Sadržaj

Uvod..........................................................................................3

Glavne (osnovne) institucije EU...................................................4

Evropsko vijeće/ Evropski savjet (European Council)..................4

Vijeće Evropske unije/Vijeće ministara (Council of European Union).....................................................................................6

Sastav i djelokrug.........................................................................................................6Način donošenja odluka.............................................................................................7COREPER..........................................................................................................................9Ostale službe Vijeća....................................................................................................9Predsjedanje Vijećem ministara.............................................................................9Promjene predviđene Ustavnim ugovorom......................................................10

Evropski parlament (European Parliament).............................11Sastav.............................................................................................................................11Ovlasti.............................................................................................................................13

Evropska komisija..................................................................14

Evropski sud..........................................................................16Ustrojstvo......................................................................................................................17Ostale službe Suda....................................................................................................18Nadležnosti Europskoga suda...............................................................................18

Druge zajedničke institucije i tijela EU....................................20Evropski revizorski sud.............................................................................................20Funkcija i sjedište.......................................................................................................20Sastav.............................................................................................................................20

Evropski ombudsman.............................................................21Djelokrug i način rada..............................................................................................21

Evropska centralna banka.....................................................22Osnutak i sjedište.......................................................................................................22Djelokrug i način rada..............................................................................................23

Evropska investicijska banka..................................................24Osnutak i sjedište.......................................................................................................24Djelokrug i način rada..............................................................................................25

Evropski ekonomski i socijalni odbor.......................................25Osnutak i sastav.........................................................................................................25

Savjetodavna uloga...................................................................................................26

Odbor regija..........................................................................27Osnutak i sastav.........................................................................................................27Savjetodavna uloga...................................................................................................27Način rada.....................................................................................................................28

Ured za službene publikacije..................................................28Osnutak i sjedište.......................................................................................................28Područje i način rada................................................................................................28

Ured zajednice za odabir osoblja............................................29Osnutak i sjedište.......................................................................................................29Djelokrug i način rada..............................................................................................29

POLITIČKA KARTA EVROPE......................................................30

Zaključak.................................................................................31

Literatura................................................................................33

Uvod

U pola stoljeća EU je postala nezaobilazan faktor u svim sferama globalne društvene zajednice. Osigurala je prosperitet svojim građanima stvaranjem jedinstvenog tržišta roba, ljudi, usluga i kapitala. EU je danas

2

glavna trgoviska sila i svjetski lider u zaštiti čovjekove okoline i poticanju razvoja, a veliku moć ima i u svim sferma ekonomij, agrarnoj i socijalnoj politici. Sve je više aktivna u monetranoj politici, međuarodnim odnosima, odbrani i kolektivnoj unutrašnjoj sigurnosti. Ta moć se koristi, koordinira i unaprijeđuje kroz rad glavnih zajedničkih institucija i brojnih 70 konsultativnih tijela. Mišljenja su podijeljena o tome kako se ta moć koristi i kontroliše, i među članiciama unije i među analitičarima. Prema mišljenju zagovornika međuvladinskog pristupa najvažnija je suradnja među nacionalnim vladama država članica, pa samim tim Vijeće ministara ima dominatnu ulogu u odnosu na druge institucije. Sa druge strane, zagovornici federalizacije EU također, ne osporavaju značaj Vijeća ministara, ali da su Parlament, Komisija i Evropski sud ne samo respektabilni već i dovoljno samostalni organi koji su sposobni da mijenjaju karakter odnosa unutar EU.Ipak, ni danas ne postojii opšta suglasnost o tome koje su glavne, a koje „ostale” institucije EU, niti su kriteriji razvrstavanja uvijek stabilni.Razvrstavanje institucija EU je najčešće prema kompetencijama u legislatovnoj oblasti. Drugi, najčešći kriterij je uvezanost institucija u sistem suodlučivanja (co- decision making).Imajući u vidu sve navedeno, mi ćemo istaknuti kao glavne institucije EU: Vijeće EU ili Vijeće ministara, Evropska komisija, Evropski parlament,Evropski sud, te Evropsko vijeće koje ima status najviše institucije EU.

Glavne (osnovne) institucije EU

Evropsko vijeće/ Evropski savjet (European Council)

Evropsko vijeće je tijelo Unije koje čine politički predstavnici država

članica na najvišoj razini, tj. njihovi predsjednici država ili vlada. To je

1 www.europa.eu

3

jedino tijelo EU koje nije uspostavljeno Osnivačkim ugovorom, i koje se

razvilo u praksi. Naime, od 1974. godine, u sklopu također izvanugovorne

Evropske političke saradnje, čelnici država i vlada članica tadašnje

Evropske ekonomske zajednice počeli su se redovito sastajati. Od tih

početaka do danas politička uloga i važnost toga tijela stalno je rasla.

Evropsko vijeće /savjet formalno postoji od 10. decembra 1974.

godine na temelju dogovora postignutog na samitu u Parizu, iako su šefovi

država ili vlada EU i do tada imali svoje sastanke „na vrhu“ ili samite EU.

Međutim, evropsko vijeće je prvi put pravno ustanovljeno Glavom II

Jedinstvenoog evropskog akta (SEA) 1986. godine, a kasnije se djelimično

redefiniše i u više paragrafa Ugovora o EU iz Mastrihta i Nice.

Evropsko vijeće je postupno dobivalo svoje mjesto i u institucionalnoj

strukturi uspostavljenoj Osnivačkim ugovorom, ali mu do sada nije priznat

status institucije EU. To će se promijeniti stupanjem na snagu Ustavnoga

ugovora, u kojem se Evropsko vijeće ubraja u jednu od institucija EU.

Evropsko vijeće je politički motor Unije.

Ono definira opštu političku orijentaciju EU i postavlja prioritete.

Njegova je uloga posebice ojačala uvođenjem nove nadležnosti nad

vanjskom i sigurnosnom politikom Ugovorom iz Mastrihta. Iako ima sve

važniju političku ulogu nema zakonodanih ovlasti, a to je Ustavnim

ugovorom i izričito navedeno, u posljednje se vrijeme ustalilo da se

Evropsko vijeće sastaje dva put tokom zasjedanja jednog

predsjedništva, dakle ukupno četiri puta na godinu. Takvu praksu

4

formalizirat će Ustavni ugovor. Obično sastanci na vrhu traju dva dana , a

po karakteru su: formalni i neformalni ili konsultativni. Samo sa formalnih

zasjedanja zaključci, preporuke il druge mjere su obavezujuće. Prema tom

dokumentu, osim čelnika država (Francuske i Finske) i vlada članica EU,

Evropsko vijeće čine Generalni sekretar Vijeća i Visoki predstavnik za

međunarodne odnose i sigurnost, ministri vanjskih poslova Unije,

predsjednik Evropskog parlamenta, predsjednik Evropske komisije, a po

potrebi ministri ekonomije i finansija i drugi resorni ministri. Ovaj organ

razmatra sva najvažnija unutrašnja i međunarodna politička pitanja,

utvrđuje generalnu politiku EU, daje smjernice izvršnim organima Unije i

utvrđuje rokove za izvršenje usaglašenih prioriteta. Evropsko vijeće,

takođe definiše „opšte političke smjernice“. Nakon svakog sastanka na

vrhu objavljuju se Zaključci predsjedništva kao zajednički dokument, često

sa vrlo detaljnim aneksima i deklaracijama. Odluke Evropskoga vijeća u

pravilu se donose konsenzusom. Institucija predsjednika Evropskoga vijeća

novina je uvedena Ustavnim ugovorom. Njega će kvalificiranom većinom

birati Evropsko vijeće na dvije i pol godine, uz mogućnost još jednog

mandata. Osim tehničke uloge pripreme i naknadnog izvještavanja o

sastancima Evropskoga vijeća, predsjednik će predstavljati Uniju u

pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike. 2

Vijeće Evropske unije/Vijeće ministara (Council of European

Union)

Sastav i djelokrugVijeće ministara (Council of the EU) glavna je zakonodavna institucija

Evropske unije. Kao i Evropski parlament, Vijeće je uspostavljeno

osnivačkim ugovorom iz Rima 1957. godine.

Budući da je sastavljeno od ministara iz

nacionalnih vlada država članica, u toj su instituciji

na evropskoj razini zastupljeni nacionalni interesi.

2 www.europa.com

5

Ovaj organ predstavlja “glas država članica”. Svoju zakonodavnu ulogu

Vijeće ministara danas u brojnim područjima dijeli s Evropskim

parlamentom. To je rezultat procesa demokratizacije evropske integracije,

u kojem je uloga Evropskoga parlamenta, jedinog demokratski izabranog

tijela na evropskoj razini, stalno jačala. Iako u brojnim područjima više ne

odlučuje samostalno, u Uniji se bez Vijeća ministara ne može donijeti niti

jedna odluka zakonodavne prirode. Sastav Vijeća mijenja se ovisno o

području o kojem se odlučuje. Kada je to, primjerice, zajednička

poljoprivredna politika, u Vijeću sjede ministri poljoprivrede država članica,

kada se odlučuje o uređenju transevropskih željezničkih mreža, u Vijeću su

ministri prometa ili drugog odgovarajućeg resora nacionalne vlade.

Glavne, tematski različite konfiguraciue Vijeća su:

opšti vanjski poslovi;

ekonomsko- financijski poslovi;

zapošljavanje, socijalna politika, zdravstvo i pitanja

potrošača;

konkurentnost (unutrašnje tržište, industrija i naučno-

istraživački rad);

transport, telekomunikacije i energetika;

poljoprivreda i ribarstvo;

zaštita životne sredine; (te kao i kod nas, na posljednjem

mjestu)

obrazovanje, mladi i kultura.

Način donošenja odlukaNa temelju strateških smjernica Evropskog vijeća i vladinih inicijativa

zemalaj članica, Vijeće ministara brine o provedbi prioriteta EU,

samostalno ili zajedno s Oarlamentom utvrđuje propise i prenosi ovlasti na

Komisiju, te usaglašava ekonomske politike država članica, a na prijedlog

Evropske komisije donosi uredbe, direktive, odluke, preporuke,

deklaracije ili obavezujuće zaključke i brine o njihovom izvršenju. Vijeće

također zaključuje međunarodne sporazume između EU sa jednom ili više

država ili sa međunarodnim organizacijama; zajedno sa Evropskim

6

parlamentom odobrava budžet EU; na temelju smjernica Evropskog vijeća

definira zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU (CFSP); te koordinira

saradnju između nacionalnih sudova i policijskih snaga pojedinih država u

krivičnim predmetima. Svaki ministar u Vijeću ima ovlatenje da preuzme

obavezu za vladu čije interese zastupa i da, uz obilate konsulatcije i

temeljite pripreme, u ime vlade potpisuje odluke Vijeća, a za svoje

postupke odgovoran je pred nacionalnom vladom i parlamentom, čime se

odlukama Vijeća osigurava potpuni demokratski legitimitet.

U svojoj zakonodavnoj funkciji, Vijeće može odluke donositi

jednoglasno, običnom većinom ili kvalificiranom većinom. U drugom i

trećem stupu današnje EU, dakle u područjima zajedničke vanjske i

sigurnosne politike i u policijskoj i pravosudnoj kaznenoj suradnji, donosi ih

uglavnom jednoglasno. U kontekstu Evropske zajednice, iako je pisano

pravilo u Osnivačkom ugovoru da se odluke - ukoliko nije drugačije

predviđeno - donose kvalificiranom većinom, u većini je područja upravo

predviđena bilo kvalificirana većina, ili, u osjetljivim pitanjima, npr. porezi,

jednoglasnost. Broj područja u kojima se odluke donose kvalificiranom

većinom rastao je sa svakom izmjenom Osnivačkog ugovora.

Jedan je od razloga i stalno povećanje članstva EU, koje može

blokirati donošenje odluka ako se jednoglasnost traži u uvjetima velikog

broja država članica. Kada Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, broj

glasova koji pripada ministru pojedine države članice nije jednak. Glasovi

su ponderirani ovisno o veličini države. Da bi se odluka donijela, potrebno

je, prema rješenju usvojenom Ugovorom iz Nice, ostvariti dvije, odnosno

eventualno i tri većine. Prvo, za odluku mora glasovati većina država.

Drugo, broj glasova mora prijeći tzv. prag kvalificirane većine, koji je

rezultat političkog dogovora i mijenja se sa svakim proširenjem članstva,

ali je uvijek činio oko 71% ukupnih glasova. Nica je predvidjela da se može

tražiti i treću većinu. Naime, ukoliko bilo koja od država članica zatraži,

provjerit će se i odražavaju li dani glasovi barem 62% ukupnog

stanovništva Unije i u slučaju manjeg postotka, odluka neće biti izglasana.

Međutim, čak i kada je zastupljeno manje građana EU, odluka će biti

valjana ukoliko to pitanje nitko ne otvori.

7

3

COREPERKako su ministri koji čine Vijeće istodobno ministri u nacionalnim

vladama, Vijeće se sastaje samo povremeno. Stalnost rada Vijeća

osigurava pomoćno tijelo - Odbor stalnih predstavnika, COREPER (prema

francuskoj kratici naziva tog tijela - Comité des Représentants

Permanents). COREPER postoji u dva sastava. COREPER II čine

veleposlanici država članica pri EU u Bruxellesu, a COREPER I njihovi

zamjenici, diplomati u tim veleposlanstvima. COREPER ima važnu ulogu u

procesu donošenja odluka. Naime, prije nego što se u Vijeću odlučuje o

bilo kojem pitanju, o njemu će se prije raspraviti i glasati u COREPER-u. U

pravilu, ako s izglasavanjem nekog akta nema poteškoća u COREPER-u,

ministri u Vijeću o njemu uopće neće raspravljati i samo će ga izglasati. No

ako se u COREPER-u o nekom pitanju ne može postići konsenzus, ministri

će o tom pitanju raspravljati i eventualno glasovati u Vijeću.

3 BAŠIĆ, N., Savremena Europa u tranziciji, 2008, str. 154 - 196

8

Ostale službe VijećaOsim COREPER-a, Vijeću u radu pomaže stalno tajništvo, smješteno

u Bruxellesu. Na čelu tajništva je glavni tajnik, koji je istodobno Visoki

povjerenik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku. Funkcija Visokog

predstavnika uvedena je prvi put u listopadu 1999. i na nju je na mandat

od 5 godina postavljen Javier Solana.

Predsjedanje Vijećem ministaraPredsjedavanje Vijećem prenosi se svakih šest mjeseci na onog

ministra čija država je polugodišnji predsjedavajućiu Unijom. Za

organizaciju rada Vijeća zaduženo je Predsjedništvo Vijeća i Gneralni

sekretarijat sa oko 2 500 uposlenih, a savjetodavnu pomoć pruža Konmitet

stalnih predstavnika na nivou ambasadora (COREPER). Ustavom EU je

zadržan princip rotirajućeg predsjedavajućeg, osim u slučaju Vijeća

ministara vanjskih poslova kojim uvijek predsjedava novoustanovljeni

zajednički ministar za međunarodne odnose i sigurnost.

Prvi mandat na toj funkciji dodijeljen je visokom predstavniku EU za

vanjsku i sigurnosnu poltiku Havijeru/JAVIER Solani, koji je od kraja 1999.

Godine i Generalni skretar Vijeća, čiji je glavni zadatak da pomaže u

definiranju i implementaciji zajedničkih političkih odluka i da u ime Vijeća

sudjeluje u političkom dijalogu sa zemljama koje nisu u EU.

Promjene predviđene Ustavnim ugovoromUstavni je ugovor potvrdio različite formacije Vijeća koje i danas

postoje u praksi. Prema novom temeljnom dokumentu, Vijeće se dijeli na

zakonodavno, koje usvaja zakonodavstvo EU i Vijeće općih poslova, koje u

suradnji s Komisijom priprema sastanke Europskoga vijeća. Kao posebna

formacija predviđeno je Vijeće vanjskih poslova kojeg je zadaća osigurati

konzistentnost vanjske politike EU. Njime predsjeda ministar vanjskih

poslova, također nova funkcija uvedena Ustavnim ugovorom, koji je i

potpredsjednik Europske komisije. Ustavni ugovor ovlašćuje Evropsko

vijeće da prema potrebi uspostavi i dodatne formacije Vijeća. Institucija

rotirajućeg predsjedništva zadržana je i u Ustavnom ugovoru, ali će se

njena uloga vjerojatno smanjiti, jer novi temeljni ugovor daje istaknutiju

9

ulogu Evropskome vijeću i uvodi novu funkciju stalnog predsjednika

Evropskog vijeća, koji će EU predstavljati prema ostatku svijeta u pitanjima

vanjske i sigurnosne politike.

Najveće izmjene Ustavni ugovor predlaže u definiranju kvalificirane

većine. Prvo, takav način odlučivanja pretvoren je u pravilo.

Način izračunavanja potrebne većine prema prijedlogu koji je

najsporniji na međuvladinoj konferenciji ne bi se više temeljio na

ponderiranju glasova pojedinih država članica. Umjesto toga, većina bi bila

postignuta ako bi za odluku glasovala barem polovica država članica, koja

istovremeno predstavlja određeni postotak ukupnog stanovništva EU

(prema prvobitnom prijedlogu 60%, no taj će se postotak vjerojatno sniziti

na 55% na međuvladinoj konferenciji kako bi se spriječilo da tri velike

države članice - Francuska, Njemačka i Velika Britanija - samostalno

formiraju 4blokirajuću manjinu). Svrha je promjena pojednostaviti postupak

odlučivanja u Vijeću i, što je najvažnije, učiniti da ga građani EU razumiju.

Kakvo god rješenje na kraju bude predviđeno, počet će se primjenjivati tek

od 1. novembra 2009.

Evropski parlament (European Parliament)

Evropski paralment jedino je tijelo na razini

Unije koje se izravno bira. Nastao je kad i prva

Europska zajednica, tada pod nazivom Skupština,

koju su činili delegati nacionalnih parlamenata. Od

1979. godine, zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na izravnim

izborima svakih pet godina. Svaki punoljetni građanin EU može glasati za

svoje političke favorite koji će ga u petogodišnjem mandatu zastupati u

Evropskom paralamentu. Predsjednik Parlamenta, 14 potpredsjenika i 5

povjerenika (Quaestors) za administrativna pitanja biraju se na period od

30 mjeseci, odnosno na polovinu petogodišnjeg mandata koji u sazivu od

2004.- 2009. Ima 732 poslanika.

Budući da je politički legitimitet tog tijela rastao, jačala je i njegova

uloga u političkom i pravnom sustavu EU. Sjedište Parlamenta je u

4 Ibidem...

10

Strasbourgu, a neka zasjedanja i sastanci parlamentarnih odbora

održavaju se i u Bruxellesu. Dio parlamentarnih službi smješten je i u

Luksemburgu.

SastavDržavama članicama EU Osnivačkim je ugovorom dodijeljen broj

zastupničkih mjesta u Evropskom parlamentu. Taj broj donekle odražava

veličinu stanovništva država članica. No, kako su

razlike u veličini stanovništva članica vrlo velike, bez

pretjeranog povećanja broja parlamentaraca nije

moguće doista osigurati razmjernu zastupljenost

svakog europskog građanina.

To tim više što je Ustavnim ugovorom predviđeno da, bez obzira na

to koliko mala bila država, ona ima pravo na minimum šest zastupnika u

Parlamentu. Nacionalne kvote svake nove članice određuju se Ugovorima

o pristupanjima. Najveći broj zastupnika u Parlamentu također je utvrđen

Osnivačkim ugovorom. Danas Parlament ima 732 zastupnika, a Ustavni

ugovor gornju će granicu pomaknuti na 736. Tu je granicu moguće prijeći

u razdobljima između dvaju izbora kako bi se u Parlament uvrstili

zastupnici nove države ili država koje u međuvremenu postanu članice.

Izbor zastupnika za Evropski parlament organizira se u svakoj državi

članici za raspoloživi broj mjesta. Na tim izborima pravo glasa te pravo

kandidiranja imaju ne samo državljani države koja popunjava svoju kvotu.

Za kvotu mogu se kandidirati i/ili glasovati i državljani druge države

članice koji imaju prebivalište u onoj u kojoj se održavaju izbori za Europski

parlament. To je jedno od novih političkih prava koje je građanima EU

dodijeljeno uvođenjem instituta europskoga građanstva. Iako se zastupnici

biraju prema nacionalnim kvotama, oni na europskoj razini nisu politički

organizirani nacionalno, već prema političkim opredjeljenjima. Srodne

nacionalne političke stranke organizirane su u europske političke stranke u

Evropskom parlamentu. U sadašnjem sazivu Parlamenta većinu ima

Evropska narodna stranka, koalicija nacionalnih stranaka demokratsko-

kršćanske orijentacije.

11

Slijede socijalistička stranka i liberalna stranka. Novi izbori za

Evropski parlament održani su u junu 2004. te o njima ovisi novi odnos

snaga euro-parlamentarnih stranaka. Na tim je izborima sudjelovalo 25

država članica EU. Kao i svaki parlament, i Evropski parlament djeluje kroz

odbore. Njihov broj i područja koja pokrivaju prati područja nadležnosti

EU.5

OvlastiTri su bitne funkcije Evropskoga parlamenta: zakonodavna; nadzor

nad Evropskom komisijom; te usvajanje budžeta EU.

Kroz zakonodavnu ulogu Parlamenta najbolje se može pratiti jačanje

uloge tog tijela kroz različite etape razvoja evropske integracije. Dok je u

njenim začecima Vijeće ministara bilo obvezno prije donošenja konačnog

akta zatražiti jedino mišljenje Parlamenta, koje ga nije obvezivalo, danas u

mnogim područjima, Parlament odlučuje ravnopravno s Vijećem.

Zakonodavni postupak, koji Ustavni ugovor namjerava pretvoriti u redovni

zakonodavni postupak i u kojem se odluka može donijeti samo uz

istodobnu suglasnost Vijeća i Parlamenta, naziva se postupkom

suodlučivanja. Iako je Parlament stekao pravu zakonodavnu ulogu, u

nekim je pitanjima ona tek konzultativna, pa čak ni to. To se posebice

odnosi na područja nadležnosti iz drugog i trećeg stupa EU: zajedničke

5 www.europarlament.int

12

vanjske i sigurnosne politike, te još uvijek uvelike policijske i pravosudne

suradnje. U nekim pitanjima Parlament mora potvrditi mjeru u donošenju

koje nije sudjelovao, ali koja bez njegova pristanka ne može stupiti na

snagu. To vrijedi za važnije međunarodne sporazume koje sklapa EZ,

posebice za sporazume o pridruženom članstvu.

Politički nadzor nad Evropskom komisijom Parlament provodi pri

njenu imenovanju i potom tijekom njezina rada. Parlament se, kao prvo

mora složiti s izborom osobe koja će obavljati ulogu predsjednika Evropske

komisije, a zatim i potvrditi cijelu Komisiju kao kolegij prije nego što ona

preuzme dužnosti. Evropska komisija dužna je o svom radu izvještavati

Evropski parlament, koji je ovlašten postaviti pitanje povjerenja Komisiji, i

izgubi li povjerenje, raspustiti Komisiju kao kolektiv. Parlament nema

ovlasti razriješiti dužnosti pojedinog člana Komisije, no takvu je ovlast

Ugovorom iz Nice stekao predsjednik Komisije. O eventualnim

nepravilnostima u radu Komisije, Parlament može doznati, među ostalim,

temeljem pritužbi građana Unije, prava koje im je dodijeljeno Ugovorom iz

Maastrichta. Nadzor nad Komisijom Parlament provodi i putem instituta

parlamentarnih pitanja. Ta pitanja ovlašten je postavljati i članovima

Vijeća ministara. Na njih članovi Komisije ili ministri odgovaraju bilo pisano

ili usmeno, a odgovori se objavljuju u Službenom listu EU.

Europski parlament ima važnu ulogu i pri donošenju proračuna EU.

Budžet predlaže Komisija, a zajednički ga usvajaju Parlament i Vijeće. O

tzv. neobaveznim rashodima, Parlament ima posljednju riječ. Da bi stupio

na snagu, predsjednik Evropskoga parlamenta mora na budžet staviti svoj

potpis.

Evropska komisija

Evropska komisjia ustanovljena je Rimskim

ugovorom o osnivanju Evropske ekonomske

zajednice kao “operativni štab” EET sa

privremenim sjedištem u Briselu/

Bruxelles.Privremenost se pokazala praktičnom pa

13

je Komisija unatoč svim dosadašnjim prestrukturiranjima Unije ostala na

istom mjestu.

Komisiju su činili predsjednik i devetnaest resornih

članova- povjerenika (commissioners). Većin članica

unije imala je po jednog člana Komisije, dok su “velike”

članice – Francuska, Italija, Njemačka, Španija i Velika

Britanija imale po dva. Prvim evropskim ustavom

ustanovljeno je da do 2014. Godine svaka država

članica ima po jednog člana Komisije, a ankon te godine broj komesara će

biti reduciran na dvije trećine ukupnog broja država članica. Član Komisije

u rangu pšotpredsjednika je i novoustanovljeni evropski ministar vanjskih

poslova za međunarodne odnose i Visokog predstavnika za zajedničku

vanjsku politiku i sigurnost.

Mandat članova Komisije je pet godina. Bira ih Vijeće ministara na

razini šefova diplomatije, a potvrđuje Evropski parlament.

Iako članove omisije imenuju nacionalne vlade, oni su nakon izbora

opbavezni da djeluju nepsristrasno u skladu sa interesima EU i da budu

potpuno nezavisni od interesa vlada zemalja iz kojih dolaze.

Komisija priprema zakonske prijedloge i druge evropke akte o kojima

odlučuju resorna Vijeća Evropske unije, Parlament i Evropsko vijeće,

primjenjuje načela zajedničkih politika EU i nadgleda njihovo provođenje,

nadzire primjenu evropskog prava, predlaže i prati utrošak budžetskih

sredstava, te zastupa Uniju u međunarodnim odnosima preko predsjendika

Komisije, zajedničkog ministar vanjskih poslova, te preko svojih

diplomatskih predstavnika (Delegacija) u svijetu.

Adminsitrativnu strukturu Komisije čine specijalizirane Generalne

direkcije (Directorate General- DG) i specijalizirane službe. Na čelu svake

direkcije je direktor koji j odgovoran članu Komisije zaduženom za

određeno područje rada direkcije. Admisnitrativni, pravni i prevodilački

aparat Komisije čini oko 23 000 službenika, a za potrebe Komisije radi i

oko 1300 eksperata, istraživača i analitičara iz svih zemalja Unije. Iako se

često naziva Vladom Evropske unije, Komisija nema ingerencije klasične

vlade, mada je svakim danom sve bliže njima.

14

Dana 12. Avgusta 2004. Godine imenovani su članovi prve Evropske

komisije sastavljene od predstavnika svih 25 članica EU. Novi predsjednik

Komisije Žoze Mauel Barosos/ Jose Manuel Barosso, potvrdio je “snažnu

spremnost EU da pomogne zemljama Zapadnog Balkana”: Baroso je tom

prilikom saopštio novi kurs evropske politike prema Bosni i Hercegovini i

ostalim zemljama u Procesu stabilizacije i pridruživnja. Bosna i

Hercegovina je prema raspodjeli nadležnosti u novoj Komisiji, zajedno sa

ostalim zemljama Blakana stavljena u nadležnost Generalne direkcije za

proširenje.

Od tada pa do danas imamo situaciju da su Rumunija i Bugarska

primljene u EU 01.01.2007. godine, Hrvatska ima status kandidata, Srbija

je parafirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a Bosna i Hercegovina

je dobila najlošiju ocjenu od zemalj u regionu.6

Evropski sud

Evropski sud (European Court of Justice) institucija

koja se od 1989. sastoji od dva suda: Suda EZ-a (Court of

Justice of the European Communities) i Prvostepenog

suda (Court of First Instance).

6 www.eucommittee.be

15

Uloga je Evropskoga suda kao institucije osigurati da se pri primjeni i

tumačenju Osnivačkog ugovora poštuje pravo. Iako sud ograničene

nadležnosti, Europski je sud bio iznimno važan pri uobličavanju pravnog

poretka Unije. Sud je pokrenuo proces tzv. konstitucionalizacije Ugovora

čime je pravni poredak EU stekao značajke koje ga odmiču od sistema

međunarodnog prava. Stoga Evropski sud nema u Uniji samo pravosudnu,

već i važnu političku ulogu. Sjedište je Suda u Luksemburgu.

UstrojstvoSud EZ-a čine po jedan sudac iz svake države članice. Danas je to 25

sudaca. Osim sudaca, ravnopravan položaj u Sudu ima osam nezavisnih

odvjetnika. Njihova je funkcija davati Sudu mišljenje o tome kako riješiti

konkretni predmet, ne zastupajući pri tom ničije interese u postupku. Oni

daju stručnu ocjenu o tumačenju i primjeni prava u konkretnoj situaciji.

Sud sudi u plenumu ili u sudskim vijećima. Organizacija Suda, kao i

postupak pred njime, uređeni su Statutom suda, koji je sadržan u

Protokolu uz Osnivački ugovor i njegov je sastavni dio, te u Pravilima

postupka.

Prvostepeni sud čini, prema Ugovoru iz Nice, barem jedan sudac iz

svake države članice. Najmanji je broj sudaca Prvostepenog suda danas,

dakle, 25. Tako je i u praksi, no otvorena je i mogućnost da se broj sudaca

poveća. U Prvostepenom sudu nema nezavisnih odvjetnika, ali se u

konkretnom predmetu može odlučiti da se jednom od sudaca povjeri

zadaća nezavisnog odvjetnika. I Prvostepeni sud sudi u plenumu ili u

sudskim vijećima. Organizacija Prvostepenog suda, kao i postupak pred

njime, uređeni su Statutom suda koji je sadržan u Protokolu uz Osnivački

ugovor i njegov je sastavni dio, te u Pravilima postupka Prvostepenog

suda. Nacrt Osnivačkoga ugovora predložio je da se ta sudska instanca

preimenuje u Visoki sud. Jedan je od razloga tome vjerojatno i to što

Ugovor iz Nice, a to prihvaća i Ustavni ugovor, predviđa mogućnost

osnivanja sudskih panela s nadležnošću u unaprijed utvrđenim vrstama

sporova na čije bi odluke bila moguća žalba Prvostepenom sudu.

16

Ostale službe SudaAdministrativne poslove Suda, uključujući zaprimanje predmeta i

brigu o objavljivanju odluka Suda, obavlja sekretar Suda. Obje sudske

instance imaju svog sekretara.

Važan je dio Suda Odjel za istraživanje i razvoj, u čijem je sastavu i

biblioteka. Odjel obavlja za Sud potrebna istraživanja, primjerice

komparativna istraživanja internih prava država članica, te sistematizira

sudsku praksu. Zaposlenici Odjela također su zaduženi sastaviti sažetak

sudske odluke, koji se objavljuje zajedno s odlukom.

Najbrojnija je služba Suda prevoditeljska služba. S javnosti Sud

komunicira preko Odjela za odnose s javnošću.

Nadležnosti Europskoga sudaOsnivanjem Prvostepenog suda 1989. godine nisu se povećale

nadležnosti Evropskoga suda kao institucije, samo je postupak u nekim

područjima iz jednostepenskog pretvoren u dvostepenski. Kad god je u

prvom stupnju nadležan Prvostepeni sud, predviđena je i mogućnost žalbe

Sudu EZ-a. Žalba se može odnositi samo na pravna, a ne i na činjenična

pitanja. Prvostepena se nadležnost novoga suda od njegova osnivanja

stalno proširivala. Danas postupak u prvom stepenu započinje pred Sudom

EZ-a samo u prethodnom postupku te u postupcima protiv država članica.

Ugovor iz Nice predviđa mogućnost da se i ti postupci u prvom stepenu

povjere Prvostepenom sudu.

17

Nadležnosti Evropskoga suda kao institucije su ograničene.

Najvažniji su sljedeći postupci:

Prethodni postupak. Postupak koji pred Sudom

pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje evropskoga prava

pojavi kao relevantno za odlučivanje u predmetu. Nacionalni sudovi

u tom postupku mogu Evropskome sudu postavljati pitanja

tumačenja i pitanja valjanosti prava Zajednice. Nacionalni sudovi

nižih instanci ovlašteni su postavljati takva pitanja, dok su sudovi

zadnje instance to obvezni učiniti. Na taj se način u pravnom

sistemu Zajednice osigurava ujednačenost prava. Postupak se u

praksi pokazao iznimno važnim, i upravo je u tom postupku Evropski

sud razvio neka temeljna načela prava Zajednice, kao što su načelo

nadređenosti i načelo izravnog učinka.

Tužbe protiv države članice. Evropski sud ovlašten je

na zahtjev Komisije ili države članice utvrditi da neka država članica

krši neku od obveza utemljenih u pravu EU. Postupak se pokreće

nakon se prethodno neuspjelog administrativnog postupka. Od

tužene države očekuje se da poduzme sve što je nužno da bi

ispravila povredu koja je utvrđena presudom Evropskoga suda.

Tužbe za poništenje akta Zajednice. Evropski sud

ovlašten je poništiti akt koji donese institucija EU ako je protupravan

iz nekog od razloga predviđenih Ugovorom. Takav zahtjev Sudu

mogu podnijeti institucije EU - Vijeće, Parlament, Komisija i u

određenim slučajevima Evropska središnja banka, države članice, ali

i pojedinci - pravne i fizičke osobe iz država članica ako mogu

dokazati postojanje pravnog interesa za traženje poništenja akta.

Tužbe zbog propusta. Isti tužitelji kao u postupcima

povodom tužbe za poništenje ovlašteni su pokrenuti i postupak zbog

propusta neke od institucija EU da donese akt koji je temeljem neke

postojeće pravne norme obvezna donijeti.

Tužbe za naknadu štete. Institucije, države članice te

pravne i fizičke osobe ovlaštene su pred Evropskim sudom

18

zahtijevati da im institucija EU naknadi štetu koju je uzrokovala

protupravnim (ne)djelovanjem.

Nabrojane su tek najvažnije vrste nadležnosti Evropskoga suda. Sud

je nadležan i u nekim drugim pitanjima, primjerice, u sporovima između

zaposlenih u institucijama EU s tim institucijama. Nadležnost Suda države

članice mogu uspostaviti i međusobnim dogovorom da rješavanje nekog

međusobnog spora povjere Sudu.

Pojedinci imaju ograničen pristup Evropskome sudu. U situacijama

kada se za zaštitu svojih prava koja im dodjeljuje novi evropski pravni

poredak ne mogu obratiti Evropskome sudu, ovlašteni su zaštitu potražiti

pred nadležnim nacionalnim sudom.7

Druge zajedničke institucije i tijela EU

Evropski revizorski sud

Funkcija i sjedišteEvropski revizorski sud (European Court of Auditors - ECA) je

institucija Evropske unije čija je osnovna zadaća ispitivati zakonitost i

pravilnost svih prihoda i rashoda EU, uključujući račune svih tijela EU. Na

kraju svake financijske godine to tijelo podnosi Godišnji izvještaj o budžetu

EU EVropskom parlamentu i Vijeću ministara. Izvještaj se objavljuje u

Službenom listu EU. Sjedište Revizorskog suda je u Luksemburgu.

SastavRevizorski sud sastavljen je od po jednog predstavnika iz svake

države članice EU, koji mora posjedovati kvalifikacije za revizorski posao te

čija nezavisnost mora biti izvan svake sumnje. Osnivački ugovor garantira

nezavisnost revizora od utjecaja bilo nacionalnih bilo evropskih institucija.

Revizore na obnovljivi mandat od šest godina, postavlja Vijeće EU

kvalificiranom većinom, pošto se o listi članova savjetuje s Evropskim

parlamentom.

7 www.europskaunija.com

19

Evropski ombudsman

Institucija Evropskoga ombudsmana (European

Ombudsman) stvorena je Ugovorom iz Maastrichta.

Ombudsman je osoba koja djeluje kao posrednik

između građana i vlasti Evropske unije. Ovlašten je

primati i istraživati pritužbe svih građana Unije, te svih

fizičkih i pravnih osoba koje imaju boravište u nekoj od država članica.

Ombudsmana imenuje Evropski parlament na obnovljivi mandat od

pet godina, koliko traje jedan saziv Parlamenta.

Djelokrug i način radaUloga je Ombudsmana pomoći u otkrivanju nepravilnosti u

postupanju evropskih institucija ili drugih tijela Evropske unije, s izuzetkom

Evropskog suda i Prvostepenog. Pod nepravilnostima u postupanju

podrazumijeva se loše ili pogrešno upravljanje, tj. slučajevi kad neka

institucija Evropske unije propusti učiniti što je trebala, kada to učini na

pogrešan način ili kad učini nešto što nije smjela učiniti.

Primjeri takvih nepravilnosti u postupanju su :

nepravični postupci,

diskriminacija,

zlouporaba ovlasti,

nedostupnost ili odbijanje davanja informacija,

nepotrebna odgoda i

nekorektan postupak.

Kad ustanovi slučaj nepravilnog postupanja, ombudsman upućuje

predmet instituciji u čijem je djelovanju utvrđen.

Također može ga uputiti direktno Evropskom parlamentu, koji onda

poduzima sve političke mjere koje ocijeni nužnima za rješenje problema.

Ombudsman djeluje potpuno neovisno i nepristrano. Ne zahtijeva niti

prima upute od bilo koje vlade ili organizacije. Za trajanja mandata ne

smije obnašati drugu profesionalnu djelatnost, bez obzira dobiva li se za

nju naknada.

20

U aprilu 2003. na mjesto ombudsmana imenovan je Nikiforos

Diamandouros.

Ombudsman na vlastitu inicijativu, ili povodom pritužbe, pokreće i

provodi istrage o nepravilnostima u postupanju institucija i drugih tijela

EU. Oni su mu dužni dati sve informacije i uvid u relevantne dokumente,

osim u iznimnim (a opravdanim) slučajevima kad se tako štiti njihova

tajnost.

Ustanovi li slučaj nepravilnoga postupanja, o tome obavještava

dotičnu instituciju i predaje joj nacrt preporuka na koji ona mora u

tromjesečnom roku odgovoriti u obliku iscrpnog izvještaja. Ombudsman

tada podnosi izvještaj Evropskom parlamentu i dotičnoj instituciji, te

podnositelja pritužbe obavještava o ishodu istrage.

Na kraju godišnjeg zasjedanja Evropskog parlamenta, ombudsman

tom tijelu podnosi izvještaj o svim istragama provedenim tijekom te

godine.

Evropska centralna banka

Osnutak i sjedišteEvropska centralna banka (European Central Bank -

ECB) monetarna je vlast evropske monetarne unije. Njeno

osnivanje bilo je predviđeno Ugovorom iz Maastrichta,

kojim je pokrenut projekt stvaranja monetarne unije kao nadogradnje

unutarnjeg tržišta EU. Svečano je osnovana 30. juna 1998. Odgovornost za

provedbu evropske monetarne politike preuzela je 1. januara 1999.

Sjedište joj je u Frankfurtu. Glavni razlog njenog osnivanja bilo je

stvaranje monetarne unije s jedinstvenom valutom - eurom. Države koje

sudjeluju u monetarnoj uniji (danas 12 od 15 članica EU) prenijele su

ovlast nad monetarnom politikom na evropsku razinu, te je zadaća

formulacije i provedbe takve zajedničke monetarne politike pripala

Evropskoj centralnoj banci.

21

Djelokrug i način radaEvropska centralna banka nadzire količinu novca u opticaju, upravlja

tečajem eura, brine se za funkcioniranje platnog sustava te zajedno sa

centralnim bankama država članica drži i upravlja službenim deviznim

rezervama. Jedan je od glavnih zadataka ECB-e održanje stabilnosti cijena

u zoni eura, te očuvanje kupovne moći eura. To pretpostavlja strogo

kontroliranje inflacije što podrazumijeva da godišnje povećanje

potrošačkih cijena bude manje od 2%. ECB to postiže na dva načina:

kontrolom količine novca te praćenjem kretanja cijena i procjenom rizika u

odnosu na stabilnost cijena u euro zoni. Kontroliranje količine novca utječe

među ostalim i na određivanje visine kamata u zoni eura.

ECB upravlja monetarnom unijom u suradnji s nacionalnim

centralnim bankama u sklopu Evropskoga sistema centralnih banaka

(European System of Central Banks - ESCB), u kojem uz nju sudjeluju i

centralne banke država članica eurozone.

Ugovor o EZ-u jamči nezavisnost monetarne vlasti: ni ECB niti

članovi njenih tijela ne mogu tražiti ni primati upute od bilo kojeg drugog

tijela. Institucije EU i vlade država članica moraju poštivati to načelo i ne

smiju ni na koji način utjecati na ECB, kao ni na nacionalne centralne

banke.8

Unutarnje ustrojstvo

Evropska centralna banka ima tri tijela:

Upravno vijeće,

Izvršni odbor i

Opće vijeće.

Upravno vijeće je najviše tijelo Banke. Čine ga 6 članova Izvršnoga

odbora i guverneri nacionalnih centralnih banaka zone eura (trenutačno

njih 12). Predsjeda mu Predsjednik ECB-a. Glavni mu je zadatak definiranje

monetarne politike u zoni eura te osobito određivanje visine kamata pod

kojima komercijalne banke mogu pribaviti novac od centralne banke.

Izvršni odbor čine predsjednik i potpredsjednik ECB-a te još četiri

člana koje jednoglasno imenuju predsjednici ili premijeri država zone eura.

Članovi Izvršnog odbora imenuju se na neobnovljivi mandat od 8 godina.

8 www.entereurope.com

22

Izvršni odbor odgovoran je za provedbu monetarne politike koju definira

Upravno vijeće i za davanje uputa nacionalnim centralnim bankama.

Također priprema sastanke Upravnog vijeća i odgovoran je za

svakodnevno upravljanje ECB-om.

Opće vijeće sastavljeno je od predsjednika i potpredsjednika ECB-e i

guvernera nacionalnih centralnih banaka svih država članica EU, a ne

samo onih koje su članice monetarne unije. Svrha je tog tijela osigurati

suradnju s državama članicama Evropske unije koje nisu ušle u monetarnu

uniju. Funkcija mu je savjetodava, a to tijelo koordinira i buduće povećanje

zone eura. Postojat će dokle god postoje članice EU izvan monetarne unije.

Evropska investicijska banka

Osnutak i sjedišteEvropska investicijska banka (European Investment

Bank - EIB) osnovana je još Rimskim ugovorom iz 1958.

godine i jedna je od financijskih institucija Evropske unije.

Sjedište joj je u Luksemburgu. Glavni zadatak Banke je

pridonošenje uravnoteženom razvoju Zajednice osiguravanjem

gospodarske i socijalne kohezije država članica. Ima pravnu osobnost i

financijski je neovisna.

Djelokrug i način rada

EIB osigurava dugoročno financiranje projekata u skladu sa strogom

bankarskom praksom. Usko surađuje s bankarskom zajednicom, posuđuje

na tržištu kapitala i financira različite projekte. Zajmove dodjeljuje

uglavnom iz sredstava posuđenih na tržištu kapitala kojima je pridodan i

vlasnički kapital njenih dioničara - država članica Evropske unije.

Kako je EIB istovremeno i institucija EU, njene aktivnosti usmjerene

su prvenstveno razvoju i oživotvorenju politika Zajednice.

Izvan Evropske unije, Evropska investicijska banka omogućuje

ostvarenje i upravlja financijskim dijelovima sporazuma koje EU sklapa s

trećim državama. Taj aspekt djelokruga u pravilu financira vlastitim

23

sredstvima, a kada je na to posebno ovlaštena i iz proračuna država

članica EU ili same Unije.

Evropska investicijska banka objavjuje širok spektar brošura

namijenjenih stručnjacima i široj javnosti, koje su dostupne i u

elektroničkoj verziji na njenim web stranicama. Jedna od tih brošura je i

godišnji izvještaj, koji sadrži detalje o aktivnostima poduzetim protekle

financijske godine kako u EU, tako i izvan EU. Godišnje izvješće sadrži i

vrlo važne statističke podatke i analize proteklih pet godina.

Evropski ekonomski i socijalni odbor

Osnutak i sastavEvropski ekonomski (gospodarski) i socijalni odbor (European

Economic and Social Committee - EESC)

savjetodavno je tijelo Unije, osnovano još

Rimskim ugovorom kojim je 1958.

uspostavljena Evropska ekonomska zajednica

(EEZ). Odbor na evropskoj razini zastupa

interese različitih gospodarskih i socijalnih

interesnih skupina.

Ugovor iz Nice predvidio je da broj njegovih članova ne smije prijeći

350. U Uniji petnaestorice imao je 222 člana. Broj članova određuje se

ovisno o veličini države članice, odnosno kao nacionalna kvota. Članove

predlažu vlade država članica, a imenuje ih Vijeće Evropske unije - na

obnovljivi mandat od četiri godine. Posljednje imenovanje bilo je 2002., pa

mandat sadašnjih članova traje do 2006. godine, s tim što su im se - u

trenutku proširenja EU, 1. maja 2004. - pridružili i članovi iz novih država

članica. Članovi se redovito sastaju na radnim sastancima u Bruxellesu.

Pripadaju trima grupama: poslodavcima, zaposlenim i predstavnicima

različitih interesnih grupa (npr. poljoprivrednici, potrošači, znanstvenici,

nastavnici, ekološki pokreti i sl.). Odbor prvenstveno jača ulogu civilnog

društva u procesu donošenja odluka čime postaje prihvatljiviji evropskim

građanima i pridonosi njegovoj transparentnosti.

24

Savjetodavna ulogaOdbor ima savjetodavnu ulogu u zakonodavnom postupku koji

završava donošenjem odluka u određenim područjima nadležnosti EU. U

nekim su ga područjima, u kojima to predviđa Ugovor o EZ, zakonodavne

institucije obvezne konzultirati, a u nekim su to ovlaštene učiniti iako

obveza ne postoji. Svaka revizija Osnivačkog ugovora, od Jedinstvenoga

europskog akta do Ugovora iz Nice, postupno je širila djelokrug pitanja u

kojima je bitno mišljenje Odbora. Osim na zahtjev zakonodavnih institucija,

Odbor je ovlašten, na vlastitu inicijativu, donijeti i mišljenje kojim izražava

svoje stajalište o bilo kojoj temi. Konačno, Odbor je danas dobio

savjetodavnu ulogu već i u fazi izrade nacrta prijedloga propisa EZ-a,

temeljem ugovora o suradnji koji je u rujnu 2001. potpisao s Komisijom.

Odbor u prosjeku donese 170 savjetodavnih mišljenja na godinu, od čega

oko 15% na vlastitu inicijativu. Sva mišljenja prosljeđuje Parlamentu,

Vijeću i Komisiji, nakon čega se objavljuju u Službenom listu EU.

Odbor regija

Osnutak i sastavOdbor regija (Committee of the Regions - CoR) osnovan je Ugovorom

iz Maastrichta 1992. godine kao tijelo koje na europskoj razini predstavlja

interese lokalnih i regionalnih vlasti. U Uniji

petnaestorice Odbor je imao 222 člana, a Ugovor iz

Nice predvidio je da broj njegovih članova ne smije

prijeći 350. Ovisno o veličini, za svaku je državu

broj članova unaprijed predviđen (nacionalne

kvote). Članove predlažu vlade država članica, a imenuje Vijeće Evropske

unije na obnovljivi mandat od četiri godine. Nakon proširenja EU na 25

članica Odboru regija pridružili su se i članovi iz novih država proširene

Unije. Članovi Odbora imaju politički mandat na lokalnoj/regionalnoj razini

u svojoj državi. Budući da žive i u vlastitim regijama u stalnom su dodiru s

gledištima regija koje predstavljaju.

25

Tako kada dođu u Bruxelles na sastanke Odbora regija, donose

mišljenja i poglede vlastite regije ili lokalne zajednice u srce europskih

procesa odlučivanja. Ustrojavanje Odbora trebalo je riješiti dva vrlo važna

pitanja. Prvo, oko tri četvrtine evropske legislative implementira se na

lokalnoj ili regionalnoj razini, pa je logično da lokalne i regionalne vlasti

žele imati pravo glasa pri donošenju novih evropskih zakona. Drugo,

postojala je bojazan da će s razvojem Unije javnost biti sve više isključena

iz tog razvoja. Upravo je Odbor regija trebao premostiti taj veliki jaz.

Savjetodavna ulogaOsnivački ugovor obvezuje Komisiju i Vijeće da kada zakonodavni

prijedlozi mogu utjecati na lokalne i regionalne interese konzultiraju Odbor

regija prije donošenja konačne odluke. Ugovor indikativno navodi neka

područja kao područja od lokalnog i regionalnog interesa: gospodarsku i

socijalnu koheziju, transevropske infrastrukturalne mreže, zdravstvo,

obrazovanje i kulturu, politiku zapošljavanja, socijalnu politiku, okoliš,

profesionalno usavršavanje i promet. Međutim, i izvan tih područja

Komisija, Vijeće i Parlament mogu konzultirati Odbor regija u pitanjima za

koja smatraju da bi mogla utjecati na regije i lokalna područja. Osim na

zahtjev institucija EU, Odbor regija ovlašten je davati mišljenja i na vlastitu

inicijativu. Također usvaja rezolucije o bitnim političkim pitanjima.

Način radaOdbor djeluje kroz šest specijaliziranih komisija, sastavljenih od

članova Odbora regija koji potanko analiziraju prijedloge o kojima Komisija,

Vijeće ili Parlament konzultiraju Odbor. One sastavljaju nacrt mišljenja u

kojem je izraženo slaganje ili neslaganje s prijedlogom Komisije. O nacrtu

se raspravlja na jednom od pet plenarnih zasjedanja koja se održavaju

svake godine. Ako većina usvoji nacrt, on se kao mišljenje prosljeđuje

Komisiji, Parlamentu i Vijeću. 9

9 BAŠIĆ, N., Savremena Europa u tranziciji, 2008, str. 154 - 196

26

Ured za službene publikacije

Osnutak i sjedišteUred za službene publikacije Evropskih zajednica (Office for Official

Publications of the European Communities - OOPEC ili kraće Ured za

publikacije (Publications Office - EUR-OP)) izdavačka je kuća uređena kao

tijelo Evropske unije. Osnovan je 1969. godine. Sjedište mu je u

Luksemburgu.

Područje i način radaUred izdaje sve publikacije Evropske unije: dokumente, uključujući

Službeni list EU, elektroničke knjige, CD ROM-ove, WEB stranice i

elektroničke baze podataka i distribuira ih putem svoje prodajne mrežei

različitih informacijskih mreža EU.

Glavni zadaci ureda su:

kodifikacija važećeg zakonodavstva Evropske unije

razvoj portala koji će omogućiti pristup pravu Evropske

unije, sudskim odlukama i prijedlozima zakona

stvaranje portala koji će omogućiti pristup publikacijama

s traženim sadržajima koje je moguće printati

osnutak digitalne knjižnice

razvoj novih izdavačkih i distribucijskih metoda za

publikacije Europske unije.

Ured zajednice za odabir osoblja

Osnutak i sjedišteUred (European Personnel Selection Office - EPSO) je osnovan u julu

2002. zajedničkom odlukom institucija i tijela EU br. 2002/620/EC. Počeo je

raditi u januaru 2003., a sjedište mu je u Bruxellesu.

27

Djelokrug i način radaZadatak je Ureda objavljivanje i priprema natječaja za osoblje za sve

institucije Evropske unije, a osobito za Evropski parlament, Vijeće,

Komisiju, Evropski sud, Revizorski sud, Gospodarski i socijalni odbor, Odbor

regija i ured europskoga Ombudsmana.

Ured udružuje resurse različitih europskih institucija radi postizanja

što kvalitetnijeg odabira službenika EU. Zainteresirani za rad u bilo kojoj

instituciji EU stoga apliciraju na samo jednu adresu što uvelike olakšava

odabir kandidata s aspekta Unije ali i s aspekta zainteresiranih za posao i

jamči jedinstvene standarde i načela odabira. Ured za odabir osoblja

također pomaže organizirati natječaje za privremene ili stalne poslove u

različitim organizacijama i izvan institucija i tijela EU.

Ured ima godišnji proračun od približno 21 milion eura, 11% manje

nego što su prije u iste svrhe trošile sve institucije EU.

Trenutačno sve institucije trebaju više osoblja da bi se uspjele nositi

s povećanim opsegom poslova uzrokovanim proširenjem EU iz maja 2004.

Također i svi kandidati iz budućih država članica za poslove u institucijama

EU morat će aplicirati preko Ureda.

POLITIČKA KARTA EVROPE

28

 Članice Evropske unije

 Članice European Economic Area/ European Free Trade

Association – EEA/ EFTA

 Članice kandidati

 Potencijalne članice kandidati

 Ostale Evropske države

Zaključak

Evropska unija (EU) porodica je demokratskih evropskih država koje

zajednički rade kako bi poboljšale život svojih građana i izgradile bolji

svijet. Iako u novinske naslove najčešće dospijevaju vijesti o razmiricama i

povremenim „porodičnim“ prepirkama do kojih dolazi u radu Evropske

unije, iza očiju javnosti Unija je zapravo izvanredno uspješan projekat. U

samo nešto više od pola stoljeća, ona je ostvarila mir i napredak u Evropi,

jedinstvenu evropsku valutu (euro), te „jedinstveno tržište” bez granica i

29

prepreka za kretanje roba, ljudi, usluga i kapitala. Unija je postala glavna

trgovinska sila, te svjetski lider u područjima kao što su zaštita okoliša i

razvojna pomoć. Ne čudi stoga što je narasla od šest na 27 članica, dok

više zemalja čeka u redu za članstvo. Evropska unija svoj uspjeh uvelike

duguje neobičnome načinu na koji djeluje. Neobičnom zato što EU nije

federacija kao što su to Sjedinjene Američke Države. Unija nije niti

jednostavno organizacija za saradnju između vlada, kao što su to

Ujedinjeni narodi. Ona je, u stvari, jedinstvena. Države koje čine Uniju

(njezine „države članice”) ostaju neovisne suverene nacije, no ujedinjuju

svoj suverenitet kako bi stekle snagu i svjetski uticaj koji niti jedna od njih

sama za sebe ne bi mogla imati.

Ujedinjavanje suvereniteta znači, u praksi, da države članice prenose

neke od svojih ovlasti donošenja odluka na zajedničke institucije koje su

stvorile kako bi se odluke o specifičnim pitanjima od zajedničkog interesa

mogle donositi demokratski na evopskoj razini.

Ovlasti i odgovornosti institucija EU, te pravila i postupci koje moraju

poštivati, propisani su osnivačim ugovorima na kojima se EU temelji. S

osnivačim ugovorima saglasili su se predsjednici država i vlada svih država

članica EU, te su ih ratificirali njihovi parlamenti.

Tri glavne institucije koje donose odluke su:

1. Evropski parlament (EP) koji zastupa građane EU koji ga direktno biraju;

2. Vijeće Evropske unije koje zastupa pojedinačne države članice;

3. Evropska komisija kojoj je cilj zastupati interese Unije kao cjeline.

Ovaj „institucionalni trokut” kreira politike i zakone koji se primjenjuju

širom Unije.

U načelu, Komisija predlaže novo zakonodavstvo zakonodavstvo, a

Parlament i Vijeće ga donose.

Tu je i Sud Evropskih zajednica koji podržava vladavinu evropskoga

prava, a Revizorski sud kontroliše finansiranje aktivnosti Unije. Pored

30

pomenutih i brojna druga tijela takođe imaju ključne uloge u

funkcionisanju Evropske unije.

Literatura

1.Nedžad, Bašić, Savremena Europa u tranziciji, Grafičar, Bihać 2008.g

2. internet: www.euroinstitutionis.com

www.euro.com

www.eu.com

www.eu.com

www.europa.ba

www.europskaunija.com

www.europarlament.int

31

www.entereurope.com

www.eucommittee.be

32