Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Salavat i selam neka je na Allahova poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede na putu islama! Poštovana braćo i sestre, draga djeco i omladino! Od davnina je poznata mudrost: “Ako je govor srebro, šutnja je zlato!” Međutim, mi živimo u vremenu kada su mnogi izvršili zamjenu teza, odnosno, živimo u vremenu u kojem popriličan dio ljudi, ono što je dobro, smatra lošim a ono što je loše, smatra dobrim. Zbog takvog odnosa prema životu, mnogi danas radije uzimaju srebro negoli zlato, jer ne mogu da šute, pa onda na sav glas svašta govore. Govor je dar od Boga dat da se ljudi njime koriste i međusobno sporazumijevaju. Na nama je da se s njim pravilno koristimo. Ali, kao i prema drugim Božijim blagodatima, tako i prema ovoj, ljudi se različito odnose. Velika većina, nesvjesna odgovornosti izrečenog, priča o svemu, bez obzira imala li znanje o tome ili ne. Iako nekad, na prvi pogled, nešto izgleda upravo onakvim kakvim se čini, stvarna istina se krije daleko dublje. Ali, ne može se izdržati da se ne prokomentira.

Prisjetimo se Kur'anskog kazivanja o Musau a.s. i hazreti Hidru: “I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. “Mogu li da te pratim” - upita ga Musa - “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?” “Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati” - reče onaj – “a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?” “Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da” - reče Musa - “i da ti se neću ni u čemu protiviti.” (El-Kehf; 65- 69) Nestrpljivost je naša odlika, osobina ljudskog roda. Nestrpljivost se pokazala i kod Musa, a.s., o čemu govore ovi ajeti. Čak se Musa, a.s., iako je bio odlikovan poslanstvom, pokazao nestrpljivim. Bez obzira koliko insan znao i imao saznanja o nečemu, u konačnici se pokaže da je veoma malo znanja nama dano i da uvijek ima neko tko zna više od nas. Ni Musa, a.s., iako je upozoren da neće moći izdržati, a i on sam obećao da će biti strpljiv, nije mogao da prešuti, već je počeo da komentira ono o čemu nije imao saznanja. Ono što je Musa, a.s., na svom putovanju s Hidrom vidio, na prvi pogled mu je izgledalo zastrašujuće i čudno. I Musa, a.s., iako je obećao, nije se suzdržao, jezik je progovorio, brži je bio od pameti. Detalje nije poznavao, a da je znao, ne bi govorio. Srebro je i on uzeo umjesto zlata – šutnje.

Na ovom tragu je i jedna poučna pripovijest. Jednom je putovao vlakom jedan stariji čovjek sa svojim odraslim sinom. U licu ovog mladića, koji je sjedio pored prozora, primijetilo se veliko zadovoljstvo. U tom momentu, mladić proturi ruku kroz prozor i osjeti kako mu vjetar prolazi preko ruke, pa povika: - Oče, pogledaj kako stabla idu iza nas! Starac se samo osmjehnu. Pored njih je sjedio jedan bračni par, koji su slušali razgovor između oca i sina, pa se u momentu osjetiše nelagodno. - Kako je moguće da se ovaj mladić ponaša kao malo dijete – pomisliše oni. Kad, neočekivano, mladić povika: - Oče, pogledaj jezero, pogledaj kako oblaci idu za nama! Ovaj bračni par se ponovo začudi ovakvom ponašanju mladića. Potom otpoče kiša. Kapi kiše počeše padati na mladićevu ruku, čije je lice sijalo od sreće. Neočekivano on uzviknu: - Oče, pada kiša, kapi su mi ispunile ruku. Vidi! Na kraju, bračni par se nije mogao više uzdržati i obrati se starcu: - Zašto ne povedete svoje dijete kod nekog doktora da ga izliječite? Starac odgovori: - Mi smo upravo izašli iz bolnice. Mom sinu se povratio vid i sada je po prvi put u životu progledao! Onome tko progleda i prvi put vidi stvari i pojave koje su oko njega, nije ni zamjeriti ako se svemu tome čudi i divi. To je za njega sve novo. Ali, onima

komentiraju. Nije nam tad svejedno. Tad govorimo da svako gleda svoja posla, brine svoju brigu, da svako živi svoj život kako on hoće. Takav je čovjek današnjice: uredio bi tuđe živote, a svoj bi da živi sam, neovisan od bilo koga i nikako da ga uredi. Sve druge bi da povrijedi i uvrijedi, a njega ne smije niko dirati. Trudimo se, braćo i sestre, da mi ne budemo ovakvi! Hutbu ćemo završiti s dva poznata hadisa koje bi trebali svaki dan sami sebi ponavljati a koji glas: “Nećeš biti dobar musliman sve dok ne budeš želio svome bratu muslimanu što i sam sebi.” I drugi hadis: “Najbolji musliman je onaj od čijih ruku i jezika su mirni ostali muslimani.” Bilo kakav komentar hadisa je nepotreban. Uzvišenog Allaha molimo da nam podari strpljivosti i mudrosti, da čuvamo svoj jezik, izbjegavamo ono što se nas ne tiče i da u dobru ustrajemo. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe, primi dobra djela i budi nam Milostiv na Sudnjem danu . Amin!

377377377 Split, 05.12.2014. pripremio Vahid ef. Hadžić

koji vide i znaju, pouke i ibreti koje se dešavaju u stvarima i pojavama oko njih, ne moraju uvijek izmamiti komentar i nekada to nije niti potrebno. Šutnje je danas ponajmanje. Još manje je znanja onoga o čemu se priča i piše. Danas je bitno da je priča ekskluzivna, da će njen bombastični naslov privući čitateljsku ili slušateljsku publiku. Onoga tko danas priča ili piše, često uopće ne zanima istinitost toga što priča ili piše. Bitan je publicitet. Točnost informacija koje se daju i šalju su najmanje bitne. Upravo o ovome je govorio i Muhammed, s.a.v.s., kada je u jednom hadisu rekao: “Doći će velika smutnja koja će obuhvatiti sve... Jezik će tada biti opasniji od sablje.” Hadisom kao da je opisano naše vrijeme. Velika većina je danas umislila da sve zna, da su eksperti za svaku stvar. Samozvani stručnjaci znaju o islamu više i od najvećih alima današnjice. O načinu klanjanja i prakticiranja vjere najviše govore oni kojih nema u džamiji. Svaka stvar ili pojava je i može biti predmetom rasprave. Naše svakodnevne priče pretvorile su se u komentare i ocjene ponašanja drugih. I to nama nimalo ne smeta kad o drugom komentiramo, čak i ako se koja ružna riječ potkrade. Ali, itekako nam zasmeta i zaboli nas kad čujemo druge kako o nama zbore i nas