~ Postoje tri književna roda: epika, lirika i drama.

~ Svaki umjetnički tekst pripada nekoj književnoj vrsti ili žanru. KNJIŽEVNA VRSTA je grupa sličnih djela u kojima se ponavljaju neke više-manje stalne osobine.

~ LIRIKA je skupni naziv za djela u kojima se na emotivno topao i suosjećajan način izražava čovjekov doživljaj svijeta i života, kao i samoga sebe u svijetu. Liriku kao književni rod odlikuje subjektivnost i sklad između zvuka i riječi. Lirske pjesme su po pravilu kratke i zasnovane na jednom jedinstvenom osjećanju ili raspoloženju.LIRSKI IZRAZ karakteriše ekspresivnost (izražena emocionalnost), harmoničnost pjesničkog oblika, subjektivnost, kratkoća, ritam i rima, upotreba stilskih figura i pjesničkih slika kao i pisanje u stihu.LIRSKA PJESMA je umjetnički tekst posebne vrste, koji do izražaja dovodi jedno jedinstveno raspoloženje uz pomoć jezičke organizacije višeg reda. U lirskoj pjesmi nema fabule, ni pripovijedanja, ni razvijenih situacija. Lirska pjesma se sastoji od niza statičkih motiva koji govore o istom osjećanju. U pjesmi uvijek postoji glavni ili osnovni motiv u kojem se iznosi osnovno osjećanje neke lirske pjesme. Za glavni motiv asocijativno se vežu ostali motivi u pjesmi. Jedan motiv u pjesmi je obično poenta. Poenta je emocionalni zaključak pjesme. Lirske pjesme se najčešće dijele po osnovnom motivu i to na: rodoljubive, socijalne, opisne, religiozne, misaone ili refleksivne i satirične pjesme. U antici su se razvile neke posebne lirsek vrste:

~ himna (pjesma upućena nekom božanstvu ili osobi vjernoj najevećeg poštovanja), ~ oda ( slavi značajne ličnosti, veličanstvne pojave u prirodi ili neke uzvišene ideje), ~ ditiramb ( strasna razuzdana pjesma koja govori o životnim radostima), ~ elegija (izražava tugu i žal za nečim što je nepovratno prošlo), ~ epigram (kratka pjesma koja na duhovit način komentira negativne pojave u društvu), ~ idila (slavi život u prirodi) i ~ epistola (pjesničko pismo).

LIRSKI SUBJEKT je naziv za untrašnje "ja" koje svojim govorom gradi pjesmu. Često je to sam pjesnik, ali to može biti i neka druga osoba. LIRIZAM je naziv za lirski ton koji može prožimatisvako umjetničko djelo u kojem je prisutna izražena emocionalnost.

~ EPIKA kao kniževni rod obuhvata književna djela u kojima se pripovijeda o nekim događajima koji su se dogodili u prošlosti. Kako su ti događaji završeni o njima se može pripovijedati mirno i staloženo, sa odstojanja, kao o nečemu što je prošlo i na što se više ne može uticati. Pripovijedanje uvijek podrazumijeva neki događaj i likove. Epiku odlikuje objektivnost, širina pripovijedanja, opširnost, prošla radnja, epski prizori, epski stih (heksametar) i svečani ton. Epske književne vrste su epika u stihu ili epska poezija i epika u prozi ili pripovjedna proza. EPSKI JUNAK je kniževni lik koji je prikazan kao heroj. On je idealiziran i zato obično djeluje monumentalno. EPSKA NARACIJA je poseban tip pripovijedanja, u kojem se događaji koji čine fabulu izlažu kao nešto što je davno prošlo i nezavisno od pripovjedačeve volje i stavova. O tim događajima se može pripovijedati mirno i bez žurbe, sa zadržavanjem na svakoj zanimljivoj pojedinosti. Zato su retardacija (zadržavanje, usporavanje radnje), epska opširnost (detaljno opisivanje pojedinosti) i epska objektivnost (odsustvo pjevačevog ličnog emovionalnog angažiranja) glavne i vrlo uočljive karakteristike epskog stila. EPSKI PRIZOR je osnovna kompoziciona jedinica epskog djela, u kojoj se pojedini događaj razvija u zasebnu i cjelovitu scenu. Sastavni dio epskog prizora je dijalog. EPIZODA je pojedinačan događaj u nekoj priči. Može predstavljati digresiju (odstupanje), a može biti samo jedan u nizu labavo povezanih događaja koji čine neku dužu priču. Ponekad se može razviti u zasebnu priču i osamostaliti. Epska djela se zasnivaju na mitovima. MIT je izmišljena sveta priča o natprirodnim božanskim silama kojima je drevni čovjek objašnjavao svijet u kojem je živio. te sile su zamišljene u obliku antropomorfnih čovjekolikih bogova i polubogova koji žive u jednom izdvojenom, ali dobro organiziranom svijetu. EPSKA POEZIJA je naziv kojimse označavaju klasični oblici epike, ep i epska pjesma, koji su po pravilu stvarani u stihu. Epska poezija je nastala u okviru usmenog književnog stvaranja. Epski pjevač (rapsod) je pričao skupu slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice, pa je za temu svojih priča uzimao neke događaje iz prošlosti te zajednice i opjevao je podvige njenih junaka, pri tome idealizirajući i narodnu prošlost i narodne junake. Umjetnički epovi nastali po ugledu na stare epove ali predstavljaju

tvorevine pojedinca i nose pečat njegove stvaralačke individualnosti. Veliki epovi koji imaju posebni značaj za jedan narod nazivaju se epopeje.

~ DRAMSKA POEZIJA je skupni naziv za književna djela u kojima se o ljudima i događajima ne pripovijeda, već se oni neposredno prikazuju u govoru i djelovanju. Zbog toga dramski pisac oblikuje tekst drame najvećim dijelom kao dijalog. U osnovi drame uvijek je sukob između različitih stavova pojedinaca ili između onoga što jeste i onoga što treba biti. DRAMSKA RADNJA je onaj tok događaja koji se neposredno prikazuje u nizu dramskih prizora. Dramska radnja teži koncentraciji događaja, pa obično ima jedinstven tok i postepen razvoj. Osnovne faze dramske radnje su ekspozicija (izlaganje), zaplet, kulminacija (vrhunac), peripetija (prekokret) i rasplet.DRAMSKA SITUACIJA je cjelovit prizor koji čini osnovnu kompozicionu jedinicu dramske radnje. Dramska situacija se uglavnom ostvaruje u formi dijaloga dvije ili više ličnosti.DRAMSKI SUKOB je okosnica drmaske radnje. On se razvija iz odnosa koji su uspostavljeni između glavnih likova i iz suprostavljenosti njihovih žiotnih stavova i težnji. Dramski sukob stvara dramsku tenziju (napetost) u odnosima među pojedinih likova, pokreće radnju u njenom zapletu, ali je i upravlja prema raspletu. Sukob može biti između dvije ličnosti, između pojedinca i društva ili zakona i sa samim sobom. DRAMSKI DIJALOG je osnovni oblik u kojem se razvije dramska radnja i kojim dramski pisac (dramatičar) ostvaruje svoje djelo. DRAMSKI MONOLOG je produženi govor jedne ličnosti. Pomoću monologa lik nas obavještava o svojim osjećanjima, stavovima, namjerama i mišljenjima tog lika. Iz monologa saznajemo i za nešto što je važno za radnju, a što se desilo ranije ili na nekom drugom mjestu. DRAMSKI TEKST je sastavljen iz dva različita dijela: (1) dijaloški dio čine replike pojedinih ličnosti i on prdstavlja glavni i osnovni dio dramskog teksta. Replika je onaj dio dijaloga kojeg izgovara pojedina ličnost. Produžena replika postaje monolog. (2) Didaskalije su dio dramskog teksta koji se obično stavlja u zagrade, a odnosi se upute za scensku realizaciju drame .

~ Već u natičkoj književnosti su se razvile dvije glavne i međusobno suprotstavljene dramske vrste: tragedija i komedija.

~ TRAGEDIJA je pozorišni žanr koji je nastao u staroj Grčkoj. Tragedije su se izvodile u čast boga Dionisa. Grčka tragedija se razvila iz horskih priredbi ritualno-religijske prirode. Tvorcem tragedije se smatra Tespid. Radnju u tragediji čine potresni i bolni događaji sa tužnim ishodom. U tragediji se prikazuje nesretna sudbina čovjeka koji strada zbog nekog neminovnog i sudbonosnog sticaja okolnosti ili zbog svojih težnji za nekim nedostižnim ciljem. TRAGIČKI JUNAK je pojedinac koji je u sukobu sa ustaljenim normama i nametnutim poretkom sa kojima se ne može pomiriti. On ne strada slučajno, već zbog neke tragične krivice, zgon neke velike pogreška učinjene u zabludi ili neznanju, zbog silovitog karaktera ili kobnog sticaja okolnosti. Kod starih Grka tragičku krivicu junaka je određivala sudbina (fatum). TRAGIČKA IRONIJA: junak postaje svjestan da su njegova vlastita nastojanja dovela do propasti.KATARZA je probuđeni osjećaj sažaljenja kojeg tragedija mora izazvati kod gledatelja i time pročistiti njihova osjećanja.TRAGIČKA KRIVICA nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego je rezultat sudbine, zablude ili neminovnog sukoba.

~ KOMEDIJA je dramski oblik koji se bavi onim što je smiješno u ljudskom životu. Ona govori o običnim ljudima i njihovim slabostima, manama i porocima i izvrgavaju ih ruglu i podsmijehu. Cilj komedije je uvijek da izazove smijeh kod gledatelja. LIKOVI KOMEDIJE se mogu svesti na dva osnovna komička tipa. Prvi komički tip koga su Grci zvali alazon, je smiješan u apsurdnosti svojih pretenzija, kao neznalica koji se pravi učen i sl. Takvi likovi postaju smiješni tek kada otkrijemo nesklad između njihovih pretvaranja i onoga što zapravo jesu. Drugi komički tip je veseli šaljivdžija i lukavi lakrdijaš, koji svojim šalama i lukavstvima stvara smiješne situacije i vodi komičku radnju. SITUACIJE U KOMEDIJI se zasnivaju na neočekivanim i iznenadnim obratima i na brzom smjenjivanju prizora.Prema temi koju obrađuju komedije se dijele na:KOMEDIJE INTRIGE ili komeidije situacije su komedije u kojima se radnja zasniva na zamršenom zapletu punom neočekivanih obrta i smiješnih situacija. KOMEDIJE KARAKTERA su komedije u kojima se ismijavaju poroci pojedinca i to obično oni koji predstavljaju općeljudske mane i koje od pojedinca prave tipični komički lik.

KOMEDIJE NARAVI ili društvene komedije su komedije u kojima se ismijavaju negativne pojave u društvu ili u pojedinim slojevima društva. ANTIČKA KNJIŽEVNOST predstavlja temeljnu književnu epohu u historiji svjetske književnosti koja je ujedno i korijen evropske književnosti. Ona obuhvata književnost stare Grčke i Rima, a otpočinje Homerovim epovima "Ilijada" i "Odiseja" za koje se vjeruje da su nastali 800. god. pr.n.e. U antici su se razvili gotovo svi najznačajniji kasniji književni oblici. U grčkoj književnosti je nastala i drama, a od dramskih književnih vrsta razvile su se tragedija i komedija. Tri najveća grčka tragičara su Eshil, Sofoklo i Euripid, a od komediografa su najpoznatiji Aristofan i Plaut (Rim). Tvorci grčke lirike su Alkaj, Sapfa i Anakreont.

~ SUFIJSKA POEZIJA se razvija u periodu od 11. do 14. stoljeća. Sufisti su težili tome da zadobiju božansku ljubav i da spoznaju Boga kroz lično mističko iskustvo. jedan od tih puteva koji ih je vodio u to mističko iskustvo bila je i poezija. Sufijska poezija je mistička ljubavna poezija u kojoj se duša kroz čulni osjećaj ljubavi i čulnu ekstazu uzdiže do spoznaje više, božanske stvarnosti kojoj ona i teži. Ta poezija podsjeća na "anakreontsku poeziju". Međutim, u njoj slike i metafore tjelesne ljubavi i tjelesnog užitka izražavaju ideju božanske ljubavi koja se može doživjeti jedino u mističkom sjedinjenju s voljenim bićem. RUBAIJA je kratka misaona pjesma od četiri stiha koji se rimuju po shemi aaba ( prvi, drugi i četvrti stih imaju istu rimu na kraju, dok je treći stih nerimovan). U njoj se izražavaju jezgrovite misli o svijetu, koje su obično prožete duhovitom ironijom.GAZEL je pjesma sastavljena od najmanje deset stihova raspoređenih u strofe od po dva stiha koje su povezane višestruko ponovljenom rimom. Po sadržaju je to prvobitno bila ljubavna pjesma, u kojoj su pjesnici izražavali ljubavnu čežnju, s naglašeno tužnim osjećanjima, ali je postepeno postala refleksivna pjesma sa mističkom inspiracijom.KASIDA je pjesma koja po formi predstavlja prošireni gazel. sastoji se od najmanje 15, a najviše 99 distiha sa jednakom rimom na kraju svakog drugog stiha. Sadržaj joj je mogao biti didaktičan, refleksivan ili prigodan. Obično se govorila na javnom mjestu, pa je imala određenu namjenu: da hvali, kudi, proslavlja ili oplakuje.MESNEVIJA ili rimovani distihoni ima dva polustiha sa istom rimom, a svaki distihon sa drugačijom rimom. Ona je služila za pisanje

najdužih poema i može da ima po nekoliko hiljada stihova. Pjesnici su je koristili za pisanje poema epskog, romantičnog, mističkog i didaktičkog sadržaja, a nekada čak i za izlaganje naučnih iskustava.

~ NAUKA O KNJIŽEVNOSTI: Književno razdoblje koje je kraće od epohe naziva se KNJIŽEVNI PERIOD koje u sebi može imati više književnih pravaca. KNJIŽEVNI PRAVCI su različiti tipovi književnog stvaranja u okviru jednog književnog perioda. Izučavanje i tumačenje književnosti ima različite vidove, a tri se smatraju osnovnim:HISTROIJA KNJIŽEVNOSTI je grana nauke o književnosti koja proučava prilike u kojima je nastajala i razvijala se književnost, književne epohe i sve ono što bi moglo uticati na razvoj književnosti.TEORIJA KNJIŽEVNOSTI se bavi vrstama i oblicima književnih tekstova.KNJIŽEVNA KRITIKA se bavi tumačenjem književnih dijela i njihovim procjenjivanjem i ocjenjivanjem. Nju zanima pojedinačno književno djelo. Ta procjena može biti estetske, idejna, etička i didaktička.U historiji književnosti postoji devet književnih epoha:

~ antika (8 st. pr.n.e. - 5 st. n.e), ~ srednji vijek (5. - 15.st), ~ humanizam i renesansa (15. - 16. st), ~ barok (16. - 17. st), ~ klasicizam (17. - 18. st), ~ romantizam (19 st.), ~ realizam (19 st.), ~ modernizam (20 st.), ~ postmodernizam (20. -21. st ...)

~ JEZIK je sistem znakova koji služi za komunikaciju među ljudima.

~ JEZIČKA DJELATNOST je sposobnost čovjeka da komunicira jezikom. Podijelio ju je francuski naučnik Ferdinand de Sosir i to na jezik i govor.JEZIK je spoj leksike i gramatike. To je apstraktni sistem znakova.GOVOR je u lingvistici konkretizacija jezika.

~ ZNAK je sve ono što upućuje na nešto izvan sebe. Svaki znak se sastoji od oznake i označenog. Riječ je osnovni jezički znak.

~ FONEM je najmanja jezička jedinica koja se ne može razlagati dalje i koja nema značenje, ali je u riječi nosilac razlike u značenju.

~ GLAS je konkretna realizacija fonema i to je jedinica govora.

~ NIVOI JEZIČKE ANALIZE:FONETSKO-FONOLOŠKI NIVO proučava foneme (fonetika i fonologija)

FONETIKA proučava tvorbu glasova i njihova akustička svojstva.FONOLOGIJA proučava glas u funkciji.ALOFONI su izgovorne varijante fonema. Oni mogu biti slobodni, uvjetovani individualnim osobinama govornika, ili kombinatorični, uvjetovani glasovnim kontekstom.

MORFOLOŠKI NIVO proučava morfeme (morfologija)LEKSIČKI NIVO proučava lekseme (leksikologija)SINTAKSIČKI NIVO proučava sintagme i rečenice (sintaksa)

~ PODJELA GLASOVA:VOKALI su glasovi koji nastaju tako što je zračnoj struji prolaz potpuno slobodan, tj. prilikom izgovora vokala zračna struja ne nailazi na prepreke.SONANTI su glasovi prilikom čijeg izgovaranja su glasovni organi djelimično spojeni pa tvore labavu prepreku zračnoj struji.KONSONANTI su glasovi koji nastaju kada su govorni organi potpuno ili skoro potpuno spojeni, pa se prilikom izgovora zračnoj struji pravi potpuna prepreka.

~ VOKALSKI SISTEM: Vokali se dijele s obzirom na položaj jezika prilikom izgovora.

~ SONANTI (glasnici) : j, v, r, l, lj, m, n, nj.PODJELA PO MJESTU TVORBE:

DVOUSNENI: mUSNENO-ZUBNI: vPREDNJONEPČANI (palatalni) : lj, nj, jALVEOLARNI: l, r, n

PODJELA PO NAČINU TVORBE:NAZALNI (nosni): m, n, njVIBRANTNI (titrajni): rSTRUJNI (frikativni, tjesnačni): vPOLUVOKALNI: jBOČNI (lateralni): l, lj

~ PODJELA KONSONANATA:PO ZVUČNOSTI:

PO MJESTU TVORBE:DVOUSNENI (bilabijalni): b, p,USNENO-ZUBNI (labiodentalni): fZUBNI (dentalni): d, t, s, z, cPREDNJONEPČANI (palatalni): dž, đ, č, ć, š, žZADNJONEPČANI (velarni): k, g, h

PO NAČINU TVORBE:PRASKAVI (eksplozivni): b, p, d, t, g, k,elementi artikulacije: implozija, okluzija i eksplozijaFRIKATIVNI (strujni): s, z, ž, š, f, hAFRIKATNI (sliveni): c, č, ć, dž, đelementi artikulacije: implozija, okluzija i frikacija

~ GLASOVNA PROMJENA je mijenjanje jednog glasa u drugi pod uticajem drugog glasa s kojim se našao u dodir. Glas se mijenja u

neposrednom dodiru sa drugim glasom kada imaju različita artikulacijsko-akustička svojstva i to tako što se prvi glas prilagođava drugom.

~ Kada utvrdimo uvjete pod kojima se jedan glas mijenja u drugi, tada smo odredili GLASOVNI ZAKON.

~ Glasovne promjene mogu biti konsonantske ili vokalske, i glasovne promjene jednačenja (asimilacije) ili glasovne promjene razjednačavanja (disimilacije).

~ Morfološku osnovu imenica dobivamo kada od oblika genitiva jednine odbijemo padežni nastavak.

~ Korijen glagola dobija se tako što se od oblika aorista prvog lica jednine odbije nastavak.

~ JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI: Kada se dva konsonanta, različita po zvučnosti , u jednoj riječi nađu jedan do drugog, prvi se prilagođava drugome tako što prelazi u svog zvučnog ili bezvučnog parnjaka. Ukoliko se bezvučni konsonanti f, h i c nađu ispred zvučnog glasa, do jednačenja suglasnika po zvučnosti neće doći.Kada se jedan do drugog nađu d i s, d i š, đ i s (u riječi vođstvo) oni se neće jednačiti.Vlastita imena se mogu pisati dvojako, sa izvršenim jednačenjem i bez. Složenice u kojima bi došlo do promjene značenja se neće jednačiti po zvučnosti.

~ JEDNAČENJE GLASOVA PO MJESTU TVORBE: Kada se s i z nađu ispred prednjonepčanih konsonanata i sonanata lj, nj, č, ć, dž, đ, š, i ž, oni prelaze u palatalne š i ž.Kada se alveolarni sonant n nađe ispred usnenih konsonata b i p, prilagođava se i prelazi u usneni, nazalni sonant m.Kada se h nađe ispred č ili ć, ono prelazi u š.Kada se s i z nađu ispred lj i nj nastali od starog glasa jat ili na granici prefiksa oni se neće jednačiti po mjestu tvorbe.

~ PALATALIZACIJA ( I palatalizacija)(C, Z) K, G, H + e, i, (a) Č, Ž, Š

Dešava se u: aoristu jednine trećeg lica, vokativu jednine muškog roda, nominativ množine srednjeg roda, deminutivima, glagolima nastalim od imenica, prezent nekih glagola, množina imenica oko i uho.

~ SIBILARIZACIJA ( II palatalizacija)K, G, H + i C, Z, S

Dešava se u: lokativu i dativu jednine ženskog roda, nominativu množine muškog roda, instrumentalu množine muškog roda, imperativu.Odstupanja: lična imena, prezimena, hipokoristici, etnici, neki geografski pojmovi, neke imenice ženskog roda (npr. baka, tetka, vaga, maćeha)

~ JOTOVANJEKada se neki nenepčani suglasnik nađe ispred sonanta j, stapa se s njim i postaje prednjonepčani konsonant. Postoje tri vrste jotovanja: staro jotovanje, novo ili mlađe jotovanje i jekavsko jotovonje.STARO JOTOVANJE se vrši u: komparativu pridjeva, prezentu glagola, glagolskom pridjevu trpnom, imperfektu i instrumentalu jednine imenica ženskog roda. Starim jotovanjem su obuhavćeni svi konsonanti i sonanti koji nisu prednjonepčani osim sonanta r.NOVO ILI MLAĐE JOTOVANJE se vrši kod zbirnih imenica nastalih dodavanjem -je ili - ji i prisvojnim pridjevima. S i z se neće jotovati. JEKAVSKO ILI NAJMALAĐE JOTOVANJE se vrši kada l i n dođu u dodir sa - je (kratki refleks glasa jat). Oni se tada jotuju i prelaze u lj i nj. L koje se umeće između dvousnenih glasova i glasa j se naziva empetetsko ili umetnuto l.