Izet Sarajlić

Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja. Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.

Bibliografija

U SUSRETU, pjesme, Polet, Sarajevo, 1949. SIVI VIKEND, pjesme, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955. MINUTU ĆUTANJA, pjesme; Svjetlost, Sarajevo, 1960. POSVETA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1961. TRANZIT, pjesme, Veselin Masleša, Sarajevo, 1963. INTERMECO, pjesme, Bagdala, Kruševac, 1965. GODINE, GODINE, pjesme, Nolit, Beograd, 1965. PORTRETI DRUGOVA, proza, Svjetlost, Sarajevo, 1965. PUTUJEM I GOVORIM, pjesme i proza, Svjetlost, Sarajevo, 1967. IPAK ELEGIJA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1967. VILSONOVO ŠETALIŠTE, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1969. STIHOVI ZA LAKU NOĆ, pjesme, Prosveta, Beograd, 1971. PISMA, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1974. KOGA ĆE SUTRA VOZITI TAKSISTI, memoarska proza, prvo izdanje Veselin Masleša, Sarajevo, 1974. drugo izdanje Delta-pres, Beograd 1980., treće izdanje Feral Tribune, Split, 1998. NASTAVAK RAZGOVORA, pjesme, Slovo ljubve, Beograd, 1977. TRINAESTA KNJIŽICA POEZIJE, pjesme, Jedinstvo, Priština, 1978. KNJIGA PRIJTELJA, prevodna poezija s komentarima o autorima, Svjetlost, Sarajevo, 1981. NEKO JE ZVONIO, pjesme, Gradska biblioteka Čačak, Čačak, 1982. NEKROLOG SLAVUJU, pjesme, Prosveta, Beograd, 1987. SLAVIM, pjesme i proza, Udruženje knjizevnika Crne Gore, Titograd, 1988. OPROŠTAJ SA EVROPSKIM HUMANISTICKIM IDEALIZMOM, poezija, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989. SARAJEVSKA RATNA ZBIRKA, prvo izdanje Nedjelja, Sarajevo, 1992. peto izdanje Oko Sarajevo, 1995. KNJIGA OPROŠTAJA, Rabic, Sarajevo, 1996, drugo izdanje 1997. 30. FEBRUAR, pjesme, Rabic, 1998. V.P., proza, Rabic, 1999.

Nagrade

Dvadesetsedmojulska 1963. Disova plaketa 1982. Zmajeva nagrada 1985. Nagrada Branko Miljkovic 1987. Nagrada ZAVNOBiH za zivotno djelo, 1989. Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993. Italijanska nagrada Mediterranneo, 1997. Nagrada ''Erguvan' '- Turska, Istanbul, 1997. Premio Finaleinsieme, Modena, Italia, 1998. Nagrada Alberto Moravija, Italija, 2001.

Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 2002. Počasni građanin grada Salerna, Italija, 2002.

Kada ce covjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini Sa pjesnikom Izetom Sarajlicem razgovarao sam u njegovom stanu. Prvo sto sam primijetio bila je pisaca masina. Na zidu su uokvirene slike, a na visecim policama knjige - gotovo sve stare. Jedino sto je iskakalo iz tog enterijera bila je muzicka linija, koju mu je, kako kaze, nedavno poklonilo neko udruzenje zena iz Beograda.

Ovo nije cijeli razgovor koji sam s njim vodio i tek poslije, kada sam ugasio diktafon, govorio je nesto opustenije. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa covjekom koji, odbijajuci ucestvovati u ovoj novoj civilizaciji, kaze: Jebes civilizaciju kojoj je Bukowski orijentir. Kada sam tek usao, upitao me za koje novine radim interview, a ja sam mu odgovorio da je to za web-magazin, internet. A, za to cudo. Ja u to ne vjerujem, rekao je Sarajlic.

Zasto ne vjerujete u to cudo?

- Zato sto ja pripadam proslom svijetu i proslom vijeku. Ostao sam pozadi, mene ne zanima ova nova civilizacija zajedno sa kompletnom kulturom, iskljucujuci bas neke poput Veleta (Nenad Velickovic, op.a.) kojeg volim jos iz ratnih dana jer je mozda medju prvima donio prozu koja je posjedovala nesto od ove nase stvarnosti. Ne znam da li ga i dalje nastavljam citati, ali - do cega dodjem, procitam. To volim, to uvijek ostavi neki utisak, inace - kazem: sve moje je zivjelo u XX vijeku, ja vam i ne pisem vise 2000 i prva, druga itd., nego 1999. plus 1, plus 2, pa dokle cemo dogurati, ne znam.

Zasto bas XX vijek?

- Ne idealiziram ja ni njega. U njemu je bio i Hitler, cak je i Radovan Karadzic tada uspio da ubije toliko naseg svijeta. Ali, tada je zivjela ona zbog koje sam vjerovatno citavog zivota i zivio, pa nesto mi i ne prilici da poslije nje i ja nastavim zbrajanje nekakvih kalendarskih godina.Ostao sam jednostavno tamo, tamo je moj svijet. Tamo je cekam kao student ili ona ceka mene. Idemo u kino, gledamo normalne filmove: Najljepse godine nasih zivota, zdralovi lete, Balada o vojniku, Zlatna kaciga, cudo u Milanu, a ne ovu pirotehniku sa nasiljem svake vrste. Nikakve Marsovce, vec normalne ljude, svoje savremenike.

U crnogorskom casopisu Plima objavljen je Vas tekst u kojem ste rekli da ne zelite ucestvovati u danasnjoj civilizaciji, ali samim tim sto ste napisali taj tekst, Vi ucestvujete

- Naravno da ucestvujem. Sve se u meni buni. Da ovog casa na Butmir kojim slucajem slete Tolstoj, Mann, Darwin, Marx i Pamela Anderson, svaki novinar bi otrcao da nju prvu intervjuise. Eto - to je nasa civilizacija. Ona je krenula naopacke, nekim pogresnim putem, po meni, jos prije nekih dvadeset, trideset godina.

sta je uzrok tome, po Vasem misljenju?

- Pa, sve je doslo od Amerike, preko rocka, koji je imao i nekoliko blistavih trenutaka - Beatlesi, Indexi - sve je to dio moje kulture. Ali uzmite Ameriku danas - niko od njih nije

cuo za najveceg Amerikanca - Arthura Millera, a za ambasadora Millera zna svako, a baska za gospodjicu Levinski. Nase Oslobodjenje ima rubriku Kalendar, u kojoj su nekad bile objavljivane neke istorijske stvari, a danas se u njoj govori o koncertu odrzanom u Zetri. Mladje generacije su se potpuno navikle na to.

Zar ne mislite da ima mladih ljudi kojima to ipak smeta?

- Ima, ali oni u sebi nemaju svojstva mladih revolucionara. Jer kada ce covjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini? I ja sam to svojevremeno bio, iako me danas tretirate kao nekog sentimentalnog kucnog pjesnika, ali i to moje kucno imalo je neku siru socijalnu rezonancu, iz prostog razloga jer sam pripadao jednom svijetu koji je vec u startu bio upregnut u istoriju. Neovisno koliko se trudio pobjeci od nje, istorija ga je uvijek cekala, tu iza neke okuke. Morao je tada covjek ucestvovati u istoriji, iako su rezultati toga bila iskljucenja iz bezbrojnih organizacija od Saveza pisaca do Saveza komunista, ali to je dio moje biografije.

- Koliko to godi Vasoj biografiji?

Ne godi mi, ali je to nesto na osnovu cega mogu da kazem svom bratu, Esi, streljanom 1942. od italijanskih fasista: Evo Eso, ostarih, a nisam te iznevjerio. To je za mene mozda jednako vazno kao i ono sto pisem: ne iznevjeriti sebe.

- Da li danas, pored Velickovica, citate jos neke nase ili strane pisce?

Ja se ne stidim reci - i to je dio mog velikog buntovnistva - ja sam stao gdje su stali oni koji su sad na Barama i Lavu. Ja vise volim procitati knjigu koji su moji citali pa da vidim sta je to bilo u njoj pa ih je motiviralo na nesto. Recimo, u knjizi Benjamina Kaverima Pred ogledalom, moja pokojna zena je podvlacila recenice noktom jer u tom trenu nije mozda imala olovku. Mene je interesovalo zasto je, recimo, podvukla mjesto: Prava biografija umjetnika ne moze biti uspjesna.cini mi se da je to podvukla zbog svog muza. cinilo mi se da bi, recimo, Baricco mogao biti pisac moga pokolenja. U Svili je bilo nesto od te otmjenosti, elegancije, ne samo u formi nego i u iskazu, mislima. Ali vec druga knjiga me razocarala. Naravno da pratim i noviju poeziju.

Nasu?

- Mislim da se mi previse hvalimo ovdje i u svijetu da imamo previse dobru literaturu. Problem je u tome sto je danas vrlo lako objaviti knjigu. cini mi se da je svaki drugi covjek na planeti autor a nijedan pisac, ili barem ja nigdje ne vidim pisca. Za mene, recimo, Umberto Eco nije pisac. On je potrosacka roba od koje ce ljudi vrlo brzo dici ruku. Kada je Nazim Hikmet nakon 17 godina robije izvodjen na streljanje, tada su potpis za njegovo oslobodjenje dali Neruda, Sartre, Camus, Andric. Tada zloglasnom Menderesu nije bilo druge nego da ga oslobodi. A kada su Benjamina Moloisa prije rata digli na vjesala, nije se bunio niko osim nekih P.E.N. centara, ali bez ikakve moci jer tamo sjede sluzbujuci ljudi. To vise nisu imena od autoriteta, ciju rijec i pobunu ne mozete zanemariti.

Nedavno smo pravili anketu o citanosti Coelha u Sarajevu. sta Vi mislite o njemu?

- Coelho je, kao i sva latinoamericka literatura, uvezen preko Pariza, jer je Pariz izgubio svoj primat. Vise nema proleterske mase sa Istoka da obnovi slavu francuske literature. Po nekoj inerciji, i dalje se ponavljaju ta imena - Marques, Borges. Meni oni nisu toliko dobri koliko se oko njih digla fama.Svi su govorili o masti. Ja vjerujem u drugu vrstu maste - spontanu. A ne organizovanu mastu. Kad pisac naumi da mu macak bude filozof, on ce to i biti. Ali ja volim spontanost u svemu.

Borges smatra da je iskustvo mastom bolje od stvarnog iskustva. Na tome on zasniva svoj knjizevni opus.

- Ja sam ga volio, ali naknadno, pa su pisali kako sam ja prije Borgesa pisao takve stihove koji se kod njega slave sa nekim imenima i naracijom u osnovi pjesme. Moj latinoamericki pjesnik je Pablo Neruda. Jako bih volio da sam imao priliku da napisem dvadeset ljubavnih i jednu ocajnu pjesmu, ali izgleda da mi se zivot sveo na hiljadu ljubavnih i jednu ocajnicku koju ne pisem, ali je zivim.

Ali nagrada Alberta Moravije govori da vas ljudi i danas citaju. Da li Vam to nesto znaci u ovom vremenu, to da neko ipak prepoznaje Vase vrijednosti?

- Kako da ne. Meni su italijanski fasisti strijeljali brata, a italijanski antifasisti dali nagradu jer je Moravija, prije svega, bio antifasist. Ja mozda nisam bio nista drugo u zivotu osim antifasist, sto je preslo i u moje stihove, cak i ljubavne koje sam uglavnom i pisao. Ja sam Talijanima rekao kako je bolje biti i Sarajlic nego Borges jer on posljednju nagradu prima od Pinochea. Izgubili smo mi sa nasim dragima mnogo toga. Ja sam izgubio citaoce. Mene vise citaju u Italiji. Evo neki dan sam dobio cestitku od gradonacelnika Pistoie, na njoj nije jelka vec moja pjesma. I onda se zacudim da tamo imam vise citalaca nego ovdje.

sta mislite o citateljima ovdje, kod nas?

- Shvatio sam da muskarci ovdje ne citaju mnogo. Radije citaju Dane ili Ljiljan; njih zanima sta je rekao Jelavic - kao da je to sustina. Kupuju i citaju knjige samo djevojke i starcici kao ja. Kad god sta objavim, zovu me zenski glasovi da mi se zahvale, dok muskarci, ako me pozovu, to je samo zato da bi me upozorili na neku gresku.

(N.I., OMNIBUS)

LAGANO S TUGOM

U prozorima kisa, kao neki zaboravljeni mars.Ponovo jesen, opsta jesen, klasicno doba elegija.Otici cu malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.Ako se ne vratim, ostace moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juce.U srcu vasem i mom, bila je, ostala i bice.Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ici ce mozdaumjesto mene na groblja pogubljenih da uce sintaksu odanosti.Moje pjesme stajace im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam vec, rekoste, proslost.Pozdrav svemu novom sto je doslo da neznuje i voli.Mene nikad vise niko ne moze nazvati pocasnim imenom balavac,privilegisanim, kao kad kazes: Proljece!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa, koji je u nasljedjenom vojnickom sinjelui nesvjestan pogresne upotrebe najdrazeg glagola voljeti polazi u osvajanje svijeta.Ja nikad vise ne mogu da napisem svoju prvu elegiju.Ja nikad vise ne mogu da imam sedamnaest, ni dvadeset pet.

Ja idem. Zar vec? Zar sav da predjem u sjecanja?A toliko toga je ostalo sto jos sam zelio da kazem.Ja idem. Ja sam jos tu. Ako dodjete u Tvrtkovu 9/3casticu vas cajem i uspomenama.Ja sam jos tu. Minutu cutanja za mene!

IZ VOZA

Gledao sam kako promicu zene…Sadasnje I buduce…Pejzazi,I telegrafski stubovi,Vidio sam kako se bezglasnoSmjenjuju noc I dan.Iskocicu na nekoj staniciLud od tih promjena boje I linija I javicu tiDa sam te na petstotom kilometru ljubaviVolio jednako kao na prvom…

NE ZNAM ZASTO

Ne znamo zasto,nista ne znamo zasto.Ne znamo zasto pjesnici moraju biti vojnicikad topovi ne znaju pjevati o susretimane znamo zasto usta moraju da proplacu Zbogomkad je ljepsa, manje bolna rijec Dovidjenja.Ne znamo zasto moraju biti peronikad ima dovoljno trava za pozar usta i ruku,dovoljno za susrete,dovoljno za rastanke,ako se vec rastati moraNe znamo zasto,nista ne znamo zasto,cekamo poziv granata,dok kraj naskao neopjevane zenejeseni prolaze, prolaze...

DRUGI PUT BIH ZNAO

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu.

Drugi put bih znao.

VEĆ NAGLAS…

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja. Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti. Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi. Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored. Već sve je znalo da ćeš doći. S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje. Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost. Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.

TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME

Šetam gradom naše mladosti i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice - njih prepuštam velikanima istorije.

Šta sam radio dok je trajala istorija? Prosto tebe volio.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopaženi od svijeta, možemo i prošetati poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila, čak ni svoje ptice. Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom, uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana, ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to da u ulici s mojim imenom nikada nikog ne zadesi nesreća.

SARAJEVO

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni. Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče. Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu. Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša. Dosadna duga sarajevska kiša. Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici! Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju. Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena. Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti i mučiti manje kroz stradanja? Zbog toga zar manja biće moja glad za tobom i manje moje gorko pravo da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"? Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti, ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene, ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim i reći vam da sam tužan do očajanja. U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji. U Parizu kako da zovem hitnu pomoć kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona? Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke, i one čak znaće šta je to što me boli. Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

PISI MI NA ZELENU ADRESU LJETA

Pisi mi na zelenu adresu ljetaPoljupci koje mi saljes neka bude posljednje vecernje novosti.Glava mi je puna nekih divnih soneta,a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.Jutros su opet pisali nesto povodom mojenajnovije zbirke...O uticajima ponovo izmislili su citave price.Najveci uticaj na mene izvrsila jejedna apsolventkinja germanistike,

ali to su precutali, jer, zaboga, koga se to tice.Koga se tice to sto si ti za mene i Honolulu iMadagaskar i Meksiko,Istorija koju, klecajuci, obidjoh uzduz i popreko.Tvoje ime nije uslo ni u jedan leksikon.Nema te ni u jednoj enciklopediji, ni u jednom "Ko je ko"Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,krevet i suze i cvijece u vazi.Tvoje oci su mi jedina lektirau ovom danu koji prolazi i odlazi.

DA JE BAREM 1993. GODINA

Da je barem ona strašna, po poniženju ni sa čim uporediva 1993. godina kada nismo imali ničeg sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna, ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina mogao bih da te gledam i da te držim za ruku!

KAKO CE SARAJEVO BEZ MENE

Pa, nekako će se već snaći. Pustiće koju suzu, održati tri govora. Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.

Onda će se vratiti u svoju noć i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć. Htjeti da pročitam barem "Oslobođenje", barem "Vjesnik" Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali, mi ćemo se još sastajati. Ja sam bio - pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ, ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti. Ali ovog puta nju ne pominjimo!

MALA, VELIKA MOJA

Večeras ćemo za njih voljeti.Bilo ih je 28.Bilo ih je pet hiljada i 28.Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.Sad bi bili očevi.Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svihsvjetskih Robinzona,mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubilimala velika moja,večeras ćemo za njih voljeti.I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,prešla je budućnost ljubavi.Nije bilo tajni u polegnuloj travi.Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovii makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarimai kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima iMostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,čekale su Ane, Zoje, Žanet.Čekale su da se vrate vojnici.Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.Preko njihovih streljanih očiju.Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.

Preko njihovih izresetanih iluzija.Sad bi bili očevi.Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.Mala velika moja,večeras ćemo za njih voljeti...

LJUBAVNA PJESMA SEZDESETIH GODINA VIJEKA

Teško je ljubavi, sve teže. Odsvirane su njene mazurke i polke. Gle, i srednjoškolke od ljubavi bježe.

Ljubavi je objavljen rat. Totalni. Do istrebljenja. Šta mi da radimo sad, mi iz Trebinja?

Mi iz avangarde, mi koji se od mature spremamo za barde, za trubadure?

Teško je, teško je ljubavi. I dokle ovako, dokle? A ti meni uštipke praviš, praviš šnenokle,

a ti izlaziš na balkon, pušiš cigarete, mila moja provincijalko, ti kao dijete

vjeruješ u "Vertera", u kolače, u tu tugu što nas oboje steže, i ja plačem, plačem, plačem, jer teško je ljubavi. Sve teže.

NASI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA

Kako smo ti i ja, da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila, mogli divno stariti.

A evo, od čitavog našeg života ostali su nam jedino ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:

kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!

PO LATICU

Po Latiću moj brak ne vrijedi ni prebijene pare. Koliko sutra po Latiću morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće. Neće, Latiću, od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.

Ni poslije četrdeset godina ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama koje pišem Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu, mi Sarajlići smo takvi!

RAZMISLJAJUCI O SKENDERU KULENOVICU

Jedini koji bi mogao, de ne kažem i morao, da napiše muslimansku varijantu "Stojanke majke Knežopoljke" - to je Matija Bećković.

Samo što on to neće.

Osim talenta za takvo nešto je potrebna i Skenderova ljudska širina.

SEM SMRTI

Sem smrti meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju, mogu steći još kojeg prijatelja, mogu (zašto ne?) dobiti neki orden (bio bi to prvi orden u mom životu) ali sve u svemu sem smrti meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom ne ranim one koje volim i one koji me vole jedina je stvar koja me još drži za ovaj život.

SJECAJUCI SE PORUCNIKA KINCLA

spada tako da se covjek s nostalgijom sjeca drugog svjetskog rata.

U svakom slucaju u poredjenju s oficirom bivse JNA cak i jedan porucnik Kincl, koga su Sarajlici zapamtili za citav zivot, gestapovsko olicenje svega neljudskog u covjeku, licio je gotovo na covjeka.

OPROŠTAJ S VELIKOM UMJETNOŠĆU

Sjećate li se "Čuda u Milanu"?

Sjećate li se prvih, vaših i njegovih, filmova Žerara Filipa?

Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"?

Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"? i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"?

Sjećate li se Modunja i njegove kiše?

Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja na premijerama drama Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?

Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?

Sjećate li se književnih večeri Slobodana Markovića, Evgenija Jevtušenka, Tadeuša Ruževiča Hansa Magnusa Encensbergera?

Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?

Sjećate li se svoje ošamućenosti nakon sklapanja posljednje stranice Davičove "Pesme"?

Sjećate li se kako ste, potom, gutali nove knjige Mareka Hlaska, Jurija Kazakova, Danila Kiša, Jožefa Škvoreckog?

Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela? Više ste voljeli Belove priče? Sjećate li se "Putniče, kad dođeš u Spa...."?

Sjećate li se onog nestrpljenja s kojim ste iščekivali novi broj "Novog svijeta"? s nastavkom Erenburgovih memoara?

Sjećate li se kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova" htjeli da se javite lično autoru i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?

Sjećate li se izložbi Marija Mikulića Ljube Laha Safeta Zeca Ibrahima Ljubovića Emira Dragulja?

Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"?

Sjećate li se Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada. Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam barem u njemu živio!

TAKO SMO NESPREMNO USLI U OVAJ RAT

- Ismetu Cericu -

Evo i trideseti je dan rata,

a mi jos uvijek ne znamo dovoljno ni da mrzimo.

U PREDVECERJE

Na igralistu jedan mladic svira na gitari a iznad njega prolijece granata s Poljina.

Buduci sarajevski Bulat Okudzava?

Mladicu, samo mi ostaj ziv, a umjetnost, koja je meni bila sve, umjetnost je, vjeruj mi, sasvim nevazna!

SVE MENI

Ništa njima! Sve meni!

Meni smrt "Aurore" i smrt zemlje.

Meni Verina i Željkova smrt.

Meni smrt Raze i Nine.

Meni ponovna smrt Eše i Ivana Gorana Kovačića.

Meni smrt ulice kralja Tvrtka.

Meni smrt okteta "Prijatelji".

Meni smrt "Cvitkovića".

Meni

tvoja smrt prije moje!

MALA NOCNA MUZIKA

Ivanu Foglu

Sad dvorzakovski elegicno u parkovima koncertrira jesen. Ponoc je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug. Spavajte svi moji proljecni, spavajte svi moji covjecni. Spavajte. Laku vam noc.

Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi. Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite. Dok jos jedan dan nam njeznosti odlazi pod giljotinu proslosti spavajte. Laku vam noc.

Sad umiruca bunca tuberkulozna botanika jeseni i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug. Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni. Laku vam Laku vam noc.

Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani. Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite. Beskrajna umire jesen i sta ce tu nasi soneti? Spavajte. Laku vam noc.

POKUSAJ ROMANSE

Jos si clanica hora,jos hranis macke ptice,jos nikom sem tati s morane pises razglednice.

Jos ne dijelis svijet na svjetove,jos se ne predajes sjeti,jos nije odslusan Betoven,jos je u usima Doniceti.

Jos skupljas glumce, pjevace,jos se odusevljavas Ducicem,

jos ne znas kako se place.Naucices.

Naucices,a uskoro,uskoro,javice se i prva bora,ali sada jos ljetujes pod satorom,jos si clanica hora.

DRUGA LJUBAV

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav- bice joj tesko sa mnom.Ona ce morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.Isti cuperak. Isti prcast nos. Istu boju ociju.Isti hod. Iste navike. Istu cak adresu.U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.To bi bio prosto nastavak moje prve, moje jedine ljubavi.

NUIT de PARIS

Divna Pariska noc!

Ni sarajevskoj,Kad imate dvadeset godina, Ne fali nista!

LJUDSKA MILOSTA

Ljudska milosto, gdje si?

Zar jedino u knjigama?

POSVETA

Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube. Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati? Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?

Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomoljci u predvečerje i što nemamo krila već ruke. Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt, jer želje naše krvi negdje se moraju nastaviti.

Ti si žena, mala, ti si mala žena, i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade. Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promejne.

Kraj mojih očiju ostani.

Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova, jer znali smo, znali smo, nježni i oholi, bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele i opet ostati anđeli.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju, samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom, ali gazite tiho, da ne ranite naše usne. I naše mrtve poglede da ne zgazite.

NA SVE SPREMNA BUDI

Na sve spremna budi. U noći nekoj kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske. Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko. Do Aljaske. Nekad jednostavno neću ti doći i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj. U društvu s brezama šetaću u noći a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj. Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze. U životima našim tek prvi čin je gotov. Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej, prethodno moram da budem Ljermontov. Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka, jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere. Tako je bilo u doba predaka, tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere. Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo, da strahujemo za sunca, za srne, za snove. Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama, na žalost, mjesta nije samo za stihove. Nekad možda neću ni primjetiti bore na tvom licu, ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice. Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam "Snježanu" i "Crvenkapicu" i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice. Ponekad pomislićeš da odumirem kao država, ni Danton, ni Hajne, ni Goran, i to ja, koga si za besmrtnog držala, na koga sam i sam bio ljubomoran. Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale, na suze i na pisma što preklinju i prijete, ali ruke koje su mi se jednom predale, te ruke su svete!

VLADI DIJAKU

Dobro je, Vlado, da si na Barama!

U Podlugovima i u Sarajevu svi bifei zatvoreni.

U Bosni doći do čašice rakije neuporedivo je teže nego doći do sopstvene smrti.

NOVE KOMSIJE

Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.

Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Raži donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako gaje na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!

Sarajevo, 1998-1999.

IZETA

Izeti je sva porodica zaklana u Foči za vrijeme četničkog divljanja 1942. godine. Ostao je jedino mladji brat, budući francuski slikar, koji je negdje oko 1970. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći.

U Mikicin život Izeta je najvjerovatnije i ušla iz nekog doma za siročad. Bilo kako bilo, ja sam je tako i prihvatio: kao dio njenog života. Izeta je s nama svuda išla, jednom čak i na more. Predveče bi se odvojila negdje u stranu, a mi bismo nadoknađivali poljupce propuštene u njenom prisustvu.

S odlaskom na studij filozofije u Zagreb viđali smo je sve rjeđe i rjeđe.

Sedamdesetih godina gotovo da smo joj izgubili svaki trag. A onda se s promijenjenim češko-njemačkim imenom javila iz Njemačke. U Njemačkoj je i sada. Valjda je već i Njemica.

Za vrijeme rata Vladimiru je poslala paket s puno igračaka i divnom zimskom garderobom, medu kojom je bila i jedna prekrasna štofana jakna. Mikica je posebno voljela da mu oblači baš tu Izetinu jaknu. Usput bi pustila i koju suzu. U ratu smo posebno bili osjetljivi na godine mladosti. Uz one voštanice u čijem je pripravljanju Mikica bila nenadmašan majstor, najčešće smo i pričali o tim dalekim danima. Suze su bile najpouzdaniji znak da smo još ljudi.

Nažalost, ne mogu nigdje da nađem Izetinu adresu da joj javim za Mikicu. A možda je tako bolje. Neka barem nekog u ovoj knjizi ko još ne zna da je umrla.

PREMINUO PJESNIK IZET KIKO SARAJLIC

Sarajevo, 03.05.2002. - Sinoc je u Sarajevu preminuo bosanskohercegovacki pjesnik Izet Kiko Sarajlic. Rodjen je u Doboju 1930. godine. Od 1945. zivio je u Sarajevu, gdje je zavrsio gimnaziju i Filozofski fakultet. Autor je vise od trideset knjiga poezije, od kojih su neke prevodjene na 15 jezika. Izet Sarajelic je dobitnik mnogobrojnih domacih i svjetskih nagrada. Ove godine dobio je i Sestoaprilsku nagradu, priznanje Grada Sarajeva. Izet Sarajlic ce biti sahranjen u utorak na groblju Lav u 13 sati. Zajednicka komemoracija Akademije nauke i umjetnosti BiH, Kruga 99, PEN Centra i Grada Sarajeva bit ce odrzana u velikoj dvorani Narodnog pozorista sa pocetkom u 11 sati.

Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti velikog pjesnika Izeta Kike Sarajlica predsjedavajuci Predsjednistva BiH Beriz Belkic uputio je saucesce Akademiji nauka i umjetnosti BiH i porodici Sarajlic, saopceno je iz Predsjednistva. "Bosna i Hercegovina je izgubila velikog covjeka i umjetnika, jedan plemeniti lik koji je svojom poetikom izgradio trajno obiljezje i svome gradu i svojoj zemlji. Iza Kike Sarajlica ostaju njegovi stihovi i trajno sjecanje na njegovu ljubav i dobrotu. Clanovi Predsjednistva duboko saosjecaju s Vama u ovim trenucima bola. Primite nase iskreno saucesce", kaze se u telegramu predsjedavajuceg Predsjednistva BiH Beriza Belkica.

Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom smrti bosanskohercegovackog pjesnika i clana ANUBiH Izeta Kike Sarajlica, predsjednik FBiH Safet Halilovic uputio je Akademiji nauka i umjetnosti BiH telegram saucesca. "Pored znamenitog pjesnickog djela, Izet Sarajlic ostat ce upamcen po rijetkom osjecaju za humanizam i najvise moralne vrijednosti. Njegova altruisticka orijentacija, postovanje i ljubav za drugog, te antifasisticki angazman kojemu je ostao dosljedan i tokom agresije na BiH, najbolje govore o njegovoj osebujnoj licnosti. Neka mu je vjecna slava i hvala. Molim Vas da moje saucesce prenesete njegovoj porodici," stoji u telegramu predsjednika FBiH.

Sarajevo, 03.05.2002. - Povodom iznenadne smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica dopredsjednik FBiH Karlo Filipovic uputio je telegram s izrazima najdublje sucuti Sarajlicevoj kcerki Tamari. "On je bio Pjesnik kome smo vjerovali, cije smo pjesme poklanjali onima koje volimo, kao izraze nasih osjecanja. Vas otac nastavlja da zivi na usnama zaljubljenih i u srcima svih nas", kaze se, izmedju ostaloga, u Filipovicevom telegramu sucuti.

Sarajevo, 03.05.2002. - Federalni premijer Alija Behmen uputio je telegram saucesca povodom smrti pjesnika Izeta Kike Sarajlica. "Otisao je Izet Kiko Sarajlic, pjesnik ljubavi, prijatelj svih ljudi, jedan od najvecih pjesnika koje je nasa zemlja iznjedrila. Sa Kikinim 'Mala, velika moja, veceras cemo i za njih voljeti' odrastale su poslijeratne generacije, slaveci prijateljstvo i ljubav. I u najtezim danima za ovu zemlju pjevao je o

ljubavi i pozivao na prijateljstvo, mir i razumijevanje. Cijeli njegov zivot i njegova poezija velicali su dobro u covjeku i ljudsku vrlinu. Veliki pjesnik zivio je tako do zadnjeg dana, ostavljajuci nama, za sva vremena, toplu poeziju kao putokaz kako zivjeti, kao najljepsi spomenik svog postojanja", kaze se u telegramu premijera Behmena.

RTVBIH

NA VEST O SMRTI KIKA SARAJLIĆA

1 Zar ti se ne čini, ako ima boga, da je smrt mogla da sačeka, do devetoga. Ako ne zbog tebe, onda zbog Eša i onih rođenih dvadeset i treće, ionako će celo Sarajevo tih sedam dana donositi cveće, samo cveće, tu gde sada spava i divni deo moje mladosti zlatne na Groblju kod Lava, tu gde i Šiba moj dragi bere smokve rajske o kako samo nedohvatne.

U ove crne dane, zloslutne, majske, moja ti ruka iz daleka maše. I srce moje malu hvalu šapuće za one koje smo voleli, za sve naše

2 Ti ode Sarajliću u vrtove rajske pred sivi vikend, noći majske,

dok ti je, možda, mlaka, u snu, kap kiše trebinjske pala na usnu.

Sve što smo bili, dok skupa besmo, ja, evo, kanim sačuvat pesmom,

u koju, zaludno, salivam rime

jasne i zvučne kao tvoje ime,

dok te ispraća, slutim, evo, tužno i celo Sarajevo.

3 Crnog li dana za braću po peru, kako li je Mariću u Ekseteru,

kako je Stevanu Raičkoviću u ova jutra što crna sviću

jer srećem, u nesnu, ranom zorom sve majske dane s crnim florom.

4 Ide smrt s kosom crnim bregom sna, po kog je pošla samo ona zna.

Tope se životi kao grudve snega, smrt s kosom hita duž crnog brega.

Sleteće na krov, jutros, dve bele rode, s njima vest iz radija i Izet ode.

Sve nas je manje. O, kosa kosi, što noć sačuva, to dan nosi.

Plaču mornari s Wester Plate dok noć ispraća crne svate.

5 I mislio sam da ćemo se sresti i kao nekada za sto sesti

i dugo ćutati i reći pokoju o strahu i o nespokoju.

Znali smo sledi vreme plača, evo fašizam ponovo korača,

a naš je stroj proređen dobrano i da se odupremo nije nam dano.

6 Kad nebo moju braću uzima

i deo mene ode sa njima.

Sve manji bivam, prozračna leća, i sam se topim kao sveća.

Kad dođe vreme za večna lovišta, da l će od mene ostati išta

ili će smrt, kao što sam snio, doći po senku onog što sam bio.

7 Izađe i ti iz ovog mraka i ode do svojih, do Pasternaka,

i do Seljvinskog i do Nerude, u gustu tišinu, među ljude.

I dok se u nama sve većma ruši tebi je, slutim, toplo duši.

I na toj zvezdi gde sad snuješ znam da i ove reči čuješ

koje ispisujem gorak i tihan a ti se, potajno, smešiš iz stiha.

Pero Zubac

Radomir Konstantinović: In memoriam

Izet Sarajlić : Prijatelj nad prijateljima

Pri prvom našem susretu, posle stravičnog razaranja Sarajeva, ovaj čovek sa kojim treba da se oprostimo danas poklonio mi je knjigu koja se zove Knjiga oproštaja. Opraštao se on, u toj knjizi u krvavom Sarajevu, sa onima koje je voleo, sa prijateljima, sa gradovima. Ali nema tu nikakvog rastanka. Valjda zato što je rastanak nemoguć. Ljudi sa kojima smo živeli, to smo mi sami: mi smo naša sopstvena istorija. Kad bismo mogli, makar samo za časak, iz te istorije da iziđemo (ali zaista da iziđemo), rastanak bi bio moguć.

Ali to je nemoguće. Pogotovo je to nemoguće za Izeta Sarajlića. Svaku od pesama u Knjizi oproštaja diktiralo je nemirenje sa smrću, sećanje na drugove koji su ga napustili, neki zato što su umrli a neki zato što su se prodali - što je (tako on veli u jednoj svojoj oproštajnoj pesmi) isto: umreti ili prodati se. To je ono što smo gledali, Izet iz Sarajeva, opkoljenog, sam, zaboravljen od najbližih svojih beogradskih prijatelja (od njegovog Beograda, odjednom gluvog i slepog za njega - još uvek, mislim, gluvog i slepog), a ja iz Beograda koji je, svakim danom sarajevske agonije bivao sve tuđiji, neki grad u kome kao da sam se zabunom našao. To otuđivanje bliskog (čak pre svega onog najbližeg), bol zbog tog propadanja (umiranja ili samo prodaje), eto, to je bol zbog raspadanja našeg, Izetovog i mog, sveta, one “zajedničke kuće” u kojoj smo živeli.

Ne mislim ja na državu; misli na prijateljstvo, mislim na Izeta Sarajlića, koji je bio prijatelj nad prijateljima, veliki boemski naš drug, u svakom gradu, na svakom jeziku. To njegovo boemstvo (u duhu najbojle sarajevske tradicije) određivalo je i poetiku i praksu njegovoga pesničkog govora. Njegov boemski duh zahtevao je (i to nepopustjlivo) ono što je najrizičnije: ništenje granice između pesnika i njegove poezije, zahtevalo je poeziju i u životu, a ne samo u jeziku.

Volim ja tog Izeta, sjajnog demistifikatora “dubine”, tog majstora (ili anđela) dubine površine, a sve kao u prolasku, između dva susreta sa prijateljima, u Ohridu, u Mariboru, ili Cavtatu, u Beogradu, ovde vajlda najviše, najdublje (Izet Sarajlić veliki je Beograđanin), ali u koji, govorio je (čitao sam to u novinama, meni to nikad nije rekao), ne može još da dođe. Kao da mi, koji smo bili, i noću i danju to Sarajevo u krvi, nismo takođe taj Beograd. Makar i onaj manjinski. Ali Beograd.

Nas dvojica sreli smo se prvi put tek po velikom stradanju Sarajeva. Na dnu našeg prijateljstva jeste Sarajevo, krvavo, gladno, ubijano tri i po godine, pa to kao da se bez tog stradanja Sarajeva Izet i ja nikada ne bismo našli? Hvala neka je Sarajevu za Izeta Sarajlića. I hvala neka je Izetu Sarajliću za Sarajevo.

Zdenko Lešić: In memoriam

Otišao je akademik Izet Sarajlić. Otišao je Pjesnik. Otišao je Kiko. U “Knjigu oproštaja” nije stigao unijeti svoju posljednju, oproštajnu pjesmu. Ali je - zamišljam - one prazničke večeri u posljednjem bljesku svijesti izgovorio - morao izgovoriti! - bar još jedan stih. Je li to bio jedan od njegovih starih stihova? Možda jedan iz pjesme “Kako će Sarajevo bez mene”. Ili onaj distih iz pjesme “Bluz”: “Bilo bi zanimljivo znati hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.” Ili onu strofu iz pjesme “Tražim ulicu za svoje ime”: “Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti.” Ili ono bezuslovno “Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu” iz pjesme “Drugi put bih znao”. Ali ne! Mora da je to bio onaj odlučni, prkosni stih s kraja “Knjige oproštaja”: “Ne odričem se ničeg u svom bivšem životu.” A opet - još uvijek zamišljam - možda mu je tada, ‘dok se zadnjim pogledom rastaj’o od zvijezda’, kroz svijest, nikad izgovorena, bljesnula jedna nova, konačna pjesma, pjesma za kraj svih pjesama što ih je ispisivao skoro pola stoljeća. Je li to bila još jedna oproštajna elegija? Ili opet jedan jetki, satirički prijekor nama koji smo izgubili osjećaj za poeziju i ljubav? Ili neka rezignirano-humorna dosjetka, kao ona o ‘našoj još jedinoj Aveniji Foš’, koja ide ’od mrtvačnice do groblja’? Ili je, možda, - da! to je najvjerovatnije! - to bila pjesma-kliktaj što najzad ide preko rijeke, tamo gdje ga na onoj drugoj obali čeka ONA kojoj je posvetio cijeli svoj život i sve svoje pjesme i bez koje su mu posljednje godine bile tako gorke. Zamišljam da je u tom susretu morao izgovoriti onaj stih iz pjesme “Posljednji tango u Sarajevu”: “Mila, prođe i naš život veličanstveni!”

Ako je istina da čovjek na smrtnom času u magnovenju još jednom proživi sav svoj život, onda se njemu moralo javiti najprije ono davno vrijeme kad ‘mi nismo imali gdje da idemo nago na Vilsonovo Šetalište’: Bili smo (tada) niko i ništa, imali smo samo to nebo i taj život sem snova svega drugog lišen. Da smo tada umrli, za našim kovčegom išlo bi samo lišće. Ali mu se u tom magnovenju moralo javiti i ovo drugo vrijeme, vrijeme velikog priznanja, kada je postajao pjesnik svijeta, ‘posljednji veliki evropski pjesnik ljubavi’, kako su ga - ne bez razloga - ocijenili talijanski kritičari. (Pomišljam da je Kiko u tom posljednjem trenutku požalio što nije stigao da primi Ključeve Salerna!). U tom predsmrtnom magnovenju kroz svijest mu je morala proći i duga povorka ljudi, na čelu sa strijeljanim bratom Ešom, i svim drugim koji su ‘rođeni 23, strijeljani 42’, za koje je - i umjesto kojih je - cijelog života volio; a za njima su morala proći mnoga njegova druga braća, svi pjesnici svijeta, i oni s kojim je prijateljevao, i oni koje je samo čitao; a za njima bezbrojni njegovi prijatelji, i oni kojih više nema, i oni koji su još tu, na ovoj strani rijeke (po broju prijatelja oduvijek se mjerila veličina ljudske duše!); možda se u toj povorci prikrio i po koji zloćudi kritičar, pa možda i neki kritički nastrojeni član CK (imao bi Kiko razloga da i njih sanja u tom ‘snivanju samrtnom’, ali je meni u to teško povjerovati!). Morao se, zatim, u tom magnovenju sjetiti i kako se, kao svijeća, ugasio život njegove divne sestre Raze. Ali se morao sjetiti i Vladimira, najveće radosti svojih zadnjih godina.

Otišao je, dakle, Kiko! Otišao je Pjesnik! Odlasci kao njegov uvijek ostavljaju prazninu. U srcima bližnjih najveću i najtežu. Krug 99 ostao je bez jednog od svojih pokretača i jedne od svojih pokretnih snaga. PEN Centar BiH ostao je bez jednog od svojih osnivača i jednog od svojih najuglednijih članova. Jedna kuća u nekadašnjoj ulici Ognjena Price ostala je bez svog najmilijeg gosta. Sarajevski taksisti bez jednog od svojih najboljih mušterija. Od neki dan Tamara više nije dijete. Vladimir više nema djede. A ipak! Odlazak ljudi kakav je bio Izet Sarajlić ostavlja za sobom nešto čime se i najveća praznina ispunjava. S njegovom smrću mi smo bogatiji za sjećanja, Sarajevo za jednu legendu, za legendu o pjesniku i njegovoj ljubavi. Svojom smrću Sarajlić je ušao među besmrtnike. Jer, za njim su ostale njegove knjige. Pjesnik je ostao da živi kao Pjesma. Tu Pjesmu čitali smo kad smo bili mladi i poslije kad više nismo bili mladi; mi Jovani, mi Ivani, mi Avde, kako kaže jedan stih iz ‘Vilsonovog šetališta’. Čitat će je i drugi koji su došli ili koji će tek doći; čitat će je ne kao pjesme većine drugih pjesnika, već kao svoju vlastitu sudbinu.

Otišao je, dakle, pjesnik Sarajlić. Ostala je za njim njegova poezija I njegov testament: Najvažnije je to Da u ulici s mojim imenom Nikada nikog ne zadesi nesreća.

Sarajevski pjesnik Izet Sarajlić o nagradi "Alberto Moravija", današnjoj literaturi... GLAS JAVNOSTI/2001

NISAM SPREMAN ZA BEOGRAD

S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da više neću dolaziti.

Valjda će me pravi Beograđani shvatiti, nema tu šta da traži literatura.

Bio je prisutan uvijek neki fluid između mene i mojih italijanskih čitalaca, neka intimna, gotovo ljubavna veza. Oni su prema meni gajili neku vrstu plemenitosti, i razumljivo je da se čovjek obraduje i sjeti se normalnog doba čovječanstva. Bez obzira na to što su mi cijelog života lijepili razne etikete - bio sam i velikosrbin i boljševik i svašta sam bio, ali, u suštini, čitav sam život bio antifašista. Ja sam dijete onog rata, meni su Italijani strijeljali brata, sestre su mi, čim su napunile osamnaest godina, odveli u logor. I normalno je da te raduje nagrada koja nosi ime jednog od najžešćih antifašističkih pera koje je Italija imala - kaže za "Glas" najznačajniji živi sarajevski pjesnik Izet Sarajlić, povodom prestižne nagrade "Alberto Moravija" koja mu je nedavno dodjeljena.

Rekli ste jednom prilikom da živimo u vijeku u kojem je teže nositi uticaje i da nema mnogo pisaca koji nešto znače. - Otkako je Bukovski postao neka vrsta orijentira za mlade, čini mi se da je i literatura krenula stranputicom. Nemam ništa protiv njega, bio je jedan od najpopularnijih pisaca ovog vremena, ali on, ipak, nije bio ta veličina. Ne može neki pisac, poput Handkea, koga su mediji izbacili na površinu, biti zamjena za Štefana Cvajga. Postoje orijentiri, postoje ljudi poput Moravije, Kamija, Nerude, koji su mogli pokretati razne stvari. Sad je toga sve manje. Sve je pomjereno. Mi smo kao djeca morali znati barem stotinjak književnih imena, danas nisam siguran da djeca znaju išta od toga.

U toku ratnih godina bili ste veoma kritični prema Beogradu. Da li se danas taj stav izmjenio? - Beograd je bio nekakav emocionalni dio svijeta, za koji smo mislili da je naš. Međutim, dok smo bili opkoljeni u Sarajevu, javljali su mi se ljudi iz cijelog svijeta, ponajmanje iz Beograda. Da je neki moj prijatelj bio u takvom logoru, javio bih mu se makar nebeskom linijom. Mada ima ljudi koji su spasili čast Beograda i tih ratnih godina. To su pravi Beograđani, zahvaljujući kojima sam ja imao utisak da nismo skroz zaboravljeni. Moram pomenuti Rada Konstantinovića i ljude slične njemu.

Postoji li mogućnost da dođete uskoro u Srbiju, odnosno Beograd? - Ne vjerujem više da sam spreman za Beograd. S obzirom na moje godine, vjerovatnije je da više neću dolaziti. Valjda će me pravi Beograđani shvatiti, nema tu šta da traži literatura. Sve što želim je privesti ovo tijelo časno kraju, ovu trabakulu, koja je ostala od brodića ili čamca, dovesti do obale bez nekih velikih zaokreta koji bi me posthumno mogli koštati. Zvonko Prijović

LIČNOST U FOKUSU : IZET SARAJLIĆ

Iako se ova rubrika uglavnom bavi živima, ovaj put namjerno činimo iznimku - posvećujemo je čovjeku koji je umro. Djelo (1930-2002), naime, živjet će dugo poslije njegove fizičke smrti, njegov duh će se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u školskim čitankama već i u pamćenju generacija. "Sad bi bili očevi, sad ih više nema", riječi su antologijske pjesme posvećene Sarajlićevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, čiju je smrt autor također bolno doživljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vražija rabota - često nadmaše i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca.

Izet Sarajlić ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunističkoga internacionalizma i socijalističke revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu - široka slavenska duša opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vječnim ekstazama, slaveći pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje će sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedužnih ljudi. Međutim, mračna suma, naličje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim značajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrića krvavih gulaga, kao da se ništa nije dogodilo. Slično je bilo i sa Sarajlićem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlić je nastavio marširati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.

Početkom šezdesetih doživio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinistički staljinizam" nije bio oduševljen njegovim stalnim isticanjem bezgranične ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnućima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojučerašnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je čak i cvrčku. Ako želite stići do penzije, radije volite Staru Grčku, bio je Sarajlićev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da će tako zamišljeno jugoslavenstvo doći glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je naročito omiljen među srpskim nacionalističkim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvraćao neštedimice, posvećujući stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadžiću, Nikoli Koljeviću, Slavku Leovcu, ni ne sluteći da će mu ti obožavani subjekti pod kraj života tu ljubav uzvratiti granatama i kuršumima.

Jedan od tih "pjesničkih" hitaca ranit će ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razočarenje religijom čiji je cijelog života bio fanatični vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilično

dezorijentiran - ekstaze su prošle, ostale su ruševine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, žalio za starim i prošlim, ružio suvremene medije, podsjećajući na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevođeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjući često svoje milijunske tiraže u bivšim socijalističkim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bošnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebično dodijelilo svoju najveću nagradu. Vrijeme će izreći definitivni sud o njegovim stihovima, no već je sad jasno da će oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedočanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma međusobno ne isključuju.

DANI 10.05.2002