izvori br 26

Časopis za duhovni život

[email protected]

www.epc.hr26 | 2011

10 kn

Predivna ljutnja

Borba mog života

Prolaznost života

Linda Falter

Melita Vidović

Pavao Moguš

Iste svete ruke koje kažnjavaju opake, spašavaju pravedne.

Ponekad je sam proces prolaženja kroz nevolje

blagoslovljeniji od njenog kraja.

Je li smrt kraj života ili novi početak?

2

časopis za duhovni život

IzvoriČasopis za duhovni životLjeto 2011Godina LICijena: 10,00 kn

IzdavačEvanđeoska pentekostna crkvau Republici HrvatskojKosirnikova 76HR - 10 000 Zageb, [email protected]

Glavni i odgovorni urednikmr. Damir Špoljarić

UredniciAntun i Marija KoprivnjakTel. 032 [email protected]

LekturaDražen Hinek

KorekturaBožica Trbojević

Grafičko oblikovanjeAndreja Mil

TisakTop Dan d.o.o.

Adresa uredništvaIZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVODp.p.370Cvjetkova 32HR-31 103 OsijekHrvatskaTel. 031 494-192

ŽiroračunRaiffeisen BankŽR: 2484008-1102587701

IBANHR: 2224840081102587701

SWIFT CODE: RZBHHR2X

OIB: 56822036075

ISSN:1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda.

Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma...u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

0.1. Pomoći drugima

POBJEDUJEMO

U svijetu u kojem nas uče kako je važno pobi-jediti bez obzira na druge, donosimo jednu sasvim drukčiju priču.

Ne tako davno, na jednim je Olimpijskim igra-ma devetero atletičara, svi s mentalnim ili psihičkim ne-dostatkom, stajalo na startnoj liniji utrke na 100 metara. Startni je pištolj opalio i utrka je počela. Nisu svi trčali, ali su svi htjeli sudjelovati i pobijediti. Trčali su u troje, a potom se jedan dječak spotaknuo, pao i počeo plakati. Ostalih osam trkača čulo ga je kako plače. Usporili su i osvrnuli se; zatim su stali i svi do jednoga vratili se na-trag.

Djevojka s Downovim sindromom sjela je do njega i pitala ga: "Je li ti sada bolje?" Potom su svi zajedno, rame uz rame, došetali do cilja. Svi su gledatelji ustali i zapljeskali, a pljesak je trajao vrlo dugo. Ljudi koji su to promatrali još pričaju o tome.

Zašto?

Zato što negdje duboko u sebi znamo da najvažnija stvar u životu nije naša pobjeda. Najvažnija je stvar u ovome životu pomoći drugima da pobijede, čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu trku.

Negdje duboko u sebi znamo da najvažnija

stvar u životu nije naša pobjeda. Najvažnija je stvar u ovome životu pomoći drugima da pobijede, čak i ako to znači usporiti ili

izmijeniti vlastitu trku.

Časopis za duhovni život3

AUTOR | Linda Falter

Predivna ljutnja0.2.

Moja promišljena i fakultetski obrazovana kći nedav-no mi je postavila pitanje koje me dovelo u vrlo nezgodnu situaciju. Skrenula mi je pozornost na nekoliko odjeljaka iz Petoknjižja i upitala: "Treba li

se klanjati Bogu koji šalje svoj narod u osvetničku borbu?" Ni-sam se usudila na davanje olakog odgovora. (''Misliš na Boga i njegovo opunomoćeno mnoštvo okrutno tlačenih robova koji su pravili opeke od blata i slame i koje je vodio onaj mucavi Mojsije kako bi ostvario svoj plan s njima unatoč svim prepre-kama. To bi mogao biti film!'') Shvatila sam da je ona uistinu zgrožena svim tim okrutnim nasiljem.

Istini za volju, i sama sam bila zgrožena time i sve dok mi ona nije postavila to pitanje, uspješno sam ga izbjegavala. Jedna je stvar strpati svoje neugodne sumnje u jedan mračan kut, a drugo je pak pokušati ušutkati vaše znatiželjno dijete i otarasiti ga se. Umjesto svega toga, rekla sam joj da ću o tome moliti, razmišljati i pismeno joj sve objasniti.

Tako sam se u sljedećih nekoliko mjeseci uhvatila u ozbiljan koštac sa strašnim stranama Božje naravi. Božji je neshvatljivi i neobjašnjivi temperament mnogima kamen spoticanja u vje-ri. Oni radije izabiru "sigurniji" scenarij stvorenog svemira bez Boga, nego onaj u kojem naš život ovisi o milosrđu neke be-skonačne moćne sile koju ne možemo nikada potpuno shva-titi, a još manje kontrolirati. Ja sam se pak radije opredijelila za hrabro istraživanje nego li ostati u varljivoj sigurnosti. Bolje je zakoračiti u teško područje nego povući se natrag u nadi da će netko drugi pronaći rješenje za moju dilemu.

Iste svete ruke koje kažnjavaju opake, spašavaju pravedne.

Što ćemo, dakle, učiniti sa starozavjetnim

opasnim Bogom (također i u Otkrivenju) koji

se jednima osvećuje, a drugima iskazuje

nezasluženo milosrđe?

4

Predivna ljutnja

Stephen Charnock, puritanski teolog iz 17. stoljeća, napisao je: "Njegova božanska ruka ili desnica je zapravo njegova sila, nje-govo oko sveznanje, a njegova nutrina milosrđe... No, svetost je njegova ljepota." Budući da Božja svetost oslobađa sud uz pomoć njegove moćne ruke, sigurno mora postojati ljepota u tim njegovim očitovanjima. Na neki način trebam potražiti ljepotu u rukama gnjevnog Boga. No, problem je što ne može-mo zamisliti ljepotu Božjeg bijesa, već samo njegovu ružnoću i okrutnost.

Dok su moja djeca bila mala, predano sam ih poučavala da je neobuzdana agresivnost zapravo bezbožnost. Pitala sam ih: "Želite li saznati tko je najsnažniji? U redu, da vidimo tko to od nas može biti dovoljno jak da ne udari svoga brata kad ga izazi-va? Znate li tko je bio najjači čovjek na ovom svijetu?"

"Superman!" odgovorili su.

"Ne", strpljivo sam objašnjavala, "to je bio Isus jer je on bio Bog koji je u tren oka mogao uništiti sve svoje neprijatelje koji su ga vrijeđali i mučili. Međutim, on to nije učinio – sve im je oprostio."

Tijekom dvadeset i pet godina mog roditeljstva, došla sam do toga da potpuno cijenim značaj moje male propovijedi. Raspe-će koje je tako često prikazano kao barbarski čin, ustvari objav-ljuje zadivljujuće očinsko strpljivo podnošenje i samokontrolu. Bog je zadržao svoju bezgraničnu snagu nebeskog gnjeva.

Pokušajmo to zamisliti! Od Oca voljeni, nedužni i bezgrešni Božji sin bio je izrugivan, zlostavljan, mučen i ubijen dok je to njegov nebeski Otac sve mirno promatrao. Prisjetimo se da je

Božji je neshvatljivi i neobjašnjivi temperament

mnogima kamen spoticanja u vjeri. Oni radije izabiru

"sigurniji" scenarij stvorenog svemira bez

Boga, nego onaj u kojem naš život ovisi o milosrđu neke beskonačne moćne

sile koju ne možemo nikada potpuno shvatiti, a još

manje kontrolirati.

Uočite razliku između svinjara u Gerasi (Lk 8, 26-39) i učenika poslije strašne oluje na moru (Mk 4, 35-41). Obje skupine svje-dočile su o iznuđenim očitovanjima koje je Isus mogao uništiti ili sačuvati svojom jednom riječju. Ipak, samo su njegovi učeni-ci smogli hrabrosti, nakon onog zastrašujućeg događaja, upi-tati se: "Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?" (Mk 4, 41). Svinjari su se pomirili sa svojim gubitkom (dvije tisuće uginulih svinja) i pobjegli. Njih nije zanimalo zašto se Isus s toli-kom silom smilovao luđaku; njima je bila dovoljna spoznaja da je on vrlo opasan čovjek.

Što ćemo, dakle, učiniti sa starozavjetnim opasnim Bogom (također i u Otkrivenju) koji se jednima osvećuje, a drugima iskazuje nezasluženo milosrđe?

Jedan je od mogućih odgovora da smo nedostojni propitki-vati Boga o bilo čemu jer smo potpuno griješni i zaslužujemo smrt. Međutim, to bi bilo nedostojno za našeg neizrecivo mi-losrdnog Gospodina. Mora postojati veća dubina shvaćanja za one koji žele u svom traženju častiti Boga.

Job je moj putokaz, no on se nije složio s objašnjenjima svojih prijatelja glede njegova trpljenja. Umjesto toga, on je zavapio za susretom s Bogom ''licem u lice'' u kojem bi mu se požalio na veliku nepravdu. Ustvari, on je već iznio svoje jadikovke u nekih tridesetak poglavlja, a koji je bio Božji odgovor na to? Gromo-vita samoobjava puna munja, sijevanja, strašnih vihora i nebe-skog glasa koji je orio: "Dosta mi je tvoje zaslijepljene povrije-đenosti! Osuđuješ me bez spoznaje moga bića. Sad ćeš vidjeti protiv koga si progovorio!" Doista zastrašujuće riječi, ali Bog je na kraju pohvalio i blagoslovio Joba zbog vjere koja potpuno očekuje da ga Bog posluša i odgovori.

Bože, ohrabrena sam upitati te: "Tko si ti, zapravo?"


Strpljivost, svetost, ljepota i snaga njegova

karaktera – to je ono što ga

čini vrijednim naše hvale i

časti.

Isus jedno s Ocem. Dok je on na križu u svojoj agoniji vapio: "Bože moj, zašto si me ostavio?", sigurno su obojici tekle suze. Isus je ponio sve grijehe ovoga svijeta na svome tijelu, no nož strašne boli, srama i očaja prošao je ne samo kroz Sina već i Oca.

Sigurno je da Bog u tim trenutcima nije trebao tražiti oprav-danje kako bi srušio sav svoj gnjev na svoje neprijatelje. No, zadivljujuće je kako je Bog baš tada odlučio objaviti i očitovati snagu i ljepotu svoje svete ljubavi. Svemogući je šutke prihva-tio Isusovu molitvu: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine." Dok je Isus šaputao: "Svršeno je", upotrijebio je svoj posljednji izdi-saj kao potvrdu Božjem suverenom planu ljudskog spasenja po njegovoj groznoj smrti. Isus je tako ljubio svog Oca da je bio spreman učiniti sve kako bi uklonio Očevu bol zbog naše vječne propasti. Radi toga je, u konačnici, žrtvovao i svoj život na križu.

Božja šutnja na Isusove patnje jedna je od najvećih misterija, a pritom dovoljan razlog da utiša sva osuđivanja njegova krvo-žedna karaktera. Ako je Bog osvetoljubivi sudac, onda se ono što se dogodilo s njim na križu, ili radije što se nije dogodilo, čini besmislenim. Sigurno da nema većeg grijeha od ubojstva nevinog Sina Božjega. Ipak, Bog nije reagirao osvetnički. Zašto? Ili, ako je pravedna Božja presuda glasila da smo svi osuđeni na okrutnu smrt, zašto je on onda nije izvršio na nama? To je zato što Božja ljutnja nije poput naše. Ona sadrži sveti cilj. Križ objavljuje Božje slomljeno srce za grješnike. Isusova smrt bila je izvršenje Božje pravedne presude, ali istovremeno i naše spa-senje. Tužitelj đavao ostao je bez riječi kad je logika palog svi-jeta okrenuta naglavačke. Ruke svemogućeg Boga na vrhuncu srdžbe su raspete, probodene, raširene, krvareće i opraštajuće.

Bezgranična ljubav

Ona očitovanja Božjeg suda i kazni u Starom zavjetu imala su također svoju svrhu: konačnu obnovu i prvobitni Božji plan. Prema prorocima radilo se više o Božjoj težnji za pomirenjem sa svojim narodom nego li o kaznama. Također su i oni najteži navještaji Božjeg suda, kazni i nevolja izrečenih upućeni Izrae-lu, bili istovremeno prožeti nadom u obraćenje i mir s Bogom.

Bacimo pogled na našu krvavu povijest, npr. zapadnoafrič-ke ratove zbog krvavih dijamanata ili Holokaust, i pokušajmo izvagati značenje pravednosti. Je li pravedno da počinitelji za takva zlodjela izbjegnu pravdu? Naša srca također prepoznaju nepravednost zbog nekažnjenog zločina. Velika zlodjela i pat-nje žrtava nisu bile ništa manje u biblijskim vremenima: djeca su bila spaljivana kao žrtve na oltarima (Jr 19, 5); žene pak silo-vane do smrti (Suci 19, 23 – 27); i prije potopa vladalo je nasilje na zemlji: "Svaka je ljudska misao bila zla" (Post 6, 5). Zašto se onda zgražamo nad okrutnošću Božjeg suda, a ne vidimo opa-kost i okrutnost ljudskog roda?

Mnogi su ljuti na Boga što ne reagira na nepopustljivi val ljudske izopačenosti. Oni zaključuju da Boga nema ili da se on ne brine. Ljuti li Boga grijeh? Da, zašto ga i ne bi ljutio? No, nje-gova je sveta ljutnja pod savršenom kontrolom njegove neiz-mjerne ljubavi. On odlaže konačni sud i kažnjavanje za jedno vrijeme sve dok se ne ostvari svaki dobri naum. Nemojmo se zavaravati; njegovo strpljivo podnošenje sigurno će imati svoju zastrašujuću završnicu. No, isto tako je sigurno da će nas nje-gove ruke, svete i čavlima probodene, pune samilosne ljubavi dovesti do spasenja. Strpljivost, svetost, ljepota i snaga njegova karaktera – to je ono što ga čini vrijednim naše hvale i časti.

6

0.3.

AUTOR | Melita Vidović

Borba mog

Vrijedni, samodisciplinirani Japanci pravili su velike po-slovne planove za razdoblje koje je bilo pred njima. Sve je obećavalo još više zarade, još bolji život... Svi su na svom poslu kao što su bili i prethodnog dana i pret-

hodnih godina. Tako će biti sve do sljedećeg dana, 11. ožujka 2011. godine, kada je jak zemljotres i tsunami pogodio njiho-vu zemlju. Život za stanovnike Japana više nikada neće biti isti. Propadaju svi njihovi planovi i snovi; katastrofa pogađa i velike i male.

Zašto i otkuda ovakve katastrofe? Otkuda sve bolesti, borbe, nevolje, ratovi, gladi i nepravde?

Odgovor moramo potražiti na početku naše povijesti. Adam i Eva još ne znaju što je bolest, što su suze, što je korov, što je grijeh, što je smrt. No, čovjek i žena ubrzo padaju u grijeh i bi-vaju istjerani iz Edenskog vrta. To je bio začetak kvarenja ljudi i cjelokupnog stvorenja. Samo dan prije te katastrofe, Zemlja je bila pravi raj za njena dva stanovnika. Gdje god su se okrenuli, svugdje je blistala ljepota netaknute prirode. Prvi čovjek i žena ne mogu se nadiviti ljepoti stvorenog: čistoj vodi i zraku, uku-snoj i zdravoj hrani. Bili su zdravi i veseli, živjeli su u ljubavi i bli-skoj zajednici s Bogom i međusobno. U miru su i sa životinjama. Rad na održavanju vrta pruža im pravo zadovoljstvo. Što god zasade, ono nikne i sigurno donosi plod vrhunske kvalitete. No, nakon pada, po prvi put osjećaju sram i strah. Narušen je odnos između njih i Boga, narušen je i njihov međusoban odnos; čo-vjek po prvi put optužuje svoju ženu da je ona kriva za sve.

Našu "plavu planetu" pretvorili smo u jednu veliku deponi-ju smeća. Zatrovali smo sve što se može zatrovati: vodu, zrak, šume, mora, zemlju i ozonski omotač... Više ne znamo ni što

ZIVOTA


na križu. Ovim vas ne želim obeshrabriti. Naprotiv, imala sam prilike vidjeti mnoge nesretne kršćane koji, umjesto iz pobjede u pobjedu, idu iz poraza u poraz upravo zato što na kršćanskim skupovima stalno slušaju samo o pobjedama, a kad dođu kući, pobjedi ni traga ni glasa. Gdje god se okrenu samo borbe: bo-lesti, problemi u obitelji, na poslu, u susjedstvu... Zatim dođe i stručnjak za svako zlo, đavao, i počne nam šaputati: "Ti nikada nećeš živjeti u pobjedi. Ostali u tvojoj crkvi možda žive pobje-donosni život, ali ti, ti si rođeni gubitnik. Tvoja vjera nikada neće biti kao njihova."

A što se zapravo događa? Pobjeda je tu iza ugla. Upravo ta borba kroz koju prolaziš je dokaz da dolazi pobjeda jer smo mi više nego pobjednici u Isusu Kristu! Neka te ne obeshrabri bor-ba kroz koju prolaziš. Naprotiv, ohrabri se jer upravo je ta borba vjesnik pobjede. Nema pobjede bez borbe. Stoga, ako neprija-telj tvoje duše dođe i počne te izazivati riječima: "Kakav si ti to kršćanin? Kakva je ta tvoja vjera? Pogledaj, oko tebe samo pro-blemi!", suprotstavi se tako što ćeš reći: "Čekaj, čekaj! Ovo nije kraj. Tko se zadnji smije, najslađe se smije!" Pobjeda je naša, ona je zagarantirana jer je Isus pobijedio za svaku našu bitku. Prema Pavlu za nas je čak i smrt dobitak.

Unatoč činjenici da je zlo nešto što pripada ovoj zemlji, Bog nije digao ruke od svog stvorenja. Bog nije prepustio ljudski rod samom sebi. Bog nije digao ruke od čovjeka, a posebnu brigu vodi o svojoj djeci jer On čini da sve ide na dobro onima koji ga ljube (Rim 8, 28). Apostol Pavao čak kaže: "Nego se pono-simo i nevoljama, svjesni da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu" (Rim 5, 3-4). Da se razumije-mo, kršćani nisu mazohisti. Mi se ne radujemo nevoljama zbog nevolja, nego je Bog razlog zbog kojeg se možemo ponositi i nevoljama jer u Njegovim rukama nema te nevolje koju On ne može pretvoriti u pobjedu. Dakle, još nismo u Nebu. Borbe su normalni dio života na zemlji.

Međutim, što kad naiđu nevolje, borbe, bolesti i problemi?

udišemo, ni što jedemo, ni što pijemo. Hrana koju danas jede-mo nije ni nalik hrani koju smo jeli prije deset do dvadeset go-dina, a da ne govorim o nekom ranijem vremenu.

Još jedna posljedica ovog zemaljskog potresa je i smrt. Sve živo mora jednom umrijeti. Kažemo da je to jedina apsolutna pravda na ovoj zemlji. Smrt nitko ne može izbjeći. Ima jedna anegdota koja kaže da je jednom jedan djedica htio prevariti smrt, pa je otišao u vrtić da se sakrije među djecom. Međutim, smrt dođe do njega i u vrtić te ga pita: "A što ti radiš ovdje?" On se napravi kao da je malo dijete i kaže: "Evo, lucam." Smrt mu odgovori: "Samo ti lucaj, pa ćemo pa-pa". Smrt se ne može pre-variti, ne može se potkupiti, ne pomaže ni botoks, ni plastične operacije...

Čovjek i dalje živi na toj i takvoj zemlji. Nismo u Nebu. Nedav-no je Gospodin pozvao k sebi svog slugu Davida Wilkersona. Mnogi su se kršćani snebivali pa čak zapitali zašto je Bog dopu-stio da tako jedan veliki sluga Božji umre... Jednostavno, čovjek je svoj zadatak na zemlji završio i Bog je rekao: "Sine moj, sve što sam htio učiniti preko tebe učinio sam. Više nemam nikakav zadatak za tebe. Vrijeme je da ideš kući." Zanimljivo je: svi znaju da je smrt neizbježna, a opet kad god se dogodi, mi se čudimo. Naravno, normalno je osjećati žalost zbog gubitka, ali smrt je nešto što nas sve čeka, osim ako Isus u međuvremenu ne dođe. No, Božja Riječ nas uči: "Blago onima koji umiru u Gospodinu" (Otkr 14, 12).

Nevolje, bolesti, grijeh, smrt... Sve to pripada ovom svijetu. Sam Isus je rekao: "U svijetu ćete imati nevolje" (Iv 16, 33). Pa-vao je također govorio: "Kroz mnoge nam nevolje valja ući u kraljevstvo Božje" (Dj 14, 22). Čuvajte se onih koji propovijedaju kako je kršćanski život posut ružama i onih koji stalno govore o pobjedama, a borbe nikada ne spominju. Znajte da je onaj tko je doživio mnoge pobjede prije toga prošao kroz mnoge bor-be. Nema pobjede bez borbe. Svaka pobjeda ima svoju bitku. Najveću pobjedu izvojevao je Krist nakon najveće borbe i smrti

Kad nevolje naiđu, ne razmišljajmo samo o krajnjem rješenju, o pobjedi, nego i o tome kako možemo služiti

Bogu u njihovom trajanju. Ponekad je sam proces prolaženja kroz nevolje

blagoslovljeniji od njenog kraja. Kroz taj proces Bog nas oblikuje, približava sebi te uči strpljivosti i prokušanosti.

8

Tada je, uglavnom, jedino ono o čemu razmišljamo njihov kraj i što učiniti da što prije završe. Božja nas Riječ uči da nevolje i borbe u našem životu ne bismo trebali svoditi samo na čekanje njihova kraja, nego da dok prolazimo kroz njih, molimo i traži-mo da se Bog proslavi te da nas blagoslovi dok smo još u njima. Bog ima krajnje rješenje za svaku borbu, ali hoće nas blagoslo-viti u samom procesu prolaženja kroz bitke. Jedan od dobrih biblijskih primjera za to je i Josip. Što mu je sve prolazilo kroz glavu, ne možemo ni zamisliti! Jedina njegova želja, vjerujem, bila je samo da se vrati svome ocu. To bi bilo jedino prihvatljivo rješenje za dječaka koji je otrgnut od svoga doma. Međutim, čitamo dalje da je Bog i u tamnici bio s Josipom: "Gospodin je okrunio uspjehom što god bi Josip poduzeo." Uspjeh? Kakav uspjeh? U zatvoru? Da, u zatvoru, usred nevolje, usred borbe. Jedino pravo rješenje ove Josipove situacije bilo bi da izađe iz zatvora, ali Josip nije sjedio prekriženih ruku i samo čekao to krajnje rješenje, nego je, kao što smo pročitali, bio aktivan i poduzimao stvari koje je Bog okrunio uspjehom jer je On bio s njim. Na kraju je došla i konačna pobjeda: Josip je postao fa-raonov "prvi čovjek", a o svojim nevoljama posvjedočio je pred svojom braćom: "Iako ste mi namjeravali nauditi, Bog je sve to okrenuo na dobro - da vam spasi život."

Kad nevolje naiđu, ne razmišljajmo samo o krajnjem rješenju, o pobjedi, nego i o tome kako možemo služiti Bogu u njihovom trajanju. Ponekad je sam proces prolaženja kroz nevolje blago-slovljeniji od njenog kraja. Kroz taj proces Bog nas oblikuje, pri-bližava sebi te uči strpljivosti i prokušanosti.

To mogu posvjedočiti iz osobnog iskustva. Nedavno sam operirala dva tumora koji su pronađeni na dojci. Godinu dana prije toga, moj je suprug operirao tumor na vratu zbog kojeg snosi trajne posljedice. Poslije više od godinu dana, svakodnev-no ide na vježbe logopedu zbog glasnice koja je, kao posljedica te operacije, ostala trajno paralizirana. Bogu smo zahvalni što su u oba slučaja tumori bili dobroćudni.

Kad saznate da ćete ići na operaciju, nakon prvog šoka, raz-mišljate da se samo taj tumor izvadi, da ne bude zloćudan i da se vratite svom redovnom, uobičajenom životu. No, Bog uvijek ima nešto više od onog što mi želimo.

Nemojmo se razočarati ako borbe ne završe onako kako smo si zamislili. Kad god Bogu iznosimo neku potrebu, neku molbu, u glavi već imamo sliku kako bi trebao izgledati Njegov odgo-vor na tu našu molitvu. U glavi već imamo neka rješenja. Među-tim, Bog nas u svojoj Riječi, u Izaiji 55: 8-9, podsjeća: "Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših pu-tova, i misli moje iznad vaših misli." Trebamo tražiti Božju volju. Misliti da možemo razumjeti i shvatiti sve Božje puteve, bilo bi preambiciozno s naše strane. Na kraju krajeva, Bog od nas ne očekuje da u potpunosti razumijemo što On radi – zna On do-bro da smo mi "bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje" (Lk 24, 25). U Rimljanima 8, 26 čitamo da Duh pritječe u pomoć našoj slabosti upravo zato što ne znamo kako i što moliti. Bogu je jasno da smo ograničeni, a nama je često teško shvatiti tu činjenicu. Neki su toliko ograničeni da nikako ne mogu shvatiti da su ograničeni. To nije poziv na intelektualnu lijenost. Bog od nas ni ne očekuje da u potpunosti razumijemo Njegove puteve, nego samo da mu vjerujemo i pouzdajemo se u Njega, čak i

Još nismo u Nebu. Borbe su normalni dio života na zemlji.


onda kada ne razumijemo zašto čini to što čini. Ako ne razumi-jemo ono što nam se događa, to ne znači da to nema smisla. Ako Bog nešto ne spriječi, On je to s razlogom dopustio i On će svoju svrhu ostvariti, razumjeli mi to ili ne. Naš je Bog vrijedan našeg potpunog pouzdanja i onda kad nam ništa od onog kroz što prolazimo nije jasno. Služimo velikom Bogu čiji um nadilazi svako ljudsko razumijevanje.

Da, Bog često ima na umu više nego što mi molimo. To mo-žemo vidjeti iz nekoliko biblijskih primjera... Svima nam je po-znat slučaj Pavlovog trna u tijelu. Većina se teologa slaže da se radi o nekoj fizičkoj bolesti. Što god bilo, njemu je to prilično smetalo, tako da je tri puta molio Boga za oslobođenje. I što se dogodilo? Naravno, mi mislimo: "Bog je uradio baš kako je Pavao molio! Koga će Bog uslišiti ako ne apostola Pavla?!" To bi-smo možda tako rekli, ali kako je Bog odgovorio na ovu njego-vu molitvu? "Ne, imam za tebe nešto više od iscijeljenja: dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti" (2 Kor 12, 9).

Bog od nas želi potpuno povjerenje u njega bez obzira hoće li odgovoriti na naše molitve kako mi to očekujemo ili ne. Sjeti-mo se trojice mladića Šadraka, Mešaka i Abed Nega i njihovog stava dok im je prijetila smrt u užarenoj peći jer su odbili poklo-niti se Nabukodonozorovom zlatnom kipu. Što su rekli? Čita-mo u Dn 3, 17-18: "Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju, ali ako nas i ne izbavi, znaj, o kralju, mi nećemo služiti tvojemu bogu, niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao." To je vjera koje je naš Bog dostojan. "Ako me Bog i ne iscijeli, ako me i ne izbavi, ako moram i dalje podnositi nevolje, i dalje ću se samo Njemu klanjati i Njemu jedinome služiti." To je vjera koja izražava samo djelić one Božje bezuvjetne ljubavi koju nam svakodnevno iskazuje. Kršćanski život nije trgovanje s Bogom: ja tebi - ti meni, nego prije svega odnos međusobne ljubavi između Boga i nas.

Naš je najveći primjer Isus. Njemu Bog sigurno ne može reći "NE". Možda je teško povjerovati, ali ni njemu Bog nije uslišio svaku molitvu onako kako je on tražio. U Getsemanskom vrtu, u smrtnoj borbi, Isus je molio: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša!" (Lk 26, 39a). Isus je zapravo molio: "Ako je moguće, učini da ne idem na križ, spasi me od ovih velikih muka koje dolaze, izbavi me, Oče moj!" "Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša!" Ali, to nije kraj njegove molitve. U Lu-kinom evanđelju 26, 39 dalje čitamo: "Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!" I njegov i naš nebeski Otac odgovara: "Ne, sine, ja imam puno više za tebe i za ljudski rod kojeg toliko vo-lim." Što bi bilo s nama, s tobom i sa mnom da je Bog uslišio ovu Isusovu molitvu i da ga je poštedio križa? Ne smijemo ni pomisliti!

Zato ne očajavaj i nemoj se razočarati ako Bog ne uslišava tvoju molitvu onako kako ti očekuješ. On vjerojatno ima nešto više za tebe.

Ugledajmo se na Krista u našim molitvama. Kad god nešto tražimo od Boga, dobro je da kažemo kao Isus: "Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja Bože!" Tako ćemo Boga staviti na mjesto koje njemu pripada: na prijestolje, a sebe tamo gdje pripadamo: na mjesto sluge. Tako ćemo, također, proširiti i naš duhovni vidik. Umjesto da svoje očekivanje svedemo na samo jedno ili dva rješenja, bit ćemo otvoreni za rješenja kojih se

sami nikada ne bismo sjetili; rješenja koja su u skladu s Božjim veličanstvom i Njegovom silom.

Bog od nas ni ne očekuje da u potpunosti

razumijemo Njegove puteve, nego samo da mu vjerujemo i

pouzdajemo se u Njega, čak i onda kada ne

razumijemo zašto čini to što čini.

10

0.4.

AUTOR | Šerif Bakić

sahranu

Kao nadprosječna romska obitelj, živjeli smo bezbrižno moja supruga, naša dva sina i ja. Radio sam, i još uvijek radim, kao profesor glazbene kulture. Bio sam ateist i član Komunističke partije. Već sam ranije u svom živo-

tu imao želju učiniti nešto više za svoj romski narod , stoga sam se i trudio u svom školovanju. Mislio sam da možda u politici mogu biti zastupnik Roma i isposlovati neku dobrobit za sve nas te biti više prihvaćen od ostalih ljudi. Htio sam na neki na-čin utjecati da oni dožive promjenu, a nisam znao kako.

Zatim se dogodilo nešto strašno... Mojem starijem sinu, koji je tada imao samo 11 godina, počeli su oticati limfni čvorovi na vratu. Odveli smo ga liječniku koji nas je uputio u Beograd u specijalnu bolnicu. Za mnoge bolesti ni ne znamo sve dok ne dođu na naša vrata, tako nismo znali ni za ovu bolest. Rekli su nam nakon operacije da je to zloćudni tumor te su mu dali još samo dva mjeseca života. Mene i suprugu to je jako pogodi-lo. Ona se povukla, nije više ni kuhala ni čistila, samo je zurila ispred sebe. Jedne noći imao sam viziju u snu i točno vidio sa-hranu svog sina. Vidio sam kako ga u koloni prate svi odjeveni u crno, a ja plačem nad lijesom. To me tako potreslo da sam odlučio, ako se to dogodi, ubiti se pištoljem jer ne bih mogao nastaviti živjeti s tim gubitkom. Žena će završiti na psihijatriji, a za drugog, mlađeg – šestogodišnjeg sina netko će se drugi po-brinuti: moji ili njezini. Naša će kuća biti zatvorena i uništena... O ovoj odluci nisam nikome govorio, no svi su vidjeli da sam u strašnom duševnom stanju.

Jednoga je dana došla moja šogorica k meni i uplašeno me zapitala bih li dopustio da se mole za našeg sina. Znajući da sam član Partije, mislili su da ću to odbiti. ''Nemam više što izgubiti'',

U tom se trenutku nije ništa drastično dogodilo, no Božje svjetlo počelo je

polako dopirati do naših srdaca; to je kao kad noć polako

iščezava i dolazi jutro. Upravo je tako bilo i kod nas. Polako,

ali sigurno, mrak je počeo nestajati.

svoga sina...

VIDIO SAM


sahranu

mislio sam, ''Sin svakog dana sve više i više nestaje pa neka se mole za njega.'' Došli su i govorili o Evanđelju – Radosnoj vijesti - i onda se molili. U tom se trenutku nije ništa drastično dogodi-lo, no Božje svjetlo počelo je polako dopirati do naših srdaca; to je kao kad noć polako iščezava i dolazi jutro. Upravo je tako bilo i kod nas. Polako, ali sigurno, mrak je počeo nestajati.

Naše je dijete primilo sve što su liječnici prepisali: kemotera-piju i zračenje. Nakon nekoliko mjeseci, kad smo došli na kon-trolu u bolnicu, liječnica je rekla: "Vaš je sin zdrav! Raku nema ni traga ni glasa! Samo da znate, to je mogao samo Bog učiniti!" Odmah sam odgovorio: "Znam, to je učinio svemogući Bog. Mi smo već predali naše živote njemu." Na to je rekla da tog Boga nikad ne ostavimo.

Zaista, naš je sin zdrav i iscjeljen. Završio je školu i izučio za-nat muškog frizera. Ima svoj salon i suprugu, a najvažnije je da svi služimo Bogu.

Ja sam sada pastor. Vodim jednu od najvećih romskih crkava u Leskovcu. U mojoj službi vidio sam Boga na djelu koji je iscije-lio i produžio život moga sina. Isto je učinio i u životu mnogih, ali ne samo to: mnogi su se u svom životu potpuno promijenili. Policija u našem mjestu nema puno posla. Prije su svaki dan dolazili intervenirati. Kada ljudi sada imaju probleme, dolaze k meni ili me nazovu, a ja uz Božju pomoć pokušavam rješavati njihove slučajeve. Nikada nisam ni sanjao što Bog može učiniti preko jednog jednostavnog, romskog čovjeka kao što sam ja. Takve promjene nisam mogao ni zamisliti i znam da moj posao još nije završen... Znam da je moj narod prezren i odbačen od mnogih drugih. Međutim, od Boga je voljen i prihvaćen. Osob-no sam živi dokaz njegove neizmjerne ljubavi i dobrote.

"Vaš je sin zdrav! Raku nema ni traga ni glasa! Samo da znate, to je mogao samo Bog učiniti!"

12

0.5.

AUTOR | Branko Erceg

Kršćani i astrologija

Astrologija isključuje Boga jer prema njenom učenju Bog ne kontrolira situaciju na Zemlji, već kontrolu imaju bezlična i beživotna nebeska tijela. Doduše, po-stoje različite astrološke škole i pravci koji se razlikuju

po mnogim pitanjima, pa i po pitanju božanskog elementa i njegove uloge. Neki fatalistički pravci smatraju da svemir funk-cionira po principu mehanike, prema svojim zakonitostima, tako da ni Bog ni čovjek sa svojom slobodnom voljom nemaju nikakvog utjecaja na zbivanja. Smatra se da je apsolutno sve zacrtano i određeno i da nema mogućnosti za "iskakanje" iz tog i takvog poretka stvari.

U nekim se drugim astrološkim pravcima priznaje Bog i Nje-gova uloga u stvaranju, ali se smatra da je ostalo stvar zvijezda i njihova položaja i rasporeda. Ovo je jedna vrsta kombinacije astrologije i deizma.

Postoje, dakle, različiti astrološki pravci koji manje ili više "dopuštaju" mogućnost Bogu i čovjeku utjecati na događanja i život na Zemlji. Zajedničko im je da Bog i čovjek (čovjekova slobodna volja koju nam je Bog dao) nemaju onakav utjecaj u životu kao što nas uči Biblija i iskustvo.

Kao kršćani, nemamo što tražiti u astrologiji i u horoskopima. Osobno preskačem horoskop kada naiđem na njega u novina-ma koje čitam, mijenjam program na TV-u i radiostanicu kada počnu emisije tipa: "Što nam poručuju zvijezde?" ili "Današnji horoskop". Ne želim da ni najmanje sjeme laži bude posijano u moj um tako što ću slušati ohrabrenja ili upozorenja koja dola-ze izravno iz sotoninog odjela za marketing i prijevaru.

Astrologija je u izravnoj suprotnosti s onim što uči Biblija i ako smo kršćani, onda ne bismo trebali razmišljati niti se dvou-miti što izabrati.

Razgovori o tome koji smo znak također su nešto u što se ne treba upuštati. Tako možemo dati povoda nekome pomisliti da podržavamo horoskop i šaljemo poruku da su takve ideje i principi sukladni s kršćanstvom. Ovo može biti kobno čak i za kršćane koji su slabi ili mladi u vjeri te neutvrđeni u Božjoj riječi. Susreo sam se s mnogim vjernicima koji su živjeli u neznanju po pitanju astrologije i samim tim bili su prevareni. Budući da su sami prevareni, vjerojatno su varali i druge, ne znajući i ne-svjesno, pokazujući drugima da oni kao kršćani vjeruju u astro-logiju. Važno je pokazati odlučan i beskompromisan stav u pri-hvaćanju horoskopa što će biti uočljivo svjedočanstvo onima koji postavljaju takva pitanja, ali i drugima koji slušaju slične razgovore. Važno je pritom predočiti biblijski stav i argumente, odnosno zbog čega imamo takve stavove i na čemu ih temelji-mo. Na ovakav način možemo pomoći onima koji su prevareni i zavedeni iluzijama astrologije. Često sam na pitanje: "Koji si znak u horoskopu?", odgovarao da je moj znak Izaija 7, 14 gdje piše: "Dat će vam se znak, djevica će roditi sina."

Ovakav bi mi odgovor često bio polazište za daljnji razgovor i prilika da pružim biblijsku argumentaciju protiv astrologije. Isus Krist je naš znak. On je znak da je Bog s nama, da nas nije odbacio niti zaboravio. On je znak i potvrda Božje brige i ljubavi da nismo prepušteni tamo nekim dalekim bezličnim zvijezda-ma, niti slučaju, samima sebi, grijehu itd.

Ne trebamo usvajati vrijednosti i trendove ovoga svijeta. Ne trebamo se povoditi za onim što svijet radi. Naprotiv, trebamo pokazati svijetu ono što ne zna i u čemu griješi: svetopisamske i kršćanske vrijednosti i potom ga pridobiti za Boga.

Razgovor o horoskopu prilika je da pokažemo svoju vjernost i ljubav prema Gospodinu, ali i prema bližnjima; trebamo isko-

Isus je znak da je Bog s nama, da nas nije

odbacio niti zaboravio. On je znak i potvrda

Božje brige i ljubavi da nismo prepušteni tamo

nekim dalekim bezličnim zvijezdama, niti slučaju,

samima sebi, grijehu.


ristiti tu priliku i objasniti što se krije iza astrologije. Ne trebamo skrivati svoj stav, već trebamo iznositi biblijsku istinu, a ona je ta koja oslobađa.

Astrologija nije otvoreno i izravno protiv Boga pa je astrolozi često nastoje predstaviti u pozitivnom svjetlu, kao i da je po-mire s kršćanstvom; zato je u mnogim drugim religijama već prihvaćena te se njeguje i razvija pod istim okriljem. Astrolozi pokušavaju pronaći uporišta i opravdanja čak i u samoj Bibliji. S druge strane, Božja Riječ osuđuje svaki oblik vračarstva i pred-viđanja budućnosti gledanjem u zvijezde, tj. astrologiju. Ako je Sveto pismo točno i ako ga prihvatimo kao takvog (ako smo kršćani), onda je astrologija pogrješna i grješna.

Biblija ne raspravlja o tome ostvaruju li se astrološka predvi-đanja, već jasno i nedvosmisleno upozorava da je se klonimo. Astrologija se protivi i drugim biblijskim principima: ljubavi, slobodi i odgovornosti.

Astrologija isključuje Boga jer prema

njenom učenju Bog ne kontrolira situaciju na

Zemlji, već kontrolu imaju bezlična i

beživotna nebeska tijela.

"Kad uđeš u zemlju koju ti daje Jahve, Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike" (Pnz 18, 9-12).

"I da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Njih je Jahve, Bog tvoj, dao svim narodima, svugdje pod nebom" (Pnz 4, 19).

Bog je ljubav i On ljubi čovjeka.

"I upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi" (Iv 8, 32).

Nemojmo olako dopustiti da ova prijevara dalje raste i napre-duje. Pobijedimo je istinom.

14

0.6.

Tješitelji...AUTOR | Jure Dohnal

Kad drugima govorimo o našim ili tuđim patnjama, vjerojatno se kod većine javlja suosjećanje. To je bez daljnjega ispravno i jao nama ako ne bismo, gledajući ljudsku patnju, osjetili suosjećanje. Jao nama ako bi-

smo prvo pomislili: „Pa sam si je kriv i neka mu bude tako.“ ili kad bismo odmah htjeli pomoći čovjeku da uvidi uzrok svojega trpljenja, ne bi li mogao ispraviti sebe ili određene stvari. Po-znato mi je iz vlastitog iskustva da bi i k meni mogao doći neki takav pametnjaković kad budem i sam patio. Hvala Gospodinu za takva zrcala!

Sveto pismo nam kaže da se „obućemo u srdačno milosrđe“ (Kol 3, 12) i da „plačemo sa zaplakanima!“ (Rim 12, 15); to pak znači mnogo više nego samo formalno izraziti razumijevanje i žalost nad patnjom dotičnog. Srdačno milosrđe i suosjećanje zaista su jake emocije i onaj koji pati ne može predvidjeti koliko su one kod nas prisutne. Srdačno milosrđe i suosjećanje mo-žemo zapaziti kod Isusa u Evanđeljima te ih često doživjeti i u našem životu. Mogu se prisjetiti tolikih situacija kada sam oče-kivao zasluženu batinu s neba, a umjesto toga Isus je sa mnom postupio milosrdno i suosjećajno - čak je pritom i nekoliko puta zaplakao. To me potiče da budem poput njega prema onima koji trpe.

No, to je tek prvi korak. Čitamo u 1 Pt 4, 15-16: „Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac ili makar i kao nametljivac; ako li trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena.“

Iz ovih redaka možemo naučiti da postoje barem dvije vrste patnji: jedna koju smo uzrokovali sami svojim grijesima i dru-ga koja proizlazi iz toga što smo kršćani. Bez daljnjega, kada se radi o trpljenju, suosjećanje je neophodno, ali ne i dovoljno jer ono nije izlaz. Mora uslijediti i utjeha. Ona je izlaz iz patnje, no nećemo je moći pružiti ako ćemo situaciju onoga koji pati krivo prosuditi.

Prisjetimo se, u vezi toga, Jobovih prijatelja. Kad su čuli koje su sve grozne nevolje snašle Joba, pogođeni njegovim patnja-ma, došli su k njemu; razderali su svoju odjeću, posipali se pe-pelom te punih sedam dana i noći proveli s njim bez i jedne progovorene riječi (Job 2, 11-13).

Na taj su način suosjećali s njim. Međutim, time završava sav njihov pozitivni doprinos. Uopće nisu shvatili Jobovu situaciju (osim Elihua) i počeli su ga "ispravljati i popravljati" jer su pola-zili od pogrešne pretpostavke . Smatrali su da je onaj kojeg su snašle takve užasne muke sigurno morao počiniti neki strašan grijeh kojim je na sebe navukao Božji sud, gnjev, kazne i pat-nje. Slično i danas mnogi ljudi, uključujući tu i vjernike, slijepo vjeruju da iza svakog trpljenja i nevolje mora stajati neki, tko

zna koji, grijeh. Naime, oni bi htjeli da patnje pogađaju samo one koji griješe. Međutim, takvo shvaćanje i gledanje sasvim su pogrešni.

Neka nas Bog sačuva da ne bismo nekome, koji trpi, pripisi-vali krivicu - time izazivamo Božji gnjev protiv sebe. Elifaz, Bil-dad i Sofar su radi svojih ''pastoralnih analiza i savjeta'', koje je Bog nazvao ludošću, gotovo izgubili svoj život.

„Kad Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: 'Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj, jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. Zato uzmite sada se-dam junaca i sedam ovnova, i pođite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj molit će za vas. Imat ću obzira prema njemu, i neću vam učiniti ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job'“ (Job 42, 7-8).

Ova nas priča uči da suosjećanje nije dovoljno. Jalovi su sa-vjeti opasni; mora doći prava božanska utjeha i ako je želimo uspješno posredovati drugima, moramo prethodno ispravno razumjeti situaciju onoga koji pati.

„I jedne, svadljivce, karajte, druge spasavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu“ (Jd 22-23).

Prema patničkom ubojici, zločincu, i spletkaru, ili prema onom koji zabada nos u tuđe poslove, a isto tako prema tvrdo-glavima, napuhanima, nerazumnima, nepokornima, lakomcima i zavidnicima, pristupat ćemo drugačije nego prema onima koji su izgubili posao jer nisu htjeli varati, ili prema nekome koga terorizira neobraćeni supružnik zbog Isusa, ili prema nekome (a to je opet potpuno drugačiji slučaj) tko jednostavno ne može imati djecu, ili prema nekome kome je umro netko blizak, ili nekome tko sam umire u jezivim bolovima itd.

Da, na ovom su popisu tri skupine ljudi: prvoj skupini pripa-daju oni koji trpe zbog svojih grijeha i za njih nema utjehe. Za srce koje se ne kaje, nema utjehe. Svako naše tješenje u takvih bi samo pojačalo samosažaljenje i samoljublje. Umislili bi da su žrtve drugih ljudi. Takvi se trebaju najprije istinski pokajati i tada će u oproštenju svojih grijeha naći utjehu, a u tome im svakako možemo pomoći.

Zatim, u drugu skupinu spadaju oni koji trpe zbog toga što su kršćani. Njima ćemo pružiti utjehu i ohrabrenje ako im ot-krijemo kakva je to za njih čast i slava da ih Gospodin smatra dostojnima trpjeti zbog njegova imena - s njima možemo po-dijeliti naše vlastite patnje koje smo doživjeli, a i kako smo se s njima nosili. To je samo po sebi utješno.


Treća skupina patnika trpi, a da ni njima ni drugima nije jasno zašto. Na vidiku nema nikakvog krivca, a ni zadovoljavajućeg objašnjenja. Ne preostaje nam drugo, nego prihvatiti njihovo činjenično stanje bez traženja objašnjenja pod svaku cijenu.

Uglavnom, nije nam drago što ne znamo sve odgovore na sva pitanja posebno kad se radi o našim patnjama. Želimo znati zašto trpimo. Patiti, a ne znati smisao i uzrok? Oh, ne! Što ako me nešto takvo snađe ili se susretnem s takvim patnicima koje ljubim?

Da, to je moguće i vjerojatno nitko od nas neće moći to izbje-ći, ali umjesto iscrpne potrage za uzrocima i smislom, trebali bismo se usredotočiti na produbljivanje našeg odnosa s Gos-podinom. U našim životima bili su i bit će situacije ili razdoblja u kojima ćemo trpjeti i ne razumijeti zašto. Bit ćemo slabi, ne-sigurni, prestrašeni, čak i ismijavani te uopće nećemo izgledati kao heroji. Naš će život biti nalik noćnoj mori. Činit će nam se da smo poraženi i da sve ide na gore. Ipak, to može značiti da smo na putu do pobjede i da možemo biti u Božjim očima upravo oni slavni heroji kao što je to bio i Job. Ukoliko ustrajemo u vjeri u milosrdnog Gospodina, ukoliko se uskladimo s Božjom vo-ljom bez obzira kakva ona za nas bila, postat ćemo pobjednici prije vrhunca svih događaja.

Nadvremenski, nadzemaljski i krajnji smisao svake patnje naša je veća bliskost s Ocem

i sposobnost ohrabrivanja i tješenja onih koji trpe.

Kada se susrećemo s patnjom treće vrste, trebali bismo imati na pameti ove tajne.

„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša“ (2 Kor 1, 3-5).

Nadvremenski, nadzemaljski i krajnji smisao svake patnje naša je veća bliskost s Ocem i sposobnost ohrabrivanja i tješe-nja onih koji trpe. To već ne zvuči tako loše, zar ne?

16

0.7.

Prolaznost ZivotaAUTOR | Pavao Moguš

"Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamde-set; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo, i mi letimo odavle" (Ps 90, 10).

Je li smrt kraj života ili novi početak?

Mojsije, za kojeg Novi zavjet kaže da "bijaše poučen u svoj mudrosti egipatskoj" (Dj 6, 32), pisac je nave-denog psalma u kojem se govori o Bogu kao vječ-nopostojećem i čovjeku, čiji je život kratak, kako

brzo prolazi i odlazi.

Naslov jedne knjige glasi: "Život poslije života". U njoj je riječ o osobama koje su doživjele kliničku smrt i njihovom iskustvu u tom stanju.

Pojmovi kao što su "život" i "vrijeme" naizgled su jednostavni i razumljivi. Međutim, kad ih malo pozornije i konkretnije poku-šamo objasniti, nailazimo na poteškoće. S istim teškoćama su-očili su se brojni pisci i mislioci. Jedan od velikih umova svijeta zasigurno je i sv. Augustin. On je o vremenu razmišljao i između ostalog rekao: "Što je dakle vrijeme? Ako me netko pita, znam, ali ako bih htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam..." Net-ko je rekao: "Vrijeme je isječak vječnosti." To nam nešto govori, ali ne dovoljno. Drugi će reći vrijeme je gibanje nebeskih tijela, Zemlje, Sunca, Mjeseca... To zvuči prilično dobro i razumljivo, ali se opet javlja pitanje je li postojalo vrijeme prije stvaranja ili

Život je sličan rijeci, osobito ponornici, koja ima svoj izvor,

svoj tok, ponire nekamo i gubi se iz vidokruga kao da

nestaje. Međutim, ona postoji iako se ne vidi i nekamo će se

sliti.


postanka Sunca, Mjeseca i zvijezda? Neki nas teološki učitelji upućuju na mogućnost postojanja dugih geoloških razdoblja prije stvaranja Sunca, Mjeseca i zvijezda. To mišljenje proizlazi iz biblijskog izvješća o stvaranju koji kaže: "I reče Bog: 'Neka bude svjetlost! I bi svjetlost!'" (dan prvi ), a tek je četvrti dan prema Post 1, 14 Bog stvorio svjetlila na svodu nebeskom, što upućuje na Sunce, Mjesec i zvijezde, koja određuju dane i noći.

Psalam 90, koji je i moj tekst, govori da naše godine brzo pro-laze. Kad one prođu, "mi letimo odavle". Tekst ne navješta pot-puni kraj života, nego više ukazuje na novi početak.

U vremenu sam i prostoru

Odakle sam? Ovdje sam, a nitko me nije pitao za moj pristanak da budem tu. "Prikovan" sam za ovu planetu koja se zove Ze-mlja i letim s njom kroz svemir brzinom od oko 108.000 km na sat. Tako otprilike razmišlja pisac knjige "Tražimo smisao". U 365 dana zajedno sa Zemljom, obletjet ću Sunce da bih nastavio istom putanjom i to oko 80 puta tijekom života ako spadam među jače, kako to kaže spomenuti psalam. Ono što mi malo smeta i što me ljuti, utjecaj je tih okretaja na moj život, moje odrastanje i starenje. Zašto u tih 80 okretaja Zemlje moram pro-ći kroz razvoj od bebe do starca? Kakve to ima veze s mojim životom? Ako je vjerovati astronomskoj znanosti, a u velikoj mjeri vjerujemo, ti su se okretaji zbili već više milijuna puta. Ne ukazuje li to da je moje životno putovanje i kratko i brzo? Ako uzmem cjelokupno vrijeme kao isječak vječnosti, onda je moj život kratak kao isječak isječka i jako brzo završava. Lijepo pjeva Miroslav Škoro "...dok život juri, ja ću lagano..." Međutim, vrije-me ne mogu niti ubrzati niti usporiti.

Tko ili što sam u prostoru? Zemlja je velika, skoro nepre-gledna, a ipak je u usporedbi s nekim nebeskim tijelima pravi "patuljak". Sunce, koje nam izgleda kao neka lopta, veće je od Zemlje oko 1, 300.000 puta, a postoji zvijezda u zviježđu Ori-on 50 milijuna puta veća od Sunca. Što sam i koliki sam kao masa u tom prostoru? Ovo me razmišljanje dovodi do Psalma 8 u kojem piše: "Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?" Iz perspektive takvog promatranja, čo-vjek je manji od zrnca prašine u svemiru. S druge je pak strane opet velik; upravo je najveći od svih stvorenih bića jer isti psa-lam kaže da ga je Bog okrunio slavom i sjajem dajući mu vlast nad svim djelima ruku svojih. Baš zbog toga što je čovjek više nego materija od 80 kg , on je duh, duša i tijelo. Bog ga stavlja u središte pozornosti.

Moj Stvoritelj i ja

U Bibliji se neprestano naglašava odnos između Boga i čovje-ka. Isto tako puno biblijskih odjeljaka govori o odnosu čovjeka prema čovjeku. Iznenađujuća je činjenica koliko Bog posveću-je pozornosti čovjeku unatoč njegovoj malenkosti, grešnosti i propustima pa čak i njegovom protivljenju, odbacivanju Boga, Njegovih savjeta i uputa. Bog Stvoritelj uvijek prvi preuzima inicijativu u približavanju čovjeku kako bi ostvario prisnije za-jedništvo s njim. To se već vidi i kod prvog grijeha zbog kojeg je raskinuto prisno zajedništvo s Bogom. Nije Adam prvi tražio Boga, nego je Bog tražio njega s poznatim pitanjem: "Adame, gdje si?" U Novom je zavjetu još snažnije izraženo to Božje ispružanje prema čovjeku. Apostol Pavao govori: "Ali kada se navrši vrijeme (dođe punina vremena) posla Bog svog Sina... da otkupi podložnike... da primimo posinjenje" (Gal 4, 4-5). Apo-stol Ivan naglašava, kako u svom evanđelju, tako i u poslanica-ma, veliku Božju ljubav prema čovjeku. U Iv 3, 16 čitamo: "Jer,

Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje već da ima život vječni." A, kako se ja odnosim prema toj Božjoj inicijativi da me prihvati, zagrli i podari mi život vječni? Bog mi to ne nameće i ne prisi-ljava me, On mi to nudi. Što ako odbijem Božju ponudu? Što mi preostaje ako ne prihvatim milost, oproštenje, izmirenje i život? Na koji način prihvatiti Božju ponudu? Odgovor je jednostavan: vjerom. Apostol Ivan nastavlja: "Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega."

Živa vjera ili tradicija

Ovdje nije riječ o nekoj mlakoj vjeri ili tradicionalnoj pripadno-sti nekoj vjerskoj zajednici i crkvi, nego o osobnoj vjeri koja je popraćena dobrim djelima. Iako se dobrim djelima ne zarađuje oproštenje grijeha i spasenje, takva vjera dokazuje svoju ozbilj-nost prihvaćanjem Isusovog i apostolskog nauka. U Jakovlje-voj poslanici čitamo: "Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djela" (Jk 2, 26). "Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti. Zar izvor na isti otvor toči slatko i gorko?" (Jk 3, 10-11).

Biblijski me tekstovi pozivaju na odgovorni etičko-moralni život. Pozivaju me da svoju vjeru spojim s poštenjem, znanjem, uzdržljivošću, pobožnošću i ljubavi (2 Pet 1, 5-7). Također, osje-ćam potrebu svoju životnu trku i životni tijek ustupiti najbo-ljem vođi, "kormilaru", "pilotu", Kristu Spasitelju. On je proletio svemir, spustio se na Zemlju, prošao kroz patnje, ušao u smrt, pobjedonosno uskrsnuo iz groba, uzašašćem savladao silu gra-vitacije i uzletio u nebo. On je rekao: "Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će" (Iv 11, 25). On je najpo-uzdaniji vođa u svim mogućim okolnostima.

Zemlja će se brzo okrenuti još nekoliko puta oko Sunca i mene ovdje više neće biti. U ovaj život nisam mogao doći ni-otkuda niti mogu otići nikamo; ta me misao vodi u mudrosnu knjigu Starog zavjeta koja kaže: "Jedan naraštaj odlazi, a drugi dolazi..." "Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; oda-kle teku rijeke onamo se i vraćaju da ponovno počnu svoj tok" (Prop 1, 4, 7). Kao da nam se hoće reći: život je sličan rijeci, oso-bito ponornici, koja ima svoj izvor, svoj tok, ponire nekamo i gubi se iz vidokruga kao da je nestaje. Međutim, ona postoji iako se ne vidi i nekamo će se sliti. Čini se da naš život presta-je smrću. Riječ Božja kaže da je zbroj naše dobi 80 godina ako smo jači "...i mi letimo odavle" (Ps 90, 10); ne piše da nestajemo i odlazimo u nekakvo ništavilo. Dakle, kad se završi naš životni vijek, polijećemo nekamo. To je kao neki novi drukčiji početak. Jedan mislilac kaže: "Smrt je početak besmrtnosti." Oni koji su doživjeli kliničku smrt, ne mogu pronaći prikladne riječi kojima bi opisali svoje osjećaje i ono što su iskusili. Doživjeli su nešto novo, nešto drukčije i kod većine njih to je promijenilo njihov život na bolje.

Isusov i apostolski nauk nedvojbeno govori da smrt nije toč-ka ili konačni kraj čovjekove egzistencije, nego samo zarez, što znači da se nastavlja. Apostol Pavao kaže: "Dakako, znam: ako se ovaj šator – naša zemaljska kuća – ruši, imamo zgradu koja je djelo Božje – vječnu kuću na nebesima..." (2 Kor 5, 1). "... Jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću" (1 Kor 15, 53).

Isus govori o dva puta: uskom i širokom, o dva odredišta po-slije života: propasti i životu vječnom (Mt 7, 13-14).

Trebamo se pitati: ''Kojem odredištu ja jurim – letim?''

18

HENOK0.8.

AUTOR | Nepoznat

Premda je Henok pripadao Šetovoj lozi, iskusio je za-jedništvo s Bogom kakvo je bilo nepoznato drugima iz njegova rodoslovlja. Živio je u doba kada su ljudi činili mnoga bezbožna djela. Morao je gledati kako sve ma-

nje ljudi oko njega ima strahopoštovanja prema Bogu; bilo je sve manje onih koji zazivaju Božje ime za pomoć ili s kojima bi mogao imati zajedništvo. Njegovi suvremenici otišli su tako daleko da su hulili Boga. Svijet je vrtoglavom brzinom tonuo u dubine nemorala, odakle nema povratka, i jedini odgovor kao posljedica toga moglo je biti uništenje svega stvorenoga. Henok je morao prorokovati protiv njih i u tom je vremenu do-bio Božje upute o nadolazećem sudu i kazni što mu je sasvim promjenilo život. O tome čitamo u Judinoj poslanici. Ovima je upravio proroštvo Henok, sedmi patrijarh poslije Adama kad veli: ''Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbož-na djela koja bezbožno počiniše i za sve uvredljive riječi koje oni, bezbožni grešnici izgovoriše protiv njega!'' (Juda 14-15).

Henok je u takvom svijetu živio tristo godina vjeran Bogu. No, iako se nalazio u takvom bezbožnom okruženju, Biblija kaže da je ''hodio s Bogom''. Nitko mu nije mogao oteti činjenicu da je bio ugodan Bogu. Poslanica Hebrejima 11, 5 spominje Heno-ka kao čovjeka vjere koji je primio svjedočanstvo da je ugodio Bogu. Ono je proizašlo iz njegova hodanja s Bogom.

Unaprijed je znao (imao uvid) da će Gospodin doći s mnoš-tvom svojih svetih da sudi bezbožnicima. Iskustva koja je imao u vezi s Bogom mogla bi se usporediti s onim što je Izaija rekao kada je vidio Gospodina kako sjedi na visokom i uzvišenom pri-

jestolju. Povikao je: ''Jao meni, propadoh, jer čovjek sam neči-stih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad vojskama!'' (Iz 6, 5).

Božji je nadolazeći sud nad bezbožnicima tako utjecao na Henoka da se odlučio na hodanje s Bogom. Za nagradu ga je Bog prenio u nebo tako da ''nije vidio smrti.'' Poslanica Hebreji-ma 11, 6 kaže da Bog nagrađuje one koji ga traže. Kako vidimo, Henok je bio nagrađen.

Njegov život tipičan je za ljude koji hodaju s Bogom. Ljudi vjere:

1. pouzdaju se u Boga u svim okolnostima,

2. imaju jasan i ispravan stav prema Bogu, njegovoj svetosti i sudu nad grijesima,

3. žive u zajedništvu s Bogom te otvoreno govore bezbožni-cima o Božjem sudu.

Međutim, to je moguće samo onda kada imamo prisan od-nos s Gospodinom i živimo odvojeno od svakog grijeha.

Osvrnemo li se na križ i sami ćemo vrlo brzo shvatiti da Bog mrzi grijeh. Iz riječi Božje znamo da će On suditi svako bezboš-tvo. Jesmo li poput Henoka ljudi vjere koji smo shvatili tko i što je za nas Bog? Svjedoči li naš život da smo se oduprli svakoj bezbožnosti, grijehu i pokvarenosti? Jesmo li mi oni koji revno traže Boga i žive u zajedništvu s njim?

Kako li je samo Henokov život veličanstven primjer za nas!

''Henok je hodio s Bogom. Živio je trista godina"... "Henok je hodio s Bogom, po tom iščeznu; Bog ga uze.'' (Post 5, 22, 24).

Božji je nadolazeći sud nad bezbožnicima tako utjecao

na Henoka da se odlučio na hodanje s Bogom. Za

nagradu ga je Bog prenio u nebo tako da ''nije vidio

smrti.''


moj identitet

0.9.

Nikada nisam voljela javno „davati svjedočanstvo“ jer mi je bilo teško govoriti o sebi. Činilo mi se da na taj način nepotrebno otkrivam svoju intimu ljudima, ali posve sam smetnula s uma da svjedočanstva govo-

re o Božjoj veličini i Njegovom djelovanju u našim životima te upravo zato dotiču i ohrabruju mnoge. Promijenjenog shva-ćanja, odlučila sam s Vama podijeliti što je Bog učinio u mom životu.

Odrastajući u kršćanskom domu, Gospodina sam poznavala cijeli život. Podarena mi je divna obitelj, a u ranim godinama, osim roditelja, najveći utjecaj na mene imao je moj (sada po-kojni) djed, Kornelije, od kojega sam mnogo slušala o Božjoj milosti i ljubavi. Život sam predala Kristu već s deset godina na kampu u Orahovici. Nakon obraćenja, drugi sam dan primila dar govora u jezicima, a nedugo nakon toga, krštena sam u vodi. Život s Kristom nosio je brojna uzbuđenja, bila sam zaštićena u Njegovom krilu. S 13 godina doživjela sam prometnu nesreću. Ozljede su mogle uzrokovati brojne probleme, ali je Gospodin bio sa mnom i brzo sam se oporavila. Sa 17 godina otišla sam na rutinsku operaciju krajnika koja se zbog krivog lijeka pretvo-rila u noćnu moru. Kada sam umirala, Bog je po svojoj sluškinji objavio uzrok moga stanja i ponovno mi spasio život.

Uistinu, znala sam da je Njegova ruka uvijek nada mnom, ali mladenačke ludosti nosile su svoje. Kao jedinica često sam bila usamljena pa sam prazninu nastojala popuniti prijateljima. Ni-kada nisam razmišljala o tinejdžerskim vezama kao o nečemu lošem i nije mi bilo jasno zašto se na kampovima zabranjuje stvaranje ljubavnih veza. U trećem razredu srednje škole, ušla sam u jednu takvu vezu koja se odužila na nekoliko godina. Ono što danas znam i objašnjavam mladim ljudima, tada nisam znala. U svakoj vezi, htjeli mi to ili ne, dajemo dio sebe drugoj osobi, a ukoliko Bog ne stoji iza onoga što činimo, jedina je mogućnost da budemo izloženi velikoj boli. Moje odluke tada nisu bile u skladu s Božjom voljom te sam postajala tjeskobna i izgubljena, a na kraju sam povrijedila i bila povrijeđena.

Umjesto da utjehu i mudrost potražim u Kristu, pokušavala sam svoje mjesto naći u svjetovnoj glazbi, zaboravljajući pri-tom zašto mi je Gospodin dao taj talent. Mislila sam da će me uspjesi koje doživim na ovom polju činiti sretnom, ali nije bilo tako. Iako je Krist uvijek bio sa mnom, nisam shvaćala da On nije moj identitet i da, dok to ne postane neću biti sretna. Moja se potraga za srećom nastavljala, a ja sam propadala sve dublje u tjeskobu i strah, što me dovelo do mračnih osjećaja i stanja kojih se nerado sjećam, otvarajući vrata za mnoge sotonske napade. Stalno izložena različitim demonskim napadima po-tražila sam pomoć i Isus je svojom moćnom rukom razbio sav mrak u mom životu, dao mi novu snagu te me blagoslovio s prekrasnim čovjekom po Njegovom srcu.

Sada znam da je moja sreća u Isusovim rukama. On mi daje sve što mi je potrebno. Usponi i padovi postoje, nove nevolje, nesigurnosti i boli dolaze, ali znam da je u Kristu moja pobjeda i da je On moj identitet.

„Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga lju-be, onih koji su odlukom Božjom pozvani“ (Rim 8, 28).

Isus

AUTOR | Mirjam Vida Blagojević

Umjesto da utjehu i mudrost potražim u Kristu,

pokušavala sam svoje mjesto naći u svjetovnoj glazbi,

zaboravljajući pritom zašto mi je Gospodin dao taj talent.

Svjedočanstvo

BRAČNI PAR RADOVAN I MIRJAM BLAGOJEVIĆ

Časopis za duhovni život

Kada kreneš nemoj stati!

Put nije dug, traje samo

cijeli život tvoj.

I tako, sve će brzo proći.

Ako se noge umore, srce posustane,

ako te trnje života izbode,

ako te bure i oluje progone,

nemoj stati jer iza svakog trnja

nagrada mirisne ruže te čeka,

iza olujnog mora tiha luka neba.

Kada kreneš kroz pustinju svijeta zlog,

znaj da svaka pustinja ima kraj,

svaka vrelina života ima

moć u kojoj nebeska zvijezda divno sja.

Kada kreneš, nemoj stati jer

u oazi vječnoga života čeka te On,

a izvore žive vode, radosti i mira

nagrada je za putnika umorna i vjernog

koji stiže izdaleka.

Lidija Semialjac - Jäger

izvori br 26

Documents