48 KVADRAT

IZDANJA

U tragedijama lako i rado u`ivamo zbog dvije njihove karakteristike: distance i neumitnosti. Tragedije se, naime, uvijek doga|aju nekome

drugome – kad se lo{e stvari dogode nama tad je “tra-gedija” nedovoljno jaka, gotovo banalna rije~ – i lako ih je predvidjeti. Tu predvidljivost, tu sigurnost da }e pri~a o junaku zavr{iti njegovim padom, mislioci su prozvali “tragi~nom manom”, uobli~iv{i u par rije~i ono {to svi znamo: da }e nas ru{iti zbog onoga zbog ~ega su nas sla-vili, da je “mana” samo nali~je iste bezvrijedne kovanice kojoj je “vrlina” lice.

Tragedija juna~ke ideje socijalizma – kojoj su “Nova vre-mena” Toma`a Lavri~a svojevrstan nekrolog - bila je u tome {to je idealisti~ki postulat “zajedni~koga vlasni{-tva” posve ljudski shva}en kao “tu|a briga”. Sva~ije je ni~ije, dakle moje, dokle god nitko ne gleda, a netko tre}i pla}a ra~une. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li jugoslaven-ski eksperiment druk~ije zavr{io da mu je vo|a po`ivio jo{ koju dekadu ili koje stolje}e pa da u njemu nije vi{e ostao nitko tko se sje}ao druk~ijih sistema. Ruski model ne ide u prilog toj tezi, nakon sedamdeset godina ras-pao se ba{ kao jugoslavenski nakon ~etrdeset i pet, ali `al {to ga dio Lavri~eve generacije – koja je i moja – osje}a za dr`avom u kojoj smo odrastali nije ideolo{ki i nije, mislim, tek nostalgija za svemo}i vlastite mladosti. Ideja Jugoslavije – ne crvoto~na stvarnost, dakle, nego ideja – onaj samodostatni “fuck the East, fuck the West, we are the best” osje}aj nije za svakoga bio propaganda ve} je za gdjekoga bio i istina. Istina nakon koje je, pu{u}i na hladno, te{ko bilo povjerovati u istine nekih novih vre-mena.

Unutar tragedije socijalizma je i dio – onaj opći, politički dio – tragedije Tomaža Lavriča. Čitajući predgovor koji je napisao kako bi inozemnim čitateljima ovoga albuma dao konture promjena o kojima želi govoriti, između redaka nabrajanja nedostataka bivšega sustava nalazimo odlomke zamjerki novome: socijalizam je bio siv, ali kapitalizam je bogme crn. Ono što ja čitam u tome je tuga inteligentnoga čovjeka koji gleda kako se napola sagrađeno ruši do temelja mjesto da se dogradi; tuga vječitih početaka kojima jedan ljudski vijek nije dovoljan da se privedu kraju, tuga zbog toga što nam je jedini kontinuitet nedostatak kontinuiteta. Ono što vidim u tome je Jure Krt, panker i protagonist meni najdražega Lavričeva albuma, “Crvenoga alarma”, koji je u pjesmi za svoj pank-bend napisao “volim sistem, volim

državu, volim vlast što jebe me u glavu”, ali i “vječno nek’ živi socijalizam”. Što bi bilo da je Juri Krtu dano da odraste unutar sistema protiv kojega se bunio, ali kojega nije htio rušiti već mijenjati? Bi li se izlizao i uklopio ili bi njegova strast rodila korisnim plodovima? Ili bi samo tiho, riječima Mate Bošnjakovića, gunđao iz prikrajka?“Nova vremena” su Lavričevo gunđanje iz prikrajka. “Nova vremena” su i autorska Lavričeva tragedija jer je vrlina ovo-ga albuma – brzina reakcije – istovremeno i njegova mana. Odlično je, želim reći, što su se “Nova vremena” izvorno pojavila kad su se pojavila: Lavričev tjedni komentatorski instinkt izbrušen na “Dijareji” nije mu dao da predugo raz-mišlja o onome što se oko njega događa i sve što ga je u

^emu bismo se smijali da nema tragedija(Ili: O “Novim vremenima” Toma`a Lavri~a)

Pi{e DARKO MACAN

Toma` Lavri~

KVADRAT 49

tranzicijskim vremenima žuljalo tražilo je, kao što je rat već prije od njega tražio u “Bosanskim basnama”, što hitnije iz-bacivanje kroz priču. Zato su i “Bosanske basne” i “Nova vremena” užasno važni dokumenti, ali je “Crveni alarm” od njih svejedno bolji album jer su u “Alarmu” autorske impre-sije imale vremena dozrijeti.No, nije pošteno suditi albumu zato što nije kao neki drugi album ni autoru zato što je onakav kakav jest. Poštena ocje-na “Novih vremena” leži u raskoraku autorove namjere (na sreću ili nesreću razvidne iz predgovora) i nacrtanih stripo-va. U spomenutom predgovoru on navodi kako su vjetro-vi promjene donijeli “blještavilo zapadnog kapitalističkog raja”, ali i “poroke maltene nepoznate u čvrstu sivilu soci-jalizma”. Ne ulazeći u istinitost potonje tvrdnje koja mi se naglašenom sivilu usprkos čini previše ružičasta, u nastav-ku teksta će me zanimati koliko je Lavriču zaista uspjelo ispričati univerzalne priče o ljudima koji “nisu bili dovoljno

brzi, okretni, snalažljivi ili bezobzirni da uhvate ritam pro-mjena.”U tom ključu daleko najbolje poglavlje “Novih vremena” su UTJERIVAČI. Ponajprije zato što je tema sudbine batinaša iz raspuštenih tajnih policija sama po sebi prvoklasna istoč-noevropska tema, zatim zbog fatalističkoga balkanskoga tre-tmana teme – kod Lavriča glupan uvijek ostaje glupan, žrtva žrtva, kurva kurva, a faca faca; neusporedivo mi se to čini istinitijim od, recimo, vrlo dobrog, ali previše pomirljivog fi lma “Tuđi životi” Henckela von Donnersmarcka – te naj-poslije zbog pokazane sućuti za protagonista. Paradoksalno, od svih likova u “Novim vremenima” bivši udbaš Frenk je najživotniji, najčovječniji i najtragičniji. Njemu se najma-nje fi zičkoga zla dogodilo, ali je njegova tragedija najveća, pad najdublji. UTJERIVAČI su savršena minijatura, sedam portreta u svega dvanaest stranica i bez potrebe da se ijedna više riječ kaže kad strip završi.

Pasica iz priče SUSJED

Naslovnice slovenskog, francuskog i srpskog izdanja albuma Nova vremena

50 KVADRAT

Na suprotnom kraju spektra nalazi se ANĐEO, priča kojoj je Lavrič dao pose-ban značaj smjestivši je na kraj albuma, ali koja tu poziciju nije opravdala. Jest, u toj je priči krasna rečenica “I narod je postao škrt otkad smo kapitalisti”, ali ostatak settinga je neuvjerljiv (solidar-na komuna pijanaca?), nekako previše iskonstruiran i stiliziran. ANĐEO je po-put kakvoga videospota – kad ono troje manekenskih narkomana kroče ulicom kao da to čine u slow motionu kako bi-smo dobro vidjeli svaki put kad im na povjetarcu dramatično zavijori skut ili čuperak – i jednako tako emocionalno plitak. U njemu nema tragedije, iako mi se čini kako se Lavrič trsio da taj strip tako shvatimo, jer tragedija nije, citirat ću Predraga Raosa, “kad je smrt jedini izbor, nego kad je najbolji.” Sli~an problem ima i PLJA^KA, kon-strukcijski vjerojatno najuspjeliji strip u ovom albumu iza UTJERIVA^A. Solidno se dr`e}i teme – sitne plja~ke

mjenja~nica ili kladionica doista jesu op}e mje-sto tranzicijske crne kronike – Lavri~ re`ijski briljira skiciraju}i karaktere ovoga komornoga dramoleta, grade}i napetost i ni`u}i obrate. Pada tek na kraju kad mu se karakterizacija Simona razglavljuje: taj “pjesnik”, kako ga opi-suju i predgovor i Jolanda, pokazao je tijekom pri~e previ{e inicijative, agresivnosti i ljubo-more za svr{etak koji mu je autor namijenio. PLJA^KA zavr{ava naglo, ali ne i logi~no; ako je u AN\ELU zavr{etak slab zato {to iznena-|enja nema, ovdje je slab jer iznena|enje ni~im nije nagovije{teno, jer je autor na sebe preuzeo ulogu sudca i sudbine, udario dlanom po stolu i rekao da pri~a zavr{ava tad i na taj na~in jer je on tako odlu~io. Time s PLJA^KE spada pla{t tragedije i ukazuje se haljetak farse. Dojam poja~ava Lavri~ev tretman likova: na svakog od njih on gleda svisoka, s podsmijehom i bez trun~ice su}uti, te ih se vjerojatno zato tako olako i rje{ava.

Farsi~an je i OSVETNIK. Djelomice je to na-mjerno, zbog dje~jeg poimanja kroz koje u toj epizodi promatramo svijet, a djelomice i oprav-dano. U OSVETNIKU, i jedino njemu, Lavri~ nas ne poku{ava ganuti ni zabrinuti, ve} razga-liti – pri~e o osveti postaju tragedije tek kad za-vr{e – u ~emu bi se skoro moglo re}i da uspije-va kad mu proklamirani cilj ne bi bila dvojaka kritika prostitucije i pop-kulture. Ovako je uz-

bu|enje osvete, itekako odoma}enoga motiva pop-kulture, potkopalo kritiku i ostavilo nam pri~icu koja se tranzicijom koristi kao izgovorom za lakrdiju, a ne razlogom za razmi{ljanje. Usto, katarza zapravo ne dr`i vodu: u trenutku kad je Vinko ugledao {to je ugledao (usput, ~ini mi se kako ikonografija sadomazohizma nije ba{ najto~nije upotrijebljena), nje-gov bijeg sugerira napu{tanje juna~koga ideala, a niz podmuklih osveta prelazak na tamnu stranu ({teta {to je propu{tena identifikacija s maskama koje zatekne u sobi). Utoliko njegova sjena na zadnjem kadru nikako ne mo`e biti herojska i ri-je~ je o jo{ jednoj pri~i u kojoj autorov superego sili efektnu vizualnu poantu nau{trb tematski zaokru`enoga zavr{et-ka kojemu je pri~a dotad te`ila.

Nisam dosad puno pri~ao o Lavri~evom crte`u, zato {to se tu ne treba puno pri-~ati. Njegovo majstorsko kameleonstvo (kameleonsko majstorstvo?) je pozna-to, on crta~ki mo`e sve {to `eli pa stoga

Tabla iz priče ANĐEO

Iz prologa - Stara vremena

KVADRAT 51

i `eli sve {to mo`e. U “Novim vremenima” po`elio je, ~ini mi se, isku{ati kako sjene pola`e Jose Muñoz – crta~ “Alacka Sinnera”, jo{ jednog u`asno va`noga stripa u vri-jeme kad je nastajao, ali ~ije pri~e, za razliku od crte`a, nisu ba{ lijepo ostarile – i to se najbolje vidi u uvodnoj pri~i SUSJED. Obra|uju}i temu skinheada i nacionaliz-ma SUSJED je, usto, vinjeta prili~no na tragu najavlje-noga programa, s jednim odli~nim momentom (frizure koje su nekad zna~ile dobru djecu sad zna~e suprotno, {to je ~injenica koja je kapetanu izmakla) i samo dvije mane: komponenta JNA isko~ila je nad komponentu na-cionalizma i zamutila poantu, a posljednja stranica posve je nepotrebna jer je dramu pretvorila u tematski nedo-sljednu dosjetku. Dotad, na prvih jedanaest stranica, imali smo sna`no ispri~anu epizodu, k tome jedinu, zani-mljivo je primijetiti, u kojoj `ene nisu nimalo doprinijele propasti mu{kih likova. Dobro {to nam predgovor kazuje da je za sve kriva tranzicija, ina~e tko zna {to bismo mogli pomisliti ...

Kako nisam pratio “Nova vremena” dok su izlazila u Mladini, ne znam je li prolog STARA VREMENA bio dio cjelovite pri~e od po~etka ili je docrtan kako bi zao-kru`io album. Naginjem ovome drugome zbog nekih vi-zualnih tragova (Jolanda iz prologa vi{e nalikuje Jolandi s kraja PLJA^KE nego s po~etka), pa }u zakora~iti na

pogibeljno klizak teren naga|anja. Mislim da je prolog dodan naknadno jer je Lavri~, ~iji je stripovski instinkt istan~an, osje}ao da koheziji albuma ne{to nedostaje pa je to vrhunski rije{io STARIM VREMENIMA (govorim o tri uvodne stranice, ne o slabo potrebnoj sekvenci s in`enjerom). Taj prolog je vrhunski Lavri~: ne naro~ito suptilan (golublji izmet), ali maestralno ekonomi~an i vje{t u stripovskom pripovijedanju, duhovit i napet.

U kona~nici, rekao bih da su “Nova vremena” jedan od slabijih albuma u Lavri~evu opusu. No, uzmite tu ocjenu u obzir s bar tri zrna soli: prvo, tranzicija jo{ traje pa nemamo dovoljnu distancu da bismo u cjelini sagledali tragediju; drugo, nema deset dana kako mi je jedan mla-di slovenski autor, dijete tranzicije, rekao kako su njemu “Nova vremena” Lavri~ev najdra`i album, kako ga do-`ivljava kao svoju pri~u; i tre}e, nemojte propustiti rije~ opus. Slovenska scena je od svih balkanskih jedina, ~ini mi se, na kojoj mo`emo govoriti o autorskim opusima koji se kroz dekade sustavno razvijaju iz albuma u album, a na toj sceni najsjajnija zvijezda je ba{ Toma` Lavri~. U tom kontekstu, ako i govorimo o slabijem albumu, ipak govorimo o slabijem Lavri~evom albumu, {to ga jo{ uvi-jek ~ini itekako vrijednim pozornosti. A ako ga na kraju ipak na|emo nesavr{enim, ne zaboravimo ...

... da su i nova vremena takva.

Tabla iz priče UTJERIVAČI

Provokativna tabla iz priče OSVETNIK