Irfan Horozović je rođen u Banjoj Luci 27. aprila 1947. godine gdje je završio

osnovnu školu igimnaziju. Filozofski fakultet (Komparativna književnost i

Jugoslavenski jezici i književnosti) diplomirao u Zagrebu. Bio je urednik Studentskog

lista Pitanja i putevi. Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti Novog glasa u

Banjoj Luci.

Živi u Sarajevu. Urednik je u igranom programu RTV Federacije BiH i glavni urednik

časopisaŽivot.

Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju (Šesta smrt Benjamina

Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica), u teatrima (Ružičasta

učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina) i na

televiziji (Šeremet). Neki od tih tekstova su prevedeni i igrani u Švedskoj i Poljskoj.

Jedna adaptacija knjige Talhe pod nazivom Priče iz Šedrvanskog vrta postavljena je

u Rimu.

Dobitnik je Nagrade "Sedam sekretara SKOJ–a" (1972), Nagrade grada Banje Luke

(1980), Nagrade Udruženja književnika BiH (1988), Nagrade za najbolju knjigu za

djecu u BiH (1987), Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 1998. godinu i

drugih nagrada i priznanja. Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i

drame, te prevođen na više jezika.

Bibliografija [uredi]

1. Šesta smrt Benjamina Talhe. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1968.

2. Zvečajsko blago. Pjesme. Glas, Banja Luka 1969.

3. Ružičasta učiteljica. Dramolet. Narodno sveučilište "Božidar Maslarić",

Osijek 1970.

4. Talhe ili šedrvanski vrt. Proze. BC, Zagreb 1972; – 2. prošireno izdanje,

Svjetlost, Sarajevo 1991; 3. izdanje Sarajevo Publishing, Sarajevo 1997. I

na esperantu: Savez za esperanto BiH, Sarajevo – Banja Luka 1991.

5. Soba. Groteska. Prolog. Zagreb 1970; – 2. izd. Zajednica profesionalnih

pozorišta, Sarajevo 1977.

6. Tanka katanka. Farsa za djecu. Dječije pozorište Banja Luka 1971.

7. Zadovoljština. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1972.

8. Salon gluhonijemih krojačica. Pripovijetke. Svjetlost, Sarajevo 1979.

9. Testament iz mladosti. Poezija. Glas, Banja Luka 1980.

10.Šeremet. Drama. Zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo 1985.

11.Karta vremena. Priče/roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1983.

12.Noćne ceremonije. Izabrane priče. Svjetlost, Sarajevo 1984/1985.

13.Vauvan. Roman za djecu. Klub "Ivan Goran Kovačić", Bihać 1986; – 2. izd.

"Veselin Maleša", Svjetlost, Sarajevo 1990; – 3. izd. Bosanska riječ,

Wuppertal 1995; – 4. izd. Targa, Zagreb 1995; – 5. izd. Bosanska riječ,

Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000.

14.Rea. Kratki roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1987.

15.Mađioničar iz prijestolnice domina. Pripovijest za djecu. Glas, Banja

Luka 1988; – 2. izd. 1990; – 3. izd. Targa, Zagreb 1995: – 4. Izd. Bosanska

riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000 (zajedno s Vauvanom).

16.Kalfa. Roman. Svjetlost, Sarajevo 1988.

17. Iluzionistov grob i lebdeća žena. Priče. Prosveta, Beograd 1991.

18.Posuđena rečenica. Drama za glasove. Radio–Sarajevo 1991.

19.Prognani grad. Priče. Antibarbarus, Zagreb 1994.

20.Bosanski Palimpsest. Priče. Durieux, Zagreb 1995.

21.Sličan čovjek. Roman. Bosanska knjiga, Sarajevo 1995.

22.Oblak čija lica prepoznajemo. Izabrane priče. Bosanska riječ, Wuppertal–

Sarajevo 1997. – drugo, promijenjeno izdanje, kod istog izdavača 1999.

23.Knjiga mrtvog pjesnika. Poezija. Horus, Zagreb 1997. – drugo, prošireno

izdanje, Bosanska knjiga–Šahinpašić, Sarajevo 1999.

24. Inspektor vrtnih Patuljaka. Roman za djecu. Bosanska riječ, Wuppertal–

Sarajevo–Amsterdam 1998.

25.Proba. Dramolet. Kamerni teatar 55. Sarajevo 1998.

26.Berlinski nepoznati prolaznik. Roman. Ljiljan, Sarajevo 1998.

27.Prodavnica noževa. Izabrane priče. Damad. Novi Pazar 1999.

28. Izabrane pripovjetke. Sejtarija, Sarajevo 2000.

29.Filmofil. Roman. Sejtarija, Sarajevo 2000.

30. Imotski kadija. Roman. Ogledalo, Sarajevo 2000.

31.Tri Sabahudina. Tragična komedija. Praizvedba u Kamernom teatru 55 u

Sarajevu # 12. 2001.

32. Izabrane Igre. Drame. Svjetlost, Sarajevo 2000.

33.Buduće svršeno vrijeme. Poezija. DES, Sarajevo 2001.

34." Inspektor vrtnih patuljaka 2001

Vrata za dušu pisca

Objavljena prvi put prije trideset i dvije godine, knjiga Talhe

ili šedrvanski vrt najavila je ulazak jednog značajnog imena u ovdašnju književnost. Prvo prozno djelo Irfana Horozovića i danas predstavlja vrata u cjelokupno njegovo pismo. Ovaj

neobični tekst kao da predskazuje sva kasnija Horozovićeva djela

Tri su grada naročito obilježila dosadašnje književno stvaralaštvo Irfana Horozovića. Prvi i neprikosnoveno najvažniji je Banja Luka. Tamo je Horozović rođen 1947. godine, tamo je proveo najveći dio dosadašnjeg života, taj je grad privilegirani toponim u njegovoj prozi, središte literarnog svijeta Horozovićevog.

Zagreb je mjesto Horozovićeva studiranja, učenja književnosti, tamo Horozović postaje književni kalfa i umjetnički se formira, tamo stasava čitava jedna književna generacija čiji je Horozović važan dio, generacija koja je imala svojevrstan zajednički nenapisani manifest i koja se kasnije poetički razišla, no njezini predstavnici su i danas među najvažnijim suvremenim književnim imenima ovdašnjim. Zagreb je također početkom devedesetih bio i mjesto Horozovićeva egzila, a i dan danas je to grad u kojem se objavljuju Horozovićeve knjige, grad u kojem njegova djela imaju značajnu i blagonaklonu recepciju. Tamo je objavljeno i prvo izdanje romana William Shakespeare u Daar es Salaamu, romana prošle godine ovjenčanog Nagradom Meša Selimović za najbolji roman objavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te Srbiji i Crnoj Gori.

Napokon, tu je Sarajevo, grad u kojem Horozović danas živi i gdje je objavljena većina njegovih djela.

Generacija Svoj esej Fantastični inventar Gorana Tribusona mladi pisac Igor Štiks započinje sljedećom rečenicom: "Početkom sedamdesetih na književnu scenu stupa generacija mlađih pisaca (Albert Goldstein, Pavao Pavličić, Goran Trubuson, Irfan Horozović, Nenad Šepić, Drago Kekanović) s proznim pismom dominantno obilježenim fantastičnim." Kao glavne zajedničke crte njihove poetike obično se navodi "raspad prostorno-vremenske kauzalnosti, eksteritorijalnost i ekstemporalnost, nestanak psihološke karakterizacije, opis sveden na komentar, sklonost besmislu, paradoksu, oksimoronu i paralogičkim spekulacijama, izrazita knjiškost, metatekstualnost i intertekstualnost te prebacivanja polja referencije sa stvarnog života i socijalne sredine na jezik i književnost."

I zbilja, mnoge od ovih zajedničkih crta naći ćemo u prvijencima najistaknutije trojke ove generacije: u Pavličićevoj Lađi od vode, Tribusonovoj Zavjeri kartografa te u

Arhiv Dana

Irfan Horozović

Horozovićevom djelu Talhe ili šedrvanski vrt. Treba ipak kazati da Talhe nisu prvo Horozovićevo djelo, tri godine ranije objavio je zbirku pjesama Zvečajsko blago, no kako je Horozović značajniji kao prozaik nego kao poeta, upravo je s Talhama u pravom smislu riječi skrenuo pažnju na sebe.

To je knjiga koja je najavila pisca koja će u južnoslavenskim književnostima ostaviti izrazit trag. Završavajući svoj izvrsni ogled inspiriran ovom knjigom, Kolja Mićević je zapisao: "Talhe su neosporno delo još veoma mladog pisca. Bilo bi, međutim, pogrešno, a u najmanju ruku i ironično, izvući, na osnovu njegove mladosti, zaključak da od njega treba očekivati i bolja ostvarenja, odnosno da su Talhe samo etapa u njegovom razvoju. Talhe ili šedrvanski vrt je knjiga koja čudnovato poriče autorovu mladost. Talhe, to je definitivna knjiga."

Imaginarni rodoslov Talhe ili šedrvanski vrt je ona vrsta prozne knjige koja kao da se koleba između zbirke priča i romana. Kolja Mićević veli: "Iako je stotinu i pedeset strana ove knjige ispunjeno odvojenim celinama, koje se lako mogu čitati kao priče za sebe, važno je naglasiti da su Talhe ne zbirka priča, nego jedinstvena celina, roman. Kad prihvatimo tu odrednicu lakše ćemo osetiti čvrstinu forme koju Horozović vrlo dosledno i uspešno ostvaruje kroz prividni nered i da se prepliću iz jedne u drugu celinu, čak i onda kad nam se pričini haotičnost."

Mile Stojić će ovako reći: "Talhe ili šedrvanski vrt, roman kronika ili galerija likova imaginarnog rodoslova obitelji Talha, djelo je što čitaoca u prvi mah ostavlja zbunjenog. Narativni postupci se miješaju i ostavljaju dojam da se ima namjera prikazati kronika uspona i pada jedne obitelji. Priča počinje tamo gdje bi obično trebala biti završena, a fabulacija je tek u službi psiholoških pasaža, koji mjestimice prelaze u snažne introspekcijske dionice. (…) Gledajući formalno, svaki tekst izTalhi je priča za sebe, ali sve te priče ujedinjuje ne samo globalna tematska odrednica, već i izvjestan tragizam koji ih prožima."

Na tragu ovih dijagnoza mogli bismo primijetiti da Horozović jednu "staru temu" kakva je porodična hronika oneobičiva i formalno je osuvremenjuje. Kroz dva dijela ove knjige: Pričanja Bagrema Džafera Talhe i Hroniku porodice Talhe Horozović nam govori o - kako bi rekao Mićević - pripadnicima i otpadnicima jedne porodice. Svaka od ovih priča, međutim, usprkos pripadnosti većoj cjelini varira i neke zasebne motive.

Mistični srh Treba kazati nešto i o značaju ove knjige za bosanskohercegovačku književnost, a u kontekstu njezine različitosti od vladajuće prozne paradigme s početka sedamdesetih. Njezina je subverzivnost u ono vrijeme bila i tematska i formalna i jezična. Slično kao i kod Pavličića i Tribusona, tu imamo i tematski i formalni bijeg od socrealističkog koncepta. A jezik je Horozovićev u ovoj zbirci - po riječima Mileta Stojića - desakraliziran te analitičan.

Stojić dalje veli: "Jezik postaje križište svih idioma pripovijedanja, on u sebi objedinjuje sve oblike izražavanja." Valja nam također naglasiti i izrazitu Horozovićevu usredotočenost na urbanu tematiku. U kontekstu generacije s kojoj je ulazio u književnost, Horozović je vjerovatno najdulje ostao vjeran njihovoj zajedničkoj mladalačkoj poetici. Svojevrstan raskid s njom donijet će tek ratna

tragedija.

Horozovićevo progonstvo tako će koincidirati sa svojevrsnim banjalučkim urbicidom. Grad u kojem su iz čista mira porušili njegove najstarije i najljepše građevine će mirno gledati i protjerivanje jednog od svojih najvažnijih pisaca. U Horozovićevim pripovijetkama tada će se umjesto - da parafraziram Stojića - idile raslinja i tihog mrmorenja vode pojaviti prognani grad. No i pored djelomične promjene poetičkog modela, i u tim novijim djelima Horozović ostaje vjeran duhu svoje proze, duhu svog djela započetog Talhama, a najmanji zajednički sadržilac svih njegovih djela moglo bi biti ono što Enver Kazaz naziva poetikom sabura.

Kolja Mićević je poslije čitanja Talhi napisao pjesmu Mistični srh i uvrstio je u ciklusOčaj i bes. Pjesma je posvećena Irfanu Horozoviću, a njezina prva četiri stiha dobro sažimaju duh cijele knjige, a neko bi možda kazao i cjelokupnog djela Horozovićevog.

S turobnoga turbana sipa se senka sivila, a moja duša urbana u grč se nemi izvila.

Talhe ili Šedrvanski vrt

Opis proizvoda:Veoma složena i strukturirana priča. Estetski veoma sugestivno djelo. Pripovjedač, romansijer, dramatičar, pjesnik, u kojemu suvremena književnost Bosne i Hercegovine ima književnu pojavu evropskoga formata. Horozović sjedinjuje doživljaj svijeta kao tajne, kao baudelaireovske šume simbola, s rafiniranom književnom kulturom i erudicijom. Ulazak Horozovićev u književnost bio je velik. Banja Luka njegova dječaštva i mladosti šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je "mala Firenca", sa snažnom umjetničkom aurom što ju je gradu davala Grupa četvorice (Simić, Ćurić, Štaljo, Misirlić). Studirajući, pak, u Zagrebu, Horozović je dijelio duh jedne sjajne generacije, koja se definitivno oslobodila mimetičkoga diktata. Prva njegova knjiga Talhe ili šedrvanski vrt bljesnula je tada (Zagreb, 1972) kao književni događaj prvoga reda. Objavio je preko trideset knjiga, među njima zbirke pripovjedaka Salon

gluhonijemih krojačica (1979), Karta vremena (1983), Prognani grad (1994), Bosanski palimpsest (1995), romane Vauvan (1986), Rea (1987), Kalfa (1988), Sličan čovjek (1995), Berlinski nepoznati prolaznik (1998), Filmofil (2000), Imotski kadija (2000), William Shakespeare u Dar es Saalamu (2002), Psi od vjetra (2003), zbirke pjesama Zvečajsko blago (1969), Knjiga mrtvog pjesnika (1997), Testament iz mladosti (1980), Buduće svršeno vrijeme (2001), drame Soba (1970), šeremet (1985), Tri Sabahudina (2001). Horozovićeva djela su prevedena na mnoge jezike, a pripovijetka Bosanski bik na više od dvadeset.

Talhe ili Sedrvanski vrt roman kronika ili galerija likova imaginarnog rodoslova obitelji Talhadjelo je sto citaoca u prvi mah ostavlja zbunjenog. Narativni postupci se mijesaju i

ostavlj, koji mjestimice prelaze u snazne introspekcijske dionice. Napustajuci, prividno, klasicni beletristicki stil, pisac seu krajnjem ishodu predstavlja kao beletristicki majstor. Ovaj paradoks najbolje otkriva

samu bit pripovjedackog postupka: ”knjizevni” jezik je desakraliziran, ”analitican”, jer pisanje nije vise plod egzaltacije, vec kontemplacije. Jezik postaje kriziste svih idioma pripovijedanja, on u sebiobjedinjuje sve oblike izrazavanja. Dakle, i jezik povijesne kronike, i jezik znanosti, jezik dokumenta i jezik lirike ulaze u alkemicarski

melange, koji zorno predocava sam puki zivot, anikako njegov odslik, odraz, mimesis. Narativni postupak gradjen je na svojevrsnomenciklopedistickom uzorku, tako da on ujedinjuje povijesno, lirsko, filozofsko, religijsko, psiholosko... Sedrvanski vrt je neka vrst

ekvivalenta borhesovskom vrtu sa stazama sto seracvaju: “Putovanje je bilo dugo i zavrsilo se u vrtu. Prozor, polusakriven razbludnom vinovomlozom, poluotvoren, pod blagim osvjetljenjem zute svjetiljke i jedna prozracna

ruka, nemarnooslonjena na dasku prozora, ruka koja se nicim nije odavala na kamenom zidu, medju otezalimgrozdovima, necija ruka sto proviruje iza zavjese, vezene kao arabeska... “Staze tog vrta i

uHorozovica su tajanstvene, neizvjesne. Ali njegov zov nije zato manje uzbudljiv, njegovaneizvjesnost je jedno cudesno ishodiste. Vrtne staze vode daleko u podrume pamcenja, u sjetudjetinjstva, u jesenji dan, u ljubav i slutnju smrti. Gledajuci formalno, svaki tekst iz Talhi je pricaza sebe, ali sve te price ujedinjuje ne samo globalna tematska

odrednica, vec i izvjestan tragizamkoji ih prozima. Iako dijakronijski disperzivne, ove price se sastaju u jednom zajednickomsredistu, koje pisac u proslovu opisno imenuje ”mjestom gdje vrijeme staje”. To mjesto je upravou onom famoznom “danu kad je umrla Beatriz Viterbo”, danu kada se covjeku ukaze istina usvoj svojoj okrutnosti: ”Gledao sam bitke i opsade, sumrake civilizacija, mozda bih docekao isvoj kraj (mozda) da me ne prenu iznenadni strah. Zasto

sve ovo pisem, cemu uopce rijec?”Suocavajuci se od svog pocetka sa teskocom izricanja, Horozovic ce u svakom svom tekstuinsistirati na njoj, od sumnje u svrhovitost pricanja (Kalem i tinta) pa sve do njenog toboznjeg poricanja

(Prorocica). Stavljajuci se, prividno, iznad stvari, u ulogu pukog kronicara koji samoregistrira dogadjaj, pisac nas uvodi u proces ”dokumentiranja”, gdje njegovi ”racionalni”komentari samo

doprinose uvjerljivosti i upecatljivosti samog ”tijela” teksta. Ono sto je lako i 

neobicno cesto vodi najdalje, veli Ernest Bloch u svojim kratkim zapisima, dajuci nehoticekarakterizaciju i dobrog dijela pripovjedackog umijeca. Talhe su, primarno, nastale kaorekonstrukcija

jednog svijeta zatrpanog u dubinama pamcenja. Sve ono sto biljeze kronike, ono ocemu svjedoci povijest, ucvrscuje se na stetu porodice. Ili, kao sto veli Julija Kristeva, privilegiranje

koherentnosti sistema i drustvenosti, uvijek je naustrb procesa ludila, religije i poezije. Uranjajuci, dakle, u ”podrum uspomena” Horozovic upravo otkriva ta

zaboravljenacvorista, cije pulsacije tek muklo osjeca na svojoj koki, u tamnim naplavinama sveopce prolaznosti: ”Ne znam koja je to fantazmagoricna noc uspjela izbrisati moju prisutnost u gradukoji sam vec zaboravio

i dovela me u ovu knjiznicu gdje, cini mi se, vec stoljecima kao isekundama, slovima boje zgusnutog neba ili boje mraka ispisujem svoju obavezu, svoj rodoslovsmrti, povijest jedne nepoznate, bivse i buduce porodice, nejasno kao i sama ova zuta hartija nakojoj izvijam slova koja su me u pocetku podsjecala na ljupke tamno-modre kafeze u kojima sam pokusavao uloviti sudbine Talhinih sinova, a sad se ta slova preobrazavaju u mojoj svijesti, ili namom papiru,

nalikujuci sve vise vjestalima”. (Mile Stojic)

IZABRANE PRIPOVIJETKEPrica o bagdadskoj ribi, kojom se otvara ova knjiga prica jest prica o vjecnim tragaocima zavlastitim ili opcim znanjem. Aladin

Talha srece u Bagdadu slijepca koji ga posmatra svojim slijepim ocima i koji vjeruje da ce mu riba iz Tigrisa sto ju je jednom u zivotu vidio prosvijetlitivid. U prici o

Sulejmanu hodocasnikova krv postaje muzika. Dusa i tijelo razlistani su u zvuk.Sulejman postaje mucenik i blazenik samoga sebe. Pricom Zelena deva autor pokazuje

svojodnos prema ostalim vidovima covjekova umjetnickog izrazavanja. Nestanak Mirze Kurjaka jest prica o vjecnom iskusavanju "mogucnosti i granica" ne vise zivota nego smrti. (...)”Evo pricekoja ni samom meni nije jasna...” – pocinje jedna od ranih

pripovijedaka Irfana Horozovica(Kalem i tinta). Pocinje tako kao da pripovjedac hoce u samom startu svoga pripovjedackog  postupka izrelativizirati

ono sto u svakoj prici oduvijek prepoznajemo kao dogadjaje i njihove  p r o t a g o n i s t e / l i k o v e .   K a o   d a   n i   d o g a d j a j i   n i   l i k o v i ,   k r o z   c i j e  s u   z i v o t n e   s u d b i n e   d o g a d j a j i  prelomljeni, nisu toliko bitni za pricu koliko je, kao u

Seherzadinu pripovjedackom vezu krozHiljadu jednu noc, bitna sama prica. Likovima i dogadjajima predodredjena je sudbina jednog odHorozovicevih junaka, Aladina

Talhe, ”koji se skrio pod Seherzadin jezik” pa ”ne bjese vise nista do okus datule koji se topio u njenim ustima”. Tako, naime, zavrsava pripovijetka Prica o bagdadskoj ribi iz

Sedrvanskog vrta. Tom pricom pocinje i ova knjiga izabranih pripovijedakaIrfana Horozovica. Horozovic je jedan od najlabirintnijih pripovjedaca savremene Bosne. Vec

odranih proza (Talhe ili Sedrvanski vrt, 1972.) pa do posljednjih (Bosanski palimpsest, 1995.,Berlinski nepoznati prolaznik, 1998., Imotski kadija, on je ustrajan u traganju za dalekim koliko i bliskim svjetovima koji postoje samo onoliko koliko su obuhvaceni jezikom ili, pak, sjecanjemna pricu o njima. Horozovicevu citaocu, kako najcesce primjecuju

kriticari njegova djela, na trenutke je dato da i sam postane pisac/sustvaralac onoga sto se pred njegovom imaginacijomraskriva kao beskonacni mozaik omamljujucih vrtova u prostoru

i vremenu. Ti vrtovi jednakofunkcioniraju i izvan svakog prostora i svakog vremena. Tada mit nikada nije blizi covjeku i stvarnost nikada nije zagubljenija u magli mita. I jedno i drugo odvijaju se pred nasim ocima kaou onoj fizikalnoj zakonitosti o

spojenim posudama (vrtovima). Jedino sto nikada nismo kadrividjeti cjelinu tog vrtnog mozaika maste-stvarnosti-price u kojemu se zbiva magija jezika,magija zive rijeci, magija naseg prisustva na mehkim rubovima stvarnosti i sna, nego sve

tevrtove-posude nosimo u sebi kao nesto sto nam je oduvijek bilo sasvim blisko i sto je oduvijek  bilo nase. Pa sve postaje besmisleno i apsurdno osim same price.

Narator bi da se igra (sa)svojim citaocem kad kaze da prica ni samome njemu ”nije jasna”. On bi da citaoca vodi za ruku i

  pokazuje mu ono sto je kanio ukriti. Ako, medjutim, nije jasna prica, jest pricanje. Ako nije jasanvrt-

posuda odakle,  kao citaoci ,  preuzimamo znanje/osjecanje o prici  i  pricanju, jest

samoc i t a l a c k o   t r e n j e   u   k o j e   u p l i c e m o   i   v l a s t i t e   c i t a l a c k o r e c e p t i v n e  n i t i   u   r a s p r o s t r t u   t k a n i c u  pripovijedne strukture. Prica ne prestaje tamo gdje je

zavrsena. Citalac se ponekad moze vratitinazad kroz pricu (narator mu ponekad cak kaziprstom pokazuje pravac za povratak), bez obzirakoliko ce mu put i znaci pored puta biti poznati.

Citalac moze ponijeti pric sa sobom i nastaviti jedopricavati istom onom pripovjedackom marljivoscu kako je svoje price kazivala dovitljiva Seherzada ili kako ih kazuju Horozovicevi ”pripovjedaci”. Jer sve su to kazivanja o ljudima kojikao da su se nehoticno otrgli od svojih zivotnih konteksta i kontinuiteta ili mita pa sad bahuljajuu dijelovima ili

cjelinama vlastitih sudbina kroz pamcenja onih koji su ih sreli u vlastitoj prici,uobrazilji, snu ili ludilu. Zato, bit ce da su u pravu oni kriticari koji citajuci Horozovica posezuza

komparacijama s knjizevnickom babilonijom H. J. Borgesa, odnosno tzv. borhesovstinomkoja je osamdesetih godina preplavila juznoslavenski knjizevnicki prostor, ali su jos u pravu onivrjednovatelji Horozoviceva djela koji kazu da je ovaj pisac svoje vrtove obradio i ponudiocitalackoj javnosti nesto ranije nego sto je na

ove prostore nahrupila blagotvorna literatura genijalnog Latinoamerikanca. (Hadzem Hajdarevic)

 OBLAK CIJA LICA PREPOZNAJEMOVec od prve price, u Horozovicevim pricama, na

cudesan nacin, mjesa se stvarno i nestvarno, pretapajuci se jedno u drugo, i ne razlikujuci se medjusobno. U gotovo svakoj prici javljaju

ser i j e c i   t a j n a ,   t a j a n s t v o ,   t a j a n s t v e n o s t .   C i t a n j e   H o r o z o v i c e v i h   p r i c a p r e d s t a v l j a ,   u   s t v a r i , odgonetanje, otkrivanje njihovih tajni.  Knjiga "Oblak cija lica prepoznajemo" predstavljacitalacki izazov i za ucenike i za nastavnike. I jedni

i drugi morace da se u njima snalaze onakokako znaju i mogu. (Milan R. Markovic)

Oblak čija lica prepoznajemo[K1656]

Opis proizvoda:Čitalac naviknut na priče iz svakodnevnog života, u kojima se prepoznaju stvarni likovi i događaji, biće nemalo iznenađeni kad otvori knjigu izabranih priča Irfana Horozovića pod zagonetnim nazivom "Oblak čija lica prepoznajemo". Iznenađenje će bit tim veće ako je čitalac mlad, bez životnog i književnog iskustva, a upravo je takav učenik VIII razreda osnovne škole, kome je navedena knjiga preporučena za lektiru. U sličnoj situaciji naći će se i nastavnici maternjeg jezika i književnosti - i njih će Horozovićeve priče iznenaditi i zbuniti. Zbog čega? Za njihovo doživljavanje i razumijevanje potrebno je solidno književno obrazovanje, kakvo posjeduje autor ovih priča.