Univerzitet u Sarajevu

FAKULTET POLITČKIH NAUKA

Anes Hindija

Politologija

II godina - redovan

1818

Seminarski rad iz Politologije konflikata

Hladni rat

Mentor: Doc. Dr Nermina Mujagić 15.12.2009.god

1. Sadržaj:

1. Sadržaj.............................................................................................................................1

2. Uvod................................................................................................................................2

3. Razlozi i početak Hladnog rata.......................................................................................3

4. Tok Hladnog rata............................................................................................................5

5. Kraj i posljedice Hladnog rata......................................................................................12

6. Zaključak.......................................................................................................................14

7. Literatura.......................................................................................................................15

1

2. Uvod

U ovom seminarskom radu analizirat ću kako je došlo do Hladnog rata, koji su to glavni

sudionici Hladnog rata, njegova obilježja i karakteristike te njegove posljedice koje je osijetio

cijeli svijet. U samom uvodu bitno je napomenuti koje su to glavne karakteristike Hladnog

rata. Hladni rat je bio politički sukob između zapadnih sila predvođenih SAD-om i istočnih

sila predvođenih SSSR-om koji se vodio od 1945. do 1991. Hladni rat nikada nije prerastao u

oružani sukob svjetskih razmjera. Hladni rat je primarno obilježen ekonomskim, političkim i

propagandnim sukobima između Zapada i Istoka, s ciljem suzbijanja utjecaja neprijateljskog

bloka. Glavno obilježje rata je utrka u naoružanju, no donio je i znatne napretke na području

kulture, sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najznačajnija svemirska utrka čiji je rezultat

bio odlazak čovjeka u svemir. Naziv Hladni rat prvi put je uporabio Bernard Baruch, savjetnik

američkog predsjednika, tijekom jedne debate u američkom Kongresu 1947. godine. Pojam

Hladni rat veže se i za britanskog premijera Winstona Churchilla koji je skovao krilaticu o

željeznoj zavjesi koju su komunisti "spustili" između svog i "slobodnog svijeta".

2

3. Razlozi i početak Hladnog rata

Postoje neke nesuglasice oko početka Hladnoga rata. Iako većina historičara tvrdi da je

započeo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, neki tvrde da se uzroci Hladnog rata mogu

naći već nakon Prvog svjetskog rata iako napetosti između Rusije/SSSR-a, Britanije i

Amerike sežu još u XIX stoljeće. Ideološki sukob između komunizma i kapitalizma započeo

je 1917. nakon Ruske revolucije kada se SSSR izdigao kao prva velika komunistička sila.

Ovo je prvi događaj koji je ruskoameričke odnose doveo u pitanje i postavio ih kao dugotrajni

problem svim vođama u svijetu. Međutim, glavni razlozi za početak Hladnog rata pojavili su

se tek poslije Drugog svijetskog rata. „U početku, Hladni rat bio je usredsređen na

prepravljanje evropskih granica. Dakle u pozadini je to još uvijek imalo veze sa „njemačkim

problemom“, pošto bi rješenje tog pitanja odredilo količinu uticaja koje će pobjedničke sile

imati nad Evropom.“ (Kenedi, 1999:419) Bilo je mnogo nesuglasica među Saveznicima o

izgledu poslijeratne Europe. Obje strane su imale jako različite poglede o uspostavljanju

sigurnosti poslije rata. Amerikanci su sigurnost shvaćali u situacijskim uvjetima, misleći da

bi, ako se američki stil vlade proširi na što više zemalja, zemlje mogle svoje probleme riješiti

mirno, preko međunarodnih organizacija. Sovjetski vođe su gledali sigurnost preko prostora.

Ovaj način razmišljanja uvjetovan je ruskom povijesnom situacijom. Na konferenciji u Jalti su

se u februaru 1945. sastali Winston Churchill, britanski premijer, Franklin Delano Roosevelt,

američki predsjednik i Josif Staljin, generalni sekterar KPSS-a kako bi dogovorili izgled

poslijeratne Europe, no čvrst dogovor nije postignut zbog snažnih nesuglasica. Nakon pobjede

Saveznika u Berlinu, Sovjeti su efikasno okupirali Istočnu Europu dok je SAD imao velik dio

Zapadne Europe. U okupiranoj Njemačkoj, Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi su

uspostavili četiri savezničke zone dok se konačna podjela Njemačke ne bi riješila. Sedam

dana nakon Potsdamske konferencije1, SAD je bacio atomske bombe na japanske gradove

Hirošimu i Nagasaki. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija dovelo je do jedne od

najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti i do povećanja tenzija između SAD-a i SSSR-a. U

februaru 1946., „Dugi telegram“ Georgea F. Kennana iz Moskve doveo je povećanja

antipatije Amerikanaca prema Sovjetima. U tom telegramu Kennan je SSSR i komunizam

proglasio neprijateljima i objavio kako SSSR želi uništiti kapitalizam, te kako sovjetska vlada

skirva neke važne podatke o državi. Takva slika o SSSR-u kao osovini zla koja želi uništiti

SAD nije dobro prihvaćena u Zapadnom bloku i to je dovelo do još većih napetosti između 1 Na Potsdamskoj konferenciji, koja je započela u julu, prisustvovali su Clement Attlee, britanski premijer, Harry S. Truman, američki predsjednik i Josif Staljin, generalni sekterar KPSS-a. Na ovoj konferenciji saveznički vođe riješavali su ozbiljan problem koji se stvorio oko budućnosti Njemačke i Istočne Europe.

3

SAD-a i SSSR-a. Par sedmica nakon objavljivanja Dugog telegrama, Winston Churchill je

održao svoj poznati govor u Fultonu, Missouri, naslovljen "Željezna zavjesa". U tom govoru

Churchill poziva angloamerikance na savez protiv Sovjeta za koje je rekao da su spustili

željeznu zavjesu "od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu." Ovakva blokovska podjela

svijeta dodatno je zatezala odnose između SAD-a i SSSR-a. Blokovska je podjela učvršćena

stvaranjem vojno-političkih saveza. Na jednoj je strani bio blok predvođen SAD-om

(kapitalistički sustav), a drugi je blok bio predvođen SSSR-om (socijalistički sustav). Mnogo

države nije se željelo pridružiti nijednome bloku. Stoga su one, predvođene Egiptom, Indijom

i Jugoslavijom, 1961. godine utemeljile pokret nesvrstanih. Sjevernoatlantski savez - NATO,

osnovali su 1949. godine ministri vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije, Francuske,

Nizozemske, Belgije, Luksemburga, Norveške, Islanda, Kanade, Italije, Portugala i Danske.

Njegovo sjedište bilo je u Bruxellesu, i osnovni zadatak bio je da spriječi prodor Sovjetskog

Saveza u zapadnu Europu. Države na zapadu i članice NATO pakta su bile kapitalističke i

vjerovale su u privatnu svojinu nad posjedima i poslovima. Iste godine Sovjetski Savez je

objavio da posjeduje atomsku bombu, a u Kini su na vlast došli komunisti. Poslije Staljinove

smrti (1953.) malo je popustila napetost u međunarodnim odnosima, ali su ipak 1955. godine

SSSR i zemlje istočne Europe stvorili Varšavski pakt. SSSR i njegovi saveznici htjeli su

stvoriti besklasno društvo u kojem se sve dijelilo podjednako. Njegove članice bile su SSSR,

Bugarska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, Mađarska, Poljska i Rumunjska (do 1968. i

Albanija). Imao je svoje organe i jedinstven generalštab i svoje sjedište u Moskvi.

4. Tok Hladnog rata

4

Tok samog Hladnog rata može se podijeliti na više etapa ili faza. Prva etapa Hladnog rata

trajala je od 1947. do 1953. a završila je Korejskim ratom. Cilj obje strane unutar Hladnog

rata, dakako, je bio da što više zemalja prisvoji na svoju stranu. Događaj koji je natjerao

Trumana da i formalno usvoji politiku blokiranja je objava britanske vlade iz veljače 1947.

kako više ne može financirati grčke monarhiste u njihovom sukobu protiv komunističke

vojske u građanskom ratu. Cilj politike blokiranja bilo je zaustavljanje domino efekta

približavanja zemalja komunističkom SSSR-u, a udaljavanja od američko-europskog

kapitalizma. Politika je formalno usvojena jer Amerikanci Grčki građanski rat nisu shvatili

kao građanski sukob nego kao pokušaj SSSR-a da proširi svoj utjecaj. No, to gledište je

najvjerojatnije krivo jer komunističkim pobunjenicima nije pomagala službena Moskva nego

SFRJ. Sam rat je bio prvi primjer protukomunističke pobune. Pobjeda antikomunističkih

snaga dovela je do grčkog članstva u NATO i do definiranja ideološke ravnoteže snaga oko

Egejskog mora tijekom čitavog Hladnog rata. Pomažući Grcima, Truman je postavio pravilo

prema kojem bi SAD pomagao režimima, neovisno o tome koliko su korumpirani i represivni,

koji bi tražili pomoć u borbi protiv komunizma. „Zamjena britanskih garancija Grčkoj i

Turskoj američkim – koja je bila simboličan prenos odgovornosti sa bivšeg globalnog

policajca na onog u usponu – Truman je opravdao pojmovima iz „doktrine“ koja nije imala

regionalnih ograničenja.“ (Kenedi, 1999:429) Bez financijske pomoći koja je stizala iz SAD-

a, zapadnoeuropske države nisu se same mogle oporaviti od velikih gubitaka nakon rata. No,

komunističke partije su sve više dobivale na slobodnim izborima u zemljama kao što su Italija

i Francuska. Američka vlast se bojala da bi ekonomska kriza mogla u Zapadnoj Europi mogla

doći do te razine da komunističke partije i tu preuzmu vlast, preko izbora ili narodnih

revolucija. Godine 1948. Komunistička partija Čehoslovačke, uz potporu SSSR-a, preuzela je

vlast izvršivši državni udar i tako uspostavivši komunističku vladavinu koja je trajala više od

40 godina. Zapadne sile bile su šokirane ovim događajem što je uzrokovalo užurbano

usvajanje Marshallovog plana2. Jedan od prvih neprijateljskih koraka između velikih sila, na

samom početku Hladnog rata, bila je Iranska kriza. 1946. sjeverni dio Irana bio je okupiran

od strane Crvene armije. Staljin je pokušavao proširiti sovjetsku sferu utjecaja tako što je

pomagao stvaranje nezavisnih država na tom prostoru, pa je ubrzo osnovana Republika

Mahabad na čelu sa Qazi Muhammadom. Međutim, pod pritiskom SAD-a, sovjetske trupe su

morale napustiti zemlju, pa je iranska vojska mogla osvojiti Mahabad i uspostaviti monarhiju.

2 Marshallov plan, službeno nazvan Plan Europske obnove, je bio službeni plan SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata.

5

Truman je u srpnju i reorganizirao vladu kako bi se borio u Hladnom ratu. Akt o državnoj

sigurnosti iz 1947., kojeg je Truman potpisao 26. jula, stvorio je ujedinjeno Ministarstvo

obrane, CIA-u (Central Intelligence Agency) i Nacionalno sigurnosno vijeće. Ove

organizacije će postati glavne birokracije SAD-a tijekom Hladnog rata. Dvojne politike

Trumanove doktrine i Marshallovog plana dovele su do toga da Zapadna Europa, Grčka i

Turska od SAD-a prime milijarde dolara pomoći. Uz pomoć SAD-a Grčka je 1949. pobijedila

komunističke sile u ratu, a u Italiji su na izborima 1948. demokršćani porazili snažnu

komunističko-socijalističku koaliciju. Kao osveta zapadnjačkim težnjama za ujedinjenje

Zapadne Njemačke, SSSR je u Zapadnom Berlinu postavio blokade kako bi spriječio ulazak

zapadnih sila u grad. Berlinska blokada predstavlja prvu veliku krizu Hladnoga rata. No,

Truman je uspio zrakom osigurati opskrbu savezničkih vojnika koji su ostali zarobljeni u

Berlinu tako što je redovito slao letove preko grada koji su bacali zalihe hrane vojnicima.

Godine 1948. Josip Broz Tito, vođa SFRJ i Josif Staljin, vođa SSSR-a, došli su u sukob jer

Tito Jugoslaviju nije želio podložiti Sovjetskom Savezu i sovjetskom načinu života. Zbog

odbijanja Staljina, SFRJ je 1948. isključena Kominforma, a to je uzrokovalo njezino

nepovjerenje prema SSSR-u (koje je obnovljeno za Hruščovljeva mandata). SAD je preuzeo

vodstvo u stvaranju Zapadne Njemačke iz tri savezničke okupacijske zone 1949. Kako bi

kontrirao Sjedinjenim Državama, SSSR je na području svoje okupacijske zone 1949. stvorio

državu znanu kao Istočna Njemačka. SAD se tijekom 1950-ih zalagao za ponovno

naoružavanje Zapadne Njemačke, a 1955. je Zapadna Njemačka postala punopravna članica

NATO pakta. Godine 1949. komunisti Maoa Ce Tunga porazili su Čang Kaj-šekov

Koumintang koji je imao potporu SAD-a u građanskom ratu. Građanski rat završio je kada su

nacionalisti 1949. godine pobjegli na Tajvan, a komunisti su, pod vodstvom Mao Ce Tunga,

proglasili narodnu republiku. Ubrzo nakon toga SSSR je sklopio savez sa novonastalom

Narodnom Republikom Kinom. U junu 1950. godine Sjeverna Koreja pokreće iznenadni rat

protiv Južne Koreje. Nakon jednog graničnog sukoba, sjevernokorejske snage, potpomognute

kineskim dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a, prelaze 38. paralelu. Na Staljinovo

iznenađenje, Truman je naredio američkim trupama da natjeraju Sjevernu Koreju na

povlačenje i pomognu Južnoj Koreji. Oni traže povlačenje agresora s područja Južne Koreje.

No, taj zahtjev Sjeverna Koreja ignorira, pa oružane snage SAD-a u ime UN-a dolaze u

pomoć Južnoj Koreji. Naizmjenične ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale

prevagu ni jednoj zaraćenoj strani. Sukob je završio 1953. godine potpisivanjem primirja u

Panmunjonu. Granica između dvije države ostala je na 38. paraleli.

6

Druga etapa Hladnog rata trajala je od 1953. do 1962. a obilježila ju je trka u naoružanju i

kubanska raketna kriza. Godine 1953., promjena u političkom vodstvu na obe strane

promijenila je dinamiku Hladnog rata. U SAD-u, u januaru 1953. za predsjednika je prisegnuo

Dwight D. Eisenhower. Tijekom zadnjih 18 mjeseci Trumanove administracije američki

budžet za odbranu povećao se četiri puta. Eisenhower se odlučio na smanjivanje troškova za

vojsku tako što je prijetio američkom nuklearnom superiornošću nastavljajući efektivno voditi

SAD kroz Hladni rat. Dana 5. marta 1953. Josif Staljin umro je od posljedica srčanog udara, a

naslijedio ga je Georgij Malenkov. Staljinistički nastrojen Malenkov na vlasti je izdržao samo

šest mjeseci, kada ga je naslijedio Nikita Sergejevič Hruščov. S dolaskom Hruščova na vlast u

SSSR-u je započeo proces destaljnizacije i javnog osuđivanja Staljinove vladavine. Za

vrijeme Eizenhowerove vladavine došlo je do otvorenijih prijetnji Sovjetima da će SAD

snažno reagirati na bilo kakav oblik agresije koji bi mogao doći s njigove strane i to

upotrebom nuklearnog oružja. U Mađarskoj 1956. pojavila se jedina prijetnja cjelovitosti

Varšavskog pakta. Mađarska revolucija 1956. godine je bio spontani revolt protiv

komunističke vlade Mađarske i njenih nametnutih Sovjetskih patrona kojeg je poveo premijer

i reformist Imre Nagy uz potporu mnogih stanovnika, a trajala je od 23. oktobra do 10.

novembra. Ovo je bio prvi primjer protusovjetske revolucije u nekoj komunističkoj zemlji, a

završio je sovjetskom invazijom jer SSSR nije dozvolio Mađarima da svrgnu komunizam.

Godine 1957. objavljeno je da je SSSR lansirao u orbitu prvi svemirski satelit "Sputnjik" i

počela je svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a, kao i trka u naoružanju koja je zaprijetila

uništenjem čovječanstva. Došlo je do velikog i neočekivanog tehnološkog napretka i do

američke izgradnje raketa koje su mogle nositi nuklearne bojne glave. Nakon Sputnjika,

SSSR je 1957. poslao prvo živo biće, psa Lajku, u svemir, a 1961. godine je poslao i prvog

čovjeka u orbitu - Jurija Aleksejeviča Gagarina. Ovakav napredak Sovjetskog Saveza utjecao

je na Amerikance da 1969. pošalju ljude na Mjesec. Dana 15. juna 1961., istočnonjemački

vođa Walter Ulbricht održao je govor u kojem je pobio neke teorije o mogućoj izgradnji zida

između zapadnog i istočnog dijela Berlina. Nakon što su 12. augusta istočnonjemački vođe

prisustvovali jednoj vrtnoj zabavi, sljedećeg dana, 13. augusta 1961. započela je izgradnja 156

km dugog zida koji će biti znan kao Berlinski zid. Svrha zida je bila onemogućiti prijelaz

između Istočne i Zapadne Njemačke. Tijekom 1950-ih SSSR i SAD su započeli nuklearno

naoružavanje i izradu dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije

jedni drugih. Fizičar Andrej Saharov je 1953. izradio prvu sovjetsku hidrogensku bombu

znanu kao Tzar bomba. No, nakon 1956. stvari nisu išle najboljim putem za Sovjetski Savez,

a najbolji primjer toga je sovjetsko-kineski sukob. Sukob je počeo 1950-ih, a vrhunac je

7

dostigao na kraju 1960-ih tijekom graničnog sukoba 1969. Najznačajniji uzrok sukoba bili su

različiti nacionalni interesi dvaju zemalja i razlika u komunističkim ideologijama u zemljama.

Utrka u nuklearnom naoružanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata. Hruščov je

sklopio savez sa Fidelom Casrtom nakon kubanske revolucije 1959. u kojoj je Casrto došao

na vlast. Kada je Kuba počela instalirati nuklearne projektile američki predsjednik John

Fitzgerald Kennedy je 1962. uzvratio pomorskom blokadom. Taj događaj označio je početak

najveće hladnoratovske krize - kubanske raketne krize. Kada je Fidel Castro došao na vlast na

Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle prihvatiti komunističku zemlju i samu ideologiju u

svojoj blizini, te su, u skladu s tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog režima.

Sovjetski vođa Nikita Hruščov poslao je veliku vojnu pomoć Kubi i prema njoj je poslao

nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U oktobru 1962. američki špijunski avion otkrio je

jedan balistički projektil na lansirnom mjestu na Kubi. Kennedy je odmah zahtijevao da se

rakete uklone i naredio pomorsku blokadu Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize američka

prednost u strateškom oružju bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju

pripravnosti, pa je tako svijet tijekom dva dana 1962. godine živio na rubu nuklearnog rata.

Potom je Hruščov povukao projektile sa Kube, a zauzvrat dobio obećanje od SAD-a da će

povući svoje projektile iz Turske i da nikada neće napasti Kubu. Ovakvo rješenje kubanske

krize uzrokovalo je mijenjanje obojice vođa. John F. Kennedy ubijen je 22. novembra 1963. u

Dallasu kao dio zavjere jer su neki dužnosnici mislili da je preblag prema komunizmu i

smetalo im je što nije želio rat. Hruščov je smijenjen kao dio urote. Među urotnicima su bili

Aleksandar Šeljepin, Vladimir Semiščasnij i njegov nasljednik Leonid Brežnjev koji su, dok

je Hruščov bio na odmoru, održali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se Hruščov vratio,

izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loše vođenje

kubanske krize i odnosa sa Kinom, te loša organizacija sovjetske ekonomije. Odlaskom

Hruščova i Kennedyja Hladni rat je polako ušao u novi etapu koja je znana kao detant.

Treća etapa u okviru Hladnog rata trajala je od 1962. do 1979. a obilježio ju je vijetnamski

rat i zahlađenje odnosa između dvije velike sile. Sam SAD je nastavio podržavati proameričke

trećesvjetovne režime u Aziji. No, sukobi u prokomunističkim zemljama, najviše u

Vijetnamu, su se nastavili. Iako je Vijetnamski rat počeo 1959., SAD je nastavio podržavati

Južni Vijetnam u sukobu protiv Ho Ši Minovog Sjevernog Vijetnama sve do 1975. kada su

komunisti osvojili Sajgon i službeno pobijedili i uspostavili Socijalističku Republiku

Vijetnam. Ovaj sukob je jako oslabio američku ekonomiju i mnogi su ga gledali kao sramotan

poraz jedne velike svjetske sile od strane male države. U međuvremenu, Brežnjev se morao

8

suočiti sa obnavljanjem sovjetske ekonomije, koja je pala zbog velikih vojnih troškova. Još

jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je Kambodžanski građanski rat. Rat je

započeo 1967. zbog krize tijekom vladavine Norodoma Sihanouka. Tada je započelo

okupljanje komunističke vojske znane kao Crveni kmeri, a koju je vodio Pol Pot. Oružani

sukobi kulminirali su 1970. kada je počeo snažan udar Crvenih kmera na republikansku

vladavinu Lon Nola i njegove Kmerske Republike (koja je uspostavljena nakon puča 1970.).

Nakon 5 godina oružanih sukoba, Pol Potovi Crveni kmeri su u travnju 1975. zauzeli Phnom

Penh i time uspostavili Demokratsku Kampućeju. Zbog loše vladavine i diktature Pol Pota i

Demokratska Kampućeja je ukinuta 1979. tijekom Kambodžansko-vijetnamskog rata kada je

uspostavljenja Narodna Republika Kampućeja (koja je bila pod Vijetnamskom okupacijom) i

tek je 1993. država dobila svoj današnji naziv - Kambodža. Iako su se indirektni sukobi

između supersila Hladnog rata i dalje trajali, tijekom 1960-ih i 1970-ih došlo je do zahlađenja

odnosa i započela je sve veća i češća primjena detanta. Sam detant označavao je smirivanje

tenzija i zahlađivanje neprijateljskih odnosa između dvaju supersila, te pregovore koji su

trebali dovesti do kraja Hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su započeli sa primjenjivanjem

detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine 1972., američki predsjednik Richard Nixon

posjetio je Narodnu Republiku Kinu i sastao se sa vođom Maom Ce Tungom i premijerom Žu

Enlaiom. Nakon sastanka Nixon i Henry Kissinger su objavili da je došlo do značajnih

poboljšanja odnosa između SAD-a i Kine. Kasnije, u junu iste godine, Nixon i Kissinger su

otišli u Moskvu i objavili početak pregovora o ograničenju strateškog naoružanja koji su

trebali ograničiti proizvodnju skupih antibalističkih projektila i nuklearnih raketa.

Jomkipurski rat je bio sukob između Izraela i arapskih zemalja predvođenih Egiptom i Sirijom

vođen 1973. na području Sinaja. Nakon Lipanjskog rata, 1. rujna 1967. u sudanskom gradu

Khartoumu održan je arapski samit na kojem je odlučeno da nema ”mira, pregovora, ni

priznanja Izraela“. Rat je započeo na najveći židovski blagdan Yom Kippur, a trajao je samo

20 dana, no posljedice se osjećaju i danas. Rat je završio dogovorom o prekidu vatre koji je

doveo do Ženevske konferencije. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke

Golde Meir i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora predsjednika Cartera, on,

egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin tajno su se sastali u

američkoj bazi Camp David i vodili su pregovore koji su trajali 12 dana. Dana 17. rujna 1978.

potpisan je tzv. sporazum iz Camp Davida s kojim je Egipat priznao Izrael kao državu i time

postao prva arapska država koja je to učinila. Ovaj sporazum direktno je doveo do

potpisivanja Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma 1979. Osim Cartera, među ključnim

ličnostima koji su inicirali mir i normalizaciju odnosa između dvije zemlje bio je i sam

9

egipatski predsjednik Sadat, no on sam nije smio ništa inicirati jer su mnoge zemlje

Varšavskog pakta zaprijetile Egiptu ratom ako bi to učinio. No, potpisivanje mira i

priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja na Egipat od strane arapskih zemalja.

Egipat se prije smatrao najmoćnijom arapskom zemljom, no nakon što je Sadat potpisao mir

to se promijenilo, a isto to dovelo je i do suspendiranja Egipta iz Arapske lige u periodu od

1979. do 1989. Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do atentata na predsjednika

Sadata 6. listopada 1981. godine u kojem je i poginuo. Sadata je naslijedio tadašnji

potpredsjednik Hosni Mubarak koji i danas obnaša dužnost predsjednika. Iran je sve do 1979.

godine bio monarhija kojom je u tom periodu vladao Mohammed Reza Pahlavi. Iranska ili

islamska revolucija je događaj u kojem je Iran postao islamska republika. Glavni vođa

revolucije, Ruholah Homeini je sve do tada bio u egzilu, no kao vođa revolucije, nakon

pobjede revolucionara, Homeini je postao vrhovni vođa Irana. Revolucija je započela u

januaru 1978. sa prvim velikim protestima, a završila se usvajanjem novog teokratskog ustava

- čime je Homeini postao vrhovni vođa zemlje - decembar 1979.

Četvrta etapa Hladnog rata trajala je od 1979. do 1985. a obilježilo ju je novo povećanje

tenzija između dvije suprsile, te zbog toga neki historičari ovaj period nazivaju „Drugi Hladni

rat“. Godine 1980. Ronald Reagan je porazio Cartera na izborima i zalagao se za vojne

troškove kako bi se mogao suočiti sa SSSR-om. I Reagan i novoizabrana britanska premijerka

Margaret Thatcher su se odrekli sovjetske ideologije i probuduli rivalstvo koje je između tih

zemalja postojalo samo tijekom ranih 1940-ih. 1. rujna 1983. Sovjetski Savez je srušio KAL

007 dok je letio preko Sahalina. Ovaj događaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje

SAD-u da obustavi postavljanje balističkih projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan

je ovaj događaj, u kojem je poginulo 269 ljudi, opisao kao masakr. Reagan je potrošio $2,2

trilijuna na odbrambene troškove u osam godina. U kombinaciji sa ekonomskim problemima

iz 1970-ih, SAD su od najbogatije svjetske države došle na rang države sa najvećim dugom.

Tenzije su još jednom porasle tijekom 1980-ih kada je Reagan u Europu postavio američke

projektile koji bi mogli uništiti druge projektile u letu.Ovaj događaj označio je početak

Strateške obrambene inicijative koju su mediji nazvali i „Zvjezdani ratovi“. Godine 1980. u

Poljskoj počinje inicijativa za svrgavanje komunizma. Događaj u kojem je došlo propadanja

komunističkog sistema znan je kao Poljska revolucija. Zbog štrajkova i nemira širom zemlje,

vojni vrh je izvršio državni udar 1981. godine. Potom je izvršena promjena državnog i

društvenog sistema, i to mirnim putem. Prvi slobodni izbori u Poljskoj, ujedno i prvi

demokratski u istočnoj Europi, održani su u lipnju 1989. godine. Što se tiče samog vodstva u

10

SSSR-u i SAD-u tijekom ovog predzadnjeg perioda Hladnog rata, s jedne strane nije bilo

promjena, a s druge ih je bilo dosta. Nakon pobjede nad Carterom, Reagan je osvojio dva

mandata i ostao predsjednik sve do 1989. godine tj. do zadnje faze rata, ali u SSSR-u je bilo

drugačije. Brežnjev je umro 1982. godine, a naslijedio ga je Jurij Andropov. Nakon

Andropova, došao je Konstantin Černjenko koji je bio bliži Brežnjevu, no Černjenko je

vladao samo godinu dana kada je umro i naslijedio ga je Mihail Gorbačov, kojeg je sam

Andropov jako podržavao. Gorbačov je uvelike poboljšao odnose između dvaju zemalja, a na

vlasti je ostao sve do kraja Hladnog rata. Tijekom 1983., Reaganova administracija

intervenirala je u nekoliko međunarodnih sukoba. Među te sukobe spadaju Libanonski

građanski rat, invazija Grenade, bombardiranje Libije, a podržavala je i srednjoameričke

Kontraše - desničarske stranke koje su željele svrgnuti prosovjetsku FSLN sa vlasti u

Nikaragvi. Iako su Reaganove intervencije u Libiji i Grenadi Amerikanci smatrali dobrima,

njegovo podržavanje Kontraša nije dobro prihvaćeno. Jedna od afera koja je izbila u vezi s

tim kontrašima je Iran-Contra afera. Afera je izbila 1986. godine kada se otkrilo da SAD tajno

prodaje oružje Iranu (koji je tada ratovao s Irakom) i dobiveni novac troši kao potporu

kontrašima u Nikaragvi. Kao i SAD, i Sovjeti su intervenirali u sukobima u drugim zemljama.

Tijekom ovog perioda zbila se posljednja veća sovjetska intervencija. Sovjetsko-afganistanski

rat je sukob koji je započeo 1979., a trajao je punih deset godina. Iako je Brežnjev bio uvjeren

da će rat biti kratak, muslimanski gerilci su pružili izrazito dug i jak otpor. Kremlj je poslao

oko 100,000 trupa u Afganistan kako bi pomogli komunističkom režimu, što je dovelo do

toga da mnogi ovaj sukob nazivaju Sovjetskim Vijetnamom. No, ovaj sukob je više štetio

Sovjetima, nego što je Vijetnam Amerikancima jer je SSSR tada prolazio kroz domaću krizu.

5. Kraj i posljedice Hladnog rata

11

Rat u Afganistanu je započeo nakon što je novo uspostavljena Demokratska Republika

Afganiatsna provela marksističke promjene koje nisu dobro primljene od strane islamskog

stanovništva. Nakon sedam godina ratovanja protiv mudžahedina, komunistička vlada je

smijenila predsjednika Karmala i na vlast je došao Mohamed Nadžibulah koji je uveo i novi

ustav. Nakon godinu dana vlasti, Nadžibulah je započeo sa podržavanjem sovjetske inicijative

za povlačenje iz Afganistana. Ono je započelo 20. jula 1987., a završilo je 15. februara 1989.

čime je službeno i završen sovjetsko-afganistanski rat. Rat je imao snažne posljedice na

politiku SSSR-a koje su naposlijetku dovele i do njegovog raspada. Iako tijekom ovog perioda

nije bilo velikih vojnih intervencija, vojska je i dalje imala važnu ulogu. Na početku kraja

Hladno rata (1985.), američki predsjednik Reagan je osvojio svoj drugi mandat, a preminulog

Černjenka je naslijedio Mihail Sergejevič Gorbačov. Ovaj period označio je novi put u

vanjskoj politici dvaju zemalja jer je sam Reagan pozvao Gorbačova u SAD, i to neslužbeno,

te je time Gorbačov postao prvi sovjetski dužnosnik koji je neslužbeno posjetio SAD. No,

unatoč poboljšavanju odnosa sa SAD-om, Gorbačov se morao suočiti sa ekonomskom krizom

u svojoj zemlji. Ta kriza ponajviše je uvjetovana padom cijena nafte. Dana 12. jula 1987.,

Ronald Reagan bio je u Berlinu na proslavi 750. obljetnice grada. Tijekom svog govora na

Brandenburškim vratima Reagan je "izazvao" Gorbačova da sruši Berlinski zid. uistinu,

istočnonjemačke vlasti su dvije godine nakon dopustile ljudima iz DDR-a da prelaze u

Zapadni Berlin, a sam Berlinski zid službeno je srušen 1989. godine. Ovaj događaj bio je

ključan za reunifikaciju Njemačke, te jedan od najvažnijih događaja u odnosima SAD-a i

SSSR-a, a doveo je i do eventualnog kraja Hladnog rata. Godine 1987. u baltičkim zemljama

koje su pripadale SSSR-u započinje Raspjevana revolucija. Taj događaj odvijao se od 1987.

pa sve do 1991. godine kada tri zemlje, Estonija, Litva i Latvija dobivaju neovisnost. Godine

1988., Gorbačovljev kabinet donosi tzv. Sinatrinu doktrinu (nazvanu prema Franku Sinatri)

prema kojoj se Sovjetski Savez prestaje uplitati u pitanja unutarnjih poslova svojih saveznika.

Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju komunizma u mnogim zemljama Varšavskog pakta

i revolucijama 1989., a dovela i do eventualnog pada samog SSSR-a i kraja Hladnog rata.

Samo godinu dana nakon donošenja te doktrine, započinje tzv. jesen naroda. Taj događaj

obuhvaća revolucije u zemljama Istočnog bloka čiji je rezultat bio svrgavanje komunizma i

uspostava demokratske vlade. Revolucije su se dogodile u Čehoslovačkoj, Bugarskoj,

Poljskoj, DDR-u, Mađarskoj i Rumunjskoj. Ovi događaji doveli su do toga da SSSR ostane

posljednja zemlja (uz SFRJ, no i tu je započela kampanja nastankom zasebnih republika) u

Evropi koja još uvijek ima koliko-toliko čvrst komunistički sustav vlasti. No, u decembru

12

1989. godine, na sastanku u Malti, Mihail Gorbačov i novi američki predsjednik George

Herbert Walker Bush potpisali su ugovor kojim su završili Hladni rat, no ni taj događaj nije

označio službeni kraj rata. Službenim krajem rata smatra se 1991. godina kada je došlo do

kolapsa SSSR-a.

6. Zaključak

13

Hladni rat je, svakako, bio sukob koji je obilježio drugu polovicu dvadesetog stolječa. To

je bio politički konflikt između dvije največe supersile koje je svijet ikad vidio s obzirom na

njihovu tehnološku i oružanu razvijenost. Na sreču po sve nas ovaj konflikt nikada nije

prerastao u oružani sukob svjetskih razmjera. Međutim, Hladni rat je donio i neke dobre stvari

za cijelo čovječanstvo. Kada ovo kažem, prvenstveno mislim na svemirsku trku između

SSSR-a i SAD-a. Godine 1957. objavljeno je da je SSSR lansirao u orbitu prvi svemirski

satelit „Sputnjik“. Nakon „Sputnjika“, SSSR je 1957. poslao prvo živo biće, psa Lajku, u

svemir, a 1961. godine je poslao i prvog čovjeka u orbitu - Jurija Aleksejeviča Gagarina.

Ovakav napredak Sovjetskog Saveza utjecao je na Amerikance da 1969. pošalju ljude na

Mjesec. Neil Armstrong je prvi čovjek koji je 21. jula 1969. godine kročio nogom na Mjesec.

Ono što je bilo loše je bila trka u naoružanju. Došlo je do velikog i neočekivanog tehnološkog

napretka i do američke izgradnje raketa koje su mogle nositi nuklearne bojne glave.

Naposljetku je upravo „zvijezdani rat“ koji je nametnuo Ronald Reagan uništio SSSR. SAD i

SSSR su u osamdesetim godinama izdvajali podjednake količine novca za naoružanje,

međutim SSSR je izdvajao oko 31 % svog bruto nacionalnog dohotka, dok je SAD izdvajao

svega 4,4 % bruto nacionalnog dohotka, ipak američki buđet je nešto sasvim drugo u odnosu

na ruski. 13. augusta 1961. započela je izgradnja 156 km dugog zida koji će biti znan kao

Berlinski zid. 1989. godine Berlinski zid je službeno srušen i taj događaj se pamti kao događaj

koji je ujedinio Zapadni i Istočni Berlin, Zapadnu i Istočnu Evropu, događaj koji je ponovo

ujedinio cijeli svijet.

7. Literatura

14

1. Bemfrod Henri Parks, Istorija Sjedinjenih Država, RAD, Beograd, 1985

2. Kenedi Pol, Uspon i pad velikih sila, CID, Podgorica, 1999

3. Painter David, Hladni rat – povijest međunarodnih odnosa, Zagreb, 2002

15