jeff suton-Čovjek koji je vidio sutra.pdf

8/10/2019 Jeff Suton-Čovjek koji je vidio sutra.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/jeff-suton-covjek-koji-je-vidio-sutrapdf 1/75



Jeff Suton

Čovjek koji jevidio sutra

The Man Who Have Seen Tomorrow 1979



1.

Ime mu je bilo Bertram Kane.Dr. sc. Bertram Kane, profesor matematike na Sveučilištu u Los Angelesu, svjetski

poznat po svom radu na višedimenzionalnom prostoru ...Bertram Kane, star trideset i devet godina, visok, vitak, proćelav, s tamnim

kratkovidnim očima ...

Bertram Kane, koji se skrivao u šumi u sjevernom Wisconsinu kako bi ubio neukogradnika koji je radio u tvornici papira Fox River ...

Bertram Kane nije se pitao zašto je tamo, zašto stišće moćnu pušku koja je njegovoj ruci bila tako strana, zašto čeka da hladnokrvno ubije čovjeka.

Znao je da je ubojstvo jedini izlaz.Izvirujući iz svoga skrovišta, nervozno je promatrao krajolik. Niz niskih brda s blagim

padinama, prekrivenih kukuruzom i zobi, ili namijenjenih za ispašu krava, zadržao je bujnostkasnoga proljeća. Mjestimično je mogao vidjeti krave kako stoje na tihim padinama, pasući iligledajući u daljinu. Pošljunčana cesta prolazila je pored, bijela i usamljena naspram zelenilakrajolika.

Točno preko puta nalazio se izobličeni sandučić za pisma, a ime na njemu izblijedjelo je

pod djelovanjem sunca i oluja. Postavljen na raskoljenom komadu drveta koje se naginjalo odnjega kao da ga savija vjetar, činio se poput umanjene polukružne kolibe od drveta.

Izrovani seoski put koji se pored tog sandučića izdvajao od ceste vodio je do ruševnedrvene jednokatnice udaljene stotinjak metara. Njezina boja, izblijedjela i ljuštila se, bila je

prljavosiva. Iskrivljeni drveni crepovi i vanjski prozori davali su građevini napušten izgled.Mnoge takve kuće, otkrio je, sada su služile kao jeftina skloništa za najamne radnike nafarmama, ili one koji su radili u tvornicama za preradu ribe ili papira u Green Bayu.

Kaneova buduća žrtva živjela je u ovoj preko puta.Začulo se brektanje automobila iza brda. Neravnomjeran zvuk motora upozorio ga je na

to prije no što ga je ugledao. Vraćajući se natrag u sigurnost stabala, zabrinuto je drhtao.Automobil je projurio pored njega, uz zvuk pucketanja šljunka koji je udarao o donji dionjegovih odbojnika.

Napeto je promatrao, plašeći se onoga što bi se moglo dogoditi kad bi bio primijećen.Ispuštajući mnogo dima, automobil je nestao iza zavoja. Pogledao je na svoj sat; bilo je skoroveć vrijeme.

Podižući pušku, s nelagodom ju je provjerio. Nije znao mnogo o oružju, ali vlasnik prodavaonice oružja u Los Angelesu koji ju mu je prodao uvjerio ga je da je odlična zakrupnu divljač. Tada se pitao što bi vlasnik trgovine mogao pomisliti kad bi znao koliko ćekrupna njegova lovina biti.

Sada, dok ju je proučavao, bilo mu je drago što će je se uskoro moći riješiti - baciti je utamnu, sporu rječicu koja je vijugala kroz šumu iza njega. Napunjena i zakočena - činilo se da

je sve kako treba. Duboko je udahnuo.Čekajući, osjetio je tugu. Što će se desiti s njegovim radom? Ništa, čvrsto je odlučio.Ubit će ovog čovjeka i otići, i nitko o tome neće ništa znati. Bit će to još jedno neriješenoubojstvo. Vjerojatno će ga pripisati nekom lovcu.

Ubit će ovog čovjeka, vratiti se u Los Angeles, nastaviti tamo gdje je stao. Ponovno ćesvoj život posvetiti Bornjijevim transformacijama - svom radu vezanom uz "prostor s

beskonačno mnogo dimenzija". To je bio njegov život, njegova budućnost. S vremenom ćenjegovo ime stajati ravnopravno uz imena Hilberta, Russella, Weyla, Lebesguea, Goedela.

Nitko ne bi niti mogao posumnjati na njega; predobro je zameo svoj trag. Učinio je sve poteze koji idu još dalje od opreza i tajnosti. Prije no što je došao u Green Bay, odletio je uChicago da održi uvodni govor na skupu svjetski poznatih matematičara. Na kraju skupa,

navodno je otišao u New York s namjerom da tamo ostane nekoliko tjedana zbog obavljanjanekih osobnih poslova. Potrudio se to dobro razglasiti.



Umjesto toga, promijenio je odjeću, stavio sunčane naočale kako bi skrio svoj identitet(kao što je vidio na televiziji), i odletio u Green Bay pod lažnim imenom. Tamo je unajmioautomobil.

Boraveći u malenom motelu u predgrađu, pomno je izvidio cijelo područje, pronašavši iidentificiravši radnika kao predmet svoje potrage. Neobrazovan, Poljak, mladi je čovjek bio

pivopija i bučni kavanski hvalisavac koji je radio u tvornici papira na rijeci Fox. Njegove navike su bile gotovo nepromjenjive. Na kraju svakog radnog dana svraćao je u

gostionicu na pivo s nogu, a tada odlazio ravno do klimave strukture preko puta. Kad bi došaodo nje oko pet i trideset, zaustavio bi automobil ispred sandučića za pisma. Zbog toga što sesandučić naginjao u smjeru suprotnom od ruba ceste, bilo je nužno da otvori vrata automobilai nagne se van kako bi pogledao ima li što u njemu.

Sada, napeto iščekujući u šumi preko puta sandučića, Kane je pokušavao odagnati zleslutnje iz svojih misli. Što ako ga je netko vidio kako skreće na ovaj neprometni put, ili

primijetio kako skriva unajmljeni automobil u sjenu stabala? Istoga trena bi bio zapamćen kaostranac.

Njegove su brige bile smiješne, razmišljao je; samo je imao slabe živce. I da ga je netko primijetio, ne bi bilo velike razlike. Nitko ga ne bi mogao povezati sa zločinom. A kad bi ipak uspjeli? Iskrivio je lice. To je bio rizik koji je morao preuzeti. Ubojstvo bi, razmišljao je

filozofski, moglo biti instrument strasti ili pravde; sve je ovisilo o stajalištu.Ipak, kada je pokušao promotriti taj čin bez emocija, vidio je ubojstvo onakvo kakvo

jest: ubojstvo! Nije bilo važno što je čovjek kojega je planirao ubiti bio neuk, sirov i težak poput krava koje su šetale obližnjim travnatim padinama. Nije bilo važno što još uvijek nijeimao ženu, i što je živio životom koji nije vodio nikamo. Ubojstvo je ubojstvo. No, taj ječovjek ipak morao umrijeti.

Pogledao je na sat; do pola šest nedostajalo je sedam minuta. Tridesetak minuta, koliko je čekao, činile su se kao sati. Nervozno je zvjerao okolo. U sve dužim proljetnim danima,sunce je još uvijek stajalo visoko iznad niskih brda na njegovoj zapadnoj strani.

U daljini je vidio crvenu staju i silos, a sa strane jednostavnu jednokatnicu,karakterističnu za farmerske nastambe ovog područja. Opazio je pokret na pozadini krajolika.

Napregnuvši se, raspoznao je čovjeka na traktoru, a tada primijetio i drugi lik kako hoda prema staji. Hoće li oni čuti pucanj? Otrgnuo je pogled, uznemiren njihovim prisustvom.

Neki se automobil, čiji je motor glasno radio, iznenada ukazao na pošljunčanoj cesti. Naglo je uzmakao jedan korak natrag, pažljivo ga promatrajući. Prljav, četvora vrata, trošan,razbijen desni odbojnik - to je bio taj pravi!

Otkočio je pušku, svjestan da mu drhte ruke. Metal je bio mokar pod njegovim stiskom.Polako, polako, polako, govorio je sam sebi.

Automobil je usporio i stao pored sandučića. Jasno je vidio lik iza upravljača - tamnog,zdepastog muškarca u izblijedjeloj plavoj košulji. Njegova je neuredna kosa očajnički trebalašišanje. Kane je zamišljao da će smrdjeti po duhanu, pivu i celulozi, ali to su bili samodojmovi. Zapravo je znao malo o svojoj lovini; on je bio tek čovjek koji je morao umrijeti.

Kane je podigao pušku, a ruke su mu se divlje tresle. Dok je vozač otvorio vrata inagnuo se iz auta da provjeri ima li pošte, Kane je uspio naciljati. Radnikova glava izgledala

je kao mala tamna loptica koja je skakutala ispred nišana. Što ako promaši? Zatomio je paniku, boreći se da umiri ruke. Tako, ima ga.

Povukao je okidač.

Philip Conrad, što nije bilo njegovo pravo ime, klečao je na kauču kako bi mogao viritiizmeđu zavjesa prema raskošnom imanju preko puta. Snažna puška na jastuku pored njegaimala je teleskopski nišan, i, što je njemu bilo mnogo važnije, prigušivač.

Srednje visine, vitak, s tamnim očima smještenima ispod čupavih obrva, Philip Conrad

izgledao je kao da ima četrdeset godina, koliko je i imao, ali nimalo više. U nekakvomdrugačijem okruženju, moglo bi ga se zamijeniti za odvjetnika, ili liječnika, jer je njegovo ponašanje odavalo dojam profesionalnoga čovjeka, što je, na neki način, i bio.

Njegova je profesija, kada bi to postalo neophodno, uključivala i ubijanje.



Pod drugim imenom - onim koje se pojavljivalo na njegovu rodnom listu, zdravstvenomosiguranju i vladinom popisu - bio je zaposlenik supertajne obavještajne agencije, čije jesjedište bilo u Langleyju u Virginiji. Čak i ondje ga je malo ljudi poznavalo. Nitko, osimnjegova neposredno nadređenog, nekoliko ljudi koji su radili s njime, i možda jednoga ili dvačovjeka visoko u hijerarhiji, nije znao što on radi. Conradov šef je tako htio, a tako je htio iConrad.

Nikada nije sumnjao u svoje zadatke. Njegov je posao bio da obavi zadatke koje bi mu

dodijelili i to je bilo sve. Jedina njegova briga u vezi zadataka bila je "kako", a ne "zašto".Conrad nije imao grižnju savjesti zbog ubijanja. Rijetko je o tome razmišljao na bilo kojinačin. Znao je da je, kada je on ubijao, to spadalo u domenu onoga mutnog nečeg zvanog"nacionalna sigurnost", iako bi, naravno, taj čin morao biti strogo odvojen od bilo kakveslužbene veze.

No, postojala je jedna razlika u vezi sadašnjeg zadatka: on se provodio u granicamanjegove vlastite države. To ga je učinilo krajnje osjetljivim, posebno ako bi došlo do ubijanja.A ovaj zadatak stigao je do te granice. U svom džepu imao je šifru za početak. "Vrhunskatajna" - stiglo je toga dana od Charlesa Dorrancea osobno.

U slabo vjerojatnom slučaju da bude uhićen, Conrad je znao da ne može očekivatinikakvu pomoć od agencije. Odrekli bi ga se u istom momentu. No, on neće biti uhvaćen,

previše je profesionalan za takvo što. Ipak, uvijek su postojali hirovi sudbine koji su remetiličak i najpažljivije stvarane planove. Kada bi se takvo što dogodilo, on bi nastradao sam. To je

bila jedna od beneficija koje je dugovao svom poslodavcu.Conrad je točno znao što treba očekivati u sljedećim trenucima. Planirao je pažljivo,

korak po korak, dvaput provjeravajući svaki potez. To što je čovjek kojega je trebao ubiti bionajmoćniji čovjek na svijetu nije utjecalo na njegove prosudbe na bilo koji način, osim što jemožda bio malo oprezniji. No, modus operandi je bio jednostavan: metak kalibra 30 u

potiljak.Zapalio je cigaretu, tada pogledao na sat, u sebi proživljavajući akciju koja bi se uskoro

trebala odigrati. U jednom trenutku između četiri i trideset i pet sati, vjerojatno bliže ovom potonjem vremenu, konvoj od tri automobila će skrenuti na kružni prilaz ispred velikog

zdanja preko puta.Dva tjelohranitelja će izići iz prednjeg automobila, a još dva iz stražnjega. Oni će brzo,

ali pažljivo promotriti teren, ispred, otraga i sa strana, prije no što dvojica od njih uđu u kućukroz prednja vrata. Kada se ponovno pojave, jedan će mahnuti, i visok, tamnokos čovjek će se

pojaviti iz dubine automobila s vozačem u sredini. Njegovo je ime John Androki.Vjerojatno će biti u društvu plavuše - njih je najviše volio - ili, što se znalo desiti, dviju

plavuša. Razgovarat će i šaliti se, nemarno držeći cigaretu. Conrad je znao da će njegov govor biti neozbiljan, s namjerom da impresionira, jer je prisluškivao svaku riječ izgovorenu u i okovelike kuće već više od godinu dana.

John Androki će krenuti uz šest stepenica koje vode do trijema. Udvarajući se plavuši(plavušama?), polako će hodati. Nakon otprilike devet sekundi njegova će leđa biti izloženaConradovu neometanom pogledu.

Conrad je točno znao što će se dogoditi kada povuče obarač. John Androki će pastimrtav; plavuša (plavuše?) će vrištati, tjelohranitelji će vikati, izbezumljeno priskočiti i napetozvjerati uokolo dok budu izvlačili skriveno oružje iz futrola ispod pazuha.

Nije se bojao tjelohranitelja; oni nisu bili profesionalci. Bili su dobri za držanje raznihdosadnjakovića podalje od visokoga čovjeka, za tjeranje hvalisavih pijanaca i guranje nastranu onih koji su tražili autograme. Također su bili dobri u gangsterskom tipu ubojstava.Ali, oni nisu bili profesionalci, ne u Conradovoj ligi.

Znao je Johna Androkija, vjerovao je, jednako dobro kao što svaki lovac zna svoju

lovinu. Znao je što voli, a što ne voli, njegove navike i postupke. Poznavao je način na kojinaginje glavu kada sluša, i tiho, samozadovoljno smijuljenje koje je često slijedilo neke odnjegovih dosjetki. Znao je gotovo sve što se moglo znati o Johnu Androkiju.

Osim onoga tko je John Androki zapravo bio.



No, ironično je razmišljao, da li je itko znao? Vjerovao je da to nije vjerojatno.Obratio je pažnju na prozor. Sada, kad je kraj bio blizu, uređaji za prisluškivanje su bili

razmontirani. Greb i Laski, koji su radili s njima, već su bili na putu natrag za Washington.Hasselwaite je bio negdje na istoku SAD, pokušavajući uhvatiti nestalog matematičara.

Na konačnoj likvidaciji Philip Conrad je uvijek radio sam.U deset minuta do pet ugledao je tri automobila kako se približavaju. Brzo je prišao

malom susjednom prozoru koji je bio širom otvoren, povukao zavjesu na stranu i pogledao

van. Tjelohranitelji su obavljali predviđene radnje. Prepoznavanje prizora izmamilo jesmiješak.Kada su dva tjelohranitelja izišla iz kuće i mahnula, John Androki se pojavio iz

unutrašnjosti svoje limuzine; u njegovu društvu bila je neka plavuša. Poravnavajući suknju,smijala se nečemu što je on rekao. Androki je nekoliko puta lagano udario cigaretom posvojoj nadlanici, a potom je zapalio.

Ovaj postupak naveo je Conrada da pomisli kako su čovjekove navike duboko usađene.Desetke puta promatrao je Androkija kako radi iste pokrete. Izlazi iz automobila, razgovara s

plavušom, lupka cigaretom po nadlanici, pripaljuje je - ovaj dio predstave trajao je dvanaestsekundi; Conrad ga je još davno izmjerio.

Podigao je pušku, čekajući. Androki je savio ruku; plavuša ga je uhvatila pod nju i

krenuli su uz stepenice. Hodali su polako, Androki je govorio. Plavuša se smijala. Sve je teklo prema scenariju.

Conrad je kroz križ na nišanu naciljao Androkija u potiljak. Njegov prst je povukaoobarač i ... visoki čovjek je nestao!

Spustio je oružje, zapanjen. U jednom trenutku Androki se penjao s plavušom uzstepenice, a u sljedećem je već nestao. Nije pobjegao kroz vrata, niti je skočio u grmlje poredstepenica; Conrad je to sa sigurnošću znao. On je jednostavno ispario! Plavuša koja je vrištalai tjelohranitelji koji su vikali i uzletjeli se uokolo uvjerili su ga u to.

Instinktivno je znao da kamo god da je visoki čovjek otišao, otišao je zauvijek; više seneće vratiti. Nekakvo novo oružje? Čudeći se, promatrao je prizor. Njegov će šef bitizainteresiran.

Brzo razmontiravši pušku, stavio ju je u kovčeg za prenošenje i napustio kuću krozstražnja vrata. Bez žurbe je ušao u svoj unajmljeni automobil i odvezao se. U tom trenutku,"George Lee", ime pod kojim je unajmio kuću, prestao je postojati.

Sat vremena kasnije, Philip Conrad bio je na letu 245 za Washington. Promatrajući kakokrševite planine južne Californije ostaju duboko dolje iza njega, sjetio se da je prošlo gotovotri godine otkada je prvi put čuo za Johna Androkija. Jedno je bilo sigurno: svijet više nikadaneće biti isti.

Tko je John Androki?To je bilo pitanje koje si je postavio bezbroj puta. Da li će ikada saznati? Da li će itko?

Prisjećajući se nadnaravnoga načina na koji je taj čovjek nestao, sumnjao je u to. No, sve uvezi Johna Androkija je nadnaravno, i uvijek je bilo. Ako je tijekom života bio svjetskaenigma, što li će biti sada? Ipak, negdje bi trebao postojati zapis - o rođenju, školi, braku, ilimožda samo požutjela fotografija u obiteljskom albumu - koji bi otkrio njegov stvarniidentitet. To što nikada nije otkrio takav zapis ostavilo je u njemu osjećaj nedovršenoga posla.

Razmišljao je o tome.Prije tri godine nije bilo Johna Androkija, barem ne pod tim imenom, u bilo kakvim

poznatim podacima. Pojavio se niotkuda kako bi uzdrmao svijet; a sada je otišao. Conrad je bio siguran u to.

Na neki način, sve je počelo s Winthropom Farrandom, multimilijunašem, razmišljao je.Farrand je mogao ponuditi nekakav trag, ali sada je bio mrtav; ubojstvo je začepilo njegovadebela usta. Činilo se kao da je prošlo puno vremena od Winthropa Farranda do danas - puno

više od tri godine. Činilo se, mislio je Conrad, kao da je prošao cijeli život. Namještajući se nazad u sjedalo, prisjetio se kako je sve počelo.



2.

Winthrop Farrand je bio multimilijunaš koji je bogatstvo postigao svojim radom, što jevrlo rado spominjao. Ponosio se što je izišao iz čikaške sirotinjske četvrti - "sam samcat",kako je on to govorio - kako bi postao uglednik u upravnim odborima desetak divovskihkorporacija.

Nizak, debeljuškast, star pedesetak godina, njegove su svijetlo-plave oči upućeno

promatrale svijet - točnije, svijet financija. Za njega gotovo da nije postojalo ništa drugo.Winthrop Farrand volio je zarađivati novac. Nije posebno mario da lije dolazio u velikim ilimalim hrpama, iako su velike bile poželjnije. Ali zarađivanje je bilo njegova igra. Premavlastitu mišljenju, on je bio gospodar igre.

Udobno zavaljen u naslonjaču u svojoj radnoj sobi, opuštajući se uz viski i sodu,samodopadno je razmišljao o lukavoj manipulaciji na tržištu koja mu je upravo donijela ravnosedamsto pedeset tisuća dolara. Uz ovakve porezne zakone, transakcija je predstavljala čisti

profit.Zazvonio je njegov privatni telefon. Ozlovoljen, podigao je slušalicu."Gospodine Farrand," rekao je glas, "zovem se John Androki. Vi me ne poznajete, ali

..."

"Kako ste nabavili ovaj broj?" hladno ga je prekinuo Farrand."Nabavio sam ga zato što sam znao da ćete htjeti zaraditi milijun dolara, gospodine

Farrand.""Već ih sada imam četrdeset", odbrusio je Farrand."Zar četrdeset i jedan nije veća brojka?""Bio bih vam zahvalan kad me ne ...""Sperry Rand će sutra napredovati za tri boda i četvrt na Velikoj ploči", prekinuo ga je

Androki."Molim vas, nemojte me gnjaviti", ljutito je zarežao Farrand."Neću, ali ću vas nazvati nakon što skoči i dati vam bolji mig.""Nemojte!" Farrand je tresnuo slušalicom. Sperry Rand će porasti tri boda i četvrt? To je

bila očita glupost pri trenutnom stanju tržišta. Taj ga momak - John Androki, kako se predstavio - pokušava prevariti. Ali predugo je on u poslu da bi ga se tako lako prevarilo.Točno zna kako sistem radi.

Saznanje je izazvalo samodopadni smiješak. Androki i njegova organizacija, ako ju jeimao, su odabrali imena desetak žrtava, ako žrtvu definiramo kao nekoga tko ima dovoljnonovca i žarki interes za špekulacije. Odabravši dionicu, nazvao bi svoje žrtve, najavljujućisvakomu od njih nešto drugačije povišenje ili pad cijene. Na taj način bio bi gotovo siguranda će pogoditi. Kada pogodi, osoba kojoj je predložen točan iznos postala bi glavna žrtva.

Znao je sve o tome; bavio se sličnim stvarima u starim vremenima, prije no što jezaradio svoj prvi milijun. Ali to ne može uspjeti ako klijent nije budala. Dakle, Androki ga je

držao budalom! Mrko se nasmiješio.Farrand je bio pomalo iznenađen slijedećeg dana, kad je Sperry Rand porastao tri boda ičetvrt. To je bio, u najmanju ruku, prilično neočekivani porast. Nije bio iznenađen što ga jeAndroki nazvao te večeri, ponovno na privatnu liniju.

"Pretpostavljam da ste primijetili Sperry Rand?" započeo je Androki."Koliko si ljudi savjetovao različitim predviđanjima?" htio je znati Farrand. Želio je da

može vidjeti neprilike ostalih."Nikoga", kratko je odgovorio Androki. "Ja se bavim ozbiljnim poslom, gospodine

Farrand. Koja je matematička vjerojatnost da ću dati točan mig istome čovjeku dvaput zaredom?"

Farrand ju je razmotrio. Odgovor je bila multiplikacijska funkcija koja je uključivala

nekoliko varijabli. "Mala", priznao je gunđajući."Pokušajte s General Motors", savjetovao je Androki. "Dionice će doživjeti veliki skok sutra, za dva i sedam osmina." Veza se iznenada prekinula.



General Motors da poraste za dva i sedam osmina na sadašnjem tržištu? smijao seFarrand. John Androki, tko god on bio, nije pratio vijesti; budući da je tako predviđao dok jena pomolu bio veliki štrajk automobilske industrije. Za nekoga tko se bavi pribavljanjemtakvih informacija, bio je prilično slabo informiran.

Sljedećeg dana General Motors je skočio za dva i sedam osmina. Winthrop Farrand je pažljivo razmišljao o tome. John Androki se možda kocka na duge pruge, naravno, ali ovo jeveć bilo previše dugo. Možda je on dio spletke s manipulacijom dionicama? Ne takvim

dionicama. Farrand je znao sve o manipuliranju cijenama dionica; Sperry Rand i GeneralMotors se jednostavno nisu bavili takvim smicalicama. Nazvao je šefa jedne agencije za istraživanje na nacionalnoj razini, koja je između

ostaloga, imala odličan pristup važnim vladinim dosjeima. Dok mu samo ime nije govoriloništa, šef agencije je bio prilično siguran da će brzo otkriti onoga tko je nazivao Farranda; akone uspiju, provjerit će jednog po jednog Johna Androkija, sve dok ga ne pronađu. Neće im baš

biti teško pronaći Androkija, razmišljao je Farrand. Čovjek je baš tražio da bude u središtu pažnje.

Usprkos skeptičnosti, Farrand je bio pristojan kada ga je te večeri nazvao Androki."Znam da vjerujete da je bila mala vjerojatnost", tiho je rekao Androki. "Pokušajte sutra

sa Xeroxom za dobitak od tri i pet osmina." Farrand je začuo zvuk prekinute veze.

Farrand je bio krajnje zbunjen kada je, sljedećega dana, Xerox napredovao za točno tajiznos. Iako nije bilo nemoguće da čovjek pogodi tri puta za redom za tri različite dionice, bilo

je to vrlo nevjerojatno, posebno u slučaju ovako velikih dobitaka koje je predviđao. NaFarrandovoj ljestvici, šanse za to bile su blizu nuli. Njemu je to ukazivalo na jednu stvar: JohnAndroki, tko god on bio, imao je kanal za informacije koji bi mogao protresti Komisiju zaobveznice i razmjenu robe. No, zašto bi se Androki, uz ovakav kanal za informacije, gnjavio

baš njime? Mogao je zarađivati milijune. Ovaj dio nije imao smisla. Ta ga je misao mučila. Nekoliko diskretnih telefonskih poziva financijerima i ostalima u brokerskom poslu

otkrilo mu je da nitko od njih nikada nije čuo za Johna Androkija. Njegovo se ime također mje nalazilo u novom poslovnom imeniku, niti u Ljudima američkog poslovnog svijeta.Farrand je imao nekakav dojam da ime Johna Androkija neće nigdje pronaći.

Biva li on nasamaren? Farrand se kiselo nasmiješio. Možda je Androki to vjerovao, aliuskoro će shvatiti istinu. Nitko ne može nasamariti Winthropa Farranda; on ima četrdesetmilijuna dolara da to dokaže. Dovoljno brzo je shvatio igru ovoga čovjeka. Možda je može

pretvoriti u profit.Ta mu se ideja sviđala. John Androki je trebao njega; on nije trebao Johna Androkija.

To ga je postavilo ravno na vozačevo mjesto. Bilo kakvi poslovi koje bi mogao imati sAndrokijem bit će njemu u korist, pod njegovim uvjetima; John Androki će morati na njih

pristati.Kada je John Androki nazvao te večeri, Farrand je prvi progovorio: "Dođi u moj ured

sljedećeg petka točno u četiri sata poslijepodne.""Za tjedan dana?" Androki je zvučao iznenađeno."Neću biti u gradu do tada." Zadržavanje Androkija tjedan dana pružilo mu je zlobno

zadovoljstvo; treba malo pustiti momka da čeka. To će također dati agenciji dovoljnovremena da pošalje potpun izvještaj o njemu.

"Sljedećeg petka u četiri i deset", objavio je Androki."Prilično si siguran u sebe, zar ne?" odbrusio je Farrand."Zar ne bih trebao biti?"Farrand je ljutito spustio slušalicu na telefon.Winthrop Farrand je bio blago uznemiren. Njegova brza, ali temeljita provjera Johna

Androkija otkrila je nekoliko ljudi toga imena, koji su svi mogli biti izuzeti od sumnje da suga nazvali. Ali, o Johnu Androkiju kojega je on tražio, nije bilo nikakvog dosjea. Agencija,

koja je i dalje tražila, pretpostavila je da je ime vjerojatno lažno.Androki? Ime je doista zvučalo sumnjivo lažno. No, ako je čovjek htio uzeti lažno ime,zastoje odabrao Androki? Takvo ime je bilo lako provjeriti. Ili ga je odabrao zato što je biloneobično? Pa, morao je pričekati i vidjeti.



John Androki se pojavio u uredu Winthropa Farranda točno u četiri sata. Kad ga jetajnica uvela unutra, Farrandov prvi dojam bio je daleko od povoljnog. Prilično visok i mršav,John Androki je imao usko lice nezdrave boje, kojim je dominirao previše velik nos. Njegovesitne oči bile su prilično tamne. Odjeća mu je bila pohabana, kao i cipele. Farrandu su cipele

bile siguran pokazatelj kakvog je čovjek imovnog stanja. Njegove vlastite su bile izrađene odrukom obrađene engleske kože. Nagrizajuća sumnja da Androki ima utjecajne veze odmah jenestala.

Pokazao je prema stolici i otresito rekao: "Imate pet minuta, gospodine Androki.""Pošteno." Androki je sjeo i zamišljeno ga promatrao. "Mogu vam reći koje će dionice porasti za dva boda i pet osmina do zatvaranja burze u ponedjeljak."

"Što vi imate od toga?" oštro je upitao Farrand."Kupite tisuću dionica u moje ime ...""Da li vam ja izgledam lud?" uzviknuo je Farrand. "Mogli biste prodati dionice istoga

trena. Bez obzira na to što bi one mogle učiniti, vi biste iz svega izišli s bogatstvom.""Ne bi se to baš moglo nazvati bogatstvom", suprotstavio se Androki. "To nisu tako

vrijedne dionice.""Ali dovoljno su vrijedne da bi vam se isplatilo.""Vidim da ste i dalje skeptični, gospodine Farrand."

"Poprilično skeptičan", obznanio je. "Nisam svoje novce zaradio glumeći budalu.""Niti vas ja smatram budalom", odgovorio je Androki tihim glasom."Ako imate tako dobar izvor informacija, zašto se zamarate sitnim poslovima? Ne znam

u čemu je stvar, ali nisam navikao da bivam prevaren.""Trebam nekakav početni kapital", objasnio je Androki. "Kao što ste zasigurno

primijetili, trenutno nisam baš imućan.""Primijetio sam to", ukočeno je odgovorio Farrand. "Iskreno rečeno, nisam

impresioniran onime što vidim.""Da li to podrazumijeva i predviđanja koja sam vam dao, gospodine Farrand?""Ona su mi prilično zagonetna", priznao je."Mogu shvatiti vašu skeptičnost", priznao je Androki. "Pretpostavimo da vam ja

predložim nešto što bi moglo smanjiti vašu sumnjičavost?""Slušam", osorno je odgovorio.Androki se nagnuo prema naprijed, nakrivljene glave. "Ja ću vam reći o kojim je

dionicama riječ. Kada - ponavljam kada - one porastu za točno onoliko koliko sam predvidiou vrijeme zatvaranja burze u ponedjeljak, isplatit ćete mi dvadeset i pet tisuća dolara ugotovini."

"Nekako vam se cijena spušta, zar ne?""Iskreno rečeno, da. Tisuću dionica bi iznosilo znatno više od toga. Ali kad otkrijete da

sam u pravu, bit će vam drago da platite još dvadeset i pet tisuća za druge dionice, pa isto zatreće, i tako dalje", rekao je Androki. Njegove oči odjednom više nisu bile nasmiješene.

"Koliko dugo?""Sve dok ja ne budem imao dovoljno da preko noći zaradim svoj prvi milijun na tržištu.""Visoko pucate, zar ne?""Volite li ziheraše, gospodine Farrand?""Iskreno rečeno, ne.""Tada možete shvatiti što znači ciljati visoko.""Visoko?" Farrand se zagledao u njega. "S milijunom kao početnim kapitalom i takvom

vrstom znanja, mogli biste posjedovati svijet u vrlo kratkom vremenu."Androki se slabašno nasmiješio. "A uz moje migove, koliko bogati biste vi mogli biti?"Farrand je razdražljivo upitao: "Kakav je to kanal za dojave? Kakvu vi to organizaciju

imate?"

"Nikakvu organizaciju, gospodine Farrand." Androkijev pogled je postao ukočen idalek. "Ja sam samotnjak."Jednu dugu minutu Farrand je piljio u njega. John Androki, u pohabanoj odjeći, činio se

čovjekom prilično sigurnim u sebe. Tamne oči, sitne i smještene blizu uskog gornjeg dijela



nosa, ne trepćući su mu uzvratile pogled; bile su to oči koje ne govore ništa. Na posljetku jeupitao: "Pa dobro, tko ste vi, gospodine Androki?"

"Zar je to bitno?""Htio bih znati s kime poslujem.""Ja sam prodavač."Farrand je ponovno promotrio pohabanu odjeću. "Čini se da niste baš puno toga prodali

u posljednje vrijeme."

"Tek počinjem; rekao sam vam to.""Dakle, ova sposobnost predviđanja je nova, je 1' tako?"Androki ga je hladno pogledao. "Da li ste zainteresirani, gospodine Farrand? Ako niste,

vrijeme je da krenem."Farrand ga je podrobno promatrao. "O kojim je dionicama riječ?" upitao je na koncu."National Fuel, za dve i pet osmina.""Zašto će one porasti?"Androki je slegnuo ramenima. "Nemam pojma, gospodine Farrand.""Dva boda i pet osmina, rekli ste?""Na završetku radnog dana u ponedjeljak, gospodine Farrand.""Nećemo napraviti nikakav pisani dogovor."

"Naravno da ne." Androki se razoružavajuće nasmijao. "Gotovina je zakon."

3.

Bertram Kane je sišao stepenicama s drugog kata iz laboratorija za informatiku imatematiku sveučilišta u Los Angelesu, a misli su mu bile ispunjene svojstvimavišedimenzionalnog prostora.

Da lije matematika apstraktnoga imala analogiju u stvarnosti? To je bilo veliko pitanje.David Cantrup sa sveučilišta u Chicagu vjerovao je da je svemir zakrivljen i zavrnut na takavnačin da se različiti svemiri preklapaju, i da postojanje takvog višedimenzionalnog svemiramože biti matematički dokazano. To bi se moglo opisati pomoću novootkrivenih Bornjijevihtransformacija.

Kane je vjerovao da je Cantrup u pravu. Kao i Freyhoff iz Njemačke, Vosin iz Rusije,Bernardi iz Italije, Tanaki iz Japana; vodećim svjetskim matematičarima prostor je bio tajnakoja se počela razotkrivati. Svemir je bio čarobna kutija koju čovjek još nije otvorio.

Kane je u tom vjerovanju otišao i korak dalje. Ako se ovakav iskrivljeni prostor možedokazati, tada je logično da ima fizičku analogiju; to jest, svemir se sastoji od mnogo višetoga no što su tri dimenzije koje čovjek može percipirati. U to je vjerovao, i nadao se da će todokazati.

Ulazeći u prostoriju za profesore, natočio sije šalicu kave i prišao svom prijateljuGordonu Maxonu. Vrlo nadaren, često neortodoksan profesor psihologije, Maxon je bio

zapažen zbog svog istraživanja psihičkih fenomena: telepatije, psihokineze, vidovitosti, proricanja i drugih tema koje je jedan mrzovoljni kolega opisao kao "hokus-pokus znanosti".Maxon je odgurnuo jutarnje novine i pogledao ga. U svojim pedesetima, krhak i

prosijed, veselo je treptao svojim blijedoplavim očima. "Sjedi, Bert. Pridruži se ljudskoj rasi."Kane se nasmijao dok je sjedao nasuprot njemu. "Što je stvarnost?""Stvarnost je da je ova kava odvratna.""To je stvarnost na donjoj razini.""Carstvu većine ljudskih nastojanja", neozbiljno je odgovorio Maxon."Ne možemo svi proniknuti u više dimenzije uma, Gordie.""Misliš li ti na svoj rad ili na moja skromna nastojanja?" zadirkivao je Maxon."Um je tvoje područje."

"Pusti predjeli, Bert."Kane se nasmijao. Neizmjerno mu se sviđao Maxon. Za razliku od nekih njegovihkolega koji su ga smatrali šarlatanom, Kane je znao da je smrtno ozbiljan u vezi svoga posla.Maxonu su još neotkriveni svjetovi uma bili velike divote koje su još čekale na čovjeka.



Maxon je zamišljeno podigao pogled. "Što misliš o onoj ptičici Androkiju?""Androkiju?" Kane se pokušao prisjetiti o komu je riječ. "Onom financijeru?""Jednom od najbogatijih ljudi na svijetu", mirno je odgovorio Maxon. "Zar nikada ne

čitaš ništa drugo osim stripova?""Uglavnom ne. Kojim se on poslom bavi, naftom?""Naftom, elektronikom, alatnim strojevima, poljoprivrednom opremom - samo imenuj

posao i on je u njemu do grla. A sve u što se umiješa, kontrolira."

"Odakle tako iznenadno zanimanje?""Nije iznenadno. Pratim njegove aktivnosti već mjesecima.""I?""Pojavio se niotkuda prije manje od godinu dana, Bert."Kane se nasmijao. "Ovo je zemlja mogućnosti; čuo sam tebe kako to kažeš stotine puta.""Milijarder za manje od godinu dana?" Maxon ga je mirno promatrao."Što imaš na umu?""Vjerujem da je on čovjek kojeg tražim", odgovorio je Maxon. "Vjerujem da je medij.

Ako je istina što govore o njemu, cijena svih dionica koje on kupi naglo poraste, a on ihnekako uvijek uspije prodati prije no što cijena padne."

"Možda samo pametno posluje."

Maxon je odmahnuo glavom. "Oni nikada nisu tako pametni. Prema onome što kažunovinari koji pišu o financijama, on je pravi čarobnjak. Svoje transakcije mora obavljati prekoanonimnih agenata jer za sve za što on osobno pokaže zanimanje počnu se hvatati svišpekulanti države. To je više od čarobnog dodira."

"Pokušavaš li reći da je vidovit?""Više od toga", inzistirao je Maxon. "Vidovitost se definira kao sposobnost da se

percipiraju stvari izvan dometa normalne percepcije; ali ova ptičica gleda u sutra. On to doistačini. Vidi stvari koje se još nisu dogodile. Vjerujem da je on putnik u budućnost."

"Ja i dalje ostajem pri uvjerenju da je riječ o financijskoj pronicavosti", odgovorio jeKane cinično. "Čini se logičnijim."

"Ja razmišljam u okvirima vjerojatnosti", suprotstavio se Maxon. "Kad vidim da čovjek

špekulira dionicama mnogo bolje od prosjeka koji bi se očitovalo kada bi to radio nasumce -iako, moram priznati, ovo je prvi put da susrećem takav fenomen do te razine - znam da nijeriječ o slučajnosti. To je sigurnost, ili barem ogromna vjerojatnost."

"To je isto što i sigurnost," složio se Kane, "ali moram još malo porazmisliti o tomobjašnjenju putnika u budućnost."

"Zato što je sutra i dalje sutra, da li zbog toga to govoriš?" Maxonove oči su zasjale."Mislio sam da tvoja posebna vrsta matematike ne promatra nabore samo u prostoru nego i uvremenu?"

"Nisam je pokušao primijeniti posebno na vrijeme", opovrgao je, "Ali izraz da je'vrijeme četvrta dimenzija' nema osnovu u činjenicama. Vrijeme se u tom smislu koristi samoda pomogne pri mjerenju poznatoga svemira."

"Zar ne može vrijeme imati svoje vlastite dimenzije?""Prošlost, sadašnjost i budućnost, svakako.""Mislim samo na ono što mi nazivamo sadašnjim vremenom.""Ne bih mogao tvrditi da sam objektivan kada bih to porekao," priznao je Kane, "ali jesi

li potražio jednostavnije objašnjenje? Možda manipluira tržištem.""U tim razmjerima? Nemoguće!""Ništa nije nemoguće", promrmljao je Kane."Sakupljam sve izreske koje mogu pronaći o toj ptičici, Bert. Ako to nisi znao, on je

primarni interes Komisije za obveznice i razmjenu robe i nekoliko drugih zainteresiranihvladinih agencija. Senator Blaire je spreman da ga uhiti za remećenje rada Kongresa. Ali stvar

je u tome što mu nitko ne može dokazati prešutno odobravanje. Siguran sam da to može bitiisključeno.""Dakle, imaš putnika u budućnost. Trebao bi biti sretan, Gordie.""Da li ja to njušim neki sarkazam?"



"Nazovi to skeptičnošću. Lakše se podnosi.""Smrtno sam ozbiljan, Bert. Vjerujem da je on putnik u budućnost. Razmotrio sam sva

druga moguća objašnjenja i sva sam ih isključio. On vidi sutra. Nevjerojatno, da, alinevjerojatno samo u svjetlu onoga što mi znamo." Maxon ga je ozbiljno promatrao. "Najvišeme muči što ja mogu učiniti u vezi toga?"

"Jesi li ikada pomislio da ga pitaš?"Maxon se nacerio. "Mogu zamisliti kako jadni nedovoljno plaćeni profesor prilazi

milijarderu i pita ga 'Hoćete li mi reći tajnu svog uspjeha?' Ili kako ga pita da li je on putnik u budućnost. Možeš li zamisliti kakva bi panika nastala kad bi to doista bila istina i procurilovan? Mogao bi posjedovati svijet za desetak godina."

"Milijarda za prvu godinu?" razmišljao je Kane. "Dobitak bi progresivno rastao. Četiriili pet godina bilo bi mu dovoljno."

"Sve ovo nije razlog zbog kojega sam spomenuo tu temu", rekao je Maxon."Hm?" Kane ga je promatrao."Čini se da se izvrsno razumije u tvoju struku.""Višedimenzionalni prostor?" Bio je zapanjen. "Sigurno se šališ.""Bilo kako bilo, Eikron je razgovarao s Cantrupom u Chicagu prošli tjedan. Androki je

bio tamo zbog neke zabave ili nečeg sličnog - dao je sveučilištu pet milijuna dolara - i

Cantrup je imao zanimljiv razgovor s njim. Androkija iz nekog razloga zanimaju matematičarii fizičari - i to teoretičari. Moram reći da je Cantrup bio prilično zapanjen." Maxon je izdržaoKaneov pogled. "Rekaoje Eikonu da je Androkijevo razmišljanje na tom polju vrlonapredno."

"Verbalno, možda.""Ne tako." Maxon je odmahnuo glavom. "Cantrup je rekao da je on s potpunim

razumijevanjem govorio o Bornjijevim transformacijama. Rekao je Eikronu da su imalizanimljivu raspravu o matematičkoj filozofiji koja je povezana s njima. Androki je na Eikronaostavio dojam da je iznimno dobro obaviješten o toj temi, na tehničkoj, kao i verbalnojrazini."

"Ako je Cantrup tako rekao, tada je to istina." Kane je osjetio kako se u njemu budi

radoznalost. "Teško je to zamisliti.""Osim ako je čitao Cantrupove misli, i vraćao mu njegove vlastite ideje", mudro je

primijetio Maxon."Telepatija?""Poigravao sam se tom mišlju", priznao je psiholog. "Može li se povući linija između

telepatije i proricanja? Ne znam. Lako je moguće da sve vidovnjačke moći proizlaze iz istogosjetila, a nekoliko se sposobnosti zasebno razvija. Tko može tvrditi da osobe koje moguizazvati psihokinezu nisu istovremeno i vidovite, iako možda nešto slabije, ili da telepat nenosi u sebi sjeme putnika u budućnosti"

"Posljednja dva ne postoje u istom vremenskom kontinuumu", rekao je Kane odlučnimglasom. "Ti uvodiš novu varijablu."

"Zaista? Nisam baš siguran u to.""Osim toga, da Androki nema obrazovanja na tom polju, sumnjam da bi mogao čitati

Cantrupove misli i iz toga izvući išta smisleno.""Vi ste stvarno toliko uvrnuti?"Kane se nasmijao. "Što bi jedan laik mogao shvatiti pri kratkom pogledu na stranicu

vrhunske matematike? Upravo to je ono što bi vidio u Cantrupovu umu - ne rečenice nego pojedinačne riječi koje povezuju složene formule i jednadžbe. Bilo bi to kao da ja gledamstranicu pisanu sanskrtom."

"Pa, koji je odgovor?" htio je znati Maxon."Ne mogu reći."

"Telepatija postoji", izjavio je Maxon. "Ja sam uvjeren u to. Već je bezbroj putaeksperimentalno dokazana. Uvjeren sam da druga stanja vidovitosti također postoje, ali nemogu reći da je telepatija povezana s proricanjem; nemam nikakvih podataka o tome."

"Ima li itko?"



"Nitko nema podatke koji bi se mogli provjeriti." Maxon je nagnuo glavu brzim pokretom poput ptičjega. "Ako čovjek može pomicati fizički objekt samo mentalnom snagom,može li ga pomaknuti u neku od viših dimenzija?"

"Psihokineza? Možda, ako takva viša dimenzija postoji.""Nije li to ono što pokušavaš dokazati?""Na matematičkoj razini da, ali nemam nikakvu potvrdu da postoji fizičko stanje

analogno tomu. Ili bih možda trebao reći fizička stanja. Uvjeren sam da mi vidimo svoj

svemir kao trodimenzionalan samo zbog ograničenosti naše senzorne opreme." Kane senasmijao. "Na sreću, ta se ograničenja ne odnose na našu moć razmišljanja.""A mene zovu šarlatanom", primijetio je Maxon. "Možda bih trebao osnovati kult.""Dobro bi ti išlo, Gordie. Postoji jedna prednost koju ti imaš, a ja ne. Gotovo svatko je

čuo za izvanosjetilnu percepciju, ali koliko ljudi je ikada pomislilo na višedimenzionalnisvemir?"

"Ti nisi orijentiran prema javnosti, Bert."Kane ga je proučavao. "Zašto je Androki sklon matematičarima i fizičarima? Da je

telepat ili putnik u budućnost, ili vidovit na bilo koji način, ne bi li ga vjerojatnije zanimali psiholozi?"

"Možda se boji da se ne razotkrije."

"Zašto matematičari i fizičari?" ustrajao je on."Možda ga zanimaju zato što je upućen u njihova područja.""Što milijarder ima zajedničkoga s višedimenzionalnim svemirom?" inzistirao je Kane.

"To je dio koji ne shvaćam. Nema nikakvog smisla.""Imaš li ti monopol na tu temu?""Ne, ali ona zahtijeva godine proučavanja, da ne spominjem prirodnu nadarenost. Ne

shvaća se to tako lako."Maxonovo se lice uozbiljilo. "Moram pronaći Androkija i razgovarati s njim.""Zainteresirao si me", priznao je Kane. "To bi se iskustvo trebalo pokazati zanimljivim.

Gdje živi?""Prilično čudno, gotovo u susjedstvu. Ima elegantnu kuću blizu Beverly Hillsa. Pored

Sunseta, mislim.""Možda možeš nekako doći do njega, Gordie. Mogao bi pokušati.""Vjeruješ li ti da je to moguće?" Maxonovo je lice postalo sjetno. "Strah me i nadati se."

Kasnije, dok se prisjećao razgovora, Kaneova je zbunjenost rasla. Nije bio iznenađen što je Maxon smatrao Androkija putnikom u budućnost, iako je bio pomalo uplašen da bi Maxonmogao biti u pravu. No, bio je potpuno zbunjen što je financijer očigledno potpuno shvaćaosloženu matematiku višedimenzionalnog svemira.

Da lije taj momak mogao biti tako obrazovan? Cantrup iz Chicaga, Freyhoff iz Njemačke, Vosin iz Rusije, Bernardi iz Italije, Tanaki iz Japana, i naravno on - bilo je malovodećih autoriteta u tom području; sve dublje znanje o tom polju bilo je uglavnom ograničenona njih.

Gdje se Androki školovao? Tko ga je učio? Nitko od ovih vrhunskih ljudi, jer su oniimena studenata dovoljno darovitih da bi radili za bilo kojega od njih razmjenjivali po

prešutnom dogovoru da će ti studenti biti nasljednici njihova rada; tako nadaren student bio jerijetkost koju je trebalo cijeniti. Ali ime Androki bilo je nepoznato; nije potaklo nikakvu iskruu Kaneovu pamćenju. Putnik u budućnost! To je bilo još nevjerojatnije.

Bertram Kane nikada nije bio siguran što je osjećao prema Aniti Weber. Da li je to bilozbog toga što ju je nesvjesno uspoređivao s Margaret? Margaret. Njihov jedanaest godina dug

brak bio je idiličan, narušen jedino njihovim razočaranjem što nisu mogli imati djece.Margaret! Margaret! Sudbina u obliku neizlječive bolesti odnijela ju je u roku nekoliko

tjedana. A tada je ostao sam. Ostao je sam.U svojoj tuzi, udaljio se od svijeta, od svih osim Maxona; od njega se nije mogaoudaljiti. Psiholog je bio njegov potporanj, njegova veza sa stvarnošću. Vremenom je obuzdao



"Ali ja ću upravo to reći", spremno je odgovorila. "Možeš odvagnuti dokaze na vagivjerojatnosti."

"Ako imaš događaje koje je moguće odvagnuti, da.""On vjeruje da ima.""Ja ne poričem mogućnost izvanosjetilnog opažanja", protestirao je. "Vrlo dobro znam

da je um gotovo u potpunosti neistraženo more. Telepatija, vidovitost, psihokineza - sve suone moguće unutar referentnog sustava u kojem živimo. Ali ne i putovanje u budućnost."

"Referentnog sustava?""Vremena", objasnio je. "Koncept putnika u budućnost uvodi novu varijablu. Onekstrapolira taj fenomen u vrijeme koje još nije, ako se mogu tako izraziti."

"Je li to još izvanrednije od višedimnezionalnog svemira?""Možda i nije, ne znam. Ali je taj koncept zasigurno neshvatljiviji. Razmisli o

paradoksima koje stvara.""Gordie ne misli tako.""Ali to je i dalje pitanje vjerovanja ... vjere.""Zar nije i višedimenzionalni svemir?"

Nasmijao se. "Postoje određeni matematički pokazatelji.""Zar ne mogu postojati pokazatelji vidovitosti?" izazivala ga je.

"Možda, ne znam.""Gordie ne vjeruje da je riječ o vjeri, barem ne u Androkijevu slučaju.""Zato što je Androki pogodio - ako mogu upotrijebiti tu riječ - buduće aktivnosti

određenih dionica? Znamo li koliko je puta pogrešno nagađao? Što je osnova Gordijevestatistike?"

"On je, prema općenitom mišljenju, postao milijarder u toku godine dana", rekla je."Nije mogao previše puta krivo nagađati."

"Mogao je krivo nagađati kad su u igri bili manji iznosi, a točno kada su bili veliki", pokušao je.

Podigla je pogled. "Ne vjeruješ doista u to, zar ne?""Ne, ne vjerujem", priznao je. "Imam čudan osjećaj da bi Gordie mogao biti u pravu."

"Čudno je da to nije palo na pamet nikom drugom.""Što hoćeš reći?""Uza sve ono što je napisano o tom čovjeku", objasnila je. "Čarobnjak tržišta dionicama,

financijski genij - magazini su ispunjeni pričama o njemu. Ali još nisam pročitala niti jednusugestiju da on možda ima vidovnjačke moći. Jedva čekam da ga upoznam."

"Zašto?"Oči su joj se suzile. "On vlada ogromnom moći.""Naravno, vrijednom milijardu dolara.""Bilo bi uzbudljivo moći to raditi - gledati u budućnost, znati što će se dogoditi u bilo

kojem danom vremenu ili na bilo kojem mjestu.""Možda, ne znam." Razmotrio je tu mogućnost. "Iz onoga što sam ja čuo, njegov je

talent ograničen ne svijet financija.""Ako on ima taj talent, možeš li vjerovati da bi bio ograničen na samo jedno usko polje?

To bi bilo apsolutno nevjerojatno.""Zvučiš kao da vjeruješ da je on putnik u budućnost.""Sklona sam u to povjerovati", priznala je. "Naravno, oduvijek sam bila fascinirana

izvanosjetilnom percepcijom. Sigurno ne mogu poreći da postoji mogućnost.""Zato što želiš vjerovati u to?""Djelomično, ne znam." Navlažila je usne. "Ali ako netko može vidjeti sutra, zar ne bi

bilo logično da on može vidjeti cijelo sutra, odnosno barem sve ono što je unutar osjetilnog područja promatrača? Zašto bi takav talent bio ograničen na financije? To nije logično."

"Možda je to stvar koncentracije." Znatiželjno ju je promatrao. "Mnogo si razmišljala oovome, zar ne?""Do neke granice.""Zašto?"



Ona je podigla pogled, a lice joj je iznenada postalo bezizražajno i tajanstveno. "Zato štoželim upoznati Johna Androkija", rekla je.

4.

Ured Charlesa Dorrancea bio je smješten duboko unutar prostrane zgrade od bijelogmramora, čije je blještavilo prikrivalo svoju svrhu administrativnog i operativnog središta

jedne od najvećih i najtajnijih svjetskih obavještajnih agencija. Strukturu smještenu uLangleyju u Virginiji, šaljivčine su uspoređivale s tvornicom kiselih krastavaca. Iako je samazgrada bila očigledna zbog svoje monumentalnosti, takve nisu bile nevidljive niti koje su,šireći se iz nje, obuhvaćale Zemlju. Nekoliko osjetljivijih niti širilo se izravno iz Dorranceovamalenog ureda.

Vitak, oštroumna lica, Charles Dorrance je svojim sitnim očima nalik na ptičje promatrao mršavu figuru agenta koji mu je sjedio nasuprot. "Na ovom putu ćeš se zvati PhilipConrad", rekao je.

"Philip Conrad; sviđa mi se to ime", potvrdio je agent. "Hoću li raditi s nekim?""Greb, Laski i Hasselwaite će ti biti dostupni ako ih zatrebaš. Procijeni situaciju kad

stigneš na obalu, i javi mi." Dorrance mu je pružio debeli dosje preko stola. "Ovo je sve štoznamo o Johnu Androkiju."

"Čini se da znamo puno.""Baš i ne, Phil", progundao je Dorrance. "Ovo ti ime baš dobro pristaje."Agent se nasmijao. "Svako je bolje od onoga koje su mi prišili moji roditelji.""Većina materijala je površna", objasnio je Dorrance. "Ništa od materijala ne datira

odavno - niti pune dvije godine.""Stvarno?" Conrad je čekao objašnjenje."Prije toga nije postojao John Androki - barem ne pod tim imenom.""Nema otisaka prstiju?""Ništa." Dorrance je odmahnuo glavom. "Pročešljali smo ovu zemlju, selo po selo, grad

po grad, okrug po okrug. Svaku državu. Nismo mogli pronaći rodni list, podatke oškolovanju, otiske prstiju, broj zdravstvenog osiguranja, izdanu vozačku dozvolu, dosje ouseljenju u zemlju."

"Čuo sam čudne priče o tom momku", primijetio je Conrad."On je jednostavno bio gospodin Nitko."Conrad se jedva primjetno nasmiješio. "Sada mu se ne možeš tako obratiti.""Točno. Uskomešao je cijeli poslovni svijet. Komisija za obveznice i razmjenu robe se

vrti u krugu pokušavajući držati korak s njegovim poslićima. Protivnici gospodarskogmonopola su izbezumljeni. Čim ga zaustave na jednoj fronti, on se pojavi na drugoj, običnodjelujući putem agenata ili novootvorene tvrtke." Dorrance se počešao po glavi, kao dazaglađuje kosu koje tamo već godinama nije bilo. "Sada je uzdrmao i našu vanjsku politiku

..." "Na koji način?""Možda se sjećaš da je Svjetska banka odbila zahtjev Bolivije da joj se odobri zajam od

stotinu milijuna dolara, i da je nakon toga i naša vlada odbila sličan zahtjev.""Nije li to bilo zato što bolivijska vlada nije htjela povezati zahtjev s određenom

namjenom? Čini mi se da je tako bilo.""To su tražile i Svjetska banka i naša vlada", složio se Dorrance. "Bolivija nije bila

voljna odrediti namjenu tih sredstava.""Kako se Androki uklapa u tu priču?""Upravo je pozajmio Boliviji čitavih stotinu milijuna dolara", odgovorio je Dorrance.

"Bez ikakvih obveza. Uplatio je novac tako da se može isplatiti samo Simonu Savedri

osobno.""Privatna pozajmica?" Agent je zazviždao. "Koji je njegov motiv?""To je ono što pokušavamo otkriti." Razmišljajući, bubnjao je prstima po stolu. "Prije

nekog vremena, bolivijska je vlada izvlastila industrije kositra i nafte, koje su iznimno važne



za dobrobit te nacije. Kako se možda i sam sjećaš, Bolivija je bila naš glavni izvor kositratijekom Drugog svjetskog rata, kada su rudnici u Malaji i Indoneziji pali u ruke Japancima."

"Tako ako te zemlje postanu komunističke ...""Ista bi se situacija mogla ponoviti.""Jedino što sada Androki posjeduje Boliviju, o tome je riječ?""Sve se svodi na to, Phil. On pomaže trenutačnu vladu kako bije održao na vlasti, a čini

se da to nije vlada koju bi State Department htio vidjeti za kormilom."

"Gospoda u State Departmentu će biti izvan sebe", promrmljao je Conrad."Već jesu izvan sebe", ispravio ga je Dorrance. "Ali Bolivija je samo jedno od žarišta.On izaziva nevolje širom Srednje i Južne Amerike, da ne spominjem ostatak globusa. Njegoveoperacije su internacionalne."

"Protiv ove vlade?""Kada se njezino djelovanje protivi njegovim financijskim interesima, da. On je u istom

odnosu s drugim vladama ili ih inače koristi kao oružje. Također koristi strane vlade kako biuništio američke tvrtke, i oslabio ih tako da ih može preuzeti. Prilično je hrabar."

"Sve to u jednoj godini?" Conrad je podigao obrve."Djeluje brzo." Dorrance je refleksno protrljao zglobove svojih prstiju. "Jednako me

zabrinjavaju njegove domaće aktivnosti."

"Kršenje zabrane o stvaranju monopola?""Do neke granice, ali također pokušavam procijeniti njegove poteze. Neki se čine

prilično bezazlenima, drugi manje bezazlenima, ali njegovi motivi su sigurno skriveni. Kao injegove aktivnosti. Uz pomoć udruživanja u konglomerate, postaje moćna organizacija uameričkom poslovanju, da ne govorim o svjetskoj trgovini. Ali, povrh toga, on stvarastrukturu moći koja mnogim ljudima stvara nelagodu."

"Industrijski imperij?""Industrijski, gospodarski, politički." Dorrance se hladno nasmijao. "Razmjer te moći je

ono što me smeta. Imam dojam da je poput ledenjaka: mogu vidjeti samo mali dio onoga štodoista postoji. On napada na tisuću fronti. Sada je ušao u posao s donacijama - daje novčanasredstva velikim sveučilištima. Dodjeljuje im po pet ili deset milijuna dolara bez da trepne."

"Ne spada li to u porezne olakšice?""Siguran sam da mu to nije primarni razlog.""Je li određeno za što su te dotacije?""Uglavnom za knjižnice i stipendije. Vidiš i sam kako ga je to omililo akademskoj

zajednici.""Možda pokušava steći kulturu družeći se s njima", predložio je agent."Ima tu nešto više od toga. On nešto želi." Dorrance se namrštio. "Razgovarao je s

Davidom Cantrupom, matematičarom s čikaškog sveučilišta, tijekom zabave priređene uAndrokijevu čast koja je uslijedila nakon prilično darežljive donacije toj instituciji. Jedan odnaših ljudi prisluškivao ga je pomoću minijaturnog mikrofona. Jedan od Randovih momaka jeslušao. Razgovor ga je poprilično zaintrigirao."

"Plavuše?"Dorrance je odmahnuo glavom ne nasmijavši se. "Razgovarali su o matematici

višedimenzionalnog prostora, o nečemu što se naziva Bornjijevim transformacijama. Našizvor je rekao da je Cantrup jedan od samo šestorice ljudi na svijetu koji su u stanjurazgovarati o tom polju. Bio je prilično impresioniran."

"Cantrupom?""Androkijem. Čini se da je on gotovo jednako obrazovan o tom području kao i Cantrup."Agent se naslonio natrag u naslonjač, upitno promatrajući drugoga. Konačno je upitao:

"Govoriš li ti o četvrtoj dimenziji?""Tako nekako." Dorrance je napućio usne, komično ozbiljan. "Koliko sam ja shvatio,

oni su razgovarali o prelasku fizičkih tijela iz poznatih u više dimenzije. Da li te to zbunjuje?Mene jest.""Zbunjuje me", priznao je Conrad.



"To su bile čiste špekulacije, naravno, ali špekulacije na apstraktnom nivou koje birazumjela tek nekolicina ljudi. Ovdje ponovno citiram našeg genijalnog gosta."

"Nije li to iznenadilo Cantrupa?""Mislim da jest, ali nikad se ne može znati za te pametnjakoviće." Dorrance je šmrcnuo.

"U svakom slučaju, Androki ima afinitet prema akademskoj zajednici, posebno premamatematičarima i fizičarima. Oni mu se doista sviđaju. Da li je to loše? Ne znam."

"Govoriš li o tajnim vladinim istraživanjima koja se provode na našim sveučilištima?"

Dorrance je kimnuo. "To mi je palo na pamet, a naravno da velik dio tog posla uključujematematiku i fiziku. Ipak, osjećam da tu ima mnogo više od toga. Zbunjuje me njegovo pokazivanje znanja."

"A nema dosje o školovanju", promrmljao je Conrad."Ima," odgovorio je Dorrance oštroumno, "ali gdje? Takvo se znanje ne stječe iz

dopisne škole ili knjižnice. Negdje, na nekom sveučilištu, postoji dosje o vrlo inteligentnomstudentu, ali gdje, ili pod kojim imenom, to ne znamo. Kada bismo to saznali, mogli bismo

pratiti njegov trag tijekom mračnih godina, prije no što je postao tako važan.""Vjeruješ li da je strani agent?""Ruski?" Dorrance je polako odmahnuo glavom. "To sam prvo posumnjao, ali u ovom

slučaju se čini da je to ćorak. Svaka provjera po tom pitanju, uključujući dobre informacije s

one strane Željezne zavjese, pokazala se negativnom. Osim toga, da je Rus, ne bi bioneidentificiran."

"Njegovi bi papiri bili među najboljima", složio se Conrad.Dorrance se mušičavo nasmijao. "Izvrsno je sakrio svoje tragove.""Da li ih je sakrio ili sije kupio lažni identitet?""Razmotrio sam i to.""Milijarda dolara može pokopati mnogo dosjea", primijetio je Conrad."Može pokopati bilo što." Dorrance je zatresao glavom. "Osim toga, mi ne možemo

dozvoliti da privatna osoba bude u poziciji da utječe na - ili da kažem diktira? - politiku drugevlade. Moja je briga nacionalna sigurnost."

"Zar postaje toliko opasan?"

"Mogao bi, u tome je cijela poanta. Osim toga, termin 'milijarder' može zavarati. Onkontrolira mnogo milijardi, a to je ono što se računa. Ima stravičan utjecaj na naše osnovneinstitucije - zakon i vlast."

"Ima li kakvih slabosti?"Dorrance je nagnuo glavu. "Plavuše, kao što si ranije spomenuo, i sklonost prema

dobrom viskiju. Pije više no što bi trebao, ali to nije neobično. Također je popriličan snob.Možda to objašnjava njegovu naklonost prema pametnjakovićima."

"Ima li još nešto?""Nismo ništa pronašli." Dorrance je gledao u dosje razmišljajući. "Njegov je život u

posljednjih godinu dana poput otvorene knjige. Sumnjam da je učinio mnogo toga što minismo fotografirali, snimili, ili oboje. Prilično je naivan po pitanju osiguravanja svoje

privatnosti.""Naivan ili ga nije briga?""Naivan. Ima čitav vod tjelohranitelja.""Ali nikakvo osiguranje, ha?""Možda vjeruje da ima." Dorrance je napućio usne razmišljajući. "Kuća mu je zaštićena

električnim osiguranjem. I dvorište također. To pokazuje da osjeća potrebu za sigurnošću. No,čini se da on ne shvaća da se telefonske linije mogu prisluškivati i s udaljenosti, ili dadaljinski mikrofoni mogu poslužiti jednako dobro kao i ozvučena soba. Iskreno rečeno,njegov nedostatak znanja u tom pogledu me zbunjuje."

"Na koji način?"

"Da je on strani agent, ili industrijski špijun, ili pronevjeritelj, ili manipulator dionicama,ili što god ti kažeš, sve bi to dobro znao; ali ne zna. Tko je dakle on? Što je on? Koje jenjegovo porijeklo?"

"Kako to da njegovi tjelohranitelji nisu upućeni u to?"



"Pri odabiru je išao na snagu", rekao je Dorrance."S industrijskim imperijem te veličine?""Ma, njegovo osiguranje tamo je sasvim drugačije. Najbolje.""Ali ne povezuje istu potrebu sa svojim privatnim životom, je li tako?"Očigledno da ne povezuje. Njegov posao je nešto sasvim drugo." Dorrance je napravio

grimasu. "Prisluškivanje telefona, skriveni mikrofoni, daljinski prisluškivači - ništa nije previše pomoglo. Nasumice koristi javne govornice, govori u šiframa, radi preko agenata koji

rade preko agenata koji rade preko agenata, niti jednu prokletu stvar ne povjerava pošti, i jošmnogo toga. Imamo dosta toga snimljeno, ali nije nam baš previše pomoglo.""Čovjek nikada ne može u potpunosti sakriti svoju prošlost. On uvijek negdje ostavi za

sobom nekakav trag. Uvijek postoje prijatelji koji ga se odavno sjećaju, a i neprijatelji. Poredtoga, čovjek nikada ne može potpuno sakriti svoje aktivnosti." Conradove su se oči zacaklile."Čak niti s milijardom dolara."

"Pronaći ćemo ga na vrijeme", obećao je Dorrance."Saznat ću što ga motivira." Androki je predstavljao izazov kakav se sviđao Conradu."Postoji još jedan faktor." Dorrance je svojim prstima napravio šator i namrštio se.

"Kada se Androki tek pojavio - kad je isplivao, ako se mogu tako izraziti - trgovao je sWinthropom Farrandom ..."

"Multimilijunašem koji je poginuo u onoj prometnoj nesreći prošle godine", prekinuo ga je Conrad. Pogled mu je postao oštriji.

Dorrance je kimnuo. "Tijekom nekoliko mjeseci Androki je dobio određeni broj isplataod Farranda. Transakcije su bile u gotovini, ali on ih je bilježio: trideset isplata, svaka podvadeset i pet tisuća."

"Tri četvrtine milijuna dolara." Conrad je tiho zazviždao."Farrand je u tom razdoblju puno investirao na burzi, daleko više no ikada do tada.

Njegov cijeli sustav investiranja promijenio se gotovo preko noći. A ulagao je bezkonzultacija, barem što se tiče njegovih uobičajenih brokera."

"Što je, pretpostavljam, slijedilo njegove isplate Androkiju?""To se dešavalo istovremeno." Dorrance je oštroumno promatrao agenta. "Sve što bi

Farrand dotaknuo pretvorilo bi se u zlato. Kao i Androki, izgledalo je da ima formulu zadobivanje milijardi. Tada je, iznenada, ubijen."

"Ima li nešto sumnjivo u vezi s tim?"Dorranceovo je lice postalo ledeno. "Veliki kamion zabio se u njegov automobil dok je

vozač skretao na njegov kućni prilaz. I on i vozač su poginuli. Moram li reći da je kamion bioukraden i da je vozač pobjegao? Svjedok događaja rekao je da ga je pokupio crni automobilkoji je slijedio kamion. Tablice na automobilu su bile lažne."

"Androki ga se riješio, ha?""Sama logika tako nalaže", složio se Dorrance. "Najvjerojatnije imamo posla s

ubojicom. Ali to nije moja najveća briga. Moja najveća briga je ova zemlja, i njegov utjecajna nacionalnu sigurnost. Moramo saznati što on pokušava učiniti i zašto."

"Da li je Androki ikada spominjao svoju obitelj?""Ima li on uopće obitelj?" Dorrance se ogorčeno nasmijao. "Vjerujem da se izlegao iz

jajeta.""Dakle, promatrat ću ga; da li je to sve?""Zasada. Ne znam ti reći što će biti ubuduće."Conrad je opušteno ustao. "Bolje da otkrijemo što je naumio prije no što otkrijemo kako

radimo za njega.""Molim?" Dorrance ga je upitno promatrao."Mogao bi kupiti agenciju."

Agent zvan Philip Conrad pročitao je Androkijev dosje temeljito i bez žurbe. U njemusu se nalazile brojne recentne fotografije, mnoge načinjene potajno; druge su bile iz novina imagazina. Bio je prikazan na mnogo različitih zabava - visok, vitak, besprijekorno odjeven



čovjek s prevelikim nosom, tamnom kosom i tamnim prodornim očima. Pored njega, ili u blizini je obično bila neka plavuša; gotovo svaki puta druga, primijetio je.

Druge fotografije su ga prikazivale kako razgovara s Maxom Freelandom, uvaženimfizičarom s Harvarda, i Davidom Cantrupom, matematičarom iz Chicaga. Pregledao je mnogoslika takvoga tipa. Očito je Johna Androkija privlačio akademski svijet. I on njega, razmišljao

je.Pročitao je uredne stranice citata različitih pisaca i kolumnista koji su pisali o

financijama. John Androki je bio opisivan kao "čudotvorac modernog poslovanja", "čarobnidečko Velike ploče", "čovjek s Midinim dodirom" i drugim sličnim pohvalnim izrazima.Conrad je dobio dojam da su ti pisci bili začarani čarolijom uspona Johna Androkija više negonačinom na koji je to postigao, jer je vrlo malo materijala bilo osuđujuće.

Zadržao se na citatima različitih osoba iz Kongresa, Kabineta i drugih visokih vladinihureda. Neki su ga hvalili, a drugi su bili negativni. Sa zanimanjem je primijetio da razlika umišljenjima nije bila strukturirana prema političkim linijama, ali nije postojala niti bilo kakva

jasna podjela koju bi mogao uočiti.Pronašao je karticu nazvanu "Navodna kršenja Zakona o zabrani stvaranja monopola";

upućivala je na desetke različitih izvještaja. Druga kartica nazvana "Parnice u toku" je također bila pretrpana. No o tom čovjeku kao osobi bilo je malo toga poznato.

Tko je John Androki? Većina ovako pomno sastavljenih dosjea dala bi Conradu jasnusliku subjekta kojeg predstavlja, ali ovaj ne. Ovaj je postavljao više pitanja no što je davaoodgovora. Androkijev brz uspon, njegovi domaći i strani poslovi, njegov imidž u tisku,izvještaj o Winthropu Farrandu - sve je bilo uredno zabilježeno, ali kakva je bila suma svegatoga? Ne baš velika, razmišljao je. Dosje ga je ostavio hladnim.

Što je htio John Androki? Conrad nije sebe smatrao genijalcem, ali je znao da može povezati niti događaja tako da stvori nešto što je imalo nekakvo značenje. Ali niti poslovanjaJohna Androkija nisu se dale povezati.

Pamtio je dok je čitao dalje. Androkijevo domaće vlasništvo činilo je tek maleni dioukupne sume. Gvatemala, Nikaragva, Panama, Kolumbija, Venezuela, Bolivija, Peru -Androki je puštao svoje krake duboko u Srednju i Južnu Ameriku, kao i u Afriku, Bliski istok,

Europu. Conrad je pomislio da bi se, kada bi se njegove utjecajne sfere povezale tankom paučinom, cijeli globus našao u paukovoj mreži.

Dorrance je ublažio cijeli slučaj, pomislio je. John Androki je akumulirao takvu moćkoja se opirala zakonima, potkopavala vlade, potresala čitave nacije. Posezao je još dalje odmoći vlasti kako bi uspostavio svoj vlastiti blok.

Conrad je tiho zazviždao. Mogao je dobro vidjeti kako je on upao u igru. ŠirenjeAndrokijeve moći nije se moglo tolerirati, ne po cijenu nacionalne sigurnosti. A John Androki

je tukao baš po tom bastionu, i otvoreno, i potajice. Charles Dorrance znao je mnogo više nošto je priznao. On je čovjek, mislio je Conrad, koji gleda unaprijed.

Philip Conrad - već se priviknuo na to ime - putovao je brzo i bez puno prtljage. Satvremena nakon što je spakirao nešto svojih osobnih stvari u mali putni kovčeg, bio je uavionu za Los Angeles. Intuitivno je osjećao da će put biti dug, i da je John Androki čovjek čiji će broj biti izvučen. Pa, ako bude, bit će.

Ali to će ovisiti o Charlesu Dorranceu.

5.

Bertram Kane ušao je u ured Gordona Maxona i zavalio se u fotelju uz pitanje: "Kakonapreduje uvrtanje mozgova?"

"Većina njih je uvrnuta i na samom početku." Maxon se zasmijuljio. "Koji je tvoj problem? Imaš neke mušice?"

Kane se nasmijao. "Bih li primijetio kada bih ih imao?""Moguće." Maxon ga je upitno promatrao. "Kakav je normalan um? Ne znam, nikada se

nisam susreo s nečim takvim.""Da li bi ga uopće i prepoznao?"



Maxon je rekao: "Zbog svoje rijetkosti bio bi abnormalan, dakle neprepoznatljiv kaonormalan. Kako ti zvuči ovaj paradoks?"

"Psihologija." Kane je napravio grimasu."Mi s umovima činimo ono što vi činite s matematikom", izjavio je Maxon. "Svatko tko

može uzeti trodimenzionalan prostor i izvrnuti ga u višedimenzionalne proporcije ...""Ti klevećeš kraljicu svih znanosti", ubacio se Kane. "Kako bi otkrio svoje senzitivce

bez statistike?"

"Kad smo već kod senzitivaca, jesi li čuo najnoviju vijest? John Androki poklanjadobrom starom Sveučilištu Los Angelesa deset milijuna dolara.""Što?" Bio je zapanjen."Za novu knjižnicu", objasnio je Maxon."Gdje si to čuo?""Od osobe koja je desna ruka počasnom rektoru.""Zašto baš Sveučilištu Los Angelesa?""Pa, ovo je baza Androkijeva djelovanja.""Mislio sam da je svijet njegova baza. Tako misli i tisak.""To nije toliko pogrešno", nagađao je Maxon. "Jesi li čitao o njegovom zajmu Turskoj?

State Department je bijesan. Vlada bi ga vjerojatno spriječila na osnovu neke proceduralne

greške, ali obavio je to preko švicarskih banaka.""Vlada bi ga još uvijek mogla spriječiti kad bi to htjela", prigovorio je Kane.

"Ekonomski pritisak bi riješio stvar.""Protiv Turske?" Maxon je odmahnuo glavom. "On je novac pozajmio osobno Ismetu

Beyu.""Ne mogu pratiti njegove aktivnosti", priznao je Kane."Za to bi morao postati promatrač Androkija", savjetovao ga je Maxon. "To ubrzano

postaje poput prave profesije. Ja postajem pravi stručnjak.""Što on želi postići?""Upravo si izrekao univerzalno pitanje." Maxon se nasmijao. "Sjećaš li se pozajmice

Boliviji prije nekoliko mjeseci? To je također bio osobni posao - stotinu milijuna dolara na

Savedrin osobni račun.""Sjećam se opće uzbune koju je to izazvalo.""Savedra je upravo stavio ključne industrije te nacije pod čvrstu kontrolu vlade - što se

svodi na nacionalizaciju cjelokupnog gospodarstva. To je čudno uređenje. Zapravo je učinioBoliviju korporacijom, a on i pomno odabrani kabinet služe kao svojevrsni predsjednik iupravni odbor." Maxon je utonuo dublje u fotelju. "To Boliviju čini nečim poput ogrankaAndrokijeve svjetske korporacije."

"To je prenategnuto", nasmijao se Kane."Ti to doista misliš? Ja ne. On je na isti način pozajmio novce povelikom broju država -

sve su malene i klimavoga tipa.""Turska nije klimava", suprotstavio se Kane."Ne, ali se njome upravlja centralno. Ismet Bey je diktator u svemu osim u tituli. Možda

je to ključ. Androki je izveo istu stvar prošloga mjeseca u istočnoj Africi.""Nisam čuo za to.""Tanzanija", objasnio je Maxon. "Jedini resursi te nacije su rezervati divljači i

Kilimanjaro, za koje moraš priznati da ne donose neki prihod. Androki je to elegantno riješiozajmom od osamdeset milijuna dolara, ponovno na osobnoj bazi."

"To i dalje ne govori što on želi postići.""Kontrolu svijeta", odgovorio je ozbiljno Maxon. "Jesi li znao da on posredno i

neposredno kontrolira najveće industrije Zapadne Njemačke? Situacija nije sasvim jasna, aliBullitt, britanski ekonomist, tvrdi da je tako. On je napravio detaljnu studiju Androkija.

Kategorički tvrdi da Androki kontrolira ono što ne posjeduje, što se svodi na isto. I nemoj mireći da nisi pročitao Skylerovu Sjenu Androkija. To je totalni bestseler u tvrdom uvezu.""Čuo sam da je knjiga senzacionalna", komentirao je Kane.



"Do neke granice, ali Skylerovu dokumentaciju o Androkijevim aktivnostima naSrednjem istoku i u Africi su potvrdili drugi izvori. Nema sumnje da on kupuje oneraspadnute vlade u Africi na tone."

"Svjetska dominacija je pravi izazov", primijetio je Kane. Ekonomija nije bila njegovo područje, niti psihologija, niti sociologija. A definitivno nije bio političko biće, to je prepustiodrugima. Ali nešto u Androkijevim aktivnostima strašno ga je uznemiravalo. Na posljetku jerekao: "Ne mogu zamisliti da će uspjeti."

"Ne možeš? Ja nisam tako siguran", odgovorio je Maxon. "Sve što znam je da se pojavioniotkuda i za manje od dvije godine postao najbogatijim čovjekom svijeta, i vjerojatnonajmoćnijim. Osim toga, on je sigurno osoba s najvećim publicitetom."

"Ne mogu reći da je publicitet bitan.""Vjeruješ da nije? Publicitet je moć, Bert, barem u smislu da čini ljude ovisnima, i o

Androkiju kao osobi, i o njegovim ciljevima. Uvijek sam slušao kako su financijeri tajnoviteosobe, ali ovaj nije. On je poznata osoba na prijemima. Mašinerija za odnose s javnošću koja

proizvodi guvernere Kalifornije može skinuti kapu ljudima koji to rade za Androkija.""Možda on vreba na političku budućnost?""Nemoj biti naivan, Bert. Iz onoga što sam ja pročitao, dao je neke velike novčane

priloge političarima, ali on želi postići moć isključivo preko novca. To je, kako kažu cinici,

konačna pozicija moći.""Vjeruješ li da je putnik u budućnosti""Uvjeren sam u to, Bert.""Imaš li još dokaza?""Nikakvih koje bi se moglo izmjeriti preciznim brojkama," priznao je Maxon, "ali moraš

priznati da uvijek odigra pravi potez, barem za njega. Njegovo tempiranje kao da nije s ovogasvijeta."

"Da li doista to znaš?""Samo ponavljam osjećaje stotinu stručnih, ali uznemirenih glasova", odgovorio je

Maxon. "Sve ih je zaintrigiralo njegovo tempiranje. Čini se da svaki od njih ima drugačijeobjašnjenje, ali oko jednoga su se svi složili: kada on djeluje, pravi je trenutak za to. Nikada

ne čini nešto prerano ili prekasno. To je apsolutno nevjerojatno."Kane je rekao: "Možda baš njegov potez čini vrijeme za nešto pravim. Jesi li razmislio o

tome?""To je moguće u nekim situacijama, ali u nekima ne", složio se Maxon. "Većina je

njegovih poteza, ako ih analiziraš, povezana s financijskim uvjetima. Ipak, ima tu nešto višeod toga. On preduhitri trenutne događaje. Nikada nisi vidio da riskira novac na kasnijegubitnike. Pri tome mislim na neke političare u Africi koji su imali malo šanse za pobjedu, ikoje je on podržao, a na kraju su pobijedili."

"Možda su pobijedili zato što ih je on podržao", predložio je Kane."Ne vjerujem da je tako." Maxon je odmahnuo glavom. "Sklon sam vjerovati da on

podržava ljude za koje zna da će pobijediti.""On ne može uvijek biti u pravu, Gordie.""Očigledno jest." Maxon je nježno puhnuo prema jagodicama svojih prstiju, a tada ih

promotrio. "Što znači povlačenje pravog poteza svaki put? Da li su ičije procjene takonepogrešive? Smatram to malo vjerojatnim na vagi vjerojatnosti. Zapravo, to čini faktor slučajnosti manje vjerojatnim. Ja kažem da tu nije riječ o slučajnosti; on djeluje znajući što ćese dogoditi."

"Vjeruješ li ti u to zato što želiš vjerovati?" izazvao ga je Kane."U njegovom slučaju, ne želim u to vjerovati", odvratio je Ma-xon. "Pomisao na to me

plaši. Ali, bez obzira na to, vjerujem. A zbog toga što vjerujem sam fasciniran, ili bih moždatrebao reći opsjednut. Moram upoznati tog čovjeka i saznati."

"Hoćeš li onda znati?""Ako ga vidim? Vjerujem da hoću." Maxon se nacerio. "Imam patent."



Razgovor je ostavio Kanea nekako potištenim. Dok se vraćao u svoj ured, pomisao na provođenje dugih sati u laboratoriju za matematiku te večeri činila se nepodnošljivom.Prepustivši se trenutačnom porivu, nazvao je Anitu.

"Bert", rekao je kad se javila na telefon."Pa dobro, gdje si ti?""Žongliram jednadžbama", priznao je zajedljivo. "Uvijek osjećam da sam na rubu

otkrića."

"Prije bi mogao biti na rubu živčanog sloma", upozorila je."Što kažeš na večeru večeras?""Pa...""U sedam?""To mi odgovara.""Dakle, u sedam." Kad je vratio slušalicu na mjesto, osjetio je krivnju. Nije bio pošten

prema Aniti. Znao ju je zapostavljati tjednima. Tijekom tih razdoblja, matematika bi mu biladovoljna. Živeći u čudnovatom svijetu uma, ispunjenom čudesnom logikom stvorenom od

brojeva i simbola, isključio bi se iz svakodnevnog života; kroz prozor matematike tražio jenedokučive svemire.

Ali, neizbježno, čarolija bi došla svome kraju. Obično bi se kraj pojavio u obliku vala

umora izazvanog nedostatkom hrane i sna, ili iznenadnom usamljenošću zbog njegovesamonametnute izolacije.

U takvim situacijama, kao danas, iznenada bi nazvao Anitu. No ona se nikada nije bunila, osim što bi ga prekorila zbog malo spavanja i zapostavljanja samoga sebe.

Otišao je do prozora i pogledao van. Tepih načinjen od trave, sjenoviti brijestovi, vitak bijeli zvonik u daljini stvorili su osjećaj smirenosti. Bi li neki drugi svijet mogao bitičudesniji? Ili je ovo bio samo jedan u nizu svjetova u istom prostorno-vremenskomkontinuumu?

Kako čovjek može osjetiti ono što se nalazi izvan osjetila? Ipak, bio je siguran, postojalo je nešto više od toga; matematički izvodi koji su to potvrđivali bili su presnažni da bi moglo biti drugačije. Prije ne baš mnogo godina, svemir se smatralo ogromnim mehanizmom kojim

vladaju nepromjenjivi zakoni Newtonove mehanike; sada su se ti zakoni činili više kao samo jedan aspekt u moru sila koje su povezivale i uz-nemiravale kozmos. Priroda je bila puna paradoksa.

Što je paradoks? Kad ga se svede na samu bit, na to se pitanje ne može odgovoriti; nemože zato što se nalazi izvan područja ljudskog shvaćanja. Višedimenzionalni svemir je puntakvih paradoksa - i sam je paradoksalan, razmišljao je. Ipak, bio je potpuno uvjeren da takavsvemir postoji.

Ipak, svemir, slojevit ili pomiješan sa svemirom, nije dovodio do ničega. Kao takav,ovaj koncept nije imao nikakvog značenja. Svemir ima značenje samo dok ga se mjeri

pomoću objekata koji se nalaze u njemu; dakle, postojanje višedimenzionalnog svemiraimpliciralo je postojanje objekata izvan poznatih dimenzija. Druge svjetove. Zadivljeno jeizgovorio te riječi. Čovjek je stajao u mračnoj spilji, kroz čiji je uski otvor mogao vidjeti samo

jednu zvijezdu. A ipak su cijele galaksije prekrivale nebo. Sanjario je.Gordon Maxon je također vjerovao u druge dimenzije, ali je kao ključ za njihovo

otkrivanje vidio vidovnjaštvo, a ne matematiku. Da li je bilo bitno kako je čovjek prolaziokroz vrata koja ih povezuju? Zapravo i nije, mislio je Kane. Važno je bilo pronaći vrata iširom ih otvoriti.

Mogao je shvatiti Maxonovu uzbuđcnost zbog mogućnosti da je John Androki putnik u budućnost. Ostali Maxonovi subjekti - telepati, vidovnjaci, psihokinetici - nastanjivali su isti prostorno-vremenski kontinuum kao i normalni ljudi. Ali John Androki nije. Jedini međusubjektima kojih su Maxonove studije bile prepune, projicirao je svoj osjetilni aparat kroz

vrijeme. Poput ribara, bacao je svoju mrežu u struju vremena, hvatajući iz nje događaje izsutrašnjice. Da lije to bilo moguće? Ilije sve to bila samo mašta Gordona Maxona?Anita ga je dočekala na vratima, još uvijek u kućnoj haljini. "Bit ću spremna za tren."

Znatiželjno ga je promatrala. "Izgledaš umorno."



"Sitnica.""Nije ni čudo s obzirom koliko radiš.""Sasvim zaboravim na vrijeme", priznao je. "To je neshvatljiv svijet.""Višedimenzionalni svemir?"Kimnuo je. "To je kao da pokušavaš uhvatiti živu udicom; ona jednostavno neće ostati

pričvršćena.""Stvarni svijet je puno bolji." Napravila je grimasu prema njemu. "Ili to nisi znao?"

"Ponekad se čini previše turoban.""Ne ako iz njega uzmeš ono što želiš.""Kad ti to kažeš, zvuči jednostavno", optužio ju je."Nitko nije rekao da je jednostavno." Zadržala je njegov pogled. "Najteži dio je spoznati

što zapravo želiš.""Znaš li ti što želiš?"

Namrštila se. "Da i ne. Nekada sam vjerovala da znam, ali moje se želje mijenjaju. Oneopadaju i rastu u skladu s mogućnostima."

"To se zove biti realan", priznao je."Stvarno? Ne znam." Veselo se nasmijala. "Učim uzeti ponešto od ovoga svijeta,

ponešto od onoga - uzeti ono najbolje iz nekoliko svjetova."

"To zahtijeva i ponešto žongliranja.""Da, naravno, ali kako bi čovjek inače postigao ono što želi? Moraš žonglirati, činiti

ustupke. Ali, nije li to dio uzbuđenja?""Nikada o tome nisam razmišljao na taj način", priznao je."Ne možeš plutati kroz život, Bert.""Plutati?" upitno ju je pogledao."Moraš upravljati čamcem."

Nasmiješio se. "Mi upravljamo na različite načine. Moje kormilo je matematika.""Ali ideš prema nevidljivoj obali", pokudila ga je. "Natoči si neko piće. Osjećat ćeš se

bolje."Pijuckao je viski s ledom kad se Anita ponovno pojavila iz susjedne sobe. Još uvijek u

kućnoj haljini, njezino se tijelo uvijalo ispod nje. Pogled na to ubrzao mu je puls. Ona jezastala, a dim iz cigarete krivudao je pored njezina lica.

"Jesi li čuo za deset milijuna dolara koje John Androki daje Sveučilištu za knjižnicu?""Gordie mije to spomenuo.""Nije li to čudesno, Bert?""Pretpostavljam.""Ne zvučiš previše entuzijastično.""Taj me momak muči", priznao je."Ma, on je zanimljiv čovjek.""Kreće se prebrzo za mene.""To je ono što ga čini zanimljivim, Bert." Sjela je pored njega na kauč."Nemoj da te glamur zanese", upozorio ju je."Zašto ne?" upitala je zadirkujući."To je iluzorna kvaliteta.""Ali prava vrijednost za dušu.""Na koji način?" pitao je podrugljivo."Glamur je magnet, hrana; traži neki odgovor.""Ne mogu njega vidjeti kao glamuroznoga.""Zato što bi mogao biti putnik u budućnosti" Uperila je pogled u njega, a na licu joj se

odražavao osjećaj koji nije mogao odgonetnuti. "To bi ga učinilo još uzbudljivijim. Zamisli damožeš gledati u ženu i znati hoćeš li imati s njom ljubavnu avanturu ili ne."

"To bi moglo uzbuđivati njega," priznao je "ali bi li to uzbudilo i tu ženu?""Ako bi ona znala da on zna odgovor? To bi bilo apsolutno intrigirajuće", izjavila je."Ne bi li se osjećala kao pijun, znajući da nema nikakav nadzor nad situacijom?"



"Ali imala bi." Oči su joj zločesto zasjale. "On ne bi znao odgovor sve dok ona konačnone donese odluku."

Nasmijao se. "A ako pretpostavimo da se on ne bi složio s njenom odlukom?""Ta bi varijabla uglavnom ovisila o ženi koja je u pitanju." Smijući se, nagnula je glavu."Drugim riječima, on je pijun?""Da li očekuješ da na to odgovorim?" Mirno ga je promatrala. "Muškarci ponekad ne

znaju što žele sve dok im netko ne pokaže put."

"Ah, ovo besramno doba." Nasmijao se."Ti živiš u izgubljenom svijetu, Bert." Nagnula se prema njemu i podigla lice. Obgrlio ju je, osjetivši iznenadnu potrebu. Usne su joj bile hladne. Privukao ju je bliže, vatrenije je poljubivši. Pustio ju je i povukao se.

"Bolje da se okanimo toga", upozorio je promuklim glasom."Zašto?" Na licu joj je bio hladan, sjajan osmijeh.

Kaneov telefon je zvonio kada se vratio u svoj stan. Zalupivši za sobom vratima, upalio je svijetlo i podigao slušalicu.

"Bert?" iz slušalice se začuo Maxonov uzbuđeni glas. "Pokušavam te naći cijelu večer.""Bio sam na sastanku s Anitom", sažeto je odgovorio. "Što se desilo?"

"Čuo sam vijesti prije nekoliko sati", rekao je Maxon. "Doktor Cantrup iz Chicaga jemrtav."

"Mrtav?" Kane je osjetio iznenadan šok."Ubijen", rekao je Maxon.

6.

"EMINENTNI ZNANSTVENIK UBIJEN U CHICAGU" - Kane je tupo promatrao crnenaslove u Timesu prije no što je spustio pogled na tekst.

Chicago (AP) - Davida Cantrupa, uglednog matematičara sa Sveučilišta u Chicagu, poznatog po proučavanju višedimenzionalnog svemira, sinoć je upucao nepoznati napadačdok je izlazio iz automobila ispred svoje kuće. Svjedok događaja izjavio je da je ubojica

pobjegao u crnom automobilu. Policija zasada ne nudi nikakvo objašnjenje ...Dovršio je članak i odgurnuo novine, tupo buljeći u zid. David Cantrup mrtav! Nije htio

vjerovati u to. Iako se s njim sreo tek nekoliko puta, povremeno su se dopisivali u vezi posla.Cantrup je, kao i on, promicao uvjerenje da svemir ima mnogo dimenzija. On je bio taj koji je

prvi upotrijebio Bornjijeve transformacije kako bi matematiku projicirao u to nepoznato područje.

Kane je osjetio težak osobni gubitak. Znao je da je to gubitak kojega će značajnijeosjetiti relativno malena skupina ljudi raširenih diljem svijeta koji su bili pioniri na istom

području, i koji su na mnoge načine bili Cantrupovi kolege. Sada je sve ostalo na Freyhoffu iz

Njemačke, Vosinu iz Rusije, Bernardiju iz Italije i Tanakiju iz Japana. I na njemu! AliCantrup je bio najistaknutiji od njih. Njegov će gubitak ostaviti veliku prazninu.Vrata njegova ureda su se otvorila i ušao je Maxon. Kane ga je bezvoljno pozdravio."Znam točno kako se osjećaš", rekao je Maxon. "To je prava šteta.""Zašto baš on?" upitao je ogorčeno. "Taj čin je nerazuman.""Ne osobi koja ga je počinila, Bert.""Kako bi čovjek poput Davida Cantrupa mogao imati neprijatelje?" pitao je."A što mi znamo o njemu?" Maxon mu se nježno suprotstavio. "Poznajemo njegov rad,

ali ne i njega.""Uništiti takav umje svejedno bio nerazuman čin.""Posebno si osjetljiv zbog toga jer se bavio onime čime se i ti baviš," rekao je Maxon,

"ali koliko ljudi ga je smatralo velikanom? Bijedna šačica na cijelom planetu.""Je li slava ono što određuje da li će netko biti smatran velikanom ili ne?""Naravno da nije. Samo sam rekao da gubitak neće osjetiti mnogo ljudi.""On je bio tako blizu velikog otkrića, Gordie."



"Postoje i drugi", utješio ga je psiholog. Pogledao je Kanea. "I ti si jedan od njih.""Ali ja nisam David Cantrup", ogorčeno je odgovorio."A je li on bio u tvojoj dobi?""Ma znam, komadići se mogu ponovno sastaviti." Umorno je pokazao prema novinama.

"Sudeći prema priči, nema nikakvih tragova, ništa - samo čovjek koji ga je upucao u mraku i pobjegao u crnom automobilu. Nezamislivo je da se nešto takvo može dogoditi."

"Takve se stvari događaju svaki dan, Bert. Što očekuješ od ubojice, da nosi svjetleću

reklamu? Osim toga, svakoje ubojstvo za nekoga tragedija.""Vidio sam ga samo nekoliko puta, ali nekako mi je oduvijek bio poput oca", odgovorio je Kane. "U svojim mislima živio sam s njim godinama."

"Svi mi imamo svoje bogove, Bert.""Ali biti ubijen u ovoj životnoj dobi ...""Ti moraš nastaviti tamo gdje je on stao", čvrsto je rekao Maxon."Ali mogu li?""Naravno da možeš.""Ponekad je to kao da hodaš kroz mrklu noć, i tražiš sitni tračak svjetla", priznao je

Kane. "Znam da postoji ključ, ali mogu li ga ja pronaći? Da li je čovjek obdaren mentalnommoći da bi se oslobodio stvarnosti u kojoj se rađa? To u čovjeku budi prilično ponizne

osjećaje, Gordie."Maxon je kimnuo glavom. "Ponekad se i ja tako osjećam. Uhvatim neki tračak, dovoljno

da me muči, a tada mi se vrata zalupe ravno u lice. Ali, ne smiješ odustati.""Ne, neću odustati," usprotivio se Kane, "ali ne mogu a da se ne upitam. Ja sam kao

slijepac koji pokušava nacrtati kartu svemira, Gordie. Znam da su zvijezde tamo, ali gdje?Sada ću biti još usamljeniji."

Maxon se okrenuo na vratima. "Uzgred budi rečeno, priča se da će Rowland prirediti primanje za Androkija." Rowland je bio počasni rektor Sveučilišta u Los Angelesu.

"Androki." Kane je izgovorio to ime kao kletvu."Mogli bismo se na koncu i upoznati s tom ptičicom.""Pomisao na to ostavlja me hladnim."

"Otjeraj crne misli i osjećat ćeš se bolje", savjetovao ga je Maxon. "I sam znaš daumireš od želje da ga upoznaš."

"Samo kako bih saznao što ga pokreće.""Nije li to ono što svi mi želimo - vidjeti što pokreće Johna Androkija?" Prije no što je

Kane stigao odgovoriti, Maxon je izišao i zatvorio vrata.Kane je ostao za svojim radnim stolom, i zamišljeno gledao kroz prozor. Smrt Davida

Cantrupa bila je težak udarac. Ali Maxon je bio u pravu: tragediju će u potpunosti osjetitisamo njegova obitelj, nekoliko kolega i studenata, i šačica znanstvenika širom svijeta.Freyhoff iz Njemačke, Vosin iz Rusije, Bernardi iz Italije, Tanaki iz Japana - ovi će ljudidanas tugovati.

Ipak, David Cantrup je čitavom svijetu ostavio naslijeđe, razmišljao je. Jednoga dana,kada čovjek širom otvori vrata, to će biti zbog Davida Cantrupa. On je bio pionir.

Kane se sjetio svoje vlastite inicijacije u to apstraktno područje. Kao student četvrtegodine matematike na Berkleyu, bio je na predavanju Hansa Wulffa, zvijezde na nebeskomsvodu koji mu je bio prilično nepoznat.

Uz pomoć ploče i komada krede, govoreći nezanimljivim glasom bez emocija, Wulff jeKaneovim očima otvorio vidike o kojima on nije niti sanjao. To nije bio svijet mikrokozmosaili makrokozmosa; nije ga se moglo vidjeti niti mikroskopom, niti teleskopom, niti bilokakvim valovima ili instrumentima koje je čovjek grozničavo slao prema zvijezdama.

Wulffov svijet bio je daleko veći.Kane se još uvijek sjećao tišine u auditoriju, koja je bila prekidana jedino predavačevim

pomalo piskutavim glasom. Svijet koji je on otkrio te večeri postojao je oko Kanea na svestrane; postojao je, ali nije ga se moglo osjetiti, jer priroda nije dala čovjeku osjetilni aparatkojim bi prodro iza dimenzija koje su činile njegovu stvarnost.



"Što mi podrazumijevamo pod stvarnošću i nestvarnošću ? " Wulff je postavio to pitanjena početku svog predavanja. Stvarnost i nestvarnost, rekao je, samo su umjetne konstrukcijeuma. U tom pogledu, nestvarnost je bila sinonim za granice senzorne percepcije; nestvarnost

je počnjala gdje je prestajao razum.Kako mogu postojati granice u svemiru koji je sam bezgraničan? Pitao se Kane tada.

Ljudi su znali da bezbroj galaksija leži izvan dometa najosjetljivijih radioteleskopa. Pregledikoje je Wulff tada nacrtao na ploči bili su poput onih nevidljivih galaksija; bio je potreban

moćniji teleskop da bi ih se otkrilo. Samo što je ovaj teleskop trebao biti izgrađen odmatematike.Morao je biti izgrađen u umovima ljudi.Možda čovjek nikada nije mogao stići do "Neke Daleke Centauri", ali mogao je postići

mnogo važniji korak pomoću čarolije brojeva.To je bilo ono što je govorio Hans Wulff.Kane se odvezao do Anitina stana rano navečer. Njihova veza, kako je o njoj razmišljao,

ga je uznemiravala; no, našao se uvučen još dublje u tu zbrku, jer je djelomice to i bila. Nije bio sasvim siguran kako je sve počelo. U jednom trenutku razgovarali su o Androkiju, a već usljedećem je bila u njegovu naručju.

Trebao bih je zaprositi - ta mu je pomisao pala na pamet prve noći koju je proveo s

njom. Ona je to očekivala, naravno; ipak bilo je trenutaka kad se pitao da li je to doista bilotako. "Mislim da moraš uzeti ponešto od ovoga svijeta, ponešto od onoga" - to su bile njezineriječi. Tada im još nije pridavao neku veliku važnost, ali počeo se pitati.

Da li se zaista htio oženiti Anitom? To ga je pitanje mučilo. Ilije njegovo pomišljanje na brak bilo manifestacija staromodne moralnosti koje se on držao dok se ostatak svijeta naglomijenjao? Želja za brakom, ili osjećaj obveze? Uzrujavao se, prvo naginjući prema prvome, aonda prema drugome.

Ali nije mogao poreći njezinu privlačnost. No, bila je čak i zainteresiranija od njega zanjihove skrovite sastanke. Njezino se uzbuđenje prenosilo na njega na načine za koje nije nitizamišljao da su mogući. Ona je, zapravo, ponekad znala biti prilično razuzdana. Žacnuo se

priznavši si to. Ipak, mislio je, morao je biti tolerantan prema prošlosti; ovo novo doba, s

kojim se nikada nije u potpunosti saživio, je to zahtijevalo."Mi smo stari kenjci", Margaret se nekada smijala tomu."Mislim da jesmo." Smijao se s njom. No, što je netko mogao imati od života više od

onoga što je on imao s Margaret? Ništa, pomišljao je. Ali to je bilo zbog toga što su on iMargaret znali što imaju; nije bilo razloga da love nešto neuhvatljivo.

Margaret je također bila prelijepa, ali njezina je ljepota bila drugačije naravi. To je bilaunutrašnja ljepota koja je zračila prema van, i skrivala njezin relativno običan izgled. Da jeMargaret lijepa, nije se moglo vidjeti na prvi pogled; to se znalo. Kao kontrast tomu, Anitinaljepota je bila površinska, no ona je ipak imala dubokoumnost koju nije mogao zanijekati. Dali je bilo pošteno suditi Anitu prema Margaret?

Moraš se aktivirati, momče, rekao je sam sebi. Morao se nasmiješiti, shvativši da čak nita misao nije bila njegova; Maxon mu je to savjetovao prije dosta vremena.

Anita mu je otvorila vrata sa smiješkom. Poljubila ga je u obraz, tada se odmaknulakorak natrag i odmjerila ga. "Izgledaš nesretno", primijetila je.

"Cantrupova me je smrt pomalo dotukla", objasnio je."Cantrupova? Aha, onog čikaškog profesora.""Samo jednog od najboljih svjetskih matematičara", ukočeno je odgovorio."Nemoj očekivati da se osjećam kao ti, Bert. Da li ti išta znače imena Yves Tanguy ili

Chaim Soutine?" Kada je odmahnuo glavom, rekla je "Oni su mnogim umjetnicima važnikoliko je tvoj Cantrup bio matematičarima."

"Žao mi je", ispričao se. "Nisam se htio iskaljivati na tebi."

"Ne opuštaš se dovoljno, Bert.""Pokušavam." Pokušao se nasmijati. "Da li bi htjela da odemo na plažu na večeru?""Je li to ono što doista želiš?" Napravila je nestašnu grimasu, ali u njenim očima nije

bilo nestašluka; njezin pogled je iznenada postao sjajan i gorljiv.



"Pa ...""Nemoj pokušavati smisliti ispriku", promrmljala je. Podigla je lice, ponudivši mu svoje

usne. Poljubio ju je, a tada je obgrlio i divljački joj pritisnuo usne. Njezino tijelo, toplo i podatno u njegovu zagrljaju, snažno ga je uzbudilo. To mu je uvijek činila, no nikada nijemogao spriječiti svoj odgovor. Margaret! Margaret! To ime mu je šuplje zazvučalo u mislima.To je bilo nekad, a ovo je sad.

Oslobodila se iz njegova zagrljaja. "Ti si pravi divljak ", rekla je žestoko.

Nasmijao se. "Koji muškarac to ne bi htio čuti?""Divljaci su u redu." Podigla je obrvu, a tada brzo rekla: "Mogu nam ovdje pripremitineki zalogajčić."

"OK, prodano." Cereći se, ponovno ju je poljubio, mrseći joj kosu, a tada se odjednomuozbiljio. Do vraga, želio ju je, sada i zauvijek. Do vraga i njegovo puritansko razmišljanje.Uzmaknuo je i tiho rekao: "Mislim da bismo se trebali vjenčati."

Nasmiješila se kratkim i napetim smiješkom. "Pravo si srce, Bert.""Pa, doista to mislim.""Brak." Rekla je to ozbiljno, smireno ga promatrajući. Lice joj je bilo bezizražajno.

"Nisam spremna za to", konačno je rekla."Zašto ne?" Osjetio je i da je povrijeđen i da mu je laknulo.

"Postoji još nešto što ja želim od života, Bert.""Što nešto?""Nisam sasvim sigurna." Navlažila je usne. "Želim biti jedan od pobjednika u životu.""Pobjednika u životu?" Gledao ju je zbunjeno."Oh, znam, to loše zvuči, ali postoji još nešto što ja želim od života, nešto što još nisam

imala. To je nešto što osjećam, a ne znam kako to pretočiti u riječi." Zapazila je njegov ljutit pogled i požurila s objašnjavanjem. "Povrijedila sam te. Nemoj misliti da mi nisi iskazaoveliku čast, Bert, ali ja jednostavno nisam spremna. Možeš li to shvatiti? Ti si udovac tri iličetiri godine, i tek postaješ spreman."

"Ako je to ono što osjećaš ...""To nema nikakve veze s tobom", prekinula ga je. "Riječ je o meni. Molim te, pokušaj

shvatiti.""Da, naravno.""Radi se o tome da kad se jednom udam, želim biti apsolutno sigurna u to, Bert.""I ja također", izjavio je."Jesi li siguran sada? Možeš li stvarno to tvrditi?"Ukočeno je upitao: "Što podrazumijevaš pod siguran?""Ne želim da je tvoj postupak izazvan emocijama", odgovorila je."Nisam mislio da sam emocionalni tip."

Nasmijala se lukavo i promrmljala: "Zašto ne ostane sve onako kako jest, barem nekovrijeme?"

"Mislio sam da će te to povrijediti", iskreno je odgovorio.Uhvatila ga je za ruku, smijući se glasnim smijehom, koji je u sebi nosio notu

proturječnosti. Zabacivši glavu natrag, rekla je: "Ono što ti trebaš je jednadžba koja bi te prebacila u dvadeseto stoljeće."

Vraćajući se kući te večeri, Kane je bio zbunjen. Anita doista nije željela brak; to mu je jasno dala do znanja. Što je ona htjela? Da li se bojala braka zbog svog prvog izleta u bračnevode? Ili je jednostavno htjela odnos koji ju je ostavljao potpuno nesputanu? Osjetio jenelagodu zbog ovog posljednjeg pitanja.

Možda je imala iskrene sumnje u svoje vlastite osjećaje. O tome još nije razmišljao. Nekoje vrijeme mozgao o tome. "Jesi li siguran? Možeš li to stvarno tvrditi?" Je li njeno pitanje odražavalo njezinu sumnju u njega ili je pokazivalo njezine vlastite osjećaje?

Zajedljivo se nasmiješio, shvaćajući da niti uz najveću iskrenost nije mogao dokučiti štodoista osjeća prema njoj. Njegova čudna prosidba je bila potaknuta njegovim emocijama, iosjećajem krivnje; to nije mogao poreći. Na to ga je ponukala njegova savjest.



Vitez Kane! Morao se nasmijati. Njegovo poricanje da je emotivan tip je bilo takvaglupost, posebice kad se radilo o njoj. Kad je bio s njom, more njegovih osjećaja je bilouzburkano, a inače se jedva mreškalo.

Što je, dakle, on doista osjećao prema njoj? Ako niti on nije mogao odgovoriti na to pitanje, kako je onda mogao osuđivati nju? Ona je samo bila iskrenija, razmišljao je. Oboje suželjeli upravo ono što su i imali, ništa više. No, koliko je dugo takva veza mogla potrajati? Ida li je to uopće bilo bitno? U današnjem svijetu nije, mislio je. Međuljudski odnosi su

uglavnom bili pitanje praktičnosti; to je tvrdio Maxon. Možda je to bilo i istina. Ali on nijehtio da bude tako, doista nije. Margaret! Margaret!Gledajući kroz prozor automobila, pogledao je u nebo.

7.

Charles Dorrance promatrao je odsjaj svjetala Los Angelesa na nebu iznad njega dok jeavion letio iznad planina prije no što će skrenuti prema zračnoj luci International. Prizor sedoimao poput ogromnog polja dijamanata.

Velik, mislio je Dorrance, zapanjen njegovom nepreglednošću. Čitava obala zapadno od planina blistavo je svijetlila - dugi nizovi svjetala koji su obilježavali široke avenije, ogromne

skupine koje su označavale velike trgovačke centre, geometrijski uzorci koji su otkrivalikilometre i kilometre stambenih naselja.

Gledao je dolje razmišljajući. Njegov habitat je posljednjih šest godina bio malen uredskriven u ogromnoj zgradi od bijeloga mramora u Langleyju u Virginiji. Njegovo je radnomjesto bilo toliko tajno da je svega nekoliko ljudi prešlo preko njegova praga, a još manje ih

je imalo bilo kakva pojma o prirodi njegova posla. I sam Dorrance je odgovarao samo jednomčovjeku visoko na ljestvici. To je bilo ono što je želio, a tako je i moralo biti.

Prije toga, živio je u Europi, ugalvnom u Zapadnoj Njemačkoj, jer je to bio veliki centar intriga. Berlin, London, Pariz - kako ih je dobro poznavao. Mislio je kako je čudno što ih je

poznavao bolje no što je poznavao bilo koji veliki grad u svojoj vlastitoj zemlji, osim NewYorka i Washingtona.

Također je poznavao Singapur, Hong Kong, Tokio, ali nešto slabije. No doveli su ganatrag, i zakopali duboko u bijelu mramornu zgradu kako bi obavljao još tajniji posao. Sada jeupravljao ljudima i sudbinama. Radio je iz jedne jedine sobe, a njegova šahovska ploča je biočitav svijet. Sada je po prvi puta u tih šest godina izišao iz svoje tajne kukuljice.

Slučaj na kojem je trenutno radio bio je razgranat više od bilo kojega do sada. Točnijegovoreći, to nije bio slučaj, nego samo istraga. Budući da još nije bio jasno izdvojen zlikovac,ništa nije prijetilo nacionalnoj sigurnosti; ipak, bio je siguran da je oboje prisutno. Imao jenesiguran osjećaj da postoji toliko sveobuhvatna intriga, i toliko različita od uobičajenihintriga, da je bio strašno zainteresiran. Ali nije imao opipljivih dokaza, ništa što bi mogaodokazati.

Imao je samo Johna Androkija.Ipak, rekao je sam sebi, nešto se kuhalo njemu ispred nosa. Ubojstva su upozoravala nato. Upravo su ga ta ubojstva, i snaga njegovih osjećaja natjerali da napusti svoj maleni ured izaputi se prema zapadu.

Da li je lovio neki nedostižan cilj? Gledajući kako se avion spušta iznad mora svjetala, pitao se. Četiri su čovjeka umrla, uključujući Davida Cantrupa, bez trunke dokaza koji biuputili na nekoga. No, sa sigurošću koja je potekla iz iskustva, u svom je umu osumnjičioJohna Androkija, čovjeka koji je dan prije ponudio Egiptu novčanu pomoć, a za uzvrat jetražio dugotrajni zakup njegova dijela Sueskog kanala.

Zrakoplov se spustio i zaustavio ispod reflektora zračne luke.Philip Conrad je čekao. Prošao je kroz prilaz i pričekao Dorrancea na dnu stepenica.

Kratko je kimnuo, a tada poveo svog nadređenog kroz čekaonicu do ulice, gdje su sjeli u novimodel automobila, koji je unajmio pod svojim lažnim imenom.Dok su izlazili s parkirališta Dorrance je upitao: "Ima li što novoga?"



"Ništa", bezvoljno je uzvratio Conrad. "Držimo ga pod nadzorom dvadeset i četiri satadnevno, čak ga i snimamo dok noću hrče da ne bismo propustili ako progovori u snu."

"Njegovi poslovi naprosto cvjetaju."Conrad se nasmijao zbog tog sarkazma i rekao: "Imamo i mnoštvo podataka o tome,

uključujući imena niza različitih posrednika preko kojih radi. U nekim smo slučajevimauspjeli pratiti posrednike sve do četvrte ili pete razine djelovanja. Ali ne pitaj me kud to svevodi; ne znam."

"On gradi strukturu moći kakvu nikada prije nisi vidio, tamo sve to vodi. Njegovaekspanzija je eksponencijalna.""Možemo li ga ubiti zbog toga?""To ovisi o tome kako on namjerava upotrijebiti tu strukturu", odgovorio je Dorrance

tmurno."On je stvarno čudan lik", primijetio je Conrad. "Tako je nesposoban da je to

zagonetno.""Nesposoban?""U zaštićivanju samog sebe", objasnio je Conrad. "Ono što me doista smeta je njegova

nesposobnost da primijeti da ga se promatra. Mi smo bili dovoljno pažljivi, ali većina ljudi svremenom osjeti takvu vrstu nadzora. Nanjuše je kao što pas nanjuši povjetarac."

"Nanjuše je profesionalci.""Možda je u tome stvar", složio se Conrad. "Ali uza svu buku koju podiže, trebao bi

znati da je pod povećalom. On zasigurno zna da psi tragači senatora Blairea njuškaju ponjegovim poslovima."

"To je posao." Dorrance se kratko nasmijao. "On je svjestan toga, ali ne povezuje nadzor sa svojim privatnim životom. Barem se tako čini."

"Da, ne povezuje", Conrad je sažeto odgovorio. "Barem ne prema onome što smo misnimili."

Prestali su razgovarati kada je Conrad skrenuo na autocestu koja je vodila premazapadnom Los Angelesu. Sa strane, Dorrance je u daljini vidio blještavilo starog centra grada,koje je sada pomalo sličilo potamnjelom dragulju u košari s blistavo bijelim dijamantima.

Razmišljajući, zaključio je kako je čudno što je John Androki odabrao ovaj veliki gradZapada za svoje središte. London, Pariz, Berlin, Rim, Beč, Moskva - to su bila središta koja jeon obično povezivao sa svjetskim intrigama. U njegovoj zemlji bili su to New York i Washin-gton. Ali Los Angeles nikada. Ipak, baš otuda je John Androki bacao mrežu kojom će uloviticijeli svijet.

Taje mreža bila sastavljena od ubojstava.Conrad je ušao automobilom na kružni prilaz i parkirao. Dorrance je kratko promotrio

prostrano zemljište, visok kosi krov i građu katnice prije no što je za Conradom ušao unutra."Zgodna gajba", komentirao je.

Conrad je progunđao "Ti je plaćaš."Dorrance je ugasio svjetiljku, prišao prozoru na kojem su bile na-vučene zavjese i

provirio van. "To je Androkijeva kuća preko puta?"Conrad je kimnuo glavom i pogledao malu crvenu žarulju koja je svjetlila na vrhu

stepeništa. "Greb i Laski ga trenutno prate s daljinskim prisluškivačima gore. Hasselwaite jevani, slijedi nekakav trag. Želiš li razgovarati s njima?"

"Ne." Dorrance ga je pogledao. "Moj posao je s tobom.""Približavamo li se cilju?""Iskreno rečeno, ne znam." Dorrance se okrenuo natrag prema zavjesi. Građevina preko

puta bila je prostrana, niska i ruševna. Kombinacija cigle, žbuke i velikih staklenih površina, bila je smještena dosta daleko od ceste, na ograđenoj parceli veličine nekoliko hektara. Sizuzetkom prostrane prednje tratine obrubljene kružnim prilazom i travnate parcele odostraga,

smještene sjedne strane kuće, zemljište je bilo zasjenjeno mnoštvom stabala. Kuća je govorilada vlasnik ima novaca, ali nije izgledala poput kuće jednog milijardera.



Kao da mu čita misli, Conrad je rekao: "On je ovdje samo na izletu. Kupio je pet stotinahektara u brdima iznad Malibu Beacha, i tamo gradi nešto pored čega će Taj Mahal izgledati

poput sirotinjske četvrti.""To je samo jedna od desetak lokacija." progovorio je Dorrance još uvijek okrenut

leđima. "On gradi u Connecticutu, Floridi, Portoriku, na Rivijeri, izvan Madrida, i, naravno,na obali Cornwalla. To je samo djelomičan popis."

"Zgodno, ako si to čovjek može priuštiti."

"Ne bih znao." Dorrance je pomno promatrao kuću. Conrad je dobro izabrao svojuosmatračnicu. Morao je platiti čitavo bogatstvo da je unajmi, naravno, ali to nije bilo važno.Bitno je bilo što je imao dobar pogled na cijeli prednji dio Androkijeve kuće. Od kružnoga

prilaza, na kojem su bili parkirani automobili, do prednjih vrata bilo je barem devet ili desetsekundi hoda. To je bilo više no dovoljno vremena.

Dorrance je mrzovoljno razmišljao o moći koju mu je dala njegova vlada. U biti, on je bio i sudac i krvnik, ako bi tako izabrao. Hoće li John Androki živjeti ili umrijeti ovisilo je onjemu; a to je, opet, ovisilo o tome kakvu će prijetnju John Androki predstavljati nacionalnojsigurnosti.

Mrko se nasmiješio. To nije trebalo tako biti, naravno. Ništa u Ustavu ili zakonima neodobrava takvu vrstu moći. Ipak, znao je, svaka je nacija imala neki pandan njemu. To je

moglo biti u obliku ogromne, trome agencije, kakav je bio ruski supertajni KGB, ili je tomogao biti samo jedan čovjek. Njegovo carstvo nije bilo puno veće.

Okrenuo se prema agentu. "Pričaj mi o njemu.""Nema puno toga osim onoga što piše u izvještajima.""Osobne dojmove", uputio ga je Dorrance."Dosje ga je prikazao prilično točno", objasnio je Conrad. "Radi dokasna, ujutro dugo

spava, voli plavuše, dobar viski i zabavlja ljude oko sebe, obično u jednom od boljih lokala na bulevaru Sunset. Zbog visokih napojnica omiljen je među konobarima."

"Što nam sve skupa malo toga govori o Johnu Androkiju", komentirao je Dorrance."Ima li on neke posebne prijatelje?"

"Nismo nikoga uočili, i to je čudno. On skuplja ljude oko sebe - oni dolaze trčeći - ali

izraziti je samotnjak. Drugačiji je. Ima li to smisla? Pokušavam odlučiti što je u pitanju. On ječovjek koji želi pripadati, a ipak to ne može osim plativši."

"Skupa metoda upoznavanja, Phil."Conrad je kimnuo glavom. "Ipak, uza sve to, nikada nije bez svojih tjelohranitelja.

Nekoliko njih šulja se zemljištem noću, a drugi čuvaju stražu unutra.""Tjelohranitelji su jeftini", primijetio je Dorrance."Nije stvar u tjelohraniteljima." Conrad je oklijevao, tražeći prave riječi. "Osjetio sam, a

ne znam zašto, da je on uplašen. On je previše pažljiv, previše oprezan, puno više sada no što je bio prije nekoliko mjeseci. Čak i kada nazoči nekom društvenom događaju je oprezan. Tose vidi iz njegovih očiju, njegovog ponašanja. Možda je normalno da je sumnjičav, ali ovo jeviše od toga. To je gotovo paranoja."

"Takav sam izvještaj dobio i od drugih.""No on ne izbjegava ljude, nego ih traži."Dorrance je gledao agenta. "Androki okuplja mnoge moćne prijatelje, ili to čini njegov

novac", na posljetku je rekao. "Postaje sve utjecajniji i dobiva podršku iz visokih krugovavlasti. To uključuje i Kabinet i Kongres. Taj značajan trud troši kako bi pokušao opozvati psečuvare u akcijama protiv udruživanja koje su već započele. Možeš zamisliti kako senator Blaire reagira na to."

"Pjeni se, pretpostavljam.""Mnogo više no što se može saznati iz novina, Phil. Spreman je srediti Johna

Androkija."

"Tako bi mu se iskazivalo više štovanja." Conrad je protrljao vilicu. "Da li on na nekinačin bira izvore moći koje okuplja? Postoji li nekakav uzorak?""Uvukao je u igru mnoge nezadovoljnike.""U to sam i sumnjao."



"Ipak, ne mogu reći da on osobno pozna ikoga od tih ljudi, Phil, osim možda kao površne poznanike."

Conrad je bez uvijanja rekao: "Dolar glasno govori.""Vrlo glasno. On ga koristi kako bi povikao širom svijeta.""Uza sve to, sigurno si stvara i neprijatelje", primijetio je Conrad."Njegova opozicija isprobava vjetar. Mnogi od njih boje se progovoriti.""Ali ne i senator Blaire."

"Senator ne", složio se Dorrance. "On bi mogao biti taj koji će srediti Androkija.""Ili biti potopljen u procesu.""Androkijev krug utjecaja je miješan", komentirao je Dorrance. "Financijeri, političari,

bitni ljudi s vlasti, akademici - ali on uvijek stremi prema vrhu. Zna tko su glavni igrači."Conrad je podigao glavu. "Kad već govorimo o akademicima, počasni rektor Sveučilišta

u Los Angelesu priređuje zabavu u njegovu čast sljedećeg mjeseca.""Androki čezne za akademskim tipovima, posebno mozgovima na području matematike

i fizike. Nikada to nisam mogao u potpunosti shvatiti.""Kao plod deset milijuna dolara, ha?" tmurno se nasmijao Dorrance."Ima neki osobni interes", složio se Conrad."Neću ti reći ništa više od onoga što ti trebaš znati, ali taj čovjek je opasan."

"Ne želim niti znati više od onoga što moram", ravnodušno je odgovorio Conrad.Izraz Dorranceova lica se promijenio. "Što ti misliš o ubojstvu Davida Cantrupa?""Je 1' Androki bio umiješan u to?""Ja mislim da jest.""Motiv za to teško je shvatiti."Dorrance se slabašno nasmiješio. "Jesi li ikada čuo za Martina Freyhoffa iz Njemačke?""To mi ime zvuči pomalo poznato.""Jako je dobro poznato vrhunskim matematičarima svijeta.""Još jedan Cantrup?""Bili su jednako dobri", složio se Dorrance. "Postoji možda pola tuceta znanstvenika

koji se bave tim područjem, i svi su zaokupljeni istim problemom. Shvatio sam da vrlo

slobodno komuniciraju.""Hijerarhija u vrhunskoj znanosti nikada se nije isticala nacionalizmom", primijetio je

bezvoljno Conrad. "Stoje s Freyhoffom?""Ubijen je jučer.""Što?" Conrad je bio zapanjen."Pod okolnostima vrlo sličnima Cantrupovoj smrti", objasnio je Dorrance. "Skinut je

snajperom kada je ulazio u svoju kuću. Ponovno, nikakvi tragovi, nikakvi poznati neprijatelji,ništa. Po svemu sudeći, nije bio zainteresiran za politiku, umiješan u seksualne skandale ili

bon vivant. Nije niti bivši nacist. Naprotiv, pobjegao je u Englesku kada je Hitler došao navlast, i ostao tamo do kraja rata. Dok je bio tamo, ostvario je značajan doprinos savezničkojstrani. Bio je star, genijalan, pomalo samotnjak, živio je u svijetu matematike, zbog i zamatematiku. Ali to nije spriječilo da bude ubijen", dodao je mrzovoljno.

"Cantrup i Freyhoff, dvojica od iste vrste - bio bih stvarno lakovjeran kad bih rekao data ubojstva nisu povezana."

"Slažem se, Phil.""Kako je to povezano s Androkijem?""Vrlo slabom niti do koje ću uskoro doći." Dorrance je upitno promatrao agenta. "Da li

ti to dvostruko ubojstvo nešto govori?"Conrad se počešao po uhu. "Ne vidim motiv," konačno je rekao, "ali spomenuo si da

postoji pola tuceta ovakvih ptičica?" S iščekivanjem je promatrao svog nadređenoga.Dorrance je kimnuo glavom. "Vosin iz Rusije, Bernardi iz Italije, novopridošli, ali

očigledno vrlo pametan Japanac imenom Tanaki ...""Na tvom bih mjestu upozorio njihove vlasti", prekinuo ga je Conrad."Već sam poduzeo potrebne korake. Postoji još jedno ime, Bertram Kane. Jesi li možda

čuo za njega?"



"Opet mi poznato zvuči", promrmljao je Conrad. "Tko je on?""Matematičar na Sveučilištu Los Angelesa."Conradove su oči zasjale. "A Androki si je tamo kupio primanje, jesam li u pravu?""To izaziva sumnju", složio se Dorrance."Ne znam." Conrad je proučavao svoje ruke. "To je kao da kažeš da je on platio deset

milijuna dolara kako bi si možda stvorio prigodu da se nade blizu Kanea. To je pomalo teško provariti."

"Taj novac Androkiju ništa ne znači, Phil. Ali to nije ono što me dovelo ovamo. Androki je bio u Philadelphiji prije dva tjedna." Ušutio je, čekajući."Greb i Hassehvaite su ga pratili svake sekunde", objasnio je Conrad. Ton glasa mu je

postao pomalo obramben. "Ja se držim podalje od njega.""Naravno.""Susreo se s nekoliko financijera; sve je snimljeno. Ništa drugo se nije desilo.""Osim što su ljudi ubijeni", natmureno je rekao Dorrance."U Philadelphiji?" Conrad je bio zapanjen. "Greb i Hassehvaite su to propustili?""To se dogodilo u kući pored one u kojoj je boravio Androki", objasnio je Dorrance.

"Nije bilo očigledno povezano s njegovim posjetom.""Očigledno?"

"Pa, bilo je povezano, naravno. Uvjeren sam u to." Dorranceove oči su postale bezizražajne. "Prošloga tjedna Androki je otputovao u Seattle."

Conrad je čekao."Desilo se ubojstvo pedeset metara od mjesta gdje je odsjeo.""Tko su bile žrtve?" Conrad je kratko upitao."Mislim da bi to ti trebao znati. Bili su nitko i ništa.""Nitko i ništa?""Ma, imali su isprave - ali lažne. Ali nismo ih mogli zapravo identificirati, nemamo

njihove otiske prstiju u bazi, niti brojeve zdravstvenih osiguranja. Tko su oni bili? Ne znam.Odakle su došli? Ne znam. Zašto su ubijeni? Ne znam. Tko ih je ubio? Ponovno, ne znam."Počeo je odsječno govoriti. "Kao i John Androki, svaki od njih bio je gospodin Nitko."

"Čudno", promrmljao je Conrad. "Ovako improvizirajući, osumnjičio bih Androkijevetjelohranitelje."

"Radna postavka", složio se Dorrance. Oči su mu zasjale. "Što sve u svemu znači dagospodin Androki doista ima neprijatelje, i oni misle ozbiljno. Vjerojatno to objašnjava strahkoji si osjetio u njemu. To bi također moglo objasniti zašto je angažirao tipove poput gorila zasvoje tjelohranitelje. Ali sve su to samo pretpostavke."

"Imaš li nekakvu ideju tko bi mogli biti njegovi neprijatelji?""Niti približno, Phil.""Ogrezao je u ubojstva", promrmljao je Conrad."Prema mom računu, ukupno ih je pet - Winthrop Farrand, dva svjetski poznata

matematičara i dva neidentificirana leša.""To je čudna zbirka.""Ne govori nam puno", složio se Dorrance."To je također puno ubijanja bez ikakvog traga", rekao je Conrad nagađajući. "Tjera ga

strah.""Ubojstvo je posljednje utočište očaja", složio se Dorrance. Energično je ustao. "Imam

osjećaj da će se stvari brzo odvijati. Također imam osjećaj da bismo mogli imati posla.""I ja dobivam takav osjećaj", priznao je Conrad."Ako bude posla, šifra je 'Prvoklasno'. Stići će ti od mene osobno.""Bit ću spreman", jednostavno je odgovorio Conrad.



8.

Primanje počasnog rektora u čast Johna Androkija bilo je u punom zamahu kada jeKane, u društvu Maxona i Anite, skrenuo prema širokom prilazu kako bi parkirao. Tiho sečulo sviranje gudačkog kvarteta.

"Izgleda kao prava zabava", primijetio je Maxon. Izišao je iz automobila i pridržao vrataAniti.

"Ne bih je propustila nizašto na svijetu", izjavila je razdragano.Kane je napravio grimasu. Usprkos svojoj znatiželji vezanoj uz navodno finaneijerovo

poznavanje matematike višedimenzionalnog svemira i psihologovu zaklinjanju da je putnik u budućnost, osjećao je odbojnost kakvu je uvijek osjećao na takvim događanjima. Smatrao ih je promjenama u smjeru vjetra, lišenima svakog značaja. Činjenica da je to bila svečana predstava na rektorov zahtjev, barem u njegovu slučaju, nije puno pomagala.

"Starom urokljivom oku će popucati šavovi kada me ugleda", smijuljio se Maxon. Iakonije bio pozvan - domjenak je bio ograničen na profesore s odjela za fizikalne znanosti imatematiku - on se bez oklijevanja sam pozvao. Kao i Anita.

"Želim se samo pojaviti i otići otamo što je prije moguće", mrmljao je Kane. Vodio jeAnitu prema trijemu.

"Neće biti baš tako", gnjevno je odgovorila. "Došla sam upoznati Johna Androkija i toću i učiniti."

"Dobro ćeš proći", smijuljio se Maxon. "Sviđaju mu se plavuše.""Čula sam to", promrmljala je. Kane ju je pogledao, misleći kako se niti jedan muškarac

ne može oduprijeti njezinoj privlačnosti. Nosila je blijedoplavu dugu haljinu koja joj je prianjala uz tijelo, padajući niz bokove. Njezina kosa boje meda, smotana u punđu, otkrivala je graciozne obline njezinih ramena i vrata. Bila je ljupka.

Namjerno je stigao kasnije kako bi izbjegao službeno predstavljanje na početku primanja. Zastavši u širokim vratima, pogledom je ispitao prostoriju punu ljudi. Fizičar Kendall, kemičar Jackman, matematičar Harper - ljudi su se razdvojili u uobičajene grupice.U udaljenom kutu prostorije, potpuno zanemaren, tiho je svirao gudački kvartet. Diskretnomrmljanje ispunjavalo je zrak.

"Eno Johna Androkija", kratko je rekla Anita. Kane je pogledao u smjeru njezina sveosim neprimjetna pokazivanja glavom. Prvo što je uočio bila je visoka i vitka figura,

besprijekorno odjevena. Istoga trena prepoznao je financijera s fotografija koje je vidio unovinama i časopisima. Gornjim dijelom tijela neznatno nagnut prema naprijed, Androki jerazgovarao s rektorom i astronomom Guymanom.

Kane ga je radoznalo promatrao. Androkijevo lice se u poluprofilu činilo mršavo, sazategnutošću oko jagodica koja mu je davala asketski izgled. Njegov dug nos, koji je izviraoiz dubina njegovih očiju, davao je njegovu licu izgled predatora. Tamna kosa bila je uredno

počešljana.

"Izgleda pothranjeno za jednog milijardera", našalio se Maxon."Mijau", promrmljala je Anita.Maxon se nacerio. "Staro urokljivo oko je na sedmom nebu." Kane se morao složiti s

tim. Nizak i bucmast, rektor je svoje debelo lice oduševljeno okrenuo prema financijeru, kaoda je odlučan u tome da ne propusti niti jednu riječ. Izraz njegova lica bio je ulagivački.Stojeći neznatno dalje od njih, Guyman je izgledao uvrijeđeno, poput čovjeka kojegaignoriraju.

"Neće ga pustiti od sebe cijele večeri", nervozno je rekla Anita."Ne bi ga se moglo odvojiti od tog lovaroša niti kad bi izbio požar", odgovorio je

Maxon.Kane je zadržao pogled na financijeru, fasciniran usprkos samomu sebi. Povremeno

gestikulirajući dok je govorio, Androki je pokazivao određenu gracioznost. Njegove ruke,nešto predugačke, pomicale su se kao da su od gume, što je stvaralo dojam da nema kosti.Ruke su mu bile blijede i vitke, a prsti špicasti. Njegova prsa, pomalo uleknuta, naglašavalasu uskoću njegovih ramena. Kane je procijenio da je u ranim četrdesetima.



To je dakle John Androki, razmišljao je čudeći se. Nije znao što je točno očekivao, ali uvezi ovoga čovjeka ništa nije bilo neobično. Činio se sasvim običnim.

Rektor je pogledao uokolo i ugledao Kanea. Namrštio se kad je ugledao Anitu iMaxona.

"Nije sretan", primijetio je Maxon."Je li ikada?" upitao je Kane. Kratko je pogledao Anitu. Dok je pomno promatrala

financijera, plave su joj se oči suzile, a krhko lice imalo je divlji izraz. Pitao se o čemu

razmišlja.Rektor je nešto šapnuo Androkiju i krenuo prema njima. Kane je gledao kako se približava. U tom se trenutku Androki jedva primjetno okrenuo, gledajući u njegovu smjeru.Pogled tamnih očiju koji se na trenutak susreo s njegovim bio je prodoran, ali istovremeno jesugerirao neku tajnovitu podrugljivost. Financijerov pogled pomakao se na Anitu i tamo sezadržao; mirno mu je uzvratila pogledom. A tada se rektorova okrugla figura ispriječilaizmeđu njih.

"O, Kane, drago mije što si došao", uskliknuo je rektor. "Htio bih te predstaviti našem počasnom gostu." Spretno se okrenuo, premještajući se tako da iz društva isključimatematičareve prijatelje.

"Bit će mi drago", promrmljao je Kane.

"Svima će nam biti", drsko je rekao Maxon. Činilo se da rektor ovo posljednje nije čuo. Nenametljivo mu pokazavši put, poveo je Kanea do financijera. Sa smiješkom na usnama,Maxon je uhvatio Anitu za ruku i krenuo za njima.

Rektor je oduševljeno predstavio Kanea.Androki ga je pozdravio kratkim stiskom ruke i rekao: "Naravno, dr. Kane. Dr. Cantrup

mije govorio o vašem radu prije nekoliko mjeseci u Chicagu." Oči su mu se na kratkozacaklile. "Njegova je smrt bila strašna tragedija."

"Ogroman gubitak za cijeli svijet", odgovorio je Kane. "Smrt dr. Freyhoffa u Njemačkojčini taj gubitak dvostruko tužnijim."

"Šokantan udarac", promrmljao je Androki. "Srećom, postoje drugi koji mogu nastavitinjihov rad."

"Nisam tako siguran da bilo tko može popuniti njihova mjesta.""Zar su bili tako blizu konačnom rješenju?""Vjerujem da jesu", ozbiljno je odgovorio."Ali, zar ne postoji razmjena informacija na tom polju? Zar niste vi prilično bliski

njihovu radu? Ili Vosin, Bernardi, ili Tanaki?""Do određene granice, da." Kane ga je procjenjivao. "Njihov rad je meni neizmjerno

pomogao. Općenito govoreći, mi smo imali isti pristup.""Ah, da, Bornjijeve transformacije.""One su alat pomoću kojega radimo, da.""Dakle, konačno rješenje je samo pitanje vremena?" Androki je podigao obrvu dajući

svom uskom licu sotonski izraz."Vremena, intuicije, ili jednostavno mukotrpnog rada." Kane je slegnuo ramenima.

"Nisam siguran čega.""Dr. Kane je skroman", slatkorječivo je dobacio rektor."Čini mi se da je dr. Cantrup imao dojam da ste vi u svom polju rada došli dalje od bilo

koga", komentirao je Androki.Kane se lagano nasmiješio. "Dr. Cantrup je bio doista skroman. Siguran sam da je on

uznapredovao najdalje od svih nas, uz izuzetak možda jedino Vosina.""Ah, ruskog matematičara."Kane je namjerno rekao: "Prilično je čudno susresti financijera koji je tako upoznat s

ovim kutkom matematike."

"Povremeno se amaterski bavim time", objasnio je Androki. "Matematika mi je nešto poput hobija, aktivan odmor, moglo bi se reći. Ali kada se susretnem s nečim poputBornjijevih transformacija, to shvaćam samo na verbalnoj razini."



"Vi ste previše skromni", ljubazno je odvratio Kane. "Dr. Cantrup je bio očaran vašimznanjem."

"Siguran sam da nisam sudjelovao puno više osim samog slušanja." Androkijev pogled je skrenuo preko Kaneova ramena. "Oh ..."

Rektor se okrenuo, namrštivši se. "Ah, da, čast mi je predstaviti vam profesoricuumjetnosti Weber, i profesora psihologije, dr. Maxona." Ukočeno se odmaknuo.

"Čast mi je, gospođice Weber." Androkijev je osmijeh bio šarmantan dok se lagano

naginjao prema naprijed. Činilo se da uopće nije primijetio psihologa.Odgovorila je dolično prigodi."Drago mi je što smo se upoznali", umiješao se Maxon. Nagnuo se prema naprijed.

"Strašno sam zainteresiran za vašu karijeru.""Zaista?" Kratak izraz koji je prošao financijerovim licem nestao je prije no što ga je

Kane uspio odgonetnuti."Za vašu očiglednu nepogrešivost u prognoziranju", objasnio je Maxon. "Ta je tema

draga srcima mnogih psihologa.""Riječ je o iznimnoj darovitosti, siguran sam." Androkijev izraz lica bio je

neodgonetljiv."Ali ne o nepoznatoj."

"Ne vjerujete u to? Ne bih znao. Bojim se da je u mom slučaju samo riječ orazumijevanju hirova tržišta."

"Doista?" Maxonov osmijeh bio je postojan. "Nisam baš tako siguran.""Hajde, Maxon," kivno se umiješao rektor, "pa nismo u laboratoriju""Na žalost", promrmljao je Maxon."Siguran sam da biste se razočarali kad bih ja bio subjekt vašeg istraživanja,"

komentirao je Androki. Pogled mu je počivao na Aniti. "Mnogo više volim umjetnost."Graciozno se nasmiješila. "Čula sam za vašu kolekciju umjetnina.""Nemam puno znanja o toj temi", rekao je Androki. "Kao i u matematici, i ovdje sam

amater. Svrha umjetnosti je stvaranje ljepote, a ljepota je uvijek privlačna", nastavio je."Možete me nazvati kolekcionarom, ali ja sakupljam ono što mi se svidi, a ne ono što bi

moglo biti dobro.""Sigurna sam da je to i najvažnije kod stvaranja zbirki", ustvrdila je.Androki je rekao: "Često sam mislio da je umjetnost zapravo emotivno stanje - ono što

mi osjećamo prema određenim objektima - a umjetnik je onaj tko te emocije čini vidljivima.""To je istina", tiho je rekla."Koje je vaše područje, gospođice Weber?""Moj hobi je akvarel, ali naravno, podučavam različitim tehnikama.""Oh, akvarel." Financijer se zainteresirano nasmiješio. "Imao sam veliku sreću što sam

uspio nedavno kupiti nekoliko radova Winslowa Homera. Također i jednog Cotmana, iAdolfa Dehna."

"Kako prekrasno," uskliknula je. "Voljela bih ih vidjeti.""To se možemo dogovoriti", šarmantno je odgovorio. Proučavao ju je pogledom.

"Osjećam da je većina umjetnika na nekakvoj misiji. Da lije to istina?""Naravno," priznala je, "ali u širem smislu, ne vrijedi li to za sve nas?""Da, život je ispunjen misijama." Ponovno se šarmantno osmjehnuo.Dok su tako razgovarali, Kane je odjednom shvatio da su on i Maxon - a i rektor -

potpuno izvan njihove pažnje. Androkijev je pogled bio prikovan za Anitu, a njezin za njega;a riječi koje su izgovarali upućivali su jedno drugomu. I Maxon je to shvatio. Pogledao je

prema Kaneu i namignuo.Rektor je nekoliko puta značajno pročistio grlo; niti Androki niti Anita nisu se nimalo

obazirali na njega. Na posljetku je otišao dalje.

"Ispričajte nas", rekao je Maxon. Povukao je Kanea za rukav i krenuo prema zdjeli punča. Dodao je Kaneu čašu punča i sebi izgrabio drugu. Dok ga je polako pijuckao, rekao je:"Zaboravili su dodati alkohol."



"Gotovo da mogu vidjeti staro urokljivo oko kako samo sebi doda je alkohol u punč",kiselo je odgovorio Kane. Osjetio je skriveni smisao razgovora između Anite i Androkija kojiga je uznemirio. Sigurno se sviđaju jedno drugome!

"Što misliš o njemu?""Nisam sasvim siguran", iskreno je odgovorio. "Nije se baš previše izjašnjavao o svom

znanju matematike.""Nije se baš previše izjašnjavao uopće", odvratio mu je Maxon. "Kao da je sjedio na

jajima.""Imao sam osjećaj da je na oprezu.""Mogu ti reći jednu stvar: Androki nije telepat.""Stvarno?" Kane ga je upitno gledao. "Što te navodi na taj zaključak?""Sjećaš se da sam ti rekao da imam patent?" Maxon se nacerio. "Šokantan pristup. Dok

sam razgovarao s njim, mislio sam neke vrlo sablasne misli o njemu, pojačane slikama. Nijeniti trepnuo."

Kane se nasmijao. "To je nekakav novi pristup.""Jednom sam ga upotrijebio na nekoj ženi i dobio šamar." Maxon se tugaljivo

nasmiješio. "To mi je dokazalo telepatiju.""Da li još uvijek vjeruješ da je putnik u budućnosti"

"Apsolutno sam uvjeren u to, Bert.""Možda ti se to čini zato što to jako želiš.""Moju želju da otkrijem putnika u budućnost sputava strah od takvog otkrića. To sam ti

već spomenuo." Maxon je zamišljeno ispijao svoj punč. "Ili bih možda to trebao nazvatistrahom od posljedica do kojih bi moglo doći kada bi takve osobe postojale među nama. Ali

ja pokušavam biti objektivan. A proučavajući objektivno Androkijev dosje, pronašao sam svedokaze da on ima prolaz do budućnosti. Da, vjerujem da je putnik u budućnost"

"Meni se čini sasvim običnim.""Fizički da, ali da li ti misliš da bi putnik u budućnost trebao imati dvije glave?""To bi pojednostavilo problem njihove identifikacije", sarkastično je primijetio Kane."Ako je vrijeme kontinuum, zašto mi ne bismo mogli gledati kroz njega isto kao što

gledamo kroz prostor?" zanimalo je Maxona. "Jedini je problem posjedovanje odgovarajućegreceptora. Osobno vjerujem da svi mi, ili bar većina nas, imamo takve receptore, barem unerazvijenom stanju."

"Ne mogu vjerovati da je to tako jednostavno", suprotstavio se Kane. "Mogu shvatitigledanje kroz vrijeme unatrag, ali da je moguće vidjeti nešto što se još nije dogodilo ..."

"Ne u realnom vremenu," prekinuo ga je Maxon, "ali kako možeš znati da je ono što minazivamo sadašnjošću jedino vrijeme koje postoji? Možda smo mi ovdje već bili, moždaćemo biti opet, ili postojimo istovremeno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Možemo liikako znati što je od toga točno? Ne vjerujem."

"Pa kako onda...?""Svjesni dio naše svijesti je usmjeren na određeni dio vremena", prekinuo ga je Maxon.

"To vrijeme je ono koje mi nazivamo sadašnjošću. Trilijunti dio sekunde prije toga je prošlost, a trilijunti dio sekunde nakon toga budućnost; no, mi možemo sve više sužavati tajtrenutak sadašnjosti sve dok ona ne prestane postojati. U tom smislu, sadašnjost je samogranica između nepostojeće budućnosti i nepostojeće prošlosti. Da li tada ne postojisadašnjost?"

"Prema takvom razmišljanju, ne," priznao je Kane, "ali ja i dalje ne shvaćam na štociljaš."

"Pokušavam definirati sadašnjost", odgovorio je Maxon. "Prema toj definiciji, ona nemože postojati - ne ako je tek granica između dva nepostojeća vremena."

"Pa?"

"Ali je li? Razmisli na trenutak." Maxonje otpio gutljaj punča, a potom spustio čašu."Shvaćaš li da nikada ne znaš ništa osim prošlosti?""Kako to misliš?"



"Što god mi vidimo, čujemo, kušamo, njušimo ili osjećamo stiže do naše svijesti putemmoždanog debla. No, da lije prijenos živčanog impulsa trenutan? Niti malo. Uvijek postojiodređeno vremensko zakašnjenje između tvoga uma i vanjskog svijeta."

"Ti sada govoriš o neznatnim milisekundama", prigovorio je Kane."Istina, ali to i dalje znači da mi živimo tih nekoliko neznatnih milisekundi u prošlosti.

Radnja koja stiže do mozga se već dogodila i završila. Zbog toga ugrađenog vremenskogzakašnjenja, naša svijest nikada ne može sustići sadašnjost, ako se mogu tako izraziti." Maxon

ga je gledao. "Što to znači?"Kane se nasmijao. "Što to znači?""To znači da je ono što mi nazivamo sadašnjošću zapravo prošlost, barem u

objektivnom svijetu. Objektivno prošlost, ali u našem umu sadašnjost. Dakle, ono što minazivamo sadašnjošću, ima podvojeno značenje. Rečeno na drugi način, mi istovremenonastavamo dva različita vremenska razdoblja."

"Jesu li to gluposti kojima puniš glave svojim studentima?"Maxon se nacerio. "To može biti početak mnogih divnih rasprava.""I kakve to sve veze ima s postojanjem putnika u budućnost?" izazivao je Kane."Pretpostavimo da možeš pomaknuti svoj trenutak svjesnosti, usredotočiti ga na neku

drugu točku u vremenu? Recimo na sutra u dva sata poslijepodne. Ne bi li tada to sutra u dva

sata predstavljalo tvoju sadašnjost?""Ne mogu ti odgovoriti na to, Gordie.""Kako se taj koncept razlikuje od tvoga višedimenzionalnog svemira?" inzistirao je

Maxon. "Uvjeren si da on postoji.""Na matematičkoj razini da.""Tvoje vjerovanje ide dalje od toga.""Morat ću se složiti s time", priznao je Kane."Morao si prvo vjerovati, ili barem vidjeti da je to moguće, prije no što si odlučio to

matematički dokazati", izjavio je Maxon. "Morao si osjetiti da se svemir sastoji od još nečegaosim onoga što se može vidjeti golim okom."

"Ako se postavljanje pitanja smatra vjerovanjem, tada je moj odgovor potvrdan", složio

se Kane. "Što je zapravo svemir? Opisujemo ga kao nešto što se širi sve dalje i dalje u dužinu,širinu i dubinu, i nazivamo ga beskrajnim. U svim ga smjerovima mjerimo uz pomoćudaljenosti, odnosno broja svjetlosnih godina koje leže između nas i nekog sunca X. No ipak,sam svemir je ništavilo, i kao takav ne može biti izmjeren. Mi ga definiramo i mjerimo samo

pomoću objekata koji se nalaze u njemu. A opet, ti objekti, kako ih mi vidimo, nalaze se nakrajevima dugih, svijenih zraka svjetlosti. Svijenih? Možda je bolje reći zakrivljenih. Krajnji

produkt koji dolazi do nas je svijen i izobličen snažnim gravitacijskim poljima. Možemo lionda tvrditi da znamo veličinu i oblik onog dijela svemira koji se nalazi u dosegu našihinstrumenata? Ili, može li ništavilo imati oblik?"

"Mi znamo svoju vlastitu interpretaciju, Bert.""Točno." Kimnuo je glavom. "Ali, kako možemo znati da se ta iskrivljenja u svemiru ne

preklapaju, ili čak nastanjuju isti prostorno-vremenski kontinuum?""Kako se ništa može preklapati s ničim?" osmjehnuo se Maxon."Prekrivanjem objekata koji leže unutar ničega", odgovorio je. "Kako možeš pobiti to?""Ne, ne mogu.""Matematika je ključ svega", izjavio je Kane."Zar moji argumenti nisu zasnovani na matematici?" inzistirao je Maxon. "U to su me

uvjerile statistika vjerojatnosti, kao i dosadašnja događanja. Postoji bezbroj dobrodokumentiranih slučajeva fenomena vezanih uz vidovitost."

"A putnici u budućnosti""Proroci iz biblijskih dana", pristao je Maxon. "Ali, uglavnom me u to uvjerio Androki.

Njegovo osjećanje budućnosti je previše nepogrešivo, a da se ne bi zasnivalo na nekomreceptoru koji bi bio funkcionalan poput oka ili uha.""Dakle, kako on osjeća budućnost? U obliku vizija?""Ne bih znao reći."



"Da li je jučer vidio ovo primanje? Da lije već znao sve ljude koje će upoznati, svakuriječ koja će biti izgovorena?"

"Ne znači da bi to osjetilo moralo biti tako selektivno", suprotstavio mu se Maxon."Koliko detalja ti vidiš kada juriš autocestom preko stotinu kilometara na sat? Na kraju puta,koliko se pojedinačnih detalja možeš sjetiti? Ne baš mnogo. Ta brojka se približava nuli kadase usporedi s onime što si doista vidio."

"Istina", rekao je Kane.

"Sjećaš se samo nekolicine stvari - onih o kojima si podrobnije razmišljao iz nekograzloga. Zapravo nisi doista svjestan nečega dok se ne skoncentriraš na to. Zar ne bi takomoglo biti i s osjetilom koje Androki koristi da bi razaznao budućnost?"

Kane se nasmijao. "Ali što je ono što privlači njegovu pažnju? Što određuje što će onvidjeti?"

"Možda on to može svjesno usmjeriti, na isti način na koji ti možeš svjesno ispitati svojeneposredno okruženje." Maxon je slegnuo ramenima. "Doista ne znam. To je jedno od pitanjana koja se nadam da ću pronaći odgovor."

"Uz pomoć Androkija?" Kaneov sarkazam se vratio. "Ne čini se baš otvorenim zasuradnju." Pogledao je preko prostorije. Anita i financijer su se povukli u dalji kut, dubokoudubljeni u razgovor. Lica su im bila oduševljena.

"Volio bih da ona prekine razgovor", iziritirano je rekao Kane."Nema koristi čekati na to." Maxon ju je tolerantno pogledao. "Imam osjećaj da će je

Androki otpratiti kući.""Mislim da vidiš nešto čega nema", otresao se."Doista? Ne vjerujem u to, ali vidjet ćemo." Maxon je prešao prostoriju i kratko

porazgovarao s Anitom. Ona je odgovorila, smiješeći se, a Androkijevo liceje dobilosamodopadan izraz. Psiholog se vratio i rekao: "Put pod noge."

Kane je suspregnuo bijes. "Hoće li je on otpratiti kući?""Nakon što navrate do njega da pogledaju njegovu zbirku umjetnina", odgovorio je.

Kane je neraspoloženo poželio rektoru laku noć, a tada krenuo za Maxonom iz zgrade. Mislisu mu bile sumorne. Prema njegovu vjerovanju, onaj tko dovede damu na zabavu trebao bi je

i otpratiti kući. Je li to bilo staromodno?Snuždeno je ušao u automobil, žaleći što je uopće i dolazio. Jedino pozitivno bio je

gudački kvartet, kojega se nitko nije potrudio poslušati."Ne dozvoli da te to oneraspoloži", savjetovao ga je Maxon dok su se približavali

njegovu stanu."Tko je neraspoložen?" pitao je."Ti." Psiholog mu je dobacio sažalan pogled. "Anita je dobra djevojka, zabavna

djevojka, ali ne bi se trebao ozbiljno vezati uz nju. Davno sam ti to rekao.""Zašto mi to govoriš?""Ona želi uživati u životu, Bert. I želi se zabaviti. Mislim da je to razlog zbog kojega se

raspao njezin prvi brak.""Što podrazumijevaš pod uživati u životu?" upitao je. Iznenađeno se sjetio da je i Anita

upotrijebila gotovo iste riječi."Novac, moć, društveni položaj. Tko zna?" Maxon je slegnuo ramenima. "Svatko od nas

ima svoje ciljeve.""Razgovarali smo o Aniti.""Tko može reći što ona želi, Bert? Sigurno ne traga za ljubavlju. Ali, što god ona tražila,

nalazi to u Androkiju.""Čiste pretpostavke", ukočeno je rekao."Poruka je bila jasna, Bert.""Najbogatiji čovjek na svijetu? On ima svoj put. Dovoljno je pametna da shvati da tamo

za nju nema ništa.""Hoće li joj njezin ego dozvoliti da to prihvati?" pitao je Maxon. Kane nije odgovorio, išutio je cijelim putem do psihologove kuće.



"Sumnja da takvo što postoji", objasnila je. "Rekao je da dobro predviđanje proizlazi izdobre analize, i da su mnoge stvari predvidive ako netko razumije prošlost."

"Tome se ne mogu usprotiviti." Kane ju je gledao nagađajući. "Koliko se sjećam, ti si prilično čvrsto vjerovala da bi on mogao biti vidovit. Što o tome misliš sada?"

"Nisam sigurna." Navlažila je usne."Da li te uvjerio da nije vidovit?"Glasno se nasmijala. "Nismo niti razgovarali o onome što ja mislim o tome."

"Ali imaš valjda neko mišljenje", navaljivao je."On je genijalan čovjek, Bert. U to sam uvjerena. Također je vrlo osjećajan i usamljen.""Usamljen? Nikada ne bih pomislio takvo što.""On voli svoj posao, voli svoju umjetničku zbirku, ali ne uspostavlja prisne odnose s

mnogo ljudi. To mi je rekao. Da, znam, ide na tisuće primanja, ali to samo zbog poslovnihodnosa."

"Čini se da dobro uživa u drugim zabavama", sarkastično je primijetio."Ne možeš doista vjerovati barem u pola od onoga što pročitaš ili čuješ, Bert." Oštro ga

je pogledala. "Vidi se da je usamljen. Nisi li se ti nikada osjetio usamljenim usred gomile? Namnogo načina to je najgora vrsta usamljenosti; osjećaš da si u masi ljudi, ali istovremeno znašda zapravo nemaš nikoga. Znam da puno izlazi, ali on i dalje hoda sam. Kao da mu to piše na

licu."Slabašno se nasmiješio. "Ne mogu se boriti protiv ženske pronicavosti.""Promatranja, a ne pronicavosti", ispravila ga je."Drago mi je što si uživala u večeri", impulzivno je rekao. Shvaćanje da se ponaša kao

divljak natjeralo ga je da pocrveni."I meni je drago", jednostavno je odgovorila. "Ne bih nizašto propustila razgledavanje

njegove zbirke umjetnina.""Lijepo je od njega što te pozvao.""Jako lijepo, Bert." Bacila je pogled na svoj sat. "Užas, kasnim na predavanje. Moram

ići.""Vidimo se kasnije", viknuo je za njom, ali ona je već bila otišla. Gledajući je kako žuri

niz hodnik, osjetio je tugu i zapitao se zašto. Otuđili su se, pomislio je; vidjelo se to tijekomcijelog razgovora. Da lije bio toliko neotesan? Ali i ona se ponašala obrambeno. Previše seoslonila na Androkijevu zbirku umjetnina kako bi objasnila svoju zadivljenost; i previše je

branila financijera. Ili je to bio samo plod njegove mašte?Iznenada mu se cijela afera učinila trivijalnom.Usprkos nastojanjima da izbaci Johna Androkija iz svojih misli, Kane se uhvatio kako

se sve više zadubljuje u razmišljanje o financijeru. Djelomice je Maxon bio zaslužan za to; aliglavni je razlog bio taj što je taj čovjek bio enigma koja ga je i zbunjivala i uzrujavala.

Zašto je rekao da ima samo površno znanje matematike o kojoj je navodno detaljnorazglabao s dr. Cantrupom? Androki navodno nije imao nikakvo akademsko obrazovanje.Ako je to bila istina, gdje je stekao tako specijalizirano znanje? Kako je uspio zgrnuti toliko

bogatstvo u tako kratkom vremenu? Je li on jednostavno genijalac koji je svoj talent okrenuosvijetu financija? Ilije, kako je Maxon čvrsto vjerovao, putnik u budućnosti

Ili je Anita bila pravi izvor njegova uzrujavanja?Mrzovoljno je razmišljao o tome. Od večeri kada je bilo primanje, ona ga je usrdno

izbjegavala. Osim njihova slučajnog susreta na hodniku nije ju niti vidio. U početku, kada bi je nazvao, obasula bi ga nizom isprika: bila je pretrpana poslom, nije se osjećala dobro, imala je sastanak. Nakon nekog vremena prestala se pretvarati.

"Ne mogu večeras", hladno je odgovorila kada je nazvao da joj predloži da izađu navečeru. Povrijeđen, pitao se što je učinio što ju je otjeralo. Na posljetku se povjerio Maxonu.

"Uhvatila je Androkija", izravno mu je rekao psiholog.

"Je li to pretpostavka?" pitao je."Tako se priča." Maxon je obazrivo dodao: "Pronađi si drugu partnericu za igru, Bert.Svijet ih je prepun."

"Zašto to taji od mene?" protestirao je.



"Žene obično skrivaju svoje veze. To povećava njihovu tajanstvenost. Osim toga, ona tese vjerojatno pokušava riješitu na lijep način."

"Nije to bilo tako ozbiljno", protestirao je."Za nju nije." Psiholog ga je obazrivo promatrao. "Ali za tebe jest. Piše ti na licu, Bert.""Što ona očekuje da će postići time?""Njezin ulog je visok.""Visok?" Tražio je neko objašnjenje na Maxonovu licu.

"Ona puca vrlo visoko.""Ne mogu vjerovati u to, Gordie.""Ja mogu.""Prebrzo sudiš", suprotstavio se. Osjetivši kako ga je ovaj razgovor odjednom počeo

bacati u depresiju, okrenuo se. Zašto je Maxon uvijek tako ciničan?Vrativši se natrag svomu radu s obnovljenim žarom, Kane je isključio svijet oko sebe.

Kao i tijekom dugih mjeseci nakon Margaretine smrti, otuđio se od sviju osim Maxona, pačak je i njega ponekad danima izbjegavao.

Kada bi mu rad postao previše zamoran, opuštao se filozofirajući o svojim problemima, pokušavajući ih oblikovati u svojim mislima. Gotovo nepromjenjivo njegove bi misli plovileod prostora k vremenu.

Mora li vrijeme, kao u Riemannovoj geometriji, služiti samo kao funkcija mjerenja kako bi se objektivni svijet mogao smjestiti u zakrivljene ravnine prostora? Ili vrijeme imadimenzije analogne višedimenzionalnom prostoru?

Maxon je vjerovao da ima, ali je tražio drugačiji put kojim bi otkrio istinu. Dokaz da postoji proricanje također bi dokazao dimenzionalnost vremena; dugo je i glasno to zastupao.Razmišljao je kako pravi prorok ne samo predviđa budućnost, poput vračara, nego je doista ividi; a to je, opet, dokazivalo da naš objektivni svijet istovremeno postoji u različitim fazamarazvoja duž beskonačnog vremenskog kontinuuma. No, da li proricanje, kako ga je ondefinirao, uopće postoji? Dokazati da postoji bio je njegov cilj.

Kanea je intrigirala pomisao da mogu postojati druge dimenzije vremena osim prijelazne sadašnjosti koja je povezivala mrtvu prošlost s nepostojećom budućnošću. Da li bi

rješenje njegova problema ujedno bilo i rješenje Maxonova? To se činilo razumnim.A ako on ili Maxon dokažu tu hipotezu? Tada će se sjatiti veliki mislioci budućnosti

kako bi otključali te svjetove. Vremenom, možda nakon mnogo generacija, teorija će se prenijeti u istraživačke laboratorije, i na posljetku će dospjeti u ruke domišljatih inženjera; jednoga dana počet će se oblikovati tehnička oprema. Ili je sve to samo san?

Nije tako mislio. Nisu niti David Cantrup ni Martin Freyhoff; ni Vosin, Bernardi,Tanaki. Oni su vjerovali isto što i on: da nakon bezbroj godina na Zemlji čovjek konačno stojina pragu svoga svemira; i samo mora otvoriti vrata da bi bacio pogled na njegova čudesa.

Vraćajući se kući s fakulteta, nezainteresirano je u svom retrovizoru primijetioautomobil iza sebe. Kasnije, kada je krenuo na večeru, iznenadio se što je primijetio da ga

prati isti automobil. Uzburkala su mu se podsvjesna sjećanja da je to već negdje vidio. Nakontoga, postao je oprezan.

Tijekom sljedećih nekoliko dana primijetio je taj automobil nekoliko puta, obično jednoili dva vozila iza njega. Zašto bi ga netko pratio? S nelagodom je razmišljao o tom pitanju.Jednom, kad ga je opazio u svom retrovizoru, naglo je stao nasred ceste, čekajući da vidi štoće drugi vozač učiniti. Vozilo ga je zaobišlo i nastavilo niz ulicu, ali uspio je vidjeti zdepastufiguru za volanom.

Kasnije je, da bi ga testirao, skrenuo u neku sporednu uličicu za koju je znao da jeslijepa. Nitko ga nije slijedio. No, ipak je imao neugodan osjećaj da ga netko promatra. Da lijeto samo zamišljao?

Nekoliko dana kasnije, vrativši se kasno kući, primijetio je nekakvo kretanje u tami dok

je skretao na prilaz koji je vodio do trijema. Svladavši iznenadan strah, okrenuo se i krenuo utom smjeru. Iz grmlja je izišla figura njemu u susret."Tko ste vi?" grubo je rekao Kane. Bio je i uplašen i ljutit.



"Osim mene? Bernardi i Tanaki." Potišteno se osmijehnuo. "To baš i nije puno.""Ima li studenata koji obećavaju?""Da, naravno, ali njima će trebati godine da se razviju.""Osim Vosina, moraš se sjetiti da su druga dvojica bila ubijena, Bert, i to na isti način.""Ne možeš reći da su ta dva čina bila povezana", protestirao je."Mogu, prema svom udžbeniku vjerojatnosti.""Zašto bi itko htio prekinuti taj rad?"

"Ne bih se usudio nagađati", odgovorio je Maxon."To ne bi imalo smisla.""Oh, bi." Maxon je sućutno kimnuo. "Svako ubojstvo ima nekoga smisla, barem u

mislima ubojice. Nemoj misliti na razum ili logiku, Bert. Oni jesu bitni, ali su rijetko primarnimotivaton nasilja. Ljubomora, mržnja, strah, pohlepa, nagon za samoočuvanjem - to sumnogo uobičajeniji pokretači. Ili poticaj za to može jednostavno doći iz mašte. Ljudski umzna biti nastrani urotnik."

Kane se nasmijao. "Tvrdnja da sam ja dovoljno važna osoba da bi se na nju izvršioatentat hrani moj ego."

"Ne ti, nego tvoj rad.""Što to ima u njemu što bi moglo biti povodom za ubojstvo?"

Maxon je slegnuo ramenima. "Tebi možda ništa; a nekome drugome možda svašta.""Matematička teorija kao razlog za ubojstvo ..." Kane je skeptično razmišljao o tome.

"Čak niti senzacionalistička štampa ne bi to popušila.""Nemoj se oslanjati na to, Bert.""Ne mogu to zamisliti."Maxon se nagnuo prema njemu. "Jesi li čuo najnoviju vijest? Anita je dala otkaz na

fakultetu.""Što?" Osjetio je iznenadni očaj."Ovoga jutra. Naletio sam na nju putem do nastavničke prostorije. Upravo je pakirala

svoje stvari.""I što će sada raditi?"

"Raditi će kao kustosica Androkijeve zbirke umjetnina." Maxonovo liceje bilo bezizražajno. "Gradi muzej u koji će smjestiti zbirku odmah pored posjeda na kojem gradisebi kuću, negdje u Malibuu."

"Ali poznaje ga tek mjesec ili dva", ogorčeno je odgovorio."Ona brzo djeluje, Bert.""Kustos s punim radnim vremenom za mali, privatni muzej? To mi ne zvuči razumno",

prigovorio je."Prema onom što mi je rekla, to će biti nešto poput muzeja Metropolitan", objasnio je

Maxon. "Štoviše, čini se da Androki kupuje dio svjetskih remek-djela. Nedavno sam čitao otome."

"Želiš reći da kupuje dio svijeta", ćudljivo je odgovorio Kane."Možda će biti bolji pod novom upravom, Bert.""Ne mogu baš reći da puno pomaže svijetu." Nasmiješio se na silu. "Svaki puta kad

otvorim novine, on uzrokuje nove probleme. Venezuela, Ekvador, Egipat, Španjolska. Ipak,što je doista čudno, mnogo ljudi ustaje u njegovu obranu."

"On je opasna ptičica", primijetio je Maxon. "Pogledaj samo što se događa senatoruBlaireu otkada je počeo istraživati navodne optužbe protiv Androkija vezane uz kršenjeZakona o zabrani stvaranja monopola. Odjednom ga svi nazivaju ljevičarem, obožavateljemkomunista i sličnim epitetima. No to ga neće zaustaviti. On je pravi borac."

"Što on želi postići?""Androki? Pitao sam to Anitu. Potpuno je pala na tog tipa." Maxon se zasmijuljio. "On

je krasan, osjećajan, genijalan čovjek.""S nekoliko milijardi dolara", zarežao je Kane.



"Mnogo više od toga. Bogatstvo mu se povećava astronomskom brzinom. A to je samomanji dio onoga što kontrolira." Maxon ga je pogledao. "Sada ga se smatra najmoćnijimčovjekom na svijetu."

"Najbogatijim, možda.""Najmoćnijim", ustrajao je Maxon, "Vlade desetak zemalja su njegovi pijuni. Sjećaš li

se mog predviđanja da želi kontrolirati cijeli svijet? Mnogo ljudi počinje to misliti. Taj čovjek je opasan."

Kane je ukočeno pitao: "Je li to ono što Anita vidi u njemu - moć?""Moć, novac, društveni status ..." Psiholog je slegnuo ramenima."Pa, to je njezina vlastita sahrana.""Ne bih to baš tako nazvao." Maxon ga je prodorno pogledao. "Djevojka zna što hoće i

kani se toga dočepati. Uzmi ono što ti se nudi, nije li to stara američka etika? Stari standardisu zaboravljeni u današnjoj utrci za preživljavanjem, Bert. Ona se jednostavno pokoravanačelima modernoga društva."

"Oh, što si ciničan." Kane ga je upitno gledao. "Ali sigurno se zapitala o njemu.""Kako to misliš?""Tajnovit čovjek, čovjek bez prošlosti. Mnogo maštovitih nagađanja kruži uokolo."Maxon se nasmijao. "Sada ponavljaš ono što sam ti ja govorio godinu dana. Da ti pravo

kažem, ona ga baš i ne smatra velikom misterijom. Rekla mi je da su njegovi preci došli izPoljske i nekoliko generacija obrađivali zemlju u sjevernom Wisconsinu. Imao je veliku željuda vidi svijet, i luta uokolo još od mladosti."

"To joj je on rekao?"Maxon je kimnuo. "To objašnjava nedostatak službenih podataka o njemu. Bio je izvan

ove zemlje više no u njoj; rijetko ostaje dugo na jednom mjestu.""Svejedno bi morali postojati podaci o izdavanju putovnice.""Ona kaže da ne bi. U početku je radio kao pomorac na trgovačkom brodu. Kada se

obogatio, putovao je privatnom jahtom. Očigledno ga papirologija nije previše zabrinjavala.Ona kaže da je on više internacionalac no Amerikanac."

"Vjeruješ li ti u sve to?"

"Iskreno rečeno, ne. Samo ti prenosim što je on rekao njoj.""Da li ona u to vjeruje?""Ako vjeruje, to je zbog toga što želi u to vjerovati. Drugim riječima, zašto bi

preispitivala nešto što joj je palo s neba?""Reci mi," zamolio ga je Kane, "kako pomorac na trgovačkom brodu može naučiti

matematiku koja se odnosi na višedimenzionalni prostor?""Dobro pitanje." Maxon je podigao glavu. "Usput budi rečeno, prilično si se dojmio tog

momka. Zadivljen je.""To mi je i Anita jednom rekla", kiselo je odgovorio."Ona kaže da je moguće da će ti on dati novčanu potporu koja bi ti pomogla u tvom

istraživanju.""Kako bi si olakšao savjest?""Tebi će dati potporu," oštro mu je uzvratio Maxon, "a ne njoj.""Zar izgledam tako naivno?""Poklonjenom konju ne gleda se u zube.""Ovaj puta se gleda.""Ja ne mislim tako", odgovorio je Maxon. "Možda sam oportunist. Rekao sam joj da bih

ja bio vrlo zadovoljan novčanom potporom.""Da proučiš Androkija, pretpostavljam.""To je bila bit toga", priznao je. "Uvjeren sam da on živi u toku vremena. Na mentalnoj

razini, i svi mi. Pomičemo se naprijed i nazad kroz vjekove, ponovno budimo povijest, dramu

i događaje prošlosti -stvarajući svjetove budućnosti. Ali mi smo osuđeni na našu maštu. Onnije. On može poslati svoja osjetila u tok vremena i iz njega izvući podatke koji mu kazuju štoće se desiti u budućnosti. On je ribolovac u oceanu vremena."

"Jesi li to rekao i njoj?"



"Jesam." Maxon je nagnuo glavu na stranu. "Također sam joj rekao da sam ga naumiorazotkriti."

"Kako je reagirala na to?""Uživala je u tome. Rekla je da će mu predložiti da me financira."Kane se nasmijao. "A kad bi se to doista obistinilo?""Bio bih prilično iznenađen", rekao je Maxon.

10.

Beng!Kane je čitao u svom stanu kada je oštar zvuk proparao zrak. Uspravio se u svom

naslonjaču. Prvo je pomislio da je nekom automobilu opalio auspuh. U tom trenutku niz prigušenih pucnjeva, koji su zvučali kao da odjekuju ispod njegova prozora, prekinuo je tišinunoći.

Pucnjava iz pištolja! Divljački se bacio na pod, odmičući se ispred stakla; kada jeshvatio da je još uvijek netaknuto, nasmiješio se. Upravo je počeo ustajati, kada se pucnjava

ponovno začula. Instinktivno se pognuo, svjestan da mu srce ubrzano kuca.Čuo je kako se pali motor automobila uz cestu. Začulo se glasno škripanje guma dok je

automobil jureći odlazio. Skočivši na noge, krenuo je prema prozoru, a tada se okrenuo i pošao prema vratima. Otvorivši ih širom, sjurio je niz stepenice.

Kada je izišao na trijem, ugledao je čovjeka kako leži na travnjaku. Drugi je ležaodesetak metara dalje, uz rub ceste. Pod sjajem ulične svjetiljke izgledao je grotesknonepomičan. Potrčao je do čovjeka koji mu je bio bliži i sagnuo se, vidjevši kako ukočenosteže crni automat svojim prstima nalik na pandže.

Svjestan svjetala koja su se počela paliti na obližnim trijemovima, izbezumljeno jegledao oko sebe tražeći pomoć prije no što je pokušao opipati puls. U tom trenutku tijeloispod njega počelo se grčiti.

"Doktore Kane ..."

Zapanjen, pobliže je pogledao zasjenjeni lik, prepoznajući čovjeka koji mu se predstaviokao policajac prije nekoliko dana. Osjetio je šok. "Ležite mirno", kratko mu je zapovijedio."Pozvat ću hitnu pomoć."

"Nema vremena!" Riječi su se jedva čule. Lice koje je gledalo Kanea na sebi je imaloizraz žurbe. "Zovem se Wygant... Clifton Wygant. Ja sam tajni agent."

"Polako", savjetovao ga je Kane."Ne, slušajte!" Wygant se borio da dođe do daha. Škripanje se čulo duboko iz njegovih

grudi, a na usnama mu se pojavila krv. "Vratio sam se, vratio sam se ..." Grč mu je prošaotijelom.

"Nemojte pokušavati govoriti", Kane mu je oštro naredio. Postao je svjestan da je netkodotrčao i promatrao ga.

"Što se desilo?" upitao je uznemireni glas. Kane je pogledao u sredovječnog čovjekakoji je stezao kućni ogrtač oko vrata. Nekoliko drugih likova počelo se sakupljati oko njih."Upucan je", kratko je objasnio. "Još je netko pored ceste.""Ima pištolj!" Lice pridošlice dobilo je uplašeni izraz."Ovaj čovjek je policajac", Kane se obrecnuo. "Zovite hitnu pomoć.""Policajac?" Čovjek je bio zapanjen. Pobliže ga je pogledao, a tada odjurio prema

najbližoj zgradi.Wygant se borio da se uzdigne na lakat."Ležite mirno", upozorio ga je Kane. "Poslao sam po pomoć.""Slušajte, slušajte", progovorio je ranjeni čovjek. Iz njegova grla začulo se krkljanje,

popraćeno naletom krvi.

"Nemojte pokušavati govoriti", obrecnuo se Kane."Bornji ..." U očima uperenim u njega vidjela se bol."Bornji?" Kane ga je gledao, osupnut.



"Bornji ..." Wygantovo se tijelo ponovno zgrčilo. Čeljusti su mu se grčevito pomicaledok se borio za zrak, a usta su mu bila puna krvave pjene. Tijelo mu se divljački treslo.

"Samo polako", molio ga je Kane. Wygant se odjednom bacio na leđa, trzajući se, a potom se smirio. Kane je znao da je mrtav. Ustao je, gledajući tijelo, a misli su mu bileisprepletene.

Bornji! Bornjijeve transformacije! Što je ovaj mrtav čovjek imao s njima? Policajac uzasjedi! Gorko se nasmijao. To je bila laž. No, tko je doista on bio? Što mu je pokušavao reći?

Kane je gledao u nepomičnu figuru, glave prepune misli. Prvo Cantrup, pa Freyhoff, asada ubojstvo na njegovu pragu. Dvostruko ubojstvo! Nekako su sva ta ubojstva bila povezana; nekako je i on bio povezan s njima. Ali kako? Zašto? Kakva bi to igra sudbinemogla povezati tako međusobno udaljena ubojstva? Bornjijeve transformacije, one su bile tanit.

Počeo se grčiti; počeo se divljački tresti i trudio se da to savlada. Cijeli događajostavljao je dojam noćne more koja je ispunjavala njegov um sablasnim mislima. Nekako jeCantrupov rad - njegov rad! - postao prepun ubojstava.

Svjestan gomile koja se počela okupljati, pošao je do mjesta gdje je ležalo drugo tijelo.Promatrači su mu se micali s puta gunđajući. Pogledao je dolje. Nije bilo sumnje da je čovjek mrtav; rekao mu je to ukočen i prazan pogled na mršavom i tamnom licu. Krv je izvirala iz

zjapeće rane na vratu. Tijela napola ispruženoga u jarku, mrtvi je čovjek i dalje stezao oružje."Neka vrsta automatskog oružja", jedan od promatrača rekao je Kaneu."Prokleti gangster", dodao je drugi. Kane nije ništa rekao. Ako je Wygant bio policajac,

tko je onda bio ovaj čovjek? Nije sumnjao da je čitava afera na neki način bila povezana sBornjijevim transformacijama. Ali kako je to bilo moguće? Mrtvi čovjek ispred njega više mu

je izgledao kao neki sitni gangster. Lice njuškala i usta s tankim usnama odgovarali sustereotipu.

Iznenada je osjetio velik strah. Maxon ga je upozorio na tu mogućnost. Onda mu seKane smjao, ali sada se to, na žalost, i obistinilo. Wygant, navodno u zasjedi na provalnike,zapravo je bio njegov tjelohranitelj. Meci koji su Wygantu oduzeli život bili su zapravonamijenjeni njemu!

Začuo je zvuk sirene i uspravio se, gledajući niz ulicu. Policijski patrolni automobil je jurio prema njemu, a crveno svjetlo na njegovu krovu je mahnito bljeskalo. Što policija tumože učiniti? razmišljao je. Wygant je bio mrtav - isto kao i David Cantrup i Martin Freyhoff.

Što je sve to trebalo značiti?

Čovjek koji je sjedio sučelice Kaneu u njegovu stanu bio je prosječne visine, mršav, iimao je tamne oči. Njegove guste obrve, kao i bujna kosa, bile su prošarane sijedima.Ponašanje mu je bilo profesionalno. Identificiravši se samo kao Philip Conrad, iz jedne odvladinih agencija sigurnosti, kratko mu je pokazao isprave. Kane je procijenio da imačetrdesetak godina.

"Shvaćam vašu nevoljkost da razgovarate o slučaju", rekao je Conrad sućutno. "Nasilnasmrt nikada nije zgodna."

"Već sam sve ispričao policiji nekoliko puta", prigovorio je Kane. "Imaju moju izjavu.""Više bih je volio dobiti neposredno od vas, dr. Kane.""Zašto?""Izjave se ponekad iskrive tijekom prepisivanja.""Pročitao sam je prije no što sam je potpisao", pobunio se."Svejedno bih to volio čuti izravno od vas.""Zašto je vlada toliko zainteresirana?""Kako bi utvrdila da lije slučaj uključivao kršenje saveznih zakona." Conrad se

simpatično nasmiješio. "Ovakva provjera je rutinska, dr. Kane, posebice kada se čini da se u

slučaju radilo o lažnom izdavanju za vladinog agenta.""Nije rekao da je vladin agent; rekao je samo agent.""Nije li se prethodno predstavio kao policajac?""Da, ranije."



"No, nije bio." Conrad se nasmijao."Pročitao sam to", priznao je Kane."Moguće je da se tu radilo o lažnom izdavanju za vladinog agenta", žustro je rekao

Conrad. "Dakle, kako se on identificirao? Pokušajte se sjetiti njegovih točnih riječi.""Rekao je: ' Zovem se Wygant... Clifton Wygant.' Rekao je da je agent.""Da li je pokazao nekakve isprave?""Dok je umirao? Ne, ali prije ..."

"O tome ćemo kasnije", prekinuo ga je Conrad. "Je li rekao još nešto?""Rekao je: 'Vratio sam se, vratio sam se.' Tada se počeo grčiti i prestao je govoriti.""Da li su vam te riječi nešto značile?""Ništa." Kane je odmahnuo glavom."Da li je on to rekao na način kao da je očekivao da će vam to nešto značiti?""Ne bih znao. Možda je mislio da hoće.""Što je još rekao?""Samo jednu riječ: 'Bornji.' To je izgovorio netom prije no što je umro.""Bornji? Da li vam to nešto znači?"Kane je neodlučno kimnuo glavom. "Vjerujem da se to odnosilo na Bornjijeve

transformacije."

"A što su one?" Conrad je oštro upitao."Matematički alat za koji se nadamo da će uspostaviti most do razumijevanja

višedimenzionalnoga prostora", objasnio je Kane."Četvrte dimenzije?""Općenito govoreći, da.""Dodana dimenzija." Conradove usne neznatno su se razvukle u osmijeh. "Ako se ona

ne može vidjeti, čuti, okusiti, nanjušiti ili opipati, zašto onda mislite da takva stvar doista postoji?"

Sada je na Kaneu bio red da se nasmije. "To je uobičajeno pitanje. Ali da li su granice prostora i vremena ograničene onime što mi možemo osjetiti? Prema takvom razmišljanju,mikrokozmos nije postojao dok nismo izumili mikroskop."

"Da li su Bornjijeve transformacije onda nešto poput mikroskopa kojim bismo moglividjeti četvrtu dimenziju?"

"Moglo bi se to i tako reći", složio se. "Ja više razmišljam o višedimenzionalnomsvemiru."

"Više od četvrte dimenzije?""Prilično je moguće.""Da, jest. Sve je moguće. To se u ovom poslu vrlo brzo otkrije.""Bornjijeve transformacije nisu baš previše poznate", primijetio je Kane. "Čak niti sam

njihov naziv.""Želite reći?" Conradov se pogled uozbiljio."Kako to da je on znao za njih?""Wygant? Ne znam. Znate li vi?""Naravno da ne.""Čini se da imate nešto na umu", rekao je Conrad."Samo sam zbunjen."Conrad ga je proučavao. "Pretpostavljam da poznajete rad dr. Cantrupa iz Chicaga i dr.

Freyhoffa iz Njemačke?""Prilično dobro." Kane je bio iznenađen što Conrad zna njihova imena."Da li ste ih osobno poznavali?""Vidio sam se s dr. Cantrupom nekoliko puta, i povremeno sam se dopisivali. Nikada

nisam imao tu čast da osobno upoznam dr. Freyhoffa, iako je posjetio našu zemlju nekoliko

puta.""Da li ste se s njim dopisivali?"



"Na žalost, ne." Kane se tužno nasmiješio. "Ali osjećao sam da sam ga upoznao kroznjegove radove objavljene u matematičkim žurnalima, i kroz naše zajedničko prijateljstvo sdr. Cantrupom."

"Da li ga je dr. Cantrup osobno poznavao?""Da, naravno. Dr. Freyhoff ga je posjetio u Chicagu tijekom posjeta koje sam

spomenuo.""Da li je dr. Cantrup osobno poznavao Vosina, Bernardija ili Tanakija?"

Kane je podigao glavu, još jednom iznenađen. "Ne znam odgovoriti na to pitanje, alisiguran sam da se morao susresti s dr. Bernardijem. Znam da je nekoliko puta putovao uItaliju, a dr. Bernardi je nekoliko puta dolazio ovamo."

"Jeste li se vi imali priliku susresti s bilo kojim od njih?""Dr. Cantrupom, kao što sam spomenuo, i susreo sam se s dr. Bernardijem jednom, prije

nekoliko godina.""Gdje je to bilo?""Na Harvardu.""Ali niste se susreli s ostalima?""Ne, ali smo međusobno pratili što radimo." Kane se osjetio iznerviranim. "Je li sve to

povezano s Wygantom?"

"Ne znam.""Ne vidim kakve bi to moglo imati veze s time da li se ili ne Wygant lažno predstavljao

kao vladin agent."Conrad se nasmijao. "To je vrlo tanka nit", priznao je."Ali nit postoji?""Moguće je. To pokušavam utvrditi.""Što, ako se pokaže istinitim, znači da sam i ja na neki način umiješan. Da li to želite

reći?"Conrad ga je mirno gledao. "Moguće je da je tako", konačno je priznao."Ne vidim kako, ili bih možda trebao reći zašto.""Odgovor na to mogao bi se pokazati prilično zanimljivim", primijetio je Conrad. "Da li

vaš rad uključuje nešto što je tajne prirode?""Apsolutno ništa.""Da li ima nečega što bi kasnije moglo postati povjerljivo?""Moguće." Kane se kiselo nasmijao. "Vlada ima maniju za tim.""Mislim da ste u pravu", složio se Conrad. Pogled mu je počivao na Kaneovu licu. "Iz

vaše izjave policiji shvatio sam da ste vidjeli Wyganta prije noći u kojoj je došlo do pucnjave.Da li je to istina?"

"Sve sam o tome objasnio u svojoj izjavi policiji", usprotivio se Kane."Volio bih to čuti izravno od vas", ustrajao je Conrad."Samo ću ponavljati svoje riječi poput papige." Kane se nasmijao na silu. "Znam sve na

pamet.""Ne smeta mi ponavljanje", odgovorio je agent.Kane je rekao: "Prepoznao sam ga kao čovjeka kojega sam pozvao na red nekoliko

večeri prije toga - prošloga ponedjeljka, ako se dobro sjećam - kada sam ga uhvatio kako viriiz grmlja dok sam se ja približavao trijemu. Predstavio se kao policajac."

"Riječima?"Kane je potvrdno kimnuo. "Osim toga, pokazao mi je i isprave.""Da li ste ih dobro pogledali?""Zapravo i ne", priznao je. "Kratko ih je osvijetlio džepnom svetiljkom, ali ne mogu se

sjetiti da sam vidio ikakve detalje. Znate kako se takve stvari uzimaju zdravo za gotovo.""Većina ljudi to čini", složio se Conrad. "Da li je rekao zašto se skriva u sjeni?"

"Objasnio mije da se u susjedstvu dogodilo nekoliko provala, te da ga policija drži podnadzorom. To mi je zvučalo prihvatljivo. Ah, da, znao je tko sam ja.""Po imenu?"



"Rekao sam mu svoje ime, samo ime, ali kasnije mi se obratio s 'doktore Kane'. Naosnovu toga sam pretpostavio da zna nešto o meni."

"Vjerujem da je znao." Conrad se tužno nasmiješio. "Da li ste ga vidjeli ikada osim taj put?"

"Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi." Oklijevao je. "Imam dojam da je on bio čovjek kojega sam nekoliko puta primijetio da me slijedi automobilom. No, to je ipak samo dojam."

"Da vas je netko pratio, ili da je on bio taj koji vas je pratio?"

"Da je on bio onaj tko me pratio", odgovorio je. "Siguran sam da su me pratili unekoliko navrata.""Nije li vas to začudilo?""Osjećao sam se prilično nelagodno.""To je uobičajena reakcija", priznao je agent. "Da li ste vidjeli drugog čovjeka?""Onoga pored ceste? Samo mrtvoga. U novinama je pisalo da je bivši zatvorenik.""Sitni kriminalac", složio se agent. "Kako su pucnji zvučali?""Prvi je sličio na zvuk praskanja auspuha. To je bio moj prvi dojam. Tada je počela

pljuštati kiša metaka, u dva navrata, koliko se sjećam." Kane se posramljeno nasmiješio."Bacio sam se na pod."

"Ne mogu reći da vas krivim za to." Conradove tamne oči su ga odmjerile. "Zašto ste

posumnjali da pucaju na vas?""Nisam o tome svjesno razmislio, iako su mi na umu mogla biti ubojstva dr. Cantrupa i

dr. Freyhoffa. Mislim da bi svatko tako reagirao na iznenadnu pucnjavu.""Onaj tko se pogne na vrijeme, živi da bi se mogao ponovno pognuti", primijetio je

Conrad. "Što ste potom učinili?""Čuo sam kako se pali motor automobila i kako automobil brzo odlazi, a tada sam

potrčao van. U tom sam trenutku ugledao Wyganta.""Koliko biste rekli da je prošlo vremena između prvoga pucnja i prvog rafala?""Možda dvije ili tri sekunde. Novi je rafal započeo unutar sljedećih nekoliko sekundi.

To je opet samo moj dojam. Vrijeme je varljivo u takvim okolnostima.""Vrlo varljivo", složio se agent. "Da li ste tada još nekoga vidjeli?"

"Ne, samo dvojicu ljudi koji su bili nastrijeljeni. Palila su se svjetla na trijemovima inekoliko je ljudi potrčalo prema mjestu događaja, ali to je bilo nekoliko trenutaka kasnije."

"Dakle, nema pravih očevidaca, zar ne?""Ne vjerujem", odgovorio je Kane.Conrad je ležerno ustao. "Ima li još nešto što mi želite reći, doktore Kane?""Ništa", kratko je odgovorio."Trudit ću se da vas ponovno ne uznemiravam." Agent je pošao prema vratima, a tada

pogledao prema njemu. "Držao bih se podalje od tog prozora noću", kratko ga je savjetovao.Prije no što mu je Kane uspio odgovoriti, otišao je. Dio večeri nakon toga Kane će vrlo

potanko zapamtiti.To je bila noć kada je ubijen Talijan Bernardi.

11.

Kane se sa žarom bacio natrag na posao. Budući da su Cantrup, Freyhoff, Vosin iBernardi bili mrtvi, mahnito je radio kako bi došao do otkrića, za koje je povremeno osjećaokako mu je varljivo blizu. Spoznaja da je toliki teret pao na njegova leđa bila je nepopustljiv

poticaj njegovim naporima.Vijest o Bernardijevoj smrti došla je kao težak udarac. Kamion koji je zdrobio njegov

automobil je bio ukraden, a njegov je vozač pobjegao s mjesta nesreće u neidentificiranomvozilu koje ih je slijedilo. Nekako je sumnjao da bi se tu moglo raditi o ubojstvu. Sada je, uz

izuzetak Sabura Tanakija, renomiranog japanskog matematičara, on bio jedini koji je trebao potražiti skrivene dimenzije prostora i vremena svijeta u kojem je živio.

Često bi ga noću probudila nekakva nova ideja. Tada bi se užurbano oblačio i vozionatrag do svog laboratorija. Zora bi ga često zatekla udubljenog u posao.



Najviše je volio gluho doba noći, jer tada je svijet bio miran i tih, i dopuštao mu razinukoncentracije koju je rijetko dostizao tijekom običnog radnog dana. Ponekad je proučavao,

ponekad razmišljao, ponekad je buljio u zid svog malenog ureda, pokušavajući spoznati uloguBornjijevih transformacija u Wygantovoj smrti. Ali, na kraju bi uvijek morao odustati: ta seveza činila jednako neobjašnjivom kao i sam višedimenzionalni svemir.

Djelomičan uzrok njegove marljivosti, znao je, bila je želja da izbaci Anitu iz svojihmisli. Povremeno, kada je mogao svoje osjećaje sagledati objektivno, morao je priznati da mu

je više bio povrijeđen ego nego srce. Ipak, takva objektivnost nije mogla smiriti njegoveosjećaje, niti ga spriječiti da razmišlja o njoj ili o Johnu Androkiju. Posebno o JohnuAndrokiju. Nekoliko trač-kolumnista povezalo je njihova imena u ljubavnu vezu, a glavničlanak u Slavnima danas postavljao je pitanje: "Hoće li se John Androki oženiti svojomlijepom plavokosom kustosicom ? "

To ga je štrecnulo.Ali i zbog drugih razloga je bilo teško zaboraviti Androkija. Tisak je donosio sve više

vijesti o njemu; odavno je izgurao Predsjednika s naslovnih strana. Bilo je nemoguće upalititelevizor, a da se ne spominje njegovo ime. Sada su ga nazivali "novim Simonom Bolivarom",zbog ogromnog multinacionalnog industrijskog imperija koji je stvarao od jednog do drugogkraja južnoameričkog kontinenta; istovremeno su ga proklinjali zbog pokušaja da zajedničko

financijsko tržište pretvori u privatni financijski kartel. Na domaćoj fronti, Kongres je prekinuo zasjedanje, a nepopustljivi senator Blaire je još

uvijek pokušavao sudski pozvati Androkija da svjedoči u sklopu njegove istrage onoga što jeon nazvao "besramnim i nečuvenim kršenjima Zakona o zabrani stvaranja monopola". Tiradausmjerena protiv senatora izazvala je dojam da je on, a ne Androki, glavni krivac.

Ali, maštu javnosti je najviše zaokupljala njegova tajnovitost. "Tko je John Androki? " postalo je omiljeno pitanje kolumnista. Svaki je na njega pokušavao odgovoriti prema svojojvlastitoj mašti ili izvorima informacija.

Prema ženskim listovima, on je bio najpoželjniji neženja svijeta. Aludirali su na njegovetajne romanse, i obilato se koristili izrazima poput "šarmantan", "otmjen", i "kavalir". Jedanod novinara je objavio kako je Androki ostao neženja zbog tragične smrti svoje "jedine prave

ljubavi". Drugi su se izvještaji bavili opisima prekrasnog zdanja koje je gradio iznad obaleMalibua. Jedan od najčitanijih kolumnista je napisao da Androki gradi repliku veličanstvenogHearstova dvorca u San Simeonu kako bi u njemu živjela posluga.

Ali o samom Johnu Androkiju, unatoč stotinama fotografija, nije se znalo ništa.Iako je Kane pokušavao zaboraviti Anitu i Androkija, to nije bio slučaj s Maxonom.

Financijer je postao njegova opsesija."On je zasigurno putnik u budućnost", ponavljao je bez prestanka. "Njegovi su instinkti

previše nepogrešivi da bi se tu radilo o nagađanju.""Instinkti?" izazivao ga je Kane."Hvataš me za riječ", optužio ga je Maxon. "Prokleto dobro znaš na što mislim.""Shvatio sam glavnu ideju", priznao je."Ako već ne mogu dospjeti do njega niti na jedan drugi način, napisat ću članak o

njemu", izjavio je Maxon. "Nazvat ću ga Da li je John Androki putnik u budućnost ? Ne možeme tužiti zbog toga."

"Vjerojatno će kupiti sveučilište i otpustiti te", odgovorio je Kane."Ozbiljan sam. Spomenuo sam tu ideju Aniti.""Kada si je vidio?""Prije nekoliko dana. Zaletio sam se u nju na Sunsetu. Vozila je deset tisuća dolara

vrijedan Jaguar - novi V12 s dvostrukim gornjim zupcima na svakom cilindru." Maxon secinično nasmijao. "Posao kustosa se doista isplati."

"Da." Kane je odagnao svoju povrijeđenost. "Što je rekla?"

"O članku? Rekla je da će John poludjeti od bijesa. Nazvala ga je John. Što ti misliš otome?""O članku?" Kane je kratko razmislio. "Potpisan tvojim imenom, zasigurno će izazvati

senzaciju."



"Mogao bi natjerati mnoge ljude da počnu razmišljati. Trebao bi vidjeti moj dosje."Maxon je pokazao debljinu dosjea rukama. "Metar debljine. Jesi li znao da je on magnet zaubojstva? Dva su se dogodila gotovo pored njega - jedno u Philadelphiji, a drugo u Seattleu.Ubroji ljude koji su ubijeni na tvom travnjaku, i broj raste na četiri."

"Ne možeš ubrajati njih", prigovorio je Kane."Postoji povezanost." Maxon je mudro kimnuo. "Trojica od tih ptičica potekli su iz istog

gnijezda."

"Ne pratim te.""Trojicu od njih nikada se nije uspjelo identificirati; ili, točnije, njihovi suidentifikacijski dokumenti bili lažni. Zapravo o njima nije bilo nikakvih službenih podataka

bilo koje vrste. Nije bilo otisaka prstiju, brojeva zdravstvenog osiguranja, ničeg sličnog.Times je objavio povelik članak o tome. Znaš li da nitko ne zna Androkijevo porijeklo?"

"I šta ima novoga?" Kane se usiljeno nasmijao."Zar nikada ne pratiš novosti o njemu?" pitao ga je Maxon. "On je veća vijest od

spuštanja na Mjesec.""Iznenađen sam što ga nije pokušao kupiti.""Mjesec? Samo mu daj vremena. Prošli tjedan kupio je Madagaskar." Maxon ga je

prodorno gledao. "Da li si jutros pročitao izjavu senatora Blairea? Proveo je veliku istragu o

Androkiju. Rekao je novinarima da je htio ustanoviti da je Androki građanin Amerike, ali nijemogao pronaći dokaze za to."

"Mislio sam da dolazi iz Wisconsina?""To je bila glasina. Navodno je rođen negdje u okolici Green Baya - blizu sela zvanog

Cooperstown. To je područje u kojem se uzgajaju goveda. Ali Blaire nije uspio otkriti nikakavzapis o njegovu rođenju. Dao je to na sva zvona."

"Zašto bi Androki izabrao takvo mjesto ako to nije istina?" upitao je Kane."Selo? U njemu uglavnom žive Poljaci.""Kao i u dijelovima New Yorka, Chicaga, i bilo kojeg drugog grada koji ti može pasti na

pamet", usprotivio se. Zamišljeno je zastao. "Možda potječe iz siromašnih četvrti, pa pokušava to sakriti."

"Uopće ne vjerujem da je to u pitanju", rekao je Maxon."A što ti vjeruješ?""Tri čovjeka, o kojima nema nikakvih podataka, su ubijena u blizini četvrtog, o kojem

također nema podataka." Maxon ga je gledao u iščekivanju. "Da li ti to nešto znači?""A što ti misliš da znači?""Oni svi potječu s istoga mjesta, Bert.""A gdje je to?""To je ono što namjeravam saznati."Kane je polako odmahnuo glavom. "Tvoje razmišljanje ne čini mi se logičnim, Gordie.

Razmišljaš s emocijama.""Stvarno?" Maxon se zavalio natrag u naslonjač. "Možda si u pravu, ali htio bih da mi

ukažeš na rupu u mom razmišljanju.""Kažeš da vjeruješ da su oni svi putnici u budućnost?""Nisam to rekao, ali to jest ono što mislim. Bilo ih je četvorica istih.""Ako su oni bili putnici u budućnost, ne bi li tada predvidjeli da će biti ubijeni? A ako je

to tako, zar ne bi poduzeli nekakve korake da to izbjegnu?""Ne razmišljam o tome na taj način", odgovorio je Maxon. "Da su izbjegli vlastite smrti,

kako bi ih onda mogli predvidjeti?""Ali oni su bili ubijeni, u tome je poanta svega", rekao je Kane. "I zbog toga što su bili

ubijeni, morali su znati što im slijedi. Točnije, ako su bili putnici u budućnost.""Ti stvaraš paradokse, Bert."

"Da, ali odgovori mi na njih.""Vrijeme je ćudljivo. To znaš.""To nije odgovor."



"Možda su mogli predvidjeti svoje smrti, ali ih nisu mogli izbjeći", ustvrdio je Maxon."Ako putnik u budućnost vidi budućnost - sam taj čin definira tu sposobnost - tada vidi onošto je neizbježno. Prilično je logično pretpostaviti da su predvidjeli svoja ubojstva, ali su bilinemoćni."

"Besmislice, Gordie.""Možda, ali ja vjerujem da i na nelogično moramo primijeniti logiku. Shvaćaš li koliki

broj smrti može na ovaj ili onaj način biti povezano s Androkijem? Devet."

"Devet?" Kane je bio zaprepašten."Brojim ih", tužno je rekao Maxon. "Prvi je bio milijunaš imenom Winthrop Farrand,koji je, kako se čini, imao neke poslove s Androkijem baš u vrijeme kada je on po prvi putdošao u centar pažnje. Na Farranda je naletio kamion, baš kao i na Bernardija. Cantrup je biodrugi, Freyhoff treći. Neidentificirani leš u Philadelphiji i još jedan u Seattleu su četvrti i peti.Zatim dvojica momaka na tvom travnjaku, pa Vosin i Bernardi, što ukupno čini devet."

"Kako možeš ubrajati Cantrupa, Freyhoffa, Vosina i Bernardija?" upitao je Kane."Posebno europske matematičare? Oni čak nisu bili ni neizravno povezani s Androkijem.Osim toga, Vosin je umro od srčanog udara."

"Možemo li biti sigurni u to? Da li bi Rusi priznali da je jedan od njihovih najvećihmatematičkih genija ubijen?" Maxon ga je nepopustljivo gledao. "Priznajem da su neke od

niti koje ih povezuju tanke, ali povezanost ipak postoji. Da li si ikada čuo za Ubojstvo d.o.o.?Androki je sigurno kupio tu firmu."

"Hej, pripazi na svoju objektivnost", opomenuo ga je Kane.Maxon se nacerio. "Pokušavam, doista, ali ta ptičica to čini iznimno teškim."

Kako su tjedni prolazili, Kane je nastavio rutinu koju je započeo nakon svog prekida sAnitom. Uglavnom se sastojala od dugih sati provedenih u laboratoriju, uz malo sna i gotovonimalo rekreacije. No, ipak je uspijevao u tome.

"Život neženje je dobar život", Maxon je to mnogo puta ponovio, a tek sada je Kaneosjetio da bi to mogla biti istina. To je poricao tijekom jedanaest godina koje je proveo u

braku s Margaret. To su bile zlatne godine, idilične, i na kratko vrijeme je povjerovao da ih je

obnovio s Anitom. Sada, kad je Margaret bila živa još jedino u njegovu sjećanju, mogao jevidjeti dobre strane života kakav je vodio Maxon. Bez Margaret, to je bilo jedino što mu je

preostalo.A tada je tijekom božičnih praznika sreo Anitu kada je izlazila iz jedne od skupih

trgovina s rukama punim paketića."Bert, drago mi je što te vidim!" Zastala je gotovo nasred pločnika, gledajući ga preko

svojih paketića. Na licu je imala nesiguran osmijeh."Daj da ti pomognem." Poskočio je da joj uzme teže smotuljke."Automobil mi je na susjednom parkiralištu.""Izgledaš prekrasno." Koraknuvši jedan korak natrag, pogledao ju je, misleći kako ljepša

doista ne bi mogla biti. Istovremeno je shvatio da je dobar dio njezina dobrog izgleda biorezultat njezine moderne frizure, sjenila i dugih umjetnih trepavica. Skupa jakna od kuninogkrzna pojačavala je efekt. "Kako ti je na novom poslu?" pitao je.

"Dobro.""Čuo sam da Androki gradi poveliku umjetničku galeriju na Malibuu." Počeo je hodati

uz nju dok su išli prema parkiralištu.Kimnula je. "Bit će gotova za otprilike dva mjeseca.""Hoćeš li i ti živjeti u tom kraju?""Da, naravno." Ukočeno je gledala pred sebe. "Kako napreduje tvoj posao?""Još uvijek klimavo.""Ne mogu to vjerovati." Pogledala ga je sa strane. "Mislim da radiš šesnaest sati

dnevno.""To je moj život", ozbiljno je odgovorio."A kada se to privede kraju?""To nikada neće doći do kraja", ukočeno je odgovorio.



"Čak niti ako dođeš do velikog otkrića?""Pogotovo ne tada." Pogledao je prema nebu, pitajući se da li će početi kišiti. To se

osjećalo u zraku. "To bi mi samo bio poticaj za sljedeći korak.""A to je?""Iskreno rečeno, ne znam." Zamišljeno se nasmiješio. "Matematičke mogućnosti su kao

prostor ili vrijeme: beskrajne. To kažem znajući da nikada nećemo znati sve što se o tomemože znati. Jedan korak vodi drugomu, i tako u beskraj."

"Ja isto tako osjećam o umjetnosti", primijetila je."Jesi li vidjela Gordija u posljednje vrijeme?""Naletjela sam na njega prije nekoliko tjedana.""Prilično je opsjednut tvojim šefom.""Rekao mi je." Nasmijala se. "Čak tvrdi da će napisati članak o njemu. Nije li to

smiješno?""Zašto to kažeš?""Pa, nije li?""On je javna osoba; mnogo je ljudi zainteresirano za njegove aktivnosti", usprotivio se.

"Mislim da bi članak psihološke prirode mogao dobro proći.""Psihološke." Šmrcnula je. "Da li on doista misli to napisati? Mislila sam da se šalio."

"Vjerujem da misli. Sakuplja materijale.""Smiješno." Skrenula je na parkiralište. "Jaguar u uglu."Kane ga je promotrio. "Dobar automobil.""Ah, kupila sam ga na otplatu", brzo je odgovorila. "Rate me ubijaju.""Za to novac služi." Ostavio je pakete na sjedištu iza nje."Hoćeš da te nekamo povezem?""Ne, hvala. Stara krntija je parkirana malo dalje u ulici.""Drago mije što sam te vidjela, Bert. Nemoj da toliko prođe i do sljedećeg puta." Upalila

je motor."Neće", složio se. Petljala je oko torbice, kratko mu se nasmiješila, a tada krenula s

parkirališta. Gledao je za bijelim Jaguarom kako se uključuje u promet. Ovaj ga je susret

pomalo bacio u depresiju.Vraćajući se do svoga auta, pitao se da li je sretna.

Charles Dorrance gledao je hrpu izvještaja koje je sakupio o aktivnostima JohnaAndrokija. Iako su one činile tek neznatni dio financijerova dosjea, odabrao ih je u uvjerenjuda negdje među njima leži ključ za čovjeka koji je postao svjetska enigma broj jedan.

Izvukao je jedan od izvještaja Philipa Conrada i na brzinu ga proučio. Iako je bio star nekoliko mjeseci, stalno bi mu se vraćao, osjećajući da je poanta cijele priče nekako upisanana ovih nekoliko sažetih stranica.

Čovjeka koji se predstavio kao agent Clifton Wygant, ubio je pištoljem drugi čovjek,koji je, kako se čini, namjeravao ubiti Bertrama Kanea. Njegov se motiv dao naslutiti izmeđuredaka, naravno, ali Dorrance nije sumnjao u njegovu istinitost. To je postavilo Wyganta uulogu Kaneova zaštitnika.

Wygantov ubojica, koji je također poginuo u tom dvoboju pištoljima, bio je sitnikriminalac koji je godinu dana ranije za dlaku izbjegao tužbu za ubojstvo. Njegov policijskidosje bio je tipični dosje huligana iz kvarta koji je izrastao u sitnog gangstera. Dorrance senije previše zanimao za njega, osim pitanja tko bi mu mogao biti poslodavac. Ali, CliftonWygant ga je mnogo više zanimao.

Wygantovo izdavanje za policajca pokazalo se lažnim - kao i njegovo ime, procijenio jeDorrance. Zapravo, Wygant nije nikada postojao, barem što se tiče bilo kakvih podataka koje

bi se moglo provjeriti. Njegovi otisci prstiju nisu odgovarali niti jednima dotada poznatima,

nije bilo vojnoga dosjea, broja zdravstvenog osiguranja - nikakvih javnih podataka bilo kojevrste. Kao i žrtve ubojstava u Philadelphiji i Seattleu, činilo se da se pojavio niotkuda.Kao i sam John Androki, pomislio je.



"Vratio sam se, vratio sam se ..." Wygantove riječi izrečene na samrti stalno su ga progonile. Odakle se vratio? Što je pokušavao reći Kaneu? Preciznije, zašto je dao svoj životda bi spasio Kanea? To što se jednom predstavio Kaneu kao policajac nije bilo previšetajanstveno; bila je to prikladna maska. Ali zašto se, gotovo s posljednjim dahom, predstaviokao agent?

Dorrance je o tome razmišljao mnogo puta; i sada je ponovno razmišljao o tome. Čovjek na samrti, u najvećem broju slučajeva, govori istinu. Ali ne uvijek. No, zašto bi tvrdio da je

agent? Što se nadao da će dobiti tom tvrdnjom? Je li se samo pokušavao predstaviti? A ako jeto bila istina, čiji agent?Prema onome što je Conrad saznao, Wygant je bio smješten pored Kaneova stana kako

bi ga štitio - i umro je čineći to. To se činilo prilično očiglednim. A bio je upoznat sBornjijevim transformacijama! Tu je, mislio je Dorrance, bila kvaka. Kako je matematičkateorija povezana s ubojstvom?

Nacerio se. Cantrup, Freyhoff, Bernardi - svi ubijeni. Smrt ovoga potonjega nastupila jegotovo u istom trenutku kada su dva muškarca poginula na Kaneovu travnjaku. Možda je iVosin bio ubijen. Izvještaji obavještajaca iz Rusije govorili su da je u priči bilo još nečegaosim onoga što je pisalo u službenom izvještaju.

Bernardi je bio ubijen na točno isti način kao i Winthrop Farrand, razmišljao je. Farrand,

koji je uveo Androkija u svijet financija. Pa, Farrand je platio za to.Dorrance je protrljao bradu. Multimilijunaš, ulični huligan, tri čovjeka bez ikakvih

podataka - tih je pet ljudi moglo biti povezano s Johnom Androkijem na neki način, iako jeveza bila slaba i zasnovana na indicijama. Zbrajanje koliko indicija čini vjerojatnost?

Cantrup, Freyhoff, Vosin, Bernardi - svi vrhunski matematičari, svi su se baviliBornjijevim transformacijama. Od njih četvorice, jedino je Vosin, možda, umro prirodnomsmrću. Čak je i to bilo sumnjivo. Nekako se i njih moglo povezati s Johnom Androkijem; no ita je povezanost bila slaba.

Neko je vrijeme promatrao Conradov izvještaj. Stan Bertrama Kanea je bio ozvučen,njegov su telefon prisluškivali. Prijemnici su se nalazili u postaji za prisluškivanje koju suvodili privatni detektivi iz neke nepoznate agencije.

Dorrance se cinično nasmijao amaterski obavljenom poslu u stanu. To je bila stvar zalokalne policajce, ako bi oni to ikada primijetili. U međuvremenu, Conradovi su se ljudi

priključili na sustav za prisluškivanje, te je Conrad tako mogao nadzirati i Kanea i njegove pratioce. Ništa se do sada nije moglo dokazati, osim da je ta agencija imala samo jednogklijenta: malenu ekipu za odnose s javnošću, koja je surađivala s firmama u kojima je JohnAndroki imao udjela. To nije dokazivalo ništa. Ali bilo je dio uzorka.

"John Androki." Izgovorio je to ime, razmišljajući o svim događajima i pokušavajući ih posložiti u cjelinu. Znao je da je taj zadatak očigledno nemoguć: nedostajalo je previše važnih podataka.

Pokušaj ubojstva Bertrama Kanea je sve još više poremetio. Conrad je vjerojatno mogaozaštititi Kanea, ali stavio je veto na taj prijedlog, smatrajući da će im matematičar višekoristiti kao mamac. To je bilo nemilosrdno, Dorrance je znao, ali morao se složiti s time;

broj zaštitara koji bi bili potrebni da zaštite Kanea bi sigurno uznemirio ... koga?Johna Androkija, razmišljao je; svi su tragovi vodili do Johna Androkija. A činilo se da

John Androki postaje očajan. Bilo je lako sakriti jedno ili dva ubojstva, ali nije se moglosakriti mnogo ubojstava. Čak niti ispod hrpe od nekoliko milijardi dolara.

John Androki, financijer.John Androki, svjetski moćnik.John Androki, majstor ubojstava.John Androki, alias "Gospodin Nitko."Dorrance je tiho opsovao. Nije prezao od teških poslova, zato je i bio na mjestu na

kojem jest. Ali John Androki je bio krajnje zbunjujuć, nepredvidiv, opasan. Jaki su temeljidrhtali pod njegovim dodirom.Činjenica: Malenu, ali dobro opremljenu i izvježbanu vojsku plaćenika, koja je sada

marširala Belgijskim Kongom kako bi osvojila vrijedne rudnike bakra na Centralnom platou,



financirala je grupa povezana s kompanijom koja je bila ogranak jedne belgijske korporacijekoju je kontrolirao John Androki.

Činjenica: Nedavnu revoluciju u Kostariki, u kojoj je na vlast došao Thomas Leon,najvjerojatnije su financirali Androkijevi agenti. Sada je cijela Srednja Amerika postalanesigurna.

Činjenica: Panama je zaprijetila da će zatvoriti Panamski kanal, nakon što je JohnAndroki dao velik zajam njezinoj vladi.

Senator Blaire je bio drugi dio priče. Kampanji zajedljivosti, optuživanja,inkriminiranja, vrijeđanja i grubih laži, koja je protiv njega povedena iz stotinu izvora, sada suse pridružili agitatori koji su zahtijevali njegovu ostavku. Ogromna sredstva su uložena ukampanju koja se protivila njegovu ponovnom izboru. Unatoč svemu tome, senator je krenuoza Androkijem svim silama.

Dorrance je želio da uspije.Koji je bio veliki plan Johna Androkija? Što je bio njegov glavni cilj? Moć, naravno,

moć kojom bi kontrolirao sudbine čitavih naroda; a što se sve svodilo na kontroliranje ljudi.Deseci vlada već su plesali na njegovu melodiju. No, u postizanju svojih ciljeva, remetio jedelikatnu ravnotežu političke, gospodarske i vojne moći.

Dorrance je uzdahnuo, ponovno se mislima vraćajući na stvarnost koja mu je bila

poznata. Conrad je izvijestio da je Anita Weber, profesorica umjetnosti na Sveučilištu LosAngelesa, dala otkaz na fakultetu kako bi postala kustosicom Androkijeve zbirke umjetnina.

"Lijepa, talentirana i seksepilna", napisao je agent o njoj. Snimke su otkrile da je postalaAndrokijeva ljubavnica na njihovom drugom sastanku. Nitko za to nije mogao krivitiAndrokija, mislio je, ali bilo je više nego zanimljivo sjetiti se da je Anita Weber prije izlazilas Bertramom Kaneom. Iako Conrad nije mogao ustanoviti dubinu te veze, vjerovao je da jevrlo značajno što su sudbine Androkija i Kanea bile povezane na još jedan način. Dorrancenije mogao protiv toga.

Bertram Kane činio se pristojnim. Bio je potpuno iskren s Conradom, ali prilično naivankada je u pitanju bila njegova vlastita sigurnost. Dorrance se zapitao što bi Kane mogao

pomisliti kada bi otkrio da se njegov stan prisluškuje. Conrad ga je opisao kao "znanstvenika,

potpuno izvan ovoga svijeta". Pa, zašto ne? Dorrance se nasmiješio. Iz sakupljenih izvještaja,stvorio je prikladan opis.

Bertram Kane živio je u četvrtoj dimenziji.

12.

Kane je upravo namjeravao otići s posla na večeru, kad je zazvonio telefon. Zvonjava jeoštro i glasno odjeknula utihnulom zgradom. Okrenuo se na vratima kako bi se javio.

"Bert?" Glas, tih i zabrinut, pripadao je Aniti."Na telefonu." Pokušao je suspregnuti osjećaje.

"Moram te odmah vidjeti", žurno je rekla."Što nije u redu?" upitao je povišenim tonom."Ne mogu razgovarati, ne preko telefona.""Jesi dobro?""Da, nije to u pitanju."Osjetio je iznenadno olakšanje. "Gdje ćemo se naći?""U tvom stanu", predložila je. "Za petnaest minuta?""Bit ću tamo", obećao je. Začulo se "klik" i on je spustio slušalicu, osjećajući kako mu

se vraća osjećaj nelagode. Iako ga je uvjeravala da je dobro, znao je da ga ona ne bi nazvalaosim ako stvar nije jako hitna. No što bi moglo biti toliko hitno da bi se obratila njemu nakonsvega što se dogodilo? Sa sigurnošću je znao da je to uključivalo Johna Androkija.

Njegov je strah rastao dok je žurio prema parkiralištu. Bila je uplašena! Prisjećajući senjezinih riječi i tona, shvatio je da je u njima bilo straha koji tada nije osjetio. Straha predčime? To je pitanje poticalo njegove vlastite strahove.



Kada je stigao u stan, pomislio je nazvati Maxona, ali tada je odustao od toga. Da se onahtjela povjeriti Gordiju, sama bi ga nazvala. Ili je možda prvo pokušala nazvati njega? Kakavgod njezin problem bio, trebala je pomoć, i progutala je svoj ponos kako bi se obratila

prijateljima koje je odbacila.Bio je kod kuće svega nekoliko minuta kad je začuo zvuk automobila uz cestu. Bacivši

pogled kroz prozor, ugledao je njezin bijeliJaguar. Brzo je izišla iz vozila, gledajući iza sebe niz ulicu prije no što je krenula prema

kući. Pošao je prema vratima kako bije dočekao."Drago mi je što te vidim." Pružio joj je ruku, svjestan da mu glas nije bio potpunomiran.

"Stvarno? Nadam se." Kratko se nasmiješila, što nije uspjelo sakriti njezinu zabrinutost.Zakoračio je na stranu da ona može ući, a potom zatvorio vrata.

"U čemu je problem?" upitao je.Okrenula se, zabrinuto promatrajući njegovo lice prije no što je odgovorila: "Morala

sam s nekim razgovarati.""Androki?""Da." Nervozno je jezikom ovlažila usne."Došla si na pravo mjesto", tiho je odgovorio. "Kavu? Bit će gotova za trenutak."

"Crnu." Kimnula je i sjela na kauč. Napunio je dvije šalice toplom tekućinom, a potom se vratio i stavio ih na stolić pored

nje. "Sada mi reci, u čemu je problem?"Podigla je šalicu ništa ne govoreći, i gledala ga preko ruba. Ruka joj je drhtala. Spustila

je šalicu i rekla: "Možda sam samo nerazborita.""Sumnjam da je to u pitanju."Gledala ga je. "Zašto to kažeš?"

Nasmijao se. "Nisi tip koji se previše brine, a sada si zabrinuta.""Nikada se nisam smatrala osobom koja se brine oko svega", priznala je. Ugrizla se za

usnu. "Ne znam baš odakle da počnem.""Od početka", predložio je. "To je obično najbolje."

"Ovo mora ostati među nama, Bert. Ako ono što sam ti rekla iziđe na vidjelo, moglo bi prouzročiti mnogo problema."

"Tebi?""Da, ali i drugima.""Kome?""Gospodinu Androkiju", odgovorila je."Poštovat ću tvoje povjerenje", obećao je.Protrljala je ruke, a potom ga pogledala, smirena izraza lica. "Mislim da se desila smrt",

tiho je rekla."Ubojstvo?""Smrt", ispravila ga je."Gdje?""Kod gospodina Androkija.""Na posjedu u Malibuu?""Ne, ta kuća još nije dovršena. Na Sunsetu.""Ispričaj mi o tome." Gledao ju je u iščekivanju.Polako je podigla pogled. "To je toliko nevjerojatno da se pitam da li sam to doista

vidjela. Da, znam, zvučim zbunjeno." Nervozno se nasmijala. "I jesam, naravno. Strašno samzbunjena."

"Pokušaj to objektivno sagledati", ohrabrivao ju je.Kimnula je, ponovno napućivši usne prije no što je rekla. "Bila sam u galeriji i

proučavala jednu Kirchnerovu sliku - koja pripada školi Die Brucke - koju je kupio jedan odagenata gospodina Androkija. Bilo je kasno poslijepodne i razmaknula sam zastore kako bih je proučila pod prirodnim svjetlom. Prozor je okrenut k stražnjem dvorištu." Zastala je.

"Nastavi", požurivao ju je.



"Sunce je bilo na zapadu, i njegovi zraci su padali preko travnjaka. Na tom područjunema stabala, pa sam imala jasan pogled. Tada se iznenada pojavio čovjek ..."

"Pojavio?" prekinuo ju je.Kimnula je glavom, potvrđujući ono što je rekla. "Znam da zvuči suludo, ali tako je bilo.

Gledala sam na travnjak, kad se on iznenada pojavio na njegovoj sredini, baš kao da jeizniknuo iz zemlje. Jasno sam ga vidjela. Držao je nešto u ruci. Pištolj, mislim. GospodinAndroki se baš dovezao s prednje strane; znam to jer sam čula njegove tjelohranitelje kako

ulaze da pregledaju kuću. To uvijek rade." Zastala je, nervozno kršeći ruke."Nastavi", kratko joj je rekao."Čovjek je počeo trčati prema prednjem dijelu kuće gdje se parkiraju automobili. Čula

sam pucanj, a potom je pao.""Čovjek s pištoljem?"Kimnula je drhtureći."Da li si zapravo vidjela kako je upucan ... pao?""Da." Prošaptala je tu riječ. "Još uvijek mi je bio na vidiku.""Što se tada dogodilo?""Dvojica tjelohranitelja gospodina Androkija su otrčala do njega i odnijela ga. Vjerujem

da su ga stavili u jedan od automobila. Nekoliko trenutaka kasnije čula sam kako taj

automobil odlazi. Navukla sam zastore, bojeći se da bi me netko mogao vidjeti.""Da li te itko pitao jesi li što vidjela?""Ne, ali sam se bojala.""Da li ti je taj čovjek izgledao poznato?""Doista ne mogu reći. Samo sam ga vidjela kako se iznenada pojavio i počeo trčati.

Imam dojam da je bio srednjih godina i nabijen, to je sve. Na sebi je imao tamno odijelo."Unijela mu se u lice. "Znam da zvuči suludo, ali točno tako je bilo. Sigurna sam da je ubijen."

"Je li se to dogodilo danas poslijepodne?"Odmahnula je glavom. "Ne, jučer. Otada sam uplašena. Htjela sam te već prije nazvati,

ali čak sam se i to bojala učiniti. Ne mislim da je problem što je ubijen, već njegovoiznenadno pojavljivanje. To je bilo zastrašujuće."

"Nisam vidio u novinama da je pronađeno nekakvo tijelo", primijetio je."Niti ja.""Bojiš li se Androkija?""Naravno da ne." Lice joj je prkosno zasjalo. "Samo se bojim onoga što se desilo.""To je razumljivo.""Postajem li luda? I to sam se zapitala.""Naravno da ne.""Ali pojaviti se iz zemlje!""Možda se to uopće nije tako desilo", predložio je. "Možda su ti oči odjednom pale na

njega, i tako si dobila dojam da se on iznenada pojavio. Čuo sam za takve iluzije.""Ne, vidjela sam ga." Izgledala je poraženo. "Dogodilo se toliko ubojstava.""Je li?""Pa, ljudi na tvom travnjaku.""Vjeruješ li da postoji nekakva povezanost?""Naravno da ne." Nakrivila je glavu. "Kako bi to moglo biti povezano?""Ne znam", iskreno je odgovorio. "Pitam se zašto si to spomenula.""Nemam nikakav poseban razlog, jedino što se događa toliko nasilja. To me plaši, Bert.""Pa, ako je taj momak pokušavao ubiti Androkija ...""Vjeruješ li da bi to moglo biti u pitanju?" Ponadala se. "Imao je pištolj. Sigurna sam da

je to bilo ono što je držao u ruci.""Androki je to svejedno trebao prijaviti."

"Shvaćam." Prtljala je po torbici. "Što da radim? Ne mogu reći policiji.""Zašto ne?""Mislili bi da sam poludjela, a osim toga ..." Ponovno je zastala, grčeći usne."Što osim toga?" poticao ju je.



"Nisam sigurna da je ubijen.""Ali si sigurna da je ustrijeljen", usprotivio se."Pa ... da."

Naslonio se, gledajući u nju. Nekako je baš element fantazije u njezinoj priči činio pričuistinitom. Bila je previše sigurna u ono što je vidjela. Osim toga, znao je da ona inače nijerastresena, niti ima bujnu maštu. Mogla je to biti iluzija, ali sumnjao je u to.

Na posljetku je rekao: "Na tvom mjestu bih otišao odande."

"Da napustim posao?" U očima joj se ponovno pojavio otpor. "To mi je velika prilika. Ne mogu je tek tako odbaciti, Bert. Ne znaš koliko mi taj posao znači.""No da li je vrijedan umiješanosti u ubojstvo?" tiho ju je pitao."Ali ja nisam umiješana", protestirala je. "Samo sam nešto vidjela, ili mislim da sam

vidjela.""Ne pokušavaj poricati ono što si vidjela", upozorio ju je. "Mislim na tebe. Moglo bi

postati opasno ako Androki sazna što si vidjela, ili samo posumnja u to.""Za mene? To je smiješno!""Je li?" Neraspoloženo ju je pogledao. "Ne znam što ti još mogu reći osim onoga što

sam ti savjetovao. Hoće li ti smetati ako o tome porazgovaram s Gordijem?"Zabacila je glavu. "Gordie je pun predrasuda."

"Protiv Androkija? Ne vjerujem u to.""On izmišlja razne gluposti o njemu.""On nagađa, da, ali pokušava doći do istine.""Doista? On pokušava načiniti nekakvu senzaciju oko toga. Sva ta priča oko

senzacionalističkog članka.""On je iskren", prekorio ju je."Sve je to tako smiješno, Bert."Rekao je: "Moraš priznati da je Androki umiješan u neke čudne poslove. Ako je istina

ono što govori senator Blaire, on je sam sebe postavio iznad zakona. Potkopava vlast narazličite načine, a nije sigurno niti da je naš građanin."

"Gluposti," odbrusila je, "znam da je."

"Navodno iz nekog sela blizu Green Baya," složio se, "ali senator to ne može potvrditi.""Taj čovjek!""Morat ću se prikloniti njegovom mišljenju, Anita.""Zato što je John Androki pronicav poslovni čovjek?""Zato što krši red i zakon", ispravio ju je."On uopće nije onakav kakvim ga ljudi prikazuju, Bert. On je ljubazan i obazriv, i pravi

džentlmen. Zapravo je njegovo ogromno bogatstvo navuklo toliku mržnju na njega. Ljudi muzavide."

"Morat ću ti to vjerovati na riječ."Potišteno je gledala u pod. "Razgovaraj s Gordijem ako hoćeš, ako si siguran da on neće

ništa odati.""Neće." Dodao je ljubaznije. "Ali vjerujem da će njegov savjet biti isti: bježi odande.""Pretpostavljam." Odgurnula je šalicu i ustala. "Moram krenuti."Ustao je. "Žao mi je što ti nisam više pomogao.""Bio si dobar." Prisilila se da se nasmiješi. "Doista mi je najviše trebao razgovor.""Kad god zatrebaš", ponudio je."Stvarno si srce, Bert." Poljubila ga je u obraz prije no što je krenula prema vratima."Pazi na sebe", tiho je rekao. Slušao je njene korake kako silaze niz stepenice; zvuk peta

njezinih cipela odzvanjao je prilazom. Trenutak kasnije, upalio se motor Jaguara, a zatim jenjegov zvuk postajao sve tiši dok je automobil odlazio u sumrak.

Vratio se do kauča i sjeo. Čovjek koji se pojavio niotkuda, pretrčao je travnjak i tada je

pogođen... Slabašno se nasmiješio. Nevjerojatno, da, no ipak u skladu s ostalim pričama oAndrokiju. Svaku je priču slijedila još nevjerojatnija. Čovjek je brzim tempom postajao predmet nove mitologije.



Razmišljao je o tome. Taj je čovjek bio obavijen tajnama. Obavijen tajnama i okružensmrću, ispravio se. Ili je sijao smrt gdje god je prolazio? Maxon ga je nazvao magnetom zaubojstva; Anita ga je vidjela kao obazrivog i nježnog. Koji je Androki bio pravi? Da li je on

bio žrtva društva, ili je društvo bilo žrtva?O tome je morao razmisliti."Uzmi četiri mrtva matematičara, tri neidentificirane žrtve ubojstva, jednog

multimilijunaša, čovjeka koji se pojavljuje niotkuda i biva upucan, ubaci nekoliko nasumičnih

leševa, stavi ih u kotao Bornjijevih transformacija, dobro promiješaj, i što ćeš dobiti?" pitao jeMaxon."Vještičji napitak", kiselo je odgovorio Kane."Ako napitak nije dobroga okusa, dodaj trunčicu višedimenzionalnoga prostora i

kapljicu vode iz tijeka vremena", nastavio je psiholog. "Trebao bi dobiti nešto posvezanimljivo."

"Da, ali što?""To je ono što još moramo ustanoviti. Težak je to recept, Bert, za kuhare amatere."

Maxon je gledao uokolo po prostoriji za nastavnike."Misliš li da je čovjek koji se pojavio niotkuda mogao biti samo Anitino priviđenje?""Čudo rođenja." Maxon se zasmijuljio, a tada odmahnuo glavom. "To nije ništa u

usporedbi s nekima od stvari koje sam ja zamislio.""Nije htjela poslušati moj savjet da iziđe iz svega toga.""Naravno da nije." Maxonovo je lice bilo bezizražajno. "Nije lako naći posao kustosa.""Uozbilji se", isprovocirano mu je odbrusio Kane."Pokušavam", pobunio se Maxon. Izgledao je povrijeđeno. "Što očekuješ da radim, da ti

prodajem iste fore koje proda jemo studentima? Kada ne znamo odgovor na nešto što nas pitaju na nastavi, kažemo: 'Dakle, očigledno je ...' Ali ne želim se zadovoljiti brzopletimodgovorom koji neće podnijeti preispitivanje. Ne želim nagađati o onome što je Anita moglavidjeti, o njenim razlozima zbog kojih ostaje tamo, niti o bilo čemu drugome. Želim znati.Posebno želim znati što pokreće toga čovjeka, Bert, a o tome u ovom trenutku mogu samonagađati. Ako nagađam naslijepo, to je samo zbog podataka koji mi još nedostaju. Kao

Anitina priča - izravan izvještaj očevica.""Predložio sam joj da je to mogla biti iluzija", rekao je Kane."Vjeruješ u to? Ja ne.""Čovjek koji se pojavljuje iz zemlje?" Kane se nasmijao. "Kakvo bolje objašnjenje

imaš?""Ne mogu reći, ali ništa u vezi te ptičice nije normalno, Bert. Karakterizira ga nota

čudnoga. Spreman sam povjerovati gotovo u bilo što.""Ti govoriš o Androkiju; ja govorim o čovjeku kojega je vidjela Anita.""To je ista stvar; sve se svodi na Androkija. Anita je prilično hladnokrvna djevojka,

Bert. Ako je uplašena, vjerujem da ima dobar razlog da bude uplašena. Također vjerujem da postoji nešto više od tamo nekog čovjeka koji je izrastao iz zemlje." Maxon ga je gledao."Naravno, i to je problem, ali vjerujem da i ona osjeća kako bi Androki reagirao kada biotkrio ili samo posumnjao koliko ona zna. Ako uzmeš to u obzir, tada slijedi da ona zna da jeon opasan."

"Doista?""Slijedeći te premise, da." Maxon je energično kimnuo. "Upravo sada ona se bori

između pohlepe i straha; uplašena je, ali voli i svoj unosan posao. Koliko bi djevojaka tek tako odbacilo multimilijardera, čak i da znaju da je čudan? On ima Jaguare, kapute odkuninog krzna i vreće pune novca ..."

"Sve ja to znam", umorno ga je prekinuo Kane."Sumnjam da bi se pobunila sve dok i ona osobno ne bi bila ugrožena."

"Nemaš baš visoko mišljenje o njoj.""Ona je produkt svog vremena", odgovorio je Maxon."Ja nisam tako ciničan, Gordie."



"Da lije to cinizam ili objektivnost?" Maxon ga je pogledao preko šalice s kavom."Povremeno ću priznati da se o tom pitanju može debatirati. Ali samo se zavaravaš kad

promatraš svijet kroz te naočale koje zaustavljaju sve osim lijepog i čistog."Kane ga je zadirkujući upitao: "Mora li uvijek biti ili jedno ili drugo? A što je s tvojim

nijansama sivoga?""Ne blatim svakoga", prigovorio je psiholog."Zvuči suprotno."

"Doista? Nisam htio ostaviti takav dojam, ali taj me Androki muči. On živi uizopačenom svijetu. Jednom rukom da je, a drugom uzima; ali, kao što možeš primijetiti, nakraju sve završava njegovim dobitkom."

"Citiraš senatora Blairea", optužio ga je Kane."On je to doista rekao", Maxon se iscerio. "Ali on kopa po prašini, Bert.""Radi li to doista ili samo iskorištava svoj diplomatski imunitet kako bi mogao govoriti

što god mu pada na pamet? Velik broj ljudi ima takvo mišljenje.""Siguran sam da je iskren", odgovorio je Maxon. "Što Blaire time dobiva? Ništa osim

puta prema izlazu. Gotovo ga razapinju. Kad bi on imao nekakvog profita od toga, tada bihrekao da tvoj stav ima smisla, ali on ne profitira; napadaju ga sa svih strana. Možeš li to

poreći?"

"Moram priznati da si u pravu", složio se Kane."Nešto mora puknuti. Ovo s Androkijem se ne može dovijeka nastaviti. Svijet

jednostavno neće moći podnijeti tu napetost." Maxon je popio kavu do kraja i ustao. "Jedinose nadam da ću biti u blizini kada mu se spusti zavjesa. Čak i tada će vjerojatno izaći ne bi lidobio još jedan pljesak."

Kasnije, razmišljajući o razgovoru, Kane je shvatio da je velik dio Maxonove gorčine prema Aniti uzrokovan povrijeđenošću. Njih dvoje su dugo vremena bili dobri prijatelji. Aliotkada se pridružila Androkiju, Anita je gotovo u potpunosti prekinula odnose s Maxonom,kao i sa svim prijateljima s fakulteta.

Maxon nije bio potpuno u krivu, razmišljao je, ali psiholog je obično bio tolerantan prema ljudskim slabostima, smatrajući ih neizbježnim produktom ljudske prirode koja je još

uvijek većim dijelom bila primitivna. Grubost njegove osude otkrivala je da je bio povrijeđenmnogo više no što je htio priznati.

Kane je bio zadubljen u posao kada je povjesničar Ronson otvorio vrata i proviriounutra, pa potom ušao. Kane ga je pogledao, čekajući. Ronsonovo mršavo lice, smještenoispod kratko podšišane sijede brade, imalo je tup izraz. "Jesi li čuo za Anitu?" pitao je.

"Anitu?" Kane je osjetio kobnu slutnju."Ubijena je na obalnom autoputu blizu Malibua. Bilo je na vijestima u tri.""Anita Weber?" upitao je u nevjerici.Ronson je kimnuo. "Vozila je velikom brzinom, kada je drugi automobil projurio pokraj

nje i presjekao joj put na zavoju. Izletjela je preko ograde.""Namjerno?""Prema izjavama očevidaca, čin je bio namjeran. Drugi automobil se nije ni zaustavio."

Ronson je oklijevao. "Bila je i moja dobra prijateljica. Mislio sam da bi htio znati."Kane je stegnuo šake, osjećajući iznenadnu bol. "Hvala ti što si mi rekao", bezizražajno

je izustio."Prokleto mi je žao, Bert." Ronson je tiho izišao i zatvorio vrata za sobom. Kane je

otišao do prozora i pogledao van. Miris proljeća je bio u zraku. Proljeće je bilo u pupoljcima,novim izdancima i nježnim laticama cvijeća; bilo je u pahuljastim oblacima koji su putovaliažurno plavim nebom. Proljeće je bilo vrijeme za rađanje novog života, a ne za umiranje,

pomislio je.Anita je bila ubijena; to je bilo posve jasno. To je bilo namjerno, hladnokrvno ubojstvo.

No, to je također bio i čin žurbe, jer je obavljeno javno, u prisustvu svjedoka.Čuo je kako se otvaraju vrata i okrenuo se. Na vratima je stajao Gordon Maxon, hladnogi bezizražajnog lica. Jedino su njegove oči odražavale ljutnju.

"Upravo sam čuo", rekao je Kane.



"Ubio ju je", promrsio je Maxon."Netko jest.""Androki!""Ne znamo je li to istina", umorno je odgovorio Kane."Znamo, ali ne možemo dokazati; to si zapravo htio reći.""Tako nekako, Gordie.""Namjeravam to dokazati, barem sebi za dušu."

"Kako?""Nisam kriminalist, ali poznajem račun vjerojatnosti ...""Zakon ga ne priznaje", prekinuo ga je Kane. "Potreban ti je nepobitan dokaz. Čak i tada

morao bi biti uvjerljiviji od nekoliko milijardi dolara. To baš nije lako na američkimsudovima."

"Učinilo mi se da si rekao da sam ja cinik?""Došlo je vrijeme da budemo realni", odgovorio je Kane. "Ti znaš da ju je on dao ubiti, i

ja znam da ju je on dao ubiti, no da li to još itko drugi zna? To nas dovodi do pitanja: Kako mito znamo? Mi to znamo na emotivnoj razini, i to je sve. Mi to znamo, jer to osjećamo, ali neznamo to putem bilo kojeg drugog dijela razuma."

"Nije istina", otresao se Maxon. "Mi govorimo o deset ili jedanaest ubojstava, od kojih

svako može na neki način biti povezano s Androkijem. Kakva je mogućnost da su to sveslučajnosti? Prokleto mala."

"Postoje stupnjevi krivnje", prigovorio je Kane."Prestani s tim, Bert. Zvučiš poput odvjetnika.""A što želiš da kažem?""Netko bi trebao ubiti tu zvjerčicu dok još postoji svijet", odgovorio je Maxon. "Nisam

vjerovao da ću ikada zastupati ubojstvo, ali upravo sam načinio iznimku.""Pričaš gluposti.""Možda; ne znam." Maxon je izgledao poraženo. "Umoran sam, ljutit, frustriran,

zbunjen. Znam da je ubojica na slobodi, a ne znam što učiniti u vezi toga. Očigledno niti policija ne zna. Koji je odgovor? Ti mi reci."

"Ne znam, Gordie.""Koliko se ovo još može nastaviti?""Ne mogu ti odgovoriti ni na to.""Netko ga mora zaustaviti.""To nije naš posao, Gordie."Maxon ga je gledao. "Anita je bila vrlo inteligentna djevojka. Pomalo preslobodna

možda, ali dobra. Što je saznala o Androkiju, Bert? Što god to bilo, nije bila neka sitnica. Ali,ako je ona mogla saznati, onda mogu i ja. To mogu biti neki dokazi zasnovani na statistici, aliobjavit ću ih na sva zvona."

"Što se nadaš postići time?""Ne znam, doista ne znam. Ali ako mogu ljudima dokazati što je doista on ..." Okrenuo

se i otišao, tiho za sobom zatvorivši vrata. Kane je čuo njegove korake kako se udaljavajuhodnikom, a onda je ponovo zavladala tišina.

Charles Dorrance dovršio je čitanje dekodirane poruke Philipa Conrada, a tada je još jednom pažljivije pročitao. Oči su mu zastale na posljednjem odlomku:

Anita Weber poginula je kad je njezin automobil s obalne autoceste stjeralo vozilo koje ju je pratilo ... Hasselwaite, koji je pratio Anitu vidio je nesreću ... pratio je odbjegliautomobil, ali mu se izgubio u gradskom prometu ... Hasselwaite je identificirao vozilo kao

jedno od onih primijećenih ranije ispred agencije koja je prisluškivala Kanea ... detalji ćeuslijediti...

Spustio je poruku na stol i naslonio se, ispreplevši prste iza glave. Buljeći u strop,razmišljao je o ovom posljednjem u nizu ubojstava. Prisluškivanje stana Bertrama Kanea se pokazalo doista zanimljivim. Dakle, Anita Weber mu se vratila s pričom da je vidjela čovjekakako izranja iz zemlje i biva ubijen. Iluzija, naravno, ali što je doista vidjela?



Razmišljao je o tom pitanju. Što god da je vidjela, to ju je uspaničilo, ali ne dovoljno da bi zbog toga ostavila svoj posao. To je govorilo da je mislila kako ona nije u neposrednojopasnosti. No, dvije su stvari bile sigurne: ono što je vidjela dovelo je do njezina ubojstva, ato je ubojstvo bilo povezano s Johnom Androkijem.

Nitko ga nije s tim mogao povezati, pomislio je. Ubojice će biti neki huligani, dalekodolje u hijerarhiji. Bez sumnje, neće imati pojma ni o čemu osim o novcima koje su dobili daobave posao. A što se tiče čovjeka ubijenog na Androkijevu travnjaku, sumnjao je da će

njegovo tijelo ikada biti pronađeno.O još je jednoj stvari trebalo misliti: informacija koju je Kane dobio od djevojke ugrozitće i njegov život. Istina, već je bio na popisu za odstrel, ali ovo bi ga moglo još ubrzati.Dorrance se nije mogao umiješati, Kane je bio predragocjen glineni golub.

Što će sada Androki učiniti? Omča se sve više sužavala, i Androki je to osjetio; njegovasu djela postala izbezumljena. Jednom kada se počeo baviti ubojstvima, krenuo je putemvlastitog uništenja.

Dorrance je razmišljao kako ubojstva nisu u njegovoj nadležnosti, osim ako prijetenacionalnoj sigurnosti. Da li je Androkijev niz žrtava pripadao u tu kategoriju? Ne još, ali jeon sigurno bio prijetnja nacionalnoj sigurnosti na druge načine. Ne samo da je strukturunacionalne vanjske trgovine preokrenuo naglavce, nego je i ozbiljno potkopavao State

Department na nizu frontova. A ipak, uza sve to, imao je dojam da John Androki previše žuri.Bio je to čovjek koji je žurio u sumrak.

13.

Kanea je probudila zvonjava telefona. U ovaj kasni sat, telefon je zvučao grubo izahtjevno. Imao je nekakav predosjećaj; nešto u zvonjavi telefona u kasne sate budi u čovjekustrah. Skočivši iz kreveta, požurio se javiti.

"Bert?" Maxonov glas začuo se u slušalici."Što je?" nervozno je upitao.

"Imam ga, imam ga!""Imaš koga?" prekinuo ga je. Uhvatio ga je osjećaj iščekivanja."Odgovor na Johna Androkija." Psihologov glas zvučao je snažno i ulijevao povjerenje.

"Razmišljao sam o tome još otkad sam čuo kako je onaj čovjek izrastao na njegovomtravnjaku. Naravno da jeste; tamo su svi oni izrasli. Barem u prenesenom smislu riječi. Anita

je to vidjela i znala je što je vidjela; to ju je mučilo. Ona je vidjela nešto što se činilo sasvimnemogućim. Ali nije nemoguće, Bert. Gledali smo u krivom smjeru; pogriješili smo za stotinui osamdeset stupnjeva ..."

"O čemu pričaš?" prekinuo ga je. Maxonove riječi zvučale su suludo."Androki, što ga pokreće? Možeš li doći do mene?""Sada?" Pogledao je na sat na stolu; bilo je pet minuta poslije ponoći. "O čemu se radi?"

"Znam tko i što je Androki, Bert! To je ono što ti pokušavam reći. Znam to bez trunčicesumnje. Znam što pokušava sakriti, zašto ubija ljude na sve strane. Kristalno je jasno ako pogledaš u pravom smjeru."

"Tada budi jasan", povikao je."Pokušavam", ustrajao je Maxon. "Posložio sam slagalicu i svi se dijelići uklapaju.

Cantrup, Freyhoff, sve mi je jasno. I znam odgovor na pitanje tko su ona tri neidentificiranatipa ..."

"Oni koji su bili ubijeni?" prekinuo ga je."Da, oni su bili agenti. Nema sumnje u to. Pokušavali su zaustaviti Androkija ...""Što misliš pod time - agenti?" umiješao se."Mogu sve objasniti, Bert. Sve je povezano s Bornjijevim transformacijama."

"Pa, objasni mi", nestrpljivo je zahtijevao. Maxon se vrtio u krugovima."Dođi, i objasnit ću ti", inzistirao je Maxon. "Povezao sam sve dijeliće slagalice, i slika

je prekrasno smislena. To je logika uzorka, Bert; svaki dijelić pristaje!""Deduktivno razmišljanje? O tom smo već razgovarali."



"Što je loše u razmišljanju ako imaš dovoljno dokaza?" pitao je Maxon. "Naravno, otome smo i prije razgovarali, ali nismo imali ključ. Sada ga imamo. Objašnjava zašto jeAndroki obavijen ubojstvima. On mora ubijati ljude kako bi zaštitio sebe, i što ga se višerazotkriva, to će on više morati ubijati. To je krajnji prigušivač, Bert. Jedno ubojstvo vodidrugome. Ubio bi i mene da zna što sam otkrio; ubio bi i tebe da zna da sam ti to rekao. Azbog toga je i ubio Anitu. Vidjela je previše."

"Što je vidjela?" pitao je.

"Vidjela je čovjeka kako izranja iz Androkijeva travnjaka!""Jesi li pio?""Pijem samo na poslu, znaš to." Maxon je zvučao uvrijeđeno. "Ali želim da ova priča

iziđe na vidjelo, Bert. Ne želim biti jedini koji to zna. Netko mora zaustaviti toga čovjeka.""U redu, dolazim", iscrpljeno je obećao. Mrzovoljno je spustio slušalicu, gledajući na

sat. Je li to bio još jedan od Maxonovih mentalnih ispada? Redovito ih je imao otkad je svoju pažnju usmjerio na Johna Androkija. Ipak, broj ubojstava se naglo povećavao, a u njihovomse središtu nalazio Androki.

Oblačeći se, razmišljao je o Maxonovim riječima. Nije da bi išta što je psiholog moždaotkrio moglo puno toga popraviti. Za Anitu je bilo prekasno; Kao i za Davida Cantrupa,Martina Freyhoffa i Leonarda Bernardija. Bilo je prekasno za mnoge ljude. Osim toga, Maxon

nikako nije mogao nabaviti dokaze koji bi bili dovoljni da se na temelju njih osudi Androki.Da li je to itko mogao? Dosada nije; ne u gotovo tri godine otkada se John Androki po prvi

put pokazao važnim.Tri godine! Iznenadio se koliko je već vremena prošlo. Ali to je bila istina. U početku je

Androki bio tek ime; a tada je, gotovo eksplozivno, zasjao na nebu javnosti. Sada je potresaočitav svijet. Gordie je bio u pravu: netko ga je morao zaustaviti.

Dok je svjetlo njegovih farova probijalo tamu pokrajnjih ulica, ponovno se čudiohitnosti u Maxonovu glasu. Ali, Maxon je zvučao i samopouzdano. Nikada ne bi zvao u takokasne sate osim ako je stvar bila nevjerojatno hitna.

Možda je doista nabasao na nešto. Možda su dugi mjeseci pažljivog sakupljanja iuklapanja komadića podataka konačno stvorili uzorak koji se mogao dokazati. Dokazati? Jako

je sumnjao u to. No, ipak, Maxon je trojicu neidentificiranih ljudi nazvao agentima.S nelagodom je razmišljao o tome. Maxon je bio apsolutno siguran; svoje je tvrdnje

iznosio kao činjenice. Niti to ne bi činio ako tvrdnje ne bi bile zasnovane na istini; bio je previše pažljiv istraživač da bi nešto ostavio napola istraženim. Kada je iznosio špekulacije,tako bi ih i nazivao. Ali, ne noćas.

Što je još rekao? "Gledali smo u krivom smjeru." Što je time mislio reći? Da li je netkodrugi bio upleten u ubojstva? Razdraženo je odbacio tu pomisao; Maxon je upro prstomisključivo u Androkija, ni u koga drugoga. Da bi se sve još više zakompliciralo, cijelu je stvar umotao u Bornjijeve transformacije.

Skrenuo je na cestu obrubljenu jasenovima, usporavajući kako se približavao zgradi ukojoj je živio psiholog. Svjetlo s Maxonova prozora na prvom katu osvjetljavalo je jedančetverokut travnjaka. Kugla boje jantara bacala je meku svjetlost na udaljeniji dio trijema.Stao je uz rub ceste iza parkiranog automobila i izišao.

Kada je krenuo prema prilazu, shvatio je da je motor automobila ispred njegova upaljen;čuo je kako tiho prede. Primijetivši nekakvo kretanje u automobilu, stao je. Istoga trenutkaosjetio je opasnost. "Ubio bi i tebe, također!" Maxonove riječi odzvanjale su njegovimmislima.

Stalno se okrećući, presjekao je preko travnjaka, namjerno se držeći sjene dok je žurio prema trijemu. Živci, zbunjeno je pomislio. Jednim skokom preskočio je stepenice i požurio prema vratima.

Tup! Začuo je iza sebe nešto što je zazvučalo poput prigušene eksplozije dok mu je

nešto fijuknulo pored uha. Malena rupica nekim se čudom pojavila na staklu na vratima uravnini očiju. Pucnjava iz pištolja! Pogrbio se, okrenuo kvaku i bacio se prema naprijed,ispruživši se u hodniku. Prevrnuvši se na stranu, uspravio se na noge.



Dva oštra praska začula su se kroz vrata, i komadići drveta izboli su ga po licu. Netko ga je pokušavao ubiti! Ta ga je misao posve razbudila. Pritisnuvši tijelo uza zid, gurnuo jenogom vrata da se zalupe i pognuo se, žureći prema stepenicama. Tup! Tup! Ovoga puta

prigušene eksplozije začule su se odozgo. Napola sagnut, pojurio je uz stepenice, slušajući odjek svojih koraka po podu. Bacivši se

u gornji hodnik, primijetio je da su Maxonova vrata djelomično otvorena; pogled na toizazvao je iznenadan oprez. Dok mu je srce divlje lupalo, brzo se pomicao prema naprijed.

Kroz otvor, ugledao je Maxonovo tijelo ispruženo na podu."Gordie!" Povikao je njegovo ime dok je uskakao u stan. U istom tenutku ugledao jeuljeza, malenog, ružnog čovjeka, s crnim pištoljem u ruci. Pištolj je bio uperen ravno u njega.

Panično se bacio na stranu, svijajući tijelo kada se ponovno začulo tup; nešto ga jesnažno udarilo u rame.

Ponovno je uspostavio ravnotežu i bacio se prema uljezu, napadajući naslijepo. Tup!Tup! Jedva je osjetio udarce metaka dok je udarao malenoga čovjeka, gurajući ga premanatrag. Kane se ispružio prema naprijed, a tada skočio i divlje udario po ruci koja je držala

pištolj. Cipelom je pritisnuo njegovu ruku, i pištolj je odletio na stranu. Uljez je skočio nanoge i potrčao kroz vrata.

Kane se bacio za njim, jurnuvši u hodnik baš kada su glava i ramena njegova napadača

nestala iz vidokruga niz stepenice. Kane je posrnuo, a tada se uspravio, ljuljajući se uiznenadnom napadu slabosti. Činilo mu se da se zidovi i pod okreću oko njega.

"Bert!" Maxonov glas začuo se iz stana. Kane se okrenuo, ponovo uhvativši ravnotežu.Glasno cviljenje guma začulo se s ceste, a potom je uslijedila pucnjava. Zvuk motoraispunjavao je noć dok je stakato pucnjave ponovno počeo odjekivati.

"Bert!" Maxonov krkljajući doziv ponovno se začuo, ovoga puta nekako zapovjednije.Kane je pojurio kroz vrata. Psiholog je ležao na leđima, krvlju zamrljanih usana. Ružna tamnamrlja uprljala je njegovu bijelu košulju nekoliko centimetara ispod lijeve ključne kosti.

"Samo polako." Kaneov glas grubo je zvučao u utihnuloj sobi. Popipao se po ramenu, a potom pogledao ruku; s nje je kapala krv. "Pozvat ću pomoć."

"Ne, ne." Maxon se pokušao podignuti u sjedeći stav, ali pao je na leđa. "Nema

vremena. Gotov sam; znam to. Moraš me saslušati; to su bili Androkijevi ljudi.""Znam to", odgovorio je Kane grubim glasom. Kleknuo je pored psihologa, na trenutak

se uplašivši da će se onesvijestiti. Soba se vrtjela oko njega. Protresao je glavom kako bi serazbistrio.

"On nije putnik u budućnost," šapnuo je Maxon. Grč mu se proširio tijelom, a na licumu se vidio bol. Iskrivio je svoje usne zamrljane krvlju i povikao: "Netko ga mora ubiti!"

"Idem po pomoć." Kane se podigao na noge."Ne, slušaj." U Maxonovim očima vidjela se molba."Požuri onda", kratko mu je rekao."On je, on je ..." Maxonovo tijelo se ponovno zgrčilo i svijetlocrvena krv pojavila mu se

na usnama. Zvuk gušenja dopro je iz njegova grla. Divlje je zabacio glavu kao da ga želi pročistiti.

"Krivi smjer", prozborio je."Nemoj se naprezati", molio ga je Kane."Moraš ..." Maxonove oči su sjale. "Pogledati ... pogledati u drugom smjeru." Drhtaj je

prošao njegovim krhkim tijelom. Otvarao je i zatvarao usta pokušavajući govoriti. Ukočio se,hvatajući zrak. Zvuk gušenja pretvorio se u oštro cviljenje u njegovu grlu kad mu je novanavala krvi preplavila usne. Tada se srušio na leđa.

"Gordie, Gordie", Kane ga je očajnički dozivao. "Moraš izdržati." Dok je to govorio,vidio je kako pogled Maxonovih crnih očiju postaje sve maglovitiji; odjednom je život nestaoiz njih.

Dok je ustajao začuli su se koraci na stubištu, okrenuo se kad je policajac ušao u sobu.Posrćući, uhvatio se za rame, trudeći se da ne padne. "Došli ste prekasno", prošaputao je.Osjetio je veliku tugu.

"Doktor Gordon Maxon je mrtav."



Kane se probudio, gledajući u bijele zidove i strop. Blagi miris antiseptika ispunio mu jenos. Pojavio se nekakav poznati osjećaj; a tada se svega sjetio.

Liječnici, sestre, bijela svjetlost iznad njegove glave koja mu je bola oči. Policajci -ispitivanja kada su mislili da će umrijeti. Gordon Maxon ... mrtav. Osjetio je tugu. Gordiejaviše nije bilo. Prije koliko vremena se to desilo? Jučer, ili prekjučer. Ne, sigurno je prošloviše; nije bio siguran koliko. Vladin agent Conrad je također bio tamo; tada još omamljen,Kane je čuo kako ga je liječnik otjerao.

Borio se s vlastitim mislima. Došlo je do pucnjave ispred Maxonova stana. Nekoliko jeljudi bilo ubijeno. Tada su policajci utrčali u Maxonov stan. Prekasno, prekasno. Ta sespoznaja poput sna motala njegovim mislima. Anita je mrtva, Maxon je mrtav, i on sam je

jedva izbjegao smrt - sve se to činilo jako davnim. Cantrup, Freyhoff, Bernardi, Wygant ... svisu mrtvi. Ipak, duboko u njegovu umu ostala je još iskra života, koja njegovoj svijesti nijedala mira.

A tada se sjetio.Probudio se usred noći, a Maxonove riječi odzvanjale su njegovim mislima. "On nije

putnik u budućnost!" To je bilo ono što je psiholog shvatio. "Moraš ... pogledati u drugomsmjeru", molio ga je čovjek na samrti.

Sam u bolničkoj sobi, Kane je pogledao u drugom smjeru. Iznenada je shvatio što je

Maxon znao; ta se spoznaja pojavila sa zapanjujućom jasnoćom. Pojavila se, otkrivajući izvor Androkijeve vidovitosti, njegove moći, njegove potrebe za ubijanjem. Objasnila jeCantrupovu smrt, Freyhoffovu - objasnila je cijeli niz ubojstava sve do trenutka kada se

plaćeni ubojica ušetao kroz Maxonova vrata. A otkrila je i ono čega se Androki najviše bojao."Netko ga mora ubiti!" bile su Maxonove riječi. Kane je vagao tu mogućnost naspram

spoznaje da se financijeru dosada ništa nije moglo dokazati, kad su ubojstva bila u pitanju. On je bio čovjek koji je unajmljivao agente, koji su unajmljivali agente, koji su unajmljivaliagente ad infinitum sve dok on sam ne bi bio vrlo udaljen od mogućih posljedica svojih djela.

Njegovi su ubojice bili najobičniji siromašni ološ.Kaneovo je lice poprimilo ukočen izraz. Androki se okružio tjelohraniteljima. Ako mu

policija nije mogla nauditi, tada mu nije mogao nauditi niti unajmljeni ubojica, a posebice ne

amater na tom području. Jednom kada se preseli na veliko imanje na Malibuu, biti ćenemoguće doprijeti do njega.

Ipak, Androki je napravio jednu veliku pogrešku. Možda je to kasnije shvatio, ali tada jeveć bilo prekasno. Sada je bio zapanjujuće ranjiv; to je bila druga stvar koje se Kane dosjetiou samoći noćne tišine. Androki se mogao sakriti i u tvrđavu okruženu stražom. Mogao jezaštititi svoje dvorište stražarskim tornjevima, elektroničkim napravama i psima čuvarima; alinije mogao izbrisati svoju ranjivost. John Androki je mogao biti ubijen - i morao biti ubijen.Previše je toga bilo na kocki, a da bi se čovjeku poput njega dozvolilo da živi. Bornjijevetransformacije. Budućnost. John Androki morao je umrijeti.

Kane je hladno donio odluku.Medicinska sestra je ušla u sobu, nasmiješivši se kada je vidjela da je budan. "Osjećate li

se bolje?""Gladan sam", priznao je."Ne dobivate infuziju od jutros." Popravljala mu je krevet."Koliko sam već dugo ovdje?""Pet dana.""Pet?" Začuđeno je gledao u nju."Donijet ću vam doručak.""Ima li šanse da dobijem jutrošnje novine?" upitao je s nadom. Veselo se nasmijala i

donijela mu jedne. Kad ih je raširio pored pladnja s hranom, crnim slovima ispisan naslovupao mu je u oči: UBIJEN SENATOR BLAIRE!

Zagledao se u ta crna slova, a potom na brzinu pročitao priču. Senator je poginuo prilikom eksplozije bombe postavljene u njegov automobil. Istraga je još bila u tijeku. JohnAndroki, ogorčeno je pomislio. Tupo je odgurnuo novine.



Nakon nekog vremena je zaspao nemirnim snom, tijekom kojega je kaleidoskop lica idogađaja projurio njegovim umom. Anitin bijeli Jaguar kako izlijeće s autoceste, krv kojaizlazi iz Maxonovih usta, ljudi koji izrastaju iz zelenih travnjaka poput pajaca iz kutije,kržljavi ubojica koji stoji sučelice njemu s pištoljem u ruci - groteskna fantazmagorija prošlihdogađaja prolazila je njegovim umom iznova i iznova, poput reprize neke stare melodrame.

Kasnije je medicinska sestra ponovno došla. "Kako se osjećate?""Zdrav kao drijen", odgovorio je. "Kada mogu kući?"

"Kada liječnik kaže da možete. Da li se osjećate dovoljno dobro da biste primili posjetitelja?""Koga?" upitao je u nadi."Nekog gospodina Conrada.""Razgovarao sam već jednom s njim", nervozno je odgovorio. Blijedo sjećanje na

ispitivanje preplavilo mu je um. "Zar baš neće otići?""I ako ode, opet će se vratiti.""Uvedite ga unutra", rezignirano je rekao. Izišla je iz sobe, vrativši se s agentom

trenutak kasnije."Imate samo pet minuta", upozorila ga je."Pokušat ću skratiti razgovor", pristao je Conrad. Gledao je za njom dok je odlazila, a

potom se okrenuo krevetu. "Kako se osjećate, doktore Kane?""Pomalo slabo", priznao je."Bilo je blizu." Agent je privukao stolicu pored kreveta i sjeo na nju. "Dozvolite da vam

izrazim svoju sućut. Smrt doktora Maxona velik je gubitak.""Hvala vam", odgovorio je Kane. "Gordon Maxon je bio dobar čovjek.""Želite li razgovarati o tome?" Vidjevši izraz negodovanja na Kaneovu licu, brzo je

dodao: "Znam da ste dali izjavu policiji, ali bih vam svejedno htio postaviti nekoliko pitanja.""Kakve koristi od njih?" umorno je pitao Kane."Možda pomognu ubrzati pravdu.""Pravdu?""Ona je ipak dostižna, doktore Kane."

"Što biste htjeli znati?""Došli ste u stan doktora Maxona nekoliko trenutaka nakon što je pucano na njega."

Conrad je ovo izgovorio kao tvrdnju.Kane je kimnuo. "Netko je ispalio nekoliko hitaca na mene ispred zgrade, i htio sam se

što prije domoći zaklona. Ako se dobro sjećam, još sam uvijek bio u donjem hodniku kadasam čuo hice odozgo. Zvučali su prigušeno."

"Pištolj je imao prigušivač", rekao je Conrad. "Kao i oružje korišteno izvan zgrade.Znate li možda zbog čega bi vas netko htio ubiti?"

"Pretpostavljam zbog toga što sam došao u krivo vrijeme", odgovorio je. "Vjerojatno sume pokušali spriječiti da podignem uzbunu."

"Moguće je." Agent je kimnuo. "Kada ste prvi puta posumnjali da bi Maxon mogao bitiu opasnosti?"

"Nisam siguran." Kane je kopao po sjećanjima. "Kada sam začuo tup, tup odozgo,shvatio sam da je to isti zvuk koji se čuo kada je pucano na mene. Zasigurno nisam razmišljaologično, ali imao sam loš predosjećaj; toga se jasno sjećam."

Ispričao je kako je otkrio uljeza u psihologovu stanu, i događaje koji su uslijedili."Imate sreću što ste ovdje," primijetio je Conrad, nakon što je on dovršio priču. "Znate li

zbog čega bi itko htio ubiti doktora Maxona?""Doista ne znam", kratko je odgovorio."Kako to da ste došli tamo u tako kasno doba noći?""Maxon me pozvao nedugo prije toga, i zamolio da navratim."

"Da li vam je rekao zašto?""Zajedno smo radili najednom problemu.""Mogu li pitati kakvom?"



Kane je oklijevao. Bio je spreman progovoriti, do određene granice, ali nije mogaoriskirati da oda informacije koje bi, kasnijim istraživanjem, mogle upozoriti Androkija da se

pazi tamo gdje je najranjiviji. Na posljetku je rekao: "Radilo se o matematičkom i filozofskom problemu povezanom s višedimenzionalnim prostorom."

Conrad se prepredeno nasmijao. "I nazvao vas je u ponoć da bi o tome porazgovarao?"Kane je pocrvenio. "Je li to neobično?""Možda, ne bih znao." Conrad ga je hladno promatrao. "Shvatio sam da je doktor

Maxon bio još uvijek živ kada ste ga pronašli.""Jedva", priznao je."Da lije išta rekao?""Rekao je: 'Gotov sam; znam to.' Znao je da je teško ranjen.""Zbog čega je to rekao?""Rekao sam mu da mirno legne; htio sam pozvati hitnu pomoć.""Ali on vam je nešto htio reći, zar ne?""Možda, ne znam", Kane je tiho odgovorio. "To su bile njegove posljednje riječi.""Nije rekao ništa osim toga?" Pitanje je bilo izrečeno s nevjericom."Ništa", glatko je odgovorio."Čini se čudnim što se doktor Maxon nije pitao o identitetu svoga napadača ili razlogu

napada." Conradove oči bile su bezizražajne. "Osim ako to, naravno, nije već znao."Kane je uzvratio zurenje. Taje primjedba bila izrečena kako bi ga isprovocirala;

istovremeno mu je dato do znanja da Conrad zna mnogo više o ubojstvu no što je on u početku mislio. Mirno je rekao: "Na to ne mogu odgovoriti."

"Ne možete ili nećete?""Izaberite si odgovor", ravnodušno je odgovorio."Čujem da ste obojica bila prijatelji Anite Weber.""Bila nam je kolegica", otresao se."Zar nije radila s financijerom, gospodinom Androkijem?""Očigledno to znate. Kakve ona ima veze s ovime?""Možda nikakve, možda svakakve."

"Možete li mi to objasniti?""To je nešto što još pokušavam utvrditi", odgovorio je Conrad. "Zašto vas je posjetila

dan prije svoje smrti?"Kane je pokušao sakriti svoju iznenađenost. "To je privatna stvar", kratko je odgovorio."Ubojstvo nikada nije privatna stvar, doktore Kane." Conrad se neznatno nasmiješio.

"Ona je ubijena, znate.""Pretpostavio sam to prema pričama iz novina, ali to nije ni na kakav način bilo

povezano s njenim posjetom.""Zar nije k vama došla po savjet zato što se nečega bojala?""Tko vam je to rekao?" oštro je upitao."Imamo mi svoje izvore."Kane je oklijevao, pitajući se koliko agent doista zna. Na posljetku je rekao: "Došla je

po savjet, da.""Zbog svog straha?""Nismo na sudu", odgovorio je."Svjestan sam toga, doktore Kane." Conradove tamne oči su ga pomno promatrale.

"Vjerujte mi, mene jedino zanima da se pravda zadovolji.""To i mene zanima.""No ipak se čini da se ne slažemo", dodao je Conrad."Možda.""Mogu izvući neke zaključke. Želite li ih čuti?" Conrad ga je upitno pogledao prije no

što je nastavio. "Vjerujem da je Anita Weber saznala nekakve informacije koje su po nju bileopasne, a tada je to i shvatila. Također vjerujem da je shvatila od koga joj prijeti opasnost, baškao što ste to kasnije znali i vi i doktor Maxon. Vjerujem da je zbog toga došla k vama posavjet one večeri." Oprezno je zastao.



"Nastavite", rekao je Kane."Očigledno je po tom pitanju bila neodlučna, što ju je na koncu stajalo života. Također

vjerujem da je doktor Maxon domislio identitet njezina ubojice. To je bio razlog zbog kojegavas je nazvao one noći. Jesam li u pravu, doktore Kane?"

"Što ako jeste?""Ovo vaše pitanje potvrđuje mi da jesam", odgovorio je Conrad. "Ali ono što trebam jest

podatak koji bi dokazao identitet ubojice. Naravno, pod tim podrazumijevam osobu koja stoji

iza cijele spletke.""Iznenađen sam što ga ne znate", mrzovoljno je odgovorio Kane. "A čini se da znatetoliko toga."

Conrad je odmahnuo glavom. "To nije niti približno dovoljno.""Nije li to posao za lokalnu policiju?""Jest, naravno." Conrad ga je mirno promatrao."Pa zašto onda zanima vas?"Smiješak je zatitrao na agentovim usnama. "Posljedice toga bi mogle biti ne samo

lokalne.""Na koji način?""Nije mi dozvoljeno otkriti." Conrad je oklijevao. "Još uvijek samo nagađam."

"Zar ne nagađamo svi mi?""Neke istine polako izlaze na vidjelo, doktore Kane." Conradov je glas postao uzbuđen.

"A što se tiče Anite Weber ...""Nemam više ništa za reći.""O Aniti Weber?""O bilo čemu.""Recite mi samo ovo, je li moje nagađanje bilo točno?""Ne mogu vam reći", kratko je odgovorio Kane."Vjerujem da jest.""To je vaše pravo ""Puno ste mi pomogli, doktore Kane." Conrad je ustao, gledajući ga. "Ako postoji išta

što biste željeli neslužbeno reći, poštovat ću vaše povjerenje.""Nema ničega što želim reći", čvrsto je odgovorio.Gledajući agenta kako odlazi, pitao se odakle Conrad toliko zna. Agent je znao daleko

više no što je htio otkriti. Možda čak i sve - osim pravog razloga zbog kojega je Androkimorao ubijati; to nije mogao znati.

Kako je saznao za Anitin posjet? Naravno, mogao ju je pratiti, ali to ne bi objasnilonjegovu upoznatost s razlogom njezina posjeta. Kao ni činjenicu da je ispravno shvatioMaxonovu ulogu u svemu tome. Nitko to nije mogao znati, osim ...

Prisluškivali su njegov telefon! Pomisao na to, u početku malo vjerojatna, uskoro se pretvorila u uvjerenost. Prisluškivali su mu telefon! Bez sumnje su mu ozvučili i cijeli stan!Zacijelo je to u pitanju! Niti na jedan drugi način Conrad nije mogao doći do tih informacija.To je također objašnjavalo zašto je policija došla na mjesto događaja tako brzo nakon

pucnjave. To je objašnjavalo mnoge stvari. Njegovu je začuđenost zamijenio lukavi smiješak. Ako je ova njegova pretpostavka bila

točna, tada je sve to ispitivanje bila samo farsa; Conrad je već znao odgovore. Što je ondatražio? Saznanje pohranjeno u Maxonovu umu u trenutku njegove smrti, pomislio je Kane.Dakle, Conradova je potraga bila puno dublja od traženja dokaza Androkijeve krivnje. Kopao

je po samim temeljima Androkijeva postojanja. Tražio je, možda naslijepo, znanje koje suimala samo dva čovjeka na cijelome svijetu. Jedan od njih je bio John Androki.

A drugi je bio on sam.Razmišljao je o toj pomisli. Anita je bila ubijena zbog onoga što je vidjela; Maxon je bio

ubijen zbog onoga čega se dosjetio. I on. Bez sumnje, nalazio se na vrhu Androkijeva popisa.Jedno je bilo sigurno: na ovom svijetu više nije bilo mjesta za obojicu.Odgurnuo je pokrivače na stranu i ustao iz kreveta, iznenađen svojom slabošću.

Pričekao je da mu se prestane vrtiti u glavi, a tada se odšuljao do vrata i provirio van. Nije se



iznenadio kada je ugledao policajca koji je sjedio na mjestu s kojega je mogao vidjeti cijelihodnik u oba smjera. Tjelohranitelj Bertrama Kanea! Morao se nasmijati. Daleko je doguraoza jednog profesora matematike.

Vrativši se u krevet, razmišljao je zureći u strop. Nije bio bitan njegov život, nego budućnost. Androki se borio kako bi uništio tu budućnost dok je s druge strane osvajao svijetsvojim dolarima. Pokušavao je izokrenuti i izopačiti budućnost, a bio je očajan zato što je onauzvraćala udarce. To je bilo ono što je Gordon Maxon shvatio.

To je bila istina. Kane je to znao zato što je i on pogledao u drugom smjeru. Učinio je to prošle noći u tami svoje sobe; a kada je to učinio, svi su djelići došli na svoje mjesto. Hladno, pronicavo, shvatio je što mora učiniti. Morao je uzvratiti Johnu Androkiju njegovim vlastitimoružjem.

Ubojstvom!

Poruka od Philipa Conrada bila je stara jedanaest dana - onoliko vremena otkako jeBertram Kane nestao. Dva dana prije toga, matematičar je zrakoplovom otputovao u Chicagokako bi održao uvodni govor na skupu matematičara. Nakon toga, uspjevši pobjeći agentukojega je Conrad odredio da ga prati, jednostavno je ispario.

Sada, sjedeći u svom uredu, Dorrance je pomno razmišljao o tome. Kane je tobože

otišao u New York, kako bi sredio nekakav privatni posao, a tada klisnuo u drugom smjeru.Kamo? To je bilo ono što Dorrance još nije uspio otkriti.

Odsutno je proučavao poruku.Conrad je bio uvjeren da Bertram Kane zna cijelu priču koja stoji iza ubojstava Anite

Weber i Gordona Maxona. Ako je to bila istina, tada je Kane nesumnjivo znao dovoljno da birazjasnio sva ta ubojstva. To bi bilo dovoljno da srede Johna Androkija, natmureno jerazmišljao.

Kako je Conrad smatrao, i Anita Weber je otkrila tajnu Johna Androkija. Ona ju jeotkrila, a potom poginula. Kao i Gordon Maxon. Odnosno, Maxon je sam domislio što ovajtaji; to je postalo jasno iz njegova telefonskog razgovora s Kaneom. To je također biorazgovor koji je čuo netko tko je tada osim njih prisluškivao Kaneov stan, i koji je za

psihologa neizbježno značio smrt. Conrad nije uspio na vrijeme upozoriti lokalnu policijukako bi to spriječio.

Ali Bertram Kane nije znao tajnu u vrijeme kada ga je Maxon nazvao. To što ju je sadaznao, značilo je da mu je Maxon nešto rekao prije no što je umro. Kane je znao.

Ali Bertram Kane nije htio progovoriti!Dorrance je osjetio napad zlovolje. Kaneova nevoljkost da progovori o onome što je

znao pretvorila ga je u debelog glinenog goluba. U početku je Conrad bio spreman žrtvovatiKanea kao mamac, ali ne više! Ono što je matematičar znao bilo je previše dragocjeno, a da bise riskiralo da to nestane. On, i samo on, znao je tajnu Johna Androkija.

Gdje je bio Bertram Kane?Dorrance je potisnuo svoju frustriranost. Agent kojemu je Conrad dao zadatak da prati

Kanea kada je izišao iz bolnice pružao mu je slabašnu sigurnost; sada je i ta sigurnost nestala.Bertram Kane, čovjek koji je sa sobom nosio tajnu koja je već stajala života trinaestero ljudi,

bio je pokretna meta. Četrnaest života, ako je i Vosinova smrt zapravo bila ubojstvo. Petnaest,ako bi brojao i senatora Blairea. A brojao je i senatora.

Mozgao je o tome. Usprkos senatorovu odbijanju tjelohranitelja, dva su čovjeka imalazadatak da ga zaštite. Bilo je žalosno što nisu uspjeli. Ali, nakon eksplozije, jedan od njih sesjetio da je vidio kako je neki nepoznati čovjek nekoliko puta stajao u blizini senatorovaautomobila. Uskoro je prepoznao tog čovjeka na fotografiji u policijskoj fototeci.

Prije no što su stigli uhititi sumnjivca, on je bio ubijen, a njegovo tijelo je pronađeno nanapuštenu parkiralištu. Da bi ga se spriječilo da propjeva? Bez sumnje. Nakon toga je

provedena opsežna istraga o porijeklu ubijenoga čovjeka, koja se i isplatila. Osim niza osudaza sitne i ne tako sitne prekršaje, otkriveno je da je radio za tajanstvenu tvrtku koja je bila podružnica Androkijeva carstva.



Kao i ostala ubojstva, niti senatorova smrt nije mogla niti izdaleka biti povezana sfinancijerom; ništa se nije moglo dokazati. Ništa, mislio je Dorrance, osim što su svi tragovivodili prema Johnu Androkiju. Bio je jedini mogući zajednički nazivnik za više od tucetubojstava.

Dorrance je hladnokrvno razmišljao o tome.Ubiti običnoga građanina bilo je jedno; to jest bilo ubojstvo, no ono nije potreslo čitavu

naciju, i spadalo je u nadležnost lokalne policije. Ali ubiti senatora Sjedinjenih Američkih

Država bilo je nešto posve drugo, posebice jer je potreslo cijelu naciju. Tomu je trebalo presuditi izvan ovlasti suda.Koliko je čvrst bio njegov slučaj? Nije znao, ali je očekivao da će uskoro saznati.

Upravitelj tajanstvene tvrtke za koju je ubojica bombom radio će sigurno prepjevati. Možda toneće biti onakvo priznanje kakvo bi prihvatio Vrhovni sud, ali niti presuda krivcu neće bitionakva kakvu bi odredio zakon. Ovoga puta on je bio i porota i sudac.

Pogledao je na sat. Tip bi trebao prepjevati svakog trenutka.To je bio jedan problem.Drugi je bio Bertram Kane. Ponovno je pročitao posljednji odlomak Conradove poruke.Kane je u ponedjeljak otišao u Chicago kako bi se obratio skupu matematičara ... nakon

završetka zasjedanja nestao je iz agentova vidokruga ... nepoznato je gdje se trenutno nalazi...

potpis C5AJedanaest dana, a od Kanea i dalje ni traga - Dorrance je s nelagodom uzdahnuo. To je

bilo dugo vremena da se jedan amater uspijeva sakriti od takvog broja ljudi koji su ga tražili.Gdje li je? Zašto bježi? Da li se boji odmazde zbog onoga što je saznao od Maxona? Ne, nijeto bilo to; Bertram Kane nije bio čovjek koji bi bježao. Pa što je onda smislio? Sto god to bilo,

bilo je povezano s Johnom Androkijem.Dorrance je bio siguran u to.

14.

Bam!Bertram Kane osjetio je udarac puške o rame dok je hitac odjekivao poljima. Ispred sebevidio je radnika u automobilu, koji je upravo posezao prema sandučiću za poštu, naslonjen naotvorena vrata; posve su se otvorila, a njegovo je tijelo palo prema naprijed i upalo u plitki

jarak koji se protezao uz cestu.Mrtav! Bio je mrtav! Kane je to znao! Hladnokrvno je ubio čovjeka! Ruke su mu se

divlje tresle. Ubio je čovjeka, ubio je čovjeka ... Nije mislio da će se osjećati ovako loše. Neodlučno je gledao prema starom automobilu; njegov je motor, koji je nejednolikoodjekivao tišinom kasnog poslijepodneva, u Kaneovim mislima bio glas protesta. Morao seuvjeriti da je njegov hitac bio smrtonosan. Prisilivši se da krene prema naprijed, krenuo je

preko ceste.

Pogledavši u jarak, stresao se, osjećajući snažnu mučninu. Njegova se žrtva prevrnula naleđa, kao da želi umrijeti licem okrenutim prema suncu. Prednji dio njegova vrata, razderan namjestu gdje se pojavio metak, bio je krvava masa. Bio je mrtav bez ikakve sumnje. Oborendrugim valom mučnine, Kane je osjetio da mu se povraća i potrčao natrag prema šumi. Moraose riješiti puške, vratiti unajmljeni automobil, vratiti se u Green Bay, uhvatiti zrakoplov zaChicago; morao je ...

Bam!Oštra bol probola mu je leđa dok je zvuk pucnja parao zrak; odjekivao je obližnjim

brdima poput grmljavine. Posrnuo je, zahvaćen iznenadnom slabošću. Androkijevi ljudi!Morao je ...

Bam!

Užarena sila opržila ga je u predjelu bubrega, bacivši ga na koljena. Androki je prepoznao svoju ranjivost! Ta ga je spoznaja pogodila poput udarca. Na to nije računao.Androki nije trebao odati porijeklo svoje obitelji; to je bila njegova velika pogreška! Odredio



je ubojice da ga štite; ali zakasnili su, zakasnili su. Kane se poželio glasno nasmijati.Pokušavali su ga ubiti kako bi spasili čovjeka koji je već bio mrtav!

Bam!Osjetio je oštar ubod ispod desne lopatice, koji ga je oborio prema naprijed u visoku

travu. Prekasno! Prekasno! Bez obzira što učinili, Androki više nikako neće moći uništiti budućnost. Više ne. Ona će se nastaviti sve dalje i dalje i dalje; čovjek će upoznati mnoštvodimenzija.

Androki! Boreći se za dah, Kane je osjetio snažnu satisfakciju, znajući da je učinio pravu stvar. Androki nije bio putnik u budućnost, bio je putnik u prošlost! To je bilo ono što je Maxon mislio kada je rekao da su gledali u krivom smjeru; to je bilo ono što je on shvatioone noći u bolnici, kada je slijedio trag psihologova razmišljanja.

"Androki!" Kane je izgovorio njegovo ime. Androki nije gledao kroz vrijeme; on sevratio iz vremena - iz neke buduće generacije. Vratio se sa svim podacima koji su mu bili

potrebni kako bi ostvario svoje ciljeve; vratio se kako bi kupio svijet! Ali on, Kane, nije ubioAndrokija. Ne u doslovnom smislu. Jer John Androki nikada nije niti postojao.

Da, da.Pomučio se kako bi se okrenuo na leđa. Nebo je bilo plavo, nježne nijanse plave boje, a

krajičkom oka mogao je vidjeti kako se krošnje stabala polako njišu, svijaju s vjetrom.

Prekrasan svijet.Koraci su potrčali prema njemu. Neki se lik nadvio nad njega, zaklonivši mu pogled na

nebo. Na lice mu je naslonio cijev puške. Pogledao je prema gore, u crnu cijev. Margaret!Margaret!

Bam!

"Dakle, jednostavno je ispario, ha?" Charles Dorrance promatrao je vitki lik agentakojemu je ime za ovaj posao bilo Philip Conrad. Nije vjerovao da je Conrad bio previšeiznenađen tim fenomenom. No, Conrada je bilo teško iznenaditi.

"Točno tako", složio se Conrad. "Imao sam njegov potiljak točno na nišanu. Baš jekrenuo uz stepenice. Bio je na oko pola puta prema gore, kad odjednom, cap!" Pucnuo je

prstima. "Ispario je."Dorrance je znatiželjno upitao: "Nije li te to zapanjilo?""Do neke granice." Conrad je kimnuo. "Zaključio sam da je umiješano nekakvo tajno

oružje, ali nije moj zadatak da se za to brinem. Samo radim ono za što sam zadužen ... i podnosim izvještaje. Osim toga, osjećam da se, bez obzira kakav to trik bio, John Androkiviše neće vraćati."

"Neka tako i bude", suzdržljivo je primijetio Dorrance. Pogledao je agenta. "Androkijevčovjek je progovorio."

"Onaj koji je naredio da se postavi bomba u senatorov automobil?"Dorrance je kimnuo. "Nije rekao dovoljno da bi se Androkija osudilo na sudu - čovjek

nije znao baš previše toga - no dovoljno da bi bilo uvjerljivo. Senator je poginuo premaAndrokijevoj naredbi; to je činjenica. Tko bi bio sljedeći na redu? Predsjednik? No tada biveć otišao previše izvan zakona. Nekoliko milijardi dolara ne mogu kupiti potpuni imunitet."

"I pomislio sam na takvo nešto kada mije stigla šifra da djelujem."Dorrance je ležerno upitao: "Znaš li da je ubijen doktor Kane?""Kane?" začudio se Conrad."To se dogodilo otprilike u vrijeme kad je tvoj čovjek ispario.""Kako?" Agent se nagnuo prema naprijed u svojoj stolici."Ubio je nekog radnika blizu Green Baya - blizu sela zvanog Cooperstown, da budem

točniji.""Kane ... je ubio čovjeka?" upitao je Conrad s nevjericom.

Dorrance je nagnuo glavu. "To je vidio neki svjedok, vjerojatno lovac. Kažu da su onešume pune jelena. U svakom slučaju, on je ubio Kanea, možda ga pokušavajući spriječiti daubije onog čovjeka." Neznatno se nasmiješio. "Očigledno se uplašio onoga što je učinio i

pobjegao otamo."



"Ne mogu u to povjerovati", izjavio je Conrad."U priču da je bio lovac? Naravno da ne. Posebice zbog toga što je Kane pogođen četiri

puta, posljednji put iz velike blizine točno između očiju.""Ne mogu to shvatiti." Conrad se zbunjeno namrštio. "Kane je otišao u Chicago kako bi

prisustvovao konferenciji. Tada se doimao sasvim normalnim. Pa zašto bi onda učinio neštotakvo? I zašto bi ubio baš toga radnika? I zašto na takvom izoliranom mjestu? Je li skrenuo?"

"Nije skrenuo", mirno je odgovorio Dorrance.

"Pa, pretpostavljam da me se sve to ne tiče.""Službeno ne", složio se Dorrance. Odmjeravao je agenta. "Čovjek kojega je ubio zvaose George Androki."

"George Androki?" Agent je ponovno bio zapanjen. "Neki rođak?""Da, vjerujem da se to može tako reći.""Ne razumijem što govoriš.""Učinio je to kako bi oslobodio svijet Johna Androkija.""I dalje te ne pratim." Conrad je bespomoćno gestikulirao."Sve dok to ne promotriš onako kako je Kane to vidio.""Kroz iskrenute leće?""Nimalo." Dorrance je odmahnuo glavom. "Da je George Androki ostao živ, imao bi

sina ili sinove; a taj sin ili sinovi bi imali sinove. I na posljetku bi se rodio John Androki,vjerojatno genijalni matematičar ili znanstvenik. Izopačen, ali genijalan."

"Ti govoriš da je John Androki došao iz budućnosti, zar ne?" Agent ga je netremicegledao.

"Prema onome što su shvatili Maxon i Kane, da." Dorrance je potvrdno kimnuo. "Premanjihovom mišljenju, činilo se da je Androki došao iz budućnosti oboružan znanjem i

pojedinim podacima koji su mu bili potrebni kako bi preuzeo svijet, barem na novčanom planu. To je, kao što i sam znaš, osnova svake moći."

"Dakle, čovjek kojega je Kane ubio je bio ...?""Androkijev predak. To sam i rekao.""Fantastično!" promrmljao je Conrad.

"Njegovom smrću, naravno, ne bi moglo biti njegovih potomaka, dakle niti Androkijakoji bi se vratio." Dorrance je sklopio ruke, razmišljajući. "Onako kako ja to vidim, opet naosnovu onoga kako je Kane vjerojatno razmišljao, trojica neidentificiranih ljudi koji su biliubijeni, bili su agenti poslani iz budućnosti kako bi zaustavili Androkija. Sjetit ćeš se da seWygant predstavio kao agent. To odgovara na pitanje zašto o njima nije bilo nikakvih

podataka. Oni su pokušavali zaustaviti Androkija prije no što on uspije promijeniti budućnost..."

"Promijeniti budućnost?" prekinuo ga je Conrad."Ubivši matematičara ili matematičare koji će jednog dana otkriti tajnu

višedimenzionalnoga prostora i vremena", objasnio je Dorrance. "Na žalost, postojao je nizmogućih žrtava."

"Raširenih posvuda po svijetu", primijetio je Conrad.Dorrance se počešao po čeljusti. "Da je on uspio, tada bi svijet sutrašnjice bio lišen

spoznaje kako proći kroz vremensku barijeru, ako se mogu tako izraziti. Bez toga znanja, onine bi mogli poslati agente pokušavajući ga zaustaviti."

"Vau!" uskliknuo je Conrad. Nagnuo se prema naprijed u stolici. "Da je uspio lišitisvijet toga znanja, kako bi se on onda vratio?"

"On se prvo vratio, a potom pokušao promijeniti budućnost.""Želiš reći da ...?""Oni su imali to znanje kada je on krenuo natrag; tako se i uspio vratiti", objasnio je

Dorrance. "Ali, kada se jednom vratio, živio je u sadašnjosti. 'Ova stvarnost' - to je izraz koji

su Maxon i Kane nekoliko puta upotrijebili na vrpci. Ali, ako je postojao u ovoj stvarnosti,tada budućnost još nije postojala, dakle, on ju je mogao promijeniti.""Vidio ju je pred sobom, to pokušavaš reći?"



"Ili iza sebe. Ovisi o tome s koje strane to gledaš. Iz sadašnjosti, naravno, budućnost jeispred nas. Da se Androki vratio dalje u prošlost, mogao je promijeniti sadašnjost. Ovdje opetcitiram neka od razmišljanja s vrpci."

"Previše je to zamršeno za mene", rekao je Conrad."I za mene.""Što se mene tiče, sve je to plod Kaneove mašte.""Naravno. Kaneove i Maxonove." Dorrance je podigao glavu. "Ove stvari zasigurno ne

možemo napisati u službeni izvještaj.""Definitivno ne možemo", mirno je odgovorio Conrad. Nakon što je agent otišao, Dorrance je nastavio piljiti u zid. Iako je rekonstruirao tu

teoriju prema vrpcama i dokazima, njezini dijelovi su se savršeno uklapali, bez obzira na tošto je krajnji produkt bio prilično nevjerojatan. Da li je čovjek mogao, vrativši se iz nje,

promijeniti budućnost koja se zapravo već dogodila? Ili je to njegovo mijenjanje uzrokovaloda se ta budućnost nikada ni ne dogodi? Jednostavno je bilo previše paradoksa.

No, ipak, dijelići su se uklapali. Uklapali su se potpuno. Uzmi bilo koje od ubojstava, primijeni na njega tu teoriju, i to je to. Kako bi se drugačije mogao objasniti nagli nestanak Johna Androkija koji je koincidirao s ubojstvom ... njegova pretka?

Ali, jedno je znao, to nije mogao napisati u izvještaj.

Kroz prozor svoga ureda u zgradi Tokijskoga sveučilišta, Saburo Tanaki promatrao jelovorova stabla kako se nježno njišu na povjetarcu. Nizak, mršav, pomalo osijedio, gledao jekroz debela stakla naočala koje su njegovim kratkovidnim očima davale izgled kao da sjaje.Misli su mu bile tužne.

Bertram Kane, veliki američki matematičar, je mrtav. Kao i Cantrup, Freyhoff, Vosin,Bernardi. Jedino je on ostao. Sada je sve bilo na njemu.

Što je sudbina nego plan bogova? Razmatrao je to pitanje. No, ljudi sami stvaraju svojusudbinu. Osim toga, postoji neka neizbježnost u životu, koju niti jedan čovjek ne bi mogao

promijeniti. Ali jedan je čovjek uspio izbjeći toj neizbježnosti.Ustavši, polako je odšetao kroz dugi hodnik, razmišljajući o impresivnom zadatku koji

je ležao pred njim.

jeff suton-Čovjek koji je vidio sutra.pdf

Documents