Ivan Šari� – Ba�a

KAPITALISTI�KI GOSPODARSKI POREDAK

POTROŠENI MODEL

Kapitalizam ne može riješiti niti jedan

ljudski problem na prihvatljiv na�in

Heilbronn, 2001

1

KAPITALISTI�KI GOSPODARSKI POREDAK

POTROŠENI MODEL

Kapitalizam ne može riješiti niti jedan ljudski problem

na prihvatljiv na�in

Kapitalisti�ki sustav karakterizira privatno vlasništvo nad

sredstvima za proizvodnju i po�iva na mehanizmima podražaja:

dobit i kamata. Pod�injenim mu gospodarskim poretkom rukovodi

teorija o na�inu i obujmu proizvodnje i raspodjele roba primarno na

tržištu. Tamo se stvara cijena proizvedenih sredstava i usluga.

Sastavni dijelovi idealno tipi�nog tržišnog gospodarstva su: sloboda

zanatstva i ugovaranja, slobodni izbor komzuma i radnog mjesta,

autonomne odluke štednje i investicije, velikodušnije natjecanje

kapitala me�u sobom, kao i ograni�enje države glede zadovoljavanja

kolektivnih potreba. K tome spada i zbrinjavanje gospodarskog

prostora strujom, plinom ili vodom, osiguravanje unutarnje

sigurnosti, školstva i izobrazbe, cestogradnja, javni promet, javna

sredstva komunikacija i zdravstvena zaštita.

U klasi�nim teorijskim modelima slobodnog tržišnog gosapodarstva

ekonomsko ponašanje orijentirano na osobne prednosti pojedinca

treba slobodnom konkurencijom dovesti do najvišeg standarda svih

ljudi. Ali ve� su se u 19. stolje�u pokazale ozbiljne slabosti ovog

neobuzdanog konkurentnog gospodarstva: sustav je vodio k

gospodarskoj i politi�koj koncentraciji mo�i kroz neravnovjesnu

raspodjelu zarade i bogatstva. S ovim je pod ruku išla i cikli�ka

masovna nazaposlenost zbog poteško�a prodaje roba i njene

hiperprodukcije. U „slobodnoj igri snaga" nije bilo svedruštvene

koordinacije me�u odre�enim okvirnim uvjetima, nego je vladala

2

„anarhija tržišta" - a to je sve drugo nego trivijalno. U socijalnom

tržišnom gospodarstvu državi pripada zada�a korigiranja

socijalno neželjenih doga�anja izazvanih neobuzdanim

gospodarskim razvojem. Natjecanje zbog njegove ugroženosti treba

(oficijelno) biti osigurano kroz kartele. Tržište se od destruktivne

konkurencije do sada štitilo zaštitnim carinama. Anticikli�na

konjunkturna politika treba se brinuti o izjedna�avanju

gospodarskog razvoja. Gospodarska pak politika nadopunjava se

socijalnom društvenom politikom, koja ljude treba štititi od

neskrivljene nezaposlenosti i bolesti. Me�utim ovaj je sustav tako

dugo funkcionirao, dok su prihodi države od poreza i prireza rasli.

Ukoliko ovo ne uspije, dolazi do situacije u kojoj gospodari javno

siromaštvo i privatno bogatstvo.

Sustav državnog gospodarstva isto�nog tipa nije se mogao etablirati

kao alternativa zapadnog modela, jer se izvrgao u dirigizam,

birokraciju, krivo planiranje. Gospodarski sustav s velikim

kombinatima, kojima su rukovodili funkcionari bez ikakve

odgovornost, nije dugoro�no mogao biti uspješan. Kruti sustav

(državnog kapitalizma) ve� je od po�etka pod�injen visoko

eficijentnim gospodarsko tržišnim varijantama kapitalizma.

Kapitalizam bez tržišta i bez osobne slobode �ini gradualnu razliku

sa zapadnim sustavom1.

Iskorištavanje kapitala

Da bi se gospodarstvo i društvo dovelo u balans potrebni su od

države stvoreni okvirni uvjeti koje treba pod�initi jasnim ciljevima,

kako bi se o�ekivana dobit korisnika kapitala realizirala bez smetnji.

Time gospodarska i pravna politika uvijek imaju karakter

konzerviranja i održavanja sustava. Gospodarsko politi�ke odluke

3

odre�uju potrebe i interesi odre�enog nositeljskog dijela društva. To

su industrijska poduze�a, velikoposjednici, banke, osiguravaju�a

društva, lije�ni�ke, trgova�ke i odvjetni�ke komore. Društveni

preduvjet razvijenog obrta kapitala bilo je širenje tržišta za prodaju

roba. Nastala je moderna ekonomija koja je kona�no otkrila

svjetsku trgovinu, a ona svoje korjene ima u trgovini robljem

europskih izrabljiva�a.

Snabdijevanje ljudi dobrima i uslugama radi zadovoljavanja njihovih

subjektivnih potreba, teoretski su lajtmotivi gospodarenja. Tu su

suprostavljeni: „�isti kapitalizam" sa svojom neutaženom gla�u za

profitom i svjesno ure�eno i demokratsko gospodarstvo, koje se

orijentira na �ovjeka. Sve što obe�ava brz i lak profit nije eti�no. Tu

su one gospodarske djelatnosti mafije i koruptnih društvenih

instancija na djelu, koje se bave prodajom oružja, prostitucijom,

trgovinom ljudskih organa, dje�jim radom, proizvodnjom i prodajom

tvrdih droga, zabranjenim igrama na sre�u i trgovinom ljudi. A

kapital od ovoga ne zazire.

Temelj zapadnog gospodarskog sustava je iskorištavanje kapitala

zbog sebe samog. Kapital je financijsko sredstvo koje ima svrhu

rasta - mora se pove�ati i akumulirati. Dobit ostvarena njime stvara

opet novu dobit, koja želi biti privatno investirana. Krvotok obrta

kapitala uvijek se iznova zatvara i to na višoj razini. Motor

kapitalisti�kog gospodarskog sustava pokre�e višak vrijednosti koju

zaradi uloženi kapital. U njoj su sadržane pla�e, investicije, otpisi,

rezerve, porezi/prirezi a prije svega dobiti. Kapital koji teži

eksploataciji svoju dobit traži u: pove�anju produktivnosti,

proširenju proizvodnje, novim tržištima, skra�enju vremena obrta i

otkrivanju i prodaji novih proizvoda.2 Bez permanentnog rasta

4

sustav se slama. On se naziva „dinami�nim" no to�nijom analizom

pokazuje se izuzetno labilnim.

Svjetska gospodarska kriza 1929 godine jasno je pokazala, da

harmoni�na samoregulacija kapitalisti�kog gospodarstva

principijelno nije mogu�a. Ova je kriza ustvari bila kriza sustava, u

kojem se ša�ica poduze�a - koja je dominirala tržištem - tako

konjunkturno ponašala, što se jako razlikovalo od prijašnjih

vremena, u kojima je konkurencija bila relativno slobodna: kod

pada konjunkture smanjivala se proizvodnja, kako bi se držala

cijena, a radnu se snagu otpuštalo. Spontani rast nije bio mogu�,

jer je potražnja za robom zbog manjka radnih mjesta i zarade stalno

padala. Iz ove kaoti�ne situacije vodio je samo jedan put za

spašavanje gospodarskog sustava ali bez dodira njegovih struktura

mo�i: stalno stvaranje dodatne kupovne mo�i ( to zna�i potražnje)

uz pomo� državnih investicija, kako bi se oja�alao gospodarstvo.

Koli�ina novca i dobara ravnomjerno je rasla, tako da nije moglo

do�i do inflacije. Ove uvjete su na poseban na�in ispunjavale

državne narudžbe, kao što je bila proizvodnja oružja i programi za

obnovu poslije rata. „John Maynard Keynes-u se mora pripisati

razvoj i istovremena utemeljenost u teorijskom tuma�enju

strukturalne krize njegovih dana, jedne ovakve gospodarsko

politi�ke koncepcije koja je nazna�ila mogu�nost intervencije bez da

obnaži stvarne razloge velikog gospodarskog dezastra."3

Zna�enje ljudskog rada

Sva ekonomska ostvarenja vrijednosti po�ivaju na ljudskom radu.

On je po�etak produktivnosti i tehni�kog napretka. Materijalni

napredak pak po�iva na više rada, to zna�i na radu preko mjere

5

neposredne nužnosti. U odnosu na ostvarenje vrijednosti uz

produkcijske faktore kao zemljište, kapital, rad i znanje (know-how),

ljudski bi rad trebao stajati na prvom mjestu. Time bi �ovjek

predstavljao srž ostvarenog gospodarskog u�inka a ne anonimni

kapital. Ovo ne proturije�i �injenici, da poslovi oko stvaranja

vrijednosti ulaze u pripremu za rad, proizvodnju strojeva ili razvoj

softwarea.

Me�utim što je radni proces apstraktniji i otu�eniji, a smisao za

postignuti u�inak radnika ili službenika više nije vidljiv, tim je

manja identifikacija s proizvodom ili postignutim u�inkom. Svaki

posao reducira se na job, samo da se u tom gospodarskom društvu

nekako preživi. O kvaliteti življenja ovdje ne može biti rije�i. Ponos i

svijest pripadnosti klasi radnika, kakva je bila s po�etka

industrijalizacije, izrodila se u nekakav nesvijesni privjesak

mašinerije, koja se o�ito više ne da zaustaviti. Konce vuku „oni gore"

- oligarhija (gospodarenje manjine) koje nitko efektivno ne

kontrolira.

Ljudski je rad znatni resurs proizvodnje. Uvjeti rada i pla�a znatno

odlu�uju o spremnosti za rad, eficijentnosti i angažiranosti.

Zada�a politike

U kapitalisti�kom tržišnom gospodarstvu glavna je zada�a politike

osigurati okvirne uvjete, u kojima �e se provoditi privatno

iskorištavanje kapitala. U to spada4

u�vrš�enje osnovica procesa kapitala kroz

odgovaraju�e vlasni�ko i radno zakonodavstvo,

garantiranje okvirnih uvjeta gospodarskog procesa

kroz pravno ure�enje tržišta i opskrba novcem,

6

koordinacija djelatnosti pojedinih gospodarskih podru�ja,

pri �emu je javna gospodarska politika odgovorna ako

spontano zajedni�ko djelovanje gospodarskih zbivanja

nedovoljno funkcionira,

korigiraju�e sudjelovanje državne politike u gospodarskim

procesima kroz smišljene mjere fiskalne, kreditne i

vanjskotrgovinske politike.

Krajnji cilj kapitalisti�ke gospodarske politike nipošto nije

maksimiranje sigurnosti „društvene dobrohotnosti", nego

osiguravanje uvjeta za iskorištavanje kapitala. Ovdje nije

bezna�ajno, da li se gospodarski sustav definira kao slobodno ili

socijalno tržišno gospodarstvo.

Kapitalisti�ko tržišno gospodarstvo i neoliberalizam

U središtu neoliberalne gospodarske koncepcije „stoji pretpostavka,

da je tržište kao institucija i tržišno natjecanje kao metoda

organizacije i razvitka, mo�nije od politike, a time i od svjesne,

usmjerene kooperacije kao signuma kolektivnih interesa".5

Neoliberalizam postavlja za cilj, da ljudi neposredno raspolaganje

svojim vlasititim sredstvima za ure�enje života ne udružuju u

parlamentima, strankama, sindikatima ili socijalnim pokretima,

nego ih delegiraju na spontane snage tržišta. Kao nagrada na

raspolaganju bi im stajala sretna individualna sloboda u privatnoj

sferi. Politi�ke zahtjeve neoliberalizma može se rezimirati kao

osvajanje politike spontanim snagama i vrijednostima tržišta. U to

najprije spadaju:6

uukkiiddaannjjee „„rraaddnnoogg mmoonnooppoollaa"" ssiinnddiikkaattaa,, pprriijjee ssvveeggaa jjeerr bbii

oommeettaallii ggoossppooddaarrsskkee pprroocceessee,,

77

ssttvvaarraannjjee „„mmrrššaavvee"" ddrržžaavvee,, ššttoo bbii oommoogguu��iilloo jjeeddnnoossttaavvnniijjuu

jjaavvnnuu uupprraavvuu,,

rreeoorrggaanniizzaacciijjaa ssttrraannaa��kkoogg ssuussttaavvaa ii ooggrraannii��eennjjee

ppaarrllaammeennttaarrnnee kkoommppeetteenncciijjee,, jjeerr ssee vvoolljjaa vvee��iinnee nnee mmoožžee

uussttaannoovviittii iizzbboorriimmaa.. IIzzaa oovvooggaa ssttoojjii sslliikkaa kkoojjaa ��oovvjjeekkaa uuvviijjeekk

vviiddii kkaaoo pprriinncciippiijjeellnnoo nneeiinnffoorrmmiirraannoogg,,

lliibbaarraalliizzaacciijjaa ttrržžiiššttaa zzaa „„sslloobbooddnnoo"" nnaattjjeeccaannjjee,,

ddeerreegguullaacciijjaa ii ddeecceennttrraalliizzaacciijjaa jjaavvnnoogg žžiivvoottaa,, ššttoo bbii uu kkrraajjnnjjeemm

eeffeekkttuu zznnaa��iilloo ddrraassttii��aann ppaadd ddrržžaavvnnoogg uuddjjeellaa uu bbrruuttoo

ssoocciijjaallnnoomm pprrooiizzvvoodduu ii pprreessttaannaakk ssoocciijjaallnnee ddrržžaavvee,,

pprriivvaatt iizzaaccii jjaa ddrržžaavvnniihh ppoodduuzzee��aa,, ttoo zznnaa�� ii ddaa bbii ssee oossttaattkkuu

ddrržžaavvnniihh iinnssttiittuucciijjaa oossttaavviioo tteerreett rrjjeeššaavvaannjjaa zzaajjeeddnnii��kkiihh

zzaaddaa��aa.. PPrriivvaattnnaa bbii ppoodduuzzee��aa ppoobbrraallaa „„vvrrhhnnjjee"" ii ttaakkoo

rreeaalliizziirraallaa ssiigguurrnnee ddoobbiittii,,

iizz rraazzllooggaa „„vveelliikkoodduuššnnoossttii"" nnee ssmmiijjee bbiittii vviiššiihh ddrruuššttvveenniihh

cciilljjeevvaa kkaaoo ššttoo ssuu ssoocciijjaallnnee pprraavvddee iillii ��aakk pprraavvaa nnaa rraadd..

Kako bi mo� tržišta i njegovu tržišnu ideologiju što više

cementirali, moralo bi se tržište, tržišno natjecanje i privatno

vlasništvo ponovno ustanoviti. Predsjednik Njema�ke

Gospodarske i Industrijske Komore (DIHT), Hans-Peter Stihl ovo

je zakukuljeno formulirao ovako: „Pod postoje�im uvjetima

državne kvote (udio državnih izdataka u bruto socijalnom

proizvodu- primjedba autora) od skoro 50%, socijalnog budžeta od

preko jedne tre�ine socijalnog proizvoda i prosje�nog optere�enja

doprinosima od oko 46%, poziv za obnovom socijalnog tržišnog

gospodarstva može zna�iti, da država mora biti „mršavija", da

tržišnom natjecanju treba dati više prostora, da socijalnu državu

treba reformirati i optere�enje porezom reducirati."7 Na što je on

8

mislio? Govori o socijalnom tržišnom gospodarstvu a njegovu

realnost želi ukinuti. Reducirano poresko optere�enje za njega u

prvoj liniji zna�i financijsko rastere�enje poduze�a. Osim toga tržište

rada treba „deregulirati i fleksibilizirati", što se najlakše postiže

time, da se oslabi sindikate a državu degradira na no�nog �uvara.

Ako se tržište ne uredi sveukupno društveno i smisaono, a država

se odrekne svoje nadvišene i balansiraju�e politike prihoda i tržišta

rada, konsekvencija bi bila masovna nezaposlenost. Iz ovoga

proizilazi, da bi financiranje socijalno orijentirane države bilo

nemogu�e, jer bi porezna kvota padala. Upravo to žele teoreti�ari

neolibaralizma i traže za to op�u akceptanciju. Ideološka zada�a

neoliberalizma je „prikazati nezaposlenost kao posljedicu politi�kih

intervencija u gospodarske- procese i dokazati, da može postojati

samo jedan oblik društvene organizacije, naime slobodno tržište,

neometano tržišno natjecanje i neograni�eno privatno vlasništvo."8

Zahtijeva se pod�injenost modelu, koji ne nudi nikakvo rješenje

svjetskih problema kao što su nezaposlenost, uništavanje prirode i

socijalno siromašenje. Umjesto krizne intervencije zahtjeva se krizni

managemant, to zna�i upravljanje krizom (ne njeno rješavanje),

problemi se „odsjede" a rješenja za poboljšanje se ne nude. Izjave

ekonomista „orijentiranih na tržište" o sadašnjoj gospodarskoj krizi

�esto prestaju poimanjem globalizacije, koje se pre�esto rabi za

svašta. High - tech, komunikacija internetom, niski transportni

troškovi ("just in time") i bezgrani�na slobodna trgovina, stapaju

cijeli svijet u jedno tržište, izjavljuju oni. To stvara oštru

internacionalnu konkurenciju upravo na tržištu rada. Evropski bi

poduzetnici nova radna mjesta stvarali samo u jeftinom inozemstvu,

kako bi sa�uvali vlastitu sposobnost konkurencije (i maksimirali

9

dobit). �ovjek se mora privikavati na niži standard, remen treba još

više stezati. Ina�e bi uposlenici premalo radili, dobivali bi previsoke

pla�e, imali bi predugi godišnji odmor i �esto bi išli na bolovanje.

Ovako tvrde predstavnici udruženja poslodavaca. Oni se svijesno

igraju strahom radnika od gubitka radnog mjesta o kojem ovise.

Globalni „restauratori" sustava otkazuju društveni ugovor

„Restauratori" sustava pokušavaju u znaku globalizacije otkazati

nepisani društveni ugovor države, kojim su se do sada socijalne

razlike držale u granicama preraspodjelom od gore na dolje. Model

europske socijalne drzave isluzio je, tvrde oni, a u svjetskim

relacijama je preskup. Za njih globalizacija znaci, da firme, koje

operiraju na internacionalnom planu, trebaju producirati na

mjestima jeftine radne snage, gdje se od poduzeca ne zahtijeva

zastita prirode i socijalna komponenta. Robu, proizvedenu pod

takvim uvjetima, treba prodavati u zemljama s visokom kupovnom

moci i na taj nacin stvarati veci profit. Citav ovaj scenario postat ce

zamkom u koju svatko moze upasti (ja sam vec pisao o zamkama

globalizacije). Bezgranicna sloboda kapitala vodi k neslobodi onih

ljudi koji su ostali bez posla, ili nisu u mogucnosti niti naci neki

posao. Ne radi se ni o kakvoj prirodnoj katastrofi, nego o smisljenoj

taktici zastupnika modernog kapitala. Oni u istom dahu odlucno

odbijaju svaku drustvenu odgovornost i nuznost pune zaposlenosti,

te vise demokracije.

U ovom globaliziranom svijetu kruzi novi zloduh: zloduh

,,kapitalizma bez rada" ili kako se to sada moderno govori ,,20:80%

drustvo".9 Nezaposlenost u meduvremenu moze svakoga pogoditi.

Pa sve ako bi i doslo do otvaranja novih radnih mjesta, moze ih se u

10

ovom dobu informacija bez problema locirati na bilo kojem kraju

svijeta ili kontinenta. Prema novim procjenama zastupnika

poslodavaca USA, 20% radnog sposobnog stanovnistva bi u

dolazecem stoljecu bilo dovoljno, da bi se ocuvala razina svjetskog

gospodarstva. Vise radnika nije potrebno, tvrde oni. Jedna petina

onih koji traze posao bila bi dovoljna za proizvodnju nuznih roba i

davanje onih visokovrijednih usluga koje se traze. Samo bi, dakle,

20 % stanovnistva moglo aktivno sudjelovati u zivotu i zaradi.

Bogati su nasljednici neovisni o svakom radu. Oni žive od kamata ili

od prihoda sa svojih posjeda.

Ako se temu o „budu�nosti rada" prepusti samo dosadašnjim

ekonomistima, politi�arima i managerima, onda se od njih ne smije

o�ekivati nikakvo konstruktivno rješenje nastalih problema koje bi

bilo u interesu ve�ine ljudi. Oni nisu nau�ili razmišljati a niti su

živjeli u sustavskim alternativama. Osim toga oni bi se morali odre�i

jednog dijela svojih privilegija i stvoriti si jednu drugu sliku svijeta,

koja sve dosadašnje stavlja u pitanje. Jednostavnije i dalje kasirati

debele pla�e u nadzornim odborima ili politici i kovati planove o

temeljitim promjenama gospodarskog sustava.

Ulrich Beck kaže, da javnu diskusiju o gospodarskim sklopovima i

njihovoj odgovornosti, štite tri mita:

1. Sve je komplicirano i stoga netransparentno

Fenomene zapravo treba gledati u njihovoj cjelini da bi se uo�ila

njihova me�uovisnost. Osim toga svaki uzrok ima svoju posljedicu,

tako da treba u prvoj liniji izfiltrirati samo interesni položaj onih koji

su u gospodarskom životu u prednosti.

11

2. Rast društva usluga koji je na pomolu, može spasiti jedino društvo

rada.

Ovo bi se veoma brzo moglo vratiti kao bumerang, naime tada, kad

odnos izme�u sekundarnog i tercijarnog sektora gospodarstva više

ne stoji ni u kakvom realnom odnosu. Samo se jedan zna�ajan

proizvodni sektor može služiti servisnim uslugama, koje onda mogu

postati dio lanca stvaranja vrijednosti ( na pr. automehani�arske

radionice, samostalni arhitekti, computorski programeri i t.d.). Sve

što ne doprinosti stvaranju vrijednosti a previše je zastupljeno,

nepotrebno crpi kupovnu mo� i veoma brzo postaje parazitnim (na

pr. posao odvjetnika, poreskih savjetnika, maklera, savjetnika

poduzetnika i psiholoških šalratana). Preoštro formulirano to bi

zna�ilo, da bi svatko otvorio svoj vlastiti kafi� i svatko svakome

prodavao kavu. To bi bilo kompletno društvo usluga. Dovoljno je

pogledati samo odvjetnike, koji moraju voditi bilo kakve postupke

samo da zarade novac.

3. Samo treba sniziti troškove rada, nestalo bi nezaposlenosti.

Snižene pla�e u prvoj liniji zna�e, da bi poduzetnici mogli ostvariti

još ve�i profit. Nezaposleni i dalje ne�e dobiti posla. Umjesto toga

opada kupovna mo� stanovništva, tako da za odre�enim

proizvodima nema potražnje. Ono o �emu se može diskutirati je

smanjenje dodatnih troškova rada, poreza i dugoro�no smanjenje

troškova stanovanja. Udio optere�enja gospodarstva kamatama

stalno raste - time rastu i izdaci potroša�a, a ne troškovi

proizvodnje.

Mnogim se ljudima ova tri mita svjesno ne žele objasniti jasno i

12

glasno. Oni trebaju biti dio op�e ideologije o neminovnostima stvari.

Osim toga treba posredovati dojam, da se date realnosti kona�no

ne mogu mijenjati.

Rast, rast, iznad svega rast?

Kao centralni preduvjet gotovo svih razmišljanja i programa za

stvaranje radnih mjesta, sigurnost sustava socijalnog osiguranja, i

dovo�enje u red državnih financija, uvijek se spominje jedino

gospodarski rast. No samim se rastom ne može odstraniti velika

nezaposlenost. �ak niti plus bruto socijalnog proizvoda od 2% na

tržište rada ništa ne djeluje. Tko igra na kartu rasta, kako bi

odstranio nezaposlenost i osigurao funkcioniranje socijalne države,

gradi na pijesku. Politika dogledne budu�nosti mora se pomiriti s

padom stope rasta gospodarstva. Pa niti princip ja�anja kupovne

mo�i masa, tako gledano, ne može biti lijekom za sve.10 U jednom

kona�nom sustavu kao što je zemlja, beskona�ni rast je nemogu� i

nelogi�an. Isto tako je fatalna pretpostavka o neograni�enosti

ljudskih potreba.

Me�utim što je izgleda ipak neograni�eno, to je ljudska

nerazumnost. Ako im se ne postave granice ponašat �e se

begrani�no:opskrbljivati se stekovima iz Argentine, imati pred

vratima tri automobila, par puta godišnje i�i na godišnji odmor... i

koristiti prirodu kako se kome svi�a. Umjesto toga ljudske se

potrebe moraju dovesti u ravnovjesje s prirodom i okolišem. Manje

je više.

Na svijetu se 90-ih godina proizvelo robe u vrijednosti od preko

13

sedam bilijuna dolara. To je više od polovine proizvodnje od po�etka

ljudske civilizacije do polovine prošlog stolje�a. Kod realnog rasta

gospodarstva od 2,5% udvostru�uje se socijalni proizvod svakih 28

godina. Svaka generacija proizvede i potroši više od svake

prethodne. Da ovakav razvoj u najkra�e vrijeme mora „minirati"

granice naravnog okoliša, mora svima biti jasno. Iz toga slijedi, da

se sposobnost za budu�nost može osigurati jedino time, što �e

industrijske zemlje svoju primarnu potrošnju energije smanjiti za

50%, upotrebu fosilnih goriva: uglja, nafte i plina za 80 do 90%, ili

ih zamijeniti drugim za prirodu podnošljivim energentima. Potrošnju

sirovina mora se tako�er smanjiti za 80 do 90%, odnosno adekvatno

pove�ati „produktivnost materijala"11

Kad ve� govorimo o rastu, onda treba re�i i to, da se može raditi

samo o kvalitativnom rastu. Uporan rast ukupne gospodarske

kvalitete življenja može te�i samo uz smanjenje potrošnje (ili bar ne

njeno pove�anje) neregenerativnih resursa. Onda optere�enje

prirode ne bi više raslo. U kvalitetu življenja bi spadala intaktna

priroda, �isti zrak, �iste i bistre vode, školstvo, kultura i društveni

život.

Preduvjeti trajnog gospodarskog razvoja su biološke, kemijske i

fizikalne regenerativne snage prirode. Herman Dayl formulirao je za

ovo tri pravila (pravila trajnog rasta):

1. eksploatacija regenerativnih resursa (na pr. tla, zraka, šuma,

vode, biomase) ne smije prije�i koli�inu njihove regenerativnosti.

2. Neregenerativi resursi (pijesak, kamen, minerali, nafta, ugalj,

14

prirodni plin) mogu se koristiti samo u onoj mjeri, u kojoj se

na�e zamjena u obliku regenerativnih resursa ili stvori viša

proizvodnja regenerativnih ili neregenerativnih resursa.

3. Emisije u prirodu trebaju se orijentirati na optere�enost medija

okoliša (tla, vode, zraka) i funkciju regulacije ekosustava. Oni ne

smiju prekora�iti sposobnost regeneracije medija.

Kvantitativni rast mora se nadomjestiti mjerama kvalitativnog rasta

podnošljivim za prirodu. Internacionalno usaglašen racionalni

odnos prema postoje�im resursima mora biti dobro planiran i

pouzdan. Ina�e �e biosfera planeta zemlje ispasti iz balansa.

Rastu�a potrošnja resursa i okoliša multiplicira se s rastu�im

stanovništvom. Gospodarski proces sklon eksponencijalnom rastu

li�i na turbo stroj, �ije se duhove više ne može dosti�i.

Korištenje prirode, uvažavanje op�ih standara glede njenog

o�uvanja više ne može biti besplatno. Treba nagra�ivati štednju

energije a ne poticati razvitak tehnologija za njenu štednju. U

ra�une za transport svih transportnih sredstava, mora se ura�unati

i prouzrokovano optere�enje prirode štetnim emisijama (tvarima).

Kod ovoga se u Europi mora harmonizirati na�in oporezivanja

energije, jer se štetni efekti korištenja energijom i sirovinama

(najmanje 300 milijardi maraka) u takvim ra�unima ne pokrivaju.

Poduzetniku je unosnije racionalizirati radna mjesta ( dakle

otpustiti radnike) nego smanjiti potrošnju kilovat sati.12

Proizvodi se transportiraju cijelom Europom i svijetom na

nedopustiv na�in, i to s namjerom usre�ivanja ljudi. „Nose se sove u

15

Atenu": cvije�e se iz Kolumbije transportira u Holandiju, pivo iz

Kopenhagena u metropolu piva Munchen, japanski automobili u

zemlju automobila Njema�ku i t.d.

Kao posljedica ubrzanih promjena u gospodarstvu i društvu po�ev od

18 stolje�a, nastaje „novi svijet". Njegov najzna�ajniji signum bio je

intenzivni kvantitativni rast: gospodarski rast, rast pu�anstva, rast

gradova, rast u podru�ju znanosti i tehnike. To je imalo za

posljedicu nemilosrdnu eksploataciju i uništavanje prirode,

stvaranje za život sve opasnijih vojnih proizvodnih kapaciteta.

Intenzivni gospodarski rast zna�i proizvodnju robe u što kra�e

vrijeme, dok je rok njenog trajanja sve manji. U me�uvremenu se

nalazimo „na kraju neograni�enog rasta" (Karl Georg Zinn).

Intenzivni rast neminovno izaziva promjene postoje�ih struktura.

Pove�anje proizvodnje dovodi ga do granice podnošljivosti, tako da

najkasnije od toga momenta na odre�enom tržištu dolazi do

stagnacije, što uvjetuje daljnju racionalizaciju i „tehnološku"

nezaposlenost. Samo tako dugo dok nastaju branše rasta ili

umjetnih potreba, mogu se - pod kapitalisti�kim okvirnim uvjetima

- sprije�iti dramati�ni gubitci radnih mjesta. Ina�e se u zrelim

zonalnim gospodarstvima može govoriti o tendencijama

slabljenja potražnje izazvane zasi�enoš�u (bogatijih slojeva).13

Kona�no slabo pla�eni i nezaposleni radnici znatno trpe od gubitka

kupovne mo�i zbog op�enitog slabljenja kupovne mo�i izazvanog

nepravilnom raspodjelom.

Fizi�ko i psihi�ko zasi�enje potreba - to zna�i onih koje se odnose

osiguravanje temeljnih životnih potreba i subjektivno

doživljavanje manjka - ne�e promijeniti niti penetrantno i nasilni�ko

reklamiranje. Ono samo dokazuje besmislenost velikog broja roba i

usluga. Mnogi su proizvodi time dovedeni do apsurda: tehnika više

ne izaziva efekte pospješivanja rasta. Posljedica toga je globalna

hiperprodukcija koja se bori za izvoz (sve do izvoza oružja kojim se

vode ratovi u ne�ije tu�e ime (ovo je vrijeme krivotvorenih slika i

osaka�enih istina) i provode „programi obnove" poslije njih).

Konzervativna izaziva�ka retorika koja pokušava eliminirati

posljedice kraja rasta, sve više poprima groteskne oblike.

Dosadašnja ideologija rasta treba nositi orijentaciju na staro i

naslije�eno. „Blagostanje bez rasta" (Karl Georg Zinn) nije mogu�e

zamisliti. Njihov optimizam savla�ivanja - koji nalazimo u literaturi

tržišnog gospodarstva - eufori�no govori o tre�oj industrijskoj

revoluciji, o informacijskom društvu u nastajanju, inovativnim

proizvodima, mršavim strukturama, deregulaciji, o postizanju trajne

profitabilnosti i t.d. No oni ne nude nikakvu kompetenciju za

rješavanje, za koordiniranu, odgovornu i pouzdanu gospodarsku i

društvenu politiku bez uništavanja prirode i nezaposlenosti.14

Odgovorni nemaju sluha za oficijelne ili privatne alternative. A ima

ih!

17

Kapitalizam izme�u zahtjeva za stalnim rastom i propasti

prirode

Razvijena kapitalisti�ka društva dosegla su razinu opskrbljenosti

koja je dostatna za podmirenje potreba. Te potrebe ne treba umjetno

širiti prema gore. Uništavanje prirode i vrsti flore i faune može se

zaustaviti jedino ako se zaustavi glad za profitom i ako je se usmjeri

u normalne, demokratski kontrolirane okvire.

Permanentno rastu�e gospodarenje zna�i, da rezultat gospodarske

aktivnosti ne može biti kratkotrajno maksimiranje dobiti bez obzira

na externe troškove i kratkovidno korištenje resursa. Taj rezultat

mora biti radikalno udruživanje kapitalisti�kog sustava korištenja.

To može zna�iti da investirani kapital ne mora baš uvijek donijeti

dobit. Promjena paradigme nadolaze�ih generacija zapovijed je

vremena.

Pojedinosti permanentnog rasta su :15

prirodu se smije iskorištavati jedino u okviru regenerativnih

resursa,

mora se sprije�iti svaki oblik rasipanja energije,

veliki tehni�ki rizici smiju se dogoditi jedino u inozemstvu i to

u onom omjeru u kojem su osigurani i kalkuliram. Atomske

elektri�ne centrale, na prijemjer, ne ispunjavaju ove uvjete,

proizvodnja dugotrajnih dobara, koja se mogu obnoviti

reciklažom, i koja se mogu popraviti. To posebno zna�i, da se

mora prestati s planiranim starenjem proizvoda,

uvo�enje principa sporosti. Proizvode se nudi po principu

sastavljanja u dijelovima koji dugo traju, tako da se u

19

svako vrijeme svaka komponenta može zamijeniti

kvalitativno boljom. Time poduze�a mogu izbje�i zamke brzine

i inovacija. zaustavljanje rasta stanovništva.

Ekologija, permanentni rast gospodarstva, socijalna pravda,

solidarnost i demokracija na jednoj i kapitalisti�ko tržišno

gospodarstvo kao i mo� multinacionalnih korporacija na drugoj

strani, isklju�uju jedna drugu. Iz do sada re�enog proizilazi, dakle,

da kapitalizam ne može riješiti niti jedan ljudski problem na

prihvatljiv na�in.

Ekološki na�in gospodarenja orijentira se na drugi termodinami�ki

zakon (zakon entropije). On kaže, da su sirovine vrijednije od

otpada. Svaka vrijedna primarna energija pretvara se njenim

korištenjem u manjevrijednu energiju. Svaki se resurs njegovom

eksploatacijom, preradom ili potrošnjom pretvara u otpad. Problem

je što mi radom, bez kojega ne možemo živjeti, ubrzavamo

obezvrije�enje našega okoliša.

Razlozi, koji kapitalisti�ki gospodarski sustav ve� davno nisu doveli

do apsurda, su slijede�i:16

proizvodni odnosi pokazali su se daleko fleksibilnijim, nego se

to moglo o�ekivati. To zna�i da ih se do sada nije dalo

„minirati" snažnim razvojem produktivne snage, nego se taj

razvoj fleksibilno prilago�avao a da pri tom nije promijenio

temeljnu strukturu.

Razvitak i primjena produktivnih snaga zaostajali su u svojim

mogu�nostima (na pr. u javnom prometu, proizvodnji zdrave

20

hrane, izgradnji ekoloških oblika proizvodnje, pri sve ve�em

korištenju regenerativnih izvora energije). Ali upravo se

pretvaranje produktivne snage u destruktivnu ne može

previdjeti: u to spada uništavanje i trovanje prirode,

bezobzirna eksploatacija svjetskih mora, tov stoke

neprirodnim na�inom (sada nam se priroda osve�uje BSE-om

kod krava i Kreuz-Feld-Jakobovom boleš�u kod ljudi.

Njema�ko - hrvatski antropofoz Rudolf Steiner još je prije 80 godina

najavio kravlje ludilo. 13. sije�nja 1923 godine iznio je postavku, da

krave polude ako jedu meso), razvitak tehnologija u proizvodnji

oru�ja koja u trenu mogu uni{titi sav život na ovoj zemlji.

Ekonomi su razradili sredstvo za pomicanje, suzbijanje i

prelociranje kriza akumulacije kapitala. Tu spada:

iskorištavanje resusra Tre�eg svijeta neadekvatnom

razmjenom i krajnjim intenziviranjem proizvodnje u

industrijskim kapacitetima.

Politika je u službi ekonomske funkcionalnosti gospodarstva,

tako da se gospodarske krize �ine politi�kim ( na pr.

nezaposlenost, manjak stanova, inflacija). Prelociranje

ekonomskih kriza u podru�je odgovornosti državnih i

politi�kih instancija hrani iluziju, da nam trebaju pravi

politi�ari koji �e svijet izvu�i iz krize. Sve dok gospodarstvo

odre�uje politiku ne može do�i do promjene kursa u smislu

ekološki i pravedno ure�enog svijeta.

Socijalne reforme realizirane su u onoj mjeri, koliko su služile

potrebama integracije radnog stanovništva, kako mu ne bi na

pamet pala revolucija. Posebno se nakon II. Svjetskog rata

21

pod pritiskom „konkurencije sustava" slijedila strategija

„bratimljenja" radnika i namještenika. Konflikte se ublažavalo

socijalnim partnerstvima i koncertiranim akcijama. U doba

neminovnog gospodarskog uzleta moglo se konkretno po�eti s

inicijativama izobrazbe i poboljšanjem dohodovne mo�i ve�ine

stanovništva.

Mediji i obrazovna infrastruktura kontrolirani od vladaju�e

manjine �inili su svoje, da ljude suptilnim konfekcioniranjem

širenja informacija i „posredovanja uvjerenja" držanjem i

pogledima emocionalno vežu na postoje�i gospodarski sustav.

Dolazi do narednog neminovnog koraka: socijalno tržišno

gospodarstvo mutira u ekološko. Pojedine politi�ke stranke

po�imaju govoriti o ekološkoj preobrazbi društva. Oportunisti

iz liberalnog i konzervativnog logora tako�er shva�aju, da to

dobro djeluje na publiku i u svoj repertoar preuzimaju isti

vokabular.

Budu�i kapitalisti�ko tržišno gospodarstvo dugoro�no ne osigurava

nužni rast poduze�a, sustav je svoj zenit principijelno prekora�io.

Za ukupno stanovništvo kapitalizam ne�e biti u stanju realizirati

rad za sve i život organizirati smisaono da bude vrijedan življenja.

Samozvani istraživa�i trendova mogu doduše tvrditi druga�ije i

govoriti o ogromnim „mogu�nostima i izazovima" kapitalizma. No to

ništa ne mijenja na �injenici, da se radi o isluženom modelu. Cini�ki

bismo mogli re�i, da �e se najkasnije onda, kad se poruši ili osuši i

posljednja šuma, potroši i posljednja kap pitke vode i iscrpi i zdanji

izvor nafte (što �e se dogoditi za 40 godina), postaviti novo pitanje o

22

ovom sustavu i karte ponovno promiješati. Ali to bi se moglo

dogoditi prekasno. „Principijelno je s o�uvanjem biosfere nepomirljiv

temeljni princip kapitalizma, naime spajanje viška vrijednosti i

akumulacije"17

Ako je jedan sustav odslužio svoje, mora se stvoriti drugi. To je

uvijek slu�aj kad stari gospodari i privilegirani više ne mogu ili ne

žele agirati. Principijelna preinaka jednog gospodarskog sustava

koja osigurava život, naravno ne funkcionira jednostavno kao

razrada jednog computerskog sustava. Ljudske se organizacije ne

daju tako brzo mijenjati, jer pokušaji rješenja, do kojih se dolazi

mukotrpno, ne funkcioniraju sami od sebe i u praksi se trebaju

pokazati.

Mora biti mogu� razvoj jedne pragmati�ne utopije („ono, što još

nije") kako bi se moglo prije�i iz faze definiranja u fazu realiziranja.

Po sebi se razumije, da se dotle mora puno toga uraditi. Najprije

ljudi moraju razviti svijest za društvene promjene, kako bi uop�e

mogli poboljšati životne uvjete. Put je cilj. Na tom putu mora se

napraviti puno malih i nekoliko odlu�uju�e velikih koraka. Jedna

kineska poslovica kaže: „I najdulji put po�ima s prvim korakom".

Dakle krenimo. I sretan nam put!

23

1 usp. Lothar Mayer, Ein System siegt sich zu Tode. Der Kapitalismus friRt seine Kinder, Oberursel 2993, S. 66. 2 Vgl. a.a.O., S.22 3 VVerner Hofmann, Grundelemente der VVirtschaftsgesellschaft, Reinbek 1970,

4 Vgl. a.a.O.,S. 101 5 Herbert Schui, VVollt ihr den totalen Markt?, Munchen 1997, S.53 6 Vgl. a.a.O. ,S.12f 7 Frankfurter Rundschau vom 7.4.1998, 8 Herbert Schui, a.a.O., S.56 9 Der Ausdruck besagt, dass ca. 20% der arbeitsfahigen Bevolkerung durch bezahlte Arbeit ein ertragliches Einkommen hat, der Rest gilt als uberflussig und entbehrlich. Vgl. Hans-Peter-Martin / Harald Schumann, Die Globalisierungsfalle, Reinbek 1996, S.220ff.

Vgl. die tageszeitung (taz) vom 28.5.1997. 10 11 Vgl. Uwe Witt, „Okologischer Umbau als Jobmaschine?" in: wsw (VVirtschaft - Soziales - VViderstand), Nr. 10/1998, S.9. 12 Vgl. Frankfurter Rundschau vom 7.4.1998. 13 siehe das Erste Gossensche Gesetz (Sattigungsgesetz), genannt nach dem deutschen Nationalokonom Hermann Gossen (1810-1858): Durch ProduktivitSttsvvachstum lassen sich Nahrungsmittel und lebensvvichtige Industrieguter herstellen, bis ein Sattigungsniveau erreicht ist. 14 Vgl. Karl Georg Zinn, Jenseits der Markt-Myten: VVirtschaftskrisen: Ursachen und Ausvvege, Hamburg 1997, S.141ff. 15 Vgl. VVolfgang Kessler, VVirtschaften im dritten Jahrtausend, Oberursel 1996, S.128ff. 16 Vgl. Franz Neumann (Hrsg.), Handbuch politischer Theorien und Ideologien,

Reinbek 1997, S.328f. Lothar Mayer, a.a.O. S.31.

17