IZVORLIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPIGOD. XXV. Sv. Ante 2018. BR. 24 (52)

BLAGDAN SV. ANTEPROGRAM PROSLAVE

Trodnevnica

Nedjelja, 10. lipnja

19,30 - Početak trodnevnice

u crkvi sv. Nikole Tavelića

20,00 - Sv. misa

Ponedjeljak, 11. lipnja

19,30 - Trodnevnica u crkvi sv. Ante

20,00 - Sv. misa

Utorak, 12. lipnja

18,30 - Ispovijed u crkvi sv. Ante

19,30 - Trodnevnica

20,00 - Sv. misa

Srijeda, 13. lipnja

9,00 - Molitva i polaganje cvijeća ispred središnjeg križa

na groblju Male Gospe

10,30 - Svečana procesija i sv. misa u crkvi sv. Ante

20,00 - Sv. misa i blagoslov djece u crkvi sv. Nikole Tavelića

Svečanu sv. misu predvodi isusovac pater Zvonko Vlah

3IZVOR

IZVORLIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI

GOD. XXV. Sv. Ante 2018. BR. 24 (52)

RIJEČ ŽUPNIKA

Oči srca

Tako se zove jedna poznata drvena figura umjetnika Helmuta Andreasa Paula Grishabera.

Nastala je 1937. godine. Pokazuje lik čovjeka. Glava je otvorena, mozak kao da strši iz glave. U sredini tijela, na mjestu gdje je trebalo biti srce, stavljeno je crveno oko. Crveno srce i natpis „Oko srca“ postavljeni su na desnu stranu figure. Umjetnik nam nudi jednu metaforičnu razinu. On želi predstaviti temeljnu ljudsku sposobnost - moći vidjeti, moći gledati očima srca. Većini nas poznata je priča o Malom princu Antoinea de Saint-Exuperyja koja poručuje „Dobro se vidi samo očima srca“ i „Bitno je za oči nevidljivo.“ Taj izraz u međuvremenu se uzima za opće dobro. Često se upotrebljava, često se citira, ali pritom ne gubi ništa od svoje privlačne snage. Misao „Dobro se vidi samo očima srca“ govori kako

možemo imati najzdravije oči, ali njima ono bitno ostaje skriveno. Možemo imati naočale s najdebljim staklom ili

biti čak i slijepi, to ne znači da nam ono bitno izmakne. Nadam se da smo svi u našem ophođenju

s ljudima susreli ljude koji imaju posebno dobre „oči srca“.

U Prvoj knjizi o kraljevima imamo opisan susret Boga i čovjeka. Najvjerojatnije je taj tekst inspirirao

umjetnika. Gospodin se noću obraća u snu

Salamonu: „Traži što da ti dadem.“ Salamon odgovara:

„Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu,

razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom, koji je tako velik!“ I Gospodinu bi mila Salamonova želja. Bog na nju odgovara: Jer si tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju

4 IZVOR

pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe.“ (1 Kr. 3,5 7-12)

Salamon želi imati srce koje može vidjeti i slušati. Ta njegova molitva ili želja napisana je tisuću godina prije Krista. Njen sadržaj pun je mira, blagostanja i mudrosti. Često vidimo ankete na ekranima. Reporteri pitaju građane, što žele, što im treba? Ni jedna želja nije ni približno slična Salamonovoj želji. Salamon je svojom željom postao simpatičan svim naraštajima. On je istinit, autentičan, simpatičan i vidi svoje granice. On vidi i priznaje svoju ograničenost. Svjestan je i opasnosti koje mu prijete. Na prvi pogled njegova želja je nevažna: „Podaj svome sluzi pronicavo srce.“

Dragi vjernici,

u hebrejskom izgovoru srce ne izražava ljubav i osjećaj. Srce izražava cjelovitog čovjeka. Srce je srž i bitnost osobe. Srce čini čovjeka čovjekom. Srce razlikuje dobro od zla. Možemo s pravom reći; Salamonova molitva ili želja ostavila je na Gospodina duboki utisak.

Ovih dana već dolaze i dolazit će mnogi ljudi kao naši gosti. Bit će smješteni u našim obiteljima i našim kućama. Lijepo predstavimo naše mjesto, našu župnu zajednicu, Crkvu u Hrvatskoj i našu Hrvatsku - gledajmo ih „očima srca.“ Upravo onako kako je Salamon želio srce od Gospodina.

Vaš župnik fra Nediljko

5IZVOR

Sveti je Ante jedan od najpoznati-jih kršćanskih svetaca. Posvećene su mu mnoge crkve i kapele, na-pravljeni mnogi kipovi, naslikane

slike, ukrašeni mozaici, napisane brojne knjige, objelodanjeni molitvenici, tiska-ni časopisi i kalendari. Prigodom 800-te obljetnice Svečeva rođenja (1195.-1995.) hrvatski su franjevci priredili znanstveni simpozij i objelodanili zbor-nik Sveti Antun i Hrvati. U tom zborniku donesena je i bibliografija o sv. Anti na hrvatskom jeziku s oko 1.600 jedinica. Kad je o sv. Anti toliko napisano na hr-vatskom, koliko je onda naslova objav-ljeno diljem svijeta o Svecu svega svijeta. Prošle je godine Michael Köhlmeier, po-znati austrijski književnik, napisao neo-bičnu knjigu o sv. Anti, koja nosi naslov: Der Mann, der Verlorenes wiederfindet, (Čovjek koji izgubljeno pronalazi). Djelo je objelodanila izdavačka kuća Hanser iz Münchena, a sastoji se od 21 poglavlja i 160 stranica. Pisac opisuje posljednje trenutke Svečeva života. Radnja se do-gađa vrućeg popodneva mjeseca lipnja, godine Gospodnje 1231. Taj što izgu-bljeno pronalazi, leži na nosiljci pred sa-mostanom u Arcelli. Oko njega je 3.000 osoba koje su malo prije slušali njegovu propovijed u Camposampiero. Prate ga na njegovu posljednjem putu u Padovu. Žele vidjeti kako Bog zove k sebi svoga sveca. Nitko se ne usuđuje prići mu, uta-žiti žeđ, čuti posljednju želju.

U smrtnoj borbi Ante se sjeća prošlih događaja iz svoga života. U tom sjećanju otkriva se tijek njegova življenja, ali ne onaj stvarni, nego onaj iz mašte i snova. Snažnim slikama i usporedbama pisac sastavlja priču, povezuje maštu i doga-

Neobična knjiga o svetom Anti

6 IZVOR

đaje, izmišljeno i stvarno. Ističe Antinu skromnost i mudrost, izvanredno pam-ćenje i propovjedničku vještinu, teološ-ku muku i dvojbu. Uvjerljivo približa-va svoga junaka, učena intelektualca i pučkog sveca, koji ispituje samog sebe i Božje obećanje. Zlo i milost promišlja, a pogled zaustavlja na neznatnome. Traži odgovor na posljednja pitanja života. Ot-kud zlo na svijetu, zašto ga Bog pripušta i zašto je stvorio Sotonu. Za čitatelje Izvora donosim nekoliko mi-sli iz te knjige - novele, za koju se ne zna hoće li i kada biti dostupna čitateljima na hrvatskom jeziku.

Otkud zlo na svijetu? Budući da je mnogo čitao, brzo učio i puno znao, Fernando, kako se Ante pri-je zvao, borio se protiv vlastite taštine i samodopadnosti. Za svega pet dana na-pamet je naučio Pavlove poslanice, a na-izust je mogao citirati Augustinove ispo-vijesti i spise kršćanskih pisaca. A sada, naočigled smrti, progoni ga pitanje zla, kako je došlo na svijet, je li ga Bog stvo-rio i zašto ga pripušta. Zašto je stvorio Sotonu? Zašto se iza nevina djeteta po-diže njegova sjena? Zašto Bog pripušta nevolje i kušnje? Kakav je to Bog koji se prepire s Luciferom za dušu vjernoga Joba i dopušta da mu sve uništi kako bi ispitao njegovu vjernost. Sotona nastu-pa bez ustručavanja, pojavljuje se kao glasnik mira i promicatelj milosrđa.U tim mislima Ante se sjeća riječi pogla-vara regularnih augustinaca, reda koje-mu je prije pripadao. Bog je stvorio zlo s tim da ga uništi. Zlo je ništa. Sotona je samo ime. Ime za ništa, jer ništa ne može imati imena. Kad bi imalo neko ime, ne bi bilo ništa. Ništa je tamo, kamo Bog ne gleda. Gdje Bog gleda, tamo sve cvate. Gdje njegov pogled ne pada, gube se duše i ne mogu se više pronaći. Lakše

je pronaći cvijet usred oceana, nego jed-nu izgubljenu dušu. Ta tko traži još izgu-bljene duše? Tko ih pronalazi? Poglavar ga pita: „Ti, moj brate, jesi li ti pozvan, paziti na duše koje su sklone zlu? Jesi li ti pozvan, tražiti ih, kad se izgube? Jesi li ti onaj koji izgubljeno pronalazi?“ Ante je upravo taj kojemu to polazi za rukom: pronaći izgubljene duše i vratiti ih po-novno u život.

Antine dvojbeNeobična knjiga predstavlja Antin život na legendaran način, drukčije nego ga poznaje pučka pobožnost. Opisan u svoj ljudskosti, izvučen iz onostranosti, po-znaje kreposti i mane, čovjek koji vjeru-je i sumnja, nada se i pita hoće li njegove molitve biti uslišane, hoće li ga Bog pre-poznati na sudnjem danu. Što je kod Ante izgledalo kao skromnost, bila je mješavina oholosti i taštine. Zbog toga je, nakon što je pristupio franjevci-ma, molio da se povuče u osamu kako bi se vježbao u poniznosti i upoznao ljubav. Poniznost je smatrao odvraćanje od ne-važnoga, od svega što nije bitno. Krepost je sredstvo kako u dobru životu ostvariti sreću. Brojne ljudske sposobnosti čine Božju divnu skladbu. Njihova predstava odvija se u životu. Zanimljivo je svjedočanstvo Antina po-glavara koje je dao Zboru za proglašenje svetih. U smrtnom času poglavar ga je pitao što želi. Ante je odgovorio da ništa ne želi. Čitav svoj život je želio i želio i želio. Kao da nije bilo dovoljno, ono što je bilo. Sad ga progoni misao da Boga nije ispravno shvatio. Što ako je ovaj ži-vot bio sve što nam je Bog imao ponudi-ti? Da je to od početka znao, drukčije bi postupao. No, Bog mu je dao slobodu da ga može pogrješno shvatiti.

7IZVOR

Propovjednik Odlučujuća prekretnica u Antinu živo-tu je propovijed prigodom svećeničkog ređenja u Forliju. Sve je bilo spremno, jedino je propovjednik nedostajao. Sje-tiše se Ante. Ni prije ni poslije nisu niko-ga slušali da je tako govorio. Sve kasnije propovijedi, bile se ponavljanje. Kad bi govorio gledali bi njegova usta, kad bi šutio njegove oči. Čak su i ribe slušale njegovu propovijed. O čemu je govorio u posljednjoj propovi-jedi u tomu se slušatelji razilaze. Je li propovije-dao o velikom Ništa, o djeci Božjoj, o Mongoli-ma ili o ljubavi.Propovjedniku su tre-bale riječi, dapače više riječi, nego slušatelji-ma. Morao je puno čita-ti. Poglavar nije pozna-vao nikoga tko bi više knjiga pročitao od Ante. Isus je tisuće gladnih nahranio kruhom i ri-bom, a malom bratu Anti ne preostaju ništa drugo nego riječi. I kad tri tisuće vjernika žele čuti njegovu riječ, on će im dati te riječi za hra-nu. O Anti se govorilo da poznaje napamet cije-lo Sveto pismo, Stari i Novi zavjet. Nikada mu nije palo na pamet da se Očenaš sastoji od samih zapovijedi. Mi zapovi-jedamo Bogu, smijemo li mi to? Osim molitve čovjek treba živjeti, njive orati, krave musti, ovce čuvati, kruh peći, kuću graditi, juhu kuhati, djecu odgajati, stari-je slušati, sve stvari za koje je razum po-

treban, tako da ga nedostaje za molitvu. Kod molitve potrebno je promisliti sva-ku riječ, kako se izgovara. Ponavljanje je teže izdržati nego nadu, ali i ponavljanje pruža ništa manju utjehu od nade. Ne leži li u tom čar i ljepota molitve? Tko želi čovjekovo srce doseći, a ne jedi-no njegovu pamet, mora s njim govoriti jezikom u kojem njegova savjest s njim govori.

O ljubavi i srećiSvoju draž sadrži neobična knjiga u iz-mjeničnoj igri između mašte i stvarno-sti. Puna je iskričavih misli koje izviru iz Antinih spisa. Tako npr. misli o ljubavi i

8 IZVOR

sreći. Ljubav nikad ne prestaje. Ona je dar za koji nitko ne zna zašto ga je do-bio. Ljubav je milost, čini sve jednakima, sluge i gospodare. Kad se pravu ljubav doživi, ne može se izmjeriti nijednim ljudskim mjerilom. Ljubav nije od ovo-ga svijeta. Ljubav je Bog stvorio. Pakao nema moći za takvo djelo. Mržnja uzro-kuje svađu, a ljubav poravnava sve po-teškoće. Sreća nikad ne pripada jedino jednom stvorenju. Ako si sretan, onda umnažaš sreću na zemlji.U ljudskom srcima mnogo je planova, a događa se ono što Bog odluči. Čovjeka se ne može suditi prema onomu što zna, nego po onom što ljubi. Ljepoti stvore-noga čisto i pravo može se diviti jedino par ljudskih očiju. Želi li duša samu sebe motriti, što zapravo znači gledati odblje-sak Božji, tada mora biti sama. Da nas je Bog svojeručno, svakoga od nas do kra-ja oblikovao, svi bi bili savršeni. Budući da je savršenost jedincata, bili bismo svi jednaki i ne bi bilo potrebe da nas što više stvara. Ponekad Bog stvara jednog čovjeka savršena i zadrži jedan dio za sebe, kao i kod Ante. Kao zalog sebi je

pridržao njegov mali prst desne noge, kako bi kod sebe uvijek imao djelić svo-ga ljubimca. Nutarnja ljepota, ljepota duše nije dar prirode, nego je plod osobne izgradnje. Tako je Bog uredio. Živimo u nadi. Što će se dogoditi ako se naše nade ispune. Hoće li se time nešto promijeniti? Hoće li tada prestati nada?

Onaj koji izgubljeno pronalaziPrema noveli i Antin kratki život (svega 36 godina) dolazi do kraja. Taj kraj je bio po Božjoj volji kao i svaki drugi kraj. Je-dino je Bog s tim posebnim krajem htio nešto saopćiti ljudima i svijetu. Svemu će jednom doći kraj, a na kraju dolazi smrt. Naočigled smrti sve je drugo ne-važno. Smrt je Božje djelovanje u koje se čovjek ne smije miješati, pa ni iz lju-bavi prema bližnjemu. No smrt će biti u trenutku, u prošlom i sadašnjem trenut-ku ljubavi. Smrt je iza nas, pokriva naša leđa i bulji iz svojih praznih podočnjaka onamo gdje i mi buljimo. Svaka buduć-nost ima kraj, tamo je i zavičaj smrti. U trenutku smrti izgubljeno je uvijek lju-

bav. Smrt i ljubav su velike teme svjet-ske literature, tako i ove knjige. Onaj koji izgubljeno pronalazi je pripo-vijest o onome što je važno u životu, o Svecu koji je postao legenda i koji još uvijek izgubljeno pronalazi.

Dinko Aračić

9IZVOR

Kratka povijest Družbe Isusove

“Isusovci” – to je red Katoličke Crkve koji se službeno zove “Družba Isusova”. Red je osnovao Ignacije Loyolski (1491.-1556.).

Zašto Isusovci, a ne ignacijevci? Svi su re-dovi u Crkvi do tada uzimali ime svoga osnivača. Ignacije i njegovi drugovi od

početka su bili protiv toga da se zovu igna-cijevci. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukazao Isus s križem, a pokraj njega je bio i Otac koji je rekao: “želim da ovoga uzmeš za svoga slu-gu”. Isus se okrenuo Ignaciju i rekao: “Hoću da nam služiš.” Ovaj je događaj imao utjecaj na osnivanje i davanje imena toj novoj re-dovničkoj zajednici. Prvi “isusovci” odmah od početka nisu htjeli da im itko bude glava, osim Isusa Krista kome su jedinom željeli služiti, pa su se stoga nazvali Družbom Isu-sovom.

Ignacije je shvatio da bez škole neće moći pomagati dušama. Odlučio je postati sve-ćenik. Iako je već imao 30 godina poduzeo je jedanaestogodišnji studij koji je završio na, tada najpoznatijem sveučilištu, pariškoj Sorboni. Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali

“Prijatelji u Gospodinu”. Među njima najpo-znatiji je bio Franjo Ksaverski. Oni su u ka-peli na Montmartreu položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. Odlučili su da nakon studija i ređenja otputuju u Je-ruzalem i da tamo djeluju među muslima-nima. Ako to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio pre-ma Svetoj Zemlji. Tako im je plan s Jeruza-lemom propao. Krenuli su u Rim i ponudili se papi na raspolaganje. On ih je bez okli-jevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih “reformiranih svećenika” kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge ta-lijanske gradove.

Ignacije je napisao “Formulu Instituta”, do-kument, u kojemu je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice i predao papi na odobrenje. Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio tu novu redovničku zajed-nicu. Ignacije je bio izabran za prvog vrhov-

10 IZVOR

nog poglavara i to ostao sve do svoje smrti 1556.

Isusovci su se ubrzo proširili svuda po Eu-ropi. Najprije su se angažirali u školstvu. Ignacije je osnovao ” Rimski kolegij” koji je papa Pavao IV 1556. uzdigao na razinu sve-učilišta, koje od 1583. godine nosi ime “Gre-goriana”. Za izobrazbu mladih isusovaca Ignacije osniva u Rimu “Collegium Germani-cum” u koji je primao izabrane mladiće koji su se spremali za svećeništvo i rad u svojim biskupijama, a dolazili su iz zemalja u koji-ma je kršćanstvo bilo opterećeno različitim teškoćama. Zatim isusovci osnivaju učilište “Biblicum” za promicanje biblijskih znano-sti i “Institutum Orientale” koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu. U Hrvat-sku su isusovci došli još za života Ignacija Lojolskog. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zde-larić koji je stupio u isusovce 1554. U hr-vatskim gradovima isusovci otvaraju svoje škole i rezidencije u kojima razvijaju svoj uobičajeni apostolat. U Zagreb dolaze 1606. a već sljedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sve-učilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662. a sagradili su i crkvu sv. Ignacija 1725. godine, u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i Požegu 1698., a u Split 1722. godine.

Hrvatski isusovci imaju vlastitu redovničku pokrajinu, koja se naziva Hrvatska pokrajina Družbe Isusove. Ova redovnička pokrajina teritorijalno zahvaća područja više državâ, te se osim Hrvatske i Bosne i Hercegovine, proteže također na Srbiju, Crnu Goru, Ma-kedoniju, Kosovo i Bugarsku. Sjedište joj je u Zagrebu, Palmotićeva 31.

U apostolatu Družbe Isusove misije imaju od početka važno mjesto. Kao misionari pu-tuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku.

U svom radu služili su se tiskarstvom, glaz-bom, sakralnom umjetnošću. Svoje su cr-kve gradili uglavnom u baroknom stilu. Od osnutka reda isusovačko je kazalište bilo važno pedagoško sredstvo, jer je u sebi sje-dinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živo srebro, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i dru-ge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci.

U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su sta-novnike prašume – Indijance, u stalna sela, tzv. redukcije. Te su redukcije uskoro posta-le vrlo uspješne i na privrednom području. Propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarivale. Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna pod-ručja i bili su angažirani u rješavanju goru-ćih problema, zbog toga je red dolazio u ne-prilike. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV, pod pritiskom kraljevske loze burbona i po-kreta janzenista potpisuje dekret kojim do-kida Družbu 1773. Papa Pio VII ponovno je uspostavlja 1814. godine.

Danas, u više od 60 zemalja isusovci vode preko 800 školskih i odgojnih ustanova, te više sveučilišta. Na njima se školuje preko dva milijuna mladih ljudi. Oko 19.500 isu-sovaca danas djeluje u 112 zemalja širom svijeta. Budući da Družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isu-sovci rade u različitim poslovima: u navije-štanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u permanentnom obrazovanju i u savjeto-valištima, u centrima za mlade i u domovi-ma duhovnih vježbi, u isusovačkoj službi za izbjeglice u ekumenskom dijalogu kao i u onom s nekršćanskim religijama. Vode i papinsku zvjezdarnicu. Družba Isusova je

11IZVOR

odgovorna za “Radio Vatikan” a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sred-stvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, internetu, filmu i tisku. S isusovcima je došao jedan novi tip redovničkog života: ne žive povučeno nego usred svijeta i ljudske probleme uzimaju kao svoje. Ne vide protiv-nost između djelovanja i molitve. Ideal im je: Boga u svemu naći, na svakom mjestu i u svakom djelovanju. Od početka je bilo očito da ta nova redovnička zajednica nije ljud-sko iznašašće, nego Božje djelo. Sv. Ignacije

koji je sebe smatrao Božjim sredstvom piše u Ustanovama: “Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Kri-sta, te u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama”.

Priredio: P. Zvonko Vlah, D.I.Izvor: www.isusovci.hr

GLEDAJTE OČIMA SRCA

Naši ovogodišnji krizmanici nastavili su tradiciju krizmanika iz 2006. godine. Skuplja-nje hrane za one koji ju traže po kantama za smeće. Krizmanici su napisali letak i podijelili ga svim domaćinstvima naše župne zajednice. Oni su se vjernicima obratili

sljedećim rječima:

Ovim putem Vaši krizmanici pozivaju Vas na odziv tradicionalnoj akciji skupljanja hrane za one kojima je najpotrebnija, kako bi i njihov Božić bio ispunjen radošću. U paket možete staviti namirnice koje su najpotrebnije: brašno, sol, tjestenina, juhe u vrećici, riža, suhomesnati proizvodi i druge trajne namirnice.Paket donijeti u nedjelju, 17. prosinca 2017. godine prije svete mise, ukoliko ne možete, mi smo spremni doći po njega. Unaprijed zahvaljujemo!Vaši krizmanici i župnik fra Nediljko

Humanitarna i hvalevrijedna akcija imala je izvanredan uspjeh. Prikupljeno je 134 paketa hrane. Naši bogoslo-vi morali su doći s kombijem dva puta.Hvala Vam, dragi župljani.

Vaši krizmanici i fra Nediljko

12 IZVOR

Molitva za naše pokojne31. 12. 2017.

Sveta je misa u našoj crkvi. Na oltaru su svijeće s imenima preminulih u 2017. godini. Kod svake svijeće stoji ime i

prezime preminule osobe. Među njima je i svijeća za moga djeda Franju Alilovića. Ne mogu riječima opisati kako sam se osjećala kad sam palili svijeću za moga djeda. Njego-va smrt je prva koju sam doživjela u svojoj obitelji. Moj djed, moja bol, tuga i ponos. Ne-stalo mi je mog najboljeg prijatelja i zaštitni-ka. Kad sam palila njegovu svijeću, bila sam tužna. Plakala sam. U isto vrijeme, bila sam i ponosna što upravo ja palim tu svijeću. Svi moji i mnogi naši prijatelji bili su na ovom

misnom slavlju. Svi oni palili su tu istu svi-jeću i molili istu molitvu s cijelom Crkvom. Kad smo se molili dragom Bogu, činilo mi se kao da me moj djed gleda od dragoga Boga i da nam svima govori: „To je moja mala.“ U tom trenutku bila sam puna ponosa i učini mi se da grlim svoga djeda.

Laura Sušac

Dok je moja sestra palila svijeću, mislila sam kako sam premalena da bih shvatila što se sve u posljednjim danima dogodilo. Odlazak moga djeda mi je pokazao što znači imati veliku obitelj. Kad god palim svijeću i molim molitvu za svoga djeda, u mene se iz njega pretače ljubav i radost našeg zajedničkog življenja. Ja sam imala njega, a on je imao mene i nas. Imat ćemo ga do ponovnog su-sreta. Vjerujem da ćemo se opet gledati oči u oči. Do tada ću paliti svijeću i moliti za njega. Tako ću stalno živjeti sa svojim djedom, a on će živjeti sa mnom, svojom malom unukom.

Leticija Sušac

P.s.

Od srca preporučam svim obiteljima čiji članovi preminu u 2018. godini da svakako budu na posljednjoj svetoj misi u našoj župi. To je velika radost, susresti se molitvom i paljenjem svijeće sa svojim pokojnikom.

Pale svijeće za pokojne 2017.

13IZVOR

Susret tučepskih studenata u Zagrebu

Dana 25. siječnja 2018. godine okupi-li smo se na Trgu bana Josipa Jelačića gdje nam je fra Nediljko poklonio kru-

nice. Hodajući prema Kamenitim vratima, u rukama smo držali krunice i molili za pri-jateljstvo, obitelj i važnost ljubljenja svojih bližnjih. Ispred Kamenitih vrata izmolili smo molitvu za sve nas te nakon toga odla-zimo na večeru koja je, kao i prijašnjih go-dina, održana u restoranu ,,Didov san‘‘ na Kajzerici. Vrhunska hrana i piće te zanimlji-vi gosti od kojih uvijek imamo nešto za čuti i naučiti činili su atmosferu ugodnom. Kao i svake godine, fra Nediljko se potrudio učini-ti svaki susret posebnim i zanimljivim. Do-laskom na večeru, gradonačelnik grada Za-greba Milan Bandić ugodno nas je iznenadio darivanjem cvijeta svakoj prisutnoj djevojci te se nakon toga obratio svim prisutnima.

Ministar zdravstva Milan Kujundžić udijelio nam je savjete poučen svojim iskustvom te rado odgovarao na pitanja koja smo imali za njega.

Ovo je bila 12. godina zaredom kako se naši studenti okupljaju u Zagrebu i odlaze na zajedničku večeru i veselo druženje. Ovim putem u ime svih studenata, želim zahvali-ti svim gostima koji su uveličali ovu večer svojim dolaskom. Gradonačelniku Milanu Bandiću posebna hvala za cvijeće i to što se ponudio platiti večeru, ali nam je izuzetno drago što će taj novac otići potrebitijima. Hvala ministru Kujundžiću na mudrim sa-vjetima i riječima. I, također, velika hvala fra Nediljku na pokazanoj volji i želji pri ovim susretima jer da nema njega i njegove ini-cijative, sigurno nam ne bi bilo ovako lijepo i zanimljivo kao i na svim dosadašnjim su-sretima. Bez njega ovi susreti ne bi bili isti. VELIKA HVALA udruzi Kredenci koja se ve-likodušno ponudila i platila večeru za naše studente, hvala od srca svih studenata. Že-limo da se ova tradicija nastavi jer je za nas mlade iz Tučepa korisno i dobro da se oku-pljamo, upoznajemo i držimo zajedno.

Naši studenti u Zagrebu s gostima: ministar Milan Kojundžić, gradonačelnik Milan Bandić i vlasnik Školske knjige Ante Žužul

14 IZVOR

Hodočašće Gospi Međugorskoj

Jedne prelijepe sunčane subote, 17. ve-ljače 2018. godine, naša Župa sv. Ante u Tučepima hodočastila je Gospi u Među-

gorje. Među hodočasnicima bila sam i ja. Već 12 godina hodočastimo subotu iza srijede Pepelnice Majci Božjoj u Međugorje. Molitva i sakrament svete ispovijedi kod našeg ho-dočašća prva je priprema za uskrsno slavlje.

Vozeći se autobusom kroz naše planine za-bavljamo se poviješću i ljekovitim raslinjem, tom Božjom apotekom. Molimo krunicu, pjevamo Gospine pjesme. Baš nam je za-bavno. Pjesme i molitva uvode nas u Mari-jin život. Ona je Suotkupiteljica nas kršćana. Uvijek se pokazuje kao majka. Pred samim svetištem pjevamo pjesmu Čuj nas, Majko, nado naša. U tom trenutku moje srce je bilo

ispunjeno neopisivom srećom. Imala sam osjećaj da dobivam neku posebnu snagu. Pi-tala sam se što je to sada sa mnom? Zašto sam baš sada vesela kao rijetko kad u svome životu?

Evo nas pred Marijom. S našim župnikom svi molimo za nama mile, drage i za naše pokojne. Molitva za darove koje Bog daje kr-šćanima preko Marije bila je posebna. To me potaklo da kleknem u klupu, gledam Mariju i zahvaljujem Bogu za darove meni dane.

Dobili smo određeno vrijeme za ručak. Ra-zletjeli smo se po restoranima. Lijepu gestu iskazala je obitelj Nikole Docija iz naše župe koji je pozvao svu djecu u svoj lijepi i skro-mni lokal na pizzu i piće. Fra Nediljko je bio s djecom.

Sveta misaSlavio je jedan mladi svećenik s našim žu-pnikom. Ljudi iz svih krajeva naše domovi-ne. Svi mole, pjevaju, i nevjerojatno - kamo god bih se okrenula, vidjela sam mir i radost na licima molitelja. Bilo je i hodočasnika iz drugih zemalja. Tu sam pomislila na Kato-

15IZVOR

ličku crkvu. Na završetku svete mise kr-šteno je jedno dijete. Svećenik je posebno naglasio baš to: uvođenje u Crkvu Kristovu, Crkvu katoličku.

Put u MostarNakon slavlja svete mise, opet su mnogi naši išli pred Gospin kip. Okupili smo se u autobusu. Nitko nije kasnio. Krenuli smo za Mostar. Cilj je nova franjevačka crkva. Ogromna. Njen zvonik dominira Mostarom. Pred Crkvom dočekuju nas naši koji su poš-li svojim autima. Među njima je i jedan fra-tar. Promatrala sam ga kako je susreo našeg fratra. Koji susret, koji osmijeh i koji polju-bac. Sinula mi je ona misao: „Kako je lijepo i ugodno kad braća žive zajedno.“ Bio je to fra Ante Marić. Fra Nediljko ga dugo poznaje.Pričao nam je o povijesti franjevaca u Bosni i Hercegovini. Ona je, na neki način, ugrađe-na u ovu veliku crkvu. Bilo nam je svima za-

Znak ljubavi i povezanosti• Vjernici naše Župe godinama daruju svoje maslinovo ulje za svete sakramente biskupijama Bjelovar i Sisak. Našim uljem, u sakramentu krštenja, krizme i bolesničkog pomazanja, dodirnut će biskupi i svećenici vjernike u svojim župama. To je tučepska radost i ponos.• Maslinovim grančicama s naših maslina okitit će se stotine tisuća križeva i svetih slika u Zagrebačkoj nadbiskupiji. S malo truda i puno ljubavi šetat će naše maslinove grančice u rukama vjernika gradom Zagrebom.

nimljivo čuti i vidjeti ono što su franjevci či-nili ljubeći svoj narod u Bosni i Hercegovini.Mnogi od njih bili su kroz stoljeća ubijeni. Posebno u Drugom svjetskom ratu, a i u vri-jeme turske vladavine Bosnom i Hercegovi-nom.Fra Ante nas je odveo u jedan dio crkve koji je potpuno završen. Tu nam je spomenuo i susret naših studenata s fra Nediljkom proš-le godine. Zajedno smo se pomolili i otpje-vali Oče naš.Razgledali smo stari dio Mostara. Sjetila sam se teške povijesti Hrvata kršćana koji nisu smjeli ni doći u turska vremena u taj dio grada.Nakon svega doživljenoga, uputili smo se dolinom Neretve prema kući. Vjerujte mi, zaželjela sam ponovno hodočašće s našom župom, ma bilo ono ne znam kad i ne znam kamo.

Krizmanica Matea Tomaš

Put Tučepi i ulja za svete sakramente

• Na misi posvete ulja biskup tada blagoslovi tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici, te krizmu, tj. mješavinu ma-slinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde te kod svećeničkog i biskupskog ređenja.

Subota, 17. ožujka, iako oblačna i po-dosta kišna, započela je već izjutra, svetom misom u osam sati koju je

predvodio upravitelj župe Damir Ceković u župnoj crkvi svetoga Mihaela arkanđela u Prelošćici. Bio je to dan za otisnuti se na put k jadranskoj obali, njezinom jugu, i to u Tu-čepi, jedan od mnogih bisera Dalmacije i k Župi svetoga Antuna Padovanskog. Vrijeme se nije osobito mijenjalo i obilnom kišom je darivalo kako Gorski kotar, tako i Liku, kao

16 IZVOR

i mnoga druga mjesta koja su promicala uz autocestu prema moru. Na putovanje pošao je župnik župe Donje Posavine, velečasni Damir Ceković kao izaslanik biskupa sisač-kog mons. Vlade Košića te biskupa bjelovar-sko-križevačkog mons. Vjekoslava Huzjaka i njihovih biskupija radi primitka maslino-vog ulja i maslinovih grančica za ovogodiš-nji blagdan Cvjetnice, odnosno blagoslov i posvetu krizmanog i bolesničkog ulja na Ve-liki Četvrtak. U pratnji mu je bio vjeroučitelj Marko Mihalić.

Maslinovo ulje najbolje kakvoće, koje je, spomenimo i to, nagrađeno zlatnom meda-ljom upravo na dan opisanih događanja, dar je dvjema biskupijama fra Nediljka Šabića,

franjevca Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita kao župnika Župe sve-toga Antuna Padovanskog iz Tučepi, veliko-dušnog domaćina, dokazanog majstora na pastoralnom polju, a i uzgajivača plemenitih plodova najboljih odlika maslina kao i mno-gih drugih nasada, time i njegovih vrijed-nih župljana. Njihov je poklon čin istinske ljubavi prema vjernicima dviju biskupija, odnosno cijeloj nadbiskupiji Zagrebačkoj čiji Caritas snabdijevaju maslinovim gran-čicama svake godine, a ove godine napose i sisačku biskupiju. Uz trenutke zajedniš-tva stola s fra Nediljkom upoznali smo se, razmijenili s njim misli, riječi i iskustva iz života, pri čemu nam je pažnju osobito zao-kupila fotografija, jedna od mnogih, na zidu

Dio darovatelja ulja za biskupiju Sisak i Bjelovar

17IZVOR

njegove blagovaonice, sa svetim papom Iva-nom Pavlom II. Svjedočanstvo, istina samo djelomično, ali tako zorno, o njegovu sveće-ničkom, redovničkom i karitativnom životu i radu. Puno rada, žrtve i odricanja, ali uvijek spremnost pomaganja, nesebičnog davanja i istinskog prijateljstva - tako bi se moglo sa-žeti sve viđeno i doživljeno. No, ponajviše i na onaj najradosniji način okupljeni na ne-djeljnim liturgijskim slavljima koja je pred-vodio i propovijedao u crkvi Svetoga Nikole Tavelića i u župnoj crkvi Svetoga Antuna Padovanskog vlč. Damir Ceković, govoreći o Kristovoj žrtvi križa za svakoga čovjeka ponaosob, o spasenju svih koji u Spasitelja polažu svoju vjeru, nadu i povjeravaju se

njegovoj ljubavi. Osobito se pritom osvrnuo na trenutnu situaciju u kojoj živi hrvatski narod, govorio je i o korizmenim trenutcima priprave za otajstvo Vazma, tako i o izazovi-ma koji se pred nas danas stavljaju. Na kraju je zahvalio fra Nediljku i njegovim vrijed-nim župljanima na djelima ljubavi kakva upravo mijenjaju ovaj svijet i čine ga boljim i vrjednijim. Nakon zahvale na gostoprim-stvu i pozdrava s izvrsnim domaćinom usli-jedilo je fotografiranje i kratko druženje sa župljanima ove velikodušne župe. Od srca im još jednom hvala.

Marko Mihalić, vjeroučitelj

Pere Šimić, Jozo Nagarić i Mili Majestrović ukrcavaju maslinove grančice za Zagrebački karitas

18 IZVOR

19IZVOR

SVETO TRODNEVLJE

Slavlje svetog trodnevlja u našoj župi daje posebnu draž od koje se živi cijelu godinu. Na Veliki četvrtak slavimo po-

četak Uskrsne tajne. Slavimo dane Kristove muke i uskrsnuća. Euharistija Velikog če-tvrtka ima poseban karakter. Pratimo Isusa na njegovom zadnjem putu i slavimo Po-sljednju večeru. S više simbola pokazuje se Božje djelovanje na ljudskom rodu.

Crkva slavi ustanovljenje Euharistije. Isus se predaje ljudskom rodu u kruhu i vinu. Daru-je nam se u naše vlastite ruke. Njegov nalog, njegova želja, njegova zapovijed: „Ovo činite meni na spomen.“ To sjećanje mi nepresta-no „podanašnjujemo” i susrećemo u slavlju svete mise.

PRANJE NOGU

Isus pere noge svojim učenicima. Taj posao je najniži u onom vremenu. On zahtijeva to služenje od svojih učenika za sva vremena. U svetoj misi i mi običavamo pranje nogu. Služenje bilo koje vrste u obitelji, u susretu s ljudima ma bilo gdje „pranje je nogu našem bližnjemu“.

GOSPIN PLAČ

Milina je ostati poslije slavlja svete mise na Veliki četvrtak u našoj crkvi. Lijep dio vjer-nika koji su slavili misu Večere Gospodnje pjeva tradicionalni Gospin plač. Nakon pje-

Veliki petak 2018. na vratima crkvice Sv. Jure, križonoše Ivo Šarić i Miodrag Šarićs fra Nediljkom

20 IZVOR

vanje Gospina plača, svatko ide svojoj kući uskrsnuće Kristovo čekajući.

VELIKI PETAK

Tradicionalni križni put započeli smo u na-šoj crkvi sv. Ante. U 6.30 h crkva je puna vjernika. Kantanje u skupinama je cijelim putem. Posjet svakoj crkvi, molitva za žive i mrtve. Put križa kroz sva naselja u našoj župi. Na putu okrepa kod hotela Vila An-drea, u Čovićima naša udruga „Kredenca“ i Ante Guštin u Šarićima čine svojim služe-njem „pranje nogu“. Postaju Šimun Cirenac, Veronika i one dobre jeruzalemske žene. Dirljivo je gledati kako naše starije osobe i mala djeca dočekaju Križ, ljube ga i daju mi-lostinju. Oko 12,40 h završava naša jutarnja proslava Velikog petka.Križonoše su bili Ivo Šarić i Miodrag Šarić.

Uvečer, crkva je opet puna. Liturgija i lju-bljenje križa u njoj imaju veliku snagu pri-vlačnosti i življenja vjere u našoj župi.

Molitvu križnog puta kroz naselje prekinula je kiša. S napjevom Ispovjedite se pošli smo u slavlje Kristova uskrsnuća.

VELIKA SUBOTA

Uskrsno bdijenje jedno je od najomiljeni-jih liturgijskih slavlja u našoj župi. Crkva sv. Ante uvijek je premalena. Vjernici rado slušaju povijest spasenja izraelskog naroda po čitanjima iz St. zavjeta. Božji plan otku-pljenja ljudskog roda doseže svoj vrhunac u Kristovu uskrsnuća.

Žene koje su spomenute uz križ na Veli-ki petak, ponovno se navode u Evanđelju uskrsnuća. „Na prvi dan u tjednu“, u nedje-

Veliki petak - molitva pred crkvom sv. Nikole Tavelića

21IZVOR

lju ujutro, susreću „mlada čovjeka“, Božjeg glasnika, koji im na praznu grobu objavljuje Uskrsnuće Kristovo. Ispunjenima strahom, Božji anđeo im dovikuje: „Ne bojte se.“ U tim riječima poruka je za sve nas. „Ne bojte se.“

Uskrsno bdijenje je u našoj župnoj zajednici slavlje cijele obitelji. Iz litur-gijskog slavlja obitelj odlazi s blagos-lovljenim jelom i slavi Kristovo uskr-snuće doma.

fra Nediljko

Emaus - i naš Emaus u Dubrovniku

• Emuas je susret s uskrslim Kristom gdje ga prepoznajemo i gdje nam srce gori. Je li ovo bio Emaus, to će svatko po sebi prosuditi. Meni sigurno je, što zbog ljepote našega Dubrovnika, što zbog zajedništva uz pjesmu. Uistinu je gorjelo srce.

Emaus je antički grad, oko 11 km sjeverno od Jeruzalema. Spominje se u Evanđe-lju po Luki kad su se dva Isusova učeni-

ka nakon Isusove smrti i uskrsnuća vraćala kući, a putem im se pridružio Isus. Emaus je i simbolika za izlet na Uskrsni ponedjeljak koji vjernici unutar župne zajednice prakti-ciraju kao čin zajedništva i radosti s uskrslim

Kristom koji ih susreće na putu. Tako smo i mi, malen broj Kristovih vjernih, nakon sve-te mise na groblju krenuli u Dubrovnik. Zna-mo da je broj onih koji su htjeli ići bio puno veći od minibusa koji je bio na raspolaganju pa smo ih ponijeli u svojim molitvama. Od-lazak u nepoznati pravac mnogima nije bio privlačan. Nije trebalo puno, nekoliko kilo-metara da se oraspoložimo za druženje, a i pogled kroz prozor ne ostavlja ravnodušnim. Kao i svaki put do sada, čini se kao da po prvi put vidiš ljepotu svog mora, obale, oto-ka što se smiješe i planine što ih grli te osta-ješ očaran ljepotom. Opet nekako iz duše poteče zahvala i slava Bogu: „Hvala ti što sam se rodila ovdje... Hvala što tu živimo i jesmo od stoljeća 7. kako to povijest piše”... Očuvao nas je i obranio od svih nasrtaja... postadosmo slobodni... Kalvarija, muka, iz-daja, suđenja, grob, smrt, prazan prostor...pa opet niotkuda nadano Uskrsnuće.

Zastajemo nakratko u Trstenu kako bismo vidjeli najveća-najšira stabla u Europi (ni-sam ni znala da postoje) i odali počast pogi-nulim Imoćanima u oslobađanju Dubrovnika koji su sebe dali kako bismo mi danas ovako živjeli. Hvala im, pomolili smo se uvjereni kako sad u slavi uživaju rajske ljepote. Pre-

22 IZVOR

divan dan, kao da cijela priroda odjekuje svoj slavni Aleluja! Evo nas pred Dubrovni-kom. Grad spomenika koji nikog širom svi-jeta, zbog svoje bogate povijesti i očuvane kulture, ne ostavlja ravnodušnim. Godine 1979. stara dubrovačka gradska jezgra uvr-štena je na UNESCO-ov popis svjetske kul-turne baštine. Grad je poznat po tome što je bio Republika, neovisna država u razdoblju od 1358. do 1808. godine. Nakon toga krat-

ko je bio pod francuskom upravom da bi kasnije bio dijelom Habsburške Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, komunističke Jugoslavije te, na-posljetku, Republike Hrvatske. U Domovin-skom ratu bio je pod opsadom od listopada 1991. do svibnja1992. godine kad je pretrpio mnogo razaranja i u čiju je obranu uloženo puno života. Dan grada slavi se 3. veljače, na dan svetogVlaha, zaštitnika Dubrovni-

ka čijim je zagovorom od Boga gradu izmoljena sva-ka milost i prošnja. Dubrov-nik je bio jedan od središta razvitka hrvatskog jezika i književnosti te su u njemu stvarali mnogi značajni hr-vatski pjesnici, dramatičari, slikari, znanstvenici, dok-tori, matematičari, fizičari i drugi učenjaci.

Američki portal Trip Advi-sor 2013. godine na temelju recenzija milijuna putnika sastavio je popis deset spo-menika koje treba posjetiti prije smrti. Među njima su i dubrovačke zidine. USA Today prema izboru čitate-lja proglasio je Dubrovnik četvrtim najljepšim gradom Europe.

Godine 2014. američki por-tal Business Insider posta-vio je Dubrovnik na prvo mjesto popisa 100 odredišta koja treba posjetiti barem jednom u životu.

Sjaj kamenog grada blje-šti! Uistinu je zadivljujuće vidjeti ga takvog, prolazeći uske kale i izbijajući na ve-liki i lijepi Stradun te u pro-Trsteno - spomenik poginulim Imoćanima u oslobođenju

Dubrovnika

23IZVOR

matranje uključiti vrijeme, dopustiti mašti da pokrene svete likove iz prošlosti i njihov ži-vot. Vreva turista sa svih strana svijeta, umi-ješana s izvornim gosparima i gospođama, ostavlja ležeran dojam, sve izgleda prirodno.Simbol slobode, uistinu odiše dostojanstvom i opravdanim ponosom. Sve živi, sve radi, ali nema viška niti odstupanja od izvornog i našega. Naravno, prate se trendovi, cilj je prodati, ali ostati svoj. Zadivljuje me ležer-nost i ljubaznost osoblja, oni vole svoje go-ste.Vremena je bilo dovoljno za doživljaj grada, ali ne i za obilazak svih njegovih znamenito-sti. Tko je što htio, imao je na raspolaganju 3 i pol sata koji su jako brzo prošli, ostavlja-jući onaj, uvijek isti, zaključak: dobro, vratit ću se!Emuas je susret s uskrslim Kristom gdje ga prepoznajemo i gdje nam srce gori. Je li ovo bio Emaus, to će svatko po sebi prosuditi. Meni sigurno je, što zbog ljepote našega Du-brovnika, što zbog zajedništva uz pjesmu. Uistinu je gorjelo srce.

Kristovo uskrsnuće u ranim satima nedjelj-nog jutra činjenica je koju Evanđelje jasno i čvrsto donosi, a posebno značenje bilo je objavljivanje Isusa učenicima u Emausu. „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je pu-tem govorio?” Te riječi učenika morale bi se čuti iz usta drugih nakon što su nas susreli na svojem životnom putu.” (Put, 917)Sad cijeli svijet postaje Emaus. Naš se Gos-podin odlučio pridružiti na sasvim običan način, poput nekog putnika, bez da ga oni odmah prepoznaju. Put u Emaus… Kakav li je prizvuk Bog dao tom imenu. Emaus – to je čitav svijet jer Gospodin je otvorio Bož-je putove na zemlji.” (Prijatelji Božji, 314). Tko zna, možda će trebati još puno Emausa da uistinu progledamo srcem i krenemo ži-vjeti u susretima.

Dragi moji, hvala vam što sam s vama susre-la uskrslu ljepotu svoje zemlje, svoga naci-onalnog identiteta i svoje opredijeljenosti za Boga! Do sljedećeg susreta!

Petra Šimić

Naš Emaus u Dubrovniku

24 IZVOR

SAMOSTAN SVETOG FRANJE NA OTOČIĆU U PROLOŠKOM BLATU

• Mi, vjernici iz župe sv. Ante u Tučepima, u posljednje vrijeme često idemo na pogledaljku Galipovac. Odatle vidimo Otočić i zidine samostana na Otočiću. Razlog našeg dolaska rijetki bi mogli odgonetnuti, a kamoli znati. Zato sada otkrivamo razlog. U 350-godišnjoj povijesti kršćanstva u našoj župi bili smo vezani uz ovaj Otočić.

• S toga Otočića „ imotski franjevci pastorizirali su župe u Primorju: Bast, Makar, Kotišinu, Tučepe, Živogošće i Baćinu te s ovu stranu Biokova: Vrhdol (danas Župa, Rašćane, Krstatice, Slivno), Kozicu, Dragljane, Zavojane i Vinicu.“ (Jozo Grbavac: Povijest, vjera i kulturna baština u Imoti, str. 158)

Povijesne note

Za razliku od fra Karla Jurišića, koji tvrdi da su se franjevci preselili na Otočić oko 1600. godine, Ante Ujević, ponajbolji znalac povi-jesti Imote, držeći se starijih franjevačkih povjesničara: Zlatovića, Božitkovića, Vladi-mirovića, Gudelja, Mandića te narodne pre-daje, tvrdi da je, zbog turskih prijetnji i pu-stošenja, samostan s izvora na Opačcu bio premješten na stjenovit i pust Otočić Pro-loškoga blata najvjerojatnije već u drugoj polovici 15. stoljeća. Stare zidine napušte-nog samostana na desnoj obali izvora rijeke Vrljike vide se i danas. Na relativno skučenu Otočiću podigli su svoje novo zaklonište sa svim onim što im je bilo najnužnije za život. Zatim su prema položaju tla podigli dugu usku samostansku zgradu, oko 30 x 7 me-tara, u kojoj je, čini se, na južnoj strani bila uređena kapelica od koje je sačuvano po-stolje oltara. Fratrima na toj nepristupačnoj stijeni, među ponorima i bujicama, brige su zadavale česte poplave. Bili su, doduše, za-klonjeniji nego na Vrljici, ali ih turske pljač-ke nisu mimoilazile, osobito nakon pada Bo-sne i Hercegovine. Prema nekim vijestima i živoj narodnoj predaji, oni su pred turskim zulumima već 1468. godine na kraće vrije-me pobjegli na mletački teritorij. Kako ne bi pokvarile svoje odnose s Turcima, mletačke su vlasti te iste godine izdale naredbu da se iz Dalmacije protjeraju bosanski franjevci, kojima su pripadali i imotski franjevci. Od tada će franjevci, zbog životne nesigurnosti i turskih progonstava, više puta morati na-puštati Otočić, ostavljajući ga kraće ili dulje vrijeme na milost i nemilost Turcima, koji su ga palili i rušili, a on bi se uvijek iznova obnavljao i nicao iz pepela i ruševina za novi život. “Iz njega je zračila Riječ i Knjiga; raz-gnana i desetkovana raja u njega je upirala oči.”

(Petar Gudelj)

25IZVOR

Crkveno ekonomsko i pastoralno vijeće pred Gospom od Anđela u Imotskome i pogled na Otočić u Prološkom blatu

26 IZVOR

NEDJELJA DOBROG PASTIRA

• Za nas je u našoj župi i ove godine bila jedna posebnost. Došao nam je magistar franjevačkih bogoslova i nekoliko bogoslova kako bi uveličali naše nedjeljno misno slavlje.

Kad pomislimo na Isusa, dobrog pastira, većinom se jave dvije predodžbe: Isus nasred livade okružen svojim stadom

ili se vraća kući s jednom izgubljenom ov-com na ramenu.Ivanovo evanđelje (10, 11-18) uvijek nam pruža jednu veću, širu i dublju dimenziju.

Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Isus nije najamnik koji bježi od vuka. On ne ostavlja svoje stado vuku na raspolaganje. On polaže život samo da ovce spasi od zla i smrti. To je temeljna poruka njegova posla-nja. Ljubav Dobroga pastira otkriva se u svoj veličini. On risikira sve za čovjeka da bi ga spasio od zla, a to je vuk.Po sakramentu krštenja svi smo na jedan

način pastiri. No, to se posebno odnosi na svećenika. I on treba biti spreman poći u svaku opasnost pa i život riskirati da sačuva dušu čovjekovu. On treba imati uvijek otvo-reno srce i vrata svoga doma, svoga vreme-na. On ljubi i one kojima nije do “vraćanja”. On ih preporučuje Bogu i Božjoj ljubavi.

Odlomak iz fra Nediljkove propovijedi

Nakon slavljenja svete mise naš zbor s ”fra-trima” uputio se u kuću fra Nediljkovog bra-ta u Bratuš.Dočekala nas je cijela obitelj te velikodušno ugostila.Uz druženje s našim “fratrima” i okusom ja-njetine u ustima, uživali smo u domu obitelji Šabić. Dan smo nadopunili šetnjom uz more te se na kraju počastili kavom i kolačima.Uz pjesmu smo krenuli kući te slavili i za-hvalili Bogu na tako lijepom danu i druže-nju.Nedjelja dobrog pastira je odsad rezervi-rana za zbor da s našim pastirom još bolje pjevamo.U ime cijelog zbora velika HVALA fra Ne-djeljku i obitelji na svemu.

Kristina Kondža

27IZVOR

Emaus našega zbora s bogoslovima Franjevačke provincije iz Splita

28 IZVOR

Kredenca putuje

• Koliko god je ovo putovanje bilo potresno, toliko nam je ispunilo dušu i srce i dalo poleta za daljnje akcije naše udruge Kredenca!

Članovi udruge Kredenca nedavno su bili na putovanju u Slavoniju koje je bilo humanitarno-edukacijskog karak-

tera.

Posjet domu za nezbrinutu djecu Klasje u Osjeku, gdje nas je ugostila upraviteljica Marija Ozdanovac, malo koga bi ostavio rav-nodušnim. Iako toj djeci treba puno više od materijalnih stvari, uspjeli smo im izmami-ti osmijehe na lica paketima punim hrane, higijenskih potrepština i igračaka koje smo prikupili u svega nekoliko dana. Tučepi, Ma-karska i okolna mjesta još jednom su poka-zali koliko veliko srce imaju!

Obilazak Osijeka, uz lokalnog vodiča i našu sumještanku Jelenu Mihnjak, poučio nas je o znamenitostima i povijesti najvećeg grada u Slavoniji. Sutrašnji dan bio je predodređen za posjet gradu Vukovaru. Na samom ulazu kod vukovarske bolnice dočekao nas je umi-rovljeni pukovnik Ivan Lukić Zolja, pričajući o ratnom Vukovaru i opisujući današnji ži-vot u istom. Nakon bolnice išli smo na Ovča-ru i na vukovarsko groblje gdje smo položili vijenac za sve poginule u Domovinskome ratu. Za kraj tog dana ostavili smo posjet Er-dutskim vinogradima.

Koliko god je ovo putovanje bilo potresno, toliko nam je ispunilo dušu i srce i dalo po-leta za daljnje akcije naše udruge Kredenca!

Kredenca u Kloštru franjevačkog samostana

uz Kip sv. Ante kojeg je blagoslovio i financije

isposlovao naš fra Nediljko

Članovi Kredenca Tučepi u narodnim nošnjama

29IZVOR

IZ NAŠE POŠTE

30 IZVOR

Dragi Nediljko, danas stiže tvoj „Izvor“. Zlatan u zlatu. Zlata vrijedan i kao dar i kao božićna čestitka. Zlata su vrijedna sva slova i slike iz lista. A tvoj uvodnik, toliko mi se svidio da bih se rado identificirao s Josipom, naravno u stavu spavanja i snivanja. Prolistah list, još uvijek nepročitan. Dirnuo me govor Žarka Čovića na majčinu sprovodu. Sve ću do slova pročitati jer mi je draže štivo držati u ruci, nego “buljiti” u ekran. Još jednom ti hvala za dvije vrijedne knjige: Joze Grbavca i Petra Gudelja. Čitah Jozin predgovor i uvod. Vidi se da je libar nastajao u više navrata i prolazio kroz mnoge ruke. Pun je znanja i umijeća, baš “kao šipak zrna”. Bez tebe se ne bi pojavio onakav kakav je i koliki se pojavio. I Petrova Imotska knjiga doći će na red, ako Bog da. Želim ti čestit i veseo Božić u radosnu služenju onima koje susrećeš i kojima radost umnažaš. Odani ti Dinko & co

Stip Visite ins Blaue Land nach Seehausen

Voll der Freude nach der Hl. Messe in der Kirche St. Anton in Partenkirchen, zelebriert von Pater Nediljko und an der Orgel von meinem Mann Ante begleitet, entstiegen dem Omnibus eine muntere Gruppe Frauen und Männer, die ich auf dem Parkplatz in Seehausen vor dem Gasthof Stern erwartete. Ich freute mich sehr darauf Pater Nediljko und die Reisegruppe aus Kroatien begrüsen zu können. Sofort fühlte ich mich eingebunden. Die Stimmung war glänzend wie die Sonne am Himmel, die unsere Heimat Bayern wohltuend erwärmte. So empfand ich auch das Miteinander im Gasthof. Ich war erfüllt von Freude, dass die Leute aus Kroatien hierher kamen und es ihnen gefiel. Die Unterhaltung war lebhaft und herzlich, voll Gesang und Ferienstimmung, so wie ich es in Kroatien kenne und erlebe und es macht mich froh und zugleich zufrieden, dass ich in zwei Heimaten leben darf.

Es waren schöne Stunden! Ein herzliches „Vergelt s Gott!“

Helga Glibotić, November 2017. Seehausen

31IZVOR

Uvijek sam se htio odužiti Veterinar-skom fakultetu u Zagrebu i kolegama u terenskoj praksi s kojima sam studi-

rao šezdesetih godina! Naročito rado pre-zentirao sam svoja iskustva o plodnosti goveda u nekim županijama i na fakultetu, tom važnom aspektu Veterinarske medi-cine! Na sveučilištu u Muenchenu na toj sam temi doktorirao, a osim toga, i moja se veterinarska praksa u Murnau nalazila u poznatom području domaćih pasmina goveda u Bavarskoj.

Tako sam početkom listopada 2004. go-dine za susret i predavanje u Bjelovaru sletio u Zagreb i dok sam čekao autobus za grad, u Večernjaku sam pročitao, da je uskoro, u 14:30 sati, sprovod Ljerki, su-pruzi moga, još iz studentskih dana, prija-telja Drageca!

Brzo sam uzeo taksi i na Mirogoju ku-pio cvijeće, a kofer ostavio u cvjećarnici. Imao sam sreću da mi je u susret došao službenik koji mi reče da je povorka prije kratkog vremena otišla dolje do groba. Uz malu napojnicu on me ljubazno odvede do Ljerkina sprovoda.

Dragec je bio uz svećenika i nije me mo-gao vidjeti jer sam se sklonio iza križa. Tek kad je svećenik zapjevao: „U raj odveli te anđeli!“, on me ugledao i objema rukama pokrio oči. Samo sam čuo njegov bariton: „Oče, molim te, stani malo!“ Svi prisutni

bili su iznenađeni, a on je prišao k meni i doveo me među njih. Svećenik je nastavio molitvom i kad nam je udijelio blagoslov, Dragec im je drhtavim glasom priopćio: „Ovo je čudo, da je moj prijatelj Ante iz daleka stigao na Ljerkin sprovod! Mi smo prijatelji od davna i mnogo smo puta u cr-kvi dvoglasno pjevali! Koliko mi je samo lijekova slao za moju Ljerku! On će i danas svirati i pjevati!“ Srdačno me zagrlio i sve nas poveo u crkvu Krista Kralja!

Preko mise pjevao sam na njemačkom Misu F. Schuberta koju često pjevam. Ta je Misa na početku dirljiva i duhovna. Osvaja dušu do suza:

“Kamo se ja mogu okrenuti, kada me pri-tišće bol i tuga!K Tebi i Tebi, Oče moj, prilazim ti u radosti i jadu !“Kod prikazanja počeo sam pjevati našu skladbu :“Poslan bi anđeo Gabrijel!“ Mi smo ju puno puta dvoglasno pjevali!

Svećenik mi je poslije mise rekao da su se i njemu oči suzama orosile. Ispred crkve Dragecovi i moji znanci i rodbina se opro-stili od nas, a mi smo još jednom otišli na Ljerkin grob. Dragec se naslonio na grob-ni stećak i oprostio se od nje: “Kad zabruji zlatna harfa, ukaži mi čast i zapovjedi, da dođem k tebi!“ riječima Rabindranatha Tagore. Poslije sprovoda dugo smo bili zajedno i reče mi kako će mu nedostajati,

Oče, molim te, stani malo!

32 IZVOR

iako je bila bolesna i nemoćna. Ona je za-vršila svoj križni put!

Na odlasku iz Zagreba ispratio me na Ple-su i zaželio sretan put! Let do Muenchena brzo mi je prošao jer sam još bio pod doj-mom Ljerkina sprovoda i susreta s Drage-com, plemenitim stvorenjem. On se držao ove Kristove riječi: „Što učinite i najma-njem od ovih, meni ste učinili!“ Teško je podnio odlazak dragog mu bića. Ljerka je više od dvije godine bolovala od multiple skleroze. Ona je zajedno s njim strpljivo podnosila ovu opaku bolest. Bila je skro-mna, žive vjere. Vesela i uvijek sretno obo-gaćena pomažući sirotinji, dok je mogla.

Djece, nažalost, nisu mogli imati zbog nje-ne bolesti u djetinjstvu pa su ga savjetova-li da je napusti. On je sve to s gnušanjem odbijao! S tim sam mislima doletio do Muenchena i prisjetio se onih vremena i ovih plemenitih ljudi o kojima sam puno pisao u svom dnevniku. Čim sam došao kući, potražio sam svoj dnevnik koji je bio prilično zgužvan jer sam ga krio zbog če-stih premetačina na Lašćini!

Prije nego opišem kako sam upoznao Dra-geca, uzeo sam list na kojem piše: Samari-tanci? – Dragec i Ljerka njegovali su posli-je moždanog udara njegovu majku Kata-rinu, od Božića 1965. godine, šest mjeseci poslije njihove svadbe, sve do njene smrti 15. prosinca 1967. godine.

I ja sam često bio kod njih po potrebi! Ni-kada se oni nisu žalili jer im je iskrena vje-ra davala snagu. On je uvijek bio nasmijan i dobroćudan uza sve životne tegobe pa je i darove svoje dobrote u svako doba po-klanjao potrebitima!

Početkom svibnja 1963. godine putovao sam subotom u Samobor na vjenčanje se-stri moga kolege kako bih kod slavlja u cr-kvi svirao i pjevao! Do mene je sjedio mla-

dić i kad je vidio da prelistavam note Iva-na pl. Zajca “Ave maris stella“, rekao mi je :“Ja se zovem Dragec i vidim da smo naši. Ja pjevam u zboru crkve Sv. Marije na Dol-cu!“ Rekao sam mu da i ja pjevam u zboru Gospe Lurdske, a danas sviram i pjevam na vjenčanju u crkvi kolegine sestre.

Kad je to čuo, reče mi da ima jednu molbu, ako mogu sutra na pučkoj misi zamijeniti njihova orguljaša koji je već duže vreme-na bolestan. Naravno, pristao sam i dogo-vorili smo se naći pola sata prije mise da upoznam orgulje i župnika. Sutra smo se našli i župniku je bilo drago. Reče mi da on dobro poznaje fra Vjenceslava. Bilo je lije-po! Poslije mise, Dragec me poveo k sebi na ručak i tamo sam upoznao njegovu ma-ter Katarinu i djevojku Ljerku. Oni su od prvog trenutka imali povjerenja u mene, naročito kad su čuli o majčinoj tragediji. Njegova je mater bila čistačica na Prav-nom fakultetu. On je završio Ekonomsku školu uz dobro zaposlenje, a Ljerka je ra-dila u Nami. Na njegovoj majci vidjelo se da su neljudske okolnosti i patnje u nje-nom životu bile urezane u njenom nabo-ranom licu! Na stolu je uvijek bila slika oca mu Lojzeka uz križ u zagorskoj nošnji i da-tumom 5. svibnja 1946. godine.

Ona je vidjela da ga promatram nasmija-na. Reče mi: “To je moj suprug! On je žrtva ljudske pustoši lažnih, primitivnih i zlih podvala!“ Zato ona uvijek nosi crninu jer te bolne rane nikada neće zacijeliti! Ta ne-pravda uništila joj je život i Dragecu dje-tinstvo. „Božja pravda i njih će snaći! Naš jedan, koji je Lojzeka tukao, objesio se! Poslije njegove smrti ni meni nisu davali mira. Bilo je to vrlo bolno! Koji su to bili pritisci, da se ja moram odreći svoga Loj-zeka jer je bio u hrvatskoj vojsci. Vrisnula sam! Vi se na meni iživljavate! Vi ste ne-ljudi! Sve mi možete uzeti, a sjećanje na moga Lojzeka nikada! Ni moju dušu, ni

33IZVOR

moju vjeru, nikada, jer za mene je vjernost svetinja. Moj je Lojzek bio dobar kao kruv! Vidjela sam da je nekima bilo neugodno. Moj je Lojzek bio kuvar i zbog astme nije išao u vojsku. Krajem siječnja 1945. godi-ne naša vojska ga je odvela u blizinu Kar-lovca, da im tamo kuha. Kad bi nakratko dolazio kući, pričao mi je da se neki već spremaju za bijeg jer je rat izgubljen!

Dugo poslije on mi je pričao da su njega i Marka Hercegovca odredili da streljaju zarobljenog partizana jer nije bilo drugih vojnika. Putem u šumu oni odluče da će ga pustiti neka bježi, a oni će ispaliti nekoliko rafala u zrak. Odvezali su mu straga zave-zane ruke, a prije bijega on im reče da se zove Zoran i da je iz obližnjeg mjesta.

U travnju 1945. godine mnogi su pobjegli. I on. Krio se neko vrijeme kod seljaka u Jaski. Bogu hvala, nije imao uniformu. Po noći se domogao Zagreba i kad je rat zavr-šio, javio se u komandu. Tamo je bio neko-liko mjeseci na prisilnom radu. Ni poslije nije imao mira od Ozne. On je ponovno radio k`o kuvar i zbog svoje astme čim bi došao s posla odmah bi, prije noći, išao na šetnju prema Gornjoj Kustošiji na svježi zrak pa bi ponekad ponio i svoj gablec.

Pričao mi je da je tamo u šumi susreo pro-sjaka pa s njim podijelio gablec! Vjerojat-no ih je netko pratio i prijavio Ozni. Jed-nog predvečerja nije došao doma pa smo ga susjed i ja išli tražiti.

Na putu nam reče seljak da ih je obojicu odvela crna marica. Bio je to šok! Odmah sam išla u Oznu u Petrinjsku. Jedan mi voj-nik reče da ga mogu sutra posjetiti i doni-jeti mu robe i hrane.

Sutra sam ga našla i nije znao zbog čega je uhapšen. Jadno je izgledao u toj zagušlji-voj prostoriji. Samo mi je rekao da potra-žim Zorana, da mu pomogne! Teško je bilo

kad bi Dragec pitao: „Kada će tata doći?“

Zoran je bio partijaš i često je bio u novi-nama pa ga je Lojzek prepoznao. Nisam znala kako doći do njega i sve sam ispriča-la profesoru. On mi je organizirao susret s njim u Amruševoj ulici.

Sjećam se, bio je četvrtak i jedna me gos-pođa uvela u ured. Prije mi je rekla da je ona drugarica! Zoran je došao i uplašeno sam ga pozdravila. On me uopće nije ni pogledao. Rekla sam mu da sam Lojzeko-va supruga i da za njega tražim pomoć jer je on nevin, a i njemu je on u ratu spasio život! Osim toga, on je bolestan, ima as-tmu!

Pušio je cigaretu za cigaretom. Bio je ne-pristojan, razdražljiv i pakostan. Digao se i u lice mi odbrusio: “Drugarice, narodna vlast ne hapsi nedužne drugove, neka ide na sud i neka se brani! Zdravo!“ Slušajući ga, bilo me strah, kako je samo u zlim usti-ma riječ opaka! Poslije svega, bezosjeća-jan i ravnodušan za patnje drugih.

Posjetila sam Lojzeka i donijela mu robe i malo hrane. Rekla sam mu da će mu Zoran pomoći. Morala sam mu lagati! Rekao mi je, kad je vojnik izašao van, da su ga noćas tukli. I sama sam vidjela modrice na nje-govu licu!

Sutra, 5. svibnja 1946. godine, došla sam ga posjetiti i već na ulazu mi reče vojnik da je Lojzek noćas umro i da su ga preba-cili na Mirogoj. Pala sam u nesvijest! Eto, to je bio moj život, satkan od suza i straha.“

Dragec se oženio Ljerkom krajem svibnja 1965. godine, a na misi i vjenčanju pjevali smo Matiša Rajčić i moja malenkost!

Njegova majka Katarina je poslije dvo-godišnje nemoći nakon moždanog udara umrla 15. prosinca 1967. godine. Nisam bio u Zagrebu. Samo mi je napisao: „Moja

34 IZVOR

mama već s Bogom di-jeli obrok! Dvije smo je godine njegovali! Još smo je mogli malo nje-govati. To je snaga naše vjere!“ Moj rođak po-kojni fra Vjenceslav, već je u ljetnom broju lista Marija, 1980. godine, proročki pisao o odnosu mladih prema starijima i nemoćnima. Zar to nije i danas „rak-rana“ da-našnjice?

Citirao je dansku mini-stricu Ritt Bjerregaard: “Ima li smisla trošiti go-leme iznose da bi im se život produžio?“ Zar to nije opasno i ružno? Da-lje fra Vjenceslav moli i piše: „Vi, mladi, budite strpljivi prema svojim roditeljima pa bili oni i nemoćni!“ Isus govori: „Ljubi bližnjega svoga, kao samo sebe!“ Fra Vjenceslav dodaje: „A kud ćeš bližnjega od oca i tvoje majke!“

U mojoj veterinarskoj praksi ovdje u Murnau doživio sam ispunjenje te Isusove riječi u neiz-mjernoj ljudskosti i soli-darnosti!

Moj već pokojni seljak Bartol njegovao je svoju suprugu Anu punih 21 godinu i svaki je dan u kolicima vodio u šetnju!

Moj još živući prijatelj Anton, s kojim pje-vam u zboru, svoju je Mariju njegovao pu-

nih 15 godina i s njom svake nedjelje do-lazio u crkvu!

Dr. Ante GlibotićMurnau-Seehausen

Mt. Glava 25,4. 34Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u

posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od početka svijeta! Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik,

i primiste me; bijah go, i obukoste me, bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i

dođoste k meni;….. Zaista kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje

najmanje braće. Mt 25, 34 -37., 40.

35IZVOR

NAŠE POSEBNOSTI

36 IZVOR

Marin Kovačević hranitelj i prijatelj ptica

37IZVOR

38 IZVOR

Prvopričesnici 2018.1. Lea Biuk2. Ante Čović3. Jana Lulić4. Nina Kajtaz5. Angelina Mraz6. Emanuel Šarić7. Dorian Šarić8. Laura Šimić9. Nikola Šimić10. Iva Visković11. Karla Visković

Prvopričesnici 2018.

39IZVOR

Krizmanici 2018. 1. Ivana Bušelić2. Dino Čović3. Drago Čović4. Paola Ćović5. Vojko Čović6. Joško Grozdanić7. Iva Jurić8. Matej Marijančević9. Luka Mravičić10. Teo Mravičić11. Marijeta Ostojič12. Ana Pehar

13. Franko Rafaneli14. Diana Roga15. Leonarda Sušac16. Bartul Šestić17. Niko Ševelj18. Ana Šimić19. Duje Tomaš20. Matea Tomaš21. Ela-Lukercija V.22. Lara Visković23. Luka Vitlić24. Marija Ljubić

Krizmanici 2018.

40 IZVOR

Kršteni

SiječanjJosko Nando Visković sin Jakše i Danijele r. Gavranović

TravanjLea Biuk kći Filipa i Martine r. ŠalinovićSara Šarić kći Vladimira i Josipe r. BešlićSlavko Vidaković sin Slavena i Marine r. ViskovićMarko Luketina sin Zvonimira i Marije r. Tolj

SvibanjDavid Ćika sin Ivice i Paule r. ViskovićLuka Pašalić sin Tonća i Anke r. BrbićLeona Bušelić kći Mateja i Antee r. Erceg

Krštenje Slavka Vidakovića

Lea Biuk

41IZVOR

Krštenje Sare Šarić

Krštenje Marka Luketine

Krštenje Davida Ćike

42 IZVOR

fra Gabrijel Jurišić – u ime rodne Baške Vode i školskih kolega

Draga braćo i sestre!

Kad je završio II. svjetski rat, hrvatski se je narod opet našao u „drugoj tamnici naroda“, tj. u komunističkoj Jugoslaviji. Dok su mnogi drugi narodi ponovno živjeli u miru i slobodi, Katoličkoj Crkvi u našoj domovini, i vjernicima i svećenstvu, bilo je sve teže.

U našoj Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja komunističke su vlasti ubile preko 40 naših fratara. Među njima su bez suda i mogućnosti obrane ubijeni: fra Dominik Šulenta, gvardijan ovoga samostana, i 17 građana Makarske, a među njima i 3 svećenika. Ubijen je fra Petar Paviša, župnik Baške Vode, i župnici: Igrana, Kozice, Zavojana te nekoliko makarskih profesora i studenata Bogoslovije. U svim naseljima Makarskoga primorja ubijeno je više nedužnih ljudi.

U našim samostanima: Zaostrogu, Živogošću, Makarskoj, Omišu i Splitu vlasti su oduzele dio samostana, a svi znate da je u novom dijelu samostana ovdje u Makarskoj dugo godina bili Bolnica i poduzeće „Primorje“. U Sinju je oduzeta zgrada Sjemeništa, Stare gimnazije i više od polovice samostana. Slično je bilo i u drugim krajevima naše Domovine. Vlasti su širile ideologiju ateizma i žestoko progonile Crkvu. Zašto to sada ovdje spominjem?

Zato, jer je u to strašno i „olovno“ doba borbenoga ateizma bilo teško biti svećenik. I baš u tim opasnim

Naši pokojni• U ovoj godini, između ostalih, preminula su dva naša posebna prijatelja Dugogodišnji župnik fra Dominik Radić i nama omiljeni mladić Karlo Šarić.

• Sa zahvalnošću donosimo pogrebni govor fra Gabrijela Jurišića za nešg fra Dominika i izuzetno lijepi govor koji je napisala Ružica Čović a pročitao vjeroučielj Mario Udovičić.

Bog ih rajem napojio.

IN MEMORIAM

fra Dominik Radić, naš nekadašnji župnik

43IZVOR

vremenima, naš fra Dominik, kao dječak od 12 godina (1946.) želi postati fratar i svećenik i odlazi u Sjemenište i Gimnaziju u Sinju. Sigurno kao 12-godišnji dečko nije mogao sigurno znati da je izabrao vrlo opasni životni put.

On i ja poslije pučke škole u Baškoj Vodi dođosmo u veliku fratarsku obitelj u Sinju. Tu nađosmo još 30 dječaka, naših vršnjaka, i započesmo 1. razred Gimnazije. Naši profesori i odgojitelji prihvatili su nas kao svoju djecu i pomagali nam u odgoju i obrazovanju. Na Visovcu smo zajedno obukli franjevački habit (1951.) i Zagrebu i Makarskoj završili studij filozofije i teologije. Od ona 32 učenika Gimnazije, Mlade mise slavili smo nas jedanaestorica.

Kao mladi misnik fra Dominik je imenovan župnikom Kljaka, kraj Drniša. Tada je u župskoj kući bila smještena seoska pučka škola. On se je nekako uvukao u konobu. Kad su ga vlasti htjele istjerati, on je tvrdio da je u svoj kući i da ga nitko ne može istjerati. Pokušao je tu konobu nekako „srediti“. Kad je stigla noć, trebalo je spavati, ali postelje nema. Tada mu pade pogled na „nosila“ u kojima su župljani nosili mrtvace do groba. Bila su naslonjena na zid. Sinula mu misao: jedino se tu mogu nešto odmoriti. Malo je „uredio“ svoj neplanirani ležaj. Legao i uskoro zaspao…

Nije to nevjerojatna priča nepoznatoga misionara iz Afrike ili Oceanije. To je, tražeći san u svojoj kući, fra Dominik uspio leći u mrtvačka nosila. To mu ondašnji moćnici nisu uspjeli zabraniti…

Čak su mu poslali dopis u kojemu piše da odmah mora „isprazniti prostorije koje ste samovoljno i bespravno zauzeli“. Još se prijete da će ga prisilno iseliti i on će

platiti troškove prisilnog iseljenja… Kad je fra Dominik i dalje ostao u konobi, 19. prosinca dođe milicija i poslije žestoke prepirke, milicajci su iznijeli vani sve, pa i samoga župnika, koji nije htio iz svoje kuće sam izići. Bila je to noć bez sna, ispred župske kuće, hladna prosinačka noć… Osvanula nedjelja, služio je župsku sv. misu. U ponedjeljak pošao u Split i izvijestio svoga oca Provincijala.

Na Badnji dan navečer dođoše dvojica iz Općine, unesoše župnikove stvari u kuću i vratiše mu ključ… Sve je to opširno fra Dominik opisao u Kronici Župe.

Bili su to dani borbe na prvoj crti, kada je mladi župnik, uvjeren da se bori za istinu i pravdu, zapravo se borio, na pragu svoje kuće, za preživljavanje. Trebalo je izdržati nepravde, ponižavanja i mržnju lukavoga neprijatelja.

Konačni je ishod bio ovaj: ne samo da drugovi župnika nisu istjerali iz njegove konobe, nego je pučka škola iselila i župniku je poslije devet mjeseci (7. IX. 1960.) vraćena njegova župska kuća.

Takav je bio fra Dominik – iskren i pošten borac za Božja i ljudska prava.

I još nešto. Od nas šestorice kolega, koji smo zajedno obukli franjevački habit i bili u novicijatu, prvi je preminuo fra Bone Prcela (13. VII. 2002.), za njim fra Ante Anić (1. I. 2011.), pa fra Bernardo Dukić (30. VIII. 2012.), fra Stanko Prcela (21. X. 2013.) i evo nas sada napuštaš i ti, fra Dominiče (12. IV. 2018.).

Dragi fra Dominiče, hvala Ti za sve dobro što si ga u životu učinio! S Majkom Crkvom u ovomu ozbiljnom trenutku svi iskreno molimo: „U raj odveli Te anđeli!“.

44 IZVOR

Dragi prijatelju!

Došli smo na ideju da ti napišemo jedan oproštajni govor, da svima kažemo ko si bija i koliko si nam značija. Kad smo bolje razmislili, svatili smo da nije bitno znaju li ti „svi“ koliko smo te volili. Bitno je da TI znaš i da danas poneseš dija svakog od nas sa sobom. Uvik smo bili posebni, ti najviše od nas. Ostat ćemo do kraja takvi i napisat ćemo ti pismo, ne narodu, nego tebi.

Dragi naš Karlo, toliko ti toga želimo reć, ali nemamo riči kojima bi izrazili ovu tupu bol koja leži u nama. Život nije uvik crn, a nije ni bil. Ko ni prirodu, ni život ne možemo promatrat u nijansama dviju boja. Ne postoji uvik samo dobro, ne postoji uvik samo loše. Život je čudo. Ponekad ti donese sunce, ugrije te svojim zrakama. Natira te da se veseliš, da se smiješ i da postojiš cilin svojim bićem. Postoje i oni dani kada je sve malo tmurnije, malo tužnije. Srce ko da se uspori i na trenutak želi stat. Želi zaboravit da postoji jer je bol prevelika. Šta reć o tebi? Kako pričat kad ti nisi tu? Kako spominjat tvoje ime kad srce ne prihvaća da te nema? Reci nam, kako popunit ovu prazninu koja je nastala tvojim odlaskom? Kako sebi priznat da život nije onakav kakvim smo ga zamišljali? Želimo ti reć riči koje nismo rekli dosad… Ne brini

prijatelju, nisi sam. Mi smo uz tebe. Ne damo da te vitar tuge odnese u zaborav i da izbriše sjećanja. Da. Sjećanja su ono što će ostat u svakome od nas i što neće dopustit da nestaneš. Lukav si bio, znaš i sam da jesi. Ali ovaj put, nisi nas nadmudrio, ne damo da odeš do kraja. Bio si pozitivna duša našega razreda, naš mali lukavi matematičar, naš „Klikeraš“. Nije ti bio i neće ti bit ravan nijedan profesor matematike u tvojim brzim izračunima koji su nas ostavljali bez riči. Tvoj zarazni osmijeh nikad nas nije ostavio ravnodušnima, a nije ni naše tete spremačice u školi koje su uvik rado za vrime kakvog odmora popričale s tobom i nasmijale se. Koliko su nam te samo puta ukrale i odvele da popiješ s njima čaj. U svojoj prvoj klupi osvaja si srca svake nastavnice, a

IN MEMORIAM

Naš Karlo Šarić

45IZVOR

i svakoga od nas. A tek kad bi zapiva? Sićaš li se, prijatelju, možda, kad te učitelj Paško nosija na leđima kad smo išli na izlet? Nemoj mi reć da si zaboravija…Nosija te, a ti si ga zeza i piva „Joj Ano, joj Anice, ne na kišu ne na kišu bez kabanice“. Mi smo se smijali i dan je bija prilip. Tvoja karizma širila se di god da si proša. Ti si bija borac, prijatelju. Nisi se prida ni kad je bilo najgore. Sićamo se kad bi priča kako si proveja svoj vikend i reka si da si bija na terapiji, ali uvik bi od toga napravija neku dobru priču, neku lipu verziju punu radosti i pozitive. Nisi dopustija da te jedna bolest zakoči i zaustavi tvoj duh. I to je, prijatelju, tvoja snaga. Drža si svoj korak uz nas i nisi nas napustija nikad. Ponavljamo ti, ne brini se. Nismo ni mi tebe. Želimo ti se ovom prilikom zahvalit na puno stvari, ali najviše na tome šta si da priliku svakom od nas da budemo u tvom životu. Ne govorimo sada samo za nas kao razred… U ime svih nas ovde hvala ti šta smo mogli bit dio tebe, dio nekoga ko voli i ko se veseli životu. Bit tvoja mama, tvoj tata, tvoja seka, rodica, rođak, teta, tvoja baka i dide, ma biti tvoj učitelj, razrednik, vjerojučitelj, bit tvoj prijatelj – najveća je čast koju si nam moga pružit. Nećemo reć da je bila čast jer je još uvik i bit će dok god sunce svako jutro izlazi na nebo... Jer tad ćemo znat da nas nisi ostavija, znat ćemo da nas

čuvaš odgori, sa nekog lipšeg mista di te neće bolit. S mista di nema patnje, nema tuge i nema nepravde. Hvala ti što si nam pokaza kako se živi i što si nas naučija da cijenimo sitnice. Jer ipak, to je život; kako kažemo mi Dalmatinci „šaka suza, vrića smija“. Život je mriža isprepletena od bilih i crnih niti, a ono što joj daje lipotu upravo su nijanse šarenih boja, trenutaka koje nas čine ljudima, trenutaka koji govore ko smo i zbog čega postojimo. Ne želimo završiti ovo pismo jer bi to značilo da te moramo pustit, ali možda je tako najbolje. Završit ćemo sa jednom od tvojih najdražih pisama : „Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene…“ Viruj nam, prijatelju, ova pisma nikad više neće imat istu vridnost, nikad je više nećemo zapivat bez suze u oku i topline u srcu. Iako nisi fizički prisutan, tvoja duša je prosuta u tisuće djelića i vezana je uz svakoga od nas. Leti ,anđele, i ne gledaj doli. Mi ćemo ti bit dobro. Čuvaj nam misto gori iznad oblaka, iznad duge koja dolazi posli ove kiše suza. Leti i ne osvrći se… Nađi svoj mir i ne zaboravi nas.

Do skorog susreta,Voli te i nikome ne da tvoj razred

Ružica Čović, studentica

46 IZVOR

ZA CRKVU 300 EuraRade Šimić100 EuraGRGO I ROZARIJA Mijačika Jure Dujmović Ante Mravičić pok. Nikole Kata ŠimićPero i Damira ŠimićŽivana Ševelj Ivan i Radmila ŠimićAndrija MijačikaZeljka Šulenta Vlado Ševelj1000 knVodanović MarijaIvo Mendeš900knOb. Željko Matić 500knNediljka Tomaš400knJordan MarijančevićObitelj Šarić Vlado NN 300 knOb. Čović Marije pok. Nikole 50 EuraBožidar Mavičić Karmela MravičićAnka Mravičić p. AnteOb. TurićJasna VitlićVodanović Anka Goranka VitlićMilan JakićAna RafanelliMargareta Brigić

I z v o r50 EuraMariza ViskovićPere ŠimićRenato Mravičić200 knŽeljko MatićKata ŠimićAna BušelićRozarija M.Kata ŠimićMarija VodanovićMiljenko GujinovićBožidar MravičićIvan i Radmila ŠimićDario ŠarićČović RosaMendeš IvoBožo i Blaženka ŠimićOb. Drago BrbićOb. Lončar 100knFabijan ČovićNN 100knNediljko ČovićDago BrbićMargareta Brigić

OD SPROVODAIvka Čović ud. Jure 8. 800 + 50 EIvka Milka Čović 2. 750Ante Brbić 6. 500Zorka Mravičić 7. 100Iko Čobrnić 12. 350

DOPRINOSI

47IZVOR

God. XXV. Sv. Ante 2018. Br.24 (52)

Izdavač:

Župni ured Tučepi,

Podgradac 2, 21 325 Tučepi,

tel.: 021/623-251, mob.: 098/41 55 05

E-mail: pnsabic@web.de

Glavni i odgovorni urednik:

fra Nediljko Šabić, župnik

Uredništvo:

fra Gabrijel Jurišić, fra Nediljko Šabić,

Ana Đukanović, Smiljka Mendeš,

Nena Raffanelli, Laura Sušac,

Čedomil Šimić, Mate Šimić,

Josipa Tomaš Ravlić, prof. Mario Udovičić,

Ružica Čović, Petra Savanović,

Kristina Dragičević

Lektorica: prof. Ivana Brzović - Todorić

Grafička urednica: Slavica Čutura

Naklada: 700 komada

List izlazi s dopuštenjem crkvenih

i redovničkih poglavara

Uzdržava se dobrovoljnim prilozima čitatelja

LIST ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOG - TUČEPI

IZVOR

Umrli 2017.prosinacŠimun MijačikaMario Lalić2018.Ivka ČovićIvka Milka ČovićAnte BrbićZorka MravičićIvo - Iko Vicenc ČobrnićKarlo Šarić

Rascvjetani bajam