati.Trebalo mi je otprilike sat vremena da shvatim cijelu stvar, a nisamţurio jer sam, osim ako se ubojica ne vrati, za mozganje imao

vremena do pribliţno šest ujutro. Lijepo sam se uvalio - to je bilo prilično jasno. Svaka moguća sjenasumnje u istinitost Scudderove priče, sad je nestala. Dokaz je leţaoispod stolnjaka. Ljudi koji su znali da on zna ono što je znao,pronašli su ga i temeljito se potrudili da osiguraju njegovu šutnju.Da; ali on je bio u mom stanu četiri dana i njegovi neprijateljisigurno smatraju da mi se povjerio. Dakle, ja sam sljedeći. Moţda

još iste ove noći, ili 20


13/104

sutradan, ili dan poslije, ali moj broj je izvučen, u svakom slučaju. A onda sam odjednom pomislio na drugu mogućnost. Recimo, akosada izađem i pozovem policiju, ili ako odem na spavanje i pustim

Paddocka da nađe tijelo, pa ih sutra pozovem. Kakvu bih pričuispričao o Scudderu? Paddocku sam lagao o njemu i cijela stvar jeizgledala očajno sumnjivo. Kad bih nastupio otvoreno i ispričaopoliciji sve što mi je rekao, samo bi mi se smijali. Vjerojatnost da bihbio optuţen za ubojstvo bila je tisuću prema jedan, a okolnosti subile dovoljan dokaz da me objese. U Engleskoj me poznavalo maloljudi. Nisam imao pravog prijatelja koji bi istupio i zakleo se u mojkarakter. Moţda su na to igrali ti tajnoviti neprijatel ji. Pametno su

sve uzeli u obzir, a engleski zatvor je bio jednako dobar način dame se riješe do 15. lipnja, kao i noţ u mojim grudima. Osim toga, kad bih ispričao cijelu priču i kad bi mi nekim čudom ipovjerovali, prihvatio bih njihovu igru. Karo-lides bi ostao kodkuće, a to su i htjeli. Kako bilo, pogled na Scudderovo mrtvo licenatjerao me je da strastveno vjerujem u njegovu priču. On je mrtav,ali meni je ukazao povjerenje i prilično sam čvrsto odlučio nastaviti

njegov posao.Moţda vam se to čini glupo od čovjeka čiji je ţivot u opasnosti, ali ja sam to tako vidio. Ja sam običan čovjek, ništa hrabriji od ostalih,ali mrzim kad stradavaju dobri ljudi, a taj dugi noţ ne bi bioScudderov kraj ako bih ja uspio ući u igru umjesto njega. Trebalo mi je sat do dva da o tome razmislim, a onda sam donioodluku. Moram nekako nestati i ostati tako do kraja drugog tjednau lipnju. A onda moram nekako naći načina da stupim u vezu s

vladinim ljudima i ispričam im što je Scudder ispričao meni. Doneba sam ţalio što mi nije rekao više i što nisam paţljivije saslušaoono malo što je ispričao. Nisam znao ništa više od najočitijihčinjenica. Postojao je veliki rizik da mi na kraju, čak i akoprebrodim ostale opasnosti, ipak ne povjeruju. Morao samprihvatiti taj rizik i21

nadati se da će se dogoditi nešto što će moju priču potvrditi uočima Vlade.


14/104

Kao prvo, morao sam izdrţati sljedeća tri tjedna. Bio je 24. danmjeseca svibnja, što je značilo dvadeset dana skrivanja prije negošto ću se obratiti nadleţnim silama. Traţit će me dvije grupe ljudi,

pretpostavljao sam - Scudderovi neprijatelji, zato da me uklone, ipolicija koja će me progoniti zbog Scudderovog ubojstva. Bit će tonapet lov i čudno je koliko me takav razvoj događaja tješio. Tolikodugo sam bio besposlen da je gotovo bilo kakva prilika za akcijubila dobrodošla. Da sam morao sjediti sam kraj tog lesa i čekatiodluku Fortune, bio bih jadniji od zgaţenog crva, ali ako misigurnost glave na ramenima ovisi o vlastitoj pameti, tome sam semogao veseliti.

Je li Scudder ostavio o sebi ikakvu dokumentaciju koja bi mipojasnila cijelu situaciju, bila je moja sljedeća misao. Skhiuo samstolnjak i pretraţio mu dţepove, jer se tijela nisam uţasavao. Licemu je bilo nevjerojatno mirno za čovjeka koji je pokošen u trenu. Ugornjem dţepu nije bilo ničega, a u prsluku samo nekolikokovanica i cigaršpic. U hlačama, dţepni noţić i stara doza za cigareod krokodilske koţe. Ni traga maloj crnoj knjiţici u koju je, kako

sam vidio, unosio bilješke. To je, bez sumnje, uzeo njegov ubojica. Ali, kad sam podigao pogled s predmeta svog istraţivanja, opaziosam da su neke ladice na pisaćem stolu izvučene. Scudder ihnikada ne bi ostavio tako jer je bio najuredniji čovjek na svijetu.Netko je sigurno nešto traţio - moţda malu knjiţicu. Pregledao sam stan i ustanovio da je sve pretraţeno -unutrašnjostknjiga, ladice, vitrine, kutije, čak i dţepovi na odjeći u mom ormaru,bife u dnevnoj sobi. Od knjiţice, ni traga. Najvjerojatnije, neprijatelji

su je našli, ali nisu je našli na Scudderovom tijelu. A onda sam izvukao atlas i pogledao veliku kartu Britanije. Misliosam se povući u neki divlji kraj gdje će mi umijeće preţivljavanja upustari biti od koristi, jer u gradu bih bio22kao štakor u zamci. Smatrao sam da bi Škotska bila najbolja jer sammogao proći kao obični Škot. U početku sam, na pola, odlučio da

budem njemački turist, jer je moj otac imao njemačke partnere i jasam, odrastajući, naučio taj jezik dosta dobro, da ne spominjemo


15/104

kako me je na tri godine poslao u njemački Damaraland, u potragu za bakrom. Ali, zaključio sam, kao Škot bit ću manje sumnjiv imanje u skladu s onim što bi policija mogla znati o mojoj prošlosti.

Izabrao sam Galloway kao najbolje odredište. Koliko sam uspioshvatiti, bio je najbliţe divljem dijelu Škotske, a prema karti, nijebio pretrpan stanovništvom. Pretragom po redu voţnje doznao sam da iz St. Pancrasa u 7 i 10kreće vlak koji će me dovesti na bilo koju stanicu u Gallowayukasno popodne. To je bilo u redu, ali vaţnije je bilo kako ću stići doSt. Pancrasa, jer bio sam prilično siguran da tamo vani čekajuScudderovi prijatelji. To me na tren zabrinulo; a onda sam dobio

inspiraciju, nakon koje sam legao i odspavao dva mučna sata. Ustao sam u četiri i otvorio okna na prozorima spavaće sobe.Nebom se provlačilo blijedo svjetlo lijepog ljetnog jutra i vrapci supočeli brbljati. Sve se u meni preokrenulo i osjetih se kao boţjabudala. Došlo mi je da dignem ruke od svega i pouzdam se da ćebritanska policija razumno razmotriti moj slučaj. Ali, kad samponovo promislio o situaciji, nisam mogao pronaći argumente

protiv sinoćnje odluke, pa sam s gorkim okusom u ustima odlučionastaviti s planom. Nisam osjećao nikakav naročiti strah; samonedostatak sklonosti za izazivanje nevolja.Iskopao sam jedno dosta iznošeno odijelo od tvida, par čvrstihokovanih čizama i flanelsku košulju s ovratnikom. U dţepove samugurao još jednu košulju, plamenu kapu, nešto maramica i četkicuza zube. Dva dana ranije, podigao sam u banci solidnu svotu uzlatu, za slučaj da Scudderu zatreba novaca, i u pojas koji samdonio iz Rodezije, stavio sam pedeset funti u zlatnicima. To je bilouglavnom sve što mi je 23trebalo. Nakon toga sam se okupao i podrezao brk, do tada dug ispušten, u kratki čekinjavi trag. A onda, sljedeći korak. Paddock je obično dolazio točno u 7 i 30 iulazio je s ključem od patent-brave. Ali oko dvadeset minuta do

sedam, kako sam znao iz vlastitog, gorkog iskustva, uz strašnokloparanje kanti, stizao je mljekar i ostavljao moju porciju pred


16/104

vratima. Vidio sam tog mljekara jednom kad sam izašao na ranu jutarnju voţnju. Bio je mladić otprilike moje visine, neurednog brkai nosio je bijeli radni kombinezon. U njega sam polagao sve nade.

Ušao sam u zamračenu pušionicu gdje su se zrake jutarnjeg svjetlapočele probijati kroz kapke. Tamo sam doru-čkovao viski sa sodomi par keksa iz ormara. Sada se već bliţilo šest sati. Stavio sam lulu udţep i napunio kesu duhanom iz tegle na stolu do kamina. Kad sam zagrabio u duhan, prsti su mi dotakli nešto tvrdo. Izvukaosam Scudderovu malu crnu knjiţicu...To mi se učini kao dobar znak. Podigao sam stolnjak s tijela izapanjio me mir i dostojanstvo mrtvog lica. "Zbogom, stari," rekoh.

"Dat ću sve od sebe, u tvoje ime. Poţeli mi sreću, ma gdje bio." A onda sam se smjestio u hodnik, iščekujući mljekara. To je bionajgori dio cijelog posla, jer sam se gotovo gušio od ţelje da izađemvan. Prošlo je šest i trideset, pa šest i četrdeset, ali njega još nije bilo.Budala je baš danas, od svim mogućih dana, morala zakasniti. U minutu nakon šest i četrdeset i pet, čuo sam vani klo-potanjekanti. Otvorih ulazna vrata i - eto mog čovjeka. Uz zamah je skidao

kante s hrpe koju je nosio i zviţdao kroz zube. Malo se trgnuo,ugledavši me. "Uđi ovamo na čas", rekao sam. "Htio bih ti nešto reći." Pozvao samga u dnevnu sobu."Pretpostavljam da si sportski tip, bar malo," rekao sam, "i htio bihda učiniš nešto za mene. Posudi mi svoj šešir i kombinezon nadeset minuta i dobit ćeš zlatnik." 24

Oči su mu se raširile pri pogledu na zlato i on se široko nasmije. "Učemu je štos?" upitao je."Oklada", rekoh. "Nemam vremena za objašnjavanje, ali kako bih jedobio, sljedećih deset minuta moram biti mljekar. Ti trebaš samoostati ovdje dok se ja ne vratim. Malo ćeš zakasniti, ali nitko se nećeţaliti, a tebi će ostati taj komad." "Ma jasno!" reče on vedro. "Nisam ja čovjek koji bi kvario malo

veselja. Dogovoreno, gazda."


17/104

Navukao sam njegov plosnati plavi šešir i kombinezon, uzeo kante,tresnuo vratima i sišao niz stepenice zviţdeći. Na izlazu, vratar mi je rekao neka začepim, po čemu bi se reklo daje ovo malo

prerušavanje bilo dovoljno. Isprva sam mislio da na ulici nema nikoga. A onda sam ugledaopolicajca oko sto metara niţe, a s druge strane je jedan skitnicašmugnuo u suprotnom pravcu. Neki impuls me naveo dapodignem pogled na kuću nasuprot, a tamo je na prozoru prvogkata bilo jedno lice. Kad je skitnica prošao, podigao je pogled i menise učini daje razmijenjen signal. Prešao sam ulicu uz veselo zviţdukanje, imitirajući ra-zmahani hod

mljekara. Skrenuo sam u prvu poprečnu ulicu i produţio nalijevom skretanju koje je vodilo uz prazni komad zemljišta. U uličicinije bilo nikoga pa sam ubacio kante unutar ograde kojom jezemljište bilo okruţeno i poslao za njima šešir i kombinezon. Tekšto sam stavio svoju platnenu kapu, iza ugla se pojavio poštar.Poţelio sam mu dobro jutro i on mi odgovori ništa ne sumnjajući. Utom trenu, sat crkve u blizini odbio je sedam.

Nisam smio izgubiti ni sekunde. Kad sam stigao na Eu-ston Road,dao sam petama vjetra i potrčao. Sat na stanici Euston pokazivao jepet minuta nakon punog sata. Na St. Pancrasu nisam imaovremena za kupnju karte, no usput rečeno, nisam još ni odlučiokamo ću. Nosač mi je rekao na kojem je peronu vlak, a kad samstigao, vidio sam da već kreće. Dva ţeljezničara, staničnasluţbenika, prepriječili su mi put, ali ja sam ih izbjegao i uskočio uzadnji vagon.

25Tri minute kasnije, dok smo tutnjili kroz sjeverne tunele, zaustaviome bijesni kondukter. Ispisao mi je kartu do Ne-wton-Stewarta,prvo mjesto kojeg sam se sjetio, i odveo me iz odjeljka prve klasegdje sam se smjestio, u pušački odjel treće klase, u kojem su bilimornar i kršna ţena s djetetom. Otišao je dalje gunđajući, a ja sam,otirući čelo, čistim škotskim naglaskom suputnicima dobacio

primjedbu kako je gadna stvar uhvatiti vlak. Već sam uskočio usvoju ulogu.


18/104

"Ma koji bezobraznik, taj kondukter!" ogorčeno je rekla dama."Treba njemu reći po škotski, sve po redu, pa nek' se sredi. Buni se, jer da mala nema karte, a njoj još nisu ni čet'ri, puni tek nagodinu, i

nešto ga smeta da ovaj gospodin pljuje."Mornar se smrknuto sloţi, pa sam tako svoj novi ţivot započeo uatmosferi protesta protiv vlasti. Podsjetio sam se kako mi je još prijetjedan dana svijet bio dosadan.26AVANTURAS KNJIŢEVNIM KRĈMAROM Taj dan sam proveo u spokojnom putovanju prema sjeveru. Bilo je

lijepo svibanjsko vrijeme, glog je cvao na svakoj ţivici i pitao sam sezašto sam, dok sam još bio slobodan čovjek, ostao u Londonuumjesto da uţivam u ovom prekrasnom kraju. Nisam se usudiosuočiti s vagon-restoranom pa sam u Leedsu nabavio paket sručkom i podijelio ga s debelom ţenom. Kupio sam i jutarnjenovine, s novostima o trka-ma u Derbvju i početku sezone kriketa, iponekim paragrafom kako se balkanska situacija smiruje, a

britanska eskadra plovi za Kiel.Kad sam završio s novinama, izvukao sam Scudderovu malu crnuknjiţicu i proučavao je. Bila je puna škrabotina, uglavnom brojki,iako se tu i tamo pojavljivalo i poneko ime. Na primjer, često samnalazio riječi "Hofgaard", "Luneville" i "Avocado", i naročito,"]Pavia".Bio sam uvjeren da Scudder ništa nije radio bez razloga i bio samprilično siguran da se u tome krije neka šifra. Ta tema me uvijekzanimala, time sam se svojevremeno i sam pomalo bavio, kaoobavještajae u zaljevu Delagoa, za vrijeme Burskog rata. Imao samsmisla za stvari kao što su šah i enigmatika i svojevremeno sam sesmatrao dosta dobrim u razbijanju šifri. Ovo je izgledalo kaobrojčana šifra, gdje niz brojaka odgovara slovima abecede, no zatakvu stvar svaki prosječno bistar čovjek nakon sat ili dva poslamoţe pronaći ključ, a ja ne bih rekao da će se Scudder zadovoljiti s

tako27


19/104

laganim rješenjem. Zato sam se usredotočio na ispisane riječi, jerako imaš ključnu riječ koja otvara niz slova, moguće je sastavitidosta dobru brojčanu šifru.

Satima sam pokušavao, ali nijedna riječ nije odgovarala. A ondasam zaspao i probudio se u Dumfriesu, baš na vrijeme da seiskrcam i prijeđem na spori lokalni vlak. Na peronu je bio jedančovjek čiji mi se izgled nije sviđao, ali on se nije ni osvrnuo na mene,a kad sam uhvatio vlastiti odraz u ogledalu jednog automata, i nijemi bilo čudno. S preplanulim licem, u starom tvidu, uz mojnaglasak, bio sam tipični farmer, brđanin, kao oni što se naguravajupo vagonima trećeg razreda.

Putovao sam sa šestoricom takvih, u atmosferi punoj duhana iglinenih lula. Vraćali su se s tjednog sajma i usta su im bila punacijena. Naslušao sam se kako ide ovčarstvo gore uz Cairn i uzDeuch i uz brojne druge neznane vode. Više od polovice prisutnih,dobro su se najeli i bili su solidno natopljeni viskijem, a mene uopćenisu primjećivali. Polako smo se kotrljali krajem punim malihšumovitih udolina, a onda smo zašli u prostranu močvarnu nizinu

što se sjajila od jezera, uz visoka brda na sjeveru. Oko pet sati, vagon se ispraznio i ja sam ostao sam, kako sam se inadao. Izašao sam na sljedećoj stanici, malom mjestu čije sam ime jedva primijetio, smještenom ravno usred baruštine. Podsjetilo mena male, zaboravljene stanice u Ka-rroou. Stari šef stanice, koji jekopao u svom vrtu, s lopatom na ramenu dovukao se do vlaka,preuzeo je paket i vratio se natrag svojim krumpirima. Jednodesetogodišnje dijete preuzelo je moju kartu i ja sam se našao na

bijeloj cesti koja je vijugala kroz smeđu pustaru. Bila je predivna proljetna večer, svaki brijeg se vidio jasno kaobrušeni ametist. Zrak je imao čudan, truli miris močvare, ali bio ječist kao nasred oceana i to je imalo vrlo čudno djelovanje na mojeraspoloţenje. Osjećao sam se, zapravo, vedro. Mogao sam bitimomak koji kreće na prazničko proljetno pješačenje, a ne čovjek odtrideset i sedam godina

28


20/104

kojeg ţudno traţi policija. Osjećao sam se baš kao nekada kad samkretao na velike ture, u ledena jutra pustare. Nećete mi vjerovati,zviţdeći sam koračao tom cestom. U glavi nisam imao nikakav plan

djelovanja, trebalo je samo nastaviti dalje po ovom blagoslovljenombrdskom kraju što miriše na poštenje, jer moje raspoloţenje sepoboljšavalo sa svakom pregaţenom miljom. U grmlju kraj puta odsjekao sam štap za hodanje od lijeske iskrenuo s glavne ceste na puteljak koji je slijedio klanac bučnogpotoka. Još uvijek sam bio dovoljno u prednosti pred bilo kakvompotjerom i večeras se, računao sam, mogu malo opustiti. Prošlo jenekoliko sati otkad sam zadnji put nešto okusio i bio sam već jako

gladan kad sam stigao do pastirske kućice u jednom usjeku, krajvodopada. Jedna preplanula ţena stajala je kraj vrata i pozdravilame uz pristojnu suzdrţanost jedne stanovnice pustare. Kad sampitao za prenoćište, rekla je da se mogu posluţiti krevetom natavanu. Posluţila me je bogatim obrokom od jaja sa šunkom,pogače i gustog slatkog mlijeka. U sumrak, s brda je stigao njen čovjek, vitki div koji je jednim

korakom prelazio onoliko koliko obični smrtnici prijeđu u tri. Kao isvi savršeno odgojeni stanovnici divljina, nisu postavljali pitanja,ali shvatio sam da su me svrstali u neku vrstu trgovca, pa sam sepotrudio da im potvrdim uvjerenje. Puno sam pričao o stoci, o kojoj je moj domaćin malo znao, a od njega sam saznao dosta o lokalnojtrgovini u Gallowayu, što sam pospremio u memoriju za budućepotrebe. U deset, već sam kunjao u stolici pa je krevet na tavanupruţio izvrsno utočište umornom čovjeku koji nije otvarao oči sve

dok se u pet sati ujutro ovo malo domaćinstvo nije ponovopokrenulo.Odbili su bilo kakvu naplatu. Do šest sati već sam doru-čkovao ibio ponovo na putu prema jugu. Namjeravao sam se vratiti naţeljezničku stanicu ili dvije dalje od mjesta gdje sam jučer sišao ionda se trkom vratiti natrag. Smatrao sam da je to najsigurnije, jerće policija prirodno pretpostaviti da

29


21/104

stalno napredujem što dalje od Londona, u pravcu neke zapadneluke. Vjerovao sam da još imam početnu prednost, jer kako sampretpostavljao, trebat će im nekoliko sati da krivicu svale na mene i

još nekoliko da identificiraju tipa koji se ukrcao na vlak u St.Pancrasu.Vrijeme je i dalje bilo vedro, jasno proljetno i naprosto si nisammogao dozvoliti da se prepustim brigama. Stvarno sam bioraspoloţen bolje nego prošlih mjeseci. Krenuo sam duţ dugačkoggrebena pustare, uz rub visokog brda kojeg je pastir zvaoCairnsmore ofFleet. Posvuda su se po gnijezdima glasali škurci izviţdovke, a krpice zelenih pašnjaka uz potoke bile su načičkane

mladim janjcima. Iz mojih kostiju, nestajala je sva ona tromostproteklih mjeseci i grabio sam kao četverogodišnjak. Malo po malo,popeo sam se na uzvisinu u pustari koja je ponirala u nizinu malerječice. Kilometar i pol dalje, usred vrištine, ugledao sam dimlokomotive.Stanica se, kad sam do nje stigao, pokazala idealnom. Močvara seširila posvuda uokolo i bilo je prostora samo za jednu liniju tračnica,

uski kolosijek, čekaonicu, jedan ured, kućicu šefa stanice i malinasad ogrozda i divljih klinčića. Niotkuda, činilo se, do nje ne vodinikakav put, a samotnost su povećavali valovi malog jezerca koji suse razbijali na granitnom ţalu, moţda kilometar dalje. Ĉekao sam udubokom vrijesku dok nisam na horizontu ugledao dimlokomotive. Tek tada sam se pribliţio maloj blagajni i uzeo kartu zaDumfries. Jedini putnici u vagonu bili su jedan stari pastir i njegov pas -

staklooka zvijer kojoj nisam vjerovao. Ĉovjek je spavao, a na sjedaludo njega bio je Scotsman od tog jutra. Odmah sam zgrabio novinenestrpljivo očekujući što ću u njima naći. Bila su dva stupca o ubojstvu u Portland Placeu, kako su ga nazvali.Moj Paddock je digao uzbunu i predao mljekara policiji. Taj jadnik je, izgleda, teško zaradio svoj zlatnik; no ja sam prošao vrlo jeftino jer je, čini se, on zaokupio policiju dobar dio dana. U zadnjim

vijestima, pronašao sam nastavak 30


22/104

priče. Mljekar je pušten, pročitao sam, a pravi je zločinac o čijemidentitetu policija šuti, smatra se, pobjegao iz Londona nekom odlinija prema sjeveru. Bila je i mala bilješka o meni, kao vlasniku

stana. Policija je to ubacila, pretpostavio sam, u nespretnomnastojanju da me uvjeri kako se u mene ne sumnja.U novinama nije bilo ničeg drugog, ništa o vanjskoj politici iliKarolidesu ili stvarima koje su zanimale Scuddera. Odloţio sam ih iustanovio da se pribliţavamo stanici na kojoj sam izišao jučer.Kopač krumpira, šef stanice, imao je posla jer je vlak u smjeruzapada čekao da mi prođemo, a iz njega su izišla trojica i nešto gaispitivali. Pretpostavio sam da su iz lokalne policije koju je uzbunio

Scotland Yard, a uspjeli su me slijediti do ove zabiti. Paţljivo sam ihpromatrao, sjedeći duboko u sjeni. Jedan od njih je imao biljeţnicu izapisivao je. Stari kopač krumpira je, izgleda, postao mrzovoljan,ali je dijete koje je uzelo moju kartu ţivahno pričalo. Cijelo društvo je pogledalo prema močvari, tamo gdje je počinjao bijeli put. Nadaosam se da će me tamo potraţiti. Kad smo se udaljili iz stanice, moj suputnik se probudio. Promotrio

me mutnim očima, opako opalio svog psa i pitao gdje smo. Očito,bio je jako pijan."Eto ti ga na, kad je čovjek trezvenjak", primijetio je s gorkimţaljenjem. Izrazio sam čuđenje što u njemu nalazim zakletog anti-alkoholičara. "Je, al' ja sam jaki trezvenjak", odvratio je svadljivo. "Zakleo sam sena Martinje i nisam tak'o ni kap viskija otada. Ni na Staro ljeto,makar sam jako bio u iskušenju."Podigao je noge na sjedalo i zabio svoju prljavu glavu u podstavu."I eto mi ga," zastenjao je. "Glava trga gore neg' u paklu, svanuomije crni petak!""A od čega je to?" "Od pića kojeg zovu brendi. Ĉuvam se ja viskija, jer sam trezvenjak,al' zato sam cijeli dan cuclao po malo tog brendija31

i sad, sve se bojim, bit će mi zlo četrnajs' dana." Glas mu se izgubiou mucanju i san je ponovo spustio svoju tešku ruku na njega.


23/104

Moj plan je bio da izađem na nekoj stanici duţ pruge, ali vlak mi jeodjednom pruţio bolju priliku, jer je stao na kraju propusta koji jepresijecao bučnu rijeku boje crnog piva. Pogledao sam van i vidio

da su svi prozori na vagonima zatvoreni, a u okolici nije bilonikakvog ljudskog lika. Otvorio sam vrata i brzo se spustio uklupko od lijeske kojom su tračnice bile omeđene. Bilo bi sve u redu da nije bilo tog vraţjeg psa. Pod dojmom da seiskradam s imovinom njegovog gospodara, počeo je lajati i zamalome dohvatio za hlače. To je probudilo pastira koji je stao na vrata,urlajući, uvjeren da sam izvršio samoubojstvo. Provukao sam sekroz gustiš, stigao do ruba potoka i u zaklonu od grmlja prevalio

još stotinjak metara. A onda sam provirio iz zaklona i vidio kako sekondukter i nekoliko putnika skupljaju pred otvorenim vratimavagona i zure u mom pravcu. Mogao sam isto tako otići uz fanfare ilimenu glazbu; moj odlazak nije mogao biti javniji.Srećom, pijani pastir je osigurao zabavu. On i njegov pas, koji mu jebio zavezan oko pasa, odjednom su izletjeli iz vagona, naglavačkese prizemljili na tračnice i otkotrljali niz obalu prema vodi. Pri

spašavanju koje je uslijedilo pas je očito nekoga ugrizao, jer samzačuo teške psovke. Na kraju su me zaboravili i kad sam se nakonpet stotina metara puzanja usudio osvrnuti, vlak je krenuo i već jenestajao u usjeku.Nalazio sam se u širokom polukrugu pustare. Smeđa rijeka je bilaradijus, a visoka brda su činila sjeverni luk. Nije bilo ni traga niglasa ljudskim bićima, samo pljuskanje vode i neprekidni krikoviškuraka. Ali, čudno, sada sam prvi put osjetio strah od onih koji meprogone. Nisam mislio na policiju, nego na one druge, koji su znalida ja znam Scudde-rovu tajnu i nisu me smjeli ostaviti na ţivotu.Bio sam siguran da će me britanske snage reda progoniti vještinomi ţesti-32nom kakvom do tada nikoga nisu, i jednom kad se nađem unjihovom stisku, neće biti milosti.


24/104

Osvrnuo sam se, ali na vidiku nije bilo ničega. Sunce je blještalo nametalu šina i mokrom kamenju u potoku i nije bilo mirnijeg prizorana svijetu. Svejedno, ja sam potrčao. Sagnuvši se vrlo nisko u

rukavcima baruštine, trčao sam dok mi znoj nije zaslijepio oči.Ovakvo stanje nije me puštalo sve dok nisam stigao do planinskogruba i zadihano se popeo na greben visoko iznad brzih voda smeđerijeke.S ove osmatračnice, mogao sam vidjeti cijelu pustaru sve doţeljezničke pruge i dalje, prema jugu, gdje su zelena poljazamijenila vrijesak. Imam oči sokolove, ali u cijelom tom krajunisam vidio ništa ţivog. A onda sam pogledao prema istoku, preko

grebena i ugledao novu vrstu krajolika - plitke zelene doline punenasada jela i blijede trakove prašine koji su ukazivali na ceste. Tekna kraju, pogledao sam u plavo svibanjsko nebo i tamo sam spazioono što mi je divljački ubrzalo puls... Nisko dolje, na jugu, jednokrilac se uspinjao u nebo. Kao da mi jenetko rekao, bio sam siguran da taj zrakoplov traţi mene i da nepripada policiji. Sat ili dva, gledao sam ga iz rupe u vrijesku. Letio

je nisko preko vrhova brda, a zatim je u uskim krugovimanadlijetao dolinu iz koje sam se popeo. A onda je, izgleda,promijenio mišljenje, podigao se na veliku visinu i odletio natragprema jugu.Nije mi se svidjela ova špijunaţa iz zraka i više nisam imao takodobro mišljenje o kraju što sam ga izabrao za svoje utočište. Ako sumi neprijatelji u zraku, ova brda prekrivena vrijeskom nisu nikakavzaklon i morao sam pronaći drukčiju vrstu skloništa. Bio sam

zadovoljniji sa zelenim krajem ispod grebena, jer tamo ću naćišume i kamene kuće. Oko šest navečer, iz pustare sam izbio na bijelu traku ceste koja jevijugala duţ uske doline nizinskog potoka. Kako sam išao dalje,polja je smijenila trska, udolina je postala plato i na kraju samstigao u svojevrsnu guduru u kojoj se, u su-33

mraku, dimilo iz jedne usamljene kuće. Put je zakretao preko mosta,a tamo je, naslonjen na ogradu, stajao mladić.


25/104

Pušio je dugu glinenu lulu i proučavao vodu kroz svoje naočale. Ulijevoj je ruci drţao knjiţicu prstom označivši mjesto gdje je stao.Polagano je ponavljao:

Kao kad Grifon kroz divljinuKrilatim korakom, preko brda i tmurne dolineProgoni Arimaspijana.Trgnuo se kad su moji korapi odjeknuli na potpornom kamenumosta i ja ugledah ugodno, preplanulo dječačko lice. "Dobra vam večer", rekao je ozbiljno. "Lijepa noć za putovanje." Iz kuće je do mene doplovio miris zapaljenog treseta i nekogslasnog pečenja.

"Je li ovo gostionica?", upitao sam."Vama na usluzi", on pristojno odvrati. "Ja sam gazda, gospodine, inadam se da ćete ostati preko noći, jer istini za volju, tjedan dananisam imao društva." Sjeo sam na ogradu mosta i zapalio lulu. Nanjušio sam saveznika. "Mladi ste za gostioničara", rekoh. "Otac mi je umro prije godinu dana i ostavio mi posao. Ţivim tu s

bakom. Dosadan je to posao za mladog čovjeka i nije zanimanje pomom izboru.""A što je?" On je pocrvenio, doslovno. "Ţelim pisati knjige", reče. "Pa što će ti bolja prilika?" uzviknuo sam. "Ĉovječe, često mi jepadalo na pamet da bi jedan gostioničar mogao biti najboljipripovjedač na svijetu." "Sada, ne", on brzo odvrati. "Moţda u davno doba, dok su

putovima išli hodočasnici i trubaduri, razbojnici i poštanske kočije.Ali ne sada. Ovamo dolaze samo automobili puni debelih ţena kojestanu da bi ručale, poneki ribič u proljeće i lovci u kolovozu, ništaviše. Iz toga se ne moţe izvući puno 34materijala. Ja ţelim vidjeti ţivot, putovati svijetom i pisati stvarikao Kipling i Conrad. Ali najviše što sam do sada postigao je par

stihova koji su izašli u Chamber's Journalu."


26/104

Pogledao sam gostionicu, zlatnu u zalasku sunca na pozadini odsmeđih brda. "Ja sam se ponešto motao po svi jetu, ali ne bih prezreo ovakav

pustinjački ţivot. Misliš da se avantura nalazi samo u tropima ilimeđu gospodom u vojničkim bluzama? Moţda upravo sada stojišrame uz rame s avanturom.""To kaţe i Kipling", rekao je on, oči su mu zasjale i onda je citiraoneke stihove na temu "pustolovina te čeka odmah iza ugla". "Pa, onda, evo ti istinite priče", upao sam ja, "i za mjesec dana, odnje moţeš napraviti roman." Sjedeći na mostu, u blago svibanjskog predvečerje, prodao sam mu

zgodnu pričicu. U osnovi je i bila istinita iako sam neke sitnepojedinosti izmijenio. Izmislio sam da sam rudarski magnat izKimberleva koji je imao velikih problema s nelegalnom trgovinomdijamantima i koji je naletio na bandu. Progonili su me prekooceana, ubili mi najboljeg prijatelja i sad su mi na tragu.Iako to sam ne bih trebao reći, priču sam dobro ispričao. Izmisliosam let preko Kalaharija do njemačkih kolonija, vrele, ţestoke dane,

predivne modre, baršunaste noći. Opisao sam kao su me napali naputu kući, a od ubojstva u Portland Placeu na-pravio sam stvarnouţasan slučaj. "Traţiš avanturu," uzviki-vao sam, "pa, našao sije,ovdje. Prokletnici jure za mnom, a policija za njima. A u toj trci, janamjeravam pobijediti.""Boţe moj!" prošaptao je on, naglo hvatajući zrak, "pa to je čistiRider Haggard i Conan Doyle.""Ti mi vjeruješ", rekao sam zahvalno.

"Naravno," on na to ispruţi ruku, "vjerujem sve što nije obično. Jedino u normalno ne treba vjerovati."Bio je jako mlad, ali bio je čovjek kakav mi treba. 35"Mislim da mi trenutno nisu na tragu, ali moram se pritajiti pardana. Moţeš li me smjestiti?" U svom ţaru, primio me za lakat i povukao prema kući. "Ovdje si

na sigurnom kao u krtičnjaku. Ja ću se, svejedno, potruditi da se


27/104

nitko ne izbrblja. A ti ćeš mi dati još malo materijala o svojimavanturama?"Kad sam stupio na trijem gostionice, izdaleka sam čuo brujanje

nekog motora. Tamo, na sumračnom zapadu ocrtavala se siluetamog prijatelja, jednokrilca.Dao mi je sobu u straţnjem dijelu kuće s dobrim pogledom na platoi ponudio mi svoju radnu sobu koja je bila pretrpana jeftinimizdanjima njegovih omiljenih autora. Baku uopće nisam vidio, papretpostavljam da je bila prikovana za krevet. Jedna starica poimenu Margit donosila mi je jelo, a gostioničar se motao oko meneu svako doba. Htio sam malo biti sam, pa sam mu izmislio

zaduţenje. Imao je motorkotač, pa sam ga sutradan poslao podnevne novine koje su obično dolazile s poštom kasno popodne.Rekao sam mu neka otvori četvore oči i zapamti svaki neobični likna koji naiđe, naročito pomno prateći motore i zrakoplove. A ondasam se dao na temeljito proučavanje Scudderove biljeţnice. Vratio se u podne, sa Scotsmanom. Unutra nije bilo ništa, osimnekih dodatnih podataka od Paddocka i mljekara i ponovljena

jučerašnja izjava da je ubojica nestao prema sjeveru. Ali, bio je tamo jedan dugi članak, prenesen iz The Timesa, o Karolidesu idrţavnim poslovima na Balkanu, iako nije bilo spomena onjegovom posjetu Engleskoj. Za to popodne sam se riješiogostioničara, jer bio sam dosta blizu rješenju šifre. Kao što rekoh, bila je to brojčana šifra i razrađenim sustavomeksperimenata uspio sam otkriti što znače nule i točke. Problem jebila ključna riječ i kad sam pomislio na milijune riječi koje je mogao

upotrijebiti, osjetio sam se prilično bespomoćno. Ali oko tri sata,naglo sam dobio inspiraciju.36Ime Julia Czechenvi odjednom mi je bljesnulo u sjećanju. Scudder jerekao da je to ključ Karolidesovog slučaja i palo mi je na pamet dapokušam s tom šifrom. Uspjelo je. Pet slova iz "Julia" dala su mi poloţaj samoglasnika. A je

bilo J, deseto slovo abecede, pa ga je zato u šifri predstavljao X. E jebio U = XXI, i tako dalje. "Czechenvi" mi je dalo numeričku


28/104

zamjenu za glavne konsonante. Zapisao sam shemu na komadićpapira i sjeo da pročitam Scudderove zapise. Sljedećih pola sata, čitao sam blijedog lica, bubnjajući prstima po

stolu.Skrenuo sam pogled kroz prozor i spazio veliki automobil kako sekroz klanac pribliţava gostionici. Stao je pred vratima i čulo sekako se ljudi iskrcavaju. Bila su, čini se, dvojica - muškarci ukabanicama i kapama od tvida.Deset minuta kasnije, gostioničar se uvukao u moju sobu, očijusjajnih od uzbuđenja. "Dolje te traţe dva tipa", prošaptao je. "Sad su u blagovaonici, piju

viski sa sodom. Pitali su za tebe i rekli kako su se nadali da će teovdje naći. Oh! a opisali su te jako dobro, sve do čizama i košulje.Rekao sam im da si sinoć bio ovdje i otišao jutros, motorom, a jedanod njih je opsovao kao lučki radnik." Traţio sam neka mi opiše kako izgledaju. Jedan je bio tamnookimršavac čupavih obrva, a drugi se stalno smiješio i frfljao je ugovoru. Nisu bili nikakvi stranci; u to je moj mladi prijatelj bio

siguran.Uzeo sam komadić papira i napisao na njemačkom ove riječi, kaoda su dio pisma:..."Crni kamen". Scudder je došao do toga, ali nije mogao djelovatičetrnaest dana. Sumnjam da to sada moţe išta pomoći, naročitobudući da Karolides nije siguran u svoje planove. Ali ako gospodinT. savjetuje, ja ću učiniti sve što.. 37

Izveo sam to uredno, kako bi izgledalo kao da je izgubljena stranicaprivatnog pisma."Odnesi to dolje, kaţi daje nađeno u mojoj sobi i reci im neka mi tovrate ako me stignu."Tri minute kasnije, čuo sam kako se automobil pokreće i vireći izazavjese, spazio sam dvije figure. Jedan je bio vitak, a drugi tust; to jebilo najviše što sam uspio uhvatiti.

Gostioničara je drţalo veliko uzbuđenje. "Tvoj list ih je prodrmao",rekao je ozareno. "Tamni tip je pobijelio kao smrt i počeo sipati


29/104

psovke, a debeli je zazviţdao i gadno pogledao. Platili su pića spola funte i nisu htjeli čekati ostatak." "Evo što ţelim da učiniš", rekoh ja. "Sjedaj na svoj motorkotač i idi u

Newton-Stewart, šefu policije. Opisi onu dvojicu i reci da sumnjaškako imaju neke veze s londonskim ubojstvom. Izmisli neki razlog.Ona dvojica će se vratiti, bez brige. Ne večeras, jer će me pratitišezdeset kilometara duţ ceste, ali sutra hoće. Reci policiji nekabudu ovdje rano."Krenuo je kao poslušno dijete, a ja sam obrađivao Scudderovebilješke. Kad se vratio, večerali smo zajedno i već iz čistepristojnosti, morao sam mu pustiti da me udavi. Napričao sam mu

svašta o lovu na lavove i Matabeleskom ratu, razmišljajući cijelovrijeme kako je sve to pitomo u usporedbi s ovim u što sam sadaupleten. Kad je otišao na spavanje, sjeo sam i dovršio Scuddera. Dozore sam sjedio i pušio, jer nisam mogao zaspati.Oko osam ujutro, prisustvovao sam dolasku dvojice pozornika i jednog narednika. Smjestili su svoj automobil u spremište za kočije,po uputama gostioničara, i ušli u kuću. Dva-deset minuta kasnije, s

prozora sam vidio kako se preko platoa, iz suprotnog smjera,pribliţava drugi automobil. Nije došao do gostionice nego je staodvjesto metara dalje u šumarku, u zaklonu među drvećem.Primijetio sam da su ga njegovi putnici paţljivo okrenuli prije negošto će se udaljiti. Minutu-dvije kasnije, čuo sam njihove korake našljunku ispod prozora. 38Moj plan je bio da se pritajim u sobi i vidim što će se dogoditi.Mislio sam da bi se, ako uspijem spojiti policiju i moje druge,opasnije progonitelje, moglo dogoditi nešto u moju korist. Ali sadsam dobio bolju ideju. Napisao sam par riječi zahvale momdomaćinu, otvorio prozor i tiho iskočio u grm ogrozda.Neprimijećen, prešao sam jarak, otpuzao niz potočić koji se ulijevau rijeku i izbio na glavnu cestu na drugom kraju šumarka. Tamo jebio automobil, vrlo elegantan na jutarnjem suncu, ali prekriven

prašinom koja je govorila o dugom putovanju. Pokrenuo sammotor, uskočio na vozačko sjedalo i lagano se iskrao na plato.


30/104

Cesta je gotovo u trenu ponirala, pa sam izgubio iz vida gostionicu,ali činilo mi se da vjetar donosi zvuk bijesnih glasova.39

AVANTURAS RADIKALNIM KANDIDATOMZamislite me kako gonim taj automobil svim silama njegovihčetrdeset konjskih snaga preko grubih putova pustare tog blistavogsvibanjskog jutra; isprva se osvrćem preko ramena i nemirnoiščekujem prvo skretanje, a onda vozim dalje zamagljenih očiju,budan tek toliko da se zadrţim na cesti. Jer, očajnički samrazmišljao o onome što sam pronašao u Scudderovoj dţepnoj

knjiţici. Mali čovjek mi je ispričao hrpu laţi. Sve njegove bajke o Balkanu iŢidovima-anarhistima i konferenciji Ministarstva vanjskih poslovabile su paučina za oči, kao i Karolides. Ali ne potpuno, kako ćetečuti. Sve sam zaloţio vjerujući u njegovu priču, a prevaren sam;njegova knjiţica mi je ispričala nešto sasvim drugo i umjesto da,poučen iskustvom, budem oprezniji, u to sam potpuno povjerovao.

Zašto, ne znam. Zvučalo je očajnički istinito, a i prva priča, u suštini, je bila na neki uvrnuti način podjednako istinita. Petnaesti lipnja bitće dan kad se određuje sudbina, puno značajnija nego što jeubojstvo jednog Grka. Bilo je toliko značajno da nisam zamjerioScudderu što me isključio iz trke i htio sve odigrati sam. To je, bilomi je sasvim jasno, bila njegova namjera. Ispričao mi je nešto što jezvučalo dovoljno jako, ali prava stvar je bila toliko nadljudski jakada ju je on, čovjek koji ju je otkrio, ţelio sačuvati samo za sebe.Nisam mu zamjerio. Uostalom, on je prvenstveno bio gladan rizika.40Cijela priča je bila u bilješkama - s rupama, naravno, koje bi onispunio po sjećanju. Zabiljeţio je i svoje nadređene. Imao je čudnushemu. Svima je dao brojčanu vrijednost, a onda uspostavio omjerkoji je pokazivao pouzdanost svakog stupnja priče. Ĉetiri imenakoje je ispisao bili su predstavnici vlasti, a tamo je bio i jedan čovjek,

Ducrosne, koji je dobio pet od mogućih pet; i još jedan,Ammersfoort, koji je imao tri. Cijeli goli kostur priče bio je u toj


31/104

knjiţici -to ijedna čudna fraza koja se javljala šest puta, uzagradama. "(Trideset devet stepenica)" glasila je fraza; a prizadnjem pojavljivanju, glasila je - "(Trideset devet stepenica,

izbrojio sam ih - plima 10.17 poslijepodne)". Iz toga nisam mogaozaključiti ništa. Nije bilo govora o sprečavanju rata - to je bilo prvo što sam saznao.Bit će rata, sigurno, kao što svake godine dolazi Boţić; pripremljen je, rekao je Scudder, još od veljače 1912. Karolides će biti povod. On je već predbiljeţen i rok mu istječe 14. lipnja, dva tjedna i četiridana od ovog svibanjskog jutra. Iz Scudderovih biljeţaka shvatiosam da to ništa na svijetu ne bi moglo spriječiti. Njegove priče o

gardi Epiraca, koji bi oderali i vlastitu babu, bile su običneizmišljotine. Druga stvar, rat će za Britaniju nastupiti kao veliko iznenađenje.Karolidesova smrt će dići Balkan na noge, a onda će se Beč uključitis ultimatumom. Rusiji se to neće sviđati i bit će velikih riječi. AliBerlin će igrati ulogu mirotvorca i smirivati strasti dok u jednomtrenutku naglo ne pronađe dobar razlog za svađu, iskoristi ga i za

pet sati odapne strijelu na nas. To je bila ideja, i to jako dobra. Med ilijepe riječi, a onda udarac iz mraka. Dok budemo pričali o dobrojvolji i dobrim namjerama Njemačke, naša obala će u tišini bitiokruţena minama, a podmornice će biti spremne da dočekaju svakibojni brod.Ali sve je to ovisilo o trećoj stvari koja se trebala dogoditi 15. lipnja.Nikada to ne bih shvatio da nisam jednom slučajno upoznao jednog oficira iz francuskog stoţera, na povratku iz Zapadne Afrike,

koji mi je puno stvari ispričao. Između 41ostalog i to da, usprkos svim glupostima izgovorenim uParlamentu, postoji stvarno, djelotvorno savezništvo izmeđuFrancuske i Britanije i da se dva Vrhovna štaba sastaju povremeno iimaju planove za zdruţene akcije u slučaju rata. Pa, u lipnju stiţe jedan vrlo visoki gost iz Pariza i on će traţiti ništa manje nego

izjavu britanske Domovinske flote o spremnosti na mobilizaciju.


32/104

Barem sam ja shvatio da se radi o nečemu takvom; u svakomslučaju, bilo je nešto neuobičajeno vaţno. Ali 15. lipnja, u Londonu će biti i neki drugi - drugi, o kojima mogu

samo nagađati. Scudderu je bilo dovoljno da ih kolektivno naziva"Crni kamen". Oni nisu predstavljali naše saveznike, nego našesmrtne neprijatelje; a informaciju, namijenjenu Francuskoj, trebalo je skrenuti u njihove dţepove. I trebala je biti iskorištena, nezaboravite - iskorištena tjedan ili dva kasnije, uz moćne topove ibrza torpeda, nenadano, u mraku ljetne noći. To je bila priča koju sam dešifrirao u sobi seoske gostionice, spogledom na kupusište. To je bila priča koja mi je brujala u mozgu

dok sam tjerao veliki automobil od klanca do klanca.Moj prvi impuls bio je da napišem pismo premijeru, ali me jekratko razmatranje uvjerilo da bi to bilo beskorisno. Tko bivjerovao u moju priču? Moram pokazati nekakav trag, pruţitidokaz, a samo nebo zna što bi to moglo biti. U svakom slučaju,moram nastaviti dalje sam, spreman za djelovanje kad stvari dozru,a to neće biti lagan posao uz hajku koju je policija digla na mene i

straţare "Crnog kamena" koji tiho i brzo jure mojim tragom. Nisam imao jasan cilj putovanja, ali uputio sam se na istok, premasuncu, jer sam s karte zapamtio da ću, ako krenem na sjever, stići upodručje rudokopa i industrijskih gradova. Bio sam na izlasku izpustare i prelazio sam prostranu naplavinu uz rijeku. Dugo samvozio uz zid nekog parka u kojem sam, kroz procjep među stablima,vidio veliki dvorac. Letio sam kroz mala sela sa slamnatimkrovovima i preko

42mirnih nizinskih potoka, pokraj vrtova prepunih gloga i ţutogzanovijeta. Kraj je bio tako duboko uronjen u mir da sam jedvamogao povjerovati kako su mi za petama oni koji traţe moj ţivot;da, i da će za mjesec dana, ukoliko ne budem imao nevjerojatnusreću, ova okrugla seoska lica zuriti pred sebe zabrinutim očima, apo poljima Engleske leţat će mrtvi ljudi.

Oko podneva, ušao sam u poveliko raštrkano selo s namjerom dapotraţim jelo. Malo niţe, bio je poštanski ured na čijim stubama su


33/104

stajali poštarica i policajac zaokupljeni proučavanjem telegrama.Trgnuli su se kad su me ugledali, a onda je policajac krenuo premameni s podignutom rukom i proderao se da stanem.

Bio sam zamalo dovoljno lud da ga poslušam. A onda mi jesijevnulo da se telegram sigurno odnosi na mene; da su se mojiprijatelji u gostionici sporazumjeli, ujedinjeni ţeljom da me što prijevide, i bilo im je vrlo lako poslati opis automobila i mene u tridesetsela kroz koja bih mogao proći. Kočnice sam otpustio u pravomtrenutku. Naravno, policajac je spustio šapu na haubu, no kad jedobio mojom ljevicom u oko, odmah je odustao.Shvatio sam da glavna cesta nije pravo mjesto za mene i skrenuo

sam na poprečne putove. Bez karte, to nije bilo lako, jer je postojaorizik da zađem na prilaz do farme i završim u bari s patkama ilipred štalom, a takvu vrstu zakašnjenja nisam si mogao dopustiti.Počeo sam shvaćati kakav sam kreten bio što sam ukrao automobil.Velika zelena mrcina bit će moje najsigurnije obiljeţje širom Škotske.Ako ga ostavim i nastavim pješice, bit će otkriven nakon sat ili dva iizgubio bih svu prednost u trci.

Neposredni zadatak bio je da se dokopan najsamotnijih putova. Natakve sam naišao uskoro, kad sam prešao malu pritoku velike rijekei zašao u dolinu u kojoj su me sa svih strana okruţivala strma brda,a onda na spiralni put koji se penjao preko prijevoja. Tu nisamnašao nikoga, ali ta cesta bi me odvela predaleko na sjever pa samskrenuo na istok, lošim putem, i napokon naletio na velikudvotračnu ţeljezničku 43

prugu. Daleko ispod, ugledao sam još jednu prostranu dolinu ipalo mi je na pamet, ako bih je prešao, mogao bih naći nekuzabačenu gostionicu u kojoj ću prenoćiti. Bliţila se večer, a ja sambio divljački gladan jer od doručka nisam pojeo ništa, osim dva-trikomada peciva koje sam kupio na pekarskim kolicima. Upravotada, začuo sam buku u zraku, a kad tamo -onaj prokleti zrakoplov,letio je nisko, nekih desetak kilometara juţnije i brzo mi se

pribliţavao.


34/104

Bio sam dovoljno pribran da se sjetim kako bih u goloj pustari bioprepušten njemu na milost i moja jedina šansa bila je da sedokopam zelenog zaklona doline. Sjurio sam se niz brdo kao munja,

osvrćući se kad god sam mogao kako bih pratio taj prokleti letećistroj. Uskoro sam bio na cesti između ţivica i ulazio u dubokousječeni klanac potoka. A onda sam naišao na komadić guste šumegdje sam usporio.Odjednom, s lijeva, začuo sam trubljenje drugog automobila ishvatio, s uţasom, da sam gotovo naletio na rampu koja je privatniput odvajala od ceste. Moja truba je ispustila bolni krik, ali bilo jeprekasno. Nagazio sam na kočnice, ali uzgon je bio prevelik i drugi

automobil je izletio pred mene, prepriječivši mi put. U sekundi,nastao bi gadan sudar. Učinio sam jedino moguće i zaletio se ravnou ţivicu na desno, nadajući se da ću iza nje naći nešto meko. Ali u tome sam pogriješio. Maj automobil je kroz ţivicu proletiokao kroz maslac, a onda se ţestoko obrušio prema naprijed. Shvatiosam što slijedi. Poskočio sam na sjedalu i iskočio bih, ali prekogrudi me uhvatila grana gloga, podigla i zadrţala, dok je poda

mnom, razbijena i zgnječena, izmicala tona-dvije skupog metalakoja je onda s moćnim treskom pala petnaest metara niţe, u koritopotoka.Polako sam se izvukao iz neprilike. Prvo sam se spustio na ţivicu, aonda vrlo blago na koprive. Dok sam teturajući ustajao, nečija meruka uhvatila za rame i suosjećajni i neskriveno preplašeni glasupitao me jesam li povrijeđen. 44

r1 cknNašao sam se pred visokim mladim čovjekom u vozačkimnaočalama i koţnom kaputu koji je uporno zahvaljivao nebesima inabrajao isprike. Što se mene tiče, kad sam se pri-brao, bilo mi jeviše drago nego krivo. Ovo je bio jedan od načina da se riješimautomobila.


35/104

"Ja sam kriv, gospodine", odvratio sam. "Dobro da nisam svojimludostima dodao i ubojstvo. Ovo je kraj moje moto-ture po Škotskoj,ali mogao je biti i kraj mog ţivota."

On je isukao sat i proučavao ga. "Svaka čast, baš ste pravi tip",rekao je. "Mogu odvojiti četvrt sata, a moja kuća je dvije minutedaleko. Pobrinut ću se da vas obuku, nahrane i strpaju u krevet. Da,gdje su vam stvari? U potoku, skupa s automobilom?""Sve mije u dţepu", rekoh ja, zamahnuvši četkicom. "Ja sam izkolonija i putujem bez prtljage.""Iz kolonija", uzviknuo je on. "Boţe moj, pa vi ste baš pravi čovjekkoji mi treba. Jeste li kojom srećom slobodni trgovac?"

"Jesam", rekoh ja, nemajući ni najmaglovitijeg pojma na što misli. Potapšao me je po ramenu i poveo do svog automobila. Tri minutekasnije, stali smo pred zgodnom lovačkom kućicom, smještenommeđu borovima, i on me uputi unutra. Prvo me je odveo u spavaćusobu i stavio pred mene nekoliko svojih odijela, jer moja odjeća seuglavnom pretvorila u prnje. Izabrao sam široki plavi serţ i uzeoplatneni ovratnik. Zatim me je odvukao u blagovaonicu gdje su na

stolu bili ostaci obroka i objavio kako imam samo pet minuta zahranjenje. "Moţete uzeti nešto u dţep, a kad se vratimo, večeratćemo. Moram biti u masonskoj dvorani u osam sati ili će me mojagent isprašiti." Uzeo sam Šalicu kave i malo hladne šunke, a on je s tepiha predkaminom nabrajao dalje."Zatekli ste me u solidnoj guţvi, gospodine; usput rečeno, niste mirekli svoje ime. Twisdon? Je li vam stari Tommy Twisdon neki rod?

Ne? No, dakle, ja sam liberalni kandidat45za ovaj dio svijeta i večeras imam skup u Brattlebumu - to mi jeglavni izborni grad i tvrdokorno uporište torijevaca. Dobio sambivšeg premijera, Crumpletona, kolegu iz kolonija, večeras ćegovoriti, i cijela stvar je nevjerojatno dobro oglašena i nabrijana.Danas popodne sam dobio telegram od tog izroda, kaţe da je dobio

gripu u Blackpoolu i sada sve moram odraditi sam. Mislio samgovoriti deset minuta, a sada moram produţiti na četrdeset i iako


36/104

sam tri sata razbijao glavu smišljajući nešto, jednostavno neuspijevam slijediti misli. Vi ćete sada biti pravi prijatelj jer mimorate pomoći. Vi ste slobodni trgovac i moţete našim ljudima

ispričati kakvo je izrabljivanje carinski sustav u kolonijama. Vi ste,dečki, svi nadareni za brbljanje - Boga bih dao da sam i ja takav. Bitću zauvijek vaš duţnik." Imao sam jako malo pojma o slobodnoj trgovini, ovako ili onako, alinisam vidio druge mogućnosti da dobijem ono što ţelim. Moj mladigospodin je bio previše obuzet vlastitim problemima da bi pomisliokoliko je čudno što tek tako, od potpunog stranca koji je upravo zadlaku izbjegao smrt i igubio automobil vrijedan tisuću gvineja, traţi

da govori na njegovom skupu. Ali nuţda mi nije dozvoljavala da sečudim nad okolnostima ili da premišljam i budem izbirljiv utraţenju pomoći. "U redu", rekao sam. "Nisam baš dobar govornik, ali reći ću imponešto o Australiji." Moje riječi su s njegovih leđa skinule brige teške nekoliko stoljeća iobuzela ga je navala zahvalnosti. Posudio mi je veliki vozački

kaput - i nije se potrudio da me pita kako to da sam krenuo na putautomobilom bez vozačkog odijela - i, dok smo se spuštaliprašnjavim putovima, obasuo me golim činjenicama svoje osobnepovijesti. Bio je siroče, odgojio ga je ujak - zaboravio sam ujakovoime, ali bio je u vladinom Kabinetu i njegove govore se moglo čitatipo novinama. Nakon odlaska s Cambridgea, putovao je po svijetu,a kako je bio bez posla, ujak mu je savjetovao da se uključi u politiku. Mislim da nije imao preferencija među strankama. "Dobri 46II moiII sanmomci u obje," veselo je rekao, "ali i masa praznoglavaca. Ja samliberal jer su u mojoj obitelji svi uvijek bili whigovci." Ali, iako jebio politički mlak, o drugim stvarima je imao čvrste stavove.Ustanovio je da znam ponešto o konjima pa je mljeo o kandidatima

na Derbviju i bio je pun planova za unapređenje svoje streljačkevještine. Sve u svemu, vrlo pristojan, ugodan, nezreli mladac.


37/104

Na prolasku kroz mali gradić, dvojica policajaca su nas zaustavili iuperili svoje svjetiljke u nas."Oprostite, Sir Harry", reče jedan. "Imamo nalog da traţimo

automobil, a po opisu sliči vašem." "Sve u redu", rekao je moj domaćin dok sam ja zahvaljivaoProvidnosti na nedokučivim načinima kojima me izba-vlja iznevolja. Nakon toga, više nije govorio, jer se njegov um počeomučiti sa skorašnjim govorom. Mrmljao je, usne su mu se micale,pogled lutao, a ja sam se počeo pripremati za drugu katastrom. I jasam pokušavao smisliti nešto što bih rekao, ali mozak mi je bio golkao kamen. Znam samo da smo stali pred jednim vratima, na ulici,

i pozdravila su nas neka bučna gospoda s rozetama na reverima. U dvorani ih je bilo otprilike pet stotina, uglavnom ţena, punoćelavih glava i moţda tridesetak mladih ljudi. Predsjedavajući,dugokosi poslanik crvenog nosa, izrazio je ţaljenje zbogCrumpletonove odsutnosti, odrţao solilokvij na temu njegove gripei meni udijelio titulu "pouzdanog vođe australske misli". Navratima su bila dva policajca i ja sam se nadao da su primijetili to

svjedočenje. A onda je Sir Harry počeo. Nešto takvo još nisam čuo. On ni pribliţno nije znao kako trebagovoriti. Imao je kupusaru od biljeţaka iz kojih je čitao, a kad jedigao ruke od njih, zapao je u jedno dugo mucanje. Tu i tamo, sjetiose neke fraze koju je naučio napamet, ispravio se i izgovorio jeteatralno kao Henry Irving, a u sljedećem trenutku opet je zapjevao,nadvijen nad svojim papirima. A i to je bilo najnevjerojatnije smeće.Pričao je o njemačkoj opasnosti i rekao da je to sve torijevska

izmišljotina kako bi siromašne na prijevaru lišili njihovih prava izausta-47vili veliku poplavu društvenih reformi, ali je to organiziraniradnički pokret shvatio i ismijao torijevce. Svim silama se zalagaoza smanjivanje naše mornarice, kao dokaz povjerenja, a potom jetrebalo uputiti Njemačkoj ultimatum neka učini isto ili ćemo ih

opaliti šakom u glavu. Da nije torije-vaca, rekao je, Njemačka iBritanija bile bi suradnici u miru i reformama. Pomislio sam na


38/104

malu crnu knjiţicu u mom dţepu! Ĉudo jedno, koliko jeScudderovim prijateljima jako stalo do mira i reformi.Ali, na neki uvrnuti način, govor mi se svidio. Ispod smeća kojim

su ga našopali, probijala se zgodna narav tog momka. Uz to, skinuomi je brigu s leđa. Ako i nisam naročit govornik, bio sam tisućuposto bolji od Sir Harrva.Kad je došao red na mene, nisam se tako loše ni snašao. Jednostavno sam im ispričao sve što sam se mogao sjetiti oAustraliji, nadajući se usrdno da tamo nema nijednog Australca -sve o tamošnjoj laburističkoj stranci i emigraciji. Ne znam jesam lise sjetio spomenuti slobodnu trgovinu, ali rekao sam da u Australiji

nema torijevaca, samo laburisti i liberali. To je izazvalo uzvikoduševljenja i malo sam ih razbudio kad sam počeo pričati kako bise sjajan posao mogao napraviti kad bismo svi zaista podmetnulileda.Sve u svemu, rekao bih da sam postigao uspjeh. Poslaniku se nisamsvidio, međutim, i kad je, kao zaključak, iznio zahvale, govor SirHarrva nazvao je drţavničkim, a za moj je rekao da ima elokvenciju

agenta za emigraciju.Kad smo se opet našli u automobilu moj domaćin je bio razdraganšto je obavio svoj posao. "Dojmljiv govor, Twisdo-ne", rekao je. "Asada, idete kući sa mnom. Sam sam, a ako ostanete dan-dva,pokazat u vam kako se solidno peca."Pojeli smo toplu večeru - za kojom sam ja ţudio - a onda smo popiligrog u velikoj, veseloj pušionici uz pucketavu vatru u kaminu.Smatrao sam daje vrijeme da otvorim karte. U očima ovog čovjeka

vidio sam da je od one vrste kojoj se moţe vjerovati.48"Slušajte, Sir Harry", rekoh. "Moram vam ispričati nešto jako vaţno.Dobar ste čovjek i ja ću biti iskren. Otkuda vam ono otrovno smećeo kojem ste večeras pričali?" Njegovo lice se smrkne. "Zar je bilo tako loše?" reče raţalošćeno. "Izvučalo je dosta tanko. Većinu sam izvukao iz magazina

Progressive i pamfleta koje mi šalje taj moj agent. Ali vi valjda nemislite da bi Njemačka mogla zaratiti s nama?"


39/104

"Pitajte me to za šest tjedana i neće vam trebati odgovor", rekoh ja."Ako mi posvetite pola sata paţnje, ispričat ću vam pravu priču." I sada vidim tu osvijetljenu sobu s jelenjim glavama i starim

litografijama po zidovima. Sir Harry nemirno stoji uz kameni okvirkamina, a ja zavaljen u naslonjaču, pričam. Kao da sam bio drugaosoba koja stoji po strani i sluša svoj vlastiti glas, paţljivoprocjenjujući pouzdanost moje priče. Tada sam prvi put nekomeispričao potpunu istinu, kako sam je ja shvaćao, i na kraju mi odtoga nije bilo bolje jer mi se u vlastitom umu razjasnila jedna stvar.Nisam preskočio ni jednu pojedinost. Ĉuo je sve o Scudderu, imljekaru, i crnoj biljeţnici i mojim akcijama u Gallowayu. Na kraju

se jako uzbudio i ushodao se gore-dolje po sagu pred kaminom."Dakle, vidite," završio sam, "u svojoj kući imate čovjeka koji jetraţen zbog ubojstva u Portland Placeu. Vaša duţnost je dapošaljete automobil po policiju i predate me. Mislim da ne bihstigao daleko. Došlo bi do nesreće i koji sat nakon hapšenja, imaobih noţ u grudima. Svejedno, kao građanin koji poštuje zakon, tovam je duţnost. Moţda će vam za mjesec dana biti ţao, ali nemate

razloga da o tome sada razmišljate." Gledao me je sjajnim, postojanim pogledom. "Što ste radili uRodeziji, gospodine Hannav?" upitao je."Bio sam rudarski inţenjer", rekao sam. "Svoje sam zaradio čisto idobro sam se proveo pri tome.""To nije zanimanje koje utječe na ţivce, zar ne?" 49Nasmijao sam se. "Oh, što se toga tiče, moji ţivci su sasvim dobri."

Skinuo sam lovački noţ s postolja na zidu i izveo stari trik bacajućiga i hvatajući ga zubima. Za to je potrebno prilično stabilno srce. Promatrao me je s osmijehom. "Ne treba mi dokaz. Moţda sam zagovornicom kreten, ali čovjeka znam procijeniti. Vi niste ubojica iniste budala i vjerujem da govorite istinu. Podrţat ću vas. Dakle,što mogu učiniti?" "Kao prvo, hoću da napišete pismo vašem ujaku. Moram stupiti u

vezu s vladinim ljudima prije 15. lipnja."


40/104

Ugrizao se za brk. "To vam neće pomoći. Ovo je posao zaMinistarstvo vanjskih poslova i moj ujak neće s tim imati nikakveveze. Uz to, nikada ga ne bi uvjerili. Ne, napravit ću nešto bolje.

Pisat ću stalnom tajniku pri Ministarstvu vanjskih poslova. On jemoj kum i jedan od najboljih ljudi u poslu. Što ţelite?" Sjeo je za stol i pisao po mom diktatu. Uglavnom, radilo se o tomeda ako se prije 15. lipnja pojavi čovjek po imenu Twisdon (misliosam, bolje da se drţim tog imena), treba ga prijateljski primiti.Twisdon će, rekao je, potvrditi svoje bona fide s lozinkom "crnikamen" i zviţdanjem Annie Laurie. "Dobro", rekao je Sir Harry. "To je u odgovarajućem stilu. Usput,

mog kuma - njegovo ime je Sir Walter Bullivant - pronaći ćete zaDuhove u njegovoj ladanjskoj kući. To je blizu Artinswella, naKennetu. Dakle, sređeno. A sad, što je sljedeće?" "Otprilike ste moje visine. Posudite mi najstarije odijelo od tvidakoje imate. Sve moţe, samo neka je boja drukčija od odjeće kojusam uništio danas popodne. A onda mi pokaţite kartu okolice iobjasnite mi konfiguraciju terena. Na kraju, ako me policija dođe

traţiti, samo im pokaţite automobil u klancu. Ako se oni drugipojave, recite im da sam se ukrcao na ekspres prema jugu nakonvašeg skupa." Učinio je, ili obećao da će sve to učiniti. Ja sam obrijao ostatak brka iuvukao se u prastaro odijelo. Karta mi je pruţila nekakav uvid ukraj u kojem sam bio i pokazala mi je50dvije stvari koje su me zanimale - gdje se moţe izbiti na glavnu

prugu prema jugu i koja su najbliţa područja divljine, U dva sata, probudio me iz kunjanja u naslonjaču puši-onice i doksam ţmirkao, poveo me u mračnu, zvjezdanu noć. Dao mi je jedanstari bicikl koji se našao u skladištu s alatom. "Najprije skrenite na desno, uz veliku jelovu šumu", dodao je on."Do jutra, bit ćete daleko u brdima. A ja bih onda bacio vozilo umočvaru i produţio kroz pustaru pješice. Medu pastirima moţete

biti tjedan dana, a bit ćete sigurni kao da ste na Novoj Gvineji."


41/104

Ţustro sam okretao pedale strmim šljunčanim putovima uz brdodok je nebo bljedilo u svitanju. Kad su se prije izlaska suncaraščistile magle, našao sam se u prostranom zelenom svijetu s

klancima na sve strane i dalekim plavim horizontom. Ovdje sam,barem, mogao na vrijeme otkriti svoje neprijatelje.51AVANTURAS ĈETVOROOKIM CESTAROM Sjeo sam na sam vrh prijevoja i razmotrio svoj poloţaj. Iza mene, bila je cesta što se penjala kroz dugački usjek međubrdima, klanac gornjeg toka neke veće rijeke. Ispred nje, moţda

kilometar i pol, prostirala se zaravan, sva ispresijecana barama iprošarana busenima, a iza nje je cesta strmo ponirala niz drugiklanac do ravnice čija se plava izmaglica topila u daljini. S lijeva idesna bila su zaobljena zelena brda, glatka kao palačinke, ali prema jugu - to jest, s lijeve strane -nazirale su se visoke planineprekrivene vrijeskom koje sam na karti zapamtio kao veliki čvorgora kojeg sam izabrao za utočište. Bio sam na središnjoj točki

velike uzvisine i mogao sam vidjeti sve što se kreće kilometrimadaleko. Na livadama ispod ceste, kilometar niţe, dimilo se izdimnjaka jedne kućice, ali to je bio jedini znak ljudskog ţivota.Osim toga, čulo se samo glasanje zviţdovki i klokotan je malihpotočića. Bilo je oko sedam sati i dok sam čekao, začuo sam još jednom onajzloslutni tutanj u zraku. A onda sam shvatio da bi mojaosmatračnica mogla zapravo biti zamka. Na tim zelenim goletimanije se mogla sakriti ni sjenica.Sjedio sam, miran i bespomoćan, dok se buka pojačavala. A ondasam ugledao zrakoplov koji se pribliţavao s istoka. Letio je visoko,ali dok sam ga promatrao, spustio se za nekoliko desetaka metara ipočeo kruţiti oko brdskog čvora u sve uţim krugovima, kao što jastreb kruţi prije nego što će napasti. Sad je već letio vrlo nisko ipromatrač u

52


42/104

letjelici me je primijetio. Vidio sam kako me jedan od dvojiceputnika promatra kroz svoje naočale. Odjednom, počeo se dizati u naglim krivuljama i već je ponovo

ubrzavao prema istoku dok nije postao mrlja na plavom nebu.To me ponukalo na divljačko razmišljanje. Moji neprijatelji su mepronašli i sada slijedi stezanje obruča oko mene. Nisam znaokolikom silom raspolaţu, ali bio sam siguran da će biti dovoljna. Izzrakoplova su vidjeli moj bicikl i zaključit će da ću pokušati pobjećicestom. U tom slučaju, moţda imam šansu u pustarama zdesna ilislijeva. Odgurao sam vozilo sto metara dalje od ceste i spustio ga umahovinu, gdje je utonulo usred močvarnog korova i vodenih

zlatica. A onda sam se popeo na izbočinu s koje sam imao pogledna obje doline. Ništa se nije micalo na dugačkoj bijeloj traci koja ih je povezivala.Rekao sam, na cijelom tom prostoru ni štakor se ne bi mogao sakriti.Kako je dan odmicao, cijelim krajem se razlijevalo meko, jasnosvjetlo dok nije preraslo u jarku osunča-nost juţnoafričke pustare.U neko drugo doba, mjesto bi mi se svidjelo, ali sada me je gušilo.

Slobodne pustare bile su zatvorski zidovi, a zdravi brdski zrak bio je zadah tamnice.Bacio sam kovanicu - glava desno, pismo lijevo - i ispala je glava,pa sam krenuo prema sjeveru. Brzo sam stigao do ruba grebena koji je ujedno bio i zid prijevoja. Moţda petnaest kilometara dalje vidiosam cestu i daleko niz put, nešto u pokretu, a izgledalo je kaoautomobil. Preko grebena, vidio sam valovitu zelenu vrištinu kojase pretapala u pošumljene klance.

Pa, moj ţivot u pustari dao mi je oči jastreba i ja vidim mnoge stvariza koje većini ljudi treba teleskop... Daleko dolje niz kosinu, naudaljenosti od nekoliko kilometara, kao red hajkača u lovu,napredovala je skupina ljudi... Sklonio sam se iz vidokruga, ispodlinije horizonta. Taj put bio mi je zatvoren i morao sam se okrenutivišim brdima na sjeveru, iza ceste. Pribliţavao se automobil kojisam primijetio, ali još

53


43/104

je bio dosta daleko i pred njim je bilo još nekoliko vrlo strmihuspona. Potrčao sam; osim u usjecima, staln

john buchan - trideset devet stepenica.pdf

Documents