MATICA MUSLIMANSKA CRNE GORE

ISTORIJAMUSLIMANA CRNE GORE

1455 – 1918

Knjiga I

Izdavač:Matica muslimanska Crne Gore

Za izdavača:Dr Avdul Kurpejović

Urednik:Osman Grgurević

Lektura i korektura:Skender Peročević

Priprema za štampu:DauS - Cetinje

Štampa:IVPE - Cetinje

Tiraž:1200 primjeraka

Realizaciju projekta i štampanje knjige finansirao je Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava

Dr Zvezdan Folić

ISTORIJAMUSLIMANA CRNE GORE

1455 – 1918

Knjiga I

Podgorica, 2013. godine

5

S A D R Ž A J

PREDGOVOR .............................................................................. 7

1. USPOSTAVLJANJE OSMANSKE VLASTI IADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNA PODJELACRNE GORE .............................................................................. 11Osmanlijsko osvajanje Crne Gore ............................................ 11Prvi popisi stanovništva ............................................................. 20Administrativno-teritorijalna podjela ..................................... 26Društvene prilike na početku osmanske vladavine ................. 36

2. ISLAMIZACIJA – OSNOVA NASTANKAMUSLIMANSKOG NARODA ................................................. 43Počeci islamizacije ...................................................................... 43Period masovne islamizacije ..................................................... 54Svijest o zajedničkom porijeklu ................................................ 76

3. PRIVREDA I DRUŠTVO U CRNOJ GORIPOD OSMANSKOM VLAŠĆU ................................................ 85Gradovi kao administrativna i privredna središta ................ 85Socijalna struktura stanovništva ............................................. 106Privreda ..................................................................................... 111Svakodnevni život Muslimana .............................................. 132

6

4. KULTURA I OBRAZOVANJE MUSLIMANA CRNE GORE POD OSMANSKOM VLAŠĆU ..................... 141Sakralni spomenici ................................................................... 142Ostali spomenici osmanske arhitekture i umjetnosti ............. 154Obrazovanje Muslimana ......................................................... 161Muslimanski kulturni stvaraoci iz osmanskog perioda ......... 172

5. MEĐUETNIČKI I MEĐUKONFESIONALNI ODNOSI UCRNOJ GORI ZA VRIJEME OSMANSKE VLASTI .......... 183Međuetnički odnosi .................................................................. 184Mit o „Istrazi poturica“ ........................................................... 203Odnosi Osmanskih vlasti i islamskog stanovništva premapravoslavnoj crkvi ................................................................... 213

6. MUSLIMANI CRNE GORE 1878-1918 ............................. 231Iseljavanje Muslimana iz Crne Gore poslijeBerlinskog kongresa ................................................................. 232Integracija Muslimana u društveni životKnjaževine-Kraljevine Crne Gore .......................................... 246Položaj Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori ............... 262Crnogorski Muslimani prema aneksionoj krizi ..................... 272Crnogorski Muslimani u Prvom balkanskom ratu ........... 276 Pokrštavanje Muslimana 1913. godine ................................... 278Muslimani u Prvom svjetskom ratu ........................................ 286

TERMINOLOŠKI KOMENTARI ......................................... 289

IZVORI I LITERATURA ........................................................ 295

RECENZIJA ............................................................................ 305

BILJEŠKA O AUTORU .......................................................... 309

IZDANJA MATICE MUSLIMANSKE CRNE GORE ......... 311

7

P R E D G O V O R

Izučavanje najranije istorije muslimanskog naroda Crne Gore ima niz ograničenja, kao što su, odakle početi, što i gdje izučavati i proučavati, kojim izvorima vjerovati i kako to sve ukomponovati u jednu cjelinu, jer u Crnoj Gori ne postoji istorija niti istoriografija ovog naroda. Istorija, kultura, vjerska i nacionalna osobenost autohtonih slovenskih Muslimana Crne Gore nijesu obrađivane za vrijeme Osmanskog carstva, tako da su ova istraživanja moguća tek od vremena oslobađanja od Osmanskog carstva, poslije balkanskih ratova.

Istorijom, kulturom i nacionalnom osobenošću autohtonih Muslimana Crne Gore nijesu se bavile niti se sada bave naučne, isto­rijske, kulturne i druge institucije, osim uzgredno, iako se finansiraju iz državnog budžeta u čijim prihodima participira i ovaj narod. Zato ne čudi što još uvijek imamo namjerna ili nenamjerna brkanja pojmovnih značenja vjernika islamske religije koji se nazivaju muslimanima (piše se malim početnim slovom „m“) i nacionalne osobenosti i imena Musliman.

Istraživanje, proučavanje i razmatranje istorije autohtonih slo­venskih Muslimana Crne Gore zahtijeva uvažavanje sve njegove složenosti i naučne multidiscipliiranosti, jer ona sadrži istorijsku, etnološku, obrazovnu, pravnu, društvenu, političku, kulturnu i nacionalnu komponentu. Ono traži svestrano naučno, argumentovano i na istorijskim i drugim saznanjima zasnovano proučavanje i pisanje istorije ovog naroda. Ovakav prilaz je nužan i zbog toga što ovaj na­

8

rod izvodi svoje porijeklo od domicilnog hrišćanskog stanovništva koje je primilo islam za vrijeme Osmanskog carstva. Dakle, ako su Crnogorci u većini slovenskog porijekla, onda su to i Muslimani, tako da se odgovor na pitanje ko su Muslimani Crne Gore može dati tek kada se da jasan odgovor na pitanje ko su Crnogorci.

Iz zajedničkog slovenskog plemena, etničke grupe, izvode porijeklo mnogi narodi i nacije, jer su se mnoga plemena i etničke grupe diferencirale u više etničkih grupa koje u istorijskom evolutivnom procesu prerastaju u narod i kasnije naciju. Istorijski etno­genetski proces narodnosnog oformljenja Muslimana Crne Gore bio je veoma dug i specifičan iz više razloga.

Specifičnost istorijskog evolutivnog procesa narodnosnog oformljenja Muslimana Crne Gore ogleda se u tome što se temelji na islamskoj religiji, kulturi i civlizaciji koje su u nedostatku sopstvene teritorije i nacionalne države, preuzimale ulogu primarnog etničkog činioca. Ovaj narod nije mogao koristiti bitnu komponentu narodnosnog oformljenja, teritoriju i državu i na tim osnovama stvaranja države na principu nacija­država, već je koristio samo islamsku religiju. Zato je islamska religija ovom narodu bila osnovni činilac opstanka i narodnosnog oformljenja. U tome je specifičnost muslimanske nacije, jer je jedinstvena pojava u evropskoj istoriji da jedan narod nastane u svom punom etničkom i nacionalnom biću na osnovu tzv. religijske inicijacije.

Nepobitno je da su islamska religija, civilizacija i kultura bili osnovni činioci istorijskog etno­genetskog i kulturnog evolutivnog procesa samooformljenja narodnosne osobenosti ovog naroda počev od XV vijeka do današnjih dana. Islam je davao legitimitet muslimanskom narodu Crne Gore kroz istoriju od vremena kada je identifikacija ljudi bila dominantna po religijskoj pripadnosti. Prve nagovještaje ozvaničenja nacionalnog identiteta Muslimana Crne Gore imamo u Danilovom zakoniku iz 1855. godine, kada su uz inovjernike dobili status i inoplemenika, prelazne faze ka narodu.

Izuzetno je važno da o slovenskim Muslimanima zapadnog Balkana svoj sud da istorijska nauka, kako je urađeno i za druge narode. Zbog nemanja svoje istoriografije Muslimani Crne Gore su izloženi tihoj asimilaciji od nastanka do današnjih dana. U svojoj istoriji postojanja prolazili su kroz mnoga iskušenja egzistencijalne, kulturne i nacionalne ugroženosti, ali su istrajavali i traju i danas.

9

Krajem prošlog i početkom ovog vijeka su izloženi agresivnoj ve li­kobošnjačkoj asimilaciji koja spada u najteže iskušenje, negiranje i egzistencijalnu ugroženost ovog naroda u njegovoj istoriji.

Uviđajući izuzetan značaj i cjelishodnost izučavanje istorije i kulture za očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta svih naroda Crne Gore, Ustavom Crne Gore iz 1992. godine, pripadnicima nacionalnih i etničkih grupa jemči se pravo i time uspostavlja obaveza da „Nastavni program prosvjetnih ustanova obuhvata i istoriju i kulturu nacionalnih i etničkih grupa“. Za 15. godina važenja ovog Ustava nije ostvareno zajamčeno pravo pripadnika nacionalnih i etničkih grupa. Ustavom Crne Gore iz 2007. godine, u odjeljku 5. Posebna – manjinska prava, ponovo se jemči pravo pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica „da nastavni programi obuhvataju i istoriju i kulturu pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica“.

Zahvaljujući Matici muslimanskoj ­ samostalnom udruženju u oblasti kulture, istraživanja i razvoja u društvenim naukama muslimanskog naroda Crne Gore, te Fondu za ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava, koji je odobrio sredstva za realizaciju projekata: „Istorija muslimanskog naroda Crne Gore do 1918“ i „Istorija muslimanskog naroda1918 – 2007.“ i istoričaru Dr Zvezdanu Fo­liću, koji se prihvatio ovog posla, Muslimani Crne Gore dobiće svoju prvu istoriju, nakon skoro 600. godina postojanja. Ovo djelo uz djelo dr Ejupa Mušovića „Muslimani Crne Gore“ i izdanja Matice muslimanske prezentira najnovija naučna saznanja o Muslimanima Crne Gore.

Očekuje se da će „Istorija Muslimana Crne Gore“ pobuditi inte resovanje kod čitalaca i opravdati očekivanja stručne i laičke javnosti na čije insistiranje je Matica muslimanska Crne Gore ušla u realizaciju ovog projekta.

Dr Avdul Kurpejović

10

11

GLAVA I

USPOSTAVLJANJE OSMANSKE VLASTI I ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNA

PODJELA CRNE GORE

Osmanlijsko osvajanje Crne Gore

Osmansko carstvo se javlja na crnogorskom prostoru krajem XIV vijeka i od tada će davati pečat ne samo njegovom razvoju nego i razvoju Balkanskog poluostrva za više od četiri stotine godina. Osmansko carstvo je iz temelja modifikovalo sliku Balkana. Skoro da nema aspekta života u kojem te promjene nijesu uočljive.

Teritorijalna ekspanzija ovog moćnog Carstva koje se protezalo na tri kontinenta (Azija, Afrika i Evropa) iziskuje objašnjenje stubova na kojima je počivalo. Njegov glavni stub bio je islam, najmlađa monoteistička religija. Kolijevka islama je Arabija. Svoju pobjedu nad politeizmom razjedinjenih arapskih plemena islam je odnio u VII vijeku. Tačnije, 16. jula 622. godine izvršena je Hidžra, tj. preseljenje Muhameda iz Meka u Medinu. Ovaj događaj označava trijumf islama. To je najvažniji datum u islamskom svijetu. Za sljedbenike islama od tada počinje nova era u računanju vremena.1

Osnivač islama je Muhamed ibn Abdulah iz plemena Korejši iz Meke. On je označen kao posljednji pejgamber, odnosno božji

1 Oksfordska istorija islama, priredio Džon L. Espozito, Beograd 2002, 20­21. Enciklopedija živih religija, Beograd 1992, 292­293.

12

poslanik. Ogromna većina istoričara, teologa, filozofa itd. nije zapazila da je i za Muhameda, kao i za ostale osnivače velikih religija (Mojsija, Budu, Konfučija i Isusa), etički i politički aspekt njihovog učenja bio primarniji od religijsko­dogmatskog. Religija je bila sadržaj u koji je njihovo socijalno učenje moralo da bude uvijeno da bi mu se preko respekta prema natprirodnom biću i sankciji koju niko ne može izbjeći (“kazna božja”) osigurala praktična primjena i pridržavanje propisanog moralnog kodeksa. Jednom riječju, i Muhamed je težio da reformiše, unaprijedi, i to ne toliko religiju koliko način života i ponašanja ljudi.2 Stoga islam ne predstavlja samo prihvatanje islama kao religije već i usvajanje brojnih običaja i drugih specifičnosti koji su imanentni ovoj religiji i koji ne moraju biti samo duhovnog karaktera.3

Muhamed je etablirao osnovne vjerske i etičko­političke postulate i propise nove religije, sadržane u svetoj knjizi – Kuranu, koja se imputira samom Poslaniku, ali je konačna redakcija obavljena tek za vrijeme njegovog trećeg nasljednika Osmana (650­655). Za svega deset godina, od Hidžre do svoje smrti (632), Muhamedu je pošlo za rukom ne samo da inicira jedan program vjersko­političkih reformi, već i da na podlozi svog vjerskog učenja oblikuje široku političku zajednicu sljedbenika islama. Ne postoji ni jedan drugi primjer u istoriji u kojem je spoj relgije i politike za tako kratko vrijeme doveo do takve integracije i ekspanzije.4 Otuda je u pravu Bernard Luis koji piše da je samo religija mogla spojiti Arape u jedinstvenu državu, jer im je svaka ideja o političkoj vlasti bila tuđa.5

Sama riječ islam (ar. islam, salam) prvobitno je nastala od riječi koja je značila mir. Ova religija je uvela princip potpune jednakosti ljudi bez obzira na rasu. Muhamedov život poslužio je kao najsnažnija paradigma. Jedna od njegovih žena bila je crnkinja, a svoju kćerku udao je za jednog crnca.6 Proširivanje kruga vjernika duguje se od

2 Vojislav Stanovčić, Političke ideje i religija, knj. 1, Beograd 2003, 202­203.

3 Avdul Kurpejović, Kulturni identitet muslimanskog naroda Crne Gore, zbornik radova Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori, Podgorica 2001, 8­9.

4 Vojislav Stanovčić, n. dj, 242­243.5 Isto, 352.6 Isto, 247.

13

najranijih vremena pa do naših dana, jednostavnosti, privlačnosti i praktičnosti islama. Dovoljno je izjaviti potpuno iskreno, i ako je moguće u prisustvu bar jednog vjernika: „Svjedočim da nema drugog boga osim Alaha i da je Muhamed njegov poslanik!“, da bi čovjek primio islam.7

Kuranska uputstva označavala su fundamentalne društvene odno se. Ona propisuju da u pitanjima religije nema mjesta za pri­mjenu sile i da svakome pripada njegova religija. Kuran izričito ne dopušta nasilno preobraćanje pripadnika drugih religija. Takav odnos tretira se kao prvo formulisano pravilo vjerske tolerancije i slobode savjesti.8

Osvajački pohodi, karakteristični za mnoge narode i sva istorijska razdoblja, pridavala su vjerskim momentima sekundaran značaj. Muhamed je 628. godine dopustio poraženim stanovnicima iz jevrejskog grada Hajbera da ostanu na svojoj zemlji uz plaćanje poreza.9 Dolazak islama na vizantijske teritorije u VII vijeku obradovao je hrišćansko stanovništvo koje se, tako, oslobodilo od ugnjetavanja.10 Za vrijeme omajadskog i abasidskog halifata privrženici islama su više od dva vijeka bili manjina u zemljama kojima su vladali. Hrišćansko stanovništvo u bliskoistočnim oblastima primilo je islam tek poslije 850. godine. Slobodnim izborom, a ne pod prinudom. U Andaluziji (Španija) živjelo je do druge polovine X vijeka, više hrišćana nego islamske populacije, iako je emirat u Kordobi uspostavljen još 756. godine.11

Španija je u doba vladavine Abdurahmana III (912­961) simbolizovala primjer usklađenosti islamske i hrišćanske civilizacije.12 Doba trpeljivosti znalo se izopačiti u uzajamno omalovažavanje i surove obračune. Veliki gnjev na Zapadu izazvale su vijesti o diskriminaciji hrišćana u Jerusalimu. Podgrijane emocije zbližile su vizantijskog cara Alekseja I i rimokatoličkog poglavara

7 Enciklopedija živih religija..., 291.8 Oksfordska istorija islama..., 318­319. Ferid Orahovac, Uloga is-

lama u formiranju kulturnog identiteta Muslimana Crne Gore, Osvit, br. 2, Pogorica 2010, 71­72.

9 Enciklopedija živih religija..., 293.10 Oksfordska istorija islama..., 323.11 Isto, 329­330.12 Isto, 331­332.

14

Urbana II. Papa je 1095. pozvao na kstaški pohod, koji je otpočeo sljedeće godine. Krstaši su 1099. osvojili Jerusalim. Pobjeda je ispraćena pokoljem pripadnika islama i judaizma. Ovaj događaj, kako navodi naučnica Džejn Smit, označava početak vjekovnog neprijateljstva između Zapada i Istoka.13 To je ranije bila rijetkost.

Prvi susreti Južnih Slovena sa islamom desili su se u IX i X vijeku. Islamom je u X vijeku bilo zahvaćeno Podunavlje i Dobrudža. Tu je djelovao islamski misionar Sari Saltuk, a odatle se islam širio prema zapadu: Srem, Slavonija, Mačva i istočna Bosna. Najviše sljedbenika imao je u Slavonskoj Požegi, koja je bila islamski centar. Tomas Arnold je o daljem nadiranju islama pisao sljedeće: „Prvi ulazak islama u istočnu Evropu bio je preko jednog muslimanskog pravnika, koji je zarobljen, moguće u jednom od ratova između vizantijske imperije i njenih muslimanskih susjeda. Bio je odveden u zemlju Pečenega (između Dunava i Dona) početkom XI vijeka. Mnogima među njima je izložio, prethodno, islamsko učenje i oni su se iskreno obratili u vjeri i tako se islam počeo širiti među ovim narodom. Prije kraja XI stoljeća sav narod je ispovijedao islam i među njima je bilo ljudi koji su izučavali islamsku teologiju i pravo...“14 Ovaj navod rječitije od svega govori o prijemčivosti i blagotvornosti islama, kao i umijeću i podvižništvu njegovih misionara.

Privrženici islama su, doduše na kratko, stizali među Južne Slovene i preko jadranskog primorja. Prodirući iz sicilijanskog emirata Arabljani su 841. godine zauzeli grad Bari na Jadranu. Te godine dospjeli su na tle današnje Crne Gore. Tada su napali i razorili gradove Budvu, Risan i Kotor. Arabljani su nastavili sa svojim napadima, pa su 866/867. godine držali Dubrovnik u opsadi petnaest mjeseci. Opsadu su napustili tek kada su saznali da je vizantijski car poslao Dubrovčanima pomoć od sto brodova.15

U južnoslovenskim zemljama postoje određeni materijalni spomenici koji pokazuju svojevremeno prisustvo islama na ovim prostorima, još u predosmansko doba. Istina, radi se o materijalnim ostacima skromnih razmjera, ali su oni svojevrstan indikator o

13 Isto, 353­355.14 Citirano prema: Ejup Mušović, Prvi kontakti Južnih Slovena sa

islamom, Simpozijum „Seoski dani Sretena Vukosavljevića“, knj. XV, Pri­jepolje 1993, 148­149.

15 Isto, 150.

15

prisustvu islama među Slovenima u predtursko doba. No, sasvim je sigurno da u današnjim Muslimanima Crne Gore ne treba tražiti njihove potomke. Nesporno je da su preci Muslimana nastali isla­mizacijom, nakon dolaska Osmanlija.

Osmansko carstvo se u blizini crnogorskog teritorija pojavljuje krajem XIV vijeka. Bilo je to moćno i dobro organizovano carstvo koje je kopnenim putevima nezaustavljivo napredovalo prema zapadu i gradovima pod vlašću Balšića, zetskih gospodara. Do prvih sukoba između Osmanlija i zetskih gospodara došlo je u vrijeme vladavine Balše II. U bici kod Berata, 1385. godine, Balša II je po­ginuo.16 Poslije toga je njegov nasljednik Đurađ Stracimirović uspo­stavio odnos odanosti prema Osmanlijama.17

Đurađ Stracimirović nije bio uvijek lojalan osmanskim vla­stima. Uslijedila je njihova odlučna reakcija. Osmanlije su u jesen 1392. uhapsile Đurađa Stracimirovića. Primorale su ga da im preda gradove Skadar, Sveti Srđ i Drivast. Ove gradove je zetski gospodar povratio 1395. godine. Nedovoljno jak da ih u potpunosti obezbijedi, ustupio ih je Mlečanima koji su bili zaduženi za njihovu zaštitu.18

Spoljnopolitički kurs svog prethodnika promijenio je Balša III. On je nekoliko puta tražio pomoć Osmanlija u borbi protiv Mlečana. Ta podrška mu je bila neophodna jer su mu Mlečani oduzeli gradove na primorju Ulcinj, Bar i Budvu. Osmanlije su prihvatile ovaj poziv. U jesen 1405. godine udružene snage Balšinih i osmanskih vojnika u više navrata su napadale mletačke teritorije oko Skadra, Drivasta i Ulcinja. Borba protiv Mlečana iziskivala je još intenzivniju saradnju. Balša III je i 1406. godine vapio za pomoć od strane Osmanlija. Tada se zetski gospodar ulogorio između Bara i Ulcinja i sa oko 2.000 konjanika, među kojima je bilo i osmanskih, napadao na mletačka sela. Ovo savezništvo se manifestovalo i naredne godine. Osmanlije su 1407. godine poslale pomoć Balši III prilikom njegovog napada na Bar.19 Sukobi Balše III sa Mlečanima gotovo da nijesu usahnuli

16 Božidar Šekularac, Crna Gora u doba Balšića, Cetinje 2011, 178­179. Istorija Crne Gore, knjiga II, Titograd 1970, 47­48.

17 Adnan Pepić, Osmanska vlast na Crnogorskom primorju, zb. ra­dova „Hrvatsko­crnogorski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja“, Zagreb 2009, 316.

18 Istorija Crne Gore, knjiga II..., 68­69.19 Adnan Pepić, n. dj, 316­317.

16

do njegove smrti 1421. godine. Na drugoj strani, njegov odnos sa Os manlijama bio je dobrosusjedski.

Osmanlije su prodirale na područja današnje Crne Gore i iz drugih pravaca. Njihovi odredi su 1396. godine prodrli iz pravca Skoplja, preko Zvečana i Jelača, u srednje Polimlje i Potarje (limski Nikšići i Brskovo). Tada su uspostavili svoje punktove u Nikšiću na Limu i Brskovu na Tari. Nijesu stali samo na tome. Jednu svoju jedinicu stacionirali su i u Plavu, po svemu sudeći zbog važnosti saobraćajnice koja je na ovom terenu prolazila od Dubrovnika, Kotora i Bara, preko Meduna, a potom preko Kosova i Skoplja za Carigrad. U svom okrilju imali su i carinarnicu na Limu koja se spominje 1411. godine.20

Osmanlije su poklanjale pažnju razvoju trgovine na ovoj teritoriji. U tom pravcu su se posebno obraćali Dubrovčanima. Fe­riz­beg, osmanski zapovjednik u Skoplju i kefalija za grad Zvečan, garantovao je bezbjednost dubrovačkim trgovcim i pozivao ih da, kao u ranija vremena, obavljaju svoju djelatnost preko Morače i Lima, u Brskovo i Srbiju.21 Očito je da su Osmanlije na ovim komunikacijama imale postojanu vlast i potpunu kontrolu. Raspodjela vlasti sa srpskom despotovinom nije mogla naškoditi njihovoj vladavini na pomenutim saobraćajnicama.

Definitivan kraj šezdesetogodišnjeg razdoblja dvojne srpsko­turske uprave u dolinama Lima i Tare, nastale poslije kraha Vuka Brankovića (1396), desio se 1455. godine. Uspostavljanju turske vlasti prethodili su burni događaji vezani za pohode ratobornog i energičnog sultana Mehmeda II Osvajača. Mehmed II je nakon osvajanja Carigrada (1453), glavnog grada nekadašnje moćne Vi­zantije, u rano proljeće 1455. krenuo s velikom vojskom iz Je­drena na Srbiju. Već početkom juna 1455. godine osvojio je srp­sku despotovinu. Vazalna vlast Đurđa Brankovića je prestala da fu­nkcioniše. Osmanlije su ubrzo zauzele i djelove današnje Crne Gore. Turska vojska je 21. juna 1455. godine prodrla u dolinu Lima i tom prilikom zauzela utvrđeni grad Bihor. U tom naletu osvojena je i

20 Konstantin Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Sarajevo 1951, 109­110.

21 Isto, 111.

17

Budimlja i pokorena je sva ostala oblast Gornjeg Polimlja.22 Bio je to početak turskih osvajanja crnogorske teritorije.

Zauzimanjem Gornjeg Polimlja 1455. godine, Osmanlije su prekinule najkraću vezu između preostalog dijela Despotovine i Zete. Vrata za njihovo dalje nadiranje bila su širom otvorena. Medunski vojvoda Miloš je početkom 1456. godine bio prinuđen da preda Medun Turcima. Turci su i ranije, nadzirući puteve prema Potarju i Polimlju, bili prisutni u Morači. Tako se, nakom samo pola godine od zauzimanja Gornjeg Polimlja, i teritorija Kuča, Bratonožića, Pipera i Vasojevića u Lijevoj Rijeci našla pod trajnom turskom vlašću.23

Nije pouzdano poznata godina u kojoj su Osmanlije osvojile Podgoricu. O tom događaju postoji više svjedočanstava iz prvih godina turske vladavine. U jednom se ističe: „sazida car grad Po­dgoricu u Zeti;“ u drugom se kaže: „hodi car Mehmed u Zetu i sazida Podgoricu grad“, dok se u trećem govori: „sazida Hasan­paša grad Podgoricu u Zeti“.24 Ova dešavanja zbila su se oko 1475. godine i odnose se na podizanje grada­tvrđave i obnovu mjesta. Iz zapisa u kome se pominje Hasan­paša, a koji potiču iz 1466. godine, može se zaključiti da su Turci, ubrzo poslije zauzimanja Meduna 1456. godine zaposjeli i Podgoricu, koju je vojvoda Miloš predao novom osvajaču. Po svoj prilici, prilikom osvajanja Podgorice stradala je njena tvrđava i okolno naselje. Zato ih je trebalo obnoviti, a tvrđavu još i dograđivati. Te poslove započeo je Hasan­paša, a nastavio sultan Mehmed II 1477. godine, koji je vrlo vjerovatno još više utvrdio i proširio Podgoricu. Ove zahvate diktirali su vojno­strategijski razlozi. Utvrđivanjem i proširivanjem Podgorice, Turci su željeli da im ovaj grad posluži kao baza za vojničke garnizone i dalje vojne pripreme protiv Zete i mletačkih posjeda u Albaniji.25

Kao mjehuri u vodi širilo se i dalje osmanlijsko osvajanje Crne Gore. Turske jedinice su iz pravca klanca Duga ušle u Nikšićko polje 1465. godine. Bez većih problema uspjele su ovladati njegovim čitavim prostorom. Teritorija srednjovjekovnog Onogošta (Nikšića)

22 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena do 1860, Beograd 1986, 94.23 Isto, 95.24 Ljubomir Stojanović, Stari srpski rodoslovi i ljetopisi, Beograd

1903, 125, 251.25 Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od

najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991, 184.

18

pala je pod osmansku vlast 1465. godine. Plemena Banjani i Ri­đani zauzeti su 1466. godine. Turskom vojskom koja je pokorila Onogošt komandovao je bosanski sandžak­beg Isa­beg Ishaković s vojvodama Ismailom i Ahmedom. Zanimljivo je da je vojvoda Ahmed Hercegović bio treći po redu sin hercega Stjepana Vukčića Kosače i da je u međuvremenu primio islam. Stoga mu je sultan Mehmed II poručio: „Koliko osvojiš zemlje od vilajeta tvoga oca, neka bude tvoje“.26

Kosače su bezuspješno pokušavale da u svom posjedu zadrže Pljevlja. Protivnik je bio mnogo jači, pa su Turci zauzeli ovo mjesto u ljeto 1465. godine i dali mu ime Taslidža – kameno mjesto. I ovim vojnim pohodom rukovodio je Isa­beg. Sposobni turski starješina zaposjeo je Pljevlja već u prvom naletu koji je te godine preduzeo na Hercegovinu. Odbrani prostrane oblasti između Tare i Lima nijesu pomogle ni jake vojne posade. One su bile smještene u nekoliko tvrđava: Soko, Kukanj, Tođevac, Samobor i Mileševac. Branioci, pak, nijesu bili jedinstveni u pružanju otpora. Knez Radoje je predao Soko bez borbe, a Turci su znali da cijene ovaj postupak. Knez je kao nagradu dobio posjed, postavši turski timarnik. Kukanj, jedna od rezidencija hercega Stefana, razrušen je nakon žestokog otpora. Ostale tvrđave su se predale poslije kraće ili duže opsade.27

Nastojeći da maksimalno prošire sferu svog uticaja, Osmanlije su otpočele i sa osvajanjem gradova na Crnogorskom primorju. Najprije je 1481. godine osvojen grad Risan, a Herceg Novi godinu dana kasnije, 1482. godine. Njihovo zauzimanje bilo je uveliko određeno geografskim smještajem i geopolitičkim položajem. Tačnije, u ovim gradovima su se okončavale značajne kopnene saobraćajnice, preko njih su išli putevi na more i veze s drugim primorskim i prekomorskim mjestima i zemljama.28

Gospodar slobodne teritorije podlovćenske Crne Gore, Ivan Crnojević, još jače je uvidio moć i snagu sultana Mehmeda II kada su 1477. godine njegove trupe ponovo preduzele napad na sjevernu Albaniju. Ovaj pohod je zahvatio i teritoriju države Crnojevića.

26 Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, Muslimansko/bošnjačko stanovništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477-2003, 40.

27 Toma Popović, Pljevlja u XVI i XVII vijeku, u: Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009, 133.

28 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću, u: Istorija Crne Gore, knjiga treća, Beograd 1975, 511.

19

Turski odredi su nanijeli ogromne gubitke crnogorskim snagama koje su im se suprotstavljale. Mehmed II se nije zaustavljao, pa je krajem ljeta 1478. godine naredio svojoj vojsci napad na Žabljak. Ovim poduhvatom je želio da obezbijedi Skadar sa crnogorske strane. Napad turske vojske je bio brzo završen. Posada Žabljaka je bez velike borbe predala grad Turcima. Položaj Ivana Crnojevića još više je pogoršan 1479. godine, kada je Mletačka republika postigla sporazum s Turcima o predaji Skadra. Sve jači turski pritisak natjerao je Ivana Crnojevića da napusti Crnu Goru i skloni se na teritoriju Mletačke republike.29

Ivan Crnojević se vratio iz izgnanstva tek poslije smrti su­lta na Mehmeda II (1481). Crnogorski vladar je uspio da protjera malobrojnu tursku vojsku iz svoje zemlje, ali je ipak morao prihvatiti vazalni položaj prema sultanu. Takav položaj omogućio mu je izvjesnu političku korist. Istina, Porti je isplaćivao godišnji harač od 700 dukata, a Porta mu je zauzvrat ostavila potpunu unutrašnju autonomiju. Da bi stekao što veće povjerenje kod osmanskih vlasti, Ivan je 1485. godine poslao svog najmlađeg sina sultanu. Najmlađi Crnojević, Staniša, bio je očaran zamamnošću islama. Ubrzo je prihvatio islam i uzeo ime Skenderbeg, u spomen na ujaka njegovog oca – Đerđa Kastriota Skenderbega.30

Poslije smrti Ivana Crnojevića (1490), novi crnogorski gospodar postao je Đurađ Crnojević. Turska je Đurađu Crnojeviću dala ista prava kao i njegovom prethodniku, jer je bila zadovoljna njegovim lojalnim držanjem. Do preokreta u političkim razmišljanjima crno­gorskog gospodara došlo je 1496. godine. Tada je Đurađ Crnojević saznao za plan francuskog kralja Karla VIII o podizanju ustanka u Albaniji kojim bi bila svrgnuta osmanlijska vlast. Đurađ je pružio podršku ovoj politički i vojno preambicioznoj projekciji. Na Porti su vrlo brzo saznali za ovaj plan i stoga su naredili Đurđu da dođe u Carigrad ili da napusti Crnu Goru. Đurađ se opredijelio za izgnanstvo. Time je Crna Gora 1496. godine izgubila status vazalne zemlje. Ona je kao zasebna oblast stavljena pod nadzor skadarskog sandžak­bega.31 Ovim je otpočeo period osmanske vlasti u podlovćenskoj Crnoj Gori.

29 Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore, od najstarijih vremena do 2003, Podgorica 2006, 39­40.

30 Isto, 40.31 Isto, 41.

20

Posljednju etapu u osvajanju djelova crnogorske teritorije označava pad Ulcinja i Bara u turske ruke. Krajem jula 1571. godine, izdajom mletačke vojske pao je grad Ulcinj koji se nalazi 25 km južno od Bara. Sličan scenario dogodio se i prilikom zauzimanja Bara. Turska kopnena vojska je 31. jula 1571. godine pod vrhovnim zapovjedništvom generala Ahmet­baše i ratna mornarica pod admiralom Pertat­bašom stigla do barske morske obale. Grad i tvrđava bili su dobro snabdjeveni municijom, životnim namirnicama i mletačkom posadom, ali mletački zapovjednici nijesu, iz golog straha, željeli da stupe u okršaj s turskom vojskom.32

Ivan Vidačoni, vrhovni kapetan Bara, poslao je tajno dva izaslanika turskom admiralu Pertat­baši s porukom da je spreman da Bar sa svim stanovništvom prepusti Osmanlijama, ako mu oni omoguće da mletačka vojska s visokim predstavnicima izađe slo­bodno iz grada. Turski vojni komandanti su prihvatili ovu po nudu. Početkom avgusta 1571. godine mletačka vojska je izašla iz Bara, a istovremeno su turske jedinice nesmetano ušle u ovaj grad. Zanimljivo je da su oba izaslanika koje su Mlečani poslali na pregovore prešla u islam, a s njima i mnoge barske porodice. Glavni razlog za ovu odluku sastojao se u animozitetu prema mletačkoj aristokratiji koja je do tada upravljala gradom.33

Zauzimanjem Ulcinja i Bara završen je proces osma nlijskog osvajanja crnogorskog prostora. Van njihovog domašaja ostali su samo Paštrovići, Budva, Kotor i Perast, koji su bili pod mle tačkom upravom.

Prvi popisi stanovništva

Da bi se tačno utvrdili prihodi, osmanska država je redovno vrši la popise zemalja u deftere. Defteri nam, pored toga, pružaju vrlo dragocjenu građu za proučavanje političkih, društvenih, privrednih i etničkih kretanja i drugih društvenih pojava na popisanim područjima. Vrijedi istaći da su postojala dva različita deftera. Mu­rsal defter – obični i detaljni popis naselja, poreskih obveznika i poreza koji su davali spahijama i Idžmal (mudžmel) defter – su ma rni defter u kojem su dati popisi vojničkih lena i ostalih lena i njihovih

32 Frano Kesterčanek, Pad grada Bara u turske ruke 1571. godine, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1960, 566.

33 Isto, 567.

21

posrednika. U idžmal defteru nalaze se i popisi naselja koja su im pripadala sa sumarnim popisom domaćinstava i poreza.34

Popisom oblasti Brankovića i većeg dijela Raške, koji je oko nčan maja 1455. godine, nijesu obuhvaćeni Bihor, Budimlja i Plavska župa. Srednje Polimlje i Potarje upisani su kao vilajet, odno sno nahija Limski Nikšići, u sastavu posjeda Krajišta Isa­bega Isakovića. Pored srednjeg Polimlja, ovaj popis je zahvatio i jedan broj naselja u ondašnjem Trgovištu, koja su danas u sastavu opštine Rožaje. U nahiji Nikšić popisana su 103 domaćinstva, pet udovičkih i sedam kuća neoženjenih muškaraca. Deset sela iz okoline Rožaja upisano je u Krajište Isa­bega Isakovića.35

Sljedeći popis osmanskih vlasti koji je zahvatio dio teritorije Crne Gore završen je 1468. godine. Inicirao ga je sultan Mehmed II Osvajač u namjeri da isprati praktične potrebe svoje administracije. Popisom je obuhvaćena Hercegova zemlja (vilajet) i tretirao je sve poreske obveznike da bi se naznačili posjedi pod osmanskom vlašću, prihodi sa posjeda, te njihova raspodjela i status.36

Ovim popisom zahvaćeni su Nikšići na Limu, zatim nahija Kukanj, hasovi, timari i čifluci na tom području, kao i nahija Onogošt. Popis je pokazao da u hercegovačkom vilajetu nije bilo muslimanskih porodica. Hrišćani su bili skoro jedini žitelji na ovom području. Nakon osvajanja Onogošta, Osmanlije se u njemu nijesu stalno nastanile. Proces islamizacije još nije bio započet, a malobrojni Muslimani se nijesu dugo zadržali. Ovom stanju je doprinijela i poslovna neafirmisanost Muslimana. 37

I u Pljevljima je, prema popisu iz 1468, stanovništvo bilo sastavljeno od hrišćana. Pljevlja su imala svega 72 domaćinstva i 23 neoženjena odrasla muškarca. Mali broj kuća i nedostatak vojnog utvrđenja nijesu uticali da Pljevlja ne dobiju status trga. Pljevlja su

34 Behija Zlatar, Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carst-va (1463-1593), u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 100­101.

35 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003, 31. Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 66­67. Miomir Dašić, Društveno-političke prilike na teritoriji današnje sjeveroistočne Crne Gore od druge polovine XV do kraja XVII vijeka, Isto­rijski zapisi, br. 1­2, Titograd 1986, 5­6.

36 Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. dj, 54.37 Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX vijeka, Beograd 1997, 35.

22

bila prepoznatljiva po dinamičnom privrednom životu, a naročito po intenzivnim trgovačkim vezama sa Dubrovnikom i Primorjem.38

Sljedeći popis „zemlje Hercegove“ načinjen je 1477. godi­ne. U međuvremenu, 16. januara 1470. godine, osnovan je Herce­govački sandžak, sa sjedištem u Foči (sve do 1576. godine), čija je teritorija podijeljena na tri manja kadiluka. Novinu u ovom defteru predstavlja upisivanje vlaha nahija Gračanice (koja se naziva i Nikšićem) i Onogošta. Za njih je bio propisan poseban zakon na početku deftera. Vlasi su bili obavezni da plaćaju simboličan porez u novcu, stoci (ovnovima), te da daju po jednog konjanika na svakih deset kuća, prilikom turskih vojnih pohoda. Od ostalih nameta bili su oslobođeni.39

Defterom iz 1477. godine popisane su 12 nahija u Crnoj Gori, sa 72 džemata i 2.394 domaćinstva. Najbrojnije su bile: Komarnica, sa 641 i Piva sa 587, a najmanje nahija Gračanica sa 21 i Rovca sa 51 domaćinstvom. Manastir Morača imao je šest članova (jedan iguman, jedan pop i četiri sina).40 U Pljevljima je bilo 101 domaćinstvo i 12 neoženjenih muškaraca. Svi popisani stanovnici Pljevalja bili su hrišćani.41

Prvi popis stanovništva i njegovog imovnog stanja u Ska­darskom sandžakatu, osmanska vlast je obavila 1485. godine. Ovaj sandžakat je posjedovao četiri kaze (okruga): Skadarsku, Pod­goričku, Pećku i Bihorsku. Podgorička kaza je apsorbovala osam nahija: Podgoricu, Žabljak, Kuče, Bjelopavliće, Pipere, Hotske planine, zemlje Peter Špana (Pulat, Šalju, Nikaj i Martinaj) i od 1497. godine i pleme Klimenti. Bihorsku kazu su sačinjavali: Plav, Ko mnin (okolina Budimlja – Berane), Komorani (okolina Bijelog Polja) i Zla rijeka (Zlorečica). Zla rijeka nije imala samostalan status i bila je tijesno vezana za Plavski vilajet.42

38 Toma Popović, n. dj, 135.39 Ahmed Aličić, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina,

Sarajevo 1985, 26.40 Mustafa Memić, n. dj, 31. Branislav Đurđev i Lamija Hadži o­

smanović, Podaci o Drobnjacima u defteru za hercegovački sandžak iz 1477. godine, Istorijski zapisi, br. 1­2, Titograd 1972, 151­159. Mari­ca Malović­Đukić, Počeci islamizacije u nahiji Komarnici u XV vijeku, Glasnik zavičajnog muzeja Pljevlja, Pljevlja 2003, 50­52.

41 Toma Popović, n. dj, 135.42 Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 74­75.

23

Izvršeni popis je pokazao da je Plavski vilajet sa 15 sela i 1.157 domaćinstava bio najnaseljeniji kraj na cijelom prostoru Limske doline, ali i na teritoriji današnje Crne Gore. Ovaj vilajet je sa 94% slovenskog stanovništva predstavljao etnički čistu cjelinu. Veoma malo je bilo učešća žitelja albanske narodnosti u ukupnom broju stanovništva, svega 1,2%. Za 4,8% stanovnika ne može se pouzdano utvrditi kojoj su narodnosti pripadali.43

O broju stanovnika i njihovoj etničkoj strukturi u dijelu Ska­darskog sandžaka dragocjene podatke nam pruža sljedeća tabela:44

Naziv nahije

Uku

pno

dom

aćin

stav

a

Rel

ativ

an o

dnos

pr

ema

prvo

mNarodnosna struktura

Slov

eni

Alb

anci

Mije

šano

% u

češć

e Sl

oven

a

Plav 1.157 100,0 1.88 13 56 94,0Komnin(Budimlje) 873 75,5 853 1 19 97,7

Kuči 269 23,2 90 116 63 33,5

Piperi 243 21,0 167 18 58 68,7Zla Rijeka(Zlorečica) 283 24,5 249 1 33 88,0Komorani(Bijelo Polje) 176 15,2 169 - 7 96.0

Bjelopavlići 160 13,7 141 2 17 88,7

Kelmendi 183 15,8 47 117 19 25,7

Hoti 129 11,2 40 69 20 31,0

Ukupno: 3.473 2.844 337 292 81,9

Iz priložene tabele je vidljivo da je slovensko stanovništvo bilo dominantno u većini nahija Skadarskog sandžaka. Izuzetak su predstavljale nahije Kuči, Kelmendi i Hoti, u kojima je živio veći broj Albanaca od Slovena.

43 Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989, 39­40.44 Isto, 41.

24

Prema turskim defterima sa kraja XV i početka XVI vijeka, u današnjim granicama Crne Gore bilo je 28 nahija sa 12.556 domaćinstava. Prosječno je svaka nahija imala 448 domaćinstava. U poređenju s plavskom nahijom, u kojoj je obitavalo 1.157 do­maćinstava, to je bilo manje za 709 domaćinstava. Ova nahija je po broju domaćinstava bila veća od nahije Kukanj sa Taslidžom (Pljevljima) za 20%, a u odnosu na nahiju Onogošt (Nikšić) čak za 80%, ili za 465 domaćinstava. Još drastičnije se taj srazmjer po­kazuje na primjeru Podgorice, od koje je plavska nahija bila veća za oko sedam puta.45 Kolika je bila brojnost domova u plavskoj nahiji najbolje ilustrije činjenica da je ona imala više domaćinstava nego što ih je bilo ukupno u kučkoj, piperskoj, bjelopavlićkoj, zlorječičkoj (okolina Andrijevice), komaranskoj (bjelopoljskoj) i podgoričkoj nahiji. Budimljanska nahija (današnje Berane) bila je solidno naseljena, ali je i ona zaostajala za plavskom nahijom za 203 domaćinstva ili za 19,4%. Ova nadmoć plavske nahije odrazila se i na njenu ekonomsku moć. Ona je davala više poreza od svih nahija podlovćenske Crne Gore.46

Crnogorski sandžak, pod upravom Skender­bega Crnojevića, prvi put je popisan 1521­1523. godine. Podaci iz ovog popisa ukazuju da je crnogorski sandžak imao osam nahija, 231 selo i zaseok sa 3.381 domaćinstvom.47 Novi popis ove teritorije obavljen je 1570. godine, a ona se tada nalazila u sastavu Dukađinskog sandžaka. Protok vremena nije uzrokovao povećanje broja domaćinstava. Nasuprot tome, njihov broj je umanjen i iznosio je 3.228 domaćinstava.48 Postojalo je više razloga za ovakvo stanje. Nepovoljni uslovi života u krševitim predjelima uticali su na dio stanovništva da nasele plodnije krajeve, prvenstveno Bjelopavliće i okolinu Podgorice. Osim toga, žitelji ovog kraja bili su mnogo mobilniji, jer su dobijanjem statusa filurdžija mogli slobodno da se kreću i naseljavaju.49

45 Isto, 42. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beo­grad 2000, 46­47.

46 Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 42.47 Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović, Dva deftera Crne

Gore iz vremena Skenderbega Crnojevića (iz 1521. i 1523), Glasnik Ze­maljskog muzeja, sv. II, Sarajevo 1973, 94­95.

48 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani)..., 32.49 Isto.

25

Bihor je, pored Budimlje, sve do početka XVII vijeka bio glavno gradsko naselje u Gornjem Polimlju. U drugoj polovini XV vijeka, Bihor je bio i sjedište kadiluka. Po turskim popisima napravljenim u periodu 1487­1491, broj kuća u nahiji Bihor se kretao od 1.643 do 1.432, a udovičkih od 108 do 116. Popisom obveznika džizije (glavarine) u 1489/1490. godini registrovane su 1.432 odrasle osobe, dakako pripadnici hrišćanske religije.50 Bihor je u popisu iz 1571. godine bio u sastavu prizrenskog sandžaka. U njemu je bilo 1.682 domaćinstva, od čega 274 momačkih i 12 udovičkih. Premda je Bihor imao vojnu posadu i druge predstavnike osmanske vlasti, etnička karta ove oblasti se nije mijenjala sve do kraja XVII vijeka. Najupečatljiviji dokaz su turski popisi stanovništva iz kojih je vidljivo da je ova oblast gotovo u cjelini bila naseljena samo hrišćanima.51

U defteru za skadarski sandžak iz 1582. godine zapažamo veliko povećanje stanovništva u Podgorici i njenoj okolini. To povećanje u devet nahija iznosilo je 3.800 domaćinstava. Najznačajnije se manifestovalo u samoj Podgorici u kojoj je 1485. godine bilo 75 domaćinstava, a 1582. godine čak 1.328 domova. U Zeti se broj domaćinstava popeo sa 128 na 433, u Piperima sa 226 na 499, u Mrkojevićima sa 160 na 402, u Krajini sa 156 na 623, u Šestanima sa 117 na 208, dok je Zabojana imala 731 domaćinstvo i Žabljak 436 domova.52

Nesporno je da je broj stanovnika Crne Gore u okviru Osma­nskog carstva za nešto manje od jednog vijeka bio značajno uvećan. Krajem XV i početkom XVI vijeka Crna Gora je imala 11.302 domaćinstva, da bi 1582. godine taj broj bio uvećan na 19.094 domaćinstva.53 I to bez Bara i Ulcinja koji su 1571. godine pripali skadarskom sandžaku. Broj njihovih stanovnika poznat nam je tek od sredine XVII vijeka. U Baru je tada bilo 17 sela sa 750 kuća, a u Ulcinju 15 sela sa oko 1.000 kuća.54

50 Miomir Dašić, n. dj, 102­103. Hamid Hadžibegić, Glavarina u osmanskoj državi, Sarajevo 1966, 54.

51 Miomir Dašić, n. dj, 103. Tatjana Katić, Opširan popis prizren-skog sandžaka iz 1571. godine, Beograd 2010, 433­464, 479­507.

52 Mustafa Memić, n. dj, 33. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 46­47.

53 Mustafa Memić, n. dj, 33.54 Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do

XIX vijeka, Beograd 1950, 289.

26

Turski defteri nam uvjerljivo govore da je u Crnoj Gori do kraja XVI vijeka bilo dominantno slovensko (hrišćansko) stanovništvo, domicilnog porijekla. Snošljivi uslovi života omogućili su čak i njegovo značajno uvećanje. Tome je, svakako, doprinijela i tolerantnost osmanskih vlasti. U defterima je uočljiva i pojava prvih Muslimana (konvertita), ali njihov broj nije bio velik, izuzimajući nekoliko crnogorskih sredina. Stoga proces islamizacije nije bio nametan od strane osmanske vlasti, nego se i u kasnijem periodu gotovo u potpunosti odvijao na dobrovoljnoj osnovi. O tome ćemo podrobnije govoriti u posebnoj tematskoj cjelini.

Administrativno-teritorijalna podjela

Od prvih dana egzistiranja Osmanskog carstva sultani su konstantno postavljali i povjeravali upravu nad izvjesnom oblašću dvojici predstavnika vlasti. U prvom redu, misli se na bega, koji je bio u sastavu vojničke klase i oličavao je sultanovu izvršnu vlast, i kadiju, koji je pripadao ulemi i u ime sultana personifikovao pravosuđe. Njihova vlast bila je u najtješnjoj vezi. Da bi izvršio neku kaznu, beg je morao da dobije odobrenje od kadije, a na drugoj strani, kadija nije mogao samostalno otjelotvoriti nijedno svoje sudsko rješenje. Jedino je prilikom donošenja odluka iz vjerskog domena (šerijat), kadija djelovao nezavisno od bega. Osmanlije su bile na stanovištu da je ovakva raspodjela vlasti u provincijskoj upravi veoma važna za efikasan rad administracije.55

Najveće upravne jedinice u Osmanskom carstvu bili su ejaleti ili pašaluci na čijem čelu je bio beglerbeg, koje je imenovao carski divan, na prijedlog velikog vezira. Pored visokog položaja, beglerbeg je dobivao has, koji je donosio prihod od 600.000 do 1.200.000 akči. Beglerbegovi su najviše pažnje poklanjali vojnim poslovima. Imali su, takođe, široke kompetencije i u spahijsko­timarskoj organizaciji. U svom opsegu rada posjedovali su i pravo da dodjeljuju timare sa visokim iznosima.56

Niže teritorijalno­upravne jedinice u osmanskoj državi bili su sandžaci. Nakon zauzimanja jedne teritorije Osmanlije su je pripajale

55 Halil Inaldžik, Osmansko carstvo, klasično doba 1300-1600, Beo­grad 1974, 147.

56 Behija Zlatar, Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carst-va..., 100.

27

nekoj od najbližih upravnih jedinica, odnosno sandžaku. Ukoliko bi se radilo o većem osvojenom području osnovali bi zaseban sandžak. Tada bi postavili sandžakbega i ostale službenike kao organe vlasti. Sandžakbeg je bio najznačajnija ličnost s najviše ovlašćenja u jednom sandžaku. On je u novoosvojena područja upućivao svog povjerenika i dodjeljivao mu vlast na tom prostoru. Osnovna obaveza svakoga upravitelja u Osmanskom carstvu je bila da na pravedan način sprovodi vlast i stara se o redu i miru na teritoriji koja mu je data na upravu.57

Sandžaci su bili sastavljeni od kadiluka, kadiluci od nahija, a nahije od sela i ostalih naseobina, mezri, zemina, čifluka. Nahije na crnogorskom području su najčešće bile srednjovjekovne župe koje su zadržale stara, uglavnom slovenska imena. Taj fakat, kao i brojna domaćinstva, svjedoči da osmanlijski prodori nijesu pro­uzrokovali veće demografske promjene, mada je moglo biti izvje­snog potiskivanja starosjedilačkog stanovništva i doseljavanja onog iz više ugroženih oblasti. Na čelu nahija su se nalazile nahijske vojvode, nahijske subaše ili ceribaše.58

Granice kadiluka određivane su zavisno od broja kadija u jednom sandžaku. Kadije su težile da spriječe zloupotrebe najviših organa vlasti. Stoga je više kadija bilo raspoređivano u jednom sandžaku. Tako su kadije nadzirale rad jednoga snadžakbega, ali svaki kadija na području svog kadiluka. Sandžakbeg je bio obavezan da sarađuje sa svakim kadijom na prostoru na kojemu je ovaj obavljao svoju sudsku vlast. Da bi što uspješnije obavljao svoju funkciju, kadija je bio nezavisan u kontroli rada organa vlasti. Među kadijama nije bilo razlika, bez obzira u kom kadiluku vršili sudsku vlast bili su po ovlašćenjima izjednačeni i ravnopravni.59

U istoriografiji još nije precizno razjašnjeno pitanje na osnovu čega su određivane granice jednog sandžaka. Moguće je samo utvrditi neke od ključnih odrednica koje su determinisale teritoriju sandžaka. Uvidom u istorijsku literaturu, može se zaključiti da se u određivanju granica sandžaka vodilo računa da teritorija ove upravne jedinice

57 Isto. Adnan Pepić, n. d, 320. Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982, 12­14.

58 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena do 1860..., 99. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore od pada Zete (1499), Novi Pazar 1997, 14­16.

59 Ahmed Aličić, Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, uvod, Sarajevo 2000, XIII.

28

bude jedna geografska cjelina. Istovremeno se obraćala pažnja i o strukturi stanovništva na području jednog sandžaka. Naime, gledalo se da ono bude što više homogeno, zbog lakšeg uspostavljanja i održavanja vlasti. Granice jednog sandžaka određivala je brojnost stanovništva, ali i bogatstvo određenog područja. Osobito se poklanjala pažnja da prinosi sa zemljišta budu dovoljni da prehrane ukupno stanovništvo na tom području.60

Mjesto koje je bilo po bogatstvu najrazvijenije, a po broju stanovnika najmnogoljudnije, po pravilu je određivano za sjedište jednog sandžaka. Ta obaveza je uslovila da sandžakbegovi, pored glavnog sjedišta, imaju i drugi centar na prostoru svog sandžaka. I u tom drugom sjedištu su boravili izvjesno vrijeme.61

Nakon zauzimanja Balkana, Osmansko carstvo je bilo podi­jeljeno na dva beglerbegluka ili ejaleta: Rumelija (Balkan) i Anadolija. Crna Gora u osmanskoj administrativnoj podjeli nije bila zasebna administrativna cjelina, nego je bila rasparčana na različite sandžake. Izuzetak od ovog ustaljenog stanja predstavlja period 1513­1530, kada je podlovćenska Crna Gora s još nekoliko područja predstavljala poseban sandžak. U tom periodu Crnom Gorom je upravljao Skender­beg Crnojević. Vidljivo je da ovaj sandžak nije dugo egzistirao. Prošlost Crne Gore pod osmanskom vladavinom pratile su česte administrativne podjele. Djelovi njene teritorije pripadali su ovim sandžacima: Hercegovačkom, Skadarskom, Prizrenskom, Dukađinskom, Bosanskom, Novopazarskom, Pećkom.

Djelovi teritorije Crne Gore koje su Osmanlije osvajale od početka svog nezadrživog nadiranja do početka 1470. godine, pretvoreni su u jedan vilajet (Hercegova zemlja). Oni su pripojeni susjednom bosanskom sandžaku. Neposrednu vlast u više nahija u Hercegovini obavljale su vojvode bosanskog sandžak­bega Isa­bega Isakovića. Praktične potrebe osmanske vlasti uzrokovale su da se od osvojene teritorije u Hercegovini formira, 16. januara 1470. godine, poseban Hercegovački sandžak. Ovaj sandžak se prvi put spominje u jednoj vijesti s kraja februara 1470. godine. Prvi sandžak­beg hercegovačkog sandžaka bio je Hamza­beg, kome su dodijeljeni hasovi u Hercegovini, koji su ranije pripadali Isa­begu Isakoviću.62

60 Hazim Šabanović, n. d, 20­22. Adnan Pepić, n. d, 321­322.61 Ahmed Aličić, Opširni popis bosanskog sandžaka..., XV­XVI.

Hazim Šabanović, n. d, 23­24. Adnan Pepić, 321­322.62 Hazim Šabanović, n. d, 45­46.

29

Hercegovački sandžak je, pored ostalog, u početku zahvatao sljedeće djelove crnogorske teritorije: Onogošt, Kukanj, Vraneš, Ljuboviđe, srednje Polimlje i Potarje, Komarnicu (Drobnjake), Šahoviće (Tomaševo), Pavino Polje i prostore današnjeg Kolašina i Mojkovca.63

U sastav ovog sandžaka involvirane su od 1477. godine i na­hije: Budimlje, Riđani, Rovci, Piva, Banjani, Gornja i Donja Mo­rača i Bjelopavlići. Nahije u Crnoj Gori pripadale su Drinskom i Mi­leševskom kadiluku. Pored ovih, hercegovački sandžak sačinjavao je i kadiluk Blagaj.64

Predajom Risna (1481) i Herceg Novog (1482) okončano je tursko osvajanje Hercegovine. Na početku 1485. godine osnovan je Novski kadiluk. Subaša Novog pominje se 26. novembra 1485, a 1494. godine i vojvoda koji je u prethodnom razdoblju bio zajednički sa trebinjskim. Vojnički i privredni značaj ovog prostora uslovio je osnivanje novskog kadiluka, inače veoma udaljenog od središta starih kadiluka u Hercegovini. To je uzrokovalo određene promjene u smislu upravne podjele hercegovačkog sandžaka. Novskom kadiluku, pored Novog, Dračevice i Risna, priključene su i nahije: Trebinje, Popovo, Zupci, Donji Vlasi, Ljubomir, Klobuk, Riđani, Rudine, Onogošt, Nikšić, Donja Morača, Gornja Morača, Bjelopavlići i Rovca.65 Ovim je hercegovački sandžak krajem XV vijeka bio podijeljen na četiri kadiluka.

Ovakva podjela hercegovačkog sandžaka ostala je sve do prve polovine XVI vijeka. U tom razdoblju formirana su četiri nova kadiluka, među kojima i pljevaljski. Stvaranje ovog kadiluka, oko 1532. godine, je prvi značajniji datum u razvitku Pljevalja. Glavna nahija novoosnovanog kadiluka bila je Kukanj u čijem se okviru nalazio trg Pljevlja. Dinamični razvoj Pljevalja u ovoj nahiji proizveo je administrativnu podjelu na dvije nahije: Kukanj i Pljevlja. Granica između njih bila je rijeka Ćehotina. Prvi kadija pljevaljskog kadiluka bio je Mehmed, sin Abdurahmana.66

63 Ahmed Aličić, Poimenički popis sandžaka..., 27­28. Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 38.

64 Hazim Šabanović, n. d, 156­165.65 Isto, 165­166.66 Toma Popović, n. d, 135. Enes Pelidija i Behija Zlatar, Pljevlja i

okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti, Pljevlja 1988, 41.

30

Od trenutka kada je u Pljevljima osnovan kadiluk, ovo mjesto je brzo preraslo u kasabu. Dobijanje statusa kasabe jednog naselja značilo je da je njegovo stanovništvo prelazilo na islam. I zaista u Pljevljima počinje da se intenzivnije mijenja konfesionalna struktura stanovništva. Taj proces bio je veoma izražen poslije 1536. godine kada je ogroman dio ovog kraja izgubio vlaški status. Na to su uticale i spoljnopolitičke prilike, pošto je novi poraz lige hrišćanskih država protiv Osmanskog carstva u ratu 1538­1542. izazvao veliko razočarenje da su pravoslavne spahije, trgovci i zanatlije po gradovima, masovno počeli da prelaze u islam ili su izbjegli u novom valu prebjega prema Italiji. U novo sjedište kadiluka stiglo je više osmanskih činovnika, sudskih i administrativnih službenika, zaima i timarnika.67

Najvažniji događaj u prošlosti Pljevalja pod osmanskom vlašću dogodio se u jesen 1576. godine, kad je ovo naselje postalo sjedište hercegovačkog sandžakata. Sve do tada, njegovo sjedište bilo je u Foči. Uprkos tome, hercegovački sandžakbegovi su u tom razdoblju povremeno boravili u Pljevljima. Tu je u februaru 1513. godine preminuo ugledni Mustafa­beg Jurišević. Krajiški begovi su redovno vršili inspekcijske poslove u Pljevljima i tu dobijali tužbe protiv lokalnih organa vlasti. U Pljevljima je stalno boravio sandžakbegov vojvoda, najčešće pravoslavne vjeroispovijesti, koji se brinuo o begovim prihodima.68

U Pljevljima je, kao novom upravnom sjedištu Hercegovine, sagrađen sandžabegov saraj. Saraj se sastojao od 20 soba, dvorane za vijećanje i niza drugih neophodnih prostorija. U njegovoj blizini su podignuti i objekti za administrativno osoblje, kao i kuće za smještaj članova sandžakbegovog divana. Taj divan su činili ćehaja (sandžakbegov zamjenik), kapidžibaša, češnegirbaša, haznadar, ala jbeg, vojvoda, subaša, nazor, emin, pisari i veliki broj drugih službenika i vojnih starješina kao što su janjičarski serdar i predstavnik carskih spahija. Sa njihovim dolaskom, uz već prisutne trgovce i zanatlije iz lokalne sredine, obrazovao se vodeći sloj gradskog stanovništva. Pljevlja su počela ubrzano da se razvijaju, pa su 1585. godine, zajedno s kućama turskih funkcionera i službenika, imala

67 Toma Popović, n. d, 135. Enes Pelidija i Behija Zlatar, n. d, 9­10, 20­21.

68 Toma Popović, n. d, 142. Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću...., 517­518.

31

preko 200 kuća.69 Interesantno je da su Pljevlja jedini crnogorski grad koji je u vrijeme dugotrajne osmanske vladavine, bio u dužem periodu (do 1833) sjedište nekog sandžaka.

Jedan dio crnogorske teritorije u većem razdoblju bio je u okrilju Skadarskog sandžaka. Ovaj sandžak je osnovan 1479. godine. Potrebno je akcentirati da u Skadarskom sandžaku nije postojala kompaktna i jedinstvena administrativno­upravna podjela na nahije s ustaljenim granicama. Glavni razlog ove nepostojanosti jeste specifični položaj Gornje Albanije, crnogorskih Brda i Gornjeg Polimlja. Turska vlast na ovim prostorima nije bila nikad dovoljno učvršćena, pa je stočarskom stanovništvu u pojedinim krajevima priznavala određene administrativne i poreske olakšice.70

Na izmaku XV vijeka, teritorija Skadarskog sandžaka je okruživala državu Crnojevića koja se prostirala od Budoša do Skadarskog jezera. Riječ je o područjima Bjelopavlićke i Zetske ravnice i planinske oblasti od Prekornice do Žijeva, koje su 1485. godine upisane u defter Skadarskog sandžaka. U sastav ovog sandžaka ušla je i nahija Budimlje koja je nakratko pripadala hercegovačkom sandžaku. Nahija Budimlje je zajedno s nahijama Plav, Zla Rijeka i Komarani (bjelopoljski kraj) činila kazu Bihor. Osim kaze Bihor, u opsegu Skadarskog sandžaka su 1485. godine, što smo ranije istakli, bile i kaze Skadar, Podgorica i Peć.71

Ubrzo su uslijedile nove teritorijalne i administrativne pro­mjene. Vilajeti Bihor i Plav se 1488­1489. godine pominju u sastavu Prizrenskog sandžaka. No, već početkom XVI vijeka Bihor se ponovo nalazi u domenu Skadarskog sandžaka. To stanje nije bi­lo dugog vijeka. U trećoj deceniji XVI stoljeća opet se spominje prizrenski sandžak, kao has sandžak­bega, kome pripadaju Prizren, Trgovište (Rožaje) i Hoča. Prizrenski sandžak je 1530. godine zahvatao dvije kaze: prizrensku i bihorsku. U prizrenskom sandžaku su se osamdesetih godina XVI vijeka nalazile nahije Prizren, Hoča, Ržana, Trgovište i Bihor.72 I ova podjela je kratko trajala. Iz opširnog

69 Enes Pelidija i Behija Zlatar, n. d, 43­44.70 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 213.71 Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 39. Ejup Mušović, Muslimani

Crne Gore..., 10. Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 78.72 Olga Zirojević, Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683, Beo­

grad 1974, 94.

32

deftera Skadarskog sandžaka iz 1582­1583. godine je vidljivo da su nahije Budimlje, Plav, Zla Rijeka i Komorani bile sastavni dio Skadarskog sandžaka.73

Učestale administrativne promjene bile su karakteristične i za XVII stoljeće. Sredinom XVII vijeka Plav i Podmila (oblast Gornjeg Polimlja) pripadali su Dukađinskom sandžaku, sa sjedištem u Peći. Za stanovnike Plava, turski geograf Hadži­Kalfa je kazao da su Crnogorci koji su nepokorni turskoj vlasti.74 Dukađinski sandžak je ukinut 1738. godine.75

Kadiluk Bihor je, pored kadiluka Prizren i Suha Reka, pripadao prizrenskom sandžaku i na kraju XVII vijeka. Tada se Trgovište spominje kao dio novopazarskog kadiluka. Nahija Budimlje je 1685. godine činila jedan kadiluk s Prijepoljem.76 Očigledno je da je oblast sjeveroistočne Crne Gore više puta mijenjala upravno­teritorijalni položaj. Ona se vezivala za više centara, a najčešće za Skadar.

Skadarskom sandžakatu bila je 1496. godine pripojena i oblast podlovćenske Crne Gore. Vlast nad ovim područjem, do 1513. godine imao je subaša ili „vojvoda Crne Gore“. Ta dužnost osmanskog upravnika povjeravana je Muslimanima, sa sjedištem u Žabljaku Crnojevića. U septembru 1499. godine, kao „vojvoda Crne Gore“ pominje se Sinan. On nije dugo ostao na tom položaju, jer se u junu 1500. godine spominje „El­Bali vojvoda, subaša Crne Gore i čitave teritorije gospodina Đurđa Crnojevića“. Kao vojvoda crnogorski, 1503. i 1504. godine, spominje se Hasan. Hasan je 1511. godine dao Aleksandru Franku, mletačkom podaniku, propusnicu za čitavo Osmansko carstvo.77

U Carigradu je 1513. godine odlučeno da se Crna Gora proglasi za poseban sandžak. Sultan je za njenog sandžak­bega imenovao Skender­bega Crnojevića, najmlađeg sina Ivana Crnojevića. Bio je to mudar i taktičan potez kojim je sultan želio da umiri neposlušno crnogorsko stanovništvo. Crnogorci su, naime, odbijali da predaju rajinski porez, a turska vlast je nastojala da sa što manje napora i

73 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 101.74 Hadži­Kalfa, O Balkanskom poluostrvu, Beograd 1892, 57­59.75 Olga Zirojević, n. d, 94.76 Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 131­

132.77 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku,

Sarajevo 1953, 31.

33

sredstava uspostavi mir i poredak u Crnoj Gori. Upravo je zbog toga postavljen Skender­beg Crnojević, čije je porijeklo trebalo da kod Crnogoraca podgrije sentimentalne asocijacije na Ivana i Đurđa Crnojevića. I odabir središta novog sandžak­bega, Žabljak Crnojevića, trebalo je da osvježi uspomenu na slavnu dinastičku tradiciju.78

Prema defteru iz 1521. godine, u Crnoj Gori je postojalo šest nahija: Lješanska, Župa, Malonšići, Pješivci, Rijeka i Crmnica. Dvije godine kasnije, 1523, napravljen je novi defter u kojem je, pored spomenutih nahija, navedena i nahija Cetinje. U tom defteru upisana je i nahija Grbalj, koja se dijelila na Donji i Gornji Grbalj, čime je teritorija Crne Gore znatno proširena.79

Upravu nad Crnom Gorom Skender­beg je imao do 1530. godine, kada je vjerovatno umro. Poslije njega sultan nije postavljao novog sandžak­bega u Crnoj Gori. Sultan je ukinuo crnogorski sandžak, a podlovćensku Crnu Goru je ponovo pripojio Skadarskom sandžaku. Ova vezanost bila je aktuelna do 1570. godine, kada je Crna Gora pripala Dukađinskom sandžaku. Krajem 1570. izvršen je nov popis Crne Gore i prema ovom dukađinskom defteru, nje­na teritorijalna podjela bila je ista kao 1523. godine.80 Ona će se, protokom vremena, vidno modifikovati. Crna Gora je u XVII vijeku bila podijeljena na četiri nahije (župe): Katunsku, Riječku, Crmničku i Lješansku, a svaka nahija se dijelila na plemena. Sa ovakvom podjelom podlovćenska Crna Gora je dočekala kraj XVII vijeka, odnosno vrijeme u kojem je bila oslobođena od turske vlasti.

Ostali djelovi Crne Gore i dalje su bili pod osmanskom vlašću i to se odrazilo na njihovu administrativnu podjelu. Područje Budimlja je od početka XVIII vijeka činilo sastavni dio Skadarskog sandžaka, tj. novoformirane nahije Gusinje. U domenu Skadarskog pašaluka bilo je od 1757. do 1831. godine i čitavo Gornje Polimlje. Ovim pašalukom upravljali su veziri iz albanske feudalne porodice Bušatlija. Zanimljivo je kazati da je gusinjska nahija sve do sredine šezdesetih godina XIX vijeka zahvatala cijelu teritoriju nekadašnje tri srednjovjekovne župe, odnosno nahije (Budimlje, Plav i Zla Rijeka).81

78 Isto, 38­39. Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 76.79 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 58­59.80 Isto, 63­65.81 Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 98­101. Hazim Šabanović, n.

d, 342.

34

Najkrupnije izmjene u administrativno­upravnoj podjeli izvrše­ne su za vrijeme reformi Omer­paše Latasa (1850­1852). One su bile uzrokovane žestokim političkim sukobom centralne vlasti sa bosanskim i hercegovačkim begovatom koji je podizao bune protiv Portinih reformi. Omer­paša je ukinuo dotadašnje osmanske upravne jedinice (sandžak i kadiluk) i inaugurisao novu adminsitrativno­upravnu po­djelu na kajmakamluke (okruge) i mudirluke (srezove). Bosanski pašaluk je bio podijeljen na šest kajmakamluka, a hercegovački na tri – mostarski, trebinjski i pljevaljski. Pljevaljski kajmakamluk je bio sastavljen od tri mudirluka: Pljevlja, Kolašin i Prijepolje.82

U razdoblju sprovođenja novih administrativno­upravnih refo­rmi, Bijelo Polje, Bihor, Rožaje i Pešter su pripojeni bosanskom pašaluku. Ova reforma je u novopazarskom kajmakamluku ostala nedovršena zbog ratnih operacija koje je vodilo Osmansko carstvo. Bijelo Polje je, stoga, makar izvjesno vrijeme, i dalje bilo u opsegu Skadra.83

Poslije podizanja grada Berane, 1862. godine, formirana je be­ra nska nahija koja je izdvojena u poseban mudirluk (kazu). Ostali dio gusinjske nahije i dalje je zadržao status zasebnog mudirluka. On je bio dijelom umanjen, te je obuhvatao samo plavsko­gusinjsku kotlinu, Veliku i Polimlje. U okvir mudirluka Berane, pored okolnih naselja, ulazio je i Šekular, odnosno sva teritorija onog dijela Gornjeg Polimlja, do rijeke Lješnice na sjeveru.84

Omer­pašina administrativno­teritorijalna podjela bila je aktuelna samo do jula 1865. godine. Tada je u Osmanskom carstvu donesen dekret o organizaciji vilajeta, umjesto prethodnih pašaluka. Prema ovom dekretu ukinuti su ejaleti u Osmanskom carstvu, pa su osnovani vilajeti kao najveće administrativnoupravne jedinice. Vilajeti su bili mnogo više vezani za centralnu vlast u Carigradu. Uredba iz 1867. godine je propisivala da se vilajeti dijele na sandžake, zatim na kaze (srezove), nahije i sela. Ova nova podjela obavljena je po modelu na administrativnoupravno uređenje u Francuskoj, budući da je uticaj ove zemlje bio izuzetno velik u Osmanskom carstvu.85

82 Ahmed S. Aličić, Uređenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983, 60­64.

83 Hazim Šabanović, n. d, 233.84 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 213.85 Ahmed Aličić, Uredbe o organizaciji vilajeta 1867. godine, Prilozi

za orijentalnu filologiju, sv. XII­XIII, Sarajevo 1965, 219­220.

35

Skadarski sandžak je prema dekretu o vilajetima iz 1865. go dine bio reorganizovan u skadarski vilajet. Ovaj vilajet je imao donekle izmijenjene granice. Konkretnije, bio je manjeg teritorijalnog opsega. Tako je i čitavo Gornje Polimlje bilo izuzeto iz skadarskog vilajeta. To je bila logična posljedica proizašla iz sastava njegovog stanovništva. Skadarski vilajet, izuzev Podgorice i okoline Bara i Ulcinja, bio je organizovan s naglaskom na albanske etničke granice.86

Osmanskim dekretom iz 1865. godine, obnovljen je bosanski vilajet kao jedna jedinstvena provincija. On je bio podijeljen na sedam sandžaka: sarajevski, travnički, bihaćki, banjalučki, zvornički, novopazarski i hercegovački. Ova podjela ishodovala je do tada neuobičajeno stanje. Tako su Pljevlja prvi put u svojoj istoriji pripala novopazarskom sandžaku sa sjedištem u Sjenici, gdje je bio centar ranijeg novopazarskog kajmakamluka. Vlast u sandžaku, koji se dijelio na kaze imao je i dalje kajmakam, dok je na čelu kaze bio mudir.87

Nova podjela donijela je ogromno teritorijalno proširenje no vo pazarskom sandžaku. Njegova teritorija bila je daleko veća ne go što je ikada ranije bila. Novopazarski sandžak sačinjavalo je 10 kaza: Novi Pazar, Sjenica, Pljevlja (Taslidža), Nova Varoš, Prijepolje, Bijelo Polje sa Bihorom, Mitrovica, Berane, Kolašin i Ro žaje (Trgovište). Kaza Gusinje bila je u okrilju novopazarskog sandžaka samo do 1868. godine. Od tog vremena, Gusinje se više ne spominje ni kao kaza ni kao nahija u sastavu vilajeta Bosna, odnosno sandžaka Novi Pazar. Gusinjska kaza je 1868. godine ušla u sastav prizrenskog vilajeta.88

Ovo nije bio kraj čestih administrativno­teritorijalnih promjena. Novopazarski sandžak je u februaru 1877. godine konačno izdvojen iz bosanskog vilajeta i inkorporiran je u novoformirani kosovski vilajet. I novopazarski sandžak je pretrpio izvjesno teritorijalno umanjenje, pošto je u proljeće 1880. godine formiran pljevaljski sandžak sa sjedištem u Pljevljima. U njegovom sastavu bili su pljevaljska i

86 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 215­216.87 Ahmed S. Aličić, Uređeje bosanskog ejaleta..., 215­216.88 Slavenko Terzić, Pljevlja na putu u novo doba (1804-1913), u

monografiji Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009, 178. Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 102.

36

prijepoljska kaza i pribojski mudirluk. Takvo stanje trajalo je sve do oslobođenja Pljevalja od osmanske vlasti 1912. godine.89

Novopazarski sandžak postojao je do 1901. godine, najprije sa sjedištem u Sjenici (1877­1882), a zatim u Novom Pazaru. Nakon toga, 1901. godine je formiran novi sjenički sandžak sa četiri kaze: sjenička, bjelopoljska, novovaroška i kolašinska odnosno donjo­kolašinska. Beranska i rožajska (trgoviška) kaza pripojene su pećkom sandžaku.90 I sa ovom podjelom je definitivno završeno 1912. godine.

Društvene prilike na početku osmanske vladavine

Nerijetko se fantastičan uspon Osmanskog carstva od male plemenske kneževine do najjače države na prostoru Sredozemlja tumači „despotijom“ i islamskim „božanskim ratništvom“. Takva objašnjenja su pojednostavljena i površna, jer postati najmoćnije carstvo ne duguje se samo umješnosti ratovanja i vjerskom fanatizmu. Od velikog značaja bili su i unutrašnji faktori: konstituisanje državnog aparata, formiranje zakupnog sistema, razvoj ratarstva i solidno uređen pravni sistem. Još jedan činilac bio je od izuzetne važnosti. On se ogledao u izuzetno pragmatičnoj politici Osmanlija, koja se racionalno upravljala po zahtjevima određene situacije. Zato nije predstavljalo iznenađenje ni sklapanje povremenih saveza sa hrišćanskim državama. U više slučajeva je vojska hrišćanskih vazala na Balkanu bila u službi osmanskih trupa u borbi protiv hrišćanske braće po vjeri.91

Vazalni položaj u Osmanskom carstvu nije implicirao jedino podređenost već i zaštitu. Takav položaj je često bio od obostrane koristi. Sultani su od početka XV vijeka spoznali da je religiozni fanatizam istrošena osnova na kojoj se ne može graditi čvrsta država. Sve do druge polovine XVI vijeka, osmanska država je predstavljala odlično osposobljen mehanizam koji je u nešto promijenjenom obliku zadržao čitav niz institucija iz Vizantijskog carstva.92

Podanici Osmanskog carstva bili su razvrstani u dvije osnovne klase. Prvu je činila vladajuća, feudalna i vojnička klasa, a druga

89 Slavenko Terzić, n. d, 178.90 Isto, 178­179.91 Holm Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. vijeka, Beograd

2008, 41.92 Isto, 42.

37

je bila podređena i nazivala se rajom. Neprihvatljiva je konstatacija da je ova podjela na asker i raju bila kompatibilna vjerskoj diobi. Istorijski izvori govore sasvim drugačije, pošto je među rajom bilo i muslimana. Na drugoj strani bilo je vojnika hrišćana, kao i hrišćana spahija. Asker su, pored vojnika i državnih funkcionera, sačinjavale kadije, muderisi i ostali vjerski službenici. Njihova glavna funkcija sastojala se u zaštiti države i sistema. Raja je svojim radom morala da izdržava vojsku i državni aparat.93

Osmanskim vlastima je najviše bilo potčinjeno seosko sta­no vništvo. To je bila raja hrišćanske i islamske vjeroispovijesti. Hri šćanska raja je davala svome spahiji naturalnu rentu (ušur, salarija i razne druge dažbine), kao i ispendžu (porez u novcu), u visini od 25 akči. Ona je bila obavezna da u korist svog spahije kuluči tri dana u godini, te da daje sultanu harač (porez na glavu) kao zamjenu za oslobađanje od vojnih dužnosti. Muslimanska raja je takođe bila zadužena naturalnom rentom (ušur – desetina) od žitarica i drugih kultura, te raznim novčanim davanjima, radnom rentom i podaničkim porezom u iznosu od 22 akče.94 Ove obaveze muslimanske raje rječitije od svega govore da prelazak na islam nije značio i oslobađanje svih konvertita od mnogih zaduženja. Ovakve tvrdnje su prisutne kod pojedinih istoriografa koji neoprezno i ovlašno identifikuju osmansku vlast sa svim pripadnicima islamske vjeroispovijesti.

Uspostavljeni model vladavine, osmanska vlast je sprovela i na tlu današnje Crne Gore. S njim su se najprije suočili žitelji Bihora i Budimlje. Privilegije koje su pojedine kategorije hrišćana uživale u srednjovjekovnoj srpskoj državi dobijene su i od Osmanlija. Prvenstveno se to odnosi na stanovništvo koje je obavljalo vojničku službu. Turci su ove vojnuke odmah stavili u službu svojih interesa. Nova vlast je u XVI vijeku uvela instituciju derbandžija (čuvara puteva). Nesumnjivo da je jedan dio hrišćana na teritoriji Gornjeg Polimlja imao ovakav status. Oni su čuvali glavne puteve koji su povezivali primorske i oblasti u unutrašnjosti. Zauzvrat su ovi hrišćani bili oslobođeni od sijaset obaveza.95

93 Behija Zlatar, n. d, 102­103.94 Isto, 103.95 Miomir Dašić, Društveno-političke prilike na teritoriji današnje

sjeveroistočne Crne Gore od druge polovine XV do kraja XVII vijeka, Isto­rijski zapisi, br. 1­2, Titograd 1986, 32­38.

38

Poseban status imao je i sloj hrišćanskog stanovništva na te­ri toriji Pljevalja. I u nahiji Kukanj, u drugoj polovini XV vijeka, zabilježeni su vojnici koji su bili oslobođeni od svih rajinskih nameta, uključujući i harač. Prilikom obrađivanja svojih baština njesu davali ušur, niti druge dažbine. Vojnuci su obitavali na seoskom terenu i bavili su se, pored vojničke službe, zemljoradnjom i stočarstvom. Inače su bili veoma lojalni osmanskoj vlasti. Iz jedne potvrde saznajemo da je Dobrosav, sin Dragićev, iz sela Prenćana, bio oslobođen svih poreza za 1596. godinu pošto se „obavezao da će pod puškom doći na carsku zapovijest“.96

Privilegije u vrijeme osmanske vladavine imali su i vlasi – stočari koji su izgradili svoj osoben način života. Osmanlije su uvažavali vlahe kao poseban društveni sloj i kao pravnu instituciju iz srednjovjekovnog perioda. Naravno, hitro su je prilagodili svom pravnom sistemu i ciljevima. Služba u turskoj vojsci bila je osnova za sticanje privilegija. Njih su mogli da uživaju jedino ako su kao akindžije, vojnici i martolozi bili prethodnica osmanlijske vojske i čuvari granica njenog carstva.

Vlasi u Crnoj Gori su imali povlašćen položaj kod osmanskih vlasti i često su podmirivali neke gotovo simbolične poreze. Čak je za hercegovačke vlahe donijet i Zakon, 1477. godine, kojim se jasno definišu njihove privilegovane poreske obaveze. Evo dijela tog zakona: „Na dan koji je poznat pod imenom Đurđevdan (Hizir Ilijas) svake godine daju s kuće po jednu filuriju i po jednu ovcu s jagnjetom ili njenu vrijednost od 12 akči, po jednog ovna ili njegovu vrijednost od 60 akči te na svakih 50 kuća po jednu čergu (šator) ili njenu vrijednost od stotinu akči, osim toga kada je rat, izdvajaju na svakih deset kuća po jednog eškindžiju (pripadnik vojnog reda brze konjice) koji također ide u rat. Kada ispune ovo što je spomenuto, oprošteni su i oslobođeni ostalih nameta“ (pod ostalim nametima podrazumijevaju se brojni drugi nameti koje je plaćao zemljoradnik).97

Vidljivo je da je ovaj Zakon oslobađao vlahe od mnogih oba­veza i omogućavao im veoma podnošljiv ekonomski položaj. Tu

96 Ema Miljković, Pljevaljsko društvo – preobražaj srpskog trga u osmansku kasabu, u: Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009, 106.

97 Citirano prema: Ejup Mušović, Nahija Mileševo u sandžaku Herce-govina krajem XV vijeka, Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevića, knj. XIII, Prijepolje 1989, 219­220.

39

pogodnost uvažavale su vlasti na cijeloj teritoriji Crne Gore. Istoričar Toma Popović, vrstan poznavalac ove problematike, položaj vlaha u Crnoj Gori je ocijenio kao „najviši stepen privilegija koje je neki društveni sloj hrišćanske raje mogao da dostigne u Turskoj“.98

Ni položaj seljaka­hrišćana u Crnoj Gori nije bio nesnošljiv u početku osmanske vladavine. Ta podnošljiva pozicija proizilazila je iz pragmatične politike Osmanskog carstva koja je bila karakteristična za cijeli Balkan. Osmanlije nijesu težile da opterete život seljaka u odnosu na vrijeme prije njihovog osvajanja. Čak je poznati francuski istoričar Fernan Brodel označio osmanski prodor na Balkan i kao „oslobođenje seoske sirotinje“ od ugnjetavanja seljaka od strane hrišćanskih feudalnih gospodara.99

Ova konstatacija se u potpunosti može odnositi i na stanje u Crnoj Gori. Osmanlije su nizom mjera rasteretile položaj seljaštva i on je bio znatno povoljniji nego u doba Nemanjića i Balšića. Naročito su Balšići nametali teške feudalne okove seljaštvu, pa je ono, pored poreza u naturi, bilo obavezno da četiri dana u nedjelji obrađuje vlastelinsku zemlju, plaća zemljarinu u visini od 100 perpera, kao i porez na kuću. Čak su seljaci bez zemlje bili tretirani kao robovi koje je njihov vlasnik mogao prodavati na pijacama. Ovi teški nameti su bili ukinuti u vrijeme Osmanlija i stoga je seljaštvo bez većeg otpora prihvatilo njihovu vlast.100 Posebno je položaj seljaštva bio povoljan u Gusinjskoj nahiji i „agrarni odnosi na ovom području bili su znatno snošljiviji nego bilo gdje drugo na Balkanu“.101

Podnošljiv položaj seljaštva u Crnoj Gori temeljio se i na ukidanju timarskog sistema izvršenom po sultanovom naređenju 1513. godine. Osmanlije su uvidjele da Crnogorci zbog nedostatka obradivog zemljišta ne mogu ispunjavati propisane obaveze (ušur, harač i ispendžu), pa Crnogorce proglašavaju filurdžijama. Filurija je bila porez koji je podmirivalo stanovništvo koje se bavilo stočarstvom.

98 Toma Popović, Pljevlja u XVI i XVII vijeku..., 135.99 Holm Zundhausen, Istorija Srbije..., 41.100 Jagoš Jovanović, Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogo-

rske nacionalnosti, Istorija Crne Gore od početka VIII vijeka do 1918. godine, Cetinje 1947, 20­22, 57­59. Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline do 1918. godine, monografija Bijelo Polje, Beograd 1987, 92.

101 Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 107.

40

To nije bio opterećujući porez i crnogorsko stanovništvo je moglo da podnese taj teret u iznosu od jednog zlatnog dukata (filur) vrijednosti 55 srebrnih akči.102

Crnogorci su, poslije okončanja Skender­begove uprave, dobili više povlastica od sultana. One su bile zaloga crnogorske autonomije u sastavu Osmanskog carstva. Porez su Crnogorci izmirivali direktno sultanu. Skupljači poreza, kao i ostali osmanski činovnici koji su dolazili u Crnu Goru, morali su imati ovlašćenje od sultana. Jedino su Crnogorci mogli učestvovati u vojnim akcijama izvan granica svoje domovine ukoliko dobiju poziv od turske vlade. Mogli su slobodno ignorisati vojne pozive okolnih sandžak­begova. Imali su određenu sudsku autonomiju u sporovima koji su se u cjelini odnosili na njihove unutrašnje odnose. Privilegije koje su Crnogorci stekli u toku XVI vijeka uvrstile su ih, prema istraživanjima Živka Andrijaševića, među najpovlašćenije hrišćanske podanike Osmanskog carstva.103 Ovome bi trebalo dodati da u istorijskim izvorima nema pomena o odvođenju crnogorskog muškog podmlatka za janjičare. Ustanovu danka u krvi (devširma) sasvim sigurno osmanska vlast nije primjenjivala na teritoriji današnje Crne Gore, za razliku od Hercegovine, Bosne, djelova Srbije i Makedonije, gdje su kupljeni mladići za potrebe turske države.104

Povlastice koje je osmanska vlast dala žiteljima podlovćenske Crne Gore bile su, u raznim oblicima, prisutne i na ostalim područjima. Navešćemo nekoliko najizrazitijih primjera. U Podgorici je cjelokupno stanovništvo imalo privilegovani položaj, pošto je tretirano da je u varoškoj službi tvrđave. Varoška raja hrišćanske i islamske vjeroispovijesti imala je svog predstavnika vlasti – kneza. Zanimljivo je da je knez uvijek morao biti hrišćanin. Poznato je da je tu funkciju jedno vrijeme u XVI stoljeću obavljao Rade Stanić, po svoj prilici osoba iz reda starovaroškog stanovništva.105

102 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 38­39. Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 75.

103 Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 77.104 Bogumil Hrabak, Dubrovački podaci o danku u krvi, Istorijski

zapisi, br. 1­2, Titograd 1960, 185­186. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 13.

105 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd 2000, 94.

41

Pripadnici hrišćanske i islamske vjeroispovijesti u Pljevljima uživali su, zahvaljujući ugledu Husein­paše Boljanića, povlasticu turske vlade dobijene u drugoj polovini XVI vijeka. Porta je garantovala Pljevljacima da „svi koji stanuju u toj kasabi, nakon što oni između njih koji se bave zemljoradnjom plate posjedniku zemlje ušur na zemlju koju siju i žanju – oslobođeni su i oprošteni svih obaveza, divanskih nameta, poreza i džerahorluka, kao i stanovnici ostalih kasaba“.106

Poznato je da su prilikom osmanlijskih osvajanja pojedini gra­dovi dobijali povlastice ako su zauzimani bez borbe, tj. preko ugovora. Jedan od tih gradova bio je i Bar. Delegat grada Bara, koji je bio hrišćanin, boravio je 1604. godine u Carigradu. On je od novog sultana Ahmeda I dobio potvrdu starih privilegija, što je bila praksa prilikom svake promjene vladara u Osmanskom carstvu. Stečene povlastice našle su se na udaru samovoljnih turskih vojnika iz Albanije koji su 1631. godine nasilno pretvorili rimokatoličku crkvu u Baru u džamiju. Opet je osmanska vlast izašla u susret zahtjevu barskog delegata. Predstavnik Bara je dobio fetvu da se crkva odmah mora vratiti rimokatolicima. Naređeno je skadarskom sandžakbegu i kadijama Skadra i Bara da se Baranima moraju sačuvati povlastice jer u Carigradu nijesu zaboravljali da su se oni dobrovoljno predali sultanu.107

Osmanska vlast je njegovala veoma oprezan odnos i prema pravoslavnoj crkvi. Njen vjerski život i ekonomska pozicija ostali su uglavnom nepromijenjeni. Cetinjska mitropolija je očuvala unutrašnju autonomiju, kao i posjede koje je baštinila. Vjersku tolerantnost Osmanlija prvi je ispoljio glasoviti Mehmed II Osvajač koji je 1478. godine dao povlastice manastiru Sv. Nikole u Vranjini. Sultan je kaluđerima ovog manastira zajemčio sva lična i imovinska prava. Naglasio je da ih niko ne smije ugroziti, pa čak ni sultanov paša, sandžakbeg, kadija, subaša.108 Svoja materijalna dobra sačuvali su i ostali crnogorski manastiri: Cetinjski, Riječki i Komski manastir. Njihova imovinska prava bila su pod zaštitom osmanske vlasti. Ova četiri manastira su plaćala porez otsjekom (mukat) za svoja imanja.109

106 Citirano prema: Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 551.107 Vuk Vinaver, Privilegije grada Bara, Istorijski zapisi, br. 1, Tito­

grad 1962, 64­65.108 Božidar Šekularac, Dukljansko-zetske povelje, Titograd 1987,

115.109 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 33­34.

42

Veliki prijatelj Vranjinskog manastira bio je Skenderbeg Crnojević. Skenderbeg je 1527. godine potvrdio posjede ovom manastiru sa precizno određenim međama. Uporište ove povlastice bila je povelja, čijem su potpisivanju kao svjedoci prisustvovali Skender Žorina, Mehmet Plavnica, Mustafa Dragoman, Žaver Žabljak, Novak Kisa, Lazar Miloje, Ivan Vuković i Šćepan Dragović.110 Ovakav sastav svjedoka, sačinjen od Crnogoraca i Muslimana, upućuje nas na nekoliko zaključaka. Nesporno je da su u ovom vremenu postojali dobri međuvjerski odnosi u Crnoj Gori. Uočljivo je, takođe, da je podlovćensku Crnu Goru počeo da zahvata proces islamizacije.

I manastiri u pljevaljskom kraju nijesu bili izuzimani kod dodjeljivanja povlastica. Manastir Sv. Trojice zadržao je u doba Osmanlija svoj posjed. Ovu imovinu su turske vlasti držale kao uvakufljeni čifluk manastirske braće kao zajednice. Manastir Dubočica je 1617. godine oslobođen od svih dažbina. Čak su manastiri u ovom kraju doživjeli priličan privredni razvitak i to često na uštrb ne samo pravoslavnih nego i islamskih vjernika.111

U cjelini gledano, socijalne prilike na početku osmanske vladavine bile su podnošljive i trpeljive. To je bila posljedica pragmatične politike turskih vlasti koje su, pored ostalog, imale korektno stanovište prema zatečenim institucijama u Crnoj Gori. Davanjem niza privilegija, one su uspjele da ih instrumentalizuju u cilju ostvarivanja svojih interesa. A fundamentalni interes Osmanskog carstva bila je pacifikacija ovog prostora. Otuda povlastice za seljaštvo, gradove, hrišćansku crkvu. One su docnije bile ugrožene, pošto se rasplamsala oslobodilačka borba crnogorskog naroda na koju su osmanske jedinice žestoko odgovarale.

110 Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori, Cetinje 2000, 57.

111 Bogumil Hrabak, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim dokumenti-ma do početka XVII stoljeća, Istorijski zapisi, br. 1­2, Cetinje 1955, 28­30.

43

GLAVA II

ISLAMIZACIJA – OSNOVA NASTANKA MUSLIMANSKOG NARODA

Počeci islamizacije

Za identitet crnogorskih Muslimana suštinsko polazište predstavlja religija islam. Ova religija po svom fundamentalnom civilizacijsko­kulturnom određenju, kao temelj ljudskog postojanja uzima načelo odgovornosti čovjeka za vlastiti život, princip tolerancije vjera, kultura i načina života, kao i princip konstantnog usavršavanja svih formi ljudskog postojanja, prava i odnosa. Precizno i sveobuhvatno poimanje i prepoznavanje nacionalnog i kulturnog identiteta autohtonih slovenskih Muslimana Crne Gore indicira poznavanje islamske religije, civilizacije i kulture. Ponajviše zbog toga što je istorijsko­evolutivni proces muslimanskog naroda bitno određen islamskom religijom. Ona je od najranijih perioda imala ključnu ulogu u stvaranju i prihvatanju dijela kulturnih obrazaca.112

Ovo su presudni razlozi da u ovoj knjizi obratimo posebnu pažnju na proces islamizacije koji je bio vrlo intenzivan na teritoriji Crne Gore. Pod ovim procesom podrazumijevamo prihvatanje islama za vlastitu religiju od strane južnoslovenskih hrišćana i

112 Avdul Kurpejović, Kulturni i nacionalni status i položaj Musli-mana Crne Gore, Podgorica 2011, 60­63.

44

drugih naroda. Istoričari s previše nacionalnog naboja su nerijetko umjesto termina „islamizacija“ koristili pejorativni izraz „turčenje“ koji je neodrživ iz više razloga. Prevashodno jer činom primanja islama niko nije postojao Turčin nego samo pripadnik islamske vjeroispovijesti. Nadalje, izraz „turčenje“ implicira apsolutnu asi­mi laciju stanovništva koje je primilo islam, što sa islamiziranim žiteljima s južnoslovenskih prostora nije bio slučaj.113 Svakako to nije bila ni karakteristika crnogorskih Muslimana. Turci nijesu uspjeli da njima nametnu svoj jezik i svoje običaje. Muslimani su sve vrijeme turske vladavine ostali odani svojim lokalnim tradicijama i očuvali su svijest o tome da predstavljaju zasebnu cjelinu koja se u odnosu na Turke razlikuje po porijeklu, jeziku i tradiciji.

Postoji još jedan primjer koji crnogorske Muslimane pre­d stavlja u krajnje negativnom smislu. On je naročito prisutan u epskoj književnosti u kojoj se Muslimani prikazuju kao izdajnici jer su prihvatanjem islama odbacili svoju „prađedovsku“ vje­ru. Takvo stanovište je neprihvatljivo i plod je jednostranog sa­gle davanja istorijskih procesa. Religija je na južnoslovenskim prostorima bila relativan pojam. Vrlo često u prošlosti pripadnici pojedinih teritorijalnih kolektiviteta Crne Gore mijenjali su svoje vjersko opredjeljenje. Uostalom, zajednička religija Slovena, kao i starosjedilačkog stanovništva na Balkanu prije prihvatanja hrišćanstva bila je paganska – višebožačka. Zatim su na istorijsku scenu stupile monoteističke religije: hrišćanstvo i islam, i one su postale zajednička baština crnogorske istorije. Ali ove religije, sasvim je jasno, nijesu bile prvobitno vjersko opredjeljenje Slovena niti starosjedilaca na Balkanu.114

Istorijska nauka je odavno utvrdila da su nakon primanja hrišćanstva pojedini žitelji Crne Gore mijenjali svoju vjeroispovijest. Najčešće se prelazilo s katolicizma na pravoslavlje (Kuči, Bje­lopavlići i dr), a u nešto manjem broju bilo je i obrnutih slučajeva. Niko, međutim, nije osuđivao ove pojave konvertitstva i one su doživljavane, potpuno logično, kao slobodan izbor vjerskih pre­obraćenika. Ali dijametralno suprotan stav zauzimali su pojedini isto riografi, književnici, javni poslenici, prema prihvatanju islama od strane nekadašnjih crnogorskih hrišćana. Ovome je, pored

113 Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 60.114 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 22­23.

45

oslobodilačke borbe crnogorskog naroda protiv Osmanlija, uveliko doprinijelo nepoznavanje suštine islama i rasplamsavanje raznih mitova, posebno kosovskog u kome se privrženici islama prikazuju najcrnjim bojama. 115

Još jednu hipoteku nosili su crnogorski Muslimani. Period turske vladavine u kome su primili islam znao se paušalno ocjenjivati kao najmračnije doba novovjekovne crnogorske istorije. Vidjeli smo iz prethodnog izlaganja da su ovakve tvrdnje neosnovane, površne, zlonamjerne. Na teritoriji današnje Crne Gore bilo je u tom razdoblju više osvajača, pa ipak niko od njih nije dobio ni približno slične atribute. Ni Mlečani koji su u Paštrovićima držali vlast skoro četiri vijeka. Nedovoljno poniranje u ovu osjetljivu problematiku i odsustvo adekvatnih komparacija od strane pojedinih istoriografa uslovili su stvaranje iracionalne istorijske svijesti o osmanskoj vladavini u Crnoj Gori, pa tako i o samom procesu islamizacije.

Nesporan je fakat da je prva ličnost u Crnoj Gori koja je primila islam bio Petar Cnojević, brat crnogorskog vladara Ivana Crnojevića. Ovom činu je prethodio sukob između crnogorske i turske vojske koji se desio 1450. godine na Ćemovskom polju kod Podgorice. Crnogorska vojska je u ovoj bici pretrpjela težak poraz, a među poginulima bio je i Ivanov brat Đurađ Crnojević. Turci su zarobili njegovog mlađeg brata Petra, koji je ubrzo primio islam.116 Petar nije bio jedini Crnojević koji je prihvatio novu religiju. Njegovim putem pošao je i Ivanov najmlađi sin Staniša. Staniša je 1478. godine, s dijelom crnogorske vlastele, otišao na školovanje u Carigrad. Tu su završili visoke škole i fascinirani sjajem i snagom Osmanskog castva, prihvatili su islam.117 Staniša se, kako smo ranije rekli, vratio u Crnu Goru kao Skender­beg Crnojević. I ostali islamizirani Crnogorci su se vratili u svoj zavičaj.

Početno prihvatanje islama od strane pojedinaca iz uticajnih porodica nije bila samo crnogorska specifičnost. Na takve primjere nailazimo i u Hercegovini, Bosni i Albaniji. Stoga je Vasa Pelagić zapisao: „Gospoda se isturčila radi gospodstva“.118 Nesumnjivo je

115 Zvezdan Folić, Kosovski mit u političkim projekcijama XX vijeka, zb. radova „Njegoševi dani“, knj. 2, Nikšić 2010, 422­424.

116 Milorad Medaković, Istorija Crne Gore, u: Povjesnica crnogor­ska, Pogorica 1997, 181.

117 Istorija Crne Gore, knjiga treća, Titogarad 1975, 26­27.118 Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 61.

46

da je ovo prihvatnje islama vršeno na dobrovoljnoj osnovi. O tome svjedoči Konstantin Mihailović, janjičar iz Ostrovice, a korisne podatke pruža i Benedikt Kuripešić, tumač i putopisac koji je dao prvi opis Bosne pod sultanovom vlašću. Proces islamizacije proticao je i u znaku očuvanja posjeda. Sultan je bosanskoj vlasteli garantovao zadržavanje njihovih imanja, pod uslovom da prihvate muhamedanski zakon.119 Slično je bilo i u Albaniji, gdje je islam stekao svoje privrženike kod ranije povlašćenih osoba. Iz tog sloja je ponikao i albanski nacionalni junak Đerđ Kastriot, poznatiji kao Skender­beg.120

Masovnije prelaženje na islam na južnoslovenskim prostorima odvijalo se veoma različitim tempom. Proces islamizacije u Bosni i Hercegovini razvijao se mnogo brže nego u ostalim južnoslovenskim zemljama i tekao je odmah u širinu, zahvatajući i gradska i seoska naselja. Razlozi ove pojave nalaze se u socijalnim prilikama – nezadovoljstvu naroda, konfesionalnim napetostima, karakterološkoj nepostojanosti vrha bosanskog društva itd.121 Ovakvo stanje nije bilo karakteristično za Crnu Goru kojom je vladala dinastija Crnojevića

Proces islamizacije se permanentno razvijao u Bosni i Hercegovini i trajao je za cijelo vrijeme uzleta osmanske države u XV i XVI vijeku. Ipak se ovaj proces najbrže odvijao u prvim decenijama turske vlasti i bio je u korelaciji sa procesom migriranja stanovništva. Sasvim je drugačija situacija bila na teritoriji današnje Crne Gore u kojoj je islamizacija uzela najviše maha u XVII vijeku, odnosno dva stoljeća nakon uspostavljanja osmanske vlasti.

Bosnu je u poznom srednjem vijeku karakterisala izrazita vjerska šarolikost. Postojale su tri vjeroispovijesti: bogumilska, katolička i pravoslavna. Nijedna od ove tri crkve nije posjedovala svoju samostalnost kao organizovana vjerska snaga. Stoga je u Bosni, smatra istoričarka Behija Zlatar, i došlo do tako masovnog širenja islama, posebno u njenim centralnim i istočnim djelovima. Najmasovniji prelazak u Bosni bio je među bogumilima. Brojne skupine bogumila su se već 1463. godine u okolini Jajca poklonile sultanu Fatihu i svi su primili islam. Istodobno su od sultana zatražili

119 Isto, 61­62. Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990, 118­119.

120 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 28.121 Boris Nilević, n. d, 117.

47

da se „u našoj pokrajini kupe muška djeca u adžami oglane“ (za janjičarske regrute i razne dvorske službe), što im je i udovoljeno.122

Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore, veoma bolno je doživljavao pad balkanskih država pod osmansku vlast, kao i prelaženja u islamsku vjeru. U tom kontekstu on je jednom prilikom istakao sljedeće: „Dobro znate, mila moja braćo, što učini (odnosi se na Osmanlije – prim. Z.F) braći našoj Srbima i Bošnjacima, Bugarima i Grcima“.123 Ovo pominjanje Bošnjaka, redakciji „Almanaha“ je poslužilo kao dokaz da su u pitanju stanovnici Bosne islamske vjeroispovijesti.124 Riječ je, međutim, o potpunoj zamjeni teza. Pažljivijim uvidom u tekst zasigurno je da se kod crnogorskog gospodara termin Bošnjaci odnosi na žitelje Bosne koji nijesu bili islamizirani, odnosno na pripadnike hrišćanske vjeroispovijesti.

Proces prelaska na islam crnogorskog stanovništva najprije je zahvatio djelove ondašnjeg hercegovačkog sandžaka. Posebno je bio evidentan u nahijama Kukanj, Kričak i Ljuboviđe, koje se danas nalaze na teritoriji opštine Pljevlja. O tome ubjedljivo svjedoče osmanski popisni defteri iz druge polovine XVI vijeka. U defteru hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine navedena je i nahija Kukanj. Ona je obuhvatala kasabu Pljevlja (Taslidža), sa okolnih 110 seoskih naselja, devet mezri (nenaseljenih posjeda), 28 čiftluka i tri posebno ubilježena posjeda. Taksativno je nabrojan 1.891 posjed različite veličine i prihoda. Muslimani su bili uživaoci 1.534 posjeda, dok je preostalih 348 bilo u rukama hrišćana. Takav razmjer govori i o brojnosti Muslimana u ovoj nahiji. Oni su bili zastupljeni sa 82%, a hrišćana je bilo svega 18%.125

Ovakvi dometi islamizacije u nahiji Kukanj, nesvojstveni ostalim predjelima današnje Crne Gore, objašnjavaju se, pored osta­log, i egzistiranjem velikog broja bogumila. Oni su se, po svemu sudeći, nastanili na ovo područje poslije protjerivanja iz bosanskog kra ljevstva u vrijeme Tomaša Kotromanića.126 Kako bilo, u nahiji

122 Behija Zlatar, n. d, 112.123 Božidar Šekularac, Cetinjski ljetopis, Cetinje 1993, 36.124 Almanah, časopis za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno­

istorijske baštine Muslimana­Bošnjaka, br. 23­24, Podgorica 2003, 382.125 Enes Pelidija i Behija Zlatar, Pljevlja i okolina..., 44.126 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 34­35. Mustafa Memić,

n. d, 41­42.

48

Kukanj je bila najveća koncentracija seoskog stanovništva koje je do tog vremena prihvatilo islam. Ne mogu se sa sigurnošću utvrditi motivi ove pojave. Ekonomski razlozi, bez sumnje, nijesu bili presudni, jer se radi o stanovništvu iz nižeg društvenog sloja. Vrlo je vjerovatno da je ova pojava bila determinisana vjerskom nepostojanošću stanovništva, ali i njihovim prihvatanjem političkog i društvenog realiteta.

I u nahiji Kriči je proces islamizacije dao vanredno dobre rezu­ltate. Od njene populacije, ubrzo poslije turskog osvajanja, nastala su brojna muslimanska bratstva. Tako je pleme Kalića raspolagalo sa 500 muškaraca sposobnih za borbu, što ukazuje da je broj islamiziranog stanovništva u ovoj nahiji bio znatno veći, jer treba računati i članove njihovih porodica. Brojna su bila i plemena Micani i Đurđevići. Ona su raspolagala sa oko 400 „pušaka“, pa je i ovdje broj Muslimana (žene, djeca, starci) bio zaista velik. Žitelji ovog plemena su, inače, naseljavali pogolem prostor. On je obuhvatao predjele od Kosanice i Lever Tare pa do Drobnjaka u durmitorskom kraju, te prostore oko Tare do Šahovića, Donjeg i Gornjeg Kolašina.127

Specifičan je prelazak na islam stanovnika iz nahije Ljuboviđe, poznatije pod imenom „Vraneš“. Najistaknutija ličnost u ovoj nahiji bio je knez Herak Vraneš. Prema dokumentima iz druge polovine XV vijeka, knez Herak je s još nekoliko poznatih starješina ovog plemena postao saradnik Turaka već od početka uspostavljanja osmanske vlasti. Ovo involviranje u osmanski feudalni aparat imalo je mnogo uticaja na proces islamizacije u nahiji Ljuboviđe. Ta saradnja je bila sračunata na očuvanje stečenih pozicija i privilegija. Pokazala se plodotvornom, pošto su i hrišćani i islamizirani pripadnici ovog plemena stekli još viša zvanja i privilegije, a njihovo bogatstvo bilo je uvećano.128

Jedan od sinova kneza Heraka zvao se Ljubo i bio je sveštenik. Sveštenički poziv nije mu smetao da prihvati islam. Pošto je imao veliko obrazovanje uspio je da se visoko popne na novoj društvenoj ljestvici. Postao je carski sklav, tj. dragoman kod sultana Mehmeda II. Njegovo novo ime bilo je Ibrahim­beg, a u dubrovačkim dokumentima iz perioda 1477­1498. pominje se i kao Ibrahim­paša

127 Mustafa Memić, n. d, 42.128 Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana, Alma­

nah, br. 5­6, Podgorica 1999, 64.

49

Vranešević.129 Ovaj prelazak na islam je veoma specifičan. Novi Musliman je postao bivši pravoslavni sveštenik i to dovodi u pitanje tezu, o čemu ćemo na drugom mjestu opširnije govoriti, da su počeci islamizacije bili posljedica malog uticaja pravoslavne crkve.

Ibrahim­beg je imao dva sina: Skendera i Ahmeda. Kod Ske­ndera i njegovih potomaka bila je vrlo živa uspomena na svog djeda. Stoga su se potpisivali kao Ljubovići, što govori da su djedovo ime uzeli kao osnovu za svoje prezime, ne zaboravljajući svoje slovensko porijeklo. Uzeli su ono ime koje je njihov djed imao prije prelaska na islam. Ljubovići su bili glasovita begovska kuća koja je opjevana u mnogim narodnim pjesmama.130

Drugi Ibrahimov sin Ahmed, nakon završenog školovanja u Ca­ri gradu, bio je imenovan za namjesnika u oblasti Konje u Maloj Azi ji. Poslije svega par godina, na lični zahtjev je premješten u zavičaj. Tu je kao Ahmed­paša Vranešević postao hercegovački sandžak­beg. O njemu je sačuvano narodno predanje za koje se smatra da nije bez osnova. Ahmed­paša se oženio s Pavom, kćerkom Nikole Kovačevića iz Bijelog Potoka. Pava je zadržala svoju vjeru i ime, a Ahmed­paša se tome nije protivio. Imali su skladan brak u kome su dobili tri sina: Hasana, od koga su čuveni begovi Hasanbegovići, Muša, od koga potiču Mušovići, poznati nikšićki i kolašinski kapetani, i Dauta, čiji su potomci Dautovići. Pava je imala veliku pažnju svojih sinova koji su je svake nedjelje vodili u crkvu. U znak poštovanja prema svojoj majci, sinovi su jednom dijelu Vraneša dali ime Pavino Polje.131

Vrlo rano je proces islamizacije otpočeo i u nahiji Komarnici (Drobnjaci). On je, međutim, bio malen i brojno ograničen. Turci su prihvatili u timarski sistem neke poznate vlaške starješine i dodijelili im timare. U nahiji Komarnici bila su tri timarnika. Njihovi timari nalazili su se u Nevesinju, Trebinju i kod Pljevalja. Dvojica timarnika su hrišćani, a treći je novi Musliman pod imenom Mahmud.132

129 Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograg 1979, 68­70. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 36.

130 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 36. Slobodan Šćepanović, n. d, 64­65.

131 Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981, 86­89.

132 Marica Malović­Đukić, Počeci islamizacije u nahiji Komarnici u XV vijeku, Glasnik Zavičajnog muzeja Pljevlja, knj. 3, Pljevlja 2003, 48­49.

50

Prema defteru iz 1477. godine, islamizacija je u nahiji Ko ma rnici, istina sporadično, zahvatila samo tri džemata. Glavna karakteristika ove pojave jeste da su članovi jedne porodice pripadali različitim vjeroispovijestima. U jednom katunu nalazile su se tri islamizirane osobe, Barak i dva brata Širmerd i Mahmud. Širmerd, Mahmud, Petar i Rajo su braća. Sva četvorica su sinovi Vukče. I u sljedećem džematu, sa 40 domova, pominju se dva islamizirana lica, Ahmed i Mahmud. Mahmud je bio sin Radojev, a Ahmed sin Mahmudov. Njih dvojica su sa svojim plemenikom Radosavom imali stare baštine u selu zvanom Vrba, a koristili su pašnjake Bilanići, Bardić Planina i Studenac. Jedno islamizirano lice pod imenom Mahmut pominje se i u džematu Heraka Kovačevića, sa 45 kuća. U ovom džematu je službovao pravoslavni pop Nikola koji nije mogao spriječiti islamizaciju svog saplemenika.133

Islamizacija je u nahiji Bihor tekla postupno i nije do kraja XVI vijeka uzela snažnijeg zamaha. U defteru iz 1488/1489. uočljivo je da u Bihoru nije bilo muslimanskog stanovništva. Manji dio žitelja ove nahije je islamiziran u XVI vijeku. Prema popisu iz 1530/1531. u Bihoru je živjelo 20.046 stanovnika u 181 naselju. Preovladavali su žitelji slovenske etničke pripadnosti, a popisano je i 95 lica islamske vjeroispovijesti. Muslimana je u znatno većem broju bilo 1571. godine. Tada se u spiskovima popisivača našlo 1.106 Muslimana slovenskog porijekla, što je činilo 9% bihorske populacije.134

Budimlje je kao centar istoimene nahije koja je 1485. godine pripadala kazi Bihor u domenu Skadra, bila nedirnuta procesom islamizacije u XV i XVI vijeku. Doduše, u Budimlju je postojala mala zajednica poklonika islama. Ona je bila sastavljena od četiri kuće, a predstavljali su je: Šimerd, Ramazan, Karadža i Kurto. Zasigurno je riječ o turskim činovnicima koji su došli s ciljem da u Budimlju organizuju vlast. Autohtonih Muslimana u Budimlji nije bilo ni u naredna dva stoljeća.135

Muslimana u ovom periodu nije bilo ni u rožajskom kraju, koji se u turskim izvorima označavao kao nahija Trgovište. Ovaj kraj je i na početku XVII vijeka bio isključivo naseljen pripadnicima pravoslavne vjeroispovijesti.136

133 Isto, 51­52.134 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 37­38. Milisav V. Luto­

vac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, Beograd 1967, 39.135 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 105.136 Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica, Beograd 1960, 351­352.

51

Podgorica je po veličini bila drugi grad u skadarskom sandžaku. Njen položaj imao je poseban strateški značaj. U tamošnjoj tvrđavi koju su Osmanlije zatekli i imenovali je kao Depedogen bila je smještena turska posada. Prema defteru iz 1485. godine u Podgorici je bilo jedino hrišćanskih žitelja, pošto vojnici i druge slične kategorije stanovništva nijesu dolazili u obzir prilikom popisa za defter.137 Islamizacija je vremenom pustila korijene i u ovom naselju. Podaci iz 1582. godine pokazuju da je u Podgorici bilo 322 domaćinstva. Od tog broja je 94 domaćinstva, ili 30% prešlo na islam. Uglavnom je islamizirano stanovništvo bilo slovenskog porijekla.138

Od sredine XVI vijeka u okolini Podgorice počele su da se obra zuju muslimanske mahale. One su postojale u Gluhavici, Gori­čanima i Mahali. Muslimana je bilo i u ostalim selima. U Tuzima su živjela četiri Muslimana čiji su očevi imali slovenska imena. Šest novih Muslimana bilo je u Grudima a njihovi očevi su nosili slovenska i albanska imena. Mnogo više Muslimana bilo je u Medunu, koji je 1582. godine bio muslimansko naselje sa svega dvije hrišćanske kuće. Islamizacija se znatno brže odvijala u nižim predjelima i bliže Podgorici, Žabljaku i Rijeci (Crnojevića).139

Prvi Muslimani u Herceg Novom spominju se deceniju prije nego je grad osvojen od strane Osmanlija. Najmlađi sin Hercega Stjepana, prišao je Osmanlijama i zajedno je s njima učestvovao u osvajanju ovog grada. Veliki broj Muslimana Herceg Novog, Risna i drugih mjesta u Boki Kotorskoj bio je iz istočnog dijela Hercegovine. Prvi muslimanski naseljenici na ovom području bili su Dizdarevići, Fetahovići i Serdarevići. Pomenute muslimanske porodice u Herceg Novom u periodu 1606­1630. bile su Bardovići, Jusufagići, Bijelići, Ljubovići.140

Muslimani su, pored Herceg Novog, živjeli u još 18 naselja u Boki Kotorskoj. Bilo ih je u Risnu, Bijeloj, Sutorini, Baošićima, Đenovićima, Grebenima, Jošićima, Kostajnici, Krivošijama, Go­rnjim Ledenicama, Gornjem i Donjem Morinju, Prijevoru, Savini,

137 Branislav Đurđev, Depedogen-Podgorica, Istorijski zapisi, br. 1, Titograd 1962, 60­61.

138 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd 2000, 93­94.

139 Isto, 96­97.140 Mustafa Memić, n. d, 59­60.

52

Tre besinju i Zadvorinu. U Bijeloj se četrdesetih godina XVI vijeka spominje 16 muslimanskih porodica, u Risnu 17, u Sutorini osam, a daleko najviše ih je bilo u Herceg Novom.141 Iz Novog je, kad su ga Mlečani zauzeli 1687. godine, izgnano oko dvije hiljade i pet stotina Muslimana, pretežno žena i djece. U trenutku napada na grad bilo je oko 2.000 branilaca.142

Prva grupa Muslimana stigla je u podlovćensku Crnu Goru krajem 1513. godine. Bila je to malobrojna skupina, o čemu govore popisi iz 1521. i 1523. godine. U popisu iz 1570. evidentirano je samo 36 muslimanskih domaćinstava. Ona su bila rasprostranjena na sljedeći način: šest u selu Beri, po četiri u selima Ponari i Humci, po tri u selima Gornji Komani, Lješnjani i u Tološima, po dva u Oliverovićima i Maltušićima, dok je u ostalih 10 sela bilo po jedno muslimansko domaćinstvo.143 Broj Muslimana bio je sigurno veći, ali u defteru nijesu ubilježene osobe koje su bile oslobođene od poreskih obaveza, poput službenih lica, islamskih sveštenika i dr.

Da je iznesena konstatacija valjana dokazuju nam i istorijski izvori. U njima se spominju Mahmut Branković, Alijaga Vlahović, Osman­beg Vlahović, Ali­beg Pavlović, Hasan, sin Alijin u Žabljaku, Osman, sin Mahmutov iz Filipovića, Murat, sin Abdulahov iz Ćeranića, Alija, sin Ahmedov iz Žabljaka; u Donjim Komanima nailazimo na Aliju, sina Abdulaha, Sulejmana, sina Mehmedovog; Mustafu, sina Mahmudovog iz Žabljaka; zatim Ibrahima Čauša iz sela Beri, Hamzu, sina Skenderovog, Hamzu, sina Džaferovog, Pir Aliju i Derviša Skenderovog iz Donjeg Polja, hodžu Aliju, Hatiba iz Podgorice u selu Malonšićima u kojem je živio i Durulah Dizdar i mnogi drugi koji iz navedenih razloga nijesu evidentirani u defterima.144

Muslimana je bilo i na Cetinju, gdje je bila rezidencija crno­gorskog mitropolita. Izvjesni Sinan Alin sa Cetinja pominje se u jednoj povelji iz 1627. godine. Muslimani su posjedovali i zemlju oko Cetinjskog manastira, koju su založili kao garanciju crnogorskom mitropolitu za novac koji im je pozajmio.145 Sjeme islamizacije

141 Isto, 60.142 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 528.143 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 46­51.144 Isto, 69­70.145 Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 91.

53

je očito klijalo i u podlovćenskoj Crnoj Gori. Na ovoj teritoriji je 1655. godine bilo osam stotina Muslimana, odnosno islamiziranih Crnogoraca.

U Baru i Ulcinju Osmanlije su naišle na katoličko i pravoslavno stanovništvo, mada postoji osnovana pretpostavka o egzistiranju manjeg broja Muslimana u Baru prije nego je ovaj grad pao pod tursku vlast 1571. godine. Zahvaljujući islamizaciji domaćeg življa i donekle useljavanju, njihov broj se permanentno uvećavao. U barskoj tvrđavi se Muslimani pominju 1582. godine, samo 11 godina nakon što je ovaj grad osvojen. Tada je registrovano 77 Muslimana koji su se bavili vojničkom službom. U tvrđavi se nalazilo i 86 hrišćanskih kuća, dok ih je u Donjoj i Gornjoj varoši bilo oko sto i tu su živjeli isključivo hrišćani. Dvadeset Muslimana u barskoj tvrđavi upisano je kao bin Abdullah, što znači da su im očevi bili hrišćani.146

Oko 300 domaćinstava je živjelo u devet barskih sela. Samo tri domaćinstva su 1582. godine evidentirana da su prešla na islam. U barskom kraju je 1582. godine bilo 560 domaćinstava, od čega su 83 bila muslimanska, pa je ova populacija bila zastupljena sa 14,6% od ukupnog stanovništva na ovom prostoru.147

U strukturi barskog stanovništva bitan je bio udio Muslimana u okolini ovog grada. Oni su ponajviše bili primjetni u Mrkojevićima, Zaljevu, Dobroj Vodi, Tuđemilu i Mikulićima. U Mrkojevićima je prema popisu iz 1582. godine registrovano pet zijameta i četiri timara. Svu upravu nad ovim posjedima imali su Muslimani. U ovom kraju bilo je 10 muslimanskih domaćinstava koje je tretirano kao rajinsko stanovništvo. Najbrojniji su bili u selu Škorović, u kojem se nalazio timar Alije.148 Ovo su bili samo začeci islamizacije u barskom kraju koja će, kao i u ostalim djelovima današnje Crne Gore, doživjeti svoju kulminaciju u XVII i XVIII vijeku.

Iz prezentiranog izlaganja možemo izvući neke nesporne zaključke. Islam su u Crnoj Gori najprije prihvatili pojedinci iz uticajnih porodica. Kasnije se proces islamizacije raširio na sve so ci jalne stratume. Bio je, u pojedinim mjestima Crne Gore, ma­sovno prihvaćen i od strane najnižih društvenih slojeva (rajinsko stanovništvo) koje nije dobilo posebne povlastice. To dovodi u

146 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 537.147 Mustafa Memić, n. d, 69.148 Isto, 71.

54

pitanje tezu da su ekonomski motivi, bar u prvim stoljećima turske vladavine bili presudni za prihvatanje islama. Prema još jednom ustaljenom obrascu oko prihvatanja islama trebalo bi pokazati rezervu. Teško se uspješni rezultati ovog procesa mogu tumačiti nepostojanjem hrišćanskih sveštenika, jer napravljena analiza govori sasvim suprotno. Muslimana je bilo i na Cetinju, gdje je sjedište crnogorskog mitropolita.

Početni proces islamizacije u Crnoj Gori nesumnjivo se odvijao na dobrovoljnoj osnovi. Nijesmo, iz relevantne literature, uspjeli da pronađemo i jedan slučaj nasilnog prevjeravanja. Osim toga, u prvim vjekovima svoje vlasti, Osmanlije nijesu baš rado prihvatale nove poklonike islama, kako to tvrdi jedan naš istoričar.149 Takvo opredjeljenje je proizlazilo iz poreskog sistema koji je bio na snazi u Osmanskom carstvu. Konkretnije, oko 1500. godine u Osmanskom carstvu se nalazilo 894.432 hrišćanska domaćinstva, te da su svi oni prihvatili islam turska vlast bi imala gubitak od oko 2.800 kg zlata godišnje.150

Islamizirano stanovništvo Crne Gore bilo je uglavnom slo­venskog porijekla. Prvi crnogorski Muslimani brižno su čuvali uspomenu na svoje porijeklo. Vjera nije bila nikakava vododjelnica između pripadnika islamske i hrišćanske vjeroispovijesti. Više primjera nam govori da su i članovi jedne porodice pripadali razli­čitim vjerama i da to nije predstavljalo smetnju za njihovo normalno koegzistiranje.

Period masovne islamizacije

U XVII i XVIII vijeku pod uticajem više faktora odvijao se proces masovne islamizacije na teritoriji današnje Crne Gore. Istoričar Milan Vasić je zapazio da je ovaj proces bio inspirisan simbiozom različitih momenata od kojih je izdvojio sljedeće: „prethodna konsolidacija i učvršćivanje osmanske vlasti, stvaranje jezgara od muslimanskih doseljenika u gradovima, podizanje

149 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti, Podgorica 2010, 173.

150 Ema Miljković­Bojanić, Vjerski odnosi u Pljevaljskom kraju u prvom vijeku osmanske vladavine, Glasnik zavičajnog muzeja Pljevlja, knj. 3, Pljevlja 2003, 67.

55

pod zaštitom vlasti i uz njenu podršku, muslimanskih vjerskih, prosvjetnih, kulturnih, dobrotvornih i drugih institucija, dovođenje sa strane vjerski obrazovanih ljudi za službu u džamijama, školama, upravi i sudstvu, djelovanje i borba tih ljudi i institucija za nove vjernike, slabljenje i sputavanje u radu odgovarajućih hrišćanskih institucija, davanje punih građanskih prava novim muslimanima, materijalnih privilegija i niza prednosti koje su proizilazile iz pristupanja vjeri vladajuće klase i države“.151 Ovo su uglavnom bili motivi koji su opredjeljivali jedan dio crnogorskog stanovništva za prelazak na islam, ali neki od navedenih razloga isuviše su uopšteni i nemaju uporište u istorijskoj zbilji Crne Gore.

Islamizacija u Medunu, starom ilirskom gradu, otpočela je odmah nakon njegovog zauzimanja od strane Osmanlija. Nosiocima nove vlasti bilo je naročito stalo da ovo utvrđenje pretvore u tursko vojno uporište. Vojnička posada je, prema popisu iz 1485. godine, bila sastavljena od 38 musthafiza (branilaca tvrđave) i 50 stanovnika domicilnog porijekla koji su živjeli u gradu. Ovi žitelji Meduna se već tada tretiraju kao Muslimani. Osoba od najvećeg integriteta bio je Hasan­beg, koji je ostao upamćen u tradiciji plemena Kuča.152

Stanovnici Meduna su vrlo rado prihvatali islam. To pokazuju podaci iz popisa 1582. godine, iz kojih je uočljivo da je Medun skoro u cjelini bio muslimansko naselje. U njemu su se nalazila samo dva hrišćanska domaćinstva. Novi Muslimani su, do skoro, bili pripadnici hrišćanske vjeroispovijesti, poput Alije, sina Vučine i drugog Alije, sina Đukice.153

Iz Meduna se islam širio i u ostalim djelovima plemenske zajednice Kuča. Broj Muslimana je konstantno uvećavan tokom XVII vijeka. Novi Muslimani su bili najjači oslonac turske vlasti među Kučima. Između njih i Kuča – hrišćana dolazilo je povremeno do manjih sukoba, ali oni nijesu imali vjersko obilježje. Procjenjuje se da je u Kučima 1614. godine bilo oko „200 vrlo ratobornih Tu­raka“.154 Pod terminom Turci, kojeg su strani putopisci često upo­trebljavali, podrazumijevaju se u ovom slučaju isključivo Muslimani domicilnog porijekla. Njihov broj je bio zasigurno veći, jer treba

151 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 535.152 Isto, 543. Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi, Beo­

grad 1981, 53­54.153 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 536.154 Fransoa Lenorman, Turci i Crnogorci, Podgorica 2002, 278.

56

uzeti u obzir i članove njihovih porodica. Smatra se da je u Kučima 1614. godine bilo oko 600 Muslimana.155

Protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Kuča uslijedilo je 1688. godine, nakon bitke na Orlovu kršu. Tada su Kuči hrišćanske vjeroispovijesti uz logistiku Mletačke republike, uspjeli da poraze kučke Muslimane i tako ih, pored ostalog, primoraju na bjekstvo. Oni su se ponajviše raselili u Podgoricu, Gusinje, Plav, Kolašin, Bihor, Rožaje, Nikšić itd. Ali islamiziranih Kuča bilo je i prije ove seobe u pojedinim crnogorskim gradovima. U Podgorici se 1630. godine pominju Osman Pleša, Alija Hasanović, te Džafer, Suljo i Juso Alibašić, porijeklom Kuči.156

Izgnane muslimanske porodice iz Kuča predstavljale su em­brion za širenje muslimanske populacije u mnogim krajevima Crne Gore. U Podgorici su se iz Kuča nastanili Hajdarkučevići (koji se dijele na manje rodove: Begoviće, Vraniće, Koristoviće, Ruhoniće i Selhanoviće), Đurđevići, Oraovci, Glavatovići, Šarkići, Arovići, Alovići, Ćetkovići, Bratovići, Turkovići, Krkanovići, Jevrići, Dža­feradžovići, Hadžimuhovići, Kapadžići, Marići, Rašovići i Šaovići. Ovo doseljavanje je značajno promijenilo etničku sliku Podgorice. To više nije bio grad u kojem je brojčano bilo dominantno hrišćansko stanovništvo. Muslimani su od tada bili brojniji, a njihovo učešće u ukupnom broju stanovnika Podgorice bilo je oko 63%.157

Brojne muslimanske porodice starinom iz Kuča naselile su se i u Nikšiću. Ovi Muslimani su bili gotovo najzastupljeniji u ovom gradu. Samo su Ljuce i Dakovići imali sredinom XVIII vijeka više desetina kuća u Nikšiću. Gusinje i Pećku oblast preplavila je porodica Koljenović koja je brojala preko 150 kuća. Iz Kuča su Mehmed­begovići, Seknići i Orahovci iz Plava, kao i Đečevići iz Spuža. Potomci islamiziranih Kuča u Gusinju su Maljevići, Preknići, Muratagići, Bektaševići i Adrovići. Porijeklom su Kuči, pored ostalih, i Mahmutovići, Rastoderi i Skenderovići iz Bihora.158 Na

155 Mustafa Memić, n. d, 47.156 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 62.157 Ilija Radulović, O stanovništvu Podgorice, Glasnik geografskog

društva, sv. XVI, Beograd 1930. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 99.

158 Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi..., passim. Mile Nedeljković, Krst i polumjesec, Beograd­Bijelo Polje 1993, passim.

57

ovom mjestu smo naveli neke karakteristične primjere, jer su dometi na seljavanja Muslimana iz Kuča bili znatno veći.

Prije promjene demografske strukture Podgorice, u njoj su 1614. godine živjele spahije, čauš, ulufedžije i muteferike (isluženi vojnici). U Podgorici se nalazio i alajbeg koji je (u činu pukovnika) komandovao spahijskom konjicom. Alajbegovi su bili direktno podređeni sultanu i od njega su dobijali berate (vjerovna pisma). Ulufedžije su primale platu, a od feudalne rente sa svojih posjeda izdržavale su se spahije. Spahije su bile obavezne da prema veličini lena, dovedu na bojno polje i mladiće koje su izdržavali. Iz Podgorice i okoline nadzirala se bezbjednost i funkcionisanje osmanske vlasti i na udaljenijim prostorima. Vojnici Plava bili su pod kontrolom dizdara u Medunu, a povremeno i Šema čauša iz Podgorice. Hoti su bili pod komandom Džafer­paše i Redžepa Čelebije Hadžića, a Piperi – Mehmed­age Glavatovića. Vasojevićima su zapovijedali Ahmed Čelebija Hadrović (vjerovatno iz Pipera) i Jusuf Begkrzmić. Selom Zlaticom je upravljao beg Sinanbegović.159 Ovo pozicioniranje muslimanskih uglednika je protokom vremena bilo od velikog značaja za širenje islama u pomenutim krajevima.

Muslimanska populacija u Pogorici se uvećavala i zbog ise­ljavanja poklonika islama iz podlovćenske Crne Gore. Ovu mi­graciju ne treba dovoditi u korelaciju s „istragom poturica u pod­lovćenskoj Crnoj Gori, budući da se radi o običnoj fikciji. Za nju nema nijednog istorijskog dokaza, ali to nije smetalo pojedinim isto ričarima da epski postulat prihvate kao nespornu činjenicu.160 Iz podlovćenske Crne Gore u Podgoricu se uselilo oko 15 porodica,161 od kojih je najznamenitija vlastelinska obitelj Osmanagića iz Bajica kod Cetinja. Ova porodica je dala nekoliko poznatih paša.

U Podgorici su živjele samo tri turske porodice koje su došle iz Azije nakon zaposijedanja ovog grada. To su bili Azganovići, Ahmatovići i Hadžisanovići. Ostali Muslimani su iz raznih krajeva Crne Gore, donekle i iz Albanije, a samo jedna porodica je bila iz Bosne. Na početku XVIII vijeka u Podgorici egzistira 119 mu­

159 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 103.160 Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje

1955, 36­37. Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 126­135.

161 Ilija Radulović, O stanovništvu Podgorice..., 124­125.

58

slimanskih bratstava, a prednjačila su ona iz Zete (24), zatim Kuča i Meduna, Pipera, Spuža, Bjelopavlića, Albanije (Grude, Hoti, Dinoše i Šalje), a u skromnom broju i iz Žabljaka, Zatrijepča, Pipera, Rovaca, Nikšića, Lješkopolja, Crmnice.162 Pored Osmanagića, među najimućnije porodice pominju se Parmakovići, Mećikukići, Krnjići, Lekići, Đurbuzovići, Haverići, Lukačevići, Šarkići, Glavatovići, Vodopići i dr.

Podgorica se i ranije izdvajala po svom ekonomskom značaju među gradovima u kontinentalnom dijelu Crne Gore, a od početka XVIII vijeka doživljava još snažniji ekonomski polet. Otuda i porast broja muslimanskog stanovništva. Muslimani su se u Podgorici pretežno bavili zanatstvom, trgovinom, ugostiteljstvom i u tome su imali znatnu prevagu nad crnogorskim stanovništvom ovog grada. Muslimani se sve više konstituišu i kao posebna etnička cjelina. Upotreba jednog jezika („naški“), tradicija, kulturno izražavanje, običaji i dakako privrženost islamu krasilo je njihovu posebnost i etničku prepoznatljivost.

Činjenica da je podgorički kadiluk sa gradovima Podgoricom, Spužem i Žabljakom od 1756. do 1835. godine, sa izvjesnim prekidima, bio u sastavu bosanskog ejaleta, poslužilo je istoričaru Mustafi Memiću da ovaj postupak osmanskih vlasti opravda „težnjom da se bošnjačko­muslimansko stanovništvo organizaciono poveže sa narodom kojem je po svojim karakteristikama bilo istovjetno“.163 Ovo je neutemeljena teza i stvorena je na osnovu prenapregnutih analogija. Pripadnost jednoj administrativnoj cjelini ne implicira isti identitet naroda koji u njoj žive. Zasigurno je ovo proziran pokušaj da se prošlost muslimanskog naroda Crne Gore predstavi u iskrivljenom obliku i tako se prilagodi ideološkim i nacionalnim ubjeđenjima pomenutog istoričara.

U XVII vijeku je i u podlovćenskoj Crnoj Gori bilo evidentno prisustvo muslimanskog stanovništva. O tome rječitije od svega govori podatak da je na ovom području funkcionisalo osam džamija. One su bile locirane na Cetinju, Obodu, Virpazaru, Ćeklićima, Katunskoj nahiji, Žabljaku i Dupilu (Crmnica). Slobodno obavljanje islamskih obreda nije bio jedini dokaz normalnog suživota između Crnogoraca i domicilnih Muslimana. Trgovački poslovi

162 Isto.163 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 51.

59

su se, takođe, korektno odvijali. Tako je Hasan­beg Perhatović, 3. februara 1685. godine, prodao zemlju na Cetinju. I vladika Rufim Boljević je kupovao imovinu od crnogorskih Muslimana. Cetinjski prvosveštenik je 28. juna 1629. godine kupio dio mlina od Ali­bega Hajdarvojvodića za 40 groša. Muslimani iz Žabljaka prodali su desetak monasima iz Cetinjskog manastira. Žitelji Žabljaka su 1697. godine bili i Mustafa­aga Čelebija, Mustafa­aga Dedović, Mustafa Hasan­baša.164

Veoma brojna toponimija i razna predanja dopustila su etno­grafu Jovanu Erdeljanoviću da zaključi da je u XVII vijeku bi­lo muslimanskog stanovništva u svim crnogorskim nahijama. Muslimani se ponajviše pominju u Ćeklićima i na Cetinju. U Ćeklićima su živjela muslimanska bratstva Sinanovići, Džakovići, Ramadanovići i Muhadinovići.165 Više pomena Muslimana na ovom prostoru susrećemo sredinom XVII vijeka. Mustafa, Musliman iz Će klića, pominje se 1647. godine u svojstvu glavnog mletačkog pismonoše. Malo docnije se na tri mjesta pominje Hasan Mustafović iz Ćeklića kao glavni pismonoša, a takođe i neki Sulejman sa Cetinja. Godine 1654. zapisan je i Homer Sulejman sa Cetinja, pismonoša. I 1666. godine pomenuti su Bećir i Hasan iz Ćeklića.166

Muslimana je bilo i u Pješivcima, Cucama, Ozrinićima, Za­garaču, Lješanskoj nahiji. Tako su Adrovići živjeli u Progonovićima, a Asanovića – islamiziranih Popovića bilo je u Stanisavljevićima. Brojni su bili Muslimani i u selima Lješanske nahije, posebno u Selištu, Goljemadima, Begovoj Glavici, Pod Stranom. Oni su početkom XVIII vijeka iseljeni, a njihovi potomci su Mehmedagići, Omerćehajići, Vranići i drugi.167

Muslimansko bratstvo Mustafića je iz sela Bajica, a jedan nji­hov potomak se spominje u „Gorskom vijencu“. Pripadnici ovog bratstva prebjegli su u selo Tuđemile u okolini Bara. U Očinićima su živjeli muslimanski begovi Sokolovići i Rucevići, domicilnog porijekla, te Ali­beg Rikanović i islamizirano bratstvo Karimani koje se kasnije vratilo u pravoslavlje. Takvu konverziju napravili

164 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 60.165 Jovan Erdeljanović, n. d, 58­61.166 Istorija Crne Gore, knj. 3..., 247.167 Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, etnička prošlost plemena,

Beograd 1978, passim.

60

su i Miloševići, Jabučani, Muslimovići, Kasumi, Kadići, Bećiri, Šabani, Muhadinovići, Mustajkadići. Islam je prihvatilo i veliko bratstvo Ostojića koje je bilo nastanjeno u selima Ikovići, Aluzi, Šćepan­Dolu i pod planinom Crni Vrh. Jovan Erdeljanović navodi da je u selu Ostojićima postojala džamija od drvene građe, ali za tu konstataciju nema uporišta u istorijskim izvorima. Kako bilo, ovo bratstvo je bilo duboko privrženo islamskoj religiji. Ostojići su morali da napuste svoj zavičaj usljed sve češćih sukoba između Crnogoraca i Muslimana u podlovćenskoj Crnoj Gori na početku XVIII vijeka. Jedan njihov ogranak – Krševići, nastanio se u Nikšiću.168

Muslimani su bivstvovali u Ćeklićima i na početku XVIII vijeka. Muhadin iz Ćeklića je 1701. godine prodao imanje svog pokojnog oca Alimata koje se nalazilo u Zalazima svom prvom rođaku Milošu Stijepovu iz pomenutog mjesta.169 I ovaj podatak ukazuje da su Muslimani u podlovćenskoj Crnoj Gori bili domicilnog porijekla. Svijest o njihovom zajedničkom porijeklu s Crnogorcima nije ni u jednom trenutku bila zatamnjena. Uopšte uzevši, Muslimani u Crnoj Gori nijesu predstavljali bilo kakav privilegovan sloj, niti su bili povezani naročitim društvenim interesima. Vjera je imala znatno više uticaja na svakodnevni život i nije bila prepreka za snošljive međukonfesionalne odnose.

Broj Muslimana u podlovćenskoj Crnoj Gori je radikalno uma njen nakon 1727. godine. Oni su se postepeno iseljavali usljed pojačane oslobodilačke borbe crnogorskog naroda koju je predvodio vladika Danilo Petrović. Iseljavanje Muslimana bio je višegodišnji proces, a ne posljedica nasilne „istrage poturica“ koja je navodno sprovedena u toku jednog dana. Romantičarska istoriografija vezuje ovaj događaj, koji je očigledna mitska tvorevina, za Božić 1702. ili 1707. godine. Apsolutno nekritički se tvrdi da je tada nestalo Muslimana iz podlovćenske Crne Gore. Takvim površnim konstrukcijama, pokatkad znaju da podlegnu i afimirsani istoričari, koji olako konstatuju da je „početkom XVIII vijeka nestalo mu­sli manskog stanovništva sa područja Stare Crne Gore, nakon kontroverznog događaja poznatog pod imenom Istraga poturica“.170

168 Isto.169 Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila..., 41.170 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 175­176.

61

Muslimani u podlovćenskoj Crnoj Gori, zacijelo, nijesu preko noći iščezli. To potvrđuje više arhivskih dokumenata. U jednom testamentu Ivana Dupila iz 1712. godine, iz istoimenog mjesta u Crmnici, rečeno je da neka njegova imanja u Crmnici drže Turci (misli se na Muslimane – Z.F) i hrišćani.171 I petnaest godina kasnije Muslimani žive u Crnoj Gori. Njih vladika Danilo u jednom pismu iz 1727. godine tretira kao „domaće Turke“.172 Nakon toga, sve su rjeđi pomeni o Muslimanima u podlovćenskoj Crnoj Gori. Oni se postupno iseljavaju u homogene muslimanske sredine, odnosno u razne gradove Crne Gore. Ali tragovi o prisustvu Muslimana u Katunskoj nahiji i dalje su bili prisutni. Ne samo preko brojnih toponima, nego i zbog činjenice da je jedan broj aga bio vlasnik zemlje, mada nije na njoj živio. Vladika Sava Petrović je sredinom XVIII vijeka držao u zakup zemljišne posjede podgoričkih aga na Cetinju i Dobrskom selu i taj zajam je kompenzirao određenom količinom dukata.173

Pad Risna (1684) i Novog (1687) pod Mlečane direktno se odrazio na razvoj Onogošta (Nikšić od 1767). Tada je ovaj grad dobio prvu tursku posadu i priličan broj muslimanskih stanovnika. Porodice iz Herceg Novog i Risna su se za skoro 200 godina života u Nikšiću razgranale u manja bratstva, od kojih su bila najpoznatija: Danevići, Duranovići, Šajinagići, Slijepčevići (Dizdarevići), Komanići, Ihtijarevići, Nurkovići, Golovići i drugi. Danevići su dali prvog kapetana, a Komanići prvog dizdara Nikšića. Stanovnici Nikšića su Muslimane iz Herceg­Novog i Risna zvali Hercegovcima, a kraj u kome su živjeli – Hercegovačka mahala. Za potrebe ovih doseljenika, kao i vojne posade, izgrađena je 1695. godine prva džamija u Nikšiću.174

Posada u Nikšiću je 1707. godine brojala 306 vojnika, a či­nili su je odredi azapa, farisana, mustahfiza, topdžija, martolosa i pasbana. Nikšić je samo nekoliko godina docnije bio grad od 560

171 Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila..., 42.172 Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 91.173 Gligor Stanojević, n. d, 42.174 Petar Šobajić, Nikšić, Nikšić 1995, 63­64. Hivzija Hasandedić,

Spomenici islamske kulture u Herceg Novom i okolini, Almanah, br. 3­4, Podgorica 1998, 91.

62

kuća. uvećala se i njegova vojna posada, koja je 1730. godine brojala 700 vojnika.175

Broj stanovnika i kuća u Nikšiću je latentno rastao. U Nikšić se doselio i dio glasovitog bratstva Mušovića. Mušovići su bili begovi, age i kapetani Nikšića i Kolašina. Držali su vlast u Nikšiću za skoro sve vrijeme osmanske vladavine. Takav položaj omogućavala je fleksibilnost turske uprave. Izuzev sultanskog dostojanstva, Mu sli­manima su bila dostupna sva mjesta u osmanskom aparatu, a jedino mjerilo bila je sposobnost, bez obzira na njihovo porijeklo, socijalnu ili drugu pripadnost.

Mušovići su u Nikšić stigli iz Kolašina. Prvi kapetan Nikšića iz ovog znamenitog bratstva bio je Hamza Mušović. Hamza je imao brata Mehin­agu, i po svoj prilici svi Mušovići iz Nikšića potiču od njih dvojice. Stoga su Mušovići bili podijeljeni na dva manja bratstva: Hamzagiće i Mehinagiće.176

Pored hercegovačkih Muslimana i Mušovića ogroman dio sta­novništva Nikšića sačinajvala su četiri „fisa“ i to: Grude, Kuči, Piperi i Ferizovići. Većina pripadnika ovih plemena naselila se u Nikšiću nakon primanja islama. Odstupanje od ovog pravila predstavljaju Piperi. Članovi ovog plemena prišli su islamu u prvoj polovini XVIII vijeka, a među njima se posebno isticao čuveni junak Sefer Piper. On je prije primanja islama nosio ime Stanko Miličković i živio je u piperskom selu Petrovići (Memetovići). Njegov rođak bio je izvjesni Marko Nikolić. Oko Sefera su se okupljali raseljeni Piperi u Nikšiću i pod njegovim uticajem su uglavnom primali islam. Potomci Sefera Pipera prezivali su se Mulići, pošto su od njih poticale mule – obrazovani i ugledni ljudi. Najpoznatije piperske porodice u Nikšiću su bile: Hadžimanići, Mrke, Beširevići, Bauci, Osmovići, Zlatanići, Durkovići, Jašaragići, Šubarice, Kozići, Mečevići i dr.177

Naročito razgranato muslimansko bratstvo u Nikšiću bili su Ferizovići. Oni su, za razliku od ostalih bratstava, poticali iz lokalne sredine, od islamiziranih Nikšića. Preci Ferizovića bili su Popovići iz sela Zagrada u Župi Nikšićkoj. Svojim brojem prevazilazili su

175 Vuk Vinaver, Hercegovačka trgovina sa Dubrovnikom početkom XVIII vijeka, Istorijski zapisi, br. 1­2, Titograd 1955, 66. Slobodan Drobn­jak i Sait Š. Šabotić, n. d, 113.

176 Petar Šobajić, n. d, 65­66.177 Isto, 68­69. Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 111.

63

ostale fisove u gradu i davali su 250 ratnika. Dijelili su se na uža bratstva: Atliće, Aliće, Rogoviće, Gaševiće, Rakuljice, Barloviće, Mujkoviće, Džankoviće, Karimanoviće, Marune, Grošoviće i dr.178

U Nikšić je prebjeglo i nekoliko porodica iz Ćeklića. Pred­vo dio ih je Čolak Arslan, sin Ibrahima­age, imama džamije u Će­klićima. U gradu su ih zvali Crnogorcima, a njihova prezimena su bila: Ramadanovići, Gledići, Runjevići i Džulupovići.179 Samo jedna porodica u Nikšiću bila je turskog etničkog porijekla. To su bili Hadžimusići, vrlo viđena begovska kuća.180

Muslimani u Nikšiću nazivani su „Onogoštani ili Nikšićani“, a narodne pjesme ih imenuju kao „Onogoški Turci“ i još češće „od Nikšića Turci“.181

Stanovništvo Nikšića se neprekidno uvećavalo, te je ovaj grad bio veoma gusto naseljen krajem XVIII vijeka. Uviđajući ovaj golemi porast, osmanske vlasti su odlučile da dio nikšićkog stanovništva pošalju za popunu strategijski važnih, a slabo naseljenih područja. Sultanovim fermanom iz marta 1779. godine riješeno je da se 30 porodica iz Nikšića i Pipera presele u Bosansku Gradišku.182

Ovo iseljavanje nije vidnije promijenilo demografsku sliku Nikšića. Broj stanovnika i dalje se uvećavao. O tome je geograf Jo van Cvijić zapisao „na daleko nije bilo silnije muhamedanske varoši od Nikšića“.183 I zaista, Nikšić je bio izrazito muslimanski grad u kome je prije 1878. godine živjelo preko 4.000 stanovnika. Crnogoraca je bilo svega 300, dok su ostali žitelji Nikšića bili Muslimani. Toliki procenat Muslimana nije imalo niti jedno gradsko naselje u Crnoj Gori.

Muslimanska populacija bila je veoma brojna i u Baru. U ovom gradu je 1610. godine bilo 310 hrišćanskih i 290 islamskih porodica. Ovaj odnos se značajno promijenio nakon burnih događaja

178 Petar Šobajić, n. d, 69­70. Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 111.

179 Petar Šobajić, n. d, 70­71.180 Isto, 71.181 Isto. Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. II,

Beograd 19903, 297.182 Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX vijeka, Beograd 1997,

175.183 Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beo­

grad 1966, 294.

64

koji su potresali Bar sredinom XVII stoljeća. Bili su inicirani mletačkim napadom na Bar 1646. godine. Lokalni rimokatolici su bili naklonjeni Mlečanima, pa su osmanske vlasti uzvratile njihovim nasilnim prevođenjem na islam.184 Ovo je jedini primjer nasilne islamizacije u Crnoj Gori u toku viševjekovne osmanske vladavine.

Pritisak turskih vlasti, ali i dobrovoljno prihvatanje islama od dijela hrišćanskog stanovništva umnogome je modifikovalo vjersku strukturu Bara. U Baru i njegovoj neposrednoj okolini je 1703. godine živjelo 87 pravoslavnih porodica sa 398 lica, 78 rimokatoličkih sa 206 osoba, i čak 469 islamiziranih porodica sa 3.079 stanovnika.185

Rast muslimanskog stanovništva u Baru i njegovom susjedstvu nastavio se i u kasnijem periodu. Izvjestan broj Muslimana iz pod­lovćenske Crne Gore našao je na ovom prostoru sigurnije utočište.186 Islamizacija je u periodu 1691­1697. godine zahvatila i Mrkojeviće. Oni su se dragovoljno opredijelili na ovu konverziju. Primanje islama omogućilo im je da ojačaju spektar svojih zanimanja. Pored zemljoradnje i stočarstva, intenzivnije su se bavili i trgovinom. Trgovali su ne samo na području Bara i Ulcinja, već i Skadra. U Skadru su bili uvažavani i stoga su mogli u njemu i da prenoće.187 Mrkojevići su i poslije primanja islama zadržali svoja prethodna prezimena, pa se kao Muslimani pominju Dapčevići, Perazići, Petričevići, Kalezići, Dabezići, Nikezići, Bojići i dr. Jezik kojim su govorili nazivali su „naški“.188

Pljevlja su u XVII vijeku, za razliku od mnogih crnogorskih gra dova, imala neuobičajenu vjersku i etničku strukturu. Ovaj grad i njegova okolina, kao što smo već rekli, u prvim vjekovima osmanske vladavine bio je prepoznatljiv po ogromnom broju po klonika islama. Ali ta slika počela je da blijedi u XVII vijeku, kada je usljed brojnih ratova i zaraznih bolesti (kuga), broj podanika islama u Pljevljima počeo vidno da se umanjuje. Tako je hrišćansko stanovništvo steklo brojčanu prevagu. Taj omjer je još više uvećan u prvim decenijama

184 Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX vijeka, Beograd 1950, 290. Istorija Crne Gore, knj. 3, 537.

185 Jovan Radonić, n. d, 289.186 Andrija Jovićević, Crnogorsko primorje i Krajina, Beograd 1922,

27­28.187 Edhem Peročević, Mrkojevići (Prošlost i demografska kretanja),

Almanah, br. 9­10, Podgorica 2000, 104­105.188 Andrija Jovićević, Crnogorsko primorje i Krajina..., 88.

65

XVIII vijeka. Povlastice koje su imali žitelji Pljevalja uticale su na veću naseljenost ovog grada. Pljevlja su 1806. godine imala između 5.000 i 6.000 stanovnika, a tada je većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Ali administrativna vezanost Plje valja za Bosanski ejalet imala je strahovito loše posljedice za mu slimansko stanovništvo. Česti ratovi na teritoriji ovog ejaleta prosto su desetkovali muslimansku populaciju iz Pljevalja koja je bila stalni učesnik u tim oružanim sukobima. Zato su Pljevlja 1811. godine imala 3.000 ljudi islamske i čak 5.000 ljudi pravoslavne vjere.189 Ovakav omjer nije ni izbliza zabilježen u bilo kojoj gradskoj sredini u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću.

Muslimani u Pljevljima bili su gotovo u cjelini ljudi domaćeg porijekla. Neki putopisci ih spominju pod imenom „Turci“. Evlija Čelebi je 1660. godine rekao za žitelje Pljevalja da „nose mačeve i puške, a bave se trgovinom. Govore bosanski i svi su gostoljubivi, plemeniti i čovječni ljudi“.190 Iz navoda da su stanovnici Pljevalja govorili bosanskim jezikom ne mogu se izvesti probitačniji zaključci, naročito ne o pripadnosti nekom narodu. Taj jezik (bosanski, bošnjački), kako navodi Ejup Mušović u svom radu iz 1981. godine, u suštini se „nije razlikovao od sadašnjeg srpskohrvatskog jezika“.191

Najistaknutije porodice u Pljevljima u XVIII vijeku bile su Selmanovići i Čengići. Pojedini članovi porodice Selmanović bili su na istaknutim civilnim i vojnim državnim položajima u Bo­sa nskom ejaletu, kao i u drugim pokrajinama Osmanskog car­stva. Sulejman­paša Selmanović je početkom XVIII vijeka bio sandžakbeg hercegovačkog sandžaka. U Pljevljima je bio uvažavan od svojih sugrađana obje vjeroispovijesti i slovio je kao vrlo čestita ličnost. Porodica Selmanović je u XVIII vijeku držala vlast i u na­hiji Drobnjak. Čengići su, takođe, bili na visokim položajima u osma nskom državnom aparatu. Više članova porodice, Durmiš­pa ša, Bećir­paša, Omer­paša, obavljali su dužnost sandžakbega Hercegovačkog sandžaka, u prvoj polovini XVIII vijeka.192

189 Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009, 151­157.

190 Evlija Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sa­rajevo 1979, 399.

191 Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981, 91.192 Enes Pelidija, O stanovništvu i poznatim porodicama Pljevalja

(Taslidže) i Tašličkog kadiluka u XVIII stoljeću, Almanah, br. 33­34, Pod­gorica 2006, 171, 174.

66

Pored Selmanovića i Čengića uzvišeno zvanje sandžakbega Hercegovačkog sandžaka u XVIII vijeku imali su Redžep­paša Šeić (1699­1703), Sejfulah­paša Tešnjak (1703), Gazi Ahmed­paša Rustempašić (1727), Rustem­beg Rustempašić (1727), Hajdar­beg (1762), Hasan­aga Jažić (1776) i Ebu Bekir­paša Džaferpašić (1797).193 Skoro svi sandžakbegovi u Pljevljima bili su domaćeg porijekla i stoga su imali poseban senzibilitet za razvoj svog grada. Taj razvoj je bio primjetan u gotovo svim porama privrednog i kulturnog života.

Prelazak hrišćanskog stanovništva na islam u plavsko­gu­sinjskoj oblasti otpočeo je tek u XVII vijeku. Jedan od faktora koji su pospješili islamizaciju u ovoj oblasti oličavao se u izgradnji vojnog utvrđenja u Gusinju i podizanju grada Plava. Osmanska vlast se odlučila na ovaj korak zbog čestih upada ratobornog albanskog plemena Klimenta, kao i sprečavanja mletačkog uticaja u plavskoj nahiji. Tvrđava Gusinje se prvi put pominje 1611. godine i nešto kasnije je bila obnavljana i proširivana. Vremenom je dobila još veći strateški značaj, budući da je jačao oslobodilački pokret u crnogorskim Brdima i gornjoj Albaniji. Već 1614. godine u Gusinju je bilo 100 kuća sa 237 vojnika.194

Izgradnja Plava je završena 1619. godine, na lokaciji starog srednjovjekovnog utvrđenja. U Plavu je bila smještena vojna posada, s ciljem da zaustavi pljačkaške pohode sjevernoalbanskih plemena, prvenstveno Klimenata. Zasigurno je utvrđeni Plav privremeno umirio pohode ovih plemena. Plav je još više dobio na značaju izgradnjom čuvene „Redžepagića kule“ iz XVII vijeka. Ova kula nije služila samo za stanovanje, nego je imala i vojnu funkciju.195

Podizanjem Gusinja i Plava predstavljalo je zamajac procesa islamizacije u ovim krajevima. Sultan Ahmed (1603­1617) je izgradio džamiju u Gusinju a ona je prevashodno služila za obavljanje vjerskih obreda nosioca osmanske vlasti, u prvom redu kadije, kao i pripadnika regularnih turskih jedinica. S vojskom su u ove krajeve

193 Isto, 179.194 Fransoa Lenorman, Turci i Crnogorci, Pogorica 2002, 279­280.

Božidar Šekularac, Muslimani Crne Gore, Tokovi, br. 1­2,Berane 2011, 54­55, 63.

195 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 521. Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 108­109.

67

stigli i islamski sveštenici (ulema) koji su imali presudnu ulogu u prelaženju hrišćanskog stanovništva na islam.

Taj proces je u početku bio veoma skromnog obima. Mali broj pojedinaca je u drugoj deceniji XVII vijeka prihvatio islam. Početna neizvjesnost oko primanja nove religije brzo je nadvladana i Gusinje je krajem XVII vijeka bilo pravo stjecište poklonika islama. Zato je 1687. godine izgrađena i druga islamska bogomolja u Gusinju. Bila je to Čekića džamija koja je podignuta od dobrovoljnih priloga žitelja Gusinja. Njeni darodavci bili su duboko privrženi islamu, a interesantno je da je bratstvo Čekića, po kojima je džamija dobila ime, pripadalo kategoriji običnih građana („nefera“). U ovom bratstvu ni tada, ni kasnije, nije bilo ni aga, ni begova.196

Sve veći broj poklonika islama nametao je potrebu izgradnje novih džamija u Plavu i Gusinju. Po svemu sudeći, na početku XVIII vijeka izgrađena je Redžepagića džamija u Plavu, a 1765. go dine podignuta je Vezirova džamija u Gusinju. To je bila peta džamija u plavsko­gusinjskom kraju i izgrađena je u vrijeme kada je proces islamizacije na ovom području već bio okončan. Vrijeme u kojemu su podignute ostale džamije uvjerljivo svjedoči da je prihvatanje islama stanovništva plavske nahije otjelotvoreno u krajnje nepovoljnoj situaciji za Osmansko carstvo, pošto je njegova vojska pretrpjela poraz kod Beča i preko Save i Dunava, povlačila se ka Kosovu i Skoplju. Islam su stanovnici Plava i Gusinja masovno prihvatili baš u trenutku kada su se okolna crnogorska i albanska plemena priključila Savezu hrišćanskih država protiv Osmanskog cartva kao emisara islamske religije.197

Istraživanja Mustafe Memića, najboljeg poznavaoca prošlosti Plava i Gusinja, nedvosmisleno ukazuju da je primanje islama od strane tamošnjeg stanovništva proteklo na potpuno dobrovoljnoj osnovi. U tom periodu nije ni bilo osmanske vojske u plavskoj nahiji. Osmansko carstvo je bilo preokupirano ratovima s hrišćanskim silama – Austrijom i Mletačkom Republikom, pa su sve druge akti­vnosti imale za njega drugorazredni značaj.198

Proces islamizacije u plavsko­gusinjskoj oblasti trajao je oko 130 do 150 godina. On nije, zasigurno, ostvaren zbog dobijanja ze­mlje u posjed i drugih ekonomskih privilegija. Ogroman dio novih

196 Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 93.197 Isto, 92.198 Isto.

68

podanika islama je sam obrađivao svoju zemlju koja nije prelazila površinu od jednog hektara ili su kao napoličari radili na begovskim, aginskim i drugim veleposjedničkim imanjima. Oko 80% Muslimana u ovoj oblasti bilo je u toj nezavidnoj poziciji. Ali jednostavnost i praktičnost islama bili su iznad drugih motiva. Sljedbenike islama nije pokolebala ni praksa osmanskih vlasti da dodjeljuje velike površine zemljišta dijelu stanovništva koje je pripadalo pravoslavnoj i rimokatoličkoj vjeroispovijesti, a dobili su u vlasništvo površine obradivog i planinskog zemljišta u Plavu. Planinu Treskavac iznad Plava dobilo je u posjed bratstvo Drakulovića. Prostor Vusanja, na kojem je krajem XVIII vijeka živjelo 3.000 stanovnika, dodijeljen je rimokatoliku Đon Balji.199

Stanovništvo Plava i Gusinja poticalo je iz raznih krajeva Crne Gore i Albanije. Sredinom XVIII vijeka na ovim prostorima bilo je čak 285 bratstava. Prednjačili su naseljenici sa područja Kuča (50 bratstava), zatim iz plemena Keljmendi, pa bratstva iz Zatrijepča, okoline Skadra, Vasojevića, Bratonožića, Rovaca, Morače, Bje­lopavlića, Bihora i Škrelja (sjeverna Albanija).200

Dva veća, kao i najuticajnija muslimanska bratstva, na ovom području bili su Šabanagići i Redžepagići koji su došli iz sela Gruje Miri, iz okoline Skadra. Šabanagići su se naselili u Gusinje, a Redžepagići u Plav. Šabanagići su imali najviše baština­čitluka i u dužem periodu su bili gospodari čitave oblasti Gornjeg Polimlja. Po njima se Gornje Polimlje sve do sredine XIX vijeka često nazivalo i Šabanagića nahija. Šabanagići su upravljali nahijom iz svog sjedišta Gusinja. Ovo bratstvo je do kraja XVIII vijeka dalo nekoliko gusinjskih mudira Mehmed­paša, Đul­beg, Asan­aga Đulbegović i Ali­beg Gusinjski.201

Begluci Šabanagića i Redžepagića prostirali su se od Gusinja do Bihora. Redžepagići su, poslije Šabanagića, posjedovali najviše čitluka u Gornjem Polimlju. Između njih i Šabanagića postojao je izvjestan rivalitet. Redžepagići su povremeno držali vlast u ovoj oblasti.202

199 Isto, 96. Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika i Šekular, Beograd 2009, 100.

200 Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast..., 89­115.201 Isto, 110­112.202 Isto, 113­114. Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 76­77.

69

Vojno­strateški razlozi uticali su i na podizanje grada Kolašina. Kolašin je zidan za vrijeme Kandijskog rata (1645­1669) kada je ovaj kraj na rijeci Tari bio ugrožen od strane pobunjenih plemena, pa je osmanska vlast riješila da izgradi tvrđavu i time onemogući pokrete pobunjenika i obezbijedi važne komunikacije. Glavna utvrđenja grada podignuta su 1650. godine, da bi 1651. u crkvenoj knjizi Vrhbrezničkog ljetopisa pohranjenoj u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja bilo zapisano: „Sazida Ali­paša grad na Kolašinoviću“.203

Kolašin je dobio stalnu vojnu posadu s agama i kapetanom na čelu i tako je osmanska vlast mogla da sprovodi jaču kontrolu nad žiteljima Potarja i Morače. Austrijski izvori iz XVIII vijeka govore da je Kolašin bio značajan grad za osmansku vlast, ali da je bio nedovoljno utvrđen i raspolagao je s malo artiljerije.204

Izgradnja Kolašina će, nesumnjivo, uzrokovati da se pojavi masovna islamizacija u Potarju. Ovaj grad je, uostalom, i osnovan kao muslimansko naselje. U Kolašin su se nastanili Muslimani iz drugih mjesta, a istovremeno je izvršena islamizacija doseljenih hrišćana. Domicilni hrišćani bili su u manjini. To pokazuju podaci iz perioda 1718­1739, u kojima se navodi da je u Kolašinu bilo 150 kuća, uglavnom muslimanskih.205

Koliko su bili veliki dometi islamizacije u ovom kraju najbolje ilustruje podatak da je 16 sela u okolini Kolašina bilo na početku XIX vijeka isključivo naseljeno muslimanskim stanovništvom. Etnička slika samog grada bila je znatno izbalansiranija. Kolašin je imao 1.550 kuća, od čega su 916 bile muslimanske, a 634 crnogorske.206

Najrespektabilnije bratstvo u Gornjem Kolašinu bili su Mušo­vići, age i kapetani Kolašina. Krasila ih je postojanost u očuvanju islamske religije, ali im to nije smetalo, naročito prije 1878. godine, da s ponosom ističu svoje slovensko porijeklo. Pored Mušovića, po znatija muslimanska bratstva bila su: Mekići, Micani (Memići, Hra povići i Boškovići), Mehonići, Husovići, Beširovići, Smailagići, Đurđevići, Balijagići, Oručevići, Pepići, Zuljevići, Balabani,

203 Novica Rakočević, Kolašinski kraj do stvaranja jugoslovenske države 1918. godine, monografija Kolašin, Beograd 1981, 63.

204 Isto, 64. Istorija Crne Gore, knj. 3..., 522.205 Novica Rakočević, n. d, 64­65.206 Isto, 65. Aleksandar Giljferding, Putovanje po Hercegovini,

Bosni i Staroj Srbiji, Sarajevo 1972, 282.

70

Migalovići, Martinovići, Lukači, Hrvati, Pijuci, Kajevići, Husovići, Leluševići, Hode, Buljići, Ahmetovići i dr.207

Ni dio plemena Bjelopavlića nije bio imun od prihvatanja islama. Novu religiju je u toku 1619­1620. primilo čak 90 porodica iz ovog plemena. Širenju islama pogodovalo je i podizanje grada Spuža na putu od Podgorice za Nikšić. Ovaj grad je izgradio skadarski sandžak­beg Hodaverdi Mahmutbegović 1704. godine. Spuž je za osmanske vlasti predstavljao važno vojno uporište u Zeti koje je trebalo da bude bedem za oslobodilačku borbu Crnogoraca. Bio je opskrbljen vojnim objektima i artiljerijom i imao je stalnu vojnu posadu i dizdara. Spuž je razvijan i kao naselje u koje su se doseljavali Muslimani iz okoline, ali i daljih mjesta, a u njemu su živjeli i Crnogorci. Poznate muslimanske porodice iz Spuža su Zotovići, Dizdarevići, Bećirovići, Derviševići, Đurovići, Đečevići i naročito Parmakovići i Mećikukići, koji su kasnije bili crnogorski kapetani.

Proces islamizacije u Rožajama intenziviran je u XVIII vijeku, mada se još 1638. godine u ovom mjestu spominje tvrđava i džamija. Postojanje ovih objekata jasno govori da je u Rožajama već tada bilo poklonika islama. Njihov broj je bio minoran. On će naglo porasti krajem XVII i početkom XVIII vijeka. Ovo povećanje bilo je u direktnoj vezi s protjerivanjem Muslimana iz plemenske zajednice Kuča, 1688. godine. U Rožajama su se tada nastanile porodice Ganića, Fetahovića i Bećirbegovića. Za nosioce osmanske vlasti u ovom kraju postavljeni su Ganići. Ganići su bili poznati i po blagonaklonom stavu prema crnogorskom stanovništvu.208

Još jedan razlog uveliko je doprinio masovnoj islamizaciji u Rožajama. Hrišćansko stanovništvo u ovom kraju je masovno učestvovalo u antiturskom pokretu 1689. i 1690. godine i tako se stavilo u službi Austrijanaca. Austrijski ratni izvještaj govore da su Rožajci hrabro borili protiv Turaka, te da su oslobodili svoj grad i ratna dejstva nastavili prema Bijelom Polju. Ali ratna sreća im nije bila dugo naklonjena jer su Turci uz pomoć dva topa osvojili Rožaje i primorali ustanike na povlačenje.209

207 Ejup Mušović, Mušovići..., 91. Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 80.

208 Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori..., 122­123. Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica, Beograd 1960, 343, 347­348.

209 Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori..., 124.

71

Osmanske vlasti su brzo prinudile rožajsko stanovništvo na potčinjenost. Dio ovog stanovništva se iselio prema sjeveru, a na napuštenu zemlju doselili su se pripadnici crnogorskih plemena Kuča, Bratonožića i Rovčana, kao i žitelji iz Skadarske Malesije. Doseljeno stanovništvo je bez ikakve prinude primilo islam i logično, sve običaje koji su svojstveni ovoj religiji. Rožajski kraj je u XIX vijeku bio vrlo privlačan i za nova, masovnija naseljavanja. U njemu se naseljavaju Kuči, Drobnjaci, Vasojevići, Piperi, Bjelopavlići, Moračani i dr. I ovo stanovništvo je u velikom broju prihvatilo islam. Muslimani u Rožajama su toliko preovladali da su sredinom XIX vijeku činili 85­90% ukupnog stanovništva.210

Razlozi prelaska na islam bili su različiti. Turci su manjem broju islamiziranih osoba davali agaluke zbog isticanja u borbi protiv njihovih neprijatelja. Očuvanje zauzete zemlje bilo je, takođe, jedan od faktora koji su uticali na primanje islama. Ali ekonomski motivi nijesu uvijek bili dominantni za prihvatanje nove religije. Jedan broj novih poklonika islama poticao je iz najsiromašnijeg sloja hrišćanskog stanovništva. Oni nijesu dobili nikakve privilegije zbog prihvatanja nove religije. Upravo je očaranost islamom bila glavni razlog da je više porodica iz raznih krajeva Crne Gore koje su došle u Rožaje prihvatilo novu religiju.211

Pored ranije navedenih Ganića, Fetahovića i Bećiragića, po­znate muslimanske porodice iz Rožaja bile su Bajrovići, Mujovići, Kurtagići, Ćorovići, Satovići, Kurpejovići, Ademagići, Agovići, Ća­tovići, Nuhagići, Đerekarci i dr.

Od početka XVIII vijeka muslimansko stanovništvo je u latentnom porastu i na području Bijelog Polja (Akova) i Bihora. Poraz Turske u ratu s Austrijom (1714­1718) uslovio je teritorijalne gubitke Osmanskog carstva. U njegovom sastavu više nije bilo sje­verne Srbije, pa se jedan broj muslimanskih izbjeglica nastanio u bjelopoljskom kraju. Među njima je bio najčuveniji Hajdar­paša koji je dobio velike posjede u Bihoru. Njegovi rođaci bili su Kajabegovići i Hasanbegovići. Posjede u Sutivanu dobili su i Šehovići. Krajem XVIII vijeka, poslije povlačenja Turaka iz Slavonije, u ovaj kraj je došao Mehmed Ćor­paša, rodonačelnik Ćorovića.212

210 Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 351­352.211 Isto, 352.212 Milisav Lutovac, Bihor i Korito, antropogeografska ispitivanja,

Beograd 1967, 31.

72

Dr Miomir Dašić iznosi tvrdnju, koju ne potkrepljuje niti jednim istorijskim dokazom, da su Hajdar­paša, Mehmed Ćor­paša i drugi begovi i age podsticali „... islamizaciju podložnih seljaka, da bi ih tako lakše držali u zavisnosti i odvojili od srpskog življa koji je bio sklon pobunama“.213 Ova tvrdnja je isključivo proizvod subjektivne impresije, jer prihvatanje islama ne znači i apsolutnu odanost prema predstavnicima osmanske vlasti. Osim toga, primanje islama nije impliciralo automatsko odvajanje od svog ranijeg etnikuma, niti gubitak svijesti o zajedničkom porijeklu. Upravo primjeri iz Bihora najbolje demantuju olako iznesene konstatacije dr Dašića. Na ovom području je bio čest slučaj da su u jednoj kući živjeli pripadnici i hrišćanske i islamske vjeroispovijesti. U zadružnoj porodici Karišika iz Podvrha živjeli su pripadnici obje vjere još 1830. godine.214

O zajedničkom životu poklonika različitih vjera u okviru je­dnog doma na prostoru Bihora pisale su u martu 1848. godine „Novine čitališta Beogradskog“. Dopisnik ovih novina je uočio sljedeće: „U Pešteru i Bihoru ima takvih domova, u kojima se nalaze po dva brata, pa jedan vjeruje u Hrista a drugi u Muhameda, jedan klanja a drugi se krsti. U nekim kućama ima po tri brata i sva tri drže da su Turci, a otac im je Srbin, i tako sinovi klanjaju, a otac se krsti, a kad bajram dođe svi zajedno proslave, otac ide u crkvu a sinovi u džamiju. – U ovim predjelima i to se može naći da dva brata Turčina u jednoj kući živjeći jedan drži za ženu bulu a drugi hristijanku, jednoj ime Ana a drugoj Nazija“.215

Određene materijalne povlastice, snaženje upravnih centara u Bijelom Polju i Rožajama, kao i strah od krvne osvete bili su glavni razlozi da jedan broj stanovnika hrišćanske vjeroispovijesti u Bihoru prihvati islam. Obično su se za ekonomsku pomoć obra­ćali Ćorovićima u Loznoj. Dobijanje zemlje na korišćenje bilo je uglavnom ispraćeno prelaskom na islam, kao što su to učinili Mujanovići (Nedovići) u Kostićima, Veskovići (Božovići), Hasa­novići (Šćekići) u Srđevcu, Guberinići na Trublini i Goduši, Će­ranići u Zatonu, Lukovići (Vukajlovići) u Loznama, Novalići u Lagatorima.216 Prihvatanje islama bilo je dragovoljno, a o tome, po­

213 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 246­247.214 Milisav Lutovac, Bihor i Korita..., 39­40.215 Isto,40.216 Isto, 40­41.

73

red ostalog, govori i egzistiranje mnogih pravoslavnih porodica koje su zadržale svoju vjeru.

U islam su prelazili i članovi pravoslavnih svešteničkih porodica. Tako su sinovi popa Jeremije, rodonačelnika Kijameta u Godijevu, dragovoljno prihvatili islamsku religiju.217

Bihorski predio naseljavali su i žitelji iz crnogorskih Brda i podlovćenske Crne Gore. Najviše ih je bilo iz Kuča, Bratonožića, Rovaca, Kolašina, Bjelopavlića. Dio ovog življa je već bio islamiziran, a ostali su primili islam u Bihoru.218

Pored Bihora, islamizacija je u XVIII vijeku sve više zahvatala i stanovništvo Bijelog Polja, Vraneša i Mojkovca. Bijelo Polje od početka XVIII vijeka dobija konture razvijenog gradskog naselja i tako postaje privlačno središte za doseljenike iz mnogih krajeva Crne Gore. Naseljavanje u ovom gradu bilo je najintenzivnije u periodu 1690­1737. godine. Izgrađene su i četiri gradske džamije, što svjedoči o velikom opsegu islamizacije. Sredinom XVIII vijeka 77,3% stanovnika Bijelog Polja bili su Muslimani. Nova religija je bila veoma zamamna i za seosko stanovništvo bjelopoljskog kraja. U mnogim selima napravljene su džamije, pa je u njima bilo čak 12 islamskih bogomolja. Ukupno je 76,5% seoskog življa bjelopoljskog mudirluka primilo islam do sredine XVIII vijeka.219

Najpoznatija muslimanska bratstva u bjelopoljskom kraju bila su porijeklom iz Kuča. Jedno od njih bili su Kučevići, bjelopoljski prvaci i upravitelji, kao i Mekići, kapetanska porodica. Čuvena su bila i bratstva Kalića, Kajabegovića, Hasanbegovića, Mušovića, Zaimovića, Burdžovića, Međedovića, Idrizovića, Franca, Bučana, Dervovića, Kajevića, Sijarića, Hadžića, Hajdarpašića, Nuhodžića, Ćeranića, Mahmutovića, Suljevića, Kriještoraca, Mehonića, Guš­mira, Dautovića, Adilovića, Nikšića, Babajića, Canovića, Salkovića, Kapetanovića, Šehovića, Lameževića, Dobardžića.220

Proces islamizacije najkasnije je zahvatio Vasojeviće, naj­brojnije crnogorsko pleme. Osmanske vlasti su u prvom periodu

217 Isto, 41.218 Isto, 31­33.219 Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 87. Žarko

Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline do 1918. godine, monografija Bijelo Polje, Beograd 1987, 115­117.

220 Mustafa Memić, n. d, 87. Žarko Šćepanović, n. d, 116­117.

74

svo je vladavine imale relativno tolerantan stav prema članovima ove plemenske zajednice koji su naselili Limsku dolinu. Ovo nase­ljavanje naišlo je i na pristanak plavskogusinjskih aga i begova, jer Vasojevići prihvataju čivčijske obaveze bez ispoljavanja neza­dovoljstva. Takvo stanje se mijenjalo poslije većih sukoba između Osmanlija i Crnogoraca u XVIII i početkom XIX vijeka. Težnja za sigurnijim socijalnim i ekonomskim položajem bila je od ključnog značaja da je jedan broj Vasojevića prihvatio islam u prvoj polovini XVIII vijeka.221

Slom Prvog srpskog ustanka (1813), sticanje sve veće moći muslimanskih veleposjednika i jačanje upravnih centara osmanske vlasti u Gusinju, Bijelom Polju, Kolašinu i Rožajama uticali su na demoralizaciju dijela plemena Vasojevića. To je stvorilo pogodno tle za širenje procesa islamizacije. Ona je bila najizraženija do tridesetih godina XIX vijeka. Obuhvatila je veliki broj bratstava od Komova i Plava do Police u Hasu. Islam su prihvatila sljedeća bratstva: Fatići iz Konjuha; dio bratstva Obradovića iz Božića; Spahovići i Adžići iz Luga, od kojih su Kačamakovići u Plavu koji na šire pripadaju bratstvu Ćulafića; jedan dio Labana, tj. Radivojevića (Omerovići, Puljići, Maksutovići, Ajdinovići, Fazlići); Đukići, preseljeni u Donju Ržanicu i na Policu; dio Šobajića na Polici; dio Ćeranića (Mališića) iz Vinicke; ogranak Maslovarića iz Sućeske (Sejdovići) i Jankovići iz Božića; dio Sakovića iz Seoca; ogranak Dabetića iz Prisoje (Garčevići); ogranak Novakovića (Zujovića); dio Čukića iz Trešnjeva, zatim Tajići, Guberinići, Šabovići, Rabljani; Čukići u Donjoj Ržanici i po jedna kuća Tomovića i Zečevića iz Lijeve Rijeke.222

Ovo masovno prelaženje na islam nije bilo izvršeno pod pri­nudom osmanskih vlasti. Na to nas upućuju podaci da je prihvatanje nove religije bilo veoma rijetko kod starosjedilačkog stanovništva u Limskoj dolini („Srbljaka“), dok je plemenska zajednica Šekulara ostala netaknuta procesom islamizacije.223

Prihvatanje islama u Vasojevićima nije podrazumijevalo sti­canje nekih posebnih privilegija. Istina, hrišćani su bili obavezni da plaćaju „glavarinu“ odnosno „džiziju“ koja je za jedno domaćinstvo

221 Radoslav Vešović, Pleme Vasojevići, Sarajevo 1935, 274­275.222 Isto, 276.223 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 255.

75

izno sila oko 50 srebrnih akči godišnje (vrijednost jednog jagnjeta). Poklonici islama su bili oslobođeni od plaćanja ovog poreza, ali su bili dužni da se kao vojnici stave na raspolaganje osmanskoj vojsci. Vojni rok je, u najpovoljnijem slučaju, trajao pet godina. Hrišćani nijesu podnosili teret ove teške obaveze.224 Prema tome, primanje islama je značilo i prihvatanje svojevrsnog rizika od kojeg su hrišćani bili pošteđeni.

U cjelini gledano, masovna islamizacija u Crnoj Gori nije se odvijala pod pritiskom osmanskih vlasti. Jedino odstupanje od ovog pravila predstavlja nasilno prevođenje dijela barskih rimokatolika na islam izvršeno 1646. godine. Materijalni razlozi, snažan razvoj gradova, socijalna sigurnost ponajviše su doprinijeli uspješnom sprovođenju ovog procesa. U svim crnogorskim gradovima pod osmanskom vlašću, izuzev Pljevalja, islamizirano stanovništvo je bilo brojnije od hrišćanskog življa. Ali, islam se širio i na seoskim područjima Crne Gore, naročito u okolini Kolašina, Plava, Gusinja, Bijelog Polja, Bihoru, Vasojevićima. Teško se ovakav domet može objasniti ekonomskim motivima, jer islamizirane osobe, u ogromnom broju, nijesu uživale posebne materijalne povlastice. Sem toga, nosile su i breme višegodišnje vojne obaveze od koje su hrišćani bili rasterećeni. Po svemu sudeći, na primanje nove religije značajno je uticala jednostavnost i privlačnost islama. Islam se širio u mnogim sredinama u kojima je bilo primjetno prisustvo hrišćanskog klera, kao i u nekim, poput Vasojevića, gdje nije bilo islamskih sveštenika, džamija, te vjerskih ustanova namijenjenih za njegovanje i širenje islama.

Prihvatanje islama od dijela hrišćanskog stanovništva u Crnoj Gori, kao i usvajanje brojnih običaja, tradicije i kulture imanentnih ovoj religiji, stvorilo je podlogu na kojoj će u je dnom dužem isto­rijskom procesu nići zasebna etnička zajednica – muslimanski narod Crne Gore. Posebnost i etnička prepoznatljivost Muslimana u Crnoj Gori odvajkada je krasila upotreba jednog jezika, specifično kulturno izražavanje, svijest o zajedničkom porijeklu s Crnogorcima, osoben način života i naravno privrženost islamu. Ove odlike muslimanskog naroda predmet su našeg daljeg interesovanja.

224 Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 98.

76

Svijest o zajedničkom porijeklu

Nezaobilazna sastavnica u formiranju mnogih naroda predstavlja svijest o zajedničkom porijeklu. Crnogorski Muslimani, nedvojbeno, imaju svoje izvorno porijeklo koje skoro u cjelini izvode od islamiziranog hrišćanskog stanovništva za vrijeme osmanske vladavine u Crnoj Gori. Ovo stanovništvo je domicilnog porijekla i pripada slovenskoj etničkoj grupi. Prema tome, muslimanski narod Crne Gore se nije ni od kuda doselio, već je nastao autohtono u jednom dužem istorijskom procesu. Crnogorski Muslimani nemaju drugi matični narod osim onog iz kojeg izvode svoje porijeklo.225 Preciznije rečeno, oni su dio crnogorskog naroda koji je primio islam iz kojeg se protokom vremena stvorio poseban nacionalni identitet. Istraživanja dr Radoja Pajovića pokazuju da je preko 90% Muslimana u Crnoj Gori nesumnjivo crnogorskog porijekla.226

Zadatak istoričara je da na osnovu pouzdanih znanja utvrdi koliko su crnogorski Muslimani njegovali svijest o zajedničkom porijeklu, te kakav je bio njihov lični odnos prema svojoj rodbini, ro­đacima i plemenicima koji su ostali u hrišćanskoj vjeri. A vrli baštinici takve svijesti bili su i islamizirani Crnogorci koji su se nalazili na visokim i odgovornim dužnostima u osmanskom državnom aparatu.

Začetak takvog odnosa vezuje se za Skender­bega Crnojevića. Kada je 1513. godine imenovan za crnogorskog sandžak­bega, ovog Crnojevića je obuzela neopisiva radost da može upravljati zemljom „djeda i oca našega“. Njegov dvor je bio sastavljen od pripadnika islamske i hrišćanske vjeroispovijesti, držao je pečat sa dvoglavim orlom, a potpisivao se kao sandžak­beg crnogorski i „vsoj dioklitijanskoj zemlji gospodin“. Prihvatanje islama nije u Skender­begu ugasilo osjećanje za rodbinske veze. On se često interesovao za svog sinovca Konstantina u Veneciji i zdušno ga protežirao Si­njoriji.227

Naklonjenost prema svom zavičaju i negdašnjim plemenicima manifestovao je i Mustafa­paša, znameniti osmanski državnik iz

225 Avdul Kurpejović, Nacionalni identitet Muslimana u Crnoj Gori, Almanah, br. 13­14, Podgorica 2000, 199.

226 Radoje Pajović, O nekim istorijskim pogledima i tretmanu Musli-mana Crne Gore, Almanah, br. 13­14, Podgorica 2000, 248.

227 Istorija Crne Gore, knj. 3..., 26­27, 31. Božidar Šekularac, Duk-ljansko-crnogorski istorijski obzori..., 54.

77

prvih decenija XVI vijeka. Mustafa­paša se u turskim dokumentima pominje i kao „čovjek crnogorske nacije“. On je bio rodom iz Paštrovića i zbog toga su ga Osmanlije tretirale kao Crnogorca. U hrišćanstvu je nosio ime Petar Ćude i kao darovitog mladića Turci su ga privukli u svoju službu. Nakon primanja islama odvijao se meteorski uspon ovog Paštrovića. Postao je i jedan od četiri glavna turska ministra. Sultan Sulejman ga je imenovao za guvernera Kaira.228

Kao osoba od naročitog sultanovog povjerenja, Mustafa­paša je 1521. saznao da će Osmansko carstvo zaratiti sa Ugarskom i stoga je nastojao da u ovom sve izvjesnijem sukobu Mletačka Republika zauzme neutralno stanovište, odnosno da ne pruža pomoć Ugarskoj. Mustafa­paša je 1522. godine boravio u Kotoru i tom prilikom je razgovarao s predstavnicima mletačke vlasti u ovom gradu. Njegov cilj nije bila samo zaštita integriteta Venecije, već i žarka želja da se njegovi rodni Paštrovići, kao podanici Mletačke Republike, poštede od ratnih opasnosti. To nije bio i jedini sadržaj misije Mustafa­paše u Kotoru. On se u opštinskoj kancelariji u Kotoru odrekao svog velikog posjeda u Paštrovićima u korist svojih rođaka.229 Tako je ovaj islamizirani Paštrović ili „čovjek crnogorske nacije“ i u trenucima najveće slave ostvarene daleko od svog rodnog kraja, iskazivao brigu i ljubav prema svom zavičaju.

Ove osobine odlikovale su i Husein­pašu Boljanića, uglednog osmanskog funkcionera iz druge polovine XVI vijeka. Husein­paša je poticao iz poznate porodice iz sela Boljanići, koje je oko 20 kilometara udaljeno od Pljevalja. Veoma brzo je napredovao u osmanskoj državnoj hijerarhiji. Počeo je kao subaša Popova polja, zatim je bio namjesnik hercegovačkog i bosanskog sandžaka, da bi 1573. bio postavljen za namjesnika Misira (Egipta). Ovo imenovanje za namjesnika Egipta značilo mu je i dobijanje zvanja vezira.230

Kod Husein­paše Boljanića je uvijek tinjala zamisao za ku­lturnim i privrednim napretkom svog rodnog kraja. Zato je i sagradio više zadužbina u Pljevljima. Osim čuvene džamije koja nosi njegovo ime, podigao je i mekteb, medresu, minaret, karavansaraj, hamam,

228 Petar Šerović, Ko je odakle bio Mustafa „čovjek crnogorske naci-je“, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1962, 496­498.

229 Isto, 498­499.230 Enes Pelidija i Behija Zlatar, Pljevlja i okolina u prvim stoljećima

osmansko-turske vlasti..., 21­22.

78

svoj saraj sa dvadeset soba. Pljevlja su time stekla obilježje značajnog gradskog centra čija se važnost nije izgubila ni kasnijim unutrašnjim reformama osmanske uprave.231

Veliku posvećenost prema rodnom kraju manifestovao je i Osman­paša Kazanac. On je rođen polovinom XVIII vijeka u Kazancima (okolina Nikšića). Poticao je iz pravoslavne porodice Papovića. Odveden je kao obdareni dječak u Carigrad i tu je poslije prihvatanja islama započeo svoju uspješnu karijeru. Imenovan je 1683. godine za vezira u Bosni, a već sljedeće godine premješten je na Egru u Mađarskoj. Ni kod njega nije izblijeđela uspomena na mjesto rođenja. U Kazancima je Osman­paša podigao džamiju, mekteb, medresu, šadrvan i saraje.232

Iz navedenih primjera je jasno uočljivo da uspješni i ugledni Muslimani iz Crne Gore nezavisno od mjesta u osmanskom državnom aparatu nijesu zaboravljali na svoj zavičaj. Neki od njih su s ponosom isticali svoje crnogorsko porijeklo. To nijesu bili izolovani slučajevi, već je riječ o raširenoj pojavi. Tako su Bušatlije i Mahmudbegovići, po svoj prilici, bili potomci Crnojevića. Ovo su bile najeminentnije porodice na prostorima Crne Gore i Albanije. Jedan njihov ogranak bile su i pojedine plavsko­gusinjske begovske porodice. S njima se svojatala crnogorska vlastela, a docnije i pojedini vladari iz dinastije Petrovića. I Mahmud­paša Bušatlija, skadarski mutesarif, isticao je da njegova porodica vuče porijeklo od Crnojevića.233

Ti korijeni su duboko urezani i u tradiciji brojnih muslimanskih porodica u Crnoj Gori. Svijest o zajedničkom porijeklu s feudalnom porodicom Vojinovića bila je osobito živa kod islamiziranih Ra­madanovića, Muhadinovića i Adrojevića (Sinanovića i Džakovića). Ove porodice su potomci tri islamizirana sina Marka Vojinovića koji je zajedno sa Stanišom Crnojevićem i prihvatio islam u Carigradu. Znamenita begovska kuća Osmanagića iz Podgorice je istrajno čuvala uspomenu na svoje crnogorsko porijeklo. Osmanagići, naime, potiču od Martinovića iz Bajica.234

231 Istorija Crne Gore, knj. 3..., 517­519.232 Obren Blagojević, Piva, Beograd 1971, 396. Bajro Agović,

Džamije u Crnoj Gori, Podgorica 2001, 127.233 Muniba Spaho, Skadarski mutesarif Mahmud-paša Bušatlija pre-

ma turskim dokumentima, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1963, 671.234 Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora..., 315, 538. Ejup Mušović,

Muslimani Crne Gore..., 26­27.

79

Mušovići, čuvena begovska kuća, potomci su kneza Joksima Vraneškog. Dva kneževa sina su prihvatila islam i od njih potiču Mušovići i Hasanbegovići, dok je treći sin ostao privržen pravoslavlju i njegovi potomci su vraneški Joksimovići. Razlika u vjerama nije uticala na njihove međusobne relacije. Između ova tri bratstva postojali su tradicionalno dobri rođački odnosi u ranijoj prošlosti. Mušovići su, kao i ostali crnogorski Muslimani, sačuvali svoj raniji jezik, a i prezime koje se završavalo sa „ić”. Očuvali su i mnoge običaje koje su imali prije priklanjanja islamu. Doduše, Mušovići su bili postojani sljedbenici islama, ali ni to nije bila prepreka za otvoreno isticanje svog slovenskog porijekla.235

Takva svijest nije usahla ni poslije crnogorskog oslobađanja Nikšića 1878. godine. Mušovići su je baštinili i apostrofirali i van granica Crne Gore. Tako je Lutvi­beg Mušović, kao vođa delegacije nikšićkih Muslimana u julu 1878. održao govor u Sarajevu u kome je naglasio sljedeće: „Braćo i Turci i Srbi! Meni je kaževao svijetli knjaz Nikola da smo mi braća po krvi i jeziku i da su naši stari jedno bili, a tako i jest, kao što svi znamo. Pa pošto nas osvojiše Turci razdvojiše nas vjerom i učiniše te se otuđismo jedan od drugoga i zaboravismo na staru slavu našu, a postadosmo krvnici jedan dru­gome, te se međusobno krvismo i klasmo, mrzismo i saturasmo kroz ovo trista godina. No tako je može biti naredio sami Bog da bude, poradi nekakvijeh grijehova naših starih... O, da behu naši stari – govoraše svijetli knjaz Nikola – složni, drugačije bi ptice pjevale po vaskoliki naš jednokrvni narod“.236 Iz analize ovog teksta se vidi da je Lutvi­beg Mušović pomenuo Turke i Srbe na početku svog govora, a očito se to odnosilo na Muslimane i Crnogorce.

Crnogorsko porijeklo nikšićkih Muslimana uočavali su i obra­zovani stranci koji su boravili u Crnoj Gori. O tome je krajem XIX vijeka pisao i Artur Evans na ovakav način: „Nikšićki Turci su stvarno, kao i svi ostali muslimani u ovom dijelu svijeta, slovenske rase, kao što su to njihovi neprijatelji. Oni govore istim, maternjim, jezikom kao i crnogorski ratnici sa kojima razgovaraju o uzajamnim doživljajima. Mnogi su od njih po rođenju Crnogorci. U gradu nije

235 Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana, Alma­nah, br. 5­6, Podgorica 1999, 64­65. Petar Šobajić, Nikšić..., 65­66.

236 Citirano prema: Ejup Mušović, Mušovići..., 91­92.

80

bilo ni jednog Osmanlije i samo neznatan broj nizama u garnizonu predstavlja čistu tursku krv.“237

Tradicija i svijest o zajedničkom porijeklu s Crnogorcima bila je veoma izražena i kod kolašinskih Muslimana. Oni su istrajno čuvali uspomenu na svoje crnogorsko porijeklo i neskriveno po­tencirali svoju prethodnu plemensku i bratstveničku pripadnost. Muslimani sa ovog područja su zadržali neke običajne ostatke ranije vjere (pravoslavne), poput krsne slave, a ikone svetaca su dugo čuvali u svojim domovima. Veliki broj muslimanskih porodica iz okoline Brodareva, koje su bile s teritorije Kolašina, zadržale su brojna hrišćanska obilježja i običaje čak do Drugog svjetskog rata. Te porodice, bez obzira na promjenu vjere „nijesu izgubile gotovo ništa od svojih osnovnih starih etničkih osobina“.238

Koliko su kolašinski Muslimani bili svjesni svog porijekla, najbolje ilustruje događaj koji se desio oko 1835. godine. Tada je jedna brdska četa, sastavljena od Pipera, Moračana, Rovčana i Bjelopavlića, upala u Donji Kolašin i odnijela iz manastira Dovolje na Tari mošti Sv. Arsenija. Oni su željeli da mošti ovog sveca smjeste u neki od manastira na teritoriji oslobođene Crne Gore. Takva namjera je žestoko povrijedila sujetu stanovnika Donjeg Kolašina. Oni su organizovali potjeru za otimačima moštiju Sv. Arsenija, a u nju su, pored Crnogoraca, bili uključeni i Muslimani iz ovog kraja. Došlo je i do oružanog sukoba i tom prilikom je život izgubilo nekoliko ljudi, a među njima je bilo i Muslimana.239

Ta srodnost, bratstveničke i rođačke veze, nijesu promakli oštrom oku Aleksandra Giljferdinga, ruskog konzula u Sarajevu, koji je polovinom XIX vijeka boravio u kolašinskom kraju. Giljferding je zapisao da su svi kolašinski Muslimani porijeklom Sloveni.240 Još konkretniji je bio njegov sunarodnik Pavel Rovinski, čuveni naučnik, za koga nije bilo dileme da su kolašinski Muslimani, koje naziva Turcima, crnogorskog porijekla.241

237 Artur Evans, Ilirska pisma, Sarajevo 1976, 143.238 Petar Vlahović, Brodarevo i njegova okolina, Beograd 1968, na­

vedeno prema: Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana..., 72.

239 Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana..., 72.240 Aleksandar Giljferding, n. d, 282.241 Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti, Beograd 1981, 87.

81

Zasigurno je da je muslimansko stanovništvo kolašinske oblasti (Gornjeg i Donjeg Kolašina) bilo istog slovenskog etničkog porijekla kao i pravoslavni žitelji s tog područja i susjednih crnogorskih plemena. Strani elemenat među ovim Muslimanima nije bio prisutan. Zato su oni imali veoma slične psihofizičke osobine kao i Crnogorci iz okolnih plemena, te mentalnu strukturu i moralna načela. Sve je to doprinijelo da je svijest o istom porijeklu i krvnom srodstvu bila jako prisutna na obje strane.242

Muslimansko stanovništvo na prostoru Bijelog Polja nije bilo tako homogenog porijekla kao u kolašinskom kraju. Jedan broj muslimanskih porodica naselio se na ovo područje poslije 1690. i 1797. godine s raznih strana, pretežno iz predjela preko Save i Du­nava. Nekoliko porodica se doselilo u bjelopoljski kraj iz Male Azije. Ipak, daleko brojniji bili su Muslimani crnogorskog porijekla. Iz Kuča su, pored ostalih, bili Kučevići, bjelopoljski prvaci iz prve polovine XIX stoljeća, kapetanska porodica Mekića i donjokolašinski Micani (Micanovići) koji su se dijelili na 13 bratstava. Na crnogorsko porijeklo Micanovića ukazuju činjenice da se jedno njihovo bratstvo prezivalo Popović, a drugo Bošković sa ogrankom Ružičića. Musli­mansko bratstvo Begovići iz Rasova je svoje porijeklo izvo dilo od srednjovjekovnog feudalca Jovan­bega. Begovići su bili i te kako svjesni svog porijekla, pa su s pravoslavnim Jaćimovićima iz Kostenice imali bliske rođačke relacije. Crnogorskog porijekla bili su muslimanski rodovi: Sijarići, Kijameti, Hodžići, Muratbašići, Višnjići, Popare, Pačarizi, Spahići, Alajbegovići, Pilice i drugi, te je sasvim sigurno da je muslimansko stanovništvo u Bijelom Polju bilo uglavnom sastavljeno od islamiziranih starosjedilaca i doseljenika iz Crne Gore.243

Doseljenici iz Crne Gore su se dragovoljno priklanjali isla­mu i na području Plava i Gusinja. Najupečatljiviji primjer o njego­vanju svijesti o zajedničkom porijeklu pružaju relacije između pravoslavnih Drakulovića i islamiziranih Muratagića. Oni potiču od dva brata, Drakula i Nikole Nikezića, koji su se doselili u Gusinje iz Kuča. Nikola je prihvatio islam i dobio novo ime Murat, pa su od njega Muratagići. Drakule je ostao privržen pravoslavlju. Različite

242 Slobodan Šćepanović, n. d, 81­82.243 Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline do

1918. godine, monografija Bijelo Polje, Beograd 1987, 115­117.

82

vjere nijesu poremetile bratske relacije i oni su dugo vremena živjeli zajedno i složno. Napokon su se podijelili, pa se Drakule nastanio u Vojnom Selu, a Murat u Gusinju. Kod Muratagića je opstalo sjećanje na pravoslavnu vjeru i stoga su svake godine na Sv. Nikolu, krsnu slavu Nikezića, palili svijeće. S Drakulovićima su se uvijek čvrsto držali, ne zaboravljajući da ih povezuje isto porijeklo.244

I islamizirani žitelji Rožaja bili su vrli poštovaoci svog zavi­čaja. Svi Kuči, doseljeni u Rožaje, nezavisno od vjerske pripa dnosti, hvalili su se da su porijeklom iz ovog crnogorskog plemena. Pojedine muslimanske porodice zadržale su plemensko ime kao prezime, što je bilo izraženo u Lučici, Biševu, Ćosovici i Dolovu. U ratnim okršajima islamizirani Kuči su izbjegavali da ubijaju i pljačkaju svoje pravoslavne saplemenike. Nosilac takve svijesti u jednom periodu bio je Murat­aga Ganić. On je likvidirao jednog Albanca koji je javno isticao da je ubio pravoslavnog Kuča. Ganić mu je prije toga rekao: „Ti nijesi ubio kuče nego moga brata Kuča“.245 Ovaj slučaj jezgrovito svjedoči o velikoj plemenskoj sujeti kučkih Muslimana u Rožajama. Ona je, istina u manjoj mjeri, bila svojstvena i većini pripadnika ove populacije u Rožajama.

U Bihoru je živjelo stanovništvo pravoslavne i islamske vjeroispovijesti. Milisav Lutovac je zapazio da između njih „zbog istog jezika, porijekla, običaja i navika, odnosi su skladni“.246

Crnogorci i Muslimani u Vasojevićima su do sredine XIX vijeka živjeli u dobrnim odnosima. To normalno koegzistiranje ogledalo se u tolerisanju starih i novih vjerskih navika, a uspomena na pravoslavlje kod islamiziranih žitelja ovog kraja je teško blijedila. Emotivne veze prema hrišćanstvu njegovane su u više generacija. Na to su svakako uticale: plemenska tradicija, odnosno svijest o zajedničkom porijeklu, međusobno ispomaganje, zajednički ži­vot u plemenskoj organizaciji i gotovo konstantan oslonac na brat­stevnike pravoslavne vjeroispovijesti. Stoga muslimanski živalj u Va sojevićima, kao i u susjednim oblastima, nikad nije zaboravio na svoje porijeklo. Mnogi Muslimani su obilježavali krsnu slavu, u njihovim kućama nalazile su se ikone, a prilikom hrišćanskih

244 Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast..., 89­90.245 Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 353­354.246 Milisav Lutovac, Bihor i Korita..., 37.

83

praznika su palili svijeće. Često su posjećivali i manastir Đurđevi Stupovi.247

I u Mrkojevićima kod Bara vladala je tolerancija, razumijevanje i međusobno poštovanje izmedju pravoslavnih i islamiziranih porodica. Izvoršite za ovakve odnose bila je svijest o zajedničkom porijeklu, pa su islamizirani Mrkojevići imali ovo shvatanje: „Ako smo promijenili vjeru krv nijesmo“. Bratski i rođački odnosi su neprestano njegovani, a to pokazuju brojna bratstva Crnogoraca i Muslimana proistekla iz istog korijena. Tako u Dobroj Vodi žive pra voslavni Pavlovići i islamizirani Đurovići i Ivanovići, kao i pra voslavni Nikočevići i islamizirani Nikočevići. Bratstvenici u Mikulićima su pravoslavni Androvići i Markičići sa islamiziranim Peročevićima i Peričićima. Mnoge porodice su zadržale pravoslavna prezimena ili su za svoja prezimena uzele ime svog pretka koji se prvi priklonio islamu. Postojali su u ovom domenu i neobični slučajevi, te su kod dijela porodice koja je zadržala vjeru, potomcima nadijevana imena islamizirane braće ili bliskih rođaka.248

Ogroman dio crnogorskih Muslimana je, nesumnjivo, prilježno njegovao svijest o zajedničkom porijeklu s Crnogorcima. Takva svijest odlikovala je i Crnogorce, što je akribičnom istoričaru Ejupu Mušoviću omogućilo da donese sljedeće zaključke: „Ni jedan drugi južnoslovenski narod kao Crnogorci nije bio toliko svjestan zajedničkog etničkog porijekla sa muslimanima. To se javno isticalo, čuvalo u narodnoj tradiciji, zapisano u literaturi. Tu i treba tražiti uzroke izraženije solidarnosti, međusobne tolerancije, zajedničkog življenja, karakterističnim za Crnu Goru, a tuđim u vancrnogorskim područjima... I obratno – Muslimani Crne Gore su budno čuvali tradiciju o svom crnogorskom porijeklu, i u svemu, poput Crnogoraca, sa ponosom su isticali svoju raniju plemensku pripadnost, što je specifičnost samo crnogorskog prostora.“249

Da su ovi zaključci naučno fundirani najbolje dokazuje primjer s Muslimanima u Bosni. Tamošnji Muslimani su bili najrevnosniji poklonici nove vjere – islama. Svako podsjećanje na prošlost i raniju vjeru izazivalo je kod njih pomiješana osjećanja odbojnosti i gorčine.

247 Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 257­258.248 Edhem Peročević, Mrkojevići, prošlost i demografska kretanja...,

105­106.249 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 68.

84

Nastojali su, naročito pred ranijim sunarodnicima, da prikažu islam kao bolju vjeru od hrišćanstva. Uz to su težili da se pred osmanskim vlastima nametnu kao dostojni podanici nove vjeroispovijesti.250

Iz napravljene komparacije je uočljiva jedna od temeljnih razlika između crnogorskih Muslimana i muslimanskog življa u Bosni. Između njih se i zbog toga ne može staviti znak jednakosti. Muslimani u Crnoj Gori, za razliku od svojih istovjernika u Bosni, dio su crnogorskog naroda koji je primio islam. Oni su se konstituisali u zaseban entitet u dugom istorijskom razdoblju, pri čemu su ključnu ulogu imali proces islamizacije stanovništva, prerastanje vjerskih obilježja u narodnosne odrednice, kao i duboko usađena svijest o zajedničkom porijeklu.

250 Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo, Beograd 1991, 385.

85

GLAVA III

PRIVREDA I DRUŠTVO U CRNOJ GORI POD OSMANSKOM VLAŠĆU

Gradovi kao administrativna iprivredna središta

Osmanlije su u Crnoj Gori zatekle veoma mali broj gradova. Preciznije rečeno, bila su to gradska utvrđenja, uglavnom ilirskog porijekla (Medun, Bihor, Onogošt, Kukanj, Plav, Žabljak) i ona su imala jedino karakteristike vojnih utvrđenja. Ona se nijesu razvijala u gradove, niti su nicala naselja oko njih. Pored ovih utvrđenja, u Crnoj Gori nailazimo na trgove u Pljevljima, Budimlju, Kruševu kod Gusinja, Podgorici i Rijeci Crnojevića. Izgradnja gradova, po onovremenom shvatanju, doživljava svoj procvat s dolaskom Osmanlija. Osmanlije su u Crnoj Gori izgradile čak 12 novih gradova.251 Njihov značaj je ogroman i manifestuje se u civilizacijskom, privrednom, kulturnom i nacionalnom domenu muslimanskog naroda.

Razvoj grada orijentalnog tipa, na Balkanu, pa i u Crnoj Gori, započinjao je pretežno dvije do tri decenije nakon osvajanja mjesta. Prevashodno je bilo potrebno zadovoljiti sljedeće uslove: sigurnost u odbrani od neprijatelja i brzinu širenja islama. Razvitak osmanskog

251 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 97.

86

grada predstavljao je nastavak urbanog razvoja zatečenih mjesta, ali i formiranje novih gradova na drugim lokalitetima. Zato je podizanje gradova zavisilo od novonastalih privrednih, komunikacionih, strategijskih i drugih uslova. U slučaju gradnje na osnovama srednjovjekovnih hrišćanskih trgova, ti su trgovi postajali periferni dio novog orijentalnog grada. Bila je to hrišćanska mahala, koja se, usljed prelaska dijela njenih žitelja na islam, sve više smanjivala. Kada je zatečeni trg imao jači ekonomski temelj (rudnik), tada je širenje islama, odnosno transformacija trga u grad orijentalnog karaktera proticala sporije. Takvi gradovi se tokom čitavog osmanskog razdoblja nijesu razvili u značajne kasabe. No, novi gradovi koje su Osmanlije izgradile, na mjestima sitnih trgova i seoskih naselja, razlikovali su se po svom bržem razvoju. Oni su skoro od početka naseljavani homogenim muslimanskim stanovništvom.252

Uspostavljanjem osmanske vlasti, nesumnjivo, bio je zausta­vljen dalji razvoj hrišćanskih varoši. One su postale sporedni djelovi novih gradova osmanskog tipa. Istodobno se hrišćansko stanovništvo postepeno smanjivalo, budući da je proces islamizacije sve više uzimao maha. U početku se broj muslimanskih žitelja u gradskim središtima povećavao, zahvaljujući, prvenstveno, do­se ljavanju turskog stanovništva iz istočnih oblasti Rumelije. Do­seljenici su ponajviše bili vojno­administrativni službenici, vjerski dostojanstvenici i osposobljene zanatlije. Ova doseljavanja su se završila u prvoj polovini XVI vijeka, da bi tada otpočeo masovniji prelazak domaćeg stanovništva na islam.253

Oficijelna osmanska administracija dijelila je sva gradska na­selja na utvrđena i otvorena mjesta. Utvrđena mjesta bile su palanke, hisari i kale. Palanke su predstavljale manje utvrđenje izgra đeno od drveta, zemlje i drugog slabijeg materijala. Podizane su na putevima radi obezbjeđenja saobraćajnica. Hisar je bio grad­tvrđava, odnosno manje utvrđenje, ali građeno od tvrdog materijala. Kale je oličavala tvrđavu, građenu od tvrdog materijala sa kulama i opasanu bedemima.254

Otvorena gradska naselja bila su varoš, kasaba i šeher. Varoš u osmanskoj nomenklaturi predstavlja naselje gradskog tipa koje je

252 Ema Miljković, n. d, 93.253 Isto, 93­94.254 Enes Pelidija i Behija Zlatar, n. d, 9.

87

isključivo ili poglavito naseljeno hrišćanima. Ovo naselje prerastalo je u kasabu, kada bi protokom vremena, stanovništvo prelazilo na islam. Tada bi se termin varoš svodio na jednu ili više hrišćanskih mahala. Kasaba je otvoreno muslimansko naselje, u kojem se njeni žitelji prevashodno bave gradskom privredom: zanatstvom i trgovinom. Jedno naselje je sticalo status kasabe samo u slučaju da je ispunjena urbana, kulturna i privredna komponenta. Konkretnije kazano, trebalo je da u kasabi bude stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo, da ona ima džamiju u kojoj se obavljaju molitve petkom i za Bajram, te da raspolaže čaršijom i da se u njoj odvija sedmični pazar. Šeher je veće otvoreno gradsko naselje, nastanjeno uglavnom muslimanskim stanovništvom. U šeheru se nalazilo više džamija i drugih ustanova.255 Najpoznatiji šeher u Crnoj Gori bila su Pljevlja, a povremeno su taj status imali Podgorica i Bar.

Sve veće prihvatanje islama određivalo je u velikoj mjeri zanimanja njegovih poklonika u gradskim sredinama. Muslimansko stanovništvo se najčešće bavi zanatstvom i trgovinom. Prema tome, neodržive su konstatacije pojedinih istoričara da je najveći dio muslimanskog stanovništva u gradovima pripadao sloju lokalnih funkcionera i vojnih redova.

Za osmansku državu je podizanje gradova u Crnoj Gori imalo ponajviše vojni značaj. Taj značaj je ostao prioritetan za svo vrijeme osmanske dominacije. Ali, gradovi su bili i proizvođači materijalnih dobara i robna tržišta. Osim toga, preko gradova je operacionalizovana cjelokupna politika osmanskih vlasti prema selu. Dakle, postojalo je više razloga da Osmanlije iniciraju obnovu i dalji razvitak zauzetih trgova i utvrđenja. To stremljenje podsticano je raznim sredstvima i na razne načine. Vrlo efikasnu mjeru sačinjavao je sistem ekonomskih i društvenih povlastica koje su pružane gradskom stanovništvu. Zauzvrat, ovi su žitelji imali obavezu da obavljaju građevinske i druge poslove u korist grada. Sistem takvih povlastica nazivao se muafijet.256

Vojni motiv bio je od ključnog značaja da još Mehmed II Osvajač, prilikom pohoda na Zetu i Albaniju, uoči važnost položaja Podgorice. Stoga je naredio da se u njoj podigne utvrđenje, s objektima neophodnim za smještaj vojske. Novi grad je trebalo

255 Isto, 9­10.256 Istorija Crne Gore, knj. 3..., 507­508.

88

da posluži kao odskočna daska za osvajanje Skadra i Žabljaka. Za njegovu gradnju korišten je materijal (kamenje) iz stare Duklje. Izgradnja ovog utvrđenja bila je izuzetno važan događaj za Podgoricu. Ona je postala glavno tursko uporište u Zeti. Podgorica je upisana u turski defter krajem XV vijeka kao selo sa 40 porodica, koje žive oko tvrđave Depedogen, što znači onaj koji tuče brdo, vrh. Na to ime prvi put nailazimo u dokumentima iz prvih godina osmanlijske vladavine, i to samo za utvrđeni dio grada. Već početkom XVI vijeka taj se naziv gubi pa su i Osmanlije preuzele domaće, narodno ime. U Podgorici je u XVII vijeku bilo više pravoslavaca nego poklonika islama, da bi u XVIII vijeku muslimanskih porodica bilo više nego pravoslavnih.257

Kazivanja o Podgorici u XVI vijeku su veoma rijetka. Za­sigurno je da je bilo naselje razbijenog tipa, izuzev tvrđave, gdje je bila vrlo zgusnuta. Kuće i djelovi varoškog naselja izvan gradskog bedema bili su prilično odvojeni jedni od drugih. Između njih su se nalazile bašte, vinogradi, livade i njive, kao i groblja. Podgorica se prvih godina osmanske uprave pominje kao selo, naselje nižeg ranga. Status kasabe je stekla prije sredine XVI vijeka, a kao šeher pominje se ponekad kasnije. U defteru iz 1523. godine zabilježen je i vakuf tekije Čauša Skendera iz Podgorice, njegova livada u Gornjem Polju, kod Tološa, koju drži Pir Alija, kao i čifluk hodže Alije, hatiba iz Podgorice, koji se nalazio u Malonšićima. Čauš Skender je posjedovao i mlin u Lješkopolju na rijeci Sitnici, koji je radio šest mjeseci, te četvrti dio ribolova na pomenutom području. Nešto češći pomeni Podgoričana nalaze se u Kotorskom arhivu, posebno od druge polovine XVI vijeka. Kao trgovci i poslovni ljudi, najčešće se javljaju Muslimani. Upadljiv je primjer Hulum vojvode, sina Sinana Čauša iz Podgorice, koji je juna 1596. godine prodao jednog konja kotorskom providuru Zijanu Lipomanu za 80 talira.258

Prvi detaljniji opis Podgorice javlja se 1614. godine i nastao je iz pera Marijana Bolice. Bolica je napravio izvještaj o

257 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd 2000, 62­63. Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od najstarijeg do najnovijeg doba, Nikšić 1991, 184­185.

258 Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. I, Beograd 1902, 134­140. Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI vijek), knj. II, Titograd 1974, 36­41.

89

Skadarskom sandžakatu, a o Podgorici se navodi da je „neveliko utvrđenje (citadela), okružena veoma prostranim naseljem varoši, u kome ima 900 domova, većinom hrišćanskih, gdje su grad, bedem i selo svi zajedno. Oko Podgorice se nalazi prostrana i prekrasna ravnica, dugačka 60, a široka 30 milja. U njoj se nalazi sedamnaest prekrasnih i plodnih sela, u kojima ugledniji podgorički Turci radi uživanja provode veći dio godine. Oni u njima imaju svoje kuće i konjušnice. U varoši i tvrđavi može se računati da ima 2.200 duša, sposobnih da nose oružje, vrlo ratobornih većinom hrišćana. Među njima su 250 odličnih strijelaca sa dugim puškama, slične alžirskima. Ostalu vojsku sačinjavaju konjanici sa kopljima i hrišćani sa mačem, kopljem i štitom. Sandžak­beg Skadarskog sandžakata ostavljao je svoju rezidenciju u Skadru i najvećim dijelom boravio u Podgorici, zato što su se tu nalazili odlični pašnjaci za konje, izobilje hljeba i ostalih namirnica neophodnih za njih i njihove sluge. On je sa sobom dovodio više od sto kopljanika (lanze) sa puškama, a rije­tko i do dvije stotine ljudi koji se nazivaju sejmeni, sa kratkim puškama. U Podgorici se nalaze razni ulafaci, spahije, čauši velikog gospodina, mutafaraci i alajbezi, koji su buduće uneseni u defter ili u Konstantinopolju u hućumu. Ulafaci (plaćeni izdržavaoci); spahije – kavaleristi, koji služe, obavezni su ići u rat kada naredi sultan i saobrazno potrebama nositi sa svoga timara sopstveni provijant i saobraznu količinu provijanta za sluge; mutafaraci isto kao alajbezi“.259 Uočljivo je da je u Bolicinom izvještaju stavljen akcenat na vojno­strategijski značaj Podgorice, ali se u njemu mogu naći korisni podaci o svakodnevnom životu njenog stanovništva.

Podgorica se u XVII vijeku počela širiti ka jugu i stigla je do brda Ljubovića. Njeno dalje prostiranje na tom području bilo je zaustavljeno. Stoga se njen razvoj počeo usmjeravati prema sjeveru i sjeveroistoku, sve do lijeve strane Ribnice. Na lijevoj strani Ribnice bilo je naselje koje je nazvano Stara Varoš. Ovo naselje je još u XVI vijeku dobilo islamsko­orijentalni izgled, sa krivudavim uskim ulicama, koje su se nerijetko završavale ćor­sokacima. Prostrana dvorišta bila su do kuća, a one su bile ograđene visokim zidovima. Stara Varoš je bila podijeljena na nekoliko djelova. Najvažniji su

259 Šime Ljubić, Marijan Bolica Kotoranin – Opis Sandžakata Ska-da rskog od godine 1614, Starine, knj. XII, Zagreb 1880, 178­180. Pavel A. Rovinski, Crna Gora, knj. I..., 804­806.

90

bili Varoš i Mićen. Varoš je najstariji dio Podgorice. Ona je bila zasvođena visokim zidom, na kome je bilo šest „tabija“, koje su služile za odbranu. Troje vrata bilo je na bedemu: zetska, malisorska i kučka. Na zemljištu van gradskih zidina nastao je Mićen. On je služio kao odbrana od crnogorskih napada, a izgradili su ga Muslimani naseljeni iz Albanije. Najveća mahala bile su Drpe. Ova mahala se prostirala sredinom naselja do obala Ribnice. Pored njenih obala se nalazilo groblje.260 Podgorica je na početku XVII vijeka, nesumnjivo, bila orijentalna varoš, sa prostranim baštama, vinogradima, livadama i grobljima.

Vrijedan zapis o izgledu Podgorice i njenih žitelja ostavio je Evlija Čelebi, glasoviti turski putopisac. Čelebi je 1660. godine posjetio Podgoricu i tom prilikom je zapazio da se u njoj nalazi tvrđava četvorougaonog oblika, a sazidana je od kamena. Bila je snab djevena jakim kulama, puškarnicama i prsobranima. Imala je jednu kapiju, a ležala je na oštroj litici okruženoj oklopom. U tvrđavi je bila stacionirana i vojska. U njoj se nalazio gradski zapovjednik (dizdar) i sedam stotina hrabrih vojnika. Kuća u tvrđavi je bilo oko 300. Tu je bila i džamija, ambari za pšenicu, skladište municije, topovi i cistijerne.261

Podgorica se u XVIII vijeku razvijala u još značajnije urbano središte. Ona je sticala civilizacijsku osnovicu, što se ispoljavalo i u načinu stanovanja. Kuće su bile sakrivene zidovima dvorišta od ulice. Prozori zgrada su gledali na zelene vrtove i bašte. Kamene zgrade su bile široke, sa prostranim sobama, sa natkrivenim ulaznim stepeništem koje je vodilo na sprat, gdje se stanovalo. Prizemlje je po cijeloj dužini bilo opkoljeno natkrivenim trijemom. Sobe su imale sljedeće funkcije: za dnevni boravak porodice, za prijem, spavaće odvojene za žensku i mušku čeljad, trpezarija. U boljim kućama postojalo je i kupatilo. Zgrade su bile pokrivene crijepom i osim sobe za prijem imale su male prozore, čije je staklo branila rešetka od metala. Tavanice, prozorske rešetke, stepenište i druga slična mjesta bila su ukrašena arabeskama, raznim figurama, cvjetovima, citatima iz Kurana. Po sobama je bilo mnogo ćilima, jastuka i jorgana. Pregradni zidovi bili su od drveta, a pod je bio pokriven daskama. Postojali su tzv. ćoškovi, vrsta zastakljenih balkončića. Te

260 Ilija Radulović, Podgorica..., 45.261 Evlija Čelebi, Putopis..., 336.

91

dobre građevine mogle su vrijedjeti do 10.000 austrijskih forinti i njegovale su elemente islamske umjetnosti.262

Grad Medun je bio prvo osmanlijsko uporište u Zeti. Njegova glavna funkcija bila je vojnog karaktera. Ponekad se Medun javljao i kao trg lokalnog značaja. Ovaj grad je doprinio Osmanlijama da konstituišu svoju vlast nad Zetom, a takođe im je omogućio, da u jednom periodu , drže Kuče u pokornosti. Za Turke je imao veliku važnost kao “ključ obiju Zeta” pa je proširivan, pojačan, a u Medunu su imali i svoju stalnu vojnu posadu. Žitelji Meduna su imali obavezu da održavaju grad u ispravnom stanju. Krajem XVI vijeka u tvrđavi Medun bilo je 38 turskih vojnika. Broj njegovih stanovnika se naglo povećao početkom XVII vijeka, te se u jednom izvještaju iz 1614. godine navodi da u plemenskoj zajednici Kuča ima oko “200 vrlo ratobornih Turaka”. Taj broj je bio zasigurno veći, jer nije uračunato stanovništvo (žene, djeca, starci) nesposobno za borbu. Koliko su osmanske vlasti pridavale značaj ovom utvrđenju, najbolje govori činjenica da su stanovnici brojnih sela, iz udaljenih nahija Plav i Zla Rijeka bili dužni da se staraju o popravci tvrđave Medun . Zbog toga su žitelji ovih mjesta uživali status filurdžija, te su umjesto rajinskih obaveza plaćali porez na kuću. Medun je u XVI i XVII vijeku bio česta meta napada od strane Kuča. Kuči su 1649. godine osvojili i oštetili Medun, ali su ga Osmanlije uspjeli povratiti i obnoviti. Medun su Kuči ponovo osvojili i zapalili 1688. godine. Od tada je ovaj grad izgubio svoju važnu ulogu u projekcijama osmanskih vlasti.263

Poslednji grad koji su zauzeli Osmanlije u Zeti bio je Ža-bljak Crnojevića. U ovom gradu su 1582. godine evidentirana 54 domaćinstva od kojih su 36 bila muslimanska, a u tvrđavi se nalazilo 27 vojnika. Procjenjuje se da je početkom XVII vijeka Žabljak bio najutvrđeniji grad u Zeti sa 250 kuća.264 Taj rast se nastavio i u narednom periodu, pa je Žabljak predstavljao sve snažnije tursko uporište prema Crnoj Gori. U njemu se nalazila snažna artiljerija koja je odatle odvlačena i korištena u borbama protiv Crnogoraca

262 Pavel A. Rovinski, n. d, knj. II, 310­311. Bogumil Hrabak, Pod-gorica do početka XIX vijeka... 177.

263 Milan Vasić, Gradovi..., 509­510, Ejup Mušović, Muslimani.., 51.Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani...,47-48.

264 Ejup Mušović, Muslimani..., 51.

92

i Mlečana. Pored velikog vojnog značaja, Žabljak je bio jedan od centara osmanske vlasti i sudstva za Zetu i Crnu Goru. Tu je bilo sjedište istoimene nahije, a turski administrator za Crnu Goru, imao je središte baš u Žabljanku. I rezidencija Skender–bega Crnojevića nalazila se u ovom gradu, i to u vrijeme kad se Crna Gora izdvajala iz skadarskog i zatim uobličena u posebni sandžak. Kadija za Crnu Goru je takođe bio smješten u Žabljaku, a povremeno i u Podgorici.265

Blizu Žabljaka razvijala se i Rijeka (Crnojevića). Ona je pred­stavljala naselje, ali i utvrđeno mjesto. Tu je bilo lokalno tržište od početka turske vladavine. Kao takvo je imalo značaj i za Crnu Goru. Osmanlije su osvojile riječki grad prije 1570. godine i od tada se Rijeka sve više pretvara u izrazito muslimansko naselje.266

Osmanlije su u Zeti podigli još jedan grad. Na putu između Podgorice i Nikšića izgrađen je Spuž. Podigao ga je i Skadarski sandžak­beg Hodoverdi Mahmutbegović, 1704. godine. Spuž je ra­s polagao sa neophodnim vojnim objektima i artiljerijom. Ovo utvr­đenje je imalo stalnu vojnu posadu i svog dizdara. Uz tvrđavu je niklo i naselje, s čaršijom, koje se, kako navodi Milan Vasić, na­zivalo varoš.267 Spuž se pretežno raazvijao kao sjedište aga koji su upravljali Zetom i Crmničkom nahijom. Poznate su porodice: Zotovići, Dizdarevići, Bećirovići, Derviševići, Đurovići, Đečevići i naročito Parmakovići i Mećikućići. U ovom gradu su funkcionisali organi lokalne vlasti. Imao je i svoje kapetane, koji su u toku XVIII vijeka igrali zapaženu ulogu.268

Osmanska vlast je namjeravala sedamdesetih godina XV vije­ka da na lokaciji trga u Pljevljima podigne šeher. U tom cilju su od vojnika Radoslava i Radivoja oduzeli 23 parcele zemlje, za koje su u zamjenu dobili 25 parcela u ataru sela Supratna i begluka Brezir. U početku se odustalo od ovog plana, ali se i u istorijskim izvorima iz prve polovine XVI vijeka Pljevlja navode kao trg. Pljevlja su 1570. godine prvi put upisana kao kasaba. Tada je i donijeta odluka da se živalj Pljevalja oslobodi plaćanja redovnih i vanrednih nameta. Ta povlastica je uticala da stanovništvo iz okolnih sela, ali i udaljenijih područja, počne intenzivnije da naseljava Pljevalja. U ovom razdoblju

265 Milan Vasić , Gradovi.., 510.266 Isto,511.267 Isto..., 523­524.268 Isto...,524.Mustafa Memić, Bošnjaci­Muslimani..., 101­102.

93

uvećao se i broj muslimanskog stanovništva, što ubjedljivo govori da su gradovi islamsko­orijentalnog tipa, pored timarskog sistema, bili i glavni nosioci islamizacije na čitavom prostoru Jugoistočne Evrope.269

Pljevlja su u projekcijama osmanske uprave, šezdesetih i seda­mdesetih godina XVI vijeka, planirana za sjedište hercegovačkog sandžak­bega. Otuda je logično da je obim preduzetih građevinskih radova bio veoma velik. U sklopu tih radova, kako smo ranije istakli, izgrađen je sandžak­begov saraj sa dvadesetak soba, salom za sastanke i mnogim drugim prostorijama. Izgrađene su i zgrade po­trebne za uspješan rad administracije i smještaj novih službenika i njihovih porodica. U realizaciji ovih zahtjevnih građevinskih radova pored domicilnih, na sandžakbegov poziv upućen Dubrovniku 1570. godine, učestvovalo je i više dubrovačkih majstora. Oni su izvodili one radove koji su iziskivali veću vještinu, finiju obradu i preciznost. Ovaj građevinski poduhvat promijenio je lik Pljevalja, koja su od srednjovjekovnog trga počela da prerastaju u grad orijentalnog karaktera. Jedna od posljedica ovih radova bila je i promjena u etničkoj strukturi stanovništva. U Pljevlja se doseljavalo sve više stranaca, koji su zauzimali pozicije u administraciji, sudstvu, trgovini ili zanatskim esnafima. Sve više je islamizacija zahvatala i domaće stanovništvo. U defteru iz 1570. godine, uz imena nekih od konvertita, uvedena su i imena njihovih očeva hrišćana, kao na primjer: Pervana sin Miloša, Hasan sin Milašina, Ilijas sin Bojića, Hurem sin Vuksanov, Skender sin Vlatka. U Pljevljima je 1585. godine bilo 119 muslimanskih kuća prema 56 kuća hrišćana. Sasvim sigurno je da je broj muslimanskog stanovništva bio i veći, pošto u popisu nijesu evidentirani zapošljeni u sandžak­begovoj palati, kadija, kao i još neki osmanski funkcioneri.270

Promjene u konfesionalnoj strukturi stanovništva ovog grada, kao i orijentalni izgled Pljevalja nije promicala oštrom oku stranih putopisaca iz XVI i XVII vijeka. Difren Kane je 1573. godine nazvao Pljevlja novim turskim imenom Tašlidža, a zatim ih predstavio kao veliko selo smješteno na ravnom terenu. Kane je bio fasciniran džamijom i umjetnički izvajanom česmom, a karavansaraj je opisao kao „veliki, mračan i pokriven olovom“.271 Sličan opis predočio je i Pavle Kontorini, 1580. godine, za koga je karavansaraj bio veliko

269 Istorija Crne Gore, knj. 3..., 551. Ema Miljković, n. d, 94.270 Istorija Crne Gore, knj. 3..., 538.271 Radovan Samardžić, Beograd i Srbija u spisima francuskih savre-

menika, Beograd 1961, 128.

94

zdanje, olovom prekriveno, a pored njega se nalazio lijep bunar i mošeja. Pljevlja je 1582. godine posjetio i Žan Paleri Forezjen koji je uočio da je Taslidža lijep grad u kome ima bazara i karavansaraja.272 Pljevlja su 1611. godine, prema Lisjenu Lefevru, imala oko 400 kuća, tri džamije, od kojih su dvije bile od kamena, a jedna drvena, kao i dva karavansaraja pokrivena olovom.273

Posebno je izgledom Pljevalja bio oduševljen Evlija Čelebi. On je isticao da „ova varoš leži usred golih i kao snijeg bijelih sti jena, na terenu obraslom zelenilom, vinogradima i baščama. Od njenih deset mahala, pet je muslimanskih, a pet hrišćanskih. Ima svega deset džamija sa mihrabom. Najimpozantnija i najljepša je džamija Husein­paše Boljanića... Ima takođe dvije medrese, tri osnovne škole (mekteb), dvije tekije, Husein­pašina javna kuhinja (imaret), zračno javno kupatilo (hamam) i tri prenoćišta (han) kao bezistan u obliku tvrđave. Dalje ima do sedam stotina tvrdo građenih, daskom, ćeremidom i pločama pokrivenih kuća, s vinogradima, bez bašča. Pašin saraj nalazi se na istočnoj strani varoši, na obali rijeke Breznice“.274

Značaj Pljevalja kao sjedišta hercegovačkog sandžaka ogledao se u uvećanju njegove čaršije. Ona se vremenom proširila otvaranjem brojnih zanatskih radionica i trgovačkih dućana. Pljevaljske zanatlije i trgovci su još od XVI vijeka postali poznati po svojim poslovnim kontaktima ne samo sa susjednim mjestima, nego i u udaljenijim krajevima. O tome svjedoče brojni dokumenti. To je, dakako, imalo direktnog uticaja na mjesto i ulogu pljevaljske čaršije ne samo u privrednom, nego i društvenom životu ovog grada. Nedvojbeno je da je pljevaljska čaršija u XVII vijeku spadala među najveće na našim prostorima i da je imala veliki broj trgovačkih i zanatskih radnji. Ti urbani objekti sačuvani su i u narednom periodu. Po svoj prilici, u XVIII vijeku je došlo do povećanja postojećih poslovnih objekata, te pljevaljske čaršije u cjelini. Interesantno je da su se Pljevlja, za razliku od drugih gradskih središta, razvijala bez vojnog utvrđenja.275

Prerastanje jednog trga u grad, u vrijeme osmanlijske vla­da vine, manifestovalo se i na primjeru Bijelog Polja. Blagodareći

272 Isto, 139.273 Isto, 157.274 Evlija Čelebi, Putopis..., 397­398.275 Enes Pelidija, Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 165.

Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori, Podgorica 2006, 12.

95

povoljnom položaju, Nikolj­Pazar je privlačio trgovce iz Budimlja i drugih mjesta, a posebno iz Bihora, u kojem se stavlja naglasak na vojni značaj. Na drugoj obali Lima se, međutim, krajem XVI vijeka, počinje razvijati Bijelo Polje. Ono postepeno preuzima i nastavlja privrednu funkciju Nikolj­Pazara. Protokom vremena, ovaj trg se uklopio i izgubio u novom naselju. Zato se Bijelo Polje može smatrati produžetkom Nikolj­Pazara.276

Bijelo Polje je jedini grad u Crnoj Gori u kojem je živjelo mu­slimansko stanovništvo, a koji nije podignut na temelju neke posebne odluke sultana ili nekog drugog osmanskog zapovjednika. Ovaj grad je nastao i razvijao se postupno u jednom dužem istorijskom procesu. Sam naziv Bijelo Polje prvi put se spominje 28. juna 1589, ali ne kao gradsko naselje, jer je ono izgrađeno kasnije. To naselje je nosilo naziv „Akovo“ i prvi put se navodi u jednom turskom dokumentu iz 1667. godine. Već u XVII vijeku ovo mjesto se razvilo u glavni trgovački centar Bihora, da bi se u narednom stoljeću pojavljivalo kao palanka, kasaba i varoš. Tu je bilo sjedište vlasti i sudstva i konačno snažno vojno uporište. Kapetan Sulejman­aga se 1707. godine pojavljuje kao vojni zapovjednik u Bijelom Polju. Izvori na koncu XVIII vijeka govore i o bjelopoljskom kadiji.277

Bijelo Polje je imalo svoju tvrđavu, age i nefere. Kao tvrđava je bilo organizovano 1708. godine, sa agama i ajanima, a dominantno stanovništvo činili su Muslimani. U gradu je bila vrlo razvijena čaršija.278

Izgradnja novih gradova i gradskih naselja, sa vojnim utvr­đe njima, trgovinama, kulturnim institucijama i standardnim ko mu­nalnim sadržajima, naročito je bila izražena u XVII vijeku. Tako je i podizanje Plava završeno 1619. godine. Ovo mjesto se tada po prvi put spominje kao naseljeni kraj. Ranije je egzistirala Plavska nahija, bez postojanja Plava kao naseljenog mjesta. Postoji pretpostavka da je ovo područje dobilo ime po rimskom imperatoru Flavijusu i da se ono oko 15 vjekova tako zvalo.279

276 Žarko Šćepanović, Bjelopoljski kraj u XVIII vijeku..., 114­115. Istorija Crne Gore, knj. 3..., 519.

277 Mustafa Memić, n. d, 86.278 Žarko Šćepanović, n. d, 115.279 Mirko P. Barjaktarević, O Plavu u XIV stoljeću, Tokovi, br. 12­13,

Ivangrad 1976, 64­65.

96

Izgradnja vojnog utvrđenja u Plavu bila je determinisana vojnim razlozima. Trebalo je spriječiti upade ratobornog plemena Klimenti u ove krajeve, jer je samo jedno utvrđenje na Godiji bilo slabašno da zaustavi ove pohode. Uviđajući ovu opasnost, osmanlijska vlast je odlučila da u ravničarskom dijelu podigne dva grada sa brojnim vojnim posadama. Bosanski valija Mustafa­paša imao je zadatak da organizuje izgradnju Plava i Gusinja. Mustafa­paša je prilježno i odgovorno pristupio realizaciji ovog posla. On je dolazio u ovaj kraj i neposredno obavljao nadzor na preduzetim radovima. Angažovao je veliki broj majstora prema vrsti poslova, a takođe su nabavljeni konji, komordžije, razni materijal i druge neophodne namirnice. Ra dilo se savjesno i dugo. Radno vrijeme je počinjalo u dva sata nakon izlaska sunca, a završavalo se sat prije njegovog zalaska. S poslovima se počinjalo u aprilu, a završavalo u novembru.280

Plav je podignut na brežuljkastom terenu, na kojem se uzdiže čuvena „Redžepagića kula“. I ova kula je izgrađena u XVII vijeku. Stanovanje nije bila njena jedna namjena, već je služila i za odbranu od neprijateljskih napada. U Plavu je u XVII vijeku postojao i lo­kalni trg, na kojem se prodavalo žito. Pojedini istoričari smatraju da „Pazarište“ iznad Plava, koje se nalazi na komunikaciji za Peć, asocira na taj bivši trg iz XVII vijeka. „Pazarište“, ipak, nije doseglo značaj trga u Kruševu kod Gusinja.281

Radovi su se odvijali osmišljeno i planski. To najbolje po­tvrđuje izgradnja novog vodovoda u Gusinju. On je napravljen istom trasom na kojoj se nekad protezao stari vodovod, sa cijevima od dobro pečene gline izuzetnog kvaliteta. Gradski centar u Gusinju bio je u obliku slova „L“, sa trgovačkim, zanatskim i ugostiteljskim radnjama. Devet ulica granalo se iz trgovačkog centra. Njih je povezivala jedna kružna cesta od mjesta zvanog „Haus“ do lokaliteta na kojem je izgrađena Čekića džamija. Manje uzvišenje uzdizalo se nad tržnim centrom. Nosilo je ime „Grad“, odnosno „Tabla“.282

Strategijske potrebe Osmanlija odredile su i podizanje Ko-lašina. Kolašin je izgrađen 1651. godine, premda se kao manje na­selje spominje u jednom sultanovom beratu iz 1565. godine. Na pomen Kolašina nailazimo i u „Detaljnom popisu Crne Gore iz 1570.

280 Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989, 49­50.281 Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 52­53.282 Isto, 50­51. Istorija Crne Gore, knj. 3..., 521.

97

godine“. Smješten na razmeđu puteva, na pravcu između Bijelog Polja i Podgorice, Kolašin je za osmansku vlast bio vrlo važan grad. Iz njega je osmanlijska vojska držala u potčinjenosti okolna plemena (Moraču, Rovca, Vasojeviće) i ujedno onemogućavala njihovo zbližavanje. Nesporno je da je Kolašin osnovan kao muslimansko naselje doseljavanjem Muslimana iz drugih mjesta i još više isla­miziranjem doseljenih Crnogoraca. Hrišćansko stanovništvo u gradu bilo je malobrojno. Živjelo je pretežno u okolnim nahijama Rovaca, Donje i Gornje Morače.283

Odmah poslije osnivanja, Kolašin je dobio stalnu tursku po­sadu. Radi normalnog izdržavanja, posada je uživala adžakluk, u stvari određeni su joj prihodi od džizije „hrišćana nahije Peć“. Kolašinske age i kapetani stekli su kao adžakluk i posjede u drugim mjestima.284

Turska vlast je najkasnije u trećoj deceniji XVIII vijeka formirala kolašinsku kapetaniju. U Kolašin se naseljavaju trgovci i zanatlije, pa se ovaj grad razvija kao čaršija­varošica. Njegovi žitelji bili su oslobođeni svih vrsta poreza, kako bi se zainteresovani, prvenstveno trgovci i zanatlije, privukli da dođu i da rade u ovom gradu. Ova povlastica je pokatkad bila narušavana. Građani Kolašina se 1742. godine žale na turske činovnike da od njih zahtijevaju ušur i poreze koje nikada nijesu davali. Krajem XVIII vijeka u Kolašinskoj kapetaniji bilo je 217 vojnika i njihov zapovjednik. Prvi poznati ko­lašinski kapetan bio je Ibrahim­aga. Njega su muslimanska bratstva u Kolašinu, 2. decembra 1755, izabrala za svog vojvodu. Naslijedio ga je Mehmed kapetan, koji je sa svojim saradnicima zakupio džiziju. Ta glavarina se uzimala od hrišćana prijepoljskog kadiluka.285

U Kolašinu se 1736. godine pominje jedan mekteb, vakuf i jedna džamija u centru grada. Mekteb (osnovna vjerska škola) je podigao spahija Muslija. Ova škola je raspolagala malim vakufom – zemljišnom parcelom koja je postala predmet spora između Mu­slijinih sinova, te se morala angažovati i centralna vlast iz Ca­rigrada.286

283 Milisav Lutovac, Ibarski Kolašin, Antropogeografska ispitivanja, Beograd 1954, 63­66.

284 Novica Rakočević, Kolašinski kraj do stvaranja jugoslovenske države 1918..., 64.

285 Isto. Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 78.286 Novica Rakočević, n. d, 66.

98

Pored Kolašina nalazila se i posebna vojna posada na prelazu preko Tare, na mjestu današnjeg Mojkovca. Ona je 1707. godine brojala 50, a nešto kasnije 62 vojnika. Na ovom lokalitetu bilo je sjedište novoformirane kaze „Donji Kolašin“.287

Teritoriju Rožaja (Trgovišta) zauzele su Osmanlije 1455. go dine. Tada je obavljen prvi popis ovog kraja kao posebne admi­nistrativno­teritorijalne jedinice, koja je pripadala Krajištu Isa­bega Isakovića. Rožaje je u tom vremenu, prema istraživanjima Božidara Šekularca, poslužilo kao usputna stanica prema susjednoj župi i gradu Bihoru. Prilikom tog pohoda, po svemu sudeći, srušeno je i rožajsko utvrđenje, kao i prvo naselje koje se sastojalo od jedne kule i nekoliko drugih zgrada opasanih visokim zidom. U ruševinama se nalazilo i sredinom XIX vijeka.288

Nedostaju istorijski izvori o prvim Muslimanima u Rožajama. Godine 1638. pominje se kao tvrđava koju su srušili buntovnici, a evidentirano je i postojanje džamije. Iz toga se može zaključiti da je već tada bilo islamiziranog domicilnog stanovništva. Džamiju je obnovio Mahmud­paša Vučo.289

Rožajski kraj je u XVIII vijeku imao ogroman ekonomski značaj. Tome su doprinosili važni putevi – dubrovačko­carigradski, zetski i bosanski. Na njima se obavljao veliki trgovački promet, zahvaljujući čemu su i nastali gradovi, među kojima i Trgovište (Rožaje). Vidljivo je da se u osnovi ovog imena nalazi riječ trgovati. Trgovina je naročito bila intenzivna u XIX vijeku. To je bilo zlatno doba rožajske trgovine stokom, o čemu jezgrovito svjedoči izreka: „Carigrad da izgori, Rožaje bi ga podiglo“. Naravno, da je bogatstvo ovog kraja privlačilo posebnu pozornost turskih vlasti. One su od Rožaja napravile snažno vojničko uporište. Nije se zaboravljalo ni na ostale sadržaje jednog grada orijentalnog karaktera. Stvoreno je, tako, jedno naselje bogatih aga, koje su živjele od trgovine i agaluka. Bio je to razvijeni privredni centar, sa čaršijom od tridesetak dućana sa mješovitom robom.290

287 Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 123.

288 Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori..., 122. Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 342­343.

289 Mustafa Memić, n. d, 88.290 Božidar Šekularac, n. d, 121­125.

99

Bihor je za gotovo četiri vijeka osmanske vladavine bio jedan od najvažnijih gradova sjevernog dijela Crne Gore. To je bio i utvrđen grad sa stalnom vojnom posadom od početka osmanske dominacije u dolini Lima. Njegov geostrategijski značaj odredio je da se grad stalno utvrđuje i dograđuje. Unutar zidova, s kulama, postojale su i kuće za stanovanje, uglavnom rađene od drveta, potom magacini za žito, skladišta za municiju, bunar­cistijerna i još neki objekti od vitalnog značaja za funkciju grada. U podnožju grada postojalo je i podgrađe, varoš sa trgom. Ova varoš je ostvarivala napredak, pa se u dokumentima XVI vijeka javlja sa statusom kasabe. Bihor je bio i centar istoimene nahije, kao i istoimenog kadiluka. 291

Budimlje je nastavilo svoj društveni i politički život i pod osma nskom vlašću. Još od početka osmanske vladavine Budimlje je centar istoimene nahije, a povremeno se pojavljuje i kao sjedište kadije. Od kraja XV do kraja XVII vijeka Budimlje se u turskim izvorima pominje jedino kao trg. Ovo naselje, ipak, u privrednom pogledu nije uspjelo da se razvije do onog nivoa koji bi mu omogućio da dobije status kasabe. Tako je Budimlje za čitavo vrijeme turske vladavine zadržalo karakter manjeg naselja – trga.292

Osmanlije su promijenile i fizionomiju gradova na Crnogorskom primorju. Najvažniji od tih gradova bio je Herceg Novi. Bio je u turskim rukama gotovo stalno od 1482. do 1687. godine. Njegov strategijski značaj odredio je da Herceg Novi bude centar nahije, a od početka 1485. i kadiluka. Herceg Novi je bio drugi po veličini grad u hercegovačkom sandžaku. Stoga je odabran za drugo, povremeno, sjedište sandžak­bega Hercegovine. Osmanlije su poklanjale veliku pažnju njegovom razvoju. Herceg Novi je prvenstveno bio snažan fortifikacijski kompleks, a zatim gradsko naselje, s privrednim i kulturnim funkcijama. U gradu je pored stare podignuta i nova tvrđa va, pa su se u njemu nalazila dva dizdara. Novska kapetanija je osnovana krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Komanda nad svim tvrđavama ove kapetanije, kao i nad osmanlijskom vojskom koja je bila stalno stacionirana u Novom, povjerena je novskom kapetanu.293

291 Miomir Dašić,Vasojevići od pomena...,102.292 Isto,104.293 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 511­512. Ejup Mu­

šović, Muslimani Crne Gore..., 45­46.

100

Položaj Novog na ulazu u Boku Kotorsku značio je ozbiljnu prijetnju Kotoru i ostalim mletačkim posjedima na primorju. Zato su Mlečani u više navrata nastojali da otmu ovaj grad od Osmanlija. Za zauzimanje Novog bile su zainteresovane i druge pomorske sile. Jedan od takvih pohoda je donio rezultat. Španci su u jesen 1538. godine zauzeli Novi. Grad je tada mnogo stradao. Pobijeni su skoro svi pripadnici islamske vjeroispovijesti, iako je neprijatelj obećao da će poštedjeti život zatečenim stanovnicima Novog. Španska vladavina bila je kratkotrajna. Poslije samo osam mjeseci, Novi je u ljeto 1539. godine preoteo čuveni turski admiral Hajrudin Barbarosa i odmah u njemu postavio vojnu posadu. Koliko je pozornosti Turska pridavala ovom događaju, svjedoči podatak da je savremenik događaja, osmanlijski pjesnik Muradi napisao poemu o ponovnom osvajanju grada Novog.294

Jak sistem utvrđenja odlikovao je Herceg Novi. Ona su se sastojala iz dvije međusobno povezane cjeline, Donjeg ili Starog i Gornjeg ili Novog grada. U okviru ovih utvrđenja postojali su i brojni objekti za potrebe vojske i građana koji su tamo živjeli. Činili su ih stambene zgrade, magazini i skladišta za žito i municiju i cistijerne za vodu do zatvorskih prostorija.295

Osmanlije su, uviđajući značaj Novog, gotovo permanentno radili na njegovom razvoju. Grad je proširivan i dograđivan, zidovi su često adaptirani i utvrđivani. Podizani su i novi objekti. Ratovi i zemljotresi uslovili su pozamašne građevinske radove. Oni su iziskivali velika novčana sredstva, stručnjake, kvalifikovane radnike, materijal, transportna sredstva. Lokalna vlast nije mogla ispuniti te zahtjeve, pa je organizaciju ovih složenih poslova oko izvođenja radova preuzimala u svoje ruke centralna vlast. Koristeći svoj auto­ritet, Porta je izdavala odgovarajuće naloge beglerbegu, najprije rumelijskom, a potom bosanskom i hercegovačkom sandžakbegu, kadijama i drugim organima vlasti u Hercegovini. I od Dubrovnika se kao kolektivnog haračara očekivala znatna pomoć. Porta je od njega tražila da pošalje određeni broj radnika, obično zidara i tesara, te da stavi na raspolaganje dio potrebnog građevinskog materijala. Porta je iz Carigrada slala inžinjere za rukovođenje gradnjom i procjenu troškova. Vođena je i evidencija o troškovima.296

294 Milan Vasić, n. d, 512. Ejup Mušović, n. d, 46.295 Evlija Čelebi, n. d, 436.296 Milan Vasić, n. d, 512­513.

101

Veliki radovi na novskim utvrđenjima odvijali su se krajem XV i početkom XVI vijeka. Više hiljada ljudi je uzelo učešće u njima. Angažovani su, 1493. i 1494. godine, plaćeni radnici. Pre­ma istraživanjima Bogumila Hrabaka, za radove u 1507. godini uključeno je čak osam hiljada ljudi i poseban sandžak Roma. Vidnu participaciju u ovim radovima dali su i Dubrovčani. Oni su nabavili ciglu za gradnju, brodove za prevoz drvne građe sa ušća Neretve i radnike za sječu šume i pripremanje građe. Radovi su produženi i u 1508. godini, da bi 1509. godine od Dubrovčana bio tražen materijal za livenje topova za novsku tvrđavu.297

Borbe u 1538. i 1539. godini nanijele su veliku štetu Novome. Grad je pretrpio teška razaranja. Stradali su gradski zidovi i mnoge kuće. Španci su prvi popravljali grad, a zatim su to činili i Turci. Utvrđivanje grada šančevima i tajnim podzemnim putem kojim je povezan Donji sa Gornjim gradom, načinili su Španci. Oni su podigli tvrđavu „Španjolu“, a Turci su je proširili i pojačali 1548. godine. Španjola je branila grad sa sjeverozapada i djelimično zidine (bedeme) kojima je Novi bio opasan.298

Obimni radovi izvođeni su u Novom i šezdesetih godina XVI vijeka. Ogromna sredstva trebalo je izdvojiti i ovog puta. Glavn cilj ovih radova, na osnovu fermana iz 1564. godine, bio je da se tvrđava „dovede u dobro stanje, zbog miniranja“.299 Za ove radove potrošena je suma od 300.000 akči, ali ni ta svota nije mogla pokrpiti sve izdatke. Radi kvalitetnijeg izvođenja radova, reagovala je i Porta. Ona je poslala dvojicu arhitekata, Ilavera i Bakira, koji su pregledali mjesta za renoviranje i zaključili da je za zaokruživanje finansijske konstrukcije potrebno još 200.000 akči. Ta suma je nadomještena iz vakufskih rezervi, u sultanovoj blagajni. Naređeno je da se ovi izdaci nadomjeste od prihoda rudnika Fojnice, Kreševa, Žežene i Srebrenice, kao i od prihoda iz krajeva na rijeci Krki u sjevernoj Dalmaciji i od filurije koju su plaćali novski i prijepoljski vlasi.300

297 Bogumil Hrabak, Vijesti o utvrđivanju Herceg Novog 1493-1494. i 1508. godine, Istorijski zapisi, br. 1, Cetinje 1953, 242­255.

298 Hivzija Hasandedić, Spomenici islamske kulture u Herceg Novom i okolini, Almanah, br. 3­4, Podgorica 1998, 85.

299 Milan Vasić, n. d, 513.300 Isto, 513­514.

102

Jak zemljotres pogodio je Novi 1566. godine. Porušeni su mnogi objekti. Carskim fermanom je naloženo renoviranje džamije u ovom gradu. Novi je i 1608. godine stradao od zemljotresa. Devastirani su gradski zidovi i veći dio zgrada. Ubrzo su preduzeti radovi na opravci novske tvrđave, koji su završeni tek 1632. godine. Radove su izvodili kamenoresci i dunđeri iz Dubrovnika.301

Nedugo nakon ovih radova, Herceg Novi je skoro u cjelini povratio svoj stari sjaj. Evlija Čelebi je uočio da u Novom, Donji grad ima četvorougaoni oblik, a zidan je od kamena i bio je tako utvrđen da nije imao pandana u Hercegovačkom sandžaku. „Zidovi su mu široki čak deset lakata, a visoki sedamdeset mekanskih aršina. Samo je s morske strane načinjen od jednog zida sa hrastovim stubovima. Sa kopnene strane, međutim, prema vinogradima Voranice (Vranice – prim. Z. F.) nalaze se stepenice zidane sa mazgalima, čvrstim i utvrđenim kulama, bastionima i prsobranima. Okružen je oštrim liticama i oklopom paklene dubine. To je vrlo visok i divan grad. Ima tri kapije“.302 U Novom je bilo pet solidno razvijenih mahala. Najpoznatije su bile sultan Bajazitova, Mehmetova i Donja mahala. Kuće u ovim mahalama su se prostirale po bregovima, a bile su okrenute na južnu stranu, prema Novskom zalivu. Bile su veoma lijepe, prizemne i na sprat. Zidane su od tvrdog materijala, a pokri­vene su ćeramitom. Kuća je bilo oko tri hiljade, a po ljepoti su se izdvajale: Omer­agina, zgrada sudnice na Crnom potoku i kuća Hadži­Sulejmana Ramovića.303 Novi je doživio razaranja i 1687. go­dine prilikom mletačkog osvajanja ovog grada.

Osmanlije su zauzele Bar 1571. godine i odmah su u njemu ustanovile tursku vojnu posadu, organe lokalne vlasti i kadiju. Bar se u defteru iz 1582. godine javlja kao tvrđava, kao varoš i kao šeher. Tvrđava je imala velike gabarite. U njoj su egzistirali i hrišćani i poklonici islama. Gradsko naselje nalazilo se van tvrđave i imalo je status šehera. Činile su ga dvije mahale, evidentirane kao Donja varoš i Gornja varoš. U tvrđavi su bile kuće dizdara i vojnika, predstavnika vlasti i sudstva i jednog broja građana. Bilo je, naravno, i drugih objekata, poput džamije, ambara, cistijerne za

301 Isto, 514. Gligor Stanojević, Zemljotresi u Boki Kotorskoj u prvoj polovini XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1965, 362­363.

302 Evlija Čelebi, Putopis..., 437.303 Isto, 438.

103

vodu, barutane, skladišta za oružje i municiju, mekteba, medrese, mesdžida. Uočavali se još impozantni topovi, gradska kapija, gradska muzika i jedan oklop.304

Bar je bio i važno pomorsko­trgovačko mjesto. Za Osmanlije je, međutim, bio važniji kao vojno­pomorska baza. Osim toga, Bar se sa susjednim Ulcinjom rano pretvorio u glasovito gusarsko gnijezdo. Odavde je ometana sloboda plovidbe na Jadranu. Mletačka Republika je više puta pokušavala da osvoji Bar. Ta nastojanja bila su bezuspješna, a proizvela su i pogrom hrišćanskog stanovništva, naročito rimokatolika (1646) koji su iskazali otvorenu nelojalnost prema turskim vlastima. Druga teška posljedica ovih pohoda sastojala se u stradanju Bara. Tvrđava je mnogo oštećena, veliki broj kuća razrušen, okolina opljačkana, a nekoliko brodova u luci po topljeno. Turska vlast je bila prinuđena da pristupi opravci i podizanju oštećenih i razrušenih objekata.305

Hrišćansko stanovništvo je skoro u cjelini nestalo iz Ulcinja nakon osmanskog osvajanja ovog grada 1571. godine. Dijelom je pobjeglo iz grada, a preostali dio žitelja je primio islam. U Ulcinju je već 1614. godine bilo trista kuća, a 1646. je tretiran kao čisto muslimansko mjesto. Šestougaona ulcinjska tvrđava bila je krajem XVI vijeka potpuno opremljena. U njoj su bile smještene kuće dizdara i vojnika, predstavnika vlasti i sudstva, te jednog dijela građana. Tvrđava je još imala džamiju, ambare, cistijerne za vodu , barutanu, skladište za oružje i municiju i neke druge objekte.306

Početak XVIII vijeka u Nikšićkom kraju karakterističan je po velikim promjenama. Najveća promjena se svakako ogleda u izgradnji vojnog utvrđenja, odnosno nove varoši. Ona je vrlo brzo postala značajno vojno­političko i društveno središte. Imala je i znatan uticaj i na prilike u okruženju. Riječ je o podizanju turskog Onogošta, za koji se od 1767. upotrebljava novo ime – Nikšić. Podigao ga je, po naređenju Porte, Redžep­paša Šehić.

304 Milan Vasić, n. d, 515­516. Evlija Čelebi, Putopis..., 338. Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje..., 467.

305 Milan Vasić, n. d, 516. Jovan Radonić, n. d, 290. Gligor Stanojević, Mletački napad na Ulcinj 1696. godine, Istorijski zapisi, br. 1, Titograd 1963, 123­128.

306 Milan Vasić, Gradovi.., 515­516. Ejup Mušović, Muslima ni..., 47­48.

104

Ovo tursko zdanje se dijelilo na Gornji i Donji Grad. Gornji grad je predstavljao tvrđavu Nikšića. Ležao je na grebenu stjenovite glavice i pružao se oko 250 metara u dužini. Zidovi grada su bili debeli od jednog do četiri metra. Na njima su bile puškarnice. Na jugu ovog grada izdizala se petougaona i trospratna kula Nebojša. Ona je branila pristup gradu s južne strane. Odbrambenoj funkciji je bila prilagođena i sjeverna strana grada. Tu se nalazila osmougaona kula, s nekoliko topova koji su mogli dejstvovati u svim pravcima. Dvije topčane, kvadratnog oblika, situirane su u centru grada. Dvije zgrade u tvrđavi bile su namijenjene za stan dizdara grada i gradsku stražu.307

Donji grad je bio ograđen tvrđavom i sa tri strane opasan zidovima visokim oko četiri metra. Trospratne kule na uglovima i sredini zidova bile su prilagođene za pješadijsku odbranu. U kuli na sredini istočnog zida bila su glavna vrata. Ona su se zvala „Velika kapija“. Kulama na krajevima ovog zida bilo je nadjenuto ime „Prosena kula“, u sjevernom kraju, i „Osa kula“ u južnom. Na „Osa kuli“ je bio bunar, a konj je okretao žrvanj za žito. U sjevernom ili „Starom gradu“ bilo je 18 kuća novljanskih i risanskih Muslimana. To su bile najstarije kuće u Nikšiću u osmanskom periodu. Zbog malog prostora kuće su bile zbijene sa veoma uzanim sokacima. U južnom dijelu Donjeg grada smješten je stan za njegovog komandanta, te bolnica, kuhinje i magacini za hranu.308

Nikšić se nije razvijao stihijski i neosmišljeno. Tome su do­prinijeli raseljeni Novljani koji su imali iskustva u pogledu planiranja i uređenja prostora u kome bi živjeli. U gradu je bilo niz važnih fortifikacionih, sakralnih privrednih, stambenih i drugih objekata. Tako je Nikšić imao izgled mediteransko­orijentalnog mjesta. Gradski i vojnički život je proticao u okviru utvrđenog dijela grada. U unutrašnjosti Bedema bio je izgrađen najveći dio grada, kao i neposredno ispod njega. Manji dio grada nalazio se u ravnici gdje obitava današnji Nikšić.309

Najmlađi grad koji su Osmanlije izgradile u Crnoj Gori bi­lo je Berane. Glavni motiv za njegovu izgradnju bio je jačanje

307 Petar Šobajić, Nikšić..., 74­75. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 107.

308 Petar Šobajić, Nikšić..., 75. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 107­108.

309 Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 107.

105

geopolitičke pozicije Turske na prostoru Vasojevića. Time bi osma­nlijska vlast nad ovim krajem bila sigurnija i efikasnija. Novo naselje izgrađeno je u ljeto 1862. godine na lijevoj obali Lima, na području Bogavskog luga, nadomak sela Berana, po kojem je i dobilo ime. Pored vojnopolitičkih faktora, osmanske vlasti su osnovale gradsko naselje u ataru sela Berane i zbog drugih pogodnosti, kao što su dobri uslovi za širenje grada, mogućnost snabdijevanja vodom. Berane je u početku svog egzistiranja imalo gotovo karakter vojnog logora. Jezgro grada činila je tvrđava na Jasikovcu s jakom artiljerijom.310

Ispod Jasikovca su izgrađeni stambeni objekti. U njima su živjeli žene i djeca, pa je ovo naselje nazvano Haremi, a ono se ranije zvalo Prosine. Berane se sve do osamdesetih godina XIX vijeka uglavnom razvijalo bez obavezujućeg planskog usmjeravanja, mada je 1867. godine već imalo oko 400 stanovnika. Tada je Mehmed­beg Jajčanin načinio prvo usmjeravanje razvoja na lijevoj obali Lima. Obavljeno je trasiranje širokih i pravih ulica, duž kojih se morala razvijati izgradnja stambenih i javnih objekata, kao i objekata od ekonomskog značaja (zanatske radnje, kafedžinice, dućani i slično).311

Ovaj novi lik Berana je bio osobito važan, pošto su se poslije 1879. godine u ovaj grad doseljavali muhadžiri iz Nikšića, Podgorice, Kolašina, ali i brojni trgovci pravoslavne vjere iz Plava, Gusinja, Peći, Prizrena, Bijelog Polja i drugih gradova. To je uzrokovalo ubrzano širenje i populacioni rast grada. Osnivaju se nove javne ustanove. Prva ruždija je počela da radi 1890. godine, a ubrzo je ustanovljena osnovna (svjetovna) škola i prva bolnica. Razvoj grada bio je protkan orijentalnim uticajima, o čemu govore ne samo Hareme, nego i dio starih Berana na lijevoj obali Lima. U sredini varoši napravljen je šedrvan, a u glavnoj ulici čaršija sa dućanima i radnjama koje su građene od čatme ili pletare pokrivene šindrom. Tako su formirane tri mahale: Gornja, Donja i Haremi. U Gornjoj mahali su živjeli Crnogorci, a u Donjoj i Haremima ­ Muslimani.312

310 Radovan Bakić, Naselja Gornjeg Polimlja, Tokovi, br. 2, Berane 2009, 29­30. Zvezdan Folić, Istorija Beranskog kraja 1700-1941, Berane (monografija), Berane 2012, 234.

311 Radovan Bakić, n. d, 30.312 Isto, 30­31.

106

Socijalna struktura stanovništva

Društvena struktura orijentalnog grada na Balkanu, pa tako i socijalna struktura gradova u Crnoj Gori, može se tretirati sa više aspekata. Osnovna podjela društva na asker i raju implicirala je znatno više od socijalne podjele. Veći dio muslimanskog stanovništva pripadao je grupi askera i time je stekao povlašćeni položaj u okvirima Osmanskog carstva. Znatan broj hrišćanskog stanovništva bio je u podređenom položaju. Ali, kao ni kod kategorije askera, ni kod kategorije raje nije bilo sve jednostrano. Postojale su, naime, grupe sa tzv. specijalnim statusom koje su uživale mnoge, prevashodno poreske olakšice. Sticali su ih u kompenzaciji za obavljanje specijalnih dužnosti od značaja za Carstvo. Time je njihova pozicija, premda formalno rajinska, bila drugačija od položaja „obične raje“.313

Osmanlije su gradsko stanovništvo najčešće svrstavali pod sljedećim zajedničkim nazivima: kasaba, ehalisi, šehirlije, varošani, građani, od grada građani. U okviru ključne podjele stanovništva, koju smo naveli, postojala je i njegova raznovrsnija podjela na različite društvene slojeve, kategorije i grupe. Činili su ih činovništvo, vojska, zanatlije, trgovci, obični građani, kao i zemljoradnici i stočari, gradska sirotinja, sluge i robovi. Nas, svakako, najviše interesuju socijalni slojevi muslimanskog svijeta. Viši društveni slojevi ovog korpusa bili su sastavljeni od sandžakbega, sa svojim bližim saradnicima, od kojih ističemo: kadiju, vojvodu, subašu, zaima, timarliju, kapetana, dizdara, agu, ajana, te ulemu i ostale službenike muslimanskih vjerskih, dobrotvornih i kulturno­prosvjetnih ustanova.314

Vlast i materijalna dobra bili su skoncentrisani u rukama fe u­dalne klase. Logično je da su feudalci, stoga, bili u najpovoljnijem položaju jer su uživali prihode od feudalnih dobara – hasova, zeameta i timara. Ova dobra dodijeljivana su im u gradovima ili selima, ili i u gradovima i u selima. Zahvaljujući svom položaju, oni su imali i velike lične, mulkovne, posjede i razna materijalna dobra. Uvećavali su ih raznim sredstvima na razne načine. To im je omogućilo da imaju odlučujuću ulogu u životu gradova.315

313 Ema Miljković, n. d, 98.314 Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 539.315 Isto, 540.

107

Glavnu riječ u ovom domenu imali su visoki uglednici osma­nske vlasti. Sandžakbegovi skadarskog, hercegovačkog i zakratko crnogorskog sandžaka i niži funkcioneri predstavljali su oličenje tih privilegija. Prednjačio je sandžakbeg Skadra, koji je imao drugo sjedište u Podgorici. Podgorica i Skadar su pripadali njegovim hasovima, a izvori prihoda bila su mu i neka sela u Skadarskom sandžaku. Prihodi od njegovih hasova iznosili su, prema popisu iz 1582. godine, 130.200 akči. To, međutim, nijesu bili ukupni godišnji prihodi sandžakbega. On je, pored navedenog, posjedovao i svoja lična dobra, kao što su: čiftluci, njive, livade, vinogradi, ribnjaci, šu me i drugo.316

Sandžakbeg Hercegovine je, takođe, imao velika feudalna i lična dobra. Više mjesta, te gradovi Pljevlja i jedno vrijeme Herceg Novi, spadali su u njegove hasove. Jedan od prvih osmanskih velikodostojnika koji je posjedovao has u Pljevljima i pljevaljskom kraju u drugoj polovini XV vijeka bio je hercegovački sandžakbeg Hamza­beg. Dio njegovog hasa se nalazio u opsegu nahije Kukanj. Prihod ovog velikodostojnika od ove nahije iznosio je 18.238 akči. Ipak, najveći prihod donosila su mu Pljevlja (1469. – 6.000, 1476. – 9.160 akči). Prihodi Hamza­bega rasli su i narednih godina. Od samih Pljevalja je 1477. godine prihodovao oko 10.000 akči, a 1516. godine 12.740.317

Husein­paša Boljanić, hercegovački sandžak­beg, imao je razna dobra u Pljevljima i okolini. Husein­paša je posjedovao čifluke sa livadama, pašnjake, šume i mlinove na području Pljevalja. Neke od ovih posjeda je kupio od kaluđera manastira Svete Trojice. Po svemu sudeći, ova kupovina je obavljena u vrijeme poznate „prodaje crkava i manastira“ u doba sultana Selima II (1566­1574). Na ime Husein­paše uvedena su i četiri mlina na rijeci Vrhbreznici, sa selom Crljenice takođe sa tahvilom (prenosno pismo – prim. Z. F) sveštenika pomenutog manastira, zatim mezre, livade i mlinovi na rijeci Kabaška kod Prijepolja, koje je uvakufio za svoju džamiju u Pljevljima. Husein­paša je, pored dobara u pljevaljskom kraju, posjedovao dobra i u drugim djelovima Hercegovine.318

316 Isto.317 Ahmed Aličić, Poimenični opis Hercegovačkog sandžaka..., 165­171.318 Ema Miljković, n. d, 99.

108

Sandžakbeg Crne Gore, Skender­beg Crnojević, takođe je po sjedovao feudalna i druga dobra. Od njih je ostvarivao veli ke prihode. Pod zakup je uzeo crnogorsku filuriju, kao i timar crno­gorskog kadije. Nezajažljiv i pohlepan, Skender­beg Crnojević se bogatio i na neregularan način. Pored uvođenja „mrtvih duša“ na baštine, on je činio i druge nepravilnosti. Naplaćivao je, sa baštine gdje je posjednik pobjegao, filuriju od rođaka odbjeglog seljaka ili od drugih seljaka. Osim toga, naplaćivao je punu filuriju od djelova baština koji su bili treći i četvrti dio prave baštine.319

Solidne materijalne prihode ubirali su i isluženi sandžakbegovi. Jedan od njih bio je Jusuf­beg, nekadašnji sandžakbeg Kirk Kilise, koji je živio u Podgorici. Jusuf­beg je gomilao bogatstvo od svojih hasova u selima Grude i Goričani i od nekih sela u nahijama Skadar i Zabojana. Visina njegovih prihoda je 1582. godine bila 48.000 akči. U XVIII vijeku nestaju u Podgorici krupni feudalci iz ranijeg perioda (sa titulom bega). Tada nastupaju age sa čiflucima. U Podgorici ih je bilo oko 60, a u Žabljaku 30. Age su se uglavnom priklanjale dizdaru, koga su često protežirali. Age su predstavljale zemljoposjednike sa osrednjim ili manjim parcelama. Nešto imućniji bili su dizdari. Podgorički dizdar Mustafa držao je od 1718. godine dva sela u prijepoljskom kadiluku. Uopšte uzevši, age su u XVIII vijeku predstavljale društvenu osnovicu u tadašnjem feudalnom društvu.320

Kadije su, poslije sandžakbegova, bile najuticajnije ličnosti u gradovima pod turskom vlašću. One su bile obavezne da, na osnovu šerijata, arbitriraju u građanskim i drugim sporovima. U njihovom radu pomagala im je porota, sastavljena od respektabilnih ličnosti, obično „ispravnih Muslimana“. Kadije su imale sjedišta u Podgorici, Žabljaku, Novom, Baru, Ulcinju, Pljevljima, Bihoru, Budimlju, Bijelom Polju i Onogoštu. U istoriografiji je bilo sporno pitanje ka dije Crne Gore. Često su se poistovjećivali kadija Podgorice i kadija Crne Gore. U stvari, kadija Crne Gore je u raznim vremenima uredovao na raznim mjestima. On je, za vrijeme Skender­bega Crnojevića, sjedio na Rijeci (Crnojevića). Docnije je, 1529. godine, postojao zajednički kadija Novog i Crne Gore koji je rezidirao u Herceg Novom. Njegovo sjedište je 1614. godine bilo u Lješkopolju,

319 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 38­39.320 Bogumil Hrabak, Podgorica od početka XIX vijeka..., 175.

109

ali je viđen i u obližnjoj Podgorici. O crnogorskom kadiji govori i jedan kotorski arhivski izvor.321

I kadije su bile prepoznatljive po svom materijalnom bogatstvu. Imali su visoke plate proistekle od ubiranih sredstava, a njihova ekonomska moć temeljila se i na uživanju timara. Bilo je i drugih izvora prihoda.

Sandžakbegovi saradnici su bili veoma dobro društveno i eko­nomski etablirani. Tipičan primjer takvog položaja manifestovao se u pljevaljskom kraju. Pored sandžakbega, značajne ličnosti bili su njegov ćehaja, kapidžibaša, češnegirbaša, haznadar, alajbeg, vojvoda, subaša, nazir, ešin, nekoliko pisara i drugi službenici. Osim pomenutih činovnika višeg ranga, u gradu se 1570. godine pominju: bezarbaša, ćehaja kasabe, dva zaima, nekoliko spahija, ceribaša, a kasnije još i janjičarski serdar, predstavnik spahija Porte, starješina esnafa itd. Skoro svi oni imali su svoja dobra u Pljevljima i okolini. Zaim Džefer je posjedovao dva mlina. Čifluke su imali sandžakbegov ćehaja Mustafa, subaša Alija, bazarbaša Mustafa i mnogi uglednici iz Pljevalja. Činili su ih zemljišne parcele u samom gradu, te livade, pašnjaci i šume u njegovom susjedstvu.322

Feudalna i lična dobra u gradovima i oko njih posjedovali su zaimi i spahije. Ova dobra su bila sastavljena od zeameta i timara, čifluka, baština, njiva, vinograda, ribnjaka, šuma. Zaim Husein je 1582. godine, kao zeamet, imao trg Budimlje. Prihode su mu donosili i jajlak Mokra Gora i Velika Gora, kao i porezi od manastira Šudikovo. Njegovi prihodi iznosili su 8.040 akči. Timare u okolini Novog držale su spahije iz ovog grada. Velika imanja i na njima kule bili su, krajem XVII vijeka, u vlasništvu Mustafe Mehmedović Čelebije iz okoline Žabljaka.323

Uticajne društvene pozicije uživali su i ajani. Ajani se poja vljuju u XVII i XVIII vijeku u svim crnogorskim gradovima. Vremenom je njihovo djelovanje bilo sve uticajnije, naročito na rad suda i organa vlasti. Porta i niži predstavnici vlasti gajili su povjerenje u njihov rad. Smatrano je, kako navodi Milan Vasić, da ajani personifikuju savjest društva u gradovima. Socijalno porijeklo poticalo im je iz sloja imućnih građana.324

321 Isto, 105.322 Ema Miljković, n. d, 99.323 Milan Vasić, n. d, 542.324 Isto, 542­543.

110

Pregled socijalne strukture gradskog stanovništva Crne Gore ne bi bio potpun bez spomena islamskih duhovnih lica, kao što su hatibi, imami, mujezini i hodže. U Podgorici, Novom, Pljevljima i Kolašinu pominju se još učitelji i kaimi, kao i mutevelije vakufa. Aktivnost mutevelija bila je u funkciji vjerskih, dobrotvornih i kulturno­prosvjetnih muslimanskih ustanova. Temeljila se na vakufima – arapski doslovno znači „zadržavanje novca“, u stvari je to zadužbina pobožnih ili fond za dobrotvorne svrhe. Od XI vijeka, sa usponom turske vladavine, u središnjim islamskim zemljama, određeno bogatstvo se izdvaja za finansiranje vjerskih škola (me dresa), bolnica, džamija i drugih institucija. Zaostavštine (vakuf, vakf) su stvarane i za članove uže porodice bogatog Muslimana, mada nijesu bile striktno nasljedne. Svi zemljišni posjedi okarakterisani kao vakf, vakuf donosili su dvostruku korist, jer su bili oslobođeni od poreskih davanja, a ni država ih nije mogla oduzeti. Renta koju su oni proizvodili bila je latentan izvor prihoda gradskih vjerskih funkcionera (ulema) koji nije podlegao zekatu, porezu koji se ubirao u milosrdne svrhe i čije je sakupljanje bilo pravo i dužnost svakog muslimanskog vladara. U današnje vrijeme porodični vakuf je reformisan, centralizovan ili ukinut, dok je onaj koji služi opštem dobru opstao.325

Priličan dio gradskog stanovništva pod turskom dominacijom činila je vojska. To je bila uobičajena slika u skoro svim crnogorskim gradovima. Odstupanje od tog pravila predstavljala su Pljevlja. Pljevlja su se razvijala kao otvoreni grad, u kojem se susreću samo predstavnici vojske, spahija i janjičara. Za razliku od ovog naselja, u mnogim gradovima, posebno u prvom razdoblju turske vlasti, vojska je predstavljala većinu žitelja. Vojska je gotovo u cjelini naseljavala Medun i Žabljak. U novopodignutim gradovima, Nikšiću, Spužu i Kolašinu, vojska je činila većinu stanovnika. Tek je doseljavanjem civilnog stanovništva smanjeno učešće vojske u društvenoj strukturi ovih gradova.326

Više vojnih redova i rodova činili su osmansku organizaciju u gradovima. Njihovi pripadnici bili su: azapi, farisi, mustahfizi, to­bdžije, martolosi i pasbani, niže i više vojne starješine, kao i lica nekih drugih zvanja u službi vojske. Drugačiji je bio sastav starješinskog

325 Navedeno prema: Enciklopedija živih religija, Beograd 1992, 768.326 Milan Vasić, n. d, 543.

111

kadra u tvrđavama. Tu redovno nailazimo na dizdara, njegovog ćehaju, barjaktara i neke niže funkcionere. Age su stajale na čelu pojedinih odreda kopnene vojske, dok je u mornarici to mjesto pripadalo reisovima. Javljaju se i kapetani kao više vojne starješine, a u nekim gra dovima i paše. Na kapetane nailazimo u Podgorici, Žabljaku, Spužu, Baru, Ulcinju, Novom, Risnu, Nikšiću, Bijelom Polju, Ko­lašinu, Gusinju, Plavu i Rožajama. U Podgorici i Spužu u XVIII vijeku javljaju se vojni funkcioneri s titulom paše i mirimirana.327

Prihodi od timara i plate činili su materijalnu bazu osmanske vojne organizacije u gradovima. Obično su se u okolnim selima prostirali timari posjednika jedne tvrđave. Plate su, dakako, obezbjeđivane iz konstantnih izvora, kao što su porezi od stanovništva, džizje, koja se prikupljala u raznim krajevima. Angažman mustahfiza u zetskim, primorskim i hercegovačkim gradovima do početka XVII vijeka više se zasnivao na prihodima od timara, a docnije sve više na platama u novcu.328

Vremenom je snaga osmanskog državnog aparata sve više počivala na plaćeničkoj vojsci. Izdaci države, sredinom XVII vijeka, na plate 747 vojnika i starješina u tvrđavi Novi iznosili su dnevno 4.059, a na 106 vojnika tvrđave Risan – 611 akči. Dnevni izdaci na plate 306 posadnika tvrđave Nikšić 1707. godine iznosili su 3.700 akči. Rožajski garnizon u jačini 347 vojnika dobijao je 1731. godine na ime dnevne plate za vojnike i starješine 3.783 akče. Postojala je drastična razlika između plata vojnika i njihovih starješina. Tako se dnevna plata vojnika kretala od četiri do 12 akči, a vojnih starješina čak do 60 akči. Toliku svotu je 1707. godine primio Omer, aga prvog džemata azapa u Nikšiću. Plata dizdara se kretala od 20 akči, u Novom, do 35 akči, u Onogoštu.329

Privreda

Crnogorski gradovi pod turskom vlašću nijesu imali sa mo administrativne i sudske funkcije, niti su bili isključivo vojna upo­rišta. Njihov značaj bio je daleko veći. Gradovi su bili pro izvođači materijalnih dobara, te sabirališta i tržišta viškova ze mljoradničkih

327 Isto.328 Isto, 543­544.329 Isto, 546.

112

proizvoda. Predstavljali su i središta zanatstva i trgovine. Na privredni život grada ponajviše je uticalo obitavanje vojske i činovništva administrativnih, sudskih i drugih institucija. Ovi žitelji su bili glavni konzumenti poljoprivrednih, zanatskih i drugih proizvoda. Njihove potrebe uglavnom su određivale proizvodnu djelatnost ostalih građana.

Nizak stepen podjele rada uzrokovao je sporo odvajanje gra­dova od sela. Stoga su gradovi u dužem periodu zadržali poglavito agrarni karakter. Sem toga, u ataru grada, za sve vrijeme osmanske vladavine, pojavljuju se njive, livade, bašte, vinogradi, mlinovi i druga dobra. Šira okolina grada bila je prepoznatljiva po čiflucima, mezrama, pašnjacima, ribnjacima. Ovi podaci nam jasno govore da su seoska naselja u osmanskoj eri Crne Gore imala dominantnu poziciju u odnosu na skoro sve druge kategorije naseljenih mjesta. Na njima je počivao ekonomsko­socijalni i cjelokupan društveni život hercegovačkog i skadarskog sandžaka. Činjenice o njihovom razvoju, veličini, broju i strukturi stanovništvaa svjedoče o privrednim, so­cijalnim i demografskim kretanjima koja su u različitim periodima imala i različit intenzitet. Ona su se ispoljavala i na život sela, nje­govo ekonomsko napredovanje odnosno stagniranje.330

Mada su bila gradsko naselje, u Pljevljima se, posebno u prvom vijeku osmanske vladavine, vršila i agrarna djelatnost. U ataru Pljevalja postojao je i jedan timar, na kojem su svi hrišćani, popisani 1570. i 1585. godine imali svoje baštine. I Muslimani su posjedovali zemlju u samim Pljevljima. Zemlja je dodjeljivana i onim Muslimanima koji su naseljavani iz drugih krajeva. Pljevlja nijesu bila izuzetak u ovom pogledu. U ataru Podgorice, Novog, Bara, Ulcinja, Bijelog Polja i drugih mjesta postojale su zemljišne parcele pod kulturama, njivama, baštama, vinogradima.331

Podgorički atar je bio pokriven njivama, baštama i vinogradima sitnih vlasnika. Naseljeni varošani su krčili šume u okolini tvrđave Žabljak i susjednih sela i tako su dolazili do oranica. Na sličan način nastajale su obradive površine oko Spuža. Krčevine su bile veoma pogodne za uspostavljanje čifluka, tj. muslimanskih baština. U pogledu agrara bile su naročito povoljne za sijanje pšenice, pošto su

330 Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009, 151­157.

331 Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981, 91.

113

krčevine predstavljale odmorne zemlje. Značajna promjena u domenu vlasništva nad zemljom dogodila se u drugoj polovini XVI vijeka. Tada su u Podgorici i njenom bližem susjedstvu, naročito u selima Kurilo, Gostilj, Plavnica, Krapež, Žabarevo i Skulj seljačke baštine hrišćanske raje prešle u ruke muslimana. Ovaj proces se nastavljao i u narednom periodu. Javljaju se i novi vlasnici baština i mezri u tim naseljima. To su bili vojvoda, ćehaja, hodža i drugi muslimanski neagrarci iz Žabljaka, kao i neki „pravovjerni“ iz Podgorice i Meduna. Sličan proces čiflučenja desio se i u selima oko Podgorice.332

Žitelji Podgorice koji su se bavili zemljoradnjom uzgajali su žitarice, poklanjali su pažnju i razvoju povrtlarstva, stočarstva, pčelarstva, mlinarstva. Žitarice su uspijevale na kučkim Terasama, i to posebno raž. U aluvijalnoj ravni Ribnice veoma dobro su uspijevali povrće i duvan i pored žarkog ljeta. I vinogradarstvo je bilo veoma razvijeno. Naoko je začuđujuće da su Muslimani, iako im vjerski propisi zabranjuju konzumiranje alkohola, držali veće parcele pod lozom. Defteri iz druge polovine XVI vijeka jasno pokazuju da su parcele pod lozom veličine osam dunuma (0,8 hektara) bile u vlasništvu zaima Ali­bega, ćehaje Omera i čauša Sinana, ili četiri dunuma Ibrahima, sina Abdulahova.333

Kontinentalno voće, pa i mediteranske smokve, rasle su u južnom dijelu Kuča – Terasama, do visine od 800 metara. Nije bilo pravih voćnjaka. Zato su voćke sađene po vinogradima, međama, krajevima dvorišta i po livadama. Većina vinograda nalazila se u Doljanima, ali je čokota loze bilo svuda pored kamenih ograda.334

U Nikšiću su novski i risanski Muslimani, još dok su živjeli na Crnogorskom primorju, kupovali parcele obradivih površina oko ovog grada. Ova kupovina je obavljana u bescijenje, jer se odvijala u vrijeme „gladnih godina“. Kada su Novljani i Rišnjani došli u Nikšić, ovladali su ne samo zemljom za koju su imali tapije, već su silom zauzeli i pašnjake na okolnim planinama i planinskim zaravnima. Tako su raniji slobodni vlasnici postajali čifčije.335

Zemljišni posjed u Nikšiću za vrijeme turske vladavine je bio razdijeljen na čitluke i agaluke, a vlasnici zemlje su poglavito živjeli

332 Ilija Radulović, Podgorica..., 48. Jovan Erdeljanović, Kuči..., 22­24.333 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 79­81.334 Jovan Erdeljanović, Kuči..., 22­24.335 Petar Šobajić, Nikšić..., 83­84.

114

u gradu. Od čivčija su dobijali četvrtinu roda od žitarica, a polovinu od sijena. Čivčije su imale i dodatna opterećenja. One su morale još da daju desetinu od cjelokupnog prihoda na ime carskog poreza. „Građani“ su bili i gospodari Nikšićkog kadiluka. Imali su u svom vlasništvu najveći dio posjeda, najveći broj stočnih grla, a u svojim rukama držali su i trgovinu sa primorskim gradovima. Ni to nije bilo sve. Građani su gazdovali s najboljom zemljom u Drobnjacima, na Goliji, u Banjanima i u jednom dijelu Pive, a sve planine oko Nikšića služile su za ispašu njihove stoke. Inače su Nikšićani uzgajali kukuruz i druge vrste žitarica, ali je stočarstvo imalo prednost nad ostalim privrednim granama. Takav razvoj dugovao se prostranim i bujnim pašnjacima.336

U Baru se, od žitarskih proizvoda, najviše uzgajao proso. Uspi­jevale su, dakako, i druge žitarice. No, Bar je bio najpre poznatljiviji po maslinjacima i vinogradima, po proizvodnji ulja i vina. u tome su prednjačili maslinjaci i vinogradi Saborne (rimokatoličke) crkve u Baru. Od njih se 1697. godine prihodovalo 6.000 talira. Ipak će Bar u doba turske vlasti izgubiti mnogo od ekonomskog značaja koji je ranije imao. Deficit je bio posebno primjetan u sto­čarskim proizvodima. Ovi i poljoprivredni proizvodi stizali su na barski pazar iz zaleđa, a iz Bara se pretežno izvozilo u Dubrovnik. Najbitniji izvozni proizvod barskog kraja bilo je maslinovo ulje, dok je so, koja je stizala sa Krfa, bila najvažniji artikal koji je kupovalo stanovništvo iz gradskog zaleđa. Pored maslinovog ulja, iz Bara su izvoženi duvan, koža, vosak, vino, vuna, ukljeva. U samom gradu se 1582. godine nalazilo petnaest dućana.337

Konfiguracija zemljišta u Rožajama je odvajkada upućivala stanovnike ovog grada na stočarstvo. Stočarstvo je bilo i ostalo glavna privredna grana. Doduše, u manjem obimu se razvijala i zemljoradnja. Tako su stočarstvo i planinska zemljoradnja bili karakteristike privrede ove oblasti. Povoljni uslovi za stočarstvo zasnivali su se na velikim pašnjacima i livadama. Prostrani pašnjaci koji su obilovali svježom travom bili su odlična osnova za stočarstvo, osobito za gajenje ovaca. Ali, livade nijesu uvijek zadovoljavale potrebe zimske ishrane i zato su stočari u slučaju nerodnih godina

336 Isto. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 143­144.337 Jovan Radonić, Rimska kurija..., 428. Živko Andrijašević i Šerbo

Rastoder, Istorija Crne Gore..., 141.

115

gonili stoku u druge žitnije, sijenom i zimskom ispašom bogatije oblasti. Rožajci su, u zavisnosti od prilika, išli sa stokom na zimovnik u razne krajeve. Najviše se odlazilo u Bosnu, i to u periodu od oktobra do aprila. Pojedini Muslimani su imali oko 500 i više ovaca. Ahmet Murić iz Lovnice je tjerao u Bosnu, sredinom XIX vijeka, sedam stotina brava. A Mehmed Mustafa Ljajić iz Plunaca je poveo 500 ovaca u Bosnu. Neki Rožajci su vodili ovce na zimovnik i u Jadransko primorje, oko Lješa, ali rjeđe nego u Bosnu jer stoka nije podnosila primorsku klimu i travu.338

Područje Bihora je takođe imalo odlične pretpostavke za razvoj poljoprivrede. Župne doline su pogodne za ratarstvo i voćarstvo, a gornji djelovi strana i planinski obod za stočarstvo. U planinskim i priplaninskim krajevijma Bihora (Gornjobihorskoj dolini) zemljoradnja je imala planinski karakter. Sijala su se pretežno jara žita (ječam, raž, ovas, pšenica i heljda) i krompir. Ovi usjevi su na solidno nađubrenom zemljištu davali dosta veliki prinos. Sađen je, naročito u okolini Bijelog Polja, vrlo kvalitetan duvan. Ovom poslu su najviše bile posvećene Muslimanke. Važnu privrednu granu u župnom dijelu Bihora predstavljalo je voćarstvo, čiji kontinuitet se održava još od srednjeg vijeka. Tome su doprinijeli prirodni uslovi, kao što su zaklonjenost od štetnih vjetrova, mnoštvo strana prisojnog položaja, povoljno zemljište, šumovitost, potrebna količina padavina i dovoljna vlažnost u vazduhu. Ne manje važni bili su i društveni faktori. Većina stanovništva, primivši islam, zadržala je posjed u svojinu. To je bilo odlučujuće za razvoj voćarstva, pošto se voće moglo podizati samo tamo gdje je čovjek bio nepokretan kao sopstvenik zemlje. Nigdje se kao u ovom dijelu doline Lima nije vidio veći broj stabala krušaka, jabuka, oraha i drugog voća. Pored autohtonih, često su sorte poticale iz drugih oblasti, kao što su iz Bihora prenijete u susjedne krajeve. Velike rasadnike voća imali su bogati muslimanski posjednici, inače veliki ljubitelji lijepog voća. Pravi rasadnici bili su begovski voćnjaci. U Bijelom Polju i okolini bilo je razvijeno i vinogradarstvo. Tako i jedan zapis iz 1773. godine pominje „ot Bijelog Polja vina“.339

338 Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 334­335.339 Milisav Lutovac, Bihor i Korita..., 46­48. Petar Šerović, O jednom

starom opisu puta od Venecije do Carigrada s osobitim obzirom na Crno-gorsko primorje, Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, Kotor 1963, 247.

116

Plav i Gusinje su bili na daleko poznati po mnogobrojnim sta­dima ovaca. Ova stada su bila znatno brojnija od objektivnih uslova koje ovo područje omogućava, posebno u zimskom periodu. Koristeći bogate i velike pašnjake i oslanjajući se na Bosnu i Srbiju, uzgajana je poznata ovca „ruda“, koja se pominje i u Banjaluci. Nesporno je da su je tamo prenijeli gusinjski stočari. Pojedina muslimanska domaćinstva raspolagala su sa preko 1.000 ovaca. Gusinjski trgovci su izvozili stočarske i druge poljoprivredne proizvode, poglavito cijenjeni gusinjski krompir i pasulj. Umješni gusinjski trgovci su snabdijevali Plav i Gusinje žitaricama, prevashodno s pijace u Peći, kao i trgovačkom robom iz Skadra, Prizrena, Đakovice i Skoplja.340

Žitaricama je obilovao prostor Pljevalja. Pljevljaci su uzgajali pšenicu, ječam, raž, zob, proso, pirovinu i lan, a plaćali su i porez na bostan, sijeno, travu, mukate, potom ispendžu, resli čift, baduhavu, svadbarinu. Pljevlja su sačuvala poljoprivrednu osnovu privređivanja i u vrijeme kad su prerasla u kasabu. Zasigurno je da je najvažnija grana pljevaljske poljoprivrede bilo stočarstvo. U pljevaljskom kadiluku je, prema ovčarinskom defeteru iz 1598. godine, uzgajano na desetine hiljada ovaca i koza. Većina seoskih domaćinstava, pa i onih u samom gradu, po svoj prilici je držala krave, volove, sitnu stoku i uzgajala konje. Tržni viškovi koje je davalo stočarstvo bili su znatno veći od viškova u ratarstvu. Na lokalnom tržištu stočarstvo je podmirivalo potrebe trgovaca, tkačkih i kožarskih zanata, mesara, karavansaraja i hanova. Veliki dio stočarskih proizvoda je uziman kao zahira za vojske, naročito u vrijeme kad se okupljala za ratne potrebe. Stočarski proizvodi su tokom XVI vijeka bili najtraženija roba na zapadnom tržištu. To je postala čvrsta osnova za konstantan uspon ove privredne grane .341

Stanovnici pojedinih gradova i njihove okoline bavili su se i ribolovom. Ribnjaci su postojali u Podgorici, Rijeci, Žabljaku, Novom, Plavu. Osobito je ova privredna grana bila zastupljena u Podgorici i njenom bližem susjedstvu. Rijeke Morača, Zeta i Sitnica bile su izuzetno bogate ribom. U Morači je lovljena najkrupnija pastrmka i ona je dostizala težinu od sto i više libara. Tu je bilo i vrste luzzi i raine. Bilo je i ostalih vrsta ribe. Jegulje i šarani su takođe hvatani u Morači. I Moračina pritoka, Ribnica, bila je utočište za

340 Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 110­111.341 Toma Popović, Pljevlja u XVI i XVII vijekku..., 137.

117

ribe. U Ribnici su lovljene manje pastrmke (težine 10­12 libara), kao i ribe vrste luzze, tenche (možda podvrsta malih šarana). Pastrmke i tenche su živjele i u rječici Sitnici, koja dolazi iz Lješkopolja. Ribolov je bio razvijen i na Bojani i Skadarskom jezeru. Lovljene su ukljeve, koje su soljene ili sušene za izvoz na lokalne trgove, ali i na strane pijace, čak i u Veneciju.342

Ukljeve su se zimi sklanjale iz blatnog i hladnog Skadarskog jezera u Moraču, kako bi se osvježile u hladnoj ali čistoj vodi. Barke iz Žabljaka obično su ulazile u jezero duž Barangvara. U ribolov je kretalo čak 400 do 500 barki. Među njima je bilo i barki turskih uglednika iz Žabljaka, primjerice hodža koji je čitao islamsku molitvu za srećan ulov. Ribe su, osjetivši opasnost, bježale u Moraču, ali je tamo njihovo hvatanje bilo lakše. Tome su doprinijeli i arkibuzi (kraće puške široke cijevi) čiji su projektili sa sačmom mogli da usmrte deset riba.343

Grbalj, Sutorina i Igalo su predstavljali mjesta u kojima je pronađena so. Njena proizvodnja i prodaja se obavljala u Novom. O tome se govori još 1483. u fermanu sultana Bajazita II. Osmanlije su 1498. i 1503. godine obnovile zapuštene solane u Grblju i tako produžile eksploataciju soli u njima. Od proizvodnje soli ostvarivana je velika finansijska dobit. Samo su prihodi od „Crnojevića solana“ iznosili oko 200.000 akči. Ova pozamašna svota data je na upravu novskim eminima, kojima su pretpostavljeni bili bosanski defterdari. So je, kao veoma važan životni artikal, bila potrebna i stočarima. Ona je dopremana u podgorički kraj iz Kotora i Budve, a iz Kotora je so dopremana i u Nikšić.344

U vrijeme osmanske vlasti vršena je i eksploatacija rudnog bogatstva Crne Gore. Funksionisalo je više aktivnih rudnika, poput Brskova koji je radio u XVI vijeku, kao i majdan mlinskog kamena u Grblju. No, najveći broj rudnika bio je koncentrisan u pljevaljskom kraju. Njihov rad pomno je nadgledan od strane turskih vlasti. Jedan od prvih osmanskih funkcionera koji je povremeno dolazio u Pljevlja bio je „sklav Porte“, do reforme 1527. godine. On je bio obavezan

342 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 80, 137.343 Isto, 137. 344 Isto, 135. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 147. Vuk Vi­

naver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice sa Dubrovnikom (1720-1770), Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1953, 640.

118

da se stara o rudarskoj proizvodnji. Osmanlije su, u stvari, tu zatekli stare rudokope olova i srebra i nastavili proizvodnju u njima. Jedan od najvažnijih nusprodukata Sasin­polja ili Šuplje stijene bio je krmez ili cinabarit koji je korišćen kao sirovina za bojenje u tkačkoj i kožarskoj radinosti, ali i kao bitan artikal izvoza. U blizini Pljevalja, kod sela Kržave, nalazio se veliki rudnik gvožđa. Kržava je dodijeljena carskom hasu. Proizvodnja gvožđa i svih metala, zbog njihove vojne upotrebljivosti, bila je pod najstrožijim nadzorom Porte i provincijskih namjesnika. Zato je Porta, 1502. godine, donijela odluku o trajnoj zabrani slobodnog izvoza ovih proizvoda. Ova odluka je uzrokovala da je rudarska proizvodnja osuđena da u cjelosti radi za vojne potrebe i unutrašnje tržište. Cijene je određivala država, što je dovelo do opadanja proizvodnje u malim rudnicima. Istodobno je ova uredba proizvela smanjenje proizvodnje cinabarita. Njegov izvoz se rijetko pominje u izvorima druge polovine XVI vijeka. I pored toga, proizvodnja gvožđa je bitno uticala na strukturu pljevaljskih zanata.345

Zanatstvo u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću razvijalo se skoro istovjetno sa razvojem i organizacijom zanatske djelatnosti u drugim pokrajinama Carstva. Zanatstvo je jednim dijelom bilo podređeno potrebama vojske. Tako su u svim mjestima s vojnom posadom egzistirali zanati koji su radili za vojsku. Zanatlije su obavljali remont i kovali razne vrste oružja, izrađivali odjeću, obuću. Kovači su gotovo u cjelini radili za potrebe vojske, a najviše kovača bilo je u Podgorici, gdje su sačinjavali posebne grupe sa specifičnim tretmanom. Značaj kovača ogleda se i u činjenici da je dio doseljenika u Žabljaku imao obavezu da obavlja kovačku službu u korist tvrđave.346

Spektar zanata bio je širok i prilagođen geografskim prilikama pojedinih gradova. Brodogradilišta su podizana u primorskim gradovima. Ratni brodovi izgrađivani su u Novom i Ulcinju. Mlečani su bili veoma zabrinuti zbog izgradnje turskih ratnih brodova u Novom, jer su smatrali da to ugrožava njihove interese u Boki Kotorskoj i na Jadranu. Stoga su preduzimali adekvatne protivmjere. Novljani su gradili 1613. godine kaike i fuste s jasnom namjerom

345 Toma Popović, Povelja u XVI i XVII vijeku..., 137­138.346 Milan Vasić, n. d, 562­563. „Zeta“, br. 31 od 18. VIII 1935.

119

da ih upotrijebe za pljačku i gusarenje. Takvu zamisao je spriječila Porta, pošto joj je bilo stalo do održavanja dobrosusjedskih odnosa s Mlečanima. U Ulcinju su veći brodovi izrađivani i tokom XVIII vijeka.347

Zanatlije su bile organizovane u esnafe, čija su pravila bila vrlo restriktivna i obavezujuća. Njihovi članovi su raspravljali i odlučivali o svakom novom pravilu. Zatim ih je kadija unosio u svoje spise, čime su odredbe dobijale zakonsku važnost. Postojali su i propisi zvani ihtisaba, odnosno Zakon o javnom moralu, naročito o trgovinskom poslovanju. Ovim propisima su utvrđivane cijene i kvalitet izrade. Propise ihtisaba su skupa određivali predstavnici vlasti i esnafski majstori. Potvrđivao ih je sultan. Državni aparat nije nezainteresovano posmatrao rad esnafske organizacije. Nasuprot tome, država se direktno miješala u njeno djelovanje, kako bi za sebe obezbijedila prihode od dažbina koje je ova društvena grupa bila dužna da plaća. Država se starala i o primjeni zakona ihtisaba.348

Esnafske organizacije, prema dostupnoj građi, bile su najmnogobrojnije u Pljevljima. U ovom gradu je još od druge polovine XVI vijeka funkcionisao tabački esnaf. Postojala je i posebna tabačka mahala. Vremenom su osnovani i drugi esnafi. Na to ukazuje i zapis Evlije Čelebi u kome se, pored ostalog, navodi: „Ima (kadiluk Pljevlja – prim. Z. F) svog muftiju, predstavnika šerifa, prvake, ugledne ljude, predstavnike Portinih spahija, janjičarskog serdara, tržnog nadzornika, starješinu esnafa, haračkog povjerenika i baždaragu“.349

Manje je poznato da su zanatlije u Pljevljima bile ekonomski najproduktivniji društveni sloj. Bili su vjerski heterogenog sastava. Zanatlije Muslimani, kao što je bilo primjetno i u drugim gradovima, bili su brojniji u odnosu na zanatlije hrišćane. Zanimljivo je da je vjerska pripadnost zanatlija u ogromnoj mjeri određivala i vrstu zanata kojima su se oni bavili. Osmanske zanatlije – doseljenici u nove krajeve donijeli su sa sobom i zanate koji ranije, nijesu bili

347 Maksim Zloković, Prilozi za istoriju Kumbora, Godišnjak Po­morskog muzeja u Kotoru, Kotor 1969, 66­67. Slavko Mijušković, Turske mjere protiv ulcinjskih gusara, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, Kotor 1967, 81.

348 Halil Inaldžik, Osmansko carstvo..., 217­218.349 Evlija Čelebi, Putopis..., 397.

120

poznati u Crnoj Gori. Pored kovača u Pljevljima je bilo i zanatlija koji su se bavili građevinskim radovima (dunđeri), kao i kožara, oružara, zlatara, krojača, mutapčija, mlinara, mesara, pekara i drugih.350

Dunđera je u Pljevljima bilo najviše 1570. godine, jer je to period najdinamičnije građevinske aktivnosti u ovom mjestu. Jedan broj pljevaljskih zanatlija bavio se preradom vune i kože. Prema popisu iz 1570. godine, u Pljevljima je bilo 14 tabačkih radionica za štavljenje koža, pet čizmadžija i tri sarača. Na vrelu Breznice bila je locirana varoška kožara, tabakana. Pljevaljski kožari su svoju aktivnost obavljali u posebnoj, tabačkoj mahali. Širok je dijapazon njihovih proizvoda: kordovani i montonini, fino štavljene jareće i jagnjeće kože, ovnujska i jagnjeća krzna i krzna divljači, teleća i goveđa koža za čizme, djelovi odjeće i vojne opreme, razne vrste kaiševa i kože za opremu konja, zatim đonovi i niz drugih artikala od kože.351

Vidno mjesto među zanatlijama pripadalo je poznatim plje­valjskim oružarima. Oni su pravili umjetničke ukrašene puške koje su se nazivale „daljan“ i „puška“ i čakmački pištolj. U Pljevljima i okolnim selima radio je veliki broj kiridžija i kramara koji su se brinuli oko okupljanja karavana i dogovaranja prevozničkih poslova. Od zanata iz oblasti prehrane u Pljevljima je bilo veoma razvijeno mlinarstvo, pošto su na Breznici postojali brojni mlinovi. Tradicionalno je u Pljevljima bio brojan i brijački zanat. Pored brijanja i šišanja mušterija, berberi su vršili i druge poslove, kao što su: vađenje zuba, liječenje pojedinih bolesti (puštanje krvi) i slično. Vidno je bilo i prisustvo zanatlija koje su od plemenitih metala (zlato i srebro) izrađivali nakit sa brojnim ukrasnim predmetima.352

Podgorica je bila jedno od značajnijih zanatskih središta Crne Gore. U gradu su od XVI vijeka egzistirali oružari, zlatari, obućari, kožari, kazandžije, zidari, kovači, kujundžije, krojači, berberi, potkivači, drvodelje, samardžije, sarači. Zanatima se bavilo hrišćansko stanovništvo, ali u većoj mjeri muslimani. Naročito razvijena bila je obućarska struka. Mutapčije su pretežno bili iz Gusinja, a pravili su pokrovce, vreće, bisage i zobnice. Tabački most

350 Ema Miljković, n. d, 117.351 Toma Popović, n. d, 138.352 Isto. Enes Pelidija, Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću...,

166.

121

na Ribnici je dobio ime po kožarima (tabaci) koji su ispod ćuprije kisjelili kože. Dobijena koža služila je za proizvodnju opanaka i za izvoz.353

U Podgorici je bio razvijen i kazandžijski zanat. O proizvodima majstora ovog zanata slikovito svjedoči bakarno posuđe koje je krasilo unutrašnjost bogatijih muslimanskih kuća. Umijeće podgoričkih kazandžija bilo je na daleko poznato. Oni su, stoga, odlazili na privremeni rad u Bijelo Polje, Andrijevicu i druga mjesta. Podgorica je bila i stjecište zlatarskog zanata. Kujundžije su pravile srebrne i zlatne lančiće, minđuše, zlatno prstenje, narukvice, razne kopče, srebrnu dugmad i drugo. Zlatara je 1755. godine bilo i u Spu­žu. Za potrebe saobraćaja su radili kolari, samardžije i potkivači. Pot kivači su bili vrlo tražene zanatlije, pošto su se razlikovali od kovača koji su radili sa skoro svim metalima. Kovačkim zanatom se nijesu bavili Muslimani već Romi i doseljeni katolici iz Skadra. Limari su bili koncentrisani u Bokeškoj ulici. Brojni su bili obućari, opančari, bravari, brijači, pekari i druge zanatlije. Mesari su se bavili i trgovinom stokom.354

Podgorica je bila prepoznatljiva i po majstorima vojno­tehni­čke struke. Jedan od njih bio je Đedo Nesuhović, podgorički puškar koji se naselio u Dubrovniku. Interesantno je da je Nesuhović pozajmljivao novac svojim zemljacima, od kojih su mu ostali kao dužnici: Dabović, Đono Dubrovčanin, Stjepan Ćufo, Mihailo Zvicer, Petar Kolumbarić, Andrija Mihatović i Ahmo Mejica.355

Proizvodi oružarskog zanata bili su prevashodno namijenjeni potrebama velikog garnizona i vojnog logora u Podgorici. Otuda i veliki broj puškara. Zanatlije raznog profila vršile su i popravke objekata na tvrđavi, pravili obuću i odjeću za vojsku.356

U svim turskim gradovima koji su se nalazili na obalama rijeka radilo se na štavljenju, obrezivanju i bojenju koža. Kožarstvo je počivalo na sitnoj rogatoj stoci, zečevima i sličnoj sitnoj divljači. Đonovi za obuću izrađivani su od bivoljih i goveđih koža. Tabaka je bilo i u Spužu. Kožari su isključivo bili Muslimani, dok su se ću­rčijskim zanatom bavili Crnogorci. Na rijekama u okolini Podgorice

353 Zeta, br. 32, 25. VIII 1935.354 Isto. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 187.355 Bogumil Hrabak, n. d, 187.356 Isto, 187­188.

122

kloparali su mlinovi sa protočnim radom ili vodenice. Najčešće su bili u posjedu vakufa, a rjeđe pojedinaca.357

Zanatstvom su se intenzivno bavili i žitelji Gusinja. Tu je bilo kovača, livaca, zlatara, krojača i drugih zanatlija. Ovoj djelatnosti je latentno poklanjana velika pažnja, što se to odrazilo i na broj zanatskih radnji. Njih je u Gusinjskoj kazi krajem devete decenije XIX vijeka bilo čak 240. Pojedini Gusinjani su se posebno isticali u pravljenju čibuka.358

U više gradova su postojale stupe za valjanje sukna. To svjedoči o preradi vune, izradi tkanina i odjevnih predmeta za domaću potrošnju, ali i izvoz. Pored Podgorice i Pljevalja i u Bijelom Polju su izrađivane tkanine i raznovrsna veziva. Vremenom se razvilo i ćilimarstvo. Istorijski izvori govore o velikom izvozu ćilima iz Bijelog Polja.359

Većina gradova u toku viševjekovne osmanske vladavine u Crnoj Gori predstavljala su tržišta lokalnog i šireg značaja. U tim mjestima su se prodavali viškovi poljoprivrednih i zanatskih proizvoda proizvedenih u samom gradskom naselju ili njegovoj neposrednoj okolini. Ujedno su označavala i tržišta za trgovinu arti klima koji se nijesu proizvodili na crnogorskom selu, a koji su bili neophodni za svakodnevni život ljudi. Jedan od njih bila je so, bitan artikal za život ljudi i stoke. U gradskim naseljima održavane su nedjeljne pijace, pazari, kao i panađuri, veliki godišnji sajmovi. U svim bitnim mjestima nalazili su se pazar, čaršija s dućanima, magazini za smještaj robe, hanovi, karavansaraji i drugi potrebni poslovni objekti. Postojali su i carinski i nadzorni organi. Njihov zadatak je bio da kontrolišu promet i operacionalizuju odredbe o trgovini koje su tretirale pojedina mjesta ili su bile od opšteg značaja.360

Blagodareći povoljnom položaju, na raskrsnicama puteva i u neposrednoj blizini poljoprivrednih proizvođača, Podgorica se sve dinamičnije razvijala kao trgovinsko središte. Ona je faktički bila „crnogorski Kotor bez mora“. Poznato je da se stočarska plemena ne mogu održati na svojim područjima bez veze sa bliskim ili udaljenijim pijacama. Podgorica im je, upravo, pružala tu pogodnost.

357 Isto, 188.358 Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 110.359 Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline do

1918. godine..., 96.360 Milan Vasić, n. d, 565­566.

123

Stočari iz Zete, Lješanske nahije i Bjelopavlića donosili su svoje proizvode na podgorički pazar. Odatle su se snabdijevali solju, pirinčom, ribom, žitom i zanatskim izrađevinama. Pogorički pazar bio je od životne važnosti za Pipere, Kuče, Bratonožiće, Lješnjane, Moračane, Bjelopavliće. Stočarske proizvode koji su prinosila okolna plemena, vješti i preduzimljivi podgorički trgovci, većinom Muslimani, prodavali su na primorju. Tako su iz Podgorice u Kotor i Dubrovnik dolazile vuna, koža i stoka, a otuda je nabavljana so, žito, šećer i razni zanatski proizvodi.361

Od Podgorice su se račvali putevi u više pravaca: preko Cetinja do Kotora, preko Tuzi do Skadra, preko Onogošta do Risna i preko Kolašina za Srbiju. Podgorica se, pored toga, povezivala i sa sajamskim i drugim pijacama Italije. Izuzetno je bio važan i izvoz proizvoda Bojanom. Tako su Podgoričani sticali iskustvo trgovanja u Veneciji, Ankoni, Senigaliji, Lančanu, a sigurno i sa kožarskim tržištem Barlete. Razgranate su bile veze i sa centrima na sjeveru Crne Gore, poput Pljevalja i Bijelog Polja. S jadranskim primorjem se najviše trgovalo preko Risna i to je predstavljalo glavni izlaz podgoričke trgovine na tom području. Kotor je za Podgoričane značio susjednu pijacu na kojoj su materijalizovani proizvodi okolnih crnogorskih opština.362

Podgorički pazar je bio od ključnog značaja za pojavu malih lokalnih pijaca u susjedstvu. Pijaca u Medunu notirana je 1614. godine. Na Rijeci (Crnojevića) i Žabljaku uspostavljene su lokalne ribarnice. Iz ovih mjesta su sušene ukljeve i raznošene po okolnim krajevima ili izvožene preko Bojane.363

Najvažniji podgorički proizvodi za izvoz sredinom XIX vijeka bili su: vuna, kastradine, stoka, perad, riječna i jezerska riba (naročito ukljeva), voće, sir, krompir i ostalo povrće, za vrijeme zime zečevi i druga divljač, maslo, jaja, puževi, lišće od rujevine, drva za ogrijev. Uvoženi su: so, ulje, barut i olovo, žitarice, vino i rakija, pirinač i tkanine.364

361 Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 137­138. Bogumil Hrabak, n. d, 189.

362 Bogumil Hrabak, n. d, 189­190.363 Gligor Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ra-

tovima XVI-XVIII vijeka, Beograd 1970, 190.364 Gligor Stanojević, Novska skela u XVIII vijeku, Beograd 1986,

161­162.

124

I Nikšić je bio važno trgovačko središte. O trgovačkim po­slovima nikšićkih trgovaca postoje brojni istorijski izvori pohranjeni u Dubrovniku i Kotorskom arhivu. Najviše poslovnih kontakata, nikšićki trgovci su ostvarivali sa svojim kolegama iz Dubrovnika. Poslovne veze, međutim, postojale su i sa Venecijom i Trstom kojima je prodavan vosak, vuna, sirova koža i stočni proizvodi, dok je u zamjenu dobavljano: sukno, platno, pamučne i svilene tkanine, olovo, bakarno posuđe, sapun, papir, šećer, kafa, staklo i druge po­trepštine.365

Poslovni kontakti održavani su i s pravoslavnim Crnogorcima. Njima su prodavani metalni alati i drugi zanatski proizvodi. Na drugoj strani, Crnogorci su na nikšićkom pazaru prodavali u velikim količinama: vunu, sir i stoku koja se dalje izvozila za Kotor, a iz Kotora se dovozila so. Zanimljivo je da su u Nikšić često dolazili francuski trgovci, koji su tada u Dubrovniku imali svoje predstavništvo. Nikšićki trgovci su bili u direktnoj vezi sa francuskom firmom „Erkelez“ u Dubrovniku. Ova firma je nikšićkim trgovcima kao protivvrijednost za vunu i druge stočarske proizvode davala američku kafu. Ipak je glavni uvozni artikal bila so.366

Nikšić se na početku XVIII vijeka razvio u središte u kome je prikupljana roba za izvoz iz dijela Hercegovine i Crne Gore. Taj izvozni centar u rječniku Dubrovčana dobio je naziv skela. O toj trgovini govori dubrovački poklisar Dživo Vučetić koji se 1731. godine žalio veziru u Travnikku da „Crnogorci u gomilama tu dovoze vunu, sir i stoku za Kotor, gdje se prodaje so“.367 Nije se išlo samo zbog soli u Boku Kotorsku, nego su karavani upućivani po vino u Risan. U Boku se najviše izvozila vuna 1733. godine.368

Poslovni kontakti između Nikšića i luka na Jadranskom moru najjače su se ispoljili sredinom XIX vijeka. U poređenju s ranijim periodom, muslimanski trgovci i age su dolazili u primorske luke u znatno većem broju. Među njima su vidno mjesto zauzimali poslovni ljudi iz Nikšića. Oni su dobro zarađivali od prodaje sitne rogate stoke i to im je omogućilo da kupuju razna dobra u Boki Kotorskoj. Velika grupa muslimanskih trgovaca, a s njima nikšićki dizdar sa 20 ljudi je

365 Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 460.366 Isto.367 Isto, 461.368 Isto, 462­468.

125

1754. godine stigla u Risan. Dizdar se dogovorio da u Risan dopremi veliki broj sitne rogate stoke.369

Nikšićki trgovci su prodavali, pa čak i izvozili u Dubrovnik, lan iz Aleksandrije. Ostaje nejasno kako je lan dopreman u Nikšić, jer su Dubrovčani, kao vispreni trgovci takođe imali poslovne veze sa tom velikom egipatskom izvoznom lukom. Kako bilo, aleksandrijski lan je u Dubrovnik dovezao Ramo iz Nikšića, i za taj zalog je dobio 150 pjastri. Trgovina lanom se nastavljala. Mula Mehmed je septembra 1784. godine dovezao dvije bale lana u Dubrovnik. Još veću trgovinu je obavio mula Mehmed Hodžimandi. On je u maju 1786. godine dovezao 16 bala lana u gradu pod Srđem.370

Vuna je, i pored svega drugog, bila glavni izvozni artikal ni­kšićkih trgovaca. To je bila konstanta njihove trgovine. Tako je hadži Islam Hadžimusić iz Nikšića preko Mustafe Dizdarevića osta vio 12 svežnjeva vune u Dubrovniku. Za ovaj posao je dobio 150 reala pozajmice. Ramo i Ahmed Burazerović, kao punomoćnici nekog trgovca iz Nikšića su prodali vunu u Dubrovniku. Nešto manje uspješniji bili su Ibrahim Nurković i mula Avdija iz Nikšića. Oni su u julu 1794. godine za 30 svežnjeva ovčijeg vlakna dobili zajam od 750 reala. U oktobru iste godine mula hadži Memo je ostavio u Dubrovniku 30 svežnjeva fine vune radi uzimanja zajma od 1.100 reala. Jusuf Dervišević i Ćenan Muratović su 1795. godine založili 90 svežnjeva vune uzevši zajam od 1.500 reala. Omer Ćanović je u februaru 1796. godine za 35 svežnjeva vune dobio kredit od 200 reala.371

Od prvih dana osmanske vladavine Pljevlja, Budimlje, Bihor i Bijelo Polje bili su trgovačka središta na sjeveru Crne Gore. Pljevlja su tu poziciju dugovale svom geografskom položaju jer su bila jedno od mjesta na dubrovačkom putu koji je vodio od Dubrovnika do Sofije i dalje za Carigrad. Osim toga, Pljevlja su bila stanica i na putevima nešto manjeg, ali ipak važnog trgovačkog značaja. To su bili putevi via Drime, koji je od Trebinja, preko Bileće, Gacka, Čemernog, Tjentišta i Foče išao uz Ćehotinu pored Pljevalja ili Drinom do Lima, dok se drugi putni pravac (via Jezero ili via Anagasti) odvajao kod Trebinja, te je preko Nikšića vodio do izvorišta Pive, onda u Jezera

369 Isto, 474­475.370 Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX vijeka..., 194­195.371 Isto, 195. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 151­152.

126

i preko Tare izbijao na Lim. Sa Jadrana je do Pljevalja dopirao i put koji je vodio preko Risna, Riđana, Grahova, Onogošta i Drobnjaka.372

Glavni nosioci trgovine u Pljevljima bili su domaći ljudi. Učešće u trgovini imali su i funkcioneri sa sandžakbegovog divana, prije svega ćehaja, a od pravoslavnog stanovništva zavidna uloga pripadala je varoškim knezovima. Etnička struktura domaćih trgovaca odgovarala je u potpunosti etničkoj strukturi samih Plje­valja. Tako se među trgovcima javljaju pravoslavni Crnogorci, Srbi i Muslimani. Saobrazno etničkom sastavu naselja, Crnogorci su gotovo sve do kraja XVI vijeka bili dominantni među trgovačkom populacijom Pljevalja. Tek u XVIII vijeku Muslimani postaju većina među pljevaljskim trgovcima.373

Predmet trgovine na pljevaljskom pazaru u XV i XVI vijeku bili su: žitarice, sočivo, bob, crni i bijeli luk, voće, kukolj, vino, orasi, šafran, lan, kao i stoka i stočarski proizvodi (konji, goveda, ovce, koža, sir, maslo, vuna), sukno za odjeću, lanene tkanine i čoha, zatim gvožđe, drva, luč, žir. Pljevlja su zauzimala svoje mjesto i u spoljnoj trgovini Osmanskog carstva, te su trgovci iz Pljevalja u Dubrovnik izvozili uglavnom žito, stočarske i rudarske proizvode, vosak i u ranijem periodu crvac. Od kraja XV vijeka Pljevlja su vrlo bitna pijaca za kože. Pored kože, Pljevlja su bila istaknuto trgovačko mjesto i za vosak. Stoga su brojni Muslimani iz Pljevalja odlazili preko Dubrovnika u velike prekomorske tržne centre, u Veceniju i Ankonu. Osman Dautović iz Pljevalja imao je neki spor u Dubrovniku u vezi sa izvozom voska. Rješavanje ovog spora izazvalo je interesovanje osmanskog sklava koji je zbog toga došao u Dubrovnik. Očito je da se radilo o velikoj količini voska, čim je ovom sporu pridat toliki značaj.374 Inače su se pljevaljski trgovci uspješno uklopili u nove trgovačke tokove koji su počeli da se stvaraju u posljednjim decenijama XVI vijeka i sa povremenim krizama trajali do velikog tursko­austrijskog rata 1683­1699. godine.

Pljevaljski trgovci su u XVIII vijeku bili prilično zainteresovani za obradu kože. Konkretnije, oni su prodavali ne samo gotove zanatske proizvode nego i neobrađenu kožu. Od tog posla su imali dobru zaradu. Upadljive su bile poslovne veze pljevaljskih trgovaca

372 Bogumil Hrabak, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim dokumen-tima do početka XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 1­2, Cetinje 1958, 5­6.

373 Isto, 27­28.374 Ema Miljković, n. d, 116.

127

sa Dubrovnikom. Ogroman dio prodate robe je išao preko dubrovačke skele na evropsko tržište. Istorijski izvori najupečatljivije potvrđuju ovu konstataciju. Dubrovačka vlada je 1746. godine navela da je u grad Sv. Vlaha iz Pljevalja došao neki hadži Mustafa Osmanović. Osmanović je u Dubrovnik, pored drugih zanatskih proizvoda i robe, donio i 109 bala ovčijih koža, te 552 vunena pokrivača.375

Pljevaljski trgovci su imali veliku zaradu i od vune. Obično su trgovci ovu vrstu robe otkupljivali od vlasnika stada i davali drugim ljudima na preradu. Kada bi vuna bila oprana i tako dovedena u zadovoljavajuće stanje, onda bi je preuzimale zanatlije. Zanatlije bi od nje izrađivale odijela, čarape, šalove, rukavice. Takođe se od vune u kućnoj radinosti izrađivale i razne vrste prostirki. Najčešće prostirke bile su: ćilimi, serdžade, deke i slično.376

Dubrovnik je i u XVIII vijeku bio najsigurnije utočište za plje valjske trgovce. Oni su u Dubrovnik dolazili da prodaju više proizvoda. Među njima su preovladavali razni stočarski proizvodi, zatim žito, med, vosak, koža i drugo. Ali i Pljevljaci su za domaće potrebe u Dubrovniku kupovali razne tkanine, nakit, posuđe, začine, šećer, južno voće i druge proizvode.377 Veliki obim ove djelatnosti ukazuje da je pljevaljska trgovina u XVIII vijeku bila stabilna, za razliku od pojedinih mjesta koja su bilježila pad trgovačke razmjene. Unosnost ovog zanimanja nijesu osjećali samo profesionalni trgovci, već su se trgovinom nerijetko bavili i ljudi iz neposredne blizine hercegovačkih sandžakbegova.

Dubrovnik je i za bjelopoljske trgovce bio izuzetno privlačno mjesto. Oni su dolazili u grad pod Srđem i uzimali robu na kredit, a to su radili i pojedini poslovni ljudi iz obližnjih mjesta (Bistrice, Crnče, Brodareva i Peštera). Ovi primjeri govore o izgrađenom povjerenju između bjelopoljskih i dubrovačkih trgovaca. Trgovina na kredit se odvijala sve do 1526. godine, mada su pojedinci u Dubrovniku kreditirani i kasnije. Trgovalo se raznim artiklima. Zanimljivo je da je dovoz robe iz Dubrovnika bio uslovljen izvozom domaćih proizvoda. Tako su u Dubrovnik izvožene žitarice, stoka, koža, vuna, vuneni pokrivači, suvo meso, vosak i drugo. Trgovačke veze održavane su i s Risnom i Kotorom.378

375 Enes Pelidija, Pljevlja u XVIII vijeku..., 168.376 Isto, 169.377 Ema Miljković, n. d, 116­117.378 Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 475­478.

128

Bijelo Polje se tokom XVII vijeka razvilo u još značajniji privredni centar. Pored Dubrovnika, uspostavljene su trgovačke veze sa Skadrom i Podgoricom. Izvoženi su stoka i stočarski proizvodi, a uvoženi kolonijalna roba i finiji zanatski proizvodi. Trgovački kontakti sa ovim mjestima nastavljeni su i u XVIII vijeku. Dobili su i još jednu dodatnu dimenziju. Naime, upućenost na luku u Splitu doprinijela je da prorade skele u Risnu i Herceg Novom, pa se dio izvoza odvijao i u tom pravcu. U to vrijeme se trgovinom pretežno bave Crnogorci, da bi tek u XVIII vijeku prevagu u ovom poslu zadobili Muslimani.379

Promet trgovine Bijelog Polja s Dubrovnikom je sredinom XVIII vijeka počeo donekle da opada. Ipak, jedna grupa bjelopoljskih trgovaca dogonila je velike količine vune u Dubrovnik. U drugoj polovini XIX vijeka raširene su trgovačke relacije Bjelopoljaca. Razvila se trgovina i sa Barom i nekim italijanskim gradovima. Dominantna je bila orijentacija ka Trstu i drugim tržištima. Bjelopoljci su u drugoj polovini XIX vijeka imali poslovne kontakte i sa francuskim trgovcima.380

U Kolašinu su, kao i u Nikšiću i Spužu, gotovo svu trgovinu držali Muslimani. Stoka, stočni proizvodi, a naročito kolašinska vuna, bili su glavni izvozni artikli. I kolašinski trgovci su, doduše ne baš često, odlazili u Dubrovnik. Tamo su 1752. godine boravili Kolašinci Ahmed Husović i Mehmed Ćehaja. Intenzivnije veze uspostavljene su između Kolašina i Podgorice pa su ogromne količine kolašinske vune bile u rukama podgoričkih trgovaca.381

Na području Gusinja odvajkada su krstarili mnogobrojni trgovci i karavani. Iz ovog mjesta su samo za Dubrovnik putovali karavani sa po 200 natovarenih konja. Sve je to davalo na značaju gusinjskim trgovcima. Pored trgovine na malo, bila je razvijena i trgovina na veliko. Izražen je bio i izvoz, naročito stoke. Sposobni gusinjski trgovci stoke i vune stizali su čak do Soluna. S koliko se respekta gledalo na njih na zvaničnom Cetinju, govori podatak da je preko gusinjskih trgovaca obavljan i dio izvoza Knjaževine Crne Gore u drugoj polovini XIX vijeka.382

379 Isto.380 Isto. Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline

do 1918. godine..., 96­97, 114­115.381 Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 473­474.382 Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 110.

129

Značaj Rožaja kao trgovačkog mjesta temeljio se na komu­nikaciji koja je vodila od Skadra za Pomoravlje i dalje dolinom Morave i Vardara. Rožaje je bilo poznato mjesto za trgovinu stokom, pa su ga Osmanlije i nazvali Trgovište. Na to ukazuje i predanje o „beglucima“, od kojih je jedan u dnu Đurenovića Luka (Rožaje), a drugi u Prosopu (Štavica). Upravo je XIX vijek zlatno doba rožajske trgovine stokom. Zahvaljujući tome Rožaje se formiralo kao varoško naselje bogatih aga, koje su živjele od trgovine i agaluka. Bio je to razvijeni privredni centar, sa tridesetak dućana sa mješovitom robom.383

Primorski gradovi i njihove skele bili su značajni činioci u unutrašnjoj i spoljnoj trgovini. Oni se pojavljuju kao uvoznici, izvo­znici i posrednici u pomorskoj i kopnenoj trgovini. Imali su važnu ulogu u izvozu robe iz unutrašnjosti. Ovaj posao je velikim dijelom išao preko primorskih gradova ili su pojedini proizvodi u njima prodavani. Sa njima su trgovačka mjesta iz unutrašnjosti bila čvrsto povezana. Ujedno su preko ovih gradova imali sponu sa daljim primorskim i nekim prekomorskim tržištima. Stočarski proizvodi sa crnogorskih sela u ogromnoj mjeri su plasirana na trgovima primorskih gradova. Odatle su snabdijevana neophodnom robom, prvenestveno solju. U primorskim gradovima se razvijao i poslovni dio, skela, čaršija, dućani i drugi objekti.384

Herceg Novi je bio od ogromne važnosti za trgovinu Herce­govine. U njemu se veoma razvila skela i poslovni dio grada. Imao je čaršiju s više desetina dućana koji su raspolagali raznovrsnom robom. Novi je imao baždara, tržišnog inspektora i povjerenika za so. Za carinsku službu na skeli bili su zaduženi nazir i emin.385

Velika trgovačka flota omogućila je Novom da se uključi u širu trgovinu. Grad je sve više postajao veliki kupac i izvoznik žita. Taj proizvod se ponajviše nabavljao iz Albanije. No, novljanski trgovci su održavali poslovne kontakte s Kotorom, Dubrovnikom, Splitom i Zadrom. U pomenutim gradovima prodavali su žito, kože, katran i drvo. Najizdašniji kupci bili su Dubrovčani. Oni su u toku 1571. godine kupili od novskih trgovaca pšenicu za 15.500 akči.

383 Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori..., 473­474.

384 Milan Vasić, n. d, 568­569.385 Evlija Čelebi, Putopis..., 432­433.

130

Izuzetno dobra saradnja Novljana i Dubrovčana nastavljena je i u XVII vijeku. Novljani su od svojih bogatih susjeda u periodu 1604­1606. uzeli poslovne kredite od oko 6.000 dukata. Poslovni ljudi iz Novog su trgovali na veliko žitom i drugom robom i od tih unosnih poslova su se bogatili.386

Risan je, takođe, imao važnu ulogu za trgovinu Hercegovine. Predstavljao je konstantno tržište za robu iz hercegovačkog zaleđa. Uvidjevši značaj Risna, Osmanlije su ga odredile i kao izvoznu luku za tu robu. Zamah trgovine odrazio se i na izgled grada. Poslovni dio Risna su sačinjavali skela, čaršija, dućani i spremišta za robu. Izvori nam ukazuju da je u Risnu funkcionisala carinska služba od kraja XV vijeka.387

Risanska trgovina je donekle zaostajala za novskom. Odvijala se u Boki i van nje, na kopnu i na moru. Risan je trgovao pretežno prehrambenim proizvodima iz svog zaleđa, a izvozio je zanatsku i drugu robu koje nije bilo u njegovom susjedstvu. Služio je i za izvoz robe iz unutrašnjosti na udaljenija tržišta. Tako je brašno iz Bijelog Polja krajem XV vijeka, preko Risna izvoženo čak u Veneciju. Značaj Risna vidi se i iz podatka da je preko njega vodio put koji su trgovci iz Podgorice koristili u prometu s Dubrovnikom i Venecijom 1640. godine. Risan se pokatkad javlja i kao trg solju. To je bilo od prvorazrednog značaja za konzumente tog artikla u zaleđu.388

Bar i Ulcinj se ubrzano razvijaju kao pomorsko­trgovački centri na Crnogorskom primorju. Taj razvoj je proticao pod pokroviteljstvom moćnih utvrđenja i flote. Oba grada imala su luku, skelu i cijeli poslovni dio s čaršijom, dućanima, pazarima. Kontrolu nad radom pomorstva i trgovine obavljala je tržišna inspekcija i drugi kompetentni organi. Samo u Baru je 1582. godine evidentirano 15 dućana u posjedu vakufa Ali­bega. Komparacije radi, Skadar je u to vrijeme imao 25 vakufskih dućana, iako je on, za razliku od Bara, već preko jednog vijeka bio pod Osmanlijama. Te godine su prihodi od barskih carina iznosili 8.816 akči, što je činilo skoro jednu trećinu

386 Vuk Vinaver, Pohara Perasta 1624. godine, Istorijski zapisi, br. 1­2, Cetinje 1952, 324­325.

387 Ivo Stjepčević i Risto Kovijanić, Prvi pomen Nikolj-Pazara i Bijelog Polja, Istorijski zapisi, br. 3­4, Cetinje 1959, 610­611.

388 Ignjatije Zloković, Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine Risna, Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, Kotor 1966, 5­6.

131

u sumi ukupnih haskih prihoda od Bara.389 Dobijeni iznos od barskih carina pokazuje da je ovaj grad već u početnoj eri osmanske vlasti predstavljao tržište s velikim robnim prometom.

Bar je od početka XVIII vijeka pojačao i proširio svoje trgovačke veze sa zaleđem i na moru. Barski trgovci uspostavljaju i održavaju veze sa Skadrom, Podgoricom, Nikšićem, Bijelim Poljem i drugim mjestima u unutrašnjosti. Postojali su i intenzivni kontakti s Bosnom i Srbijom. Tamo su Barani izvozili ulje, ali i druge svoje proizvode i uvoznu robu. Iz Bosne i Srbije su nabavljali artikle za prodaju u svome gradu i na drugim tržištima. Veoma razvijena je bila i pomorska trgovina. Barani su trgovali s Dubrovnikom, Trstom, Venecijom, Apulijom i Morejom. Iz ovih centara su dobavljali svilu, vunu i pamuk. S Dubrovnikom su, ipak, imali najdinamičniju trgovinu. U grad Sv. Vlaha su izvozili razne vrste koža i krzna, pirinač, pasulj, vosak, duvan, vunu, kordovan, zanatsko­galanterijsku robu, na primjer: ćilime, ulare, peškire, kapute, čarape, gajtane, anterije i dr. Koristili su i dubrovačke kredite i zajmove radi prodaje te robe. Ulje su izvozili i u Trst i Veneciju, kao i proizvode šireg Crnogorskog i Albanskog primorja.390

Ulcinj je bio prepoznatljiv po uspješnom razvitku pomorstva i trgovine u XVIII vijeku. Dubrovnik je bio snažan rival Ulcinjanima, ali su oni uspjeli da se održe u toj oštroj konkurentskoj borbi. I to ne samo s Dubrovnikom, nego i sa Perastom i drugim bokeljskim gradovima. Ulcinjski brodovi su prevozili albansko žito u Veneciju. Preduzimljivi ulcinjski trgovci su našli svoje tržište i u Bosni gdje je takođe izvoženo žito. Vitalizovali su i poslovanje s italijanskim pomorsko­trgovačkim centrima. Stoga su ulcinjski brodovi odlazili u Livorno, Đenovu, Napulj, Ankonu, Otranto, Brindizi. Svoju robu su dovozili i u Rijeku, da bi 1730, u vezi sa uzdizanjem Trsta, ulcinjski brodovi odlazili i u taj grad. Izvozili su žito, vunu, duvan i drugu robu. Vunu su prebacivali u Đenovu, a duvan izvozili u Dubrovnik, Trst, Mesinu i Ankonu.391

389 Milan Vasić, n. d, 569.390 Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 470­472.391 Vuk Vinaver, Pomorstvo Ulcinja u XVIII vijeku, Istorijski zapisi,

br. 1, Titograd 1963, 53­54, 66­68.

132

Svakodnevni život Muslimana

Crnogorska istoriografija je dugo vremena bila opsjednuta političkim, vojnim i diplomatskim fenomenima. U velikoj mjeri su izvan centra interesovanja ostali mali životni svjetovi, sive zone i niše svakidašnjeg života. Ovo putovanje kroz istoriju muslimanskog naroda Crne Gore neće ostati lišeno odgovora na sljedeća pitanja: Kakav je bio urbani ambijent gradova? Kako su Muslimani ranije stanovali? Kako su se odijevali i hranili? Od čega su masovno obolijevali i umirali? Odgovori na ova prividno banalna pitanja, važna su ne samo radi upoznavanja svakodnevnog života Muslimana, nego i zbog prezentovanja specifičnog egzistiranja koji je doprinio njihovom konstituisanju u posebnu etničku zajednicu.

Osmanska civilizacija je na crnogorskom prostoru najpotpunije izražaje manifestovala u arhitekturi. Arhitektura je svoje ishodište našla u urbanom ambijentu gradova. Osnovani ili oblikovani gradovi za vrijeme osmanske uprave po pravilu su imali jasno određen urbanistički plan. U njegovom središtu bila je džamija, mjesto sabiranja zajednice kroz molitvu i mjesto rasprave najbitnijih pitanja. Obično je pored džamije bila smještena zgrada vladara ili namjesnika te oblasti. Ona je sa džamijom činila centar urbane cjeline. Ovaj uži centar naslanjao se na ekonomsko žarište grada – čaršiju u kojoj se nalazio trgovački centar – bazar, karavan saraji, skladišta i male trgovinske i zanatske radnje.392 Najindikativniji primjer ovakve urbano­organizacione strukture u Crnoj Gori predstavljaju Pljevlja. U Pljevljima se, kako je već istaknuto, oko džamije i trgovačko­zanatskog dijela koji je podignut u okviru vakufa Husein­paše Boljanića razvio širi urbani centar.

Sva naselja u Crnoj Gori u kojima je egzistiralo muslimansko stanovništvo po unutrašnjoj urbano­socijalnoj organizaciji bila su podijeljena na mahale. U svakom gradu je bilo više mahala. Njihove granice povlačene su na osnovu morfologije samog prostora (duž rijeka, potoka, suvih jaruga i sl), ali je u nedostatku morfoloških granica i ulica bila granica jedne mahale. Osmanska podjela naselja na mahale bila je administrativnog karaktera. Mahale su, u stvari, predstavljale ono što u današnjoj organizacionoj podjeli grada znače mjesne zajednice. Imale su svoje starješine – muhtare koji

392 Robert Martran, Istorija Osmanskog carstva, Beograd 2002, 783.

133

su participirali u organizaciji gradskog života. Starali su se i da se obaveze prema državi uspješno ispunjavaju. U gotovo svakoj mahali nalazila se i džamija koja bi po pravilu imala i nižu vjersku školu mekteb i nešto od vakufske imovine koja je služila za javnu upotrebu.393 Ti činioci su uzrokovali da koncept administrativne podjele naselja na mahale potpuno opravda zamišljenu ulogu.

Važan dio arhitektonskih sadržaja nastalih za vrijeme osma­nske uprave bila je i organizacija naselja. Ona je prevashodno specifična po geometrijskoj nepravilnosti svih uličnih elemenata. Ulična mreža sačinjena od sokaka nije uopšte imala jasan pravac pružanja tako da se lako uočava nedostatak bilo kakvog prostornog regulatora. Većina gradova koji su arhitektonski nastali poslije dolaska Osmanlija bili su oslonjeni na glavnu ulicu, „čaršiju“. Ča­ršija je bila centar administrativnog i ekonomskog života grada. Dućani i zanatske radnje nalazile su se u ulicama koje su se direktno naslanjale na glavnu ulicu. One ulice dalje od „čaršije“ uglavnom su bile namijenjene stanovanju. Samo naoko amorfna i geometrijski nepravilna mreža sokaka u ovim naseljima u onovremenoj orga­nizaciji života posjedovala je veoma jasnu i namjenski fun kci onalnu kategorizaciju. Ona je sve ulice diferencirala prema njihovoj ulozi i na mjeni.394

Pored mnogih pora života, islam je u Crnu Goru donio i specifičnu arhitekturu. Ova arhitektura je, pored klimatskih modi­fikacija, prilagođena i lokalnoj arhitektonskoj tradiciji i prvenstveno izborom materijala koji su u velikoj mjeri uticali na izvodljivost arhitektonskih linija. Korišćene su dvije vrste materijala u gra­đevinarstvu: tesani kamen za javne zgrade i dizma (vrsta opeke) za privatne zgrade. Građevine napravljene od tesanog kamena i danas su dobrim dijelom očuvane. Njihovi masivni gabariti bili su direktno povezani sa namjenom i kao javne građevine, čiju je izgradnju finansirala država, bili osnova urbanog razvoja svake sredine. Dizma je uglavnom upotrebljavana za izgradnju privatnih objekata.395 Takve građevine, skoro u cjelini, nijesu sačuvane i one su

393 Adnan Prekić, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918-1941, Podgorica 2011, 152­153.

394 Isto, 153.395 Husret Redžić, Studije o islamskog arhitektonskoj baštini, Sara­

jevo 1983, 172­173.

134

urušene ili prepravljene. Jedan broj ovih kuća na sjeveru Crne Gore je rekonstruisan tako što je osnova kuće od dizme ostala netaknuta, a kuća se renovirala sa spoljnih strana.

Muslimanske kuće uglavnom su bile spratne, ali postoje izuzeci od tog pravila. Tako su u Nikšiću, oko 100 kuća bile dvospratnice.396 Jedan od osnovnih elemenata kuće bilo je dvorište (avlija). Obično je prizemlje kuće građeno od kamena ili ćerpića. Spratni dio kuće bio je od lakšeg materijala, po pravilu od drveta ili dizme. Prizemlje je osobito po malim prozorima dok su na spratu kuće staklene površine puno veće. U gradovima je oko kuće, sa ulične strane, dominirao visok zid, pa je cijela kuća bila okrenuta prema dvorištu. Konstruktivni izgled unutrašnjosti muslimanske kuće pravljen je pretežno od drveta, pa je nad masivnom osnovom prizemlja izgrađivana lagana konstrukcija sprata.397

Stambena kuća muslimanskog stanovništva imala je strogo zatvorenu ekspoziciju, naročito prema spoljnjem svijetu. Bitan aspekt ove arhitekture bila je veza kuće sa prirodom, u gradskim uslovima sa baštom. U svim većim kućama postojala je „dihvana“, istureni dio kuće na gornjem spratu koji je po pravilu bio u staklu. Nagib krovova i vrsta krovnog pokrivača određivani su na osnovu klimatskih uslova. Poglavito su to bili krovovi sa blagim nagibima pokriveni ćeramidom.398

Grčki tip kuće sa unutrašnjim dvorištem preuzeli su Arapi, a na prostor Crne Gore ona je došla sa osmanskim osvajanjima. Arapi su tako uređenom prostoru dali novu dimenziju uvođenjem žive vode u arhitektonski prostor.399 Tako su i u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave bogatije kuće, po pravilu, uvodili živu vodu koja je dovođena iz obližnjih rijeka i potoka. Voda je uopšte veoma važan segment cijele islamske kulture, ali i sastavni dio vjere koja nalaže prisustvo vode prije vjerskih molitvi. Čak i u Kuranu stoji zapisano da će biti nagrađen svako ko napravi objekat koji je vezan sa vodom. Tako je organizacija vjerskog života zahtijevala prisustvo vode u životnom prostoru, pa su u svim većim gradovima građena javna kupatila, hamami, dok su bogatije porodice kupatilo imale u okviru svojih kuća.

396 Petar Šobajić, Nikšić..., 87.397 Adnan Prekić, n. d, 153­154.398 Isto, 154.399 Opšta enciklopedija Larus, tom I, Beograd 1971, 288­289.

135

Ovakav način organizacije života razvio je u mnogim gradovima sistem vodovodne mreže. Vodovodi su izgrađeni u Baru, Podgorici, Pljevljima, Gusinju, a vjerovatno i u nekim drugim mjestima. U Baru je voda dovođena akvaduktom dugim oko tri kilometra. Voda je, potom, razvođena na javne česme, koje su redovno podizane uz džamije, ali i na drugim pogodnim mjestima. U Herceg Novom je bilo pet česama. Na česme su, gotovo redovno, postavljani natpisi, uklesani u kamenu ploču arapskim pismom i na turskom jeziku, s činjenicama o vremenu gradnje i zavještanju. Ti natpisi postavljeni su na dvjema česmama u Baru datirani 1642. i 1756. godine.400

Veoma interesantan je način gradnje vodovodne mreže u Pljevljima, koja se može uzeti kao reprezentativan uzorak u izuča­vanju ove problematike. Vodovodne cijevi su prvo pečene od zemlje takozvane „đerize“ koje su se ukopavale u zemlju. Time su bile zaštićene od fizičkog oštećenja i hladnoće, odnosno zamrzavanja u zimskom periodu. Zbog lošeg prenosa pritisak u ovim cijevima je bio vrlo mali, a gubici veliki, pa su kasnije pečene cijevi zamijenjene drvenim cijevima. Ove drvene cijevi imale su mnogo manje gubitke, veći pritisak i pouzdanost.401

Javna kupatila (hamami) podizani su u većini gradskih naselja s muslimanskim žiteljima. Glavni ton takvom stanju davali su vjerski propisi, po kojima su sljedbenici islama bili dužni da paze na ličnu higijenu. Javna kupatila postojala su u Baru, Podgorici, Herceg Novom, Pljevljima.402

Vjerski propisi determinisali su i posebne djelove kuće za že nski dio porodice u svakoj imućnijoj porodici. U bogatijim mu­slimanskim porodicama bilo je obavezno izdvajanje muškog od ženskog dijela kuće i bašte. Ženski dio dvorišta bio je isključivo porodičnog karaktera, obavezno sa bunarom ili česmom sa puno cvijeća. Poštovanje islamskih normi uticalo je na ograničenje kre­tanja Muslimanki. Skrivajući lice od pogleda drugih, Muslimanke su živjele strogo porodičnim životom.403

400 Evlija Čelebi, Putopis..., 236, 336, 394, 433. Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 50­51.

401 Adnan Prekić, n. d, 154­155.402 Evlija Čelebi, Putopis..., 236, 394, 433.403 Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od

najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991, 209.

136

I enterijer muslimanskih kuća imao je svoje specifične forme. Bio je prilagođen svakodnevnim obavezama, tradiciji i vjerskim potrebama. Centralna soba bila je u nekoj sponi sa dihvanom koja je, pored pogleda na okolni prostor, služila i kao soba za prijeme.

Sobe su u muslimanskim kućama bile niske sa drvenim plafo­nima takozvanim „šišetima“. Oni su građeni tako što su najprije postavljane noseće grede, dok se prostor između njih popunjavao manjim drvenim daskama koje su postavljane uzdužno. Pod je bio pokriven ćilimima. Sredina sobe ostajala je slobodna i bila je predviđena za „siniju“, niski okrugli stočić oko koga se porodica okupljala za vrijeme jela. Na istom mjestu, na sredini sobe, uveče su se prostirali dušeci i prostor se koristio za spavanje. Posteljina za spavanje i ostali predmeti za oblačenje držani su u „musandrima“, ormarima, odnosno plakarima koji su bili od drveta i uzidani u zidove sobe.404

Ispod prozora duž zida kuće postavljala se „sećija“, mjesto za sjeđenje. Sećija je bila niska, postavljena i sa šiljetima i jastucima. Pri uređivanju sobe vodilo se računa o kombinovanju slikovite crte istočnjačke umjetnosti sa klasičnim stilom. Minder, sanduk, musandra, tagar, sinija i šilte bili su glavne osobenosti sobe. Postojali su i drugi komadi namještaja napravljeni od rijetkog drveta, prevučenog sedefom, mali stolovi, te ornamentom ukrašeni djelovi čiju vrijednost nijesu umanjili elementi klasičnog stila.405 Treba znati da se u sobama provodilo puno više vremena nego u naše vrijeme. Uopšte uzevši, cijela organizacija stambenog prostora bila je podređena životnim okolnostima i situaciji da se u takvim kućama provodi više vremena.

O ishrani Muslimana Crne Gore nije moguće predočiti cjelo­vitu sliku, jer nam to ne omogućava dostupna literatura. Moguće je prezentirati dio ove problematike kroz ishranu muslimanskog stanovništva Podgorice u XVIII vijeku. Podgorički Muslimani su se hranili manjim količinama jestiva nego Crnogorci. Od tijesta su pravljene mantije. Mantija je bila vrsta savijače pečena na maslu i prelivene maslom ili šećerom, odnosno ljeti kisjelim mlijekom. Podgoričani su uživali u slatkim poslasticama Orijenta, koje su im bile u cjelini poznate. Od mesa su sušenu ovčetinu kuvali sa

404 Adnan Prekić, n. d, 155­156.405 Isto, 156.

137

kupusom ili krompirom. Muslimani su pili i rakiju, rjeđe vino ako nije crno, kao što ni crno grožđe nijesu upotrebljavali. Od rakije su najviše konzumirali mastiku, koju su priređivali kao liker. Kafa je bila veoma cijenjena. Neki trgovac Lazar dao je muselimu Kajmak­paši 12 oka kafe da se izbavi zatvora.406

Bogatstvo dijela podgoričkih Muslimana ispoljavalo se i u nji hovoj skupocjenoj odjeći, nakitu i oružju. Muškarci su no si li skupocjene dolame, obično ukrašene graviranim srebrnim du g ma­dima. Nosili su i svilene ili od čohe izrađene šalvare, kao i fistane i crne ili crvene plitke cipele. Od oružja su posjedovali savatom pravljene i ukrašene duge puške, šišane, noževe i orbije, sablje i mačeve, srebrom okovane jatagane, revolvere, silaje i fišeklije. Za satove i revolvere imali su masivne srebrne ćosteke. Od ukrasa su dominirali zlatno i srebrno prstenje i raznovrsne, obično srebrom okovane ćilibarske muštikle. Ženska muslimanska odjeća sa svim svojim ukrasima bila je vrlo raskošna. Činili su je svileni šalvari, feredže od čohe, navezene svilenim gajtanom, zatim somotski ili svileni, zlatom izvezeni jeleci, džupovi od čohe, svilom ili zlatom vezeni, dukate grivne, bogato inkrustirani i dragim kamenjem ukra šeni đerdani, brazletne, prstenje, minđuše, te nanule i papuče navezene svilom i zlatom i dr. Siromašniji Muslimani i Crnogorci nosili su istu ili sličnu vrstu obuće i odjeće, s tom razlikom što je ona bila izrađena od slabijeg i jeftinijeg materijala i što je bila skromnije ukrašena. Bogatiji Muslimani držali su dobre jahaće konje, pa su i za njih imali vrlo ukrašenu opremu.407

U Nikšiću su siromašniji Muslimani nosili odijelo od abe i šajaka i samo sa nekim svilenim djelovima odjeće (pojas, svilene čakšire, dokoljenice). Bogatiji Muslimani su nosili cipele, a siromašniji opanke. Cipele su obično nabavljane u Sarajevu. Oružje (kubure, ledenice, noževi izvezeni srmom) nabavljano je najviše u Peći i Kotoru.408

Žitelji Crne Gore su u novovjekovnoj istoriji bili izloženi mno gobrojnim pošastima. Jedna, svakako najfatalnija posljedica tih

406 Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj. II, Podgorica 1995, 374­375. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 177. Vuk Vinaver, Hercegovačka trgovina sa Dubrovnikom početkom 18. vijeka, Istorijski zapisi, br. 1­2, Cetinje 1955, 84.

407 Pavle S. Radusinović, n. d, 209.408 Petar Šobajić, n. d, 87.

138

dešavanja, bila je povremeno smanjenje broja stanovnika u pojedinim djelovima Crne Gore. Među zaraznim bolestima koje su u prošlosti bijesnile Balkanskim poluostrvom najteža i najopasnija bila je kuga. Od nje je umiralo na hiljade ljudi, što je dovodilo do smanjivanja broja stanovnika i pada nivoa proizvodnih snaga u određenim oblastima. Bolest je bila vrlo opasna, brzo se širila, ljudi su od nje umi rali u veoma kratkom roku, za tri do četiri dana, a najduže za sedam dana. Ona je usmrtila mnogo više svijeta nego ratovi i drugi udesi. Zarazne klice su prenošene robom (posebno vunom i sirovom kožom) i ljudskim odijelom, a prenosioci bolesti bile su buve. Žarište ove epidemije bili su neki osmanski gradovi u Turskoj i Albaniji. Pojedini gradovi predstavljali su veoma pogodno tle za širenje epidemije zbog zatvorenosti gradskih prostora, nehigijenskih uslova stanovanja, relativno guste naseljenosti i nedostatka zdravstvene zaštite.409

U Crnoj Gori su od kuge osobito stradali žitelji Bara, Ulcinja, Spiča, Podgorice i Pljevalja. U Podgorici se kuga širila u više navrata. Ova opaka bolest je 1628. godine došla iz Sarajeva u Skadar i odatle je pritisla građane Podgorice. Kuga se javila u Podgorici 1633. godine, da bi se dvije godine kasnije obnovila u još oštrijem obliku. Tada je registrovano 60 smrtnih slučajeva.410

U XVIII vijeku kuga je silovito kosila sve oblasti od Albanije preko Crne Gore do Hercegovine i Dalmacije. Ona je u jesen 1723. godine iz Albanije zapljusnula Podgoricu. Takva situacija se ponovila i novembra 1732. godine, a iz Podgorice se bolest prenijela u Korjeniće i Banjane. Zaraza je u Podgorici evidentirana i decembra 1739. godine.411

U drugoj polovini XVIII vijeka kuga je još nemilosrdnije po­gađala narod. Godine 1762. kuga se pojavila u Draču, odmah potom i u sjevernoj Albaniji, Zeti, Podgorici i sve do Zubaca. U Podgorici je dnevno umiralo 8­10 osoba. Iz Podgorice se epidemija proširila na Golubovce, Lopare i druga sela, poput Mrđenovića, gdje je pomrlo mnoštvo naroda.412

409 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 217. Ema Miljković, n. d, 96.

410 Gligor Stanojević, Vijesti o kugi u Crnoj Gori u prvoj polovini XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1964, 757.

411 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 218­219.412 Isto, 219.

139

U Podgorici su 1765. godine od kuge bile zaražene 23 kuće. Bolest je zahvatila i Kuče. U tamošnjem selu Lapovu rednju su preživjeli samo ukućani jedne od 32 kuće u mjestu. U Dajbabama je umrlo pet osoba. Ovakvo stanje nalagalo je opreznost, pa podgorički paša nikoga nije pripuštao podgoričkom pazaru. U Baru i drugim naseljima zabranjen je svaki kontakt sa Podgoricom. Slično je bilo i u ljeto 1766. godine, kada je kuga ponovo zacarila u Podgorici. Iz Podgorice se proširila i na Nikšić, gdje je zatvoren pazar. U tri sela oko Nikšića umiralo je dnevno po tri­četiri osobe. Decembra 1766. godine „gorjeli“ su Grahovo, durmitorski Žabljak, ali i Crmnica i sela u blizini Paštrovića. Samo u Podgorici u periodu septembar­novembar 1766. umiralo je 15 osoba dnevno. Kulminacija ove bolesti desila se u novembru 1766. kada je u Podgorici pokopano 769 lica.413

Kuga se u Podgorici i okolini razbuktala neviđenom snagom i 1770. godine. Umrlo je 180 lica. Za mjesec dana 1770­1771. godine u Podgorici je bilo novih 200 smrtnih slučajeva od kuge. Epidemija se širila i 1775, 1789. i 1795. godine.414

Zbog nepostojanja organizovane zdravstvene službe, način liječenja ove opasne bolesti se svodio na vradžbine i ljekovite trave. Efikasna zaštita je podrazumijevala spaljivanje kuća, leševa, pa čak i bolesnika. Ove mjere lakše su se mogle primijeniti van gradskih naselja i stoga su u njima konsekvence kuge bile najmanje.415

413 Isto, 220.414 Isto, 220­221.415 Ema Miljković, n. d, 96.

140

141

GLAVA IV

KULTURA I OBRAZOVANJE MUSLIMANA CRNE GORE POD OSMANSKOM VLAŠĆU

Osmanlije su sa sobom donijele orijentalnu – islamsku kulturu i civilizaciju, pretvarajući zauzete trgove i gradove ne samo u središta svoje vlasti nego i u uporišta svoje kulture i civilizacije. Stoga su se već na početku osmanske vladavine u gradovima prožele dvije kulture – tradicionalna domaća hrišćansko­feudalna i nova orijentalno­islamska. Ova potonja se paralelno s učvršćivanjem vjerske strukture stanovništva u korist sljedbenika islama, razvijala na široj osnovi od zatečenog kulturnog sloja. Ona je permanentno jačala i uzdizala se. Povlašćena pozicija orijentalno­islamske kulture i konstantni priliv materijalne pomoći od strane uglednih pojedinaca, najrazličitijih struktura države i vjerske zajednice, predstavljale su čvrstu i snažnu osnovu za njen razvoj.

Intenzitet razvitka orijentalno­islamske kulture u našim gradovima bio je različit. Ipak je u većini gradova do konca XVI vijeka ova kultura preovladala i imala presudni uticaj na cjelokupni gradski život, ali i na život u seoskim područjima. Šesnaesti vijek je, inače, bio najmirniji period u viševjekovnoj osmanskoj istoriji. Tokom ovog stoljeća Osmansko carstvo je obuhvatalo teritorije na

142

tri kontinenta i uobličilo se kao jedna od najvećih i najdugotrajnijih muslimanskih država u istoriji. Činilo se da ima neograničenu moć „da na sve strane i do nedostižnih dubina raspliće svoje korijenje koje će je činiti silnom, svemoćnom i neuništivom, takvom da neprestano može obnavljati svoje snage”.416 Ta snaga, pored ostalog, ispoljavala se i u podizanju brojnih monumentalnih spomenika islamske arhitekture, zatim u jeziku, pismu, prosvjećivanju i uopšte u čitavoj sferi duhovnosti i materijalnog života i stvaralaštva.

Sakralni spomenici

Najznačajniji sakralni spomenik orijentalno­islamske kulture predstavlja džamija. Džamija je zajednička kuća za molitvu u kojoj se obavlja pet dnevnih islamskih molitvi na koje Kuran obavezuje vjernike. Prva islamska džamija bila je Muhamedova kuća u Medini, odnosno njeno četvorougaono dvorište sa sjenovitim trijemom napravljenim od palminih stabala na južnoj strani. Pod ovim trijemom su prvi islamski vjernici vršili molitvu, uvijek okrenuti prema južnom zidu koji je predstavljao pravac u kojem se nalazi Kaba u Meki. Prema uzoru na Poslanikovu kuću u Medini razviće se arapska džamija, građevina koja zahvata pravougaono dvorište sa trijemom sa sve četiri strane.417

Džamija ima raznovrsne funkcije. Prve su džamije služile zaje­dnici kao kuće u kojima se obavlja molitva. Predstavljale su i saborna mjesta za obavljanje zakonodavnih i sudskih funk cija. Građenje džamija u osvojenim gradovima prihvaćeno je i poduzimano kao potvrda islamske vladavine, bilo izgradnjom novih građevina, poput džamije Air u Kairu, bilo preoblikovanjem postojećih građevina, poput Velike džamije u Damasku.

I u Crnoj Gori su za vrijeme osmanske uprave mnoge stare srednjovjekovne crkve služile kao džamije, da bi više džamija, nakon odlaska Osmanlija, bile pretvorene u hrišćanske bogomolje. Na prostoru Crne Gore u džamije su bile pretvorene crkve Sv. Petra u Bijelom Polju, Sv. Đorđa u Žabljaku Crnojevića, Sv. Gospoje u

416 Radovan Samardžić, Turci u srpskoj istoriji, Zbornik za orijen­talne studije, SANU, Beograd 1992, 19.

417 Enciklopedija živih religija, Beograd 1992, 178.

143

Novom, veći broj crkava u Baru i Ulcinju. Na lokaciji nekadašnje džamije sultana Bajazita II u Novom danas je crkva Sv. Arhanđela Mihaila. Na razvalinama Sinan­pašine džamije, takođe u Novom, izgrađena je crkva posvećena Sv. Jeronimu, a na ruševinama Murteza­pašine džamije napravljeni su ubrzo nakon zauzeća Novog od strane Mlečana manastir i crkva. Džamija Meterizi bila je najstarija džamija u Ulcinju i njenu restauraciju je odobrio knjaz Nikola, ali je, uprkos tome, na njenom mjestu podignuta crkva Sv. Nikole krajem XIX vijeka. Sasvim drugačija slika bila je sa Gornjogradskom džamijom u Ulcinju. Ona je podignuta 1510. godine, ali najprije kao crkva, a u džamiju ju je pretvorio hadži Halil Skupa krajem XVII vijeka. Vjerska služba u ovoj bogomolji održavana je do 1878. godine, a danas je u njoj smješten gradski muzej.418

Islamske bogomolje su služile i kao centri administrativne upra ve i proučavanja Kurana i islamske tradicije. Pored velikih sa bornih džamija manja molitvena mjesta bila su namijenjena po­trebama plemena. Ova mjesta su bila mnogo pristupačnija sta­novnicima udaljenih prigradskih i seoskih područja. U seoskim po­dručjima Crne Gore bilo je podignuto čak 54% od ukupnog broja džamija.419 Ovaj fakat ubjedljivo demantuje tvrdnje pojedinih istoričara da su Muslimani u Crnoj Gori u osmanskom periodu bili ko ncentrisani u gradovima, izuzimajući kolašinsku regiju gdje ih je bilo i po selima.420

Džamije su predstavljale i žižu obrazovanja. Neke od njih su bile okružene pomoćnim zgradama koje su imale mnoge univerzitetske funkcije, najbolje predstavljene u džamiji Al­Azhar u Kairu. Vladari ili dinastije su takođe gradili džamije. One su, mimo svoje vjerske svrhe, imale za cilj da prikažu pobožnost ali i moć islamskog plemstva i vladarskih kuća. Praksa pominjanja vladarevog imena za vrijeme hutbe (besjede), posebno one koja slijedi za zajedničkom molitvom petkom u podne, dobija izvanredan politički značaj kao vjerska potvrda svjetovne vlasti.421

418 Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori,Podgorica 2006, 21­22.

419 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 109.420 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 106.421 Enciklopedija živih religija... 178.

144

Džamiju čini građevinski kompleks objekata različitih na mje­na. Centralno mjesto pripada samoj zgradi džamije, a ostali objekti služe kao njeni namjenski priključci. Složeni građevinski kompleks džamije sastoji se obično od sljedećih zasebnih cjelina: 1. Džamije sa munaretom (minaretom). Domovina minareta je Sirija, a uveli su ga Omejadi; 2. Harem sa mezaristanom; 3. Abdesthana (gusulhana, hamam) ili samo česme, a nerijetko i šedrvan; 4. Muvekithana sa sahatkulom; 5. Mekteb, medresa ili hanikah; 6. Musafirhana sa imaretom; 7. Stambene i administrativne zgrade; 8. Vakufski objekti, radnje, dućani i dr. koji pružaju materijalnu podlogu za održavanje džamija i ostvarivanje njenog cilja.422

Džamije su vremenom usavršavale svoj građevinski oblik. Na izgled džamije uticali su prirodni uslovi podneblja (klima, re­ljef, geološke karakteristike terena), tradicija i arhitektonski tre­ndovi pojedinih epoha. Sve je to stvorilo različite arhitektonske sti love. Najpoznatiji stilovi u islamskom graditeljstvu su: arapski ma šrik, arapski magrib, persijski i turski stil. U Crnoj Gori su sve značajnije džamije izgrađene u klasičnom turskom stilu.Zasigurno je u Crnoj Gori bilo džamija svuda gdje je egzistiralo muslimansko stanovništvo, a prema dosadašnjim saznanjima, utvrđe no je da ih je bilo čak 152. Njihovo prostiranje je bilo izraženo na sljedeći način: 63 džamije u gradovima, 83 u selima, četiri mesdžida i dvije vojne džamije. Najviše gradskih džamija je bilo u Pljevljima 12, zatim u Ulcinju 8, po šest u Podgorici, Baru i Herceg Novom, po pet u Nikšiću i Gusinju, po četiri u Plavu i Bijelom Polju, po dvije u Beranama i Rožaju i po jedna u Kolašinu i Spužu.423 Nećemo, dakako, govoriti o svim džamijama u Crnoj Gori, jer bi to iziskivalo posebnu studiju. Zato ćemo ukazati na karakteristične detalje pojedinih džamija u svim gradskim naseljima.

Jedna od najstarijih džamija na tlu Crne Gore bila je i podgorička Sultan Mehmedova džamija, izgrađena između 1472­1474. godine. Pominje je u Putopisu i Evlija Čelebi: „Kad je Osvajač, sultan Mehmed­han, osvojio Skadar, on je iste godine podigao ovaj grad da bi obezbijedio Skadar od arnautske eškije i pokvarenih Mlečana. To je nova tvrđava u kamenitoj zemlji koja se zove Crna Gora. Tvrđava

422 Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 59.423 Mustafa Memić, n. d, 108.

145

je četvorougaonog oblika, a sazidana je od kamena... U tvrđavi se nalazi u svemu, jedna Fatihova džamija, ambari za pšenicu, odlično skladište municije, topovi i cisterne“.424

Službenici džamije u podgoričkoj tvrđavi, prema defteru iz 1580. godine, bili su Sulejman Halifa, imam i hatib, čije je timar bilo selo Martinići, dok je mujezin bio Ejnehan, sin Husejnov, a njegov timar činilo je selo Vrela sa Kozlovićima, u Vražegrmcima.425 Pomenuti vjerski službenici nijesu dugo ostali na ovom mjestu. To dokazuje defter iz 1582. godine iz kojeg se vidi da je imam i hatib ove džamije bio Mustafa, sin Mehmedov, a mujezin Mehmed, sin Pazarlijin. Izgradnjom novog dijela tvrđave stara tvrđava je gubila na značaju i postepeno propadala. To je uzrokovalo i devastiranje najstarije podgoričke džamije.426

Važnije džamije u Podgorici bile su i Dračka, Glavatovića i Hadrovića džamija. Islamska bogomolja na Draču, podgoričkom naselju, nalazila se na lijevoj obali Ribnice, u najsiromašnijem dijelu Podgorice. Po svemu sudeći, ona je zadužbina skadarskog vezira Bušatlije i građena je 1775. godine, kada i Vezirov most. Bušatlije su i kasnije brinule o njenom nesmetanom funkcionisanju. Najdarežljiviji u tom pogledu bio je Mustafa­paša. On je odredio stalnu pomoć u visini od 200 dinara godišnje od njegovih dobara u Skadru. Dračka džamija je posjedovala skromnu imovinu – jednu kuću sa baštom u Staroj Varoši i dva rala oranica u Donjim Kučima. Ova bogomolja je napuštena nakon oslobođenja Podgorice 1879. godine.427

Glavatovića džamiju je podigao Husein­aga 1593. godine. Nalazila se na lokaciji današnjeg trga „Božane Vučinić“. Smatrana je jednom od najljepših džamija ne samo u Podgorici, nego i u Crnoj Gori. Prva džamija bila je nešto manja građevina, a njene gabarite je proširio Jusuf­aga Glavat, prije 1714. godine, po kome je i nazvana „Glavatovića“. Bila je centralna džamija u Podgorici i stoga su u njoj održavane glavne svečanosti i vjerske manifestacije. Najstariji poznati dokument o njenim službenicima datira iz 1714. godine. Tada

424 Evlija Čelebi, Putopis..., 336.425 Milan Vasić, n. d, 593.426 Bajro Agović, n. d, 68.427 Alija Nametak, Islamski spomenici u Hercegovini i Crnoj Gori,

Sarajevo 1940, 124.

146

je imam i hatib ove džamije bio Jusuf. Krajem XIX vijeka imam je bio Mula Bećir Suknić, a mujezin mula Rustem, čuven po glasnom i lijepom učenju ezana. Docnije su imami bili Hafiz Lačević, Hafiz­beg Haverić, Sulejman­beg Haverić i Mustafa Zejnelagić. Džamija je srušena 1943. godine u bombardovanju savezničkih snaga.428

Nije poznat graditelj Hadrovića džamije. Zna se da su je održavali Hadrovići, pa je po njima dobila ime. Ova džamija je krajem XIX vijeka raspolagala kućom u Staroj Varoši, placem, grobljem, sa dva rala oranice u Donjokučkoj opštini, 32 rala livade, četiri ara vinograda i dva rala zemlje u Vukovačkoj opštini. Srušena je 1956. godine.429

U Podgorici danas funkcionišu Starodoganjska džamija i Osma nagića džamija. Skender­Čauš je krajem XV vijeka sagradio Sta rodoganjsku džamiju i jednu tekiju u njenoj blizini. Bila je to je dina islamska bogomolja u Varoši do 1582. godine. Tada su sre­ćemo i njene službenike: Džamiri Havadže, hatiba i Aliju, sina Hazir Hodže, mujezina. Docnije su imami ove džamije bili: Ibrahim Maslić, Edhem Vodopić, Hadži hafiz Lukačević, Hadži Bajro Mu­čić, Halil Medo Haverić, Mula Ahmed Krnić, Said Oručević, Hadži hafiz Šukrija Bakalović, Halil Seferović, Islam Petić, Ibrahim Hu­seinović.430

Nedaleko od Starodoganjske džamije, prema brdu Ljuboviću, nalazi se u starom dijelu grada – Osmanagića džamija. Ovu džamiju je krajem XVIII vijeka podigao Hadži Mehmed­paša Osmanagić. Održavali su je Lukačevići, pa se stoga pominje i kao Lukačevića džamija. Za održavanje ove bogomolje Hadži­paša Osmanagić je namijenio prihode od četiri sela u podgoričkom kadiluku. Građena je od lijepo klesanog kamena. Pretrpjela je velika oštećenja 1943. i od tada je bila van upotrebe. Obnovljena je na koncu XX stoljeća.431

U Ulcinju je bilo najviše islamskih bogomolja. Od srušenih džamija najpoznatije su bile Marinarve, Meraja i Meterizi. Danas se izdvajaju Gornjogradska, Ljamina, Pašina i Vrhpazar džamija.

428 Andrija Lainović, Podgorica pod Turcima, Podgorica 1940, 88. Bajro Agović, n. d, 70­71.

429 Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori s kraja XIX i prve polo-vine XX vijeka, Istorijski zapisi, br. 1, Podgorica 1997, 21.

430 Bajro Agović, n. d, 81­82.431 Isto, 84­85.

147

Gornjogradska džamija nalazila se u Starom gradu. Ona je prvobitno služila kao rimokatolička crkva, a u džamiju ju je pretvorio 1693. godine hadži­Halil Skupa. Tada je dozidano munare od finog klesanog kamena, u donjem dijelu, na kvadratnoj osnovi, koje se sužava prema vrhu. Duhovna funkcija ove džamije je prestala 1878. godine. Vrh munareta srušen je 1937. godine. Sada je u njoj gradski muzej. Poznato je da je imamsku dužnost obavljao Musa Bušati.432

Ljaminu džamiju je podigao Hadži Alija 1689. godine. Nalazi se u centru Ulcinja. Srušena je u zemljotresu 1979. godine. Zahvaljujući dobrovoljnim prilozima podignuta je nova džamija, sa masivnom dvanaestostranom munarom od armiranog betona. Ali Klič iz Carigrada je 1719. godine podigao Pašinu džamiju. Uz nju je sagradio hamame i česme. Smještena je u Podgradu, između glavne i ulice koja vodi prema Limanu. Obnova ove džamije izvršena je 1864. godine. Po vrhu nekadašnjeg gradskog pazara dobila je ime Vrhpazar džamija. Čuvena je i kao Muradin­begova džamija, po njenom graditelju. Izgrađena je 1749. godine. Srušena je u ze­mljotresu 1979, da bi na tom mjestu 1995. godine bila podignuta nova džamija. Ona ima najveće munare u Ulcinju, a izgrađena je dobrovoljnim prilozima građana.433

Ambijent Bara krasilo je i više lijepih džamija. Nažalost, mno ge od njih su srušene kao sultan Selimova, sultan Murata III i sultan Ahmeda III. Danas se u Baru nalazi i Omerbašića džamija, koja je smještena u gornjem dijelu Starog Bara, u mahali Brbot. Više objekata koji su nastali u razičitim vremenima nalazi se u kompleksu harema džamije. Ona je podignuta krajem XVII vijeka. Pripada tipu mahalskih džamija. Jednostavne je pravougaone osnove sa munaretom uz jugozapadni zid. Zidana je od poluobrađenog kamena različite veličine, složenog u relativno pravilne redove. Pored ulaza u dvorište džamije sagrađeno je polovinom XVII vijeka Derviš Hasanovo turbe. Tu je 1642­1643. izgrađena i javna česma. U haremu se nalazi i džamijska kuća namijenjena za obitavanje imama, te mezarje sa nišanima koji potiču iz 1738. godine.434

U Baru se nalazi i džamija Podgrad. Izgrađena je 1723. godine. Napravili su je ugledni građani Bara, među kojima se naročito

432 Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica 1995, 398­399.433 Isto. Bajro Agović, n. d, 146.434 Bar, grad pod Rumijom, grupa autora, Bar 1984, 73­74.

148

istakao Derviš Hasan, te je zato nazvana Derviš Hasanova džamija. Srušena je 1881. godine od eksplozije baruta, a obnovljena je tek 1971. godine. Temeljno je, od priloga građana, restaurirana 1991. godine. Škanjevića džamija je izgrađena početkom XVIII vijeka. Nosi ime po svom graditelju Ahmed­begu Škanjeviću. Munaru je izgradio ili obnovio Hasećija Ali ­ aga 1819. godine. Džamija je djelimično uništena 1878. da bi 1912 izgorjela u požaru. Obnovljena je 2008 godine.

Više od dva vijeka osmanske vladavine u Herceg Novom odrazilo se i na podizanje više sakralnih objekata. O tome svjedoči funkcionisanje džamija sultana Mehmeda II el Fatiha, sultana Baja­zita II, Sinan­paše i Murteze­paše. Džamija sultana Mehmeda II je sagrađena u Gornjem gradu u onom dijelu Herceg Novog kojeg su Osmanlije osvojile u vrijeme ovog znamenitog sultana. To je bila prva džamija u ovom gradu i jedna od najstarijih u Crnoj Gori. Imami ove džamije bili su Jusuf efendija, Murat, sin Abdulahov, Ahmed, sin Hamzin, Jahja Halifa, Hasan efendija i Muharem efendija.435

Najpoznatiji sakralni spomenik u Novom bila je džamija su­ltana Bajazita II. Bila je situirana u Donjem gradu na mjestu da­našnje crkve Sv. Arhanđela Mihaila. Munara joj je bila pokrivena ćeramidom. Stradala je više puta za vrijeme ratova i zemljotresa. Obnovio ju je, u periodu 1623­1626, bosanski valija Murteza­paša. Još jednom je, 1661­1662, bila restaurirana, budući da je devastirana u zemljotresu. Restaurirana je sredstvima iz prihoda od carskih do­bara (15.000 akči) i novske mukate (9.500 akči). Njen hatib je tada bio Hasan efendija, a nešto docnije Ibrahim efendija.436

Hercegovački namjesnik Sinan­paša je između 1547. i 1549. napravio svoju džamiju u novoj hercegovačkoj tvrđavi. Hatib u ovoj džamiji bio je 1662. neki Mehmed efendija, a kao svjedok je potpisan i Hasan efendija. Džamiju u Novom je između 1623. i 1626. godine izgradio i Murtez­paša, bosanski namjesnik. Za nju je Evlija Čelebi rekao da je čuvena i sjajna.437 Svi islamski sakralni spomenici u Herceg Novom srušeni su do kraja XIX vijeka i na

435 Hivzija Hasandedić, Spomenici islamske kulture u Herceg Novom i okolini, Almanah, br. 3­4, Podgorica 1998, 83.

436 Isto.437 Isto.

149

njihovim temeljima sagrađene su dvije crkve, bivša zgrada opštinske uprave i neki drugi objekti.

Do kraja XIX vijeka u Nikšiću su postojale četiri džamije: Donjogradska, Pašina i Hadžidanuša koje su srušene, a danas postoji samo Hadži Ismailova u Grudskoj mahali. Islamsku bo gomolju u Grudskoj mahali je podigao Hadži Ismail Lekić, iz bratstva Mehmednikića – Gruda. Izgrađena je 1804. godine. Riječ je o je­dno stavnoj građevini, manjih dimenzija, pokrivenoj četvorosvodnim krovom. Danas je pod ćeramidom. U džamiju se ulazi kroz manje predvorje podijeljeno na dva dijela. U desnom je gasulhana, a u lijevom mektebska učionica. Oko 15 metara visoka kamena munara naslanja se na desni zid. Munara je zidana od lijepo klesanih kamenih kvadara.438

Za vrijeme izgradnje Kolašina, Osmanlije su podigle i dža­miju kao Ali­pašinu zadužbinu. To je bio jedini islamski sakralni spomenik u Gornjem Kolašinu. Džamija se nalazila u središtu stare varoši. Zidana je od kamena, a pokrivena daskom (šindrom). Imala je kratko munare koje je bilo podzidano uz desni zid. Srušena je poslije 1900. godine.439

Najpoznatija islamska bogomolja u Bijelom Polju je Gradska (Jusufova) džamija. Prvobitno je ova džamija bila sagrađena u selu Jabučno. Odatle je 1471. godine u djelovima, na rukama, prenešena i napravljena u sadašnjem obliku. Detaljno je rekonstruisana u vi še navrata. Munare je od tvrdog materijala kao i sama džamija. Kva­litetno je obrađena i dobro opremljena. U haremu džamije se nalazi i nekoliko mezara, među kojima prednjači mezar imama Mustafe Gušmirovića, pa je neki po njemu zovu Gušmirska džamija. Pominje se i kao Jusufa džamija.440

Devastacija džamija nije mimoišla ni područje Plava i Gusi­nja. Na teritoriji Plava srušene su dvije džamije u Novšićima, te nizamska bogomolja u podnožju Visitora i džamija u Gornjoj Ržanici, dok su u Gusinju devastirane sultan Ahmedova, Đul­begova, Ali­begova i džamija u Ćosovićima. Stara džamija u Plavu izgrađena je 1471. godine u Starom gradu. Okružena je bedemima.

438 Petar Šobajić, Nikšić..., 80­81.439 Bajro Agović, n. d, 312­313.440 Isto, 317.

150

Ona je najstarija džamija u Plavu. Restaurirana je nekoliko puta. Njenu arhitekturu odlikuje vrstan duborez i arabeske. Jedan dio džamije je zidan kamenom, a drugi (sofraluci), izrađen je od drveta. Ima drveno munare visoko 10 metara. U njenom haremu se nalazi šadrvan. Plav je poznat i po Redžepagića džamiji. Ovu bogomolju je podigla Fatima, supruga skadarskog vezira Mahmut­paše Bušatlije, u znak zahvalnosti prema svome ocu. Munare ove bogomolje je mnogo visočije od drugih džamija. Ima 14 metara i napravljeno je od borovine. U njenom haremu nalazi se mezarje i gasulhana.441 To nijesu i jedine islamske bogomolje u Plavu. U njemu se nalaze i Šabovića džamija i Carska džamija – Sultanija. Vezirova džamija je najljepša islamska bogomolja u Gusinju. Izgrađena je 1765. godine, a njen osnivač je skadarski vezir Mahmut Bušatlija, po kojem je i dobila ime. Pored ove, u Gusinju postoje Čekića i Nova džamija.

Dvije džamije nalaze se i u Rožajama. Gornja džamija ili dža­mija Sultana Murata IV izgrađena je 1629. godine, na terasi blizu gradskog zida u blizini vojne kasarne i turske tvrđave. Rušena je i obnavljana u nekoliko navrata. Oko džamije je smješteno mu­slimansko groblje sa velikim brojem nadgrobnih spomenika, kao i turbe šejha Muhameda Užičanina, književnika i začetnika socijalnog pokreta u XVIII vijeku. Džamija ima trijem, šedrvan i gasulhanu. Do­nja ili Kučanska džamija napravljena je 1830. godine. Dobila je ime po mahali kučanskoj u kojoj je smještena. Autentični oblik džamije sačuvan je do našeg vremena. Po svojoj arhitekturi i graditeljstvu odslikava sredinu u kojoj se nalazi.442

Dakako da ovaj pregled najznačajnijih islamskih bogomolja u Crnoj Gori ne bi bio potpun kada bi se izostavili spomenici u Pljevljima, među kojima, bez ikakve sumnje, nadaleko čuvena Husein­pašina džamija zaslužuje najistaknutije mjesto. Po svemu sudeći, Husein­paša Boljanić je ovu džamiju podigao 1569. go­dine. Ona, prema mišljenju Andreja Andrejevića ne samo da zauzima istaknuto mjesto među spomenicima islamske umjetnosti na teritoriji bivše Jugoslavije, već po svom arhitektonskom tipu i karakteristikama predstavlja jedinstvenu građevinu ovakve vrste na našim prostorima. Koliko je ova građevina odudarala od drugih

441 Jovana Šaljić, Osmanske džamije kao dio osmanske baštine Go-rnjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 8, Prijepolje 2009, 112­114.

442 Bajro Agović, n. d, 400­403.

151

islamskih sakralnih objekata podizanih širom Crne Gore, svjedoči podatak da je Evlija Čelebi, koji je proputovao čitavim Carstvom, poredi sa „kakvom carskom džamijom“.443 Ona je i izraziti primjer brzine kojom se umjetnički uticaj iz prijestonice širio u udaljene djelove Carstva.444

Nije ostao zabilježen podatak kome se neimaru može pripisati ova građevina, čija stilska rješenja upućuju na rješenja prijestoničke umjetnosti ranocarigradske škole.445 Na temelju jedne prepiske sa Portom u kojoj Husein­paša traži majstora za zidanje tvrđave u Makarskoj i predlaže da to bude Hajrudin, neimar mostarskog mosta iz 1566. godine, može se zaključiti da je dobro poznavanje Hajrudinove majstorske vještine, najvjerovatnije navelo Husein­pašu da, nakon završetka posla u Makarskoj 1568. godine, sljedeće, 1569. godine, angažuje Hajrudina za gradnju svoje džamije. Izvjesno je da su uz Hajrudina mogli doći i dubrovački majstori, pošto su u to vrijeme intenzivno angažovani na izgradnji više zdanja na prostoru hercegovačkog sandžaka, a poznato je da je Husein­paša imao izuzetno dobre odnose sa Dubrovačkom Republikom.446

Husein­pašina džamija skromnih je dimenzija. Na prostoru bivše Jugoslavije ubrajala se u red džamija srednje veličine. Leži na kockastom postolju i gotovo da je kvadratne osnove. Dugačka je 17,20 m, a široka 13,10 m, sa zidovima debljine 1,10 m.447 Uz desni prednji jugozapadni ugao osnovnog kubusa džamije uzdiže se minaret. Na tridesetom metru minareta dominira umjetnički lijepo izrađeni šerefet ukrašen stalaktitima, što daje impresivnu sliku: „Kao strela upućena nebu, vitko minare odvlači kamenu ljepoticu nebu, kome je bila upućena zajednička molba dobročinitelja i anonimnog neimara za vječno trajanje vanvremensko“.448

443 Evlija Čelebi, Putopis..., 397.444 Andrej Andrejević, Pljevaljska džamija i njeno mjesto u islam-

skoj umjetnosti na našem tlu, Seoski dani Sretena Vukoslavljevića, knj. V, Prijepolje 1978, 188. Mehmed Hadži­Šehović, Prvi islamski kulturno-istorijski spomenici, Mileševski zapisi, br. 5, Prijepolje 2002, 142.

445 Andrej Andrejević, n. d, 187.446 Isto.447 Radoman Risto Manojlović, Kulturno-istorijski spomenici Plje-

valjskog kraja, Istorija Pljevalja..., 638­639.448 Vitomir Srbljanović, Husein-pašina džamija u Pljevljima, Mo­

stovi, br. 7, Pljevlja 1970, 98.

152

Ova džamija je zidana od fino tesanog kamena, pedantno složenog u pravilne horizontalne redove, izuzimajući slijepe kupolice i minaret, za koje je korišćen laporac umjesto kamena. Skladni unutrašnji prostor Husein­pašine džamije dočarava impozantna plava i visoka kupola. Ona je vješto islikana živopisnim bojama u pravilno raspoređenim vegetabilnim motivima, dok zidove ukrašavaju citati iz Kurana. Na uobičajenom mjestu jugoistočnog zida smještena je molitvena niša reprezentativnog mihraba.449

U Husein­pašinoj džamiji do danas je sačuvano samo nekoliko starih rukopisnih i štampanih knjiga. Među njima se posebno izdvaja rukopisni Kuran. Ispisan je arapskim pismom, izuzetne iluminacije urađene pretežno u plavoj, zelenoj i crvenoj boji, na zlatnoj podlozi. Nastao je u XVI vijeku sa očuvanom zabilješkom o Husein­paši kao njegovom naručiocu, odnosno vlasniku dobra.450

Husein­pašina zadužbina višestrukih namjena odgovorila je željama graditelja – odoljela vremenu i dala svojevrstan pečat Plje­vljima kao važnom gradskom naselju. Skladnost, neuobičajena toplina ukrasa i prozračnost kamena džamije, nenametljivo opominju i svjedoče o stremljenju da se ljepotom i pregnućem ostane u „vje­čnom trajanju“.451

U islamske sakralne spomenike, pored džamija, spadaju i mesdžidi. Mesdžidi su male mahalske džamije, redovno bez minbera (amvona), a češće i bez minareta. Zabilježeno je postojanje jednog mesdžida u tvrđavi Bar i više njih u Herceg Novom. Najpoznatiji mesdžid u Novom bio je hadži­Sulejmana Ramovića. Nalazio se na obali Tople, preko mosta iznad opkopa Donjeg grada nedaleko od glavnih vrata. Sagrađen je za vlade sultana Murata IV (1623­1639). Kod mesdžida i glavnih vrata nalazila se i vakifova velika kuća okružena dvorištem i drugim zgradama. Između njih se posebno isticala Zekerija­agina kuća. Pred ovim kućama nalazila se palma, koja se „dizala do neba“.452

Još jedan mesdžid u Novom nalazio se u Donjoj mahali. Bio je u posjedu Abdulah­age o kome nemamo nikakvih podataka. Zna se da je hatib u ovoj džamiji 1661. godine bio neki Ahmed efendija.453

449 Andrej Andrejević, n. d, 182.450 Dragana Kujović, n, d, 30.451 Isto.452 Evlija Čelebi, Putopis..., 453 Hivzija Hasandedić, n. d, 83­84.

153

Tekije su oličavale specifične islamske sakralne objekte. Svaka od njih je pripadala nekom od derviških redova. Derviške redove je odlikovala bezrezervna odanost vjeri i spremnost da joj se posvete i da je strpljivo i uporno objašnjavaju. Razlikovali su se prema njihovim nosiocima. Bili su organizovani u posebnim tarikatima, među kojima su poznati: mevevijski, havletijski, rifamski, sadijski, koderijski, bektašijski, melamiski, bajramski i dr. Derviši su odigrali zapaženu ulogu u islamizaciji domaćeg hrišćanskog stanovništva, kao i u vjerskom životu Muslimana u naseljima koja su imala tekije. Svaka tekija je posjedovala stan za šejha reda kome je pripadala, turbe, groblje za istaknutije članove reda, ponekad i gostionicu (musafirhana) za putnike namjernike. Tekije su, po pravilu, građene na saobraćajnicama, pa su dobile naziv „Zavije“.454

Više tekija je funkcionisalo u Crnoj Gori. Po dvije tekije imali su Pljevlja, Podgorica i Herceg Novi, a po jednu Berane i selo Kazanci u Pivi. Jednu podgoričku tekiju je osnovao čauš Iskender prvih godina osmanske vladavine. Evidentirana je u defteru iz 1485. godine, kao i u popisima iz 1521. i 1523. godine. Po njoj je čak i jedan dio podgoričke Stare Varoši prozvan Tekijom (Tećija).455

Rad džamija, mesdžida i tekija, kao i brojnih kulturnih, komunalnih i humanitarnih službi, počivao je na vakufima. Država se, sa stanovišta finansiranja, potpuno distancirala od religije. Zato su vakufi, pored ostalog, bili veoma važan faktor za normalno odvijanje vjerskog života. U Baru su bili poznati vakufi gradskih džamija odnosno islamskih bogomolja koje su bile smještene u gradskoj tvrđavi. Vakufi su nastali zavještanjem raznih osoba. Samo je vakuf džamije Londža imao 466 korijena masline koje su darovali Zejnel­beg i njegova žena, Osman Sulejmanović, Hadži Etem, Asan Tahiri, Adem Karađuzović, Sulejman­aga Toras, Asan­aga Škanjević i dva nepoznata lica.456 Sve podgoričke džamije imale su svoje vakufe. Najstariji, a ujedno i najbogatiji bio je vakuf Glavatovića džamije. Posjedovao je mekteb, ruždiju, dućan i pekaru u Staroj Varoši, plac (250 m²), groblje (200 m²), 13 rala zemlje oranice u Donjozetskoj opštini i dva rala u Gornjokučkoj (Doljani). Ovaj vakuf je imao i imovinu u novcu (30 zlatnih perpera i 480 srebrnih perpera).457

454 Mustafa Memić, n. d, 109.455 Milan Vasić, n. d, 595­596.456 Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., 14­15.457 Isto, 20­21.

154

Vakufa je bilo i u ostalim sredinama Crne Gore, nastanjenim mu sli­manskim stanovništvom, maltene svuda gdje je bilo i džamija.

Ostali spomenici osmanske arhitekture i umjetnosti

Nedovoljna istraženost problematike vezane za cjelokupno blago osmanske arhitekture u Crnoj Gori dopušta nam da predočimo samo pojedine aspekte ove važne teme. Svakako da sahat­kule predstavljaju karakterističan izraz osmanske arhitekture, osoben za gradove koji su bili pod vlašću ili uticajem Osmanskog carstva. Sahat­kule su visoke građevine kvadratne osnove, zidane najčešće kamenom, sa velikim satom na jednoj ili više strana objekta. Građene su isključivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva.458

Najpoznatije sahat­kule u Crnoj Gori nalaze se u Pljevljima, Podgorici, Baru, Ulcinju i Herceg Novom. Sahat­kula u Pljevljima smještena je na zapadnoj strani harema Husein­pašine džamije. Osnovano se pretpostavlja da je izgrađena sredinom XVIII vijeka, kad i sahat­kula u Foči kao zadužbina Mehmed­paše Kukavice. Po­znata je činjenica da su Pljevlja i Foča kroz istoriju održavali tije­sne privredne i kulturne veze. Sahat­kula u Pljevljima je kamena građevina kvadratne osnove. Ona se sukcesivno i srazmjerno sužava u pravcu svoje najviše tačke. Zasvođuje je četvorougaoni drveni krov, koji objektu daje ukupnu visinu od 24,35 metara. Zidana je od polutesanog kamena različitih veličina, sa naglašenim fugama.459

Kružno polje sata sa brojevima i kazaljkama smješteno je na jugozapadnom zidu, okrenuto prema glavnoj ulici, odnosno centru grada. Pored spoljnih mehanizama ostavljen je otvor kako bi se po potrebi moglo prići kazaljkama. Ulaz sa nižim lučnim drvenim vratima (1,20 x 0,67) nalazi se na jugoistočnoj strani, iznad kojeg je prema vrhu, u nepravilnom nizu, smješteno šest manjih otvora u funkciji svjetlarnika i ventilacije. Od ulaza prema vrhu, do satnog mehanizma i zvona, vodi drveno stepenište. Satni mehanizam na metalnoj podlozi svog postolja smješten je zajedno sa zvonom u popatošeni prostor između isprofilisanih vijenaca i krovne konstrukcije. U nivou tog prostora, na zidovima sa sve četiri strane, ostavljen je po jedan otvor zasvođen prelomljenim lukovima,

458 Istorijski leksikon Crne Gore, grupa autora, Podgorica 2006, 1095.459 Radoman Risto Manojlović, n. d, 647­648.

155

zatvoren sitnom rešetkastom metalnom mrežom. Na vrhu krova na­la zi se ukrasni alem.460

O sahat­kuli u Podgorici ne postoje pouzdani podaci o gradnji. Ustalilo se shvatanje da ju je u drugoj polovini XVII vijeka izgradio Hadži­Hafiz­paša Osmanagić. Sahat­kula je kvadratne osnove, izgrađena od tesanog kamena. Sat za kulu Hafiz­paša Osmanagić naručio je iz Italije. Zvono i teg za satni mehanizam naknadno su ugra đeni.461

Za sahat kulu u Starom Baru zna se da ju je 1753. godine obnovio Hadži­Jahja­aga Ibrahim Osmanov. Jahja­aga je obnovio sat na njoj. On je, za potrebe održavanja sahat­kule, zavještao četiri kuće, potom još dvije parcele sa maslinama, kao i 284 korijena masline u raznim mjestma. Želja Jahja­age bila je da se svakoga dvanaestog dana u mjesecu rođenja Muhameda okupe „naučnici i poštenjaci“ koji bi izučili mevlud, te da se za održavanje sata na kuli daje godišnje po 10 groša.462 Sahat­kula u Ulcinju izgrađena je 1754. godine.

Kod ulaznih vrata u grad, takozvane Velike kapije na ulazu iz varoši u grad, nalazi se sahat­kula u Herceg­Novom. Nju je, po nalogu sultana, podigao 1667. godine Mehmed­han Mustafaga. O podizanju ove sahat­kule postoji i pisani zapis na arapskom jeziku, uklesan na tornju kule, sa lijeve strane ulaza.463

Od fortifikacionih zgrada u Herceg­Novom se do naših dana sačuvala Kanli kula i Abaza­pašina kula. Sačuvana je još i tvrđava Španjola koja je branila grad sa sjeverozapada i djelimično zidani bedemi kojim je Herceg Novi bio opasan. Od profanih spomenika iz osmanskog doba sačuvana je jedna česma i toranj sahat­kule.464

Turbeta su bila još jedan specifičan izraz osmanskog gra­diteljstva. Turbe je, naime, turska riječ, a označava nadgrobnu gra­đe vinu, spomenik, kvadratne ili heksagonalne (šest uglova) kao i oktogonalne (osam uglova) osnove. Obično su građena uz džamiju zadužbinara. Podizana su punim zidovima, pokrivena nekada olo­vnom kupolom, nekada četvorostranim krovom, otvorenog ili za­tvorenog tipa. Česti su primjeri da su podizana i na grobljima. Otvorena turbeta imaju 4­6 kamenih stubova spojenih zidanim

460 Isto, 647.461 Istorijski leksikon Crne Gore..., 1095.462 Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., 14­16.463 Hivzija Hasandedić, n. d, 84.464 Isto, 85.

156

lukovima koji nose nizak osmostrani ili šestostrani cilindrični dio s prozorima koji se, radi osvjetljenja, umeću na kupolama između gornje kape, polulopte i donje konstrukcije koja nosi cijelu konstrukciju. Turbe zatvorenog tipa po svom prostornom rješenju slično je džamijama, mada mu osnova i oblik nije uvijek kvadrat, već može biti osmougaon ili šestougaon.465

U vrijeme osmanlijske vladavine, u Crnoj Gori je podignuto preko dvadeset turbeta koja su nam poznata. Sačuvana turbeta se međusobno razlikuju pa ih je teško svrstati u neku određenu kategoriju. Najsloženiji kompleks ima turbe u Starom Baru. Najviše turbeta je podignuto znamenitim dobrotvorima – vakufima. To su: Hajdar­pašino turbe u Radulićima kod Bijelog Polja, Hadži­paše Osmanagića u Podgorici i Derviš Hasanovo u Baru. Šehidska turbeta su u Rožajama Šejh Mehmedovo, u Podgorici Husrefbegovo i u Ulcinju Murat Dede. Najviše turbeta je bilo u Ulcinju – jedanaest, ali su očuvana samo četiri, od kojih su u narodu najpoznatija turbe Fani kod Male plaže u turbe Murat Dede u dvorištu kuće Manića. U Pljevljima je bilo pet, a očuvana su dva turbeta. Po jedno turbe sačuvano je u Baru, Podgorici, Bijelom Polju, Rožajama, Petnjici i Gusinju.466

Sve objekte islamske arhitekture, nezavisno od mjesta nastajanja, karakteristala je islamska ornamentika, kao i dekorativna arapska kaligrafija i epigrafika. Glavni motiv za razvoj ove vrste umjetnosti dekorisanja prostora je odsustvo slikarstva i skulpture. Islamske vjerske norme izričito zabranjuju prikazivanje figura i likova. Upravo zbog toga arapsko pismo postaje autentični simbol islamske umjetnosti. Ovo pismo se sastoji od 28 slova koja se bilježe u četiri varijante. Svaka varijanta zavisi od toga kakvu poziciju zauzimaju riječi: samostalnu, inicijalnu, medijalnu ili finalnu. Stilizovanjem ovih slova napravljeno je nekoliko vrsta dekorativnog arapskog pisma. Ova pisma su na temelju nacrta majstora kaligrafije ukrašavala sakralne i javne objekte, ali i rukopise, odjeću, oružje kao i druge predmete od metala. Na južnoslovenskim prostorima su za epigrafsku dekoraciju primjenjivane najčešće dvije vrste pisma, neshi i talik sa oblim arapskim slovima, dok se geometrijsko kufsko pismo rjeđe upotrebljavalo.467

465 Istorijski leksikon Crne Gore..., 1149.466 Isto.467 Husret Redžić, Utjecaji Turaka na materijalnu kulturu jugoslov-

enskih naroda, Enciklopedija Jugoslavije, knj. 8, Zagreb 1971, 403.

157

Islamski epigrafski natpisi na osnovu svog sadržaja mogu biti religiozni, građevinski, službeni, majstorski i nadgrobni. Od suštine sadržaja zavisi mjesto na kome će natpis stojati. Natpisi o vremenu izgradnje građevine i njenom graditelju najčešće su postavljeni na pročelju i kao po pravilu iznad ulaznih vrata. Natpisi koji se odnose na obnavljanje nalaze se ili nedaleko od građevinskih natpisa ili na onom dijelu građevine koji je adaptiran. Religiozni natpisi mogu biti postavljeni skoro svugdje.468

Dekoracije, tj. natpisi ovog oblika su vrlo brojni posebno na sakralnim spomenicima, ali i na spahijskim kućama­kulama koje su u svojim različitim varijantama rasprostranjene na cijelom Ba ­lkanskom poluostrvu. Takav je slučaj i u Crnoj Gori. Na tornju sahat­kule u Herceg Novom, s lijeve strane ulaza, uklesan je natpis na arapskom jeziku, koji u prevodu znači: „Ovu čvrstu kulu podiže po nalogu sultana Mehmed hana Mustafaga, poslužitelj carske tvrđave 1078. (1667) godine“.469

Orijentalni natpisi sačuvali su se i na islamskim objektima u Plavu, Gusinju i Rožajama. Vidljivi su na džamijama, kulama, po­nekom nadgrobnom spomeniku, oružju i predmetima od metala.

Ulazni dio – soferlak, Stare džamije u Plavu je ukrašen umje­tničkom rezbarijom. Na njemu je izrezbaren natpis u drvetu i nalazi se iznad ulaza u mesdžid, tj. molitveni dio džamije. Na turskom je jeziku i u prevodu glasi: „Datum 1286. godine (1869./70.), učiniše slavnim ovu džamiju”.

Datum koji je predočen i brojčano i slovno predstavlja hi­džretsku 1286. godinu i, po svoj prilici, datum je posljednje obnove džamije kao što se vidi iz natpisa. U ovoj džamiji se nalazi i jedan ramazanski top, koji je oglašavao početak i kraj ramazanskog posta takođe sa natpisom. No, natpis na njemu danas nije čitljiv, osim samog datuma. Riječ je o 1327. hidžretskoj godini, dakle 1909. hrišćanskoj. Top je najvjerovatnije pripadao džamiji Sultaniji koja je podignuta iste godine u Plavu, pa pošto je ova džamija kratko vrijeme služila kao vjerski objekat, svega tri godine, top je vjerovatno prebačen u Staru džamiju. Tu se i danas nalazi kao muzejski eksponat.470

468 Nedim Smailagić, Leksikon islama, Epigrafika, Sarajevo 1990, 174.469 Hivzija Hasandedić, n. d, , 84.470 Mirjana Marinković i Jovana Šaljić­Ratković, Islamska epigrafi-

ka na području Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 7, Prijepolje 2007, 250­251.

158

Iznad samog ulaza u Redžepagića džamiju u drveni nadvratnik je urezan datum koji predstavlja 1288. hidžretsku, dakle 1871­1872. hrišćansku godinu. Ovaj datum, smatraju pojedini istoričari, ne bi trebalo odbaciti kao završetak radova na ovoj džamiji.471

Šabovića­Ferovića džamiju krasi tekst u kamenoj ploči iznad samog ulaza. Tekst je na arapskom jeziku a u prevodu izgleda ovako:472

„Ovaj božji ulazPrečisto djelo, o Bože, neka je uspješnoVlasnik ovog časnog mesdžida ŠejhHasan­aga, Mehmed, Omer, Emin iAguš, sinovi Hadži Jakup­agekoji je umro 1898/991900/1901Majstor Hasan­aga iz Debra“

To nije jedini tekst iznad samog ulaza u ovu džamiju. Naime, u polukrugu stoji dova­molitva ulaska u džamiju na arapskom jeziku koja u prevodu znači: „Gospodaru otvori nam vrata tvoje milosti i olakšaj nam blagodeti iz riznica tvojih“.

Plav i Gusinje su prepoznatljivi po velikom broju kula koje su građene krajem XIX i početkom XX vijeka. Ove kule su imale prvenstveno stambeni karakter, a služile su i kao musafirhane, odnosno kuće za prijem gostiju i putnika namjernika. Gosti su u ovom kraju uvijek rado dočekivani i za njih je u svakoj od ovih kuća postojala i posebna musafirska­gostinska soba, za iznenadnog posjetioca. Primiti gosta bila je velika čast pa se često govorilo: „Nije dobro za kuću ako obrok ne podijeliš sa musafirom“. Svakako da su kuće ovog tipa poput Bećiragića kule gradili isključivo bogati feudalci. Oni su imali sredstava da njihove kule često budu ukrašavane kaligrafskim natpisima, dekorativnom epigrafikom sa geometrijskim figurama, slikama raznih predmeta. Zidali su ih majstori iz Debra, a kamen za njihovu izgradnju donosio se sa planine Visitor volovskim zapregama preko zaleđenog Plavskog jezera. Na ulazu u Bećiragića kulu nalaze se u kamenu isklesani geometrijski oblici koji su čest motiv u islamskoj umjetnosti kao i dvije sablje, makaze i pištolj. Ova kula sadrži najljepši i najduži kaligrafski natpis na osmanskom

471 Isto, 251.472 Isto, 252.

159

turskom jeziku u polukrugu iznad ulaznih vrata. Evo tog natpisa na našem jeziku:473

„Vlasnik Šakir­efendija, majstor Abdulah, sin Hadži Huršid­bega

Neka hiljadu ljeta živi sultan AbdulhamidNeka Bog pomogne ovom mjestu da savlada teškoću.Zahvaljujući sreći Božjoj neka je sa srećom završena ova kućaDok je Božje potpore“U mjesecu muharemu 1317/maj­jun 1899”

Znamenito bratstvo Redžepagića posjeduje i nekoliko kula u istoimenoj mahali u Plavu. Čuvena je, naravno, kula Redžepagića kao najstarija kula u ovom kraju. Ona je stavljena pod zaštitu zakona i pretvorena je u muzej. Ta kula, međutim, ne sadrži nikakav epigrafski natpis koji bi nam pružio neke podatke vezane za njenu istoriju i precizan datum izgradnje. No, na kuli Rama Redžepagića, u pomenutoj mahali, nalazi se vrlo dobar natpis na kamenoj ploči uzidanoj iznad samog ulaza u objekat. Natpis je na osmansko­turskom jeziku i svjedoči nam o obnoviteljima ove kule krajem XIX vijeka:474

„Neka su blagosloveni vlasnici ove kuće begovi Redžepagić Ahmed Agazade

Jusuf i Halid i Adam, Ejupov sin koji obnoviše kulu godine 1894/95.

Rad majstora Hasan­age iz Debra“

U centru sela Bogajiće kod Plava nalazi se napuštena kula. To je jednospratni objekat kvadratne osnove. Iznad ulaza stoji natpis na osmansko­turskom jeziku koji nam govori o vlasniku kule i godini njene izgradnje.475

Kula Rašića se nalazi u istoimenoj mahali u Gusinju. Danas je napuštena. Ali, na uobičajenom mjestu, iznad samog ulaza, stoji dobro očuvan natpis na osmanskom turskom jeziku. Ovaj natpis, uz rimovanu molitvu, pruža nam podatke o vlasniku kule i njenom graditelju:476

473 Isto, 256­257.474 Isto, 258.475 Isto, 259.476 Isto, 260.

160

„O, Bože, sa srećom učini ovo mjesto počastvovanimKo dolazi, sa srećom došaoKo odlazi, s mirom pošaoVlasnik Mustafa, Ramazanov sinAbdulah iz Debra, jun 1904“

Epigrafske natpise uočavamo i na kuli Mulamekića i kuli Ba­lića u Gusinju. Zanimljivo je da se na kuli Mulamekića natpis nalazi na začelju kule, a ne, kako je to uobičajeno, iznad ulaza.

Natpise susrećemo i na nadgrobnim spomenicima. Takav je spomenik Husejin­bega Redžepagića na muslimanskom groblju u Plavu. On je tipičnog izgleda za muslimanski spomenik osmanskog perioda sa uklesanom molitvom na arapskom jeziku. I na metalnim predmetima stoje epigrafski natpisi. Takav je kratki nož smješten u muzeju u Rožajama, na kojem je na arapskom jeziku zapisano: „Pravda je osnov imetka“.477 Epigrafski natpisi iz Plava, Gusinja i Rožaja značajno su materijalno svjedočanstvo i predstavljaju dio nasljeđa islamske kulturne baštine Crne Gore.

I na Hadži Ismailovoj džamiji u Nikšiću upadljiv je kaligrafski natpis na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata. Napisan je arapsko­turskim pismom, a govori o vremenu gradnje i osnivaču džamije. Slova su čitka, poređana u dva reda, a na ploči je napisan sljedeći tekst:478

„U ime Boga, opšteg dobročinitelja Milostivog,ovu zgradu počeo je praviti do Sudnjeg danada bude u njenoj svjetlostii Božjom pomoći bi dovršena,u kojoj će radi duše mrtvoga do njenog opstanka rahmet uživationaj koji je podigao ovu zadužbinu, a to je Hadži Smail1219/1807.Neka Bog bude zadovoljan ovim njegovim radom, na Sudnjemdanu,Neka mu duši valjadneI neka je sačuva od paklene vatre“.477 Isto, 260­262.478 Petar Šobajić, Nikšić..., 80­81. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić,

Kulturne prilike i kulturni stvaraoci Nikšića iz osmanskgo perioda, Alma­nah, br. 25­26, Podgorica 2004, 113.

161

Obrazovanje Muslimana

U Osmanskom carstvu su postojala četiri tipa obrazovanja. Vladajuća elita se edukovala u Endurnu, obrazovnoj ustanovi na dvoru, birokrate su se školovale u kancelarijama, po principu uči telj­učenik, a u derviškim tekijama su se obrazovale sufije. Muslimani su dobijali obrazovanje i u džamijama, mektebima, dvo­rovima, knjižarama, u prebivalištima učenjaka. Ipak medresa je simbolizovala tradicionalnu školu tog vremena. Već 1331. godine u Izniku (Nikeji) osnovana je prva medresa. Otvaranje ove medrese pomogao je Orhan Gazi, mada su Osmanlije ove škole otvarali uz pomoć države sistemom vakufa. Značajan podstrek u tom pogledu je bila gradnja i formiranje medrese Sahn­i­Seman između 1463­1471. u doba sultana Fatiha, te podizanje medrese Sulejmanije (1550­1557) za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ove obrazovne ustanove bile su paradigma islamskog školskog sistema blagodareći svojim nastavnim programima i impozantnom bibliotečkom fondu. Ključna ličnost medrese bio je muderis (onaj koji drži predavanje) koji je vodio obrazovni proces i bio odgovoran za njegovo uspješno sprovođenje. Dostojanstvo da bude prvi muderis kod Osmanlija pripalo je Davudu­i­Kajseriju.479

Obrazovanje je u islamu otpočinjalo ulaskom u džamiju. Tu su organizovana predavanja ili kružooci na kojima su pretresana pojedina pitanja ili razmatrani propisi Kurana. Uopšte rečeno, jezik Kurana je arapski jezik i istodobno prvi i osnovni medij islamske civilizacije. Bilježenje Božje Objave dopustilo je arapskom pismu uživanje posebnog ugleda, pa je hatat (kaligraf) stekao uzvišeni umjetnički zadatak. Pisana riječ u društvu duboko naklonjenom orijentalno­islamskoj civilizaciji imala je veoma često simbolični značaj, pošto su kuranske poruke imale glavno mjesto i važnost u vjerskom i svakidašnjem životu. Pisana riječ je, ujedno, značila i znak pripadanja islamskom svijetu i svojevrsno svjedočanstvo neokrnjenog kulturnog jedinstva.480

479 Historija Osmanske civilizacije, Sarajevo 2004, 315­319.480 Dragana Kujović, Udžbenici na orijentalnim jezicima u arhi -

vskim i muzejskim fondovima Crne Gore – porijeklo prisustva, uloga i značaj orijentalno-islamske pismenosti u sveukupnom kulturnom životu crno gorskog društva (rukopis).

162

Osmansko carstvo je osvajanjem novih teritorija postalo zamajac i zaloga razvoja orijentalno­islamske kulture i civilizacije. Bitna karika u tom lancu pripala je obrazovanju. Osnovno obra­zovanje sticalo se u mektebima. U njima se učilo arapsko pismo iz početnica – „sufara“ ili „elif­basufara“. Ove škole poznate su i pod imenom sibjan mektebi (škole za djecu) i mektebi ibtidaija. Sibjan mekteb je islamska osnovna škola koja nema utvrđenog nastavnog plana i propisanog broja nedjeljnih sati. Ova škola se obično otvarala u selima, gdje ne postoje uslovi za rad mekteb­ibtidaije. Mekteb­ibtidaija je trogodišnja islamska škola koja ima propisan nastavni plan i određen broj nastavnih sati nedjeljno. Ruždije su škole u kojima se sticalo srednje obrazovanje poslije osnovnog. Ta vrsta obrazovanja bila je neophodna za pohađanje visoke škole. Od 1869. godine ruždije su pripojene školama zvanim idadije i postale su srednja škola koja se izučavala nakon osnovne.481

Na prostoru Crne Gore evidentirano je postojanje mekteba u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Baru, Kolašinu, Herceg Novom, ali je sasvim sigurno da su takve škole funkcionisale u svim mjestima s muslimanskim stanovništvom. Prema defteru iz 1582. godine u Pljevljima je radila islamska osnovna škola, a u Kolašinu se pominje mekteb u jednom turskom dokumentu iz 1736. godine. Evlija Čelebi u Pljevljima pominje čak tri mekteba.482 Taj broj se u narednom periodu stalno uvećavao. Do kraja osmanske vlasti u Pljevljima 1912. godine, u ovom gradu je bilo 14 mekteba, od čega 12 sibijan mekteba. Još više ih je bilo na seoskom području Pljevalja, gdje se nalazilo 19 mekteba.483

Postoji pretpostavka da je u Podgorici od XVI vijeka bilo više mekteba, budući da je u to vrijeme ona predstavljala značajnu muslimansku naseobinu. Krajem XIX vijeka u Podgorici se nalaze mekteb, medresa, ibtidaija i ruždija koji su pripadali vakufu Gla­vatovića džamije. Vakufi Golubovačke, Spuške i Žabljačke dža­mije imali su zgradu mekteba u Spužu. I vakuf Stare džamije u Tuzima imao je mekteb, dok je vakuf Nove džamije u ovom mjestu posjedovao zgradu ibtidaije. U Baru se nalazio mekteb na lokaciji

481 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989, 455, 463, 519.

482 Evlija Čelebi, Putopis..., 394.483 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 179.

163

današnje pijace, a radio je i mekteb Bajrovića i podgradski mekteb. U Herceg Novom je postojalo četiri, a po nekima sedam mekteba, te Ramovića tekija. Kao i u drugim mjestima, i u Ulcinju se održavala vjeronauka u mektebima.484

U Nikšiću se pominju tri mekteba, a u Crkvicama (Piva) je u XVIII vijeku postojala i tekija. Na području Rožaja radilo je nekoliko mekteba, a u varoši Kurtagića i Kučanski mekteb. U Bijelom Polju je evidentirano čak 15 mekteba i jedna ruždija. Beranski kraj je u periodu 1873­1877. raspolagao s jednim mektebom. Ovaj period odlikuje veliki rast broja mekteba u bjelopoljskom kraju, gdje je postojalo čak 26­27 muslimanskih škola. Interesantno je da je 1900. godine u Bijelom Polju postojao i jedan mekteb za žensku djecu, dok je u Beranama uoči balkanskih ratova započeta gradnja tzv. „ženske muhamedanske škole“. Na području Petnjice, u beranskom srezu, bilo je nekoliko mekteba. Za Plav i Gusinje spominju se vakufi plavske i gusinjske medrese.485 Očigledno je da je sibijan mekteba bilo najviše u Crnoj Gori i ove škole su bile neizostavni pratilac muslimanskih naselja.

Mektebi su podizani uz džamije, kao sastavni dio kompleksa medrese ili kao zasebni objekti u mahalama. Bilo je i područja u kojima nije bilo mekteba, poput nekih manjih sela, i tada bi mlađe naraštaje podučavali osnovnoj pismenosti „sejjar hodže“, odnosno putujući imami. Prema školskom zakonu iz 1869. godine osnovna škola je bila obavezna „za mušku djecu od 7 do 11, a za žensku od 6 do 10 godina. Do tada nije postojao propis o uzrastu za koji bi bilo obavezno učenje ovih škola. Funkcionisali su muški, ženski i mješoviti mektebi. Ženska djeca su u mješovitim mektebima sjedjela odvojeno od muške. Nije postojala podjela na razrede i svi učenici su bili u jednoj učionici. Takođe, nije bilo ni upisnica niti dnevnika. Izučavanje gradiva je bilo upodobljeno pojedinačnom interesovanju i ispoljenim sklonostima učenika.486

Usvajanje islamskih dužnosti i obreda preko udžbenika pisa­nih na arapskom i turskom jeziku nerijetko je bilo neprilagođeno i praćeno problemima u razumijevanju. U Bosanskom ejaletu koji je obuhvatao prostor sjeverne Crne Gore (Kolašin, Bijelo Polje,

484 Isto, 179­180. Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., 10­24.485 Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog..., 35.486 Hajrudin Ćurić, Školske prilike Muslimana u Bosni i Hercegovini

1800-1878, Beograd 1965, 36.

164

Berane, Pljevlja, Plav, Gusinje i Rožaje) mektebi nijesu bili jedine ustanove za osnovno obrazovanje. Pominju se, naime, i mualimhane koje su odvajane od mekteba kao posebna institucija za odgajanje siromašnije djece. To je impliciralo postojanje internata gdje je učenicima obezbjeđivana hrana, stan i odjeća, ali i viši stepen obrazovanja. Mualimhane su predstavljale neku vrstu nižih srednjih škola. Primanja mualima u ovim školama bila su skoro istovjetna kao i u mektebima i zavisila su od vakufskih sredstava.487

Nepovoljni su bili uslovi za normalno odvijanje nastave u mektebima. Radilo se u jednostavnim prizemnim ili spratnim građevinama sa najčešće jednom prostorijom, dužine 6­7 m i široke 3­4 m. Veći i imućniji mektebi imali su trijem i sobu za učitelja. Građeni su od kamena ili nekog drugog slabijeg materijala. Prozori su bili mali. Učenici su sjedjeli na podu. Ispred su se nalazile „peštahte“ (drvene klupe) na koje su se odlagale knjige. U uglu na sećiji bilo je učiteljevo mjesto s nekoliko šipki za kažnjavanje neposlušnih. Posebnu vrstu kazne predstavljala su batinanja po tabanima za koje su služile drvene šipke – falake.488

Na teritoriji sjeverne Crne Gore u 1867. godini bila su 22 mekteba sa 1.025 učenika, tj. 46,6 učenika po jednom mektebu prosječno. Ovaj broj je 1877. godine povećan na 35 mekteba i 1.435 učenika, što je u desetogodišnjem periodu značilo povećanje za 38,7%. Najveći broj polaznika u ovim mektebima bio je u Gusinju (421) i Pljevljima (199). Ženska djeca bila su obavezna da pohađaju mektebe, ali je njihov odziv bio relativno mali. Činio je svega 28% od ukupnog broja učenika.489

Poslije sticanja elementarnih znanja u mektebu, koji je bio uvertira za nastavak školovanja, učenik je mogao pohađati me­dresu. Medresa je imala tri stepena: početni, srednji i viši. Ova tri stepena medrese bila su ekvivalentna osnovnoj, srednjoj i višoj školi. Generalno gledano, osnovno vjersko obrazovanje sticalo se u mektebima, dok su medrese predstavljale srednji i viši stepen ovog obrazovanja. U viševjekovnom prisustvu islama u Crnoj Go­ri postojalo je više medresa. One su oličavale stjecišta znanja i

487 Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog..., 35.488 Hajrudin Ćurić, n. d, 123­124.489 Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do

1918. godine, Sarajevo 1983, 174.

165

edukacije, a iz njih je izlazio brojni kadar vjerskih službenika, ču­venih alima i muderisa.

Pored dominantnih vjerskih predmeta, u medresama Osman­skog carstva se od XVI vijeka proučavaju i svjetovne nauke. Nastava se odvijala po grupama (halkama). Nastavni predmeti imenovani su prema osnovnom užbeniku. Poduka iz određenog gradiva trajala je u zavisnosti od procjene nastavnika i sposobnosti učenika. Ponajviše se učila arapska gramatika, vjeronauka i logika. Poslije apsorbovanog gradiva u trajanju od 4 do 8 godina, učenik je od nastavnika dobijao diplomu (idžazet ili idžazetnama). Ova mu je diploma omogućavala obavljanje vjerske službe kao imama ili muderisa.490

Muderis je bio zadužen za uspješno odvijanje nastave u medresi. Pored glavnog muderisa, negdje je radio i pomoćni. Nastava u medresama je počinjala nakon prve jutarnje molitve. Školska godina je uglavnom trajala od jeseni do ljeta. Udžbenici su pisani na arapskom, turskom i persijskom jeziku. To je bilo dodatno breme za učenike, jer su pored gramatike arapskog jezika bili upućivani i u gramatička pravila ostala dva jezika. Nastava je održavana u predavaonicama (derehanama). Pored derehane, u medresama su bile i sobe za učenike i biblioteka.491

Od vrste i stupnja medrese zavisio je plan i program kao i vrsta udžbenika koji su se u njima upotrebljavali. U medresama su predavane tradicionalne i racionalne nauke. U tradicionalne nauke ulaze: Komentar Kurana (Tefeir), Islamska tradicija (Hadis), šerijatsko pravo (fikh i usuli­fikh), dogmatika (akaid). Racionalnim naukama su pripadali: islamska skolastička teologija (kelam), sti­listika i retorika (belagat), logika (mantik), astronomija i arapski jezik, da bi se docnije plan i program proširivao i usklađivao sa po trebama vremena i zahtjevima u pojedinim oblastima. Mimo na­ve denih, izučavali su se i ovi predmeti: račun, crtanje, osnovi ge o­metrije, opšta i turska istorija, zemljopis, gimnastika i jezik kojim se govorilo u sredini u kojoj se medresa nalazila.492

Postojalo je više medresa u Crnoj Gori. U Pljevljima i Herceg Novom su bile po dvije, dok su Podgorica, Bar, Ulcinj i Bijelo Polje imali po jednu medresu. Niže medrese nalazile su se u Plavu, Rožajama i Kazancima (Piva).

490 Hajrudin Ćurić, Školske prilike Muslimana..., 123.491 Isto.492 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 180.

166

Evlija Čelebi je sredinom XVII stoljeća, pored ostalog, zate­kao i dvije medrese u Pljevljima. O njima postoji samo uopšteno kazivanje. Jedna medresa se pominje pod imenom Hadži Huseinova, ali osim njenog imena drugih saznanja o ovoj školi nemamo.493 Vjerovatno je u to vrijeme postojala i Hadži Ibrahimova medresa za koju se 1704. godine određuje muderisluk. Po svoj prilici, Hadži Huseinova medresa je podignuta u zadnjim decenijama XVI vijeka. Tada je iz sredstava osnivača kasabe (grada) Pljevalja izgrađeno više sakralnih i profanih objekata. Među ostalim objektima je naj­vjerovatnije i zgrada medrese koja po Husein­paši i nosi ime. Tada je i otpočeo njen rad.

Za razliku od Husein­pašine medrese, o drugoj Osman­pašinoj se može kazati da nam je nepoznata ličnost njenog osnivanja (vakifa) po kome se i jedna pljevaljska četvrt (mahala) zvala. Ne raspolažemo vakufnamom ili nekim drugim dokumentom koji bi posvjedočio o vremenu podizanja ove vjerske škole. Na osnovu izvorne osmanske građe koja govori o njenom nastavnom kadru, pretpostavlja se da je aktivnost ove srednjoškolske ustanove otpočela početkom XVII vijeka. Zgrada medrese građena je po uzoru na medresu Mehmedpaše Sokolovića u Carigradu. Imala je tri kraka – središnji, lijevi i desni, koji su formirali slovo „V“. Ulaz i dućani su bili u središnjem dijelu. Na spratu su bile derehana i tri prostorije. Krakovi s lijeve i desne strane imali su po jedanaest soba za učenike. Ulaz u medresu nalazio se naspram džamije u dvorištu. Prema zapisu iz 1869. godine, medresa je na donjem spratu imala 14, a na gornjem četiri sobe i biblioteku. Obnovljena je od dobrovoljnih priloga žitelja Pljevalja. Plata za nastavno osoblje ove medrese davana je iz sredstava bosanske džizije. Medresa je radila sve do početka XX vijeka.494

Više adaptacija je učinilo da je zgrada medrese bila izu ze­tno lijepa i da odgovara namjeni. Posjedovala je 11 odjeljenja, spa­vaonicu, dvije veće učionice, menzu, kuhinju, perionicu, bolnicu, sobu za obavljanje namaza i stan za vaspitača. Zgrada medrese je srušena 1969. godine.495

Medresu u Pljevljima završio je veliki broj kasnije poznatih ima ma, alima, muderisa. Među njima se posebno ističu: Rašid A.

493 Evlija Čelebi, Putopis..., 394.494 Enes Pelidija, Pljevlja u XVIII stoljeću..., 171.495 Isto. Dragana Kujović, Trgovina orijentalno-islamskog..., 39.

167

Halilović, imam u Mijakovićima, Smail Đurđević, imam u Đu­rđevića Tari, hafiz Hakija Mulović, imam hadži Hasan džamije u Pljevljima, Derviš Hadžalić, imam mualim u Raščićima, Hadži Ibrahim Mulović, završio je medresu u Pljevljima, zatim tri godine Kiraet­seba u Medini, kasnije imam u Pljevljima, Mehmed Coković, završio je ruždiju, ibtiadiju, darul­mualim i medresu u Pljevljima, Bećir Mulović, završio medresu u Pljevljima i dvije godine više medrese u Carigradu, imam u Pljevljima, Ibrahim Šljivo, vjeroučitelj u Bukovici, Uzeir Čengić, službovao je u džematu Odžak.496

Na granici Crne Gore i Hercegovine, u selu Kazanci, opština Nikšić, Osman­paša je izgradio medresu. Kazanci su, inače, bili važno naselje orijentalno­islamskog tipa. Taj uzlet dogodio se u XVII vijeku, kada je Osman­paša, rodom iz Kazanaca, od porodice Papovića ili Tepavčevića, izgradio ovdje svoje dvore i zadužbine među kojima su bili: džamija, mekteb, medresa i šadrvan. Ovi objekti nijesu bili dugo u funkciji. Kazance je 1684­1685. napao harambaša Bajo Pivljanin, koji je sve izgradjeno porušio. Poslije toga Muslimani su se iselili iz tog kraja, a temelji objekata kao i munara džamije ostali su sve do danas.497

Od 1840. godine u Crnoj Gori je postojalo osam ruždija. Ruždije su bile u rangu niže gimnazije. Koncipirane su na pro­gramu evropskih zemalja, prevashodno Francuske. Nalazile su se u Pljevljima, Podgorici, Nikšiću, Baru, Bijelom Polju, Kolašinu, Gusinju. Ove ruždije je pohađalo više učenika nego vijek kasnije, što je bila posljedica izmijenjenih društvenih i političkih okolnosti. Uočljivo je da su otvarane u sjedištima svih ondašnjih kaza (srezova), odnosno u mjestima u kojima je živjelo više od 500 muslimanskih domaćinstava.498

Ruždija ili niža gimnazija u Pljevljima počela je da radi kra­jem 1866, odnosno početkom 1867. godine. Prvi učitelj bio je Salih efendija, koji se spominje i na ispitu krajem 1869. godine. Ruždija se nalazila kod današnje Gimnazije i imala je prizemlje i sprat. Prizemlje je bilo zidano, a sprat sačinjen od mekanog materijala. U ruždiji su bile četiri učionice (2+2), prostorija za vjerske obrede (klanjanje), kancelarija, mala prostorija za poslužitelja i ostava za

496 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 182.497 Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 127­128.498 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 111­112.

168

obuću. Škola je posjedovala veliko dvorište. Zahvatalo je cio prostor koji danas obuhvata Gimnazija i njeno dvorište. U jednom dijelu bilo je igralište (bez sprava), a drugi dio zauzimao je travnjak i voćnjak. Čitav prostor bio je ograđen. Iza dugačkih klupa sjedjelo je 5­6 uče nika. Veoma je interesantno da je ruždiju pohađao i jedan broj djece pravoslavne vjeroispovijesti, koja nijesu morala prisustvovati časovima vjeronauke. I pored toga, veliki broj djece pravoslavne vje­re, naročito u vremenu kada je ovaj predmet predavao hadži Ajnija Barjaktarević, često je prisustvovao časovima vjeronauke, jer su im njegova predavanja bila zanimljiva.499

Pljevaljska ruždija nudila je svojim učenicima prilično obrazovanje. Jednim od predmeta bilo je planirano i učenje trgovačke i administrativne korespondencije. Učenici ruždije učili su arapski, turski, persijski, njemački i francuski jezik. Predavač u početnom četvrtom razredu bio je Hilmija ef. Pašefendić, u trećem Ćamil ef. Kurbegović, u drugom Ajnija ef. Barjaktarević. Nastava se izvodila na turskom, s izuzetkom nastave vjeronauke koja je bila na maternjem jeziku. Pljevaljska ruždija je prestala da radi 1909. godine.500

Iste godine u Pljevljima je osnovana viša gimnazija, zvana idadija. U sklopu škole bio je internat za smještaj učenika sa sela. To nije bila i jedina škola osnovana u Pljevljima 1909. godine. Osnovane su tada radnička škola „mašrutijet” i škola za obučavanje „ženske djece raznim ženskim poslovima“. Obje škole su bile četvorogodišnje i finansirala ih je država. Kurs radničke škole za učenice bio je formiran paralelno sa osnivanjem Pljevaljske gimnazije 1901­1902. godine. Treći razred Pljevaljske gimnazije je radio prema programu i planu za gimnazije u Turskoj. Izučavao se srpski i francuski jezik, ali i turski jezik koji je bio zastupljen sa četiri časa nedjeljno. Nastavnik turskog jezika je bio Sejf ef. Šehović.501

Ruždija u Bijelom Polju je osnovana 1871. godine, a u Be­ranama, 1890. godine. Zgrada bjelopoljske ruždije nalazila se uz Haznodardžamiju, da bi 1905. godine dobila zgradu koja je bila namijenjena za školsku svrhu. Nastava je trajala šest sati dnevno. Izvodila su je četiri učitelja, među kojima se pominju Musa ef. i Jusuf ef.502

499 Dragana Kujović, Trgovima orijentalno-islamskog..., 40.500 Isto, 40­41.501 Isto, 41.502 Isto.

169

Islamskih školskih ustanova bilo je dakako i u južnim dje­lovima Crne Gore. Prva i jedina koja je postojala u Ulcinju datira iz prve polovine XIX vijeka. O funkcionisanju ove medrese svjedoče i pismeni podaci koji daju Osman Muderizi u svom djelu „Rječnik albansko­turski“ i hafiz Ali Riza Ulćinaku u radu objavljenom 1961. godine. Ulcinjska medresa je bila smještena u jednoj zgradi gdje se nalazila nekadašnja sala bioskopa. Tu medresu završili su nekoliko Ulcinjana, među kojima i hafiz Ali Riza Ulćinaku. Predavači, tj. mualimi bili su značajni ulcinjski muderisi, sa visokim kulturnim i vjerskim obrazovanjem.503

Odvijanje nastavnog procesa u islamskim školama u Crnoj Gori temeljilo se i na dobrim udžbenicima. Sasvim logično, jer je udžbenik moćni kulturni produkt koji predstavlja poseban medij za cjelokupni intelektualni razvoj djeteta, i oblikovanje identiteta i razvoj sistema vrijednosti. Glavni zadatak učitelja u mektebima bilo je da učenici pravilno nauče da čitaju Kuran, steknu elementarna znanja iz obredoslovlja, dogmatike i moralnih propisa i iz toga je proistekla obavezna literatura. Otuda je najzastupljenija literatura bila Kuran kao osnovni vjerski tekst, Tevdžid, udžbenik na turskom jeziku, koji je trebalo da uputi u pravilno čitanje Kurana, Hadis, Ilmihal, udžbenik iz dogmatike i obredoslovlja. Arapsko pismo se učilo iz početnica koje su veoma često učile arabičkim znakovima, kako bi maternji jezik dobio priliku pisane komunikacije pismom islamskog orijenta. Arapska slova su se učila uz obaveznu komparaciju sa oblikom kojem su bila slična, na primjer: „Elif je pružen kao štap. Be je kao tekne i nokta do mene. Te je kao tekne i dvije nokte do hodže. Se je kao tekne i tri nokte do hodže. Džii je kao srp i ima noktu u trbuhu. Ha je kao srp. Hi je kao srp i ima noktu do hodže...“504

Veliku teškoću u nastavi predstavljali su neadekvatni udžbe­nici. Ovi udžbenici spadali su u literaturu pisanu jezikom koji nije bio prilagođen uzrastu i vremenu. Teško je bilo očekivati od učenika da usvoje zadato gradivo, pošto nijesu bili izvorni govornici arapskog ili turskog jezika. Otuda je nastavni proces, veoma često, proticao u ubjeđenju đaka da su pojedini školski predmeti nešto nerazumljivo i nedokučivo, što samo hodže znaju, a ostali su primorani da postanu ravnodušni. Učitelj je stoga bio manje­više prepušten samom sebi

503 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 179­180.504 Hajrudin Ćurić, Školske prilike Muslimana..., 68.

170

i svoj rad je morao da prilagodi zatečenom stanju. Pažnja učitelja je bila usredsređena da djecu nauči osnovnoj pismenosti, čitanju Kurana i da im pruži osnovne obredoslovne i moralne upute. Poznato je da u mektebima nije bilo podjele na razrede, nije bilo upisnica, niti dnevnika. Takođe, nedostajao je precizno napisani program, pa su ove škole osnivane prvenstveno s namjerom „da je najveća pažnja posvećena savladavanju pravilnog čitanja Kurana. To pravilno čitanje traži i poznavanje pravila ‘taghida’, učenja Kurana naglas, a podrazumijeva i odgoj djeteta u svijetlu islamskog učenja“.505 Učitelj je u ovim školama trebalo da bude: „blag i oštrouman, vedar i veseo, dosljedan i pravičan, mora da postupa prema učenicima kao roditelj prema svojoj djeci. On ima obavezu da podučava i da vaspitava, i na taj način neposredno utiče na ponašanje mlade ličnosti“.506

Dio navedenih udžbenika biće korišten i kasnije na višim nivoima obrazovanja, u medresama. Nastava se u ovim školama izvodila na turskom jeziku, ali je posebna pažnja pridavana gra­matici arapskog jezika. Uglavnom su se, prema istraživanjima Dragane Kujović, koristili udžbenici koji se odnose na pravilno čitanje Kurana, obredoslovna literatura, kao i udžbenici koji se bave šerijatskim pravom, literatura koja obrađuje različite segmente gramatike arapskog jezika, djela iz oblasti arapske stilistike, djelo na persijskom jeziku koje sadrži priče s moralnim uputama, djelimično u stihovima, Birgivijine moralne upute, udžbenik arapske metrike, rječnička literatura. U srednjim školama su izučavani: gramatika arapskog jezika, sintaksa, etimologija ili derivacija, etimologija rije či, geometrija, račun, matematika, disputacija, logika. Sljedeći pre dmeti proučavani su u dopunskim školama: logika, retorika, islamsko pravo, apologetika.507

Upotrebljavani udžbenici u prosvjetnim ustanovama isla­m skog školstva mogu nam poslužiti i kao najpouzdaniji poka za­telj u određivanju nivoa škole. Nesporno je da su predmeti izu­čavani određenim redom, poštujući osnovno didaktičko pravilo, od jednostavnijeg ka složenijem. Treba podvući da su škole u osmanskoj državi stepenovane i na bazi ličnih primanja profesora,

505 Dragana Kujović, Udžbenici na orijentalnim jezicima... (rukopis).506 Omer Nakičević, Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV

do XVIII vijeka, Sarajevo 1999, 85, navedeno prema: Dragana Kujović, Udžbenici na orijentalnim jezicima... (rukopis)

507 Dragana Kujović, Udžbenici na orijentalnim jezicima... (rukopis)

171

počevši od medrese od 20 akči dnevno, pa nadalje. Na toj podlozi škole su svrstavane u: 1. dvije harik medrese; 2. dvije dahil medrese; 3. Musila­i sahn ili Tetsime (medresu) i 4. Sahn­i seman.508

Jedna od glavnih školskih aktivnosti u ovim prosvjetnim ustanovama sastojala se u prepisivanju djela islamske tradicije. Stoga su mnoga od ovih djela ostala da svjedoče o drugačijoj pismenosti koja je njegovana na našim prostorima. Na ove rukopisne knjige nailazimo u Arhivu Odbora Islamske zajednice u Baru, Arhivskom odjeljenju u Beranama, Arhivu Odbora Islamske zajednice u Bijelom Polju, Zavičajnom muzeju u Pljevljima i Arhivskom fondu Husein­pašine džamije u Pljevljima. Ova djelatnost, ponekad i bez istinskog razumijevanja komplikovanih filozofskih i jezičkih rasprava, bila je determinisana nedostatkom odgovarajućih i metodički razrađenih jezičkih udžbenika. Bila je u funkciji pedagoškog snalaženja i upućivanja na pomno čuvanje osobenog kulturnog i socijalnog modela.509

U medresama u Osmanskom carstvu izučavani su, pored Kurana i Hadisa, kalai, jezičke discipline, logika, aritmetika, geometrija, astronomija, teorija tonova, teorija nebeskih, ljudskih, i životinjskih, biljnih i mineralnih tijela u mirovanju i kretanju, medicina, metrika i prozodija i agrikultura. Udžbenici iz ovih predmeta, mada pisani brižljivo i namjenski, zastarijevali su. Izvjesna inoviranja u tom pogledu doživio je nastavni proces u drugoj polovini XIX stoljeća u ruždijama. Ruždije su bile dostupne svim vjeroispovijestima u Turskoj i u njima se učila vjeronauka, arapski, turski i perskijski jezik, istorija Osmanskog carstva, geografija, ra čun, geometrija, na uka o moralu, pismeni radovi, pravopis i kra sno pis. Iz jednog uopštenog pregleda saznajemo da su se učenici koji su pohađali medrese u vrijeme sultana Abdul Hamida II bili podijeljeni na tri kategorije: 1) zapušteni, od kojih većina ništa ne zna; 2) koji znaju nešto arapski i nešto o vjeri. Među ovim imade ih vrlo pobožnih i vrijednih – oni su vrlo kratka pogleda. Znanje im se sastoji iz tri­četiri knjige što su ih u medresi učili; 3) sposobni i vrijedni kojih je malo.510

Uprkos mnogim teškoćama koje su pratile rad islamskih vjer­skih ustanova, u njihovom zdanju je odnjegovana prva generacija

508 Isto.509 Isto.510 Isto.

172

muslimanskih intelektualaca u Crnoj Gori. Oni su nesebično širili svoje znanje, a svojim sposobnostima i marljivošću uspjeli su da otrgnu od zaborava razna djela islamsko­orijentalne civilizacije. Na toj osnovi vaspitavani su i obrazovani mlađi naraštaji Muslimana u Crnoj Gori.

Muslimanski kulturni stvaraoci iz osmanskog perioda

Gradovi u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave nikad nijesu bili provincija duha i tvrđave neznanja, kako ih pojedini istoričari jednostrano i tendenciozno opisuju. Naprotiv, kulturno stvaralaštvo crnogorskih Muslimana je još od XVI stoljeća bilo na zavidnom nivou i donijelo je veoma bogate plodove ne samo muslimanskoj, nego i crnogorskoj kulturnoj baštini. Posebno je bila izražena ljubav prema knjizi, a pisana riječ u osmanskom društvu doživljavana je kao izraz specifičnog kulturnog i estetskog standarda. Jako je bila ispoljena potreba preciznog bilježenja i tumačenja vjerske tradicije, te pisanja filoloških i etičkih rasprava ili najrazličitijih antologija. Cilj ove djelatnosti sastojao se u opšteobrazovnoj edukaciji čitalaca. Razvijeno je bilo i kaligrafski oblikovano pismo i ukrašavanje knjiga, što je predstavljalo veoma primjetan umjetnički izraz.511

Raširena sklonost prema pisanoj riječi manifestovala se u trgovini knjigama, a njihovo prepisivanje značilo je i pristojan izvor prihoda. Prepisivačku djelatnost upražnjavali su i ljudi koji su istodobno bili i autori originalnih radova. Naročitu cijenu imali su prepisi obrazovanih i stručnih lica. Tekstu je prethodila kuranska formula „U ime Boga, milostivog, samilosnog“. Na marginama su bili komentari samog autora prepisa ili preuzeti iz drugih djela. U pisanom izrazu prisutna su bila tri orijentalna jezika. Jezik religije i nauke bio je arapski, na turskom je njegovana divanska književnost (putopisi, epigrafika), dok je prefinjenom pjesničkom izrazu bio namijenjen persijski jezik.512

U Crnoj Gori, posebno u Pljevljima, postojale su brojne ličnosti koje su dale znatan doprinos u javnom i kulturnom životu

511 Dragana Kujović, Radovi autora i prepisivača na orijentalnim jezicima iz Crne Gore (ili nastali u Crnoj Gori), Almanah, br. 35­36, Pod­gorica 2006, 21.

512 Isto.

173

prepisivačkom djelatnošću ili originalnim djelima na orijentalnim jezicima. Pljevlja su, kao centar hercegovačkog sandžaka, imala mnogo obrazovanih ljudi iz različitih socijalnih slojeva. Najviše je bilo vjerskih službenika (ulema). To su, prije svega, bile kadije, naibi, profesori medrese, vjerski službenici džamija, vakufa i drugih ustanova. Obrazovanih ljudi je bilo i među zanatlijama, trgovcima i spahijama. Brojni su bili učeni ljudi koji su izučavali Kuran i hadis, bavili se književnom djelatnošću, proučavanjem naučnih disciplina iz društvenih i prirodnih nauka, kao i pisanjem ljetopisa. Zbog toga što na teritoriji Osmanskog carstva nije bilo štamparije sve do 1725. godine, to su mnogi pojedinci prepisivali Kuran, kao i najznačajnija djela iz teologije i svih naučnih oblasti i umjetničkog stvaralaštva. Ti prepisivači su bile uvažene ličnosti, pogotovo oni koji su se isticali svojim kaligrafskim sposobnostima. Obično su to bili zaljubljenici naučne discipline čija djela su i prepisivali.513

Prva poznata ličnost porijeklom iz Pljevalja koja se bavila kulturnom djelatnošću bio je Tašlidžali Dukâgin – Zade Jahja. To je bio čuveni pjesnik Osmanskog carstva iz druge polovine XVI vijeka. Jahja je bio albanskog porijekla, a rodio se u Pljevljima. Njegovo ime postaje poznato široj kulturnoj javnosti tek sa tužbalicom koju je spjevao povodom ubistva princa Mustafe, 6. oktobra 1553. godine. S pravom ukazujući na Rustem­pašu, velikog vezira Carstva, kao na jednog od glavnih vinovnika ubistva princa Mustafe, uticao je na širu javnost da ovaj velikodostojnik postane nepopularna ličnost. Pored tužbalice posvećene princu Mustafi, napisao je i „Gendžine­i râz“, djelo religioznog i zabavno­didaktičkog karaktera koja sa još četiri djela čini pjesnikovu haisu. Takođe mu je ostao sačuvan i kompletan divan.514

Nije trebalo da prođe dugo vremena, a da se u Pljevljima po javi još jedan zaljubljenik u nauku. To je Husein, sin Osmana Ta šlidžana, koji je stvarao početkom XVII vijeka. Husein je 1617. godine prepisao „Komentar gramatike arapskog jezika” od Ahmeda Dunguza. Sredinom XVII vijeka prepisivač Redžep je prepisao djelo iz morfologije arapskog jezika. Među gorljivim privrženicima nauke iz Pljevalja, krajem XVII stoljeća bio je i Abdulah, sin Hadži

513 Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 171­172.514 Enes Pelidija, Prilog kulturnoj istoriji pljevaljskog kraja, Alma­

nah, br. 25­26, Podgorica 2004, 86­87.

174

Mustafe. Abdulah je 1692. godine prepisao“ Kratko djelo o teoriji hadisa s komentarom“. Prepisao je u periodu od 1692. do 1701. godine i djelo „Rasprava o metafori“ koje se odnosi na arapsku stilistiku.515

Stilistiku su u tom vremenu proučavali i drugi obrazovani ljudi iz Pljevalja. U namjeri da što više i bolje prouče ovu naučnu disciplinu čitali su djela poznatih autora. Tom prilikom su neke rasprave i prevodili. Vjerovatno da je u ovo vrijeme u Pljevljima nastao i prepis šest djela iz stilistike. To su: 1. Kraća rasprava o etimologiji riječi u arapskom jeziku. Autor ovog djela bio je Alija Ljušlija; 2. Rasprava o etimologiji riječi od Ljududina Abdurahmana b. Ahiada; 3. Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenosnom značenju. Autor navedenog djela je Abi Laus Samarkandi; 4. Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenosnom značenju od Isamuddina Ibrahima b. Muhameda b. Arabšaha; 5. Rasprava o tumačenju riječi, istiaze i, besmele; 6. Glosa na Isamudinov komentar.516

Djela iz šerijatskog prava privlačila su veliku pažnju pljevaljskih prepisivača. Ta usredsređenost bila je veoma izražena na prelazu iz XVII u XVIII vijek. Već 1697. godine je prepisana Šerijatska dijaceza. Ovu pravnu raspravu je prepisao Abdurahman, sin Ahmedov. Tri godine kasnije prepisana su još dva djela iz šerijatskog prava. Abdulfetah, sin šejh Muhameda, prepisao je knjigu kazni i odluka i djelo o postupku šerijatskog suda u slučajevima kontradiktornih dokaza.517

Abdulah, sin hadži Mustafe, je 1701. godine u Pljevljima prepisao Tablavijev spjev o metonimiji s komentarom. Prepis ovog djela odnosi se na stilistiku. U naredne tri decenije XVIII stoljeća nastupio je period zatišja u prepisivanju raznih djela. Tek 1733. godine Husein Emin, sin mula Zekerijaha, prepisao je udžbenik, komentar djela iz šerijatskog prava. Sljedeće 1734. godine Jahja, sin Ibrahimov iz Tašlidže, prepisao je zbornik fetvi i zbirku zakona sultana Sulejmana. U odnosu na druge prepise koji su isključivo bili na arapskom, ovaj posljednji je pisan na turskom jeziku. Sljedeći prepis koji nalazimo da je prepisan u Pljevljima je iz 1765. godine. Od nepoznatog autora prepisivač Ahmed, sin Mustafe, prepisao je

515 Isto, 87­88.516 Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 172.517 Isto.

175

„Djelo o nasljednom pravu”. Rad je napisan na arapskom jeziku. Godine 1780. nastao je prepis „Komentar djela iz stilistike i retorike”. Ovaj komentar prepisao je Mustafa, sin Osmanov. Prepisan je 1794. i „Priručnik iz šerijatskog prava” od Ibrahima Halabija. Navedeno djelo je prepisao Ali, sin Salih Temima iz Tašlidže.518

Poznato je još nekoliko kulturnih djelatnika iz Pljevalja. Salih Sidki Ćehajić Mahmudkadić, kadija iz Pljevalja, sastavio je jednu mendžliju, zbirku pisama koja sadrži mnoge akte kakve sadrže i sudski sidžili i kartulari (sak). U njima ima dosta podataka koji se odnose na pljevaljski kadiluk. Salih Sidki Mahmutkadić je obavljao dužnost kadije u Pljevljima. Na turskom jeziku je prezentirao prikaz Prvog srpskog ustanka. Bio je nepristrasni posmatrač i pouzdani zapisivač događaja, komentara, viđenja i refleksija ovog važnog događaja.519 Književnim radom bavio se i Hadži Hilmi, sin Huseinov iz Pljevalja. Do danas je pronađeno samo jedno malo djelo „Tefsir – komentar Kurana”. Komentarisao je i jednu suru iz Kurana „Ved duha“.

Stvaraoci iz oblasti kulture bili su prisutni i u Podgorici. Jusuf Podgoričanin, imam i hatib Glavatovića džamije, stvarao je početkom XVIII vijeka. Prepisao je 1714. godine zbirku fetvi (pra­vnih mišljenja, decizija) koju je sabrao i uredio budimski muftija Ibrahim. Riječ je o vještom i plodnom kaligrafu čiji rukopisi nijesu istraženi.520 Kao pisac XVIII vijeka poznat je i Ahmed Alija Podgoričanin koji je 1795. godine živio u Sarajevu. Ahmed Alija je napisao komentar poznatom, vrlo popularnom djelu o arapskoj metrici. Za sebe je napisao da je sin Hadži Huseinov, porijeklom iz Podgorice, koja mu je domovina.521

U Podgorici se u XIX vijeku javlja kao prepisivač Omer Mu stafaga Alivodić. Od njegovih kaligrafskih ostvarenja poznat je samo rukopis djela „Knjiga savjeta“ od persijskog klasika Fahrudina Atara. Djelo je prepisano 1865. godine. Alivodić je bio učenik Bekir efendije u podgoričkoj medresi. Respektabilan muslimanski kulturni radnik bio je Hasan efendija Podgoričanin. Osnovno obrazovanje ste­kao je u Podgorici, a medresu je završio u Skadru. Hasan efendija je nastavio da se bavi naučnim radom, pa je otvorio katedru u medresi

518 Isto.519 Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 35.520 Dragana Kujović, Radovi autora i prepisivača..., 24­25.521 Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 35.

176

„Pazar” u Skadru. Bio je i sudija Osnovnog suda u Skadru. Njegovo djelo iz oblasti islamistike je u rukopisu na arapskom jeziku. Prema istraživanjima Bajra Agovića, ime Hasan efendije i danas se u Skadru uvažava i čuva u sjećanju. Zapažamo da se i poznati muslimanski stvaraoci kite prediktom Podgoričanin, nezavisno od mjesta svog življenja, što govori o njihovoj privrženosti rodnom kraju. Još jedan Podgoričanin je pronio slavu svog zavičaja u Skadru. Bio je to Hadži Mustafa Suknić, rođen 1853. u Podgorici, gdje je završio osnovnu školu i medresu. Kasnije je bio jedan od najpoznatijih imama Skadra, s velikim autoritetom, ugledni pedagog i vaspitač. Naročito se isticao u poznavanju akaida, fikha, tefsira i kiraeta. Bio je vrstan učač Kurana, a nažalost, njegove bilješke kao profesora su uništene u vrijeme vladavine Envera Hodže.522

I Nikšić je iznjedrio čuvene muslimanske kulturne stvaraoce. Husein efendija iz Onogošta je 1703. godine prepisao i iluminirao rukopis djela „Multekuebhur“.Vjeruje se da je u to vrijeme u Nikšiću djelovalo više kaligrafa, ali o njima nedostaju čvrsti dokazi. Pomenuti rukopis je na nekoliko prvih stranica teksta obrubljen sa po pet tankih crnih linija, dvije šire zlatne i dvije crvene linije. Pri samom vrhu prve stranice rukopisa nalazi se višebojna zastava napravljena zlatom i temperom. Na marginama i između redova rukopisa je veliki broj sitno pisanih komentara. U XVIII stoljeću u Nikšiću je djelovao Salih Šaban Nikšićanin, obrazovani kulturni poslenik koji se služio sa nekoliko jezika. Najveći broj rukopisa Salih Šaban je prepisao u periodu između 1792. i 1798. godine. O samom sebi ostavio je malo podataka. Poznato je ime njegovog oca uz koje je obično dodavao odrednicu „Nikšikli“, „Nikšićevi“ i „Onogoštevi“.523

Muhamed Mahmud iz Nikšića je stvarao kao prepisivač po ­lovinom XIX vijeka. Prepisao je tri djela: „Traktat o pravilnom oba­vljanju namaza“, „Kratko djelo o namazu i postu“ i „Pouka učenika“. Prepisi su vršeni, po svemu sudeći, u nekoj medresi, a koristili su kao neophodni udžbenici. Pedantni hroničar svog grada bio je Nuhan­aga, sin Ibrahim­age. Revnosno je polovinom XIX vijeka bilježio mnoge događaje koji su se dogodili u Nikšiću. U svojoj bilježnici je, pored ostalog, zapisao: „Godine 1248/1832. izgorjela je po Božjoj

522 Isto, 31­35.523 Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Kulturne prilike i kulturni

stvaraoci Nikšića, Almanah, br. 25­26, Podgorica 2004, 101.

177

odredbi municija u Nikšiću. Godine 1249/1833. postao je mudir u varoši Nikšiću Salih­beg Fočak. Za mudira u Nikšiću postavljen je Sulejman efendija, 1272/1855. Godine 1273/1856. protjerani su iz Nikšića u progonstvo članovi Skadarskog medžlisa i podgorički mudir. Godine 1273/1856. nestalo je vode u bunarima u Nikšiću, pa je sav svijet donosio vodu sa mjesta zvanog Rastoka sve do Mitrovdana. Spomenute godine Božijim dopuštenjem rodilo je bijelo žito, kukuruz i ostali usjevi, što iz zemlje niču. Godine 1277/1860. pobunila se raja koja stanuje u ravnici nikšićkog sreza i pristala uz crnogorskog kneza.“524 Radi se, bez sumnje, o dragocjenim zapisima koji mogu poslužiti istoričarima kao pravi majdan podataka, naročito onim poslenicima koji se bave izučavanjem prošlosti Nikšića.

Svakako je Hafiz Salih Gašević najpoznatije ime iz oblasti kulture u Nikšiću u XIX vijeku. Gašević je rođen u Nikšiću 1850. godine, u kojem je završio mekteb i ruždiju. Poslije toga je otišao u Carigrad radi boljeg obrazovanja. Po okončanju školovanja u Carigradu vratio se u Nikšić i tu je jedno vrijeme vršio poslove gra­d skog finansijskog upravitelja. Slovio je za uglednu ličnost u gradu, jer je imao visoko obrazovanje. Gašević se bavio i pre pi si vačko­prevodilačkim radom. Prepisivao je i prevodio knjige koje su pisane na orijentalnim jezicima, manifestujući u tom po slu vrlo raskošan talenat i veliku produktivnost. Gašević je svoj zavičaj napustio 1876. godine i otišao za Ljumu (Albanija), gdje je po stavljen za kajmekama (sreskog načelnika). Napustio je Ljumu 1887. godine i skrasio se u Šahovićima (Tomaševo). U Šahovićima je napisao, bolje reći pre­pjevao Mevlud (pjesma o rođenju Božijeg poslanika Muhameda) poznatog osmanskog stvaraoca Sulejmana Če lebije. Mevlud je na­pisan na molbu uglednih muslimanskih prvaka iz kolašinskog kraja. Prvo izdanje ovog Mevluda potiče iz 1879. godine i Gašević ga je lično finansirao, kao i drugo izdanje iz 1893­1894. godine. Mevlud je pisan u jedanaestercu i ima 398 stihova. Prezentiran je na maternjem jeziku. Pored ovog djela koje je preštampavano više puta, Gašević je napisao i Udžbenik za vjersku pouku.525

Bijelo Polje je, takođe, iznjedrilo više značajnih muslimanskih kulturnih poslenika. Osman Šehdi Kadić bio je pjesnik, pisac i diplomata. Sin je Mehmed Salim efendije Kadića iz Bijelog Polja

524 Isto, 101­102.525 Isto, 102­103.

178

pa se stoga u izvorima spominje kao Akovali (Bjelopoljac). O njegovom školovanju i životu u mlađim godinama nema podataka sve do 1740. godine. Tada se javlja kao divan katib i ćehaja u pratnji Mehmed Emina koji je kao poslanik bio upućen u Rusiju. Nakon povratka iz Rusije, nalazio se na različitim dužnostima. Osnovao je 1754. godine biblioteku u Sarajevu. Bila je to prva ustanova tog tipa u Sarajevu. Napisao je kompletan divan pjesama koji je nedavno pronađen, ali još nije izdat niti proučen. Drugi veliki stvaralac porijeklom iz ovog kraja bio je Ahmed Hitem Akovali – Zade. Sin je Osman Šehdi efendije Bjelopoljca, a unuk Mehmed Salim efendije Kadića. Bio je veoma obdaren, a posebno se isticao u poznavanju šerijatskog prava. Pisao je pjesme na arapskom, turskom i persijskom jeziku. Napisao je i sedam djela iz raznih oblasti islamskih nauka. Najpoznatije njegovo djelo je „Divan”, sačinjen od 271 pjesme na turskom, 35 na persijskom i 32 na arapskom jeziku. Drugo djelo (Manzuma) predstavlja moralno­didaktički spjev na turskom jeziku. Njegov učenik Muhamed Selid efendija sabrao je i sredio Hatemova predavanja o različitim temama i nazvao ih „Favaid al­Hatemija”. Umro je u Larisi u Grčkoj gdje je službovao kao kadija. Povodom smrti Ahmeda Hatema, pjesnika, kadije i učenjaka iz Bijelog Polja, njegov učenik i poznati pjesnik Belig efendija iz Larise spjevao je 1754. godine elegiju u kojoj, pored ostalog, stoji: „Na ovaj prolazni svijet neće doći niko njemu sličan, niko tako slavan u egzaktnim i mističnim naukama.“526

U Bijelom Polju je stvarao Nuh ibn Ahmed ibn Ali, prepisivač iz prve polovine XIX vijeka. Od njegovih kaligrafskih dostignuća poznato je samo jedno djelo iz područja arapske gramatike koje je Ahmed ibn Ali završio 1839. godine. Mehmed efendija Emin, bje­lopoljsko­bihorski kadija, često je pisao u sarajevskim novinama „Sarajevski cvijetnik“. Napisao je i pjesmu „Car Mustafa nestade“. Veoma obrazovan i revnostan javni poslenik bio je Mehmed Šakir Kurtćehajić, sin kadije, rođen u Bijelom Polju 1845. godine. Na početku svoje karijere Kurtćehajić je bio pisar u Pljevaljskom kadiluku, a zatim je radio pri sudu Novopazarskog sandžaka. Istakao se predanim radom na ovim mjestima, pa je prebačen u vilajetsku službu u Sarajevo. Ubrzo je, 1868. godine, postavljen za urednika zvaničnog lista „Bosna“. Iste godine je, uz saglasnost Osman­paše,

526 Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja..., 121­122.

179

pokrenuo svoj list „Sarajevski cvijetnik“. Postavljen je u maju 1869. godine za direktora vilajetske štamparije. Posao zvaničnog tumača obavljao je u vilajetskoj vladi. Njegov istraživački dar i oštroumnost učinili su da se Kurtćehajić smatra za najboljeg no­vi nara u Osmanskom carstvu. Vrlo plodno bilo je stvaralaštvo i Ibrahima Pačariza – Biočaka, rođenog 1852. godine u Bioči, između Bijelog Polja i Berana. Najpoznatije Biočakovo djelo je „Kasida“, zaseban rad u šesnaest djelova. Autor je još osam književnih radova, a čuveno je njegovo djelo „Nasihati“, napisano u prozi.527

Kulturnih stvaralaca iz muslimanskog korpusa bilo je i u Plavu, Spužu, Herceg Novom, Rožajama. Nepoznati autor iz Plava je 1844. godine prepisao „Mushaf”. Ovaj rukopis je pohranjen u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu. Osman Plaveli, takođe iz Plava, 1861. godine prepisao je komentar arapsko­turskog rječnika.528 Znatno ranije svojim književnim radom istakao se Osman­beg Hilmi Ljubović. Sin je Omer Čelebije Ljubovića iz Herceg Novog, koga je ubio Abaz­paša 1628. godine. Osman­beg je učesnik Kandijskog rata (1645­1669). U domaćim zbirkama nalazimo mnogo njegovih pjesama, a najcjenjenija su mu ona koje je slao sa Krita u domovinu. Neizbježni motiv njegovih pjesama je čežnja za zavičajem.529 Mala kasaba u Spužu ostavljala je prostor i za kulturnu aktivnost. Veoma živo je bilo prepisivačko djelovanje. Najčuveniji kaligraf je bio Mula Ahmed­aga. Sačuvana su dva njegova rukopisa. Prvi je tesavufsko djelo „Fedailudžihad”, prepisano 1767. godine, a drugi je rukopis Kurana iz 1771. godine.530

Šejh Muhamed Užičanin je posljednje godine svog života proveo u selu Balotići kod Rožaja. Interesantna su i često prepisivana njegova pisma, koja privlače pažnju orijentalista i istoričara. Posebno se to odnosi na pisma koja je upućivao beogradskom valiji Muhamed­paši, kao i njegove prepise „učenim i dobrim ljudima Beograda, Edrene, Carigrada, Meke i Medine“. Ova pisma je slao 1748­1749. godine. Pored ove tri poslanice, objavljena su još dva pisma vezana za Muhameda Mubtela. Preko prvog je komunicirao s bosanskim valijom Ali­pašom, a drugo je primio od Šejha Isa efendije iz Bruse.

527 Bajro Agović, n. d, 26­27.528 Dragana Kujović, Radovi autora i prepisivača..., 27­28.529 Bajro Agović, n. d, 27.530 Isto, 29.

180

Isa efendija ga je savjetovao da radi na vjerskom uzdizanju naroda, da izbjegava gozbe silnika, zelenaša i pokvarenih ljudi, te da ne bude u neprijateljstvu sa kadijama i valijama.531

U kontekstu ove problematike treba dotaći i muslimansko narodno pjesništvo. Ono je u velikoj mjeri bilo odraz borbe za očuvanje života u nesigurnim istorijskim vremenima, naročito u krajiškim gradovima. Zato je često bila zastupljena junačka deseteračka pjesma. U nikšićkom kraju bio je karakterističan tip crnogorsko­hercegovačkih pjesama – krajišnica. Jedan od najuglednijih narodnih pjesnika­pjevača u Nikšiću bio je poznati junak i buljukbaša Ahmet Bauk, koji je živio u prvoj polovini XIX stoljeća. Andrija Luburić, poznati etnograf, od Smaja Hadžimusića iz Nikšića zabilježio je više muslimanskih epskih pjesama od kojih naročitu vrijednost imaju pjesme „Mekići i Mušovići“ i „Svađa Mekića i Mušovića“. Mnogo junačkih pjesama odnosi se na junaštvo kapetana iz porodice Mušovića o kojima su pored muslimanskih pjevali i crnogorski pjevači. U jednoj od tih pjesama tretira se junaštvo Husein­bega Mušovića:532

„Znaš Turčina bega HuseinaHuseina bega Mušovića,Koji konja pred družinom jašePa se šeće Javorkom planinom,Niko njemu na megdan ne smije.“

Ljepotu muslimanskih epskih pjesama prepoznao je početkom XX vijeka poznati austrijski etnograf Fridrih Salomon Kraus. Govorio je o tome u svojim radovima, akcentirajući da nijedan narod među Indoevropljanima nije „iz dubokih brazda svojih grudi izvukao tako valjano bogatstvo narodnih epova“, kao južnoslovenski Muslimani. Izuzetnu ljepotu ovih pjesama uočila je i crnogorska narodna epska poezija. Ona je veoma uvažavala ratničke osobine muslimanskog stanovništva. Više muslimanskih prvaka u epici i narodnoj tradiciji figuriraju kao paradigma ratničke slave, pregnuća i moralne veličine. Izraziti primjer u tom pogledu jeste pogibija čuvenog Toske Duleg­bega, „bimbaše nad svim pandurima“, koji je sa 200 svojih ljudi išao

531 Isto, 28­29.532 Navedeno prema: Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Kulturne

prilike i kulturni stvaraoci..., 107.

181

prema Nikšiću da „tamo uređuje i zimuje“, a koga su u novembru 1852. godine u klancu Duga likvidirali crnogorski uskoci koje je predvodio pop Luka Jovović. Pogibiju Đulek­bega je opjevao narod, ali i vojvoda Mirko Petrović u svom „Junačkom spomeniku“.533

Lirsko stvaralaštvo muslimanskog naroda bilo je posebno izra ženo u gradovima smještenim u unutrašnjosti Crne Gore. Doduše, lirske pjesme bile su specifičan izraz kulturnog iskazivanja u Pljevljima, Plavu, Gusinju, a ipak najzapaženije u Podgorici. Podgoričke pjesme se ne „uklapaju u opštebošnjački melos“, kako to tvrdi nacionalno zahuktali Mustafa Memić,534 već su njihove melodije svojstvene i nemaju ništa zajedničkog čak ni sa drugim balkanskim narodnim pjesmama. One su nastale ukrštanjem slo­venske i orijentalne melodike.535

Podgoričku pjesmu je uglavnom kreirao muslimanski živalj, jer ona u većini slučajeva odražava njegovu terminologiju, mentalitet, filozofiju života koja u sebi sadrži orijentalni kolorit. Poneka podgorička pjesma nosi izrazitije obilježje muslimanskog načina života. Krasi ih fini diskretni lirizam. Nedvojbeno, podgorički melos je odgovarao duhu, osjećajnoj klimi i potrebama vremena, naročito staroj Podgorici, koja je tek izrastala iz orijentalne osjećajnosti.536 Ove pjesme žive i u tradiciji crnogorskog naroda i kulturna su baština svih građana Podgorice i Crne Gore.

533 Isto.534 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani)..., 118.535 Jusuf Marić, Neka obilježja gradske pjesme stare Podgorice..., 117.536 Isto, 118­119.

182

183

GLAVA V

MEĐUETNIČKI I MEĐUKONFESIONALNI ODNOSI U CRNOJ GORI ZA VRIJEME

OSMANSKE VLASTI

Crnogorska istoriografija nije poklanjala dovoljno pažnje međuetničkim i međukonfesionalnim odnosima za vrijeme osma­n ske vlasti. Ova problematika je doticana isključivo u okviru ši­rih tematskih cjelina, a dosadašnji istraživači je nijesu smatrali posebnim izazovom. Stoga nam nedodstaje izdvojeno poglavlje o ovoj važnoj tematici. Otuda u laičkoj a dijelom i u stručnoj javnosti dominiraju krajnje negativni sudovi o djelovanju osmanske vlasti prema nemuslimanskom stanovništvu i sljedbenicima islama. Či­tajući pojedine tekstove o karakteru osmanske vlasti stekao bi se, kod neupućenih posmatrača, utisak da Muslimani i Crnogorci nijesu ništa drugo radili no međusobno ratovali. A negdašnja stvarnost bila je mnogo drugačija. Istina, osmanska vlast je silovito reagovala na svako oslobodilačko stremljenje crnogorskog naroda, ali u dužim periodima mira te odnose odlikuje normalan suživot, skladnost, vjerska tolerancija. Uostalom, osmanski period je donio Balkanskom poluostrvu najduže razdoblje političkog jedinstva u njegovoj istoriji. Bugarska istoričarka Marija Todorova je primijetila da je bilo više mira dok je Balkan bio pod turskom vlašću nego kad je stekao nezavisnost.537

537 Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 2006, 26, 313.

184

To, naravno, ne znači da nije bilo brojnih suprotnosti koje su nagrizale raznoliko crnogorsko društvo u doba viševjekovne osmanske vladavine. One su se manifestovale između grupa i pojedinaca različitog društvenog i ekonomskog statusa unutar istog naroda i iste religije, pa čak i unutar iste društvene grupe. Često su bili izraženi i antagonizmi između organa lokalne i sandžačke vlasti, pa i centralne vlasti u cjelini. Gradsko stanovništvo je nezavisno od vjerske pripadnosti pružalo otpor nezakonitim postupcima vlasti. Dolazilo je čak i do zajedničkih istupa Muslimana i Crnogoraca u gradovima protiv vlasti, u odbrani sopstvenih interesa.

Međuetnički odnosi

Poštovanje zakona i zakonskih propisa bilo je primjetno na prostorima Osmanskog carstva sve do kraja XVI vijeka. Od tada, skupa sa drugim klasičnim institucijama koje su pomogle da se osmanska država uzdigne u rang svjetskih velesila, i sudstvo počinje slabiti. To je naročito došlo do izražaja u administraciji i sudstvu XVIII, a posebno u XIX stoljeću, mada je ovih pojava bilo i ranije. Takvo stanje bilo je prisutno skoro u svim mjestima pod sultanovom vlašću, pa i u Crnoj Gori. Konsekvence takvog stanja osjećali su niži društveni slojevi i muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva. Zloupotrebe predstavnika lokalne vlasti bile su veoma vidljive pri­likom kupljenja poreza ili nametanja nezakonitih obaveza.

Takvo djelovanje bilo je karakteristično za Ali­bega Memi­begovića, skadarskog sandžak­bega. On je 1603. godine tražio da mu Crnogorci isplate neke vanredne namete. Crnogorci su odlučno odbili ovaj nerealan zahtjev, pa je u junu 1603. godine došlo do bitke na Lješkopolju. Crnogorci su tada porazili vojsku skadarskog sandžak­bega. To nije obeshrabrilo pohlepnog Ali­bega Memibegovića koji je i dalje pokušavao da iznudi novac od Crnogoraca. Oni su uporno odricali da mu bilo što duguju. Ovaj dugotrajni spor između skadarskog sandžak­bega i Crnogoraca uticao je na Portu da 1606. godine smijeni Ali­bega Memibegovića s tog položaja.538 Ova odluka je nesumnjivo pokazala da su u Carigradu postojale snage koje su nastojale da relacije između predstavnika oblasnih vlasti

538 Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 100­101.

185

i Crnogoraca budu snošljive i time se obezbijede pretpostavke za normalan suživot.

Turski upravitelji u Crnoj Gori nijesu ispoljavali previše obzirnosti prema instrukcijama Porte. To je demonstrirao i nasljednik Ali­bega Memibegovića koji je nastavio istu politiku prema Crnoj Gori. Ogorčeni Crnogorci su, stoga, 1609. godine uputili jedno poslanstvo za Carigrad. U centru Osmanske imperije su objašnjavali da skadarski sandžak­beg zahtijeva od njih mnogo veći iznos novca nego što je određeno defterom. Naglašavali su da je njihov sukob u cjelini motivisan odbranom privilegija koje im je sultan dao, a ne željom da se odmetnu od sultana. Turska vlast u Carigradu je i ovog puta pokazala razmijevanje za probleme Crnogoraca, ali ovo stremljenje, njeni oblasni upravitelji nijesu mnogo poštovali.539

Uskoro se samovolja pojedinih turskih starješina u Crnoj Gori manifestovala na još drastičniji način. Tako su podgoričke spahije, Muhamed­aga, Sulejman Čauš, Ali Čauš, Selim Ćehaja i njegov brat Mustafa, uz pomoć svog štićenika Bilice, sina Vučića, podigli narod sa svojih timara i zeameta i 1613. godine se ustremili na podlovćensku Crnu Goru. Tom prilikom su opljačkali i zapalili preko pet stotina kuća. Crnogorci su se zbog toga žalili kadijama i skadarskom kaj­makamu, a oni su njihovu žalbu proslijedili Porti. Porta je odmah naredila da se ovaj slučaj ispita na licu mjesta. Uviđajem je utvrđeno da su podgoričke spahije izvršile nasilje u podlovćenskoj Crnoj Gori, te da se oglušuju pozivu na sud. Reagovao je i sultan Ahmed I koji je u svom fermanu iz oktobra 1613. godine naredio da se krivci pohvataju i po zakonu kazne.540 Ovaj primjer slikovito govori da su nepočinstva nad Crnogorcima vršili i njihovi sunarodnici, kao i da je centralna osmanska vlast bila odlučna u namjeri da zaustavi sve devijantne pojave.

Mnogi Crnogorci koji su primili islam nijesu bili u funkciji proosmanskih htjenja. Muslimani u podlovćenskoj Crnoj Gori i dalje su živjeli u istoj plemenskoj zajednici, zadržavši istu komunikaciju sa svojim plemenicima. Oni su savim ravnopravno učestvovali u radu plemenskih institucija. Zauzimali su, kao i većina njihovih pravoslavnih sunarodnika, u vrijeme mletačko­turskih ratova, anti­

539 Isto, 101.540 Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju na

Cetinju, Istorijski zapisi, br. 1­2, Cetinje 1955, 118­119.

186

tursko stanovište. Islamizirani Crnogorci iz Komana i Mikulića (selo u Bajicama) obavezali su se 1663. godine pred kotorskim sudom da će spriječiti upade turskih odreda na teritoriju Mletačke republike ili će, ukoliko taj odred bude brojniji, o njegovom kretanju odmah izvijestiti crnogorskog mitropolita. Na ovu izjavu svoj paraf je stavio i cetinjski mitropolit, koji islamizirane Crnogorce iz Komana i Mikulića naziva „Turcima iz Crne Gore“.541

Antitursko opredjeljenje Crne Gore zastupali su i crnogorski plemenski glavari islamske vjeroispovijesti. Oni su 1660. godine, zajedno sa plemenskim glavarima pravoslavne vjeroispovijesti, potpisali sporazum s Mletačkom republikom o savezu. Ovaj postupak potvrđuje i da su Crnogorci koji su primili islam zadržali glavarski položaj u plemenu. U ovom ugovoru, koji je potpisan u Kotoru, kao glavari Ćeklića navedeni su Hasan Kasumov i Hasan Marković, a kao vojvoda Mikulića navodi se Husein Hamzić.542

Uopšte uzevši, Kandijski rat (1645­1669) nije izazvao razdor između Crnogoraca i Muslimana. Štaviše, Crnogorci su svetili svoje „Turke”, članove bratstva i plemena jer su ih smatrali dijelom svog naroda koji je, usljed istorijskih okolnosti, primio islam. Postoji mnoštvo primjera iz XVII vijeka koji svjedoče o zajedničkom životu i toleranciji između Crnogoraca i Muslimana. Tako u jednom pismu vojvode Marka Popovića stoji: „Prije u Kučima gdje Turaka ima, davali su im pravoslavne djevojke, ali bi se dogovorili da joj bide zakon slobodan (da se vjera ne mijenja). Ipak djeca su bila Turci... Tako je bivalo u Kolašinu đe su pravoslavne žene Turaka mirno živjele, niti ih ko silovao da se turče“.543 Mustafagići, Prekovići, Curići – Muslimani starinom Ledinjani, dugo su održavali srodničke odnose sa Krivodoljanima i redovno se posjećivali prilikom obilje­žavanja raznih svečanosti.544

Izrazit primjer čojstva i moralne postojanosti pokazala su dvojica podgoričkih Muslimana 1647. godine, pred šerijatskim vije­ćem u Peći. Naime, Hasan, sin Kurtov, i Osman, sin Hasanov, žitelji Peći, optužili su crnogorskog mitropolita Rufima da je odgovoran za smrt njihova dva brata. Cetinjski prvosveštenik je odbacio ove

541 Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 91.542 Isto.543 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 69.544 Jovan Erdeljanović, Kuči, Piperi, Bratonožići..., 151.

187

optužbe, a zatim su svjedočili zaim Mehmed­aga Glavatović i spahija Jusuf, sin Abdulahov, obojica iz Podgorice. Oni su izjavili sljedeće: „Spomenuti Rufim do ovog časa bavio se je svojim poslom i uvijek se je odvajao od razbojnika i klonio se je smutnje i razbojništva. Ukratko rečeno, ne hvaleći mu zakona, nije nam poznato neko slabo vladanje njegovo“.545 Na temelju ove izjave sud je odbio tužbu i svoju odluku je uručio mitropolitu Rufimu.

Ovo nije bio izolovan slučaj tolerancije i poštenja kod podgoričkih Muslimana. Te osobine su naročito došle do izražaja u periodu kada se osmanska vlast opredjeljivala da crnogorsko stanovništvo prisilno raseli u druge krajeve zbog čestih buna i hajdučije. Zbog toga je i pećki patrijarh bio primoran da javno izrazi svoje neslaganje s takvim postupcima Crnogoraca. Čak su njegova dva obraćanja imala obilježja prokletstva. Uprkos tome, podgorički ajani (glavari) dva puta su se javljali kao zaštitnici crnogorskog stanovništva. Ajani su za Crnogorce garantovali osmanskim vlastima i kao jemstvo uplaćivali kauciju kako bi spriječili njihovo progonstvo.546

Solidarnost između Muslimana i Crnogoraca bila je veoma izražena u Pljevljima i okolini. Ona se posebno primjećivala u slučajevima zloupotrebe vlasti od strane pojedinih predstavnika lokalne uprave. Pljevaljski naib Abdul Fetah je prednjačio u činjenju brojnih zloupotreba u cilju ličnog bogaćenja. Tako je 1699. godine uveo i razrezao nezakonit porez na cjelokupno stanovništvo pljevaljskog kadiluka. Pljevljaci su, nezavisno od svoje etničke pri­padnosti, podnosili žalbe višim instancama u narednim godinama. Obratili su se 1707. godine namjesniku bosanskog ejaleta Sirke Osman­paši, kao i hercegovačkom sandžak­begu i pljevaljskom kadiji. Od ovih ličnosti su tražili zaštitu od Abdul Fetaha koji je svojim spletkama postao noćna mora za cijeli kraj. Pozvani se na ove žalbe nijesu obazirali. Tek poslije treće žalbene predstavke iz 1709. godine koju su žitelji pljevaljskog kraja uputili centralnoj vladi u Carigradu, pljevaljski kadija je bio primoran da protiv optuženog preduzme potrebne mjere. Abdul Fetah je kao optuženi pozvan

545 Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju Crne Gore..., 120­122.

546 Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, 34, 51.

188

na sud, ali se iz dostupne dokumentacije ne može utvrditi na koju je kaznu osuđen. Kako bilo, on nije više obavljao dužnost naiba pljevaljskog kadiluka.547

Stanovništvo pljevaljskog kadiluka se i 1707. godine žalilo vladi u Carigradu na hercegovačkog sandžak­bega Sejfulah­pašu. Pljevljaci su isticali da je još prije nepune decenije 1698­1699. godine na ime bedeli konaka (porez na stanovanje) i bedeli nefira (porez za oslobađanje od vojne obaveze) Sejfulah­paša nezakonito uzeo 1.300 groša. To je po ondašnjem kursu iznosilo 247.000 akči. On je ovu evidentnu zloupotrebu pravdao potrebom za ishranu vojske. Razmatrajući ovu žalbu, sud je donio odluku da se nezakoniti novac vrati i da Sejfulah­paša iz ličnih novčanih sredstava nadoknadi štetu svima onima od kojih je uzeo novac. Osioni hercegovački sandžak­beg se nije osvrtao na donešenu presudu. Njegovim zloupotrebama kao da nije bilo kraja. Bez osnova je počeo hapsiti pojedine uglednije ličnosti i od njih na ime puštanja na slobodu tražio novac koji je zadržavao za sebe. Mada je u više navrata o tome obaviještena, centralna vlada nije ništa preduzela da se takve nezakonitosti suzbiju.548 Ovo je bio zaista rijedak primjer da se Porta oglušila o opravdane žalbe svojih podanika u Crnoj Gori.

Skovano zajedništvo između Crnogoraca i Muslimana u Plje vljima osjetilo se i sredinom XVII stoljeća. Cjelokupno stano­vništvo Pljevalja žalilo se na nekog Mustafu i Omera da su sa svojim istomišljenicima nekažnjeno pljačkali pojedina domaćinstva, od ljudi otimali stoku i novac, a za ova činjenja nijesu nikome odgovarali. zato su mnoge porodice iz Pljevalja spas potražile seljenjem u druge sigurnije kadiluke.549

Dolazilo je, istina rijetko, i do manjeg narušavanja, pretežno skla dnih međuetničkih relacija u pljevaljskom kraju. Domaće mu­slimansko stanovništvo je u selu Kruševu 1750. godine pokušalo da dio svojih poreskih obaveza transponuje na nemuslimane. O toj nedozvoljenoj radnji kadija šejh Ibrahim je pisao Ramadan­agi, pripadniku vojnog (spahijskog) reda. Ramadan­aga je smatrao da ovu pojavu što prije treba zaustaviti. Zalagao se da se putem zakona

547 Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 158­159.

548 Isto, 159.549 Isto, 160.

189

nagnaju poreski obveznici da prema državi izmire svoju obavezu.550 Time je spriječen još jedan nezakoniti postupak, a istovremeno su održani dobri međuetnički odnosi.

Crnogorski mitropolit Sava Petrović je, takođe, imao solidne relacije s predstavnicima turske vlasti u Crnoj Gori. Ti odnosi ispoljeni su i u ekonomskoj sferi. Tako su age podgoričke tvrđave izjavile pred sudom 1746. godine da su sve što imaju kao odžakire u Spiču, Ulcinju, Cetinju i Dobrom selu izdali pod zakup crnogorskom mitropolitu Savi. Mitropolit je bio obavezan da im svake godine daje za te zemlje ukupno 16 dukata.551

Kraj XVII vijeka je period burnih dešavanja u Podgorici. U ovom gradu je 1693. godine bilo zatvoreno više desetina Kuča. Kuči su se dovijali na razne načine da oslobode svoje plemenike. Računali su na svoje rođake, ali i na iskrene prijatelje među podgoričkim Muslimanima koji su inače bili protivnici Sulejman­paše Bušatlije. Pokazalo se da je to pravi oslonac, jer su Kuči uspjeli da izvuku svoje ljude iz kazamata. Ova otmica izvršena je uz primjenu oružja. Zanimljivo je da je energični protivnik oslobađanja Kuča bio vojvoda Šćepan, pašin povjerenik iz Podgorice, ali je u tome bio osujećen, pa se morao spasavati bjekstvom iz grada. Uspio je u tome, ali mu je kuća porušena do temelja.552

Ovo je bio samo uvod u mnogo ozbiljniji događaj koji će se de siti u jesen 1693. godine. Bušatlija je u Podgorici imao mnogo ličnih protivnika među znamenitim građanima. Oni su se odvažili na pobunu pošto su znali da sandžak­beg nije miljenik sultana. U pomoć su pozvali Kuče, a oni su na mletački nagovor pristali da im budu saveznici. Pridružili su im se i Piperi. Pobuna u Podgorici izbila je u jesen 1693. godine. Uzela je više maha nego što se moglo pretpostaviti. Počela je sukobom starješine vojne posade sa varošanima, da bi se uskoro pretvorila u pobunu protiv sandžak­bega Sulejman­paše. U pobuni su se udružili Muslimani i Crnogorci, a narod su predvodili Mustaj­beg Glavatović (u ime Muslimana) i Mirko Đeneralović (u ime Crnogoraca). Pobunjenici su napali vojnu posadu i njenog zapovjednika, a mustahfizi (branioci tvrđave), da se spasu od pogibije, pobjegli su iz tvrđave u kuće podgoričke varoši u

550 Isto.551 Hamid Hadžibegić, n. d, 125­126.552 Rastislav V. Petrović, Pleme Kuči 1684-1796, Beograd 1981, 114.

190

kojima su mogli biti sigurniji. Pobuna je poprimila široke razmjere. Protiv Sulejman­paše digli su se i Skadrani, Barani i dio Muslimana u Žabljaku. Pobunjenici su se nadali da će Porta svrgnuti neugodnog i oholog pašu, ali se to nije obistinilo. Sultan je ova zbivanja shvatio ozbiljno. Intervenisao je rumelijski beglerbeg, a Bušatlija je zbačen samo privremeno, pošto se sultan s njim pomirio. Bušatlija je to iskoristio da se osveti Podgoričanima. Sa svojim pristalicama, agama podgoričke tvrđave, paša je opljačkao i spalio kuće i dućane u Podgorici, kao i mlinove i čifluke građana u okolini grada.553

Ova netrpeljivost nije bila dugog vijeka. Turski sudovi su pokazali objektivnost i povodom tužbe cetinjskog mitropolita Da­nila. Vladika Danilo se u aprilu 1704. godine obratio šerijatskom sudu u Podgorici. Tužio je tada Mustafu­agu, Mustafu Čelebiju Ubovića, Omera Čelebiju i Mustafu Hasan­bašu iz Žabljaka zbog prikrivanja nečijeg sina. Sud je za svega dva dana donio presudu u mitropolitovu korist.554

Velik broj Muslimana u Spužu, a naročito u Podgorici, uvijek je imao na umu da ih s Crnogorcima veže zajedničko porijeklo i stoga su prema njima ispoljavali blagonaklonost, i to u vrlo delikatnim situacijama. Spuški i podgorički Muslimani u oktobru 1729. godine nijesu htjeli da se žale na Crnogorce zbog animoziteta između bosanskih Muslimana i Crnogoraca. Građani Podgorice i Spuža bili su, naime, kod bosanskog valije da vide isprave u vezi s trgovinom. Želeći da iskoristi ovaj problem, valija im je sugerisao da treba da pošalju protest Porti, u kome bi se tužili na otimačine Crnogoraca. Muslimani iz Spuža i Podgorice nijesu podlegli ovom pritisku i stoga su glatko odbili ponuđeni prijedlog.555 Time su jasno pokazali da je kod njih jače izražena solidarnost s pravoslavnim Crnogorcima nego prema inovjercima u Bosni.

Svijest o etničkoj srodnosti s Crnogorcima bila je veoma ži­va i kod kolašinskih Muslimana. U Kolašinu, kao i u cijeloj Crnoj Gori, bile su uspostavljene brojne institucije kumstva, po bra­timstva, poočinstva, orođavanja putem sklapanja braka i slično. Ovim običajnim institucijama je pridavan poseban značaj, te su bile poštovane i vrednovane kao najveći stepen srodstva, čuvane i

553 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 130­131.554 Isto, 141.555 Bogumil Hrabak, Skadarski mutesarifi i njihov odnos prema

Crnoj Gori 1685-1737, Istorijski zapisi, br. 2, Podgorica 1996, 44.

191

održavane generacijama. Najčešće su bile u funkciji borbe protiv međusobne zavađenosti i mržnje, u težnji da se dosegne izmirenje i praštanje.

Takvo opredjeljenje je najupečatljivije pokazao kolašinski kapetan Hasan­beg Mekić. Mekić je krajem XVIII vijeka da bi primirio Moračane koji su stremili da se definitivno oslobode tur­ske vlasti, zbog čega je dolazilo do teške međusobne zavade i krvavih obračuna i osveta, oženio svog bratanića Mujagu, ondašnjeg kolašinskog dizdara, sa Dragunom, kćerkom moračkog kneza Ra­du la, koji je sa sinom Jovanom prije toga bio ubijen od strane Kolašinaca, a drugog kneževog sina Minu je posinio.556

Postoje i drugi primjeri dobrih odnosa ove dvije etnički srodne ali vjerski različite skupine u kolašinskom kraju. Najilustrativnije o tome svjedoče ne tako rijetki, ali veoma interesantni i često nerazumljivi slučajevi za one koji dobro ne poznaju suštinu ovih odnosa. Riječ je o slučajevima sklapanja savezništva Kolašinaca sa Moračanima i Rovčanima, kao i sa nekim drugim okolnim pleme­nima, u cilju zajedničkog nastupa i odbrane od napada sa strane. Zajedništvo je sklapano bez obzira na konfesionalnu pripadnost napadača. Konkretnije rečeno, iako su nerijetko bili u sukobu, Ko­lašincima nije smetalo da od susjednih crnogorskih plemena, zatraže pomoć, pa i protiv Muslimana iz drugih krajeva. Takva zbi vanja su se pretežno događala kada su bile u pitanju vojne snage centralne turske vlasti koje su preduzimale ratne pohode protiv neposlušnih Kolašinaca.557

I siloviti obračuni između Crnogoraca i Muslimana u ko la­šinskom kraju odlikovali su se međusobnim uvažavanjem. Uoči boja na Morači 1820. godine zabilježeno je nesvakidašnje zajedničko marševanje crnogorske i turske vojske od Župe Nikšićke do Morače. Crnogorsku vojsku je predvodio serdar Mrkoje Mijušković, a tursku Osman­beg Mušović. Seiz (sluga) bega Mušovića želio je da uhvati muštuluk svome gospodaru za vijest o pogibiji serdara Mrkoja. Osman­beg mu je ljutito odgovorio – kakav muštuluk fukaro, jazuk (šteta) za takvim junakom.558

556 Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana, Alma­nah br. 5­6, Podgorica 1998, 75.

557 Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 172.558 Radoje Pajović, O nekim istorijskim pogledima i tretmanu Musli-

mana Crne Gore, Almanah, br. 13­14, Podgorica 2000, 247.

192

Savezništvo između Kolašinaca i okolnih crnogorskih plemena nastajalo je iz trenutnih potreba, ali je počivalo na svijesti o srodstvu i zajedničkom porijeklu. Ta saradnja je ispoljena i u ljeto 1832. godine, kada ih je, po nalogu bosanskog vezira, napala velika turska vojska. Pred ovom opasnošću iz Bosne, Kolašinci su „sklopili mir“ sa Moračanima. Moračani su nesebično pomagali „svoje Turke“ i prihvatili su njihovu nejač u vrijeme trajanja borbi.559

Kolašinski Muslimani su pripadnicima ove kaznene ekspe­dicije nanijeli velike gubitke u ljudstvu i materijalu. Poslije završetka sukoba oni su Moračanima kao svojim saveznicima, pored ostalog, ponudili 300 zarobljenih nizama „da rade sa njima što god hoće“. Moračani su stoga tražili savjet od Petra II Petrovića Njegoša kako da postupe u ovom slučaju. Crnogorski vladika je naredio da ovu ponudu ne smiju prihvatiti, nego da ostanu „neutralni između sultana i njegovih buntovnika“.560

Kolašinski Muslimani i Crnogorci su u periodu mira privremeno obustavljali neprijateljstva i sukobe, te sklapali primirja. To se obi­čno dešavalo u vrijeme sezonskih ratarskih radova, prvenstveno u ljetnjem periodu godine, tj. dok se stoka nalazila na pasištima po pla­ninama. Obje strane su veoma poštovale sklopljeno primirje i zadatu riječ. U slučaju da je neko prekrši, bio bi najstrože kažnjavan, često i smrtnom kaznom, i to od strane svojih saplemenika.561

Najsnažniju manifestaciju ove postojanosti pružio je poznati morački prvak i četovođa Milisav Mišin Vujisić 1849. godine. Vujisić je bio u prijateljskim odnosima sa Pokrklićima, muslimanskom trgovačkom porodicom iz Podgorice. Nekoliko članova ove poro­dice je jednom prilikom došlo kod Vujisića u Moraču radi trgovine stokom. Morački prvak ih je uputio plemenskom kapetanu Mitru Radoviću u Donju Moraču sa preporukom da im se omogući slo­bodno kretanje i trgovina. Neki kapetanovi rođaci su se oglušili o ovu preporuku, vjerovatno uz Radovićevo prećutno odobravanje, pa su oduzeli robu i protjerali Muslimane. Ovaj nečasni postupak je ražestio pravdoljubivog Vujisića, budući da je bila pogažena zadata riječ i prekršeno primirje. Zato je ubio Radovića i odmetnuo se u šumu.562

559 Žarko Šćepanović, n. d, 181.560 Slobodan Šćepanović, n. d, 76.561 Isto, 76­77.562 Isto, 77.

193

Veoma tolerantni odnosi između kolašinskih Muslimana i Crnogoraca narušeni su sredinom XIX vijeka. Tačnije, Crnogorci su početkom avgusta 1858. godine razorili Kolašin i okolna naselja. Teško stanje je još više zaoštreno razgraničenjem između Crne Gore i Osmanskog carstva, poslije čega je Kolašin i njegova najbliža okolina bio ukliješten teritorijom koja je pripadala Crnoj Gori. Tada su mnogi Muslimani ostali bez svojih domova i imovine. Otuda ogromna količina ozlojeđenosti i mržnje prema Crnogorcima, koje su počeli da tretiraju kao jedine krivce za svoje patnje i nevolje.563

Kolašinski Muslimani su se u ogromnom broju skrasili na pro­storu Donjeg Kolašina i Sandžaka. Ozlojeđenost prema Crno gorcima ispoljila se u „zaboravljanju“ na srodstvo i zajedničko porijeklo sa Crnogorcima, na viševjekovni suživot, na česte udružene borbe protiv zajedničkog neprijatelja. Tako se manji dio crnogorskih Muslimana sve više otuđivao, dijelio i odvajao po vjerskoj osnovi. Prešlo se i u drugu krajnost, pa se Muslimani počinju sve više poistovjećivati sa Turcima. Njihov svakodnevni život bio je protkan „turkovanjem“ i „bošnjakovanjem“. Nastojali su da utemelje i pro­šire priču o njihovom navodno neslovenskom porijeklu. Žarko Šće­panović je pronicljivo zapazio da ovi Muslimani „čak i svoj maternji narodni jezik, koji se praktično ni po čemu nije razlikovao od jezika okolnih plemena i krajeva, odnosno sredina iz kojih su oni poticali, nazivaju „bošnjačkim“ i nastoje ga učiniti drugačijim i različitim od jezika svojih crnogorskih susjeda i saplemenika“.564

Uglavnom su trpeljivi odnosi između Crnogoraca i Muslimana bili prisutni i u nikšićkom kraju. Suživot je u mirnim vremenima proticao sasvim normalnim tokom. Između njih je postojalo mnogo više sličnosti nego razlika. Jedino su se razlikovali po tome što se „... hrišćani krste a muhamedanci klanjaju. Drugo im je sve zajedničko, kako jezik, tako i običaji... Jedni drugima polaze o gadetima: o Božiću i Krsnom imenu, o Bajramu, o svadbama i drugim veseljima, kao i na žalostima. Svetom Vasiliju u Ostrogu idu i mole se i Muhamedovci kao i Hrišćani, a mnogi su mu zavještani, kao hadži Alija Verizović (Ferizović – Z. F) koji je svake godine prilagao obilat svoj zavještani dar Sv. Vasiliju Ostroškom“.565 Uočljivo je da za autora ovih redova,

563 Ejup Mušović, Mušovići..., 101.564 Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje..., 254­255.565 Maksim M. Šobajić, Muhamedanizam hercegovački – Karakteristike

poturica, Almanah, br. 7­8, Podgorica 1999, 216­217.

194

etnografa Maksima Šobajića, nema dvojbe da Crnogorci i Muslimani u Nikšiću koriste isti jezik, te da je kod Muslimana vrlo živa svijest o zajedničkom porijeklu s Crnogorcima.

Pojedina činjenja nikšićkih Muslimana prema Crnogorcima predstavljaju obrasce moralne veličine. Kada su Muslimani 1789. godine razorili Trebjesu, posjekli su i starog nikšićkog vojvodu Grgura. Njegovu glavu su stavili na kolac u gradu. To je izazvalo veliko sažaljenje kod žene nikšićkog kadije Mula Jaije Brunčevića, a sestre Usa­age Džidića. Ona je uz odobravanje muža i brata skinula vojvodinu glavu s grada i odnijela je popu Radu Ćuku da je sahrani s vojvodinim tijelom.566

Ispoljavan je i human odnos prema ratnim zarobljenicima. Ta­ko je Muko Ljuca zarobio sedam boraca iz Pipera, i zatim ih odveo u svoju kulu na Lukovu. Na ovu vijest ustali su pojedini Muslimani iz grada koji su željeli da osvete svoje sunarodnike. Muko Ljuca im to nije dopustio, već je iz Lukova sa zarobljenim Piperima sišao u grad i poručio piperskim prvacima da razmijene uhvaćene borce za primjerene otkupe. Piperi su donijeli srebrnog oružja, novca i drugih stvari, ali je od svega Muko uzeo samo jednu ledenicu i po tom im predao zarobljenike. Ovo je podiglo njegov ugled među Crno­gorcima, posebno Piperima koji od tada više nikad nijesu napadali na Lukovo.567

Zaštitnički odnos prema nikšićkim Muslimanima imao je i crnogorski vladar Petar I Petrović Njegoš. Manifestovao ga je povo­dom jednog ozbiljnog sukoba između Ferizovića i Gruda, dva jaka i poznata nikšićka bratstva, koji se dogodio 1805. godine. Ferizovići su poticali iz nikšićkog kraja, preciznije od bratstva Popovići iz Nikšićke Župe, dok su Grude bile albanskog porijekla. Taj sukob se pretvorio u krvavi obračun u koji su se umiješala i brdska plemena (Bjelopavlići, Piperi i Pješivci) i to na strani Gruda, a protiv Ferizovića. Crnogorski vladika je bio ogorčen na ovakav rasplet događaja, pa je oštro ukorio glavare brdskih plemena, i to preko svoja dva pisma, što su se „udružili sa nikšićkim Arbanasima, a protiv naših Turaka“. Zatim je u srditom tonu nastavio: „Razumijeli smo, što ste učinili od Vezirovića (odnosi se na Ferizoviće – primj. Z. F) i kako ste se udružili s nikšickijema Arbanasima i ostao sam žestoko uvrijeđen,

566 Petar Šobajić, Nikšić..., 107.567 Isto, 107­108.

195

budući su to stvari suprotne visokoslavnome mojemu pokrovitelju, Velikomu Aleksandru imperatoru i samodršcu vserosijskomu. Ja sam pisao toliko knjiga na različita mjesta, također i vašemu igumanu Petroniju, da bi on savjetovao vas i naučio, da stojite s mirom i da se prođete od jedinstva s Arbanasima ... evo dakle vidim, da su sva moja ... i moje nauke ostale bez koristi ... mojega i svijeh glavara crnogorskijeh ... i prognali Veziroviće ... znate da ni ja, ni ovo praviteljstvo, niti crnogorski narod na ove stvari s vama pristati nećemo, ali hoćemo da čisto znamo ko je četovođa pred tom vojskom bio, ko je vojsku kupio i ko je jedinstvo s Arbanasima činio i za koje uzroke, jerbo očito vidimo da to ne može narodu hercegovačkomu nego veliko zlo i nesreću donijet“.568 Upadljivo je da Petar I, pored ljutnje zbog napada na Ferizoviće, upotrebljava izraz „naši Turci“, što je s terminom „naši muhamedanci“, bilo najčešće oslovljavanje crnogorskih Muslimana.

Vladika Petar I je pokazao obazrivost i prema pojedinim podgoričkim Muslimanima. Crnogorski vladika je djelovao usrdno i pomirljivo 1810. godine kada je podgoričkom zabitu Smail­begu Osmanagiću, zbog sukoba s Tahir­pašom, oduzet zabitluk. Osman­beg je digao pobunu, kojoj vladika Petar I nije bio naklonjen. Smatrao je da ona samo šteti Osmanagiću, ali i njihovim međusobnim odnosima. Molio je Tahir­pašu da na lijep način smiri pobunjenike i Smail­begu vrati oduzeti čin. Na ovu molbu paša je odgovorio da Podgoričanima, ukoliko ostanu mirni, neće ništa učiniti, a da zabitluk daje kome hoće. Vladičin pokušaj za izmirenjem nije uspio, pa je Tahir­paša s vojskom krenuo na Osmanagiće. Smail­beg je s braćom i nekoliko podgoričkih Muslimana pobjegao na Cetinje i tu su bili vrlo ljubazno primljeni. Petar I je malo kasnije ponovo molio Tahir­pašu da oprosti Osmanagiću i omogući mu povratak u Podgoricu. Tahir­paša je to dopustio, ali je za zabita u Podgoricu postavio Smail­agu Mećikukića.569

Angažovanje Crne Gore u Hercegovačkom ustanku 1875. godine naišlo je na odobravanje i pojedinih muslimanskih prvaka u Nikšiću. Prije toga je iz Nikšića izašlo i stavilo se na raspolaganje

568 Jefto M. Milović, Petar I Petrović Njegoš – tema i drugi doku-menti, knj. 1 (1780­1820), Titograd 1987, 205.

569 Dušan Vuksan, Crna Gora u 1809. i 1810. godini, Zapisi, sv. 6, Cetinje 1939, 325.

196

crnogorskoj upravi oko 60 Muslimana, na čelu sa poznatim nikšićkim prvakom Mujom Hadžajlićem. Ovaj Nikšićanin je kasnije nagrađen najvećim crnogorskim odlikovanjem.570

I ratna zbivanja ostavljala su prostor za činjenje poštenih djela. Prilikom crnogorske opsade Nikšića 1877. godine jedan crnogorski trgovac je otišao iz grada u vojsku svog naroda. Svoju radnju je povjerio na čuvanje komšiji Muslimanu. Kad su Crnogorci ušli u Nikšić crnogorski trgovac je zatekao svoju radnju neoštećenu i sa cjelokupnom robom.571

Primjeri ljudskosti i tolerancije u vrijeme osmanske uprave bili su karakteristični i za ostale crnogorske sredine: Plav, Gusinje, Rožaje, Bijelo Polje, Vasojeviće, Bar, Mrkojeviće. No, najviše sačuvanih podataka odnosi se na područje Podgorice. Manje je poznato da je jedan broj djevojaka iz crnogorskih porodica živio i radio u podgoričkim muslimanskim kućama i da je posmatran kao i članovi njihovih zajednica. Domaćinstva u kojima su ove djevojke živjele organizovale su i njihove svadbene ispraćaje kada su se udavale. Domaćini su bili veoma osjetljivi kada su bili u pitanju čast i ugled ovih djevojaka i zbog toga su bili spremni da se i obra­čunaju sa svima koji se prema njima nijesu korektno ponašali. Istraživači ove problematike su zabilježili sljedeće: „Muhamedanac je smatrao za grijeh da oskrnavi vjeru svojih sluga. Dešavalo se da se Muslimani i zavade zbog sluga i svaki je smatrao za dužnost i čast da se stavi u odbranu svojih slugu, makar došlo i do krvi“.572 Starješine muslimanskih domaćinstava su udavale ove djevojke po crnogorskom običaju, a neke su ostarjele i umirale u kućama svojih vlasnika. Uz ove žene je podizana i najbliža njihova rodbina. Tako je i Ilarion Roganović, koji je kasnije postao crnogorski mitropolit, živio i podizao se kod svoje tri sestre koje su živjele kod podgoričkih Muslimana.573

Često su bila uspostavljana pobratimstva između podgoričkih Muslimana i Crnogoraca. Ona su bila iskrena i čvrsta, što pokazuje primjer pobratimstva između Joša Stanojeva iz Fundine i Meda

570 Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stanovništvo..., 205.

571 Petar Šobajić, Nikšić..., 108.572 Andrija Jovićević, Zeta i Lješkopolje, Beograd 1922, 395.573 Isto.

197

Đečevića iz Podgorice. Zbog nekih neraščišćenih računa grupa Muslimana je htjela da uhvati i ubije Joša Stanojeva. Uočivši opasnost, Jošo se zaklonio u jednu zidinu, spreman da pruži otpor. Kad je saznao za ovu nemilu situaciju, Medo je odmah došao sa trideset naoružanih Đečevića i uzeo Joša u zaštitu. Napadači su stoga odstupili, pošto se nijesu smjeli zamjeriti jakom i prestižnom bratstvu Đečevića.574

U jednoj prilici desilo se nekom Komaninu da na podgoričkoj pijaci nenamjerno rani dva i ubije tri Muslimana. Jedan od ubijenih bio je Jusuf Vranić. Razgnijevljeni Muslimani željeli su da ubiju Komanina, ali je tu namjeru osujetio Jakup Vranić, brat ubijenog Jusufa. Jakup je odveo Komanina kod zabita Ali­spahije Lekića koji ga je uputio u Komane.575

Muslimani u Podgorici su bili vrlo osjetljivi na svakog ko bi li kvidirao nenamjernog ubicu. To je nailazilo na strogu osudu pod­goričke sredine, kao u slučaju islamiziranih Ramadanovića koji su ubili jednog Crnogorca, kalajdžiju iz Podgorice. Ovaj kalajdžija je nehotično ubio jednog rođaka Ramadanovića. Podgorički Muslimani su zbog toga Ramadanoviće nazivali „pogančevići“.576

Dobri međuetnički odnosi primjećivali su se i u svakodnevnom životu žitelja Podgorice. Porodični život Muslimana proticao je i u znaku obilježavanja vjerskih i drugih praznika. Prilikom proslavljanja Bajrama, Ramazana, sunećenja i svadbi priređivana su velika vese­lja, na kojima se mnogo jelo i pilo i koja su trajala po nekoliko da­na. Veoma često su na ta veselja, kao prijatelji i komšije, pozivani Crnogorci. Crnogorci su, pak, skromnije od Muslimana, proslavljali slave, krštenja i svadbe. I oni su, dakako, pozivali komšije i prijatelje Muslimane na svoje praznike.577

Povremeno je i Petar II Petrović Njegoš održavao bliske relacije s podgoričkim Muslimanima. Kada se skadarski vezir Mustafa­paša u savezu sa bosanskim glavarima suprotstavio sultanu zbog njegovih reformi, podgorički Muslimani su odabrali sultanovu stranu. Vladika Petar II je težio da sa Muslimanima održava prijateljske odnose, kao

574 Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991, 198.

575 Isto.576 Isto.577 Isto, 209.

198

sa jednokrvnom braćom, pa im je u novonastalim okolnostima pružio podršku. Njegošu su podgoričke age i begovi uputili pismo u kome ga obavještavaju da su prognali vezirovog pašajliju, eksponenta protjeranog Bušatlije. Crnogorski vladika im je 1. jula 1831. mudro i dobronamjerno odgovorio da su „imali cijeli razlog i učinili kako jedni pošteni ljudi i kako sam Gospod Bog zapovijeda. Zašto kakvi biste ljudi vi bili, kada biste se sa svojim carem i gospodarem pobili, a pomagali sluzi carevu koji se pomamio... Mi se s carem nijesmo nikad bili ni svađali, nego s njegovim hajinima, koji su nagonili i nas i vas da se koljemo i da se mrzimo i da se razdvojimo. Ali već se mrzjeti nećemo, nego živjeti kao pošteni ljudi i ostali i biti u svijet jedno i braća jednovjerna“.578

Njegoš je iste godine (1831) pisao jednom podgoričkom mu­slimanskom prvaku da se raduje što se na granici čuva mir. Kada je 1832. godine osmanska vlast bezrazložno uhapsila dvadeset Crno­goraca, Njegoš je urgirao kod turskog komandanta u Podgorici – Afis­age da ih pusti iz tamnice. Afis­aga je uslišio ovu intervenciju crnogorskog vladike i oslobodio je uhapšene Crnogorce.579

Petar II Petrović Njegoš je imao česte kontakte sa herce go­va čkim vezirom Ali­pašom Rizvanbegovićem­Stočevićem. Na to su ih primorali stalni nemiri između Crne Gore i Hercegovine.Sto ga su morali rješavati pogranične sporove. Nakon trodnevnih pre govora, u septembru 1842. u Dubrovniku je zaključen ugovor u kome je istaknuto da se potpisuje mir „između nezavisne oblasti Crne Gore i pašaluka hercegovačkog“. Tako je Ali­paša priznao ne zavisnost Crne Gore, koju je prije toga priznao i bosanski vezir. Ovom prilikom, Njegoš i Ali­paša su se pobratimili. Između njih su često razmjenjivana pisma puna zakletvi na vječno prijateljstvo.580

U oslobođenoj Crnoj Gori je prije 1878. godine bilo malo Muslimana. To nije zamaglilo pogled dalekovidog crnogorskog knjaza Danila Petrovića. Otuda u Danilovom „Zakoniku“, donešenom 1855. godine, čl. 92, stoji sljedeća odredba: „Iako u ovoj zemlji nema nikakve narodnosti do jedino srpske i nikakve vjere do jedino pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živjeti u ovu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati

578 Dušan Vuksan, Prve dvije godine Njegoševe vlade, Letopis Ma­tice srpske, Novi Sad 1936, 119­120.

579 Isto, 29­30.580 Petar II Petrović Njegoš, Pisma, Podgorica 1995, passim.

199

kako i svaki Crnogorac i Brđanin uživa“.581 Istoričar Jovan Bojović je ustanovio da formulacije „do jedino srpske“ nema u originalnoj verziji zakonika, te da je ona naknadno umetnuta.582

Ovim članom je, zasigurno, Crna Gora prije Berlinskog kongresa, priznala slobodu ispovijedanja vjere. Uopšte, u Crnoj Gori nije poznata isključivost prema pripadnicima druge narodnosti i vjere. To su bili jasni znaci emancipacije i humanizma u procesu njenog uključenja u civilizovana evropska društva.583 Dobri po­zna vaoci problematike muslimanskog naroda Crne Gore smatraju da je tretiranim članom Danilovog zakonika izvršeno ozvaničenje nacionalnog identiteta Muslimana u najmanjoj balkanskoj državi. Time je afirmisano postojanje „inovjernika“, znači „muhamedanaca“, kao i „inoplemenika“, odnosno Muslimana. Iz ove odrednice je evo­luirala narodnosna – tj. muslimanska.584

Veliku tolerantnost prema Muslimanima, kao i Albancima islamske vjeroispovijesti podgrijavao je crnogorski suveren Nikola I Petrović Njegoš (1860­1918). Nju je ispoljio već na početku svoje dugotrajne vladavine. Poslije bitke na Krnjicama (Crmnica) u aprilu 1862. bilo je zarobljeno više neprijateljskih vojnika, koji su sprovedeni na Cetinje. Među njima su bili znameniti glavari Hasan Hot i Buljuk Baša Murteza. Knjaz Nikola im je u svom obraćanju odao priznanje na junačkoj borbi, a zatim je apostrofirao sljedeće: „I ja u vama ne gledam robove nego junake koje je ratna sreća dovela do toga da se moraju predati neprijatelju koji će sa vama prijateljski postupati. Od ovog časa vi nijeste robovi, jer ste došli u slobodnu zemlju. Iz te slobodne zemlje hoću da idete kao slobodni ljudi svome zavičaju. Kupite i zovite Turke, Arbanase, neka idu na nas i protivu nas i mi ćemo ih dočekati onako kao što smo i vas dočekali. Samo pazite da ve po drugi put ne zarobimo. U tom slučaju ne jamčim za vaš život“.585 Ovaj plemeniti gest izazvao je ganutost kod Hasana

581 Jovan Bojović, Zakonik knjaza Danila, Titograd 1982, 165.582 Isto.583 Đoko Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-

1916, Cetinje 1971, 196.584 Avdul Kurpejović, Etnološke osobenosti muslimanskog naroda

u Crnoj Gori, zbornik radova „Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori“, Podgorica 2001, 62.

585 Jovan Jovanović, Muslimani u crnogorskoj državi, Pobjeda 4­11. april 1980, feljton, navedeno prema: Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 35.

200

Hota, koji se crnogorskom suverenu zakleo da njegova „puška neće pucati protiv Crne Gore ne od straha nego od čistoga poštovanja i priznanja da ste ljudi mimo drugih ljudi i po čojstvu i po junaštvu“.586

Svoju tolerantnost prema Muslimanima knjaz Nikola je neprekidno pokazivao. Na to su, doduše, uticali i pragmatični motivi. Početkom sedamdesetih godina XIX vijeka jedan broj muslimanskih porodica iz Hercegovine skrasio se u Crnoj Gori. Crnogorski suveren je na različite načine nastojao da ih pridobije jer je preko njih želio da ostvari crnogorski uticaj među hercegovačkim Muslimanima. Nije se štedjelo da bi se dosegnuo taj cilj. Zato se knjaz Nikola žalio ruskom ministru Gorčakovu 1872. godine da ima velike troškove pošto se uvećavao broj Muslimana koji su iz okolnih turskih provincija nalazili utočište u Crnoj Gori.587

Ovi Muslimani bili su srdačno dočekani u Crnoj Gori. Obra­ćana je pažnja na mnoge detalje koji su im olakšavali boravak. Knjaz Nikola je svakom odraslom Muslimanu davao po fiorin ili dva dnevno. Volio je da ih prilikom raznih svečanosti okuplja na Cetinju. Posebnu naklonost gajio je prema barjaktaru Taloviću, te begovima Rizvanbegovićima i Pivodićima. Njima je knjaz davao po dukat dnevno.588 I Crnogorci su imali koristi od boravka Muslimana u njihovoj zemlji. Prvi puškar na Cetinju bio je Ljuman – Musliman iz Albanije koji se docnije skrasio na Obodu.589

S jasnom političkom namjerom knjaz Nikola je veličao pojedine hercegovačke muslimanske prvake. U svojoj pjesmi „Ženidba bega Ljubovića“, koja je napisana 1868. godine, knjaz Nikola je načinio pravu apoteozu hercegovačkom begovatu. Hvaleći stare begovske porodice, koje više nijesu uživale raniju moć i ugled, crnogorski suveren se nadao da bi ih, zbog nezadovoljstva uslovljenim reformama Omer­paše Latasa, mogao pridobiti za svoje projekcije.590

Sentimentalan pristup prema Muslimanima knjaz Nikola je najupečatljivije pokazao u svojoj „Proklamaciji Hercegovačkom narodu“ iz juna 1876. godine, uoči Veljeg rata (1876­1878). Knjaz

586 Isto.587 Nikola I Petrović, Politički spisi, Cetinje­Titograd 1989, 98­99.588 Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica 1995, 553.589 Pedeset godina na prestolu, Cetinje 1910, 50.590 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 32.

201

je hercegovačkim Muslimanima poručio sljedeće: „Hercegovci muhamedanske vjere! Sve što ovdje rekoh braći Hristove vjere važi potpuno i za vas. Vrijeme kada su Vaši preci primili vjeru Muhamedovu i uživali osobitu vlast i gospodstvo, prošlo je odavno. Malo po čemu oduzeo vi je sve Osmanlija i teški i samovoljni pritisak osmanlijski počeli ste već i vi jako osjećati. Da nije došao i za vas ovaj sretni čas i vi bi ste još malo postali raja osmanlijska isto kao i hrišćani. Muhamedanci! Iako ste druge vjere vi ste braća naša... Zato ja dolazim da ve oslobodim isto kao i vašu braću Hrišćane. U oslobođenoj Hercegovini vi ćete živjeti slobodno. Zakon će u njoj za svakoga jedan i jedini biti, a za sve pravedan. U vjeru vašu kao u svetinju neće niko ticati. Ja vi jamčim za to, a o pravičnosti i ljubavi mojoj prema vama svjedoci su stotine jednovjernika vaših, koji su u zemlji mojoj i kod mene nalazili vazda bratskoga dočeka, pomoći i odlikovanja. Ja ve pozivam, dakle, muhamedanci, da ne dižete oružje protiv svoje jednokrvne braće Hrišćana. Ako se ne možete već danas sa vašom braćom Hrišćanima zajedno boriti protiv Osmanlija, našega zajedničkog neprijatelja, ja ve pozivam da sjedite mirno. U tome slučaju sa životom i imanjem svojim bićete sigurni od svakoga napadaja i povrede. Ako ne učinite tako i ako mi svako pleme i mjesto preko starešinstva svojih ne izjavi svoju miroljubivost i odanstvo svoje meni će jako žao biti, ali ću morati s vama kao s neprijateljima postupati“.591 Očito je da ova knjaževa proklamacija odiše pomirljivošću, željom za zajedničkim životom, ali i pozivom na solidarnost utemeljenom na svijesti o zajedničkom porijeklu. Za knjaza Nikolu nije bilo dvojbe da su Crnogorci i Muslimani etnički srodni narodi i stoga je Muslimane tretirao kao jednokrvnu braću.

Knjaz Nikola je uglavnom poštovao obećanja koja je iznio u svojoj proklamaciji. Savjetovao je svojim vojnicima, 28. juna 1876, da u ratu budu još velikodušniji nego u periodu mira. Prema Muslimanima je zahtijevao maksimalnu obazrivost, o čemu govore ovi izvodi: „Štedite gdje god možete i primajte sa raširenijem bratskim rukama gdje god vam na susret izađu, našu braću muhamedanske vjere. Oni su naša krv, među njima ima potomaka starih i slavnih vojvoda i ljudi naših, koje je sila, nevolja i zabluda odbila od vjere prađedovske. Koji nam pruže ruku od njih nas vjera neće razdvajati.

591 Besjede i proglasi kralja Nikole, Cetinje 2010, 30­31.

202

Bićemo braća i živjećemo kao braća sa njima“.592 Tražio je od crnogorske vojske da zaštite starce, žene, djecu i ranjenike. Zabranio je kidanje glava neprijateljskim vojnicima i prijetio kaznom svima koji bi se oglušili o njegovo naređenje.593

Ova deklarativna određenja poštovana su u zbilji ratnog vrtloga. Puno je primjera kažnjavanja vojnika osuđenih za pljačku. Plemenitost crnogorske vojske ogledala se i u odnosu prema mu­sli manskim zarobljenicima. Uopšte, human odnos Crnogoraca izne­nadio je hercegovačke Muslimane, koji su očekivali krajnje lo še konsekvence njihovog ratovanja. Nasuprot tome, crnogorski su­veren je sa svakim Muslimanom obzirno postupao, mnoge od njih je darivao lijepim poklonima, a najveću čovječnost je pokazao pre­ma muslimanskim ranjenicima koje je upućivao na njegu kod crno­gorskog saniteta. Zato se knjažev autoritet kod ovih Muslimana permanentno uzdizao.594

I u periodima mira izbijali su veoma ozbiljni incidenti. U Pod­gorici je krajem 1874. godine došlo do tzv. „Podgoričkog pokolja“ kada je ubijeno sedamnaest nenaoružanih crnogorskih državljana. Bila je to osveta Muslimana za smrt podgoričkog zabita Jusa Mu­či na Krnića. Ovaj događaj je za kratko pogoršao odnose između Crnogoraca i Muslimana i zasigurno predstavlja ružnu epizodu u međuetničkim relacijama u Podgorici i Crnoj Gori.

Generalno posmatrano, međuetnički odnosi u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave bili su uglavnom dobri, skladni i trpeljivi. Tome je dijelom doprinijela i Porta koja je skoro u cjelini sprečavala zloupotrebe od strane predstavnika lokalne i oblasne osmanske vlasti. Ali taj međuetnički sklad u najvećoj mjeri je počivao na na snošljivim relacijama između Crnogoraca i Muslimana kod kojih je bila jako razvijena svijest o etničkoj srodnosti. Oni su se nerijetko zajednički borili protiv samovoljnih turskih upravitelja. To predstavlja krunski dokaz njihovog povjerenja i uvažavanja. Držanje pojedinih Muslimana prema crnogorskim vladikama Rufimu i Danilu predstavlja paradigmu moralne veličine. Na drugoj strani, crnogorski vladari – Petar I, Petar II, knjaz Danilo i knjaz/kralj Nikola I Petrović poštovali su Muslimane i pružali im pribježište u

592 Isto, 28­29.593 Isto.594 Vojvoda Gavro Vuković, Memoari, Cetinje­Titograd 1985, 321­325.

203

delikatnim situacijama. Za njih, kao i za ostale Crnogorce, Muslimani su bili „naši Turci“, „poturčenjaci“, „saplemenici“ i, dakako, „naša braća po krvi“.

Mit o „Istrazi poturica“

Bilo je potrebno dva i po milenijuma, od Herodota (484­425. godine prije nove ere) do danas da se mitološki nanosi u isto­rijskoj svijesti racionalizuju i postanu predmet interesovanja društvenih i humanističkih nauka. Pokazalo se da je to pregnuće prošlo bez velikog uspjeha. U prirodi čovjeka, kako su dokazali brojni psiholozi i naročito socijalni psiholozi, još uvijek egzistira potreba za iracionalnim prihvatanjem prošlosti, za emocionalnim (pojedinačnim i kolektivnim) nadahnućem mitskim sadržajima iz prošlosti, za željom da ga ponesu iluzije i fantastično, utopijsko. Sve je to smješteno u jednom zdanju čovjekove strukture ličnosti, bilo da ona teži ka humanom stvaralaštvu ili destruktivnosti.595

Takvo poimanje prošlosti karakteristično je i za ne mali dio crnogorskog naroda. Brojni su crnogorski mitovi, a jedan od naj­postojanijih i najkoloritnijih predstavlja mit o „Istrazi poturica“. Prije nego se upustimo u razloge njegovog rasplamsavanja i posljedica koje je proizveo, potrebno je ukazati na prve pomene ovog mita u istoriografskoj produkciji. Vladika Petar I Petrović Njegoš je u svojoj „Kratkoj istoriji Crne Gore“, pisanoj u trećoj deceniji XIX vijeka, prvi naveo da je u doba vladike Danila, rodonačelnika dinastije Petrovića, došlo do „Istrage poturica“. Neubjedljiva je priča o ovom događaju jer nedostaju podaci o motivima, toku, akterima, a nema ni preciznog hronološkog lociranja „Istrage poturica“. Samo je navedeno da se ova radnja desila prije obnavljanja Cetinjskog manastira, odnosno 1701. godine. Sa nešto više podataka o ovom „događaju“ baratao je Sima Milutinović Sarajlija u svojoj „Istoriji Crne Gore“, koja je objavljena 1835. godine u Beogradu. Milutinović je za istorijsku podlogu ovog događaja uzeo epsku pjesmu „Oslobod“, pa je navodno vladika Danilo nakon oslobađanja iz turskog ropstva u Zeti odlučio da istraži poturčenjake u podlovćenskoj Crnoj Gori. Taj naum je i otjelotvoren, pa su neki Turci bili pobijeni, drugi prognani, a najmlađi među

595 Đorđe Stanković i Ljubodrag Dimić, Istoriografija pod nadzo-rom, prilozi istoriji istoriografije, Beograd 1996, 36­37.

204

njima pokršteni. I Milutinović tvrdi da je do „Istrage” došlo prije 1701. godine. „Istraga poturica“ bila je nesporan istorijski događaj i za Vuka Karadžića. On je u svojoj knjizi „Crna Gora i Crnogorci“ otvoreno rekao da je za osnovu ove priče uzeo pjesničku viziju „Istrage poturica“, te da saopštava ono što se u Crnoj Gori „pjevalo i pripovijedalo“. Prema Vuku, vladika Danilo se oko 1703. godine opredijelio da sprovede „Istragu“, a da su Crnogorci napali na svoju islamiziranu sabraću uoči Božića. „Istragu poturica“ je objašnjavao i Dimitrije Milaković u svojoj „Istoriji Crne Gore“, navodeći da se ona zbila uoči Božića 1702. i 1703. godine.596

„Istraga poturica“ dobila je status „zvanične istine“ s pojavom Njegoševog književnog djela „Gorski vijenac“. Ovo djelo je obje­lodanjeno 1847. godine u vrijeme kad je nekim Crnogorcima, poput Pipera i Crmničana, bio bliži skadarski paša nego cetinjski vladika. Čak je crmnički prvak Markiša Plamenac primio sablju od Osman­paše Skopljaka i tom prilikom mu obećao da će se boriti protiv njegovih neprijatelja. Ti događaji nesumnjivo su ostavili dubok trag na Njegoša i kod njega uslovili pomiješana osjećanja rezigniranosti, ljutnje i osvetoljubivosti.597 Izdaju u Piperima i Crmnici, epski opjevanu u deseteračkoj pjesmi „Kula Đurišića” od strane samog Njegoša, crnogorski vladika u svojem glavnom djelu dakako po­istovjećuje s činom „turčenja“. Ti događaji iz stvarnog života Nje­go ševog doba preoblikovani su na širokoj podlozi i retrogradno izdignuti na pijedestal nacionalnog simbola za izdaju. Njegošu je takođe bilo stalo da posredstvom „Istrage poturica“ kao spoljašnjem okviru utemelji i razvije kult svojeg pretka, vladike Danila kao rodonačelnika mitropolitsko­gospodarske loze Petrovića.598

Njegoš je svoje glavno djelo i u ideološkom i u strukturalnom pogledu zasnovao na sadržaju drugog dijela pjesme „Oslobod“ njegovog strica Petra I Petrovića Njegoša kao utemeljivača ofi ci­jelne crnogorske državne tradicije i književnog prethodnika na

596 Živko M. Andrijašević, Istraga poturica – istoriografija, izvori, „istoričnost“ (Da li je bilo „Istrage poturica“), Almanah, br. 15­16, Pod­gorica 2001, 96­99.

597 Zvezdan Folić, Kroz istoriju Crmnice, monografija Crmnica, Vir­pazar 2009, 171­172.

598 Vojislav P. Nikčević, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Podgori­ca 2001, 87.

205

kojeg se ugledao. To je napravio zbog toga što je Petar I drugi dio svoje pjesme oslonio na mitu o Badnjoj večeri. Oba Petrovića su to napravili i zbog toga da bi ta priča korespondirala sa oslobodilačkim tradicijama crnogorskog naroda. Time bi se on još jače mobilisao, kao i ostali hrišćani pod turskom dominacijom i tako se zaustavilo širenje islama i podstakla borba protiv izdaje narodnih interesa.599

Zasigurno se istorijska podloga „Gorskog vijenca“ ne nalazi u Badnjoj večeri nego u veoma aktuelnim i egzistencijalno značajnim društvenim i političkim zbivanjima koja su se desila nekoliko godina prije štampanja ovog velikog djela. Njegov ideološki smisao ponajviše oličava borba protiv izdaje koja je, svakako, trajni problem svih naroda, a posebno malih, kakav je narod crnogorski. Stvarne događaje iz neposrednog života Njegoš je umjetnnički preoblikovao i nepostojeću „Istragu poturica“ projektovao u doba vladike Danila. Ta tema poslužila mu je kao fundamentalni osnov da se široko iskaže ne samo protiv onovremene izdaje već i protiv svakog drugog vida otpadništva od svog naroda.600

Za istoričara je osobito važno da utvrdi na kojim relevantnim izvorima počiva slika o događajima iz prošlosti. Vladika Petar I i Sima Milutinović Sarajlija ne navode da su koristili ni jedan mjerodavan istorijski izvor. Milutinović kaže da mu je narodna pjesma o ovom događaju bila jedini izvor. Ni docniji istoriografi ne govore o bilo kakvom istorijskom izvoru kada tretiraju „Istragu poturica“, već se pozivaju na vladiku Petra I ili na epsko predanje o ovom navodnom događaju.

Prvi izvor o „Istrazi poturica“ predstavlja navodni zapis vladike Danila iz 1707. godine. Zapis je 1861. godine pronašao u Cetinjskom manastiru učitelj Nikola Musulin, a objavljen je 1863. u Glasniku Društva srpske slovesnosti. Prenosimo integralno ovaj dokument: „Pišem ja vladika Danilo da se zna kako Turke izgnasmo između nas 1707. godišta. Prvo kad me odkupiše iz Podgorice, skupismo se nekoliko glavarah crnogorskijeh u magazin na Stanjeviće i tu mi dadoše vjeru da će Turke između sebe izgnati i da će im udariti na Bijele poklade, a dogovor činjasmo na Nikolj dan pred Božić, ali Crnogorci prevariše, na Turke ne udriše. Kad ja to viđeh, jopeta se skupismo na Lovćen u žitnicu manastirsku oko Đurđeva dne, i tu

599 Isto, 118.600 Isto, 118­119.

206

se dogovorismo da im udrimo u Gospođine poste, no Gospođin(i) posti dođoše i prođoše, a Turci ostadoše zdravo. I jošt se počeše mnozina turčiti, jere ih mićaše paša iz Podgorice. Kada ja viđeh da Crnogorci ne smiju Turcima uložit, ja to ostavim stojati do neđelje Svetijeh otacah, a u istu neđelju čujem đe govori narod da oće Turci skandarinski poslati nekoliko ljudi da me ufate zato što sam bunio Crnogorce da svoje Turke pobiju. Kako ja to čujem, pošljem za Vuka Borilovića i četiri brata Martinovića i sve njima kažem kako je i što je i rečem im ako neće Turke pobiti koji su među njima da ću se ja mać iz Crne Gore. Oni odgovore da ne smiju uložiti. Onda ja uzmem svoju sablju i dam je Boriloviću, a onijem četvorici jednom ćurak, drugome dvije puške pecke srebrne, trećemu šipanu vezenu srebrom, a četvrtome deset dukatah, ali oni po svemu tome mene rekoše da neće nipošto što im ja neću dati moje ljude da počnu, e se bojahu i oni da jedan drugoga ne izdaju. Onda ja dozovem Vučka Njeguša, Stanišu Velestovca i Marka Dupiljanina i rečem njima da oni pođu s njima i da oni prvi počnu biti Turke. I tako pođoše na Božić pređe zore i pobiše Turke cetinjske i ćeklićke koji ne kćeše doć da se pokrste kod mene. I tu se moj momak Staniša Velestovac rani. Ali fala Bogorodici ne bi mu ništa nego ga ona sačuva. A bješe ga ubila puška posred prsih i nož posjeka po obije ruke.

I budi slava va vijek Bogu koji nas čuva od pasje vjere. Amin“.601

Obznanjivanje ovog dokumenta, i to jedinog o „Istrazi potu­rica“ nije uzrokovalo vidnije pomjeranje istoriografske interpretacije o ovom tobožnjem događaju. Ipak, on je pospješio neke istoričare da posumnjaju u njegovu vjerodostojnost. Prvi je tu skepsu izrazio grgetečki arhimadrit Ilarion Ruvarac 1899. godine. Ruvarcu je bilo sumnjivo to što o zapisu vladike Danila ništa ne zna vladika Petar I i što on prezentira „Istragu poturica“ drugačije nego što je opisana u zapisu. Grgetečkom arhimandritu je bilo veoma problematično što cetinjski istoriografi ignorišu ono što u zapisu piše, pa nastavljaju da navode 1702. godinu kao godinu kada je uslijedila „Istraga poturica“. To se prvenstveno odnosi na Pavla Rovinskog, Nićifora Dučića, Milorada Medakovića, Dimitrija Milakovića, Lazara Perovića, Lazara Tomanovića. Na primjer, Lazar Perović u svojoj

601 Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), opremio za štampu Jefto Milović, Cetinje 1956, 17­18.

207

„Dvovjekovnoj vladi slavne kuće Petrović­Njegoš“ među navedenim izvorima koje je koristio ne pominje zapis vladike Danila. Teško je povjerovati da bi ga dvorski istoriograf zaobišao da je zapis autentičan. Ni knjaz Nikola nikada nije povjerovao zapisu vladike Danila. On se čak četrdeset godina poslije objavljivanja zapisa i dalje pridržavao ustaljene hronologije. Za crnogorskog knjaza nije bilo dileme – ustanak na „domaće Turke“ dogodio se 1702. godine.602

Ruvarac je u svojim razmatranjima postavio i glavno pitanje: Da li bi vladika Danilo novembra 1709. mogao bez poteškoća poći u Peć, da je 1707. godine, kako se kaže u zapisu, organizovao pokolj islamiziranih Crnogoraca. Da li je bilo moguće da se vladika Danilo slobodno kreće na teritoriji turskog carstva nakon krvavog obračuna sa „poturčenjacima“. U toliko veliku ravnodušnost turskih vlasti zaista ne možemo povjerovati. I 1702. godina je u tom pogledu vrlo problematična. Podsjetićemo da je vladika Danilo vodio spor 1704. godine s Muslimanima pred šerijatskim sudom u Podgorici. Ovaj sud je jednoglasno donio presudu u vladičinu korist.

Osim zapisa vladike Danila o „Istrazi poturica“ ne postoji ni jedan jedini dokument koji bi bar posredno ukazivao na to da se ona uistini odigrala. Više uglednih istoričara (Jovan Tomić, Vladimir Ćorović) je istraživalo u Mletačkom i Dubrovačkom arhivu, ali nijesu uspjeli da pronađu niti jedan podatak o ovom navodnom događaju. Treba imati u vidu da nepostojanje dokumenta o nekom događaju ne implicira da tog događaja nije bilo, to jest uvažavamo stanovište da postoje događaji o kojima nije ostalo traga u arhivskim izvorima. No, „Istraga poturica“ nije beznačajan i bezazlen događaj. Riječ je, kako navode pojedini istoriografi, o masovnom pokolju islamiziranog stanovništva na prostoru koji je samo nekoliko desetina kilometara udaljen od teritorije jedne i te kako uređene države (Mletačke republike). Ta država je zbog vlastite sigurnosti pomno pratila što se dešava u njenom bliskom okruženju. Stoga je mletačka vlada do u detalje bila upoznata sa crnogorsko­turskim odnosima, kao i sa prilikama u Crnoj Gori. U Veneciju su stizali izvještaji o zbivanjima u Crnoj Gori u kojima se pažljivo opisuju i najmanji sukobi, poput otimanja stoke, sporovi oko ispaša..., tako da je odista nevjerovatno da tako velik događaj kao što je ovaj etnički sukob izmakne oštrom oku mletačkih posmatrača.

602 Živko M. Andrijašević, Istraga poturica..., 114­115.

208

Revnosniji istraživači ovog pitanja sa sigurnošću zaključuju da bi u mletačkom arhivu ostalo pisanog traga o „Istrazi poturica“ da je „Istrage“ zaista bilo. U nedostatku dokumenata je krajnje neuvjerljivo tvrditi da je bilo „Istrage poturica“, odnosno crnogorskog ustanka na „domaće Turke“ na Božić 1702, 1707. ili 1709. godine. Neubjedljivo je i to da su Mlečani prećutali ovaj događaj velikih razmjera, a da su znali o nekakvim sporovima oko ispaša u kojima je bilo nekoliko ranjenih. Zvuči neozbiljno i da su Osmanlije ostale pasivne na masovni pokolj svojih istovjernika. Zar bi ovaj groteskan događaj prošao bez adekvatnog odgovora Osmanlija i njihovog napada na Crnu Goru? Zasigurno da ne bi.603

No, vratimo se zapisu vladike Danila kojeg je akribični isto­ričar Živko Andrijašević lucidno analizirao. Kao i svaka relevantna analiza i ova je zavisila od načina postavljanja pitanja i utemeljenih odgovora. Prva postavljena pitanja glasila su: Kakav je to prepad moglo izvesti osam ljudi? Koliko je stvarno bilo cetinjskih „Turaka“? Da li je osam ljudi moglo uhvatiti na spavanju poturčenjake i pobiti ih? Sasvim sigurno je u cetinjskom kraju bilo više islamiziranih Crnogoraca od nekoliko porodica. Oni su, kao uostalom i ogromna većina Crnogoraca, bili naoružani. Imali su i puške, pošto se u vla­dičinom zapisu navodi da su ranili vladičinog „momka“ Sta ni šu Velestovca. Još čudnije je da je osam Crnogoraca ranom zo rom uspjelo da likvidira Turke na Cetinju i da istu stvar urade i u Će­klićima. Poznato je da su Ćeklići selo petnaestak kilometara uda­ljeno od Cetinja i mjesto u kojem je „poturčenjaka“ bilo najviše. A oni su bili naoružani i, za razliku od cetinjskih „Turaka“ – budni. Jer, ma koliko podranili, samo osam Crnogoraca nije moglo zorom likvidirati Muslimane na Cetinju i ponovo zorom stići u Ćekliće, bez obzira kakve su konje imali. To znači da ćeklićkim Muslimanima ovaj napad nije došao iznenada. Uprkos tome, prema vladičinom zapisu, svi ćeklićki „Turci“, kao i oni cetinjski koji nijesu htjeli da se pokrste – ubijeni su. Sve je izvedeno u jednom danu, a Crnogorci su imali samo jednog ranjenog borca – Stanišu Velestovca. Valja imati na umu i da su Muslimani nedvojbeno bili istog mentalitetskog sklopa kao i Crnogorci. Drugačije rečeno, bili su jednako hrabri i uporni. Čini nam se da je ova priča nerealna i nemoguća, upravo zbog predočene analize.604

603 Isto, 125.604 Isto, 117­118.

209

Iskrivljenu sliku negdašnje stvarnosti Crne Gore, oličenu pre ko „Istrage poturica“ prihvatili su i respektabilni crnogorski isto ričari u XX vijeku. Zdušno ju je prigrlio i Jagoš Jovanović u svojoj „Istoriji Crne Gore“, objavljenoj na Cetinju 1947. godine. Ova knjiga je bila veoma frekventna, pa je predstavljala zvanični školski udžbenik na svim nivoima obrazovanja. Veoma se koristila i u vannaučnim krugovima Crne Gore. Stoga se ustalilo shvatanje da je ona kompetentna za sva sporna i nesporna pitanja iz crnogorske istorije. Jovanović je „Istragu poturica“ ovako objašnjavao: „Krajem XVII vijeka islamizirani Crnogorci ili „poturice“, postaju sve prisutniji i sve jači element u crnogorskom društvu. Oni su postali turski agenti u crnogorskim i brdskim plemenima, te su predvodili tursku vojsku kada je napadala na Crnu Goru, prijetili vladiki Danilu i dostavljali izvještaje o njegovom protivturskom radu, sve sa ciljem da Turci što prije napadnu i pokore slobodna crnogorska plemena. Zbog svega toga, mržnja prema poturicama je sve više rasla i pravoslavni Crnogorci su samo čekali neki povod da pređu u odlučnu borbu protiv njih... Crnogorci su na Badnji dan 1709. godine otpočeli „Istragu poturica“ i to najprije u Ćeklićima, Crmnici, Ceklinu i cetinjskom plemenu. Za kratko vrijeme, „guba iz torine“ je očišćena, što je ojačalo jedinstvo bratstva i plemena za dalju borbu protiv neprijatelja“.605

Ovaj Jovanovićev pasaž je eklatantan primjer mitskog po­ima nja negdašnje stvarnosti. Neodržive su njegove tvrdnje o Mu­slimanima kao turskim agentima u crnogorskim plemenima. U prethodnom poglavlju smo naveli da su se islamizirani Crnogorci solidarisali sa svojim sunarodnicima u podlovćenskoj Crnoj Gori u vrijeme Kandijskog rata. Neprihvatljiva je konstatacija o ogromnoj mržnji Crnogoraca prema Muslimanima jer mnoštvo primjera govori potpuno drugačije. Jovanović je u prezentiranju ove priče naslijedio ideološku matricu iz XIX vijeka i neoprezno usvojio romantičarsku i epsku fikciju kao relevantan istorijski izvor. U namjeri da naglasi oslobodilačku borbu crnogorskog naroda, Jovanović je naprosto dijabolizirao sljedbenike islama u Crnoj Gori. Tako je kod generacija i generacija školske i studentske populacije u Crnoj Gori usađivana iracionalna istorijska svijest.

605 Jagoš Jovanović, Istorija Crne Gore, Podgorica 1995, drugo izda­nje, 90­91.

210

„Istragom poturica“ prilično se bavio i Gligor Stanojević, jedan od najznačajnijih crnogorskih istoričara u XX vijeku. Iako je istraživao u Mletačkom arhivu, gdje nije uspio da pronađe niti jedan dokument o „Istrazi poturica“, to nije smetalo Stanojeviću da u trećoj knjizi višetomne „Istorije Crne Gore” (Titograd, 1975) pokuša da dokaže da je do ovog navodnog događaja došlo 1707. godine. Stanojević se, očito, opredijelio da bezuslovno vjeruje zapisu vla­di ke Danila iz pomenute godine. Stoga nije iskazivao nikakvu su­mnju u istoričnost ovog zapisa, pa je sve proticalo tačno onako kako stoji u ovom dokumentu. Ne vršeći kritiku ovog izvora, što je osnovni postulat istorijske struke, ovaj istoričar je iznio veoma pojednostavljene i uprošćene zaključke, poput: „Od prvobitne za mi­sli da se muslimani protjeraju iz zemlje, zatim da se pobiju, vladika Danilo na kraju prihvata srednje rješenje da se ubiju poturice koje neće da se pokrste. Cilj istrage nije bio da se poturice unište, već da se pokrste“.606

Stanojević je, kao i Jovanović, stremio da što više afirmiše oslo bodilačka pregnuća Crnogoraca, ali se u tome poslužio metodom nesvojstvenim jednom opreznom istoričaru. Kao vrstan poznavalac novovjekovne istorije Crne Gore, Stanojeviću je bilo dobro poznato da su se Crnogorci, prvi od balkanskih naroda podigli protiv Osma­nskog carstva. I ta borba je bila skoro neprekidna i dugotrajna, sve do konačnog oslobođenja. Stoga im nije bio potreban nikakav „isto­rijski avans“ izražen kroz „Istragu poturica“. Tim prije, što ta priča predstavlja najobimniju mitsku tvorevinu kao posljedicu uobrazilje jednog, povremeno, narcisoidnog naroda.

Sasvim drugačiju percepciju „Istrage poturica“ prezentirao je istoričar Mustafa Memić. Memićeva knjiga „Bošnjaci­Muslimani Crne Gore“ (Podgorica 2003), i pored izvjesnih vrijednosti, sadrži niz neprimjerenih kvalifikativa na račun crnogorskog naroda, a nasilnim konstrukcijama se izobličavaju istorijski procesi.607 Više problematičnih zbivanja u prošlosti Muslimana Crne Gore autor je protumačio shodno svom trenutnom ideološkom ubjeđenju.

606 Istorija Crne Gore, knj. 3, Titograd 1975, 244­245.607 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., Izdavači

knjige su „Almanah“ iz Podgorice i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektu­alaca iz Sarajeva. Urednik izdanja je prof. dr Šerbo Rastoder, a recenzenti su prof. dr Novak Kilibarda i dr Safet Bandžović.

211

Nagomilani jed i srdžbu zbog zaista teškog stradanja Muslimana i Bošnjaka u ratu u Bosni i Hercegovini, Memić je iznio na stranicama svoje knjige. On je, pored ostalog, izveo senzacionalnu tvrdnju da je u julu 1711. godine u podlovćenskoj Crnoj Gori došlo do „Istrage poturica“. To je prvi i jedini podatak da se ovaj tobožnji događaj veže za 1711. godinu. Ali ni to nije jedino „otkriće“ ovog istoričara. Memić tvrdi da je „Istraga poturica“ bila inspirisana od strane Rusije, te da je dolazak ruskog pukovnika Miloradovića izmijenio tolerantne odnose u Crnoj Gori.608 Autorova namjera je očigledna – da ovom događaju prida pravoslavni obol i tako potkrijepi svoju tezu o dva nepomirljiva svijeta – pravoslavnom i islamskom.

Ne odnoseći se prema ovom događaju ni sa minimumom obzi­rnosti, Memić je uzroke „Istrage poturica“ pronašao u sljedećem: „Nakon iskrcavanja u Grblju 15. juna (1711 – prim. Z. F), pukovnik Miloradović je odmah pristupio realizaciju svog programa o istrebljenju tamošnjih navodnih „Turaka“. U tome je naišao na punu saglasnost i odobravanje vladike Danila Petrovića. Povoljna okolnost bila im je da regularne turske vojske u Crnoj Gori nije nikad bilo (sem povremeno), da je u mnogome egzistirala plemenska vlast, koja je koristila instituciju opšteg plemenskog zbora, da je crnogorski spahija imao svu upravnu vlast, da je on bio pravoslavne vjere, a da je samo sudska vlast bila u rukama kadije, koji je bio bez izvršnih funkcija. Već sjutradan poslije dolaska, pukovnik Miloradović je održao sastanak sa 24 crnogorska, dijelom i brdska, poglavara u kući vladike Danila pod Lovćenom. Na ovom skupu donijeta je odluka o istrebljenju tzv. „Turaka“ u Crnoj Gori. U vezi sa tim, kako pišu Gligor Stanojević i Jagoš Jovanović, prisutna 24 glavara izvršila su zakletvu, po uobičajenim vjerskim propisima, kojim su se zakleli da će odmah izvršiti napad na svoje „Turke“.609

Memić je na jedan naučno neozbiljan način pokušao da u istorijsku nauku unese vlastitu ideološku projekciju. Njegov pokušaj pripada paranaučnom žanru, pošto svoju elaboraciju ne zasniva ni na arhivalijama ni na relevantnoj literaturi. Istrgnutim navodima iz konteksta, Memić je nastojao da na naivan način osnaži svoju tezu. Da bi sve izgledalo ubjedljivije, ustvrdio je da je „Istraga poturica“

608 Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 129­130.609 Isto, 130­131.

212

izazvala dvije turske kaznene ekspedicije (1712. i 1714) protiv po bunjenih Crnogoraca.610 Ovdje se radi o nedopustivoj zamjeni teza, pošto su Crnogorci 1711. godine napali na utvrđeni Nikšić. Silovit odgovor stigao je 1712. godine, kada je Ahmet­paša kaznio Crnogorce zbog ovakvog djelovanja. Isto je uradio i Numan­paša Ćuprilić 1714. godine. Ovi pohodi, što je u naučnoj istoriografiji odavno dokazano, nijesu uslijedili zbog „Istrage poturica“ već zbog odbijanja Crnogoraca da plate harač, kao i zbog nasilništva koja su vršili na turskoj teritoriji.611

Osnovna poruka koju nam Memić šalje svojom izvitoperenom slikom „Istrage poturica“ jeste nemogućnost normalne koegzistencije crnogorskog i muslimanskog naroda u novijoj istoriji. Činjenica je da je „Istraga poturica“ poslužila kao nadahnuće pojedinim crnogorskim ekstremistima u obračunu s Muslimanima, ali nas istorija upozorava da postoje mnogobrojni suprotni primjeri. Zar nije Crna Gora u periodu 1878­1912, o čemu ćemo kasnije detaljnije govoriti, bila u etničkom i vejrskom pogledu najtolerantnija država na Balkanu. Naravno, o tome u Memićevoj „Istoriji“ nema ni pomena.

Postepeno smanjivanje broja Muslimana u podlovćenskoj Crnoj Gori desilo se nakon završetka Morejskog rata (1684­1699). Crnogorci su u ovom ratu masovno stali na stranu Mletačke republike, a Crna Gora je na izmaku XVII vijeka bila faktički slobodna od Turaka. Tada Muslimani, kao manjina, po svemu sudeći, počinju da napuštaju Crnu Goru, budući da je ovakav rasplet događaja kod njih uzrokovao osjećaj pravne i fizičke nesigurnosti. Oni su nastavili da se iseljavaju iz Crne Gore i početkom XVIII vijeka jer su bili uplašeni da će zbog turskih kaznenih pohoda prema Crnoj Gori biti izloženi odmazdi od strane Crnogoraca. U tako napetim okolnostima došlo je do manjih sukoba između Crnogoraca i dvije­tri porodice „poturčenjaka“ u Ćeklićima. A ti sukobi, koji su ostali u svijesti ljudi, docnije su stvorili osnovu za stvaranje mita o „Istrazi poturica“. Ovaj mit je, kako smo naveli, bio potreban i zbog političkih i dinastičkih motiva slavne kuće Petrović­Njegoš.

610 Isto, 133.611 Jovan Tomić, Pohod Numan-paše Ćuprilića na Crnu Goru 1714.

godine, Glas Srpske kraljevske akademije, Beograd 1932, passim.

213

Odnosi Osmanskih vlasti i islamskog stanovništva premapravoslavnoj crkvi

Međuvjerski odnosi u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću nalazili su se u sjenci istraživačkih preokupacija. A riječ je o veoma važnoj istoriografskoj temi. Njen značaj nije određen važnošću religije, shvaćene kao način vršenja vjerskih obreda, nego i sagledavanjem suživota u sredinama u kojima su pripadnici jedne, hrišćanske, vjeroispovijesti osvajanjem potpali pod vlast drugog, kome zvanična religija nije hrišćanstvo već islam. Za istoričare je ova tema vrlo izazovna jer još uvijek postoji jedna predrasuda da su Osmanlije prilikom osvajanja naših krajeva rušile i palile pravoslavne bogomolje, često ih pretvarale u džamije, a posebno najljepšu crkvu u gradu. Ta pretpostavka o masovnom rušenju crkava je predimenzionirana, kao i teza o njihovom pretvaranju u džamije. Istina, ona ima simboličnu osnovu na kojoj je izrasla. Do takvih pojava, kao što smo rekli, dolazilo je zbog izrazitog antiosmanskog djelovanja koje se odvijalo u pojedinim pravoslavnim bogomoljama.

Sam karakter osmanske vlasti i islama kao religije, pored drugih okolnosti opšteg političkog ili lokalnog značaja, uzrokovali su i neke specifičnosti u njihovom odnosu prema drugim religijama, na pojedinim prostorima u određenim vremenskim razdobljima. Ipak, osnovno polazište osmanskih vlasti prema pravoslavnoj crkvi iznijeto je 1453. godine, kada je Vizantijsko carstvo doži­vjelo propast. Sultan Mehmed II, osvajač Carigrada, odmah je postavio novog patrijarha, Genadija, i pružio mu zaštitu: „Budi mudar patrijarh“, rekao mu je Mehmed, „i možeš računati na naše prijateljstvo i zadržati sve privilegije koje su patrijarsi prije tebe imali“.612 Sultan mu je uručio zlatnu arhipastirsku štaku, poklonio mu divnog konja, na kome je novi patrijarh u pratnji turskih velikana odjahao do crkve Sv. Apostola. U ovoj crkvi je izvršena hirotonija novog patrijarha. Uskoro je, po odobrenju sultana, Patrijaršija bila prenesena u Bogorodičnu crkvu.613

612 Oksfordska istorija hrišćanstva, knj. 1, priredio Džon Makma na­res, Beograd 2004, 207.

613 Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX vijeka, Beograd 1950, 154.

214

Mehmed II nije pomišljao da ukine Carigradsku patrijaršiju, niti da pravoslavne vjernike privede islamu. Sultan je prema ovoj vjerskoj instituciji zauzeo stanovište kao i prije njega – vizantijski carevi. Za sebe je zadržao pravo uticanja na izbor patrijarha i pravo nadzora nad djelovanjem patrijaršijskog sinoda. To je potvrđeno izborom učenog Genadija Sholarija za novog patrijarha, koji je slovio kao veliki protivnik unije s Ruskom crkvom. Bio je to veliki razlog za dobijanje patrijaršijskog dostojanstva.614

Sultani su konstantno imali presudan uticaj na izbor cari­gradskog patrijarha. Oni su jedino mogli potvrditi ili osporiti njegov izbor. Cijena sticanja te naklonosti bila je velika. Od patrijarha se očekivalo da put do prijestola utre izdašnim peškešima darovanim sultanu, dok je patrijaršija kao cjelina morala iz godine u godinu prilagati osmanskoj blagajni. Zauzvrat, patrijarhu je povjeravan nad zor nad svim sultanovim hrišćanskim podanicima. Patrijarh je uistinu bio njihov etnarh, praktično viceupravljač islamske Porte.615

Benevolentan stav prema pravoslavnoj crkvi osmanske vlasti su ispoljile i u Crnoj Gori. Kada je sa svojom vojskom išao na Skadar, sultan Mehmed II je 1478. godine izdao povelju manastiru i kaluđerima Sv. Nikole u Vranjini. Sveštenicima je garantovao sva lična i imovinska prava, a od manastira niko nije smio ništa uzeti. Ova zabrana odnosila se i na sultanovog pašu, sandžakbega, kadiju, subašu, riječju na najviše turske zvaničnike.616

Povlastice su dobijene i za manasir Mileševo. Sultan je oslo­bodio kaluđere iz ovog manastira od plaćanja harača i ispendže, a garantovao je i nepovrjedivost njihovih imanja.617 Ovo nijesu bili izuzeci, već pravilo kojim su se rukovodile osmanske vlasti. Defter Hercegovačkog sandžaka iz 1477. godine je propisivao da sveštena lica koja su obavljala službu u pravoslavnim manastirima budu oslobođena od poreza.618 Tolika blagonaklonost nije manifestovana prema rimokatoličkom stanovništvu u Hercegovačkom sandžaku. Ono je bilo obavezno da plaća taksu za vjenčanje i jednu akču

614 Isto.615 Oksfordska istorija hrišćanstva, knj. 2, priredio Džon Makman­

ers, Beograd 2005, 243.616 Božidar Šekularac, Dukljansko-zetske povelje, Titograd 1987, 115.

617 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 14.618 Hamid Hadžibegić, Glavarina u osmanskoj državi, Sarajevo

1966, 19.

215

od svake kuće.619 Uopšte uzevši, pravoslavna crkva je u vrijeme osmanske dominacije, o čemu ćemo kasnije iscrpnije govoriti, bila u znatno privilegovanijoj poziciji od rimokatoličke.

Uglavnom su pravoslavni sveštenici u Crnoj Gori pod osma­nskom vlašću mogli slobodno i nesmetano obavljati svoju misiju. Po brdskim zonama, poput Pive i Drobnjaka, aktivnost pravoslavnog klera bila je skromnija, omeđenija, ne mnogo različita od života njihovih vjernika­seljana, ali ipak korisna. Pravoslavnih sveštenika, najčešće samoukih, nije bilo mnogo. Oni su vršili samo osnovne vjerske obrede: krštenje, vjenčanje i liturgiju. Ostali manji obredi ili molitve ili nijesu obavljani ili ih je vršio sam kućni domaćin – oko slave, na primjer. Čak je i samo pričešće često obavljano po domovima. Pošto nije bilo dovoljno crkava sveštenik bi otišao u manastir, osveštao tamo hljeb i vino i za vrijeme vaskršnjeg posta, idući od sela do sela, skupio narod u kakvoj većoj kući, pričešćivao ga i držao vjersku propovijed.620

Pravoslavni sveštenici su uživali veliki ugled kod naroda u Pivi i čak su, po pravilu, bili bratstvenički i plemenski prvaci. Popovi su dugo vremena bili i jedini, ili gotovo jedini, pismeni ljudi u tom ple menskom društvu. Tokom dugog vremena bilo ih je iz mnogih familija, a ponajviše u Lješevića, Jokanovića, Pejovića, Kneževića, Popovića, Dubljevića. Manastirske arhimandrite, igumane i kaluđere davalo je bratstvo Gagovića, koji su, nekako po tradiciji, bili čuvari Pivskog manastira, ali ih je bilo iz bratstava Sočica, Glomazića, Ra­do jičića, Vračara i drugih.621

Nije nam poznat podatak da je bilo koji veći dio Crne Gore u vrijeme osmanske vlasti ostao bez pravoslavnih sveštenika. To nam pokazuje i defter za hercegovački sandžak iz 1477. godine. U njemu se pominje „Nahija Piva drugi naziv Bane“. Navodi se da je u džematu (katunu) Stjepana, sina Miloša bio Radovan, pop, i Radonja, sin popa... Domova 86. Zimuju u selu zvanom Rudnice, a ljetuju u polovini mjesta Dol i Orah.622 U istom defteru nalaze se i podaci o

619 Jasmina Đorđević, Dračevica i Riđani sredinom XVI vijeka, Po­dgorica 1997, 50.

620 Obren Blagojević, Piva, Beograd 1971, 123.621 Isto, 123.622 Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović, Podaci o Drobnja-

cima u defteru za Hercegovački sandžak iz 1477. godine, Istorijski zapisi, br. 1­2, Titograd 1972, 149.

216

Drobnjacima koji su u popisu „vlaha Hercegove zemlje“ navedeni kao nahija Komarnica. Ova nahija ima džemat (katun) Heraka sina Kovačeva a tu je zabilježen i pop Nikola. „Imaju zimske stanove na mjestu po imenu Komarnica i ljetnje stanove na mjestu po imenu Jezera... Kuća 45 sa starješinom džemata... U džematu Mijice sina Toholjeva pomenut je Radoslav sin popa. „Imaju zimske stanove na mjestu zvanom Vrh Puzen. Kuća 68 sa starješinom sela...“623 Dakle, pravoslavni sveštenici su i u rubnim područjima Crne Gore normalno egzistirali i bez pritisaka od strane turskih vlasti obavljali svoju službu.

Osmanska vizija Carstva bila je utemeljena na fundamentalnom principu da se narodi dijele po religiji, a ne po narodnosnoj pripadnosti. U Kuranu i na osnovu odredaba šerijata, koji je proistekao na osnovu njega, nađena su utemeljenja za pravila ponašanja muslimanske zajednice. Mehmed II Osvajač organizovao je Osmansko carstvo kao skup neislamskih vjerskih zajednica, koje su se nazivale miletima i na čijem čelu je bio duhovni vođa. Najveći milet bio je Rum milet (Grčki milet) na čijem se čelu nalazio carigradski patrijarh. U tim okvirima treba posmatrati i položaj pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Vrijedi istaći da na čitavom prostoru jugoistočne Evrope, u vrijeme osmanske dominacije, hrišćani su činili većinsko stanovništvo u odnosu na muslimane. Ključna odlika vladavine osmanskih sultana tokom XV i XVI vijeka bila je pragmatičnost. Kroz tu prizmu treba posmatrati i sve njihove postupke u odnosu prema podanicima – i dobre i loše. Osmansko carstvo bilo je, prije svega, islamska država. Hrišćani su tolerisani u mjeri u kojoj njihovo prisustvo ne bi vrijeđalo muslimane. Nakon osvajanja neke zemlje vodilo se računa da ostane dovoljan broj stanovnika koji može da obezbijedi nastavljanje pri­vrednih aktivnosti, a istodobno i podanike koji će plaćati harač i druge dažbine. Bilo je dozvoljeno ispovijedanje sopstvene vjere, ali se javnim vjerskim obredima nijesu smjela vrijeđati „osjećanja pravovjernih“, tj. muslimana.624

Ova pragmatičnost osmanskih vlasti očitovala se i u domenu odnosa prema popravci i podizanju pravoslavnih bogomolja. Osma­

623 Isto, 157­158.624 Ema Miljković Bojanić, Vjerski odnosi u pljevaljskom kraju u

prvom vijeku osmanske vladavine, Glasnik Zavičajnog muzeja Pljevlja, br. 3, Pljevlja 2003, 64­65.

217

nlije nijesu zabranjivale opravljanje hrišćanskih crkava i manastira, a što se tiče izgradnje novih hrišćanskih sakralnih građevina, postojao je načelni stav islamskih pravnika da treba zabraniti izgradnju crkava ukoliko nijesu u tom mjestu postojale u vrijeme osvajanja. Međutim, upravo primjer Crne Gore pokazuje da ta zabrana nije doslovno ni dosljedno sprovođena u svim djelovima Carstva.

Ovu konstataciju potvrđuju nesporne istorijske činjenice. Tako se u Hercegovini nesmetano razvijalo crkveno graditeljstvo, prvenstveno uz stručnu pomoć dubrovačkih majstora. O tome govore dokumenti o podizanju crkve u grahovskoj opštini. Dubrovački zidari Radič Obradović sa učenikom Stjepkom, Radivoj Obradović i Matko Vlahušić obavezali su se u ugovoru od 16. februara 1499. pomenutoj opštini i monahu Lavrentiju, koji je predstavljao to mjesto, da će u Grahovu izgraditi pravoslavnu crkvu posvećenu Sv. Nikoli. Nije išlo sve baš glatko. Zidar Matko Vlahušić je već idućeg dana odustao od posla, dok su ostali majstori pošli sa kaluđerom Lavrentijem u Grahovo. Monah Lavrentije se obavezao da će im za rad platiti dvadeset i devet zlatnih dukata i da će se u Grahovu starati o njihovom snabdijevanju. Zidari su, prema ugovoru, dobili i po 16 slobodnih dana za vaskršnje praznike. Izgradnja bogomolje je trajala do 1502. godine, kada je obavljena posljednja isplata za posao.625

Prava renesansa crkvenog graditeljstva na južnoslovenskim prostorima nastupila je nakon obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. godine. Predstojao je period ispunjen maksimalnom tolerancijom od strane osmanskih vlasti prema podizanju pravoslavnih hramova. Osnovano se pretpostavlja da je u prvim decenijama poslije obno­ve Patrijaršije iznova sagrađeno ili obnovljeno preko stotinu pravo­slavnih bogomolja na širokom području pod duhovnom jurisdikcijom Pećke patrijaršije.626 Ova institucija je tada, dolaskom na prijesto obnovljene Pećke patrijaršije patrijarha iz kuće Sokolovića, koji su bili u rodbinskim vezama sa velikim vezirom Mehmed­pašom Sokolovićem, imala veoma povoljan položaj unutar Osmanskog carstva.627

Narodno predanje dovodi u vezu Mehmed­pašu Sokolovića sa uglednom starom pivskom porodicom Gagovića. Iz ove porodice

625 Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Sarajevo 1990, 115­116.

626 Isto, 114.627 Isto.

218

su dva brata odvedena kao djeca u Carigrad, pa su tamo prozvani Sokolovićima. Jedan od njih je kasnije postao veliki vezir – Mehmed­paša Sokolović, a drugi mu brat Makarije – patrijarh pećki. Njihov sinovac bio je Savatije Sokolović, hercegovački mitropolit. Turski istoričar Hamer je na osnovu turskih izvora ustvrdio da je Mehmed­paša Sokolović porijeklom iz Pive i da je prezime dobio po Hercegovom gradu Sokolu.628 U ljetopisu manastira Tronoše piše da je Mehmed­paša bio od ugledne porodice, koja je u svom grbu imala pticu Sokola, pa su se po tome prozvali Sokolovići. I istoričar Konstantin Jiriček smatra da se Mehmed­paša Sokolović rodio u gradu Sokolu, na Međurječju u Pivi i da je porijeklom iz Pive.629

Zahvaljujući Mehmed­paši Sokoloviću data je saglasnost i za izgradnju Pivskog manastira. Ovaj poduhvat je inicirao mitropolit Savatije. Izgradnja manastira Uspenija Sv. Bogorodice započeta je 1573. godine. Gradili su ga vješti majstori od tesane kamene kocke, duže od 13 godina, sve do 1586. godine. Nekoliko godina su ikonopisci Kiro Kozma i pop Strahinja iz Budimlja, zatim ikonopisci iz poznate bokokotorske škole, te grčki i rimski slikari strpljivo i nadahnuto slikali likove svetaca i božanstava po zidovima hrama. Po bogatstvu fresaka, knjiga, zapisa i drugih relikvija ovo je jedan od najznačajnijih novovjekovnih hramova u Crnoj Gori. Valja naglasiti da je izgradnju ovog manastira obilato finansirao Mehmed­paša Sokolović.630

Ljepotu unutrašnjeg dijela Pivskog manastira daju izvanredne kompozicije fresaka na zidnim površinama, koje su očuvane do naših dana. Pažnju osobito privlači freska čovjeka, sa desne strane vrata, okrenuta mitropolitu Savatiju, sa pola ispruženom desnom rukom ka njemu, a lijevom na prsima. Natpis iznad freske je postojao, ali je već izbrisan, a i freska je dosta oštećena. U opisu ove freske iz 1899. godine stoji: „Na glavi mu je crveni kalpak, po kraju opšiven zlatom, odjeven u dugački kaftan ili šubu, bez rukava, obložen lisičinom; ispod ovog kaftana vide se na rukama rukavi uski od anterije, pro­

628 Konstantin Jiriček, Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i srpski patrijarsi Makarije i Antonije, Beograd 1959, 389­390.

629 Isto, 390­392. Momčilo Nišić, Kulturno nasljeđe Pive, Podgorica 1998, 123.

630 Momčilo Nišić, n. d, 119­120.

219

širujući se na kraju“.631 Sličan opis freske dao je i Pavel Rovinski, ističući: „A sa druge strane Turčin s kičicom i u uskoj odjeći. On se, klečeći, pokorno klanja Bogorodici“.632

Po svoj prilici, freska s desne strane vrata, kada se izlazi iz hrama, na južnoj strani jeste lik velikog vezira Mehmed­paše Sokolovića. Obren Blagojević, odličan poznavalac prošlosti Pive, ukazuje da freska zaista liči na Turčina, jer je kapa, izgleda, bila omotana turbanom, ogrtač, kao bogat turski ćurak, pošiven krznom, haljina ispod ogrtača „mogla bi zaista biti turska anterija“.633

Istraživanje Nikole Kovačevića upotpunjuje ovo zapažanje. Kovačević je vrlo ubjedljivo naveo i sljedeće: „Na jednoj fresci, kod južnih vrata manastira, vidi se Turčin prirodne veličine, sa čelenkom na glavi, sijede brade, obučen u svilenu anteriju, opasan pasom i zaogrnut ćurakom postavljen krznom. Turčin je stavio lijevu ruku na prsa, a desnom dodaje nacrt crkve patrijarhu. To je osnivač­ktitor crkve, jer se po starom običaju osnivač živopiše kod južnih vrata“.634

Pivski manastir su zbog freske s likom Mehmed­paše Soko­lovića pohodili i mnogi Muslimani. Zabilježeno je da su u manastir često dolazili Smail­aga Čengić i njegov sin Dedaga. Oni su pred freskom Mehmed­paše Sokolovića prostirali serdžadu i klanjali. Uvijek su ostavljali po „žutu medžidiju ili dukat kao prilog crkvi“. Dedaga je bio još izdašniji. On je davao godišnji prilog za Pivski manastir.635

Nerijetko se u istorjiografskoj literaturi previđa da je najvažnije hodočasničko mjesto u Crnoj Gori – manastir Ostrog, takođe po­dignut u vrijeme turske uprave. Izgradio ga je u XVII vijeku Vasilije Jovanović, hercegovački mitropolit. On je otkupio zemlju seljaka iz dva sela u Bjelopavlićima kako bi manastirski kompleks činio cjelinu. U svom zavještajnom pismu iz 1666. godine mitropolit Vasilije prilaže zemlju Ostrogu i proklinje sve koji bi pokušali da je prisvoje.636 Manastir Ostrog veoma poštuju i pohode pripadnici svih vjeroispovijesti i u današnje vrijeme.

631 Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom II, Cetinje 1993, 118.

632 Isto, tom IV, 431.633 Obren Bogojević, n. d, 503.634 Momčilo Nišić, n. d, 120­121.635 Isto, 121.636 Istorijski leksikon Crne Gore, knj. 4, Podgorica 2006, 953.

220

Novi manastiri podizani su i u pljevaljskom kraju. Tako su tokom XVI vijeka u širem području Potarja sagrađeni manastiri Dubočica i Sokolac, a moguće da je i manastir Dobrilovina nastao početkom XVI vijeka. Naime, manastir Dubočica, sa crkvom posvećenom Sv. Nikoli, podignut je angažovanjem igumana Pavla prije 1565. godine. Te godine, trudom ovog igumana, bio je i živopisan. Pominje se više puta u dokumentima XVI i XVII vijeka. Godine 1737. i 1762. izdavane su bujuruldije za opravku crkve.637

Pored manastira, osmanske vlasti su dopuštale i izgradnju pra­voslavnih crkava. Samo deset godina poslije obnavljanja Pećke pa­trijaršije, dakle 1567, u selu Brezojevicama, na udaljenosti oko tri kilometra od Plava, izgrađena je pravoslavna crkva. Nju je podigao jeromonah Nestor, s lijeve strane Lima, u neposrednoj blizini sta­rog gradskog naselja. Crkvu je podigao blagodareći i pomoći Živka Beljakova i tadašnjeg kneza Vukomira Stjepanova. Crkva najvjerovatnije nije imala kupolu a ni dovoljno svjetlosti pošto su joj prozori bili mali. Bila je pokrivena ćeramidom i vremenom dosta zapuštena, a kasnije je nekoliko puta devastirana. Iz njene unutrašnosti sačuvana su dva natpisa.638

Osmanske vlasti su bile predusretljive i prema zahtjevima za opravkom pojedinih pravoslavnih bogomolja. Na to nam ukazuju i primjeri sa područja Pljevalja. Manastir Sv. Trojice datira, bar kao mirska crkva, 1537. godine, što implicira da je najkasnije do te godine obnovljen, nakon razdoblja zapuštenosti. Njegov prvi iguman bio je, zajedno sa sinom i bratom, ktitor Visarion. Pola vijeka docnije obnovili su ga i članovi jedne porodice, među kojima se pominje i izvjesni spahija Vojin. Manastir Sv. Trojice uveden je u turski popis iz 1572. godine. Predočena je detaljna slika manastirskog imanja. Pomenut je iguman manastira Stefan i kaluđeri, ali se njihov broj ne navodi. Više vijesti o ovom manastiru, osobito o odbrani manastirskog imanja, nalazimo u kasnijem periodu.639

Manastir Sv. Arhanđela Mihaila u turskim izvorima pominje se 1591. i 1593. godine. Tada je obnovljena njegova zapuštena crkva. Ova opravka izvedena je na zapovijest igumana Teodora,

637 Olga Zirojević, Crkve i manastiri na području Pećke patrijaršije do 1683. godine, Beograd 1984, 96.

638 Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 45.639 Olga Zirojević, Crkve i manastiri..., 196.

221

a zalaganjem sveštenika Strahinje iz Budimlja. Pop Strahinja je živopisao crkvu.640

Manastir Dovolja (Pljevlja), sa crkvom posvećenom Bogo ro­dici izgrađen je, po svemu sudeći, u XV vijeku. Njegov prvi pomen u osmanskim izvorima javlja se 1513. godine. Nekoliko puta, 1545, 1623. i 1632­1635, obavljana je opravka crkve.641

Manastir Bliškova (Pljevja) sa crkvom posvećenom Vavedenju Bogorodice potiče iz razdoblja XIII­XIV vijek. U turskim doku­mentima spominje se nešto prije 1615. godine. Posljednji pomen mu datira s kraja XVII vijeka.642

Dozvola za opravku crkve Sv. Đorđa u manastiru Dobrilovina (Mojkovac) izdata je 1593. godine, što znači da je ona postojala u ranijem periodu. Današnja crkva izgrađena je 1609. godine, a ži vo­pisana je četiri godine kasnije. Njeni priložnici su bili vojvoda Radič Milošević i grupa lokalnih knezova. Manastir se često spominje u XVII i XVIII vijeku.643

Nedovoljno je poznato da su osmanske vlasti čuvale nepo­vrje divost posjeda Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ta zaštita bila je posebno izražena za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog (1521­1566), ali i u kasnijim vremenima. Za Sulejmanove uprave mo gao je pravoslavni sveštenik iz najveće zabiti tražiti pravdu u Carigradu i dobiti je.644 Ta je pravdoljubivost bila prisutna i u do­cnijem vremenu. Crnogorski vladika Pahomije je 1568. godine išao u Carigrad da tuži sultanu turske age iz Žabljaka koji su posjeli manastirske ribolove Olač (Volač) i Karuč. Vladika je dobio ferman koji je upućen i dukađinskom sandžak­begu, pošto je tada Crna Gora pripadala Dukađinskom sandžaku. Iz fermana se uočava da je vladika uz tužbu izjavio da pravoslavna crkva ne može davati „pogodbu hadetnu“.645

Povodom ovog pitanja crkva se obratila, nešto kasnije, i skadarskom sandžak­begu. Sandžak­beg je bujuruldijom iz 1576. godine naredio da se ribolovi moraju predati, odnosno vratiti crkvi.

640 Isto, 45.641 Isto, 94.642 Isto, 55.643 Isto, 55.644 Boris Nilević, n. d, 122.645 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 105.

222

Preko dokumenata se vidi da je crkva podnijela turske isprave kao krunski dokaz.646

Slično se dogodilo i 1575. godine, kada su crnogorski pravo­slavni sveštenici Simeun, Rafail i drugi iz manastira na ostrvima Skadarskog jezera podnijeli tužbu podgoričkom kadiji. Oni su se žalili da im spahije traže desetinu od manastirskih posjeda, a da u vilajetskom defteru stoji da oni od davnina plaćaju daće odsjekom. Naveli su i da oni taj porez uredno plaćaju državnoj blagajni, ali i pored toga spahije traže od njih desetinu, govoreći da se te zemlje nalaze na području pod kontrolom spahija.

Podgorički kadija je o ovom problemu izvijestio Portu, kako su to i tražili crnogorski sveštenici. Na njegov izvještaj upućen mu je ferman, izdat 12. IV 1575, od strane sultana Murata III. Sultan je naredio podgoričkom kadiji da se ova problematična situacija ispita i da postupi u smislu vilajetskog deftera i izdatih zapovijesti. Murat III je naglasio i preporučio podgoričkom kadiji da „... ako spahije navedenih sela suprotno zapovijesti i protivno vilajetskom defteru uzimaju od njih (sveštenika – prim. Z. F), desetinu i pristojbe, izgo­varajući se da se nalaze na njihovom području, te ako spomenute spahije suprotno zapovijesti i protivno vilajetskom defteru budu htjeli da se bez ikakva osnova miješaju u njive, livade i vinograde crkava, koji su u posjedu spomenutih sveštenika i čije su granice određene, treba da to spriječiš. Nemoj dopustiti da se oni suporotno mojoj časnoj zapovijesti i protivno vilajetskom defteru miješaju u njive, livade i vinograde spomenutih sveštenika i da napadaju na njihova prava. A ono što je naređeno otsjekom da narediš da se uzme za fiskus“.647 I na ovom slučaju je najviša turska vlast pokazala želju za objektivnim rješavanjem nastalog spora i istovremeno je nastojala da spriječi dalje zloupotrebe od strane lokalnih organa vlasti.

Pozivanje na dokumente, crnogorske ili turske provinijencije, bio je presudni argument u rješavanju sporova. Vladika Mardarije je imao problem sa Humcima 1638. godine, pa se crkva oslonila na povelju Ivana Crnojevića i na turske dokumente. Kadija je priznao te dokaze, pa i kasnije, kad su stigli pašini čauši, ti su dokumenti poslužili kao glavno svjedočanstvo. Štaviše, Humci su do 1638. godine držali zemlju po odredbama povelje Ivana Crnojevića, to jest uz davanje četvrtine. Iz tog svjedočanstva je vidljivo da su i

646 Isto, 105.647 Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju..., 117­118.

223

organi domaće vlsti garantovali posjed manastira. Uostalom, jedan istorijski izvor pokazuje da je nekad dovoljno bilo da se crkva pozove na povelju pa da zadrži imanje. Vladika Romil se u sporu sa predstavnicima Maina oko posjeda vinograda u Mainama 1530. godine pozvao na povelju Ivana Crnojevića. Zato su predstavnici Maina odustali od svog zahtjeva.648

Pravoslavna crkva u Crnoj Gori u drugoj polovini XVI i u XVII vijeku sticala je, na razne načine, prilično bogatstvo. Ce­tinjski manastir je kupovao ili otkupljivao imanja od Crnogoraca, a u XVII vijeku i od Muslimana. Vladika Rufim je 1609. godine kupio baštinu od Hasan­bega Ferhatovića. Takođe je kupio jedan mlin „u Velju Kuću na Obocku rijeku“ za sto osamdeset groša od Ali­bega Hajdarvojvodića i njegovog brata Mustafe. Vladika nije bio najzadovoljniji ovom kupovinom. Tvrdio je da su taj mlin i neka druga imanja Ali­beg i njegov brat na silu zauzeli, da bi oni odgovorili da su to njihovi preci kupili ranije od kaluđera. To im nije smetalo da nastave s trgovinom. Vladika je 28. VI 1629. od Ali­bega Hajdarvojvodića kupio još „jednu staju mlina“.649

Imanja Cetinjskog manastira rasla su i zavještanjima, ali i na račun posjeda drugih manastira. Zanimljivo je kako je Cetinjski manastir došao u posjed ribolova u Sinjcu. U defterima iz 1521. i 1523. godine upisane su hasa zemlje u posjedu sandžak­bega: jedan vinograd, jedna livada i dva ribolova, od kojih je jedan na Šujici. Dukađinski defter iz 1570. godine govori da u Sinjcu ima 10 kuća, jedna baština, jedan vinograd, jedna livada i dva ribolova, od kojih je Šujica bila u posjedu stanovnika sela Sinjac. Žitelji Sinjca su plaćali sandžak­begu 300 akči. Kasnije nailazimo na vijesti da je Sinjac u posjedu Cetinjskog manstira. Čak postoji originalna presuda Alije, podgoričkog kadije, iz 1697. godine koja na tužbu vladike Danila protiv spuških aga presuđuje da je ribolov na Šujici svojina Cetinjskog manastira.650

Osmanske sudske vlasti u Crnoj Gori su dosljedno poštovale domaće „pravo“. Još jedan znak tog poštovanja desio se 1646. godine. Tada je vladika Mardarije izašao pred podgoričkog kadiju da bi potvrdio imanje koje je crkvi darovao Ivan Crnojević. Ovo imanje

648 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 105­106.649 Isto, 106.650 Isto, 106.

224

se nalazilo u Gornjem Polju kod Cetinja, a neposlušni vjernici su ga držali izvjesno vrijeme.651

Navedeni primjeri jasno pokazuju da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne samo očuvala svoja imanja, nego je u XVII vijeku i ekonomski ojačala. Osobito se to odnosi na Cetinjski manastir. U očuvanju imanja crkva se oslanjala na crnogorske „pravne spomenike“, ali ne treba zaboraviti da i turska vlast nije bagatelisala povelju Ivana Crnojevića iz 1485. godine, već se njome rukovodila prilikom donošenja više presuda.

To nije bio i jedini oslonac Pravoslavne crkve u podlovćenskoj Crnoj Gori na tursku vlast. Takva relacija je vidljiva iz sljedećeg pri mjera. Mitropolit Venijamin je 5. III 1591. postavio kir Iliju za pro topopa u Trnovu. Istakao je da ako se drugi sveštenik uplete u parohiju popa Ilije da će biti proklet „i paki da je duži hiljadu begove globe“.652 Time je turska vlast bila jedan od čvrstih garanata za nesmetano obavljanje vjerske službe pravoslavnih sveštenika i normalnog odvijanja vjerskog života.

Pravoslavna crkva je dug period turske dominacije u Crnoj Gori iskoristila i za širenje kruga svojih vjernika. Osmansko carstvo je, naime, zbog čestih ratova sa zapadnim rimokatoličkim državama, bilo mnogo popustljivije prema pravoslavnoj crkvi nego prema zapadnom hrišćanstvu. Cetinjska mitropolija je znala da koristi taj osmanski antizapadni animozitet. Osim toga, Pravoslavna crkva je imala znatno više sveštenika od rimokatoličke.653 Cetinjski vladika Rufim je preveo u pravoslavlje Kuče, Drekaloviće i Bratonožiće. Malo je ko iz ovih plemena ostao rimokatolik. U Zeti i Morači 1635. godine ih nije bilo više od hiljadu lica, a samo je oko 200 Bjelopavlića ostalo u katoličkoj vjeri. Piperi, koji su 1610. godine bili rimokatolici, već sredinom XVII vijeka su prešli na pravoslavlje. O nevoljama rimokatoličke crkve u tom periodu Andrija Bogdani, skopski nadbiskup, jetko je zapisao: „Da su pravoslavni isto toliko protivnici katolika kao i Turci“.654

651 Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 110.652 Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 108.653 Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje..., passim..654 Gavro Škrivanić, Crkveni ljetopis iz XVII vijeka barskog nadbi-

skupa Andrije Zmajevića-Peraštanina, Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1954, 328. Vladimir Ćorović, Istorija Srba, knj. II, Beograd 1989, 185. Zvezdan Folić, Kroz istoriju Crmnice..., 145­146.

225

Svakodnevni život u vjerskom pogledu bio je pretežno skla­dan i tolerantan. Poznato je da su poklonici islama i pravoslavni vjernici u Sandžaku zajednički proslavljali neke praznike Đurđev dan, Petrov dan, Mitrov dan, Ilijin dan. Imena tih praznika nijesu mijenjana, izuzev Ilindana koji Muslimani nazivaju Aliđun, što znači Alijin dan. Muslimani su poštovali i posjećivali pravoslavna kultna mjesta, naročito grob Sv. Save u Mileševu. Više stranih putopisaca XVI i XVII stoljeća (Mlečani, Francuzi i Njemci) svjedoče o tome kako je muslimanski živalj poštovao grob Sv. Save. Benedeto Ramberti, sekretar mletačke vlade, prošavši kroz manastir Mileševo 1534. godine, zapazio je da ovoj bogomolji veću milostinju daje muslimanski i jevrejski živalj nego hrišćani.655

Francuz Žan Šesno, koji je bio u manastiru Mileševu 1547. godine, kazuje da muslimanski živalj veoma uvažava tijelo Sv. Save i da čini milostinju manastiru. To potvrđuje i drugi Francuz, Žak Gaso, 1548. godine. U ljeto 1550. godine u Mileševo svraća i mletački ambasador Katarino Zen. On je predočio opširan opis boravka u ovoj bogomolji bogat pojedinostima. I Zen je eksplicitno naveo da priloge manastiru najviše daje muslimanski živalj koji Sv. Savu osobito štuje i jako ga se boji.656 Stoga nam se čini umjesna konstatacija uglednog srpskog istoričara Radovana Samardžića da je Sinan­paša spalio mošti Sv. Save zbog toga što su im se klanjali i Muslimani.657

Tolerantni međuvjerski odnosi bili su naročito izraženi na području Mrkojevića kod Bara. Mrkojevići su, inače, bili jedina plemenska zajednica u Crnoj Gori koja nije migrirala nakon primanja islama. I poslije procesa islamizacije poštovane su rođačke i bra­t stveničke počasti i običaji dijela porodice ili bratsva i proširivani novim običajima i granicama. Ako je islamiziranom rođaku pripadalo da nosi barjak ili predvodi svatove, ta čast mu je i dalje pridavana. Ona je trajala sve do uvođenja novog običaja kod pravoslavaca da barjak nosi najstariji zet. Uzajamno poštovanje pokazivalo se i

655 Ejup Mušović, Islamizacija u novopazarskom sandžaku, Istori­jski zapisi, br. 3­4, Titograd 1981, 13. Boris Nilević, n. d, 120.

656 Boris Nilević, n. d, 120.657 Radovan Samardžić, Druga pohara Mileševa, zb. radova „Seoski

dani Sretena Vukoslavljevića“, knj. IV, Prijepolje 1976, 154; navedeno prema Ejup Mušović, Islamizacija u novopazarskom sandžaku..., 13.

226

prilikom proslavljanja vjerskih praznika. Za islamizirane rođake i komšije, pravoslavci su pripremali posebna jela. Dugo su sljedbenici islama u ovom kraju, kao maltene u cijeloj Crnoj Gori, zadržali neke običaje karakteristične za pravoslavne vjerske praznike. A običaji specifični za islamske praznike, kao način života, veselje i smrt bili su od strane pravoslavaca maksimalno uvažavani.658

Skladni međuvjerski odnosi bili su veoma primjetni prilikom izgradnje i očuvanja vjerskih objekata. U vrijeme osmanske vlasti u Mrkojevićima se nalazilo čak deset pravoslavnih crkava. Neke od njih su do danas ne samo sačuvane, nego su i obnovljene. Prva džamija u Mrkojevićima podignuta je početkom XVIII vijeka, u Veljem Selu. Pravoslavni Mrkojevići su učestvovali u izgradnji ove džamije. Bio je to isključivo izraz njihove dobre volje i solidarnosti, a ne bilo kakve prinude. Jedan član bratstva Božovića je dao dio svog imanja za džamiju i islamsko groblje. O ovom plemenitom činu postoji zapis uklesan na zidu džamije. Sveštenik Kolica je donio jedan kabruč (vrsta gredice) koji je sačuvan i poslije obnove džamije. Sveštenik Kolica je predak bratstva Količića iz Međurečja. Pravoslavni Nikočevići iz Dobre Vode su, takođe, darivali jedan dio krovne građe za izgradnju džamije.659 Ova džamija je u „Veljem ratu“ (1876­1878) ostala neoštećena i neoskrnavljena iako se oko nje nalazio crnogorski logor.660

Mrkojevići su gorljivo poštovali krst Sv. Vladimira Dukljanskog. Duklja je bila prva crnogorska državna tvorevina kojoj su pripadali i Mrkojevići, a knez Vladimir je bio njihov gospodar. Poslije Vladimirove smrti 1016. godine krst je čuvan u manastiru Prečista Krajinska, a odatle je, nakon što su Krajinjani primili islam, prenesen u Mikuliće, postojbinu Mrkojevića. Mrkojevići su ga brižno čuvali i poslije prihvatanja islama. Svake godine je mrkojevićki barjaktar birao od sto do dvjesta momaka da na Trojčin dan iznesu barjak na vrh Rumije, ali i krst Sv. Vladimira kojeg je predvodnik ovog hodočašća ljubomorno čuvao. U hodočašću povodom iznošenja krsta Sv. Vladimira učestvovali su pripadnici svih vjeroispovijesti sa

658 Edhem Peročević, Mrkojevići..., 106­107.659 Isto, 107.660 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir izučavanja istorije

Muslimana u Crnoj Gori 1878-1912, Almanah, br. 5­6, Podgorica 1999, 128.

227

ovog područja.661 Krst Sv. Vladimira nema samo vjersko značenje, nego predstavlja simbol mira i sloge cjelokupnog stanovništva na prostoru barske opštine. Uloga Mrkojevića u očuvanju ove tradicije i njene humane poruke je zaista ogromna i hvale vrijedna.

I podgorički Muslimani su se s poštovanjem odnosili prema hrišćanskim svetinjama. Tačnije, u dvorištu poznate kuće Đečevića sačuvan je dio apside hrišćanske crkve. Đečevići su je čuvali od zloupotrebe, tretirajući je kao svetinju koja ne smije biti oskrnavljena. Sličan odnos prema pravoslavlju imala je većina podgoričkih Muslimana. U Podgorici je postojalo nekoliko lokaliteta na kojima nije dopuštana gradnja nikakvih objekata zato što su na njima bile zgrade koje su pripadale pravoslavnoj crkvi.662

Korektni postupci i uzajamno uvažavanje odlikovali su odnose između civilne i sudske osmanske vlasti i pravoslavnog sveštenstva u pljevaljskom kraju u XVIII vijeku. Kaluđeri manastira Sv. Trojice su se 1709. godine molbom obratili pljevaljskom kadiji. Istakli su da im je postojeća crkva u lošem stanju i molili su turski sud da im izda dozvolu za njenu građevinsku obnovu. Vrlo kratko vrijeme su čekali na rješavanje ovog zahtjeva. Bili su zadovoljni jer je kadija Ahmed izdao dozvolu kaluđerima za obnovu oštećene crkve.663

Dobri odnosi produženi su i u narednim decenijama. Pra­vo slavni sveštenici su 1735. godine tražili od osmanskih vlasti da obnove krov kaluđerskih ćelija manastira Dovolje. Ni na ovaj odgovor se nije dugo čekalo. Prijepoljski kadija Mehmed Said je po­menute godine odobrio molbu pljevaljskih kaluđera.664 Opravljena je 1762. godine i crkva Dubočica u Matarugama.665

Ovo je vrijeme kada se javljaju češći pokušaji uzurpacije crkvenih zemljišnih posjeda. Skoro svi ovi sporovi rješavani su u mekhemi (sudnici) pred kadijom. Na sudu su se 1724. godine sporili spahija pljevaljskog kadiluka po imenu Abdulah­aga i kaluđeri manastira Sv. Trojice. Kaluđeri su optuživali pomenutog spahiju

661 Edhem Peročević, Mrkojevići..., 108.662 Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj. IV,

Podgorica 1994, 183.663 Fehim Barjaktarević, Turski dokumenti manastira Sv. Trojice kod

Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske akademije, br. 62, Beograd 1935, dok. br. 75.

664 Isto, dok. br. 95.665 Isto, dok. br. 107.

228

da im je nezakonito prisvojio dvije njive. Pljevaljski kadija je na osnovu šerijata i kanuna donio presudu da se nezakonito otete njive vrate pravom vlasniku.666

Kaluđeri manastira Sv. Trojice ponovo su se sudili 1735. godine. Ovog puta sa čajničkim eminom Piri­agom oko posjeda koji su bili manastirsko vlasništvo na planini Čemerno. Istovremeno su se sporili oko vlasništva nad svojim imanjima u selu Crljenice i manastira Dubočice. Respektujući njihovu zakonitost nad pravim vlasnikom, kadija i ovog puta donosi presudu u korist oštećenih kaluđera.667

Pravoslavni sveštenici su vršili i trgovačke transakcije s poje­dinim pljevaljskim Muslimanima. Manastirsku zemlju zamijenili su s posjedima nekog Adži­bega. Riječ je o posjedima manastira Premćana u selu Vaškovu kojeg je predstavljao kaluđer Antonije. Ovi posjedi su zamijenjeni sa spahijskim posjedom u Dvorišti. Obje strane bile su zadovoljne postignutim dogovorom.668

Korektni, a u nekim prilikama i naglašeno dobri odnosi pre­d stavnika lokalne vlasti i pravoslavnog sveštenstva u Pljevljima, te meljili su se na više faktora. Tome je doprinosila i činjenica da su kaluđeri svoje poreske obaveze na vrijeme podmirivali. Dolazilo je i do neobičnih situacija. Kaluđeri su, pokatkad, davali i veći novčani iznos od propisanog poreza. Lokalne turske vlasti su u tim slučajevima pokazivale veliku revnost. Osmanska administracija ih je na to upozoravala i u narednoj poreskoj godini taj višak uplaćenog novca uračunavala za novu poresku obavezu.669

Ovi primjeri nedvosmisleno ukazuju na to da je odnos pravoslavnog sveštenstva i predstavnika osmanske vlasti u Pljevljima bio pretežno protkan tolerancijom i dobronamjernošću. Turske vlasti su poštovale zakone i tako se stavljale u zaštitu crkvenih posjeda. Takav odnos je uticao na to da pljevaljski kraj bude lišen ozbiljnih međukonfesionalnih sukoba.

Turske vlasti u Crnoj Gori su i u XIX vijeku štitile integritet pravoslavnog sveštenstva. To su najbolje pokazale na primjeru kaluđera iz manastira Kosijerevo. Ove kaluđere su lokalne vlasti

666 Isto, dok. br. 24.667 Isto, dok. br. 28.668 Isto, dok. br. 101.669 Isto, dok. br. 109.

229

uznemiravale raznim neprijatnostima, ometale ih da vrše vjerske obrede, te im nezakonito razrezivale razne namete. Stoga je reago­vao hercegovački valija Ali­paša Stočević. Stočević je 23. III 1837. godine izdao bujuruldiju sveštenicima ovog manastira u kojoj je decidno naglasio da ih niko ne smije uznemiravati, niti im nametati razne namete.670 Izgleda da je bratstvo manastira Kosijerevo i u narednom periodu imalo problema sa samovoljnim postupcima predstavnika lokalne vlasti i buntovnim uskocima. Više turske vlasti su energično sprečavale ove devijantne pojave. General Mahmud­paša je 26. II 1861. poručio ovim kaluđerima da će im obezbijediti sigurnost u radu, a garantovao im je i vojnu pomoć u slučaju da uskoci uđu u manastir.671

Osmanske vlasti u Crnoj Gori nijesu se pridržavale još jedne odredbe koja se odnosi na vjerski život hrišćana. U Osmanskom carstvu je bila na snazi zabrana koja se odnosila na upotrebu crkvenih zvona. Ona je proisticala iz shvatanja vjerujućih u Alaha, jer je zvonjava crkvenih zvona odašiljala titraje koji narušavaju mir i spokojan počinak duša preminulih Muslimana.672 Iz dostupnih izvora i mjerodavne literature nigdje se ne uočava da je brujanje crkvenih zvona bilo zabranjeno u Crnoj Gori. Čak je u bujuruldiji hercegovačkog vezira izdatoj 1863. godine jasno rečeno da hrišćani mogu podizati crkve i na njima stavljati zvona.673

Podizanje crkava je, istina veoma rijetko, bilo i izvor nesporazuma između sljedbenika islama i pravoslavnih vjernika. Jedan nemio događaj se tim povodom desio u Podgorici 1871. godine. Pravoslavni Podgoričani su otpočeli gradnju crkve na „Guvnu Stanića“ blizu Sahat­kule, ali su im dalji radovi bili onemogućeni zbog protivljenja jednog dijela Muslimana. Ovakav rasplet događaja je naveo Andriju Lainovića i Pavla Radusinovića da neoprezno imputiraju Muslimanima vjersku isključivost i fanatizam.674 Doduše, kod dijela podgoričkih Muslimana bio je u tim trenucima naglašen

670 Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju..., 127­128.

671 Isto, 129­130.672 Radivoj Radić, Iz Carigrada u srpske zemlje,studije iz vizantijske

i srpske istorije, Beograd 2003, 138.673 Momčilo Nišić, Pivski manastir..., 325­326.674 Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja..., 208.

230

vjerski naboj, ali im se iznesene etikete ne mogu pripisati. Na „Guvnu Stanića“ se nikada nije nalazila pravoslavna crkva, a nije podizana ni nakon oslobođenja Podgorice 1879. godine.

Skladnost i trpeljivost dominantni su prema pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave. Tome je u velikoj mjeri doprinijela osmanska vlast. Nosioci te vlasti se nijesu pridržavali načela islamskih pravnika, već su dopuštali mnogobrojna odstupanja od tih pravila. Najčešće se to ispoljavalo u podizanju novih pravoslavnih bogomolja. Pored toga, turska vlast je izdavala mnoga odobrenja za opravku hrišćanskih crkava. Svakako da je ova blagonaklonost bila uglavnom motivisana pragmatičnim motivima. Pravoslavna crkva je, prema zamislima osmanske vlasti, trebalo da bude moćan instrument u pacifikaciji hrišćanskog stanovništva. Turske vlasti su ispoljavale obzirnost i prema „domaćem pravu“ prilikom rješavanja sudskih sporova oko crkvenih imanja. Pružene pogodnosti Pravoslavna crkva je veoma dobro iskoristila. Broj njenih bogomolja bio je uvećan, a ekonomska moć, kupovinom novih imanja, znatno ojačana. Koristeći novonastale političke prilike, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je, u pojedinim periodima, uspjela i da proširi broj svojih vjernika, zahvaljujući prelasku rimokatolika iz nekih sredina (Kuči, Drekalovići, Piperi) u istočno hrišćanstvo. Većina žitelja Crne Gore bili su sljedbenici ovog podnošljivog stanja u međuvjerskim relacijama. Zato je uglavnom vjerska tolerancija odlikovala odnose između poklonika islama i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave.

231

GLAVA VI

MUSLIMANI CRNE GORE 1878-1918.

Nakon velikog oslobodilačkog rata 1876­1878. Crnoj Gori je na Berlinskom kongresu, održanom 13. juna – 13. jula 1878, zvanično priznata državna nezavisnost. Tom prilikom je utvrđena i njena nova granica. Ona je bila znatno proširena, budući da je odlukom velikih sila Crna Gora dobila dio svog primorja od rijeke Željeznice do zaliva Kruči, tj. grad Bar sa širom okolinom, plemenske oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera, Šaranaca, dio Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, i gradove Podgoricu, Nikšić, Spuž, Žabljak Crnojevića, Kolašin, Plav i Gusinje. Ovo teritorijalno proširenje Crne Gore izazvalo je ljutnju i bijes kod grupe albanskih prvaka, koji su djelovali u okrilju „Albanske lige“. Njihov protest je sredinom 1878. godine bio usredotočen protiv predaje Plava i Gusinja Crnoj Gori. On je dobijao na težini zbog podrške Porte. Stoga su se velike sile opredijelile da izvrše preinačenje odluka Kongresa o teritorijalnim dobicima Crne Gore. Evropska komisija je, poslije opsežnih diplomatskih aktivnosti, u aprilu 1880. godine donijela odluku da Plav i Gusinje ostanu u okviru Osmanskog carstva, a da zauzvrat Ulcinj pripadne Crnoj Gori.675

675 Novak Ražnatović, Crna Gora i Berlinski kongres, Cetinje 1979, passim.

232

Ovim teritorijalnim kompenzacijama površina Crne Gore je iznosila 9.475 km². U svoj sastav Crna Gora je povratila dio He­rcegovine s Nikšićkim krajem i susjednim plemenskim oblastima (Drobnjak, Piva, Uskoci, Šaranci, Jezera), kao i Dugu i Oputnu Rudinu, zatim Kolašinski kraj i dio Gornjih Vasojevića, Zetu s Podgoricom, Spuž, Žabljak, priobalje Skadarskog jezera od Godinja do ostrva Tophala, tj. masiv planine Rumije, i primorje od Bojane do rijeke Željeznice.676

Crna Gora je, usljed proširenja svoje teritorije, promijenila etničku i konfesionalnu sliku. To više nije bila nacionalno i vjerski homogena država. Crna Gora je dobila desetak hiljada Muslimana i Albanaca. Albanci su, za razliku od Muslimana, bili vjerski podvojeni jer su pripadali rimokatoličkoj i islamskoj vjeroispovijesti. Član 27 Berlinskog ugovora je obavezao Crnu Goru da ravnopravno tretira sve svoje nove podanike, bez obzira na vjersku pripadnost. Crna Gora je bila dužna da svim svojim državljanima osigura istovjetna politička, vjerska i građanska prava, kao i jednaki tretman pri prijemu u javnu i državnu službu. Predstavnici velikih sila su iskazali i brigu za zaštitu imovine pripadnika muslimanskog korpusa u Crnoj Gori. U članu 30 Berlinskog ugovora eksplicitno je stajalo: „Muslimani i drugi koji posjeduju imanja na teritorijama priključenim Crnoj Gori, a koji bi htjeli da se stalno nastane van Kneževine, moći će da zadrže svoje nepokretnosti dajući ih pod zakup ili predajući ih drugim licima na upravu. Nikome imanje ne može biti eksproprisano osim na zakonit način, radi opšteg interesa i uz prethodnu naknadu“.677 Kako se ova odredba primjenjivala u istorijskoj zbilji Crne Gore, govorimo, pored ostalog, u narednom poglavlju.

Iseljavanje Muslimana iz Crne Gore poslijeBerlinskog kon gresa

Nikšić je bio prvi grad kojeg je crnogorska vojska oslobodila u „Veljem ratu“. Hrabra muslimanska posada je poslije skoro dva mjeseca pružanja otpora položila oružje u septembru 1877. godine. Osmanski zapovjednik miralaj Skender­beg je sa pratnjom i ključevima grada došao na Duklo pod Uzdomirom da obavi predaju

676 Isto.677 Berlinski ugovor 1878, Podgorica 2009, 27­29.

233

Nikšića crnogorskom vladaru. Knjaz Nikola ga je dočekao s puno uvažavanja. Na ogrtaču prostrtom na kamenu, turski predstavnici su bili posluženi kafom na orijentalan način. U razgovoru se nije pominjala riječ predaja, kako se ne bi povrijedio ponos pobijeđenih. Najvidniji izraz takve komunikacije bile su knjaževe riječi: „Junaštvu treba odati čast! Kao junacima koji ste do krajnosti branili carev grad, poklanjam vam oružje“.678 Poslije ulaska u Nikšić, 9. IX 1877. godine, crnogorski vladar je ponovo bio pun hvale na račun branitelja ovog grada: „Prema 16.000 vojnika i 18 topova, koje ste eto vidjeli, vaša istrajnost kroz 48 dana – i pored toga što vas je vojnika i građana bilo 1.000 pušaka – učinila je to, da vam svak odaje priznanje i pohvalu. Radi ovog neviđenog junaštva ja sam vas pozdravio. Neka ste slobodni s vašim stvarima i s vašim oružjem“.679 Ovo nijesu bili kurtoazni pozdravi, već zaista izrazi poštovanja prema odvažnosti muslimanskih boraca u Nikšiću. Ipak, politika je uvijek, manje ili više, prožeta pragmatizmom. Knjaz Nikola je bio ubjeđenja da mu drugi gradovi neće pružati veliki otpor kad se raširi glas o njegovoj velikodušnosti prema nikšićkim borcima.

Viteški postupci knjaza Nikole nijesu ulili ni najmanju dozu optimizma kod ogromne većine nikšićkih Muslimana u dobro­namjernost novih vlasti. Kod njih je probuđena velika sujeta, pošto više nijesu imali svog „pravovjernog“ gospodara. Naglašeni ponos je, takođe, bio smetnja za uspostavljanje novih mostova saradnje i prijateljstva. Bio je prisutan i strah da se njihov vjerski život neće moći normalno odvijati. Posebno je za nikšićke Muslimane bila bolna činjenica da će ih gubitak feudalnog dohotka od čivčija sa svojih posjeda iz okolnih sela izjednačiti sa dojučerašnjom rajom.680 Ovo su bili glavni razlozi da se nakon crnogorskog zauzimanja Nikšića veliki broj Muslimana opredijeli za iseljenje iz svog zavičaja. Knjaz Nikola je bio ganut zlehudom sudbinom nikšićkih Muslimana. Lično ih je odvraćao od iseljavanja, obećavao im slobodu vjeroispovijedanja, garantovao imovinska prava, ali su oni ostali nepokolebljivi. Knjaz je i tada ispoljio širokogrudost „... mnoge je bogato obdario i naredio

678 Kralj Nikola, Memoari, Cetinje­Titograd 1989, 465.679 Branko Pavićević, Istorija Crne Gore, knj. 4, tom 2, Sazdanje

crnogorske nacionalne države, Podgorica 2004, 269.680 Jovan Ivović, Raseljavanje nikšićkih Muslimana, Istorijski zapisi,

br. 5­6, Cetinje 2948, 364­366.

234

da se nemoćnima dadnu konji, iz stana upravo do Gacka. Turci su, blagosiljajući ga pošli“.681 Artur Evans je s divljenjem posmatrao iseljavanje nikšićkih Muslimana. Engleski arheolog je zapazio da su se oni obukli u najljepša odijela, te da su nastojali da ne pokažu ni najmanji znak samilosti i utučenosti. Koračali su otmeno, gordo, uzdignuta čela, ispraćeni začuđenim pogledima pobjednika.682

Izbjegli nikšićki Muslimani nijesu zaboravljali na čovječnost crnogorskog vladara. Nazivali su ga u jednom svjedočanstvu „našim bratom“, a zatim se samokritički osvrnuli na sljedeće: „Eto mi smo Nikšićani jezero krvi crnogorske kao i oni prosuli, pa kada dođe sudbina da Nikšić pod njih padne, on umjesto da nas pokolje i sprži, poštedi naše i naše djece živote, hrs (čast) i imanje i onako postupi, što mi s njim onako duševno ne bi nikad postupili“.683 Lijepe uspomene na rastanak od svog zavičaja nosio je i Šaćir efendija Pivodić. Pivodić je iz Tuzle u septembru 1878. godine pisao knjazu Nikoli: „Znamo i čujemo i sada kako su moji Nišići a osobito moja rodbina mirno izišli i oni koji su ostali kako zadovoljno i veselo žive. Zato vam odviše za faljujemo i blagodarimo na vašu ljubav i junaštvo poštenja“.684 Ovi navodi rječitije od svega pokazuju korektnost knjaza Nikole prema poraženim protivnicima i njegov plemenit osjećaj prema pripadnicima druge religije koje je tretirao kao dio svog naroda.

Ovi korektni postupci knjaza Nikole naišli su na veoma pozi­tivan odjek kod predstavnika muslimanskog, ali i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Njihovo povjerenje u crnogorskog vladara bilo je toliko da su u septembru 1878. od knjaza Nikole tražili vojnu pomoć u borbi protiv austrougarskog okupatora. Isticali su da im je želja da dijele zajednički život sa Crnogorcima, a ne sa Austrijancima ili sa Osmanlijama. Nijesu zaboravljali na viteško držanje crnogorskog suverena“ kako ste sa oružjem pustili mirno ljude a u ženskinje im pogledati niste“.685 Ovaj apel potpisalo je 28 muslimanskih prvaka

681 Kralj Nikola, Memoari..., 466.682 Artur Evans, Ilirska pisma, Sarajevo 1967, 140.683 Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori,

Nikšić 1996, 52­53. Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir izuča-vanja istorije Muslimana u Crnoj Gori 1878-1912 (I dio), Almanah, br. 5­6, Podgorica 1998, 111.

684 Šerbo Rastoder, Šest nepoznatih dokumenata o Muslimanima u Crnoj Gori 1878-1879, Almanah, br. 5­6, Podgorica 1998, 212.

685 Isto, 213.

235

iz Sarajeva, Tuzle, Zvornika, Žepče, Gradačca, Zenice i Brčkog i 14 predstavnika srpskog naroda iz Tuzle, Zvornika, Bijeljine i Brčkog.686 Crnogorsku vojnu pomoć u Bosni i Hercegovini žarko je priželjkivao i Šaćir beg Pivodić iz Tuzle.687 Ove želje bile su u tom trenutku nerealne, jer Crna Gora iz međunarodnih obzira nije smjela vojno intervenisati u Bosni i Hercegovini. One ujedno predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo o povjerenju koje je uživao knjaz Nikola i kod muslimanskih prvaka u Bosni i Hercegovini.

Nijesu svi crnogorski glavari bili uvjereni u skladan suživot s Muslimanima. Najrigidniji je u tom pogledu bio vojvoda Božo Petrović. Atavizam je kod njega bio jači od želje za pomirenjem, pa je ukazivao da su nikšićki Muslimani zapravo Turci i da je poželjno da napuste svoj kraj. Apriorno im je pripisivao destruktivnu djelatnost, tvrdeći da četiri hiljade nikšićkih Muslimana neće nikada priznati crnogorsku vlast i da će stoga predstavljati opasnost za državne interese.688 Ovo Petrovićevo razmišljanje nije ni u jednom trenutku doseglo značenje opšteg mišljenja u Crnoj Gori. Zato predstavlja samo ilustraciju o predrasudama jednog dijela Crnogoraca prema suživotu s Muslimanima.

Uprkos mnogim apelima i humanim postupcima knjaza Ni­kole, većina Muslimana je počela da se iseljava iz Nikšića odmah nakon crnogorskog oslobađanja ovog grada. Glavni pravci njihovog iseljavanja bili su Bosna i Albanija. Samo u Albaniju do 14. IV 1879. godine iselile su se 283 porodice. Broj iseljenih porodica je konstantno rastao. Iz Nikšića i njegove neposredne okoline do kraja 1881. godine iselilo se oko 600 porodica. Ovaj podatak jasno ukazuje da je i u okolini Nikšića egzistirao veći broj muslimanskih porodica. One su živjele u okolini Polja, da bi se u vrijeme opsade Nikšića sklonile u grad. Realna je procjena ratnih izvještača da se u opsjednutom Nikšiću nalazilo oko pet hiljada Muslimana. Više istoričara navodi da se od jeseni 1877. do 1882. godine iz Nikšića iselilo 391 muslimanskih porodica, dok je u gradu ostalo samo 20 porodica.689

686 Isto, 214. 687 Isto,215. 688 Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981, 94.689 Đoko Pejović, Naseljavanje Nikšića poslije 1878. godine, Nikšić

1969, 40. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stanovništvo..., 246.

236

Ovakvo stanje je, sasvim logično, dovelo do napuštanja musli­manskih posjeda u Nikšiću. Njih su nastavili da obrađuju lokalne čivčije. Ali čivčije su izbjegavale da izvrše obaveze koje su bili dužni vlasnicima zemlje. Nijesu poštovana ni vlasnička prava. To su bili eklatantni primjeri kršenja odredaba Berlinskog ugovora na koje se Crna Gora obavezala. Očito je da je Crna Gora formalno prihvatila ove obaveze, a da u praksi nije postojala volja da se one ispoštuju. Čak je i knjaz Nikola 1880. godine lično pristupio podjeli i naseljavanju Nikšićkog polja. Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih djela, napravio je „Projekat po kojem bi se imalo pristupiti k podjeljenju zemalja Nikšićkog Polja“. Ubrzo je ovaj plan operacionalizovan. Država Crna Gora je počela kolonizovati Nikšićko polje i davati zemlju Crnogorcima, mada su s pravnog aspekta vlasnici tih posjeda bili nikšićki Muslimani.690

Lutanje nikšićkih Muslimana produžava se i poslije njihovog odlaska u Bosnu i Hercegovinu. Austro­Ugarska je naime, nakon okupacije Bosne i Hercegovine, protjerala ove Muslimane koji se od jeseni 1878. godine vraćaju u Nikšić. U svom rodnom kraju se nijesu dugo zadržali, jer su njihova imanja i kuće već bili podijeljeni crnogorskim doseljenicima. Odatle su se raselili prema Pljevljima, Makedoniji, Novom Pazaru i Kosovu. Znatan broj nikšićkih Mu­slimana naselio se u istočnoj Makedoniji, kod mjesta Maleš, a jedan dio je utočište pronašao u mjestu Hasanbegovu (Sinđelićevo) koje je udaljeno sedam kilometara od Skoplja. U Hasanbegovu je 1881. godine obavljena parcelizacija zemljišta za gradnju kuća. Uspomene na zavičaj nijesu iščezle, pa su mahale oblikovane po rodbinskoj ve zi. To se uočava iz njihovih naziva: Nikšićka, Rudi njanska, Ga tačka, Arnautska, Begovska i sl. U Hasanbegovu je, inače, konstituisana najveća enklava muslimanskog stanovništva, pretežno hercegovačkih iseljenika (Nevesinje, Gacko, Nikšić, Kolašin). Ova enklava se održala do naših dana. Pored izgradnje kuća, iseljenici su u Hasanbegovu podigli i džamiju, ponajviše blagodareći zalaganju hodže Abdulaha Bijedića.691

690 Žarko Bulajić, Agrarni odnosi u Crnoj Gori 1878-1912, Tito­grad 1959, 39. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stanovništvo..., 246.

691 Redžep Škrijelj, Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, Almanah, br. 21­22, Podgorica 2003, 218.

237

Manji dio nikšićkih Muslimana se nakon napuštanja Nikšića skrasio u centralnoj Albaniji, u oblasti Šijak kod Drača. Tu su se naselili i znameniti begovi Mušovići. Ključna mjesta naseljavanja nikšićkih i uopšte Muslimana sa prostora današnje Crne Gore bila su Gadžaz i Barak, zatim Fier na jugu Albanije, kao i rejon Vrake na obali Skadarskog jezera. Izbjeglička „trasa“ vodila je nikšićke Muslimane i u Pljevlja, Bijelo Polje, Berane i Novi Pazar. Uz pomoć ondašnjih međunarodnih snaga, dio nikšićkih Muslimana je iz ovih mjesta upućivan prema Izmiru i Carigradu. U Carigradu su neki nikšićki Muslimani uzeti za pripadnike obezbjeđenja sultana Abdul Hamida.692

Život preostalih muslimanskih porodica u Nikšiću proticao je s izvjesnim teškoćama iniciranim od strane lokalnih čelnika. Pop Mašan Nikčević, okružni načelnik u Nikšiću, odugovlačio je predaju tovara brašna pojedinim Muslimanima. Muslimanima su ovu važnu namirnicu darivali knjaz Nikola i Jefto Miletin Nikolić, nekadašnji okružni načelnik u Nikšiću. Zbog toga se Asim Hajrović 2. III 1879. godine žalio Mašu Vrbici, ministru unutrašnjih djela.693 Preko ovog primjera ne možemo konstatovati da je Nikčević težio da izvrši pri­tisak na preostale Muslimane i tako pospješi njihovo iseljavanje, ali je uočljiva slaba primjena vladinih naredbi. To je otežavalo egzi­stenciju Muslimana u Nikšiću.

Svega 19 muslimanskih porodica je 1882. godine živjelo u Ni kšiću. Riječ je o porodicama Mehmeda Haskova Ibričića, prvog nikšićkog kapetana iz doba kada je Nikšić ušao u državni okvir Crne Gore, Hodže Đolević Grude, Zulice Đolević Grude, Hamida Džoga Grude, Muja Mekića Grude, Sulja Erkočevića, Ibra Suljovog Ferizovića, Zaja Mujkovića, Zuljice Erkovića, Deda Erkovića, sina Bećira Erkovića, Paše Erkovića, udovice, Sali Hadži Bećirova, Muja Hadžajlića, Tahira Ljutovića, Arslana Dizdarevića, Adema Hadžimusića i Paša Džidića. Ove porodice su imale svoja imanja, pa su obrađivale zemlju i držale stoku. Bavile su se i trgovinom. Ipak, najviše su bile usredsređene na gajenje duvana. Ta najdinamičnija privredna aktivnost naglo je prekinuta uvođenjem monopola na duvan u Crnoj Gori. Ova odluka ponajviše je ishodovala da skoro

692 Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stano-vništvo..., 248­249.

693 Jovan Ivović, n. d, 365.

238

sve muslimanske porodice iz Nikšića pređu na teritoriju Osmanskog carstva. Samo pet muslimanskih domova je ostalo u Nikšiću: jedna Ihtijarevića, dvije Jarkočevića (Danevića) i dvije porodice Hadžajlića (Sukića).694

Knjaz Nikola je naprosto bio zatečen ogromnim iseljavanjem Muslimana iz Nikšića. Crnogorski suveren je još šezdesetih godina XIX vijeka računao da će pridobiti Muslimane za suštinske državne interese, jer je dobro znao, kao i sljedbenici islama u okolnim obla stima, da oni po svom etničkom karakteru nijesu Turci već Crnogorci koji su primili islam. Na slučaju Nikšića pokazalo se da je ovo bila previše optimistična projekcija. Da bi se zaustavilo masovno iseljavanje, knjaz je 1878. godine na mjesto gradskog kapetana postavio Mehmeda Haskova Ibričića. Ni ovo imenovanje nije ohrabrilo nikšićke Muslimane jer je crnogorska vlast otpočela da preduzima ishitrene i nesofisticirane mjere. Svakako da je oduzimanje oružja, o čemu ćemo opširnije govoriti, vrijeđalo ponos i ratničku tradiciju ovih Muslimana. Još veće nezadovoljstvo ovom mjerom prouzrokovala je činjenica da su Crnogorci slobodno nosili oružje za pojasom. Zato se kod Muslimana usadilo mišljenje da Crna Gora u njima ne vidi lojalne građane. Ionako gorde nikšićke Muslimane zaprepastila je i mjera zabrane nošenja fesova i obaveza nošenja crnogorskih kapa. Fes je bio simbol vjerskog i nacionalnog identiteta i njegovo odbacivanje Muslimani su, skoro u cjelini, shvatili kao ugrožavanje i povredu svojih osnovnih prava.695 Dakle, masovnom iseljavanju Muslimana iz Nikšića dijelom je kumovala i crnogorska vlast. Ona, istina, to nije podsticala, ali je sprovođenjem niza osjetljivih i netaktičnih mjera doprinijela da veliki broj nikšićkih Muslimana izgubi povjerenje u državne vlasti Crne Gore.

Crnogorska vojska je oslobodila Bar u januaru 1878. godine. I ovdje se, prilikom predaje grada, dogodila slična scena kao u Nikšiću. Pred crnogorskog knjaza izašli su Ibrahim­beg, komandant utvrđenog grada, Selim­beg, zabit primorski i Šaban­beg Bušatlija. Crnogorska straža im je pri ulazu u nadbiskupsku palatu odala vojničku počast. Tada je Ibrahim­beg otpasavši sablju objavio pre­daju grada. Knjaz je i ovog puta viteški postupio. Povratio mu je

694 Petar Šobajić, Nikšić..., 121. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stanovništvo...,248.

695 Jovan Ivović, n. d, 363­366.

239

sablju, a potom mu rekao: „Zadržite je i nosite ponosno, jer ako grad nijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali“.696 Ovaj humani gest knjaza Nikole izazvao je buru emocija kod Ibrahim­bega. On je spustio glavu u obje ruke i zaplakao se. Crnogorski vladar ga je tješio biranim riječima i izrazio mu poštovanje prema hrabrom otporu u borbama za odbranu Bara.697

Knjaz je ispoljio dobrodušnost i prema zarobljenim turskim vojnicima. Doduše, zadržao je nizame kao zarobljenike, ali je Turke iz Skadra i Ulcinja pustio da se slobodno vrate u svoje gradove.698 Muslimansko stanovništvo u Baru je sa izvjesnom zebnjom doče­kalo crnogorsku vojsku. To je bila očekivana reakcija, jer je kod ove populacije bila uvriježena svijest o nesalomljivosti i trajnosti osmanske vladavine. Crnogorska vojska se veoma obazrivo odnosila prema Muslimanima. Trudila se da nijednim svojim postupkom ne proizvede osjećaj ugroženosti kod Muslimana. Jedan broj Muslimana je, ipak, ostao nepovjerljiv i uzdržan. Oni su naivno vjerovali da Bar ne može trajno ostati pod crnogorskom vlašću. Vremenom je to podozrenje gotovo usahlo. Korektno držanje Crnogoraca uvjerilo je barske Muslimane da nema razloga za strah od pravne i fizičke nesigurnosti.699

Hrabrim braniocima Bara sultan je dopustio da se nasele u Ku čuk Čekmedži, predgrađu Carigrada. Poslao im je i brodove za prevoz. To nije bilo po volji crnogorskom suverenu. Knjaz Nikola je i ovom prilikom odvraćao Muslimane da ne napuštaju svoja ognjišta.700 I zaista, iz Bara nije bilo masovnijeg iseljavanja. Pavel Rovinski je glavne razloge ovakvog opredjeljenja vidio u bogatoj i raskošnoj prirodi.701 Ne treba u tome zanemariti ni mudre poteze crnogorskih vlasti. Na svaku molbu od strane Muslimana, nova vlast je davala crnogorsko državljanstvo.702 Bio je to početni, ali snažan korak da se kod Muslimana stvori osjećaj poistovjećivanja s Crnom Gorom kao svojom državom.

696 Kralj Nikola, Memoari..., 494.697 Isto.698 Isto, 495.699 Vojvoda Gavro Vuković, Memoari..., 448­449.700 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 126­127.701 Isto, 127.702 Simo Popović, Memoari..., 555­556.

240

Mrkojevići su bili najveće migraciono područje u barskom kra­ju. Prvi napadi crnogorske vojske, prilikom opsade Bara, uzrokovali su njihovo povlačenje prema Skadru. Do kraja juna 1879. godine još se nijesu bile vratile 83 iseljene porodice iz Bara i neposredne okoline.703 Uskoro je otpočeo proces njihovog povratka i veći broj ovih porodica se nastanio u svom zavičaju. Uopšte uzevši, život u Baru je brzo uveden u normalne tokove i proticao je bez većih incidentnih situacija.

Ugovor o predaji Kolašina crnogorskim organima vlasti pot­pisan je u oktobru 1878. godine. I u ovom slučaju je grad predat na svečan način. Predstavnike Crne Gore dočekao je na rijeci Tari juz baša sa vodom nizama i odatle su zajedno pošli u Ućumat. Na Brezi je jedan bimbaša svečano predao ključeve grada Bašu Božoviću, okružnom načelniku i predstavniku Crne Gore. Božović je iz oslobođenog Kolašina poslao telegram knjazu Nikoli i opširan izvještaj vojvodi Mašu Vrbici. Prema ovom izvještaju, kajmakam Nuri­beg se zdušno zalagao za predaju grada. To mu nijesu oprostili Muslimani iz Sandžaka, koji su ga korili zbog nepružanja adekvatnog otpora. Zato je Nuri­beg otputovao za Carigrad dužim putem, tj. preko Cetinja i Kotora.704

Nakon ulaska u Kolašin, Božović je izdao naredbu crnogorskoj vojsci koja odiše oštrim tonovima. Naredio je da se ne smije ništa uzeti, niti ulaziti u muslimanske kuće, te da će svaki prestupnik biti obješen ili strijeljan. Na ovo se nadovezivala i poruka crnogorskog vladara. Knjaz Nikola je savjetovao Božoviću da mudro i pošteno postupa prema Muslimanima, tako „da im omili njihova nova otadžbina i novi gospodar“. Naredio mu je da pozove sve viđenije ljude iz Kolašina i okoline, bez obzira na vjeru, kako bi im saopštio naredbu, a neke od njih predložio za odlikovanja i za državnu službu. Muslimani su se odazvali ovom pozivu i skup je, u prisustvu 74 predstavnika, održan 7. oktobra 1878. godine u Kolašinu. Božović se u svom vatrenom govoru posebno obratio predstavnicima kolašinskih

703 Đoko Pejović, Naseljavanje Bara i Ulcinja i način regulisanja odnosa na zemlji (poslije 1878. godine), Istorijski zapisi, br. 3­4, Titograd 1970, 307.

704 Novica Rakočević, Iseljavanje Muslimana i razgraničenje Crne Gore i Turske u oblasti Kolašina poslije Berlinskog ugovora, Istorijski za­pisi, br. 2, Titograd 1962, 257.

241

Muslimana. Podsjećao ih je da, osim vjere, nemaju ništa zajedničko s Turcima, te da ih narodnost i jezik čini „braćom“ s Crnogorcima. Naglasio je da su „od sada slobodni građani knjaza­gospodara“, da će uživati sva prava u svojoj staroj postojbini.705

Ubrzo je u Kolašinu uspostavljena nova vlast. Iz Manastira Morače je premješteno Okružno načelstvo, a konstituisani su sud, policija i postavljeni kapetani. Struktura vlasti odgovarala je narodnosnoj strukturi. Predstavnik Crnogoraca iz Kolašina u sudu bio je Jevrem Dragović, a Muslimana – Adžibulić. Muslimani su imali i svoje kapetane. Iso Pepić je bio kapetan u Kolašinu, a u Poljima je na to mjesto postavljen Zejnil­aga (Zeko) Lalević. Nekoliko Muslimana uzeto je i za knjaževe perjanike. Za starješinu grada imenovan je Mirko Bojić.706

Posmatrano u ravni novonastalih događaja, teško se moglo naslutiti masovno iseljavanje Muslimana iz Kolašina. Stare rane ipak su nadjačale vjesnike novog doba, pa su predrasude nadišle realne činjenice. Kolašinski Muslimani su ostali dosljedni datoj riječi iz 1866. godine, da će se iseliti iz svog kraja ukoliko ga zauzmu Crnogorci.707 Stoga je iseljavanje, u početku manjih razmjera, otpočelo već u jesen 1878. godine. Kulminacija ovog procesa odigrala se u ljeto 1879. godine. Iso Pepić, kolašinski kapetan, ne samo da nije zaustavljao iseljavanje svojih sunarodnika, već ga je maksimalno podstrekavao. Pepić je održavao vezu sa Donjokolašincima i turskim vlastima u Sjenici. I Zejnil­aga Lalević, kapetan u Poljima, takođe je podržavao iseljavanje Muslimana iz Gornjeg Kolašina. A upravo su ta dva kapetana, po zamislima crnogorske vlasti, trebalo da uliju povjerenje Muslimanima u dobre namjere nove upravljačke strukture. Bila su to uzaludna nadanja. Pepić je 23. VIII 1879. godine neuvijeno saopštio Bašu Božoviću da su se muslimanski prvaci dogovorili sa svim kolašinskim Muslimanima „... da odmah sada svi dižu iz granice knjaževe“. Glavni razlog, po Pepićevim riječima, bila je „slaba poljoprivredna godina“, što je izazvalo nevjericu kod Božovića. Božović se čudio ovom opravdanju jer su Muslimani „baš sada prodavali sijeno i posijano žito“.708 Očigledno je da je Pepić

705 Isto, 258­259.706 Isto, 259.707 Radoman Jovanović, Crnogorsko-turski pogranični odnosi, Isto­

rijski zapisi, br. 4, Titograd 1963, 583.708 Novica Rakočević, Iseljavanje Muslimana..., 261.

242

kamuflirao neke razloge iseljavanja, ali nam oni iz dostupne građe nijesu dokučivi.

Crnogorske vlasti nijesu previše žalile za masovnim odlaskom Muslimana iz Kolašina. Ekonomski motiv je odredio ovakvo stanovište. Glad za zemljom je bila izražena u svim crnogorskim sredinama, pa se ona pokušala kompenzirati preko napuštenih muslimanskih imanja. To ne znači da su crnogorske vlasti u potpunosti ignorisale član 30 Berlinskog ugovora. Crnogorski Senat je 29. III 1879. godine preporučio Bašu Božoviću da preostali Muslimani u Kolašinu mogu obrađivati napuštenu zemlju svojih sunarodnika. Crnogorcima se nije mogla dati ta zemlja bez odobrenja vlade. Prema naredbi vojvode Maša Vrbice, muslimanskim povratnicima u Kolašinu trebalo je vratiti zemlju i kuću. Muslimanima je bila obe­ćana i ¼ prihoda sa zemlje koju su napustili.709

Negdašnja stvarnost i proklamovana rješenja bila su u du­bokom raskoraku. Lokalne vlasti su činile niz nepravilnosti da bi omogućile Crnogorcima da nasele napuštene muslimanske posjede. Sto porodica iz Rovaca i 40 domaćinstava iz Morače su 1880. godine dobile ostavljenu zemlju Muslimana. Na muslimanska imanja u Poljima naselilo se do 1883. godine 287 crnogorskih porodica iz Jezera, Lijeve Rijeke, Vasojevića, Rovaca i Morače.710

Knjaz Nikola je dozvolio kolašinskim Muslimanima da mo­gu prodavati zemlju i kuće, ali se u praksi ova naredba u cjelini izvi toperila. Nije ni postojala volja za valjanim rješavanjem ovog problema, pošto su crnogorske vlasti potajno naredile Moračanima da ne kupuju ništa od Muslimana, pravdajući to nemanjem novca. Računalo se da će protokom vremena ta zemlja, bez ikakve nado­knade, preći u vlasništvo države.711 Slabo se poštovala i knjaževa „Proklamacija“ od 13. VII 1881. godine o povratku Muslimana u Crnu Goru i nepovredivosti njihovih imanja. Razočarani i prepušteni lošoj sudbini, skoro svi kolašinski Muslimani su 1886. godine napuštili svoja ognjišta.712

Knjaz Nikola je s primjetnim ushićenjem primio vijest da je Crnoj Gori na Berlinskom kongresu, pored ostalog, pripala i

709 Isto, 261­262.710 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 123.711 Đoko Pejović, Iseljavanje Kolašina i Polja, Istorijski zapisi, br. 3,

Titograd 1961, 381­382.712 Isto, 411­413. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 124.

243

Podgorica. Crnogorskom vladaru je naročito bilo stalo da ubijedi podgoričke Muslimane, koji su činili najveći dio populacije u ovom gradu, u dobrohotnost novih vlasti. Zato im se obratio preko proklamacije u januaru 1879. godine. Akcentirao je da su Muslimani postali slobodni crnogorski državljani, ali i da moraju poštovati novokonstituisane vlasti. Apelovao je na njih da crnogorsku vojsku doživljavaju kao svoje zaštitnike, a potom je dodao: „Vas neće dijeliti predamnom vjera od vaših pravoslavnih i katoličkih sudržavljana. Svi skupa uživaćete jednaku i istu ljubav moju, jednaku i istu pravicu zakona mojih. Svak je slobodan u svojoj vjeri, u svojim dobrim običajima i u svojemu radu“.713

Već prvim svojim postupcima crnogorska vlast je nastojala da ulije povjerenje kod podgoričkih Muslimana. Odmah nakon ulaska crnogorske vojske u Podgoricu 27. I 1879. godine vojvoda Božo Petrović je odabrao dvojicu Muslimana za knjaževe perjanike. Oni su, zajedno s Petrovićem, ubrzo pošli na Cetinje.714

Najugledniji podgorički Muslimani nijesu dugo čekali da iz­ra ze lojalnost crnogorskom vladaru. Na Cetinju je 17. februara 1879. godine stigla deputacija podgoričkih Muslimana koju su sa­či njavali: Bećir­beg Osmanagić, Osman­beg Osmanagić, Derviš­beg Osmanagić, Mehmed­beg Lekić, Zejnel Adrović, Murat­aga Adžimehov, Ahmet­beg Osmanagić, Mahmut­beg Đurđević, Mašo Adži Ahmetov, Šain­beg Šehović, Sulejman­aga Veslić, Avdo Krnić, Mustafa Adžiuseinović, Etem Bulić i Ibrahim­beg Ave­rić. Sjutradan se deputaciji pridružio i Hadži Bajro Mučić. Ova deputacija je primljena na svečanu audijenciju kod knjaza Nikole, kojeg je Bećir­beg Osmanagić srdačno pozdravio. Bećir­beg je vatreno deklamovao, rekavši da će podanici muhamedanske vjere biti lojalni Crnoj Gori, a zatim je zamolio knjaza da ih uzme u svoje okrilje. Podvukao je da su podgorički Muslimani čuli za pravičnost i velikodušnost crnogorskog vladara prema Muslimanima iz drugih sredina, te da se stoga raduju što imaju takvog suverena. Obećao je knjazu da će se truditi „da ne budemo manji od Tvojieh najboljih Crnogoraca, naših današnjih sugrađana“.715 Ovo nije bila samo

713 Glas Crnogorca, 27. I 1879, 3.714 Glas Crnogorca, br. 4, 1879, 3.715 Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 1. Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Mu sli-

mani Crne Gore..., 49.

244

apologija crnogorskom vladaru, nego i naznaka budućeg djelovanja većine podgoričkih Muslimana.

Jedan broj podgoričkih Muslimana, uglavnom iz nižih socijalnih slojeva, teško se mirio s novonastalom konstelacijom. Takvo raspoloženje bilo je karakteristično i za Muslimane u Spužu, Zeti i Žabljaku Crnojevića. Iz Spuža i Žabljaka su se iselili svi Muslimani. Doduše, u Spužu je ostao samo jedan Musliman iz zabitske kuće Mećikukića. On se priklonio pravoslavlju i uzeo je ime Savo. Ubrzo je postao kapetan u Spužu.716 Veliko iseljavanje bilo je u Zeti, gdje je svoje domove napustilo oko 200 muslimanskih porodica. Crnogorska vlast nije otkupila njihova imanja, pošto se nadala da će i bez otkupa ona postati državno vlasništvo. Muslimani iz Zete su se najviše selili u pravcu Albanije, a dio njih se zadržao u Tuzima. Muslimani iz Žabljaka, gotovo u cjelini, išli su u Albaniju i to u Skadar, Kavaju i Drač.717 Iseljavanje iz Podgorice nije uzelo veće razmjere. Muslimani su u ovom gradu i dalje činili izrazitu većinu. Prema podacima iz 1881. godine, u Podgorici su registrovane 933 mu slimanske, 216 pravoslavnih i 13 albanskih porodica.718

Podgorica i Bar bili su izuzeci u procesu iseljavanja Mu sli­mana iz Crne Gore. Mnogi raseljeni Muslimani, prvenstveno iz Nikšića i Kolašina, žalili su se turskoj vladi da crnogorska vlast zloupotrebljava njihovu nezavidnu poziciju. Knjaz Nikola je bio pod velikim pritiskom ne samo Turske, nego i Francuske.719 Uslo­žnjavanje ove situacije nagnalo je crnogorskog vladara da 25. VI 1881. izda čuvenu „Proklamaciju“ o amnestiji Muslimana i uputi im poziv da se vrate u Crnu Goru. Knjaz je pozvao sve Muslimane da se vrate svojim kućama i obećao im slobodno uživanje materijalnih dobara. Garantovao im je i poštovanje odredaba Berlinskog ugovora i zakona Knjaževine Crne Gore. Upozoravao ih je da: „Našoj dragoj domovini potrebne su ruke da je održe na njenom mjestu prema inostranstvu i da umnože iznutra njeno blagostanje. Mi vas pozivamo potonji put da se koristite našim očinskim raspoloženjima

716 Simo Popović, Memoari..., 554­555.717 Đoko Pejović, Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd,

1962, 257.718 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 117.719 Žarko Bulajić, Agrarni odnosi u Crnoj Gori..., 33.

245

i dozvoljavamo vam za povratak rok od šest mjeseci računajući od dana današnjeg“.720

Ovi izrazi realpolitike i patetike nijesu doveli do značajnijih promjena nad vlasništvom napuštenih muslimanskih imanja. Crnogorske vlasti su ispoljile pristrasnost koja je favorizovala naseljavanje Crnogoraca na ova imanja. Jednostavno rečeno, nije postojala težnja da se iseljeni Muslimani vrate u svoju domovinu. Time se ublažavala akutna agrarna prenaseljenost i ujedno se na­građivali Crnogorci za svoje ratne zasluge. Izgleda i da je vlast izgubila povjerenje u lojalnost raseljenih Muslimana prema crnogorskoj državi. Kako bilo, crnogorska vlast je 1882. godine u najvećoj tajnosti otkupljivala muslimanska imanja. Time je uklanjala najbitniji motiv zbog koga bi se oni vraćali u Crnu Goru. Knjaz Nikola i Državni savjet Crne Gore su naredili vojvodi Đuru Ceroviću da tajno otkupljuje zemlju od iseljenih Muslimana iz Nikšića. Ovakvo otkupljivanje trajalo je više od deset mjeseci i to u svim oblastima gdje su postojala imanja iseljenih Muslimana.721 Zato je najveći dio raseljenih Muslimana odlučio da ostane u Osmanskom carstvu.

Razapet između želja za zemljom svojih sunarodnika i po­štovanja odredbe Berlinskog ugovora, knjaz Nikola se opredijelio da izađe u susret zahtjevima Crnogoraca. U pitanju su bili isključivo ekonomski, a ne etnički razlozi. Crnogorske vlasti nijesu stremile da umanje broj Muslimana, već su nastojale da djelimično riješe opštu agrarnu prenaseljenost u svojoj zemlji. Jer kako drugačije objasniti krajnje pošteno držanje knjaza Nikole prilikom oslobađanja crnogorskih gradova u kojima je većinsko stanovništvo bilo muslimanske narodnosti. Osim toga, knjaz Nikola je bio jedini hrišćanski vladar u Evropi koji je apelovao i insistirao da Muslimani u Crnoj Gori ne napuštaju svoja ognjišta. Nesumnjivo je da je knjaz etničku i vjersku šarolikost svoje države doživljavao kao prednost, a ne kao hendikep.

720 Crnogorski zakonici, pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne Gore, knj. II, Podgorica 1998, 48­49.

721 Živko Andrijašević, Politika crnogorske države prema nepravo-slavnim podanicima poslije 1878. godine, Prilozi, br. 40, Sarajevo 2011, 92­93.

246

Integracija Muslimana u društveni životKnjaževine-Kraljevine Crne Gore

Teško je utvrditi tačan broj Muslimana u Crnoj Gori nakon 1878. godine. Najvjerovatnije se radilo o oko 10.000 Muslimana. Najviše ih je bilo u Podgorici, Ulcinju i Baru. U Podgorici i Ulcinju je živjelo 4­5.000 Muslimana, dok ih je u Baru i okolini bilo oko četiri hiljade. Iseljavanje Muslimana desetkovalo je ovu populaciju u Nikšiću. U Nikšiću, nekada izrazito muslimanskom gradu, bilo je svega 19 muslimanskih kuća sa 91 stanovnikom, a u Crkvicama je živjelo 12 porodica Muslimana sa 65 stanovnika. Pavel Rovinski je krajem XIX vijeka tvrdio da u Crnoj Gori živi 12.000 Muslimana. Crna Gora je u to vrijeme imala oko 200.000 stanovnika.722 Na osnovu oficijelnih podataka iz popisa obavljenog 31. XII 1909. go­dine, ukupan broj Muslimana u Crnoj Gori iznosio je 10.659 (5.975 muškaraca i 4.684 žena). Naravno, ovaj broj se odnosi na teritoriju Crne Gore prije balkanskih ratova, prema tome bez Bijelog Polja, Berana, Pljevalja, Plava, Gusinja i Rožaja. Muslimani su egzistirali u svih pet administrativnih oblasti „postberlinske“ Crne Gore, ali je njihov raspored bio veoma neravnomjeran. Muslimani su bili naj mnogobrojniji u Primorsko­crmničkoj oblasti (8.432), potom u Zetsko­brdskoj (2.020), Nikšićkoj (162), Katunsko­riječkoj (38) i u Moračko­vasojevićkoj je živjelo svega sedam Muslimana.723 Iz popisa je upadljiva velika nesrazmjernost između broja muškaraca i žena u muslimanskom korpusu. U svim administrativnim oblastima je živjelo, prema prezultatima popisa, mnogo više muškaraca nego žena. Najočigledniji primjeri zabilježeni su u Katunsko­riječkoj oblasti u kojoj je od 38 stanovnika bilo čak 36 muškaraca a samo dvije žene, dok u Moračko­vasojevićkoj oblasti od svega sedam žitelja nije popisana niti jedna žena.724 Ovo nas upućuje na zaključak da se dio Muslimanki nije odazvao ovom popisu stanovništva zbog čvrstih patrijarhalnih stega ili su u pitanju razlozi koje ne možemo razaznati.

722 Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj. IV, Cetinje 1994, 185.

723 Glas Crnogorca, br. 7, 12. II 1911, 2.724 Isto.

247

Izmijenjena etnička slika Crne Gore nije, kako smo već rekli, iznenadila knjaza Nikolu i njegove saradnike. Na takvu etničku i vjersku heterogenost, oni su se pripremali skoro dvije decenije. Trebalo je sada, u novom kontekstu, formulisati najprobitačniju politiku prema Muslimanima i Albancima. Njen glavni cilj bio je stvaranje lojalnih podanika među ovim populacijama. Ta politika sprovođena je preko više kolosjeka, a najvažniji su bili: oblikovanje novih identitetskih i političkih opredjeljenja nepravoslavnih žitelja, naročito Muslimana slovenskog porijekla; dobijanje njihove odanosti pravljenjem raznih ustupaka i manifestovanjem blagonaklonosti prema njihovoj vjeri, te uobličavanje lojalnog glavarskog sloja od pripadnika ovih naroda.725

Prvi izrazi tog usmjerenja primjetni su na stranicama „Glasa Crnogorca“ povodom prijema deputacije podgoričkih Muslimana na Cetinju u februaru 1879. godine. Tada je zvanično crnogorsko glasilo istaklo sljedeće: „A od novijeh našijeh sudržavljana muhamedanaca ništa drugo ne očekujemo i ne tražimo nego da ostanu muhamedanci kao što su i dosad bili, no da prestanu biti Turci i da postanu Crnogorci. Volja vladaočeva, s kojom se narod potpuno slaže, izjednačila ih je sa svijem u svim pravima s ostalijem Crnogorcima... Prednost vladaocu ljubav k domovini, gotovost na žrtve za interese zemaljske to su vrline državljanske, koje krase stare Crnogorce, to su vrline kojima se imaju oružati i novi Crnogorci“.726

Jačanje crnogorskog identiteta u svijesti Muslimana, pote n ci­rao je i knjaz Nikola. Knjaz se pomenutoj deputaciji obratio ovim riječima: „Što se mene i mojih vlasti tiče, znajte da neću pra viti razlike među svojim podanicima po vjeri. Moja pravda i mo ja ljubav jednaka je za sve, koji je zasluže svojijem vladanjem i svojijem državljanskim vrlinama. Od vas očekujem da ćete se kao novi Crnogorci izjednačiti sasvijem sa starim Crnogorcima. Odnesite od mene poruku svojijem jednovjernicima, da se predadu djelima mira i otadžbini“.727 Tako je i knjaz Nikola otvoreno poručio Muslimanima da predstoji doba oblikovanja crnogorskog identiteta.

725 Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 80.726 Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 1. Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Musli-

mani Crne Gore..., 49. 727 Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 4.

248

Taj proces bio je praćen i sa raznim nesnalaženjima od strane crnogorskih vlasti. One nijesu, po svoj prilici, najbolje poznavale mentalitetski sklop crnogorskih Muslimana. Preko noći se teško mogao mijenjati njihov identitet. Ali crnogorske vlasti su prvih godina nakon povratka svojih teritorija bile čvrsto na tom stanovištu. Već u martu 1879. godine donijeta je Odluka da Muslimani u novodobijenim oblastima nose crnogorske kape.728 Manji dio nikšićkih Muslimana je prihvatio novo obilježje i norme ponašanja. Među njima je bio i Mujo Adžajlić­Sukić, potomak opjevanog Sukić barjaktara. Pridružio mu se i Adem Zvizdić koji je 15. marta 1879. godine obavijestio knjaza Nikolu da je na glavu stavio crnogorsku kapu i od njega traži grb koji bi stavio na nju. Zvizdić je ukazao knjazu na to da ga nikšićki Muslimani poprijeko gledaju zbog nošenja crnogorske kape i da ga to uopšte ne uznemirava. Tražio je grb za kapu kako bi svoje sunarodnike još više naljutio.729

Većina nikšićkih Muslimana je ostala postojana u svom na­rodnosnom biću. Jusuf Mušović je neskriveno upozoravao popa Mašana Nikčevića, nikšićkog načelnika, da će se iseliti ukoliko budu primorani da na glave stave crnogorske kape. Mahmut Čauš, jedan od uglednijih Nikšićana, naredbu o nošenju kapa protumačio je kao pokušaj knjaza Nikole da im nametne pravoslavlje.730 Energično su reagovali i islamski sveštenici iz Nikšića. Oni su zabranili slje ­dbenicima islama da sa crnogorskim kapama ulaze u džamiju. Govorili su svojim vjernicima da se ne mogu nazivati Turcima ukoliko stave na glavu crnogorsku kapu.731 Pošto je crnogorska vlast u početku bila nepopustljiva, nikšićki muslimanski uglednici Jusuf Mušović, Asim Hajrović, Mahmut Čauš i drugi sa porodicama su krajem 1879. godine napustili Nikšić.732

728 Državni arhiv Cetinje (DAC), fond Ministarstva unutrašnjih djela (MUD), fas. 1, Kapetan Mašan Nikčević – vojvodi Mašu Vrbici, ministru unutrašnjih djela, 2. III 1879.

729 Isto, Kapetan Mašan Nikčević – vojvodi Mašu Vrbici, ministru unutrašnjih djela, 9. III 1879. Šerbo Rastoder, Šest nepoznatih dokume-nata o Muslimanima u Crnoj Gori 1878-1879, Almanah, br. 5­6, Podgorica 1999, 216.

730 Živko M. Andrijašević, Politika crnogorske države..., 81.731 DAC, f. MUD, fas. 4, Kapetan Mašan Nikčević – vojvodi Mašu

Vrbici, ministru unutrašnjih djela, 5. III 1879.732 Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko

stanovništvo..., 248.

249

Obaveza nošenja crnogorske kape naišla je na otpor Muslimana i u drugim gradovima. Veliki broj barskih Muslimana je izričito govorio da će se radije iseliti nego staviti na glavu crnogorsku kapu. Ovakav stav je uslovio bijes i odijum kod Vuka Pejovića, barskog kapetana. Pejović je tražio odobrenje sa Cetinja kako bi primorao Muslimane na nošenje crnogorske kape.733 Državne vlasti nijesu dopustile nikakvu represiju. Uskoro su uvidjele da se Muslimani neće povinovati njihovoj naredbi, čak i po cijenu iseljavanja. Stoga su crnogorske vlasti odustale od ove namjere. Tako je propao prvi pokušaj „uobličavanja“ crnogorskog identiteta kod Muslimana.

Još probitačnije mjere u oblikovanju novog identiteta kod muslimanske populacije trebalo je da se operacionalizuju preko školskog sistema. Dakako, nije se radilo samo o stvaranju nove identitetske, nego i emancipatorske svijesti nepravoslavnih žitelja Crne Gore. Tako je u januaru 1879. godine objavljen Zakon o opštoj školskoj dužnosti u Knjaževini Crnoj Gori i njime je nastava u školama proglašena slobodnom i besplatnom, ali i obaveznom za svakog crnogorskog podanika. Od ovog zakonskog akta bila su izuzeta bolesna i hendikepirana lica. Škola je bila obavezna za djecu od 7. do 12. godine života. Propisane su i oštre kazne za roditelje koji ne bi dopustili svojoj djeci da idu u školu. Roditelj je morao platiti kaznu od 10­15 talira, a mogao se sankcionisati i zatvorom od 8­30 dana. U slučaju da se roditelj nastavio protiviti slanju djece u škole, bio bi kažnjen, najprije sa 50 talira globe, a zatim bi mu se oduzele ingerencije starateljstva i bio bi kažnjen kao oponent državnih vlasti. Autori ovog zakona su pokazali razumijevanje za djecu kojima je škola bila mnogo udaljena od mjesta življenja, kao i za potencijalne učenike koji su bili lošeg ekonomskog stanja. Ova djeca su bila oslobođena od obaveze pohađanja škole.734

Crnogorske vlasti su bile odlučne u sprovođenju ove mjere. Ubrzo su izdale i „Naredbu“ u kojoj je apostrofirano da djeca islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti moraju pohađati državnu osnovnu školu. Bila je ovo standardna tekovina uređene države, ali kako je to uobičajeno u svakom izmijenjenom nacionalnom i

733 DAC, f. MUD, fas. 4, Okružni kapetan Vuko Pejović – vojvodi Mašu Vrbici, ministru unutrašnjih djela, 2. V 1879.

734 Đoko Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-1916, Cetinje 1971, 49­50.

250

vjerskom kontekstu, tu je bila i utkana tendencija za odgajanje nove identitetske i političke svijesti kod Muslimana i Albanaca.735

Jedan broj Muslimana i Albanaca je ovu „Naredbu“ doživio kao napad na vlastiti identitet. Stoga je reagovalo crnogorsko Školsko nadzorništvo. Ovaj organ prosvjetne vlasti je u septembru 1880. godine poslao Uputstvo svim upraviteljima osnovnih škola u Podgorici, Baru i Nikšiću, odnosno u gradovima u kojima su školsku populaciju sačinjavale sve tri vjeroispovijesti. Ovo Uputstvo je bilo mješavina političkih, nacionalnih i vaspitno­obrazovnih stremljenja. Već na početku ovog akta otvoreno se ukazuje da se kod pripadnika islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti vjekovima usađivala mržnja prema Crnogorcima i crnogorskoj državi. Nastavljalo se u istom tonu, pa se tvrdilo da su naročito „muhamedanci“ indo­ktrinirani stanovištem da je crnogorska država netrpeljiva prema nepravoslavnim konfesijama. Neuvijeno je iznijeto mišljenje da se takva slika teško može modifikovati kod starijeg muslimanskog naraštaja.736 Ovo su bile preoštre ocjene koje su crnogorske vlasti izno sile s jasno osmišljenim ciljem. Trebalo je racionalizovati duh no vog vremena i opravdati potrebu edukacije mlađih generacija islamske i katoličke vjere.

Podastrte tvrdnje predstavljale su pledoaje za praktične na­mjere prosvjetnih vlasti Crne Gore. Zato se u Uputstvu navodi da je modernizacijsku svijest moguće primijeniti kod mlađih naraštaja. Istaknuto je da zbog eventualne opreznosti Muslimana prema državnim školama treba obaviti razgovore s roditeljima. Njima je valjalo objasniti da crnogorska škola nije vjerski zavod, te da su crnogorski učitelji svjetovni činovnici koji su obrazovani u mirskim školama. Naglašeno je da je crnogorska škola koncipirana kao ustanova za sve tri vjere, da državna vlast ima identičan odnos prema svim konfesijama, te da nijedno vjersko učenje neće biti prisutno u školskim programima. U državnim školama su sticana opšta znanja i vještine, a ne učenje iz vjeronauke. Obećano je da će vjerski sadržaji, ukoliko postoje u nekim školskim udžbenicima, biti zanemareni u nastavi. Trebalo je da se vjerski sadržaji izučavaju na časovima vjeronauke. Garantovala se zaštita vjeroučitelju muslimanske djece. On nije smio biti uznemiravan u izvođenju nastave, a upravitelj škole

735 Glas Crnogorca, br. 2, 20. I 1879, 1.736 Glas Crnogorca, br. 44, 1. XI 1880, 1­2.

251

ga je jedino mogao posjetiti na njegov zahtjev. Upravitelj škole je morao da se objektivno odnosi prema učenicima svih konfesija i nije mu bilo dopušteno miješanje u vjerska osjećanja. O svakoj vjeri je morao govoriti s poštovanjem i bio je dužan da strogo kazni i najmanju uvredu bilo čijeg vjerskog osjećanja.737

U Uputstvu se nalagalo školskim vlastima da Muslimanima i Albancima objašnjavaju da knjaz Nikola („Gospodar“) jednako poštuje sve tri vjere. I ova je formulacija bila u funkciji afirmacije knjaževe politike, jer je akcentirano da svaka vjera uči predanosti vladaru i oplemenjuje ljudsku dušu. Na kraju je potencirano da je ključni zadatak školskih vlasti da rade na učvršćivanju svijesti o srodnosti po jeziku, slavnoj prošlosti i zajedničkoj sadašnjosti.738

Odziv muslimanske djece za pohađanje nastave u državnoj školi varirao je od grada do grada. Barski Muslimani su uglavnom dobrovoljno prihvatili ovu obavezu. U državnu osnovnu školu su išla djeca sve tri konfesije. Između njih je vladala potpuna harmonija, kao i između uprave škole i njihovih roditelja. Učitelji su pomno pazili da nijednom riječju ne uvrijede vjerska osjećanja poklonika islama i rimokatolika.739

Ovakvo stanje nije bilo karakteristično za Nikšić, iako je bilo propisano da škole sa muslimanskom djecom neće raditi petkom. Većina Muslimana je uporno odbijala da šalje svoju djecu u državnu školu. U Nikšiću je, inače, u decembru 1878. popisano svega 24 muslimanska djeteta sposobna da idu u školu. Ugledno bratstvo Mušovića, kao i drugi Muslimani, tražili su da se za njihovu djecu otvori posebna škola.740 To je bio preambiciozni zahtjev, koji se, uz to, nalazio u dubokoj suprotnosti sa osnovnim postulatima crno gorskih vlasti. Lokalni čelnici u Nikšiću su smatrali da su islamski sveštenici u ovom gradu bili glavni krivci za pasivan odnos muslimanske djece prema odlasku u državnu školu. Govorili su da ih hodže vješto animiraju za odlazak u vjersku školu (mekteb) i da to pohađanje tretiraju kao prioritetno.741 Ovaj složeni problem je

737 Isto.738 Isto.739 Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 83.740 Đoko Pejović, n. d, 54.741 Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori...,

203. Jovan Ivović, Raseljavanje nikšićkih Muslimana..., 366. Šerbo Ras­toder, Istorijsko-metodološki okvir..., 97.

252

1881. godine, nažalost, riješen tako što su državnu školu napustila malobrojna djeca islamske vjeroispovijesti, budući da su se njihovi roditelji iselili iz Nikšića.742

Najveći otpor odlasku muslimanske djece u državnu školu pružen je u Podgorici. Podgorički Muslimani su procjenjivali da će u državnoj školi njihova djeca morati da se suoče s nacionalnim i vjerskim preobraćenjem. Većina ovih roditelja je neskriveno poručila da će se prije iseliti iz Pogorice nego dozvoliti svojoj djeci da idu u državnu školu. Insistirali su da im djeca pohađaju, kao u prethodnom periodu, samo islamsku vjersku školu i naglašavali da će jedino pod tim uslovom ostati da žive u Crnoj Gori.743

Ova zamršena situacija je bila ozbiljan ispit za crnogorske vlasti. Iseljavanje Muslimana iz Podgorice stvorilo bi neizbježne međunarodne reperkusije za Crnu Goru. U takvom raspletu ovog kriznog stanja Crna Gora bi mogla dobiti hipoteku vjerski netolerantne zemlje koja krši odredbe Berlinskog ugovora. Bojazan od takvih političkih implikacija primorala je crnogorsku vlast da postupi opre zno i odustane od striktnog sprovođenja Zakona o obaveznom školovanju. Postavljena su dvojica podgoričkih Muslimana za učitelje u državnoj školi, što je dijelom omekšalo otpor roditelja mu slimanske djece. Ona su se u većem broju upisivala u državnu ško lu, ali je negodovanje jednog broja roditelja bilo aktuelno i u predstojećem periodu.744 O težini ovog problema govori i direktno uključivanje crnogorskog suverena. Knjaz Nikola je u pomenutoj „Proklamaciji“ iz juna 1881. godine obećao iseljenim Muslimanima da će poštovati slobodno izvođenje vjeronauke i onemogućiti sva ko uplitanje školskih vlasti u način njenog izvođenja.745 Ni ovo ubje­đivanje nije u prvi mah dalo očekivani rezultat. Problem je riješen poslije više od deset godina od uključivanja Podgorice u sastav Crne Gore.

Bez obzira na to što je školski sistem Crne Gore, kao i u svakoj zemlji, bio dijelom u službi ostvarivanja određenih ideoloških inte­resa, odbijanje Muslimana da šalju djecu u državnu školu bilo je

742 Veljko Šakotić, n. d, 205. Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 98.

743 Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 83.744 Isto, 83­84.745 Crnogorski zakonici, knj. II..., 49.

253

neracionalno i nepromišljeno. Time je za izvjesno vrijeme usporena sveobuhvatna društvena socijalizacija Muslimana u državno tkivo Crne Gore. Time je pospješena njihova ekonomska stagnacija i propuštena mogućnost dinamičnije političke i kulturne edukacije, procesa čiji je inspirator odvajkada bila intelektualna elita.746

Konstituisanje novog društvenog i političkog okvira obično izaziva kod jednog broja stanovnika nesnalaženje i protivljenje. U tome su, prvih godina crnogorske vlasti, prednjačili podgorički Muslimani. Oni su masovno odbili, početkom 1879. godine, da učestvuju u popisu stanovništva. Obrazlagali su da to čine zbog straha da će, pošto budu uvedeni u crnogorske podanike, izgubiti pravo da se isele iz Crne Gore. Ovu pretjeranu sumnju odagnao je knjaz Nikola. Knjaz je na Cetinju razgovarao s predstavnicima podgoričkih Muslimana i uvjerio ih da im popis ne donosi ništa loše. Muslimani su mogli, kako im je knjaz govorio, odreći se crnogorskog državljanstva bez ikakvih konsekvenci.747

Crnogorska vlast je u periodu svog učvršćivanja donosila i krute i hitromislene mjere koje su vrijeđale ponos Muslimana. To se prevashodno odnosi na zabranu nošenja oružja za muslimanske podanike. Ta naredba je obrazložena strahom od krvne osvete, ali je veliku sjenku na njenu opravdanost bacala činjenica da je Crnogorcima bilo dopušteno nošenje oružja. Tome su se posebno protivili Muslimani iz Nikšića koji su kao jedan od glavnih razloga svog iseljavanja navodili upravo tu mjeru. Oduzeto oružje od Muslimana se čuvalo u vojnom magacinu u Podgorici. Knjaz Nikola je, isuviše dockan, u Proklamaciji iz 1881. godine, obećao crnogorskim Muslimanima da će im vratiti oduzeto oružje.748

Veoma negativan odjek kod Muslimana u Crnoj Gori izazvala je knjaževa odluka o obaveznom služenju vojnog roka. Knjaz Nikola je, doduše, oklijevao s donošenjem ove mjere jer je smatrao da je potrebno vrijeme za neutralisanje raznih atavizama kod svojih podanika. Prilikom posjete Ulcinju u avgustu 1881. godine crnogorski suveren je iznenada objelodanio da je svaki odrasli žitelj Crne Gore, izuzimajući bolesne, dužan da služi vojsku. Ovaj stav je zaprepastio

746 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 101­102.747 DAC, f. MUD, fas. 9. Vojvoda Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih

djela – vojvodi Bećir­begu Osmanagiću, 19. VII 1879.748 Crnogorski zakonici, knj. II..., 49.

254

većinu Ulcinjana, pretežno građana islamske i rimokatoličke vjere. To nije bio izraz nelojalnosti prema crnogorskoj državi, već su u pitanju bili isključivo ekonomski motivi. Ulcinjani su uglavnom bili pomorci i eventualno služenje vojske bi ih za izvjestan period odvojilo od svog zanimanja. Tako bi nestalo i njihovog jedinog izvora prihoda. U strahu od izvršenja ove naredbe, jedan broj Ulcinjana se iselio u Skadar. Napetu situaciju je dijelom umirio Simo Popović, mudri guverner Ulcinja. Popović je obećao svojim sugrađanima da će regrutovati samo 150 momaka iz Ulcinja, baš koliko i Barana i Mrkojevića. Sa regrutovanim momcima iz pomenutih mjesta i ulci­njskim prvacima, Popović je stigao na Cetinje. Tu su regrutovani vojnici dobili oružje.749

Uviđajući da odluka o služenju vojnog roka izaziva veliki otpor kod dijela poklonila islama i rimokatolika, knjaz Nikola se opre­dijelio za kompromisno rješenje. Knjaz je, naime, prihvatio prijedlog Jonina, ruskog poslanika na Cetinju, da je bolje da Muslimani plaćaju nizamiju (otkup od vojne službe), kao što rade hrišćani u Osmanskom carstvu, nego da na silu uzimaju puške u ruke. Crnogorski suveren je odredio da svaki Musliman od 18 do 50 godina plaća po šest fiorina u zlatu za nizamiju u toku jedne godine. Bilo je ovo preveliko breme za pojedine ulcinjske porodice. Stoga su pojedini Ulcinjani molili crnogorske vlasti da ih prime u vojsku, budući da je bilo porodica koje su plaćale i po 30 fiorina godišnje. Jedan broj Muslimana se pokazao vrlo sposobnim i revnosnim vojnicima. Oni su rado išli u Đački bataljon, podoficirsku školu, a vremenom su sticali i oficirske činove. Neki od njih postajali su i počasni komandiri bataljona.750

Dio podgoričkih Muslimana je nakon donošenja odluke o oba­veznom služenju vojnog roka ispoljio otvoreno nezadovoljstvo. I u ovom slučaju bili su dominantni ekonomski motivi. Njihovu ze­bnju utišao je knjaz Nikola na skupu održanom pod Veljim brdom, januara 1882. godine. Ovom skupu su prisustvovali pretežno pod­gorički Muslimani. Knjaz im je saopštio da uvažava njihova trgo­vačka i zanatlijska zanimanja i da ih stoga oslobađa tereta služenja vojnog roka. Ovu popustljivost Muslimani su morali da kompenzuju plaćanjem dažbine (nizamije), koju su inače plaćali Crnogorci u Podgorici za vrijeme osmanske uprave.751 Postojao je i drugi efekat

749 Vojvoda Simo Popović, Memoari..., 566­567.750 Isto, 571­573.751 Glas Crnogorca, br. 3, 1882, 3.

255

ove knjaževe fleksibilnosti. Računalo se da će ona odobrovoljiti iseljene Muslimane da se vrate u svoj zavičaj i da će se neutralisati anti crnogorska propaganda koja se iz Skadra i Tuzi širila u Pod­gorici.752

Plaćanje nizamije je uticalo na pogoršanje ekonomskog polo­žaja crnogorskih Muslimana. Na drugoj strani, to je bio značajan priliv u državnoj kasi. Muslimani su u Crnoj Gori platili više od milion kruna nizamije do 1909. godine. Godišnje su plaćali oko 30.000 kruna. Poređenja radi, hrišćani su u Sandžaku sedamdesetih godina XIX vijeka plaćali 24 groša po kući. Nešto kasnije, početkom XX vijeka, obaveza nizamije u Beranskom okrugu iznosila je osam kruna i 50 helera po muškoj glavi.753

Kod jednog, manjeg broja podgoričkih Muslimana postojalo je jako ubjeđenje da odluke Berlinskog kongresa predstavljaju samo provizorno rješenje. Oni su se nadali da će Albanska liga, oslonjena na Tursku, onemogućiti vraćanje Ulcinja Crnoj Gori i da bi takav rasplet mogao dovesti do ponovnog uključivanja Podgorice pod osmansku vlast. Organizatori otpora crnogorskoj vlasti imali su intenzivne kontakte sa Odo­begom, komandantom oružanih odre­da Albanske lige koji su se nalazili u Tuzima. Čak je nekoliko po­dgoričkih Muslimana organizovalo prikupljanje i slanje pomoći Albanskoj ligi.754

Crnogorske vlasti su preko svojih vojnih i policijskih snaga doznale za veze između pojedinih podgoričkih Muslimana i turskih starješina u Skadru i Tuzima. Ubrzo su otkriveni inspiratori otpora crnogorskoj vlasti. Uslijedile su istrage i hapšenja. U podgoričkom zatvoru se krajem avgusta 1880. godine nalazilo 18 Muslimana iz Podgorice. Optužbe su bile veoma teške. Ovi zatvorenici su bili okrivljeni za izdaju crnogorske države koja je počivala na njihovoj vezi sa turskim starješinama u Skadru i Tuzima.755

Događaji u Podgorici bili su ozbiljan test za crnogorsku državu. Trebalo je sačuvati njen legitimitet, a istovremeno ne pobuditi nepovjerenje Muslimana u novu vlast. Taj složeni zadatak trebalo

752 Isto.753 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 99­100.754 Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 125.755 Pavle Strugar, Jedno suđenje grupi Muslimana u Podgorici 1880.

godine, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1968, 477­478.

256

je da operacionalizuje Mašo Vrbica, crnogorski ministar unutrašnjih djela. Vrbica je pokazao istančani osjećaj za rješavanje ovog spora. Održao je govor pred uglednim podgoričkim Muslimanima u kojem ih je uvjeravao da imaju jednaka prava kao i Crnogorci, te da državne vlasti objektivno postupaju prema svim svojim podanicima. Založio se da se od Varoškog suda i Načelstva podgoričkog formira Okružni sud, a da na njegovo čelo bude postavljen Bećir­beg Osmanagić. I zaista, u septembru 1880. godine u Podgorici je obrazovan Okružni sud čiji je predsjednik bio Bećir­beg Osmanagić.756 Imenovanjem Osmanagića željelo se pokazati da crnogorska vlast gaji povjerenje prema Muslimanima i da će odluke suda u spornom slučaju biti nepristrasne.

Uhapšeni Muslimani imali su malu podršku kod svojih sunarodnika u Podgorici. Većina pripadnika ovog korpusa je u ovom osjetljivom slučaju zauzela lojalno stanovište, pa je čak tražila da se javno desolidariše od uhapšenih lica. Njihovo povjerenje je još jače učvršćeno zbog hapšenja četvorice Pivljana koji su fizički nasrnuli na grupu podgoričkih Muslimana.757

Okrivljeni su na sudu optuženi da su održavali tajne veze s turskim oficirima i da su od njih dobijali instrukcije za rad. Pripisana im je i subverzivna djelatnost, pošto su neki od optuženih pripremani za posao turskog vojnog obavještajca. Presuda je obuhvatila 14 okrivljenih Muslimana i izrečena je krajem septembra 1880. godine. Bila je to drakonska presuda, pa su šestorica okrivljenih osuđeni na kaznu smrti, a četvorica na kaznu doživotnog zatvora. Četiri okri­vljena su puštena na slobodu uz davanje jemstva. Smrtne kazne nijesu izvršene jer ih je knjaz Nikola uskoro zamijenio vremenskim kaznama. Umanjene su i godine zatvora predviđene za ostale osu­đenike. Ni ove kazne nijesu bile dugog vijeka. Poslije predaje Ulcinja Crnoj Gori, crnogorski suveren je odlučio u novembru 1880. da pusti na slobodu sve osuđene Muslimane.758

Pomilovanje osuđenih Muslimana iz Podgorice bio je taktičan i pronicljiv potez crnogorskog suverena. Knjaz Nikola je stremio da i nepovjerljivi dio ovog korpusa što jače involvira u državno biće Crne Gore. To su bila realna predviđanja. Muslimani iz Podgorice

756 Isto, 478­479.757 Isto, 479­480.758 Isto, 480­481.

257

nijesu više nikada preduzimali bilo kakvu antidržavnu djelatnost, niti su državne granice Crne Gore tretirali kao privremene. Bili su, od tada, duboko svjesni da Crna Gora predstavlja jedinu njihovu domovinu.

Uvijek je za pošten odnos prema manjinskim narodima bila potrebna jaka politička volja. Ona nije nedostajala Crnoj Gori. To je najbolje demonstrirao knjaz Nikola. Crnogorski vladar je odlučio da u svim krajevima gdje su živjeli Muslimani obavezno bude njihovog predstavnika u vlasti, a onamo gdje su bili većina imali su i kapetana. Već osamdesetih godina XIX vijeka kapetan krajinski bio je Cano Lula Barjaktarović, mrkojevićki – Alil Kaplanović, ulcinjski – Mehmed­beg. Osim toga, od petorice članova podgoričkog načelstva 1880. godine trojica su bili viđeni muslimanski prvaci.759 Dakako, prilikom izbora na dužnosti u lokalnoj vlasti podrazumijevala se odanost crnogorskoj državi i vladaru, a zatim su Muslimani birani na osnovu znanja, sposobnosti i moralnog ugleda.

Istovjetna je bila procedura i u dodjeljivanju činova u vojnim formacijama na teritorijama gdje su egzistirali Muslimani. Još jače povjerenje kod ovog korpusa knjaz je gradio i time što je obavezno jedan Musliman bio njegov ordonans­oficir. O tom specifičnom odnosu pisao je Jozef Holeček, češki književnik i novinar, koji je 1882. godine sreo na Cetinju Islam­bega Mušovića: „Među kaba­dahijama (perjanicima) interesantna je ličnost beg Mušović iz Nikšića, potomak drevnog poturčenog roda koji je uvijek bio u zavadi sa okolnim stanovništvom. Ovaj beg Mušović je nakon poslednjeg rata prionuo uz Crnu Goru i za nju je vršio značajnu propagandu na Berlinskom kongresu 1878. godine i u Hercegovini. To je mlad, zgodan čovjek, prikladnog uzrasta, muževnog izraza lica, svaki njegov pokret odaje snagu i spretnost. Knjazu je odan srcem i dušom i stalno ga prati. Nosi crnogorsko ruho, osim fesa, što predstavlja savremenog crnogorskog muslimana“.760

Podgorički Muslimani se od 1881. godine masovnije uključuju u društveni život svog grada i Crne Gore. Istina, već 1879. godine Bećir­beg Osmanagić i Derviš­beg Osmanagić se stavljaju u slu­

759 Orlić, 1885, 26­27.760 Jozef Holeček, Černa Hora v miru, Prag 1883, navedeno prema:

Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stanovništvo..., 236.

258

žbu crnogorske vlasti i dobijaju visoka zvanja i titule. Tome su do­prinijele i lokalne vlasti koje su pozvale Muslimane da se uključe u rad gradske čitaonice koja je osnovana 1881. godine. Muslimani su se rado odazvali pozivu, pa su članovi čitaonice postali: Bećir­beg Osmanagić, kadija Hadži Seljo Abazović, Mula Medo Averić, Ahmed­beg Osmanagić, Mašo Hadži Ahmetov, član Okružnog suda, Selim Bibezić, potkomandir Islam­beg Mušović, Medo Lukačević, Sadik Lukačević, Ablah Alivodić, Zejnel Hadrović, Jakupaga Ljumanović, Hasan Đurđević, Mula Ahmet Kacić i Zef Deda. Predsjednik Skupštine podgoričke čitaonice bio je Jovan Lazović, a od 48 članova 15 ih je bilo iz korpusa podgoričkih Muslimana. Njih je u Odboru čitaonice zastupao hadži Seljo Abazović.761 Podizanje nove zgrade čitaonice u Podgorici naišlo je na vrlo pozitivan prijem kod lokalnih Muslimana. Čak 57 Muslimana dalo je prilog za izgradnju ovog kulturnog doma.762

Sve izraženija integracija Muslimana u crnogorski društveni milje dočekana je sa vidnim simpatijama na stranicama „Glasa Crnogorca“. Ova pojava nadovezivala se na tendencije zvanične politike, pa otuda i ushićeni znaci crnogorskog nacionalnog integra­lizma: „...sve što naša država ima i čini može poslužiti svojijem gra đanima, sve ustanove njene, sve škole njene stoje u ravnoj mjeri na službi i na raspoloženju svakojem Crnogorcu bez razlike niti na to ima višega prava pravoslavni Crnogorac, od muslimanskog ili rimokatoličkog Crnogorca“.763

Tolerancija se u politici najupečatljivije iskazuje konkretnim činjenjem. Takvih postupaka prema uvažavanju Muslimana u Crnoj Gori bilo je zaista mnogo. Prednjačio je, što je davalo i najviše efekta, knjaz Nikola. Crnogorski vladar je pozivao Muslimane na krsnu slavu dinastije Petrovića, Đurđevdan. Vladajuća porodica je dala prilog i za izgradnju željezničke pruge od Meke do Medine. Taj gest je pozdravila grupa podgoričkih Muslimana. Ocijenila ga je kao još jedan dokaz velike blagonaklonosti i pokroviteljskog odnosa dinastije Petrović prema Muslimanima.764

761 Glas Crnogorca, br. 22, 1881, 3.762 Glas Crnogorca, br. 1, 1891, 2.763 Navedeno prema: Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne

Gore..., 52.764 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima

1878-1912, Almanah, br. 25­26, Podgorica 2004, 162­163.

259

Dirnut ovim postupcima, Hadži Hafiz M. Lukačević iz Pod go­rice se javno zahvalio crnogorskom suverenu. Lukačević je primijetio da knjaz Nikola ima zaštitnički odnos prema Muslimanima, što se ogleda u njihovom bezbjednom životu, nesmetanom obavljanju privrednih aktivnosti, očuvanju ličnog integriteta, pravičnosti crnogorskih sudova.765

Knjaz Nikola se takođe starao i o školovanju talentovanijih muslimanskih mladića. Na školovanju u Carigradu nalazilo se ne­koliko muslimanskih stipendista iz Crne Gore. Ismail Edinović, jedan od njih, obratio se molbom Ministarskom savjetu Crne Gore da mu se o državnom trošku kupe potrebne knjige. Ministarski savjet je uvažio ovaj zahtjev, pa je dao preporuku nadležnom Ministarstvu da se Edinoviću kupe sve potrebne stručne knjige.766

Crnogorska vlast je poklanjala veliku pažnju i podizanju školskih zgrada, bez obzira na karakter školovanja muslimanske populacije. Tako je u Mrkojevićima 1885. godine izgrađena prva školska zgrada. Škola je počela da radi 15. II 1886. godine. Bila je to prva osnovna škola u istoriji ovog kraja.767 Vlast je 1894. godine dopustila i gradnju nove zgrade mekteba u Podgorici. Ovom odlukom bio je posebno obradovan turski poslanik na Cetinju. On je za realizaciju ovog posla obećao 100 lira, ali s jednim zahtjevom. Tražio je da član odbora za izgradnju mekteba bude i turski konzul u Podgorici.768 Muslimani iz ovog grada su težili i formiranju svog pjevačkog društva. Njihova nadanja bila su usmjerena na preduzimljivost učitelja Omera Bibezića i Mustafu Hadži Ahmetovića. Ona su se obistinila i muslimansko društvo je radilo 1898. godine. Dvije godine kasnije Muslimani su pozvani da pristupe društvu „Branko“, kojeg je formirala crnogorska omladina 1892. godine.769 Tako se nastavljao proces uspostavljanja međunacionalnog i međuvjerskog sklada u Podgorici.

Ovaj proces je najviše odmakao na području Bara. Na ovom prostoru gotovo da nije bilo vidnijih nesporazuma lokalnih

765 Glas Crnogorca, br. 41, 1891,1­2.766 DAC, f. Ministarstva inostranih djela (MID), br. 157/a. Više o

tome: Momčilo D. Pejović, Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1860-1916, Podgorica 2000, passim.

767 Edhem Peročević, Mrkojevići..., 111.768 Đoko Pejović, n. d, 55.769 Isto, 31. Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 53­54.

260

Muslimana s crnogorskim vlastima. Barani i Mrkojevići nijesu pravili smetnje u davanju svoje djece u državnu školu i u tome su vidjeli samo jednu progresivnu mjeru. Oni su, takođe, bez otpora prihvatili i naredbu o oduzimanju oružja muslimanskoj populaciji. Stoga su upravo na ovom području najprije uspostavljeni harmonični odnosi u Crnoj Gori između različitih naroda i konfesija. Zdušno ih je potencirao i crnogorski suveren. U tome se ne samo uspjelo, „nego su se temelji tolerancije, trpeljivosti i razumijevanja, kao i međusobnog uvažavanja koje je protežirao knjaz Nikola pokazali kao njegova značajna investicija u budućnost, jer su izdržali sve probe potonjeg vremena. Bar i okolina bili su ogledni primjer, često pominjani u crnogorskoj državi u pozitivnom kontekstu vjerske i nacionalne tolerancije i uključivanja tamošnjeg stanovništva u crnogorsko državno tkivo“.770

Crnogorska štampa je vrlo rado objavljivala napise o prija­teljskim odnosima između Crnogoraca i Muslimana. Svakako da oštrom novinarskom oku nije mogao promaći četvorodnevni boravak deputacije podgoričkih Muslimana na Cetinju. Tada je u velikoj cetinjskoj gostionici organizovan svečan ručak kojem su prisustvovali i Martinovići iz Bajica, rođaci Osmanagića iz Podgorice. Na ovoj proslavi je došlo do bratimljenja između Martinovića i Osmanagića. Podgoričke Muslimane je u ime Martinovića pozdravio Savo Ma­tov Martinović, a vojvoda Marko Martinović je iskazao želju da se uspostavi bratska sloga između Crnogoraca i Muslimana, te da usahnu razlike „među sinovima jednoga naroda“.771

„Glas Crnogorca“ je pedantno bilježio obilježavanje državnih praznika i svečanosti, poput rođendana knjaza Nikole i knjeginje Mi lene, od strane crnogorskih Muslimana. Opširno i redovno se izvje štavalo i o proslavljanju islamskih praznika, te o odlasku hadžija na hadžiluk.772 Na drugoj strani, u crnogorskoj javnoj misli nije evidentiran nijedan tekst koji bi podsticao na animozitet prema Muslimanima i islamu.773

Početna rezervisanost jednog broja crnogorskih Muslimana prema stremljenjima nove države bila je brzo neutralisana. Veliki

770 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 57.771 Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 4.772 Glas Crnogorca, br. 40, 1891, 2. Glas Crnogorca, br. 26, 1895, 3.773 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 20.

261

zaokret u tom pogledu napravio je i dio podgoričkih Muslimana. Naročito je time bio zadovoljan knjaz Nikola, koji je stoga odlikovao ove ličnosti: Bećir­bega Osmanagića, vojvodu i senatora iz Podgorice, Derviš­agu Efovića, kapetana i sudiju iz Podgorice, Derviš­bega Osmanagića iz Podgorice, Selima Bibezića, komandira iz Podgorice, Meda Ajdarovog Lukačevića, kapetana i sudiju iz Podgorice, Smail­bega Osmanagića, oficira iz Podgorice, Muja Efovića, oficira iz Podgorice i Smaja Paćuku iz Podgorice. Crnogorski vladar je, osim pomenutih lica, odlikovao i porodicu Mećikućića iz Podgorice, zatim barjaktara Sulja Jahića iz Podgorice, te ugledne podgoričke kuće Bešlića, Hajdaragića, Krnića, Redžovića i begovsku kuću Averića. Odlikovanje je dobio i Murtezir Karađuzović, muftija crnogorskih Muslimana, kao i Selim­beg Kapetanović, senator iz Bara, oficir Omeralović iz Mrkojevića, Hamza­beg Mušović, ađutant kralja Nikole iz Nikšića i Omer­beg Selmanović, sudija iz Bara.774

Kralj Nikola nije previdio da odlikuje i brojne Muslimane koji su živjeli van teritorije onovremene Crne Gore, a koje su tek 1912. godine ušli u njeno državno okrilje. Odlikovani su Duljko Ramusović iz Berana, Derviš efendija Šećerkadić, muftija iz Pljevalja, Omer­beg Bajrović, komandir iz Pljevalja, Safet­beg Mušović, kapetan iz Bijelog Polja, Aljuško Ramusović, perjanik iz Berana, Mahmut­beg Manović iz Pljevalja, Hadži Ibrahim Juhara iz Pljevalja i Sulejman Ljuhara iz Pljevalja.775

Ova odlikovanja nijesu imala samo simboličan smisao. Bila su to priznanja pojedinim Muslimanima za stručan i savjestan rad, ali i za iskazanu lojalnost i ljubav prema Crnoj Gori. Taj odnos, naravno, nije prošao nezapaženo, pa su se predstavnici crnogorskih Muslimana peli na visoke stepenice državne hijerarhije. Tako je Medo Lukačević dosegao najviši položaj u državnoj upravi od Muslimana. Lukačević je od 1907. do 1911. godine bio član Državnog savjeta Crne Gore. Poslije njegovog penzionisanja, u Državni savjet je izabran Murteza Karađuzović.776 Time se ustalilo nepisano pravilo da u Državnom savjetu konstantno bude po jedan Musliman.

774 Isto, 83.775 Isto, 83­84.776 Državni savjet Knjaževine­Kraljevine Crne Gore 1879­1915,

Dokumenta, priredili Branislav Kovačević i Živko Andrijašević, Cetinje 2001, 538.

262

Koliko su Muslimani bili inkorporirani u crnogorsko dru­štvo najilustrativnije kazuje događaj iz Podgorice u aprilu 1906. godine. Podgorički trgovci su smatrali da crnogorske vlasti na­glašeno favorizuju Muslimane u njihovim poslovima. Zato su se žalili Ministarstvu unutrašnjih djela da je trgovcima islamske vje­roispovijesti bilo dopušteno da drže otvorene radnje u vrijeme hrišćanskih praznika, dok je trgovcima pravoslavne vjere bilo zabranjeno da to čine. Ovaj postupak je ocijenjen kao diskriminacija prema hrišćanskim trgovcima.777

Poslije više nesmotrenih i brzopletih mjera, crnogorska vlast je već 1882. godine uspjela da neutrališe nezadovoljstvo dijela pripadnika muslimanskog korpusa. Uspostavljeni su harmonični odnosi, pa su Muslimani odista doživaljvali Crnu Goru kao svoju državu. A i njih je Crna Gora tretirala kao ravnopravne građane. Problema je, kao i u životu svakog društva i pojedinca bilo, ali nesuglasice s vlastima imali su i Crnogorci iz podlovćenske Crne Gore. Probleme je, najkraće rečeno, donosio svakodnevni život i oni nijesu produkovani zbog nečijeg nacionalnog i vjerskog porijekla. Stoga ne može biti riječi o nikakvoj diskriminaciji na toj osnovi.

Inspirator ove harmonije bio je nesumnjivo crnogorski suveren. Kralj Nikola je, istina, bio personifikacija crnogorske države, ali i međunacionalne i međuvjerske sloge između svojih podanika. „Takvom svojom politikom, kralj Nikola je izgradio čvrste temelje građanskoj Crnoj Gori, koji su izdržali sve probe istorijskih iskušenja u XX vijeku, posebno na područjima na kojima je politika pomirenja i tolerancije provođena duže vrijeme i u kontinuitetu, odnosno na području koje je do 1912. godine bilo sastavni dio crnogorske države“.778

Položaj Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori

Crnogorski ratovi protiv Osmanlija bili su isključivo oslo­bodilačkog karaktera. Crnogorci ih nijesu vodili zbog toga što su njihovi neprijatelji bili gorljivi sljedbenici islama, već zato što je Osmansko carstvo osvojilo njihovu domovinu. O vjerskoj dimenziji ovih ratova nema ni najmanjeg znaka. Uostalom, članom

777 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima..., 163.778 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 84.

263

92 Danilovog zakonika iz 1855. godine priznata je, pored ostalog, i islamska vjeroispovijest. U poređenju sa drugim državama u susjedstvu, to je bio vidan iskorak. Srbija je uvažila islamsku religiju 1863. godine ukazom kneza Mihaila Obrenovića, Austrija je to uči­nila 1912. godine, a Hrvatska tek 27. IV 1916. godine.779

Zbog međunarodnih obzira, odnosno odluka Berlinskog kon­gresa, ali i plemenitih vizija, knjaz Nikola je odmah nakon „Veljeg rata“ dopustio formiranje Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori. Bila je to prva takva zajednica na Balkanu pošto je stanovništvo islamske vjeroispovijesti u okruženju i dalje priznavalo sultana kao halifu, tj. kao vrhovnog vjerskog poglavara svih sljedbenika islama. Vjerske poslove halife vršio je u njegovo ime carigradski muftija u zvanju Šejh­ul­islama – vrhovnog vjerskog poglavara. Njegovo sjedište imalo je naziv Mešihat, kao mjesto najviše vjerske vlasti.

Prvi muftija u Crnoj Gori bio je Hadži Salih efendi Huli iz Ulcinja koji je bio rodom iz Skadra. Njemu je knjaz Nikola dao puno­važnu vlast „da sudi muslimanima po Šerijatu, onako isto kako je to bilo u turski vakat“.780 Muftiju je, inače, postavio Šejh­ul­islam a uz odobrenje crnogorskog suverena. Glavna dužnost muftije bila je da rješava sve sporove koji su mu proslijeđeni od strane kadija. Muftija Hadži Salih je stolovao u Ulcinju. Osim muftijstva, egzistirala su i tri kadiluka: u Ulcinju, Baru i Podgorici. Njima su upravljale kadije koje je postavljao muftija a potvrđivao ih je vladar preko Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova. Kadije su sudile po Šerijatu i mogle su imati na raspolaganju i po jednog sudskog pandura. Šerijatska rješenja postajala su izvršna tek uz saglasnost knjaza i crnogorske vlade. Žalba na odluku kadije podnosila se najprije muftiji, a zatim Šejh­ul­islamu.781

Pored muftije i kadija, u Crnoj Gori je nedugo nakon 1878. godine bilo 46 islamskih sveštenika. Egzistirali su u svim mjestima gdje žive Muslimani. Najviše islamskih duhovnika bilo je u Ulcinju – čak 20, dok je u Podgorici bilo jedanaest islamskih sveštenika, i to četiri imama, četiri mujezina i trojica hodža. U Crnoj Gori je bilo 36 džamija. Islamskih škola (mekteba) bilo je osam, i to tri u Podgorici,

779 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 89.780 Murteza Karađuzović, Crnogorski i Bosansko-Hercegovački Mu-

slimani i nadležnost šerijatskih sudova, „Glas Crnogorca“, br. 4, 31. I 1912.781 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 90.

264

tri u Ulcinju i dvije u Baru. Po jedna od tih škola u Podgorici i Ulcinju bile su namijenjene za edukaciju ženske djece.782

Crnogorske vlasti su bile i te kako svjesne da vjerska dimenzija čini najtemeljniji i najosjetljiviji dio muslimanskog identiteta. Zato su najstojali da iskažu poštovanje i prema proslavljanju islamskih praznika. I to na najtransparentniji način. Knjaz Nikola je u maju 1879. godine naredio da se u Baru pucanjem iz topova obilježi početak ramazanskog posta. Naložio je vojvodi Mašu Vrbici da topovi dejstvuju dva puta dnevno, ujutro i naveče, i u vrijeme koje lokalni ho dža odredi. Vrbica se zalagao da se takav način obilježavanja ra ma zana primijeni i u Podgorici, procjenjujući da ova naredba u najmnogoljudnijem crnogorskom gradu ima još veći politički efekat. U Podgorici se, inače, nalazila komisija za razgraničenje između Crne Gore i Osmanskog carstva. Crnogorska vlast je bila darežljiva i prema molbama sljedbenika islama da im se ustupi barut, kako bi pucanjem označili dolazak ramazanskog praznika. Takav zahtjev podnijeli su predstavnici plemena Mrkojevića, što je naišlo na apso­lutno razumijevanje ministra Vrbice. Crnogorski ministar je naredio da se Mrkojevićima ustupi baruta koliko budu tražili, a vojnom komandantu barske oblasti je sugerisao da ne žali truda i pohvala, samo da bi privolio Mrkojeviće na lojalnost državnih vlasti.783 Pragmatizam je, očito, inicirao blagonaklonost crnogorskih vlasti prema vjerskom životu Muslimana. No, to je neizostavna komponenta u svakoj državnoj politici prema nacionalnim i vjerskim manjinama.

Bilo je, naravno, i iskrenih nastupa u štampi koji su išli u pravcu postizanja međukonfesionalnog sklada. „Glas Crnogorca“ od 12. jula 1881. godine je na prvoj stranici, što je imalo posebnu težinu, isticao da je prepoznatljiva vjerska trpeljivost kod Crnogoraca, da državna vlast štiti jednako sve vjeroispovijesti, a zatim je pomalo u samohvalisanom tonu nastavio da je svaka vjera „... zaštićena i samom lijepom crtom crnogorskog karaktera, karaktera samoga naroda crnogorskog, koji se vazda odlikovao najvišom tolerancijom vjerozakonskom, koji je vazda pazio i poštovao svoju vjeru i za živu glavu ne bi dopustio da se takne ma u čiji zakon. Crnogorac voli svoju vjeru ali ne mrzi tuđu, ne prezire niti goni ikog zbog druge

782 Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 93­94.783 Isto, 90­91.

265

vjere, ne ide za tijem niti mu je stalo do toga da ko svoju vjeru mi­jenja na njegovu“.784

Neke od ovih osobina Crnogoraca, a posebno tolerantnost knjaza Nikole prepoznavali su i islamski velikodostojnici u Crnoj Gori. Jedan od njih bio je i Hadži Mustafa Hilmi efendija Tikvešlija koji je 1883. godine na mjestu crnogorskog muftije naslijedio Salih Hulija. Mustafa Hilmi je u jednom pismu Ministarskom savjetu Knjaževine Crne Gore decidno naveo da je praksa pokazala da su crnogorskim Muslimanima zagarantovana sva vjerska prava i da takav odnos predstavlja zalogu u njihovu svijetlu budućnost.785

Knjaz Nikola je u kontinuitetu udovoljavao realnim molbama poklonika islama u Crnoj Gori. U doba muftije Mustafe Hilmija na veću vjersku edukaciju, poslati su o državnom trošku u Carigrad hafiz Hasan Mavrić iz Ulcinja, hafiz Smajil Alibalić iz Podgorice i Nedžib Ibrišević iz Starog Bara. Od njih je jedino Hasan Mavrić završio školovanje.786

Država se starala i o popravci i podizanju islamskih bogo­mo lja. Kada je od eksplozije baruta izazvanoj udarom groma u Baru 1881. godine srušena i džamija, imam Šabić se obratio preko Ministarstva unutrašnjih djela knjazu Nikoli. Molio ga je za pomoć u popravci džamije. Žalio se da Muslimani nemaju svoje džamije, a taj nedostatak su posebno bolno doživljavali u vrijeme ramazana. Crnogorski vladar je odobrio pomoć za obnovu ove džamije.787

Crnogorski suveren je dao dozvolu za gradnju džamije u Ulcinju. On je, 19. XI 1890. godine, poručio: „Mojim vjernim podanicima muhamedancima varoši Ulcinja, a imenom muhamedancima mahala Meteriza. Odobravam i naređujem mjesto koje ste izabrali za novu džamiju u mahali Meteriz na mjestu stare, svome padu sklonjene džamije u istoj mahali. U znak moje vazdanje ljubavi prema vama, mojim vjernim podanicima i stalne želje moje da ste u vašoj vjeri slobodni i napredni, naredio sam da primite tri hiljade groša kao pomoć za građenje gore pomenute džamije“.788 Knjaz, očito, nije

784 Glas Crnogorca, br. 28, 12. VII 1881, 1.785 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,

63­164.786 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 93.787 DAC, f. MUD, fas. 22, dok br. 1009.788 Nikola I Petrović, Politički spisi, Titograd­Cetinje 1989, 261­262.

266

šte dio ni finansijska sredstva samo da bi uvažio i zadovoljio vjerska osjećanja islamskih vjernika. Nastavio je s tom praksom, pa je u svojoj vladarskoj eri dopustio i pomogao izgradnju još dvije džamije u Primorskoj oblasti.

Zajednički život različitih vjeroispoviejsti veoma se lijepo manifestovao u Mrkojevićima. Ovaj kraj je i u vrijeme osmanske do­minacije bio prepoznatljiv po toleranciji i međusobnom uvažavanju, što se produžilo i u novom državnom okviru. Muslimani iz Mrkojevića su pomagali obnovu lokalnih pravoslavnih crkava. Obnovili su 1894.godine crkvu Sv. Nikole zajedno sa pravoslavnim plemenicima. To je naišlo na poštovanje kod pravoslavnih sveštenika.789

Uvažavanje vjerskih osjećanja svojih žitelja islamske vjero­ispovijesti, crnogorska vlast je ispoljavala i u nekim, doduše rijetkim, ekscesnim situacijama. Tako je 1890. godine iz Glavne džamije u Podgorici nestao sakali­šerif (dlaka iz brade proroka Muhameda). On je bio smješten na skrivenom mjestu u džamiji za kojeg su znali samo njeni imami. Nakon prijave ove krađe, Oblasna uprava u Podgorici je sprovela opsežnu istragu. Predstavnici ove uprave su pregledali prostorije džamije i prokaženo mjesto i o tome su obavijestili Ministarstvo unutrašnjih djela na Cetinju. Ministarstvo je naložilo da lju istragu i pronalaženje krivca za ovu krađu.790 Energično je re­agovala i Oblasna uprava u Baru, kada je 1909. godine prilikom noćne molitve u barskoj džamiji neko bacio nekoliko kamena na ovu bogomolju. To je uzrokovalo uznemirenost i proteste među Muslimanima, a Oblasna uprava je odmah sprovela detaljnu istragu ne bi li pronašla izvršioca ovog djela. U ovaj problem se uključilo i Ministarstvo unutrašnjih djela koje je preporučilo Oblasnoj upravi da preduzme „najstrožije mjere da izgrednike pronađe i s njima postupi po zakonu“.791

Islamski sveštenici imali su sve do početka XX stoljeća status državnih činovnika. Ova činjenica pokazuje njihovu involviranost u crnogorsko društvo. Imami su bili podređeni Ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova. Sve do donošenja prvog crnogorskog Ustava iz 1905. godine, pitanja duhovne jurisdikcije nad sljedbenicima

789 Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 61.790 DAC, f. MUD, fas. 61, dok. br. 1799.791 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,

163.

267

islama rješavana su zakonodavnim uredbama knjaza Nikole. Ustav je, članom 129, precizno naglasio da unutrašnja uprava nad mu­slimanskim stanovništvom u Crnoj Gori pripada crnogorskom muftiji. To je potvrdio i knjaz Nikola u svojoj prijestonoj besjedi povodom proglašenja Ustava, kada je akcentirao: „Našim državljanima, Muslimanima, koji ne ustupaju dobrim vladanjem, redom i poslušnošću i svojim hrišćanskim sugrađanima, potvrdio sam „Šerijat“ – zakon o braku i diobi i nasljedstvu i izravnao ih slobodno i pravima sa njihovom hrišćanskom braćom u državi, a duhovne veze koje su ih vazda spajale sa njihovim Velikim Kalifom, nijesu im sprečavane“.792

Ustavom i zakonima bile su garantovane i vjerske slobode u Crnoj Gori. Istina, crnogorski ustav tretira pravoslavlje kao državnu vjeru, dok ostalim priznatim vjeroispovijestima jemči slobodu. Sve tri vjere bile su zaštićene zakonom.793 Propisane su u Krivičnom zakonu Knjaževine Crne Gore iz 1906. godine oštre kazne za ne­dolično ponašanje prema bilo kojoj vjeri. U ovom zakonu je predviđena zatvorska kazna od tri mjeseca do tri godine za svakoga ko „javno, usmeno ili pismeno na Boga ili na čiju mu drago vjeru huli, ili javno ismijava način i običaje slavljenja Boga čije mu drago vjere; ko djelom smeta upražnjavanje čijih mu drago dozvoljenih u Crnoj Gori vjerozakonskih obreda, ili s obrazima svetih ili drugih službi Božjoj posvećenim stvarima na nečastan i podrugljiv način postupa i omalovažava ih.794 Iz ove normative je evidentna odlučnost države da sankcioniše i najmanju povredu vjerskih osjećanja kod svojih građana. Time je, pogotovo kod pripadnika islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti, ulivala pravnu i fizičku bezbjednost.

Država se starala i o ekonomskoj sigurnosti islamskih sveštenika. Crnogorski muftija i kadije primali su platu iz državne blagajne, a u jednom periodu isplaćivala se plata i nižim vjerskim službenicima. Naročito je po ovom pitanju bio agilan muftija Mustafa Hilmija. On je krajem 1910. godine započeo proceduru kod kompetentnog ministarstva da se i imamima dodjeljuje plata iz državne kase. Mustafa Hilmija je obrazlagao svoju namjeru time da je Muslimanima preveliko breme da plaćaju sveštenički prirez i

792 Nikola I Petrović, Politički spisi..., 349.793 Ustav za Knjaževinu Crnu Goru, Cetinje 1907.794 Crnogorski zakonici, knj. IV..., 93.

268

još državni porez. Radilo se o platama za 36 imama, koliko je bilo i džamija u Crnoj Gori. Muftijina upornost donijela je pozitivan rezultat. Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova je početkom 1912. godine riješilo da svih 36 islamskih sveštenika primaju platu iz državne kase.795

Postojale su izvjesne razlike u primanjima između islamskih sveštenika. Najvišu platu imali su glavni imami. Njima je rješenjem Ministarstva prosvjete i crkvenih djela iz avgusta 1913. godine određena godišnja plata od 960 perpera. U budžetu ovog Ministarstva se nalazila posebna stavka za potrebe Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori. Za funkcionisanje ove zajednice je 1913. godine bilo izdvojeno 15.220 perpera. Od toga za godišnju platu muftije 5.000 perpera, za 38 imama koliko ih je tada bilo, 5.720, za sekretara 1.440 perpera, za tri kadije ukupno 2.880 i 180 perpera za kancelarijske troškove.796

U doba muftijstva Mustafe Hilmije vladali su gotovo idilični odnosi između države i Islamske vjerske zajednice. Muftija je bez najmanjeg znaka otpora prihvatio knjažev predlog da sjedište svoje institucije preseli iz Ulcinja u Podgoricu. Time je knjaz namjeravao da umanji uticaj Mustafe Hilmije u jednoj skoro u cjelosti vjerski (islamski) homogenoj sredini.797 Mustafa Hilmija je u više navrata istakao da crnogorski Muslimani uživaju najveći stepen vjerskih prava i sloboda. Ipak, u politici nema vjenčavanja za cio život. Mustafa Hilmija se protivio odluci crnogorskih vlasti iz 1908. godine da se umrle osobe ne smiju sahranjivati dok ne prođe 24 časa od njihove zvanično utvrđene smrti. Muslimani u pojedinim slučajevima nijesu poštovali ovu odluku, pozivajući se na šerijatsko pravo.798 Ljut zbog neispunjavanja svog zahtjeva, Mustafa Hilmija je otišao na odsustvo u Carigrad, odakle se, međutim, nije vratio u Crnu Goru.

Njegov nasljednik bio je Murteza efendija Karađuzović iz Ba ra. Za muftiju crnogorskih Muslimana imenovan je 1912. go­

795 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima..., 160.

796 Adnan Prekić, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori..., 16­17.797 Simo Popović, Memoari..., 576­577.798 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,

164. Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 91.

269

di ne. Kralj Nikola je njegovim izborom težio da na čelu Islamske vje rske zajednice bude ličnost koja je rođenjem i svojim ukupnim aktivnostima u potpunosti okrenuta Crnoj Gori. Karađuzović je, pored vjerske, završio crnogorsku osnovnu školu i vremenom je stekao ugled jednog od najobrazovanijih Muslimana u Crnoj Gori. Svoju bogatu karijeru započeo je kao imam u Mrkojevićima 1881­1882, zatim je bio imam saborne džamije u Zaljevu kod Bara, vjeroučitelj u školi u Mrkojevićima, kadija i vjeroučitelj u Baru, poslanik u Crnogorskoj narodnoj skupštini, da bi 1911. godine bio imenovan za člana Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore. Bio je, kao i mitropolit crnogorski i nadbiskup barski, virilni (po položaju) poslanik Crnogorske narodne skupštine. Postavljenje za muftiju donijelo mu je i godišnju platu od 5.000 perpera. Karađuzović se bavio i kulturnim radom. Preveo je sa turskog Ilmihal i štampao ga pod naslovom „Ilmihal i srpski prevod“ 1900. godine u Carigradu u Mahmutbegovoj štampariji. Ovo djelo je imalo 24 stranice, a svaka strana je imala dva stupca – turski original i srpski prevod pisan arabicom. To je tada bio i jedini prevod Ilmihala sa turskog jezika.799

Karađuzović je bio poznati javni poslenik. Objavljivao je te­kstove u „Glasu Crnogorca“ u periodu 1902­1912. i drugim listovima i časopisima. Pretežno je prezentirao svoja stanovišta o političkom i vjerskom položaju Muslimana u Crnoj Gori, ne propuštajući da afirmiše tolerantan stav knjaza/kralja Nikole. U Crnogorskoj narodnoj skupštini, gorljivo je branio patriotizam svojih vjernika, pa je na opasku jednog poslanika da Muslimani ne idu u vojsku, odgovorio da će se kad bude potrebno svi crnogorski podanici islamske vjeroispovijesti staviti pod crnogorsku ratnu zastavu, primiti oružje, kad ih knjaz Nikola pozove, i da će s „ostalom braćom Crnogorcima hrabro se boriti protivu opšteg neprijatelja“. Karađuzovićev govor bio je ispraćen frenetičnim odobravanjem ostalih poslanika.800 Isticao je da crnogorski Muslimani nemaju nikakav nacionalni kompleks i da se većina njih osjeća kao Crno­gorci. Hvalio se harmoničnim međuvjerskim odnosima u svom za vi čaju, pa je 16. I 1909. godine u Skupštini uskliknuo: „Nema

799 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 91­92.800 Milorad Radusinović, Držanje crnogorskog muslimanskog življa

za vrijeme aneksione krize 1908-1909, Istorijski zapisi, br. 3­4, Titograd, 1989, 94.

270

Bara do cara“, što je opet naišlo na pljesak i burno odobravanje.801 Zalagao se da se tvrđave Haj i Nehaj, oslobođene od Crnogoraca, pa onda Berlinskim ugovorom ustupljene Austro­Ugarskoj, vrate pod okrilje Crne Gore. Za njega su tvrđave Haj i Nehaj bile „ključ cijelog Crnogorskog primorja“.802 Tok predstojećih i dramatičnih događaja (Prvi svjetski rat) pokazaće svu iskrenost Karađuzovićevih nastupa u Crnogorskoj narodnoj skupštini.

Za Karađuzovića, naravno, nije bilo dileme u ocjeni vjerske trpeljivosti u crnogorskoj državi. Nekoliko puta je ponavljao da crnogorski muslimani uživaju vjerska prava kakva ne uživaju muslimani ni u jednoj drugoj hrišćanskoj državi. Da Muslimani imaju sva prava i slobode u Crnoj Gori, i čak „osobite povlastice“, navodio je i Jusuf­beg Resulbegović, poslanik Crnogorske narodne skupštine.803

Crnogorske vlasti su obraćale pažnju i na eventualne prelaske sljedbenika islama i ostalih inovjeraca u pravoslavlje. Taj postupak je bio zakonski regulisan preko Ustava pravoslavnih konzistorija iz 1903. godine. Član 39 ovog Ustava je propisivao da onaj inovjerac koji odluči da pređe u pravoslavlje mora najprije dati izjavu u meritornom sudu da to čini dobrovoljno. Sud će potom inovjercu dati potvrdu da je izjava dobrovoljno iznesena, a on će tu izjavu pokazati pravoslavnom svešteniku. Sveštenik je bio obavezan da o slučaju obavijesti Konzistoriju, koja će mu dati uputstva o postupku koji treba primijeniti.804 O zakonskom regulisanju vjerske konverzije vođena je 1908. godine rasprava u Crnogorskoj narodnoj skupštini. Posebno su zanimljiva bila izlaganja crnogorskog mitropolita Mitrofana Bana i Murtezira Karađuzovića, koji je u tom trenutku bio kadija i vjeroučitelj u Baru. Karađuzović je bio na stanovištu da treba uvažiti pravo hrišćana i poklonika islama da promijene vjeru, ali da oni prije toga obave razgovor sa sveštenikom koji će im sugerisati da to ne čine. Tolerantnost je u ovoj raspravi bila svojstvena crnogorskom mitropolitu. Mitrofan Ban se veoma protivio podnijetoj zakonskoj odredbi da je obaveza pravoslavnog sveštenstva da prevodi inovjerce

801 Isto, 95.802 Isto.803 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,

164.804 Crnogorski zakonici, knj. II..., 814.

271

u pravoslavlje. Ovaj stav podržalo je više poslanika, ocjenjujući da se time može narušiti vjerska tolerancija koja u Crnoj Gori postoji.805 Tako su mitropolit Mitrofan i crnogorski poslanici štitili vrlo dobre međukonfesionalne odnose u Crnoj Gori, ne želeći da se pravoslavlje širi na uštrb drugih vjeroispovijesti.

U Crnoj Gori je bilo izrazito malo primjera vjerske konverzije. Prema dosadašnjim istraživanjima zabilježena su samo dva takva slučaja za skoro četrdeset godina zajedničkog života. Tako je jedna djevojka pravoslavne vjeroispovijesti željela da pređe u islam, dok su dvije djevojke islamske vjeroispovijesti htjele da prihvate pravoslavlje. U oba slučaja je crnogorska vlast iskazala veliku obazrivost. Ona nije vršila nikakav pritisak na djevojku pravoslavne vjeroispovijesti da odustane od svoje namjere, dok je djevojkama islamske vjere ostavljala mnogo vremena i mogućnosti kako bi promijenile svoju odluku.806

Bilo je, istina rijekih, pojedinaca u crnogorskim organima vlasti koji su jedino u pravoslavlju vidjeli „ispravnu i patriotsku“ vjeru. Tako je Novica Nikolić, šef oblasne policije u Baru, pitao 1906. godine Ministarstvo unutrašnjih djela da li da vodi propagandu u korist pravoslavlja. Tražio je odobrenje za podsticanje prelaska barskih Muslimana u pravoslavlje i čudio se da crnogorska država za 30 godina nije u ovom pogledu ništa napravila. Kategorički mu je odgovoreno da crnogorska vlast apsolutno ne razmišlja u tom pravcu.807 Prema tome, i konfesionalno opterećeni šef policije u Baru primjećuje da država za trideset godina nije pomišljala na pokrštavanje Muslimana. Ovo je, bez sumnje, najvjerodostojnije svjedočanstvo o neprozelitskom obilježju crnogorske vlasti prema Muslimanima.

Harmonični međuvjerski odnosi odlikovali su crnogorsku zbilju u periodu 1878­1912. godine. Vjersku heterogenost svoje države crnogorske vlasti nijesu doživljavale kao teret već kao supstrat koji omogućava raznovrsnost življenja. Sasvim je sigurno da je Crna Gora u naznačenom periodu bila vjerski najtolerantnija država na Balkanu. Takav društveni kontekst dopustio je Muslimanima da

805 Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima..., 166­167.

806 Isto, 164­166.807 Isto, 168.

272

konstituišu svoju vjersku zajednicu, a njeno nesmetano funkcionisanje stvorilo je za poklonike islama utočište za upražnjavanje duhovnih stremljenja.

Crnogorski Muslimani prema aneksionoj krizi

Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro­ Ugarske proglašena 7. oktobra 1908. godine izazvala je lavinu negodovanja u Crnoj Gori. Ovaj jednostrani čin moćne Carevine je u velikoj mjeri poremetio nacionalne planove Crne Gore, jer je priličan dio Hercegovine odavno bio u domenu crnogorskih aspiracija. Otuda je progašenje aneksije uzrokovalo i ratničko raspoloženje u Crnoj Gori. Protesti i mitinzi su održani na Cetinju i u ostalim crnogorskim gradovima i većim mjestima. Bijes se miješao i sa tugom, pa je na dan proglašenja aneksije “Cetinjski vjesnik” izašao crno uokviren.808

Ovaj događaj je predstavljao najdelikatniju probu za lojalnost crnogorskih Muslimana prema svojoj državi. Pošto nijesu imali jedinstveno vođstvo, Muslimani su se različito opredjeljivali u ovom uskovitlanom vremenu. Više faktora je određivalo njihovo ponašanje, a ponajviše lokalne prilike, procjene mjesnih prvaka, kao i uticaj raznih agenata iz susjednih zemalja.809 Najborbeniji su bili podgorički Muslimani. Na demonstracijama upriličenim u Podgorici 9.X 1908. godine, govorio je, pored ostalih, i ljekar Sadik Strinić. Strinića je, inače, školovao knjaz Nikola i bio je prvi ljekar iz muslimanskog korpusa u Crnoj Gori. U svom vatrenom govoru, on je pozdravio knjaza Nikolu i sultana, a zatim je pozvao svoje sugrađane “ da daju život na oltar domovine”.810

Podgorički Muslimani su zdušno prihvatili ovaj poziv. Njihovi predstavnici, predvođeni komandirom Omerom Bibezićem, odu­ševljeno su dočekani u Rijeci Crnojevća, da bi 22.X 1908. godine stigli na Cetinje. U ovoj delegaciji bilo je 30 Muslimana koji su nosili crnogorske i turske zastave. Na Cetinju su srdačno primljeni, a potom je Bibezić pred knjazom Nikolom održao rodoljubivu besje du u kojoj je istakao: „Vaše Kr. Visočanstvo, Gospodaru. Bataljon Tebi vazda najvjernijh i najodanijh Muslimana iz Podgorice, dola zi da

808 Saša Knežević, Velika Britanija i aneksiona kriza, Podgorica 2005, 77.

809 Šerbo Rastoder, Bošnjaci- Muslimani Crne Gore..., 71. 810 Milorad Radusinović, n. d, 86.

273

Ti, povodom pošljednjeg mučkog napadaja Austrijanaca na naša prava, izjavi u ime sviju ­ svoju pravu podaničku gotovost, da u svakom trenu pod Tvojom svetom zastavom žurno stane na bra­nik Domovine, da nečovječnom i mučkom krvniku junački otpor i žao za sramotu vrati.

Tvoje, Gospodaru, vazda liberalno držanje prema nama za­dužilo nas je da smo u svakom momentu gotovi staviti se ra me uz rame s Tvojim Crnogorcima naoružani Tvojim ubojitim oru žjem. Naše živote evo dakle u tvojim rukama, pa to bilo u oganj, u vodu, svi smo gotovi sve žrtvovati.

Mi smo, Gospodaru, sinovi naroda bojnom slavom opoje noga, pa te molimo da nam Tvoje oružje podariš i onda odrediš ulo gu u najtješnjem klancu, gdje deset Švaba na jednog dođu, ne bilo im hvala.”811

Knjaz Nikola se zahvalio Bibeziću na iskazanoj lojalnosti i obećao mu da će Muslimanima, ako budu htjeli, podijeliti oru žje. Uvjeren da se Muslimani iz Podgorice neće nipošto po zivati na nizamiju, odnosno na oslobađanje od vojne obaveze, crnogorski vladar je odlučio da im odmah izađe u susret. Tako su im već dan nakon dolaska na Cetinje, date puške iz vojnog magacina, što je bilo ispraćeno oduševljenjem i pucnjavom. Nastavilo se sa dijeljenjem oružja podgoričkim Muslimanima, pa su oni sa svo jim sunarodnicima iz ostalih djelova Crne Gore, formirali če tiri bataljona crnogorske vojske.812

Jako antiaustrijsko raspoloženje bilo je prisutno i u Sandžaku. Takvim tonovima odisala je zajednička skupština predstavnika Crnogoraca, Srba i Muslimana održana 22. X 1908. godine u Sje­nici. Ovoj skupštini su prisustvovali predstavnici naroda iz Sjenice, Novog Pazara, Nove Varoši, Prijepolja, Pljevalja, Bijelog Polja, Rožaja i Berana. Oni su osudili aneksiju Bosne i Hercegovine, apostrofirajući da je Austro­Ugarska zajednički neprijatelj svih naroda u Sandžaku, te da između pravoslavnih i muslimana treba da postoji sloga i solidarnost “jer su oni braća“.813 Skupština

811 Isto,86. 812 Isto, 86­87. 813 Novica Rakočević, Stanje na crnogorsko- turskoj granici uoči

balkanskog rata (1908-1912), Istorijski zapisi, br. 3­4, Titograd 1962, 492­493.

274

je odredila Ahmet­efendi Ganića, sudiju iz Rožaja, da sastavi rezoluciju zbora.

Za razliku od podgoričkih i sandžačkih Muslimana, većina njihovih sunarodnika iz Bara i Ulcinja nije željela da se eksponira povodom aneksije Bosne i Hercegovine. Ova rezervisanost proisti­cala je zbog propagande iz Skadra, ali i udaljenosti Bosne i Hercegovine. Zato su Muslimani iz Primorske oblasti bili podo­zrivi prema ponudama da prime oružje, a takođe su odbijali da služe kao komordžije (intendanti) u crnogorskoj vojsci, što je bila jedna od ponuda knjaza Nikole.814 Veoma destruktivnom se pokazala propaganda iz Skadra. Turski konzul u ovom gradu je mrkojevićkim prvacima navodno rekao: “ Ako puške primite, više nemate obraza da u Skadar dođete.”815 I turski valija u Ska dru je odvraćao Muslimane iz Tuđemila od mogućeg učešća u crnogorskoj vojsci.816 Uzaludno su komandir Mehmed­beg Re sulbegović iz Ulcinja i komandir Jusuf Barjaktrarević iz Mrko jevića ubjeđivali svoje sunarodnike da prime oružje, no većina Muslimana je ostala dosljedna u svojoj odluci. Doduše, neki Muslimani, poput barjaktara Smaila Boškovića iz Dobre Vode i Jaša Omerbašića i njegovih drugova iz Starog Bara, su gorljivo zahtijevali da im se da oružje.817 Ipak su ovo samo primjeri koji predstavljaju odstupanje od opšte atmosfere među Muslimanima u Primorskoj oblasti u vrijeme aneksione krize. Ne može im se zbog toga pripisati nedostatak patriotizma, jer oni nijesu imali poseban osjećaj o potrebi odbrane Bosne i Hercegovine. Svoj patriotizam, o čemu govorimo u narednom te matskom dijelu, Muslimani iz Primorske oblasti uvjerljivo su pokazali u Prvom balkanskom ratu.

Muslimani u Podgorici bili su nepokolebljivi u namjeri da se svrstaju u redove crnogorske vojske. Skupu podgoričkog mu slimanskog bataljona održanom 10. XI 1908. godine pri­sustvovalo je više od 500 vojnika. Bili su, prema svjedočenju ko mandira Selima Bibezića, izrazito ratnički raspoloženi. Tražili su puške “moskovke da sa njima gonimo mučkog neprijatelja Austriju “.818

814 Šerbo Rastoder, Bošnjaci­ Muslimani Crne Gore..., 72­73. 815 Milorad Radusinović, n. d, 92. 816 Isto.817 Isto,89­93. 818 Isto, 89.

275

Pojedini Muslimani su zahtijevali i veće vojničko dostojanstvo. Tako je Selim Šabanadžović iz čete Kaplana Bibezića došao u Ministarstvo vojske Crne Gore sa željom da mu se dodijeli barjaktarstvo u četi. Taj zahtjev je razmatrao Veliša Lazović, komandir Zetske brigade. Lazović nije udovoljio Šabanadžovićevoj želji, nego je 16. XI 1908. godine predložio za barjaktara vo­dnika Smaila Osmanovog Tuzovića. Isticao je da je Tuzović spo soban i častan vojnik, te da potiče iz ugledne porodice. Ba­rjaktarstvo je tražio i Buto Galičić iz Spuža. Galičića je 1907. go dine odlikovao knjaz Nikola, Zlatnom medaljom za revnost, a obe ćano mu je da će dobiti i Danilov krst. Svoj zahtjev, Galičić je temeljio na obećanju crnogorskog suverena. Ministar vojni mu je odgovorio da će postati barjaktar u podesno vrijeme.819

Dileme oko komandira i barjaktara u podgoričkom musli­manskom bataljonu razriješene su u drugoj polovini novembra 1908. godine. Tada su komandiri Selim Bibezić i Andrija Raičević napravili predlog raspodjele starješinstava, o čemu svjedoče ovi podaci: “Četa gornjomijećanska: oficir Derviš Osmanov Redžić ostaje aktivna, barjaktar Seljo Useinov Lekić da se reaktivira, isti je bio barj. do 1906. Četa ga traži jednoglasno.

Četa donjomijećanska, oficir Kaplan Selimov Bibezić, osta­je aktivna, za barj. da se postavi Adžira Mujov Tuzović, vrlo po šten i uredan, četa ga traži jednoglasno.

Gornjovaroška: oficir Smajo Omerov Paćuka, barjaktar Su­ljo Ibrov Jaić, dosad. aktivni barjaktar.

Donjovaroška: oficir Smajo Jusufov Averić, za barj. da se po stavi aktivni Buto Asanov Lukačević, sinovac starog barj. Ja­ku pa Lukačevića koji nema nasledstva.

Podljubovićka: za ofic. da se proizvede Ajdar Useinov Aj­da ragić (Osmanagić), to je najuredniji u toj četi, barj. Buto Pe­pić, Spužanin, a Spužana ima 20 vojnika.

Goričanska: oficir Buto Asanov Adžiomerović ostaje akti­van, barjaktar da se postavi Fako Mujov Alunović, dobrog vladanja, stric mu bio barjaktar, ali se digao u Tursku.”820

Oštra aneksiona kriza nije prerasla u oružani sukob. Crna Go­ra je prema instrukcijama iz Rusije priznala aneksiju Bosne i

819 Isto, 89, 93.820 Isto, 91. Šerbo Rastoder, Bošnjaci- Muslimani Crne Gore..., 74.

276

He rcegovine u aprilu 1909. godine. Zauzvrat je Beč prihvatio da revidira član 29 Berlinskog ugovora kojim je obezbijeđen austrougarski nadzor nad Barom i njegovim akvatorijem. Time je bio ograničen crnogorski suverenitet u Barskom pristaništu. Po­ništavanjem ovog člana Crna Gora je ipak iz čitave krize izvu­kla neku korist.821 Istovremeno su ovi burni događaji pokazali spremnost jednog dijela crnogorskih Muslimana da bezrezervno slijede spolnjopolitičku orijentaciju svoje zemlje.

Crnogorski Muslimani u Prvom balkanskom ratu

Balkanski ratovi predstavljaju završnu fazu u dugotrajnom procesu istiskivanja Osmanskog carstva iz Evrope. Istodobno su ovi ratovi oličavali i pokušaj balkanskih država (Crne Gore, Srbije, Bugarske, Rumunije i Grčke) da zasvode državni i nacionalni prostor. Crna Gora je prva objavila rat Turskoj 8. oktobra 1912. godine, da bi zatim i ostale balkanske države ušle u ovaj oružani sukob. Time je otpočeo Prvi balkanski rat u kojem su se prvi i jedini put balkanske države našle ujedinjene u jednoj ratnoj alijansi. Glavni pravci ratnih operacija crnogorske vojske bili su usredsređeni prema Skadru, Sandžaku i Metohiji. Ova vojska bila je raspoređena u tri operativna odreda: Zetski, Primorski i Istočni. Zetski i Primorski odred imali su zadatak da zauzmu Skadar, dok je Istočni odred, na čelu s brigadirom Jankom Vukotićem, dejstvovao u Sandžaku i Metohiji.822

Ključni strateški cilj Crne Gore bilo je osvajanje Skadra. Za Crnu Goru je Skadar predstavljao suštinsko pitanje, prvenstveno zbog činjenice da je kontrola nad Skadrom implicirala i na ­dzor nad Skadarskim jezerom. Osvajanjem ovog grada, pre ma za mislima crnogorskih vlasti, stvorila bi se mogućnost sni ža­va nja nivoa jezera i dobijanja velikih površina, prijeko po tre­bne obradive zemlje. Ovi ekonomski razlozi su obogaćivani na cionalo­romantičarskom i istorijskom retorikom (prijestonica Ze te u XI vijeku, sjedište oblasnih gospodara) dok su previđani etni čki principi.823

821 Saša Knežević, n. d, 305­306. 822 Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 273­274.823 Isto, 274.

277

U dugim i iscrpljujućim borbama za osvajanje Skadra, u crnogorskoj vojsci nalazili su se i Muslimani, pretežno sa po­d ručja Bara i Ulcinja. O njihovom učešću u ovim vojnim ope­racijama nema pomena u relevantnoj literaturi, što je doprinijelo izobličavanju istorijske svijesti o lojalnosti Muslimana prema svojoj državi. A na njih je crnogorska vlast gledala s velikim povjerenjem, iako se ratovalo protiv neprijatelja koji je u cjelini pripadao islamskoj vjeroispovijesti. Jedan broj Muslimana je nakon objave rata zadržao oružje koje je ranije posjedovao, a crnogorska vlast je dijelile puške i onim Muslimanima koji su obavljali intendantsku službu. Muslimani su cijenili ukazano povjerenje. Ne postoji niti jedan podatak koji bi ukazivao na antidržavni rad crnogorskih Muslimana u toku Prvog balkanskog rata.824

Nasuprot tome, Muslimani koji su bili uključeni u stalni ka dar crnogorske vojske, učestvovali su u skoro svim borbama oko Skadra zajedno sa Crnogorcima. Na tim pozicijama su ostali do zavšetka rata. U rijetkim predasima između borbi, vrši li su i vjerske obrede, pa je zbog toga sa njima na frontu bio i islamski sveštenik. Savjesno i požrtvovano obavljali su i intendantske poslove. Njihova hrabrost i revnost nije prošla ne­za paženo. Muslimani su od crnogorskog ministra vojske dobili priznanje i pohvalu za svoj rad.825

I Muslimanke iz Bara i Ulcinja su pomagale crnogorsku vojsku na skadarskom frontu. One su za potrebe vojske pravile 2.000 kg hljeba dnevno. Izlagale su se i velikim opasnostima, pošto su prenosile drva i vodu na mjestima blizu ratnih operacija.826 U Podgorici su Muslimani bili angažovani i kao sanitetlije koje su pomagale u liječenju ranjenika sa skadarskog fronta.

Crnogorsko osvajanje Skadra u aprilu 1913. godine, bilo je frenetično proslavljeno u Malesiji. Na prostranoj tuškoj pijaci okupili su se pripadnici sve tri vjere i poveli veliko kolo uz gro ­mku pjesmu i učestalu pucnjavu. Okupljenom narodu se obra tio Usein Krnić, koji je rekao: „Pošto se nije mogao odbra niti i osta ti Sultanu, i za Skadar i za carevinu jedini častan izlaz i svima

824 Vjesnik, 11. XII 1913. 825 Isto. 826 Isto.

278

Turcima najmiliji je što se, poslije junačke odbrane, pre dao Caru Junaka i divljenja dostojnoj viteškoj mu vojsci“.827

Crna Gora nije imala ni minimum šansi da zadrži Ska dar, jer ovaj poduhvat nije podržavala nijedna velika sila. Austro­Ugarska je čak zaprijetila vojnom intervencijom ukoliko crnogorska vojska ne napusti Skadar. Crna Gora je stoga, 9. V 1913. godine potpisala konvenciju o predaji Skadra velikim silama. Ubrzo su, 14. V 1913. godine, crnogorske trupe napustile Skadar i time je rat bio završen.828

Za razliku od Primorskog i Zetskog, pohod Istočnog odreda tekao je lako, uspješno i munjevito. Za nešto manje od dvadeset dana crnogorska vojska je zauzela Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Pljevlja, Plav, Gusinje, Peć i Đakovicu. Najprije je crnogorska vojska oslobodila Bijelo Polje (11. oktobra), a potom Berane (16. oktobra), Plav (19. oktobra), Gusinje (20. oktobra), Rožaje (26. oktobra), Pljevlja (28. oktobra), Peć (30. oktobra) i Đakovicu (4. novembra).829 Teritorija koju je oslobodila crnogorska vojska za svega 20 dana bila je veća nego polovina državnog prostora Crne Gore. I još jedna komparacija ­ oslobođeni prostor u oktobru i početkom novembra 1912. godine bio je veći od teritorije Crne Gore prije Berlinskog kongresa 1878. godine.

Pokrštavanje Muslimana 1913. godine

Uspostavljanje crnogorske vlasti u novooslobođenim krajevi­ma proticalo je bez većih teškoća. Serdar Janko Vukotić je izvje­štavao kralja Nikolu da su nakon posijedanja Plava i Gusinja lokalni Muslimani pretežno bili mirni, te da su pokazivali odanost prema novim vlastima. Ukazivao je da su i preplašeni Muslimani iz ovih mjesta koji su stoga izbjegli doček crnogorske vojske, počeli da se vraćaju u svoje kuće.830 I svakodnevni život u drugim gradovima proticao je bez većih incidentnih situacija. Ubrzo su uspostavljene lokalne vlasti. Naredbom serdara Janka Vukotića, komandanta

827 Cetinjski vjesnik, br. 32, 19. IV 1913. 828 Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 276.829 Isto, 275.830 Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore (BIICG), Spisi Janka

Vukotića, fas. br. 85.

279

Istočnog odreda, osnovane su tokom oktobra 1912. sljedeće oblasne uprave: bjelopoljska, beranska, plavsko­gusinjska, rožajska, pećka i đakovička. Potom su formirani lokalni sudski, administrativni i policijski organi vlasti. Opsjednutost Crne Gore vojnim pohodom na Skadar, kao i nedostatak kompetentnog kadra bili su veoma primjetni prilikom konstituisanja organa lokalne uprave. U njima su se ponajviše našli donedavni turski podanici pravoslavne vjeroispovijesti iz tek oslobođenih krajeva. Crnogorskih državljana u ovim organima vlasti bilo je veoma malo ili ih uopšte nije bilo. Tako je, na primjer, u upravnim vlastima u Bjelopoljskoj oblasti samo čelnik Oblasti bio crnogorski državljanin prije 1912. godine. Još drastičnija je bila struktura organa vlasti u Rožajama i Beranama. Niti jedan lokalni činovnik u Rožajama nije bio iz Crne Gore, a Crnogoraca nije bilo ni u lokalnim organima vlasti u Beranama. Od šest oblasnih uprava, samo su na čelu tri oblasne uprave bili crnogorski državljani.831 Svi organi lokalne vlasti bili su podređeni crnogorskom ministarstvu unutrašnjih djela, ministarstvu vojnom i ministarstvu pravde.

Nije prošlo mnogo vremena pa da sva vlast u novooslobođenim krajevima bude u rukama lokalnih i oblasnih činovnika. Već u novembru 1912. godine Istočni odred crnogorske vojske je prebačen na položaje pod Skadrom. Nakon odlaska Janka Vukotića najvišu vojnu vlast u pećkom i đakovičkom kraju držao je vojvoda Lakić Vojvodić, dok je u beranskom, rožajskom i plavsko­gusinjskom kraju na vrhu vojne vlasti bio brigadir Avro Cemović. Cemoviću je serdar Vukotić naredio da kontroliše sve vlasti – sudske i policijske, a prioritetan zadatak mu je bio razoružavanje muslimanskog stanovništva.832 Crnogorske vlasti uprkos stabilnom stanju u novo­oslobođenim oblastima nijesu imale povjerenja u muslimansko stanovništvo. Naročito je ta podozrivost bila izražena u plavsko­gusinjskom kraju i u Metohiji, odnosno oblastima koje su se graničile sa Albanijom. To je bio ključni motiv da se jedan broj Muslimana i Albanaca odmetne od vlasti, poimajući akciju razoružavanja kao grubu povredu svoje ratničke tradicije i nespremnosti nove vlasti da ih prihvati kao ravnopravne građane.

831 Isto. Branko Babić, Politika Crne Gore u novooslobođenim kra-jevima 1912-1914, Cetinje­Titograd 1984, 128­150.

832 BIICG, Spisi Janka Vukotića, fas. br. 85.

280

Upravo će akcija razoružavanja muslimanskog stanovništva poslužiti kao zgodan paravan za mnogobrojne zloupotrebe i nepo­činstva koje su učinili predstavnici vojnih i policijskih vlasti u novooslobođenim krajevima. Odlaskom Istočnog odreda iz ovih krajeva, oni su maltene dobili odriješene ruke u ostvarivanju svo­jih nakaradnih zamisli, jer nije bilo neposrednog nadzora nad va­ljanošću njihovih postupaka. Ta samovolja i bezobzirnost uoča­va la se i u vrijeme kada je Janko Vukotić bio komandant ove oblasti. Oslobođenje od turske vlasti iskoristili su neki vojnici iz Donjovasojevićke brigade za svođenje ličnih računa. Jevrem Delević, borac iz ove brigade, bez povoda je maltretirao i ponižavao Muslimane i na silu im oduzimao oružje. Stoga je brigadir Lakić Vojvodić uhapsio Delevića, ali mu je ubrzo lokalna vlast omogućila da pobjegne iz zatvora u Beranama. Takav postupak lokalnih vlasti je ozlojedio brigadira Vojvodića koji se žalio serdaru Vukotiću. Zahtijevao je da se kazne počinioci ovog prevarnog čina, a posebno Delević zbog skandaloznog činjenja.833

Ovo je bio samo uvod u groteskne događaje koji će nastupiti u predstojećem periodu. Manifestovali su se, pored ostalih, i u nasilnom pokrštavanju Muslimana. Istina, prve pojave pokrštavanja, po svemu sudeći, odvijale su se na dobrovoljnoj osnovi. Bili su to pojedinačni slučajevi. Tako je Bećo Osmanov Otašević iz Gusinja, zajedno sa bratom i kćerkom, primio poslije više molbi, pravoslavnu vjeru u januaru 1913. godine.834 Želju za primanje pravoslavlja izrazile su i porodice Arifa Tanovića i Jara Novovića.835 Crnogorske vlasti su bile zatečene ovom pojavom. Na Cetinju su krajem 1912. godine saznali da pojedini Muslimani iz novooslobođenih krajeva teže da pređu u pravoslavlje. O tome su Jovana S. Plamenca, ministra unutrašnjih djela, obavijestile lokalne policijske vlasti. Iznenađen ovim vijestima, Plamenac se za savjet obratio Crnogorskoj mitropoliji.836 Mitropolit Mitrofan je stoga izdao naredbu svom sveštenstvu u kojoj naglašava

833 Živko M. Andrijašević i Zoran Stanojević, Pokrštavanje Musli-mana 1913, Podgorica 2003, 59­60. Ova knjiga, pored opširne uvodne studije, sadrži i 111 dokumenata i do danas predstavlja najcjelovitiju stud­iju o ovoj problematici.

834 Isto, dok. br. 3, dok. br. 5.835 Isto, dok. br. 7, dok. br. 8.836 Isto, dok. br. 1.

281

da nikoga ne smiju primiti u pravoslavlje prije nego bi se inovjerac najmanje šest mjeseci edukovao u poznavanju pravoslavne vjere i njenih obreda. Tek poslije toga, ukoliko bi inovjerac pristao da primi pravoslavlje, mogao se obaviti čin krštenja. Crnogorski mitropolit je bio izričit da se sveta tajna krštenja ne može izvršiti bez ispunjenja predočenih uslova.837

Reakcije ministra Plamenca i mitropolita Mitrofana ubjedljivo svjedoče da zvanično Cetinje nije pomišljalo na bilo kakvu akciju u pokrštavanju Muslimana. Promjena konfesionalne slike nije figurirala ni u ratnim ciljevima Crne Gore u Prvom balkanskom ratu. Nigdje se u njima ni u minimalnim naznakama ne pominje modifikovanje zatečenog vjerskog stanja u Sandžaku i Metohiji.838 Svaka pomisao na nasilno pokrštavanje bila je odiozna i za crnogorskog suverena. Kralj Nikola je u jednoj depeši brigadiru Avru Cemoviću istakao da prelazak u pravoslavlje može biti samo dobrovoljan, te da svaki inovjerac mora najprije o tome dati pismenu izjavu. Tome se energično protivio i serdar Janko Vukotić, ministar vojni. Saznavši da je Vukota Pantović, komandir iz Police, zaprijetio Muslimanima iz Beranske nahije da moraju primiti pravoslavlje ili će biti likvidirani, Vukotić je naredio brigadiru Avru Cemoviću da komandira Pantovića uhapsi i sprovede na Cetinje. Istovremeno je poručio beranskim Muslimanima da su slobodni u svojoj vjeri i običajima, kao i da je njihova imovina sigurna i nepovrjediva.839 Nešto kasnije je naredio da se slična poruka pošalje plavskim i gusinjskim Muslimanima: „Okupite Plavljane i Gusinjane i kažite kao što vam je rečeno pri polasku da je vjera, život i imanje svakome slobodna i da su im crkve i džamije širom otvorene, pa tako odma učinite“.840

Bili su ovo čovječni, ali dijelom i pozni pozivi jer se na Ce­tinju o nasilnom pokrštavanju Muslimana u novooslobođenim krajevima saznalo tek u aprilu 1913. godine. Nasilna promjena vjere Muslimana bila je u punom jeku od januara do marta 1913. godine. Ova bezobzirna akcija odvijala se u Plavu, Gusinju, Beranama, Andrijevici, Rožajama. Bila je isključivo autohtoni proizvod pre­d stavnika vlasti iz pomenutih krajeva. Interesantno je kako su oni

837 Isto, dok. br. 6.838 Isto, str. 68.839 Isto, str. 67­68.840 Isto, str. 68.

282

falsifikovali izvještaje i tako obmanjivali najviše crnogorske vlasti na Cetinju. Filip Protić, zastupnik oblasnog upravitelja u Andrijevici, 19. III 1913. godine obavijestio je ministra unutrašnjih djela da je veći broj Muslimana iz Gornje Ržanice dao pismenu izjavu da do­brovoljno prelazi u pravoslavnu vjeru. Mnogi od pokrštenih, na­vodio je Protić, kupili su crnogorske kape i stavili ih na glavu.841 Ni u docnijim izvještajima Protić nigdje nije pomenuo da se na bilo koji način pokrštavanje u Andrijevici odvijalo pod prinudom.842

Najružičastije izvještaje o stanju u Gusinju slao je Jovan N. Plamenac, oblasni upravitelj u Peći. Plamenac je 25. III 1913. go­dine saopštio ministru unutrašnjih djela da su svi gusinjski Mu­slimani dragovoljno primili pravoslavnu vjeru. Isticao je da su po­je dina bratstva išla prema crkvi u neobičnom raspoloženju, pa su pjevali i nosili crnogorske barjake. I iz šire okoline Gusinja bila je navodno izražena želja za prelazak u pravoslavlje, pa: „Pojedina sela neprestano barjacima dolaze i mole da im se dozvoli prelaz u staru prađedovsku vjeru. Najteže je što nema sveštenika i učitelja“.843 Da je sve proticalo u najboljem redu Plamenac apostrofira molbu Muslimana iz Vusanja da se njihove tri džamije pretvore u crkve.844

Nijesu svi predstavnici vlasti u novooslobođenim krajevima pokazivali zadovoljstvo zbog prelaska islamskih vjernika u pravoslavlje. Prekomjernu opreznost, bolje reći apriorno nepovjerenje u lojalnost Muslimana pokazivao je brigadir Avro Cemović, komandant Plavsko­gusinjskog vojnog okruga. Cemović je 19. III 1913. godine pisao serdaru Janku Vukotiću da Muslimani prihvataju pravoslavlje samo zato da bi se domogli oružja. Molio je ministra vojnog da Muslimanima u Peći, Đakovici i Gusinju nipošto ne daje oružje.845 Nazivao je pokrštene Muslimane u Vusanju najvećim turskim zlikovcima u gusinjskom kraju. Cemović, naravno, navodi da je pokrštavanje, bez izuzetka, izvršeno na dobrovoljnoj osnovi.846

Kada su na Cetinju uvidjeli da su izvještaji o masovnom po­krštavanju puni neistina i prenapregnutog uljepšavanja stvarnosti

841 Isto, dok. br. 15.842 Isto, dok. br. 33.843 Isto, dok. br. 32.844 Isto, dok. br. 34.845 Isto, dok. br. 19.846 Isto, dok. br. 29.

283

odlučili su da preduzmu oštrije mjere. Najviša vojna vlast je smijenila Jovana N. Plamenca, oblasnog upravitelja u Peći i brigadira Avra Cemovića, komandanta Plavsko­gusinjskog vojnog okruga. Umjesto Cemovića imenovan je Mašan Božović koji je 8. V 1913. godine upu­tio Janku Vukotiću, predsjedniku crnogorske vlade, opširan izvještaj o prilikama u Plavu i Gusinju. Božović je bez zaobilaženja, čestito i objektivno, naveo da je lokalno činovništvo u ovim krajevima poslije odlaska Istočnog odreda zavelo pravi teror. Prema uglednijim i bogatijim Muslimanima preduzimane su strahovite represije. Oni su na prevaru odvođeni u šumu i tu bili ubijani. Često se nije pravila razlika između borbenog i neborbenog muslimanskog stanovništva. Muslimani su jedini spas od ovog pogroma vidjeli u prihvatanju pra­voslavlja.847

Božović je dalje nastavio tvrdnjom da je u čudovišnim oko­lno stima pokrštavanje Muslimana predstavljalo običnu farsu. Kao potvrdu ove konstatacije naveo je očiglednu činjenicu da po­kršteni Muslimani masovno odlaze u džamije. To je dijelom po­vratilo povjerenje Muslimana u organe lokalne vlasti. Božović je bio ubijeđen da ni peti dio pokrštenih Muslimana neće ostati u pra­voslavlju.848

Vidno razočaran postupcima lokalnih vlasti prema Mu sli­manima u Beranama i Andrijevici bio je i brigadir Radomir Vešović, komandant Pećko­đakovičke vojne oblasti. Brigadir Vešović je osuđivao primitivine metode Vukote Pantovića da svaki Musliman mora staviti crnogorsku kapu na glavu i u roku od 10 dana primiti pravoslavlje ili će biti ubijen. Ovu naredbu je Pantović izdao u fe­bruaru 1913. godine, a to mu, dakako, nije smetalo da svoju dužnost obavlja do maja iste godine.849

To i ne treba da čudi kad je Pantovićev pretpostavljeni, bri­gadir Avro Cemović bio inspirator terora u Plavu, Gusinju, Be­ranama, Andrijevici, Rožajama. Svakojaka ostrašćenost tjerala je Cemovića i većinu njegovih saboraca da se surovo obračunaju s pretežno nezaštićenim i nedužnim muslimanskim stanovništvom. Nije se zaustavljao samo na njegovom šikaniranju već je sa svojim saborcima demonstrirao brutalne metode. Oni su bili uvjereni kao

847 Isto, dok. br. 38.848 Isto.849 Isto, dok. br. 40.

284

apostoli u svom radu da ovim činjenjem prave veliku korist za svoju državu. Očigledno je da njih nije dotakao duh međuvjerske skladnosti u postberlinskoj Crnoj Gori. Ovi ljudi naprosto kao da su živjeli za osvetu prema svojim „vječnim krvnicima“ i stoga nijesu umjeli da naprave distinkciju između nekadašnjih nosilaca osmanske vlasti i njihovih podanika. Osim toga, gotovo svi inicijatori i vinovnici ovih zločina nijesu imali nikakvog osjećaja prema ugledu i interesima crnogorske države jer su do 1912. godine živjeli van njenih okvira.850

Van svake dileme je da je masovno pokrštavanje Muslimana 1913. godine bilo nasilnog karaktera. Izuzetno, u pojedinačnim slučajevima bilo je dobrovoljnosti za prelazak u pravoslavlje, ali se to nikako ne može reći za masovna pokrštavanja. Daleko najviše ih je bilo u Plavsko­gusinjskoj oblasti. Slavoljubivi i oholi Avro Cemović je u izvještaju od 23. III 1913. godine naveo da je u ovoj oblasti pokršteno tri hiljade Muslimana.851 Tu nije bio kraj njihovog stradanja. Cemović je, takođe, 23. III 1913. poslao još jedan izvještaj u kojem govori da su do tog datuma ubijena 142 odmetnika u Plavu i Gusinju.852 Cemović ne ukazuje na razloge njihove likvidacije, pa se u prvi mah na Cetinju stekao utisak da je riječ o naoružanim protivnicima crnogorske vlasti. Ubrzo je postalo jasno da se većina likvidiranih osoba odupirala nasilnom pokrštavanju. To je potvrdio i brigadir Mašan Božović koji je u izvještaju od 8. V 1913. godine pomenuo da je u Plavu i Gusinju ubijeno oko 300 Muslimana.853 Prema tome, broj stradalih Muslimana varira od 150 do 300 i teško je da je prema dostupnim arhivalijama bio veći.

Na Cetinju su, bez ikakvih spoljnih pritisaka, odlučili da pažljivo preispitaju prilike u novooslobođenim krajevima u zimu 1913. godine. Crnogorska vlada je 17. maja 1913. godine formirala dvije istražne komisije s ciljem da one identifikuju i kazne sve počinioce zločina. Na čelu prve komisije bili su Savo P. Vuletić i Gavrilo Cerović, visoki državni činovnici. Njihov zadatak je bio da utvrde sve zloupotrebe lokalnih vlasti na teritoriji Peći, Đakovice i Rožaja. Drugu komisiju činili su kapetan Mato Katurić i Andrija Rađenović, član Velikog suda. Oni su bili zaduženi da izvrše istražne radnje na

850 Isto, dok. br. 38.851 Isto, dok. br. 31.852 Isto, dok. br. 29.853 Isto, dok. br. 38.

285

prostoru Plava, Gusinja, Bijelog Polja, Bihora, Berana i Pljevalja. Ove komisije su imale velike ingerencije. Mogle su suspendovati i optužiti svakog činovnika ili vojnika u novooslobođenim krajevima, izuzev viših oficira sa činom brigadira i divizijara, za koje je trebalo dobiti saglasnost od kralja. Ali i oni su bez kraljeve saglasnosti mogli biti predmetom istražnih radnji.854

Rad obje Isljedne komisije bio je odlučan i dinamičan. Sa­slušano je na stotine svjedoka iz muslimanskog korpusa, svi oblasni upravitelji, najviši oficiri, niži činovnici i učitelji. Mnogi od njih su zaradili suspenzije i tužbe jer su učestvovali ili tolerisali zločine nad muslimanskim stanovništvom. Isljedna komisija je početkom juna definitivno ustanovila i da je bilo nasilnog pokrštavanja Muslimana.855

Prilikom ispitivanja su uznevereni Muslimani iz Gusinja jasno pravili razliku između lokalne uprave i crnogorske vlasti iz Cetinja. U tom smislu je ilustrativno saslušanje Maza Omeragića iz Gusinja, 28. V 1913, koji je teško optuživao brigadira Avra Cemovića i njegove vojnike. Omeragić je s velikom žučninom rekao članovima Isljedne komisije da u slučaju opstanka stare uprave bilo bi „... bolje da nas bace u blato plavsko“.856 Govorio je da su mu Cemovićevi vojnici ubili brata Mujagu Omeragića, trgovca iz Gusinja, kao i da mu je Milivoje Dragović, bivši kapetan u Gusinju, upao u kuću, polomio mu rešetke s prozora i natjerao svu porodicu da igraju i pjevaju. Samo zbog straha za vlastiti i živote ostalih članova svoje porodice, Mazo Omeragić se sa šest članova svog domaćinstva priklonio pravoslavlju.857

Slične iskaze o nasilnom pokrštavanju Muslimana opovrgavali su vojni i policijski činovnici iz novooslobođenih krajeva. Nevješto su se branili da nije bilo nikakvog pritiska u pokrštavanju Muslimana, te da su represivne mjere preduzimali samo prema protivnicima crnogorske vlasti.858 Vojnici obično pravdaju svoje zločine višim državnim interesima i to se pokazalo i na ovom primjeru. Bio je to providan manevar koji su odmah razotkrili članovi Isljedne komisije.

854 Živko M. Andrijašević i Zoran Stanojević, n. d, str. 65­66.855 Isto, str. 66­67.856 Isto, dok. br. 43.857 Isto.858 Isto, dok. br. 45, dok. br. 80, dok. br. 88, dok. br. 90, dok. br. 91,

dok. br. 92, dok. br. 93, dok. br. 94, dok. br. 97.

286

Ubrzo su lokalni organi vlasti bili zamijenjeni novim činovnicima, a smijenjeni su i najodgovorniji nosioci ovih nepočinstava.

Zora slobodnog života za Muslimane u novooslobođenim obla stima na sjeveru Crne Gore počela je napokon stidljivo da svi će krajem maja 1913. godine. Sve džamije, prema naređenju naj viših crnogorskih vlasti, bile su tada otvorene. Vjerski obredi u njima su bili masovni. U pravoslavlju je ostao zanemarljiv broj po krštenih Muslimana. Na Cetinju su pomno pratili razvoj do gađaja, nastojeći da što više steknu povjerenja kod Muslimana u no vosolobođenim oblastima. Labud Gojnić, crnogorski ministar unu trašnjih djela, 19. VII 1913. godine je naredio da se u svim no vooslobođenim oblastima pucanjem iz topova proslavi Ramazan. Za prijetio je da će strogo kazniti sve one koji se ogluše o ovu naredbu.859 Mirna svakodnevica proticala je, ipak, u znaku nekih iznenađujućih manifestacija. Reo Bejtov Đukić iz Tucanja kod Berana je 20. XI 1913. godine tražio od lokalnih vlasti da mu dopuste prelazak u pravoslavnu vjeru. Naglasio je da svoj zahtjev ne podnosi pod bilo čijim uticajem.860

Nasilno pokrštavanje Muslimana 1913. godine u cjelini predstavlja samovoljnu akciju nosilaca vlasti u novooslobođenim oblastima. Ta akcija nije inicirana državnom politikom zvaničnog Cetinja, niti su najviše crnogorske vlasti uopšte pomišljale na promjenu vjerske slike u oslobođenim krajevima. No, dio odgovornosti počiva i na državnim vlastima koje u tom vremenu nijesu imale dovoljno snage da preduprijede tok neželjenih događaja.

Muslimani u Prvom svjetskom ratu

Ova tematika je gotovo u potpunosti ostala van istraživačkih preokupacija. Njom se nijesu bavili ni autori koji su pisali o cjelovitoj istoriji crnogorskih Muslimana. Otuda u ovom izlaganju samo nekoliko podataka o djelovanju Muslimana u Prvom svjetskom ratu 1914­1918. godine.

Patriotizam crnogorskih Muslimana bio je na novoj probi u ljeto 1914. godine. Tada je počeo Prvi svjetski rat, čiji je opasni talas zahvatio i Crnu Goru. Muslimani su se aktivno uključili u odbranu svoje države, iako su mogli ostati pasivni zbog ranije dobijenih

859 Isto, str. 83.860 Isto, dok. br. 111.

287

povlastica. U okviru crnogorske vojske formiran je bataljon sasta­vljen od Muslimana. Komanda nad ovim bataljonom povjerena je muftiji Murtezi Karađuzoviću.861 Ne raspolažemo s više podataka o djelovanju ovog bataljona.

Crna Gora je u ratnom vrtlogu otvorila vrata za izbjeglice iz Bo sne i Hercegovine. Ogromnu velikodušnost su u tom pogledu iska zali žitelji Tuzi, bez obzira na vjersku pripadnost. Oni su pri­jateljski dočekali 40 porodica sa 112 osoba u decembru 1914. godine. O tome je „Glas Crnogorca“ pisao: „Čim su došli (izbjeglice – prim. Z. F), građanstvo ove varošice, bez razlike vjere, pokazalo je predusretljivost. Istog dana stvoren je odbor za prikupljanje dobrovoljnih priloga. Osnovan je ženski odbor, koji radi iz svih sela, da priteče u pomoć potlačenoj sirotinji, osobito dječici, sitnoj, goloj i gladnoj“.862

Crna Gora je faktički kapitulirala u januaru 1916, mada akt o tome nije potpisala s Austro­Ugarskom. Novonastali ambijent bio je drastično izmijenjen i u Tuzima. Austrougarska vojska je u ovom mjestu vršila razna nasilja i otimačinu, naročito krajem 1917. i tokom prve polovine 1918. godine. Okupator je u blizini Tuzi, u Vuksanlekićima, podigao koncentracioni logor, u kojem je stradao jedan broj crnogorskih rodoljuba.863 Crna Gora je oslobođena od austrougarske okupacije u novembru 1918. godine, ali će odmah uslijediti dramatični događaji koji će ostaviti velike reperkusije i za muslimanski narod.

861 Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir istraživanja novije istorije crkve (vjerskih zajednica) u Crnoj Gori 1878-1945, Zbornik ra­dova „Istorijska nauka i nastava istorije u savremenim uslovima“, CANU, Podgorica 1994, 233­234. Novica Rakočević, Crna Gora u Prvom svjets-kom ratu, Podgorica 1997, 64­65.

862 Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja..., 259.863 Isto, 260.

288

289

TERMINOLOŠKI KOMENTARI

abdesthana ­ posebna prostorija uz džamije i u većim ku­ća ma za muslimansko ritualno pranje.

adet ­ običaj, pravni običaj, običajno pravo koje se pri­mjenjuje u islamskom svijetu.

adžem – i – oglan ­ strani dječaci koji su kupljeni za ja­njičarske regrute i razne dvorske službe.

ahdnama ­ vjerodajnica, međudržavni ugovor.akča ­ turski srebrni novac kovan od 1328. godine, za vri­

jeme vladavine emira Orhana (1326­1359) do kraja XVII vijeka. U Evropi, pa i kod nas, zvao se aspra i jaspra.

akindžija ­ opšti naziv za pripadnike lake konjice, sasta­vljene od Turaka i domaćeg muslimanskog zemljoradničkog sta novništva na Balkanu, koja je svojim upadima i haranjem pri premala turska osvajanja.

alajbeg ­ neposredni starješina spahija i zaima jednog sandžaka. Alajbeg je mogao postati jedan od istaknutih zaima i subaša dotičnog sandžaka. Za svoju službu uživao je veliki zijamet.

alem ­ simbol, znak (navrh minareta ili tornja).arz ­ pismeni izvještaj, predlog, predstavka sultanu, odnosno

visokoj porti, pojedinih organa vlasti, od kadije do velikog vezira.

asker ­ u turskom znači 1. vojska, vojnik; 2. turska vladajuća klasa u najširem smislu riječi, suprotno nazivu raja.

avlija ­ dvorište

290

baduhava ­ doslovno znači vjetar i vazduh, a kao pravni te rmin označava grupu uslovnih poreza, pristojbi i globa.

Bajram ­ naziv za dva muslimanska praznika: Ramazanski bajram nastaje poslije ramazana, mjeseca posta i traje tri dana sljedećeg mjeseca islamskog kalendara. Kurban­bajram dolazi sedamdeset dana kasnije i traje četiri dana.

bazar ili pazar ­ prvobitno znači trgovanje, zatim trg, pijaca, tržište, trgovište. U svim tim značenjima ova se riječ upotrebljavala i kod nas od sredine XV vijeka za sve trgove i tržišta na kojime se izlagala roba i vršila razmjena dobara na otvorenom prostoru bez obzira da li se radilo o svakodnevnom trgovanju ili o onom koje se obavljalo u određene dane.

baždar ­ organ koji je naplaćivao tržne takse koje su se na zivale badž.

begler-beg ­ namjesnik najveće turske vojno­administrativne oblasti.

bektašije ­ derviški red koji je osnovao Hadži Bektaš Veli (umro 1337. godine) pa je po njemu i ovaj red dobio svoj naziv. Tom derviškom redu pripadali su i janjičari.

berat ­ ukaz, dekret kojim se postavlja neki službenik, do­djeljuje posjed, plata ili odlikovanje.

bezistan ­ velika trgovačka kuća koja se sastoji iz niza trgovačkih radnji.

buljukbaša ­ zapovjednik jednog buljuka, manjeg odreda raznih rodova plaćene vojske pješaka ili konjanika.

čaršija ­ privredni dio gradskog naselja i svakog esnafa u tom naselju.

čauš ­ niži čin u vojsci ili dvorski sluga kome su povjeravani razni poslovi na dvoru ili izvan dvora.

čifluk ili čitluk ­ prvobitno znači kompleks obradivog zemljišta koji se mogao obrađivati jednim parom volova, zatim: 1. kompleks zemljišta u posjedu jedne muslimanske seljačke porodice dovoljan za njeno izdržavanje; 2. vrsta posjeda na mirijskoj zemlji sa posebnim ekonomsko­ pravnim statusom koji se razlikovao od statusa svake druge vrste svojine na zemlji (timara, baštine, mulka i vakufa).

ćehaja ­ znači doslovno domaćin, starješina porodice, na­stojnik, gazda i sl., a kao termin u osmanskoj administraciji

291

ova je složenica sama i sa drugim riječima imala višestruku upotrebu a po tome i razna značenja. Sama riječ ćehaja znači: 1. pomoćnik, prvi saradnik i zastupnik raznih turskih organa i funkcinera: velikog vezira, beglerbega, sandžak­bega, dizdara, kadije, janjičarskog age i dr. 2. starješina raznih korporacija (esnafa), raznih družina, raznih društvenih redova, naselja i slično.

defterdar ­ šef finansija u centralnoj vladi u Carigradu i u svakom ejaletu (pašaluku).

derbendžije ­ klančari, seljaci koji su čuvali klance, klisure, mostove i uopšte nesigurne prolaze na drumovima i koji su provodili putnike, pružali im utočište i osiguravali prolaz kroz takva mjesta.

dizdar ­ zapovjednik grada, kastelan, starješina mustahfiza. Morao je stalno boraviti u gradu i nije smio otići iz grada bez naročitog odobrenja Porte, niti je smio pustiti nekog stranca u grad.

džizja ­ lični državni porez, tribut ili glavarina koju su svake godine plaćali svi odrasli i za rad sposobni nemuslimani podanici muslimanske države, ako nijesu bili toga oslobođeni zbog određenih usluga državi, ili što su bili kaluđeri.

efendija ­ gospodin, obrazovan čovjek; počasni naziv za obrazovane ljude.

emin ­ pouzdan, povjerljiv; povjerenik, nadzornik, upravitelj. Kao upravni termin u osmanskoj državi znači službenik kome je povjerena uprava, sakupljanje, popisivanje, čuvanje i zaštita određenih državnih prihoda, carskih domena i dobara uopšte.

eškindžija ­ posjednik manjeg timara koji je bio obavezan da učestvuje u vojnim pohodima na konju bez naročite opreme.

ferman ­ sultanova pismena zapovijest koja je potvrđena njegovom tugrom.

hamam ­ kupatilo, javno kupatilo.han ­ svratište, prenoćište.hatib ­ doslovno znači govornik; u islamskoj vjerskoj

orga nizaciji hatib je sveštenik koji drži hutbu, obligatnu pri­godnu propovjed prilikom zajedničkih vjerskih obreda petkom i Bajramima.

292

haznadar ­ rizničar na carskom, vezirskom, beglerbegovom ili sandžakbegovom dvoru. Oni su čuvali novac, blagajnu i razne dragocjenosti svoga gospodara.

hisar ­ u osmanskom­ turskom znači grad, tvrđava, manje utvrđenje sagrađeno od tvrdog materijala kao i kala, s tom razlikom što hisar nije bio opremljen kulama i bastionima niti opasan bedemima.

imaret ­ javna kuhinja u kojoj se spremala i besplatno dijelila hrana licima koje je naznačio osnivač imareta; tu su redovno spadali vakufski službenici, koji su bili zaposleni u jednoj ili više zadužbina osnivača imareta, zatim gradska sirotinja te putnici namjernici.

ispendža ­ u turskom poreskom sistemu ispendža znači lični porez koji je plaćala hrišćanska raja svom spahiji.

kajmakam ­ zamjenik, zastupnik, namjesnik.kapidžibaša ­ doslovno znači starješina dvorske straže, a

kao termin u osmanskoj državi do XVIII vijeka znači zvanje i dostojanstvo neposrednog starješine straže na dvoru sultana i najviših državnih zvaničnika u prijestonici i središtima provincija.

kula ­ 1. vrsta odbrambenog utvrđenja u sastavu jednog grada ili nezavisno od njega; zidana je od kamena; mjesto prozora ima puškarnice podešene za odbranu; mogla je imati više spratova; 2. višespratna stambena zgrada zidana od kamena. Mogla je biti zasebna građevina i u sastavu kuće.

mesdžid­ doslovno znači mjesto gdje se pada ničice; bogomolja, džamija uopšte. Mesdžid je mala mahalska džamija u kojoj se ne obavljaju zajedničke molitve petkom i Bajramima.

mezra ­ doslovno znači ziratno zemljište, sijalište, polje, a kao turski agrarno­pravni termin znači staro selište, napušteno ili raseljeno selo.

muafijet ­ potpuno ili djelimično oslobođenje raje od svih ili pojedinih, stalnih ili povremenih državnih ili feudalnih oba­veza.

mujezin ­ džamijski službenik koji poziva vjernike na mo­litvu.

mukata ­ kao turski finansijsko­pravni termin znači: 1. pla­ćanje poreza odsjekom, paušalno, u novcu; 2. zakup, paušalna zakupnina; 3. objekt zakupa, a to je moglo biti svako državno, feudalno i vakufsko dobro, svaki izvor prihoda.

293

mula ­ 1. počasni naziv za visokoobrazovane ljude u islamskom svijetu. 2. U Turskoj počasni naziv kadija najvišeg ranga.

mulk ­ vlasništvo, sopstvenost na nekretninama sa ne­ograničenim pravom raspolaganja, potpuna svojina.

musafir ­ putnik­namjernik koji dođe nekom na konak; sva ki gost iz drugog mjesta.

mustahfiz ­ čuvar tvrđave.mutesarif ­ 1. posjednik uopšte; uživalac feudalnog ili ba­

štinskog prava ili posjeda.mutevelija ­ upravitelj, starješina vakufa, lice koje

neposredno upravlja nekim vakufom prema uslovima utvrđenim u aktu o osnivanju vakufa i odredbama šerijatskog prava.

naib ­ zastupnik, punomoćnik kadije u njegovom sjedištu ili dijelu njegovog kadiluka.

nazir ­ doslovno znači 1. nadglednik, nadzornik; 2. kao administrativno­finansijski termin u Turskoj znači finansijski ko­n trolni organ koji je nadzirao i kontrolisao finansijsko poslovanje mutevelija, emina i amaldara.

subaša ­ prvobitno znači vojni zapovjednik, glavar, vojvoda. Ova se riječ javlja u najstarijim osmanskim izvorima vojno­administrativno zvanje, koje je bilo rasprostanjeno po cijeloj osmanskoj državi već u najranijem peridu njenog postojanja.

tabak ­ zanatlija koji se bavi štavljenjem sirove kože.tufekčija ­ puškar, zanatlija koji je izrađivao puške.ušur ­ doslovno znači desetina, deseti dio, a kao pravni

termin ova riječ predstavlja opšti naziv za sve naturalne, feudalne poreze na proizvode od poljoprivrede, vrtlarstva, vinogradarstva, pčelarstva i rudarstva.

vakufnama ­ isprava o osnivanju vakufa i njegovom upravljanju.

valija ­ upravitelj provincije; upotrebljava se podjednako često kao sinonim sa terminima sandžak­beg i begler­beg.

vezir ­ najviši upravni dostojanstvenik u Osmanskoj imperiji i nizu drugih zemalja Istoka.

vojnuk­ poseban turski vojnički red na Balkanu regrutovan iz redova domaćeg hrišćanskog, pretežno vlaškog stanovništva.

294

vojvoda ­ kao administrativni termin u osmanskoj državi ovaj naziv upotrebljavan je u više značenja. U najranije vrijeme upotrebljavan je u turskim spomenicima na našem jeziku: 1. kao sinonim sa nazivima: a) beglerbeg, b) udžbeg i sandžakbeg uopšte; 2. upravitelj hasova sandžak­bega u jednoj ili više nahija u njegovom sandžaku sa određenim prerogativima političke i administrativno­policijske vlasti; 3. izvršni organ sandžak­bega; 4. upravitelj hasova beglerbega, velikih vezira, sultanija i sultana sa ovlašćenjima.

zavija ­ doslovno znači ugao, kut jedne građevine određen za ćeliju derviša, zatim mali mesdžid.

zimija ­ doslovno znači štićenik, a kao pravni termin pre ­dstavlja opšti naziv za sve hrišćane i Jevreje koji su bili po­danici islamske države koja je dužna da im pruža ličnu, moralnu i imo vinsku zaštitu, a oni da plaćaju lični tribut, glavarinu, koja se naziva džizija ili harač.

295

IZVORI I LITERATURA

Neobjavljeni izvori:

Državni arhiv Crne Gore ,fond Ministarstva unutrasnjih djela. Biblioteka Istorijiskog instituta Crne Gore, spisi Janka

Vukotića.

Objavljeni izvori:

Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Herce-govina, Sarajevo 1985.

Andrijašević M. Živko i Stanojević Zoran, Pokrštavanje Mu-sli mana 1913, Podgorica 2003.

Barjaktarević Fehim, Turski dokumenti manastira Sv. Trojice kod Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske akademije, br. 62, Beograd 1935.

Berlinski ugovor 1878, Podgorica 2009.Besjede i proglasi kralja Nikole, Cetinje 2010.Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović, Dva deftera Crne

Gore iz vremena Skenderbega Crnojevića (iz 1521. i 1523), Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. II, Sarajevo 1973.

Crnogorski zakonici, pravni izvori i politički akti od značaja za istoriju državnosti Crne Gore, knj. II, Podgorica 1998.

Državni savjet Knjaževine­Kraljevine Crne Gore 1879­1915, Dokumenta, priredili Branislav Kovačević i Živko Andrijašević, Cetinje 2001.

296

Hadžibegić Hamid, Turski dokumenti u Državnom muzeju na Cetinju, Istorijski zapisi, br. 1­2, Cetinje 1955.

Katić Tatjana, Opširni popis prizenskog sandžaka iz 1571.godine, Beograd 2010.

Milović M. Jefto, Petar I Petrović Njegoš – dokumenti , knj. 1 (1780­1820), Titograd 1987.

Rastoder Šerbo, Šest nepoznatih dokumenata o Muslimanima u Crnoj Gori 1878-1879, Almanah, br. 5­6, Podgorica 1998.

Ustav za Knjaževinu Crnu Goru, Cetinje 1907.Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685­1782),

opremio za štampu Jefto Milović, Cetinje 1956.

Monografije, članci i rasprave

Agović Bajro, Džamije u Crnoj Gori, Podgorica 2001.Aličić Ahmed, Uređenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878.

godine, Sarajevo 1983.Aličić Ahmed, Uredbe o organizaciji vilajeta 1867. godine,

Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. XII­XIII, Sarajevo 1965.Andrejević Andrej, Pljevaljska džamija i njeno mjesto

u islamskoj umjetnosti na našem tlu, Seoski dani Sretena Vukoslavljevića, knj. V, Prijepolje 1978.

Andrijašević Živko, Politika crnogorske države prema nepravoslavnim podanicima poslije 1878. godine, Prilozi, br. 40, Sarajevo 2011.

Andrijašević Živko i Rastoder Šerbo, Istorija Crne Gore, od najstarijih vremena do 2003, Podgorica 2006.

Andrijašević Živko, Istraga poturica – istoriografija, izvori, „istoričnost“ (Da li je bilo „Istrage poturica“), Almanah, br. 15­16, Podgorica 2001

Andrijašević Živko, Crnogorska država prema Muslimanima 1878-1912, Almanah, br. 25­26, Podgorica 2004.

Babić Branko, Politika Crne Gore u novooslobođenim krajevima 1912-1914, Cetinje­Titograd 1984.

Bakić Radovan, Naselja Gornjeg Polimlja, Tokovi, br. 2, Berane 2009.

Blagojević Obren, Piva, Beograd 1971.Bar, grad pod Rumijom, grupa autora, Bar 1984.

297

Bulajić Žarko, Agrarni odnosi u Crnoj Gori 1878-1912, Ti­tograd 1959.

Cvijić Jovan, Balkansko poluostrvo, Beograd 1991.Čelebi Evlija, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama,

Sarajevo 1979.Ćurić Hajrudin, Školske prilike Muslimana u Bosni i Herce-

govini 1800-1878, Beograd 1965.Ćurić Hajrudin, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini

do 1918. godine, Sarajevo 1983.Dašić Miomir, Vasojevići od pomena do 1860, Beograd 1986.Dašić Miomir, Društveno-političke prilike na teritoriji

današnje sjeveroistočne Crne Gore od druge polovine XV do kraja XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 1­2, Titograd 1986.

Drobnjak Slobodan i Šabotić Š. Sait, Muslimansko/bošnjačko stanovništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477-2003, Podgorica 2005.

Drobnjak Slobodan i Šabotić Sait, Kulturne prilike i kulturni stvaraoci Nikšića iz osmanskgo perioda, Almanah, br. 25­26, Podgorica 2004.

Đurđev Branislav, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku, Sarajevo 1953.

Đurđev Branislav, Depedogen-Podgorica, Istorijski zapisi, br. 1, Titograd 1962.

Đurđev Branislav i Hadžiosmanović Lamija, Podaci o Drobnjacima u defteru za hercegovački sandžak iz 1477. godine, Istorijski zapisi, br. 1­2, Titograd 1972.

Đukić­Malović Marica, Počeci islamizacije u nahiji Komarnici u XV vijeku, Glasnik zavičajnog muzeja Pljevlja, Pljevlja 2003, 50­52.

Đorđević Jasmina, Dračevica i Riđani sredinom XVI vijeka, Podgorica 1997.

Erdeljanović Jovan, Kuči, Bratonožići i Piperi, Beograd 1981, Erdeljanović Jovan, Stara Crna Gora, etnička prošlost ple-

mena, Beograd 1978.Evans Artur, Ilirska pisma, Sarajevo 1976.Folić Zvezdan, Kosovski mit u političkim projekcijama XX

vijeka, zb. radova „Njegoševi dani“, knj. 2, Nikšić 2010. Folić Zvezdan, Kroz istoriju Crmnice, monografija Crmnica,

Virpazar 2009.

298

Folić Zvezdan, Istorija Beranskog kraja 1700-1941, Berane (monografija), Berane 2012.

Hasandedić Hivzija, Spomenici islamske kulture u Herceg Novom i okolini, Almanah, br. 3­4, Podgorica 1998.

Hrabak, Bogumil, Nikšić do početka XIX vijeka, Beograd 1997.Hrabak Bogumil, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd

2000.Hrabak Bogumil, Dubrovački podaci o danku u krvi, Istorijski

zapisi, br. 1­2, Titograd 1960.Hrabak Bogumil, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim

dokumentima do početka XVII stoljeća, Istorijski zapisi, br. 1­2, Cetinje 1955.

Hrabak Bogumil, Vijesti o utvrđivanju Herceg Novog 1493-1494. i 1508. godine, Istorijski zapisi, br. 1, Cetinje 1953.

Hrabak Bogumil, Skadarski mutesarifi i njihov odnos prema Crnoj Gori 1685-1737, Istorijski zapisi, br. 2, Podgorica 1996, 44.

Istorijski leksikon Crne Gore, grupa autora, knj.1­5, Podgorica 2006.

Istorija Crne Gore, knjiga II, Titograd 1970.Istorija Crne Gore, knjiga III, Titograd 1975. Inaldžik Halil, Osmansko carstvo, klasično doba 1300-1600,

Beograd 1974. Jireček Konstantin, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne

u srednjem vijeku, Sarajevo 1951.Jovanović Jagoš, Istorija Crne Gore, Podgorica 1995.Jovanović Radoman, Crnogorsko-turski pogranični odnosi,

Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1963.Jovićević Andrija, Crnogorsko primorje i Krajina, Beograd

1922. Jovićević Andrija, Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika

i Šekular, Beograd 2009. Jovićević Andrija, Zeta i Lješkopolje, Beograd 1922. Kesterčanek Frano, Pad grada Bara u turske ruke 1571.

godine, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1960.Kovijanić Risto, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim

spomenicima (XIV-XVI vijek), knj. II, Titograd 1974.Kujović Dragana, Radovi autora i prepisivača na orijentalnim

jezicima iz Crne Gore (ili nastali u Crnoj Gori), Almanah, br. 35­36, Podgorica 2006.

299

Kujović Dragana, Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori, Podgorica 2006.

Kujović Dragana, Udžbenici na orijentalnim jezicima u arhivskim i muzejskim fondovima Crne Gore – porijeklo prisustva, uloga i značaj orijentalno-islamske pismenosti u sveukupnom kulturnom životu crngorskog društva (rukopis).

Kurpejović Avdul, Kulturni identitet muslimanskog naroda Crne Gore, zbornik radova Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori, Podgorica 2001.

Kurpejović Avdul, Nacionalni identitet Muslimana u Crnoj Gori, Almanah, br. 13­14, Podgorica 2000.

Kurpejović Avdul, Kulturni i nacionalni status i položaj Muslimana Crne Gore, Podgorica 2011.

Kurpejović Avdul, Etnološke osobenosti muslimanskog naroda u Crnoj Gori, zbornik radova „Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori“, Podgorica 2001.

Lainović Andrija, Podgorica pod Turcima, Podgorica 1940.Lenorman Fransoa, Turci i Crnogorci, Podgorica 2002.Lutovac Milisav, Ibarski Kolašin, Antropogeografska

ispitivanja, Beograd 1954. Lutovac Milisav, Rožaje i Štavica, Beograd 1960.Manojlović Radoman Risto, Kulturno-istorijski spomenici

Pljevaljskog kraja, Istorija Pljevalja,Pljevlja 2009.Marić Jusuf, Neka obilježja gradske pjesme stare Podgorice,

Almanah, br. 27­28, Podgorica 2004.Marinković Mirjana i Jovana Šaljić­Ratković, Islamska

epigrafika na području Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 7, Prijepolje 2007.

Martran Robert, Istorija Osmanskog carstva, Beograd 2002.Miljković Ema, Pljevaljsko društvo – preobražaj srpskog trga

u osmansku kasabu, u: Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009.Miljković­Bojanić Ema, Vjerski odnosi u Pljevaljskom kraju

u prvom vijeku osmanske vladavine, Glasnik zavičajnog muzeja Pljevlja, knj. 3, Pljevlja 2003.

Medaković Milorad, Istorija Crne Gore, u: Povjesnica crno­gorska, Podgorica 1997.

Memić Mustafa, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003.

300

Memić Mustafa, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989. Mušović Ejup, Muslimani Crne Gore od pada Zete (1499),

Novi Pazar 1997.Mušović Ejup, Nahija Mileševo u sandžaku Hercegovina

krajem XV vijeka, Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevića, knj. XIII, Prijepolje 1989.

Mušović Ejup, Prvi kontakti Južnih Slovena sa islamom, Sim­pozijum „Seoski dani Sretena Vukosavljevića“, knj. XV, Prijepolje 1993.

Mušović Ejup, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981.Mušović Ejup, Islamizacija u novopazarskom sandžaku,

Istorijski zapisi, br. 3­4, Titograd 1981. Nedeljković Mile, Krst i polumjesec, Beograd­Bijelo Polje

1993.Nikčević P. Vojislav, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Pod­

gorica 2001.Nilević Boris, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini

do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990.Nišić Momčilo, Kulturno nasljeđe Pive, Podgorica 1998.Oksfordska istorija islama, priredio Džon L. Espozito, Beograd

2002. Oksfordska istorija hrišćanstva, knj. 2, priredio Džon Ma­

kmaners, Beograd 2005.Opšta enciklopedija Larus, tom I, Beograd 1978. Orahovac Ferid, Uloga islama u formiranju kulturnog ide -

ntiteta Muslimana Crne Gore, Osvit, br. 2, Pogorica 2011.Pajović Radoje, O nekim istorijskim pogledima i tretmanu

Mu slimana Crne Gore, Almanah, br. 13­14, Podgorica 2000.Pavićević Branko, Istorija Crne Gore, knj. 4, tom 2, Sazdanje

crnogorske nacionalne države, Podgorica 2004.Pepić Adnan, Osmanska vlast na Crnogorskom primorju, zb.

radova „Hrvatsko­crnogorski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja“, Zagreb 2009.

Pelidija Enes, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009.

Pelidija Enes i Zlatar Behija, Pljevlja i okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti, Pljevlja 1989.

301

Pelidija Enes, O stanovništvu i poznatim porodicama Pljevalja (Taslidže) i Tašličkog kadiluka u XVIII stoljeću, Almanah, br. 33­34, Podgorica 2006.

Pejović Đoko, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-1916, Cetinje 1971.

Pejović Đoko, Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd 1962.

Pejović Đoko, Iseljavanje Kolašina i Polja, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1961.

Peročević Edhem, Mrkojevići (Prošlost i demografska kretanja), Almanah, br. 9­10, Podgorica 2000.

Petrović V. Rastislav, Pleme Kuči 1684-1796, Beograd 1981.Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918-

1941, Podgorica 2011.Popović Toma, Pljevlja u XVI i XVII vijeku, u: Istorija Plje-

valja, Pljevlja 2009.Radonić Jovan, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI

do XIX vijeka, Beograd 1950.Radulović Ilija, O stanovništvu Podgorice, Glasnik ge ogra­

fskog društva, sv. XVI, Beograd 1930.Radusinović S. Pavle, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice

od najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991.Radusinović Milorad, Držanje crnogorskog muslimanskog

življa za vrijeme aneksione krize 1908-1909, Istorijski zapisi, br. 3­4, Titograd 1980.

Rakočević Novica, Crna Gora u Prvom svjetskom ratu, Podgorica 1997.

Rakočević Novica, Kolašinski kraj do stvaranja jugoslovenske države 1918. godine, monografija Kolašin, Beograd 1981.

Rakočević Novica, Iseljavanje Muslimana i razgraničenje Crne Gore i Turske u oblasti Kolašina poslije Berlinskog ugovora, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1962.

Rastoder Šerbo, Istorijsko-metodološki okvir istraživanja novije istorije crkve (vjerskih zajednica) u Crnoj Gori 1878-1945, Zbornik radova „Istorijska nauka i nastava istorije u savremenim uslovima“, CANU, Podgorica 1994.

Rastoder Šerbo, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti, Podgorica 2010.

302

Rastoder Šerbo, O vakufima u Crnoj Gori s kraja XIX i prve polovine XX vijeka, Istorijski zapisi, br. 1, Podgorica 1997.

Rastoder Šerbo, Istorijsko-metodološki okvir izučavanja isto-rije Muslimana u Crnoj Gori 1878-1912 (I dio), Almanah, br. 5­6, Podgorica 1998.

Ražnatović Novak, Crna Gora i Berlinski kongres, Cetinje 1979.

Rovinski A. Pavel, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom II, Cetinje 1993.

Rovinski A. Pavel, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj. IV, Podgorica 1994.

Smailagić Nedim, Leksikon islama, Epigrafika, Sarajevo 1990.

Spaho Muniba, Skadarski mutesarif Mahmud-paša Bušatlija prema turskim dokumentima, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1963.

Srbljanović Vitomir, Husein-pašina džamija u Pljevljima, Mostovi, br. 7, Pljevlja 1970 .

Stanković Đorđe i Dimić Ljubodrag, Istoriografija pod nadzorom, prilozi istoriji istoriografije, Beograd 1996.

Stanojević Gligor, Mletački napad na Ulcinj 1696. godine, Istorijski zapisi, br. 1, Titograd 1963.

Stanojević Gligor, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd 1970.

Stanojević Gligor, Vijesti o kugi u Crnoj Gori u prvoj polovini XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1964.

Stanojević Gligor, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955.

Stanovčić Vojislav, Političke ideje i religija, knj. 1, Beograd 2003.

Stjepčević Ivo i Kovijanić Risto, Prvi pomen Nikolj-Pazara i Bijelog Polja, Istorijski zapisi, br. 3­4, Cetinje 1959.

Strugar Pavle, Jedno suđenje grupi Muslimana u Podgorici 1880. godine, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1968.

Šaljić Jovana, Osmanske džamije kao dio osmanske baštine Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 8, Prijepolje 2009

Šabanović Hazim, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982.Šakotić Veljko, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori,

Nikšić 1996.

303

Šćepanović Žarko, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979.Šćepanović Žarko, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline

do 1918. godine, monografija Bijelo Polje, Beograd 1987.Šćepanović Slobodan, Porijeklo kolašinskih Muslimana,

Almanah, br. 5­6, Podgorica 1999.Šekularac Božidar, Crna Gora u doba Balšića, Cetinje 2011.Šekularac Božidar, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori,

Cetinje 2000.Šekularac Božidar, Dukljansko-zetske povelje, Titograd 1987.Šekularac Božidar, Muslimani Crne Gore, Tokovi, br.

1­2,Berane 2011.Šerović Petar, Ko je i odakle bio Mustafa „čovjek crnogorske

nacije“, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1962.Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo

1989.Škrijelj Redžep, Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, Almanah,

br. 21­22, Podgorica 2003.Škrivanić Gavro, Crkveni ljetopis iz XVII vijeka barskog

nadbiskupa Andrije Zmajevića-Peraštanina, Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1954.

Šobajić M. Maksim, Muhamedanizam hercegovački – Kara-kteristike poturica, Almanah, br. 7­8, Podgorica 1999.

Šobajić Petar, Nikšić, Nikšić 1995.Terzić Slavenko, Pljevlja na putu u novo doba (1804-1913), u

monografiji Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009.Todorova Marija, Imaginarni Balkan, Beograd 2006.Vasić Milan, Gradovi pod turskom vlašću, u: Istorija Crne

Gore, knjiga treća, Beograd 1975.Vešović Radoslav, Pleme Vasojevići, Sarajevo 1935.Vinaver Vuk, Pohara Perasta 1624. godine, Istorijski zapisi,

br. 1­2, Cetinje 1952..Vinaver Vuk, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice sa

Dubrovnikom (1720-1770), Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1953.Vinaver Vuk, Privilegije grada Bara, Istorijski zapisi, br. 1,

Titograd 1962.Vinaver Vuk, Hercegovačka trgovina sa Dubrovnikom poče-

tkom XVIII vijeka, Istorijski zapisi, br.1­2, Cetinje 1955.Vojvoda Gavro Vuković, Memoari, Cetinje 1996

304

Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica 1995.Vuksan Dušan, Crna Gora u 1809. i 1810. godini, Zapisi, sv.

6, Cetinje 1939.Vuksan Dušan, Prve dvije godine Njegoševe vlade, Letopis

Ma tice srpske, Novi Sad 1936.Zirojević Olga, Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683,

Beograd 1974.Zirojević Olga, Crkve i manastiri na području Pećke pa-

trijaršije do 1683. godine, Beograd 1984.Zloković Ignatije, Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine

Risna, Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, Kotor 1966.Zloković Maksim, Prilozi za istoriju Kumbora, Godišnjak Po­

morskog muzeja u Kotoru, Kotor 1969Zundhausen Holm, Istorija Srbije od 19. do 21. vijeka, Be­

ograd 2008.

Štampa:

Glas Crnogorca, CetinjeCetinjski vjesnik, CetinjeZeta, Podgorica

.

305

RECENZIJA

Rad „Istorija Muslimana Crne Gore 1455 ­1918“, autora dr Zvezdana Folića, naučnog saradnika u Istorijskom institutu Crne Gore, napisan je na osnovu dosadašnje relevantne literature nastale pretežno u periodu od 60­tih godina XX vijeka do današnjih dana i manjim dijelom korišćenja arhivske građe iz pojedinih fondova u Državnom arhivu Crne Gore, manjeg broja časopisa, nekoliko opštih enciklopedija i rječnika, jednim dijelom crnogorske periodike iz druge polovine XIX pa sve do kraja prve polovine XX vijeka. U radu za datu problematiku pisac navedenog sintetičkog djela je koristio brojne priloge, članke i posebna djela više od 120 autora i oko 230 radova u kojima se pojedinačno ili kompleksno tretira problematika crnogorskih Muslimana, bilo da se ona odnosi na istorijski nastanak i razvoj Muslimana, bilo na njihove migracije tokom istorije, ili se radilo na planu i problematici prosvjete i kulture, politike ili ekonomsku istoriju, istoriju arhitetkture gradova ili naselja u kojima su živjeli i tome slično. Autor se veoma smjelo uhvatio u koštac sa ovom danas na jedan način „osjetljivom“ pro­blematikom ili bolje reći ne baš toliko „poželjnom“ temom „O crnogorskim Muslimanima ili o nastanaku Muslimana u Crnoj Gori“ sa kojom bi istoričari izašli pred čitaoca, iako nema nekih posebnih razloga koji bi bili prepreka u istraživanju ili pisanju takve „istorije“ sa problematikom o crnogorskim Muslimanima, islamiziranom slovenskom stanovništvu. Dakle, nema prije svega naučnih razloga zbog kojih bi se navedena problematika zaobilazila ili izbjegavala da se ne napiše jedna njihova istorija, naravno na osnovu onoga što

306

je do danas istraženo i objavljeno u stručnoj, naučnoj i relevantnoj literaturi, kao i u brojnim manjim ili većim radovima i prilozima u kojima se obrađuju pojedina pitanja i na kraju prezentiraju ukupnoj stručnoj, naučnoj i laičkoj javnosti.

Autor se upustio veoma smjelo u pisanje „istorije crno go ­rskih Muslimana“ i veoma uspješno, metodološki ispravno i zna lački doveo do kraja zadatu temu. Nije bilo ni malo lako niti jednostavno konsultovati veliki broj autora i njihove radove i priloge objavljenje kao posebna izdanja ili u brojnim časopisima i zbornicima sa pojedinih naučnih skupova. Međutim, uloženi rad se ipak „isplatio“ na način što se kao rezultat autorovih ukupnih napora, prije svega naučnih i stručnih, uspješno realizuje i ujedno pojavljuje jedno sintetičko djelo pod naslovom „Istorija Muslimana Crne Gore 1455 ­ 1918“.

Upravo smatram da je pored naučne potrebe da se i to pitanje sagleda u cjelini i politički trenutak u kojem se današnje crnogorsko društvo nalazi zahtjev više da se napiše jedna istorija Muslimana ili Muslimanskoga naroda u Crnoj Gori, makar kao kratki pregled ili priručnik u kome bi čitalac mogao imati pregled cjelokupnog razvoja istorije toga naroda koji je tokom vjekova živio i stvarao na ovim prostorima i ujedno učestvovao ravnopravno na izgradnji ukupnog društveno­političkog, ekonomskog i kulturnog ambijenta na cijelom prostoru današnje Crne Gore, naravno u srazmjeri u kojoj je zastupljen svojom populacijom.

Autor je nastojao da na osnovu dosadašnje literature i dijelom objavljene arhivske građe prikaže jedan evolutivni put njihovog nastanka i ujedno opstanka na prostoru današnje Crne Gore počevši od dolaska Osmanlija na Balkansko poluostrvo. Navedeno sintetičko djelo nastalo je, dakle, kao rezultat sveukupnog pregleda objavljene literature u kojoj je manje više pisano fragmentarno ili onako uzgred dodirivane su pojedine teme koje stoje u uskoj vezi sa tretiranom problematikom, naravno i dijelom autorovog istraživačkog rada na pojedinim temama ujedno i objavljenim radovima, pa na osnovu svega toga prišao je pisanju do sada jednog neophodnog rada pod naslovom „Istorija Muslimana – muslimanskog naroda Crne Gore.

Ono na čemu bih, kao recenzent, imao izvjesnu opasku, savjet ili sugestiju odnosi se na sam naslov datoga rada jer smatram da je donekle ili „malo“ pretenciozan, zahtjevan ili bolje reći nije adekvatan

307

u potpunosti onome što je njegova sadržina. Smatram da navedeni rad bi mogao nositi naslov „Pregled istorije Muslimanskoga naroda – Muslimana Crne Gore od dolaska Osmanlija pa sve do 1918. godine“! Međutim, autor svakako da ima razloga zašto je odabrao navedeni naslov i vjerujemo da će ga on znalački stručno i naučno uspjeti odbraniti.

Koliko god se pojedincu kao čitaocu ili struci i naučnom radniku činilo da je lako i jednostavno napisati jedno sintetičko djelo navedene problematike, iako je literatura i bibliografija radova brojna a pojedina pitanja imaju o sebi dosta dobru – kompetentnu literaturu odnosno pisce koji su izolovano posmatrali ili obrađivali pojedina pitanja ili segmente iz određene problematike, ipak, može se reći da je pored hrabrosti da se suočite sa neistomišljenicima ili onim osobama koje jedva čekaju da nešto ili nekoga kritikuju, potrebno i mnogo znanja, umjeća, kao i dara – talenta da se sve to što je napisano pretoči u jednu „istoriju“ kao sintetičko djelo u kojem se obrađuje tako jedna značajna materija i to Muslimana u Crnoj Gori, gdje politički ostrašćeni pojedinci, bilo kao stručnjaci, naučni radnici ili ako već hoćemo i političari pretenduju da nacionalno ili kulturno prisvoje, otuđe ili ne daju da se neka društvena zajednica ili društveno biće iskaže u svom punom smislu.

U navedenom djelu autor je dao sintezu nastanka Muslimana pokazujući ujedno i njihov razvojni put, opstanak i suživot sa crnogorskim narodom, pa i drugim narodima koji su tokom nekoliko vjekova živjeli na prostoru današnje Crne Gore.

Šest poglavlja sačinjavaju rad kao jednu cjelinu, a to su: 1) Uspostavljanje osmanske vlasti i administrativno­teritorijalna podjela Crne Gore – (osmanlijsko osvajanje Crne Gore), 2) Islamizacija – osnova nastanka Muslimanskog naroda – (počeci islamizacije), 3) Privreda i društvo u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću, 4) Kultura i obrazovanje Muslimanskog naroda Crne Gore pod osmanskom vlašću, 5) Međuetnički i međukonfesionalni odnosi u Crnoj Gori za vrijeme osmanske vlasti, i 6) Muslimani Crne Gore 1878 – 1918. godine.

U navedenim poglavljima dat je prikaz nastanka, razvoja i međusobnog prožimanja ne samo slovenskog stanovništva koje je primilo islam ­ islamiziranog stanovništa ­ koje je živjelo na teritoriji koji obuhvata današnja Crna Gora, već i ukupni društvenopolitički,

308

ekonomski, kulturni život i razvitak islamiziranog stanovništva ­ Muslimana Crne Gore ­ crnogorskih Muslimana.

Rad je obima oko 280 stranica formata A4 u kojem se na metodološki ispravan način i postupak u svih šest poglavlja, koja su gotovo podjednako po broju stranica, ispričana je istorija Muslimana u Crnoj Gori i dat jedan dobar pregled ukupnog nastanka i daljeg razvitka muslimanskog naroda u Crnoj Gori sve do kraja druge decenije XX vijeka.

Struktura rada je znalački postavljena i glavna problematika je ispričana u kontinuitetu bez nekih većih „pauza – predaha“ između poglavlja. Društveni život islamiziranog slovenskog stanovništva crnogorskih Muslimana dat je nenametljivo, jednostavno ispričano, potkrijepljeno literaturom korišćenom prilikom pisanja, sa ne tako brojnim ali adekvatnim citatima. Stil i jezik autorov je veoma pitak, jezički koncizan i razumljiv, a što je najvažnije svima jasan, odmjeren, najvećim dijelom precizan i oslonjen na do sada objavljenu literaturu i arhivsku građu .

Naravno da ima mjesta gdje je autor više prepustio da citati pojedinih autora koje koristi imaju što veću ulogu, ali ima i autorovih kritičkih opservacija i jasnih neslaganja sa nekim autorima povodom određenih pitanja, gdje autor ne pravi ustupke niti kompromisna rješenja, tako da ta „neslaganja“ ili bolje reći kritičke primjedbe, konstatacije i zaključci ostaju onima koji budu čitali ili se prepoznali da daju svoj odgovor autoru ove istorije. Mali je broj sitnijih tehničkih grešaka u tekstu koje su promakle autoru, a koje će svakako biti otklonjene prije objavljivanja navedenog rada.

Uvjeren sam da će autor navedeni sintetički rad ubrzo objaviti kao posebno izdanje, naravno da ga ujedno i preporučujem za obja­vljivanje.

Dr Momčilo D. Pejović, viši naučni saradnik

309

BILJEŠKA O AUTORU

Zvezdan Folić je rođen 1963. go di ne u Titogradu. Diplomirao je 1988. godine na Odsjeku za istoriju i geografiju Filozofskog fakulteta u Ni­kšiću. Postdiplomske studije upisao je 1994. godine na Filozofskom fakultetu u Prištini, a okončao 1998. odbranom ma gi starske teze „Agrarna reforma u Crnoj Gori 1945­1947”. Doktorsku di­se rtaciju „Država i vjerske zajednice u Crnoj Gori 1945­1965”. odbranio je 2006. na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

U periodu1990­1999. godine radio je kao profesor u H emijsko­tehnološkoj školi „Spasoje Raspopović“ u Titogradu ­ Podgorici. Za asistenta u Istorijskom institutu Crne Gore izabran je 1999. godine. Bio je (2002­2003) odgovorni urednik izdavačke djelatnosti u NIP „Pobjeda”. Ponovo se zaposlio u Istorijskom insti tutu Crne Gore 2004. godine. Ima naučno zvanje naučni sa­radnik. Bio je (2008­2009) vršioc dužnosti direktora Istorijskog instituta Crne Gore.

Autor je preko 50 naučnih radova i oko 30 feljtona i ana­li za u crnogorskoj periodici. Autor i koautor nekoliko mono gra­fija od kojih izdvajamo:

310

­ Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918­1953, prilozi za isto riju, Podgorica 2001.

­ Udžbenik za IV razred gimnazije, (koautor), Podgorica 2003.­ Istorijski leksikon Crne Gore I­V, (koautor), Podgorica 2006.­ Država i vjerske zajednice u Crnoj Gori 1945­1965, Podgorica

2007.­ Kroz istoriju Crmnice, Virpazar 2009.­ 100 godina crnogorske elektroprivrede, (koautor), Nikšić

2010.­ Berane, monografija,(koautor), Berane

311

IZDANJA MATICE MUSLIMANSKECRNE GORE

U periodu 1998-2012. godine

1. Dr Avdul Kurpejović, Program nacionalne afirmacije Muslimana u Crnoj Gori, Podgorica,1998.

2. Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori, zbornik, Podgorica, 2001.

3. Dr Avdul Kurpejović, Etnološke odlike muslimanskog naroda u Crnoj Gori, Podgorica, 2001.

4. Ljiljana Lipovina, Bibliografija muslimanskog naroda Crne Gore, Podgorica, 2004.

5. Kulturna baština muslimanskog naroda Crne Gore, zbornik, Podgorica, 2006.

6. Dr Avdul Kurpejović, Slovenski Muslimani zapadnog Balkana, Podgorica, 2006.

7. Dr Avdul Kurpejović, Vjerske, kulturne i etnološke odlike tradicionalnog braka i porodice muslimanskog naroda Crne Gore, Podgorica, 2007.

8. Dr Avdul Kurpejović, Muslimani Crne Gore - Značajna istorijska saznanja, dokumenta, institucije i događaji, Podgorica, 2008.

9. Dr Avdul Kurpejović, Osman Grgurević, Matica muslima-nska Crne Gore – Informativni vodič, Podgorica,2010.

10. OSVIT-glas Muslimana Crne Gore, 1, Podgorica, 2010.

312

11. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 2, Zbornik radova sa naučnog skupa „Očuvanje kulturnog identiteta i baštine Muslimana Crne Gore”, Podgorica, 2010.

12. Dr Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana Crne Gore u Tursku, Knjiga I, Podgorica, 2011.

13. Vjersko i kulturno u nacionalnom identitetu Muslimana Crne Gore, zbornik, Podgorica, 2011.

14. Dr Avdul Kurpejović, Kulturni i nacionalni status i položaj Muslimana Crne Gore, Podgorica, 2011.

15. Dr Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana Crne Gore u Tursku, Knjiga II, Podgorica, 2011.

16. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 3, Podgorica, 2011.17. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 4, Podgorica, 2012.18. Dr Avdul Kurpejović, Salko Čoković, Ustavno – pravni i

politički status i položaj Muslimana Crne Gore, Podgorica, 2012.

313

CIP – Каталогизација у публикацицјиНационална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978­9940­620­01­1

COBISS.CG­ID 22514960

314