Jesenske priče

Bio je jedan list koji je želio ostati zelen. Bio je sretan dok je trajalo ljeto, rastužio se što je ono završilo. Stalno je pričao kako će mu se drugi listovi smijati što je dobio šarene boje. Jednog jutra, bura je zapuhala što je jače mogla. Otpuhala je listove, kese, papire koji su letjeli po ulicama i cestama. List je rekao vjetru: „Zašto tako pušeš ? Nosiš sve listove sa stabala i cesta!“ Vjetar mu odgovori:„Zato što me nitko ne vodi na pravi put kojim treba ići.“

Sljedećeg dana list je otpao sa stabla.„Vjetre, zašto sada ne pušeš?“ vikao je list. Vjetar mu odgovori:„Zato što si mi rekao da ne dolazim.“

„Oprosti mi, oprosti,“ rekao je list. „Dobro, opraštam ti jer si pravi prijatelj!“ kaže vjetar. Tako su list i vjetar putovali svugdje gdje su mogli. Jednog dana list i vjetar stali su se odmoriti. Vjetar začuđeno reče listu:¨„Postao si žut! Hahahahaha“ , smijao se vjetar, „sad cu će zvati Žutko!“

List se nasmijao. Tako su nastavili letjeti. Sreli su druge listove i s njima su nastavili letjeti do kraja. I to je priča malog žutog lista.

Ana Skorup, 5a

Ja sam jedan, hm pa ne bih se htio hvaliti, ali... no dobro ja sam prekrasni, zeleni list. Naravno, još sam mlad, ali već počinjem misliti o... nemojte se smijati... ljubavi. Oooo...Gloria, Gloria najljepši moj listiću, ja te vooolim!!!No, kako da joj to kažem... svi će mi se listovi smijati, jer njih ne zanimaju listice, njih zanima samo nogolist. Oni bi po cijele dane samo nogolistom (čičkom) zabijali gololiste. Oooo, znam što ću! Sinula mi je ideja. Gloriji ću poslati jedno ljubavno listopismo. Poslat ću ga listopoštom (rupom u grani).Znate, znate što! Evo došlo je listopismo od, od Glorije!!! Joj, drhtim, drhtimmm... evo počinjem ga otvarati. Što??? Ne, neee... šmrc, šmrc... ima li netko maramicu...?Evo, zapravo ja više nisam lijepi, zeleni list, sada sam star, žut. Ovaj događaj jedan je od mojih zgoda iz djetinjstva. Taj me događaj zapravo najviše poučio u mom listoživotu. Sada sanjam te dane iz djetinjstva i tek sada vidim koliko mi je bilo lijepo.

Ana Marija Bralić

5.b

Na početku jeseni ptice selice sele u druge i toplije krajeve. Životinje se pripremaju za zimu kako znaju i umiju. Naprimjer: vjeverica skuplja orašaste plodove, medvjed se prežderava da skupi puno sala da se ne smrzne u brlogu, jež sakuplja otpalo voće i lišće koje je palo sa drveća da mu ne bude hladno.Dani postaju sve kraći, a noći sve duže. Dublje u jeseni stabla postaju gola, a kukci ugibaju. Kesteni padaju sa drveća. Sočne i slatke mandarine su zrele.I tako je sve bliže kraj naše šarene jeseni.

Gabriel Kapov 4.c

Za mene jesen je šarena, kišovita i sunčana. Ima puno voća i nije hladna. Bio jedan gospodin po imenu Jesen. Gospodinu Jeseni je bilo jako zabavno zato jer je mogao raditi što ga je god volja. Mogao je padati na tlo. Mogao je biti sunce. Mogao je biti list. Sve je mogao dok nije došla zima. Tada je stalno plakao i zamolio je zimu može li on biti na njenom mjestu. Molio je zimu sve dok se jednoga dana nije razboljela. Zasjeo je na njeno mjesto. Ljudima je bilo čudno kako je naglo postalo toplije. Kako je dan postao duži, a noć odjednom okratila.To je bila najčudnije i najduža jesen. Gospodin jesen nikada neće zaboraviti taj trenutak kada se zima razboljela. Bio je jako sretan. Opet se zabavljao po nekoliko mjeseci. Bio je jako sretan da je zamijenio zimu te godine.

Antonio Puljević, 4.c

Jednoga dana živio je jedan žuti list na grani. Živio je na jednom velikom hrastu. Bilo ih je jako

puno.

Žuti list je bio tužan jer je do nedavno bio zelen kao i njegova obitelj. Znao je da uskoro

mora otpasti sa svoje grane, isto kao i svi drugi. Bio je to dan prije nego što su trebali otpasti.

Spavao je osam sati dok se nije probudio. Imao je grozan san. Sanjao je da je i da su ga ljudi

zapalili i da gori u vatri kao da je drvo. Nije imao mira, nije htio zaspati. Malo kasnije ipak je

zaspao, bio je jako umoran. Nažalost, došao je dan otpadanja. Njegov brat je otpao. Žuti list bio je

jako tužan, počeo je plakati. Većina ih je otpala. Zatim i on. Padao je i padao. Vjetar ga je nosio vamo

tamo. Jako se pripao. Na kraju je sletio u potok. Na potoku je naletio mali slap. Podigao je žuti list u

zrak. Mislio je da će ga vratiti u potok ali ga je vjetar podigao u zrak i vratio na tlo. Pao je ispod

kestena. Tamo je bilo još puno drugog lišća. Najviše je bilo lišća od toga drva. Žuti list je pitao ima li

ovdje lišća od hrasta. Rekli su mu da ih ima nekoliko.

Rekao je da ga odvedu do njih. Oni su ga poslušali zato što su vidjeli da je izgubljen. Kada su došli,

žuti list je mislio da su to listovi iz njegove obitelji, ali nisu bili tamo. Pitao se gdje su. Otišao je

malo odspavati. Međutim , bio je upravu to su bila njegova braća. Vratili su se. Lišće kestena je reklo

njegovoj braći da je došao list iz njihove obitelji. Odmah su ga otišli potražiti. Kada se probudio

ugledao je svoju braću pored sebe. Bio je jako sretan što ih je pronašao. Bili su sretni do kraja svojih

života.

IVAN STIPIĆ 5.A

Jednog hladnog jutra jesen se šetala gradom i razmišljala zar ljudi više vole druga

godišnja doba. Šetala ona i šetala, ali nitko nije bio vani.

Prošla je pokraj kazališta i tamo je našla školarce kako gledaju predstavu. Nastavila je

put do opere. Tamo je vidjela zadovoljnih roditelja koji su bili oduševljeni pjevanjem.

Kada je došla do jedne škole vidjela je djevojčicu koja je čitala o jeseni sve dobro.

Jesen je shvatila da je stvarno vole pa je otpuhala tmurne oblake da se vidi Sunce. Kada

su ugledali Sunce svi su izišli da se druže u prirodi.

Tako zadovoljna otišla je do drugih gradova da vidi je li i tamo žive ljudi koji vole jesen.

Ali, nije hodala do drugih gradova, nego je skakutala.

Zatim je odletjela u nebo i s visine gledala gleda ljude a i tebe je li ti se sviđa. Ali,

sigurno, neće ti nešto napraviti ako joj se ne sviđaš.

No meni se jesen jako sviđa i željela bih da što duže traje. Ja se veselim svim godišnjim

dobima, a posebno jeseni. Jesen je puna boja i voća i zato je tako volim.

Lijepo je šetati u jesen dok lagani vjetar pušika kroz kosu.

Ivana Prkut

Jednoga dana zeleni se list opraštao s ljetom. Bilo mu je jako teško što ljeto

odlazi.Nakon što je ljeto otišlo, na vrata je pokucala jesen. List je bio tužan, ali se

opet obradovao jeseni.

Jesen i list su se dobro slagali. Zajedno su se igrali i pjevali. Nakon nekog

vremena,jesen je listu morala otkriti jednu tajnu. Došla je do njega i rekla mu da će

i on jednog dana požutjeti, pasti s grane i utonuti u beskrajni san. List je molio

jesen da to ne učini, ali jesen je to morala. Kada je list požutio, prestao je

razgovarati s jeseni.

Kada je došao taj dan, kada list mora utonuti u beskrajni san, list se pozdravio sa

svojim prijateljma i lagano se pripremao za put. Lagano je padao s grane i vrtio se

kao balerina. Pao je na tlo i zauvijek zaspao.

Kristina Patrun 5.a

Ja sam mali žuti list. Ispričat ću vam svoju malu pustolovinu . Evo, počinjem.Ovog sam proljeća prvi prolistao. Svi su mi se divili, a ja sam se samo sunčao i odmarao. I tako je prolazilo proljeće i ljeto. Odjednom sam čuo da u naš krajdolazi gospođica Jesen. Svi su govorili kako ona nema milosti ni prema kome.Uplašio sam se. Kada je došla Jesen, svojim snažnim vjetrom nas je sve otpuhala s grane. Bilo mi je hladno. Više ništa nije šuštalo. Lutao sam šumom sve dok me nije pronašla djevojčica Marta. Ona je sakupljala različito lišće i ljepila ga u bilježnicu. Poslije sam završio na tavanu.I tko zna je li me se još Marta sjeća.

Eto, ovo je moja mala priča žutog lista.Leona Milković 5. a

Stigao je hladni vjetroviti listopad i skinuo sva stabla. Listovi su bili ukrasi na podu, a stabla jadna bez svoje odjeće.

Jednom stablu je ostao samo jedan list žute boje. Svakog je dana pogledavao svoje prijatelje kako se na tlu igraju s djecom, a on je gore sam bez ikog svog. Jednog olujnog kišnog dana list se skupio i počeo plakati. Počeo je plakati od straha, a i od tuge. Od straha jer se bojao kiše, a od tuge jer su svi njegovi prijatelji otišli. Vjetar ih je otpuhnuo.

Drugog dana je izašlo predivno sunce. List je čuo cvrkut ptica i poigravanje listova koje je vjetar olujnog dana doveo. Odjednom, čuo je kako se netko penje na stablo. U sekundi, kada je pogledao tko je to, zgrabila ga je ruka. To je bila mala djevojčica. List je bio sretan jer je konačno sišao sa stabla, ali nije mu bilo jasno kamo ide. Ušao je u kuću u čudu gledao tu veliku prostoriju.

Djevojčica ga je unijela u sobu i zalijepila u spomenar. List je bio presretan jer je oko njega bilo puno drugih listova, šarenih cvjetova i crvenih krovova. Tako je list cijeli život ostao u spomenaru te djevojčice sretan i veseo uvijek kada bi ga djevojčica otvorila.

LEONARDA VUKADIN 5.a

Izašao sam iz kuće. Do mene je doletio jedan žuti listić, ali vjetar ga je odmah otpuhao. Pomislio sam da je počela jesen. Ali, bila je to i istina: počela je jesen. Nekoliko dana kasnije vidio sam ih više, mnogo više. Mislio sam da lišće ne može govoriti, ali jedan mi kaže :"Ej, pazi kuda hodaš!". Ja nisam znao tko to govori. Mislio sam da su to moji prijatelji, ali to nisu bili oni. Pogledao sam dolje, u pod, i vidio jedan list koji ima usta i oči. Učinilo mi se da sanjam pa sam se uštipnuo. Ali to je bilo stvarno.Upitam list: Tko si ti? On meni odgovori: Ja sam list Pero, a ti? - Ja sam Neno. Nekoliko dana nisam bio u parku.Kada je došla zima više nisam mogao naći moje listove pa sam odustao od traženja.

Neno Rabadan, 4.c

Dobar dan, ja sam stablo kruške Vinko, a do mene raste moja prijateljica Maja.Danas je jako kišan dan. Vjetar puše na sve strane, valovi se dižu u zrak. Baš je dosadno. Počela je jesen.- Sve šusti, rekao sam. - Majo, hoćeš igrati jesenski tenis?- Da, hoću!Tako smo se igrali dok nismo izgubili lopticu. Počeli smo se gađati lišćem, voćem i skorose potukli.- Nismo više prijatelji!-rekli smo jedno drugome.Počeli smo graditi zidove od kamenja između.Jabuka Jana i kivi Jole prijavili su to policajcu kojeg su od milja zvali stabalce Mate.Mate poviče:- Stanite! Nismo ga čuli pa se nismo ni prestali svađati. U tom trenutku grom udari u kameni zid isvi se naježe. Od straha lišće požuti, otpadne i naše grane ostanu gole. Crni oblak poviče: Dosta! I počne prolijevati kišu.Nakon toga smo se pomirili i sve se vrati na staro. Spremili smo sve sto smo razbacali. Ja sam upitao: -Kako ćemo sad pronaći lopticu?U tom trenutku zapuše bura i odnese svo lišće. Odnekud se pojavi loptica. Ispričao samse Maji, a Maja meni . Nakon nekoliko minuta kiša je stala.Zaključili smo da je jesen najljepše godišnje doba.- Jupi! Sad ćemo pojesti malo voća i nastaviti se igrati do večeri.Kad se smračilo umirili smo se, zatvorili oči i slušali male kapi kiše dok nismo zaspali.

Niko Romić, 4.c