1

TRILOGIJANaslov izvornikaHenry Miller TROPIC OF CANCERHENRY MILLERRAKOVA OBRATNICAS engleskoga preveo ANTUN ŠOUAN1978 OTOKAR KERŠOVANI - RIJEKATisak: »RIJEČKA TISKARA«, Rijeka

»Ovi će romani, malo-pomalo, ustupiti mjesto dnevnicima ili autobiografijama — zanosnim knjigama, kad bi čovjek samo znao kako da među onim što naziva svojim doživljajima odabere ono što je zaista njegov doživljaj i kako da istinito zabilježi istinu«.Ralph Waldo EmersonRAKOVA OBRATNICAŽivim u vili Borghese. Nigdje nema ni mrvice prljavštine, ni jedna stolica nije pomaknuta sa svojega mjesta. Ovdje smo posve sami i mrtvi smo.Sinoć je Boris otkrio da je ušljiv. Morao sam mu obrijati pazuhe, ali čak ni tada svrbež nije prestao. Kako se čovjek može zaušljiviti na ovako lijepom mjestu? Ali nije važno. Ne bismo se nikada tako intimno upoznali, Boris i ja, da nije bilo tih ušiju.Boris mi je upravo izložio rezime svojih pogleda. On je prorok vremena. Vrijeme će i dalje biti loše, kaže on. Bit će više nesreća, više smrti, više očaja. Ni najmanjega znaka da će doći do promjene. Rak vremena nas postepeno izjeda. Naši su se he-loji poubijali, ili se ubijaju. Heroj, prema tome, nije \ rijeme, nego bezvremenost. Mi moramo krenuti uko-ink, strojevim korakom, prema tamnici smrti. Nema bijega. Vrijeme se neće promijeniti.Jesen je moje druge godine u Parizu. Poslali •u me ovamo zbog nekog razloga, koji još uvijek nisam u stanju da dokučim.Nemam novaca, nemam prihoda, nemam nade. Im sam najsretniji čovjek na svijetu. Prije godinu ilmia, prije šest mjeseci, mislio sam da sam umjetnik Više to ne mislim, sad jesam. Sve što je lite-i.it ih a, otpalo je od mene. Nema više knjiga koje 11 i-ba napisati, bogu hvala.9UV1JCK ZNa sreću? Da, na sreću. Zamislite samo ljudsku rasu kako hoda po svijetu s podignutom košću. Klokan ima dvostruki penis — jedan za radne dane a drugi za praznike. Drijemam. Pismo od neke ženke, u kojem me pita da li sam se sjetio naslova za svoju knjigu. Naslova? Svakako: »Ljupke lezbijke«.Vaš anegdotski život! Fraza gospodina Borowskog. Svake srijede ručam s Borowskim. Njegova žena, usahla krava, predsjeda obredu. Ona sada uči engleski — omiljena joj je riječ »prljav«. Po tome odmah možete vidjeti kakva su govna ti Borowski. Ali čekajte ...Borowski nosi odijela od prugastog samta i svira harmoniku. Neodoljiva kombinacija, naročito kad uzmete u obzir, da nije loš umjetnik. Pravi se da je Poljak, ali nije, naravno. Borowski je Židov, a otac mu je bio filatelist. Zapravo, gotovo sav Montparnasse se sastoji od Židova ili polu-Ži-dova, što je još gore. Tu su Carl i Paula, i Cron-stadt i Boris, i Tanja i Sylvester i Moldorf i Ludila. Svi osim Fillmora. Ispalo je da je i Henry Jordan Oswald također Židov. Louis Nichols je Židov. Cak i van Norden i Cherie su Židovi. Frances Blake je Židov, ili Židovka. Titus je Židov. Židovi me, dakle zatrpavaju kao snijeg. Ovo pišem za svog prijatelja Carla, kojemu je

2

otac isto Židov. Sve je ovo važno razumjeti.Među svima njima najzgodniji Židov je Tanja, i zbog nje ću i ja postati Židov. Zašto ne? Ja već govorim kao Židov. I ružan sam kao Židov. Osim toga, tko Židove mrzi više od samih Židova?Suton. Tamno plava boja, voda glatka kao staklo, stabla blistaju i rastapaju se. Tračnice se gube u kanalu kod Jauresa. Duga gusjenica lakiranih bokova ruši se kao po toboganu. Ovo nije Pariz. Ovo nije Coney Island. Ovo je sumracna mješavina svih gradova Evrope i srednje Amerike. Željeznička ran-11 mene, tračnice crne, mrežaste, ne postavljene po planu nekog inženjera, nego katakli-zmične u nacrtu poput onih stravičnih pukotina u polarnom ledu, koje kamera bilježi u stupnjevima crnog.Hrana je jedna od stvari u kojima neizmjerno uživam. A u ovoj lijepoj vili Borghese jedva da ima kakvog traga hrani. Katkada me to apsolutno zastrašuje. U više navrata rekao sam Borisu da naruči kruha za doručak, ali on uvijek zaboravlja. Čini se da on doručkuje vani. A kada se vrati natrag, čačka zube, i s njegove kozje bradice visi malo jaja. Jede u restoranu zbog obzira prema meni. Kaže da mu teško pada da jede puno, dok ga ja promatram.Sviđa mi se van Norden, ali ne dijelim njegovo mišljenje o njemu samom. Ne slažem se, na primjer, da je on filozof ili mislilac. On je naprosto pizdo-ljubac. I nikada neće postati pisac. Ni Sylvester neće biti pisac, makar mu ime blistalo u crvenim reklamnim svjetlima od pedeset hiljada svijeća. Jedini pisci u okolini, prema kojima gajim neko poštovanje, za sada su Carl i Boris. Opsjednuti su. Oni žare iznutra bijelim plamenom. Ludi su, i gluhi za sve. Patnici su.Moldorf, s druge strane, koji isto tako pati na svoj naročiti način, nije lud. Moldorf se opija riječima. On nema žila ni drugih krvnih sudova, ni srca ni bubrega. On je putni kovčeg ispunjen bezbrojnim ladicama, a na ladicama su etikete ispisane bijelom tintom, smeđom tintom, crvenom tintom, plavom tintom, cinoberom, šafransko-žutim, anilinskim crvenilom, sienom, bojom marelice, tirkizom, oniksom, vinom, haringom, havanom, plijesnju i rđom, gorgonzolom . . .Preselio sam pisaći stroj u susjednu sobu, gdje se mogu motriti u zrcalu dok pišem.12Tanja je kao Irena. Njoj mnogo treba. Ali P stoji i jedna druga Tanja, Tanja, koja nalikuje $ kom krupnom sjemenu, koja svud oko sebe prosiP pelud — ili, recimo, nalikuje onom Tolstojevom V zoru u staji, gdje se iskopava embrio, lanja j6 groznica — les voies urinaires, Cafe de Liberte, Place des Vosges, upadljive kravate na p levaru Montparnasse, mračne kupaonice, Porto se ' cigarete Abdullah, adagio sonate Pathetique, slus11 pojačala, tračerska sijela, grudi boje paljene Sienf1 '. teške podvezice, koliko je sati?, zlatni iazani punje.. kestenjem, svilenasti prsti, magličasti sumraci k0*. se pretvaraju u crni česmin, akromegalija, ra# delirij, topli velovi, žetoni za poker, krvavo crv^ sagovi i meka bedra. Tanja govori tako da svi iaoS> čuti: »Ja ga volim!« I dok se Boris pali ona veli: »Sjedni ovamo! O Boris... Rusija!'" što da učinim? Dođe mi da se raspuknem!«Noću, dok gledam Borisovu kozju bradicu k^ leži na jastuku, dobivam histerični napadaj. O Tafl) ' gdje je sada ona tvoja topla pička, gdje krupna ška bedra, gdje meki nabubreni bokovi! U v&° je kurcu pedalj duga kost. Razmrdat ću svaki ^ tak tvoje pizde, Tanja, napunit ću je sjemenog' Kad te pošaljem kući, tvom Sylvestru, abdomen . te boljeti, maternica će ti se izvrnuti naopako. *■ tvoj Sylvester! Da, on možda znade naložiti vatf ' ali ja, ja znam kako se raspaljuje pizda. Kao da . gorućim strijelama gađam, Tanja, jajnici ko da si* žeravica! Da li je sada tvoj Sylvester malo

3

Iju" moran? Osjeća nešto, zar ne? Osjeća on ostatke x&.° velikog kurca. Malo sam više razmaknuo obale, j. glačao sam zgužvane krpice. Nakon mene možeš f mati pastuhe, bikove, ovnove, zmajeve, bernardif U rektum možeš nabiti žabe krastače, šišmiše i guS . re. Možeš prditi u arpeggiu, ako ti se hoće, ili nap citru preko svoga pupka. Jebem te tako, Tanja, ostaneš odjebena. Ako se bojiš toga što te jet> javno, jebat ću te privatno. Iščupat ću nekoliko &13čiča iz tvoje pizde i prilijepiti ih na Borisovu bradicu. Zagrist ću tvoj klitoris i ispljunuti komade velike kao dva franka ...Nebo boje indiga, s kojeg su se raščistili ru-nasti oblaci, sablasna stabla beskrajno rastegnuta, a crne im grane gestikuliraju poput mjesečara. Mračna, sablasna stabla, kojima su debla blijeda poput pepela od cigara. Veličanstvena tišina, posve evropska. Spušteni kapci, zakračunati dućani. Tu i tamo crveno svjetlo koje označava mjesto sastanka. Stroge fasade, gotovo odbojne: besprijekorno čiste, zamrljane samo sjenama, koje baca drveće. Dok prolazim kraj Oranžerije, podsjećam se na drugi Pariz, na Pariz Maughama, Gaugina, na Pariz Georga Moorea. Pomišljam na onog strašnog Španjolca koji je tada zaprepaštavao svijet akrobatskim skokovima od stila do stila. Razmišljam o Spengleru i njegovim strašnim pronunciamentima, i pitam se da li je sa stilom, stilom velikih razmjera, zauvijek svršeno.Kažem da je moj duh zaokupljen tim mislima, ali to nije istina: tek kasnije, nakon što sam prešao Seinu, nakon što sam ostavio iza sebe karneval svjetala, dopustio sam svom duhu da se poigra s tim idejama. Za trenutak ne mogu misliti ni na šta —-osim da sam razumno biće, kojega je probolo čudo ovih voda, što odražavaju zaboravljeni svijet. Duž cijele obale stabla se teško naginju nad ulašteno zrcalo. Kad se podigne vjetar i ispuni ih sumornim mrmljanjem ona će prosuti nekoliko suza i drhtati, dok voda kraj njih protječe. Mene to guši. Nema nikoga kome bih mogao saopćiti makar djelić svojih osjećaja...Neprilika je s Irenom što ima putnu torbu umjesto pizde. Njoj treba nešto krupno da bi stavila u torbu. Ogromnu, avec des choses inoui-e s. Llona opet, ta ima pizdu. Znam to zato, jer nam14je poslala nekoliko dlaka odozdo. Llona — divlja magarica koja njuška užitak u vjetru. Na svakom se povišenom brežuljku znala kurvati — a katkada u telefonskim govornicama i javnim zahodima. Kupila je Kingu Carolu krevet i zdjelicu za brijanje s njegovim inicijalima. Ležala je nasred ulice Tottenham Court podignute suknje i nadrkavala se prstom. Upotrebljavala je svijeće, patrone od vatrometa i kvake za vrata. U cijeloj zemlji nije za nju bilo dovoljno velikog kurca. Ni jednog jedinog. Ljudi bi ulazili u nju i tamo se skvrčili. A ona je željela kurac, koji se može rastegnuti, rakete koje unutra eksplodiraju, vrelo kipuce ulje od voska i kreozota. Ona bi vam odsjekla kurac i držala ga zauvijek u sebi, kad biste joj dopustili. Jedna pizda od milijun, Llona! Prava laboratorijska pizda, i nema takvog lakmus papira, koji bi mogao pokazati njenu boju. A bila je i la-žljivica, ta Llona. Nikada zapravo nije kupila krevet svom Kingu Carolu. Okrunila ga je bocom whis-kyja, a jezik joj je bio pun uši i sutrašnjice. Jadni se Carol mogao samo skvrčili u njoj i umrijeti. Ona bi izdahnula, a on bi ispao iz nje poput kakve mrtve školjke.Ogromna, za krupnu robu, avec de choses i n o u i e s. Torba bez ručki. Rupa bez ključa. Imala je njemačka usta, francuske uši, rusku stražnjicu. Pizdu međunarodnu. Kad bi ta zamahnula zastavi.-com, unutra bi se crvenilo sve do grla. Kao da ulazite na bulevaru Jules Ferry, a izlazite na Porte de la Villctte. Kao da bacate gušteraču u

4

kakva kolica — crvena kolica s dva točka, prirodno. Kao stjecanje rijeka Ourcq i Marne, gdje se voda šljapkajući šulja kroz kanale i leži poput stakla pod mostovima. Llona sada tamo leži, a kanal je pun stakla i krhotina: mimoze plaču, a vlažni magličasti prdež je na prozorskim staklima. Jedna pizda od milijun, ta Llona! Sama pizda i staklasta stražnjica na kojoj možete čitati povijest cijelog Srednjeg vijeka.15Moldorf vam isprva predočuje karikaturu čovjeka. Izbuljene oči. Michelinske usne. Glas poput graškove juhe. Pod prslukom uvijek nosi malu krušku. S koje god strane pogledali vidite uvijek istu panoramu: japanska burmutica, ručka od slonovače, šahovska figura, lepeza, s motivom hrama. Fermentirao je već toliko dugo, da je bezobličan. Kvasac lišen vitamina. Vaza bez umjetnog cvijeta.Ženke su bile dva put oplođene u devetom stoljeću, a onda opet u vrijeme renesanse. Nosile su ga kroz veliku seobu naroda u žutim i bijelim utrobama. Davno prije Exodusa, neki je Tatar pljunuo u njegovu krv.Njegova je dilema dilema patuljka. Svojim okom na peteljci on gleda oko sebe obrise projicirane na neizmjerno veliko platno. Njegov glas, sinhroniziran s majušnom sjenkom glave od pribadače, opija ga. On čuje grmljavinu, gdje drugi čuju samo cviljenje.Eto njegova duha. To je amfiteatar, u kojem glumac daje protejsku predstavu. Moldorf, mnogoiik i nepogrešiv, prolazi kroz svoje uloge — klaun, žongler, mađioničar, svećenik, bludnik, šarlatan. Amfiteatar mu je premalen. On ga diže dinamitom u zrak. Publika je drogirana. On ju drži na uzdi.Bezuspješno pokušavam da se približim Moldor-fu. To je kao da čovjek pokušava da se približi bogu, jer Moldorf jest Bog — nikad nije ni bio ništa drugo. Ja samo bilježim riječi...O njemu sam stvarao mišljenja koja sam morao odbaciti, da bih stvorio druga mišljenja, koja sada revidiram. Nabo sam ga na pribadaču, samo da bih otkrio da ovo što imam u rukama nije govnovalj nego libela. On bi me vrijeđao svojom grubošću, a tada bi me opčarao tankoćutnošću. Bio bi glagoljiv do zagušljivosti, a onda tih poput Jordana.Kad ga vidim kako kaska prema meni da me pozdravi, ispruživši svoje šapice, znojnih očiju, čini mi se da se susrećem sa... ne, tako se o tome ne može govoriti!16i»Comme un oeuf dansant sur un jet d'ea u.«Posjeduje samo jedan štap... sasvim osrednji. U njegovom su džepu komadići papira koji sadrže recepte za Weltschmerz. Sada se izliječio, a neka mala Njemica, koja mu je prala noge, sada mu lomi srce. Poput gospodina Nonentiteta koji svuda sa sobom vucara svoj rječnik Gujuratija. »Neizbježan za svakoga«, — što nesumnjivo treba da znači »neizostavan«. Borowski bi sve ovo smatrao nerazumljivim. Borowski nosi svakoga dana u tjednu drukčiji štap, a poseban za Uskrs.Mi imamo toliko -mnogo zajedničkih tačaka, da mi je kao da se gledam u razbijenom zrcalu.Pregledavao sam svoje rukopise, stranice iškra-bane ispravkama. Stranice literature. To me malo zastrašuje. Toliko naličim Moldorfu. Samo ja nisam Židov, a Nežidovi imaju drukčiji način patnje. Oni pate bez neuroza, a kao što Sylvestar kaže, čovjek koji nikada nije bolovao od neuroze, ne zna što je patnja.Jasno se sjećam kako sam uživao u vlastitoj patnji. Kao da čovjek dovede kakvo štene u krevet, da s njime spava. Povremeno te zagrebe šapom i tada se zaista prestrašiš. Inače nema straha — kadgod hoćeš možeš ga izbaciti iz postelje ili mu

5

zavrnuti vratom.Ima ljudi koji se ne mogu odhrvati želji da udu u kavez s divljim zvijerima i da se dadu rastrgati. Ulaze u kavez čak i bez revolvera ili biča. Od straha su neustrašivi... Za Židova je svijet takav kavez, pun divljih zvijeri. Vrata su zaključana, a on \c u kavezu bez biča i revolvera. Njegova je hrabrost tolika da on ne osjeća čak ni smrad izmeta u kutu. Gledaoci pljeskaju, a on to ne čuje. Drama, misli on, tlcšava se u samom kavezu. Kavez je, misli on, svijet. Stojeći tako, sam i bespomoćan, dok su vrata /.iključana, on otkriva da lavovi ne razumiju njegov K'/.ik. Nijedan lav nije čuo za Spinozu. Spinoza? Ne, inje to za jelo. »Dajte nam mesa!« urlaju lavovi, dok.' K.ikova obratnica ^7on pred njima skamenjeno stoji, ideje su mu se sledile, a njegov je Weltanschauung trapez van dosega. Jedan jedini udarac lavlje šape i njegova je kozmo-gonija smrskana.A i lavovi su razočarani. Oni su očekivali krv, kosti, hrskavicu, tetive. Oni žvaču i žvaču, ali riječi su samo guma, a guma je neprobavljiva. Guma je osnovica preko koje se posipa šećer, pepsin, majčina dušica, Gospino bilje — i tek se tada može smatrati žvakaćam. Samoj gumi, dok se sabire, nema prigovora. Sabirači gume doplovili su ovamo na hrptu potonulog kontinenta. Donijeli su sa sobom algebarski jezik. U pustinji Arizone sastali su se s Mongolima, koji su došli sa sjevera, ulašteni kao patliđani. Kratko vrijeme nakon što se Zemlja iskosila u svoj gi-roskopski nagib — kad se Golfska struja rastajala od japanske. U srcu tla pronašli su krečnjak. I samu zemljinu utrobu ukrasili su čipkom svoga jezika. Izjedali su jedan drugome crijeva i prašuma ih je zavila, prekrila njihove kosti i lubanje, njihov čipkasti krečnjak. Jezik im je zaboravljen. Tu i tamo čovjek još uvijek nalazi ostatke menažerije, čeonu kost prekrivejnu znakovima.Kakve sve ovo ima veze s tobom, Moldorfe? Riječ u tvojim ustima je anarhija. Kaži je, Moldorie, ja je očekujem. Kad se mi rukujemo, nitko ne zna rijeke, koje protječu kroz naš znoj. Dok ti uobli-čavaš riječi, napola rastavljenih usnica, dok ti slina grglja u obrazima, ja sam već napola skočio preko Azije. Kad bih uzeo tvoj štap, ovakav osrednji kakav jest, i probušio njime malu rupu u tvom boku, mogao bih sakupiti dovoljno materijala da napunim Britanski muzej. Mi zastanemo na pet minuta i progutamo stoljeća. Ti si sito kroz koje se protiskuje moja anarhija, pretapajući se u riječi. Iza riječi je kaos. Svaka riječ je šipka, žica, ali nema i nikada neće biti dovoljno žica, da se od njih napravi mreža.18Dok sam bio odsutan, netko je objesio zastore na prozorima. Nalikuju tirolskim stolnjacima zamo-čenim u lizol. Soba se iskri. Sjedim u krevetu, za-blješten, razmišljajući o čovjeku prije njegova rođenja. Iznenada počinju zvoniti zvona, sablasna nezemaljska glazba, kao da sam prenesen na stepe srednje Azije. Nekoja zvone dugim lijenim zvukom, dok druga prasnu pijano, plačno. A sada je opet tiho, osim one posljednje note koja jedva da remeti tišinu noći — samo jedva čujni visoki gong, koji gasne poput plamena.Sklopio sam sa sobom prešutni dogovor da ne promijenim ni jedan jedini redak ovoga što pišem. Mene ne zanima usavršavanje mojih misli niti mojih postupaka. Pokraj savršenstva Turgenjeva postavljam savršenstvo Dostojevskoga. (Ima li išta savršenije od Vječnoga muža?) Ovdje, dakle, u jednom te istom mediju, imamo dvije vrste savršenstva. Ali u van Goghovim pismima postoji savršenstvo, koje nadilazi i jedno i drugo. To je trijumf pojedinca nad umjetnošću.Ima samo jedna jedina stvar, koja me sada vitalno zanima, a to je da zabilježim sve što se u knjigama izostavlja. Nitko se, koliko vidim, ne koristi onim elementima u

6

zraku, koji daju pravac i motivaciju našim životima. Samo ubojice, čini se, crpu iz života /udovoljavajući dio onoga što životu daju. Ovo doba zahtijeva nasilje, ali postižemo samo promašene eksplozije. Revolucije se guše u klici, ili opet prebrzo uspijevaju. Strast se brzo iscrpljuje. Ljudi se vraćaju idejama, comme d'habitude. Ne propovijeda se ništa što može trajati više od dvadeset i i'etiri sata. Živimo milijun života, u trajanju jedne 'oneracije. U proučavanju entomologije ili života dubokog mora, ili u djelatnosti stanica, nalazimo19Telefon prekida ovu misao koju ionako ne bih nikad bio u stanju da završim. Dolazi netko da unajmi stan ...ćini se da je gotovo s ovim mojim životom u vili Borghese. Što ćemo, uzet ću ove stranice i preseliti se. Stvari će se i drugdje događati. Stvari se uvijek događaju. Čini se da kamo god idem ima drame. Ljudi su poput ušiju — zakopaju vam se pod kožu i tamo ostaju. Vi se češete i češete, dok ne po-teče krv, ali se nikada ne možete trajno riješiti ušiju. Kamo god idem, ljudi prave zbrku od svojih života. Svako ima svoju ličnu tragediju. Svima je to danas u krvi — nevolja, umor, bol, samoubistvo. Atmosfera je zasićena nesrećama, razočaranjima, jalovo-šću. česi se, česi i česi, — dok ne ostaneš bez kože. Ali ipak, to na mene djeluje uzbudljivo. Umjesto da se obeshrabrim ili da budem potišten, ja u tome uživam. Ja glasno tražim sve više i više nesreća, krupnije nevolje, strasnije propasti. Htio bih da cijeli svijet ispadne iz kolotečine, htio bih da se svi išče-šu do smrti.Prisiljen sam sada da živim toliko brzo i bjesomučno da jedva imam vremena da zapišem i ove fragmentarne bilješke. Nakon telefonskog razgovora stigli su neki gospodin i njegova žena. Pošao sam gore u sobu da malo prilegnem za vrijeme poslovnih pregovora. Ležao sam, razmišljajući kakav će biti moj idući potez. Nipošto se neću vratiti u krevet onog pedera i bacakati se cijele noći, raščišćavajući mrvice kruha nožnim prstima. Ta gadna bljuvotina od čovjeka! Ako ima išta gore nego biti peder, to je onda biti škrtac. Plašljivi cmizdravi guzičar, koji živi u stalnom strahu da će jednoga dana ostati bez prebite pare — možda osamnaestog marta ili tačno dvadeset i petoga maja. Kava bez mlijeka ili šećera. Kruh bez maslaca. Meso bez soka, ili uopće bez mesa. Bez ovoga i bez onoga! Prljavi mali škrtac! Ali otvoriš li jednoga dana ladicu pisaćeg stola, naći ćeš no-20vac skriven u čarapi. Preko dvije tisuće franaka — i čekove koje još uopće nije unovčio, čak mi ni sve to ne bi toliko smetalo, da u svojoj francuskoj kapi nisam uvijek nalazio talog od kave, a smeće na podu, da ne govorimo o posudicama kreme i masnim ručnicima i uvijek začepljenom slivniku. Kažem vam, taj mali gad je smrdio ko kuga — osim onda kad bi se sav namočio kolonjskom vodom. Uši su mu bile prljave, oči su mu bile prljave, stražnjica mu je bila prljava. Bio je sav iščašen, astmatičan, ušljiv, patuljast, morbidan. Ali sve bih mu to bio mogao oprostiti, da mi je davao samo pristojan doručak! Ali čovjek koji skriva dvije tisuće franaka u prljavoj čarapi i neće da nosi čistu košulju, ni da namaze malo maslaca na kruh, takav čovjek nije samo buzerant, nije naprosto škrtac — to je imbecil!Ali ovo o pederu, nema prave veze. Napeto osluškujem što se dolje događa. Posjetili su nas neki gospodin Wren i njegova žena da bi pogledali stan. Govore o tome da bi ga uzeli. Samo govore o tome, bogu hvala. Gospođa Wren se raskalašno smije — pred nama su komplikacije. Ali sada govori gospodin Wren. Glas mu je grub, hrapav, bučan, teško tupo oružje, koje se probija kroz meso, kost i tkivo.Boris me zove da siđem, da bi me predstavio. Trlja ruke kao kakav mešetar. Razgovaraju o nekoj priči koju je napisao gospodin Wren, priči o konju, koji je

7

uganuo nogu.»Ali ja sam mislio da je gospodin Wren slikar?«»Svakako«, kaže Boris namigujući mi, »ali zimi piše. A piše dobro... Izvanredno dobro.«Pokušavam navesti gospodina Wrena da govori, da kaže nešto, bilo što, da govori čak o šepavom konju ako je potrebno. Ali gospodin Wren je gotovo sasvim neartikuliran. Dok pokušava nešto ispričati o onim dugim mučnim mjesecima, koje je proveo uz pero, postaje gotovo nesuvisao. Provodi, kaže, mjesece i mjesece prije nego stavi ijednu riječ na papir.21(A zima ima samo tri mjeseca!) O čemu razmišlja sve zimske mjesece i mjesece? Tako mi bog pomogao, nikako ne mogu vidjeti u tom čovjeku pisca. A ipak gospođa Wren kaže, da onda kad se on dade na posao iz njega naprosto lijeva.Razgovor luta. Teško je slijediti misli gospodina Wrena, jer on ništa ne kaže. On misli usput — kako je to formulirala gospođa Wren. Gospođa Wren formulira sve o gospodinu Wrenu u najdraže-snijem svjetlu. »On misli usput« — vrlo šarmantno, zaista šarmantno, kako bi rekao Borowski, ali zapravo vrlo bolno, posebno onda kada mislilac nije ništa drugo nego šepavi konj.Boris mi daje novaca da kupim pića. Odlazeći po piće ja sam već pijan. Znam tačno kako ću početi kad se budem vratio kući. Dok hodam ulicom stvar počinje: veličanstveni govor u meni, koji grgolji poput raskalasnog smijeha gospođe Wren. Čini mi se da se ona već malo nacvrcala. Zinut će od čuda, dok bude slušala pijana. Izlazeći iz trgovine vina, čujem kako grgolji javni pisoar. Sve je raskalašno i tečno. Htio bih da gospođa Wren sluša...Boris opet trlja ruke. Gospodin Wren opet muca i pijucka. Držim bocu između nogu i guram vadičep unutra. Gospođa Wren drži otvorena usta s očekivanjem. Vino pljuska među mojim nogama, sunce pljuska kroz otvoreni prozor, a u mojim žilama mu-žira i pljuska tisuću ludih stvari, koje počinju sada izvirati iz mene bez glave i repa. Govorim im sve što mi padne na pamet, sve što je u meni bilo čvrsto zakopčano, a što je slobodni smijeh gospođe Wren nekako oslobodio. S tom bocom između nogu i suncem koje pljušti kroz prozor, ja opet jednom doživljavam raskoš onih bijednih dana kad sam prvi put došao u Pariz, zbunjena vječno siromašna osoba, koja je opsjedala ulice poput kakve sablasti na gozbi. Sjećanje mi se vraća kao kakav vodopad — zahodi koji ne rade, neki princ, koji mi lasti cipele, kino Splendid, gdje sam spavao na vlasnikovu kaputu,22rešetke na prozoru, osjećaj gušenja, debeli žohari, povremeno pijančenje i lumperajke. Rose Cana-que i Naples koji umiru u sjaju sunca. Plesali smo po ulicama s praznim želucem, posjećivali katkad posve nepoznate ljude — madame Delorme, na primjer.Kako sam uopće dospio do madame Delorme, ne mogu sada više ni zamisliti. Ali dospio jesam; uvukao sam se nekako unutra, pokraj vratara, pokraj služavke u bijeloj pregačici, uvukao sam se u samu palaču, u svojim hlačama od prugastog samta i lovačkoj jakni — bez ijednog dugmeta na šlicu. Još i sada osjećam okus zlatne atmosfere one sobe, gdje je madame Delorme sjedila na prijestolju u svojoj muškobanjastoj odjeći, sa zlatnim ribicama u akvariju, s mapama staroga svijeta, s lijepo uvezanim knjigama. Opet osjećam kako mi se njena teška ruka oslanja o rame, plašeći me malo svojom zagušljivom lezbijskom atmosferom.Mnogo je udobnije dolje u onoj gustoj ljudskoj kaši, koja se ulijeva u kolodvor St. Lazare, kurve u vežama, boce kisele vode na svakom stolu, gusta plima sperme koja

8

preplavljuje ulične kanale. Nema ništa bolje između pet i sedam nego da te guraju u toj gomili, da slijediš kakvu nogu ili zgodna prsa, da se krećeš plimom, dok ti se u mozgu sve kovitla. Neobična su bila zadovoljstva tih dana. Nema sastanaka, nema poziva za večeru, nema programa, nema para. Zlatno razdoblje, kad nisam imao ni jednog jedinog prijatelja. Svakoga jutra sumorna šetnja do American Expressa i svakoga jutra neizbježivi odgovor službenika. Jurio sam tamo ovamo poput stjenke, sabirači povremeno opuške, katkad krišom, katkada drsko, sjedio na klupi pritiskujući utrobu da prestane kruljiti ili šetao kroz Jardin des Tuileries H'ije bi dobio erekciju gledajući nijeme statue. Ili 1 > i li lutao noću uz Seinu, lutao i lutao, silazeći s uma oil ljepote prizora, od stabala koja se naginju nad vodu, od slomljenih slika u vodi, od šuma struje pod23krvavim svjetlima mostova, dok žene spavaju u vežama, spavaju na novinama, spavaju na kiši; svugdje u pljesnivim trijemovima katedrala prosjaci i uši i stare padavičave vještice; drvena kolica naslagana poput bačava za vino u sporednim uličicama, miris jagoda i kupina na tržnici, a stare crkve okružene povrćem i plavim lučnim svjetiljkama, kanali uz pločnik klizavi od smeća, i žene u svilenim papučicama koje na kraju cjelonoćne pijanke teturaju kroz prljavštinu i gamad. Place St. Sulpice, tako miran i pust kraj, gdje je svakoga dana oko ponoći dolazila jedna žena s razbijenim kišobranom, zagrnuta krparom; svake noći spavala bi tu na klupi pod svojim poderanim kišobranom, iz kojega su str-šala rebra, njeni košćati prsti; haljina bi joj pozelenjela, vonj raspadanja služio bi joj iz tijela, a ujutro bih i ja sam sjedio na istom mjestu, drijemajući mirno na suncu, proklinjući i psujući golubove, koji su posvuda pokupili mrvice. St. Sulpice! Debeli zvonici, gdje upadljivi plakati vise po vratima, a unutra plamsaju svijeće. Trg, koji je Anatole France toliko volio, pun onog šumora i mrmora s oltara, klokotanja vodoskoka, gukanja golubova, gdje mrvice nestaju kao čarolijom pometene, i onda samo muklo kruljenje u praznim crijevima. Ovdje bih sjedio dan za danom, misleći o Germa i ni i onoj prljavoj uličici kraj Bastille gdje je stanovala, dok se s oltara neprekidno čulo ono mrmljanje, a autobusi zviždali kraj mene jedan za drugim, i sunce je udaralo u asfalt — asfalt u mene i Germainu — u asfalt i cijeli Pariz i velike debele zvonike.A niz Rue Bonaparte, samo prije godinu dana, Mona i ja bismo znali šetati svake večeri, nakon što bi se oprostili s Borowskim. Tada mi još St. Sulpice nije mnogo značio, kao ni bilo što u Parizu. Ispran razgovorom. Gnušao sam se lica. Sit katedrala i trgova i menažerija i čega sve ne. Uzeo bih knjigu u crvenoj spavaćoj sobi, a stolica od trske bila bi mi neudobna; umoran od sjedenja na stražnjici cijeloga24božjega dana, umoran od crvenih zidnih tapeta, umoran od gledanja tolikih ljudi koji blebeću ni o čemu. Crvena spavaća soba i uvijek otvoren kovčeg; njene haljine leže uokolo u deliriju nereda. Crvena spavaća soba s mojim galošama i štapovima, bilježnicama koje nisam ni dotaknuo, rukopisima što leže hladni i mrtvi. Pariz! Koji znači Cafe Select, Dome, Buvlju tržnicu, American Express. Pariz! što znači štapove Borowskoga, šešire Borowskoga, gvaševe Bo-rowskoga, prethistorijske ribe i prethistorijske viceve Borowskoga.U tom Parizu 1928. samo se jedna noć ističe u mom sjećanju — noć prije nego što ću otploviti u Ameriku. Rijetka noć, kad se Borowski pomalo natreskao i pomalo gnušao nada mnom zbog toga što plešem sa svakom droljom u lokalu. Ali mi ujutro odlazimo! To govorim svakoj pički koje se dohvatim — odlazimo ujutro! To govorim i plavojki s ahatnim očima. I dok joj to pričam ona mi grabi ruku i stišće je između svojih nogu. U zahodu stojim pred školjkom s golemom erekcijom; stvar mi se čini

9

teškom i lakom u isto vrijeme, kao da imam komad olova s krilima. I dok ja tako stojim, unutra uplove dvije pičke — Amerikanke. Pozdravljam ih srdačno, s kurcem u ruci. One mi namiguju i prolaze. U predvorju zahoda, dok zakopčavam šlic, primjećujem jednu od njih kako čeka da joj prijateljica izađe iz zahoda. Glazba još uvijek svira i može se dogoditi da Mona dođe po mene, ili Borowski sa svojim štapom zlatne drške, ali ja sam joj se već bacio u zagrljaj, a ona me je zgrabila, i svejedno mi je, tko će doći i što će se dogoditi. Mi se uguramo u zahod i ja je podignem, spljeskam je u/a zid, i pokušavam da joj ga metnem, ali to mi ne uspijeva. Sjednemo na poklopac zahoda i pokušavamo tako, ali nam ni to ne ide od ruke. Kako god pokušamo, ne uspijeva. A za cijelo to vrijeme ona ilr/.i moj kurac, grabi ga kao da je kolut za spasa-25vanje, ali bez koristi, mi smo previše zagrijani, previše željni. Glazba još uvijek svira i mi izlazimo iz zahoda plešući valcer, opet u predvorje, i dok ple-šemo tu u govnariji, ja svršim na njenu lijepu haljinu, a ona se na to paklenski razljuti. Doteturam natrag do stola, a tu je Borowski rumena lica, i Mo-na prijekorna oka. A Borowski kaže: »Hajdemo sutra svi u Bruxselles«, mi se složimo, a kad se vratimo u hotel, ja se izbljujem po cijeloj sobi, po postelji, po slivniku, po odijelima i haljinama i galo-šama i štapovima i bilježnicama koje nisam ni dotaknuo i rukopisima koji leže hladni i mrtvi.Nekoliko mjeseci kasnije. Isti hotel, ista soba. Gledamo na dvorište, gdje su parkirani bicikli, a iznad nas, negdje u potkrovlju nalazi se mala soba gdje neki mladi besposličar svira cijeloga dana gramofon i ponavlja zgodne stvarčice iz sveg glasa. Kažem »mi«, ali guram se pred rudo, zato što Mone nije bilo dugo vremena, i tek je danas dočekujem na kolodvoru St. Lazare. Veče se bliži, a ja stojim tu s licem utisnutim među rešetke, ali Mone nema i ja ponovo čitam telegram, ali mi to nimalo ne pomaže. Vraćam se opet u četvrt, i ipak s tekom pojedem obilan obrok, šetajući dokono kraj Domea, nešto kasnije, iznenada vidim neko blijedo podbuhlo lice i užagrene oči — i baršunasti kostimčić, koji sam uvijek obožavao, zato što su se pod tim mekim baršunom uvijek nalazile njene tople grudi, mramorne noge, svježe, čvrste, mišićave. Ona se uzdiže iz mora lica i grli me, grli me strastveno — dok tisuću očiju, noseva, prstiju, nogu, boca, prozora, lisnica, tanjura zuri u nas, a mi se nalazimo u zagrljaju svega toga nesvijesni. Sjedam kraj nje i ona priča — cijela poplava riječi. Divlje sušićave note histerije, perverzije, gube. Ne čujem ni riječi, zato što je lijepa i ja je volim, i sada sam sretan i želim umrijeti.261Hodamo niz Rue du Chateau, tražeći Eugena. Hodamo preko željezničkog mosta gdje sam nekada znao promatrati vlakove koji odlaze i osjećati u sebi mučninu, pitajući se gdje bi dovraga sada mogla biti. Sve je meko i čarobno dok hodamo preko mosta. Dim se uzdiže između naših nogu, tračnice škripe, semafori su nam u krvi. Osjećam njeno tijelo kraj sebe — potpuno moje — i zastajem da pogladim dlanovima topli baršun. Sve se oko nas ruši, ruši i mrvi, a toplo tijelo pod toplim baršunom čezne za mnom ...Vraćamo se u ovu istu sobu pedeset franaka bogatiji, zahvaljujući Eugenu. Izvirujem na dvorište, ali gramofon šuti. Kovčeg je otvoren i njene stvari leže razbacane, baš kao i prije. Ona liježe na krevet još uvijek odjevena. Jednom, dvaput, triput, četiri puta... strah me je da će poludjeti... u krevetu, pod pokrivačima, kako je dobro opet osjetiti njeno li jelo! Ali koliko dugo? Hoće li ovoga puta trajati? već sad imam predosjećaj da neće.Ona mi govori grozničavo — kao da neće biti sutrašnjice. »Smiri se, Mona! Samo me

10

gledaj... Ne g o v o ri! « Konačno se ona smiri, usne, i ja i/.vlačim ruku ispod nje. Oči mi se sklapaju. Njeno je tijelo tu, kraj mene... i bit će tu svakako do su-11 a... U februaru sam isplovio iz luke u zasljeplju-liićoj mećavi. Posljednji put sam je vidio kako mi kioz prozor maše u znak oproštaja. Neki čovjek stoji na drugoj strani ulice, na uglu, šešir mu je navučen na oči, dok mu čeljusti počivaju na reverima, l'inbrio koji me gleda. Embrio s cigarom u ustima. Mona uz prozor maše na pozdrav. Bijelo podbuhlo lu i-, divlje leprša kosa. A sada smo u teškoj spa-\aioj sobi, ona pravilno diše kroz škrge, dok sok još uvijek sluzi između njenih nogu, topli mačkasti vonj, ti kosa joj je u mojim ustima. Oči su mi sklopljene. Mi toplo dišemo jedno drugom u usta. Vrlo smo hli/u jedno drugome, a Amerika je tri tisuće milja27daleko. Ne želim je više nikada vidjeti. Imati Monu Ovdje u krevetu kraj sebe, kako mi diše u lice, dok držim njenu kosu u ustima — smatram to nekom vrstom čuda. Ništa se ne može dogoditi do sutra...Budim se iz dubokog polusna da bih je pogledao. Blijedo svjetlo kaplje u sobu. Gledam njenu lijepu raščupanu kosu. Osjećam kako mi nešto puže niz vrat. Pogledam je opet, izbližega. Njena kosa je oživjela! Odmičem pokrivač — vidim ih još više. Vrve po cijelom jastuku.Tek što je svanula zora. Mi se žurno spakuje-mo, i išuljamo iz hotela. Kavanice su još uvijek zatvorene. Hodamo i dok hodamo, češemo se. Dan počinje mliječnom bjelinom, nebo je iscrtano ružičastom bojom lososa, nalik puževima koji izlaze iz kućica. Pariz. Pariz. Sve se ovdje dešava. Stari, ru-ševni zidovi i ugodni zvuk vode koja teče u pisoarima. Ljudi oblizuju brkove za tezgama krčama. Rolete se podižu s treskom, a mali potočići klokoću u kanalima. Amer Picon u krupnim skrletnim slovima. Zigzag. Kojim ćemo putem poći i zašto i gdje i što?Mona je gladna, haljina joj je tanka. Nema ništa osim večernjih šalova, bočica parfema, barbarskih naušnica, narukvica, depilatora. Mi sjedamo u neki lokal s biljarima, na aveniji Du Maine i naručujemo vruću Jtavu. Zahod ne radi. Morat ćemo ovdje sjediti još neko vrijeme prije nego budemo mogli poći u drugi lokal. U međuvremenu trijebimo stjenice jedno drugome iz kose. Nervozni. Mona gubi strpljenje. Mora se okupati. Mora imati ovo. Mora imati ono. Mora, mora, mora ...»Koliko ti je još novaca ostalo?« Novaca! Na to sam posve zaboravio. Hotel Des Etats-Unis. Ascenseur. Liježemo u krevet usred bijela dana. Kad se probudimo, već je mrak i prva stvar koju moramo učiniti jest da prikupimo dovoljno love da bismo poslali telegram28u Ameriku. Telegram onom embriu s dugom sočnom cigarom u ustima. U međuvremenu ima jedna Španjolka od koje se uvijek može izvući topli obrok, na bulevaru Raspail. Do ujutru će se već nešto dogoditi. Barem ćemo zajedno leći u krevet. Sad više nema stjenica. Počela je kišna sezona. Plahte su besprijekorne...IINovi se život otvara preda mnom u vili Borghe-se. Tek je deset sati a mi smo već doručkovali i bili u šetnji. Sada je kod nas neka Elsa. »Polako s njom nekoliko dana«, upozorava me Boris.Dan počinje slavno: blistavo nebo, svježi vjetar, kuće kao da su tek oprane. Na putu prema pošti, Boris i ja smo raspravljali o knjizi. »Posljednja knjiga« — knjiga koju ćemo napisati anonimno.Počinje novi dan. Osjetio sam to jutros dok smo stajali pred jednim od Dufresneovih blistavih platna, nekom vrstom dejeneur intime u XIII stoljeću, s a n s v i n. Krasni, mesnati akt, čvrst, vi-brantan, ružičast poput nokta s blistavim valovima mesa: sve

11

sekundarne karakteristike, i nekoliko primarnih. Tijelo koje pjeva, koje ima u sebi vlagu zore. Mrtva priroda, samo što ništa nije mrtvo, ništa nije mirno. Stol škripi pod težinom hrane, toliko je težak da će skliznuti iz okvira. Zakuska iz XIII stoljeća — sa svim zvukovima džungle koje je on tako dobro zapamtio. Porodica gazela i zebri koja gricka paprat palmi.A sada imamo Elsu. Svirala nam je jutros dok smo ležali u krevetu. Polako s njom nekoliko dana... Dobro! Elsa je služavka a ja sam gost. Boris je ovdje velika budža. Počinje nova drama. Smijem se u sebi dok ovo pišem. On zna što će se dogoditi, taj lisac, Boris. I on ima nos za ove stvari. Polako s njom...30Boris je na iglama. Svakoga časa njegova se žena može pojaviti na sceni. Teži preko devedeset kila, ta njegova žena. A Borisa ima samo šačica. Eto tako vam stoji situacija. On nastoji da mi to objasni, kad se noću vraćamo kući. Sve je to toliko tragično i toliko smiješno u isto vrijeme, da s vremena na vrijeme moram zastati i nasmijati mu se u lice.»Zašto se tako smiješ?« kaže on blago, a onda i sam počinje s onim jecavim histeričnim prizvukom u glasu, poput bespomoćnog bijednika, koji iznenada shvati da bez obzira koliko frakova bude obukao nikada od njega neće postati čovjek. On bi htio da pobjegne, da promijeni ime. »Mogla bi dobiti sve, ta kravetina, samo kad bi me ostavila na miru«, cvili on. Ali prvo se mora iznajmiti stan, moraju se potpisati ugovori, i tisuću drugih pojedinosti za ko-ie će mu njegov frak dobro doći. Ali ta njena veličina! — to ga zapravo zabrinjava. Kad bismo je, dolazeći kući, iznenada našli kako stoji na pragu, on bi se onesvijestio — eto koliko pred njom ima straha!I tako moramo s Elsom postupati neko vrijeme oprezno i postepeno. Elsa je ovdje samo da bi pi lpremala doručak i pokazivala stan.Ali Elsa me već potkopava. Ta njemačka krv. Te melankolične pjesme. Dok sam jutros silazio niz stepenice, s mirisom svježe kave u nozdrvama, tiho sam mumljao... »Es war' so schon gewe-s e n«. To kao za doručak. A malo kasnije mladi Mnglez na gornjem katu sa svojim Bachom. Kao Sto Elsa kaže: »potrebna mu je žena«. A i Elsi je Tii-što potrebno. Jasno to osjećam. Nisam o tome ni-Ai.i rekao Borisu, ali dok je on jutros prao zube, lisa mi je punila uši pričama o Berlinu, o ženama koje izgledaju vrlo privlačno odostraga, ali kada se "kionu — majko moja, sifilis!Meni se čini da me Elsa gleda s priličnim apeti-ii'iu. Kao kakav ostatak doručka. Danas poslije podni pisali smo u radnoj sobi, okrenuti jedno drugom31leđima. Ona je započela pismo svom ljubavniku u Italiji. Ali pisaća mašina se pokvarila. Boris je otišao da pogleda neku jeftinu sobu, koju će unajmiti čim uspije da nekome prepusti stan. Nije mi preostalo ništa drugo nego da tjeram kera s Elsom. Ona je to i htjela. A ipak bilo mi ju je malo žao. Uspjela je samo da napiše prvi redak pisma svome ljubavniku — pročitao sam ga krajičkom oka, dok sam se naginjao nad nju. Ali nije bilo druge. Ta prokleta njemačka muzika, tako melankolična, tako sentimentalna. Ona me je potkopala. A zatim njene per-laste očice, tako vrele i tužne u isto vrijeme.Kad je bilo gotovo, zamolio sam je da mi nešto svira. Ona je glazbenik, Elsa, premda to zvuči kao da zvekeću lonci i lubanje. Plakala je svirajući. Ne mogu je zbog toga prekoriti. Svugdje ista stvar, kaže. Svugdje muškarac, a onda mora da napusti mjesto, zatim dolazi do abortusa, a onda opet novo na-mještenje, pa drugi muškarac, a svima se milo jebe za nju, osim što hoće da je iskoriste. Sve to priča nakon što mi je odsvirala Schumanna — Schumanna, to slinavo sentimentalno njemačko kopile! Na neki način, vraški mi je žao Else, a opet mi je sasvim svejedno. Pička koja zna

12

svirati kao ona morala bi biti malo pametnija, a ne da se da povaliti od svakog mamlaza s velikim budžovanom, koji slučajno usput naiđe.Ali ovaj mi se Schumann zavlači pod kožu. Elsa još uvijek šmrca ali ja sam već duhom negdje daleko. Razmišljam o Tanji, o tome kako ona mrcvari svoj adagio. Razmišljam o mnogim stvarima koje su zauvijek prošle i nestale. Razmišljan o ljetnom poslijepodnevu u Green Pointu, kad su Nijemci pregazili Belgiju, a mi još uvijek nismo izgubili dovoljno novaca da bi nas se ticalo nasilje nad neutralnom zemljom. Vrijeme kad smo još uvijek bili toliko naivni da slušamo pjesnike i da sjedimo oko stola u sumrak, dozivajući kucanjem duhove preminulih. Cijelog tog poslijepodneva i večeri atmosfera je za-32sićena njemačkom muzikom, cijelo je susjedstvo njemačko, njemačkije nego sama Njemačka. Nas su odgajali na Schumannu i Hugu Wolfu i Sauerkraut u i Kiimmelu i valjušcima od krumpira. Kad se počelo spuštati veće, sjeli smo oko velikog stola, spustivši zastore i neka luda čupava ženetina kucala je po stolu da se pojavi Isus Krist. Mi se pod stolom držimo za ruke, a gospoja koja sjedi kraj mene stavila je dva prsta u moj šlic. Konačno legnemo na pod, iza klavira, dok netko pjeva sumornu pjesmu. Zrak je zagušljiv, a njen dah smrdi po alkoholu. Pedala klavira se pomiče gore-dolje, ukočeno, automatski, nesuvisli jalovi pokret, poput kule od izmeta, koju treba graditi dvadeset i sedam godina da bi se podigla, ali raste u savršenom ritmu. Ja je navlačim na sebe, dok mi kutija klavira muklo odjekuje nad glavom; soba je mračna, a sag je ljepljiv od Kummela, koji je netko okolo prosuo. Iznenada se pričinja kao da će svanuti zora: nalik je vodi koja žubori preko leda, a led je plav, i maglica se diže, glečeri potopljeni u smaragdno-zelenom, divokoze i antilope, zlatni zubaci, morževi koji tumaraju uokolo i jantarne seriole koje skaču preko Artičkog ruba ...Elsa mi sjedi u krilu. Oči su joj poput malih pupaka. Gledam u njena krupna usta, tako vlažna i blistava, i onda ih pokrivam. Ona sada mumlja... »Es war' so schon gewesen«... Ah, Elsa 11 ni ne znaš koliko mi znači taj tvoj Trompeter von Sackingen. Njemačka pjevačka društva, 11 vorana Schvvaben, Turnverein... links um, icchts um... a onda udarac korbača po guzici.Ah, ti Nijemci! Oni te vode posvuda, kao kakav omnibus. To je da čovjek dobije proljev. Čovjek ne može u isto veče posjetiti mrtvačnicu, bolnicu, zoološki vrt, znakove zodijaka, čistilišta filozofije, spi-l|i- epistemologije misterije Freuda i Stekela... Na viluljku čovjek ne dolazi nigdje, dok s Nijemcima Oov|ek može dospjeti od zviježđa Vege do Lope deI K i kova obratnica 33Vege, sve u jednoj noći, a vratiti se budalast kao Parsifal.Kao što kažem, dan je počeo slavno. Tek sam jutros postao opet svjestan ovog fizičkog Pariza, kojeg već tjednima gubim iz vida. Možda je to zato, što je knjiga u meni počela da raste. Nosim je posvuda sa sobom. Hodam ulicama s velikim trbuhom, trudan, noseći dijete, i policajci me prate na prijelazima ulica. Žene se podižu da mi ponude sjedalo. Nitko me više grubo ne gurka. Ja sam u drugom stanju. Gacam nespretno pritiskujući svoj veliki trbuh o težinu svijeta.Jutros smo na putu prema pošti dali toj knjizi konačni imprimatur. Razradili smo novu kozmogo-niju literature, Boris i ja. To treba da bude nova Biblija — Posljednja knjiga. Svi oni koji imaju šta da kažu, reći će to ovdje — anonimno. Iscr-pit ćemo epohu. Poslije nas neće biti nijedne knjige — bar ne još jedno pokoljenje. Sve do sada kopkali smo u tami, gdje nas ništa nije vodilo osim instinkta. A sada ćemo posjedovati posudu, da u nju izlijevamo životni fluid, bombu, koja će, kad je bacimo, raznijeti svijet. Unutra ćemo staviti dovoljno stvari, da bismo piscima sutrašnjice dali

13

njihove fabule, njihove drame, njihove pjesme, njihove mitove, njihove nauke. Svijet će moći da se njome prehranjuje idućih tisuću godina. Ona je kolosalna u svojoj preuzetnosti. Pomisao na nju gotovo nas uništava.Već stotinu godina ili više svijet, naš svijet, umire. I nijedan čovjek u tih posljednjih stotinu godina ili više nije bio dovoljno sulud da podmetne bombu u šupak cijele kreacije i da je odapne. Svijet trune, umirući postepeno. Ali mu treba coup de gra-c e, treba da ga netko raznese u paramparčad. Nitko od nas nije netaknut, a ipak nosimo u sebi sve kontinente, i mora između kontinenata, i ptice u zraku. Mi ćemo sve to zabilježiti — evoluciju ovoga svijeta,34koji je umro ali još nije zakopan. Mi plivamo na površini vremena, a sve se drugo utopilo, topi se ili će se utopiti. Bit će ogromna, Knjiga. U njoj će biti oceani prostora, u kojem će se moći kretati, šetati, pjevati, plesati, penjati, kupati, skakati preko glave, zavijati, silovati, ubijati. Katedrala, prava prav-cata katedrala. U gradnji će pomagati svi oni, koji su izgubili svoj identitet. Služit će se mise za mrtve, molitve, ispovijedi, himne, jecanje i brbljanje, ubojita ravnodušnost. Bit će rozeta na prozorima i kamenih maski na olucima i akolita i grobara. Moći ćete na konjima gal opirati kroz prolaze između klupa. Moći ćete glavom tući o zid, — zid neće popustiti. Moći ćete moliri na bilo kojem jeziku, koji vam padne na pamet, ili ćete se moći sklupčati pred vratima i spavati. Trajat će barem tisuću godina, ta katedrala, a neće biti nijedne kopije, jer će graditelji umrijeti a s njima i formula. Načinit ćemo razglednice i organizirati grupne turističke posjete. Sagradit ćemo oko nje grad i uspostaviti slobodnu zajednicu. Nama ne treba genij — genij je mrtav. Potrebne su nam jake ruke, i duhovi koji su voljni da se odreknu sablasti i prihvate meso ...Dan napreduje krasnim tempom. Ja sam na balkonu u Tanjinom stanu. Dolje u salonu ispod mene događa se drama. Dramatičar je bolestan a odavde odozgo njegov skalp izgleda još bestidnije nego inače. Kosa mu je načinjena od slame. Njegove ideje su slama. I njegova žena je slama, premda još uvijek malo vlažna. Cijela je kuća sazdana od slame. Evo ja sam ovdje na balkonu i čekam da dođe Boris. Mog posljednjeg problema, — doručka — više nema. Sve sam pojednostavnio. Ako bude kakvih novih problema, mogu ih lako ponijeti u svojoj naprt-ii jači, zajedno s prljavim rubljem. Odričem se i posljednjeg novčića. Zašto je meni potreban novac? Ja sam stroj za pisanje. Posljednji zavrtanj je na35svom mjestu. Stvar teče. Između mene i stroja nema udaljenosti. Ja sam stroj ...Još mi nisu rekli u čemu se sastoji nova drama, ali ja mogu to da osjetim. Pokušavaju da me se riješe. A ipak sam došao ovamo po svoju večeru, čak i nešto ranije nego su me očekivali. Uputio sam ih gdje da sjednu, što da čine. Pristojno ih pitam da li im možda smetam, a ono što zapravo mislim, i što oni dobro znaju, jest — da li ćete vi možda smetati meni? Ne, vi blaženi žohari, nimalo mi ne smetate. Vi me hranite. Vidim vas kako sjedite blizu jedno uz drugo, a znam da je među vama ponor. Vaša je blizina blizina planeta. Ja sam praznina između vas. Ako se povučem, neće više biti praznine u kojoj biste mogli plivati.Tanja je neprijateljski raspoložena — jasno to osjećam. Ona se protivi tome, što sam ispunjen nečim drugim a ne njom samom. Ona već po kalibru mog uzbuđenja znade, da je njena vrijednost svedena na ništicu. Ona zna da večeras nisam došao da je oplodim. Zna da u meni klija nešto, što će je uništiti. Ona to shvaća polako, ali shvaća...Sylvester izgleda zadovoljniji. On će je večeras zagrliti kad budemo sjeli za stol. Upravo sada on čita moj rukopis, pripremajući se da podstakne moj ego, da

14

suprotstavi moj ego njenome.Večeras će ovo biti čudan skup. Pozornica se postavlja. Čujem zveket čaša. Iznosi se vino. Čaše će se ispijati na eks, a Sylvester koji je bolestan, izbavit će se svoje bolesti.Nedavno, tek sinoć, isplanirali smo ovaj prizor kod Cronstadta. Zaključilo se da žene moraju patiti a da iza kulisa mora biti više užasa i nasilja, više nesreća, više patnje, više jada i bijede.Ljude kao što smo mi u Pariz ne tjera slučaj. Pariz je jednostavno artificijelna pozornica, pozornica na okretanje koja dopušta gledaocu da zaviri u sve faze zapleta. Sam po sebi Pariz ne započinje nikakve drame. One se pokreću drugdje. Pariz je na-36prosto primaljski instrument koji čupa živi embrio iz utrobe i stavlja ga u inkubator. Pariz je kolijevka umjetnih porođaja. Ljuljajući se ovdje u kolijevci, svako otklizi natrag u vlastito tlo: čovjek sanja o Berlinu, New Yorku, Chicagu, Beču, Minsku. Beč nikada nije bečkiji nego u Parizu. Sve se ovdje uzdiže do apoteoze. Kolijevka izbacuje svoju djecu, a nova dolaze na njihova mjesta. Ovdje se po zidovima može čitati gdje je živio Zola i Balzac i Dante i Strindberg i svako tko je ikada išta značio. Svi su oni živjeli ovdje prije ili kasnije. Nitko ovdje ne umire...Oni razgovaraju u prizemlju. Njihov je jezik simboličan. Riječ »borba« se pojavljuje u njemu. Sylvester, bolesni dramatičar govori: »Upravo čitam Manifesto«. A Tanja kaže: »Čiji?« Da, Tanja, čuo sam te. Ja sam ovdje gore, pišem o tebi, ti to dobro naslućuješ. Govori više, tako da te mogu zabilježiti, jer kad sjednemo za stol neću više moći tla pravim bilješke ... Iznenada Tanja primjećuje: »U ovom stanu nema ni jedne istaknute prostorije«. I sad šta bi to trebalo da znači, ako uopće što znači?Oni sada po zidovima vješaju slike. I to je samo zato da bi me impresionirali. Gledaj, oni hoće d.i mi kažu, mi smo ovdje kod kuće, živimo bračnim hvotom. Pravimo dom privlačnim. Mi ćemo se čak i porječkati malo oko slika, radi tebe. I Tanja "pi-t primjećuje: »Kako oko može da vara!«Ah, Tanja, kakve ti stvari govoriš! Hajde samo,nastavi još malo tu farsu. Ja sam ovdje da dobijemmutu, koju si mi obećala. Neizmjerno uživam ut"l komediji. A sada Sylvester preuzima vodstvo.iiii pokušava da objasni jedan Borowskijev gvaš.l >' »tti ovamo, vidiš li? Jedan od njih svira gitaru, ah'i drži djevojku na krilu.« Istina, Sylvester, pravan.i. Borowski i njegove gitare! Djevojke na nje->m krilu! Samo što čovjek nikada ne zna što tozapravo drži u krilu i da li je to zaista čovjek 11 svira gitaru ...37Uskoro će Moldorf doskakutati četvoronoške, i Boris s onim svojim bespomoćnim smijehom. Za večeru će biti zlatni fazani i Anjou i kratke debele cigare. A Cronstadt će, kad bude čuo posljednje novosti, živjeti malo intenzivnije, malo blistavije, barem pet minuta, a onda će opet potonuti u humus svoje ideologije i možda će se roditi jedna pjesma, veliko zlatno zvono pjesme bez jezika.Morao sam prekinuti jedan sat ili malo više. Još je jedna mušterija došla da pogleda stan. Gore na katu, prokleti Englez vježba svog Bacha. Sada je od najveće važnosti, kad netko dođe gledati stan, skoknuti gore na kat i zamoliti pijanistu da neko vrijeme prestane.Elsa telefonira u špeceraj. Instalater postavlja novu dasku na zahodsku školjku. Kad

15

god zazvoni zvono, Boris gubi ravnotežu. U uzbuđenju su mu ispale naočari. On se spustio na ruke i koljena, dok mu se frak vuče po podu. Sve je to malo nalik na Grand Guignol — gladni pjesnik dolazi da daje instrukcije mesarovoj kćerki. Svaki put kad telefon zazvoni, pjesniku dolazi slina na usta. Mallarmć zvuči kao bubrežnjak, Victor Hugo kao f o i e d e v e a u. Elsa naručuje fini mali ručak za Borisa — »zgodni sočni svinjski kotletić«, kaže. Ja vidim cijelo stado ružičastih šunki kako hladno leže na mramoru, divne šunke pojastučene bijelim salom. Strahovito sam gladan, premda smo samo prije nekoliko minuta doručkovali — ručati nemam gdje. Ručam samo srijedom, zahvaljujući Borowskom. Elsa još uvijek telefonira — zaboravila je naručiti malo slanine. »Da, zgodni komadić slaninice ne previše mastan«, kaže ona... Zut alors! Dodaj još malo jetrica, dodaj malo bijelih bubrega i ah, kakve ostrige daj! Ubaci nešto pržene kobasice, kad si već kod toga; mogao bih proždrijeti hiljadupetsto drama Lope de Vege u jednom jedinom obroku.38Neka vrlo lijepa žena došla je da pogleda stan. Amerikanka, naravno. Stojim uz prozor okrenuvši joj leđa, i promatram vrapca kako kljucka svježe govno. Čudesno je, kako se vrabac može lako prehraniti. Pomalo kiši i kapljice su vrlo krupne. Nekada sam mislio da ptica ne može letiti kad joj se krila smoče. Kako zapravo ove bogate gospođe dolaze u Pariz i pronalaze najljepše ateljee? Mršav talent i debela lisnica. Ako pada kiša, onda to smatraju prilikom da svima pokažu svoje nove novcate kišne ogrtače. Hrana im nije ništa: katkada su toliko zaposlene tumarajući kojekuda, da nemaju vremena ni za ručak. Tek mali sendvič, kakav kolačić, u Cafe de la Paix ili u Ritz-baru. »Samo za kćeri iz boljih kuća«. Tako piše na starom ateljeu Puvisa de Chavannesa. Slučajno sam neki dan onuda prošao. Bogate američke pičke sa slikarskim kutijama prebačenim preko ramena. Malo talenta i mnogo para.Vrabac panično skakuće s jedne kamene kocke pločnika na drugu. Zaista herkulski napori, ako čovjek to iz bližega promotri... Svuda ovuda leži hrana — u kanalima, hoću reći. Lijepa Amerikanka pita za zahod. Zahod! Da ti ga pokažem, ti gazelo baršunaste njuške! Zahod, veliš? Par ici, Madame. N'oubliez pas que les places nume1-rotees sont reservees aux mutile's de la guerre.Boris trlja ruke — on završnim kvačicama ukrašava sklopljeni ugovor. Psi laju u dvorištu: laju poput vukova. Na gornjem katu gospođa Melverness pomiče namještaj po kući. Cijeloga dana nije imala <ta da radi, pa joj je dosadno; ako igdje pronađe mrvicu prljavštine, očisti cijelu kuću. Na stolu je hrpa zelena grožđa i boca vina, — vin dechoix, (lest maligana. »Da«, kaže Boris, »mogao bih vam načiniti stalak za pranje, samo dođite ovamo, molim. Da, to je zahod. Na gornjem katu je još jedan, naravno. Da, tisuću franaka mjesečno. Utrillo vam39nije naročito drag, kažete? Ne, to je ovo. Treba samo novi slivnik, to je sve ...«Ona će otići za koju minutu. Boris me ovoga puta nije čak ni predstavio. Kujin sin! Kadgod se radi o kakvoj bogatoj pički on zaboravi da me upozna. Za nekoliko ću trenutaka opet moći sjesti i tipkati. Nekako mi se danas više ne da raditi. Moj duh polako splašnjava. Ona se može vratiti otprilike za sat vremena i izvuci mi stolicu ispod stražnjice. Kako dovraga čovjek može da piše kad ne zna gdje će sjediti za idućih pola sata? Ako ta bogata kučka unajmi stan, neću imati čak ni gdje da spavam. Kad je čovjek u ovakvoj stisci, teško je znati što je gore — nemati mjesto gdje da se spava ili nemati mjesto gdje da se radi. Čovjek može spavati bilo gdje, ali mora imati mjesto za rad. čak i ako ne stvara re-mek-djelo. I loš roman zahtijeva stolicu na kojoj se može sjediti i malo ličnog mira. A ove bogate pičke nikad ne misle na takve stvari. Kad god zažele da spuste negdje svoje meke stražnjice, uvijek ih

16

spremno dočeka stolica ...Sinoć smo ostavili Sylvestra i njegovog Boga da zajedno sjede kraj ognjišta. Sylvester u pidžami, Moldorf s cigarom u ustima. Sylvester guli naran-džu. Ostavlja koru na pokrivaču divana. Moldorf mu prisjedne bliže. Traži dopuštenje da ponovo pročita onu briljantnu parodiju, Vrata nebeska. Mi se spremamo na odlazak, Boris i ja. Previše smo veseli za ovu bolničku atmosferu. Tanja odlazi s nama. Ona je vesela, zato što će pobjeći. Boris je veseo jer je Bog u Moldorfu mrtav. Ja sam veseo zato što ćemo sada igrati neku drugu igru.Moldorfov je glas pun poštovanja. »Mogu li ostati s tobom, Sylvester, dok ne legneš spavati?« On stanuje kod njega posljednjih šest dana, kupuje lijekove, izvršava Tanjine narudžbe, tješi, umiruje, čuva dveri od bezočnih provalnika, kakav je Boris i njegovi mangupi. On je nalik kakvom divljaku koji je otkrio da je netko u toku noći unakazio njegova40idola. I tako on sjedi idolu do nogu, s hljebovcem i mašću i nesuvislim molitvama. Njegov glas pospano mrmori. Udovi su mu već paralizirani.Tanji se obraća kao da je svećenica, koja je prekršila svoje zavjete. »Moraš nastojati da ga budeš dostojna. Sylvester je tvoj Bog«. I dok Sylvester na gornjem katu pati (nešto mu škripi u grudnom košu) svećenik i svećenica proždiru hranu. »Ti se kaljaš«, kaže on dok mu sos kaplje s usnica. Sposoban je da jede i pati u isto vrijeme. I dok s vrata odbija napasnike, on sam pruža debelu šapicu i gladi Tanjinu kosu. »Počinjem da se u tebe zaljubljujem. Ti si kao moja Fanny.«U svemu ostalome za Moldorfa je ovo bio krasan dan. Stiglo je pismo iz Amerike. Moe je dobila odličan iz svih predmeta. Murray uči da vozi bicikl. Gramofon je popravljen. Po izrazu njegova lica može se vidjeti da je u pismu bilo i drugih stvari osim svjedodžbi i biciklizma. Možete u to biti uvjereni, zato što je isto poslijepodne kupio za svoju Fanny nakita u vrijednosti od 325 franaka. Osim toga, napisao joj je pismo od dvadeset stranica. G a r-c o n mu je donosio list za listom, punio rnu nalivpero, služio ga kavom i cigarama, hladio ga lepezom kad se znojio, brisao mrvice sa stola, palio mu cigaru kad bi se utrnula, kupovao mu marke, plesao oko njega, pravio piruete, pozdravljao ga saalami-ma... tek što nije slomio hrptenjaču. Napojnica je bila omašna. Veća i omašnija nego Corona Corona. Moldorf ju je vjerojatno spomenuo u svom dnevniku. Bilo je to zbog Fanny. Narukvica i naušnice bile su vrijedne svaku paru, koju je za njih dao. Bolje je potrošiti novac na Fanny nego ga straciti na ^droljice kao što su Germaine i Odette. Da, tako je ri-kao i Tanji. Pokazao joj je svoj kovčeg. Krcat dahovima — za Fanny, za Moe i Murraya.»Moja Fanny je najinteligentnija žena na svijetu, liažio sam i tražio kakvu manu na njoj — ali nema ni jedne. Savršena je. Reći ću ti što sve Fanny41zna. Igra bridge kao lisica, zanima se za cionizam, daš joj na primjer kakav stari šešir i samo gledaj što može od njega da stvori. Tu ga malo savine, tamo doda vrcpu, i voila quelque chose de beau! Znaš li ti što je savršeno blaženstvo? Sjesti kraj Fanny, kad Moe i Murray odu na spavanje, i slušati radio. Ona sjedi tako smireno. Samim tim što je promatram nagrađen sam za sve borbe i brige. Ona tako pametno sluša. Kad samo pomislim na vaš smrdljivi Montparnase, a onda na moje večeri u Bay Ridgeu s Fanny, nakon obilne večere, mogu ti reći da usporedbe nema. Jednostavna stvar kao što je hrana, djeca, prigušene svjetiljke, i Fanny koja sjedi kraj mene, malo umorna ali vedra, zadovoljna, teška od kruha... Mi tako naprosto sjedimo satima, ne govoreći ni riječi. Eto to je blaženstvo!Danas mi piše pismo — ne jedno od onih dosadnih poslovnih pisma. Piše mi iz srca,

17

jezikom koji bi čak i moj mali Murray mogao razumjeti. Tako je pažljiva u svemu, Fanny. Kaže da djeca moraju i dalje da se obrazuju, ali da je trošak zabrinjava. Koštat će nas tisuću dolara da pošaljemo malog Murraya u školu. Moe će naravno dobiti stipendiju. Ali mali Murray, taj mali genij, Murray, što ćemo s njime? Pisao sam Fanny da ne vodi brige. Pošalji Murraya u školu, rekao sam. što znači hiljadu dolara više? Ove ću godine zaraditi više novaca nego ikada prije. Učinit ću to zbog malog Murraya — zato što je genije, taj mali.«Volio bih da budem prisutan kad Fanny bude otvarala kovčeg. »Gle, Fanny ovo sam kupio u Budimpešti od nekog starog Židova... Evo ovo nose u Bugarskoj — od čiste je vune... Ovo je pripadalo vojvodi od ovoga ili onoga — ne, ne navija se, treba ga staviti na sunce ... Ovo bih htio da nosiš, Fanny, kad budemo išli u Operu... Nosit ćeš to s onim češljem koji sam ti pokazao... A ovo, Fanny, izabrala mi je Tanja ... Ona je pomalo tvoj tip ...«42IIA Fanny sjedi na divanu, kao da je na kakvoj oleografiji, Moe na jednoj strani, a mali Murray, Murray genije, na drugoj. Debele noge su joj nešto prekratke da bi dosegle do poda. Oči joj imaju mutni hipermanganski sjaj. Grudi su joj poput zrelog crvenog kupusa: malo se nadmu kad se ona nagne naprijed. Ali najtužnije je na njoj, da joj je sok pre-sahnuo. Tu sjedi poput mrtvog akumulatora, lice joj je iskopčano — potrebno je nešto da je oživi, iznenadni štrcaj soka, koji bi to lice ponovo doveo u žarište. Moldorf skakuće ispred nje poput debele žabe krastače. Njegovo meso treperi. On se poskliz-ne, padne, i teško mu je da se opet preokrene na trbuh. Ona ga podbode svojim debelim nožnim prstima. Njegove se oči izbulje još malo više. »Udari me još jednom, Fanny, kako je ovo bilo dobro!« Ona ga ovaj puta zdušno podbode — udarac ostavlja trajno udubljenje na njegovoj mješini. Lice mu je tik uz sag: podvoljak mu se vuče među resama saga. On malo živne, bacaka se uokolo, skakuće od jednog komada namještaja do drugog. »Fanny, ti si divna, čudesna!« On joj sjedi sada na ramenu. Od-griza joj mali komadićak uha, tek malu trunčicu resice, gdje ne boli. Ali ona je još uvijek mrtva — sam akumulator bez tekućine. On joj pada u krilo i leži tamo trepereći poput zubobolje. Sada je sav topao i nemoćan. Trbuh mu blista poput cipele od boks kože. U njegovim očnim dupljama nalaze se dva ekstravagantna dugmeta za prsluk. »Otkopčaj mi oči, Fanny, htio bih da te bolje vidim!« Fanny ga odnosi u krevet i nakaplje mu malo vrućeg voska ii oči. Stavlja mu prstenje oko pupka i zabija mu termometar u dupe. Zamata ga, a on opet treperi. 1/ncnada se počinje smanjivati, i stisne se toliko, da se izgubi iz vida. Ona ga posvuda traži, pregledava vlastita crijeva, svugdje. Nešto je škaklje — ona ne /na tačno gdje. Postelja ju puna žaba krastača i i-kslravagantnih dugmeta za prsluk. »Fanny, gdje ,i.'« Nešto je škaklje — ona ne zna gdje. Dugmad43pada s postelje. Krastače se veru po zidovima. Ono škaklje i škaklje. »Fanny, skini mi vosak s očiju! Htio bih da te gledam!« Ali Fanny se smije, grči se od smijeha. Nešto je u njoj, pa je škaklje i škaklje. Umrijet će od smijeha ako ne pronađe što je to. »Fanny, kovčeg je pun lijepih stvari. Fanny, čuješ li me?« Fanny se smije, smije se kao kakav debeli crv. Trbuh joj se naduo od smijeha. Noge su joj poplavile. »O bože, Morris, nešto me škaklje — ne mogu ništa!«44III Nedjelja! Otišao sam iz vile Borghese nešto prije podne, baš kad se Boris pripremao da sjedne za ručak. Otišao sam odande zbog tankoćutnosti, jer je Borisu zaista teško

18

da me gleda kako sjedim u ateljeu praznog želuca. Zašto me ne poziva da s njim ručam, ne znam. Kaže, da ne može to sebi priuštiti, ali to nije nikakva isprika. Osim toga ja sam u tim stvarima vrlo pristojan. Ako mu je teško da jede sam u mojem prisustvu, vjerojatno bi mu bilo još teže da podijeli svoj ručak sa mnom. Nije na meni da se miješam u njegove tajne poslove.Svratio sam kod Cronstadtovih; i oni su jeli. Mlado pile s kuhanom rižom. Pretvarao sam se da sam već jeo, ali došlo mi je da istrgnem pile iz dje-ictovih ruku. Nije to lažna skromnost — to je neka vrsta perverzije, mislim. Dvaput su me upitali, neću li im se pridružiti. Ne i ne! Nisam čak htio primiti ni šalicu kave, nakon ručka. Ja sam delicat, zaista! Kad sam izlazio, s oklijevanjem sam bacio pogled na kosti, što leže na tanjuru malog djeteta — na njima je još uvijek bilo mesa. šunjam se besciljno uokolo. Krasan dan — do. Rue de Buci je živahna, sva vrvi. Krčme su otvorene, a pločnici obrubljeni biciklima. Sve što prodaju meso i povrće na tržnici u punom u pogonu. Ruke pretovarene paketima, zamotanim u novine. Krasna katolička nedjelja — ujutro barem.45Tačno je podne, a ja stojim praznog želuca na raskršću svih ovih vijugavih uličica, koje odišu vo-njem hrane. Nasuprot meni je Hotel de Louisiane. Mračno staro svratiste poznato svim nestašnim momcima iz Rue de Buci u dobra stara vremena. Hoteli i hrana, a ja šetam uokolo kao gubavac, s rakovica-ma koje mi izjedaju crijeva. U nedjeljna jutra na ulicama vlada groznica. Nigdje nema ništa slično osim možda na East Sideu ili negdje dolje oko Chatham Squarea. Rue de l'Echaude sva kipi. Ulice vijugaju i zaokreću, a na svakoj svježa košnica života. Dugi redovi ljudi s povrćem pod miškom, koji tu i tamo ulaze u kuće, sa sočnim iskričavim apetitom. Ništa osim hrane, hrane, hrane. Da čovjek padne u delirij.Prolazim Square de Furstemberg. Izgleda sada drukčije, u samo podne. Neke noći, dok sam ovuda prolazio izgledao je pust, sumoran, sablasan. Usred trga četiri crna stabla, koja još nisu počela cvjetati. Intelektualna stabla, koja hrane pločnici. Poput T. S. Eliotovih stihova. Ovdje bi, bogami, da je Marie Laurencin ikada izvela svoje lezbijke na svjetlo dana, bilo pravo mjesto za njih, da se sastaju i opće. Tres lesbienne ici. Sterilno, hibridno, sušno poput Borisova srca.U malom parku, koji se nastavlja iza Eglise St. Germain, nalazi se nekoliko oborenih kamenih maski, čudovišta koja keze njuške, kao da se hoće baciti na prolaznika. Na klupama druga čudovišta — starci, idioti, invalidi, epileptici. Drijemaju tu mirno, čekajući da zazvoni na večeru. U galeriji Zak preko puta, neki je imbecil napravio sliku kozmosa. Slikarski kozmos! Pun kojekakvih tričarija, miš-maša. U donjem lijevom uglu, ipak nalazi se sidro — i zvono za večeru. Pozdrav! Pozdrav o Kozmose!Još uvijek šunjam uokolo. Već je sredina po-slijepodneva. Crijeva mi krulje. Sada počinje i kišiti. Notre dame se podiže poput grobnice iz vode. Kamene maske naginju se daleko iz čipkaste fa-46sade. Vise tamo poput fiksne ideje u mozgu kakvog manijaka. Pristupa mi neki starac žutih zalizaka. U ruci drži nekakve gluposti od Jaworskog. Prilazi mi zabacivši glavu i kiša koja mu pljuska u lice pretvara zlatni pijesak u blato. Knjižara s nekim crtežima Raoula Dufyja u izlogu. Crteži čistačica s ru-žinim grmovima među nogama. Studija o filozofiji Joana Miroa. Filozofiji, zamislite!U istom izlogu: čovjek izrezan na kriške! Glava prva: čovjek u očima svoje porodice. Glava druga: Isti u očima svoje ljubavnice. Glava treća: — Nema treće glave. Moram doći sutra po treću i četvrtu glavu. Svakoga dana aranžer izloga okreće novu stranicu. Čovjek izrezan na kriške... Ne možete ni zamisliti kako sam bijesan što mi

19

nije pao na pamet ovakav naslov! Gdje je samo taj mamlaz koji piše »Isti u očima svoje ljubavnice... Isti u očima... Isti...«? Gdje je taj čovo? Tko je on? Htio bih ga zagrliti. Do boga bih htio da sam imao toliko mozga da smislim ovakav naslov — umjesto Ludi kar, i druge budalaste stvari, koje sam izmislio. Šta ćemo, jebi ga! Čestitam mu svejedno.2elim mu mnogo sreće s njegovim krasnim naslovom. Evo ti još jedna kriška — za tvoju narednu knjigu! Nazovi me jedanput telefonom. Živim u vili Borghese. Mi smo svi mrtvi, ili umiremo, ili ćemo umrijeti. Treba nam dobrih naslova. Treba nam mesa — kriške i kriške mesa — sočno pečenje, probrani odresci, bubrezi, veliki bijeli bubrezi, jetra. Jednoga dana, kad budem stajao na uglu 42. ulice i Broad-waya, sjetit ću se ovog naslova i zapisat ću sve što i;od mi se mota po tikvi — kavijar, kišne kapi, kolo-maz, tjestenina za juhu, jetrena pašteta — kriške i kriške svega toga. A nikome neću reći, kad budem •.ve to zapisao, zašto sam iznenada otišao kući i ra-siekao dijete na komade. Un acte gratuit pour vous, cher monsieur, si^bien • oupe" en tranches!47Kako čovjek može lutati po svijetu cijeloga dana s praznim želucem, pa da mu se s vremena na vrijeme čak i podigne, jedna je od onih tajni, koje previše lako objašnjavaju »anatomi duše«. U nedjeljno poslije podne, kad su rolete spuštene i kada proletarijat zaposjedne ulice u nekakvoj nijemoj tuposti, ima stanovitih prolaza, koji čovjeka podsjećaju na ništa manje nego na krupni čankirni kurac, uzduž presječen. I upravo te ceste, Rue St. Denis, na primjer, ili Faubourg du Temple — neodoljivo privlače čovjeka, kao što su u staro vrijeme, oko Union Squarea ili u gornjim predjelima Boweryja, čovjeka privlačili školski muzeji, gdje su u staklenim vitrinama bile izložene voštane reprodukcije različitih tjelesnih organa koje razjeda sifilis ili druge venerične bolesti. Grad klija poput ogromnog organizma, bolesnog u svakom djeliću, a lijepe su uličice samo malo manje odvratne, zato što je iz njih očišćen gnoj.Kraj Cite Nortier, negdje blizu Place du Combat, zastajem na nekoliko časaka da očima upijem svu bijedu prizora. To je pravokutni prostor, sličan mnogim drugima koje čovjek letimično primjećuje kroz niske prolaze, koji bočno presijecaju stare pariške arterije. U sredini tog dvorišta nalazi se gomila ruševnih zgrada, koje su toliko istrulile, da su se sručile jedna na drugu i oblikovale neku vrstu crijevnog zagrljaja. Tlo je neravno, pločnik je klizav od sluzi. Nekakvo ljudsko smetlište, ispunjeno pepelom i suhim smećem. Sunce brzo zalazi. Boje umiru. Pretvaraju se od purpurnog u boju osušene krvi, od sedefa u tamno-smeđe, od hladnih sivila u boju golubinjeg govna. Tu i tamo poneko iskrivljeno čudovište stoji na prozoru, trepćući poput sove. Čuje se prodorno kriještanje djece blijedih lica i košćatih udova, rahitične deriščadi obilježene akušerskim kli-ještima. Smrdljivi zadah sipi iz zidova, zadah pljesnivih madraca. Evropa — srednjevjekovna, groteskna, čudovišna: simfonija u B-molu. Ravno preko ulice kino Combat nudi svojoj poštovanoj publici film Metropolis.48Napuštajući ovo, moj se duh obraća knjizi koju sam čitao neki dan. »Grad se nalazio u potpunoj zbrci; lešine, koje su koljači iskasapili a pljačkaši do gola skinuli, hrpimice su ležale po ulicama; vukovi su se prišuljali iz predgrađa da bi ih žderali; crna smrt i druge zaraze uvukle su se da bi im pravile društvo, a Englezi su marširali prema gradu, i dok je taj danse macabre igrao kao vrtlog oko grobnica na svim grobljima ... « Pariz u vrijeme Karla Glupoga! Dražesna knjiga! Osvježuje, otvara tek. Još uvijek sam njome očaran. O pokroviteljima i predšasnicima renesanse znam vrlo malo, ali ma-dame Pimpernel, la belle boulangere, i Maitre Jehan Crapotte, 1' o r f e v r e, još

20

uvijek opsjedaju moje slobodne misli. Ne zaboravljam ni Rodina, zlog duha Lutajućeg Židova, koji se bavio svojim bezbožnim metodama »sve do onoga dana dok ga mješanka Cecilja nije opčarala i nadmudrila«. Sjedeći na Square du Temple, razmišljajući o činima klaoničara, koje je predvodio Jean Caboche, mislio sam dugo i tužno o žalosnoj sudbini Karla Glupog. Maloumnik koji se šuljao dvoranama svog Hotel St. Paula, odjeven u najprljavije krpe, dok ga izjedaju čirevi i gamad, glođući kost, kad bi mu je bacili, poput šugava psa. U Rue des Lions potražio sam kamenje stare menažerije, gdje je on nekada hranio svoje omiljene životinje. Jedina zabava tog jadnog idiota, osim onih igara karata s njegovom »družicom niskoga roda« Odettom de Champsdivers.U nedjeljno poslije podne vrlo slično ovome, prvi put sam ugledao Germainu. Šetao sam duž bulevara Beaumarchais, bogat, jer sam imao nekih stotinu franaka u džepu, koje mi je moja žena panično telegrafski poslala iz Amerike. U zraku se osjećao dah proljeća, otrovnog zlokobnog proljeća, koje kao da je provalilo iz kanalizacije. Svake večeri vraćao sam se u istu ovu četvrt, privučen stanovitim guba-vim ulicama, koje bi razotkrivale svoj zlokobni sjaj4 Rakova obratnica49tek onda kad bi se svjetlo dana izgubilo, a kurve počele da zauzimaju svoja mjesta.Naročito se dobro sjećam Rue Pasteur-Wagner, ugla Rue Amelot, koji se sakriva iza bulevara poput uspavanog guštera. Ovdje, u grliću boce, da tako kažemo, skupljao se uvijek cijeli grozd lešinarki koje su kreketale i lepetale prljavim krilima, koje su pružale oštre kandže i povukle vas njima u kakvu vežu. Cinične, grabežljive vještice, koje vam ne bi dale ni toliko vremena da zakopčate hlače, kad je sve gotovo. Odvele bi vas u kakvu sobicu u pokraj noj ulici, obično sobicu bez prozora, i sjedeći na rubu kreveta zadignute suknje, dale vam da ih na brzinu pregledate, pljunule vam na kurac i smjestile vam ga same gdje treba. Dok biste se vi prali, druga je već stajala aa vratima i držeći svoju žrtvu za ruku promatrala bi nonšalantno kako dovršavate toaletu.Germaine je bila drukčija. Ali ništa u njenom izgledu ne bi mi to moglo reći. Ni po čemu se nije razlikovala od drugih kamenjarki, koje su se sasta-jale svako poslije podne i veče u Cafć de l'Elephant. Kao što sam rekao, bio je proljetni dan, a nekoliko je franaka, koje mi je žena skuckala i telegrafski poslala, zveckalo u džepu. Imao sam nekakvu nejasnu slutnju, da neću stići do Bastille, a da me ne uhvati koja od ovih lešinarki. Lutajući lijeno bulevarom, primijetio sam je kako mi se približuje onim neobičnim ustrajnim kasom kurve, primijetio sam izlizane pete i jeftini nakit i onaj masni izgled njene vrste, koji ruž samo naglašava. Nije se bilo teško s njome pogoditi. Sjeli smo u stražnju sobu malog tabaca, nazvanog 1'Elephant i brzo se o tome porazgovorili. Za nekoliko časaka već smo bili u jeftinoj sobi u Rue Amelot, povučenih zastora i skinutih pokrivača. Ona nije požurivala stvari, Germaine. Sjela je na bidet sapunajući se i prijazno mi pričala o ovome i o onome. Sviđale su joj se pump-hlače koje nosim. Tres chic!, smatrala je. Jednom su i bile, ali potpuno sam već iznosio50stražnji dio: na sreću jakna mi je pokrivala dupe. Kad je ustala da se obriše, još uvijek mi prijazno pričajući, bacila je iznenada ručnik i polako prilazeći prema meni, počela je usrdno trljati svoju picicu, gladeći je objema rukama, milujući je, tapšući je. Bilo je u tom trenutku u njenom ćeretanju i u načinu kako mi je gurnula svoj ružin grm pod nos, nešto nezaboravno: govorila je o njoj, kao da je to neki strani predmet, kojega je stekla uz veliku cijenu, predmet čija se vrijednost s vremenom samo podigla, i do

21

kojega joj je sada stalo više od svega na svijetu. Njene su riječi nadahnute stvar nekom osobitom mirisavošću, to više nije bio naprosto njen privatni organ, nego riznica, čarobno moćno blago. Bogom poklonjena stvar — ništa manje zbog toga što ga je svakoga dana prodavala za nekoliko komada srebra. Kad se bacila na krevet, širom razmak-nuvši noge, poklopila ju je objema rukama i još je malo milovala, mrmljajući neprestano svojim grubim napuklim glasom kako je dobra, lijepa, blago, pravo malo blago! I zaista joj je bila dobra, ta njena picica!Te nedjelje poslije podne, dok je otrovni dah pioljeća lebdio u zraku, sve je opet bilo skladno. Kad smo izašli iz hotela pogledao sam je ponovo od glave do pete u nemilosrdnom dnevnom svjetlu i jasno sam vidio kurvu kakva jest — zlatne zube, i-'cranij na šeširu, izlizane pete, itd., itd. Ali čak me ni i mjenica, da je iz mene iskamčila večeru i cigarete i taksi, nije nimalo smetala. Zapravo sam je sam u tome i podsticao. Sviđala mi se toliko da smo poslije večere opet pošli u hotel i ponovo se dali n.i posao. »Za ljubav«, ovoga puta. I opet je ta njena k i upna kosmata stvarca pokazala svoju čarobnu moć i cvat. Počela je nekako da nezavisno postoji i za mene. Ovdje je Germaine, a ovdje je taj njen 111/in grmičak. Sviđale su mi se posebno i sviđale ■.u mi se zajedno.Kao što sam rekao, Germaine je bila drukčija. Kasnije, kad je saznala moje pravo stanje, postupala51je sa mnom plemenito — pozivala me na piće, davala mi na kredit, nosila moje stvari u zalagaonicu, upoznavala me sa svojim prijateljicama i slično. Cak se izvinjavala što mi ne posuđuje novac. Dobro sam shvatio zašto, čim su mi pokazali njenog m a q u e-u r e a u a. Noć na noć hodao sam bulevarom Beaumar-chais do malog t a b a c a gdje su se sve one skupljale i čekao bih, dok ona ne svrati i ne posveti mi nekoliko časaka svog dragocjenog vremena.Kad sam nešto kasnije počeo pisati o Claude, nisam zapravo mislio na Claude nego na Germai-nu... »Svi ljudi s kojima je bila, a sada ti, samo ti, i dereglije prolaze rijekom, jarboli i korita, sva ta vražja struja života što teče kroz tebe, kroz nju, kroz sve momke prije tebe i poslije tebe, cvijeće i ptice i sunce što pada unutra i miris koji te guši, koji te uništava«. Bilo je to napisano za Germainu. Claude nije bila isto, premda sam je neizmjerno obožavao, čak sam neko vrijeme vjerovao da je volim. Claude je imala dušu i savjest, posjedovala je i profinjenost, što je loše — u kurvi. Claude je uvijek stvarala osjećaj tuge, ostavljala je utisak, nehotice naravno, da si ti samo još jedan, koji se pridodao rijeci, koju joj je sudbina odredila, da je uništi. N e-h o t i c e, kažem, zato što je Claude posljednja osoba na svijetu koja bi svjesno stvarala takvu sliku u nečijim očima. Bila je za to previše tankoćutna, previše osjetljiva. U dubini, Claude je bila naprosto dobra francuska djevojka prosječna odgoja i pameti, koju je život nekako prevario. U njoj je bilo nešto nedovoljno surovo, da bi izdržala strahote svakodnevnog iskustva. Na nju se misli u onim strašnim riječima Louisa Philippa: »i noć dolazi kad je sve gotovo, kad su se tolike čeljusti sklopile nad nama, da nemamo više snage da stojimo na nogama, i naše meso visi na tijelu, kao da su ga svačija usta izžva-kala«. Germaine je, s druge strane, bila kurva od kolijevke; ona je bila apsolutno zadovoljna svojom ulogom, zapravo je u njoj uživala, osim onda kad bi52joj želudac kruljio od gladi ili joj se cipele poderale, male površinske stvari bez važnosti, ništa što bi joj grizlo dušu, ništa što bi izazivalo patnje. Ennui! Najgore što bi ikada osjetila. Bilo je bez sumnje dana, kada bi bila sita .svega, kao što se kaže, — ali ne više od toga! Većinom bi u tome uživala — ili bi stvarala dojam da uživa.

22

Pravila je razlike, naravno s kim polazi — ili s kim svršava! Ali najvažnije bio je muškarac. Muškarac! Za tim je čeznula. Muškarac koji ima nešto među nogama, što je može škakljati, što je može natjerati da se pre-vija u ekstazi, navesti da zgrabi svoj muf objema rukama i da ga trlja veselo, hvalisavo, gordo, s osjećajem vezanosti, s osjećajem života. Bilo je to jedino mjesto gdje je doživljavala život — tamo dolje, gdje se držala objema rukama.Germaine je bila kurva do u srž, čak u dnu njenog dobrog srca, kurvinskog srca koje nije zapravo dobro, već lijepo, ravnodušno mlohavo srce, koje se samo na trenutak može dirnuti, srce bez odnosa prema kakvoj određenoj tački u duši, veliko kurvino srce koje se na trenutak samo može odijeliti od svog pravog središta. Koliko god bio zao i pokvaren svijet, koji je ona stvorila oko sebe, unatoč svemu ona je u njemu izvanredno funkcionirala. A to je samo po sebi zdravo. Kad bi me, nakon što smo se bolje upoznali, njene drugarice zavitlavale, govoreći da sam zaljubljen u Germaine (za njih posve nezamisliva situacija), ja bih rekao: »Naravno! Naravno da sam /.iljubljen u nju! I što više, bit ću joj vjeran!« Laž, piirodno, jer nisam mogao nimalo više zamisliti da Milim Germainu, nego što bih mogao zamisliti da volim pauka, a ako sam i bio vjeran, nisam bio vje-i.iii Germaini, nego onoj čupavoj stvarci, koju nosi među nogama. Kadgod bih pogledao neku drugu ženu, odmah bih pomislio na Germainu, na onaj pla-incni grm, koji mi se urezao u duhu i činio se neuništivim. Pružalo mi je užitak, da sjedim na terasi ni ilog tabaca i da je gledam, kako radi svoj za-53nat, da promatram kako se služi istim grimasama, istim trikovima, prema drugim ljudima kao i prema meni. »Ona radi svoj posao!« — eto time sam ja to smatrao, i s odobravanjem sam promatrao njene pregovore. Kasnije, kad sam se spetljao s Claude, i kad sam je noć na noć gledao kako sjedi na svom uobičajenom mjestu, njene okrugle guzičice udobno uvaljene u baršunastu sofu, osjećao sam prema njoj nekakvu neizrecivu pobunu, činilo mi se, da kurva nema prava da sjedi tako kao kakva dama, plašljivo čekajući da joj netko pristupi i cijelo vrijeme suzdržano srčući svoj chocolat. Germaine je bila fać-kalica. Ona nije čekala da joj vi priđete — izlazila je na ulicu i hvatala vas. Vrlo se dobro sjećam rupa u njenim čarapama i poderanih, iznošenih cipela; sjećam se isto tako kako bi stajala uz tezgu i sa slijepom izazovnom hrabrošću strusila u želudac kakvo jako piće, da ponovo odmaršira. Faćkalica! Možda nije bilo sasvim ugodno mirisati taj njen alkoholni dah, dah sastavljen od slabe kave, konjaka, aperitiva, pernoda i svih drugih stvari, koje bi u međuvremenu polokala, što da bi se ugrijala a što da bi prikupila snage i hrabrosti, ali vatra alkohola bi je prožimala i žarila se tamo dolje između njenih nogu, gdje žene i mora da se žare, i tamo se stvarao onaj strujni krug, u kojem čovjek opet osjeća zemlju pod svojim nogama. Kad bi legla, raširila noge i zajecala, premda je jecala tako za sve i za svakog, bilo je to dobro, bio je to pravi osjećaj. Ona nije zurila u strop prazna pogleda, niti je brojala stjenice na tapetama; usredotočila bi se na posao i govorila o stvarima koje muškarac želi da čuje kada se penje na ženu. Dok Claude — dakle, kod Claude je postojala uvijek stanovita tankoćutnost, čak i onda kad bi se s vama zavukla među pokrivače. A ta njena tankoćutnost me je vrijeđala. Kome treba tankoćutna kurva?! Claude bi vas čak zamolila da okrenete lice u stranu kad bi čučnula iznad bideta. Sve krivo! Muškarac, kad gori od strasti, želi da vidi54stvari, on želi da vidi sve, čak i kako puštaju vodu. I dok je vrlo zgodno znati da žena ima mozga, književnost koja potječe od hladne lešine jedne kurve, posljednja je stvar koju se treba servirati u krevetu. Germaine je imala pravi pojam o stvarima: neuka i

23

pohotna, dušom i tijelom je bila u poslu. Bila je kurva od glave do pete — i to je bila njena vrlina!IVUskrs je došao poput smrznutog zeca — ali u postelji je bilo razmjerno toplo. Danas je opet lijepo i Champs-Elysces u sumrak su poput nekog harema u prirodi, napučenog tamnookim hurijama. Krošnje stabala su se razlistale i to tako čistim zelenilom, tako bogatim, da se čini kao da su još uvijek vlažne i da blistaju od rose. Od Palais du Louvra do Etoilea jest poput kakve kompozicije za glasovir. Već pet dana nisam dotaknuo mašinu ni pogledao kakvu knjigu, i nemam ni jedne jedine misli u glavi, osim da odem u American Express. Bio sam tamo jutros u devet, upravo kad su se otvarala vrata i onda ponovo u jedan. Vijesti nema. U četiri i trideset izjurim iz hotela, odlučivši da u posljednji trenutak pokušam još jednom. Upravo dok skrećem oko ugla, očešem se o Waltera Pacha. Budući da me ne prepoznaje i budući da mu nemam što reći, ni ne pokušavam da ga zaustavim. Kasnije dok malo opružam noge u Tuileriama, njegov mi se lik ponovo javlja u duhu. Bio je malo pognut, zamišljen, s nekom vrstom vedrog a ipak rezerviranog smiješka na licu. Pitam se, dok gledam ovo nježno emajlirano nebo, tako blago obojeno, koje se danas ne pupci teškim kišnim oblacima nego smiješi poput komada starog porcelana, pitam se što se događa u duhu toga čovjeka, koji je preveo četiri debela sveska Povijesti umjetnosti, dok promatra ovaj blaženi kozmos svojim ujiuždenim okom.56Duž Chaps-Elysees ideje liju iz mene poput znoja. Morao bih biti toliko bogat da imam tajnicu kojoj bih mogao diktirati dok hodam, budući da mi najbolje misli padaju na um kad sam daleko od pisaćeg stroja.Šećući se niz Champs-Elysees, stalno mislim o mom zapravo veličanstvenom zdravlju. Kad kažem »zdravlje«, mislim zapravo optimizam, da budem tačan. Neizlječivi optimist! Još uvijek stojim jednom nogom u devetnaestom stoljeću. Malo sam zaostao, kao većina Amerikanaca. Carl to smatra odvratnim, taj optimizam. »Ja samo treba da kažem nešto o jelu«, kaže on, »a ti već blistaš od radosti!« To je tačno. I sama pomisao na jelo — još jednom da jedem — pomlađuje me. Jelo! Jelo znači da čovjek ima s čim nastaviti — nekoliko solidnih sati rada, možda i erekcija. Ne poričem to. Zdrav sam, dobro, solidno životinjski zdrav. Jedino što stoji između mene i budućnosti jest jelo, naredni obrok.Što se Carla tiče, on ovih dana kao da nije pri sebi. Uznemiren je, živci su mu rastrojeni. Kaže da ie bolestan i ja mu vjerujem, ali mi to nije naro-< i to žao.Ne može mi ni biti. Zapravo me to tjera u smi-u'h, a njega to vrijeđa, naravno... Sve ga ranjava - moj smijeh, moja glad, moja upornost, moja bez-i ižnost, sve. Jedamput bi htio da si prosvira lu-mju, zato što ne može više izdržati ovu ušljivu ipctinu od Evrope, a sutradan govori o tome kako • otići u Arizonu »gdje čovjeka gledaju pošteno oči«.»Učini to!« kažem mu ja, »učini ili jedno ili dru-»<•■ mrcino jedna, ali nemoj pokušavati da zamra-• iš moje zdravo oko svojim melankoličnim dahom!«Ali upravo u tome i jest stvar! U Evropi se čo-i ick navikne da ne radi ništa. Sjediš na stražnjici ii|Ho£ dana cviliš, čovjek se time zarazi. Trune.11 osnovi Carl je snob, mali aristokratski jebi-< i.ii, koji živi u isključivo svojem paranoidnom kra-57ljevstvu. »Mrzim Pariz!« cvili on. »Svi ovi glupi ljudi što cijele dane samo kartaju...

24

Pogledaj ih samo! I onda to pisanje! Kakva je korist od sastavljanja riječi? Mogu biti pisac, a da ne pišem, zar ne? Ako i napišem knjigu, što sam time dokazao? Sto nam uopće trebaju knjige? Već i tako ima previše knjiga...«Moj par rukava, ali ja sam već odavno prešao tu fazu — prije mnogo mnogo godina. Izživio sam svoju melankoličnu mladost. Sada mi se milo jebe što je iza mene, a što ispred mene. Ja sam zdrav. Neizlječivo zdrav. Nema tuge, nema kajanja. Nema prošlosti, nema budućnosti. Sadašnjost mi je dovoljna. Dan po dan. Danas! Le bel aujourd'-hui!Carl ima jedan slobodni dan u tjednu, i toga dana je, ako se to može zamisliti, još jadniji nego ostalih dana u tjednu. Premda izjavljuje, da prezire hranu, čini se da mu je jedino zadovoljstvo u slobodni dan, da naruči stol jela. Možda on to čini za moje dobro — ne znam i ne pitam. Ako je on odlučio da pridoda mučeništvo svojoj listi poroka, neka ga — što se mene tiče može. Svakako, prošlog utorka, nakon što je straćio sve što je imao na golemu količinu hrane, on me odvodi u D6me, posljednje mjesto na svijetu koje bih ja posjetio, kad bih imao slobodni dan. Ovdje čovjek ne samo da postaje pasivan, ovdje se prući na leđa ko krava.Uz tezgu u Domeu stoji Marlowe, natreskan ko zemlja. Bio je u »šteti«, kako on to zove, posljednjih pet dana. što znači da je neprestano bio pijan, ho-dočasteći od jedne krčme do druge, dan i noć bez prekida, dok konačno malo ne odleži u Američkoj bolnici. Košćato mršavo lice Marlowa nije drugo nego lubanja izbušena dvjema dubokim dupljama, u koje su zakopane dvije mrtve školjke. Leđa su mu pokrivena pilovinom — upravo je malo odhrkao u zahodu. U džepu kaputa nalaze mu se korekture narednog broja njegova časopisa. Bio je, čini se, upravo58na putu u tiskaru, noseći korekture, kad ga je neko odmamio da nešto popije. On priča o tome, kao da se to dogodilo prije nekoliko mjeseci. Vadi korekture i prostire ih po tezgi; pune su mrlja od kave i osušene bljuvotine Pokušava da pročita nekakvu pjesmu, koju je napisao na grčkom, ali korekture su nečitljive. Zatim odluči da održi govor, na francuskom, ali gerant to sprečava. Marlowe ie uvrijeđen: njegova je jedina ambicija da govori francuski da ga čak i garcon razumije. Za starofrancuski je pravi stručnjak, napravio je nekoliko odličnih prijevoda nadrealista, ali kazati jednostavnu stvar kao »neka te vrag odnese, pizdo jedna«1 — to nadilazi njegove snage. Nitko ne razumije njegov francuski, čak ni kurve. Uostalom, dovoljno je teško razumijeti i njegov engleski, kad je pod malim gasom. Petlja i pljuje kao uvjereni mucavac ... Nema nikakve kauzalne veze između njegovih rečenica »Ti plati'« To je jedina stvar, koju uspijeva jasno izreći.Čak i kad je pijan kao majka zemlja, neki fini instinkt samoodržanja uvijek upozorava Marlowa, kad je vrijeme da stupi u akciju. Ako u njegovom mozgu posto]i malo sumnje u tome, tko će i kako platiti piće, možete biti uvjereni da će pokušati da izvede neki trik Obično se pretvara da će oslijepiti. Carl do sada već zna sve njegove trikove i tako kad Marlowe iznenada pritisne rukama sljepoočnice i počinje da glumi, Carl ga udari nogom u stražnjicu i \eli: »Ajde, prekini, mamlaze' Preda mnom nemaš <to da izvodiš'«Da li je to lukava osveta ili ne, ne znam, ali u svakom slučaju Marlowe uzvraća Carlu istom mjerom. Naginjući se povjerljivo nad nas, on pripovijeda promuklim kreketavim glasom trač, koji je do-čuo u toku svojeg hodočašća od krčme do krčme. Carl zaprepašteno podiže oči. Problijedio je kao pepeo. Marlowe ponavlja priču s varijacijama Carl se svaki put malo \išc prciije. »Ali to je nemoguće1« konačno lzlanc »Ne, nije1« krekeće Marlow. »Izgubit59

25

ćeš namještenje ... Tačno sam čuo.« Carl me očajnički gleda, »šta ovaj tu sere, gad?« mrmlja mi u uho. A zatim glasno: »A što sada da radim? Nikad više neću naći takvo namještenje. Godinu dana mi je trebalo dok sam ovo uhvatio.«Očigledno je to bilo sve što je Marlowe htio da čuje. Konačno je našao nekoga, kome je gore nego njemu. »Bit će to teška vremena!« krekeće, a njegova košćata lubanja blista hladnom električnom vatrom.Napuštajući Dome, Marlowe u pauzama štuca-vice objašnjava da se mora vratiti u San Francisco, čini se sada, da ga je iskreno dirnula Carlova bes-" pomoćnost. Predlaže da za vrijeme njegova odsustva Carl i ja preuzmemo časopis. »Znam da u tebe mogu imati povjerenja, Carl«, kaže on. A tada iznenada dobiva napad, ovaj put stvaran. Gotovo pada u kanal. Mi ga odnosimo do nekog bistroa na bulevaru Edgar Quinet i smještamo ga na sjedalo. Ovaj put ga je zaista spopalo — osljepljujuća glavobolja od koje skviči i rokće i ljulja se lijevo-desno poput nijeme životinje, koju su udarili maljem. Mi mu sasipamo par ferneta Branca u grlo, polažemo ga na klupu i pokrivamo mu oči šalom. On leži i stenje. Malo kasnije čujemo kako hrče.»što misliš o njegovu prijedlogu?« kaže Carl. »Da ga prihvatimo? On kaže da će mi dati tisuću franaka kad se vrati. Znam da neće, ali da ipak prihvatimo?« On promatra Marlowa ispruženog na klupi, podiže mu šal s očiju i ponovo ga spušta. Iznenada mu se zlobno cerekanje pojavi na licu i ozari ga. »Slušaj, Joe«, kaže on, pozivajući me prstom da mu se primaknem, »uhvatit ćemo ga za riječ. Preuzet ćemo njegov smrdljivi časopis i zajebat ćemo ga krvavo.«»Što misliš time reći?«»Pa, izbacit ćemo sve druge suradnike i napunit ćemo ga vlastitim sranjem — eto što!«»Da, ali kakvim sranjem?«60»Bilo kakvim... Neće moći ništa protiv toga. Zajebat ćemo ga krvavo. Jedan dobar broj i nakon toga časopis će biti gotov. Jesi li za slogu, Joe?«Cerekajući se i kikoćući mi podižemo Marlowa na noge i odvlačimo ga u Carlovu sobu. Kad zapalimo svjetlo, u postelji vidimo neku ženu, koja čeka na Carla. »Sasvim sam je zaboravio«, kaže Carl. Mi otpuštamo pičku i gurnemo Marlowa u krevet. Za koji čas čuje se kucanje na vratima. Ulazi van Nor-den. Sav se uskokodakao. Izgubio je lažno zubalo — u Bal Negre, misli. Svakako, u krevet liježemo sva četvorica. Marlowe smrdi kao riba sušena na dimu.Ujutro Marlowe i van Norden odlaze u potragu za lažnim zubalom. Marlowe slini. On zamišlja da su to njegovi zubi.IOvo je moja posljednja večera u dramaticarevoj kući. Upravo su unajmili novi glasovir, veliki kon-certni. Susrećem Sylvestera kako izlazi iz cvjećarne s umjetnom biljkom u naručju. Moli me da mu je ponesem, dok on kupuje cigare. Jedan po jedan, ja sam si zajebao sve te ručkove i večere badava, koje sam bio tako brižljivo isplanirao. Jedan po jedan, muževi se okreću protiv mene, ili žene. Dok hodam s umjetnom biljkom u naručju, sjećam se one noći prije nekoliko mjeseci, kad mi je ideja prvi put pala na um. Sjedio sam na klupi kraj Coupole, igrajući se vjenčanim prstenom, koji sam pokušao založiti kod garfona u Domeu. Ponudio mi je šest franaka za prsten, a ja sam se na to razbjesnio. Ali želudac je tražio svoje. Sve otkad sam otišao od Mone, nosio sam prsten na malom prstu. Bio je toliko dio mene, da mi nikad nije ni na pamet palo da ga prodam. Bila je to jedna od onih izradbi od bijelog zlata, u obliku narandžinog cvata. Nekad je vrijedio dolar i po, možda i više. Tri godine smo živjeli bez vjenčanog prstena, a tada, jednoga dana kad sam polazio u

26

luku da dočekam Monu, slučajno sam prošao kraj izloga draguljarnice u Maiden Lane, i cijeli je izlog bio dupkom pun vjenčanog prstenja. Kad sam došao na molo, nisam vidio Mone. Ćekao sam da i posljednji putnik siđe s mostića, ali Mone nema. Konačno sam zamolio da mi pokažu popis putnika. Njenog imena nije bilo na popisu. Nataknuo sam62vjenčani prsten na mali prst, i tu je ostao. Jednom sam ga bio zaboravio u javnom kupatilu, ali tada sam ga dobio natrag. Jedan od narandžinih cvjetova je otpao. I eto, sjedio sam tako na klupi, pognute glave, okrećući prsten, kad me iznenada netko po-tapše po leđima. Ukratko rečeno, domogao sam se jela, a osim toga i nekoliko franaka. A tada mi je poput bljeska sinulo u glavi da nitko živ neće odbiti da dade čovjeku ručak, samo ako ima dovoljno hrabrosti da ga zatraži. Smjesta sam pošao u kava-nicu i napisao tuce pisama. »Hoćete li mi dopustiti da jednom tjedno večeram s vama? Javite mi koji vam dan najviše odgovara.« To je djelovalo poput amajlije. Ne samo da su me hranili... gozbe su mi priređivali. Svake sam se večeri vraćao kući pijan. Nisu mogli dovoljno da me ugoste, te širokogrudne jedanput-tjedne duše. Ništa ih se nije ticalo što se sa mnom dešava između njihovih obroka. Tu i tamo bi mi poneki obzirniji poklonili cigarete ili nešto džeparca. Očigledno je svima laknulo, kad su shvatili da će me viđati samo jednom tjedno. Još im je više laknulo, kad sam im rekao: »Više mi to neće biti potrebno«. Nikada me nisu pitali zašto. Čestitali bi mi, i to je sve. često se razlog sastojao u tome da sam našao boljeg domaćina; mogao sam sebi priuštiti da odbacim one, koji su mi dosađivali. Ali ta im misao nikada nije padala na pamet. Konačno sam imao stalan, pouzdan program — utvrđeni raspored. Znao sam da ću utorkom imati ovakvo jelo, a petkom onakvo. Znao sam da će me Cron-stadt ponuditi šampanjcem i kod kuće ispečenom pitom. A Carl će me pozvati van, odvesti me svaki put u drugi restoran, naručivati rijetka vina, pozvati me kasnije u kazalište ili me povesti u cirkus Med-rano. Radoznalo su se raspitivali jedni o drugima, moji domaćini. Pitali su me koje mi se mjesto najviše sviđa, tko je najbolji kuhar itd. Mislim, da mi »se Cronstadtov lokal sviđao najviše od sviju, možda Izato što je on svaki put zabilježio ručak u rovaš63na zidu. Ne da mi je olakšavalo savjest to što sam mogao vidjeti koliko mu dugujem, jer nisam niti imao namjere da mu ikada vratim, niti je on imao iluzija da ćemo se kad raskusurati. Ne, mene su zanimali fantastični brojevi. On je običavao izračunati cijenu do posljednjeg centima. Kad bih mu htio platiti tačnu svotu, morao bih da razlomim novčić. Njegova je žena bila izvrsna kuharica, i njoj se milo jebalo za centime, koje je Cronstadt zbrajao. Ona je primala od mene karbonske kopije, činjenica! Ako nisam donio sa sobom novi karbon, kad bih se pojavio, ona bi se jako ražalostila. I zbog toga bih morao njihovu curicu izvesti sutradan u park Luxembourg, i igrati se tamo s njom dva ili tri sata, zadatak koji me je dovodio do ludila, zato što ona nije govorila ništa osim mađarskog i francuskog. Sve u svemu bili su vrlo čudni ljudi, moji domaćini.U Tanjinoj kući gledam prizor odozgo s balkona. Moldorf je prisutan, sjedi kraj svog idola. On grije noge na ognjištu, čudovišni izraz zahvalnosti u njegovim vodenastim očima. Tanja prebire adagio. Adagio govori vrlo jasno: nema više ni riječi o ljubavi! Ja sam ponovo kraj vodoskoka, promatram kako kornjače pišaju zeleno mlijeko. Sylvester se upravo vratio s Broadwaya, sa srcem punim ljubavi. Cijelu noć sam ležao na klupi, dok je globus bio poprskan toplom kornjačinom mokraćom, a konji ukočeni od prijapskog bjesnila galopiraju sumanuto, gotovo se ne dotičući zemlje... Cijele duge noći osjećam miris jorgovana u maloj tamnoj sobi, gdje ona raspliće

27

kosu; jorgovana, koje sam joj donio, kad je odlazila da dočeka Sylvestera. On se vratio sa srcem punim ljubavi, rekla je ona, a jorgovani su joj u kosi, u ustima, ispunjaju joj pazuhe. Cijela soba pliva u ljubavi i kornjačinoj mokraći i toplim jorgovanima, a konji bjesomučno galopiraju. Ujutro prljavi zubi, vlaga na prozorskim staklima, mala kapija koja vodi u vrt je zaključana. Ljudi odlaze na posao i rolete64štekću poput žicanih oklopa. U knjižari preko puta vodoskoka, nalazi se knjiga o jezeru Gad, šutljivi gušteri, veličanstvene nijanse egzotičnog žutila. Sva pisma koja sam joj napisao, pijan, kakvom tupom olovkom, lud, kakvim komadićem ugljena, mali papirići skupljeni od klupe do klupe, vatrometi, tutti--frutti, oni će ih sada zajedno pročitavati, i on će mi jednoga dana izreći kompliment. Reći će, dok bude stresao pepeo sa cigare: »Zaista, ti vrlo dobro pišeš. Kako ono, ti si nadrealist, jel' tako?« Suhi, krhki glas, zubi puni smrada, solo za solarni pleksus, G za g a g a.Gore sam na balkonu s umjetnom biljkom, a dolje svira adagio. Tipke su crne i bijele, zatim crne zatim bijele, zatim bijele i crne. I ti pitaš da li mi rnožeše što svirati. Da, sviraj mi nešto tim tvojim debelim palcima. Sviraj adagio, budući da je to jedino što znaš. Sviraj ga, a onda si odsijeci te debele palce od prstiju.Taj adagio! Ne znam zašto uporno i neprestano želi da ga svira. Stari klavir nije joj bio dovoljno dobar. Morala je unajmiti veliki koncertni — za taj adagio! Kad vidim njene debele palce kako pritiska-ju klavijaturu i ovu glupu umjetnu biljku pokraj sebe, osjećam se poput onoga luđaka sa sjevera, koji je skinuo sa sebe odjeću i sjedeći gol u vjetrovitoj krošnji, bacao orahe u more, smrznuto ko haringa. Ima nešto da čovjeka izludi u tom stavku, nešto abortivno, melanholično, kao da je napisan u lavi, kao da ima boju olova i mlijeka. A Sylvester, nakri-vivši glavu na stranu poput dražbenika, Sylvester veli: »Sviraj mi onaj drugi, koji si danas vježbala«. Lijepo je imati smoking, dobru cigaru i ženu koja svira glasovir. To tako odmara. To tako ublažava. Između činova izlaziš da nešto popušiš i da udahneš malo svježeg zraka. Da, njeni su prsti vrlo gipki, i/vanredno gipki. Ona i veze. Hoćeš li kušati jednu bugarsku cigaretu? čuj, golubice, kako se zove onaj iliugi stavak, koji mi se toliko sviđa? Scherzo! Ah,Kakova obratnica65da, scherzo! Odlično, scherzo! Grof Waldcmar von Schwisseneinzug govori. Hladne, krmeljive oči. Smrdljivi dah. Kričave čarape. I krpice u juhi od graška, ako izvolite. Uvijek imamo juhu od graška petkom navečer. Hoćete li pokušati malo crnog vina? Crno vino ide s mesom, znate. Suhi, odsječni glas. Izvolite cigaru, molim vas. Da, meni se sviđa moj posao, ali mu ne pridajem nikakvu važnost. U mojoj narednoj drami govorit će se o pluralističkoj koncepciji svemira. Bubnjevi koji se vrte s kalcijevim svjetlom. O'Neill je mrtav. Čini mi se, draga, da bi češće trebala podizati nogu s pedala. Da, taj dio je vrlo zgodan... Vrlo zgodan, ne čini li se i vama tako? Da, lica hodaju s mikrofonima u hlačama. Radnja se događa u Aziji, zato što su atmosferski uvjeti daleko pogodniji. Hoćete li kušati malo Anjoua? Kupili smo ga posebno za vas ...U toku cijele večere nastavlja se ovo brbljanje. Tačno, kao da je on izvadio onaj svoj obrezani kur-čić, i da sad po nama piški. Tanja hoće da eksplodira od napora. Sve otkad se vratio sa srcem punim ljubavi, traje ovaj monolog. On govori i dok se svlači — priča mi ona — neprestana struja tople mokraće, kao da mu je neko probušio mjehur. Kad pomislim kako se Tanja zavlači u postelju s ovim zgnječenim mjehurom, razbjesnim se. Kad pomislim samo, da ovaj bijedni uvenuli mamlaz s onim jeftinim brodvejskim dramama u tikvi, piša po ženi koju volim. Naručuje crveno vino i bubnjeve koji se okreću i krpice u juhi od graška! Bezočno! Kad pomislim da on može

28

ležati kraj peći, koju sam ja potpalio, i da tu ne radi ništa, nego pušta vodu! Bože moj, čovječe, trebao bi pasti na koljena i zahvaliti mi. Zar ne vidiš da sada u kući imaš ženu? Zar ne vidiš da je sva napeta? A ti mi govoriš s tim svojim pridavljenim žlijezdama: »E pa sada, kažem vam ... ima dva načina da se na to gleda ...« Jebem ti tvoja dva načina gledanja! Jebem ti tvoj pluralistički svemir, i tvoju azijatsku akustiku! Nemoj

66

me nutkati tvojim crnim vinom, ni tvojim Anjou-om ... Daj mi nju ... Ona mi pripada! T i sjedni kraj vodoskoka, a pusti meni da udišem miris jorgovana! Obrisi krmelj s očiju... a tim tvojim prokletim adagiom možeš obrisati tur! I onim drugim stavkom uostalom... Neka ti bude ta glazba, koju stvaraš svojim slabim mjehurom. Smješkaš mi se tako povjerljivo, tako proračunato. Zar ne vidiš da ti se zavlačim u stražnjicu? Dok ja slušam tvoje sranje, njena je ruka na meni — ali ti to ne vidiš. Misliš da se meni sviđa patiti — to da je moja uloga, kažeš. U redu. Samo ti nju pitaj šta zna o tome! Ona će ti reći koliko patim. »Ti si rak i delirij«, rekla mi je neki dan na telefonu. I ona se sada zarazila, rakom i delirijem, i ti ćeš uskoro morati da guliš kraste. Njene žile su prepune da prsnu, kažem ti, a sav tvoj govor je samo pilovina. Koliko god se ti ispišavao, nikada nećeš time začepiti rupe. što je ono rekao gospodin Wren? Riječi su samoća. Ostavio sam ti dvije riječi na stolnjak sinoć —■ prekrio si ih laktovima.Postavio je oko nje ogradu, kao da je ona kakva prljava smrdljiva kost nekog sveca. Kad bi samo imao hrabrosti da kaže »Uzmi je!« možda bi se čudo dogodilo. Samo to: Uzmi je! I kunem se da bi sve ispalo kako treba. Osim toga, možda je ne bih ni uzeo — da li mu je to uopće palo na pamet, pitam se? Ili bih je mogao uzeti na neko vrijeme i vratiti |e, usavršenu. Ali da je okružuje ogradom, to neće valjati. Ne može se ograditi ljudsko biće. Više ^e to ne radi. Ti misliš, jadni uvenuli mamlaze, da |j nisam za nju dovoljno dobar, da bih je mogao /agaditi, oskvrnuti. Ti niti ne znaš kako je ukusna zagađena žena, kako promjena sperme može izazvati novo cvjetanje u ženi! Ti misliš da je srce puno i 111 bavi dovoljno, a možda i jest, za pravu ženu, ali 11

29

nemaš više srca... Ti nisi ništa nego veliki prati i mjehur. Oštriš zube i njeguješ svoje rezanje. Tr-is i oj za petama poput psa čuvara, i svugdje samo67Izapišavaš. Ona te nije uzela da joj budeš pas čuvar ... Uzela te kao pjesnika. Jednom si i bio pjesnik, rekla je. A što si sada? Budi hrabar, Sylvestre, budi hrabar! Izvadi mikrofon iz hlača. Spusti stražnju nogu i prestani svugdje puštati vodu. Budi hrabar, velim, budući da te je već napustila. Ona je zaražena, kažem ti, i možeš mirno maknuti ograde. Ništa ti ne koristi što me pristojno zapitkuješ da li kava možda nema ukus po karbolu: to me neće otjerati. Stavi u kavu otrov za štakore, i nešto smrvljena stakla. Skuhaj nešto kipućeg urina i baci unutra nekoliko malajskih orašaca ...Posljednjih nekoliko tjedana živio sam životom zajednice. Morao sam sebe dijeliti s drugima, uglavnom s nekim šašavim Rusima, jednim pijanim Nizozemcem i krupnom Bugarkinjom koja se zove Olga. Od Rusa, tu su uglavnom Eugen i Anatol.Prije nekoliko dana Olga je izašla iz bolnice, gdje su joj spalili jajovode i gdje je izgubila nešto od svoje pretjerane debljine. Svejedno ne izgleda kao da je mnogo propatila. Teška je gotovo kao kakva dvogrba lokomotiva: znoj se cijedi s nje, dah joj smrdi, a ona ipak stalno nosi cerkesku periku, koja nalikuje strugotinama. Na bradi ima dvije velike bradavice iz kojih izbija čuperak kratke dlake; a pušta i brkove.Onoga dana kad su je pustili iz bolnice, Olga je opet počela praviti cipele. U šest sati ujutro sjedi za svojim radnim stolom: iskucka dva para cipela dnevno. Eugen se žali da mu je Olga samo na teret, ali istina je zapravo da Olga izdržava Eugena i njegovu ženu sa svoja dva para cipela dnevno. Ako Olga ne radi, nema hrane. I tako se svi trude, da Olgu izvuku iz kreveta na vrijeme, da je dovoljno nahrane da bi ih mogla izdržavati, i tako dalje.Svaki obrok počinje juhom. Radilo se o juhi od luka, paradajza, povrća, ili čega sve ne, juha uvijek ima isti ukus. Većinom ima ukus, kao da se u68njoj kuhala krpa za brisanje posuđa — pomalo ki-seo, memljiv, slinav. Vidim da je Eugen, nakon ručka uvijek sprema u komodu. Juha tamo ostaje, tru-leći sve do idućeg obroka. I maslac se isto tako skriva u komodi: nakon tri dana ima ukus nožnog palca kakve lešine.Smrad užeglog maslaca koji se prži, ne izaziva naročiti tek, posebno onda kada se kuha u sobi u kojoj nema ni najprimitivnijeg oblika ventilacije. Kad otvorim vrata, pozli mi. Ali čim Eugen čuje kako dolazim, obično otvara kapke i odmiče plahtu, koja je razapeta poput ribarske mreže, da bi čuvala sobu od sunca. Jadni Eugen! On se ogledava po sobi, promatrajući nekoliko dasaka namještaja, prljavu posteljinu i slivnik, u kojem još uvijek stoji prljava voda, pa kaže: »Ja sam rob!« On govori to svakoga dana, ne jednom, nego po desetak puta. A onda skida gitaru sa zida i pjeva.Ali počeli smo o smradu užeglog maslaca... Ima tu i dobrih asocijacija. Kad pomislim na uže-gli maslac, vidim samoga sebe kako stojim u malom starinskom dvorištu, vrlo smradnom, vrlo turobnom dvorištu. Kroz pukotine kapaka promatraju me čudne figure... Stare žene ogrnute šalovima, patuljci, makroi s licem štakora, pognuti stari Židovi, m i d i n e 11 e, bradati idioti. Teturajući izvlače se u dvorište, da bi natočili vode ili isprali vje-dra za otpatke. Jednoga dana Eugen me zamoli da mu ispraznim vjedro. Odnio sam ga u ugao dvorišta. Tamo je bila rupa u zemlji i oko nje nešto prljavog papira. Mala jama bila je sluzava od fekalija, što bi se po naški reklo od govana. Okrenuo sam vjedro i čuo se gadan grgoljiv pljusak, kojega je slijedio ilrugi i neočekivani pljusak. Kad sam se vratio, juha H' već bila u tanjurima. Za vrijeme ručka

30

mislio sam i i.i svoju četkicu za zube — već je stara i dlake mi fsto zapinju među zubima.Kad sjednem za stol da jedem, uvijek se smje-iim kraj prozora. Bojim se sjesti na drugu stranu lola — previše je blizu postelji, a postelja vrvi. Ja-69sno mogu vidjeti krvave mrlje na sivim plahtama, ako pogledam u tom pravcu, ali nastojim da tamo ne gledam. Gledam u dvorište, gdje se ispiru vjedra za izmet.Ručak nikada nije potpun bez glazbe, čim se podijeli sir, Eugen skače i posiže za gitarom, koja visi iznad postelje. Uvijek se pjeva ista pjesma. Kaže da ima petnaest ili šesnaest pjesama na repertoaru, ali nikad nisam čuo više od tri. Njegova omiljena je Charmant poeme d'amour. Puna je an-goisse i tristesse.Poslije podne idemo u kino, gdje je svježe i tamno. Eugen sjeda za klavir u prostoru za orkestar, a ja sjedam na prvu klupu. Dvorana je prazna, ali Eugen pjeva kao da su mu publika sve okrunjene glave Evrope. Vrtna vrata su otvorena, unutra sipi vonj vlažnoga lišća, a kiša se stapa s Eugenovom a n-goisse i tristesse. U ponoć, kad su gledaoci zasitili dvoranu znojem i smrdljivim dahovima, vraćam se da spavam na klupi. Izlazno svjetlo pliva u aureoli duhanskog dima, i prosipa blijedi sjaj na donji ugao azbestnog zastora; svake noći sklapam oči, promatrajući to umjetno oko ...Stojim u dvorištu staklena oka: samo pola svijeta mi je shvatljivo. Kamenje je vlažno i mahovi-nasto, a u pukotinama su crne krastače. Velika vrata zagrađuju ulaz u podrum: stepenice su klizave i prljave od izmeta šišmiša. Vrata se nadimaju i mlohavo padaju, šarke ispadaju iz vratnica, ali na njima se nalazi emajlirani znak, u odličnom stanju, na kojem piše: »Provjerite da li ste zatvorili vrata.« Zašto bi se zatvarala vrata? Ne mogu to razumjeti. Ponovo gledam znak, ali netko ga je uklonio: na njegovom mjestu sada je prozor od obojena stakla. Vadim svoje umjetno oko, pljunem na njega i la-štim ga maramicom. Neka žena sjedi na nekakvom postolju iznad ogromnog izrezbarenog pisaćeg stola: oko njenoga vrata savila se zmija. Cijela je soba70puna knjiga i čudnih riba, koje plivaju u obojenim staklenim kuglama, po zidovima vise mape i grafikoni, mape Pariza prije kuge, mape antičkog svijeta, Knossosa i Kartage, Kartage prije i poslije uništenja. U kutu sobe vidim željezni okvir kreveta, na kojemu leži nečija lešina. Žena ustaje umorno, uklanja lešinu s kreveta i rastreseno je baca kroz prozor. Vraća se onom golemom izrezbarenom stolu, vadi zlatnu ribu iz akvarija i guta je. Soba se počinje polako okretati i jedan po jedan kontinenti kliznu u more. Ostaje samo žena ali njeno je tijelo masa zemljopisnih oblika. Naginjem se kroz prozor; iz Eiffelo-vog tornja muzira šampanjac. Toranj je sav sagrađen od brojeva i obavijen crnom čipkom. Otvori kanalizacije bjesomučno krkljaju. Nigdje ništa osim krovova, raspoređenih s nekom odvratnom geometrijskom lukavošću.Izbačen sam iz svijeta poput taneta. Spustila se gusta magla, zemlja je premazana smrznutom mašću. Osjećam kako grad pulsira, kao neko srce upravo izvađeno iz toploga tijela. Prozori moga hotela trunu i raspadaju se, i osjeća se gusti užeženi smrad kemikalija, koje gore. Gledajući u Seinu, vidim blato i očaj, ulične svjetiljke kako se utapaju, ljude i žene kako se dave, mostove prekrivene kućama, klaonicama ljubavi. Neki čovjek stoji uza zid, s harmonikom privezanom za želudac; ruke su mu odsječene kod zapešća, ali harmonika se previja između njegovih patrljaka poput vreće pune zmija. Svemir se smanjuje; sada je velik tek kao gradska četvrt, i nema zvijezda, ni stabala, ni rijeka. Ljudi, koji ovdje /ive, mrtvi su. Oni proizvode stolice, na kojim-' drugi ljudi sjede u snovima. Nasred ulice je kotač, i na osovini kotača učvršćena su vješala. Ljudi, koji ■■u već mrtvi, panično pokušavaju da se popnu na v

31

icšala, ali kotač se previše brzo okreće ...Bilo mi je potrebno nešto, da me pomiri sa-•„unim sobom. Sinoć sam to otkiio: Papmi. Meni ni-71je nimalo važno, da li je on šovinist, mali propovjednik ili kratkovidni pedant. Kao neuspio pokušaj, on je divan ...Knjige koje je pročitao — s osamnaest godina! Ne samo Homera, Dantea, Goethea, ne samo Aristotela, Platona, Epikteta, ne samo Rabelaisa, Cervan-tesa, Swifta, ne samo Walta Whitmana, Edgara Al-lana Poea, Baudelairea, Villona, Carduccia, Manzoni-ja, Lope de Vegu, ne samo Nietzschea, Schopen-hauera, Kanta, Hegela, Darwina, Spencera, Huxleya, — ne samo njih, nego i svu sitnu ribu među njima. Tako stoji na strani osamnaestoj. Alors, na strani 232 on se slama i ispovijeda. Ne znam ništa, priznaje. Znam naslove, skupljao sam bibliografije, pisao sam kritičke eseje, zlobno sam se rugao i difamirao .. Mogu govoriti pet minuta ili pet dana, ali onda sam gotov; ostajem suh i prazan.Zatim slijedi ovo: »Svi žele da me vide. Svi se trude da sa mnom govore. Ljudi mi dosađuju, a dosađuju i drugima, pitajući što radim. Kako sam? Jesam li opet posve zdrav? Da li još uvijek poduzimam šetnje kroz okolicu? Da li radim? Jesam li završio knjigu? Hoću li uskoro započeti drugu?Neki mršavi njemački majmun hoće da prevedem njegova djela. Neka ruska djevojka divljih očiju želi da joj napišem priču o svom životu. Neka američka gospođa želi najnovije vijesti o meni. Neki američki gospodin će poslati svoja kola po mene, da me odvezu na večeru — samo na jedan prisni povjerljivi razgovor, znate. Neki moj stari školski drug i prijatelj od prije deset godina, želi da mu pročitam sve što pišem, istom brzinom kojom pišem. Neki moj prijatelj slikar, očekuje da mu poziram na sat. Jedan novinar traži moju sadašnju adresu. Neki znanac, mistik, raspituje se o stanju moje duše, drugi, malo praktičniji, o stanju moje lisnice. Predsjednik moga kluba se raspituje, da li sam voljan održati govor momcima! Neka gospođa, sa spiritualnim sklonostima, nada se da ću72dolaziti u njenu kuću na čaj što je češće moguće. Ona želi da čuje moje mišljenje o Isusu Kristu, i usput, što mislim o nekom novom mediju? ...Veliki bože! U što sam se pretvorio? Kakvog prava imate, ljudi, da pretrpavate moj život, kra-dete moje vrijeme, zadirete u moju dušu, isisavate moje misli, držite me za svoju zabavu, društvo, povjerenika i obavještajni ured? Za koga me vi smatrate? Jesam li ja plaćeni zabavljač od kojega se svako veče zahtijeva da izigrava neku intelektualnu farsu pred vašim glupim nosom? Jesam li ja rob, kupljen i plaćen, da bih puzao potrbuške pred vama besposličarima i stavljao pred vaše noge sve što radim i sve što znam? Jesam li ja neka djevojčura u kupleraju, od koje se traži da podigne suknju ili da skine kombine na zahtjev svakog čovjeka u odijelu po mjeri koji slučajno naiđe?Ja sam čovjek koji hoće da živi herojskim životom i da u svojim vlastitim očima stvori podnošlji-viji svijet. Ako u nekim trenucima slabosti, predana ili nužde, puštam paru — mrvičak kipućeg bijesa, koji se hladi u riječima — strastveni san, zavijen i skriven u slike — tada primite to tako ili me se manite ...ali nemojte me gnjaviti!Ja sam slobodan čovjek — potrebna mi je moja sloboda. Potrebno mi je da budem sam. Treba mi ila razmišljam o svom sramu i očaju u osamljenosti; treba mi sunčana svjetlost i pločnici ulica bez društva, bez razgovora, da budem licem u lice sam sa sobom, i da mi samo glazba moga srca pravi društvo, ■ito hoćete od mene? Kad imam što da kažem, da-li-in to u tisak. Kad imam što da dam, ja to dajem. Vaša

32

bezobzirna radoznalost prevrće mi želudac! Va-.1 me komplimenti ponizuju! Vaš me čaj truje! \ikome ne dugujem ništa. Hoću da budem odgovo-.m samome bogu — ako postoji!«Čini mi se da je Papini za dlaku promašio ne-in, kad je govorio o potrebi da bude sam. Nimalomu teško biti sam, ako je čovjek siromašan i pro-73pao. Umjetnik je uvijek sam — ako je zaista umjetnik. Ne, ono što umjetnik treba jest samoća.Sebe nazivam umjetnikom. Neka bude. Poslije podne sam tako lijepo odrijemao, da između kralje-žnjaka osjećam glatki baršun. Generirao sam dovoljno ideja, da mi potraju tri dana. Do vrha sam pun energije, a nema što da se radi. Odlučim da odem u šetnju. Na ulici promijenim odluku. Zaključim da idem u kino. Ne mogu u kino — nedostaje mi nekoliko novčića. Znači šetnja. Kod svakog kinematografa zastajem i gledam oglasne ploče, a onda cjenik. Dovoljno su jeftini, te jazbine opijuma, ali naprosto mi nedostaje nekoliko s o u a. Da nije ovako kasno mogao bih se vratiti i prodati koju praznu bocu.Dok sam došao do Rue Amelie, zaboravio sam posve na kino. Rue Amelie je jedna od onih ulica koje je nekim sretnim slučajem gradska uprava zaboravila popločiti. Golemo kamenje prostire se konveksno s jedne strane ulice na drugu. Duga je samo jedan blok kuća i vrlo uska. U toj se ulici nalazi hotel Pretty. Ima i mala crkva u Rue Amelie. Izgleda kao da je napravljena posebno za predsjednika Republike i njegovu privatnu obitelj. Povremeno je zgodno vidjeti takvu čednu crkvicu. Pariz je pun pompoznih katedrala.Pont Alexandre III. Na pristupu mostu, veliki prostor preko kojeg briše vjetar. Sablasna gola stabla, matematički učvršćena u željeznim postoljima; tmurnost Doma invalida izvire iz kupole i preplavljuje tamne ulice, koje se račvaju iz trga. Mrtvačnica poezije. Sada se on nalazi tu gdje su htjeli da bude, taj veliki ratnik, posljednji veliki čovjek Evrope. Čvrsto spava u granitnoj postelji. Nema straha da će se okrenuti u grobu. Vrata su dobro zakraču-nali, poklopac čvrsto leži. Spavaj, Napoleone! Oni nisu htjeli tvoje ideje nego samo tvoj leš!Rijeka je još uvijek visoka, blatna, išarana svjetlima. Ne znam što se to uzburka u meni, kad ugle-74dam ovu tamnu brzu struju, ali velika me egzaltacija uhvati i potvrđuje duboku želju koja živi u meni, želju da nikada ne ostavim ovu zemlju. Sjećam se kako sam neko jutro ovuda prolazio, idući u American Express, znajući unaprijed da za mene neće biti pošte, ni čeka, ni telegrama, ničega, ničega. Prevozna kola firme Galeries Lafayette grme preko mosta. Kiša je prestala i sunce se probija kroz sapunjave oblake, dodirujući blistavu hrpu krovova hladnom vatrom. Sjećam se sada, kako se vozač nagnuo sa sjedišta i pogledao rijeku prema Pas-syju. Bio je to tako zdrav, jednostavan pogled, pun odobravanja, kao da govori samome sebi: »Ah, proljeće dolazi!« A bog zna da, kad proljeće dođe u Pariz, i najskromniji smrtnik mora osjetiti da živi u raju. A nije se radilo samo o tome — nego i o prisnosti kojom je njegovo oko počivalo na tom prizoru. Bio je to njegov Pariz. Čovjek ne treba da bude bogat, ne treba da bude ni građanin, da bi gajio takav osjećaj prema Parizu. Pariz je pun siromašnih ljudi — najponosnije i najprljavije gomile prosjaka koji su ikada hodali zemljom, kako se meni čini. A ipak pružaju iluziju, da su kod kuće. Eto to razlikuje Parižliju od svih drugih metropolitanskih duša.Kad razmišljam o New Yorku, osjećam nešto sasvim drugo. U New Yorku čak i

33

najbogatiji čovjek osjeća svoju nevažnost. New York je hladan, blistav, /.Iokoban. Zgrade dominiraju. U njemu vlada neka ;ttomska bjesomučnost u svemu što se dešava; što je ritam bjesomučniji, duh je manji. Neprestano vrenje, ali koje se isto tako može odvijati u kakvoj epruveti. Nitko ne zna o čemu se radi. Nitko ne usmjerava tu energiju. Bizarno, čudesno. Zbunjuje. Strahoviti reaktivni potisak, ali potpuno nekoordiniran.Kad razmišljam o tom gradu gdje sam se rodio i odgojio, o Manhattanu o kojem je Whitman plivao, žarki slijepi gnjev mi lizne utrobom. New75York! Bijeli zatvori, pločnici koji vrve od crvi, radničke povorke, prodavaonice opijuma, koje su sagrađene poput palača, Ćifuti, gubavci, siledžije i iznad svega, e n n u i, monotonija lica, ulica, nogu, kuća, nebodera, ručkova, plakata, namještenja, zločina, ljubavi... Cijeli grad uzdignut nad praznom jamom ništavila. Besmislen. Potpuno besmislen. A Četrdeset druga ulica! Zovu je vrhuncem svijeta. Gdje je onda dno? Čovjek može hodati tuda ispružene ruke i stavit će vam pepela u šešir. Bogati ili siromašni prolaze zabačene glave, gotovo slamajući vrat od gledanja u svoje lijepe bijele zatvore. Oni prolaze poput slijepih gusaka, a reflektori prskaju njihova prazna lica mrljama ekstaze.VI»Život se sastoji«, kaže Emerson, »od onoga što čovjek cijeloga dana misli«. Ako je to tako onda moj život nije ništa drugo nego debelo crijevo. Ja ne samo da cijeloga dana mislim na hranu, nego o njoj sanjam i noću.Ali ja neću da ponovo pođem u Ameriku, da me opet zapregnu, da radim kao životinja. Ne, radije sam siromašan čovjek Evrope. Sam bog zna, da sam dovoljno siromašan, preostaje mi samo da budem još čovjek. Prošli sam tjedan pomislio da sam na pragu da riješim problem života, pomislio sam da sam na putu da se sam izdržavam. Slučajno sam naletio na nekog drugog Rusa — zove se Serge, živi u Suresnesu, gdje se nalazi mala kolonija emigranata i propalih umjetnika. Prije revolucije Serge je bio kapetan u carskoj gardi, visok je preko 180 u čarapama, a votku pije kao riba. Otac mu je bio admiral, ili nešto slično na bojnom brodu »Pole mkin«.Upoznao sam Serga u prilično neobičnim okolnostima. Njuškajući uokolo za hranom, našao sam •i neki dan oko podne u blizini Folies Bergeres — lo jest kraj stražnjeg ulaza, u uskoj uličici koja za-ušava željeznom kapijom. Motao sam se oko ulaza /a glumce, nejasno se nadajući da ću se usput očKati o neku od ptičica, kad jedan otvoreni kamion priđe pločniku. Videći me kako stojim tu s rukama u džepovima, vozač, a to je bio Serge, upi-77ta me da li bih mu pomogao da iskrcam željezne bačve. Kad sazna da sam Amerikanac i da sam bez para, gotovo zaplače od veselja. Izgleda da je svuda i svakuda tražio kakvog učitelja engleskog. Ja mu pomognem da bačve pune sredstva za ubijanje gamadi ukotrlja u zgradu, i do mile se volje na-gledam ptičica, koje lepršaju iza kulisa. Ovaj događaj poprima u mom duhu neobične proporcije, — prazna kuća, lutke od pilovine koje skakuću iza kulisa, bačve insekticida, bojni brod »Potemkin« — a povrh svega Sergeova blagost. On je krupan i blag, muškarac od glave do pete, ali ženskoga srca.U obližnjoj kavanici — Cafe des Artistes — on smjesta predlaže da će me uzeti k sebi; kaže da će prostrti madrac na podu predvorja. Veli da će mi za lekcije engleskoga davati svakoga dana ručak, obilni ruski ručak, ili ako zbog bilo kakvog razloga ručak bude izostao, onda pet franaka. To mi zvuči divno — predivno. Jedino

34

je pitanje kako ću svakoga dana odlaziti iz Suresnesa u American Express.Serge zahtijeva da smjesta počnemo — daje mi novac za prijevoz do Suresnesa, da već naveče dođem. Stižem malo prije večere, sa svojom naprtnja-čom, da bih Scrgeu održao sat. Neki se gosti već tu nalaze — čini se kao da oni uvijek jedu u gomili, prilažući svaki po nešto.Za stolom nas je osam —■ ne računajući tri psa. Psi jedu prvi. Oni jedu zobenu kašu. Onda počinjemo mi. I mi jedemo zobenu kašu — kao predjelo. »Chez nous«, kaže Serge namignuvši mi okom, »c'est pour les chiens, les Quaker Oats. Ici pour le gentleman. Q a. va«.Nakon zobene kaše dolazi juha od gljiva i povrće, a nakon toga omlet sa slaninom, voće, crno vino, votka, kava, cigarete. Nije loš, taj ruski ručak. Svi govore punih ustiju. Pri kraju obroka, Sergova žena, koja je neuredna i lijena Armenka, baca se na divan i počinje grickati bombone. Prekopava po78kutiji svojim debelim prstima, odgrizne sićušni komadić da vidi da li u bombonu ima kakvog soka, a onda ga baca psima na pod.čim je s jelom gotovo, gosti žurno odlaze. Oni odlaze glavačke, kao da se boje kakve kuge. Serge i ja ostajemo s psima — njegova je žena zaspala na divanu. Serge se mota uokolo ravnodušno, sa-birući otpatke za pse.»Psi vole vrlo mnogo«, kaže. »Vrlo dobro za pse. Mali pas on ima gliste... Još je previše mali«. On se saginje, da bi pobliže pogledao nekoliko bijelih crvi koji leže na sagu između psećih šapa. Pokušava da objasni nešto o crvima na engleskom, ali nedostaju mu riječi. Konačno pogleda u rječnik. »Ah,« kaže, gledajući me oduševljeno, »trakavice!« Moja reakcija očigledno nije vrlo inteligentna. Serge je zbunjen. Spušta se na ruke i koljena da bi ih pobliže ispitao. Podiže jednoga i polaže ga na stol kraj voća. »Uh, nije baš velik jako«, gunđa »idući sat učiš me crve, ne? Ti si dobar učitelj. S tobom napredujem ...«Dok ležim na madracu u predsoblju, smrad insekticida me guši. Oštri kiseli vonj kao da prožima svaku poru mog tijela. Hrana mi se počinje osve-• ivati — zobena kaša, gljive, slanina, pečene jabuke. Vidim malu trakavicu kako leži kraj voća i sve one i.»/ličite vrsti crva, koje mi je Serge nacrtao po stol-iijaku da bi mi objasnio što je psu. Vidim praznu ilvoranu Folies Bergere, i u svakoj pukotini pužu >nhan i uši i stjenice. Vidim ljude kako se paničnoi, češu se i deru, dok ne prokrvare. Vidim crve > > pužu preko kulisa poput vojske crvenih mravi,ih i sve što im dolazi na dohvat. Vidim zbori-kako odbacuju svoje prozračne tunike i gole kioz prolaze među sjedalima. Vidim gledaoce i l u kolu, kako zbacuju odjeću i češu jedan drugovi juipiit majmuna.Pokušavam se smiriti. Na kraju krajeva ovdje mm uu£au dom, i ovdje me svakoga dana čeka obrok79hrane. A Serge je dobar drug, o tom nema sumnje. Ali ne mogu spavati. Ovo je kao da čovjek spava u mrtvačnici. Madrac je zasićen tekućinom za balza-miranje. Ovo je mrtvačnica za uši, stjenice, žohare, trakavice. Ne mogu to izdržati. Neću da to trpim! Na koncu, čovjek sam, a ne uš.Ujutro čekam Sergea da nakrca kamion. Molim ga da me povede u Pariz. Nemam srca da mu kažem da odlazim. Ostvaljam naprtnjaču s nekoliko stvari, koje su mi još preostale. Kad stignemo do Place Pereire, iskačem. Nemam nikakva naročita razloga da siđem ovdje. Ni za šta nemam naročitog razloga. Slobodan sam — a to je glavno...

35

Lak kao ptica lepršam od jedne četvrti do druge. Čini mi se kao da su me pustili iz zatvora. Svijet gledam novim očima. Sve me duboko zanima. Čak i sitnice. Na Rue du Faubourg Poissonniere zastajem pred izlogom neke ustanove za fizičku kulturu. Gledam fotografije na kojima se vide primjerci muškosti »prije i poslije«. Sve same žabe. Neki su od njih goli, osim što imaju pince-nez ili bradu. Ne mogu shvatiti kako se te ptice mogu zagrijati za ruče i bučice. Ovakav žabac mora imati malo naglašenu mješinu, kao baron de Charlus. Treba da nosi bradu i pince-nez, ali se nikada ne smije fotografirati gol. On treba da nosi blistave lakirane cipele, a u prsnom džepu žaketa mora imati bijeli rupčić koji viri oko dva centimetra iznad ruba. Ako je moguće, treba da nosi crvenu vrpcu na reveru, provučenu kroz rupicu za dugme. Treba da nosi pidžame, kad ide u postelju.Dok se približavam Place Clichyju već se spušta veče, i ja prolazim kraj male kurvice s drvenom nogom koja stoji preko puta Gaumond Palacea dan na dan, od jutra do mraka. Čini se da je tek navršila osamnaestu. Valjda ima redovite mušterije. Nakon ponoći, ona stoji tu u crnoj odjeći, kao ukorijenjena. Tza nje se nalazi uličica, koja plamti poput pakla. Prolazeći sada kraj nje laka srca, ona me ne-80kako podsjeća na gusku privezanu za stup, neku gusku bolesne jetre, tako da bi svijet mogao doći do svoje pate de foie gras. Mora da je neobično povesti sa sobom u postelju taj drveni patrljak. čovjeku padaju na pamet svakakve stvari — špranje i slično. Ali svakome prema njegovu ukusu!Spuštajući se niz Rue des Dames, sudaram se sa Peckoverom, još jednim jadnikom koji radi na papiru. On se žali da noću uspijeva spavati samo tri ili četiri sata. Mora ustajati u osam ujutro da bi radio u kancelariji nekog zubara. On to ne radi za novac, objašnjava mi, nego da bi kupio lažno zubalo. »Teško je čitati korekture, dok ti glava pada od pospanosti«, kaže mi. »Žena mi smatra da trebam držati posao gdje sam siguran. Što bismo radili ako izgubiš namješten je?«, kaže mi ona. Ali Pec-koveru nije nimalo stalo do namještenja. Iako radi nema ni malo novaca za trošak. Mora spremati opuške cigareta i koristiti ih kao duhan za lulu. Njegov se kaput drži na okupu samo pomoću pribadača. Dah mu smrdi i ruke mu se znoje. A po noći samo tri sata spavanja. »Ne može se tako postupati s čovjekom«, kaže on. »A moj poslodavac me tako pritisne da krv propišam, ako samo propustim kakvu Luku — zarez«. Govoreći o svojoj ženi, dodaje: »A ii moja žena nije nimalo zahvalna, jebe se njoj za mriie, kažem ti!«Prije nego se rastanemo, uspijevam izmusti od im'.'a jedan franak i pedeset. Pokušavam da mu u i im još 50 centima, ali to je nemoguće. Uosta- dobio sam dosta za kavu i croissants, kolodvora St. Lazare ima jedan bife sa sniže- cijenama. Sreća je htjela da u lavabou pronađem kar- ii koncert. Lagan sada poput pera, odlazim ta- u dvoranu Gaveau. Biljeter me bijesno gleda, 1 d1)o/c zaboravim da mu dadem napojnicu, ko-i ide. Svaki put kad prođe kraj mene, gleda i|>itno, kao da ću se možda iznenada sjetiti.^ '\.i obialnica g|Već odavno nisam sjedio u društvu dobro odjevenih ljudi, pa se sada osjećam pomalo u panici. Još uvijek osjećam smrad formaldehida. Možda Serge i ovdje vrši svoje isporuke. Ali nitko se ne češe, bogu hvala. Jedva primjetni miris parfema... tek jedva primjetni. Već prije nego će glazba početi, na licima ljudi javlja se onaj izraz dosade. Pristojni oblik samomučenja, koncert. Načas, dok dirigent kucka svojim štapićem, osjeća se napeti grč koncentracije, ali za njim gotovo neposredno slijedi opće om-lohavljenje, neka tupa vrsta počivanja, kao u povrća, izazvanog jednoličnim neprekinutim sipljenjem iz orkestra. Moj duh je neobično budan, kao da mi se u

36

lubanji nalazi tisuću ogledala. Moji živci su napeti, treperavi! Note su poput staklenih kugli što plešu na milijun vodoskoka. Nikada prije nisam bio na koncertu s ovako praznim želucem. Ništa mi ne promiče, ni najsitnija pribadača koja pada na pod. Čini mi se kao da sam bez odjeće i kao da je svaka pora mog tijela po jedan prozor, a svi prozori otvoreni, i svjetlo mi preplavljuje iznutricu. Osjećam kako mi svjetlo prodire pod lukove rebara, a rebra mi nad-svođuju praznu lađu, koja drhti od odjeka. Koliko to dugo traje, nemam pojma: izgubio sam osjećaj vremena i prostora. Nakon cijele vječnosti, čini se, slijedi interval polusvijesti, pun takvog smirenja, da u sebi osjećam neko veliko jezero, jezero blistavog sjaja hladno poput želatine; a iznad tog jezera, podižući se u velikim razmahanim spiralama, javljaju se velika jata ptica, ogromne ptice selice dugih vitkih nogu i sjajnoga perja. Jato za jatom uzdiže se s hladne mirne površine jezera i prolazeći ispod mojih ključnih kostiju gubi se u bijelom moru prostora. A tada polako, vrlo polako, kao da neka starica u bijeloj kapi obilazi i obilazi iznutra po mojem tijelu, polako se zatvaraju prozori i moji se organi vraćaju na svoja mjesta. Iznenada svjetla se pale s bljeskom, a čovjek u bijeloj loži, kojeg sam smatrao82turskim oficirom, ispada da je žena s loncem cvijeća na glavi.Sada se čuje mrmljanje i svi oni koji žele zaka-šljati, iskašljavaju se do mile volje. Čuje se buka nogu koje stružu i sjedala koje udaraju, neprekidna škrebetava buka ljudi, koji se besciljno kreću uokolo, ljudi koji mašu svojim programima, pretvarajući se da ih čitaju, a onda ispuštaju programe i traže ih pod sjedalima, zahvalni za makar i najmanji događaj, koji će ih spriječiti da ne upitaju sami sebe o čemu su mislili, zato što bi oni, da saznaju da nisu mislili ni o čemu, poludjeli. U oštrom bljesku svjetlosti, gledaju jedan drugoga praznim očima, i među njima vlada neka neobična napetost. A u trenutku, kad dirigent ponovo zakuca štapićem, ponovo padaju u kataleptičko stanje — nesvjesno se češu, ili se iznenada prisjećaju nekog izloga, u kojem su vidjeli šal ili šešir. Sjećaju se svake pojedinosti toga izloga s fantastičnom jasnoćom, ali gdje se tačno nalazio, ne mogu se sjetiti, i to ih muči, drži ih budnima, nemirnim, i oni sada slušaju s udvostručenom pažnjom, jer su potpuno budni, i bez obzira koliko da je divna glazba, njima se iz svijesti ne gubi onaj izlog i onaj šal, koji je tamo visio, iliA ta se žestoka usredotočenost pažnje dade osje-titi, pa se čini da se i sam orkestar galvanizirao u neobičnu budnost. Druga tačka eksplodira kao poklopac lonca — zaista, toliko brzo, da kad iznenada flu/.ba prestane i svjetla se upale, neki ostaju sjediti na sjedalima poput mrkvi, dok im čeljusti kon-uil/ivno žvaču, i da im iznenada dreknete u uho llrahms, Beethoven, Mendeljejev, Her-i c g o v i n a, oni bi vam bez razmišljanja odgovorili četiri, devetsto šezdeset sedam, dvjesto osamdesetilcM't.Kad dolazimo do tačke, u kojoj se izvodi De-i u y, atmosfera je potpuno zatrovana. Otkrivam da i.i/iiiišljam o tome, kako je to, biti žena za vrijeme83spolnog odnosa — da li je užitak veći, i slično. Pokušavam zamisliti kako nešto prodire u moje slabine, ali doživljavam samo nejasan osjećaj boli. Pokušavam se usredotočiti, ali glazba je previše kliska. Ne mogu misliti ni o čemu nego o nekoj vazi, koja se polako okreće, a naslikane figure otpadaju u prostor. Konačno se okreće samo svjetlo, a kako se to svjetlo može okretati, pitam samog sebe. Čovjek koji sjedi do mene čvrsto spava. On izgleda kao burzovni mešetar, sa svojom krupnom mješinom i na-voštenim brkom. Sviđa mi se ovakav. Naročito mi se sviđa ta velika mješina i sve što je bilo potrebno da se ona napravi. Zašto on ne bi čvrsto spavao?

37

Ako hoće da sluša, uvijek može skupiti toliko para da kupi kartu. Primjećujem da što su bolje obučeni, to čvršće spavaju. Imaju čistu savjest, ti bogati. Ako siromah zadrijema, čak i na nekoliko sekundi, on se sav skameni; zamišlja da je počinio zločin pro-tih skladatelja.U tački španske glazbe, cijela se dvorana elek-triticirala. Svi sjede na rubu sjedala — bubnjevi su ih probudili. Ponadao sam se, kad su bubnjevi počeli, da će nastaviti vječno. Očekivao sam da vidim ljude kako padaju iz loža ili kako bacaju u zrak šešire. Bilo je u tome nešto patetično, i mogao nas je otjerati u čisto ludilo, taj Ravel, da je htio. Ali Ravel nije to. Iznenada je sve zamrlo. Kao da se sjetio, usred svojih akrobacija, da na sebi nosi odijelo po mjeri. Suspregnuo se. Velika greška, po mom skromnom mišljenju. Umjetnost se sastoji u tome da se ide do kraja. Ako počnješ s bubnjevima moraš završiti s dinamitom, ili TNT-om. Ravel je žrtvovao nešto zbog forme, zbog povrća koje ljudi moraju probaviti prije nego odu u krevet.Moje se misli šire. Glazba klizi izvan dohvata mog duha, sad kad su bubnjevi prestali. Kao na za-povjed, svi ljudi se smiruju. Pod izlaznim svjetlom sjedi neki Werther, zaronivši u očaj; oslanja se o84rlaktove, oči su mu prevučene glazurom. Pokraj vrata, zavijen u veliki plašt, stoji neki Španjolac sa som-brerom u ruci. Izgleda kao da pozira za Rodinova Balzaka. Od vrata na gore podsjeća na Buffalo Billa. Na galeriji preko puta mene, u prvom redu, sjedi žena široko rastavljenih nogu; izgleda kao da ima ukočenu čeljust, zabačen i iščašen vrat. Žena u crvenom šeširu koja spava na ogradi — kako bi bilo divno kad bi naglo dobila krvoliptanje! Kad bi naglo prosula cijelo vjedro krvi na one uškrobljene košulje ispod nje. Zamislite samo te bezvezne mamla-ze kako odlaze kući s koncerta krvavih bijelih ovratnika!San je tonalitet. Nitko više ništa ne sluša. Nemoguće je misliti i slušati. Nemoguće je sanjati, premda i sama muzika nije ništa drugo nego san. žena u bijelim rukavicama drži labuda na krilu. Legenda priča da je Leda, kad je bila oplođena, rodila dvojke. Svi nešto rađaju — svi osim lezbijke na drugom balkonu. Njena je glava zabačena, grlo široko otvoreno, ona je potpuno budna i drhti od pljuska iskara koje pršte iz atomske simfonije. Jupiter joj probada uši. Frazice iz Kalifornije, kitovi velikih peraja, Zanzibar, Alkazar. Kad je duž Guadal-quivira tisuću mošeja sjalo. Duboko u ledenim santama, a dani su poput jorgovana. M o-ney Street sa dvije bijele ograde za vezanje konja. Kamene maske... i čovjek s budalaštinama Ja-vvorskoga ... riječna svjetla ... i...VIIU Americi sam imao stanoviti broj prijatelja Indijaca, nekih loših, nekih dobrih, nekih osrednjih. Okolnosti su me dovele u takav položaj, gdje sam im na sreću mogao biti od pomoći: osiguravao sam im namještenja, nalazio sam im stanove, hranio sam ih kad je bilo potrebno. Bili su mi vrlo zahvalni, moram reći, i to u tolikoj mjeri, zapravo, da su mi svojim pažnjama zagorčili život. Dvojica su bili sveci, ako znam što je svetac: naročito Gupte kojega su jednoga jutra pronašli s vratom prerezanim od uha do uha. U malom svratištu, u Greenwich Villageu našli su ga jednoga jutra potpuno golog, ispruženog na krevetu, kraj njega njegovu frulu, a vrat mu je bio presječen, kao što sam rekao, od uha do uha. Nikada se nije ustanovilo da li ga je netko umorio ili je počinio samoubistvo. Ali to je svejedno, ovako ili onako ...Mislim unatrag o lancu okolnosti koje su me konačno dovele u Nanantateejevu kuću. Mislio sam kako je čudno da sam posve zaboravio Nanantateeja, sve do neki dan, kad sam ležao u otrcanoj hotelskoj sobi u Rue Cels. Ja ležim tako na željeznom

38

krevetu misleći o tome kakva sam ništica postao, kakva šuplja brojka, kakva beznačajnost, kad tras! u svijesti mi iskoči riječ: NONENTITET! Tako smo ga mi zvali u New Yorku — Nonentitet, Gospodin Nonentitet!

86

39

Poverite cenu za svaki slucaj na http://www.faceyubook.com

Sada ležim na podu u veličanstvenom apartmanu kojim se hvalisao dok je bio u New Yorku. Na-nantatee se igra dobro Samaritanca: dao mi je par svrbljivih pokrivača, konjske ćebadi, u kojima sam se sklupcao na prašnjavom podu. Svakoga sata, po cijeli dan, ima sitnih poslova koje treba obaviti — to jest ako sam dovoljno glup da ostanem u kući. Ujutro, on me grubo budi, da bih mu pripremio povrće za ručak: luk, češnjak, grašak itd. Njegov prijatelj, Kepi, upozorava me da ne jedem tu hranu — kaže da je loša. Dobra ili loša, koja je razlika? Hrana! To je jedino važno. Za malo hrane potpuno sam spreman da metem njegove sagove slomljenom metlom, da mu perem odjeću, da skupljam mrvice s poda čim završi s jelom. Postao je apsolutno besprijekoran od moga dolaska: sve se sada mora oprašivati, stolice se moraju slagati na poseban način, sat mora zvoniti, voda u zahodu mora pravilno da teče... Pravi sumanuti Indijac! I uredan kao grašci u mahuni. Smijat ću se tome od srca, kad se jedanput izvučem iz njegovih pandži, ali u ovom trenutku sam zatvorenik, čovjek bez kaste, nedodirljivi ...Ako se slučajno noću ne vratim i ne uvučem među konjsku ćebad, on mi veli prilikom dolaska: »Ah, znači da ipak nisi umro? Mislio sam da si umro.« I premda znade da sam bez prebite pare, svakoga mi dana priča o kakvoj jeftinoj sobi koju je upravo taj čas otkrio negdje u susjedstvu. »Ali |o^ uvijek ne mogu unajmiti sobu, ti to znaš«, ka-}cm mu ja. A onda, trepćući očima kao Kinez, on l'Litko odgovara: »Ah da,

40

zaboravio sam da nemaš novaca. Uvijek to gubim iz vida, Endree ... Ali kad dođe telegram. Kad ti gospođica Mona pošalje piie, onda ćeš valjda poći sa mnom da pogledamo in sobu, što veliš?« I gotovo u istom dahu počne me ti. i go varati da ostanem koliko god dugo želim — ■ ust mjeseci... sedam mjeseci, Endree... ti si mi o\d|c vrlo dobro došao.«87Nanantatee je jedan od Indijaca, za koje nisam nikad ništa učinio u Americi. On mi se predstavio kao bogati trgovac, trgovac biserima, s luksuznim apartmanom u Rue Lafayette, Pariz, s vilom u Bom-bayu, s bungalovom u Darjeelingu. Na prvi pogled sam mogao vidjeti da je slabouman, ali opet s druge strane slaboumni katkada imaju toliko genijalnosti da nagomilaju bogatstvo. Nisam znao da je svoj hotelski račun u New Yorku platio tako, da je ostavio dva debela bisera u vlasnikovim rukama. Sad mi se čini smiješnim da se taj mali Lazar nekada gizdavo šepirio predvorjem toga hotela u New Yorku sa štapom od ebanovine, otresajući se na služni-ke, naručujući ručkove za svoje goste, šaljući vratara po karte za kazalište, iznajmljujući taksi na cijeli dan, itd. itd., a sve bez ijedne pare u džepu. Samo s nizom debelih bisera oko vrata, koje je s vremenom jednog po jednog pretvarao u novac. I prepotentan način kojim me je znao potapšati po leđima, i zahvaliti mi što sam tako dobar prema mladim Indijcima — »oni su vrlo inteligentni momci, Endree... Vrlo inteligentni!« Govorio je kako će mi dobri gospodin taj i taj platiti za moju ljubaznost. Time se objašnjava, zašto su se oni tako kikotali, ti inteligentni momci Indijci, kad sam im predložio da pokušaju užicati nešto novaca kod Nanantateeja.Neobično je, kako mi dobri gospodin taj i taj, zaista isplaćuje moja dobročinstva. Ja nisam ništa nego rob tom debelom malom Lazaru. Ja mu danonoćno stojim na raspolaganju. Ovdje sam mu potreban — on mi to u lice kaže. Kada odlazi u zahod, viče: »Endree, donesi mi vrč vode, molim. Moram se obrisati.« Ne pada mu na kraj pameti da upotrijebi toaletni papir, taj moj Nanantatee. Mora da je to piotiv njegovih vjerskih propisa. Ne, on traži vrč vode i krpu. Nježan je, debeli mali Lazar. Katkada, dok pijem šalicu blijedog čaja, u koji je spustio ružin list, on mi priđe blizu i prdne mi glasno, ravno u lice. Nikada ne kaže, »izvini!« Tariječ mora da nedostaje u njegovom rječniku Gu-juratija.Onoga dana kad sam došao u Nanantateejev stan, zatekao sam ga upravo u izvedbi njegovog ritualnog pranja, što će reći, da je stajao iznad prljave zdjele, pokušavajući da kljakavom rukom dosegne zatiljak. Kraj lavora je stajao mjedeni vrč, koji je upotrebljavao da promijeni vodu. Zahtijevao je od mene da šutim za vrijeme ceremonije. Sjedio sam šutke, kako mi je bilo rečeno, i promatrao ga kako pjeva i moli, a tu i tamo pljune u lavor. Dakle to je divan apartman o kojem je govorio u New Yorku! Rue Lafayette! Dok sam bio u New Yorku, to mi je zvučalo kao neka važna ulica. Mislio sam da samo milijuneri i trgovci biserima stanuju u toj ulici. Divno zvuči Rue Lafayette, dok ste s druge strane mora. Isto tako zvuči Peta Avenija, kad ste s ove strane, čovjek ne može ni zamisliti kakvi se brlozi nalaze u tim krasnim ulicama. Ali bilo kako bilo, evo me ovdje konačno, sjedim u tom veličanstvenom apartmanu u Rue Lafayette. A ovaj šašavac, sa svojom nakaznom rukom upravo obavlja ritual pranja. Stolica na kojoj sjedim je slomljena, okvir kreveta se raspada, tapete su u krpicama, a pod krevetom se nalazi otvorena torba krcata prljavim rubljem. S mjesta gdje sjedim vidim bijedno dvorište, gdje sjedi aristokracija Rue Lafayette, pušeći glinene lule. Pitam se sada, dok on zapijeva hvalu božju, kako mora da izgleda onaj bungalov u Darjeelingu. Njegovo pjevanje i molitva kao da nemaju kraja.On mi objašnjava, da je obavezan prati se nastanoviti propisani način — to zahtijeva njegova vje-

41

ta. Ali nedjeljom se ipak kupa u limenoj kadi —Veliko JA SAM će mu to progledati kroz prste, kaže.Kad se odjene, prilazi ormaru, klekne pred malimidolom na trećoj polici i ponavlja neku abrakadabru.Ako tako svakoga dana moliš, kaže mi on, ništa tii se neće dogoditi. Dobri gospodin taj i taj nikada neIzabotailja odanog slugu. I onda mi pokazuje sa-89katu ruku, koju je zaradio u sudaru s nekim taksijem, nesumnjivo jednoga dana kad je zanemario da dopjeva pjesmu i dopleše ples do kraja. Ruka mu izgleda poput slomljenog kompasa; to više i nije ruka, nego zapešće koje visi na peteljci. Kad su mu pokrpili ruku, pod pazuhom mu se razvio par natečenih žlijezda — debele žlijezdice, tačno nalik psećim jajima. Oplakujući svoju nevolju on se iznenada prisjeća da mu je liječnik preporučio obilniju dijetu. Moli me da se smjesta dadem na posao i sastavim jelovnik s mnogo ribe i mesa. »A što ćemo s ostrigama, Endree —za le petit frere?« ali sve je to samo zato, da bi ostavio na mene jak dojam. On nema ni najmanje namjere da za sebe kupi bilo ostrige, bilo meso, bilo ribu. Svakako ne, dok sam ja ovdje. Za sada ćemo se prehranjivati lećom i rižom i suhom hranom koju je uskladistio u potkrovlju. Cak se ni maslac, koji je kupio prošlog tjedna, neće baciti. Kad se baci na to da pretapa maslac, vonj postaje nepodnošljiv. Isprva bih znao pobjeći, kad bi on stavio maslac u tavu, ali sada uspijevam izdržati do kraja. On bi bio oduševljen, kad bi me mogao natjerati da izbljujem što sam pojeo — to bi bilo samo još nešto, što bi mogao spremiti u ormar, zajedno sa suhim kiuhom i pljesnivim sirom i malim masnim kolačićima, koje sam peče od ustajala mlijeka i užegla maslaca.Čini se da u posljednjih pet godina on nije ni prstom maknuo; nije obrnuo ni jedne jedine pare. Posao nikako više ne ide. On mi priča o biserima u Indijskom oceanu — velikim krupnim biserima s kojima možeš proživjeti cijeli život. Arapi mu kvare posao, kaže on. A u međuvremenu on se moli Gospodu tom i tom svakoga dana, i to ga održava na životu. On je u fantastično dobrim odnosima s božanstvom: zna kako da mu laska, kako da izmuze iz njega nekoliko sua. To je čisti komercijalni odnos. U zamjenu za ispiranje i lickanje ispred zahoda, koje izvodi svakoga dana, on dobiva porciju90graha i luka, da ne kažemo ništa o natečenim jajima pod njegovim pazuhom. On se duboko ufa, da će na kraju sve ispasti kako treba. Biseri će se opet jednoga dana prodavati, možda za pet godina, možda za dvadeset — kad Gospod taj i taj bude zaželio. »A kada posao krene, Endree, dobivat ćeš deset posto — za pisanje pisama. Ali prvo, Endree, moraš napisati pismo, da vidimo možemo li dobiti kredit iz Indije. Proći će oko šest mjeseci dok ne dobijemo odgovor, možda čak i sedam — brodovi nisu brzi u Indiji.« On uopće nema nikakav pojam o vremenu, taj Lazar. Kad ga pitam, kako je spavao, on zna odgovoriti: »Ah, da, Endree, vrlo dobro spavam ... Spavam katkada devedeset dva sata u tri dana.«Ujutro je obično preslab, da bi išta radio. Njegova ruka! Ta jadna slomljena štaka od ruke! Katkada se pitam, gledajući ga kako je savija oko zatiljka, da li će uopće uspjeti da je ponovo vrati na pravo mjesto. Kad ne bi bilo malog trbuščića, kojeg gura pred sobom, podsjećao bi me na nekog od onih akrobata u cirkusu Medrano. Samo bi mu trebalo da slomi još i nogu. Dok me promatra kako metem sag, i vidi koliki oblak prašine podižem, počinje da cokće kao Pigmejac. »Dobro! Vrlo dobro, Endree! Meni je ostalo jedva da poližem zdjelu«. Znači da ima nekoliko mrvica prašine, koje sam propustio; takav je njegov pristojan način da bude sarkastičan.

42

Svako poslije podne posjeti ga nekoliko kolega — trgovaca biserima —- koji uvijek navraćaju. Svi su oni vrlo uglađeni uljeviti gadovi blagih, srnećih očiju; sjedaju oko stola, pijući namirisani čaj s glasnim siktavim zvukom, dok Nanantatee skaku-ic uokolo poput majmuna, ili pokazuje kakvu mrvicu na podu i govori svojim glatkim ljigavim gla-91som: »Budi ljubazan pa ovo podigni, Endree.« Kad mu dođu gosti on žalosno prilazi ormaru i vadi odatle suhe korice kruha, koje je prepekao možda prije tjedan dana, i koje imaju sada okus što jako podsjeća na pljesnivo drvo. Ni mrvica se ne baca. Ako kruh postane prekiseo on ga odnosi dolje kućepazi-teljici koja je, kako on kaže, vrlo ljubazna prema njemu. Prema njegovim riječima kućepaziteljica je oduševljena, kad dobije ustajali kruh: od tog kruha pravi poparu.Jednoga dana došao je moj prijatelj Anatol da me posjeti. Nanantatee je bio oduševljen. Uporno je zahtijevao da Anatol ostane na čaju. Uporno je tražio da okuša malo masne kolačiće i ustajali kruh. »Vi morate dolaziti svakoga dana«, kaže mu, »i davati mi satove ruskoga. Krasan jezik, taj ruski... Htio bih da ga znam govoriti. Kako se ono kaže, recite mi opet, Endree — b o r š č ? Hoćeš li mi to zapisati, molim, Endree ...« A ja to moram pisati na pisaćoj mašini, ništa manje, tako da bi on mogao promatrati moju tehniku. Kupio je pisaću mašinu, kad su mu platili odštetu zbog slomljene ruke, zato što je liječnik preporučio tipkanje kao dobru vježbu. Ali ubrzo mu je dodijao pisaći stroj — bio je to engleski pisaći stroj.Kad je saznao da Anatol svira mandolinu, rekao je: »Vrlo dobro! Morate dolaziti svakoga dana i davati mi satove glazbe. Kupit ću mandolinu čim se poslovi malo poprave. To je dobro za moju ruku.« Sutradan posuđuje gramofon od kućepaziteljice. »Hoćeš li me naučiti da plešem, molim, Endree. Trbuh mi je prevelik.« Nadam se da će jednoga dana kupiti golemi, goveđi odrezak, tako da mu mogu reći: »Hoćete li molim vas zagristi mjesto mene, gospodine Nonentitet. Zubi mi nisu dovoljno jaki!«Kao što sam čas prije rekao, od moga dolaska on je postao izvanredno pedantan. »Jučer si«, kaže mi, »počinio tri greške, Endree. Prvo zaboravio si da zatvoriš zahodska vrata, pa su cijele noći radila92bum-bum; drugo, ostavio si otvoren kuhinjski prozor, pa je jutros puklo staklo. I zaboravio si da staviš bocu od mlijeka pred vrata! Od sada ćeš uvijek stavljati bocu od mlijeka van, molim, prije nego ideš na spavanje, a ujutro ćeš, molim, donijeti kruh.«Svakoga dana njegov prijatelj Kepi navraća da vidi nisu li stigli kakvi posjetioci iz Indije. On čeka dok Nanantatee izađe, a onda odšvrlja do ormara i guta korice kruha, koje su skrivene u jednoj staklenoj tegli. On uporno tvrdi da ta hrana ne valja, ali je proždire kao štakor. Kepi je krpelj, neka vrsta ljudskog nametnika, koji se pripije uz kožu čak i najsiromašnijeg svojeg zemljaka. S Kepijevog stanovišta, svi oni su nabobi. Za lošu cigaru i cijenu jedne čašice, on će lizati guzicu svakom Indijcu. Indijcu, pazite, ali ne Englezu. On ima adrese i cjenike svih kupleraja u Parizu. Čak i od jazbina gdje je cijena samo deset franaka on dobiva svoj mali procent. On znade najkraći put do svakog mjesta, kamo želite ići. Prvo će vas pitati, želite li tamo ići taksijem; ako kažete ne, predložit će vam autobus, a ako je to preskupo, onda tramvaj ili metro. Ili će vam predložiti da do tamo hodate i uštedite franak ili dva, znajući vrlo dobro, da se usput prolazi kraj jednoga t abac a, i da ćete vi, molim \as, biti tako ljubazni da mu kupite malu jeftinu i igaru.Kepi je na stanoviti način zanimljiv, zato štonema nikakve druge ambicije, osim da svake večeri

43

iii'što pojebe. Svaki novčić koji zaradi, a tih je vra-ki malo, straći u plesnjacima. On ima ženu i osmo-i u djece u Bombayu, ali to ga ne sprečava da pred-l ttc vjenčanje svakoj maloj femme de cham-1 > r c koja je dovoljno glupa i lakovjerna da se dade'il njega prevariti. On ima malu sobu u Rue Condor-it /a koju plaća šezdeset franaka mjesečno. Samin jo oblijepio tapetama. Vrlo je na nju ponosan.U svom nalivperu upotrebljava tintu ljubičaste bo-93je zato što ona dulje traje. Lasti vlastite cipele, glača vlastite hlače, pere vlastito rublje. Za malu cigaru, cigaricu, ako izvolite, pratit će vas preko cijelog Pariza. Ako slučajno zastanete da pogledate kakvu košulju ili dugme za ovratnik, oči mu sinu. »Nemojte to ovdje kupiti«, reći će vam. »Ovdje traže previše. Pokazat ću vam jeftinije mjesto«. I prije nego imate vremena da o tome razmislite, on će vas odvući i smjestiti vas pred neki drugi izlog, gdje se vide iste kravate, iste košulje, ista dugmad za ovratnike — možda je to čak i ista trgovina! — ali vi ne vidite nikakve razlike. Kad Kepi čuje da nešto hoćete kupiti, duša mu oživi. Postavit će vam toliko pitanja, i vući vas na tolika mjesta, da ćete svakako ožednjeti i pozvati ga na piće, na što ćete na svoje zaprepaštenje ustanoviti da opet stojite u kakvom t a b a c u — možda u onom istom t a b a c u — i da Kepi opet govori onim svojim sitnim unjkavim glasom: »Hoćete li, molim, biti tako dobri da mi kupite cigaricu?« Bez obzira, što god vi namjeravali raditi, čak i ako želite samo da se prošetate oko ugla, Kepi će mjesto vas štedjeti. Kepi će vam pokazati najkraći put, najjeftinije mjesto, najveću porciju, jer što god vi činili morate proći kraj nekog tabaca, a radilo se o revoluciji ili štrajku ili karanteni, Kepi mora biti u Moulin Rougeu ili u Olimpiji ili u Ange Rougeu, kad glazba počinje da svira.Neki dan mi je donio knjigu i dao da je pročitam. Knjiga je bila o nekakvoj slavnoj parnici između nekog svetog čovjeka i izdavača nekih indijskih novina. Urednik je, čini se, otvoreno optužio sveca da živi skandaloznim životom; pošao je još dalje i optužio svetog čovjeka da je zaražen. Kepi kaže da to mora da je bila »francuska bolest«, ali Nanan-tatee uzvraća da je bio japanski triper. Za Nanan-tateeja sve mora biti malo pretjerano. U svakom slučaju, kaže Nanantatee vedro, »Ti ćeš mi molim reći, što tamo piše, Endree. Ne mogu čitati knjigu94— boli me ruka.« A onda da bi me ohrabrio, »Krasna je to knjiga o jebačini, Endree. Kepi ju je tebi donio. On ne misli ni o čemu osim o ženskama. On je pojebao tolike ženske — baš kao Krišna. Mi ne vjerujemo u te stvari, Endree ...«Malo kasnije odvodi me gore u potkrovlje, koje je pretrpano limenim konzervama i kojekakvim drangulijama iz Indije, umotanim u vreće i pak-papir. »Ovamo dovodim djevojke«, kaže. A onda prilično čežnjivo: »Nisam dobar jebač, Endree. Više ne jebem ženske. Samo ih držim u zagrljaju i govorim im riječi. Sada mi se još sviđa samo da govorim riječi.« Više mi nije potrebno ni da ga slušam: znam da će mi sada ponovo pričati o ruci. Zamišljam ga kako leži s tom slomljenom sarkom, koja visi s kreveta. Ali na moje iznenađenje, on dodaje: »Nisam dobar za jebanje, Endree. Nikada nisam bio naročiti jebač. Moj brat, taj je dobar! Tri puta dnevno, svaki dan! I Kepi, i on je dobar — baš kao Krišna«.Njegov se duh sada usredotočio na »jebačka posla«. Dolje, u maloj sobi, gdje kleči pred otvorenim ormarom, on mi objašnjava kako mu je bilo, dok je bio bogat i dok su mu žena i djeca bili ovdje. Na praznike, on bi poveo svoju ženu do Doma Na-loda i

44

iznajmio sobu za noć. Svaka je soba bila uređena u drukčijem stilu. Njegovoj se ženi to veoma sviđalo. »Divno mjesto za jebačinu, Endree. Znam sve te sobe ...«Zidovi male sobe, u kojoj sjedimo, pretrpani su I litografijama. Predstavljene su sve grane obitelji; to je nalik na presjek Indijskog imperija. Članovi i i>g genealoškog stabla izgledaju većinom kao uve-aulo lišće: žene su štrkljaste, i imaju neki iznenadnu, preplašeni pogled u očima; muškarci imaju \< itnetni, živahni izraz, poput obrazovanih čimpanzi.i vi su tu, njih oko devedeset, sa svojim bijelim vo-i 'vima, svojim kravljim kolačima, mršavim nogama,iiuomodnim naočarima; u pozadini, tu i tamo, čo-95vjek letimično primjeti sušom spaljeno tlo, ruševine nekog postolja, na kojem je stajao idol iskrivljenih ruku, neka vrsta ljudske stonoge.U toj galeriji ima nešto tako fantastično, tako neskladno, da se čovjek neizbježno podsjeti na veliki mrijest hramova, koji se protežu od Himalaja do vrha Ceylona, golema zbrka arhitekture, neuspo? redive ljepote, a u isto viijcme monstruozne, odvratno monstruozne, zbog plodnosti koja ključa i kipi u bezbroj ogranaka jedne zamisli, koja je, čini se, iscrpila i samo tlo Indije. Promatrajući kipuću košnicu figura, koje se roje po fasadama hramova, čovjek se nađe pod teškim dojmom potencije tih tamnoputih lijepih ljudi, koji su pomiješali svoje tajanstvene struje u seksualnom zagrljaju, koji traje već trideset stoljeća ili više. Ovi mršavi ljudi i žene prodornih očiju, koje zure s fotografija, nalikuju izgladnjelim sjenama onih virilnih, masivnih figura, koje su se otjelovile u kamenu i freskama od jednog kraja Indije do drugog, da bi herojski mitovi rasa, koje su se međusobno izmiješale, zauvijek živjeli isprepleteni u srcima njihovih zemljaka.Kad bacirn pogled samo na mali dio tih prostranih kamenih snova, tih golemih teških građevina, ukrašenih draguljima, koaguliranih ljudskom spermom, općini me blistava raskoš tih u/leta mašte, koji su omogućili narodu od pola bilijuna ljudi, potpuno različitog porijekla, da tako otjelovi najneu-hvatljivije izraze svojih težnji.Čudna je to neobjašnjiva mješavina osjećaja, koja me je spopala sada, dok Nanantatee blebeće i blebeće o sestri koja je umrla prilikom poroda. I ona je tu na zidu, nježna plaha stvarca od dvanaest ili trinaest godina, koja se drži za ruku nekog podjeti njelog starca. U dobi od deset godina, udali su je za tog starog razvratnika, koji je već bio zakopao pel žena. Imala je sedmoro djece, od kojih ju je samo jedno preživjelo. Dali su je ostarjelom gorili, da bi zadržali bisere u obitelji. Kad je umirala, tako mi96Nanantatee kaže, prošaptala je liječniku: »Dodijalo mi je jebanje ... Neću se više jebati, doktore.« Dok mi to priča, svečano se češe po glavi svojom uvenulom rukom. »Jebački poslovi ne idu dobro, Endree«, kaže on. »Ali ja ću ti reći jednu riječ, s pomoću koje ćeš uvijek imati sreće. Moraš je izgovarati svakoga dana, stalno je ponavljati, milijun puta je moraš reći. Najbolja riječ na svijetu, Endreeee ... Evo reci je sada ... UMAHARUMA!»UMARABU...«»Ne, Endreee, ovako... UMAHARUMA!«»UMAMABUMBA...«»Ne, Endreee,... ovako ...«»... ali koliko god da je svjetlo bilo slabo tisak nejasan, korice otrcane, stranica iskrzana, prsti nespretni, buhe živahne, uši u krevetu proždrljive, talog na njegovu jeziku, suza u njegovu oku, gvalja u njegovu grlu, piće u njegovom vrču, svrbež na

45

njegovu dlanu, zavijanje vjetra, bol u njegovu dahu, magla umora u njegovu mozgu, grižnja njegove savjesti, snaga njegova gnjeva, provala njegovih temelja, va-tia u njegovoj utrobi, crv u njegovoj stražnjici, štakori u potkrovlju, galama i prašina u njegovim ušima, i budući da mu je trebalo mjesec dana da uznapreduje, on je čvrsto odlučio da će naučiti napamet više od jedne riječi tjedno.«Mislim da se nikada ne bih iščupao iz Nanan-i ik'cjevih kandži da se sama sudbina nije umije-tla. Jedne noći, sreća je tako htjela, Kepi me za-nolio da jednog od njegovih mušterija odvedem do 'h/uje javne kuće. Nekog mladića, koji je upravo išao iz Indije, i koji baš nije imao novaca na bani |i-. Bio je to jedan od Gandhijevih ljudi, jedan iz ii male grupe, koja je izvršila historijski marš pre-i moru za vrijeme nestašice soli. Vrlo veseli Gan-i u< v učenik, moram reći, unatoč zavjetima o uz-• i\.mju, kojima se obavezao. Očigledno nije već r I ovima vidio žene. Uspio sam ga dovesti samoI i kutu iihiatmca 97do Rue Laferriere; bio je nalik psu isplažena jezika. A kako pompozan i tašt mali mamlaz, uzgred! Odjenuo se u odijelo od prugastog samta, opremio se francuskom kapom, štapom, krupnom leptir mašnom, kupio je dva nalivpera, Kodak-kameru i ekstravagantno donje rublje. Novac, koji je trošio, dobio je na dar od bombajskih trgovaca: slali su ga u Englesku da širi Gandhijevo evanđelje.Cim je ušao u lokal gospođice Hamilton, počeo je gubiti svoj sang- froid. Kad se iznenada našao okružen cijelim jatom golih žena, zaprepašteno me pogledao. »Izaberi jednu«, rekao sam mu. »Možeš izabrati koju hoćeš.« Toliko se uzrujao, da je jedva bio u stanju da ih gleda. »Izaberi za mene«, promrmljao je, žestoko pocrvenivši. Pregledao sam ih mirno i izabrao debeljuškastu mladu žensku, koja mi se činila živahnom kokicom. Sjeli smo u sobu za primanje i čekali da nam donesu nešto za piće. Madame se zanimala zašto nisam izabrao djevojku i za sebe. »Da, uzmi i ti jednu«, rekao je mladi Indijac. »Ne bih htio da budem sam s njome.« I tako su opet uveli djevojke i ja sam izabrao jednu za sebe, prilično visoku, mršavu, melankoličnih očiju. Ostavili su nas same, nas četvoro, u sobi za primanje. Nakon nekoliko trenutaka, moj ti se mladi Gandhi prigne k meni i prošapće mi nešto na uho. »Naravno, ako ti se ona više sviđa, uzmi nju«, rekao sam i zatim sam prilično nespretno, potpuno zbunjeno, objasnio djevojkama da bismo se mi željeli trampiti. Vidio sam odmah da smo napravili faux pas, ali moj mladi prijatelj je već postao toliko veseo i požudan, i nije htio ništa više ni da čuje pa nam nije preostalo drugo nego da se popnemo brzo gore u sobu, i da to obavimo.Dobili smo sobe jednu do druge, povezane međusobno vratima. Mislim, da je moj kompanjon imao namjeru, da opet izvršimo razmjenu čim malo zadovolji svoju oštru, neutaživu glad. Svakako, čim su djevojke izašle iz sobe da se pripreme, čuo sam ka-98ko kuca na vrata. »Gdje je toalet, molim?« pita me. Ne misleći, da bi to moglo biti išta ozbiljno, nagovaram ga da to obavi u bidet. Djevojke se vraćaju, s ručnicima u rukama, čujem ga kako kikoće u drugoj sobi.Dok oblačim hlače iznenada čujem neku gužvu u drugoj sobi. Djevojka ga psuje, naziva ga svinjom, prljavim prascem. Ne mogu zamisliti, što je mogao učiniti da zasluži ovakav ispad. Ja stojim tu s jednom nogom u hlačama pažljivo slušajući. On joj pokušava nešto objasniti na engleskom, podižući glas sve više i više, dok se ne pretvori u vrisak.čujem kako vrata udaraju i u narednom trenutku m a d a m e provaljuje u moju sobu, lica crvena poput rajčice, divlje razmahujući rukama. »Trebali biste se stidjeti«, krijesti, »što ste doveli takvog čovjeka u moj lokal! To je barbar... On je svinja ... On je ...!« Moj kompanjon stoji iza nje, na vratima, s izrazom kranje nelagode na licu. »što

46

si učinio?« pitam ga.»Što je učinio?« urliče m a d a m e. »Pokazat ću vam... Dođite ovamo!« I zgrabivši me za ruku vuče me u susjednu sobu. »Eto! Eto!« vrišti ona, pokazujući mi bidet.»Hajde, idemo odavde«, kaže mladi Indijanac.»čekajte malo, nećete se tako lako iz ovoga izvući.«Madame stoji kraj bide ta, pjeneći se i pljujući. I djevojke tu stoje, držeći u rukama ručnike. Stojimo tako nas petoro i gledamo u bidet. Dva ogromna govna plivaju u vodi. Madame se saginje i prekriva bidet ručnikom. »Strašno! Strašno!«, zavija ona. »Nikad nešto ovako nisam vidjela! Svinja! Prljava gadna svinja!«Mladi Indijac me prijekorno gleda. »Morao si mi reći!« kaže on. »Nisam znao da to neće otići. l'itao sam te kamo da idem, a ti si mi rekao da upotrebim ovo.« Gotovo je u suzama.99Konačno me m a d a m e odvodi na stranu. Malo se urazumila. Na kraju krajeva, radi se o greški. Možda bi gospoda ipak sišla dolje i naručila po još jedno piće, za djevojke. Za djevojke je to bio veliki šok. One nisu navikle na ovakve stvari. I ako bi dobra gospoda bila tako ljubazna da se sjete fem-me de chambre — ovo nije nimalo zgodno za femme de chambre — taj svinjac, taj ružni svinjac. Ona sliježe ramenima i namiguje. Žalosna nezgoda. Ali nezgoda. Ako gospoda pričekaju ovdje nekoliko trenutaka, služavka će donijeti piće. Da li bi gospoda možda popila malo šampanjca? Da?»Htio bih da izađem odave,« kaže mladi Indijac slabašno.»Nemojte to jako uzeti k srcu«, kaže m a d a m e. »Sad je sve to gotovo. Greške se katkada dešavaju. Idući put ćete pitati gdje je zahod.« Ona nastavlja dalje pričati o zahodima — čini se da na svakom katu ima po jedan. I kupaonica isto tako. »Imam mnogo engleskih mušterija«, kaže ona. »Svi su oni gospoda. Gospodin je Indijac? šarmantni ljudi, Indijci. Tako inteligentni. Tako zgodni.«Kad izlazimo na ulicu, šarmantni mladi gospodin gotovo plače. Sada mu je žao što je kupio samtasto odijelo, štap i nalivpera. Sad govori o osam zavjeta, kojima se zakleo, o kontroli nepca i tako dalje. Prilikom marša u Dandi zabranjeno je bilo polizati i kuglu sladoleda. Priča mi o vretenu — kako je mala ruka Satyagrahista oponašala predanost svog gospodara. S ponosom pripovijeda kako je pješačio kraj Učitelja i s njim razgovarao. Imam iluziju da se nalazim u prisustvu jednoga od njegovih dvanaest učenika.U toku narednih nekoliko dana mi se prilično često i mnogo viđamo; treba dogovoriti intervjue s novinarima i predavanja, koja on mora držati Indijcima u Parizu ... Čovjek se mora zaprepastiti, kad vidi kako ti beskičmeni jadnici nemilosrdno gone jedan drugoga. Čudno je isto tako vidjeti kako su100neefikasni u svemu što se odnosi na praktične poslove. Pa njihovu ljubomoru i spletke, sitna prljava rivalstva. Gdje god se skupi deset Indijaca, tu je i cijela Indija sa svojim sektama i šizmama, svojim rasnim, jezičnim, vjerskim i političkim neprijateljstvima. U Gandhijevoj osobi oni jedan kratak trenutak doživljavaju čudo djetinjstva, ali kad on ode, doći će do katastrofe, potpunog povratka u onaj sukob i kaos, toliko karakterističan za indijski narod.Mladi Indijac je naravno pun optimizma. On je bio u Americi i zaražen je jeftinim idealizmom Amerikanaca, zaražen sveprisutnim kadama za kupanje, jeftinim robnim kućama koje prodaju drangulije, brzinom, efikasnošću, strojevima, visokim nadnicama, besplatnim knjižnicama, i tako dalje, i tako dalje. Njegov je ideal da amerikanizira Indiju. On nimalo nije zadovoljan Gandhijevom nazadnjačkom opsjed-

47

nutošću. Naprijed, kaže on, kao kakav mladi fanatik. Dok slušam njegove priče o Americi, vidim kako je besmisleno očekivati od Gandhija čudo, koje bi izmijenilo pravac povijesti. Neprijatelj Indije ni-ic Engleska nego Amerika. Neprijatelj Indije je duh wemena, kazaljka koja se ne može više vratiti. Ništa neće moći spriječiti taj virus koji truje cijeli svijet. Amerika je pravo utjelovljenje sudnjega dana. Ona i.'c odvući cijeli svijet u bezdani ponor.On misli da su Amerikanci vrlo naivan narod. Priča mi o lakovjernim dušama, koje su ga tamo pot-pomagale — kvekerima, unitarijancima, teozofima, Movim Misliocima, adventistima sedmoga dana i tako !.tl|c On je znao kamo da usmjeri svoj mali brod, !.i| pametni mladić. Znao je kako da natjera da mu m •!• dođu na oči u pravom trenutku, znao je kakoi bere što ga ide, kako da se obrati s molbom kakvog ministra, kako da vodi ljubav istovre-0 s majkom i kćerkom. Kad bi ga čovjek vidio,1 slio bi da je svetac. A on i jest svetac na mo-iii način: zaraženi svetac koji u istom dahu go-101vori o ljubavi, bratstvu, kadama, sanitarnim uređajima, efikasnosti i tako dalje.Posljednja noć njegova boravka u Parizu posvećuje se »jebačkim poslovima«. U toku cijeloga dana imao je obilan program — konferencije, telegrame, intervjue, fotografije za novine, srdačne rastanke, savjete vjernicima i tako dalje, i tako dalje. Za vrijeme večere odlučuje da sve svoje probleme gurne u stranu. Naručuje šampanjac uz jelo, pucketa prstima prema g a r 5 o n u i općenito se vlada kao neotesana seljačina, što i jest. I budući da je već sit svih pristojnih mjesta, on mi sada predlaže da mu pokažem nešto primitivnije. Volio bi da ode na kakvo vrlo jeftino mjesto, da naruči dvije ili tri djevojke odjednom.Vodim ga duž bulevara de la Chapelle, upozoravajući ga cijelo vrijeme da pazi na svoju lisnicu. Blizu Aubervilliersa, zavlačimo se u neku jeftinu jazbinu, i smjesta nam se o vrat objesi cijelo jato ženskih. Za kratko vrijeme on već pleše s nekom golom djevojčurom, ogromnom plavojkom s podvoljcima ispod čeljusti. Vidim njenu stražnjicu odraženu tuce puta u zrcalima, kojima je obložena soba — i one njegove tamne košćate prste, koji su je čvrsto steg-nuli. Stol je pun pivskih čaša, a mehanički klavir šišti i dahće. Nezauzete djevojke sjede smireno na kožnatim divanima, spokojno se češući, kao kakva obitelj čimpanzi.U zraku se osjeća nekakva prigušena gužva, ton suspregnutog nasilja, kao da za očekivanu eksploziju treba samo da se pojavi neki potpuno sićušni detalj, nešto mikroskopsko, ali sasvim nepredviđeno, potpuno neočekivano. U onim polusanjarijama, koje dopuštaju čovjeku da učestvuje u nekom događaju, a da ipak ostane potpuno udaljen, ta mala pojedinost, koja je do tada nedostajala, počela se potajno ali uporno koagulirati, poprimati nakazni oblik* kristalizirati se, poput mraza koji se skuplja na prozorskom staklu. I poput tih ledenih čipki, koje102se čine tako bizarnim, tako apsolutno slobodnim i fantastičnim u crtežu, ali koje su unatoč tome određene najčvršćim zakonima, tako se isto činilo da se taj osjećaj, koji se počeo formirati u meni, poslušno pokorava nekim neizbježnim zakonima. Cijelo moje biće odgovaralo je diktatu atmosfere, koju nikada prije nije iskusilo: ono što sam mogao nazvati sobom, činilo se kao da se steže, zgušnjava, skuplja iz ustajalih, uobičajenih granica mesa, kojega promjer znadu samo modulacije vršaka živaca.I što je stvarnija, što je čvršća postajala moja srž, opipljiva stvarnost, iz koje sam bio istiskivan, postajala je krhkija i ekstravagantnija. Što sam više i više postajao

48

metalan, to se prizor pred mojim očima razmjerno sve više i više nadimao. Stanje napetosti bilo je sada u tako osjetljivoj ravnoteži, da bi pojava jedne jedine strane čestice, čak mikroskopske čestice kažem, razbila sve u paramparčad. U djeliću sekunde, možda, doživio sam posvemašnju jasnoću, koju, kako se kaže, poznaju padavičari. Na trenutak sam potpuno izgubio iluziju vremena i prostora: drama svijeta se odvijala simultano duž nekog meridijana bez osovine.U takvoj kao puška zapetoj vječnosti, osjećao sam da je sve opravdano, opravdano odozgo: osjećao sam u sebi ratove, koji su ostavili iza sebe ovu kašu i ruševinu; osjećao sam zločine, koji ovdje tek klija-|ii, da bi se sutra pojavili u upadljivim krupnim novinskim naslovima; osjećao sam bijedu, koja se meli v tučkom i mužarom, dugu tupu bijedu, koja slini u prljave maramice.Na meridijanu vremena nema nepravde: postoji s.uno poezija kretanja, koja stvara iluziju istine i di.ime Ako u bilo kojem času, bilo gdje, čovjek do-<1e licem u lice s apsolutnim, ona se velika samilost, ki>|a nam ljude kao što su Gautama ili Isus prikazuje bohinskima, smrzava: monstruozno u tome nije da vu l|udi stvarali ruže od ovog gnojišta, nego da su ovog ili onog razloga uopće htjeli ruže. S103ovog ili onog razloga, čovjek očekuje čudo, i da bi ga postigao, on će gacati kroz krv. On će se iskvariti idejama, on će se svesti na sjenu, ako samo na jednu jedinu sekundu svoga života može zatvoriti oči pred užasom stvarnosti. Sve se podnosi — sramota, poniženje, siromaština, rat, zločin, e n n u i — u uvjerenju da će se preko noći nešto dogoditi, neko čudo, koje će život učiniti podnošljivim. A cijelo vrijeme, neko mjerilo otkucava u čovjeku i nema takve ruke, koja se može zavući u njega i iskopčati ga. I neprestano, dok netko jede kruh života i pije vino, neki prljavi ugojeni žohar od svećenika, koji se skriva u podrumu, loče to vino, dok gore na svjetlu ulice sablasna vojska dotiče usne, a krv je blijeda kao voda. I iz beskrajnih muka i bijede ne izlazi nikakvo čudo, ni mikroskopski trag olakšanja. Samo ideje, blijede izlapjele ideje, koje se moraju ugojiti klanjem; ideje koje probijaju kao žuč, kao crijeva iz kakve svinje, kad joj se raspori utroba.I tako mi pada na pamet, da bi bilo pravo čudo, kad bi ispalo da to čudo koje čovjek vječito čeka nije ništa drugo nego ona dva ogromna govna, koje je vjerni učenik ostavio u b i d e t u. što onda, ako .se u posljednjem trenutku, kad je već postavljen go-zbeni stol i cimbali zazveče, iznenada pojavi, potpuno bez upozorenja, srebrni pladanj na kojem čak i slijepac može vidjeti da nema ništa ni više ni manje nego dvije ogromne gvalje dreka. To bi, vjerujem, bilo čudesnije od bilo čega, što čovjek očekuje. Bilo bi to čudesno, zato što o tome nitko ni sanjao nije. Bilo bi to čudesnije od najfantastičnijih snova, zbog toga što je svako mogao zamisliti tu mogućnost, ali nitko je zamislio nije i vjerojatno nitko je nikada i neće.Nekako je ta spoznaja, da se ničemu čovjek ne može nadati, imala na mene pozitivno djelovanje. Tjednima i mjesecima, godinama zapravo, cijelog svoga života, očekivao sam da se nešto zbude, neki vanjski događaj koji će mi izmijeniti život, a sada104sam iznenada, nadahnut apsolutnom beznadnošću svega, osjetio olakšanje, osjetio sam kao da mi se neki veliki teret podigao s ramena.U zoru sam se rastao s mladim Indijcem, nakon što sam mu izmuzao nekoliko, franaka, dovoljno da platim sobu. Setajući prema Montpamasseu, odlučio sam da plutam s plimom i osekom, da se nimalo ne odupirem sudbini, bez obzira u kakvom mi se obliku prikaže. Ništa što mi se do sada dogodilo nije bilo dostatno da me uništi. Ništa se nije uništilo osim mojih iluzija. Ja sam sam ostao nedirnut. Svijet je netaknut.

49

Sutra će možda biti revolucija, kuga, zemljotres; sutra možda neće ostati ni jedne jedine duše kojoj bi se čovjek mogao obratiti tražeći samilost, pomoć, vjeru. Činilo mi se da se velika katastrofa već očitovala i da ne mogu biti istinskije sam, nego što sam baš u ovom trenutku. Odlučio sam da se ničega ne držim, da ništa ne očekujem, i da od sada živim kao životinja, grabežljiva zvijer, gusar, pljačkaš. Ako se objavi rat i ako mi bude suđeno da pođem u njega, zgrabit ću bajunetu i bosti, bosti do drška. Ako silovanje bude dnevni zadatak, ja ću silovati, pun osvete. I baš u ovom trenutku, u mirnom svitanju novoga dana, ne muti li se zemlja od zločina i nesreće? Da li se jedan jedini element ljudske prirode promijenio, vitalno iz temelja promijenio, u neprekidnom toku povijesti? Čovjeka je naprosto izdalo ono, što on naziva boljim dijelom svoje prirode, i to je sve. Na krajnjim granicama svog duhovnog bića, čovjek nalazi samoga sebe, ponovo golog poput divljaka. Kad nađe boga, ako ga nađe, već je oglodan do kostiju: kostur je. Čovjek ponovo mora zarovati u život, da bi našao mesa. Riječ mora postati meso, duša za tim žeđa. Koju god mrvicu bude moje oko primijetilo, bacit iai se na nju i proždrijet je. Ako je najvažnija stvar >ivjeti, onda ću živjeti, čak i ako budem morao po-■t.iii ljudožder. Sve do sada pokušavao sam da spa-■ mi svoju dragocjenu kožu, nastojao da sačuvam105nekoliko komadića mesa koje mi kosti grije. Ali s time sam svršio. Dosegnuo sam granice izdržljivosti. Leđa su mi uza zid, ne mogu se dalje povlačiti. Što se povijesti tiče, ja sam mrtav. Postoji li još nešto s onu stranu, morat ću skoknuti natrag. Pronašao sam Boga, ali on je nedovoljan. Ja sam samo mrtav. Fizički sam živ. Moralno sam slobodan. Svijet koji sam ostavio samo je menažerija. Zora sviće iznad novoga svijeta, svijeta džungle po kojem lutaju mršave sablasti oštrih pandži. Ako sam hijena, onda sam mršava i gladna hijena: krećem da se udebljam.VIIIU jedan i po svratio sam k Van Nordenu, kao što smo se dogovorili. On me je upozorio da, ako ne odgovara, znači da s nekim spava, najvjerojatnije sa svojom pičkom iz Georgije.Bilo kako bilo, on se javio, udobno ututkan u postelji, ali očito umoran, kao obično. On se uvijek budi, kunući sebe ili kunući namještenje, ili kunući život. Budi se pun dosade i nelagode, i grize se kad pomisli da preko noći nije umro.Sjedam kraj prozora i ohrabrujem ga koliko mogu. To je mučan zadatak. Čovjek ga mora stvarno nagovarati da izađe iz postelje. Ujutro — ujutro je njemu svako vrijeme između jedan i pet poslije podne — ujutro, kao što velim, on se predaje sanjarijama. Većinom o prošlosti sanja. O svojim »pičkama«. Pokušava se prisjetiti kako su se osjećale, što su mu govorile u stanovitim kritičnim trenucima, gdje ih je povalio, i tako dalje. I dok tu leži, cereći se i kunući, miče prstima na onaj svoj neobični umorni način, kao da želi stvoriti utisak da je njegovo gnušanje preveliko za riječi. Iznad postelje visi klistir, koji on tu drži za hitne slučajeve — za svoje djevice, za kojima traga i koje pronalazi kao detektiv, čak i onda, kad je već spavao s jednim od tih mitskih stvorenja, još uvijek će o njoj govoriti kao o djevici, i gotovo je nikad neće zvati po imenu »Moja djevica«, reći će, baš kao što kaže »moja 11 ii ka iz Georgije«. Kad ide u zahod onda kaže: »Ako107se pojavi moja pička iz Georgije reci joj da pričeka. Reci da sam ja tako rekao. I slušaj, možeš je imati ako hoćeš. Dodijala mi je.«On zaškilji da vidi kakvo je vrijeme i duboko uzdahne. Ako pada kiša onda kaže: »Bog ubio i ovu jebenu klimu, čovjek od nje postaje morbidan«. Ako sunce šija, onda kaže: »Bog ubio ovo jebeno sunce, to je da čovjek oslijepi!« Kad se počinje brijati,

50

iznenada se sjeti da nema čistog ručnika. »Bog ubio ovaj jebeni hotel, previše su škrti da čovjeku svaki dan dadu čisti ručnik!« štogod činio, kamo god išao stvari su izglavljene. Ili se radi o jebenoj zemlji, ili o jebenom namještenju, ili je opet to neka jebena pička koja ga je izbacila iz kolotečine.»Svi su mi zubi truli«, kaže grgljajući. »To je od ovog jebenog kruha, što ti ga ovdje daju da jedeš«. Širom razjapi usta i posuvrati donju usnicu. »Vidiš li to? Jučer sam izvukao šest zubi. Uskoro ću morati da nabavim drugo zubalo. Eto što čovjek dobije, kad živi od rada. Kad sam se samo skitao, imao sam sve zube, a oči su mi bile čiste i bistre. Pogledaj me sada! Pravo je čudo da uopće mogu izvrnuti kakvu pičku. Isuse, ala bih volio da nađem kakvu bogatu pičku — kao onaj mali jebivjetar, Carl. Da li ti je on kad pokazao pisma, koja mu ona šalje? Tko je ona uopće, znaš li? Nije mi htio reći ni kako se zove, gad... Boji se da bi mu je mogao preoteti.« Opet ispire ždrijelo grgljanjem, a onda temeljito razgleda svoje šupljine. »Ti si sretan«, kaže žalosno. »Imaš barem prijatelje. Ja nemam nikoga, osim tog malog jebivjetra, koji će me izluditi s tom svojom bogatom pičkom«.»Slušaj«, kaže mi on, »da li slučajno poznaš pičku koja se zove Norma? Ona visi po Domeu cijelog dana. Mislim da je ili lezbijka ili frigidna. Doveo sam je jučer ovamo, uhvatio je malo za dupe. Nije me pustila ni blizu. Povalio sam je na krevet... čak sam joj i gaće skinuo... a onda mi se zgadilo. Isuse, ne mogu više podnijeti tu gnjavažu, da se s njima na-108težem ne vrijedi. One ili hoće ili neće... Glupo je gubiti vrijeme, da se čovjek s njima hrve. Dok se ti tu natežeš s kakvom kujicom, kao što je ona, možda ima tuce pičaka dolje na terasi, koje naprosto umiru od želje da ih neko izvrne. Stvarno. Sve one i putuju ovamo preko, da ih neko izvrne. Misle da je ovdje grešnije... Jadne guske! Neke od tih učiteljica sa Zapada, prave su djevice, na časnu riječ, zaista! Cijeloga se dana izležavaju, i misle samo o tome. Kod njih se ne moraš mnogo mučiti. Umiru za tim. Neki dan sam imao neku udatu ženu, koja mi je rekla da je nitko nije okinuo šest mjeseci. Možeš li to zamisliti? Isuse, ala je ta bila vruća! Mislio sam da će mi kurac otkinuti. I cijelo vrijeme stenje. »Hoćeš? Hoćeš?« Govorila mi je to neprestano, kao da je pošašavila. A znaš li šta je ta guska htjela? Htjela je da se preseli ovamo. Zamisli samo! Pitala me da li je volim? Nisam čak znao ni kako se zove. Nikad ne znam kako se zovu... Ni neću da znam. Udate! Kriste, kad bi ti vidio sve udate pičke koje ja ovamo dovodim, nikad više ne bi imao iluzija. Gore su od djevica, te udate. One ne čekaju da ti prvi nešto počneš — same ti ga izvade. A onda poslije govore o ljubavi. Odvratno! Kažem ti, ja zaista počinjem mrziti pičku!«Ponovo gleda kroz prozor. Sipi kišica. Sipi ovako pet posljednjih dana.»Hoćemo li poći u Dome, Joe?« Zovem ga Joe zato što on mene zove Joe. Kad je Carl s nama, i on je Joe. Svi su Joe, zato što je tako lakše. Istovremeno, to je ugodni podsjetnik da čovjek sam sebe tu- uzima previše ozbiljno. Bilo kako bilo, Joe ne h-li da ide u D6me — tamo duguje previše novaca. Htio bi da ide u Coupole. Htio bi prvo da se malo prošota oko našeg kvarta.»Ali kiša je, Joe.«»Znam, ali šta onda! Moram da odradim svoju »l.odnevnu gimnastiku. Moram da isperem prljav-iii iz želuca«. Kad to kaže, ja imam dojam da se109cijeli svijet smotao tamo u njegovom želucu i da unutra trune.Oblačeći se, on opet pada u polusvijesno stanje. Stoji predamnom s jednom rukom u rukavu od kaputa, sa šeširom nataknutim naopako i počinje na-glas sanjati — o Rivijeri, o suncu, o tome kako bi bilo dobro proljenčariti svoj život. »Sve što ja tražim

51

od života«, kaže, »jest nešto knjiga, nešto snova i nešto pičaka«. Dok on to zamišljeno mrmlja, promatra me s najmekšim, najprevejanijim smiješkom na usnama. »Sviđa li ti se ovaj smiješak?« kaže on. A onda s gnušanjem: »Isuse, kad bih samo mogao pronaći kakvu bogatu pičku, da joj se ovako smješkam«.»Samo me bogata pička sada može spasiti«, kaže on s izrazom krajnjeg umora. »Čovjek se umori od ovog neprestanog jurenja za novim pičkama. To se mehaniziralo. Nevolja je, shvaćaš, da se ne mogu zaljubiti. Previše sam egoist. Žene mi samo pomažu da sanjam, i to je sve. To je porok, poput pića ili opijuma. Moram imati novu svakoga dana, ako je nemam, postajem morbidan. Previše razmišljam. Katkad se zaprepastim nad samim sobom, kako to brzo obavim — i kako mi malo to zapravo znači. Radim to nekako automatski. Katkada uopće ne mislim o ženi, nego iznenada primijetim kakvu žensku koja me gleda i onda tres! sve počinje opet ispočetka. Prije nego shvatim što radim, već sam je doveo u sobu. Ne sjećam se čak ni što im govorim. Dovedem ih ovamo u sobu, potapšem ih po stražnjici, i prije nego mi je jasno o čemu se radi, sve je već gotovo. To je poput sna... Znaš li što hoću reći?«Ne sviđaju mu se naročito Francuskinje. Ne može ih podnijeti. »One ili hoće novac, ili hoće da se udaju. U dubini duše sve su one kurve. Radije ću se kurvati s kakvom djevicom«, kaže on. »One ti pružaju bar malo iluzije. One se barem malo bore«. Ali svejedno, dok mi pregledavamo terasu jedva da na vidiku ima ijedna kurva, koju nije jebao110iIIprije ili kasnije. Stojeći uz tezgu on mi ih pokazuje, jednu po jednu, pretresa ih anatomski, opisuje njihove dobre i loše tačke. »Sve su one frigidne«, kaže on. A onda počinje da gnjete ruke, razmišljajući o zgodnim sočnim djevicama, koje upravo umiru za tim.Usred svojih sanjarija iznenada se zaustavlja i grabeći me uzbuđeno za ruku pokazuje jednog kita od žene, koja upravo sjeda na stolicu. »Eno moje danske pičke«, gunđa on. »Vidiš li to dupe? Dansko. Kako ta žena to voli! Ona me naprosto moli da je okinem. Dođi ovamo... Pogledaj je sad, sa strane! Pogledaj to dupe, molim te. Golemo je. Kažem ti, kad se ona popne na mene, jedva mogu da ga obuhvatim rukama. Zakloni mi vidik na cijeli svijet. Osjećam se kao mala buba, koja gmiže u njoj. Ne znam sam zašto na nju padam — valjda zbog tog dupeta. Toliko je nezgrapno. A kakve ima samo na-bore! Takvo dupe ne možeš zaboraviti. Stvarnost... opipljiva stvarnost. Druge ti mogu dodijati ili ti mogu dati trenutačnu iluziju, ali ova — s tim svojim dupetom! — ta je neuništiva... To je kao da u postelju ideš s kakvim spomenikom na sebi.«Činilo se kao da ga je danska pička naelektrizirala. Nestalo je odjednom sve njegove lijenosti. Oči hoće da mu iskoče iz glave. I naravno, jedna ga stvar podsjeća na drugu. Hoće da se iseli iz jebenog hotela, zato što ga buka smeta. Hoće da napiše knjigu, da bi nečim okupirao duh. Ali onda mu smeta ono prokleto namještenje. »Čovjeka iscrpi to jebeno na-inještenje! Ne želim pisati o Montparnasseu__Ho-Ou da pišem o svom životu, o svojim mislima. Hoću da isperem prljavštinu iz želuca — čuj, gledaj onu tamo! Nju sam imao već davno. Zadržavala se obi-ćno dolje oko Les Hallesa. Zabavna faćkalica! Legla l)i na rub kreveta, i podigla haljinu. Jesi li ikada pokušao tako? Nije loše. Uopće me nije požurivala. N.iprosto bi legla na leđa i igrala se sa šeširom, dok bih je ja okidao. A kad ja svršim, ona kaže nekako

52

111kao da joj je dosadno: Jesi li gotov? Kao da joj je to potpuno svejedno. Naravno, svejedno je, znam ja to vrlo dobro, k vragu... Ali taj njen hladnokrvni način ... Nekako mi se to svidjelo ... Opčaralo me je, znaš? Kad ode da se obriše počinje pjevati. Dok izlazi iz hotela još uvijek pjeva. Nije čak rekla ni au revoir! Odšeta, mašući šeširom i mumljajući za sebe. Eto ti kurve! Ipak, dobar je komad. Mislim da mi se svidjela više nego moja djevica. Ima nešto razvratno u tome da čovjek udara metak ženi, kojoj se milo jebe za to. Zagrije ti krv...« A onda, nakon trenutka razmišljanja: »Možeš li zamisliti kakva bi bila, kad bi imala malo osjećaja?«»Slušaj«, kaže on, »htio bih da sutra poslije podne dođeš sa mnom u Klub ... Ima ples«.»Ne mogu sutra, Joe. Obećao sam da pomognem Carlu.«»čuj, mani tog jebivjetra! Učini mi uslugu, molim te. Stvar stoji ovako«, on počinje opet da gnjete ruke. »Skuhao sam jednu pičku... Obećala je da će doći k meni, kad budem imao slobodan dan, ali još uvijek nisam u nju posve siguran. Ona ima majku, shvaćaš ... Neku govnenu slikaricu; probije mi bubnjić svaki put kad se vidimo. Mislim da je stvar u tome što je majka ljubomorna. Mislim da joj ne bi bilo baš krivo kad bih prvo nju izvrnuo. Znaš kako je... Osim toga, mislio sam da ti neće biti na od-met da okineš majku ... Nije tako loša... Da nisam vidio kćerku mogao bih je i sam uzeti u obzir. Kćerka je zgodna i mlada, nekako svježa, znaš što mislim? Nekako čisto miriše ...«»čuj, Joe, bolje nađi nekog drugog...«»Ah, nemoj se odmah otresati! Znam kako ti to izgleda. Ali ja te samo molim da mi napraviš malu uslugu. Ne znam kako da se rješim stare koke. Mislio sam prvo da je napijem i da je se onda otarasim — ali čini mi se, da se to mladoj ne bi svidjelo. Nekako su sentimentalne. Dolaze iz Minnesote, ili od-nekuda. Svakako dođi sutra i probudi me, hoćeš?112Inače ću prespavati. A osim toga, htio bih da mi po-mogneš da nađemo sobu. Znaš da sam bespomoćan. Nađi mi sobu u kakvoj mirnoj ulici, ovdje negdje u blizini. Moram ostati u ovom kraju ... Ovdje imam kredita. Cuj, obećaj da ćeš mi to učiniti. Platit ću ti tu i tamo ručak. Dođi svakako, bez obzira na to, zato što ću poludjeti ako budem razgovarao samo s ovim blesavim pičkama. Htio bih s tobom razgovarati o Havelocku Ellisu. Isuse, posudio sam knjigu ima već tri tjedna, a nisam je ni pogledao. Ovdje čovjek nekako trune. Možeš li mi vjerovati, nisam uopće bio u Louvreu — niti u Comedie Francaise. Isplati li se ići u te jazbine? Valjda ipak, jer to ti skrene mozak da ne misli uvijek isto. što radiš ci-cijeli dan? Zar ti nije dosadno? Što poduzimaš da nađeš ženske? Cuj... dođi! Nemoj još otići... Osamljen sam. Moram otići iz ove jebene zemlje. Ovdje nema ništa za mene. Znam da je i u Americi sada gadno, ali ipak ... Ovdje čovjek popizdi... Sva ova smrdljiva govna što po cijeli dan sjede na lijenim dupetima, hvalisajući se da rade, a nitko ne vrijedi ni pišljive pare. Sve su to propalice — zato i dolaze ovamo. Cuj, Joe, osjećaš li kad nostalgiju? Ti si smiješan čovjek... Čini se da se tebi ovdje sviđa. Što samo vidiš u ovome... Volio bih da mi to kažeš. Htio bih, za boga miloga, da prestanem misliti o sebi. Sav sam smotan iznutra ... kao da imam ovdje neki tvor... Cuj, ja znam da te gnjavim ovim sranjem, uli moram s nekim razgovarati. Ne mogu pričati s i>ilim momcima gore na katu... Ti znaš kakvi su ono gadovi... Svi samo na sebe misle. A Carl, taj mali jL'hivjetar, tako je prokleto sebičan. Ja sam egocen-I učan, ali nisam sebičan. Ima tu neka razlika. Neu-roiik sam valjda. Ne mogu prestati da mislim o sebi. Nije to zato što bih smatrao da sam naročito va->;m ... Jednostavno ne mogu misliti ni o čemu dru-

53

Koinc, eto, to je sve. Kad bih se mogao zaljubiti u k.ikvu ženu, to bi mi možda pomoglo. Ali ne mogu n.k i žene, koja me zanima. U gužvi sam, to vidiš,N K.tkova obratnica113jelda? što mi savjetuješ da učinim? što bi ti učinio na mom mjestu? čuj, ne želim te više zadržavati, ali sutra me probudi — u jedan i po, hoćeš? Dat ću ti i mali dodatak, ako mi budeš očistio cipele. I čuj, ako imaš čistu košulju, koja ti ne treba, ponesi je sa sobom, hoćeš? Drek, jaja su mi se otegla do koljena od ovog posla, a ne zaradim ni za čistu košulju. Postupaju s nama ovdje kao s gomilom crnaca. Ah, ništa, drek! Idem se prošetati... Da isperem prljavštinu iz želuca. Ne zaboravi, sutra!«Trajalo je šest mjeseci ili više, to dopisivanje s bogatom pičkom, Irenom. U posljednje vrijeme ja sam se Carlu svakodnevno javljao na dužnost, da bi se taj slučaj doveo do nekog rješenja. Koliko se Irene ticalo, stvar se mogla beskrajno otezati. U posljednjih nekoliko dana došlo je do prave prav-cate lavine pisama; posljednje pismo koje smo odaslali bilo je dugo gotovo četrdeset strana i napisano na tri jezika. To posljednje pismo bilo je potpourri — od otrcanih fragmenata starih romana, kriški iz nedjeljnih magazina, rekonstruiranih verzija starih pisama Lloni i Tanji, skrpljenih prijevoda iz Rabelaisa i Petronija — ukratko mi smo se iscrpili.Konačno je Irena odlučila da izađe na vidjelo. Konačno stiže pismo koje zakazuje sastanak u njenom hotelu. Carl piša u gaće. Jedna je stvar pisati pisma ženi koju ne poznaš, a posve je druga, posjetiti je i voditi s njom ljubav. U posljednjem trenutku on tako drhti, da se gotovo bojim da ću ga morati zamijeniti.Kad izlazimo iz taksija pred njenim hotelom, on treperi toliko, da ga prvo moram prošetati oko cijelog kvarta. Već je popio dva p e r n o d a, ali piće nije ostavilo na njega ni najmanji dojam. Pogled na hotel dovoljan je da ga smrvi; to je pretenciozna zgrada s jednim od onih ogromnih praznih predvorja, u kojima Engleskinje sjede satima, pra-114zna pogleda. Da bih se osigurao, da ne pobjegne, stajao sam kraj njega, dok je vratar telefonirao da ga najavi. Irena je bila tu i čekala ga je. Dok je ulazio u lift, bacio mi je posljednji očajnički pogled, jedan od onih nijemih poziva u pomoć, kakve upućuje pas kad mu stavite omču oko vrata. Izlazeći kroz vrata na obrtanje, sjetio sam se Van Norde-na...Vraćam se u hotel i čekam telefonski poziv. On ima samo sat vremena i obećao je da će me obavijestiti o rezultatima, prije nego bude otišao na posao. Ja pregledavam kopije pisama koja smo joj slali. Pokušavam zamisliti situaciju, kakva je u stvarnosti, ali to nadilazi moje snage. Njena su pisma mnogo bolja od naših — iskrena su, jasno. Do sada su odmjerili jedno drugo. Pitam se, da li on još uvijek piša u gaće.Telefon zvoni. Njegov glas zvuči čudno, skici kao da se boji i trijumfira u isto vrijeme. Moli me da ga zamjenjujem u uredu. »Reci onim gadovima bilo što! Reci im da umirem ...«»Slušaj, Carl,... možeš li mi reći...?«»Halo! Jeste li vi Henry Miller?« To je ženski glas. Irena. Ona me pozdravlja. Glas joj zvuči krasno preko telefona... Prekrasno. Na trenutak sam u savršenoj panici. Ne znam što da joj kažem. Htio bih joj reći: »Slušaj, Irena, mislim da si lijepa... Mislim da si divna.« Htio bih da joj kažem kakvu iskienu stvar, bez obzira koliko glupo zvučala, zato sto se sad, kad sam čuo njen glas, sve promijenilo. Ali prije nego se uspijem sabrati, na telefonu je Carl i on mi govori onim čudnim skičavim glasom: »Ti Ju I se sviđaš, Joe. Ispričao sam joj sve o tebi...«U uredu moram sve to da odigram pred Van Nordenom. Kad dolazi vrijeme za

54

odmor, on me povlači na stranu. Mrk je i nesretan.»I tako, on umire, mali jebivjetar? Čuj, što se napravo iza toga krije?«I115»Čini mi se da je otišao u posjete bogatoj pički«, odgovaram mirno.»Što! Hoćeš reći da ju je posjetio?« Ćini se da je izvan sebe. »Čuj, gdje živi? Kako se zove?« Pravim se da ništa ne znam. »čuj,« kaže on, »ti si pristojan momak. Zašto mi dovraga ne kažeš što se kuha?«Da bih ga umirio obećavam mu konačno da ću mu sve reći, čim od Carla saznam pojedinosti. I sam jedva čekam da vidim Carla.Sutradan oko podne kucam na njegova vrata. On je već ustao i sapuna bradu. Ne mogu ništa vidjeti po izrazu njegova lica. Ne mogu vidjeti čak ni da li će mi reći istinu. Sunce sja kroz otvoreni prozor, ptice cvrkuću, a ipak nekako, iako ne znam zašto, soba se čini golijom i siromašnijom nego prije. Pod je ljigav od sapunice, a na vješalici vise dva prljava ručnika, koja se nikad ne mijenjaju. Nekako se ni Carl nije promijenio, a to mi je zagonetnije od svega drugoga. Jutros bi se cijeli svijet morao promijeniti, na bolje ili gore, ali promijeniti, korjenito promijeniti. A ipak, Carl stoji tu, sapunjajući lice, i nijedna se sitnica nije promijenila.»Sjedni... sjedni tamo na krevet«, kaže mi. »čut ćeš sve po redu ... Ali prvo čekaj, čekaj malo.« Počinje opet da sapuna lice, a onda brusi britvu. Čak primjećuje nešto o vodi... opet nema tople vode.»Slušaj, Carl, ja sam kao na žeravici. Poslije me možeš mučiti, ako ti se hoće, ali sada mi reci, reci mi samo jednu stvar... Jel ispalo dobro ili loše?«On se okreće od zrcala s četkicom u ruci i smiješi mi se čudnim smiješkom. »Čekaj! Reći ću ti sve po redu ...«»To znači da je propalo.«»Ne«, kaže on, razvlačeći riječi. »Nije propalo, ali nije ni uspjelo ... Uzgred, kako si uredio onu stvar u uredu? Što si im rekao?«116IVidim da je beskorisno pokušavati da to iz njega izvučeni. Kad bude sam spreman, reći će mi. Ne prije. Legnem na postelju, šutljiv kao školjka. On se nastavlja brijati.Iznenada, apropos ničega, počinje govoriti — nepovezano isprva, a onda sve jasnije, naglašenije, odlučnije. On se bori da to izrekne, ali čini se da je odlučio da ispripovijedi sve: ponaša se kao da od nečega čisti savjest, čak me podsjeća i na onaj pogled, koji mi je uputio, dok se penjao liftom. On zastaje na tome s oklijevanjem, kao da želi nagovijestiti, da je sve već bilo sadržano u tom posljednjem trenutku, i kao da, da je imao moć da izmijeni stvari, ne bi nikada izašao iz tog lifta.Ona je bila u kućnoj haljini, kad je ušao. Na psihi se nalazilo vjedro sa šampanjcem. Soba je bila prilično mračna, a njen glas dražestan. On mi priča sve detalje o sobi, o šampanjcu, kako ga je gar gon otvorio, zvuk koji se čuo, kako je njena kućna halja šuštala, kad mu je krenula ususret da ga pozdravi — on mi priča sve samo ne ono što želim čuti.Bilo je oko osam sati, kad je tamo stigao. U osam i trideset bio je nervozan, misleći da mora brzo na posao. »Nazvao sam te oko devet, jel tako?« kaže on.»Da, tako nekako.«»Bio sam nervozan, shvaćaš ...«»Znam to. Hajde dalje ...«Ne znam da li da mu vjerujem ili ne, naročito nakon onih pisama, koje smo skalupili. Ne znam ni da li sam ga tačno čuo, jer ono što mi priča zvuči potpuno fantastično. A

55

ipak zvuči istinito, jer znam k.ikav je on čovjek. I onda se sjećam njegova glasa preko telefona, čudne mješavine straha i trijumfa. Ali zašto sada ne trijumfira još više? Neprestano se smješka, smiješi se poput kakve ružičaste male stjenke, koja se nasitila do grla. »Bilo je devet,« kaže opet, »kad sam te nazvao, jel tako?« Umorno klim-117ncm glavom. Da, bilo je devet. Sada je siguran da je bilo devet, jer se sjeća da je izvadio svoj sat. Svakako, kad je drugi put pogledao na sat, bilo je već deset. U deset ona je ležala na divanu, i skidala gaće. Tako on to meni priča — mrvu po mrvu. U jedanaest sati sve je dogovoreno: oni će pobjeći, u Borneo. Jebi muža! Uostalom, nikad ga nije ni voljela. Nikad joj ne bi na pamet palo da napiše prvo pismo, da joj muž nije star i bez strasti. »A tada mi ona kaže: ali čuj, dragi, kako znaš da ti neću dodijati?«Ja na to prasnem u smijeh. To mi zvuči bezočno, ne mogu drukčije.»I što si ti rekao?«»A što bih mogao da kažem? Rekao sam: kako bi ti ikome mogla dodijati?«I zatim mi opisuje, što se nakon toga dogodilo, kako se nagnuo i poljubio njene sise i kako ih je, nakon što ih je vatreno poljubio, ugurao natrag u njen korzet, ili kako se već zovu te stvari. A zatim, druga runda šampanjca.Oko ponoći stiže g a r 5 o n s pivom i sendvičima — sendviči s kavijarom. A cijelo to vrijeme, kako on kaže, umirao je da negdje pusti vodu. Bio mu se isprva ukrutio, ali je ubrzo malaksao. Cijelo vrijeme mjehur mu je napet da hoće puknuti, ali on zamišlja, taj mali jebivjetar, kakav već jest, da ovakva situacija zahtijeva tankoćutnost.U jedan i trideset ona predlaže da unajme auto i da se provezu kroz Bois. U njegovoj glavi vrti se samo jedna misao — kako da se pomokri. »Ja te ljubim... ja te obožavam«, kaže on. »Ići ću kamo god kažeš — Carigrad, Smgapur, Honolulu. Samo sad moram da idem ... Već je kasno.«On mi priča sve ovo u svojoj prljavoj sobici, dok sunce šija i ptice cvrkuću, kao da su poludjele. Ja još uvijek ne znam da li je lijepa ili nije. Ni on sam ne zna, idiot. On prije misli da nije. Soba je118bila tamna, a onda tu je bio šampanjac i njegovi rastrojeni živci.»Ali morao bi barem nešto o njoj znati — ako sve to nije pusta laž!«»Čekaj časak«, kaže. »čekaj ... da razmislim! Ne, nije lijepa. U to sam sada uvjeren. Imala je pramen sijede kose preko čela... Toga se sjećam. Ali to ne bi bilo tako loše — gotovo sam ga i zaboravio, vidiš. Ne, nego njene ruke — bile su tanke... Bile su tanke i krhke.« On počinje da seta gore-dolje. Iznenada stane na mjestu. »Kad bi samo bila deset godina mlađa!« uzvikuje. »Kad bi bila deset godina mlađa mogao bih zaboraviti taj pramen sijede kose... pa čak i krhke ruke. Ali prestara je. Shvaćaš, kod takve pičke se sada računa svaka godina. Dogodine neće biti samo godinu dana starija — bit će deset godina starija. Još godinu dana i bit će dvadeset godina starija. A ja ću izgledati sve mlađi i mlađi — barem još pet godina ...«»Ali kako je svršilo?« prekidam ga.»U tom i jest stvar... nije svršilo. Dogovorio sam se da ćemo se vidjeti u utorak oko pet sati. To nije dobro, znaš! Na njenom su licu bore, koje će izgledati mnogo gore po danu. Ja pretpostavljam da hoće da je u utorak jebem. Jebati po danu — to čovjek ne radi s takvom pičkom. Naročito ne u takvom hotelu. Ja bih to radije učinio, kad imam slobodno veče... Ali u utorak nemam slobodno veče. I (o nije sve. U međuvremenu sam joj obećao napisati pismo. A kako sad da joj napišem pismo? Ne-nuim joj što reći... Drek! Kad bi samo bila deset (/otlina mlada. Šta ti misliš, da idem s

56

njom... u Borneo ili gdje već to hoće da me povede? što bih i.ulio s takvom bogatom pičkom na vratu? Ja ne /n.im pucati. Mene je strah pušaka i tih stvari. Osim lii^'.i, ona će htjeti da je jebem dan i noć... Ništa HMin lova i jebanja cijelo -vrijeme... Ne mogu to m'miti!«119

»Možda neće biti tako loše kao što misliš. Kupovat će ti kravate i svakakve stvari...«»Možda bi ti pošao s nama, što veliš? Ispričao sam joj sve o tebi...«»Jesi li joj rekao da sam siromašan? Jesi li joj rekao da mi trebaju stvari?«»Sve sam joj rekao. Drek, sve bi bilo krasno, samo da je nekoliko godina mlađa. Rekla je da je sad u četrdesetoj. To znači da ima pedeset ili šezdeset. To je kao da jebeš vlastitu majku... Ne može se to ... To je nemoguće.«»Ali ona mora da je imala bar nešto privlačno ... Ljubio si joj sise, kažeš.«»Ljubio sam joj sise — pa što? Osim toga bilo je mračno, govorim ti.«Dok navlači hlače, otpada mu jedno dugme. »Pogledaj ovo, molim te. Raspada se, prokleto odijelo. Nosim ga već sedam godina... A nisam ga ni platio. Nekad je bilo dobro odijelo, ali sad nije ni za što. A ta bi mi pička kupovala i odijela; najvjerojatnije, sve što želim. Ali upravo to mi se i ne sviđa, da me žena plaća. Nikad to nisam radio u životu. To je tvoja ideja. Radije bih živio sam. Drek, pa ovo je dobra soba, zar ne? što joj fali? Daleko bolja soba nego njena, jel tako? Ne sviđa mi se njen krasni hotel. Ja sam protiv takvih hotela. Rekao sam joj to. Rekla je, da je njoj svejedno gdje živi... Rekla je da će doći da živi sa mnom, ako ja to hoću. Možeš li je zamisliti kako se useljava ovamo sa svojim velikim kovčezima i kutijama za šešire i svim onim sranjem koje vuče uokolo sa sobom? Ona ima previše stvari — previše haljina, bočica i svega toga. Njena je soba kao klinika. Ako se malo ogrebe na prstu, to je ozbiljna stvar, a onda nju se mora masirati, netko joj mora kovrčati kosu, pa ne smije jesti ovo, pa ne smije jesti ono. čuj, Joe, ona bi bila na svom mjestu, da je samo malo mlađa. Mladoj pički možeš sve oprostiti. Mlada pička ne mora imati mozga. Još su bolje bez mozga. Ali stara pi-120čka, čak i da je genije, čak da je najšarmantnija žena na svijetu, ništa joj ne može pomoći. Mlada pička je investicija, stara pička je čisti gubitak. One ti mogu samo kupovati koještarije. Ali od toga neće dobiti meso na rukama ili sok među nogama. Irena nije loša. Zapravo, mislim da bi ti se sviđala. S tobom je to drukčije. Ti je ne moraš jebati. Ti možeš sebi dopustiti da ti se sviđa. Možda ti se i ne bi svidjele sve te haljine i bočice i što sve ne, ali mogao bi biti trpeljiv. Ona te ne bi gnjavila, u to te uvjeravam. Ona je čak i zanimljiva, moglo bi se reći. Ali ona je uvenula. Njene su sise još uvijek kako-ta-ko — ali njene ruke! Rekao sam joj da ću te jednoga dana dovesti tamo. Mnogo sam govorio o tebi... Nisam znao što da joj drugo kažem. Možda će ti se svidjeti, naročito kad je obučena. Ne znam...«»Slušaj, ona je bogata, kažeš? Svidjet će mi se! Svejedno mi je koliko je stara, ako nije kakav totalni akrap ...«»Ona nije akrap! O čemu ti govoriš? Ona je šarmantna, velim ti. Lijepo govori, čak zgodno izgleda .. . Samo te njene ruke ...«»Dobro, ako je tako kao što veliš, ja ću jeicbati, ako ti nećeš. Reci joj to. Budi u tome samo•uptilan. S takvim ženama čovjek mora raditi sveoprezno i polako. Odvedi me tamo i pusti da se stva-11 odvijaju same po sebi. Hvali me do mile volje.Hudi ljubomoran ... Drek, možda ćemo je i zajedno

57

icbati... I putovat ćemo kojekuda, zajedno ćemoicsti, vozit ćemo se i loviti i nositi zgodne stvari. Akohoće da ide u Borneo, neka nas povede sa sobom.\'i ja ne znam pucati, ali to nije važno. Njoj i nijeI«) loga stalo. Ona samo hoće da je neko jebe, toc s\c. Ti neprestano govoriš o njenim rukama. Nennt.iš joj stalno buljiti u ruke, zar ne? Gledajkrevet! Gledaj zrcalo! Zoveš li ti ovo životom?11 hoćeš da i dalje budeš tankoćutam i da cije-.vog života živiš kao uš? Ne možeš čak platiti121ni svoj hotelski račun ... A imaš namještenje. Tako se ne živi. Svejedno mi je, da ima i sedamdeset godina — sve je bolje od ovoga ...«»Ćuj, Joe, jebi je ti mjesto mene ... Sve će onda biti krasno. Možda ću je i ja odjebati svako malo... kad budem imao slobodno veče. Ali već se četiri dana nisam posrao kako treba. Nešto mi se zalijepilo unutra kao tutkalo ...«»Imaš šuljeve, eto što ti je.«»I kosa mi ispada... i morao bih otići zubaru. Čini mi se, kao da se raspadam. Rekao sam joj, kako si ti dobar momak... Ti ćeš to mjesto mene, jelda? Ti nisi previše tankoćutan, jelda? Ako budemo otišli u Borneo neću više imati hemoroide. Možda ću dobiti nešto drugo ... nešto gore ... groznicu možda... ili koleru. Drek, bolje i umrijeti od kakve dobre bolesti nego izmokriti svoj život u novinama, dok ti je dupe slijepljeno tutkalom, i dugmad ti pada s hlače. Htio bih da budem bogat, makar samo tjedan dana, a onda da odem u bolnicu s kakvom dobrom bolešću, smrtnosnom, i da imam cvijeće u sobi i bolničarke da plešu oko mene, da dolaze telegrami. 0 čovjeku se itekako brinu ako je bogat. Peru te čupercima vate i češljaju ti kosu. Drek, sve ja to znam. Možda ću imati sreće i uopće neću umrijeti. Možda ću ostati bogalj do kraja života... Možda ću biti paraliziran i sjediti u stolici na kotačima. Ali i tada će se o meni svejedno brinuti... Čak i kad ne bih imao više novaca. Ako si invalid — pravi invalid — onda te ne puste da umreš od gladi. Dobiješ čistu postelju, da ležiš ... I svakoga ti dana mijenjaju ručnike. Ovako se svima za tebe jebe, naročito ako imaš namještenje. Svi misle da bi čovjek morao biti sretan, ako ima namje štenje. što bi ti radije radio — bio cijelog života bogalj, ili imao namještenje... ili se oženio bogatom pičkom? Ti bi se najradije oženio bogatom pičkom, to mi je jasno. Ti samo na hranu misliš. Ali pretpostavimo da se oženiš njome, i da ti se onda122više ne može dignuti — to se katkad događa — što bi onda učinio? Bio bi joj na milost i nemilost. Morao bi joj jesti iz ruke, kao pudlica. Tebi bi se to sviđalo, je li? Ili možda i ne misliš o tim stvarima? Ja mislim na sve. Mislim na odijela koja bih izabrao i na mjesta kamo bih volio ići, ali isto tako mislim i na drugu stvar. Ta je stvar važna, što vrijede skupe kravate i krasna odijela, ako ti se više ne može dignuti? Ne bi je mogao čak ni prevariti — jer bi ti stalno bila za petama. Ne, najbolje bi bilo oženiti se za nju i onda smjesta dobiti neku bolest. Samo ne sifilis. Koleru, recimo ili žutu groznicu. Tako da, ako se dogodi čudo i ostaneš na životu, budeš bogalj do kraja svojih dana. Onda više ne bi trebao trti glavu, da je moraš jebati, a ne bi se morao više brinuti ni čime da platiš stanarinu. Ona bi ti vjerojatno kupila krasnu stolicu na kotačima, s gumenim zračnicama i svakakvim polugicama i šta ti ga ja znam. Možda bi tak bio u stanju da upotrebljavaš ruke — hoću reći loliko, da možeš pisati. Ili bi mogao imati tajnicu, kncl smo već kod toga. Eto to je — najbolje rješenje za pisca! Šta će čovjeku ruke i noge? Ruke i ih »ne mu ne trebaju za pisanje. Treba mu

58

sigurnost ... mir... zaštita. Svi ti heroji, koji paradiraju 11 stolicama na kotačima — za njih je zaista šteta In nisu pisci. Kad bi čovjek samo mogao biti sipu an, kad ide u rat, da će mu samo noge odni-1 ■ li .. Kad bi to mogao sigurno znati, ja bih prvi u kao da odmah sutra objavimo rat. Jebalo bi se in« in za medalje... — nek im ostanu njihove me-■ lilii" Ja bih tražio samo dobru stolicu na kotači-iii i i iri obroka dnevno. Onda bi im dao što da • 11 i iu, tim pizdama!«Su i radan, u jedan i trideset, svraćam Van Nor-i To je njegov slobodni dan, ili bolje rečeno ■ mIho veče. Ostavio je kod Caila poruku da trc-I i mu pomognem da se danas preseli.123Zatječem ga u stanju neobične potištenosti. Nije oka sklopio cijele noći, kaže mi. Nešto mu je stalno na pameti, nešto ga grize. Za vrlo kratko vrijeme otkrivam o čemu se radi; on je nestrpljivo čekao, da dođem i da mu sve ispripovjedim.»Taj momak«, počinje on, misleći Carla, »taj momak je umjetnik. Svaku mi je pojedinost do u tančine opisao. Pričao mi je s takvom preciznošću, da znam da je sve to prokleta laž... Ali ne mogu da je izbacim iz mozga. Ti znaš kako moj mozak radi!«On se prekida da bi me upitao, da li mi je Carl ispričao cijelu priču. U njegovom mozgu ni najmanje sumnje, da je Carl mogao ispričati meni jedno, a njemu drugo. Čini se, da smatra da je priča izmišljena u očiglednoj namjeri, da ga se muči. Čini se da mu ne smeta toliko što je to laž. Nego »slike«, kako on kaže, koje je Carl ostavio u njegovu duhu, one ga ubijaju. Slike su stvarne, čak i ako je cijela priča lažna. A osim toga, činjenica da se u situaciji stvarno pojavila jedna bogata pička i da ju je Carl stvarno posjetio, ne da se poreći. Što se zapravo dogodilo od drugorazredne je važnosti, on pod gotov groš uzima da ju je Carl stavio pod nož. Ali u očaj ga tjera pomisao da je ono, što mu je Carl opisao, uopće moguće.»Baš je u stilu tog momka«, kaže on, »da mi ispriča, da joj ga je stavio šest ili sedam puta. Znam da je sve to sranje, i to mi mnogo ne smeta, ali kada mi priča da je unajmila limuzinu i odvezla ga u Bois i da su upotrebljavali muževljev krzneni kaput kao pokrivač, onda je to previše. Valjda ti je pričao ono, kako ih je šofer čekao s poštovanjem ... I čuj, jel ti rekao, kako je mašina cijelo vrijeme brujala? Isuse to je divno izmislio. To je baš u njegovom stilu, da izmisli ovakav detalj... to je jedan od onih malih detalja koji cijelu stvar čini psihološki stvarnom ... kasnije ga nikako ne možeš zaboraviti. I on mi sve to priča tako glatko, tako124prirodno ... Pitam se da li je sve to smislio unaprijed ili mu je to palo na pamet samo ovako, spontano? Tako je zgodan taj mali lažljivac ne možeš mu odoljeti... Kao da ti piše pismo, jedan od onih pitara s cvijećem, koje može da preko noći proizvede. Ne shvaćam kako netko može pisati takva pisma ... Ne razumijem mentalitet koji stoji iza toga... to je oblik onanije ... što ti misliš?«Ali prije nego imam priliku da se usudim izreći kakvo mišljenje ili mu se naprosto nasmijati u lice, Van Norden nastavlja sa svojim monologom.»čuj, valjda je tebi rekao sve... da li ti je ispričao kako je stajao na balkonu pod mjesečinom i poljubio je? Zvuči banalno kad se ovako ponovi, ali kako taj momak to samo opisuje ... Naprosto kao da očima gledam malog jebivjetra kako stoji ondje, žena mu je u naručju, a on joj već piše novo pismo, dugu kićanku o krovovima grada i sve ono sranje, koje krade od francuskih pisaca. Taj čovo nikad ne kaže ništa originalno, ustanovio sam. Čovjek samo treba da otkrije ključ... da ustanovi koga je u posljednje vrijeme čitao... a to je teško ustanoviti jer je on tako vraški zakopčan, čuj, da ne znam, da si ti bio tamo s njim, ne bih vjerovao da ta žena postoji. Takav čovo

59

bi mogao i sam sebi pisati pisma. A opet, on ima sreće... On je tako vraški sićušan, tako krhak, tako romantično izgleda, da >.cne povremeno na njega padaju ... One kao da ga podvajaju ... Osjećaju sažaljenje prema njemu, valjda. A neke vole da im se šalju lonci s cvijećem... Oil toga se osjećaju važne... ali ova žena je inteligentna, barem on tako kaže. Ti treba da znaš... li si vidio njena pisma. Što misliš, što je takva žena u u igla u njemu vidjeti? Mogu shvatiti da je pala na 'i ina... Ali što misliš kako se osjećala kad ga je uljela?Ali čuj, sve to nema veze. Ono što hoću reći,način na koji mi je on to ispričao. Ti znaš kako kiti i ukrašava stvari... Dakle, nakon one scene125na balkonu — koju mi je ispričao, znaš, kao kakvo predjelo — nakon toga, kaže on, ušli su unutra i on je raskopčao njenu pidžamu. Zašto se smješkaš? Da li mi je to nešto nasrao?«»Ne, ne! Od tebe čujem tačno ono što je ispričao i meni. Nastavi samo ...«»Nakon toga«, ovdje se i sam Van Norden rno-ra nasmiješiti, »nakon toga, pazi dobro, on mi priča kako je sjela na stolicu, uzdignuvši noge... a gola ko od majke rođena... a on se smjestio na podu i gledao je odozdo, govoreći joj kako lijepo izgleda... Da li je i tebi rekao, da je izgledala kao da ju je Matisse naslikao ... Pričekaj časak ... Htio bih da se tačno sjetim što je rekao. Izvalio je slatku frazu o nekoj odaliski .. Što je, koga vraga, odali-ska? Rekao je to na francuskom, zato mi se tako teško i sjetiti te jebene stvari... ali dobro je zvučala. Zvučalo je baš kao nešto što bi on mogao reći. A ona je vjerojatno smatrala da je to originalno njegovo ... Valjda misli da je on pjesnik ili nešto slično. Ali čuj sve to nije ništa... Sve bi se to moglo shvatiti, s obzirom na njegovu maštu, koju mu priznajem. U ludilo me tjera ono što se dogodilo kasnije. Cijele noći bacakao sam se po postelji, prevrćući u sebi slike, koje mi je ostavio. Ne mogu ih nikako smetnuti s uma. Sve to mi zvuči tako stvarno, da bih, ako se to nije dogodilo, mogao zadaviti tog gada. čovjek nema prava da izmišlja takve stvari. Ili je bolestan ...Ono što namjeravam reći jest trenutak kad se on, kako kaže, spustio na koljena i s ona svoja dva mršava prsta rastvorio njenu pičku. Sjećaš li se toga? On kaže, da je sjedila pred njim, raširivši noge i prebacivši ih preko ručki od stolice i on je iznenada, kaže, dobio nadahnuće. Sve to nakon što ju je već dvaput okinuo ... nakon što je izbacio onaj fol s Mattisom. On se spušta na koljena — zamisli samo! — i s dva prsta... samo vršcima prstiju, pazi dobro ... otvara male latice ... gnjec-gnjcc126... naprosto tako, ljepljivi sitni zvuk ... gotovo nečujan. Gnjec-gnjec! Isuse, cijele ga noći čujem u ušima! A onda mi kaže — kao da mi sve to već nije bilo dovoljno — kaže da je zario glavu u njen muf. I kad je to učinio, tako mi bog pomogao, ona ti lijepo prebaci noge oko njegova vrata i čvrsto ga stegne. To me je d o t u k 1 o ! Zamisli samo! Zamisli otmjenu, tankoćutnu ženu, kao što je ona, kako prebacuje noge oko njegova vrata! U tome ima nešto otrovno. Toliko je fantastično da mi zvuči uvjerljivo. Da mi je ispričao samo ono o šampanjcu i o vožnji u Bois, čak onaj prizor na balkonu, sve bih to mogao odbaciti. Ah ova stvar je toliko nevjerojatna, da više ne zvuči kao laž. Ne mogu povjerovati da je igdje ikada mogao nešto slično pročitati, a nije mi jasno, što bi mu moglo staviti takvu ideju u glavu, osim ako u njoj nema nešto istine. Takvom se jebivjetru, znaš, svašta može dogoditi. Možda je nije uopće jebao, ali možda mu je ona pustila da je liže... čovjek nikad ne zna kod tih bogatih pičaka, što od tebe očekuju da radiš ...« Kad se konačno izvlači iz kreveta i počinje bri-i, poslije podne je već duboko odmaklo. Konačno sam uspio da njegove misli usmjerim

60

prema dru-Kiin stvarima, uglavnom prema selidbi. Služavka ulazi, da vidi je li spreman ... Očekivalo se da će ispraznili sobu do podne. U tom času on se upravo uvlači u hlače. Malo me iznenađuje da on ne traži izvinje-ii|'\ niti se okreće u stranu. Videći ga kako stoji na-i 11 sobe, nonšalantno zakopčavajući šlic, dok daje avki upute, počinjem kikotati. »Mani je«, kaže pioinatrajući je pogledom krajnjeg prezira, »ona ,11110 velika krmača. Uštini je za dupe, ako ho-Neće reći ni riječi.« A onda obraćajući joj se ngleskom, kaže: »Dođi ovamo, kujo, opipaj ga!« > se ja više ne mogu suzdržati. Prasnem u smi-11 ipad histeričnog smijeha, koji zarazi isto tako 1 '.i\ku, premda ona ne zna o čemu se radi. Slu-.1 počinje da skida slike i fotografije većinom127njegove, kojima su obloženi zidovi. »Ti«, kaže on, pokazujući palcem, »dođi ovamo! Evo ti nešto da te sjeća na mene,« i strgne fotografiju sa zida. »Kad budem otišao možeš s tim obrisati dupe. Gledaj«, kaže on, obraćajući se meni, »glupa guska. Ne bi ništa inteligentnije izgledala ni da joj to kažem na francuskom«. Služavka stoji otvorenih ustiju, očigledno je uvjerena da je ćaknut. »Hej!« On joj viče, kao da je nagluha. »Hej, t i! Da, t i! Evo ovako ...« on uzima fotografiju, vlastitu fotografiju i briše njome stražnjicu. »Come cal Jasno? čovjek bi joj morao crtati ono što hoće reći«, kaže on, napuću-jući donju usnu s totalnim gnušanjem.On je bespomoćno promatra, dok ona baca stvari u velike torbe. »Evo, stavi i ovo«, kaže on, dodajući joj četkicu za zube i klistir. Pola njegovih stvari leži po podu. Torbe su pretrpane i nigdje nema mjesta gdje bi stavio slike i knjige i poluprazne boce. »Sjedi na trenutak«, kaže on. »Imamo mnogo vremena. Moramo o ovoj stvari malo razmisliti. Da ti nisi došao, nikada se odavde ne bih iselio. Vidiš kako sam bespomoćan. Podsjeti me da izvadim žarulje ... pripadaju meni. Ovaj koš za papir isto je moj. Očekuju od tebe da živiš ko svinja, ti gadovi.« Služavka je otišla dolje da donese nešto za vezanje ... »Čekaj samo, vidjet ćeš ... Naplatit će mi čak i za konop, makar koštao samo tri sua. Ovdje ti ne bi prisili ni dugme na hlače, a da ti ne naplate. Ušljivi, prljavi žicari!« On uzima bocu Cal-vadosa s kamina i glavom mi pokazuje da uzmem drugu. »Nema smisla da i ovo nosimo u novi stan. Hajde da ih sada dovršimo. Ali njoj nemoj nuditi da pije! Ta gadura, ne bih joj ostavio ni komad toaletnog papira. Volio bih da demoliram cijeli stan prije nego odem. čuj ... popišaj se na pod, ako ti se hoće. Kad bi se samo mogao posrati u ladicu od komode.«Osjeća takvo posvemašnje gnušanje prema sebi i prema svemu drugome, da ne zna što bi učinio dai128dade maha svojim osjećajima. On prilazi krevetu s bocom u ruci i, razmičući pokrivače, prolijeva Calvados po madracu. Nezadovoljan time, skače petom na madrac. Na nesreću, na petama nema nimalo blata. Konačno uzima plahtu i njome obriše cipele. »To će im zadati bar malo posla«, mrmlja osvetoljubivo. Zatim, povlačeći dobar gutljaj, zabacuje glavu, grgljanjem ispire ždrijelo, i nakon što se do mile volje nagrgljao, ispljune tekućinu na zrcalo. »Evo vam, smrdljivi gadovi! Obrišite to kad odem!« Seta gore-dolje, mrmljajući sam za sebe. Videći svoje poderane čarape kako leže na podu, podiže ih i razdire na komade. Slike ga isto tako dovode do bijesa. Podiže jednu sliku — njegov vlastiti portret, koji je naslikala neka poznata lezbijka, i probija ga nogom. »Ta kuja! Znaš li što je ona imala hrabrosti da me pita? Tražila je da joj prepuštam svoje pičke, nakon što ja s njima završim. Nikad mi nije dala ni sua, iako sam o njoj i članak napisao. Mislila je da se ja iskreno divim njenom slikarstvu. Ne bih bio dobio ni ovu sliku od nje, da joj nisam obećao da ću uredili stvar

61

s onom pičkom iz Minnesote. Zbog nje u bila izgubila glavu... Znala nas je slijediti svuda kao pas, koji se tjera... Nismo se mogli riješiti ic kuje! Na smrt me je ugnjavila. Došao sam tako il.ileko, da sam se gotovo bojao da dovedem kakvu l'u kn ovamo gore, da mi ona ne bi provalila. Znao •..im se šunjati ovamo kao provalnik i zaključavati \i.ita čim bih ušao unutra... Ona i ona pička iz (•»•orgije, — njih dvije će me izludjeti. Jedna je uvi|rk zapaljena, a druga je uvijek gladna. Mrzim (i'h.iti žensku, koja je gladna. Kao šopaš je hranom, i nula joj otimaš iz usta... Isuse, to me nečega ilo... Gdje sam stavio onu živinu mast? To je no Jesi li kad to upotrebljavao? Gore je nego i A ja ne znam od koje sam ga od njih dvije i'i U posljednjih tjedan dana ili tako nekako, ■ sam ovdje toliko žena, da sam izgubio račun.129Smiješno, jer sve su mirisale tako svježe. Ali znaš kako je ...«Služavka je nagomilala njegove stvari na pločnik. Gazda gleda nadureno. Kad smo sve natovarili u taksi, unutra ima mjesta samo za jednog od nas. Čim krećemo, Van Norden širi neke novine i počinje zamatati svoje lonce i tignjeve; u novom stanu svako je kuhanje strogo zabranjeno. Ali dok dođemo do našeg odredišta, sva se njegova prtljaga već razve-zala. To ne bi bilo toliko nezgodno, da m a d a m e nije izvirila glavom iz veže upravo u trenutku kad smo stigli. »Bože moj!« usklikne ona, »koji vam je ovo vrag? što ovo znači?« Van Norden je toliko preplašen, da se ne može sjetiti da kaže išta drugo nego »C'est moi... c'est moi, mada me!« I obraćajući se meni, ljutito mrmlja: »Ta vještica! Jesi li joj primijetio lice? Ta će mi zagorčiti život.«Hotel leži na dnu bijedne slijepe uličice, i oblikuje pravokutnik, koji vrlo mnogo nalikuje kakvoj modernoj kaznionici. Prijemnica je velika i mračna, unatoč sjajnih odraza na opločenim zidovima. U prozorima vise kavezi s pticama, a svuda se nalaze mali emajlirani natpisi, koji umoljavaju goste na zastarjelom jeziku da ne čine ovo i da ne zaborave ono. Besprijekorno je čisto, ali apsolutno siromašno, otrcano, jadno. Pojastučene fotelje drže se samo s pomoću omotane žice: neugodno podsjećaju čovjeka na električnu stolicu. Soba, koju će on zauzimati, nalazi se na petom katu. Dok se penjemo stepenicama Van Norden me obavještava da je jednom ovdje živio Maupassant. I u istom dahu primjećuje da se u predvorju osjeća neki posebni zadah. Na petom katu nedostaje nekoliko prozorskih stakala. Mi za-stajemo na trenutak promatrajući stanare s druge strane dvorišta. Bliži se vrijeme večere i ljudi se mučno veru u svoje sobe, s onim umornim nesretnim izrazom, koji dolazi od toga što čovjek zarađuje za život poštenim radom. Prozori su većinom široko otvoreni: bijedne sobe nalik su mnogobrojnim ra-130zjapljenim ustima. Stanovnici soba isto tako prazno zijevaju ili se opet češu. Tupo se kreću uokolo, očigledno bez mnogo svrhe; svi bi oni mogli biti luđaci.Dok zakrećemo hodnikom prema sobi 57, pred nama se iznenada otvaraju jedna vrata, kroz njih izviri neka stara ženetina, s kosom bez sjaja i očima manijaka. Ona nas toliko iznenadi, da stojimo kao začarani. Cijelu minutu nas troje stojimo tu bespomoćno; ne možemo se pokrenuti niti napraviti kakvu razumnu gestu. Iza stare ženetine mogu jasno vidjeti kuhinjski stol i na njemu malo dijete, potpuno golo, sićušno derište ne veće od očerupanog pileta. Konačno stara podigne vjedro za otpatke, koje stoji kraj nje, i krene. Mi se mičemo ustranu, da je pustimo proći, i dok se vrata zatvaraju iza nje, dijete prodorno zavrišti. To je soba broj 56, a između 56 i 57 je zahod, gdje stara vještica prazni svoje vjedro.Sve otkako smo se popeli uz stepenice, Van Norden šuti. Ali njegov izraz je rječit. Kad otvara \iata broja 57, na trenutak imam letimični osjećaj, da silazim s uma. Jedno ogromno zrcalo, prekriveno /elenom gazom i nakrivljeno pod kutom od 45 stup-iili'va

62

visi direktno nasuprot ulaza iznad dječjih Kolica, ispunjenih knjigama. Van Norden se čak ni in- nasmiješi. Umjesto toga on nonšalantno prilazi il|cčjim kolicima, i uzimajući u ruke knjigu, poči-n|i- je prelistavati, veoma nalik čovjeku koji ulazi u lavnu knjižnicu i bez razmišljanja prilazi najbližoj polici.Možda mi sve to i ne bi izgledalo toliko grote->, tla u isti čas nisam ugledao volan od bicikla,lev i u drugom kutu. Volan od bicikla izgleda i savršeno mirno i zadovoljno, kao da tu već ■ •ma godinama, i iznenada mi se privida da mi...... u ovoj sobi, u tačno ovom istom položaju,nepregledno dugo vrijeme, da je ovo poza koju/.ui/.eli u nekom snu, iz kojega se nikada ni-131smo probudili, u snu koji će i najmanja kretnja, čak treptaj oka, raspršiti u paramparčad. Ali još čudnije je nenadano sjećanje na jedan stvarni san, koji sam sanjao prije nekoliko noći, san u kojem sam vidio Van Nordena u upravo istom ovakvom kutu, koji sada zauzima volan od bicikla, samo umjesto volana tu se nalazila žena, skvrčena, privučenih nogu. Vidim ga kako stoji iznad žene s onim bludnim, željnim pogledom u očima, kojim gleda kada nešto vrlo jako hoće. Ulica u kojoj se to događa, nejasna je i mutna — jasno se vidi samo kut gdje se sastaju dva zida i sklupčana figura žene. Jasno vidim kako navaljuje na nju na onaj svoj brzi životinjski način, bezobziran prema svemu što se oko njega događa, odlučivši samo da bude po njegovu. I izraz u njegovom oku, koji kao da veli: »Poslije me možeš ubiti, ali sad mi samo pusti da ga gurnem ... Moram ga ugurati!« I tu je on, nagnut nad njom, glave im udaraju o zid, a on ima tako ogromnu erekciju, da je naprosto nemoguće da joj ga ugura. Iznenada, s onim izrazom gnušanja, koji zna tako dobro pokazati na licu, on se podiže i uređuje odjeću. Upravo namjerava da ode, kad iznenada primjećuje da mu penis leži na pločniku. Velik je otprilike kao otpi-ljena drška od metle. On ga nonšalantno podiže i stavlja pod pazuho. Dok odlazi, primjećujem dvije ogromne lukovice, nalik lukovicama tulipana, koje vise i njišu se na kraju drška od metle, i čujem ga kako sam sebi mrmlja »lonci s cvijećem ... lonci s cvijećem«.Stiže gar con teško dahćući i znojeći se. Van Norden ga gleda bez shvaćanja. Zatim ulazi mada-me i domarširavši ravno do Van Nordena, uzima mu knjigu iz ruke, tresne je u dječja kolica i ne izrekavši ni riječi, otkotura kolica u hodnik.»Kakva je ovo štenara«, kaže Van Norden, nesretno se smiješeći. To je tako blijed i neopisiv smiješak, da mi se na trenutak ponovo javlja onaj san, i čini mi se da stojimo na kraju dugog hodnika,132gdje na zidu visi neko ojedeno zrcalo. I niz taj hodnik, njišući svoju nesreću poput prosjačke svjetiljke, Van Norden tetura, ulazeći i izlazeći kroz vrata koja se tu i tamo otvaraju i iz kojih ga čas neko kopito izgura, čas nečija šapa uvuče. I što dalje luta, sve je žalosnija njegova ojađenost: on je nosi poput svjetiljke koju biciklisti drže među zubima po noći, kad su pločnici mokri i klizavi. On lutajući ulazi i izlazi iz prljavih soba, i kad sjeda, stolica se skrha pod njim, kad otvara svoju torbu, unutra je samo četkica za zube. U svakoj sobi nalazi se zrcalo pred kojim pažljivo stoji i žvačc svoj bijes, i od neprestanog žvakanja, od gunđanja i mumljanja, od mrmljanja i kletvi, njegove su se čeljusti izglavile i gadno vise, i dok on trlja bradu, komadići njegove čeljusti se mrve, a on se toliko gnuša na samoga sebe, da staje nogom na vlastitu čeljust, zgnječi je u komadiće svojim velikim petama.U međuvremenu unosi se prtljag. Sve stvari počinju sada izgledati luđe nego prije —

63

posebno kad od pričvrsti svoju gimnastičku rastezaljku za okvir postelje i počinje svoju redovnu tjelovježbu. »Sviđa mi se ovo mjesto«, kaže on, smiješeći se ga r-.conu. On skida kaput i prsluk. Garcon ga I gleda zbunjena izra?a: u jednoj ruci drži torbu, a u lđiugoj klistir. Ja stojim po strani u piedsoblju, držeći zrcalo sa zelenom ga/om. Ćini se da ovdje ni-H'dan predmet nema nikakve praktične svrhe. I samo predsoblje čini se beskorisnim, kao kakva \cža u ■>t.i|i. Taj je dojam potpuno jednak onome, koji osje-i .mi kad ulazim u Comedie Francaise ili u kazali-ii- Palais Royal: ovo je svijet drangulija, propadali sta, ruku i poprsja ili navoštenih podova, stupova /.i svjetiljke i ljudi u oklopu, kipova bc/ očiju i I inb.ivnih pisama, koja leže pod staklom. Nešto se <\< s.iva, ali bez ikakva smisla: to je poput dopijanja |iuliipiazne boce Calvadosa, zato što nema mjesta u torbama.133Penjući se uz stepenice, kao što sam rekao čas prije, on je spomenuo činjenicu, da je ovdje jednom živio Maupassant. Ta koincidencija čini se da je ostavila na njega jak dojam. On bi rado povjerovao da je upravo u ovoj sobi Maupassant rodio neke od onih svojih jezovitih priča, na kojima počiva njegova reputacija, »živjeli su poput svinja, ti jadnici«, kaže on. Mi sjedimo za okruglim stolom na dvije udobne stare fotelje, koje su podve/ane žicom i čavlima; postelja je tik uz nas, toliko blizu da možemo staviti na nju noge. Armoire stoji u uglu iza nas, isto tako zgodno na dohvat ruke. Van Nor-den je izbacio prljavo rublje na stol; mi sjedimo tu, zakopavši noge među njegove prljave čarape i košulje, i zadovoljno pušimo. Prljavština ovog stana izgleda da je na njega djelovala poput čini: ovdje je zadovoljan. Kad ja ustanem da zapalim svjetlo, on predlaže da odigramo partiju karata prije nego izađemo da negdje nešto pojedemo. I mi sjednemo tako kraj prozora, dok je prljavo rublje rasuto po podu i dok gimnastička rastezaljka visi s lustera i odigramo nekoliko partija belota. Van Norden se ostavio lule i strpao je gomilicu duhana za žvakanje pod unutarnju stranu donje usne. S vremena na vrijeme on pljune kroz prozor, krupne zdrave gvalje smeđeg soka, koje s pljeskom odjekuju dolje na pločniku, čini se da je sada zadovoljan.»U Americi«, kaže on, »ne bi ni sanjao da živiš u ovakvom ćumezu. čak i kad sam živio kao skitnica, spavao sam u boljim sobama od ove. Ali ovdje to ispada prirodno — kao knjige koje čitaš. Ako se ikada vratim onamo, zaboravit ću sve o ovom životu, baš kao što čovjek zaboravlja loš san. Vjerojatno ću nastaviti stari život tamo gdje sam ga prekinuo ... ako se uopće vratim. Katkada ležim u postelji, sanjajući o prošlosti i ona mi je tako živo pred očima, da se moram stresti da bih shvatio gdje sam. Naročito kad imam kraj sebe kakvu žensku: ženska me može navesti da se zanesem, bolje134od ičeg drugog. To je sve što od njih i tražim —■ da zaboravim sebe. Katkada se toliko izgubim u svojim sanjarijama, da se ne mogu sjetiti ni imena pičke, ni gdje sam je pokupio. To je smiješno, jelda? Dobro je imati kakvo svježe toplo tijelo kraj sebe, kad se ujutro probudiš. To čovjeku daje neki čist osjećaj. Produhoviš se nekako ... Sve dok one ne počnu natezali ono pljesnivo sranje od ljubavi, e t-cetera. Zašto sve pičke govore toliko o ljubavi, možeš li mi reći? Očigledno im nije dovoljan samo dobar metak ... htjele bi i tvoju dušu ...«Ta riječ duša, koja se često javlja u Van Nor-denovim solilokvijima, prije je znala imati na mene smiješno djelovanje. Kad god bih čuo riječ duša s njegovih ustiju, postao bih histeričan: nekako mi se to činilo kao lažan novac, posebno zato jer se obično javljala u pratnji gvalje smeđega soka, koji je ostavljao sitan potočić iz ugla njegovih ustiju. A kako nikada nisam oklijevao da mu se nasmijem li lice, to bi se događalo

64

beziznimno onda, kad bi odnekud iskočila ta rječca. Van Norden bi zastao taman toliko, da mi doz\oli da prasnem u kikot, a tada, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio bi svoj monolog, ponavljajući liječ sve češće i češće, i svaki put s više naglaska i više milošte. žene hoće da posjeduju njegovu dušu — to mi je jasno dao do zna-nia. Objašnjavao mi je to mnogo puta, ali neprestano sr nanovo vraća na istu temu, kao kakav paranoik ii.i svoju opsesiju.U stanovitom smislu, Van Norden i jest lud, u in sam irvjeren. Njegov jedini strah jest da ga se ne i>.tavi samog, i taj strah je tako dubok i tako tra-I hi da čak ni onda, kad se nalazi na ženi, čak ni mula kada se s njom sljubio, ne može pobjeći iz zatvora koji je stvorio za samoga sebe. »Svašta pokus.ivam«, on mi objašnjava. »Katkada čak brojim, ili počinjem misliti o kakvom pioblemu filozofskom, .ih ne pomaže. Kao da se sastojim od dva čovjeka, i irdan od njih me neprestano motri. Toliko se raz-135bjesnim na sebe, da bih se mogao ubiti... i na izvjestan način to upiavo i činim ivaki put kad imam orgazam. Načas kao da se potpuno poništavam. Tada me čak nema ni jedan ... nema ničega ... nema čak ni pičke. Kao da čovjek prima pričest. Na časnu riječ, mislim to ozbiljno. Nekoliko časaka nakon toga, osjećam neko fino duhovno žarenje ... i možda bi se ono na takav način nastavilo beskrajno — odakle da to čovjek zna? — kad ne bi bilo činjenice, da kraj tebe leži neka ženska, a zatim klistir ili voda koja teče... sve te sitne pojedinosti, koje te očajnički čine svjesnim sebe, očajnički samim. I u tom jednom jedinom trenutku slobode moraš slušati sve to ljubavno sranje... To me katkada izluđuje ... Dođe mi da ih smjesta izbacim nogom. Povremeno to i činim. Ali to ih ne drži daleko od mene. Njima se to i sviđa, zapravo. Što ih manje primjećuješ, to više za tobom jure. Ima nešto perverzno u ženama... Sve su one u dubini duše mazohisti.«»Ali što onda hoćeš od žene?«, pitam ja.On počinje da gnjete ruke, donja mu usna omlo-havi. Izgleda potpuno nesretno. Kad konačno uspijeva da izmuca nekoliko nesuvislih fraza, iza njegovih riječi stoji neka nesavladiva jalovost. »Htio bih biti u stanju da se predam nekoj ženi«, izlane. »Htio bih da me ona izvede iz mene samoga. Ali da bi to uspjela, morala bi biti bolja od mene, morala bi imati mozga, ne samo pičku. Morala bi me nagnati da u nju vjerujem... Ne mislim time da bi mi morala biti vjerna. Ne to... Ali morala bi me navesti da vjerujem da mi je potrebna, da ne mogu bez nje živjeti. Takvu mi pičku nađi, molim te. Kad bi mi to uspio naći, dao bih ti odmah svoje namještenje. Bilo bi mi svejedno što se sa mnom događa: ne bih trebao ni namještenje, ni prijatelje, ni knjige, ništa. Kad bi me samo mogla natjerati da vjerujem da na zemlji ima nešto važnije nego sam ja sam. Isuse,136ja sebe mrzim! Ali te gadne pičke mrzim još više, jer nijedna od njih ne vrijedi ni pišljive pare.Ti misliš da se ja sebi sviđam«, nastavlja on. »To pokazuje koliko me malo poznaš. Ja znam da sam ja krasan momak ... Ne bih ni imao ovih problema, kad u meni ne bi nečega bilo. Ali ono što me izjeda jest, da se ne mogu izraziti. Ljudi misle da sam ja samo pizdolovac. Toliko su plitki, ti tobožnji intelektualci, koji sjede po cijeli dan u kavani, prežvakavajući psihološke splačine ... Nije ovo loše rečeno, što veliš — psihološke splačine? Zapisi mi to. Iskoristit ću to u svojoj rubrici idućeg tjedna ... Usput rečeno, jesi li kad čitao Stekela? Da li što valja? Ja u njemu ne vidim ništa drugo nego povijesti pojedinih slučajeva. Do boga bih htic da mogu skupiti toliko hrabrosti, da se obratim kakvom psihoanalitičaru ... dobrom, to jest. Ne bih ni prismrdio one male prepredenjake s kozjim bradicama i frakom, kao tvoj prijatelj

65

Boris. Kako uspijevaš trpjeti te momke? Zar ti nisu dosadni ko stje-nice? Ti sa svima razgovaraš, primjećujem. Tebi se fućka. Možda si u pravu. Kad barem ja ne bih bio tako užasno kritičan. Ali ti prljavi mali Židovi, koji se vucaraju oko Domea, Isuse, od njih dobivam žmarce. Oni zvuče upravo kao udžbenici. Kad bih s tobom mogao svakog dana razgovarati, možda bi mi pao kamen sa srca. Ti si dobar slušalac. Ja znam da ti do mene nije stalo ni koliko je crno pod noktom, ali ti si strpljiv. I onda ti nemaš teorije, za koje tražiš potvrdu. Ti to valjda sve poslije zapisuješ u onu svoju bilježnicu, čuj, meni je svejedno što ćeš o meni reći, ali nemoj napisati tako da ispadne da sam pizdolovac — to je previše jednostavno. Jedno-;:a dana napisat ću knjigu o sebi, o tome što mislim. Ne mislim samo na introspektivnu analizu ... Hoću reći da ću se položiti na operacioni stol i izložiti i i jelu svoju utrobu ... do najsmrdljivije sitnice. Da li |i' to neko prije učinio? Koga se vraga smiješiš? /.vuči li ti to naivno?«137Ja se smješkam, zato što, kad god mi dotakne-mo predmet njegove knjige, koju će jednoga dana napisati, stvari poprime nerazmjerne oblike. On treba samo da kaže »moja knjiga« i smjesta se svijet stegne do privatnih dimenzija tvrtke Van Norden i Co. Knjiga mora biti apsolutno originalna, apsolutno savršena. To je jedan između mnogih razloga, zbog kojih on ne može ni početi da na njoj radi. Cim mu na pamet padne kakva ideja, on je počinje ispitivati. Sjeti se da ju je Dostojevski iskoristio, ili Hamsun upotrijebio ili netko drugi. »Ne govorim, da bih ja htio biti bolji od njih, ali htio bih biti drukčiji«, objašnjava. I tako, umjesto da se dade na pisanje knjige, on čita jednog pisca za drugim, da bi se apsolutno osigurao, da neće ukrasti ništa od njihovog privatnog vlasništva. I što više čita, to govori o njima s više prezira. Nijedan od njih ne zadovoljava, nijedan od njih ne postiže onaj stupanj savršenstva, koji je on samome sebi zadao. I zaboravljajući potpuno da nije napisao ni koliko za jedno poglavlje, on govori o njime s visine, baš kao da postoji cijela polica knjiga koje nose njegovo ime, knjiga koje svi poznaju, pa je zbog toga suvišno i spominjati njihove naslove. Premda on nikada nije otvoreno lagao o tome kako stvari stoje, ipak je bilo očigledno da ljudi, koje on drži za dugme od kaputa, da bi im izvjetravao svoju privatnu filo-fiju, kritiku i žalopojke, uzimaju kao sigurno, da se iza njegovih komotnih primjedbi krije jedan čitavi solidni opus.Posebno mlade i lude djevice, koje on mami u svoju sobu pod izlikom da će im pročitati neke svoje pjesme ili pod još boljom izlikom, da mu dadu0 njima kakav savjet. Bez i najmanjeg osjećaja krivnje ili zbunjenosti, on će im pružiti komadić izmrljanog papira, na kojem je naškrabao nekoliko redaka — osnova nove pjesme, kako on to kaže —1 s potpunom ozbiljnošću zatražit će od njih otvoreno i iskreno mišljenje. Kako one obično nemaju138ništa da kažu u vezi s tim, potpuno zbunjene totalnom besmislenošću redaka, Van Norden iskoristi priliku da bi im izložio svoje poglede na umjetnost, poglede koji su — nepotrebno je to i reći — nastali na licu mjesta potpuno spontano, da bi odgovarali okolnostima. U toj ulozi postao je toliko stručan, da se prijelaz od Cantosa Ezre Pounda u postelju vrši jednostavno i prirodno kao modulacija iz jednog tonaliteta u drugi; zapravo, kad se taj prijelaz ne bi obavio, ostao bi neki nesklad, što se tu i tamo događa, kad on pogriješi u izboru šupljoglavica, o kojima govori da su »laka roba«.Prirodno, ovakav kakav jest, on s velikim oklijevanjem spominje te fatalne greške u ocjeni. Ali kada se uspije natjerati da prizna grešku te vrste, onda je prizna s potpunom otvorenošću; zapravo, čini se da nalazi neki perverzan užitak u bavljenju svojom nesposobnošću.

66

Ima neka žena, na primjer, koju pokušava prevrnuti već gotovo deset godina — prvo u Americi, i .zatim ovdje u Parizu. To je jedina osoba suprotnoga |.spola, s kojom održava srdačne prijateljske odnose. Mni se ne samo da oni jedno drugo vole, nego i da Bi1 međusobno razumiju. Isprva mi se činilo, da bi njegov problem mogao riješiti, ako on uspije il.i obari to stvorenje. Svi elementi za uspješnu za-H'dnicu postoje — osim temeljnoga. Bessie je na sw>j način jednako neobična kao i on. Njoj je toliko malo stalo da se dade nekom čovjeku, koliko i ilo slatkoga poslije ručka. Obično bi izdvojila osobu po svom izboru i sama mu dala prijedlog. Nije loše , ali ne bi se moglo reći ni da je bila lje-i)t it a. Imala je zgodno tijelo, to joj je bila glavna |> Ilika — a nije joj bilo krivo da ga koristi.Hili su toliko prisni, njih dvoje, da bi katkada, im|cri da zadovolji njenu radoznalost (a isto u uzaludnoj nadi da će je nadahnuti svojom knm snagom), Van Norden uredio da je sakri- r, za vrijeme neke od svojih seansi. Kad139bi stvar bila gotova, Bessie bi izišla iz svog skrovi-šta i oni bi stvar raspravili uzgred, to jest s gotovo posvemašnjom ravnodušnošću prema svemu, osim prema »tehnici«. Tehnika je bio jedan od njenih omiljenih pojmova, barem u onim diskusijama, koje sam ja bio povlašten čuti. »Što ne valja u mojoj tehnici?« pitao bi on. A Bessie bi odgovarala: »Previše si sirov. Ako se nadaš da me ikad okreneš, morat ćeš biti suptilniji«.Među njima je vladalo takvo savršeno razumijevanje, kao što kažem, da bih često svraćajući po Van Nordena u jedan i po, zatekao Bessie kako sjedi na krevetu, pokrivači su odbačeni, a Van Norden je poziva da mu miluje penis ... »Samo malo tvog svilenog milovanja«, govorio bi on, »tako da skupim hrabrosti da se dignem«. Ili bi je opet nagovarao da mu ga sisa i ne uspijevajući u tome, on bi ga sam zgrabio i zatresao ga poput zvonca za večeru. Njih dvoje bi dobilo takav napad smijeha, kao da će pući. »Nikad neću izvrnuti tu kuju«, govorio bi. »Ona nema prema meni nimalo poštovanja. Eto što mi daje za uzvrat, što joj se povjeravam«. A onda bi iznenada znao dodati: »šta misliš o onoj plavojci koju sam ti jučer pokazao?« Govoreći Bessie, naravno. A Bessie bi mu se nacerila, govoreći mu da nema ukusa. »Ah, nemoj ti meni te fazone«, rekao bi on. A onda šaljivo, možda po tisućiti put, zato jer je to do sada već između njih postala stajaća šala: »Čuj, Bessie, što kažeš na jedan brzi metak? Samo jedan mali metak... Ne.« I kad bi to završilo na običan način, on bi dodao istim tonom: »Dobro, što veliš o njemu? Zašto ne daš njemu da te okrene?«Najvažnija stvar kod Bessie sastojala se u tome da se ona nije mogla, ili nije htjela smatrati naprosto ženskom za okretanje. Ona je govorila o strasti, kao da je to potpuno nova riječ. Bila je puna strasti prema svemu, čak i prema tako beznačajnoj stvari, kao što je metak. Morala je da u to unese dušu.140»I ja katkad postajem strastven«, rekao bi Van Norden.»Ah, t i,« kaže Bessie. »Ti si samo istrošeni satir. Ti ne znaš što strast znači. Ti misliš da si strastven onda kad ti se digne.«»U redu, možda to nije strast... Ali čovjek ne može biti ni strastven, ako mu se ne digne, jel istina?«Sve to o Bessie, i o drugim ženama, koje on dovlači u svoju sobu dan na dan, zaokuplja moje misli, dok idemo u restoran. Ja sam se tako dobro prilagodio njegovim monolozima, da bez prekidanja vlastitih sanjarija, potpuno automatski izgovaram sav komentar, koji je potreban, čim čujem da njegov glas zamire. To je duet, i kao u većini dueta, u njemu čovjek pažljivo sluša samo da čuje signal, koji najavljuje nastup vlastitog glasa. Kako je ovo njegovo slobodno veče, ja sam obećao

67

da mu pravim društvo, i već sam se unaprijed tupo pripremio na njegova pitanja. Znam da ću, prije nego veče svrši, biti temeljito iscrpljen, i ako budem imao sreće, to jest, ako budem mogao izmusti od njega nekoliko franaka pod ovom ili onom izlikom, ja ću mu izmaknuti, čim bude otišao u zahod. Ali on poznaje moju sklonost k bježanju, i umjesto da se uvrijedi, on se naprosto čuva te mogućnosti na taj način, da brižljivo pazi da mi ne dade svoje soue. Ako zatražim od njega novaca da kupim cigarete, on uporno nastoji da pođe sa mnom da ih kupim. Neće da ostane sam ni časak. Čak i ako uspije da negdje zgrabi kakvu žensku, užasava se da ostane s njom nasamo. Kad bi to bilo moguće, on bi htio da sjedim u sobi, dok on izvodi predstavu. To bi za njega bilo i sto kao da me zamoli da ga pričekam, dok se ne obrije.U svoje slobodno veče Van Norden općenito uspijeva da u džepu ima barem pedeset franaka, ukolaost koja ga nimalo ne sprečava da i dalje žica, k.id god sretne kakvu mušteriju. »Zdravo«, govo-141ri on, »daj mi dvadeset franaka... trebaju mi«. On uspijeva da u isto vrijeme pokaže panični izraz na licu. Ako ga netko odbije, on počinje vrijeđati. »Onda bi mi mogao barem platiti piće«. A kada dobije svoje piće, kaže mnogo pristojnije: »Cuj, daj mi onda pet franaka, .... daj mi dva franka...« Mi idemo od krčme do krčme, tražeći malo uzbuđenja, svugdje prikupljajući po nekoliko franaka.U Coupoli naletimo na nekog pijanca iz novina. Jednog od momaka iz gornjih kancelarija. U uredu je upravo došlo do nesreće, obavještava nas. Jedan od korektora je pao kroz okno lifta. Ne očekuje se da će ostati na životu.Isprva je Van Norden potresen, duboko potresen. Ali kad sazna da je to bio Peckover, Englez, pokazuje olakšanje. »Jadnik«, kaže on, »bolje mu je da je mrtav nego živ. A baš je neki dan nabavio lažne zube.«Aluzija na lažne zube dirne čovjeka iz novina do suza. On priča slinavo o malom događaju, povezanom s nesrećom. Potresen je tim događajem, daleko više nego samom katastrofom, čini se da je Peckover, kada je udario o dno okna, došao k svijesti prije nego je itko mogao do njega stići. Unatoč tome što su mu noge bile polomljene a rebra ulubljena, uspio je da se pridigne i da četvoronoške, tapka uokolo tražeći svoje lažne zube. U bolničkim kolima vrištao je u deliriju, zahtijevajući zube koje je izgubio. Događaj je bio istovremeno patetičan i komičan.Momak s prvog kata jedva da je znao da li da se smije ili plače, dok to priča. Bio je to delikatan trenutak jer s takvim pijancem čovjek nikad ne zna: jedan pogrešan potez i on će ti razbiti bocu o glavu. On nije bio nikada u naročito prijateljskim odnosima s Peckoverom — zapravo, on je jedva i nogom stupio u odio korektora: postojao je nevidljivi zid između ljudi s prvog kata i ljudi iz prizemlja. Ali sada, budući da je osjetio dodir smrti,142htio je da pokaže svoje drugarstvo. Htio je da plače, po mogućnosti, i da pokaže da je čovjek na svom mjestu. A Joe i ja, koji smo dobro poznavali Peckovera, i koji smo isto tako znali da ne vrijedi ■ ni pišljiva boba, pa čak ni nekoliko suza, s nerviranjem smo slušali tu pijanu sentimentalnost. Htjeli smo mu to i reći, ali s takvim čovjekom ne možeš sebi dopustiti da budeš iskren: moraš kupiti vijenac, otići na pogreb i pretvarati se da si žalostan. I moraš mu čestitati na tankoćutnom nekrologu koji je napisao. On će mjesecima nositi sa sobom svoj tankoćutni mali nekrolog, hvaleći se na sva usta, kako je krasno postupio u toj situaciji. Sve smo to osjećali, Joe i ja, a da nismo rekli jedan drugome ni riječi. Naprosto smo stajali i slušali s ubojitim, šutljivim prezirom. I čim smo mogli, napustili smo ga; ostavili smo ga kraj tezge kako slini samome sebi nad čašicom pernoda.

68

Čim smo ga izgubili s vidika, počeli smo se histerično smijati. Lažni zubi! Štogod govorili o tom jadniku, a rekli smo o njemu i neke dobre stvari, uvijek bi se navraćali na lažne zube. Ima ljudi na ovom svijetu, koji su toliko groteskni, da čak i smrt uspije da ih učini smiješnim. I što je strasnija smrt, oni se čine smješnijim. Nema nikakva smisla pokušavati da se kraj ukrasi s malo dostojanstva — mo-laš biti lažac i hipokrit, da bi otkrio išta tragično u njihovoj smrti. A budući da mi nismo morali da pokazujemo lažnu fasadu, mogli smo se smijati tom incidentu do mile volje. Smijali smo mu se cijele noći, a u međuvremenu smo dali maha našem preziru i l-nušanju prema momcima s prvoga kata, glupanima koji su bez sumnje pokušavali i sami sebe da nv|cre, da je Peckover bio krasan čovjek, i da je n|i'gova smrt katastrofa. Svakakve smiješne uspo-n ime padale su nam na pamet — tačke i zarezi, ko-n* je previdio, i zbog kojih su ga karali tako da je krv pišao. Zagorčavali su mu život svojim jebenim t.tčka/.arezima i razlomcima, u kojima bi uvijek143pogriješio. Jednom su ga čak htjeli otpustiti, jer je došao na posao bazdeći po alkoholu. Prezirali su ga jer je uvijek tako jadno izgledao i jer je imao lišaj i perut. On je naprosto bio nitko, koliko se njih ticalo, ali sada kad je mrtav, oni će svi veselo prikupiti dobrovoljne priloge i kupiti mu ogroman vijenac i staviti njegovo ime krupnim slovom u stupac preminulih. Bilo što, samo da bi bacilo neko svjetlo na njih same; oni bi ga napravili čak i velikim budžom, da mogu. Ali na nesreću, kod Peckovera je bilo malo toga, što bi se dalo izmisliti. Bio je ništica, pa i sama činjenica da je mrtav neće dodati ni mrvičak njegovu imenu.»Stvar ima samo jednu dobru stranu«, kaže Joe. »Ti ćeš možda dobiti njegovo mjesto. Ako budeš imao sreće, možda ćeš pasti kroz okno lifta i slomiti vrat. Kupit ćemo ti krasan vijenac, obećavam ti.«Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Jocov se duh vratio njegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večeri, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Geor-gije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe kakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahranim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugim mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u postelju«, kaže. »Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila na sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njoj! Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Od-144vratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakav kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravca tu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga je-damput pogledati... Ona je širom razmaknula noge ... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći,

69

sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotina između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je iluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotme s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku ... ili kalendar? Ali unutra nema ništa__ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Cuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu sam joj opalio metak, a onda joj okrenuo leđa. Da,10 Rakova obratnica 145uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može uvijek nešto naći, čak i u lošoj knjizi... ali pizda je naprosto čisti gubitak vremena ...«Slučajno se dogodilo da je, dok je on završavao govor, neka kurva obratila pažnju na nas. Bez i najmanjeg prelaza on mi naglo kaže: »Da li bi volio da je malo povališ? Neće nas mnogo koštati... Uzet će nas obojicu.« I ne čekajući odgovor, on ustetura na noge i odlazi k njoj. Za nekoliko se minuta vraća. »Sve je dogovoreno«, kaže on. »Popij pivo. Ona je gladna. U ovo vrijeme nema više posla... Uzet će nas obojicu za 15 franaka. Idemo u moju sobu... Bit će jeftinije.«Na putu do hotela, djevojka toliko drhti, da moramo stati i platiti joj kavu. Ona je neko prilično nježno stvorenje i nije loša za oko. Ona očigledno poznaje Van Nordena, i zna da od njega ne može ništa očekivati osim petnaest franaka. »Ti uopće nemaš love«, kaže mi on, mrmljajući ispod glasa. Budući da u džepu nemam ni pare, nije mi potpuno jasno što time misli, dok se on ne izdere: »Za boga miloga, sjeti se da smo švorc. Nemoj da ti se srce smekša kad dođemo gore. Ona će te pitati, da joj malo doplatiš — znam ja ovu pičku! Mogao bih je dobiti za deset franaka, da hoću. Nema nikakva smisla da ih čovjek kvari...«»II est mechant, celui-la«, kaže mi ona, pogađajući na svoj tupi način na što ciljaju njegove primjedbe.»Non, il n'est pas mechant, il est tres gentil.«Ona zatrese glavom smijući se. » J e le co'n-nais bien, ce type.« A zatim počinje priču o svojoj teškoj sudbini, o bolnici, o neplaćenoj stanarini i o djetetu u provinciji. Ali u tome ne pretje-rava. Ona zna da su nam uši začepljene, ali bijeda je duboko u njoj, poput kamena, i nema mjesta ni za kakve druge misli. Ona ne pokušava da dirne146našu sućut — ona samo premješta krupni teret u sebi s jednog mjesta na drugo. Prilično mi se sviđa. Nadam se do boga, da nije bolesna ...U sobi, ona mehanički obavlja svoje pripreme. »Ima li slučajno kakva korica kruha?« pita ona, dok čuči iznad b i d e t a. Van Norden se na to nasmije. »Evo, popij nešto«, kaže on, gurnuvši joj bocu. Ona ne želi ništa piti, želudac joj je već slab, žali se.»Tako treba s njom postupati«, kaže Van Norden. »Nemoj dopustiti da ti izazove samilost. Ali svejedno. Htio bih da govori o čemu drugome. Kako se u čovjeku, dovraga, može probuditi nekakva strast, dok u rukama drži gladnu pičku?«Baš tako. U nama nema strasti, ni u jednom od nas. što se nje tiče, čovjek bi jednako mogao očekivati od nje da izvadi dijamantnu ogrlicu, kao i da pokaže iskru strasti. Ah tu je petnaest franaka, i nešto se oko njih mora učiniti. To je poput ratnog stanja: u

70

času, kad se svi neoprezno strmoglave u rat, nitko ne misli ni o čemu drugome nego o miru, o tome kako da stvar dovrši. A ipak nitko nema hrabrosti da položi oružje i da kaže: »Sit sam toga, za mene je gotovo.« Ne, negdje je tih petnaest franaka, do kojih nikome više nije nimalo stalo, i koje nitko na kraju neće niti dobiti, ali petnaest franaka je kao prauzrok svih stvari i radije nego da sluša vlastiti glas, radije nego da digne ruke od prauz-loka, čovjek se predaje situaciji, nastavlja da se mrcvari i mrcvari, i što se kukavičkije čovjek osjeća, licrojskije se ponaša, sve do jednoga dana, kad mu tlo izmakne ispod nogu ili iznenada zašute topovi, i i'iobari pokupe osakaćene i okrvavljene heroje, i |n ikopčaju im medalje na grudi. Tada čovjeku ostaje il.i do kraja života misli o petnaset franaka, čovjek viso nema očiju ili ruku ili nogu, ali ima utjehu da nm/e do kraja života sanjati o petnaest franaka koje u svi zaboravili.To je nalik upravo ratnom stanju — ne mogu to i.luli iz glave. Način kako se ona oko mene trudi,147Ida bi mi udahnula iskru strasti, podsjeća me na to kako bih loš vojnik bio, ako bi mi ikad palo na pamet da budem toliko glup, da se dam uhvatiti u zamku i odvući na ratište. Ja sa svoje strane znam, da bih predao sve, uključivši tu i čast, samo da se izvučem iz gužve. Ja za to nemam želudac, i to je sve. Ali ona je sebi utuvila u glavu petnaest franaka, i ako se ja i ne želim oko njih boriti, ona će me natjerati da se borim. Ali ne može se udahnuti borbenost u srce čovjeka, ako u njemu borbenosti nema. Neki su od nas tolike kukavice, da od nas ne možeš napraviti heroje, čak ni ako nas smrću plašiš. Mi možda previše znamo. Ima nekih od nas koji ne žive u ovom trenutku, nego žive malo unaprijed ili malo unatrag. Moj duh je neprestano usredotočen na mirovni ugovor. Ja ne mogu smetnuti s uma da je svu ovu nevolju započelo petnaest franaka. Petnaest franaka! što meni znači petnaest franaka, naročito budući da to nije mojih petnaest franaka?Čini se da Van Norden ima prema tome normalniji stav. Ni njemu nije više stalo do petnaest franaka; njega sada intrigira sama situacija. Cini se da je potrebno pokazati petlju — radi se o njegovoj muškosti. Petnaest franaka je izgubljeno, uspjeli mi ili ne. Ali u pitanju je nešto drugo — ne možda sama muškost, nego volja. To je ponovo nalik na čovjeka u rovovima: on više ne zna zašto treba da i dalje živi, jer ako izbjegne sada, bit će to samo zato da ga kasnije ucmekaju, ali on svejedno nastavlja živjeti. Premda ima dušu od žohara, i to je samome sebi priznao, daj mu pušku ili nož ili naprosto njegove gole nokte, i on će klati i klati, poklat će milijun ljudi radije nego da stane i da se upita zašto.Dok promatram Van Nordena kako na nju navaljuje, čini mi se da gledam nekakav stroj, kojemu su zupci iskliznuli. Prepušteni sami sebi, oni bi ovako mogli vječno nastaviti, vječno mljeti i klizati, a da se nikada ništa ne dogodi, sve dok neka ruka ne isključi motor. Pogled na njih, sparene poput148dvije koze, bez i najmanje iskrice strasti, kako melju i melju bez ikakva razloga, osim petnaest franaka, ispire iz mene i posljednju mrvicu osjećaja što ga imam, osim neljudske želje da zadovoljim svoju radoznalost. Djevojka leži na rubu kreveta, a Van Nor-den se nagnuo iznad nje poput satira, čvrsto se odu-prijevši raskrečenim nogama o pod. Ja sjedim na stolici iza njega, promatrajući njihove kretnje iz hladne, znanstvene udaljenosti. Svejedno mi da li će to ovako vječno potrajati. Kao da čovjek promatra jednu od onih poludjelih mašina, koje izbacuju novine, milijune i bilijune i trilijune novina s besmislenim naslovima. Bezumna kakva jest, mašina se ipak čini

71

razumnijom i fascinantnijom za gledanje, nego ljudska bića, i događaji koji su do toga doveli. Moje zanimanje za Van Nordena i djevojku je ravno ništici: kad bih mogao ovako sjediti i promatrati svaku pojedinačnu predstavu koja se u ovom času odvija na cijelom svijetu, moje bi zanimanje bilo čak i manje od ništice. Ne bih bio u stanju da razlikujem između ove pojave i kiše koja pada ili vulkana u erupciji. Sve dok nedostaje one iskrice strasti, nema nikakva ljudskog značenja u obavljanju tog čina. Mnogo je bolje gledati stroj. A ovo dvoje je poput stroja, kojem su iskliznuli zupoi. Potreban je dodir limlske ruke, da ga ispravi. Treba mu mehaničar.Spuštam se na koljena iza Van Nordena i raz-fliclam mašinu s više pažnje. Djevojka baca glavu n.i jednu stranu i očajnički me gleda. »Ovo nema •misla«, kaže ona. »Nemoguće je.« Na što se Van Nnulen daje na posao s obnovljenom energijom, kao k.ikav stari jarac. On je takva tvrdoglava mazga, da ■ r i.idi je polomiti rogove nego da se preda. A sada ■<■ usim toga ljuti, jer ga ja škakljam po stražnjici.»Za boga miloga, Joe, mani se! Ubit ćeš jadnu il|i"vo|ku«.• Tusti me na miru«, gunđa on. »Ovaj put sam if.i \koro ugurao.«149Njegov položaj i odlučan način, na koji je ovo izlanuo, iznenada mi doziva na pamet, po drugi put, uspomenu na moj san. Samo sada se čini kao da je drška od metle, koju je on tako nonšalantno bio nosio pod pazuhom, dok je odlazio, sada zauvijek izgubljena. Ovo je kao nastavak sna — isti Van Nor-den, ali bez prauzroka. On je poput heroja koji se vratio iz rata, kao osakaćeni bijednik, i živi samo u stvarnosti svojih snova. Gdje god sjedne, stolica se pod njim ruši, kroz koja god vrata uđe, soba je prazna, što god stavi u usta, lošeg je okusa. Sve je kao što je bilo i prije, elementi su neizmijenjeni, san nije nimalo drukčiji od stvarnosti. Samo što je između časa kad je zaspao i časa kad se probudio, netko ukrao njegovo tijelo. On je poput stroja koji izbacuje novine, milijune i bilijune novina svakoga dana, i prva je stranica krcata katastrofama, pobunama, umorstvima, eksplozijama, sudarima, ali on ništa od toga ne osjeća. Ako netko ne iskopča prekidač, on nikada neće znati što znači umrijeti. Ne možeš umrijeti ako ti je tvoje pravo tijelo ukradeno. Možeš se popeti na pičku i raditi žustro poput jarca sve do u vječnost; možeš otići u rovove i dati se raznijeti u paramparčad; ništa neće stvoriti onu iskru strasti, ako nema intervencije ljudske ruke. Netko mora gurnuti ruku u stroj i riskirati da mu je stroj otkine, ako želi da zupčanici rade opet kako treba. Netko mora to učiniti bez nade da ga zato nagrade, bez brige za petnaest franaka; netko čije su grudi tako mršave da bi ga medalja učinila grbavim. I netko mora nahraniti gladnu pičku bez straha da joj to zatim ne otkida od usta. Inače će ova predstava trajati bez kraja. Nema izlaza iz ove gužve ...Nakon što sam se cijelog tjedna zavlačio gazdi u stražnjicu — to je ovdje uobičajeno — uspio sam da se dokopam Peckoverova mjesta. On je zaista umro, jadnik, nekoliko sati nakon što je pao na dno okna. I upravo kao što sam predskazao, pri-150redili su mu krasan pogreb sa svečanom misom, golemim vijencima, svim i svačim. Tout c o m-p r i s. I nakon ceremonija počastili su se momci s prvoga kata u jednom b i s t r o t u. Žalosno je što Peckover nije mogao bar malo nešto s njima prigristi — njemu bi bilo toliko stalo da je mogao sjediti s ljudima s prvoga kata i čuti kako često spominju njegovo ime.Moram reći, na samom početku, da se nemam ni na šta žaliti. Ovdje je kao da se čovjek nalazi u duševnoj bolnici s dopuštenjem da do kraja svog života onanira. Svijet mi se donosi ravno pod nos i od mene se zahtijeva samo da svim nesrećama stavljam interpunkciju. Nema ničega u što oni spretni momci s prvoga kata ne zabadaju nos: nijedna radost, nijedan jad ne prolaze nezapaženi. Oni žive među

72

krutim životnim činjenicama ili, kao što se to kaže, u stvarnosti. To je stvarnost močvare, i oni su poput žaba koje ne znaju ništa drugo nego kreke-tati. što više krekeću to život postaje stvarniji. Odvjetnik župnik, liječnik, političar, novinar — to su šarlatani, koji drže svoje prste na b'ilu svijeta. Neprestana atmosfera nesreće. Divno. Kao da se barometar nikada ne mijenja, kao da je zastava uvijek na pola jarbola, čovjek sada lako može shvatiti, kako se ideja neba tako lako uvriježila u ljudskoj svijesti, kako osvaja teren čak i onda kad su svi prak-tikabli ispod nje izmaknuti. Mora postojati drugi svijet osim ove močvare, u kojoj je sve s brda s dola nabijeno. Teško je zamisliti kakvo je to nebo o kojem ljudi sanjaju, žablje nebo, nema sumnje. Ku/no isparavanje, šljam, lopoči, ustajala voda. Sjedni na list lopoča, gdje te nitko ne smeta, i cijeloga 'I ma krckeći. Nešto slično, pretpostavljam.Katastrofe, o kojima čitam u korekturama, na11 u ni- ostavljaju divan terapeutski dojam. Zamislitei.mje savršene imunosti, začarano postojanje, životi">i|)ime sigurnosti, usred otrovnih bacila. Ništa meih ilira, ni zemljotresi, ni eksplozije, ni pobune, ni151glad, ni sudari, ni ratovi, ni revolucije. Ja sam cijepljen protiv svake bolesti, svake nevolje, svake tuge i bijede. Ovo je kulminacija duhovne snage. Dok sjedim u svojoj maloj niši, svi otrovi, koje svijet izbacuje, svakodnevno prolaze kroz moje ruke. A čak mi se ni nokat ne zaprlja. Apsolutno sam imun. čak sam u boljem položaju nego kakav laboratorijski pomoćnik, zato što ovdje nema smradova, već samo vonj gorućeg olova. Svijet se može rasprsnuti — ja ću svejedno sjediti ovdje da bih ubilježio kakav zarez ili tačku-zarez. Cak ću možda dobiti nešto i za prekovremeni rad, jer kad dođe do ovakvog događaja mora se na kraju izdati i posljednje izvanredno izdanje. Kad se svijet rasprsne i posljednje izdanje ode u tisak, korektori će mirno skupiti sve zareze, tačke-zareze, crtice, zvjezdice, uglate i okrugle zagrade, tačke, uskličnike itd. i spremit će ih u malu kutiju na urednikovu stolu. C o m m e 5 a tout est rćglć...Nijedan od mojih kolega, čini se, ne razumije zašto ja izgledam tako zadovoljno. Oni neprestano gunđaju, imaju ambicija, žele da pokažu svoju gor-dost i svoju tugu. Ali dobar korektor nema ambicija, nema ponosa, nema tuge. Dobar korektor je pomalo poput Boga Svemogućega, on je u svijetu, ali nije od svijeta. On je samo za nedjelje. U nedjelju je njegovo slobodno veče. U nedjelju on silazi sa svog pijedestala i pokazuje stražnjicu vjernicima. Jednom tjedno on osluškuje sav privatni bol i bijedu svijeta; to je dovoljno do kraja tjedna. Ostatak tjedna ostaje u smrznutim zimskim močvarama, jedan apsolut, besprijekorni apsolut, kojega samo biljeg cijepljenja razlikuje od beskrajnog ništavila.Najveća nevolja za korektora jest prijetnja da će izgubiti namještenje. Kad se skupimo za vrijeme odmora, pitanje koje budi žmarce u našoj kralježnici, jest: što ćeš učiniti ako izgubiš namještenje? Za čovjeka u štali, kojemu je dužnost da mete izmet, krajnji je užas mogućnost postojanja svijeta bez152konja. Njemu reći da je gnjusno provesti cijeli život uklanjajući lopatom vruća govna, naprosto je imbecilno, čovjek se može zaljubiti u govno, ako o tome ovisi njegov život, ako se radi o njegovoj sreći.Ovaj život koji bi mi, da sam još uvijek čovjek s ponosom, čašću, ambicijom i tako dalje, izgledao kao posljednja stepenica degradacije, ja sada pozdravljam kao što invalid pozdravlja smrt. Ovo je negativna stvarnost, baš kao i smrt — neka vrst neba bez boli i užasa umiranja. U ovom svijetu podzemnom jedina važna stvar je

73

ortografija i interpunkcija. Svejedno je kakva je priroda nevolje, samo da je pravopisno tačno napisana. Sve je na jednoj razini, radilo se o posljednjoj modi večernjih haljina, novom bojnom brodu, kugi, jakom eksplozivu, nekom astronomskom otkriću, bankovnoj emisiji, željezničkoj nesreći, tržnoj cijeni bikova, o rijetkom pogotku, smaknuću, pljački, umorstvu ili što ti ga ja znam. Ništa ne izbjegne korektorovu oku, ali ništa ne probija njegov zaštitni prsluk. Indijcu Agha Miru, neka Madame Scheer (ranije gospođica Esteve) piše da je potpuno zadovoljna njegovim radom. »Vjenčala sam se 6. juna i zahvaljujem vam. Vrlo smo sretni i nadam se da ćemo zahvaljujući vašoj moći to i ostati zauvijek. Telegrafski vam šaljem novčanu uputnicu u iznosu od ... da bi vas nagradila ...« In-dijac Agha Mir predskazuje vašu budućnost i čita s\e vaše misli na tačan i neobjašnjiv način. On će vam dati savjet, pomoći vam da se riješite svih briga i svakovrsnih nevolja, itd. Nazovite ili pišite u Pariz, Avenue Mac-Mahon broj 20.On čudesno čita sve vaše misli! Podrazumijevam <la to znači sve bez iznimke, od najtrivijalnijih do iu|bestidnijih misli. Mora da ima mnogo vremena iKi raspolaganju taj Agha Mir. Ili se koncentrira sumo na misli onih, koji mu šalju novac telegrafskom uputnicom? U istom izdanju primjećujem naslov koji najavljuje da se »svemir širi tako brzo153da se može rasprsnuti«, a ispod njega fotografija glavobolje od koje puca glava. A zatim dolazi reportaža0 biseru, potpisana Tecla. Kamenica proizvodi oba, on obavještava sve i svakog. Oba, i »divlji« ili orijentalni biser, i »kultivirani« bisef. Istoga dana u trier-skoj katedrali Nijemci izlažu Kristov kaput za javnost, ovo je prvi put u četrdeset i dvije godine, da su ga izvukli iz naftalina. Ništa se ne kaže o hlačama1 prsluku. U Salzburgu, također istoga dana, dva su se miša rodila u želucu nekog čovjeka, vjerovali ili ne. Slavna filmska zvijezda vidi se na slici prekriženih nogu: ona se odmara u Hyde parku, a ispod slike dobro poznati slikar primjećuje: »Priznat ću da gospođa Coolidge ima toliko šarma i ličnosti, da bi bila svakako jedna od dvanaest najpoznatijih Amerikanaca, čak da joj muž i nije bio Predsjednik.« Iz intervjua s gospodinom Humhalom iz Beča, saznajem slijedeće... »Prije nego svršim«, rekao je Gospodin Humhal, »htio bih da kažem da besprijekorni kroj i tačna mjera nisu dovoljni; dokaz dobrog krojaštva vidi se tek u nošnji. Odjeća se mora privi-jati uz tijelo a ipak zadržati svoju liniju i onda kada nosilac hoda ili sjedi«. A kad god dođe do eksplozije u kakvom rudniku uglja — britanskom rudniku uglja — zapazite molim vas da Kralj i Kraljica uvijek spremno šalju svoje saučešće, i to telegrafski. I oni uvijek prisustvuju važnim trkama, premda je neki dan, prema članku — bilo je to u Derbyju, čini mi se — »počela padati gusta kiša, na veliko iznenađenje Kralja i Kraljice.« Ali daleko više cijepa srce ovakva pojedinost: »U Italiji se tvrdi da proganjanja nisu usmjerena protiv Crkve, ali se unatoč tome provode protiv nekih najodličnijih crkvenih elemenata. Tvrdi se, da nisu usmjerena protiv pape, ali su protiv samog srca i srži papinstva.«Morao sam proputovati doslovno oko cijeloga svijeta da pronađem ovako udoban, zgodan kutak kao što je ovaj. To mi se čini gotovo nevjerojatnim. Kako sam mogao predvidjeti u Americi, uz sve one154pasje bombice koje ti guraju u šupak, da bi ti dali volje i hrabrosti, da je idealni položaj za čovjeka mog temperamenta, da traži ortografske greške? Tamo preko čovjek ne misli ni na šta drugo nego da jednoga dana postane predsjednik Sjedinjenih Država. Potencijalno svaki je čovjek od predsjedničke građe. Ovdje je

74

drukčije. Ovdje je svaki čovjek potencijalno nula. Ako postaneš netko ili nešto, onda je to slučaj, čudo. Šanse su tisuću prema jedan, da nikada nećeš otići iz svog rodnog sela. šanse su tisuću prema jedan da će ti odstrijeliti noge, ili iskopati oči. Osim ako se ne dogodi čudo, pa jednog dana otkriješ da si nekakav general ili viceadmiral.Ali baš zato što su sve šanse protiv tebe, baš zato što ima tako malo nade, život je ovdje sladak. Dan na dan. Nema jučerašnjice i nema sutrašnjice. Barometar se nikada ne mijenja, zastava je uvijek na pola jarbola. Nosiš crnu traku na rukavu, nosiš vrpčicu u rupi na reveru, i ako si dovoljno sretan da to možeš sebi priuštiti, kupuješ par umjetnih udova od lakog metala, najzgodnije od aluminija. Što te nimalo ne sprečava da uživaš u kakvom aperitivu ili da gledaš životinje u zoološkom vrtu ili da očijukaš sa lešinarkama, koje lete gore-dolje po bulevarima uvijek budno pazeći gdje će se pojaviti nova strvina.Vrijeme prolazi. Ako si stranac i ako su ti papiri u redu, možeš se slobodno izložiti zarazi, bez straha, da ćeš se razboljeti. Bolje je još, po mogućnosti, imati namještenje korektora. Com me ga, tout s'arrange. To znači da ako se slučajno pješke vraćaš kući u tri ujutro i zaustave te policajci na biciklima, možeš im uvijek u lice pokazati šipak. Ujutro, kad tržnica radi punom parom, možeš kupiti belgijska jaja po pedeset centima komad. Korektor obično ne ustaje prije podne, ili čak malo kasnije. Zgodno je izabrati hotel blizu kakvog kina, ju- ako imaš sklonost da prespavaš, zvono će te piobuditi na vrijeme za matineju. Ili ako ne možeš155naći hotel kraj kina, izaberi drugi, kraj groblja, izlazi na isto. Iznad svega, nemoj očajavati. II ne faut jamais desesperer.Ovo nastojim da utuvim svake večeri Carlu i Van Nordenu. Svijet bez nade, ali i bez očaja. Kao da sam se obratio novoj vjeri, kao da svake večeri obavljam godišnju devetdnevnu pobožnost našoj Gospi od Utjehe. Ne mogu ni zamisliti, što bih mogao dobiti da me imenuju urednikom novina ili čak predsjednikom Sjedinjenih Država. Došao sam do kraja slijepe ulice i ovdje je toplo i ugodno. S korekturama u rukama slušam glazbu oko sebe, šum i mrmljanje glasova, zveket linotipa, kao da tisuću srebrnih narukvica prolazi kroz tijesak; tu i tamo kakav štakor projuri kraj naših nogu ili žohar puže pred nama niza zid, krećući se vješto i oprezno na krhkim nožicama. Dnevni događaji dolaze ti pod nos, mirno, neupadljivo, s potpisom autora, koji pokazuje prisutnost ljudske ruke, nečije ja, mrvu taštine. Procesija prolazi vedro, poput pratnje, koja prolazi kroz vrata groblja. Naslaga odbačenog papira pod korektorskim stolom toliko je debela, da je nalik kakvom dugodlakom sagu. Pod Van Nordenovim stolom papir je zamrljan smeđim sokom. Oko jedanaest sati dolazi prodavač kikirikija, neki slaboum-ni Armenac, koji je također zadovoljan svojim mjestom u životu.Povremeno dobivam telegram od Mone, u kojem mi javlja da dolazi idućim brodom. »Pismo slijedi«, stoji uvijek unutra. Ovako to ide već devet mjeseci, ali nikad ne vidim njenog imena na popisu putnika, koji stižu brodom, niti mi ikada g a r c o n donosi pismo na srebrnom pladnju. Ni u tom smjeru nemam više nikakvih nada. Ako uopće i dođe, može me potražiti u prizemlju, tik iza zahoda. Vjerojat-on će mi od prve reći, da je mjesto nehigijensko. To je prvo što Amerikanki pada u oči, kad dođe u Evropu — nije higijenska. One ne mogu zamisliti Raj bez moderne kanalizacije. Ako nađu koju stjenicu,156hoće da smjesta napisu pismo samoj Trgovačkoj . komori. Kako ću uspjeti da joj objasnim, da sam ovdje zadovoljan? Ona će reći da sam postao degenerik. Znam njen stil od početka do kraja. Htjet će da pronađe kakav atelje s vrtom — i svakako s

75

kadom. Ona želi da bude siromašna na romantični način. Znam ja nju. Ali ovaj put sam se na nju pripremio.Svejedno, ima dana kad izađe sunce i ja ispadnem iz kolotečine i gladno mislim na nju. Tu i tamo, usprkos mojem mrkom zadovoljstvu, počnem razmišljati o drukčijem životu; pitam se da li bi mi bilo drukčije, kad bih kraj sebe imao kakvo mlado nemirno stvorenje. Neprilika je u tome, da se jedva sjećam kako ona izgleda, niti kako se osjećam kad je grlim. Sve što pripada prošlosti, kao da je palo u more; posjedujem uspomene, ali su slike izgubile živost, mrtve i zagušljive, poput vremenom izjedenih mumija, zaglibljenih u močvarno blato. Ako se pokušam prisjetiti svog života u New Yorku, dođe mi u glavu samo nekoliko okrnjenih odlomaka, kao u kakvoj mori, prekrivenih plijesni, čini se kao da je moja prava egzistencija došla negdje do kraja, ali gdje to upravo, ne mogu shvatiti. Nisam više Amerikanac, niti Njujorčanin, još manje sam Evropejac ili Parižanin. Nemam pripadnosti, nemam odgovornosti, nemam mržnji, nemam briga, nemam predrasuda, nemam strasti. Nisam ni za ni protiv. Neutralan sam.Kad se vraćamo kući s noćne službe, nas trojica, često se događa, da nakon prvih grčeva gnušanja počnemo razgovarati o općem stanju stvari s onim entuzijazmom, kakav se može probuditi samo u ljudima, koji nemaju nikakve aktivne uloge u životu. Pričinja mi se čudnim katkada, dok se zavlačim u krevet, da se sav taj entuzijazam začinje samo žalo da bi se ubilo vrijeme, da bi se poništilo tričetvrt sata, koliko je potrebno da se pješke dođe iz ureda u Montparnasse. Mi možemo imati i najbriljant-157nije, najprikladnije ideje za poboljšanje ovoga ili onoga, ali nema tračnica po kojima bismo ih usmjerili. Ali još čudnije je, da odsutnost svakog odnosa između ideja i živih uzroka ne stvara u nama nikakve tjeskobe ni nelagodnosti. Mi smo se toliko prilagodili, da bismo, ako nam sutra narede da hodamo na rukama, učinili tako bez i najmanjega prosvjeda. Naravno, pod uvjetom da novine iziđu kao obično. I da nam redovito isplaćuju naše prinadležnosti. Osim toga, ništa nije važno. Ništa! Mi smo se orijen-talizirali. Postali smo kuli, kuli s bijelim ovratnicima koje svakoga dana ušutka pregršt riže.Neki dan sam čitao da je posebno obilježje američkih lubanja postojanje jedne prekobrojne kosti, ili os I n c a e, u zatiljku. Prisutnost ove kosti, nastavlja dalje taj učenjak, posljedica je izdržljivosti poprečnog zatiljnog šava, koji se obično zatvara u embrionalnom životu. Zbog toga je to znak zaustavljenog razvitka i indikacija inferiorne rase. »Prosječni kubični kapacitet američke lubanje«, nastavlja on dalje, »pada ispod prosjeka bijele, a raste iznad prosjeka crne rase. Ako uzmemo oba spola, današnji Parižani imaju kapacitet craniuma od 1.448 kubičnih centimetara, Crnci 1.344 centimetara, a američki Indijanci 1.376.« Iz svega toga ja ne izvodim ništa, zato što sam Amerikanac a ne Indijanac. Ali zgodno je na taj način objašnjavati stvari, jednom košću! Na primjer, os Incae. Njegovoj teoriji nimalo ne smeta, što istovremeno priznaje, da su pojedini primjerci indijanskih lubanja pokazali izvanredni kapacitet od 1.920 kubičnih centimetara, kapacitet craniuma koji ne nadmašuje nijedna druga rasa. Sa zadovoljstvom primjećujem da Parižani oba spola imaju kako se čini normalni kapacitet lubanje. Poprečni zatiljni šav očigledno nije kod njih toliko izdržljiv. Oni znaju kako da uživaju u aperitivu, i nimalo se ne uzrujavaju, ako su im kuće neo-maljane. Nema ništa posebno na njihovim lubanjama, barem što se tiče cranijalnih indikacija. Mora158da ima neko drugo objašnjenje načina života, koji su oni doveli do ovog stupnja savršenstva.

76

Kod Monsieura Paula, u bistrotu preko puta, ima stražnja soba, rezervirana za novinare, gdje možemo jesti na vjeresiju. Ugodna je to sobica, s pilovinom po podu i puna buha u svako doba godine. Kad kažem da je rezervirana za novinare, ne mislim time nagovijestiti da mi jedemo posebno; naprotiv, to znači da imamo povlasticu da se družimo s kurvama i makroima, koji tvore daleko važniji element klijentele Monsieura Paula. Taj sporazum odgovara momcima s prvoga kata kao po mjeri, budući da su oni cijelog božjeg dana u lovu na suknje. Cak ni oni, koji imaju stalne Francuskinjice, nemaju ništa protiv da s vremena na vrijeme malo promijene. Glavna je stvar da se čovjek ne zarazi. Povremeno se čini kao da je kakva epidemija zahvatila ured; to se možda može objasniti činjenicom da svi oni spavaju s istom ženskom. Svakako, čovjek sa zadovoljstvom može primijetiti, kako bijedno mogu izgledati, kad moraju sjediti kraj nekog makroa, koji unatoč malim poteškoćama svoga zanata, u us- poredbi s njima živi luksuznim životom. Sad mislim osobito na jednog visokog plavog momka, koji isporučuje biciklom vijesti agenciji Jlavas. On uvijek malo zakasni na ručak, uvijek se znoji i lice mu je pokriveno prljavštinom. n ulazi na neki simpatični nespretni način, poz- sve oko sebe s dva prsta i najkraćim se pu- usmjeri prema slivniku, koji se nalazi između zahoda i kuhinje. Dok briše lice, na brzinu izvrši pi ugled jestvina na stolu; ako vidi zgodan odrezak kako leži na pladnju, on ga prstima podigne i onju-ši ili opet zaroni zajimaču u veliku zdjelu i okusi gutljaj juhe. On je poput plemenitog lovačkog psa, njuška mu je uvijek na tragu nečega. Kad je obavio ove preliminarne radnje, popiškio se i energično oimrknuo nos, on nonšalantno prilazi svojoj žen-159skoj i daje joj krupni zvučni poljubac, a uz to je srdačno pljesne po stražnjici.Nju, tu žensku, nikada nisam vidio drukčije nego u besprijekornu stanju — čak i u tri sata poslije ponoći, nakon cjelovečernjeg posla. Ona uvijek izgleda kao da je upravo izašla iz turske kupelji. Pravo je zadovoljstvo promatrati ovakve zdrave životinje, vidjeti ovakvu smirenost, ovakvu srdačnost, ovakav apetit, kakav oni prikazuju.Sada govorim o večeri, malom obroku, koji ona konzumira prije nego krene na dužnost. Za kratko vrijeme, ona će morati da se oprosti od svoje velike plave životinje, da se smjesti negdje na bulevar i da pijucka svoj digestif. Ako je posao gnjavi ili umara ili iscrpljuje, ona to ničim ne pokazuje. Kada taj veliki momak dođe, gladan kao vuk, ona ga obgrli i željno ga ljubi — njegove oči, nos, obraze, kosu, zatiljak... ona bi ga poljubila i u dupe, kad bi se to smjelo učiniti javno. Ona mu je zahvalna, to je očito. Nije ona nikakav rob-nadničar. U toku cijele večere smije se grčevito. Čovjek bi pomislio da nema ni najmanje brige na svijetu. Tu i tamo, u znak srdačnih osjećaja ona ga zvučno pljesne po licu; zapravo, opali mu takvu šamarčinu koja bi kakvog korektora zavrtila oko osi.Oni kao da nisu svi jesni ničega osim samih sebe, i hrane koju proždiru u ogromnim količinama. Takvo savršeno zadovoljstvo, takav sklad, takvo međusobno razumijevanje, da Van Norden poludi samo kad ih promatra. Posebno, kad ona kradomice klizne rukom u šlic krupnog momka i miluje mu ga, na što on općenito odgovara time da je zgrabi za sisu i nestašno je stiska.Još jedan par obično dolazi u isto vrijeme. Oni se vladaju kao oženjeni ljudi. Uvijek se sporječka-ju, iznose svoje prljavo rublje u javnost, i kada su napravili dovoljno neprijatnosti i sebi i svima drugima, nakon prijetnji i kletvi, prijekora i optužbi, mire se, mazeći se i gučući kao dvije grlice. Lucienne,160kako je on zove, debela je pepeljasta plavojka, okrutna i mračna izraza. Ima punačku donju usnu koju otrovno žvače, kad je uhvati bijes. I hladno, prodorno oko, plavo

77

poput izblijedjelog porculana, pred kojim se on uvijek oznoji, kad ga ona počne fiksirati. Ali ona je dobra duša, Lucienne, unatoč svom profilu, koji nalikuje kondoru i koji nam ona uvijek okreće kada počne međusobno psovanje. Torbica joj je uvijek puna para, i ako ih ona veoma oprezno isplaćuje, čini to samo zato, jer ne želi da ohrabruje njegove loše navike. On je slaba karaktera, to jest, ako Luciennine govore shvatimo ozbiljno. On zna u jedno veče potrošiti pedeset franaka, dok čeka da ona bude gotova s poslom. Kad se pojavi konobarica, da primi od njega narudžbu, on nema apetita. »Ah, opet nisi gladan«, reži Lucienne. »Ha! Čekao si me, znači, na Faubourg-Montmartreu. Dobro si se provodio, nadam se, dok sam ja za tebe crnčila. Govori, kretenu, gdje si bio?«Kad ona tako plane, kad se razbjesni, on je plašljivo pogleda, a onda, kao da je odlučio da mu je šutnja najbolja politika, obori glavu i poigrava se ubrusom. Ali ta mala gesta, koju ona tako dobro pozna, i koja ju naravno potajno zadovoljava, zato što je sada sigurna da je kriv, samo uvećava Lucien-nin bijes. »Govori, kretenu!« kriješti ona. I cijukavim, plašljivim glasićem on joj žalosno objašnjava da je čekajući na nju tako ogladnio, da je morao svratiti na sendvič i čašu piva. Dovoljno da mu pokvari apetit — on to izgovara tužno, premda je svima očigledno da je hrana u ovom času najmanja od njegovih briga. »Ali«, i on pokušava da mu glas zvuči uvjerljivije, »Čekao sam te cijelo vrijeme«, izlane.»Lažac!« vrišti ona. »Lažac! Ah, na sreću sam i ja lažac... Dobar lažac. Pozli mi kad čujem te tvoje sitne bijedne laži. Zašto mi jedanput ne slažeš krupno, kako bog zapovijeda?«] 1 Rakova obratmca161On ponovo spušta glavu, odsutno prikuplja nekoliko mrvica i stavlja ih u usta. Na što ga ona pljesne po ruci. »Ne radi to! DodijavaS mi. Ti si takav kreten. Lažljivac! Čekaj ti samo! Imam ja još toga da ti kažem. I ja sam lažljiva, ali nisam kreten.«Ali za kratko vrijeme oni sjede jedno uz drugo, držeći se za ruke i ona mu nježno mrmlja: »Ah, zečiću moj mali, teško mi te je sada ostaviti. Hajde, poljubi me! Sto ćeš večeras raditi? Istinu mi reci, mali moj... Žao mi je što se tako ne znam svladati.« On je plašljivo ljubi, baš kao kakav kunić, dugih ružičastih ušiju; kljucne je po usnama, kao da gricka list kupusa. Istovremeno mu bistre okrugle oči pažljivo miluju njenu torbicu, koja leži otvorena kraj nje na klupi. On samo čeka pogodan trenutak, kad joj bude mogao bez neprilika umaći; on je kao na žeravici, da se izgubi, da sjedne u neku mirnu kavanicu na Rue du Faubourg-Montmartre.Znam ja njega, tog bezopasnog nevoljnika, zečjih okiuglih preplašenih očiju. I znam kakva je vražja ulica Faubourg-Montmartre s mjedenim pločicama i jeftinom robom, gdje svjetla trepću cijele noći i spol teče kroz ulice kao kroz kanalizaciju. Hodati iz Rue Lafayette do bulevara je kao trčati kroz šibe; ženske se lijepe na tebe kao školjke, uvlače se u tebe poput mravi, nagovaraju te, podbadaju, natjeravaju, mole, zaklinju, pokušavaju na njemačkom, engleskom, španjolskom, pokazuju ti svoja raz-drta srca i svoje podrte cipele, i još dugo nakon što si se uspio osloboditi njihovih krakova, dugo nakon što je zamrlo trenje i vrenje, vonj lavaboa pri-pija ti se uz nozdrve — to je miris Parfuma de Dan se kojega se djelotvornost garantira samo na udaljenost od dvadeset centimetara, čovjek bi mogao proćerdati cijeli svoj život na tom malom razmaku između bulevara i Rue Lafayette. Svaka krčma tu kipi od života; kocke su krivotvorene; blagajnici su se smjestili poput lešinara na svojim visokim sjedištima, a novac kojim barataju nosi na se-162bi ljudski smrad. U Francuskoj banci nema ekvivalenta krvavom novcu, kojim se

78

ovdje kupuje i plaća, novcu koji blista od ljudskoga znoja, koji prolazi poput šumskog požara od ruke do ruke, ostavljajući iza sebe samo dim i smrad. Čovjek koji može prošetati noću preko Faubourg-Montmartrea, a da se ne zadahće ili ne oznoji, bez molitve ili kletve na usnama, takav čovjek nema jaja, a ako ima, onda bi ga se moralo kastrirati.Pretpostavimo da taj plašljivi zečić zaista troši svake večeri pedeset franaka dok čeka svoju Lucien-ne? Pretpostavimo da je zaista gladan i da svrati na sendvič i čašu piva ili zastane i porazgovori malo s nečijom tuđom droljicom? Mislite li da bi mu morala dodijati ta ophodnja, koja se svake noći ponavlja? Mislite li da bi mu morala teško pasti, deprimirati ga, gnjaviti ga na smrt? Vi valjda ne mislite da makro nije čovjek, nadam se? Makro ima svoju privatnu tugu i bol, ne zaboravite to. Možda se njemu ne bi sviđalo ništa više nego da svake noći stoji na uglu s dva bijela psića i da ih promatra kako mokre. Možda bi mu se sviđalo da, kad otvori vrata, vidi pred sobom nju, kako sjedi, čitajući Paris-- S o i r, a oči su joj već pomalo teške od pospano-sti. Možda i nije baš tako divno, da osjeti kad se nagne nad svoju Lucienne, vonj tuđeg daha. Možda je bolje imati u džepu cigla tri franka i dva bijela psića koja mokre na uglu, nego osjetiti okus tih izra-njenih usana. Hajde da se kladimo da onda kad ga ona čvrsto zagrli, kad ga moli onu malu količinu ljubavi, koju samo on zna kako da joj dade, hajde da se kladimo, da se on bori kao hiljadu đavola, da pronađe u sebi to što ona traži, da bi izbrisao regimentu, koja je promarširala između njenih nogu. Možda tada, kad uzima njeno tijelo i na njemu vježba novu melodiju, možda za njega to nije sve strast i radoznalost, nego borba u mraku, osamljena borba protiv vojske koja je na juriš provalila kapiju, vojske koja ju je pregazila, smlavila, i ostavila u163njoj tako proždrljivu glad, da je čak ni kakav Rudolf Valentino ne bi mogao utažiti. Kad čujem prijekore, kojima se nabacuju na djevojku kao što je Lucien-ne, kad čujem da je netko ocrnjuje ili prezire zato što je hladna ili proračunata, zato što je previše me-hanična ili zato što se previše žuri, zbog ovoga ili zbog onoga, ja kažem sebi, čekaj malo čovječe božji, ne tako brzo! Sjeti se da si daleko zaostao u procesiji, sjeti se da ju je cijeli armijski korpus opsjeo, da je opustošena, opljačkana, orobljena. Kažem samome sebi, slušaj čovječe božji, ne zamjeraj joj tih pedeset franaka koje joj daješ, zato što znaš da će ih straćiti njen makro na Faubourg-Montmartreu. To je njen novac i n j en makro. To je krvarina. Novac koji nikad neće izaći iz opticaja, zato što u Francuskoj banci nema ničega, čime bi se mogao otkupiti.Eto, tako ja često o tome mislim dok sjedim u svom malom kavezu, igrajući se izvještajima agencije Havas ili razmrsujući kablograme iz Chicaga, Londona i Montreala. Kroz stanje na tržištu gume ili svile ili kanadskih žitarica cijedi se pomalo ono vrenje i trenje Faubourg-Montmartrea. Kad veze olabave i smekšaju, kad se osovine iščaše i plinovi ishlape, kad tržište žitarica zakoleba i padne i bikovi za-riču, kad svaka jebena nesreća, svaki oglas, svaka sportska vijest i modni članak, svaki dolazak broda, svaki putopis, svaki mrvičak trača bude opskrbljen tačkama, provjeren, korigiran i procijeđen kroz srebrne narukvice, kad čujem da je prva stranica složena na regalu i vidim poluge stroja kako plešu oko mene kao pijane, mislim na Lucienne kako lebdi niz bulevar raširenih krila, ogromni srebrni kondor, koji visi iznad lijene plime prometa, čudna ptica s vrhova Andi, ružičasto bijelog trbuha i grabežljivog kljuna. Katkada se vraćam kući sam i slijedim je kroz mračne ulice, pratim je kroz dvorište Louvra, preko Pont des Artsa, kroz arkade, kroz prolaze i prosjeke, kroz drijemež, kroz uspavanu bjelinu, kroz164rešetke Luksemburga, isprepleteno granje, kroz hrkanje i stenjanje, zelene rolete,

79

lepet i zveket, oštrice zvijezda, kroz toke i vodoskoke, bijelo i plavo isprugane platnene tende, koje dodiruje vršcima svojih krila.U plavilu električne zore, ljušture kikirikija izgledaju blijedo i zgužvano; duž obale u Montparnas-su vodeni se lopoči savijaju i slamaju. Kad dođe oseka i samo nekoliko sifilitičkih sirena ostane nasukano na mulju. Dome je nalik nekoj streljani, koju je opustošio ciklon. Sve polako curi natrag u kanal. Oko jedan sat vlada smrtni mir, za vrijeme kojega se mete bljuvotina. Iznenada stabla počinju škripati. S jednog kraja bulevara na drugi, podiže se sumanuta pjesma. Ona je poput signala koji najavljuje zatvaranje mjenjačnice. Sve su nade pometene. Došao je trenutak da se isprazni posljednji mjehur mokraće. Dan se uvlači kradom poput gubavca ...Jedna od stvari, kojih se treba čuvati, kad čovjek radi po noći, jest da ne krši dnevni red; ako ne uspiješ leći u postelju prije nego što ptice počnu kri-ještati, besmisleno je uopće ići na spavanje. Jutros, budući da nisam imao ništa pametnije, posjetio sam Jardin des Plantes. Ovdje ima predivnih ne-sita iz Chapultepeca i paunova s optočenim lepezama, koje te promatraju glupim očima. Iznenada je počela padati kiša.Vraćajući se autobusom u Montparnasse, primijetio sam neku malu Francuskinju, koja je sjedila preko puta mene, ukočena i uspravna, kao da ovog časa namjerava početi da se biste. Sjedila je na rubu sjedala, kao da se boji zgnječiti svoj veličanstveni rep. Bilo bi krasno, pomislio sam, kad bi se ona iznenada stresla, i kad bi iz njene derriere na-tflo iskočila golema optočena lepeza od duga svilena perja.U kavani de 1'Avenue, gdje svraćam da nešto prigrizem, neka žena napuhnuta trbuha pokušava165da me zainteresira za *>voje stanje. Poziva me da pođem s njom u sobu i da provedemo sat ili dva. Ovo mi je prvi put, da me pozvala trudna žena: gotovo sam u napasti da to okušam. Cim se dijete rodi i preda u ruke vlasti, ona će se vratiti na posao, kaže ona. Pravi šešire. Primjećujući da moje zanimanje blijedi, ona mi uzima ruku i stavlja je na svoj abdomen. Osjećam kako se unutra nešto miče. Od toga gubim apetit.Nikada nisam vidio mjesto poput Pariza, što se tiče raznolikosti spolne opskrbe. Cim ženska izgubi prednji zub, ili oko, ili nogu, odmah se dade na posao. U Americi bi umrla od gladi, kad ne bi imala nikakve druge privlačnosti osim svoje nakaznosti. Ovdje je drukčije. Zub koji nedostaje, ili izjedeni nos ili spuštena maternica, svaka nesreća koja ugrožava prirodnu ljepotu ženskog stvorenja, kao da se smatra dodatnim začinom, stimulansom za otupjele apetite muškoga spola.Govorim, prirodno, o onom svijetu koji je svojstven velikim gradovima, svijetu ljudi i žena, kojima je stroj iscijedio i posljednju kapljicu soka — o mučenicima suvremenog napretka. To je ta masa kostiju i dugmadi za ovratnike, koju slikar toliko teško može opskrbiti mesom.Tek kasnije, poslijepodne, kad se nađem u galeriji slika na Rue de Seže, okružen Matissovim ljudima i ženama, ljudski me svijet privuče opet natrag na svoja prava područja. Na pragu velike dvorane, gdje zidovi sada plamte, zastajem na trenutak da bi se oporavio od udarca, koji čovjek doživljava, kad se uobičajeno sivilo svijeta razdire, i zapljusne ga boja života u pjesmi i glazbi. Nalazim se u svijetu tako prirodnom, tako potpunom, da sam izgub-Ijen.lmam dojam da sam zaronio u sam koloplet života, da se nalazim u žarištu, s kojeg god mjesta, položaja ili stava motrio.Izgubljen, kao i jednom nekada kad sam potonuo u cvatući gaj, sjedeći u trpezariji golemog svi-166

80

jeta Baibeca, i po prvi put shvatio duboko značenje onih unutrašnjih tišina, koje manifestiraju svoju prisutnost poništavanjem osjeta vida i dodira. Stojeći na pragu ovoga svijeta, što ga je stvorio Matisse, opet sam doživio snagu onog otkrića, koje je omogućilo Proustu da tako deformira sliku života, da su samo oni, koji su poput njega osjetljivi na alkemiju zvuka i čula, sposobni da preobraze negativnu stvarnost života u tvarne i značajne obrise umjetnosti. Samo oni, koji mogu otvoriti svjetlu svoje utrobe, znadu prevesti ono što se nalazi u srcu. živo se sjećam kako su bljesak i iskre svjetlosti, koje su vrcale iz masivnih lustera, svjetlucale i krvarile, bojeći vrhove valova, što monotono udaraju po mutnom zlatu ispred prozora. Na žalu, gdje su isprepleteni jarboli i dimnjaci, i poput čađave sjene, figura Alber-tine, kako klizi kroz valove, stapajući se u tajanstveno živo meso i prizmu protoplazme, sjedinjujući svoju sjenu sa snom i slutnjom smrti. S umiranjem dana, bol se diže poput maglice sa zemlje, a tuga se spušta sklapajući beskrajne prostore mora i neba. Dvije voštane ruke, koje nepomično leže na pokrivaču, a duž blijedih žila prigušeno mrmljanje školjke, koja ponavlja legendu svog rođenja.U svakoj Matissovoj pjesmi živi povijest neke čestice ljudskoga mesa, koja se oduprla utapanju u smrti. Cijeli spektar mesa, od kose do nokata, izražava čudo disanja, kao da je neko unutarnje oko, že-đajući za većom realnošću, pretvorilo pore mesa u gladna usta, koja sve vide. S kojom god vizijom čovjek krene, nailazi na vonj i zvuk putovanja. Nemoguće je promatrati i najmanji kutić njegovih snova, a da se ne osjeća podizanje valova i svježina kapljica na vjetru. On stoji na kormilu, gledajući čvrstim plavim okom u portfolio vremena. U kakove sve udaljene kutove nije bacio svoj dugi, iskošeni pogled? Motreći niz ogromni rt svoga nosa, on je vidio sve — Kordiljere koje se ruše u Pacifik; povjesnicu dijaspora uvezanu u kožu; kapke, koji se gla-167saju šumom žala, glasovir što se savija poput školjke, zviježđa što sjaju dijapazonima svjetlosti, kameleone zgnječene pod tiskarskim strojem, orijentalni haremi koji izdišu u oceanima prašine, glazba koja poput plamena izbija iz sakrivene kromosfere boli, spore i koralji koje oplođuju zemlju, pupkove koji bljuju svoj sjajni mrijest tjeskobe ...On je blistavi mudrac, vidoviti plesač koji zamahom kista uklanja ružne skele, uz koje je privezano čovječje tijelo lancem nepromjenljivih životnih činjenica. On, ako ijedan čovjek danas posjeduje taj dar, znade gdje da rastopi ljudsku figuru; on ima hrabrosti da žrtvuje harmoničnu liniju da bi otkrio ritam i šumor krvi, on uzima svjetlo što se prelama u njemu i preplavljuje njime klavijaturu boje. Iza bezbrojnih detalja, kaosa, parodije života, on otkriva nevidljivi sistem; on objavljuje svoja otkrića u metafizičkom pigmentu prostora. Ne tražeći formulu, ne raspinjući ideje, nemajući drugog nagona osim da stvara. I premda se svijet raspada u parampar-čad, postoji bar jedan čovjek koji ostaje u srži, koji je sve solidnije pričvršćen i usidren, sve centrifugalni j i što se proces raspadanja ubrzava.Svijet sve više i više nalikuje snu nekog entomologa. Zemlja ispada iz svoje orbite, osovina se pomaknula; sa sjevera snijeg se spušta u golemim nanosima, modrim poput noža. Počinje novo ledeno doba, poprečni šavovi se zatvaraju i svugdje u američkom žitnom pojasu embrionalni svijet umire, pretvarajući se u mrtve kosture. Centimetar po centimetar delte presušuju, a riječna su korita glatka poput stakla. Sviće novi dan, metalurški dan, i zemlja će zvoniti pljuskom sjajno žute rudače. Dok termometar bude padao, oblik će svijeta postajati sve nejasniji; još uvijek ima nešto osmoze, tu i tamo malo artikulacije, ali na periferiji vene su sve proširenije, na periferiji valovi svjetla se svijaju i sunce krvari poput razdrtog rectuma.Na samoj osovini toga kotača, koji se raspada, nalazi se Matisse. I on će nastaviti da se kotrlja, dok

81

168se sve ono, od čega je taj kotač sastavljen, ne raspadne. On se već prekoturao preko dobrog dijela globusa, preko Perzije, i Indije, i Kine, i poput magneta je priljubio uza se mikroskopske čestice iz Kurdistana, Beludžistana, Timbuktua, Somalije, Angko-ra, Ognjene zemlje. Optočio je odaliske malahitom i jasprom, njihovo meso zavio velom od tisuću očiju, parfimiranih očiju, zamočenih u spermu kitova. Gdje god se lahor digne, postoje grudi svježe poput želatine, bijeli golubovi dolaze da lepršaju i pare se u ledeno-plavim žilama Himalaja.Zidne tapete, kojima su ljudi od nauke prekrili svijet stvarnosti, raspadaju se na krpice. Veličanstveni kupleraj, koji su napravili od života, ne treba nikakvih ukrasa; bitno je samo da kanalizacija funkcionira kako treba. Ljepota, ona mačkasta ljepota, koja nas drži za jaja u Americi, sada je gotova. Da bi se dokučilo do dna novu stvarnost, potrebno je prvo demontirati kanalizaciju, otvoriti pogledu trule instalacije, koje tvore spolno-mokraćni sistem, što proizvodi izmet umjetnosti. Vonj dana jest hiper-mangan i formaldehid. Kanali su začepljeni udav-lienim embrijima.Matissov svijet je još uvijek lijep na pristojni staromodni način. Ne primjećuje se ni jedan kuglični ležaj, nikakav bojler, niti stublina, niti francuski ključ. To je još uvijek isti stari svijet, koji je veselo odlazio u Bois u pastoralne dane vina i bluda. Otkrivam da me tješi i osvježava kretanje među ovim stvorenjima, koja žive i dišu svojim porama i kojih je pozadina stalna i čvrsta poput samoga svjetla. Osjećam to vrlo jasno dok hodam duž bulevara la Madeleine, dok kurve oko mene mame i love, i dok me i sam pogled na njih navodi na drhtanje. Da li je to zato što su tako egzotične ili dobro uhranjene? Ne, vrlo se rijetko može naći lijepa ženska duž bulevara de la Madeleine. Ali u Mattisu, u istraživanjima njegova kista, postoji treperavo blistanje svijeta, kojem treba puka prisutnost ženskog stvorenja da169bi se njegove najneuhvatljivije težnje mogle kristalizirati. Naići na ženu, koja se nudi ispred pisoara, gdje se oglašavaju papirići za cigarete, rum, akro-bati, konjske trke, gdje teške krošnje stabala prekidaju tešku masu zidova i krovova, doživljaj je koji počinje tamo, gdje prestaju granice poznata svijeta. Navečer tu i tamo, obilazeći zidove groblja, na-letim na sablasne Matissove odaliske privezane uz stabla, dok im je isprepletena griva natopljena sokom. Nekoliko koraka dalje, udaljena bezbrojne eone vremena, leži ispružena i mumificirana sablast Bau-delairea, cijeloga jednoga svijeta, koji se više neće podrigivati. U mračnim uglovima kavanica sjede ljudi i žene, držeći se za ruke, bedra su im pjegava od pjene; kraj njih stoji g a r c o n, s pregačom punom novčića, čekajući strpljivo na pauzu, da bi skočio na ženu i odradio je. I dok se svijet raspada na komade, Pariz koji pripada Matissu drhti od sjajnih, zadahtanih orgazama, zrak je gust od ustajale sperme, stabla isprepletena poput kose. Na klimavoj osovini, kotač se uporno kotrlja nizbrdo; nema kočnica, nema kugličnih ležaja, nema pneumatičnih guma. Kotač se raspada, ali okretanje nesmetano traje ...IXKao grom iz vedra neba dolazi jednoga dana pismo od Borisa kojega već mjesecima i mjesecima nisam vidio. Pismo je veoma čudan dokument i ja se niti ne pretvaram da ga iole jasno razumijem. »Među nama se dogodilo to — u svakom slučaju, bar što se mene tiče — da si me ti dirnuo, dirnuo si moj život, to jest, onu tačku gdje sam još uvijek živ: moju smrt. Osjećam se kao da sam se još jednom bacio u maticu života. Iznova sam živio, živ. Ne više po uspomenama, kao što živim s drugima, nego zbilja živ.«Tako počinje. Ni riječi pozdrava, ni datuma, ni adrese. Napisano tankim, pompoznim

82

škrabopisom na iscrtanom papiru, izderanom iz neke prazne bilježnice. »Eto zato, sviđao ti se ja ili ne — duboko u sebi sklon sam misliti da me mrziš — ti si mi vrlo blizak. Po tebi znam kako sam umro: vidim samoga sebe kako opet umirem: umirem sada. To je već nešto. Više nego naprosto biti mrtav. To \c možda razlog što se toliko plašim da te vidim: ti si me možda prevario, odigrao mi ulogu, i onda umro. Stvari se dandanas tako brzo događaju.«Ponovo ga čitam, redak po redak, stojeći kraj spomenika. Zvuči mi ćaknuto, sve ovo blebetanje o -Hvotu i smrti i stvarima koje se tako brzo događaju. Koliko ja mogu vidjeti, ne događa se ništa, osim uobičajenih nesreća na prvim stranicama. On je Jivio potpuno sam posljednjih šest mjeseci, zavu-171čen negdje u neku jeftinu sobicu — vjerojatno održavajući telepatsku veza s Cronstadtom. On govori0 probijenom frontu, o evakuiranim područjima, i tako dalje, i tako dalje, kao da se ukopao u kakav rov i da piše izvještaj glavnom štabu. Vjerojatno je obukao frak, kad je sjeo da napiše ovu poslanicu,1 vjerojatno je nekoliko puta protrljao rukama, kao i onda kad bi kakav posjetilac dolazio u posjete da unajmi stan.»Razlog zbog kojega sam želio da ti počiniš sa-moubistvo...« on počinje opet. Na to praskam u smijeh. Običavao je hodati gore-dolje, držeći jednu ruku pod repom svog fraka, u vili Borghese ili kod Cronstadta — gdje god je bilo dovoljno mjesta na palubi — i žvalavio bi do mile volje budalaštine o življenju i umiranju. Moram priznati, da nikad nisam razumio ni jedne jedine riječi od svega toga, ali bila je to efektna predstava, i budući da nisam Židov, prirodno me zanimalo što se to dešava u njegovoj mozgovnoj menažeriji.Katkada bi se ispružio cijelom dužinom po diva-nu, iscrpljen poplavom ideja, koje su navirale u njegovu tintaru. Noge bi oslonio tik do police s knjigama, gdje je držao svog Platona i Spinozu — nije mogao shvatiti kako to, da meni oni ni za što ne trebaju. Moram priznati, da su u njegovim ustima zvučali zanimljivo, premda nisam imao ni pojma o čemu se zapravo radi. Katkada bih kradomice pogledao koji svezak, da provjerim neke od ludih ideja, koje im je on imputirao — ali veza je bila krhka, nategnuta.On je imao vlastiti jezik, Boris, to jest, kad sam govorio s njim nasamo; ali kad bih slušao Cronstadta, uvijek mi se činilo da je Boris zapravo plagirao njegove divne ideje. Njih dvojica kao da su diskutirali o višoj matematici. U njihov se razgovor nikada nije miješalo ništa od mesa i krvi. Razgovor je bio sablastan, čudan, vampirski apstraktan. Kad bi došli do umiranja, onda bi zvučio nešto konkret-172nije: na kraju krajeva, satara ili sjekira mora da ima ručku.Beskrajno sam uživao u tim sijelima. Po prvi puta u mom životu smrt mi je izgledala fascinantno — zbog svih tih apstraktnih smrti, koje se odvijaju u nekakvim beskrvnim agonijama. S vremena na vrijeme, oni bi mi čestitali što sam živ, ali na takav način da bih bio zbog toga u neprilici. Natjerali su me da se osjećam, kao da živim u devetnaestom stoljeću, nekakav atavistički ostatak, romantička stara krpa, pithecantropus erectus s dušom. Boris je naročito nalazio veliki užitak u tome da me dodiruje: htio je da budem živ, tako da bi on mogao umirati do mile volje. Čovjek bi povjerovao da svi oni milijuni na ulici nisu ništa nego mrtve krave, po načinu kako me je on motrio i dodirivao. Ali pismo ... zaboravljam pismo ...»Razlog zbog kojeg sam želio da počiniš samoubojstvo one večeri kod Cronstadta, kad je Moldorf postao Bog, sastoji se u tome, da sam ti onda bio vrlo blizak. Možda

83

bliži nego što ću ikada biti. I plašio sam se, strašno sam se plašio, da ćeš me jednoga dana iznevjeriti, umrijeti mi na rukama, i da ćeš me ostaviti na suhom s mojom idejom o tebi, i da me ništa u toj praznini neće više podržavati. Nikad ti to ne bih mogao oprostiti.«Možda ga vi možete zamisliti, kako govori nešto ovako! Meni samome nije nimalo jasno, kakva je bila ta njegova ideja o meni, ili mi je barem jasno, da je to bila samo čista ideja, ideja koja je živjela bez hrane. Boris nikada nije pridavao mnogo važnosti problemu hrane. On me je pokušao prehraniti idejama. Sve je bilo ideja. Svejedno, kad je bio čvrsto odlučio da iznajmi stan, nije zaboravio da u zahod postavi novi praonik.Bilo kako bilo, nije želio da mu umrem u nametu. »Ti moraš biti moj život do samoga kraja«, t.iko mi piše. »To je jedini način da sačuvaš moju uli11u o tebi. Zato što si se ti, shvaćaš, povezao s173nečim što je od toliko vitalnog značenja za mene, da mislim da te se nikada neću moći otresti. Niti to želim. Htio bih da svakoga dana živiš sve vitalnije, jer sam ja mrtav. Eto zato, kad o tebi govorim pred drugim ljudima, malo se stidim. Teško je tako intimno govoriti o samome sebi.«Vi biste možda mogli pomisliti, da mu je stalo da me vidi ili da bi mu bilo drago da sazna što radim — ali ne, nijednog jedinog retka o konkretnom ili ličnom, nego sve u tom žargonu »življenje — umiranje«, ništa osim te kratke poruke iz rovova, tog ćuha otrovnog plina, što najavljuje cijelome svijetu da rat još uvijek traje. Katkada se pitam kako dolazi do toga da ja ne privlačim nikog drugog nego pošašavjele, poremećene, neurastenike, neurotike, psihopate — a naročito Židove. Mora da u zdravom arijevcu ima nešto što uzbuđuje židovski duh, kao kad vidi kiseli crni kruh.Eto, na primjer, Moldorf, koji se prema izjavama Borisa i Cronstadta proglasio Bogom. On me je zasigurno mrzio, mala otrovnica — a ipak nije mogao bez mene. On bi redovito dolazio po svoj mali obrok uvreda — bile su mu kao lijek. U početku, istina, bio sam prema njemu blag; na kraju krajeva, on je ipak plaćao da ga slušam. I premda nisam nikad pokazivao mnogo samilosti, znao sam kako da šutim, kad se radilo o ručku i nešto džeparca. Nakon izvjesnog vremena, videći kakav je mazohist, dopuštao sam ipak samome sebi da mu se povremeno nasmijem u lice; za njega je to bilo poput biča, bol i patnja provalile bi iz njega obnovljenom žestinom. I možda bi sve između nas teklo glatko, da on nije smatrao svojom dužnošću da zaštićuje Tanju. Ali Tanja je bila Židovka, i to je izazvalo moralnu dilemu. On je želio da se stalno držim gospođice Claude, prema kojoj sam, moram priznati, osjećao iskrenu naklonost. On mi je povremeno čak i davao novaca da bih s njom spavao. Sve dok nije shvatio, da sam ja beznadni bludnik.174Spominjem .sada Tanju zato, što be upravo vra-iila iz Rusije —- tek prije nekoliko dana. Sylvester je i dalje ostao tamo, da bi našao kakav posao. Potpuno je digao ruke od književnosti. Posvetio se no-\oj Utopiji, Tanja želi da se s njom vratim onamo, najbolje na Krim, i da počnemo novi život. Održali smo neki dan lijepu pijanku u Carlovoj sobi, raspravljajući o tim mogućnostima. Pitao sam, što bih mogao tamo raditi, da se uzdržavam; da li bih mogao na primjer biti korektor? Rekla je da ne trebam razbijati glavu oko toga što ću raditi — oni će mi svakako naći posao, ako sam ozbiljan i iskren. Pokušao sam da se pričinim ozbiljnim, ali uspio sam samo da izgledam patetično. U Rusiji ne vole gledati tužna lica, oni hoće da budeš veseo, oduševljen, laka srca, optimističan. To mi je bilo jako mnogo nalik na Ameriku. Nisam se rodio s tom vrstom oduševljenja. Nisam joj otvorio dušu, naravno, ali potajno sam

84

molio da me pusti na miru, da se vratim u svoj mali kutak i da ostanem tamo dok ne izbije rat. Sav taj hokus-pokus o Rusiji pomalo me je uznemirio. Ona se oko toga toliko uzbudila, Tanja, da smo popili gotovo pola tuceta boca v i n ordinaire.Carl je skakutao oko nas kao žohar. On ima taman toliko židovskog u sebi, da se može zanijeti idejom kao što je Rusija. Ništa nam drugo ne preo-staje, nego da nas vjenča — i to smjesta. »Sparite se!« kaže on, »nemate što izgubiti!« I on glumi da mora obaviti neki sitni posao, tako da bismo se mogli na brzinu jednom okinuti. Ali premda se i Tanji htjelo, ideja o Rusiji se tako duboko ukorijenila u njenoj lubanji, da je zasrala pauzu među činovima, probivši mi time uši, od čega sam postao čangrizav i bilo mi je pomalo nelagodno.Bilo kako bilo, morali smo misliti na jelo i na odlazak u ured, natrpali smo se u taksi na bulevaru Edgar Quinet, koji se nalazi na kamenomet od groblja, i odjurili. Bilo je zgodno vrijeme z-i lutanje po175Parizu, u otvorenom automobilu; vino nam je klo-kotalo u mješinama, pa nam je od toga Pariz bio još ljupkiji nego inače. Carl je sjedio nasuprot nama na strapontin u; lice mu je bilo crveno kao paprika. Bio je sretan, taj bijednik, razmišljajući kakav će slavan novi život provoditi na drugoj strani Evrope. A u isto vrijeme osjećao je nešto nostalgije — to mi je bilo jasno. On nije zaozbiljno htio da ode iz Pariza, kao uostalom ni ja. Pariz nije bio prema njemu dobar, kao ni prema meni, kao ni prema bilo kome, što se toga tiče, ali kad si ovdje izdržao i propatio mnoge stvari, onda te Pariz zarazi, uhvati te za jaja, kako se kaže, poput kakve kuje gladne ljubavi, koja bi radije umrla nego da te pusti iz šaka. Bilo mi je jasno, da mu Pariz sada tako izgleda. Dok smo se kotrljali preko Seine, na licu mu se vidjelo široko glupavo cerekanje i on se ogledavao po zgradama i kipovima, kao da ih gleda u kakvom snu.I meni je to bilo poput sna: zavukao sam ruku u Tanjine grudi i iz sve snage sam joj stezao sise, i primjećivao vodu pod mostom i dereglije i Notre Dame ispod nas, upravo onako kako se vidi na razglednicama, i pijano sam razmišljao u sebi: eto, tako se čovjek zajebe, ali bio sam dovoljno prepreden da znam, da nikad neću mijenjati ovaj kovitlac oko moje glave za Rusiju ili nebo ili bilo što na zemlji. Krasno je poslijepodne, razmišljao sam, i uskoro ćemo se najesti do sita, i moći ćemo naručiti nešto naročito, da se počastimo, neko dobro teško vino u kojem ćemo utopiti sve ovo rusko blebetanje. Žene kao Tanja, pune životnog soka i svega, ne beru puno brige, što će ti se dogoditi, jednom kad ti zabiju neku ideju u glavu. Ako ih pustiš dovoljno daleko, one će ti skinuti gaće usred taksija. Ali veličanstveno je bilo militi ovako kroz promet, dok su nam lica zamrljana ruzem, i dok vino grgolji u nama kao kanalizacija, naročito kad smo zaokrenuli u Rue Laffitte, koja je taman toliko široka, da na176kraju uokviri mali hram, i iznad njega Sacre-Coeur, egzotična mješavina arhitekture, lucidna francuska ideja, koja probija kroz sve pijanstvo i ostavlja te da bespomoćno plivaš u prošlosti, u nekom fluidnom snu, od kojega si potpuno budan, a opet ti ne razapinje živce.Sad kad se Tanja opet pojavila na sceni, kad imam stalno namještenje, s pijanim razgovorima o Rusiji, sa zajedničkim šetnjama kući navečer, dok Parizom potpuno vlada ljeto, čini se da je život malo više podigao glavu. Zato mi se možda pismo, kao što je ovo, koje mi je Boris poslao, pričinja potpuno sumanutim. Uglavnom svakoga dana sastajem se s [Tanjom oko pet sati, da bih s njom, kako ona to zove, popio po jedan porto. Puštam da me vodi na mjesta, koja nikad prije nisam vidio, divne krčme oko Champs-Elyscs gdje zvuk jazza i infantilnih glasova, koji sentimentalno pjevaju, prožima i same drvene oplate od mahagonija. Čak i kad ideš u lavabo te želatinozne,

85

sočne note te slijede, prodiru čak i u zahod, lebdeći kroz ventilatore, i pretvaraju život u meko perje i svjetlucave mjehure. I možda zato, što nema Sylvestera i što se osjeća slobodnom, ili ma s kojega drugog razloga, Tanja svakako nastoji da se ponaša kao anđeo. »Ružno si postupao prema meni prije nego sam otišla«, kaže mi jednoga dana. »Zašto si se tako ponašao? Nisam nikad učinila ništa, što bi te vrijeđalo, ili jesam?«Postajali smo sve sentimentalniji što od prigušenih svjetala, a što od pjenaste mahagonske glazbe, koja sipi kroz lokal. -Bližilo se vrijeme da pođem na posao, a još uvijek nismo ništa jeli. Računi su ležali pred nama — šest franaka, četiri i pedeset, sedam franaka, dva i pedeset — zbrajao sam ih mehanički i pitao se u isto vrijeme, da li bi mi ipak bolje odgovaralo da budem konobar, često bih tako, dok mi je ona nešto govorila, brbljajući o Rusiji, budućnosti* ljubavi, i sličnom sranju, počeo razmi-| "> Rjku\a (ibiatiuca 177sijati o najbezveznijim stvarima, o laštenju cipela, ili o tome da budem služnik u zahodu, posebno valjda zbog toga što je bilo tako udobno u tim jazbinama, kamo me odvlačila, i nikad mi na pamet nije palo, da bih bio trijezan kao riba i možda star i pogrbljen... Ne, zamišljao sam uvijek da će se budućnost, kako god skromna bila, zbivati upravo nekako u ovakvoj okolini, dok će mi Iste ove melodije svirati u glavi, čaše zveketati i iza svake lijepo oblikovane stražnjice vući će se metar široki trag od parfema, koji će poništiti sav smrad ovog života, pa čak i dolje, u lavabou.Najčudnije je da me šetnje s njom po divnim krčmicama, nisu uopće razmazile. Svakako, bilo mi ju je teško ostaviti. Znao sam je odvoditi do trijema neke crkve kraj ureda, i stojeći u tami, mi bismo se posljednji put zagrlili, i ona bi mi šaptala: »Isuse, što ću sada raditi?« Željela je da napustim posao, tako da mogu s njom voditi ljubav noću i danju; nije joj više stalo ni do Rusije, samo da nas dvoje ostanemo zajedno.Ali čim bih je ostavio, moja bi se glava razbistrila. Drugačija glazba, ne toliko sentimentalna, ali svejedno dobra, pozdravljala bi moje uši, kad bih se progurao kroz vrata na okretanje. I druga vrsta parfema, ne samo metar široka, nego sveprisutna, koja podsjeća na znoj i metvicu, isparivala se od strojeva. Ulazeći nakresan, kao obično, bilo mi je kao da sam se naglo spustio s velike visine. Općenito bih prvo zračnom linijom krenuo prema toaletu — to bi me malo osvježilo. Unutra je bilo nešto svježije, ili je bar zvuk tekuće vode stvarao takav privid. Zahod je uvijek za mene poput kakvog hladnog tuša. Stvaran je.Prije nego bi čovjek ušao unutra, morao je proći kraj cijelog reda Francuza koji sa sebe skidaju odjeću. Fuj, ala su smrdili ti bijednici! Ali su zato i dobro plaćeni. Svakako, bili su tu, svučeni, neki u donjem rublju, u dugim gaćama, neki s bradama,178većinom blijedi, mršavi štakori, s olovom u žilama. U zahodu bi čovjek mogao napraviti spisak njihovih dokonih misli. Zidovi su bili prepuni crteža i epiteta, šaljivo opscenih, lako razumljivih, i u cjelini prilično veselih i dobroćudnih. Mora da su bile potrebne ljestve, da bi se dosegla stanovita mjesta, ali valjda je ipak vrijedilo potruditi se, čak i ako se na to gleda samo sa psihološkog stanovišta. Katkada, dok bih tu stajao pišajući, pitao sam se kakav bi to dojam ostavilo na one krasne gospoje, koje sam promatrao kako ulaze i izlaze iz finih zahoda na Champs-Elysees. Pitao sam se, da li bi podizale tako visoko rep, kad bi mogle vidjeti što se ovdje misli o stražnjici. U njihovu svijetu, bez sumnje, sve je svila i baršun — ili bar one hoće da te navedu da tako misliš, finim mirisima, koje šire oko sebe. Neke od njih i nisu bile oduvijek tako fine gospoje: neke ti se i sad šetaju pod nosom gore-dolje, samo da reklamiraju svoj zanat. A možda, kad ostanu nasamo, kada glasno progovore u samoći svojih budoara, možda i njihova usta izvale poneke čudne stvari; zato što u tom svijetu, kao

86

u svakom svijetu, većina onoga što se događa samo je blato i prljav-ština smrdljiva kao svaka kanta za smeće, samo što one imaju dovoljno sreće, da mogu kantu zatvoriti poklopcem.Kao što kažem, ovaj poslijepodnevni život s Tanjom, nije na meni ostavio loših posljedica. Svako malo, ja bih se previše natreskao, i morao bih gurnuti dva prsta u ždrijelo, — zato jer je teško čitati korekture, kad nisi posve prisutan. Potrebno je daleko više koncentracije da bi se otkrio zarez koji nedostaje, nego da se ukratko izloži Nietzscheova filozofija. Čovjek može briljirati katkada, dok je pijan, ali briljiranju nema mjesta u odjelu korektora. Datumi, decimale, tačke-zarezi, — to su stvari koje ovdje važe. A to su i stvari, koje je najteže uhvatiti 7a rep, kad ti je duh sav u plamenu. Tu i tamo napravio bih po neku gadnu pogrešku, i da nisam nau-179čio kako da ližem gazdino dupe, bili bi me otpustili bez daljnjega.Jednoga dana dobio sam pismo čak od samog velikog Pvlogula s prvog kata, čovjeka kojega nikad nisam upoznao, toliko je bio visoko, i između nekoliko sarkastičnih fraza o mojoj više nego običnoj inteligenciji, on je prilično jasno nagovještavao da bi bilo bolje da naučim gdje mi je mjesto i da malo pritegnem na poslu, ili ću vidjeti svoga boga. Iskreno govoreći, to me je smrtno preplašilo. Nakon toga, nikad više nisam upotrijebio ni jedne jedine više-složne riječi u razgovoru; zapravo, jedva bih cijele noći otvorio gubicu. Glumio sam kretena visokog stupnja, što su od nas i tražili.Povremeno bih, da bih nekako polaskao gazdi, prišao k njemu i pristojno ga pitao, što ta i ta riječ može da znači. To nm se sviđalo. Taj momak je bio neka kombinacija rječnika i voznog reda. Bez obzira koliko bi piva polokao za vrijeme odmora — a on bi pravio i svoje vlastite privatne odmore, zadovoljan kako teče posao — nikad ga se nije moglo uhvatiti, da ne zna kakav datum ili definiciju. Rodio se za ovaj posao. Jedino mi je bilo žao, što ja sam znam previše. To bi povremeno pro-curilo, unatoč svih mjera opreza, koje sam poduzeo. Ako sam slučajno došao na posao s kakvom knjigom pod miškom, naš šef bi to primijetio, i ako se radilo o kakvoj dobroj knjizi, postao bi otrovan od zlobe.Ali nikada nisam učinio ništa namjerno, da bi ga oneraspoložio. Previše mi se sviđao posao, da bih sam stavio glavu u omču. Svejedno, teško je razgovarati s čovjekom, kad s njim nemaš ništa zajedničko; izdaš se, čak i ako upotrebljavaš samo jed-nosložne riječi. Gazda je, bogami, dobro znao, da me ni najmanje ne zanimaju njegove brbljarije; a ipak, objasnite to kako vam drago, nalazio je zadovoljstvo u tome, da me odvaja od mojih snova, i180napumpa mi punu glavu datuma i povijesnih događaja. Valjda je takav bio njegov način osvete.Posljedica je toga bila, da sam razvio malu neurozu. Čim bih izašao na svjež zrak, postao bih ekstravagantan. Ne bi bilo uopće važno o čemu se slučajno razgovara, dok se vračamo prema Mont-parnassu rano ujutro; ja bih naprosto okrenuo vatrogasnu štrcaljku, ugušio razgovor, da bih mogao istresti iz sebe svoje pervertirane snove. Najviše mi se sviđalo govoriti o onim stvarima, o kojima nitko od nas ne zna ništa. Uzgojio sam neku blagu vrstu ludila; mislim da se zove eholalija. Svi ostaci noćne korekture plesali bi mi na vrhu jezika. Dalmacija-— u ruci sam imao korekturu nekog oglasa za laj predivni biser među ljetovalištima. Dobro, Dalmacija. Sjedneš na vlak i ujutro ti se svaka pora na koži znoji, a grožđe bubri da prsne iz opne. Mogao sam raspredati o Dalmaciji sve od velikog bulevara do palače kardinala Mazarina, pa i dalje, ako mi se htjelo. Ne znam čak ni gdje je na mapi, ne želim ni

87

saznati gdje je, ali u tri sata ujutro sa svim onrrt olovom u žilama i odjećom zasićenom znojem i metvicom i zveketom linotipa i onim pivskim brbljarijama, na koje sam osuđen, sitnice kao što su geografija, lokalna odjeća, govor, arhitektura, ne znače ni koliko je crno pod noktom. Dalmacija pripada stanovitom noćnom satu, kada se sve te veleumne i velevažne stvari gase, a dvorac Louvra čini se tako divno smiješnim, da se čovjek osjeća kao da će bez ikakva razloga zaplakati, naprosto zato što je tako čudesno šutljiv, tako prazan, tako potpuno drukčiji od prve strane, i momaka s prvoga kata, koji u pauzama kockaju. S tim malim komadićkom Dalmacije, koji počiva na mojim uzdrhtalim živcima poput hladne oštrice noža, mogu doživljavati najdivnije senzacije putovanja. A s druge strane, čudno je, da mogu ovako putovati oko cijeloga globusa, a da mi Amerika ni u jednom času ne padne na pamet. Bila je izgubljenija za mene nego kakav izgubljeni181kontinent, zato što sam prema izgubljenim kontinentima osjećao neku tajanstvenu pripadnost, dok prema Americi nisam osjećao ništa, ama baš ništa.Tu i tamo, istina, pomislio bih na Monu, ne kao na osobu u određenim okvirima vremena i prostora, nego posebno, odijeljeno, kao da se rasplinula u neki veliki oblak, koji mi potpuno zakriva prošlost. Nisam mogao sebi dopustiti da jako dugo o njoj mislim; da jesam, bio bih skočio s mosta. Čudno je to. Pomirio sam se s ovim životom bez nje, a ipak ako bih samo načas na nju pomislio, bilo je to dovoljno da me zapeče u samoj srži mog zadovoljstva, i da me opet odagna natrag u mučni kanal moje jadne prošlosti.Sedam godina živio sam danju i noću samo s jednom jedinom mišlju u glavi — s njom. Da je postojao ijedan kršćanin toliko vjeran svome bogu, koliko sam ja bio njoj, svi bismo danas bili Isuši Kristi. Danonoćno sam mislio na nju, čak i kad sam je varao. I sad katkada, usred gužve, katkada, kad mi se čini da sam se potpuno svega oslobodio, iznenada, dok zaokrećem možda oko nekog ugla, predamnom će iskrsnuti mali trg, nekoliko stabala i klupa, pusto mjesto gdje smo stajali i raščistili stvar do kraja, gdje smo jedno drugo izludili ogorčenim ljubomornim scenama. Uvijek isto napušteno mjesto, poput Place de l'Estrapade, na primjer, ili onih sirotinjskih i žalosnih ulica kraj Mo-šeje ili duž otvorenog groba avenije de Breteuil, koja je u deset sati navečer tako tiha, tako mrtva, da čovjek mora misliti o umorstvu ili samoubojstvu, o bilo čemu što bi moglo dozvati u svijest trag kakve ljudske drame. Kad mi sine da nje nema, da je možda zauvijek nema, preda mnom se otvara veliki ponor, i osjećam kako padam, padam, padam u duboki crni prostor. I to je gore nego suze, dublje nego žaljenje ili bol ili tuga; to je bezdan, u koji je bačen Sotona. Nema povratka, nema zrake svjetlosti, nema zvuka ljudskog glasa ili dodira ljudske ruke.182IKoliko sanl se hiljada puta, setajuei noću ulicama, pitao da li će ikada opet doći dan, da ona bude kraj mene: svi oni čežnjivi pogledi, koje upućujem zgradama i kipovima, motreći ih tako gladno, tako očajnički, da do sada moje misli mora da su postale dio samih tih zgrada i kipova, zasićeni su mojom patnjom. Ne mogu, a da ne zaključim isto tako, da ona, dok smo hodali jedno uz drugo ovim žalosnim bijednim ulicama, koje su sada toliko zasićene mojim snovima i čežnjom, da ona nije primjećivala ništa, ništa osjećala: ove su joj ulice bile kao sve druge, možda samo malo prljavije, i to je sve. Ona se neće sjećati da sam se na jednom uglu zaustavio da bih podigao njenu ukosnicu ili da sam, kad sam se sagnuo da joj vežem vezice na cipelama, primijetio mjesto, na kojem joj počiva noga, i pomislio da će to mjesto ostati ovdje zauvijek, čak i onda kada se katedrale razore i cijela latinska civilizacija zbriše zauvijek s lica

88

zemlje.Dok sam hodao niz Rue Lhomond jedne noći, u napadu neobične tjeskobe i osarnljenosti, stanovite stvari t>u mi se otkrile s oštro ocrtanom jasnoćom. Da li zato što sam toliko često prolazio ovom ulicom, ogorčen i očajan, ili /bog sjećanja na neku frazu, koju je ona spomenula jedne noći, dok smo stajali na Place Lucien Herr? Ne znam.»Zašto mi ne pokažeš onaj Pariz«, rekla je, >-o kojem si pisao?« Jednu stvar dobro znam, a to je da sam, spomenuvši se tih riječi, iznenada shvatio nemogućnost da joj ikada pokažem onaj Pariz, koji sam ja upoznao, Pariz u kojem su arrondisse-menti neodređeni, Pariz koji nikada nije postojao, osim po mojoj samoći, i mojoj želji za njom. Tako golemi Pariz! Bio bi potreban cijeli jedan život da ga se opet istraži. Taj Pariz, za koji sam jedino ja posjedovao ključ, jedva da se može otkriti turističkom oku, čak i kad za to postoji najbolja namjera; to je Pariz koji se mora proživjeti, koji se mora doživljavati svakoga dana u tisuću ra2ličitih oblika183patnji; Pariz koji raste u tebi poput raka, raste i raste dok te potpuno iznutra ne izjede.Teturajući niz Rue Mouffetard, dok su mi se ovakva razmišljanja motala po mozgu, sjetio sam se još jedne čudne sitnice iz prošlosti, iz onog Vodiča, čije listove me je ona zamolila da joj okrećem, a kojeg, zbog toga što su mu korice bile preteške, nisam uopće mogao ni otvoriti. Bez ikakva razloga — zato što su u tom času moje misli bile zauzete Sala-vinom, kroz čija sam sveta područja sada vijugao— bez ikakva razloga kažem, napamet mi je pala uspomena na dan, kada sam, nadahnut spomen-plo-čom, kraj koje sam svakodnevno prolazio, potaknut nekim impulsom ušao u Pension Orfila i zamolio da mi pokažu sobu, u kojoj je stanovao Strindberg.Sve do tog vremena ništa mi se strašno nije dogodilo, premda sam već bio izgubio sve svoje svjetovno vlasništvo, i već saznao što znači biti na ulici, gladan i u strahu pred policijom. Sve do tada nisam našao ni jednog jedinog prijatelja u Parizu, okolnost koja me nije toliko tištila, koliko zbunjivala, jer gdje god sam prije lutao po ovom svijetu najlakše od svega mi je bilo pronaći prijatelja. Ali u stvari ništa mi se još strašno nije bilo dogodilo. Čovjek može živjeti bez prijatelja, kao što može živjeti bez ljubavi, pa čak i bez novaca, u koji svi vjeruju kao u sine qua non. Čovjek može živjeti u Parizu— ustanovio sam to — samo od bola i patnje. Gorka hrana — ali možda najbolja za stanovite ljude. U svakom slučaju, nisam još bio došao do kraja svega. Samo sam koketirao s propašću. Imao sam dovoljno vremena i osjećaja da zavirujem u tuđe živote, da se poigravam s mrtvim mesom romantike, koje se, kolikogod bilo morbidno, kad se umota među korice kakve knjige pričinja tako ljupko udaljenim i anonimnim. Napuštajući to mjesto, bio sam svjestan ironičnog smiješka, koji mi je lebdio na usnama, kao da samom sebi kažem: »Još ne, pen-sione Orfila!«184Odonda, naravno, saznao sam ono sto svaki lu-tlak u Parizu otkriva prije ili kasnije — da za paćenike nema konfekcijskih inferna.Čini mi se^jia sada malo bolje razumijem zašto se ona tako neizmjerno oduševljavala čitanjem Strindberga. Pred očima mi je njena slika, kako podiže oči s knjige nakon što je pročitala neki »dražesni« odlomak, i sa suzama u očima mi govori: »Ti si lud baš kao i on... Ti hoćeš da stradaš!« Kakvo oduševljenje mora biti za sadista, kad otkrije svog pravog mazohista! Ona samu sebe grize, da tako kažemo, da bi iskušala oštrinu zubiju.U to sam je vrijeme tek upoznao; bila je prezasićena Strindbergom. Divlja gozba crvi,

89

kojom se on oduševljavao, onaj vječiti dvoboj spolova, ona paučja krvožednost, koja ga je učinila omiljenim među pijanim blesanima sjeverne zemlje, eto, to nas je privelo jedno drugome. Približili smo se u plesu smrti, i vrtlog me je toliko brzo usisao, da kad sam ponovo isplivao na površinu, nisam više mogao prepoznati svijet. Kad sam se oslobodio, glazba je prestala; gozba je prošla i ja sam ostao izbijeljen do kostiju ...Kad sam tog poslijepodneva napustio pansion Orfila, pošao sam u knjižnicu, i tamo, nakon kupanja u Gangesu i razmišljanja o znakovima Zodijaka, počeo sam meditirati o značenju pakla, kojega je Strindberg tako nemilosrdno oslikao, i dok sam tako dokono premišljao, postajala mi je sve jasnija tajna njegovog hodačašća, bijeg pjesnika preko cijelog lica zemlje, i tada, kao da mu je dosuđeno da ponovo igra izgubljenu dramu, patetični silazak u samu utrobu zemlje, mračan i strašan boravak u kitovu trbuhu, krvava borba za vlastito oslobođenje, da se izađe čist od prošlosti, kao kakav sjajni krvavi bog sunca izbačen na neku nepoznatu obalu.Nije mi više bila tajna zašto su on i drugi (Dante, Rabelais, Van Gogh, etc. etc.), hodočastili u Pariz. Razumio sam tada zašto Pariz privlači paćenike,185opsjednute halucinacijama, velike manijake ljubavi. Shvatio sam kako to da upravo ovdje, na samoj osovini kotača, čovjek može prigrliti najfantastič-nije, najnemogućnije teorije, a da mu se ne čine nimalo čudnim; ovdje čovjek ponovo pročitava knjige svoje mladosti i zagonetke poprimaju nova značenja, na svaku sijedu vlas po jedna, čovjek hoda ulicama znajući da je lud, opsjednut, zato što je naprosto previše očigledno, da su ova hladna ravnodušna lica tek maske tvojih tamničara. Ovdje iščezavaju sve granice i svijet se pokazuje kao luda klaonica, što i jest. Mučilište se proteže u beskraj, izlazi su čvrsto zatvoreni, logika je podivljala, dok krvava bradva bljeska. Zrak je hladan i ustajao, govor je apokaliptičan. Nigdje ni najmanjeg znaka izlazu; nema drugog kraja osim smrti. Slijepa ulica na kraju koje stoje vješala.Vječni grad, Pariz! Vječniji nego Rim, raskoš-niji nego Niniva. Sam pupak svijeta, do kojega poput kakvog slijepog i nesuvislog idiota, čovjek puže natrag na rukama i koljenima. I poput čepa, koji je konačno doplutao do mrtvog središta oceana, čovjek lebdi ovdje u prljavštini i olupinama morskim, lup, beznadan, ne primjećujući čak ni prolazak Kolumba. Kolijevke civilizacije samo su masni slivnici svijeta, mrtvačnice kojima smrdljive utrobe povjeravaju svoje krvave isporuke mesa i kostiju.Ulice su moje utočište. A nitko ne može razumjeti privlačnost ulica, dok nije bio prisiljen da ju. njima potraži utočište, dok nije postao slamka, koju po miloj volji baca svaki i najmanji lahor, koji zapuše. Čovjek prolazi ulicom kakvog vjetrovitog dana i videći da se neko pseto prodaje, biva dirnut do suza. Dok preko puta, vesela poput groblja, stoji bijedna kolibica, koja se naziva Hotel du Tom-beau des Lapins. Na to se čovjek smije, smije se kao da će od smijeha crknuti. Dok ne primijeti da svuda postoje hoteli, za zečeve, pse, uši, vladare, ministre, staretinare, živodere i tako dalje. I go-186tovo svaki drugi se zove Hotel de l'Avenir«. Od čega čovjek postaje još histeričniji. Toliki hoteli budućnosti! Ne hoteli u participu prošlom, ne u konjunktivu, ne u konjunktivitisu. Sve je sijedo, odvratno, nakostmšeno od veselja, naduveno od budućnosti, poput čira na zubnom mesu. Pijan od tog pohotnog ekcema budućnosti, odteturam preko do Place Violet, gdje su sve boje ljubičasto i crno, a veže tako niske da samo patuljci i nakaze mogu ušepesati unutra; iznad tupe Zoline lubanje dimnjaci bljuju čisti ugalj, dok ]VJadona od Sendviča sluša svojim kupusastim ušima muziranje benzinskih pumpi, tih lijepih napuhanih žabetina, koje čuče uz cestu.Zašto se iznenada prisjećam Termopilskih vrata? Zato što je toga dana neka žena

90

govorila svom štenetu apokaliptičkim jezikom klaonice, a mala kujica je razumjela sve što joj je ta masna ženetina rekla. Kako me je to deprimiralo! čak više od prizora one štenadi koja cvili, dok je prodaju u ulici Brancion, jer me to nisu psi ispunjali tolikom sa-milošću, koliko ogromna željezna ograda, ona rđava koplja, koja kao da stoje između mene i moga života, na koji imam puno pravo. U ugodnoj maloj uličici kraj Abattoir de Vaugirarda (Abattoir Hyp-pophagique), koja se zove Rue des Perichaux, primijetio sam tu i tamo tragove krvi. Upravo kao što je Strindberg u ludilu prepoznavao proročke znakove na samom pločniku pred pansionom Orfila, tako su se, dok sam besciljno lutao tom blatnom uličicom poprskanom krvlju, krhotine prošlosti odvajale i lebdjele mi bezglasno pred očima, mučeći me najmračnijim slutnjama. Vidio sam kako se prolijeva moja vlastita krv, njome je zamrljana blatna cesta, otkada se sebe sjećam, nesumnjivo od samoga početka, čovjek je ubačen u svijet poput kakve prljave male mumije; ceste su kliske od krvi, a nitko ne zna zašto tako mora biti. Svako putuje svojim putem i premda na /emlji trunu mnoge dobre stvari,187nitko nema vremena da ubire plodove; procesija se gura prema tablici na kojoj piše izlaz, i vlada takva panika, svi se toliko znoje da pobjegnu, da slabi i bespomoćni bivaju zgaženi u blatu, a nitko ne čuje njihove krikove.Nestao je moj svijet ljudskih bića; bio sam potpuno sam na svijetu, ulice su mi bile prijatelji, i ulice su mi se obraćale svojim tužnim gorkim govorom, sastavljenim od ljudske bijede, čežnje, žalosti, propasti, straćenih napora. Prolazeći ispod vija-dukta na Rue Broca, one noći kad su mi rekli da je Mona bolesna i da gladuje, iznenada sam se sjetio da se upravo ovdje, u bijedi i turobnosti ove potonule ulice, prestrašena možda slutnjom o budućnosti, Mona privijala uza me i drhtavim me glasom zamolila da joj obećam da je nikad neću ostaviti, nikada, ma što se dogodilo. A samo nekoliko dana kasnije stajao sam na peronu kolodvora St. Lazare i promatrao vlak kako odlazi, vlak u kojem je odlazila i ona. Ona se naginjala kroz prozor, kao što se naginjala i onda, kad sam je ostavljao u New Yorku, i na njenom licu je lebdio onaj isti tužni neprozirni smiješak, onaj izraz posljednjeg trenutka, kojim se namjerava toliko mnogo saopćiti, ali koji je zapravo samo maska iskrivljena praznim cerenjem. Samo prije nekoliko dana, ona se očajnički privijala uza me, a onda se nešto dogodilo, nešto što mi još ni sada nije jasno, i od svoje volje ona se ukrcala na vlak i gledala me opet tim tužnim zagonetnim smiješkom, koji me zbunjuje, koji je nepravedan, neprirodan, i u kojega cijelom svojom dušom ne vjerujem. A sada ja, stojeći u sjeni vija-dukta, posižem za njom, privijam se očajnički uz nju i na mojim usnama je isti neobjašnjivi smiješak, maska kojom prikrivam vlastiti bol. Mogu stajati ovdje i prazno se smiješiti, ali bez obzira koliko su vruće moje molitve, bez obzira koliko je očajnička moja čežnja, između nas ostaje ocean. Ona će ostati tamo i umrijeti od gladi, a i a ću ovdje ho-188dati od jedne ulice do druge, dok mi vrele suze že-gu lice.Takva je okrutnost ulice; upravo nas ona uporno pomatra sa zidova, i plaši nas, kad se iznenada trgnemo pred bezimenom opasnošću, kad nam iznenada dušu obuzme tjeskobna panika. Upravo ona daje kandelabrima sablasna iskrivljenja, koja nas pozivaju i mame u svoj smrtonosni zagrljaj; upravo zbog nje neke kuće izgledaju poput čuvara tajnih zločina, a slijepi prozori poput praznih očnih duplji, koje su previše vidjele. Ona je zapisana u ljudske fizionomije ulica, ona me tjera u bijeg kad iznenada nad glavom vidim napis: »Impasse Satan«. Od nje zadrhtim kad na samom ulazu u Mošeju primijetim da piše »Ponedjeljkom i četvrtkom tuberkuloza, srijedom i

91

petkom sifilis«. U svakoj postaji podzemne željeznice, vide se nacerene lubanje koje te pozdravljaju riječima: »Defendez--vous contre la syphilis!« Gdje god ima zidova ima i plakata sa sjajnim otrovnim rakovica-ma, koji najavljuju približavanje raka. Ma kamo išao, ma što taknuo, svugdje je rak i sifilis. Zapisan je na nebu, plamti i pleše, poput zlokobnog znaka. On nam je nagrizao duše i mi nismo ništa nego mrtva tvar poput mjeseca.XČini mi se da je to biio 4. srpnja: ponovo su mi izmakli stolicu ispod stražnjice. Ni riječi upozorenja. Jedan od velikih budžovana s druge strane mora odlučio je da štedi: smanjivanje broja korektora i bespomoćnih malih daktilografkinja omogućilo mu je da plati troškove svog putovanja ovamo i natrag, i troškove veličanstvenog apartmana kojega je zauzimao u Ritzu. Nakon što sam isplatio male dugove, koje sam napravio medu slagarima, i pokazao dobru volju, plativši nešto unaprijed u bistrou preko puta, da bih sačuvao vjeresiju koju tamo imam, jedva da mi je ostalo išta od moje posljednje plaće. Morao sam obavijestiti gazdu hotela, da ću odseliti. Nisam mu rekao zašto, jei bi se inače zabrinuo /a svojih pišljivih dvije stotine franaka.»Što ćeš raditi ako izgubiš namještenje?« Ta mi je rečenica neprestano zvonila u ušima. £ a y est maintenant! Ausgespielt! Nema druge nego se ponovo uputiti na ulice, šetati, tumarati, sjediti na klupama, ubijati vrijeme. Naravno u ovo vrijeme moje je lice već bilo poznato na Montpar-nassu. Neko vrijeme mogao sam se pretvarati da još uvijek radim u novinama. Bit će mi malo lakše, da ponegdje užicam doručak ili večeru. Bilo je ljeto i turista je bilo kao mravi. Potajno sam kovao mnoge planove, kako da ih izmuzem. »što ćeš raditi...?« Pa, neću gladovati, to je prvo. Ako ne budem radio ništa drugo, nego se usredotočio na hranu, to će mi190pomoći da se potpuno ne raspadnem. Tjedan ili dva moći ću još uvijek odlaziti monsieur Paulu i pojesti svako veče pošteni obrok; on neće znati da li sam namješten ili nisam. Glavna je stvar jesti. Za ostalo neka se Providnost brine!Prirodno, naćulio sam uži da čujem bilo šta što bi moglo zvučati kao lova. Uzgojio sam cijeli niz novih poznanstava — gnjavatora koje sam do sada pedantno izbjegavao, pijanaca koje sam mrzio, umjetnika koji imaju vrlo malo novaca, zemljaka koji su ovdje na Guggenheimovim stipendijama, etc. Nije teško sklapati prijateljstva kad čučiš na terasi dvanaest sati dnevno. Upoznaš svaku bitangu na Mont-parnassu. Oni ti se prilijepe poput ušiju, iako nemaš ništa drugo da im ponudiš osim svojega uha.Sad, kad sam izgubio namještenje, Carl i van Norden nasipu za mene novu frazu: »Sto, ako sad dođe tvoja žena?« Pa, što onda? Morat ću hraniti dvoja usta umjesto jedna. Imat ću druga u bijedi. A osim toga, ako je još uvijek zgodna, kao što je bila, vjerojatno ću bolje prosperirati u dvostrukom spregu nego sam: svijet nikada ne dopušta da zgodna žena umre od gladi. Nisam se mogao osloniti na to da će Tanja mnogo učiniti za mene; novac je slala Sylvesteru. Isprva sam mislio da bi mi mogla dozvoliti da kod nje stanujem, ali ona se plašila da se ne kompromitira, a povrh toga, morala je biti na lijepe sa svojim stanodavcem.Prvi ljudi, kojima se obraćaš kad si do kraja propao, uvijek su Židovi. Gotovo odjednom, imao sam ih trojicu na vratu. Samilosne duše. Jedan od njih je bio trgovac krznom u mirovini, koji je utuvio u glavu mušicu, da mu se ime pojavi u novinama. Predložio mi je da napišem niz članaka pod njegovim imenom za neki Židovski dnevnik u New Yor-ku. Morao sam tragati oko Domea i Coupole za istaknutim Židovima. Prvi čovjek, na koga sam nabasao, bio je neki slavni matematičar; nije znao ni riječi engleski. Morao sam pisati o paralelogramima sila

92

191po dijagramima koje mi je crtao na papirnatim ubrusima. Morao sam opisivati kretnje nebeskih tjelesa i istovremeno pobijati Einsteinove koncepcije. A sve za dvadeset pet franaka. Kad sam vidio svoje članke u novinama, nisam ih mogao pročitati, ali naoko su ipak bili impresivni, naročito zbog pseudonima trgovca krznom, kojima su bili potpisani.U tom razdoblju vrlo sam mnogo pisao pod pseudonimom. Kad se na bulevaru Edgar Quinet otvorila velika nova javna kuća, dobio sam stanoviti honorar za pisanje reklamnih knjižica. Zapravo, bocu šampanjca i besplatnu jebačinu u jednoj od soba u egipatskom stilu. Kad bih uspio da dovedem kakvu mušteriju, dobio bih svoj rabat, upravo kao što ga je dobivao Kepi u stare dane. Jedne sam noći doveo Van Nordena; namjeravao mi je pomoći da zaradim nešto novaca, a da se on sam pritom provede na prvom katu. Ali kada je Madame saznala da je novinar nije htjela ni da čuje da primi od njega novac, i tako se i ovo pretvorilo u bocu šampanjca i besplatno jebanje. Ja nisam dobio od toga ništa. U stvari, morao sam napisati mjesto njega i reportažu, zato što on nije mogao nikako da izmisli kako da piše o toj temi, a da ne spomene o kakvom se mjestu radi. Jedna stvar za drugom u istom stilu. Jebao me, tko god je stigao, na dugo i na široko.Najgori posao od sviju, bila je teza koju sam prihvatio da napišem za nekog gluhonijemog psihologa. Rasprava o brizi za defektnu djecu. Glava mi je bila puna bolesti i remenja i radnih klupa i teorija o svježem zraku. Trebalo mi je za to oko šeat tjedana, uz povremene prekide, a kao kruna svega, morao sam da to sranje još i korigiram u tisku. Bila je na francuskom, takvom francuskom, kakvog u životu nisam vidio ni čuo. Ali donosila mi je svakoga dana dobar doručak, pravi američki doručak, s narandžinim sokom, ječmenom kašom, vrhnjem, kavom, a povremeno, za promjenu, šunkom i jajima. Jedino razdoblje mojih oariskih dana kad sam mo-192gao uživati u pristojnom doručku, zahvaljujući defektnoj djeci s Rockawey Beacha, istočnog dijela New Yorka, i svih jazbina i gnijezda, koje graniče s tim bolnim tačkama.Tada sam se jednoga dana spetljao s nekim fotografom; pravio je zbirku sumnjivih jazbina Pariza za nekog degenerika u Miinchenu. Pitao me, da li bih mu pozirao spuštenih hlača a i drugačije. Sjetio sam se onih mršavih malih bijednika, koji izgledaju poput lift-boja i služnika, a koje čovjek vidi na pornografskim razglednicama u izlozima malih knjižara, tajanstvenih fantoma koji napučuju Rue de la Lune i druge smrdljive četvrti grada. Nije mi se baš jako sviđala ideja da oglašavam svog budžu u društvu te elite. Ali, budući da su me uvjerili, da su fotografije na-mijenje strogo privatnoj zbirci i određene za Miin-chen, dao sam svoj pristanak. Kad čovjek ne živi u svom rodnom gradu može sebi dopustiti male slobode, naročito za tako vrijedan motiv kao što je zarađivanje svakodnevnog kruh*. Na kraju krajeva, kad pravo promislim, nisam baš ni u New Yorku bio tako tankoćutan. Bilo je večeri, tamo u domovini, kad sam bio toliko očajan, da sam morao izaći na ulicu u vlastitom susjedstvu i prosjačiti.Nismo odlazili u raskošne lokale, poznate turistima, nego u male krčmice, gdje je atmosfera prisnija i gdje smo mogli poslije podne, prije nego bi se dali na posao, odigrati partiju karata. Fotograf je bio dobar drug. Znao je grad kao vlastiti džep, posebno zidove. Često mi je govorio o Goetheu, o danima Hohenstaufena i pokolju Židova za vrijeme vladavine Crne Smrti. Zanimljive teme, i uvijek na neki opskurni način povezane sa stvarima koje je upravo u taj čas radio. Imao je mnoge ideje za scenarija; čudesne ideje, ali nitko nije bio toliko hrabar da ih provede u djelo. Pogled

93

na konja, raspo-renog poput vrata na krčmi, nadahnuo bi ga da govori o Danteu ili Leonardu da Vinciju ili Rembrand-tu; iz klaonice u Villetti skočio bi u taksi, i svom13 Rakova obratnica 193brzinom me odvukao u muzej Trocadero, da bi mi pokazao kakvu lubanju ili mumiju, koja ga je opčinila. Temeljito smo istražili peti, trinaesti, devetnaesti i dvadeseti arrondissement. Naša omiljela odmarališta bila su zgodna mjestašca, kao što su Place Nationale, Place des Peupliers, Place Con-trescarpe. Place Paul Verlaine. Mnoga od tih mjesta bila su mi već otprije poznata, ali sada sam ih sva gledao u drukčijem svjetlu, zahvaljujući čudnom obojenju njegovih razgovora. Kad bih danas slučajno prošetao duž Rue du Chateau des Rentiers, na primjer, udišući vlažni smrad bolničkih kreveta, od kojih zaudara cijeli trinesti arrondissement, moje nozdrve bi se nesumnjivo raširile od užitka, jer kombiniran s tim zadahom ustajale mokraće i tormaldehida, osjetio bih i zadah naših zamišljenih putovanja kroz evropske mrtvačnice, koje je stvorila Crna smrt.Preko njega upoznao sam jednog spiritualnoscu opsjednutog tipa, po imenu Kruger, koji je bio kipar i slikar. Krugeru sam se zbog nekog nepoznatog razloga posebno svidio; nisam više mogao pobjeći od njega, kad je jednom otkrio da sam voljan slušati njegove ezoterične ideje. Ima ljudi na ovome svijetu, na koje riječ ezoteričan djeluje kao kakav božasnki i c h o r. Kao »riješeno je« za Herr Peeper-corna iz Čarobnog brda. Kruger je bio jedan od onih svetaca, koji su krenuli krivim putem, mazohist, guzičar, kojemu je zakon skrupoloznost, pedanterija i savjesnost, ali koji bi u slobodan dan sabio čovjeku zube u grlo, bez i najmanje grižnje savjesti. On kao da je smatrao da sam ja zreo da pređem na drugi plan, »viši plan«, kako je on to govorio. Bio sam spreman da pređem na bilo koji plan, koji mi odredi, uz uvjet da mi tamo ne daju manje jesti i manje piti. Probio mi je uši »seljenjem duša«, »kauzalnim tijelom«, »ablacijom«, Upanišadama, Plotinom, Krišnamurtijem, »karmič-nom odjećom duše«, »nirvanskom sviješću« i sličnim194brbljarijama, koje pusu s Istoka poput kužnog daha. Katkada bi pao u trans i govorio o svojim prošlim inkarnacijama, ili što barem zamišlja da je nekada bio. Ili bi mi pripovijedao svoje snove, koji su koliko se meni činilo bili potpuno nepovezani, prozaični, jedva vrijedni pažnje kakvog Freudovca, ali za njegov pojam u njihovim dubinama bila su skrivena beskrajna ezoterična čuda, i ja sam mu morao pomagati da ih dešifrira. On se izokrenuo sav, poput kaputa, koji se otrčao na rubovima.Malo po malo, kako sam stjecao njegovo povjerenje, nalazio sam put i do njegova srca. Doveo sam ga do toga, da trči za mnom po ulici, da bi me upitao, smije li mi posuditi nekoliko franaka. Htio je da me održi na životu, da bih mogao izdržati prelazak na viši plan. Ponašao sam se poput kruške koja zri na stablu. Tu i tamo imao bih svoje slabe trenutke i priznao bih da mi je potrebna nešto zemalj-skija hrana — kratka posjeta »Sfingi« ili Rue St. Apolline, gdje sam znao da i on odlazi u svojim slabim trenucima, kad zahtjevi mesa postaju preže-stoki.Kao slikar bio je ništica, kao kipar još manje od ništice. Bio je dobar domaćin, to se za njega mora reći. A povrh toga štedljiv. Ništa se nije bacalo, čak ni papir u koji je bilo zamotano meso. Petkom navečer, širom bi otvarao svoj atelje prijateljima--umjetnicima; uvijek je bilo mnogo pića i dobrih sendviča, a ako bi slučajno što ostalo, sutradan bih navratio da to očistim do kraja.Iza Bal Bulliera bio je drugi atelje, koji sam također stalno posjećivao — atelje je pripada* Marku Switftu. Ako i nije bio genij, svakako je bio ekscentrik, taj zajedljivi Irac. Za model je imao neku Židovku, s kojom je živio već godinama. Sada mu je već bila dodijala i tražio je neku izliku, da bi je se riješio. Ali kako je već pojeo miraz, koji

94

je ona i/.vorno bila donijela sa sobom, našao se u nedoumici kako da je se oslobodi, a da joj ništa ne dade195kao nadoknadu. Najjednostavnije je bilo, da se u njoj stvori takav antagonizam, da sama izabere radije smrt od gladi nego da i dalje podnosi njegove okrutnosti.Bila je prilično fina, ta njegova ljubavnica. Najgore što se protiv nje moglo reći jest, da je izgubila formu, i sposobnost da ga i dalje uzdržava. I sama je bila slikarica. Medu onima, koji se navodno u to razumiju, govorilo se da ima daleko više talenta od njega. Ali bez obzira koliko joj je on zagorčavao život, ostajala je pravedna; nikada nije nikome dopuštala da kaže, da on nije veliki slikar. Govorila je da je on upravo zato, što je stvarno genij, takav odvratan tip. Na zidu se nikada nisu vidjela njena platna — samo njegova. Njene su stvari bile zabačene negdje u kuhinji. Jednom se dogodilo da je netko u mojoj prisutnosti uporno zahtijevao da vidi njen rad. Posljedice su bile neugodne. »Vidite li ovu figuru«, rekao je Swift, pokazujući svojom no-žurdom jedno od njenih platna. »Onaj čovjek koji tamo stoji u veži upravo namjerava da izađe da se negdje popisa. On neće biti u stanju da pronađe put natrag, zato što mu glava krivo stoji... A sada uzmite onaj akt... sve je bilo u redu, dok nije počela da slika pizdu. Ne znam na šta je mislila, ali naslikala ju je tako veliku, da joj je kist upao unutra i nije ga više mogla izvaditi.«Da bi nam pokazao kako akt mora izgledati, on izvlači odnekud golemo platno, koje je nedavno dovršio. To je njen portret, sjajno osvetničko djelo, nadahnuto grižnjom savjesti. Djelo luđaka — zlobno, sitničavo, bolesno, briljantno. Čovjek ima osjećaj da ju je uhodio, gledajući je kroz ključanicu, i da ju je uhvatio u neopreznom trenutku, kada je duhom odsutna kopala nos, ili češala stražnjicu. Ona sjedi na divanu od konjske dlake, u sobi bez prozora; mogla bi to biti prednja komora gušterače. Iza nje se vide cik-cak stepenice, koje vode na balkon; pokrivene sagom zelenim poput žuči, zelenilom196koje može zračiti samo iz svijeta, na smrt izbljuva-nog. Najuočljivija stvar su njena bedra, obješena na jednu stranu i puna krasta. Kao da je malo podigla stražnjicu s divana, da bi glasno prdnula. Lice joj je idealizirao: ono izgleda slatko i djevičanski, čisto poput kapljica protiv kašlja. Ali grudi su joj pod-buhle, natečene od nekih unutarnjih smrdljivih plinova; čini se kao da pliva u nekom menstrualnom moru, uveličani embrio, tupog sirupastog lica kao u anđela.Unatoč tome čovjek nije mogao a da ga ne voli. Bio je neumorni radnik, čovjek koji u glavi nema ni jedne jedine misli, osim da slika. A u dubini lukav kao lisica. Upravo on mi je utuvio u glavu da kultiviram prijateljstvo s Fillmorom, mladićem u diplomatskoj službi, koji se nekako ugurao u malu grupicu, što okružuje Krugera i Swifta. »Neka ti on pomogne«, rekli su mi. »On ne zna što da radi s novcem.«Kad čovjek sve što ima troši na sebe, kad se odlično provodi uz pomoć vlastitih para, ljudi su skloni reći, »da on ne zna kamo će s novcem«, što se mene tiče, ne znam boljega načina za upotrebu novca. O takvim tipovima čovjek ne može reći ni da su širokogrudni ni da su škrti. Oni naprosto stavljaju novac u opticaj — to im je najvažnije. Fillmore je znao da su mu dani u Francuskoj ograničeni, čvrsto je odlučio da u njima uživa. I budući da čovjek uživa više u društvu kakvog prijatelja, bilo je samo prirodno, da se on obrati nekome kao što sam ja, koji ima mnogo vremena na raspolaganju, da mu pruži drugarstvo, koje mu je potrebno. Ljudi su govorili da je gnjavator, a to je valjda i bio, ali kada vam je potrebna hrana, možete se pomiriti i s mnogo gorim stvarima nego što je gnjavaža. Na kraju krajeva, unatoč činjenici da je govorio neprekidno, obično o sebi ili piscima koje je ropski obožavao, — ptičicama

95

kao što su Anatole France ili Joseph Conrad — unatoč tome, oživljavao je moje večeri na drugi način. Volio je plesati, volio je dobra vina,197volio je žene. što je isto tako volio Byrona ili Vic-tora Hugoa moglo bi mu se oprostiti; tek je prije nekoliko godina izašao iz koledža i imao je još mnogo vremena pred sobom, da se izliječi od takvih sklonosti. Ali posebno mi se sviđalo što ima smisla za avanturu.Još smo se upoznali bolje, mogu reći prisnije, zahvaljujući čudnom incidentu, koji se zbio za vrijeme mog kratkog drugovanja s Krugerom. Dogodilo se to nakon dolaska nekog Collinsa, mornara kojega je Fillmore upoznao na putovanju iz Amerike. Nas smo se trojica redovito sastajali na terasi Rotonde, prije nego bi krenuli na večeru. Pili smo uvijek per-nod, piće koje bi Collinsa uvijek dovodilo u dobro raspoloženje i predstavljalo, da kažemo, podlogu, za vino, i pivo i fines, etc., koje smo smjerali kasnije polokati. Za vrijeme Collinsova boravka u Parizu, živio sam kao knez; ništa nego divljač, dobre vrste vina, i deserti, za koje prije toga ni čuo nisam. Mjesec dana takvog živovanja i morao bih poslije ići u Baden-Baden ili Vichi ili Aix-les-Bains. U međuvremenu, Kruger me je smjestio u svoj atelje. Počeo sam mu smetati, zato što se nikada nisam vraćao prije tri sata ujutro, i bilo me je teško izbaciti iz postelje prije podne. Kruger nije ni jednom javno izrekao riječ prigovora, ali njegovo je ponašanje jasno nagoviještalo, da ću opet na ulicu.Jednoga sam se dana razbolio. Bogata kuhinja mi je ostavila ozbiljne posljedice. Ne znam što me je spopalo, ali nisam mogao ustati iz kreveta. Izgubio sam snagu, a s njom i svu hrabrost, koju sam imao. Kruger se morao za mene brinuti, kuhati mi juhe, i tako dalje. Bio je to za njega težak period, posebno zato što se upravo nalazio pred važnom izložbom, koju je namjeravao izvjesiti u svom ateljeu, privatnom izložbom za neke bogate poznavaoce, od kojih je očekivao da mu pomognu. Poljski krevet na kojem sam ležao nalazio se u ateljeu, a nije bilo druge sobe, gdje bi me stavili.198Ujutro onoga dana kad je trebalo otvoriti izložbu, Kruger se probudio bijesan kao ris. Da sam mogao stajati na nogama znam da bi me zviznuo po gubici i izbacio me glavačke van. Ali ja sam ležao, slab poput mačeta. Pokušao je da me na lijepe izmami iz postelje, s namjerom da me zaključa u kuhinju, čim stignu njegovi posjetioci. Shvatio sam da mu stvaram neprilike. Ljudi ne mogu s entuzijazmom gledati slike i kipove, dok im nekakav čovjek umire pred očima. Kruger je bio duboko uvjeren da umirem. I ja sam to mislio. Zato, unatoč osjećaju krivnje, nisam mogao prikupiti dovoljno oduševljenja, kad je predložio da se pozovu bolnička kola i da me odvezu u Američku bolnicu. Želio sam umrijeti ovdje, udobno, u samom ateljeu. Nisam želio da me netko tjera da ustajem i da tražim bolje mjesto, gdje da umrem. Bilo mi je zapravo svejedno gdje ću umrijeti, samo da se ne moram micati odavde.Kad je čuo da tako govorim, Kruger se ozbiljno uznemirio. Ako posjetioci dođu, još je gore u ateljeu imati mrtvaca nego bolesna čovjeka. To bi potpuno upropastilo njegove šanse, koje su i ovako prilično mršave. On mi to naravno nije prikazao na taj način, ali bilo mi je jasno po njegovom uznemirenju da ga upravo to zabrinjava. Zbog toga sam se zainatio. Nisam pristao da pozove bolnicu. Nisam pristao da pozove liječnika. Nisam pristao ni na šta. Konačno se toliko na mene razbjesnio, da me unatoč mojim prosvjedima počeo na silu odijevati. Bio sam preslab da mu se oduprem. Mogao sam samo slabašno mrmljati: »Ti gade jedan, ti!« Premda je vani bilo toplo, tresao sam se poput mokrog pseta. Nakon što me potpuno obukao, prebacio mi je ogrtač preko ramena i skoknuo van da telefonira.»Neću da idem! Neću da idem!« Neprestano sam to ponavljao, ali on mi je

96

jednostavno zalupio vrata pred nosom. Vratio se za nekoliko trenutaka, i199ne obraćajući mi se ni jednom jedinom riječju, vrši jao nešto po ateljeu. Pripreme u posljednji trenutak. Kratko vrijeme nakon toga netko je zakucao na vrata. Bio je to Fillmore. Collins čeka dolje pred vratima, obavijestio me.Njih dvojica, Fillmore i Kruger, uhvatili su me rukama ispod pazuha i podigli me na noge. Dok su me vukli prema liftu, Kruger se smekšao. »Ovo je za tvoje vlastito dobro,« rekao je. »A osim toga, ne bi bilo pošteno prema meni. Ti znaš koliko sam muka imao sve ove godine. Morao bi malo i na mene misliti.« Bio je zaista na rubu suza.Bijedan i jadan kakav sam bio, na njegove sam se riječi morao gotovo nasmiješiti. Bio je znatno stariji od mene, pa i premda je loš slikar, loš umjetnik, od glave do pete, zaslužio je da mu se pruži prilika — barem jednom u životu.»Ne zamjeram ti ništa«, promrmljao sam. »Razumijem kako je.«»Ti znaš da sam ti uvijek bio drug,« odgovarao je on. »Kad ti bude bilo malo bolje, možeš se opet vratiti ovamo... Možeš stanovati ovdje koliko god hoćeš.«»Naravno znam ... Neću još odapeti«, uspio sam nekako procijediti.Nekako, kad sam dolje pred vratima ugledao Collinsa, duh mi se oporavio. Ako itko izgleda potpuno živ, zdrav, veseo, vitalan, onda je to on. Zgrabio me je kao da sam lutkica i smjestio me u taksi — vrlo blago, što sam cijenio nakon grubog postupka, kojim me je počastio Kruger.Kad smo došli u hotel — hotel u kojem je Collins odsjeo — došlo je do male raspre s vlasnikom, za vrijeme koje sam ležao ispružen na divanu u njegovu uredu, čuo sam kako Collins govori p a-tronu da to nije ništa... samo mali slom... da će sve biti u redu za par dana. Vidio sam ga kako spušta šuštavu novčanicu gazdi u ruku, a onda okrećući se brzo i gipko, prilazi k meni i kaže: »Hajde,200glavu gore! Nemoj da čovjek misli da ćeš ovdje crknuti.« I s tim riječima trgnuo me je na noge i podupirući me jednom rukom, otpratio do lifta.Nemoj da čovjek misli da ćeš ovdje crknuti! Očigledno, je stvar lošeg ukusa umirati ljudima na vratu. Čovjek treba umrijeti u krugu porodice, da tako kažemo, privatno. Njegove su me riječi ohrabrile. Počeo sam da na sve to gledam kao na lošu šalu. Gore u sobi, kad su zatvorili vrata, skinuli su me i položili na postelju. »Ne možeš sad umrijeti, vrag te odnio!« rekao je Collins toplo. »Dovest ćeš me u škripac... Osim toga, koji ti je vrag, zapravo? Ne podnosiš dobar život? Gore glavu, čovječe! Za dan-dva ćeš jesti šnicle kao veliki. Ti samo misliš da si bolestan! Čekaj samo, bo-gamu, dok dobiješ sifilis! Onda se čovjek mora ozbiljno zabrinuti.«I počeo je pripovijedati na šaljivi način o svom putu niz Jang Ce Kiang, kad mu je kosa ispadala a zubi trulili. U slabašnom stanju, u kojem sam se nalazio, priča koju mi je pripovijedao, imala je na mene izvanredno ublažavajuće djelovanje. Nisam više uopće mislio na sebe. On je imao petlje, taj momak. Možda je zbog mene malo i pretjeravao, ali ni u jednom času nisam ga slušao kritički. Sav sam se pretvorio u uho. Vidio sam prljavo žuto ušće rijeke, svjetla koja se pale u Hankowu, more žutih lica, sampane koji se spuštaju kroz tjesnace i preko brzaca, plamteći sumpornim dahom zmajeva. Kakva priča! Kuli, koji vrve svakoga dana oko broda, skupljajući po moru smeće, koje se baca preko palube, Tom Slattery, koji se podiže na samrtnoj postelji da po posljednji puta pogleda svjetla Hankowa, lijepi Eurazijac, koji leži u mračnoj sobi, puneći žile otrovom, monotonija plavih kaputića i žutih lica, milijuni i milijuni lica, izdubljenih glađu, razrova-nih bolešću, lica koja žive od štakora i pasa i korijenja, žvačući travu, proždirući vlastitu djecu. Bilo je teško zamisliti da je tijelo

97

ovog čovjeka jednom201bila masa rana, da su ga izbjegavali poput gubav-ca; glas mu je bio tako tih i blag, kao da mu je duh očišćen patnjama, koje je pretrpio. Dok je posezao za čašom, lice mu je postajalo sve mekše i mekše, i činilo se da me njegove riječi zapravo miluju. A iznad nas je neprestano lebdjela Kina poput same sudbine. Kina koja truli, koja se raspada u prah, poput kakvog ogromnog dinosaurusa, ali do samog svog kraja čuva blistavilo, čar i draži, tajnu, okrutnost njenih drevnih legendi.Nisam mogao više slijediti njegovu priču; duh mi je kliznuo natrag do četvrtog srpnja, kad sam kupio svoj prvi paket raketa za vatromet i duge komade suhe gube koji se tako lako lome, gube u koju pušeš da bi se užarila, gube koje ti miris ostaje na prstima danima, i izaziva u tebi snove o čudnim stvarima. Četvrtog srpnja ulice su posute sjajnih crvenih omotača, koja ti se lijepi za prste, crne i zlatne figure, i svugdje se nalaze tanke patrone raketa, najčudnovatijih utroba; paketići i paketići raketa, povezanih zajedno tankim plosnatim vrpcama, boje ljudskog mozga. Cijelog božjeg dana osjeća se miris baruta i gube i zlatne prašine sa sjanih crvenih omotača, koja ti se lijepi za prste. Čovjeku ni ne padne na pamet Kina, ali je ona neprestano tu, na dohvat ruke, da te od toga zasvrbi nos; i dugo nakon svega, kad si gotovo zaboravio kakav je vonj raketa koje pucaju, probudiš se jednoga dana sa zlatnim listom koji te guši, i slomljenim komadićima gube. Vraća ti se njihov jetki miris a sjajni crveni omotači izazivaju u tebi nostalgiju za jednim narodom i jednim tlom, koji nikada nisi upoznao, ali koji se nalazi u tvojoj krvi, tajanstveno prisustvo u tvojoj krvi, poput osjećaja vremena ili prostora, neuhvatljiva stalna vrednota kojoj se obraćaš sve više i više što si stariji, koju pokušavaš obuhvatiti u duhu, ali posve bezuspješno, zato što u svemu kineskome ima neka mudrost i ta-janstvo, i to ne možeš uopće uhvatiti rukama ili202dokučiti mozgom, nego moraš pustiti da se polako otrča, da ti se lijepi za prste, da ti se polako infiltrira u žile.Nekoliko tjedana kasnije, kad sam primio hitni poziv od Collinsa, koji se vratio u Le Havre, Fillmore i ja ukrcali smo se jednoga jutra u vlak, pripravni da provedemo s njime vikend. Bilo mi je to prvi put otkako sam ovamo došao, da idem van Pariza. Divno smo bili raspoloženi, i pili smo A n j o u cijelim putem do obale. Collins nam je dao adresu jedne krčme, gdje se trebamo sastati. Bio je to lokal poznat pod imenom Jimmijev Bar, kojega navodno svi u Le Havreu poznaju.Na kolodvoru smo se ukrcali u otvoreni fijaker, i živahnim kasom krenuli na sastanak. Ostalo nam je još pola boce Anjoua, koju smo dovršili u vožnji. Le Havre je bio veseo i sunčan: zrak je bio svjež, ženskog slanog mirisa, koji je u meni gotovo probudio nostalgiju za New Yorkom. Odasvud su provirivali jarboli i trupovi brodova, šarene tende, veliki otvoreni trgovi i kavane s visokim stropovima, kakve čovjek vidi samo u provinciji. Od prve ugodan dojam: grad nas je dočekivao raskriljenih ruku.Prije nego smo i stigli do krčme, vidjeli smo kako Collins trkom izlazi na ulicu, usmjeravajući se prema kolodvoru, bez sumnje; zakašnjava kao obično. Fillmore je smjesta predložio da popijemo per-nod; svi smo jedan drugoga tapšali po leđima, smijali se i pljuvali, pijani već od sunca i slanog morskog zraka. Collins kao da se isprva kolebao bi li pio pernod ili ne. Obavijestio nas je da je negdje dobio blagog trišu. Ništa ozbiljno — najvjerojatnije je »pišao protiv vjetra«. Pokazao nam je neku bocu, koju je imao u džepu — »Venetienne« zvala se, ako se tačno sjećam. Mornarski lijek za trišu.Svratili smo u neki restoran, da bismo nešto prigrizli prije nego se otputimo u

98

Jimmijev lokal. Bila je to ogromna taverna s krupnim zadimljenim203gredama i stolovima koji su škripali pod težinom hrane. Obilno smo pili vina, koja nam je Collins preporučivao. Tada smo sjeli na terasu i popili kavu i likere. Collins je govorio o baronu de Charlusu, čovjeku po njegovu ukusu, rekao je. On boravi u Le Havreu već gotovo godinu dana, trošeći novac koji je skupio još u ono vrijeme, dok se bavio švercom. Njegove su potrebe bile jednostavne — hrana, piće, ženske i knjige. I privatna kupaonica! Na tom je inzistirao.Govorli smo o barunu de Charlusu, kad smo stigli u Jimmijev lokal. Bilo je kasno poslije podne i lokal se tek počeo puniti. Jimmie je bio tu, lica crvena kao paprika, a kraj njega bračna družica, krasna punačka Francuskinja blistavih očiju. Svi su nas prekrasno primili. Pred nama su opet bili p e r-n o d i, gramofon je kriještao, ljudi su ćeretali na engleskom i franouskom i holandskom i norveškom i španskom, a Jimmie i njegova žena, oboje vrlo živahni i spretni, tapšali su i ljubili srdačno jedno drugo, i podizali čaše i kucali se — sve zajedno takvo komešanje i vesela gužva, da je čovjek osjetio potrebu da skine odijelo i da zapleše ratnički ples.Žene, koje su stajale uz tezgu, skupljale su se oko nas poput muha. Ako smo Collinsovi prijatelji, onda znači da smo bogati. Nije važno što smo došli u staroj odjeći; svi se Englezi tako oblače. Nisam imao ni pare u džepu, ali to naravno nije bilo važno, budući da sam bio počasni gost. Unatoč tome, bio sam pomalo zbunjen dvjema prekrasnim kurvama, koje su mi se objesile o ruke, očekujući da nešto naručim. Odlučio sam da zgrabim bika za rogove. Više se nije znalo koje piće plaća domaćin, a koje treba da platimo mi kao gosti. Morao sam biti gentleman, iako nisam imao ni pare u džepu.Yvette — Jimmijeva žena — bila je prema nama izvanredno ljubazna i srdačna. Pripremala je malu zakusku u našu čast. Na to treba još kratko vrijeme čekati. Ne smijemo se previše napiti — ona hoće204da uživamo u jelu. Gramofon je urlao kao lud, a Fillmore je počeo plesati s nekom lijepom mulat-kinjom odjevenom u usku baršunastu haljinu, koja je otkrivala sve njene draži. Collins mi se došuljao sa strane i prošaptao nekoliko riječi o djevojci, koja sjedi uz mene. »Madame će je pozvati na večeru«, rekao je, »ako hoćeš da je imaš.« Ona je neka bivša kurva, koja sada ima krasnu kuću negdje u predgrađu. Sada je ljubavnica nekog kapetana. On je na putu, i ne treba se ničega bojati. »Ako joj se sviđaš ona će te pozvati da kod nje odsjed-neš«, dodao je.To mi je bilo dovoljno. Smjesta sam se okrenuo Marceli i počeo da joj laskam kao lud. Stajali smo na uglu tezge, pretvarajući se da plešemo i žestoko smo jedno drugo gnječili. Jimie mi je mangupski namignuo, i s odobravanjem kimnuo glavom. Bila je pohotna kujica, ta Marcela, a istovremeno vrlo ugodna. Uskoro se oslobodila druge djevojke, primijetio sam, i mi smo se dali u dugi i prisni razgovor, koji smo na nesreću prekinuli zbog objave da je večera spremna.Za stolom nas je bilo dvadesetero, a Marcelu i mene su smjestili na začelju nasuprot Jimiju i njegovoj ženi. Počelo je s pucanjem šampanjskih čepova, i uskoro su uslijedili pijani govori, za vrijeme kojih smo se Marcela i ja igrali jedno s drugim ispod stola. Kad je na mene došao red da ustanem, i da kažem nekoliko riječi, morao sam da držim ubrus ispred sebe. Bilo je to bolno i zgodno u isto vrijeme. Morao sam jako skratiti govor, jer me je Marcela neprestano škakljala ispod jaja.Večera je trajala gotovo do ponoći. S užitkom sam očekivao da ću provesti noć s Marcelom u onoj lijepoj kući na klisuri. Ali to nam nije bilo suđeno. Collins je planirao da nam pokaže grad, i nisam imao obraza da ga odbijem. »Ne brini ti za nju«, rekao

99

je on. »Popet će ti se na vrh glave prije nego odeš. Reci joj da te ovdje čeka dok se ne vratimo.«205Ona se na to malo ozlojedila, Marcela, ali kad smo je obavijestili, da pred nama ima nekoliko dana, odmah se razvedrila. Kad smo izašli van, Fillmo-re nas je veoma svečano uhvatio pod ruke i rekao da nam mora saopćiti malu ispovijed. Bio je blijed i zabrinut.»Dakle, što je«, pitao je Collins veselo, »šibaj!«Fillmore nije mogao da to naprosto tako šibne, sve odjednom. Zapinjao je i zamuckivao, i konačno izvalio: »Dakle, kad sam prije par minuta otišao u zahod, primijetio sam nešto ...«»Onda si ga dobio!« rekao je Collins trijumfalno, i mahnuo po zraku bočicom Venetienne. »Ne idi liječniku«, dodao je otrovno. »Oni će te oguliti do kože, ti krvožedni gadovi. I isto tako nemoj prestati da piješ. Sve su to brbljarije. Uzmi ovo dvaput dnevno ... Protresi dobro prije upotrebe. I nema ništa gore nego da se grizeš, razumiješ li me? Hajde sada. Dat ću ti špricu i nešto hipermangana, kad se vratimo.«I tako smo se uputili u noć, dolje prema obali, odakle se čuo zvuk glazbe i povici i pijane kletve, dok je Collins neprestano mirno govorio o ovome i onome, o nekom dječaku u kojega se zaljubio, i o vraškim mukama koje je proživio, kad se morao izvlačiti iz gužve, jer su roditelji za to doznali. S čega je opet prešao na barona de Charlusa, a zatim na Kurtza, koji je otputovao uz rijeku i izgubio se. Njegova omiljena tema. Meni se sviđao način, na koji se Collins neprestano pozivao na literaturu: bio je poput kakvog milijunera koji nikad nije istupio iz svoga Rolls Roycea. Za njega nije bilo međurazmaka između područja stvarnosti i ideja. Kad smo ušli u kupleraj na Quai Voltaire, nakon što se bacio na divan i pozvonio da dođu djevojke i da donesu pića, još uvijek je veslao uz rijeku s Kurtzom i tek onda kad su se djevojke smjestile na postelju kraj njega i začepile mu usta poljupcima, prestao je s pripovijedanjem. A tada, kao da je iznenada shvatio206gdje se nalazi, obratio se starici majci, koja je upravljala lokalom, i izveo pred njom rječitu predstavu o dva svoja prijatelja koja su došla iz Pariza u izričitoj namjeri da vide njen lokal. U sobi je bilo pola tuceta djevojaka, sve gole i sve, moram reći, naoko vrlo zgodne. Skakutale su Jcao ptičice, dok smo nas trojica nastojali da održavamo razgovor s bakicom. Konačno se ona oprostila od nas, i rekla nam da se osjećamo kao kod kuće. Potpuno me je osvojila, bila je tako slatka i srdačna, tako beskrajno blaga i majčinska. A kakvo ponašanje! Da je bila malo mlađa, počeo bih joj bio udvarati. Nikako čovjek ne bi pomislio, da se nalazimo a nekom »gnijezdu poroka«, kako se to naziva.I tako smo se zadržali tu oko jedan sat, a kako sam ja bio jedini u stanju da uživam povlastice kuće, Collins i Fillmore su ostali dolje, brbljajući s djevojkama. Kad sam se vratio, zatekao sam njih dvojicu ispruženu na krevetu. Djevojke su oblikovale polukrug oko postelje i najanđeoskijim glasovima pjevale zbor iz Ruže u Pikardiji. Bili smo sentimentalni i potišteni, kad smo izašli iz kuće — posebno Fillmore. Collins nas je hitro odveo do neke lošije jazbine, koja je bila do vrha puna pijanih mornara na dopustu, i tu smo neko vrijeme sjedili, uživajući u bitkama homoseksualaca, koje su bile u punom toku. Kad smo isplovili odatle, morali smo proći kroz područje crvenih fenjera, gdje smo vidjeli opet bakice sa šalovima oko vrata, kako sjede na pragovima, hladeći se lepezama, i prijazno kimajući glavom prolaznicima. Sve tako dobroćudne, ljubazne duše, kao da čuvaju obdaništa. Male grupice mornara, prolazile bi ulicom i ulazile bučno u nakinđurene kuće. Svuda seks: prelijevao se preko ruba, plima koja

100

odnosi praktikable ispod grada. Mokrili smo na rubu lučkog bazena, gdje je sve izmiješano i isprepleteno. Čovjek ima dojam, da je sve te brodove, sve te šlepove i jahte i škune i teretnjake nanio na obalu neki žestoki olujni vjetar.207U razdoblju od 48 sati toliko se stvari dogodilo da mi se činilo da sam u Le Havreu već mjesec dana ili više. Namjeravali smo otići u ponedjeljak rano ujutro, budući da se Fillmore morao vratiti na posao. Proveli smo nedjelju u piću i lumpanju, bez obzira na trišu. Tog poslijepodneva, Collins nam je povjerio, da razmišlja o tome da se vrati na svoje imanje u Iđahu. Nije bio kod kuće već osam godina, i htio je da opet jednom pogleda rodna brda prije nego se uputi na novo putovanje na Istok. U tom času sjedili smo u nekoj javnoj kući, čekajući da se pojavi neka djevojka: on joj je obećao da će joj donijeti malo kokaina. Le Havre mu je dognjavio, rekao nam je. Previše lešinara mu visi na vratu. Osim toga, Jimmijeva se žena u njega zaljubila, tako da mu pod nogama gori, zbog njenih ljubomornih ispada. Do scena je dolazilo gotovo svake večeri. Dobro se ponaša, otkad smo mi stigli, ali to ne može dugo trajati, obećao nam je. Naročito je ljubomorna na neku Ruskinju, koja povremeno navraća u lokal, i to uvijek kad je pijana. Izaziva-čica gužve. Povrh svega toga, on se očajnički zaljubio u tog dječaka, o kojem nam je pričao prvog dana. »Dječak ti može slomiti srce«, rekao je. »K vragu, tako je lijep! A tako okrutan!« Na to smo se morali nasmijati. Činilo nam se to bezočnim. Ali Collins je bio ozbiljan.U nedjelju oko ponoći, Fillmore i ja smo se povukli na spavanje; dali su nam sobu na prvom katu iznad krčme. Bila je vraški zagušljiva, ni dašak se zraka nije uzbibao. Kroz otvoreni prozor čuli smo odozdo kako viču i kako neprestano trešti gramofon. Sasvim iznenada provalila je oluja — pravi prolom oblaka. A između grmljavine i šibanja vjetra, koji je tresao prozorskim staklima, do naših su ušiju dopirali zvukovi druge oluje koja je bjesnila dolje u krčmi. Zvučala je užasno blizu i užasno krvoločno: žene su vrištale iz sve snage, boce su treskale, prevrtali se stolovi i čuo se onaj mučni208tupi poznati udarac, koji proizvodi ljudsko tijelo, kada svom težinom pada na pod.Oko šest sati ujutro u sobu je provirila Collin-sova glava. Lice mu je bilo u flasterima, a jedna mu je ruka visjela u povezu. Cerio se od uha do uha.»Baš kao što sam vam rekao«, rekao je. »Sinoć je eksplodirala. Valjda ste čuli galamu?«Brzo smo se obukli i sišli dolje da se pozdravimo s Jimmijem. Lokal je bio potpuno demoliran, nije ostala ni jedna jedina čitava boca, ni jedna jedina nepolomljena stolica. Zrcalo i izlog bili su smrskani u paramparčad. Jimmie je miješao za sebe jaja sa šećerom.Na putu do kolodvora uspjeli smo da sastavimo cijelu priču. Nakon što smo se odvukli u krevet, na vratila je u lokal Ruskinja, a Yvette ju je spremno uvrijedila, nimalo ne čekajući na kakvu izliku. One su počele da jedna drugoj čupaju kosu, a u to se umiješao i neki krupni Šveđanin, koji je Ruskinju zvučno pljesnuo po vilici — da bi je osvijestio. To je izazvalo vatromet. Collins ga je odmah pitao, kakvo pravo ima taj odvratni pijanac da se miješa u privatnu svađu. Umjesto odgovora dobio je udarac u čeljust i to dobar, tako da je odletio na drugi kraj tezge. »Tako ti i treba!« zavrištala je Yvette, koristeći tu priliku, da bi bacila bocu Ruskinji u glavu. U tom trenutku počela je i vani oluja. Za neko vrijeme zavladao je pravi pakao, sve su žene postale histerične, i željele da iskoriste priliku da naplate i obračunaju privatne razmirice. Nema ništa tako dobro, kao što je zgodna tučnjava u krčmi... Tako je lako zabosti nekome nož u leđa, ili ga dotući bocom, dok leži pod stolom. Jadni se Šveđanin

101

našao u osinjem gnijezdu; svi su ga u lokalu mrzili, a naročito njegovi brodski kolege. Oni su htjeli da ga vide dotučenog. I tako su zaključali vrata i odgurnuvši stolove ustranu, raščistili su maleni prostor pred tezgom, na kojem su se njih dvojica mogli obračunati. I zbilja su se obračunali! Bijednika su14 Rakova obratnica209morali odnijeti u bolnicu, kad je sve bilo gotovo. Collins se prilično sretno izvukao — nije mu bilo ništa, samo je uganuo zapešće, izglavio nekoliko prstiju, raskrvario nos i dobio modricu na oku. Nekoliko ogrebotina, kako je on to rekao. Ali ako bude kad dospio na isti brod s tim Šveđaninom, ubit će ga. Nije to još gotovo. Tako nam je obećao.A to i nije bio kraj cijele gužve. Nakon toga, Yvette je morala izaći van i naljoskati se u nekoj drugoj krčmi. Nju su uvrijedili, i ona je namjeravala da jedanput s tim svrši. Pa je iznajmila taksi, i naredila vozaču da je odveze do ruba klisure, koja se izdiže nad more. Ona će se ubiti, eto što će učiniti. Ali s druge strane, bila je toliko pijana, da je, kad se iskotrljala iz taksija, zaplakala, i prije nego ju je tko mogao spriječiti počela da sa sebe svlači odjeću. Vozač ju je tako i dovezao kući, polugolu, i kad je Jimmie vidio u kakvom je stanju, toliko se razbjesnio, da je zgrabio svoj remen za oštrenje britve i izmlatio je tako, da je krv propisala, a njoj, kuji kakva jest, baš se to i svidjelo. »Daj još malo!« molila je, klečeći na tlu i objema rukama grleći mu noge. Ali Jimmiju je bilo toga dosta. »Prljava stara krmačo!« rekao je i nogom ju je tako zviznuo u želudac, da je ostala bez daha — ali i bez svog seksualnog ludila.Bilo je zaista vrijeme da odemo. U ranom jutarnjem svjetlu grad je izgledao drukčije. Dok smo stajali na peronu i čekali da vlak krene, Idaho je bio posljednja tema o kojoj smo govorili. Nas trojica smo Amerikanci. Potječemo iz različitih mjesta, svaki od nas iz drugog, ali imamo nešto zajedničkog — mnogo zajedničkog, mogu reći. Postali smo sentimentalni, kako Amerikanci i običavaju, kad dođe vrijeme rastanku. Budalasto smo čeznuli za kravama i ovcama i velikim otvorenim prostorima, gdje su muškarci muškarci, i sve tako sranje. Da je pred nas u tom času pristao brod umjesto vlaka, mi bismo se ukrcali, i rekli svemu ovome zbogom. Ali210Collins neće više nikada vidjeti Ameriku, što sam saznao kasnije, a Fillmore... da, Fillmore je također morao da bude kažnjen, i to na način, koji nitko od nas u to vrijeme ne bi mogao ni naslutiti. Bolje je držati Ameriku upravo ovako, uvijek u pozadini, kao nekakvu razglednicu, koju pogledavaš u slabim trenucima. Tako zamišljaš da je uvijek tu, da te čeka, neizmijenjena, nepokvarena, veliki patriotski otvoreni prostor s kravama i ovcama i muškarcima meka srca, koji su spremni da pojebu sve nadohvat ruke, čovjeka, ženu ili životinju. Ali Amerika ne postoji. Samo ime, koje čovjek daje jednoj apstraktnoj ideji...XIPariz je kao kurva. Iz daljine izgleda zavodljivo, ne možeš dočekati da ga čim prije zagrliš. A pet minuta kasnije osjećaš se prazan, gnušaš se nad samim sobom. Osjećaš se prevarenim.Vratio sam se u Pariz s novcem u džepu — nekoliko stotina franaka, koje mi je Collins nasilu gurnuo u džep, prije nego sam se ukrcao na vlak. Bilo je to dovoljno da platim sobu, i barem tjedan dana dobrog jela. Bilo je to više nego sam već nekoliko godina imao u rukama odjednom. Osjećao sam se uzbuđeno, kao da se možda preda mnom otvara neki novi život. Želio sam da to sačuvam i potražio sam jeftini hotel iznad neke pekare u Rue du Chateau, malo dalje od Rue de Vanves, hotelčić, koji mi je jednom pokazao Eugene. Nekoliko koraka dalje nalazio se most koji prelazi

102

preko pruge Montpar-nassa. Poznata četvrt.Mogao sam dobiti tu sobu za stotinu franaka mjesečno. Prirodno, soba je bila bez ikakva konfora — čak i bez prozora — i možda bih je bio i uzeo, samo zato da budem neko vrijeme siguran, da imam mjesto za knjavanje, da nisam morao, da bih stigao do svoje sobe, prolaziti prvo kroz sobu jednog slijepca. Pomisao da svake noći prolazim kraj njegova kreveta ostavila je na me vrlo deprimantan dojam. Odlučio sam da potražim sobu negdje drugdje.Prešao sam u Rue Cels, tik iza groblja i pogledao nekakvu mišju rupu, koja se odlikovala balko-212nom oko cijelog unutarnjeg dvorišta. Na balkonu su osim svega visjeli kavezi s pticama, obješeni duž cijele donje galerije. Veseli prizor možda, ali meni je nalikovao dvorištu u državnoj bolnici. Osim toga činilo se da vlasnik nije pri zdravoj pameti. Odlučio sam da pričekam noć, da dobro pogledam oko sebe i da onda odaberem neki privlačni hotelčić u mirnoj pokrajnoj uličici.Na večeru sam potrošio petnaest franaka, otprilike dvostruku svotu od one koju sam planirao da sebi dozvolim. Zbog toga sam se toliko grizao, da nisam htio priuštiti samome sebi niti kafu, unatoč činjenici da je počela sipiti kišica. Ne, odlučio sam da malo prošećem, a onda mirno legnem u postelju, u neko razumno vrijeme. Bio sam već sav jadan, zbog pokušaja da upravljam svojim bogatstvom na ovakav način. Nikad u svom životu nisam to radio, nije mi to u prirodi.Konačno je počelo da lije kao iz kabla. To mi je bilo drago. Pružalo mi je izliku, koja mi je bila potrebna, da se negdje zavučem i malo odmorim noge. Još uvijek je bilo prerano da idem na spavanje. Počeo sam ubrzavati korak, uputivši se natrag prema bulevaru Raspail.Iznenada mi prilazi neka žena i zaustavlja me, unatoč strašnom pljusku. Pita me koliko je sati. Kažem joj, da nemam sata. A tada iz nje provali, naprosto ovako: »Ah, dobri moj gospodine, govorite li slučajno engleski?« Kimnem glavom. Kiša sada lijeva potocima. »Možda biste, dragi moj gospodine, bili tako ljubazni pa da me uvedete u neku kavanu. Kiša tako jako pada, a ja nemam novaca da nekamo sjednem. Oprostit ćete mi, dragi gospodine, ali imate tako ljubazno lice.. Odmah sam znala da ste Englez.« Na to mi se nasmiješi, čudnim polusuludim smiješkom. »Možda biste mi mogli nešto savjetovati, dragi gospodine. Potpuno sam sama na ovome svijetu... Bože moj, kako je strašno nemati novaca «213Ovo »dragi gospodine« i »ljubazni gospodme'< i »moj dobri čovječe«, i tako dalje, dovelo me je do ruba histerije. Bilo mi ju je žao, a ipak sam se morao smijati. Nasmijao sam se. Nasmijao sam joj se pravo u lice. A zatim se i ona nasmijala, sablasnim, kriještavim smijehom, promuklim, potpuno neočekivanim kakotanjem. Uhvatio sam je pod ruku i potrčali smo prema najbližoj kavanici. Još je kikotala dok smo ulazili u bistro. »Moj dragi dobri gospodine,« počela je opet, »vi možda mislite da vam ne govorim istinu. Ali ja sam dobra djevojka... Potječem iz dobre obitelji. Samo,« i ovdje mi se opet nasmiješila onim blijedim iskrivljenim smiješkom, »samo sam toliko nesretna, da nemam svog mjestašca gdje da sjednem.« Na to sam se opet počeo smijati. Nisam mogao drugo — fraze koje ie upotrebljavala, čudni izgovor, šašavi šešir koji je nosila na glavi, taj suludi smiješak...»Slušaj«, prekinuo sam je, »koje si narodnosti?«»Engleskinja«, odgovorila je ona. »To jest, rodila sam se u Poljskoj, ali moj otac je Irac.«»Pa si prema tome Engleskinja?«

103

»Da«, rekla je ona i počela opet kikotati, prigušeno, pretvarajući se da je sramežljiva.»Ti valjda znaš neki zgodni hotelčić gdje me možeš odvesti?« Rekao sam ovo ne stoga što bih imao namjeru da pođem s njom, nego samo da. bih joj uštedio uobičajenu predigru.»Ah, dragi moj gospodine,« rekla je ona, kao da sam počinio neoprostivu grešku, »uvjerena sam da vi tako nešto ne mislite. Nisam ja takva djevojka. Vi ste se sa mnom šalili, jasno mi je. Vi ste tako dobri... Imate tako ljubazno lice. Ne bih se usudila da s nekim Francuzom govorim ovako kao s vama. Oni vas odmah uvrijede ...«Nastavila je neko vrijeme u tom stilu. Htio sam da je se nekako riješim. Ali ona nije dopuštala da je ostavim samu. Bojala se... Njeni dokumenti nisu u redu. Da li bih možda bio tako dobar pa da je214otpratim do njenog hotela? Možda bih joj i mogao posuditi petnaest ili dvadeset franaka da umiri p a-trona? Otpratio sam je do hotela, gdje je rekla da stanuje i tutnuo sam joj u ruku novčanicu od pedeset franaka. Ili je bila vrlo lukava, ili posve naivna — što je katkada teško razlikovati — ali svakako, zamolila me je da pričekam, dok ona ne skokne u bistro da promijeni novac. Rekao sam joj da se ne muči. Na što mi je ona impulzivno zgrabila ruku i prinijela je usnama. Bio sam izvan sebe od zaprepaštenja. Osjetio sam impuls da joj dam sve što imam. Dirnula me je ta luda gesta. Mislio sam, mora da je dobro barem ponekad biti bogat, samo zato da čovjek doživi ovakvo novo uzbuđenje. Ali ipak, nisam izgubio glavu. Pedeset franaka! Potpuno dovoljno da čovjek proćerda u jednu kišnu noć. Dok sam odlazio od nje, mahala mi je onim idiotskim šeširićem, koji nije znala ni staviti na glavu kako treba. Kao da smo kakvi stari drugovi u igri. Osjetio sam se blesavo i vrtoglavo. »Dragi ljubazni gospodine ... Vi imate tako blago lice... Tako ste dobri, i tako dalje.« Osjećao sam se kao svetac.Kad se čovjek osjeća iznutra sav uskovitlan, nije tako lako odmah otići u postelju. Čovjek osjeća, kao da mora ispaštati za tako neočekivane provale dobrote. Prolazeći kraj »Džungle«, pogled mi je pao na podij za ples. Žene golih pleća, i s omčama bisera, koji ih dave oko vrata — ili barem tako izgleda — vrtile su prema meni lijepe stražnjice. Prišao sam ravno k tezgi i naručio čašu šampanjca. Kad je glazba prestala, neka lijepa plavoj ka — bila je nalik Norvežanki — sjela je tik uz mene. Lokal nije bio ni toliko pun ni tako veseo, kako se činilo izvana. Bilo je samo pola tuceta parova, — mora da su svi u isti mah plesali. Naručio sam drugu čašu šampanjca, da mi hrabrost ne bi splasnula.Kad sam se digao da plešem s plavoj kom, nikoga nije bilo na podiju osim nas. U svako drugo vrijeme ja bih se stidio, ali šampanjac i način na koji se215privijala uz mene, prigušena svjetla i ćvrst osjećaj sigurnosti, koji mi je davalo nekoliko stotina franaka, dakle,... opet smo plesali, još jednom privatna baletna predstava, a onda smo se dali u razgovor. Ona je počela plakati. Eto tako je počelo. Pomislio sam da je vjerojatno previše popila, ali sam se pretvarao da me se to ništa ne tiče. U međuvremenu sam se ogledavao oko sebe, da vidim da li na raspolaganju ima drugog materijala. Ali mjesto kao da je potpuno opustjelo.Kad čovjek upadne u klopku treba otperjati — i to čim prije. Ako tako ne postupiš, izgubljen si. Zadržavala me je, čudno je i priznati, pomisao da ću morati po drugi put platiti garderobu. Čovjek se uvijek uvali zbog takve sitnice.Uskoro sam ustanovio da plače zato što je upravo pokopala svoje dijete. Nije Norveškinja, nego Francuskinja, a osim toga raspuštenica. Zgodna raspuštenica,

104

moram reći, čak i ako su joj suze tekle niz obraze. Pitao sam je, da li bi nešto popila, jer da će je to možda utješiti, na što je ona spremno naručila whisky i trgnula ga u jednom gutljaju, ni ne trenuvši okom. »Hoćete li još jedan?« predložio sam joj blago. Rekla je da hoće, osjeća se tako trulo, tako strašno potišteno. Rekla je da bi htjela i kutiju Camela. »Ne, čekaj čas«, rekla je, »mislim da ću radije les Pallmall.« Uzimaj što hoćeš, mislio sam, ali samo prestani plakati, za boga miloga, od toga me žmarci podilaze. Digao sam je na noge, da još jednom plešemo. Na nogama kao da je bila posve druga osoba. Možda žalost i bol čine čovjeka pohotnijim, ne znam. Promrmljao sam joj nešto o tome da bi bilo dobro nekamo otići. »Kamo?« rekla je ona željno. »Ah, bilo kamo. Neko mirno mjesto gdje možemo razgovarati.«Otišao sam u zahod i još jednom prebrojao novac. Novčanice od stotinu franaka sakrio sam u stražnji džep hlača i zadržao jednu novčanicu od pedeset216Ifranaka i sitniš u drugim džepovima. Vratio sam se k tezgi, odlučan da stupim u pregovore.Ona mi je olakšala stvar, budući da je sama navela na to razgovor. Nalazi se u poteškoćama, veli. Ne samo da je upravo izgubila dijete, nego joj je i majka kod kuće, bolesna, jako bolesna, i treba platiti liječnika i kupiti lijek i tako dalje i tako bliže. Nisam joj vjerovao ni riječi, naravno. Ali budući da sam i onako morao za sebe naći hotel, predložio sam joj da pođe sa mnom i prespava u mojoj sobi. Mala ušteda, pomislio sam. Ali ona to nije htjela. Uporno je zahtijevala da pođemo k njenoj kući. Rekla je da ima svoj vlastiti stan — a osim toga mora da se pobrine za majku. Kad sam promislio, zaključio sam da će biti još jeftinije da spavam kod nje, pa sam pristao i rekao da smjesta krenemo. Prije nego smo krenuli, ipak, smatrao sam da je najbolje da joj kažem na čemu je, da ne bude poslije kakve kuknjave u posljednji trenutak. Pomislio sam da će se onesvijestiti, kad sam joj rekao koliko imam u džepu. »Ma zamisli samo — on meni tako!« rekla je. Bila je strašno uvrijeđena. Učinilo mi se da će doći do scene... Ali nepokolebljivo sam izdržao na bedemu. »Dobro onda, što možemo, ostavit ću te«, rekao sam mirno. »Možda sam pogriješio.«»Pa, naravno da si pogriješio!« uskliknula je, ali me je istovremeno držala čvrsto za rukav. » E c o u-te, chćri... sois raisonnable!« Kad sam to čuo, samopouzdanje mi se vratilo. Znao sam da se radi samo o tome, da joj obećam mali dodatak i da će sve biti kako treba. »Dobro onda,« rekao sam umorno, »neću biti prema tebi škrt, vidjet ćeš.«»Znači da si mi lagao?« rekla je.»Da«, nasmiješio sam se, »lagao sam ...«Prije nego sam dospio nataknuti šešir, već je pozvala taksi, čuo sam da je rekla šoferu da vozi na bulevar de Clichy. To je više nego cijena sobe,217pomislio sam. Ah, uostalom, još uvijek ima vremešna... Vidjet ćemo. Ne znam kako je to počelo, ali uskoro mi je stala nešto buncati o Henryju Bordeau-xu. (Treba tek da upoznam kurvu koja ne zna za Henryja Bordeauxa!) Ali ova je bila istinski nadahnuta, jezik joj je sada bio lijep, tako blag, tako biran, da sam sam sa sobom raspravljao koliko da joj platim. Učinilo mi se da sam čuo kako je rekla— »q u a n d il n'y aura plus de temps«. Barem je tako zvučalo. U stanju, u kakvom sam se nalazio, ovakva fraza vrijedi stotinu franaka. Pitao sam se da li je njena vlastita ili ju je izvukla negdje iz Henryja Bordeauxa. Nije važno. Prava fraza, da proprati naš dolazak do podnožja Montmartra. »Dobar večer, majko«, govorio sam u sebi, »vaša kćer i ja ćemo se brinuti o vama... »quand il n'y aura plus de temps!« Namjeravala mi je pokazati i svoju diplomu, sjećam se.

105

čim su se vrata iza nas zatvorila, ona se sva usplahirila. Rastresena. Gnječila je ruke i postavljala se u poze Sare Bernhardt, kao i ona napola odjevena, zastajući povremeno da bi me požurila, da se čim prije svučem, ili učinim ovo ili učinim ono. Konačno, kad se skinula do gola, i prčkala uokolo, držeći kombine u ruci, tražeći svoj kućni kimono, zgrabio sam je i malo stisnuo. Na licu joj se pojavio tjeskobni izraz, pa sam je pustio. »Bože moj! Bože moj! Moram sići dolje u prizemlje da prigledam majku!« uskliknula je. »Možeš se okupati ako hoćeš, cheri. Eto! Vratit ću se za nekoliko časaka.« Na vratima sam je opet zagrlio. Bio sam u donjem rublju i imao sam strašnu erekciju. Na neki su način sav taj nemir i uzbuđenje, sva ta žalost i histerija, samo pojačali moj apetit. Možda je namjeravala samo da ode dolje, da umiri svog makroa. Imao sam dojam da se događa nešto neobič- ■ no, nekakva drama o kojoj ću čitati u jutarnjim novinama. Na brzinu sam razgledao stan. Bile su dvije218sobe i kupaonica, prilično lijepo namještene. Sasvim koketno. Na zidu je visjela njena diploma — »s odličnim uspjehom«, kako na svim diplomama piše. Bila je tu i fotografija nekog djeteta, djevojčice s lijepim kovrčicama. Stajala je na psihi. Pustio sam vodu u kadu, ali onda sam promijenio odluku. Ako se nešto dogodi, a ja se nađem u kadi... nije mi se svidjela ta pomisao. Koračao sam gore-dolje osjećajući se sve nelagodnije, što je više vremena prolazilo.Kad se vratila bila je još uzrujanija nego prije. »Ona će umrijeti... umrijet će!« neprestano je zavijala. Načas sam bio gotovo na rubu odlaska. Kako se, bogamu, možeš popeti na ženu, dok joj majka umire u prizemlju, možda tačno ispod tebe? Zagrlio sam je, napola samilosno, a napola odlučno da dobijem ono pošto sam došao. Dok smo tako stajali, ona mi je promrmljala, kao da je u zaista velikoj nevolji, da joj je potreban novac koji sam joj obećao. Treba joj za »maman«.K vragu, nisam imao srca da se u tom trenutka natežem za nekoliko franaka. Prišao sam stolici, preko koje sam prebacio odijelo i izvukao novčanicu od sto franaka iz unutarnjeg džepa, ali pažljivo joj okrećući leđa da to ne vidi. Kao daljnju mjeru opreza, složio sam hlače na rub kreveta, gdje sam znao da ću ležati. Sto franaka je nije nimalo zadovoljilo, ali po ne naročito energičnom načinu njenog protesta, vidio sam da je potpuno dovoljno.A tada, s energijom koja me zaprepastila, zbacila je kimono i skočila u postelju. Cim sam je obgrlio i privukao je k sebi, posegnula je za prekidačem i svjetla su se utrnula. Zagrlila me je strastveno i stenjala, kao što stenju sve francuske pičke, kad vas dovuku u postelju. Strašno me je uzbudilo sve id njeno manevriranje, a ova situacija sa zagašenim svjetlom bila mi je potpuno nova... činilo mi se kao da je stvar prava. Ali bio sam i sumnjičav, i čim219mi je to bilo zgodno, ispružio sam ruku i popipao, da li su mi hlače još uvijek na stolici.Mislio sam da smo se smjestili za noć. Postelja je vrlo udobna, mekša nego prosječni hotelski krevet — i plahte su čiste, kako sam primijetio. Kad se ne bi samo toliko trzala! čovjek bi pomislio da mjesec dana nije spavala s muškarcem. Htio sam da se stvar malo rastegne. Htio sam punu vrijednost za svojih stotinu franaka. Ali ona je mrmljala svakakve gluposti onim besmislenim posteljnim jezikom, koji ti užga krv, tim žešće što je mrak. Žestoko sam se opirao, ali bilo je nemoguće izdržati s tim njenim stenjanjem i stalnim uzdisanjem i mrmljanjem: »Vite, chćri! Vite, cheri! Oh, c'estbon! Oh, oh! Vite, vite, cheri!« Pokušao sam da u sebi brojim, ali stvar je tekla poput vatrogasne uzbune. »Vite, cheri!« i ovog puta se s uzdahom toliko zatresla, da je stvar bila časkom gotova: tras! čuo sam kako zvijezde zvone, i ode mojih sto franaka,

106

kao i onih pedeset, na koje sam potpuno zaboravio i svjetla su se opet zapalila, i s istom energijom, kojom je skoknula u krevet, sada je skoknula van, gunđajući i rokćući i cvileći kao kakva stara krmača. Legao sam na leđa i odbijao dimove iz cigarete, žalosno promatrajući jednim okom svoje hlače: bile su strašno zgužvane. Začas se vratila, omatajući se kimonom, i govoreći mi onim uzbuđenim glasom, koji mi je sve više išao na živce, da se raskomotim kao da sam kod kuće. »Idem dolje u prizemlje da prigledam majku,« rekla je »Mais faites comme chez vous, chćri. Je reviens tout de suite.«Kad je prošlo četvrt sata, počeo sam osjećati nemir. Pročitao sam neko pismo, koje je ležalo na stolu. Nije to bilo ništa važno — neko ljubavno pismo. U kupaonici sam pregledao bočice na polici; posjedovala je sve što ženi treba da bi lijepo mirisala. Još uvijek sam se nadao da će se vratiti, i dati mi pri-220liku da iskoristim još jednom svojih pedeset franaka. Ali vrijeme je prolazilo, a od nje ni znaka. Počeo sam se uznemirivati. Možda zaista u prizemlju netko umire. Duhom odsutno, valjda osjećajući da je potrebno da se pred nečim držim na oprezu, počeo sam se oblačiti.Dok sam zakopčavao pojas sinula mi je poput munje slika, kako je ona trpala novčanicu od sto franaka u novčanik. U trenutku uzbuđenja, gurnula je novčanik negdje u ormar, na gornju policu. Sjetio sam se geste, koju je napravila — stajala je na vršcima prstiju, i pružala ruku na policu. Za tren oka, otvorio sam ormar i pipajući potražio novčanik. Bio je još uvijek tamo. Žurno sam ga otvorio, i vidio mojih stotinu franaka, kako su se udobno smjestili u svilenom pretincu. Stavio sam novčanik natrag, kako je i bio, na brzinu obukao kaput i cipele, a onda izašao na stepenice i pažljivo oslušnuo. Nisam čuo ni zvuka. Sam bog zna kamo je ona otišla. Za sekundu sam se vratio do ormara i ponovo otvorio njen novčanik. Spremio sam u džep stotinu franaka a osim njih i sav ostali sitniš. Zatim, tiho zatvarajući iza sebe vrata, na prstima sam se prosuljao stepenicama, i čim sam se domogao ulice, požurio sam koliko su me noge nosile. U kavani Boudon svratio sam da nešto prigrizem. U kavani su se neke kurve zabavljale time da pljačkaju nekog debeljka koji je zaspao za večerom. On je čvrsto spavao; zapravo je hrkao, ali su mu čeljusti ipak mehanički žvakale. U lokalu je vladao urnebes, čuli su se povici »Polazak!« a tada skupno udaranje noževa i vilica. On bi na trenutak otvorio oči, glupo zatreptao, a onda bi mu se glava opet skotrljala na grudi. Pažljivo sam složio stotinu franaka u stražnji džep od hlača i pre-brojao sitniš. Galama se oko mene pojačavala, i s teškoćom sam se prisjećao, da li sam zaista na njenoj diplomi vidio »s odličnim uspjehom« ili nisam. I o me je mučilo. Do njene mi majke nije bilo stalo ni ovoliko. Nadao sam se da je već odapela. Bilo bi221zbilja čudno, da je išta od onoga što mi je govorila istina. Previše dobro, da bi se moglo vjerovati. Vite, cheri... Vite, vite! A onda ona druga suluda guska s »moj dobri gospodine«, i »vi imate tako ljubazno lice«! Pitao sam se, da li je zbilja uzela sobu u onom hotelu, kraj kojeg smo zastali.XIIBližio se kraj ljeta, kad me je Fillmore pozvao da stanujem kod njega. On je imao kombinaciju stana i ateljea iznad konjaničke kasarne kraj Place Dupleix. Cesto smo se viđali od onoga malog izleta u Le Havre. Da nije bilo Fillmora ne znam gdje bih danas bio — najvjerojatnije mrtav.»Bio bih te već odavno pozvao«, rekao je, »da nije bilo one kuje, Jackie. Nisam znao kako da je se otarasim.«

107

Morao sam se nasmiješiti. Uvijek isto s Fillmo-reom. Bio je genij za privlačenje beskućnih ženskih. Bilo kako bilo, Jackie se konačno odselila od svoje vlastite volje.Dolazila je kišna sezona, dugo turobno razdoblje masti i magle i pljuskova, pod kojima si vlažan i jadan. Pariz je zimi odvratan. Podneblje koje ti izjeda dušu, koje te ogoljuje poput obale Labradora. Primijetio sam s nešto tjeskobe, da se atelje može zagrijati samo malom pećicom. Ipak, mjesto je bilo udobno. A pogled s prozora ateljea veličanstven.Ujutro bi me Fillmore grubo protresao i ostavio bi mi novčanicu od deset franaka na jastuku. Cim bi otišao, ja bih se skutrio da još malo odrijemam. Katkada bih ostajao u krevetu do podne. Nije bilo ničeg hitnog, osim da dovršim knjigu, a to me nije naročito brinulo, jer sam već ionako bio uvjeren da je nitko neće prihvatiti za tisak. Unatoč tome, na223Fillmora je to ostavljalo jak dojam. Kad bi se vraćao navečer s bocom pod pazuhom, on bi prvo prišao stolu, da vidi koliko sam stranica odradio. Isprva sam uživao u tom entuzijazmu, ali kasnije, kad mi je nadahnuće presahnulo, bilo mi je vraški neugodno gledati ga kako zabada nos, tražeći stranice koje su trebale da iz mene cure kao voda iz slavine. Kad mu nisam imao što pokazati, osjećao sam se baš kao kakva od onih beskućnica, kojima je on pružao utočište. Običavao je da kaže o Jackie, sjećam se, »Sve bi bilo u redu, da mi je bar katkada davala malo pičke«. Da sam žena, bilo bi mi samo drago da mu povremeno dam malo pičke: bilo bi mi to mnogo lakše nego da ga hranim stranicama, koje od mene očekuje.Svejedno je nastojao da me ne dovodi u nepriliku. Uvijek je bilo obilno hrane i pića, a tu i tamo uporno bi zahtijevao da ga pratim na kakav ples. Naročito mu se sviđalo posjećivati crnački lokal u Rue d'Odessa gdje je zalazila neka zgodna mulatkinja, koja je znala povremeno s nama dolaziti kući. Jedino ga je mučilo, što nije mogao naći nijednu Francuskinju, koja voli piti. Sve su bile previše trijezne, da bi ga mogle zadovoljiti. Volio je da dovede kakvu ženu u atelje i da se s njom dobro naloče, prije nego prijeđe na stvar. Isto je tako volio, da joj se predstavi kao umjetnik. Budući da je čovjek od kojega je iznajmio stan bio slikar, nije bilo teško stvoriti takav dojam; platna koja smo našli u ormaru povje-šali smo brzo po stanu, a jedno od nedovršenih smo na istaknutom mjestu uglavili na stalak. Na nesreću sva su platna bila nadrealistička, i dojam koja su ostavljala bio je obično nepovoljan. Kod kurava, kućegazdarica i ministara nema mnogo razlike u ukusu, kada se radi o slikama. Za Fillmora je bilo veliko olakšanje, kad nas je počeo redovito posjećivati Mark Swift, s namjerom da naslika moj portret. Fillmore je gajio veliko poštovanje prema Swiftu. On je genij, govorio je. Premda im^> nečec »krvo-224ločnog u svemu što on poduzima, ipak, kad naslika čovjeka ili kakav predmet, možeš prepoznati o čemu se radi.Na Swiftov zahtjev počeo sam puštati bradu. Oblik moje lubanje, rekao je, zahtijeva bradu. Morao sam sjediti kraj prozora, s Eiffelovim tornjem u pozadini, jer je on želio da na slici bude i Eiffelov toranj. Isto tako je želio na slici i pisaći stroj. U to isto vrijeme, i Kruger je običavao navraćati. Tvrdio je da Swift nema pojma o slikarstvu. Tjeralo ga je u očaj, kad bi vidio stvari u nerazmjeru. On je im-plicite vjerovao u prirodne zakone. Swiftu se milo jebalo za prirodu; on je htio da slika ono, što mu se nalazi u glavi. Svakako, sada se na stalku nalazio Swiftov portret mene, i premda ništa nije bilo u tačnim razmjerima, čak bi i kakav ministar mogao prepoznati da je to ljudska glava, glava s bradom. Kućepaziteljica se zaista počela uvelike zanimati za sliku; smatrala je da je sličnost upadljiva. I svidjela joj se ideja, da se u pozadini vidi

108

Eifelov toranj.Mjesec dana ili više, stvari su se mirno odvijale. Susjedstvo mi se sviđalo, posebno po noći, kad bi dolazila do izražaja posvemašnja bijeda i siromaštvo cijele okoline. Mali trg, tako dražestan i smiren u sumrak, poprimao bi mračni, zlokobni ka-karakter, kada bi pala tama. Uz dugi visoki zid, koji je skrivao jednu stranu kasarni, uvijek bi se našao kakav par, koji bi se krišom grlio — često na kiši. Deprimantan je prizor vidjeti dva ljubavnika, stisnuta uz zatvorski zid pod sumornim uličnim svjetlom: kao da su pritjerani do posljednje granice. Deprimantno je bilo i ono što se događalo s onu stranu zida. U kišne dane stajao bih kraj prozora i gledao što se dolje dešava, kao da je sve to na nekom drugom planetu. Činilo mi se to potpuno neshvatljivim.Sve se radilo po planu, ali po nekom planu kojega mora da je propisao luđak. Valjali su se15 Rakova obratmca225po blatu, trube su trubile, konji jurišali — a sve to u četiri zida. Lažna bitka. Gomila limenih vojnika, koje ni najmanje ne zanima da nauči kako se ubija ili kako se laste čizme, ili kako se konji dotjeruju češagijom. Cijela je stvar bila apsolutno smiješna, ali predstavljala je dio rasporeda stvari. Kad nisu imali što da rade, bili su još smješniji: češali su se, šetali su uokolo s rukama u džepovima, gledali u nebo. Kad bi prošao kakav oficir, zvek-nuli bi petama i salutirali. Prava ludnica, činilo mi se. Cak su i konji izgledali blesavo. A onda, katkada, bi izvukli artiljeriju i kotrljali bi se ulicom u paradi, ljudi bi stali i zijali, diveći se krasnim uniformama. Meni su se uvijek činili poput kakvog armijskog korpusa u povlačenju; nešto odrpano, izmučeno, pokunjeno, uniforme prevelike za njihova tijela, i ono bistrine koju su pokazivali kao pojedinci u pristojnom stupnju, sada se potpuno izgubilo.Ipak, kad bi sunce izašlo, stvari su izgledale drukčije. U njihovim očima sijala bi zraka nade, koračali su elastičnije, pokazivali bi malo entuzijazma. Stvari bi se pojavile u ljepšim bojama, i čula bi se ona galama i živahnost, tako karakteristična za Francuze; u bistrou na uglu veselo bi brbljali, pijuckajući svoja pića, a časnici su izgledali humanije, da kažem, francuskije. Kad izađe sunce, svako se mjestašce u Parizu može pričinjati lijepim; a ako postoji kakav bistro sa spuštenim platnenim krovom, nekoliko stolova na pločniku i obojena pića u čašama, onda ljudi izgledaju sve u svemu ljudski. I jesu ljudi — najbolji ljudi na svijetu, kad šija sunce! Tako inteligentni, tako lijeni, tako bezbrižni! Zločin je zgrnuti takve ljude u kasarne, natjeravati ih kroz egzercir, i stupnjevati ih u redove i vodnike i pukovnike i što ti ga ja znam što sve ne.Kao što sam rekao, stvari su tekle glatko. Tu i tamo pojavio bi se Carl, donijevši mi kakav posao; uglavnom putopisne članke, koje sam nije volio pisati. Plaćali su samo pedeset franaka po komadu,226ali bilo ih je lako napraviti, jer sam morao samo da pregledam stare brojeve i malo preradim stare članke. Ljudi ionako čitaju te stvari samo dok sjede na zahodu ili ubijaju vrijeme u kakvoj čekaonici. Najvažnije je bilo prikupiti za članak dovoljno lijepih pridjeva — ostatak se sastojao u datumima i statistici. Ako se radilo o kakvom važnom članku, šef odsjeka bi ga sam potpisao; bio je to neki po-lukreten, koji nije znao govoriti dobro niti jedan jezik, ali koji je znao da pronalazi greške. Ako bi našao kakav pasus koji mu se činio dobro napisanim, rekao bi: »Eto, tako hoću da mi pišete! Ovo je lijepo. Dopuštam vam, da upotrijebite pasus u svojoj knjizi.« Ti lijepi pasusi katkada su potjecali iz enciklopedije, a katkada iz kakvog starog vodiča. Neke od njih, Carl je zaista upotrijebio za svoju knjigu — imali su nadrealistioki karakter.Tada jedne večeri, vraćajući se sa šetnje, otvaram vrata i neka žena skače iz

109

spavaonice. »Dakle vi ste taj pisac!« kliče odjednom i promatra moju bradu, kao da se time potvrđuje njen dojam. »Kakva užasna brada!« kaže ona. »Mislim da svi vi ovdje mora da ste potpuno ludi.« Fillmore se vuče iza nje s ćebetom u ruci. »Ona je princeza«, kaže on, cmakajuči ustima, kao da je upravo kušao neki rijetki kavijar. Oboje su obučeni za izlazak; ne mogu shvatiti što rade s posteljinom.A tada mi je sinulo, da Fillmore mora da ju je dovukao u spavaonicu da bi joj pokazao torbu za rublje. Činio je to uvijek s novim ženskama, naročito, ako se radilo o Francuskinjama. »Rublje nije čisto, posteljina isto!« bilo je izvezeno na torbi za rublje, a Fillmore je zbog nečega bio opsjednut fiksnom idejom da objašnjava ovaj motto svakom ženskom stvoru, koji bi došao u stan. Ali ova dama nije Francuskinja — objasnio mi je to od prve. Ruskinja je — a uz to princeza, ništa manje.227Pjena mu je šikljala na usta od oduševljenja, kao kakvom djetetu koje je pronašlo novu igračku: »Ona govori pet jezika!« rekao je očigledno impresioniran takvim postignućem.»Ne, četiri!« smjesta ga je ispravila.»Dobro onda, četiri... Svakako, da vidiš, bo-gamu, kako je to pametna djevojka. Treba samo da je čuješ kako govori.«Princeza je bila nervozna — neprestano se če-šala po boku i trljala nos. »Zbog čega on hoće da sada pravi krevet?« upitala me je naglo. »Misli li da će me na taj način dobiti? Pa on je veliko dijete. Ponaša se sramotno. Povela sam ga u neki ruski restoran, a on je plesao kao Crnac.« Zamigolji-la je stražnjicom, da bi to ilustrirala. »I previše govori. Preglasno. Govori besmislice.« Jurila je po sobi, promatrajući slike i knjige, neprestano držeći nos visoko, ali se istovremeno bez prekida češala. S vremena na vrijeme, okrenula bi se poput bojnog broda i ispalila kakav plotun. Fillmore ju je neprestano slijedio s bocom u jednoj ruci i čašom u drugoj. »Prestani me ovako pratiti!« viknula je ona. »Zar nemaš ništa drugo za piće osim ovoga? Zar ne možeš nabaviti bocu šampanjca? Moram imati šampanjca. Moji živci! Moji živci!«Fillmore pokušava da mi prošapće nekoliko riječi u uho. »Glumica ... Filmska zvijezda ... Neki joj je momak dao nogu i ne može se od toga oporaviti ... Ja ću je nalokati...«»Ja ću se onda izgubiti?, govorio sam, a onda nas je princeza prekinula drekom: »Zašto tako šap-čete?« urlala je, udarajući nogom po podu. »Zar ne znate da to nije pristojno? A ti, mislila sam da ćeš me izvesti van? Noćas se moram napiti, već sam ti rekla.«»Da, da«, rekao je Fillmore, »krećemo začas. Samo da još popijem čašicu.«»Ti si svinja!« urliknula je. »Ali si i zgodan momak. Samo si previše glasan. Ne znaš se ponašati.«228IObratila se meni. »Mogu li imati povjerenja u njega, da se vlada kako se priliči? Moram se noćas napiti, ali neću da me osramoti. Možda ću kasnije opet doći ovamo. Htjela bih s vama razgovarati. Vi mi se činite mnogo inteligentniji.«Kad su odlazili, princeza se srdačno rukovala sa mnom i obećala da će jedne večeri doći na večeru — »kad budem trijezna«, rekla je.»Krasno!« rekao sam. »Dovedite drugu princezu — ili barem groficu. Mijenjamo posteljinu svake subote.«Oko tri ujutro, Fillmore dotetura u stan ... sam. Sav gori kao prekooceanski brod, a podiže buku kao slijepac sa slomljenim štapom. Kuc-kuc-kuc niz umornu ulicu... »Idem ravno u krevet«, kaže on, prolazeći kraj mene. »Sve ću ti ispričati sutra.« Ulazi u svoju sobu i odmiče posteljinu, čujem ga kako stenje — »Kakva žena! Kakva

110

žena!« U tren oka eto ti ga opet natrag, sa šeširom na glavi i slomljenim štapom u ruci. »Znao sam da će se tako nešto dogoditi. Ona je luda.«On neko vrijeme traži nešto po kuhinji, a onda se vraća u atelje s bocom a n j o u a. Moram s njim sjediti i ispiti čašu.Koliko mogu zaključiti, cijela je stvar počela na Rond-Point des Champs Ely sees, gdje je svratio na čašicu vraćajući se kući. Kao obično u taj sat, terasa je bila puna faćkalica. Ova je sjedila za stolom uz rub prolaza kroz kavanu, s gomilom tanjurića pred sobom; napijala se mirno, potpuno sama, kad je slučajno naišao Fillmore i počeo se s njom gledati. »Pijana sam«, zakikotala je ona, »izvolite sjesti«. I tada,kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, počela je iz čista mira priču o svom filmskom redatelju; kako joj je dao nogu i kako se bacila u Seinu, i sve u tom stilu. Nije se više sjećala s kojeg je mosta skočila, nego samo da se skupila gomila svijeta, dok su je izvlačili iz vode. Osim to-229ga, nije shvaćala zašto bi bilo važno s kojeg se mosta bacila — zašto uopće postavlja takva pitanja? Histerično se tome smijala a onda iznenada zaže-ljela da nekamo odu — htjela je plesati. Videći da oklijeva, otvorila je impulsivno torbicu i izvukla novčanicu od sto franaka. U narednom trenutku je ipak zaključila da sa sto franaka neće daleko doći. »Zar vi uopće nemate ništa novaca,« rekla je. Ne, on nema baš mnogo u džepu, ali kod kuće ima čekovnu knjižicu. I tako su oni svratili po čekovnu knjižicu, i onda sam, naravno, ja morao slučajno upasti baš dok joj je on objašnjavao onu krilaticu »rublje nije čisto, posteljina isto«.Putem kući oni su svratili u Poisson d'Or da nešto prigrizu, što je ona sprala s nekoliko votki. Tamo je bila u svom elementu, dok su joj svi ljubili ruku, mrmljajući »princezo, princezo«. Iako je bila pijana, uspjela je da sačuva dostojanstvo. »Ne vrti mi tako stražnjicom!« neprestano je govorila dok su plesali.Fillmorova namjera je bila, kad ju je doveo u atelje, da tu i ostanu. Ali budući da je ona tako pametna djevojka i tako nepredvidljivo reagira, odlučio je da udovolji njenim hirovima i da malo odgodi veliki događaj. On je čak u duhu vidio nadu, da naleti na još jednu princezu i da ih obadvije dovede ovamo. Kad su izlazili, bio je dobro raspoložen i spreman, ako bude potrebno, da potroši na nju nekoliko stotina franaka. Na kraju krajeva, čovjek ne nalijeće svakoga dana na princezu.Ovoga puta odvukla ga je na drugo mjesto, gdje su je još bolje poznavali i gdje im neće praviti neprilike, ako budu plaćali čekom, objasnila je. Svi su bili u večernjim odijelima, i tu je bilo još više onih gluposti s ljubljenjem ruke i klanjanjem do zemlje, dok ih je konobar pratio do stola.Usred plesa ona iznenada odlazi s podija, sa suzama u očima, »što je?« kaže on, »šta sam sad napravio?« I instinktivno opipava rukom stražnjicu,230(kao da je možda i sada njome suviše migoljio. »Ništa, ništa«, kaže ona. »Nisi napravio ništa. Hajde, ti si zgodan momak,« i s tim riječima ponovo ga povlači na podij, i počinje plesati, potpuno se u to unoseći. »Ali što ti je?« mrmlja on. »Nije ništa«, ponavlja ona, »Samo sam nekoga vidjela, to je sve.« A tada se iznenadnom provalom bijesa: »Zašto si' me napio? Zar ne znaš, da od toga poludim?«»Imaš li ček?« kaže ona. »Moramo otići odavde.« Pozvala je konobara i prošaptala mu oešto na ruskom. »Ima li ček pokriće?« upitala je, kad je konobar iščezao, a tada će impulzivno: »čekaj me dolje pred garderobom. Moram nekome telefonirati.«Nakon što je konobar donio sitniš, Fillmore se dokono odšetao dolje do garderobe, da je tamo pričeka. Hodao je gore-dolje, zviždućući i pjevajući tiho, cmokajući ustima,

111

sluteći zakusku, koja dolazi na kraju. Prošlo je pet minuta. Deset minuta. Još uvijek je tiho zviždukao. Kada je prošlo dvadeset minuta, a princeze još uvijek nema, on je konačno postao sumnjičav. Garderobi jer mu je rekao da je već odavno otišla. On je pojurio van. Pred vratima je stajao Crnac u livreji, široko se cereći. Da li Crnac znade, kamo je otprhnula? Crnac se ceri. Crnac kaže: »čuo sam samo da su govorili o Coupoli, gospodine!«U prizemlju Coupole nalazi je kako sjedi, pijuckajući koktel, s pospanim opčaranim izrazom na licu. Ona se smiješi kad ga vidi.»Je li to pristojno«, kaže on, »ovako pobjeći? Mogla si mi reći, ako ti se nisam svidio...«Ona je na to planula, počela dramatizirati. Nakon mnogo galame, počela je cviliti i jecati. »Ja sam luda«, mrmljala je kroz suze... »A i ti si lud. Ti si htio da s tobom spavam, a meni se s tobom ne spava.« I tada je počela bulazniti o svom ljubavniku, filmskom reditelju, kojega je vidjela na plesnom podiju. Eto zato je morala pobjeći iz lokala. Eto zato2311 uzima droge i napija se svake noći. Zato se bacilau Seinu. Cmizdrila je, kako je luda, i tada joj je iznenada pala na pamet jedna ideja. »Hajdemo kod Bricktopa!« Tamo je neki čovjek, kojeg poznaje ... On joj je jednom obećao namještenje. Uvjerena je da će joj sada pomoći.»Koliko će to koštati?« pita Fillmore oprezno. Koštat će mnogo, ona mu smjesta daje do znanja. »Ali čuj, ako me odvedeš kod Bricktopa obe-ćajem da ću ići s tobom kući.« Bila je toliko poštena da je priznala da će ga to možda koštati oko pet ili šestotina franaka. »Ali ja toliko vrijedim! Ti ne znaš kakva sam ja žena. U cijelom Parizu nema ovakve žene ...«»To t i misliš!« Krv pravog Amerikanca počela | se u njemu buditi. »Ali ja to ne vidim. Koliko sef, meni čini, ne vrijediš ti ništa. Ti si samo jadna ša-' šava drolja. Otvoreno govoreći, radije bih dao pe-■ deset franaka kakvoj jadnoj Francuskinjici; one tibarem nešto daju za uzvrat.«1 Skočila je do stropa, kad joj je spomenuo Fran-, cuskinje. »Ne govori mi o tim ženskama! Ja ih mr-zim! Glupe su... ružne su... Samo su za novac. . Prestani, kad ti kažem!«Ali ubrzo se opet umirila. Prešla je na novu taktiku. »Dragi«, mrmljala je, »ti ne znaš kako izgledam kad se skinem. Ja sam divna!« I rukama se uhvatila za grudi.Ali to na Fillmora i dalje nije ostavljalo nikakav dojam. »Ti si drolja!« rekao je hladno. »Ne bi me ništa smetalo da potrošim na tebe nekoliko stotina franaka, ali ti si šašava. Nisi čak ni lice oprala. Iz usta ti smrdi. Friga se meni, jesi li ti princeza ili nisi... Ne treba meni ta tvoja ruska stražnjica na naramenicama. Trebala bi ti malo izaći na ulice, i raditi kao što spada. Nisi ti ništa bolja od Francuskinja. Nisi ni izdaleka toliko dobra. Ne bih dao na tebe više ni pare. Trebala bi ti ići u Ameriku — to je mjesto za ovako gadnu krvopiju, kao što si ti...«I232Činilo se da je ovaj govor nimalo ne vrijeđa. »Misim, da se ti naprosto mene malo bojiš,« rekla je.»Da se bojim? Tebe?«»Ti si još momčić,« rekla je ona. »Ne znaš se ponašati. Kad me budeš bolje upoznao, drukčije ćeš govoriti... Zašto se ne potrudiš da se lijepo ponašaš? Ako

112

nećeš sa mnom večeras, u redu, ni-Šta. Ja ću biti sutra u Rond-Point između pet i sedam. Ti mi se sviđaš.«»Neću ja biti u Rond-Pointu ni sutra, ni ikada. Ne želim te više nikad vidjeti. S tobom sam svršio. Idem i naći ću kakvu zgodnu Francuskinjicu. A ti idi u vražju mater!«Ona ga je pogledala i umorno se nasmiješila. »To ti sada samo tako kažeš. Ali čekaj! Čekaj dok ne budeš sa mnom spavao. Ne znaš ti kakvo divno tijelo imam. Ti misliš da Francuskinje znaju kako se spava... čekaj samo! Ti ćeš zbog mene sići s uma. Sviđaš mi se. Jedino što si neciviliziran. Ti si samo još mali dječak. Previše govoriš ...«»Ti si šašava«, rekao je Fillmore. »Ne bih na tebe pao pa da si posljednja žena na svijetu. Pođi lijepo kući i operi lice.« Otišao je, ne plativši ni piće.Ali nekoliko dana kasnije princeza se ipak uselila. Ona je prava princeza, u to smo prilično uvjereni. Ali ima triper. Bilo kako bilo, život ovdje nije nimalo dosadan. Fillmore ima bronhitis, princeza kao što sam rekao ima triper, a ja šuljeve. Upravo smo izmijenili šest praznih boca u ruskoj 6 p i c e-r i e preko puta. Ni kaplja pića nije kanula u mene. Ni meso, ni vino, ni divljač, ni ženske. Samo voće i parafinsko ulje, propisane kapljice i adrenalinska mast. I ni jedne jedine stolice u stanu, koja bi mi bila dovoljno udobna. Upravo sada, dok gledam princezu, nalazim se na jastucima poput paše. Paša! To me podsjeća na njeno ime: Masa. Ne zvuči mi baš jako aristokratski. Podsjeća me prije na 2 i-v i 1 e š.233Isprva sam pomislio da će biti neudobno u ovoj menage a trois, ali uopće nije. Kad sam je vidio kako se useljava, pomislio sam da je sa mnom opet gotovo, da ću morati pronaći drugi stan, ali Fillmore mi je ubrzo dao do znanja da će je udomiti samo dotle, dok ona ne stane na vlastite noge. Kad se radi o ženi kakva je ona, ne znam što takav izraz znači; koliko mogu vidjeti, cijelog je svog života stajala na glavi. Kaže da ju je revolucija istjerala iz Rusije, ali uvjeren sam da to nije bila revolucija, bilo bi nešto drugo.Ona živi u uvjerenju da je velika glumica; nikada ne protivurječimo ničemu što ona kaže, jer je to uzalud. Fillmore smatra da je zabavna. Kad odlazi ujutro u ured, ostavlja deset franaka na njenom jastuku, a deset franaka na mojem ... Noću sve troje zajedno odlazimo u ruski restoran ispod nas. Susjedstvo je puno Rusa i Masa je već pronašla lokal, gdje može pomalo jesti na vjeresiju. Naravno, deset franaka dnevno nije ništa za princezu; ona se povremeno zaželi kavijara i šampanjca, i potrebna joj je potpuno nova garderoba, da bi ponovno mogla doći do namještenja na filmu. Sada nema što da radi, osim da ubija vrijeme. Deblja se.Jutros sam se prilično uplašio. Kad sam oprao lice zgrabio sam zabunom njen ručnik, čini se, da je nikako ne možemo dresirati da svoj ručnik stavlja na posebnu kuku. I kada sam se zbog toga na nju izvikao, glatko mi je odgovorila: »Dragi moj, kad bi čovjek od toga mogao oslijepiti, ja bih već godinama bila sljepica.«Zatim tu je i zahod, koji sve troje upotrebljavamo. Pokušavam joj očinski reći, kako da postupa sa zahodskom daskom. »Ah, koješta!« kaže ona. »Ako se toliko bojiš, idi na zahod u kavanu.« Ja joj objašnjavam, da to nije potrebno. Neka samo upotrebljava uobičajene mjere opreza. »Ma štogod!« kaže ona. »Neću onda sjedati... Stojećki ću.«234Dok je ona ovdje, sve je šašavo. Isprva nije htjela ni za što da čuje, jer da ima mjesečna pranja. Trajalo je to osam dana. Već smo počinjali vjerovati, da se pretvara. Ali ne, nije se pretvarala. Jednoga dana, kad sam pokušavao da dovedem stan u kakav-takav red, pronašao sam pod krevetom ču-perke vate zamrljane krvlju.

113

Kod nje sve ide pod krevet: kora od naranče, čepovi od boca, prazne boce, nožice, upotrebljeni prezervativi, knjige, jastuci... Ona pravi krevet samo onda, kad je vrijeme da legne. Većinu vremena provodi u krevetu čitajući ruske novine. »Dragi moj,« kaže mi ona, »kad ne bih morala 'kupovati novine, ne bih uopće izlazila iz postelje.« Baš tako! Ništa osim ruskih novina. Nigdje ni komadića toaletnog papira — samo ruske novine za brisanje stražnjice.Kad već govorimo o njenim nastranostima; nakon što je završila menstruacija, nakon što se odmorila kako treba i prikupila lijepu naslagu sala oko pasa, još uvijek nije htjela da nam dade. Pretvarala se da joj se samo ženske sviđaju. Mora ju se stimulirati kako treba, da bi mogla primiti muškarca. Zaželjela je da je odvedemo u neku razvratnu kuću, gdje prikazuju parenje psa i čovjeka. Ili još bolje, rekla je, da joj prikažemo Ledu i labuda: lepet krila je strašno uzbuđuje.Jedne noći, da bi je iskušali, odveli smo je u jedno takvo mjesto, kakvo je predlagala. Ali prije nego što smo imali prilike da gazdarici izložimo o čemu se radi, neki pijani Englez, koji je sjedio za susjednim stolom, upustio se s nama u razgovor. On je već dvaput bio gore, ali htio je da vidi još jednom. Imao je u džepu samo dvadeset franaka i ne znajući francuski, zamolio nas je da mu pomognemo da se nagodi s djevojkom, na koju je bacio oko.Ispalo je, da je to neka Crnica, snažna djevojču-ra iz Martiniqua, lijepa poput pantere. Bila je naklona pogađanju. Da bismo je nagovorili da prihvati preostali Englezov novac, Fillmore i ja smo joj235morali obećati, da ćemo leći s njom, čim bude gotova s Englezom. Princeza je promatrala, čula sve što se govorilo, a onda počela protestirati. Uvrijedila se. »Pa,« rekao je Fillmore, »htjela si uzbuđenja — možeš me gledati, kako radim!« Ona nije htjela da gleda njega — htjela je da gleda zmaja. »Bogami moga,« rekao je on, »dobar sam kao zmaj, kad god mi se svidi... čak i malo bolji.«I tako, jedna je riječ vodila drugoj; naposljetku smo je mogli primiriti jedino time da pozovemo jednu od djevojaka i da pustimo, da se međusobno pipaju ... Kad se Fillmore vratio s Crnicom, oči su joj plamtjele. Po pogledima, koje joj je Fillmore upućivao, bilo mi je jasno, da ona mora da je izvanredno obavila posao, pa sam i sam počeo osjećati, kako mi se uspaljuje krv.Fillmore mora da je osjetio što se događa u meni, i kakva je to patnja, da čovjek cijele noći sjedi i gleda, jer je iznenada izvukao novčanicu od stotinu franaka iz džepa, i pljesnuvši je pred mene, rekao: »Slušaj, tebi vjerojatno treba da nešto okineš, više nego bilo kome od nas. Uzmi ovo i izaberi što hoćeš.« Na neki način, ova mi ga je gesta učinila dražim nego sve što je do tad za mene učinio, a učinio je mnogo. Prihvatio sam novac u istom duhu, u kojem ga je on dao i smjesta sam dao znak Crnici da se pripremi za novi posao.Ovo je razbjesnilo princezu više nego išta, čini se. Pitala je, zar ovdje nema nikog drugog, koji bi nam bio dovoljno dobar osim ove crnice. Bez uvijanja sam joj rekao da nema. Zaista je bilo tako — Crnica je kraljica ovog harema, čovjek ju je trebao samo pogledati, pa da mu se već digne. Činilo se da joj oči plivaju u spermi. Ona je već bila pijana od zahtjeva, koje su joj postavljali. Nije više mogla ravno ni hodati — barem se tako meni činilo. Uspi-njući se uskim zavojitim stepenicama iza nje, nisam se mogao oduprijeti napasti da joj kliznem rukom među noge; nastavili <smo se uspinjati na taj236način, a ona se osvrtala na mene s veselim smiješkom, mrdajući stražnjicom, kad bi je previše škakljalo.Sve u svemu bila je to zgodna sjedeljka. Svi su bili zadovoljni. Činilo se da je čak i

114

Masa u dobrom raspoloženju. I tako, sutradan navečer, nakon što smo joj dali njenu porciju šampanjca i kavijara, a ona nam ispričala naredno poglavlje iz povijesti svoga života, Fillmore se dao na posao da je obradi. Izgledalo je kao da će konačno doći do svoje nagrade. Prestala je da se odupire. Ležala je na leđima, raskrečivši noge, i pustila ga da se oko nje vrti i vrti, a- onda, upravo u času, kad se na nju penjao, baš kad je namjeravao da joj ga metne, nonšalantno ga obavještava da ima triper. On se svaljuje s nje poput klade, čujem ga kako brčka po kuhinji, tražeći crni sapun, koji je upotrebljavao u naročitim prilikama, i za nekoliko trenutaka stajao je uz moj krevet s ručnikom u rukama, govoreći: »Možeš li to samo zamisliti? Ta kuja od princeze ima triper!«Jako se preplašio. Princeza je u međuvremenu žvakala jabuku i tražila svoje ruske novine. Za nju je to bila prilično smiješna šala. »Ima gorih stvari od toga«, rekla je, ležeći na postelji i razgovarajući s nama kroz otvorena vrata. Konačno je i Fillmore počeo to smatrati šalom, i otvorivši drugu bocu Anjoua, naiio je čašu i ispio je jednim gutljajem.Bilo je tek jedan ujutro, i on je neko vrijeme sjedio, pričajući. Ne da se on otjerati takvom sitnicom, rekao mi je. Naravno, mora biti pažljiv... Još nije sasvim izliječio ni stari triper, koji je zaradio u Le Havru. Nije se više mogao sjetiti kako mu se to dogodilo. Katkada, kad se napije, zaboravi se oprati. Nije to ništa strašno, ali čovjek nikad ne zna u što se to kasnije može razviti. Neće on da mu masiraju prostatu. Ne, to mu se neće. Triper je prvi put dobio još u školi. Nije znao ni to, da li ga je dobio od djevojke, ili ga je djevojka dobila od237njega; u školi se dešavalo toliko čudnih stvari, da nisi znao kome možeš vjerovati a kome ne. U svim tim mješovitim razredima, svi su ga prije ili kasnije zaradili. A nitko ni o čemu nema pojma... Čak ni profesori ništa ne znaju. Pričalo se, da se jedan od profesora dao kastrirati...Svakako, sutradan ujutro odlučio je da riskira— s prezervativom. Rizik nije velik, osim ako se prezervativ ne podere. Kupio je prezervativ s rezervoarom — oni su najpouzdaniji, uvjeravao me. Ali ni to nije uspjelo. Ona je preuska. »Isuse, pa moj nije abnormalno velik«, rekao je. »Kako to tumačiš? Neko joj ga je svakako već metnuo, kad je dobila taj triper. Taj mora da je bio abnormalno malen.«I tako, kako je propadao jedan plan za drugim, on je naprosto digao ruke. Oni sada leže jedno uz drugo kao brat i sestra s incestuoznim snovima. Kaže Masa na svoj filozofski način: »U Rusiji se često dešava da muškarac spava sa ženom, a da je ne dotiče. Oni mogu tako izdržati tjednima i tjednima i da im to ne bude nimalo čudno. Dok dođe z u m! jednom je takne i onda ... z u m! z u m! nakon toga samo zum, zum, zum!«Svi su se naši napori tada usredotočili na to da izliječimo Mašu. Fillmore misli da će se ona možda, ako je izliječi od tripera, malo osloboditi, čudna ideja. I tako joj je kupio pribor za ispiranje, cijelu zalihu hipermangana, špricu i druge stvarčice, koje mu je preporučio neki mađarski liječnik, zapravo nadriliječnik, koji se bavi abortusima negdje kraj Place d'Aligre. čini se da je njegov gazda jednom napumpao neku šestnaestogodišnju djevojčicu, i ona ga je upoznala s Mađarom; i zatim kasnije, kada je gazda zaradio krasni čankir, ponovo je na pozornicu .stupio Mađar. Tako se čovjek upoznaje u Parizu— genitalno-urinarna prijateljstva. Svakako, pod našim strogim nadzorom, Masa se sada njeguje. Ipak,238

115

prije nekoliko dana našli smo se u škripcu. Ona je zabila u sebe supozitorij, a onda nije mogla pronaći vrpcu za koju je bio privezan. »Zaboga!« urlala je, »gdje je ta vrpca? Za boga miloga! Ne mogu naći vrpcu!«»Jesi li pogledala pod krevet?« kaže Fillmore.Konačno se primirila. Ali samo na nekoliko ča-saka. Naredna stvar je došla na red: »Bože moj! Ponovo krvarim. Tek što mi je menstruacija prestala, a evo opet imam g o u 11 e s. Mora da je to od onog jeftinog šampanjca, kojeg mi kupujete. Bože moj, zar hoćete da umrera od krvarenja?« Ona izlazi odjevena u kimono, zabivši ručnik između nogu, nastojeći da izgleda dostojanstveno kao obično. »Cijeli moj život je ovakav«, Jtaze ona. »Ja sam neurastenik. Po cijeli dan jurim kao luda, a po noći se napijem. Kad sam došla u Pariz, bila sam još nevina djevojka. Pročitala sam samo Villona i Baudelairea. Ali budući da sam tada imala na banci 300.000 švicarskih franaka, bila sam toliko luda, da se zabavljam, jer su u Rusiji bili uvijek samnom strogi. A jer sam bila još ljepša nego što sam sad, svi su mi ljudi padali pred noge!« Malo je pridigla salo, koje joj se objesilo oko pasa. »Nemojte misliti da sam imala ovakav trbuh, kad sam došla ovamo... Ovo mi je od svega otrova, što su mi ga dali da pijem ... Od onih strašnih aperitiva, koje šašavi Francuzi tako rado piju... i tako sam se upoznala sa svojim filmskim redateljem, i on me angažirao za jednu ulogu u svom filmu. Rekao mi je da sam najveličanstvenije stvorenje na svijetu, i molio me da svake noći s njim spavam. Bila sam budalasta mlada djevica, i dopustila sam mu da me jedne noći obeščasti. Htjela sam biti velika glumica, a nisam znala da je on pun otrova. I tako sam zaradila od njega triper... I sada bih htjela da mu ga nekako vratim. On je kriv za moje samoubojstvo u Seini... Zašto se smijete? Zar ne vjerujete da sam počinila samoubojstvo? Mogu vam pokazati novine... Moja je slika u svim novi-239nama. Pokazat ću vam jednoga dana ruske novine ... Divno su o meni pisale... Ali, dragi, znaš da prvo moram dobiti novu haljinu. Ne mogu osvojiti tog čovjeka s ovim prljavim krpama koje nosim. Povrh toga, još uvijek dugujem krojačici 12.000 franaka ...«Odavde dalje nastavlja se duga pripovijest o nasljedstvu, koje ona pokušava dobiti. Ima mladog advokata, nekog Francuza, koji je kako se čini prilično plašljiv, i on nastoji da ponovo dobije njeno bogatstvo. S vremena na vrijeme znao joj je davati po stotinu franaka unaprijed, na račun toga. »škrt je, kao svi Francuzi,« kaže ona. »A ja sam bila tako lijepa, da nije s mene mogao skinuti očiju. Neprestano me molio da mu dam pičke. Popelo mi se već na vrh glave da ga slušam i tako sam jedne večeri rekla da, samo da ga umirim, i da ne bih izgubila tih stotinu franaka, koje mi je povremeno davao.« Zastala je na trenutak, da bi se histerično nasmijala. »Dragi moji«, nastavlja ona, »previše je smiješno, da bi se moglo ispričati, što mu se dogodilo. Poziva me jednoga dana telefonom i kaže: moram te smjesta vidjeti... Vrlo je važno. I kad se s njim sastanem, pokazuje mi nekakav papir od liječnika — dobio je gonoreju! Dragi moj, nasmijala sam mu se u lice. Odakle da znam, da još uvijek imam triper? Ti si me želio odjebati, pa sam ja odjebala tebe! rekla sam mu. To ga je umirilo. Eto tako to ide u životu ... Ništa ne sumnjaš, a onda odjednom z u m, z u m, z u m ! Bio je takva budala, da se ponovo zaljubio u mene do ušiju. Samo me je molio, da se pristojno vladam, i da se ne vučem cijele noći po Montparnassu, da ne ločem i da se ne jebem s bilo kim. Rekao je da ga tjeram u ludilo. Htio je da se sa mnom oženi, a onda je njegova obitelj čula za mene i natjerali su ga da ode u Indokinu...«S ovoga Masa mirno prelazi na aferu, koju je vodila s nekom lezbijkom. »Bilo je to vrlo smiješno, dragi moj, kako me je jedne noći upecala. Bila sam u Fetich u, pijana kao obično. Ona me vo-

116

240dila iz jednog lokala u drugi, i pipkala me ispod stola cijelu noć, sve dok više nisam mogla izdržati. Tada me odvela u svoj stan i za dvije stotine franaka pustila sam da me liže. Htjela je da živim s njom, ali meni nije bilo do toga, da me svako vcče liže... Od toga čovjek previše oslabi. Osim toga, mogu va mreći da mi više nije toliko do lezbijki, kao nekada. Radije bih spavala s muškarcem, čak i ako me to boli. Kad se strašno uzbudim, ne mogu se više savladati... Tri, četiri, pet puta ... Kao ništa! Zum, zum, zuin! Ali onda krvarim, a to je vrlo nezdravo za mene, jer sam sklona anemiji. I zato shvaćate, s vremena na vrijeme moram pustiti da me liže neka lezbijka ...«16 Rakova obratnicaXIIIKad su počela hladna vremena, princeza se izgubila. U ateljeu je postajalo neudobno, jer ga je grijala samo mala pećica na ugljen; spavaća soba je bila poput hladnjaka, a kuhinja jedva išta bolja. Stvarno je Masa pronašla za sebe nekoga kipara, koji je bio kastriran. Pričala nam je o njemu prije nego je otišla. Nakon nekoliko dana pokušala je da se vrati k nama, ali Fillmore nije htio ni da čuje. Zalila se da joj kipar neda spavati po cijelu noć, i da je neprestano ljubi. A onda, nema niti tople vode za njeno ispiranje. Ali konačno je zaključila, da se baš i ne mora vratiti. »Neću da više spavam uz ovaj tvoj svijećnjak«, rekla je. »Uvijek stoji kao zapet... Od toga sam bila nervozna. Da si makar bio peder, bila bih ostala s tobom ...Kad je Masa otišla, naše su večeri poprimile drukčije obilježje, često smo sjedili kraj vatre, pijući čaj eve s rumom i raspravljali o životu u Americi. Govorili smo o tome, kao da se uopće više ne nadamo da se ikada tamo vratimo. Fillmore je imao mapu grada New Yorka, koju je pribio na zid; znali smo provesti cijedo veče raspravljajući o recipročnim vrlinama Pariza i New Yorka. I neizbježno bi se uvijek u našu diskusiju ušuljala figura Whitmana, jedina krupna usamljena figura koju je Amerika proizvela u toku svog kratkog života. U Whitmanu oži-vljuje cijela američka scena, njena prošlost i budućnost, rođenje i smrt. Štogod je vrijedno u Americi,242Whitman je izrazio, i ništa se više ne može reći. Budućnost pripada strojevima, robotima. On je bio pjesnik tijela i duše, taj Whitman. Prvi i posljednji pjesnik. On je danas gotovo nečitak, spomenik prekriven grubim hijerogiifiima, za koje nema ključa. Čudno je i spomenuiti njegovo ime ovdje preko. U evropskim jezicima nema ekvivalenta za duh, koji je on učinio besmrtnim. Evropa je prezasićena umjetnošću i njeno tlo je puno mrtvih kostiju, njeni muzeji su prekrcani opljačkanim blagom, ali Evropa nikada nije imala slobodni zdravi duh onoga što možemo nazvati ČOVJEKOM. Goethe je bio tome najbliže, ali Goethe je u uS(poredbi s njim samo uštogljeni pedanit, Goethe je bio ugledni građanin, pedant, gnjavator, univerzalni duh, ali na njemu je bio otisnut njemački zaštitni znak s dvostrukim orlom Goethe-ova vedrina, mirni oiimpijsiki stav, nije ništa drugo nego pospana tupost kakvog njemačkog buržujsikog božanstva. Goethe je kraj nečega, a Whitman početak.Naikon ovakvih disikuisija, ja bih se katkada obukao i izišao na šetnju, skutren u džemperu, u proljetnom ogrtaču Fillmoreovom i s duboko nabijenom ikapom. Gadna, vlažna hladnoća, protiv koje nema druge zaštite osim jaka duha. Kažu da je Amerika zemlja krajnosti, i istina je da termometar tamo registrira stupnjeve hladnoće, za koje se ovdje praktički ni čulo nije; ah hladnoća pariške zime je hladnoća nepoznata Americi, psihološka hladnoća, istovremeno unutrašnja i vanjska. Ovdje se nikada ne smrzava, ali nikada ni ne kopni. Upravo kao što se ljudi štite protiv prodiranja u njihov privatni život, visokim zidovima, kračunima i kapcima, zlovoljnim, jezičavim, drskim kučepaziteljicama, isto su se tako naučili zaštićivati protiv hladnoće i vrućine ovog

117

žestokog podneblja.Utvrdili su se: zaštita je od ključne važnosti. Zaštita i sigurnost. Da bi mogli udobno trunuti. U vlažno zimsko vrijeme nije potrebno gledatd na geografsku kartu, da bi se ustanovila geografska širina243Pariza. To je sjeverni grad, istaknuta karaula podignuta iznad močvare pune lubanja i kostiju. Duž bulevara hladna je električna imitacija topline. Tout va bien u ultraljubičastkn zrakama pod kojima mušterije Dupontovog lanca kavana izgledaju poput trulih lešina. Tout va bien! To je motto, kojim se hrane izgubljeni prosjaci koji oijele noći hodaju gore-dolje pod sipljenjem ljubičastih zraka. Gdje god ima svjetla ima i malo topline, čovjek se zgrije promatrajući debele zaštićene gadove, kako piju grog i vrelu crnu kavu koja se puši. Gdje ima svjetla, ima i ljudi na pločnicima, ljudi koji guraju jedni druge, zračeći malo životinjske topline kroz svoje prljavo donje rublje i svoje smrdljive dahove pune kletvi.Možda u razmaku od osam do deset kvartova vlada nešto nalik na veselje, ali ono zatim opet ponire u noć, sumornu, odvratnu crnu noć poput smrznute masti u zdjeli za juhu. Kvartovi i kvartovi otrcanih stambenih zgrada, gdje je svaki prozor čvrsto zatvoren, svaki ulaz u dućan zakračunat. Milje i milje kamenih zatvora bez i najmanje žeravice topline; psi i mačke su svi u kućama zajedno s kanarincima. I žohari i stjenice su se također sigurno negdje učahurile. Tout va bien. Ako nemaš ni pare, ništa, samo skupi nekoliko starih novina i načini si positelju na stepenicama kakve katedrale. Vrata su čvrsto zakračunata, i neće biti propuha da te smeta. Još je bolje spavati pred vratima podzemne željeznice; tamo ćeš uvijek imati društvo.Pogledaj ih samo u kišnu noć, leže ukočeni poput madraca — ljudi, žene, uši, svi čvrsto zagrljeni i zaštićeni novinama protiv pljuvačke i gamadi, koja hoda bez nogu. Pogledaj ih samo pod mostovima ili pod štandovima na tržnici. Kako odvratno izgledaju u usporedbi s čistim sjajnim povrćem, naslaganim u gomile poput dragulja. Čak i mrtvi konji i krave i ovce, koje vise s masnih kuka, izgledaju privlač-nije. Njih ćemo sutra barem jesti, pa čak će i nji-244hova crijeva služiti nekoj svrsi. Ali ovi prljavi prosjaci koji leže na kiši, kakvoj svrsi oni služe? Od kakvog nam dobra oni mogu biti? Samo da zbog njih krvarimo kratkih pet minuta, i to je sve.Ah, ništa, ovo su noćne misli koje nastaju u šetnji po kiši, nakon dvije hiljade godina kršćanstva. Sada su barem ptice dobro zbrinute, psi i mačke. Svaki put kad prolazim kraj prozorčića i kućepa-ziteljice i pogodi me ledeni udarac njenog pogleda, dobijem ludu želju da podavim sve ptice u kozmosu. U dnu svakog smrznutog srca uvijek ima kaplja ili dvije ljubavi — taman dovoljno da se nahrane ptice.Ipak nikako ne mogu izbiti iz glave raskorak koji postoji između ideja i života. Stalni nesklad; mi ga pokušavamo prekriti sjajnim paravanima, ali to ne ide. Ideje se moraju povezati s djelovanj em; ako su bespolne ako u njima nema vitalnosti, nema ni djelovanja. Ideje ne mogu postojati same u praznini duha. Ideje stoje u određenom odnosu sa životom: ideje jetre, ideje bubrega, ideje crijeva, i ta-iko dalje. Da to nisu radili radi ideje, Kopernik ne bi smrskao u prah postojeći makrokozam, a Kolumbo bi propao u Sargaskom moru. Estetika ideje rađa pitarkna za cvijeće, a pitari za cvijeće se postavljaju na prozorski prag. Ili ako nema ni kiše ni sunca, kakva je korist od toga sito piitare postavljamo van prozora?Fillmore je pun ideja o zlatu. »Mit« zlata, kako on to zove. Meni se sviđa mit, i meni se sviđa ideja o zlatu, ali nisam opsjednut tim predmetom, i nije mi jasno zašto bismo morali praviti pitare sa cvijećem čak i od zlata. On mi priča, da Francuzi zgrću svoje

118

zlato u dubokim od vode zaštićenom komorama, duboko ispod zemlje; on mi kaže da imaju malu lokomotivu, koja vozi kroz te podzemne komore i hodnike. Ideja mi se beskrajno sviđa. Duboka, nepore-mećena tišina u kojoj zlato blago drijema na temperaturi od sedamnaest cijelih i jednu četvrtinu stupnjeva Celzijevih. On mi kaže da cijela jedna voj-245ska, koja bi radila četrdeset šest dana i trideset sedam sati ne bi bila dovoljno da prebroji sve zlato zakopano pod Francuskom banlkom, i da tu postoji rezervna zaliha za lažne zube, narukvice, vjenčane prstenove i tas.o dalje. Isto tako i dovoljno hrane, da potraje osamdeset dana i jedno jezero povrh zlata, da bi se time otklonila opasnost od jakih eksploziva. Zlato, kako on kaže, postaje sve više i više nevidljivo, mit, i nema više iznenađenja. Odlično! Pitam se što će se dogoditi sa svijetom, kada se pređe na zlatni standard u idejama, odjeći, moralu, i tako dalje. Zlatni standard ljubavi!Sve do sada, moja misao o suradnji sa samim sobom, sastojala se u tome da se dokine zlatni standard literature. Ukratko, moja ideja je bila da prikazem uskrsnuće emocija, da oslikam ponašanje ljudskog bića u stratosferi ideja, to jest, u šakama delirija. Da oslikam neko presokratsko biće, stvorenje napola jarca, napola Titana. Ukratko, da sa-zdam svijet na bazi omphalosa, a ne na apstraktnoj ideji pribivenoj na križ. Tu i tamo možda ste i naišli na zanemarene kipove, neotkrivene oaze, na vjetrenjače koje je predvidio Cervantes, rijeke koje teku uzbrdo, žene s pet ili šest sisa, koje su joj po dužini torza. (Pišući Gauginu, Strindberg je rekao:»J'ai vu des arbres que ne retrouverait aucun botaniste, des aniimaux que Cuvier n'a jamais so-upconnes et des hommes que vous seul avez pu creer.«)Kada je Remforand otkrio svoj svijet, povukao se u podzemlje sa zlatnim šdpkama, sa zalihama i poljskom posteljom. Zlato je noćni svijet koji pripada podzemnom duhu: u sebi nosi sam i mit. Mi se obraćamo adkemiji, onoj lažnoj aletosandirijskoj mudrosti, koja je stvorila previše istkorištavane simbole. Prava mudrost se sprema u podstanična skladišta, i to čine škrci znanja. Dolazi dan kad će oni kružiti po zraku s magnetima; da bi našao rundu žicu morat ćeš se popeti deset hiljada stapa s dva--tri instrumenta — po mogućnosti na hladnim geo-246graf skim širinama — i uspostaviti telepatsku vezu sa zemaljskom utrobom i sjenama mrtvih. Nema vaše Klondikea. Nema više bonanza Morat ćeš naučiti malo pjevati i prevrtati se preko glave, čitati znakove Zodijaka i proučvati svoja crijeva. Sve zlato koje se skriva u d/epovima zemlje, morat će se ponovo iskopali; sav taj simbolizam morat će se iščupati ponovo iz čovjekove utrobe Ali prvo se-moraju usavršiti instrumenti Potrebno je prvo izumiti bolje avione, razlikovati odakle dolazi buka i ne skakati u zraik samo zato, što pod stražnjicom čuješ kakvu eksploziju. A drugo, bit ce potrebno pn-lagoditi se hladnim slojevima stratosfere, postati hladnokrvna riba zraka. Bez strahopoštovanja Bez pobožnosti. Be? čežnje. Bez žaljenja. Bez histerije Povrh svega, kao što kaže Philippe Datz — »BEZ OBESHRABRENJA!«Ovo su sunčane misli izazvane vermouthom Cassis na Place de la Trinite. Subota je poslije podne i neka dosadna knjiga u mojim rukama. Sve pliva u božanskoj sluzi. Piće ostavlja gorki travnati okus u mojim ustima, površine naše velike zapadne civilizacije, koje sada trunu poput noktiju na nogama sveca. Žene prolaze — cijele regimente žena — migajući stražnjicama preda mnom. Zvona zvone i autobusi se penju na pločnik, udarajući jedan u drugog. G a r c o n briše stol prljavom krpom dok vlasnica lokala škaklja registarsku kasu s paklenom zluradošou. Izraz praznine na mom licu, bjelina, nejasan i neodređen, grize stražnjice, koje se čeŠu o mene. U

119

opatiji preko puta, neki grbavac udara zlatnim batom, a golubovi vrište na uzbunu. Otvaram knjigu — knjigu koju je Nietzsche nazvao »Najboljom njemačkom knjigom uopće« — i u njoj stoji:LJUDI ĆE POSTATI PAMETNIJI I OŠTROUMNIH, ALI NE BOLJI, SRETNIJI, NI ČVRŠĆI U DJELOVANJU — ILI, BAREM SAMO U POJEDINIM RAZDOBLJIMA. PREDVIĐAM DA ĆE DOĆI VRIJEME KAD IM SE BOG NEĆE NIMALO RADOVATI,247NEGO ĆE RAZORITI SVE ZA PONOVNO STVARANJE. UVJEREN SAM DA JE SVE SMIŠLJENO ZA TAKAV KRAJ I DA SU VRIJEME I ĆAS U DALEKOJ BUDUĆNOSTI ZA DOGAĐANJE TOG RAZDOBLJA OBNAVLJANJA VEĆ UTVRĐENI. ALI PRIJE ĆE PROĆI DUGO VRIJEME, I MI SE MOŽEMO JOŠ HILJADE I HILJADE GODINA ZABAVLJATI NA OVOM DRAGOM STAROM TLU.Izvrsno! Barem je prije stotinu godina postojao čovjek, koji je bio dovoljno dalekovidan, da shvati da je svijetu odzvonilo. Našem zapadnom sv i j e t u! Dok promatram figure ljudi i žena kako se nesvjesno kreću iza zatvorskih zidova, zaštićeni, iskopčani na nekoliko kratkih sati, zaprepašćujem se nad mogućnostima drame, koje su još uvijek sadržane u tim krhkim tijelima. Iza sivih zidova ima ljudskih iskri, a ipalk nikad ne dolazi do konflagra-cije. Jesu li to muškarci i žene, pitam samoga sebe, ili su to sjeme, sjene lutaka, koje vise s nevidljivih konaca? One se očigledno slobodno kreću, ali nemaju kamo ići. Slobodne su samo na jednom području, i tu mogu ići po slobodnoj voljd kamo hoće — ali još uvijelk nisu naučile kako da uzlete na krilima. Do danas nema snova, koji su uspjeli uzletjeti. Nijedan se čovjek nije rodio dovoljno lagan, dovoljno veseo, da napusti zemlju! Orlovi koji mašu svojim gigantskim krilima neko vrijeme, padaju s tres-kom na tlo. Oni nas vrtoglavo opijaju lepetom i pr-hanjem krila. Ostanite na zemlji, vi orlovi budućnosti. Nebesa smo istražili i ustanovili da su prazna. A što leži pod zemljom isto je tako prazno, ispunjeno kostima i sjenama. Ostanite na zemlji i plivajte još nekoliko stotina hiljada godina.A sada je tri sata ujutro, i mi smo doveli dvije drolje, koje se prevrću preko glave po golom podu. Fillmore se seta među njima gol, s kriglom u rukama, i njeg va mješina je napeta poput kože na bubnju, tvrde poput fistule. Sav pernod i šampanjac i konjak i anjou koji je polokao od tri poslijepodne248do sada, grgolji mu u crijevima kao kanalizacija. Djevojke prislanjaju uši na njegov trbuh, kao da je muzička kutija. Trebalo bi mu otvoriti usta žlicom za cipele i spustiti mu novac u prorez. Dok kanalizacija klokoće, čujem šišmiše kako izlijeću iz opatije, i san se pretvara u izvještačenu igru.Djevojke su se skinule, a mi ispitujemo.pod, da se uvjerimo, da im se neće kakva trijeska zabiti u stražnjicu. One su još uvijek u cipelama s visokim petama. Ali stražnjice! Stražnjice su im iznošene, istrugane, kao staklenim papirom, glatke, tvrde, sjajne poput biljarskih kugli ili lubanje gubavca. Na zidu je Monina slika: okrenuta je licem sjeveroistoku, u istoj liniji s Kraikowom, ispisanim zelenim tiskom. Na lijevo joj se nalazi Dordogna, zaokružena crvenom olovkom. Iznenada, vidim tamnu dlakavu pukotinu pred sobom, prorezanu u sjajno uglačanoj biljarskoj kugli; noge me drže poput škara. Samo jedan pogled na tu tamnu nezašivenu ranu, i duboka se pukotina u mom mozgu razjapi: sve slike i uspomene, koje su s trudom -ili nehotice klasificirane, složene pod etikete, dokumentirane, arhivira-ne, zapečaćene i obilježene, provale u bujici poput mravi, koji izlaze iz neke pukotine na pločnik; svijet se prestaje okretati, vrijeme se zaustavlja, slijed mojih snova je slomljen, rastapa se, i moja se utroba rasipa u ogromnom šizofreniičnom vodopadu, pražnjenje, koje me

120

ostavlja licem u lice s apsolutnim.Opet vidim one goleme rastvašene Piccasove majke, kojima su grudi prekrivene paucima, a njihove legende duboko skrivene u labirintu. I Molly Bloom koja kroz cijelu vječnost leži na prljavommadracu. Na zahodsibim vratima kurči nacrtani cr-\enom kredom, i madona koja se glasa cijelim dijapazonom boli. čujem divlji histerični smijeh, sobu pune buke, i tijelo, koje je bilo crno sjaji sada poput fosfora. Divlji, divlji, potpuno nesavladivi smijeh i ta pukotina koja mi se isto smije, smije mi se249kroz mahovinaste zaliske,s, smijehom koji bora sjajnu uglačanu površinu bili Ijar-ske kugle. Velika kurva i majka čovjeka s alkohooalom u žilama. Majka siviju drolja, pauk koji nas obrrrrnata u svom logariitmičkom grobu, nezasitni đavo, cijoQi me smijeh izaziva!Gledam duboko u ts^aj utonuli krater, bestraga izgubljeni svijet, i oujerrra kako zvone zvona, dvije oipatice na Place Staniisla&ais i minis užeglog maslaca pod njihovim haljinama,,-, manifest koji nikad nije štampam zato što pada k xiša, rat koji se vodi u ime plastične kirurgije, princac od Walesa koji leti avionom oko svijeta, odlikuJTgući grobove nepoznatih junaka. Svaki je šišmiš kojlfi izlijeće iz opatije izgubljena stvar, svalko stenjanje s i viika preko radija iz privatnih grobova prokletih..*. Sve iz te nezašivene rane, tog slivnika prokletstva, tt te kolijevke orno napučendh gradova, gdje se glaziba ioiideja utapa u hladnom salu, i iz zadavljenih utopija rxradta se Marni, biće, koje se dijeli između ljepote i rmužnoće, između svjetla i kaosa, klaun, koji kada spuemsti oči, postaje sam Sotona, a kada podigne pogled pcprema nebu, vidi maslacem premazanog anđela, puža s s krilima.Kad pogledam u tu pqpukotiou, vidim znak jednakosti, svijet u ravnoteži,ti, svijet sveden na ništicu, bez ostanka. Ne nišiticu n na koju je Van Norđen usmjerio svoju ručnu svjetetiljku, ne praznu pukotinu prerano razočarana čovje eka, nego prije arapsku ništicu, znalk iz kojeg izviwiru beskrajni matematički svjetovi, fulikmuim koji cfadirži u ravnoteži zvijezde i svjetle snove, i strojeve lakše od zraka i perolake udove i eksplozive koji suxmi ih proizveli. U tu pukotinu volio bih zaroniti do oaijiiju, i natjerati ih da se žestoko zavrte, te drage, šsSašave, metalurške oči. Dok oči budu kolutale, opet ćtcSu čuti riječi Dostojevslkoga, čuti ih kaiko se kotrljaijuuu sa stranice na stranicu, s najsitnijim opažanjima, s s najluđom introspekcijom, sa svim onim podtekstomrn bijede, koji se sada osjeća tek ovlaš, šaljivo, a sadais se nadima poput tona orgulja, dok srce ne prsne i ništa ne ostane osim blje-250štavog žarkog svjetla, blistavog svjetla koje razmasi rasplodno sjeme zvijezda. Priča o umjetnosti kojoj korijenje leži u pokolju.Kad pogledam dolje u tu izjebanu pizdu jedne kurve, osjećam pod sobom cijeli svijet, svijet koji tetura i mrvi se, svijet iskorišten i uglačan poput lubanje gubavca. Kaid bi postojao čovjek, koji bi se usudio da kaže sve što o tom svijetu misli, ne bi mu ostavili ni stopu zemlje, gdje da stoji. Kad se javi čovjek, svijet se stušti na njega i slomi mu kičmu ostavili ni stopu zemlje, gdje da stoji. Kad se ljudstva, koje se raspada, da bi čovjek mogao procvjetati. Nadgradnja je laž, a temelji su samo neizmjerni drhtavi strah.Ako se u intervalima stoljeća ipak pojavi čovjek s očajnim pogledom u oku, čovjek koji hoće da prevrne svijet na glavu, da bi stvorio novu rasu, ljubav koju on donosi svijetu pretvara se u žuč, i on postaje bič. Ako tu i tamo nailazimo na stranice koje eksplodiraju, stranice koje ranjavaju i razdiru, koje izazivaju stenjanje i suze i kletve, znaj da one dolaze od čovjeka uspravne kralježnice, čovjeka, kojemu su kao jedina

121

obrana preostale njegove riječi, i njegove su riječi uvijek jače nego lažljiva strašna težina svijeta, jače od svih sprava za mučenje koje kukavice izmišljaju da bi zgnječili čudo ličnosti. Kad bi se ijedan čovjek odlučio da prevede sve što mu se nalazi u srcu, da zabilježi ono što je stvarno njegov doživljaj, što je zbilja njegova istina, mislim da bi se svijet rasprsnuo, da bi se raspao u prašinu i nema boga, nema slučaja, nema volje, koja bi ga ponovo mogla sastaviti, prikupiti te krhotine, atome, neuništive elemente, od kojih je satkan svijet.U posljednjih četiristotine godina, sve otkad se pojavila posljednja nezasitna duša, posljednji čovjek koji je znao što znači ekstaza, vlada konstantno i uporno opadane čovjeka u umjetnosti, misli i djelovanju. Svijet je presahnuo; nije ostalo ni suhog prd-ca. Koji čovjek, imajući očajničko gladno oko, može251gajiti imalo poštovanja prema oviim vladama, zakonima, propisima, načelima, idealima, idejama, totemima i tabudma? Kad bi itko znao što znači rješavati zagonetku ove stvari, koju danas nazivamo »pukotinom« dli »rupom«, kad bi itko imao imalo osjećaja misterija u vezi s fenomenima, ikoje nazivamo »ob-scenim«, ovaj bi se svijet raspuknuo. Ovo je opsceni užas, presahli izjebani aspekt stvari, u kojem ova luda civilizacija dzgleda poput kratera. To je taj ogromni ponor ništavila koji zjapi, a koji kreativni duhovi i majfke rase nose između nogu. Kada se pojavi kakav gladni očajnički duh, i natjera morske praščiće da cvile, to je zato što zna gdje da postavi živu žicu spola, jer zna da se pod tvrdom ljušturom ravnodušnosti skriva ružna posjekotina, rana koja nikad ne zarasta. I on stavlja žrvu žicu ravno među noge, udara niže pojasa, spaljuje samu plodnicu. Nema nikakva smisla naticati gumene rukavice; sve s čim se može postupati hladno i razumno pripada ljušturi, a čovjek koji namjerava stvarati, uvijek zaranja duboko, u otvorenu ranu, u (truli obsceni užas. On prikapča svoj dinamo za najnježnije dijelove i ako samo krv i gnoj provale odatle, d to je nešto. Suhi, izjebani krater je obscen. Obscenija od bilo čega je inercija. Paraliza ze blasfemnija od najkrvavije psovke. Ako je ostala samo otvorena rana, ona mora provaliti, makar ne proizvela ništa drugo nego žabe krastače, šišmiše i homunkuluse.Sve se sabija u trenutak koji se dli konzumira ili ne konzumira. Zemlja nije jalova visoravan zdravlja i udobnosti, nego ogromna irasikvašena ženska baršunasta torza, koja se nadima, i raste poput oce-ansikih valova; ona treperi pod diijademom znoja i tjeskobe. Gola, i puna spola, ona se kotrlja među oblacima u ljubičastom svjetlu zvijezda. Cijela ona, od svojih darežljivih grudiju do blistavih bedara, žari bjesomučnim naporom. Ona se kreće između godišnjih doba i godina ogromnim skokovima, koje uzdižu torzo u paroksizmu bijesa, što čisti paučinu252s nebesa, ona se odmara na svojim kružnim putanjama s vulkanskim drhtajima. Ona je katkada poput srne, srne koja je pala u (klopku i leži čekajući usplahirana srca, da zazvone cimbali i zalaju psi. Ljubav i mržnja, očaj, samilost, bijes, gnušanje — što je sve to dzmeđu bluda planeta? Što je rat, bolest, okrutnost, teror, kad noć prikazuje ekstazu bezbrojnih žarkih sunaca? Što je ova tvar koju prežvaku-jemo u našim snovima, ako nije sjećanje na maglice koje se vrte i grozdove zvijezda?Mona mi je katkada znala reći u egzaltiranim napadima: »Ti si veliko ljudsko biće«, i premda me je napustila da ovdje propadnam, premda je ostavila pod mojim nogama ogromnu jamu praznine koja zjapi, riječi što leže u dnu moje duše poskakuju i osvjetljavaju sjene ispod mene. Ja sam čovjek izgubljen u gomili, kojemu se vrti u glavi od uskiptjelih svjetala, ništica, koja vidi da je sve oko njega svedeno na ruglo. Ljudi i žene koji prolaze kraj mene, užgani su sumporom, vratara u livreji boje kalcija otvaraju ždrijelo paikla, slava hoda na štakama, sitna u usporedbi s neboderima,

122

sažvakana u bezobličnu kašu, u zubaitim ustima strojeva. Hodao sam između visokih zgrada prema svježini rijeke i vidio kako svjetla izlijeću dzmeđu rebara kostura poput raketa. Ako sam ja zaista veliko ljudsko biće, kao što je ona rekla, što onda znači sva ova ropska idioterija oko mene? Ja sam čovjek s tijelom i dušom, imam srce ikoje nije zaštićeno čeličnom kasom. Imao sam svoje trenutke ekstaze i pjevao sam s gorućim iskrama. Pjevao sam o ekvatoru, o njenim nogama osutim crvenim maskom i otocima koji se gube s vida. Ali nitko me nije čuo. Top ispaljen preko Pacifika, gubi se u prostoru, jer je zemlja okrugla a golubovi lete naopačke. Vidio sam je kako me gleda preko stola s očima koje su se pretvorile u tugu; bol koja se širila prema unutra, prignječila je svoj nos o njenu kralježnicu; srž koja se skiselila u samilost, pretvorila se u tekućinu. Bila je lagana poput253lešine koja pluta u Mrtvom moru. Njeni su prsti krvarili od jada, a krv se pretvarala u sluz. S vlažnom zorom zazvonila su zvona, i na strunama mojih živaca zvona su bez prekida svirala a njihovi su jezici udarali u mom srcu, zvekećući željeznom zlobom. Čudno da zvona tako zvone, ali još čudnije je tijelo koje hoće da prsne, ova žena pretvorena u noć, i njene opake riječi koje progrizaju madrac. Kretao sam ise ispod ekvatora, čuo sam grozni smijeh hijena zelenih čeljusti, vidio šakala svilena repa, i pjegavog leoparda, sve životinje koje su ostale u Edenskom vrtu. A tada se njena tuga rasprostrta poput krme bojnoga broda, i težina njenog potonuća preplavila mi je uši. Sluzavo blato d safiri koji kližu, šljapčući kroz vesele neurone, i spdktar koji se raspada i brodski topovski tornjevi koji uranjaju. Cuo sam kako se topovska postolja okreću, meka poput labudske šape, i vidio ili kako bljuju i sline: nebesa su se otromboljila i zvijezde pocrnjele. Crni ocean koji krvari i sumorne zvijezde koje krvare komadićima svježoga mesa, dok iznad glava kruže ptice, iz halucinantnoga neba pada ravnoteža sa žbukom i grmljavinom iz povezanih očiju pravde. Sve što sam ovdje nabrojao kreće se na imaginarnim nogama duž paralela mrtvih orbita; sve što se vidi praznim dupljama razrasta se bujno poput trave u cvatu. Iz ništavila se podiže znak beskraja; ispod spirala, koje se beskrajno uzdižu, polako tone otvorena rupa. Zemlja i voda se spajaju, pjesma napisana mesom, snažnija od čelika ili granita. Kroz beskrajnu noć zemlja vitla prema nepoznatom stvaranju...Danas sam se probudio iz čvrstoga sna s kletvama veselja na usnama, s besmislenim blebetanjem na jeziku, ponavljajući u sebi poput litanije — »Fay ce que vouldras!... fay ce que voul-dras!« Učini bilo što, ali neka to stvara radost. Učini bilo što, ali neka to rodi ekstazom. Toliko stvari mi navire u glavu, kad to kažem samome sebi: slike, vesele, strašne, lude, luk i janje, pauk, rak,254sifilis, sa raskriljenim krilima i vrata maternice uvijek odškrinuta, uvijek otvorena, pripravna poput groba. Pohota, zločin, svetost: života mojih obožavanih, propast mojih obožavanih, riječi koje su ostavili iza sebe, riječi koje nisu dovršili; sve što su vukli za sobom, dobro i zlo, tugu, nesklad ,gorčiniu, sukobe koje su stvarali. Aid iznad svega, ekstazu!Neike stvari, stanovite stvari u vezi s mojim starim idolima izazivaju mi suze na oči: prekidi, nered, nasilje, a povrh svega mržnja koju su izazivali. Kad Tazmišljam o njihovim deformacijama, o monstruoznim stilovima koje su odabirali, o nesavršenosti i mučnosti njihovih djela, o kaosu i konfuziji u kojoj su se valjali, o preprekama koje su se oko njih gomilale, osjećam egzaltaciju. Svi su oni bili obzidani vlastitim izmetom. Svi ljudi, koji su previše komplicirani. Ovo je toliko istinito, da sam gotovo u napasti da kažem: »Pokažite mi čovjeka koji previše komplicira, pa ću vam pokazati velikog čovjeka!« Ono što se naziva njihovim prevelikim kompliciranjem, moj je par

123

rukava: to je znak bombe, to je sama borba na kojoj su napete sve strune, aureola i atmosfera nesukladnog duha. Ako mi pokažeete čovjeka, koji se izražava savršeno, neću vam reći da nije velik, ali ću vam reći da ine ne prMaoi... Nedostaju mu ona obilježja, koja stvaraju prepreke. Kad razmišljam da je pothvat, koji umjetnik impli-cite zadaje samome sebi, da obori postojeće vrijednosti, da od kaosa oko sebe stvora svoj vlastiti poredak, da zasije raskol i vrijeme, tako da se po emocionalnom oslobođenju oni koji su mrtvi mogu povratiti u život, tada se s radošću obraćam veliMma i nesavršenima, njihova me konfuzija hrani, njihovo mucanje je za moje uši božanska glazba. U predivno prenapuhanim stranicama koje slijede prekide, vidim brisanje sitnih natruha, prljavih tragova kukavica, lažaca, lopova, vandala, oskvrniitelja. U napreg-tim mišicama njihovih lirskih grla vidim nadljudski napor, koji se mora izvršiti da bi se ikolo okre-255nulo, da bi se nastavila vrtnja, tamo gdje je bila prekinuta. Iza svakodnevnih smetnji i nametanja, iza jeftine blistave zlobe slabih i inertnih, vidim kako stoji simbol snage protivne životu, i da onaj koji hoće da stvori poredak, koji želi da zasije raskol i nesklad, zato što je nadaren voljom, takav čovjek mora uvijek iznova da odlazi na lomaču i vješala. Iza plemenitosti njegovih gesta vidim kako izviruje sablast poruge: sve je to smiješno — i on nije samo subliman, nego i apsurdan.Nekad sam mislio da biti čovjek znači najveći cilj koji se imože imati, ali sada shvaćam da je to bilo usmjereno k mojoj propasti. Danas se ponosim što mogu reći da sam nečovječan, da ne pripadam ljudima i vladama, da nemam nikakve veze s uvjerenjima i načelima. Nemam nikakve veze sa škriputavom mašinerijom ljudskosti — ja pripadam zemlji! Govorim ovo, ležeći na jastuku, i osjećam kako mi rogovi klijaju iz sljepoočnica. Vidim svud oko sebe moje šašave pretke, kako plešu oko postelje, tješeći me, podstićuoi me, šibajući me svojim zmijskim jezicima, cereći mi se i rugajući svojim praznim lubanjama. Ja sam nečovječan! Kažem to s luđačkim haluci-nantnim cerenjem, i govorit ću to i dalje makar sjekire padale. Iza mojih riječi stoje sve one nacerene, porugljdve prazne lubanje, neke već odavno mrtve i nacerene, neke nacerene kao da im je izglavljena čeljust, neke dscerene strašnom grimasom, koja pred-skazuje i tumači sve ono što će se dogoditi ili što se dogodilo. Jasnije od svega vidim vlastitu nace-renu lubanju, vidim 'kostur ikako pleše na vjetru, zmije koje izviru iz trulog jezika, i naduvene stranice ekstaze, sluzave od izmeta. I pridružujem vlastitu sluz, moj izmet, moje ludilo, moju ekstazu velikom krugu koji teče kroz podzemne komore mesa. Sav ovaj nezvani neželjeni pijani ispljuvak beskrajno će teći kroz duhove onih, ikoji će se javljati u neiscrpnoj posudi, što sadržava povijest rase. Rame uz rame s ljudskom rasom produžuje se i jedna druga256rasa bića, neljudskih, rasa umjetnika koji, podbadani nepoznatim instinktima, uzimaju beživotnu masu ljudstva, i groznicom i vrijenjem, koje mu usađuju, pretvaraju to gnjecavo tijesto u kruh, a kruh u vino, i vino u pjesmu. Iz mrtvog gnojiva i tupe inercije oni uzgajaju pjesmu koja je poput zaraze. Vidim tu drugu rasu pojedinaca kako pljačka svemir, preokrećući sve naglavu, a noge im se uvijek kreću u krvi i suzama, ruke su im uvijek prazne, uvijek posižu i grabe negdje dalje, prema bogu van dohvata: ubijajući sve što im je na dohvatu da bi primirili čudovište, koje im izgriza utrobu. Vidim da kad oni čupaju kasu u naporu da razumiju, da dohvate to što je zauvijek nedohvatno, vidim da kad oni urlaju poput poludjelih zvijeri, bodu, kolju i deru, vidim da je tako pravo, da nema drugoga puta. Čovjek koji pripada toj rasi mora stajati na povišenom mjestu s besmislenim brbljarijama u ustima, i čupati vlastita crijeva. Tako je pravo i pravedno, jer mora tako! I sve što se ne dovine do ovog

124

užasnog prizora, sve što je manje strašno, manje užasno, manje ludo, manje pijano, manje zarazno, nije umjetnost. Ostalo je krivotvorina. Ostalo je ljudsko. Ostalo pripada životu i beživotnosti.Kada na primjer mislim o Stavroginu, mislim0 nekom božanskom čudovištu, koje stoji na takvom povišenom mjestu, bacajući nam svoju iskidanu utrobu. U opsjednutima zemlja drhti: Ono što se događa maštovitom pojedincu nije katastrofa, nego kataklizma u kojoj nestaje ogroman dio čovječanstva, zauvijek zbrisan. Stavrogin je bio Dostojevski, a Dostojevski je bio zbir svih onih kontradikcija, koje čovjeka ili paraliziraju ili ga uznose u visine. Za njega nije bilo svijeta previše niskog da bi u njega zašao, ni mjesta previše visokog da bi se na nj plašio popeti. On je prešao cijeli spektar od ponora do zvijezda, šteta je što nikad više nećemo imati prilike vidjeti čovjeka, koji stoji u samoj srži tajne1 svojim bljeskovima obasjava nam dubinu i beskraj tmine.17 Rtko\a obratna a257Danas sam svjestan svojih predaka. Ne moram konzultirati svoj horoskop, niti genealoško stablo. Ne znam ništa o stvarima koje su zapisane u zvijezdama ili u mojoj vlastitoj krvi. Znam samo da potječem od mitoloških osnivača rase. Čovjek koji prinosi svetu bocu usnama, zločinac koji kleči na tržnici, nevini koji otkriva da sve lešine zaudaraju, luđak koji pleše s munjom u rukama, fratar koji podiže suknje da bi se popisao na svijet, fanatik koji prevrće po knjižnicama da bi pronašao Riječ — svi oni su stopljeni u meni, svi oni čine moju konfuziju, moju ekstazu. Ako sam nečovječan, to je zato što se moj svijet prelio preko ljudskih granica, zato što biti čovjekom znači siromašnu, bijednu žalosnu situaciju, ograničenim čulima, ograđenu moralom i zakonima, definiranu banalnostima i frazama. Slijevam lozin sok u svoje ždrijelo i nalazim u njemu mudrost, ali mudrost se ne rađa od loze, svoje pijanstvo ne dugujem vinu ...Htio bih da posjetim one uzvišene planinske goleti, gdje čovjek umire od žeđi i hladnoće, onu van-vremensku povijest, onaj apsolut vremena i prostora gdje ne postoji ni čovjek, ni zvijer, ni bilje, gdje čovjek silazi s uma od samoće, gdje je jezik naprosto puste riječi, gdje je sve izglavljeno, nepovezano, u raskoraku s vremenima. Hoću svijet muškaraca i žena, stabala koja ne govore (zato što se previše govori u ovom svijetu i ovako!), rijeka koje te odnose na mnoga mjesta, ne rijeka koje su samo legende, nego rijeka koje te dovode u dodir s drugim muškarcima i ženama, s arhitekturom, vjerom, biljem i životinjama — rijeka koje na sebi imaju čamce, i u kojima se ljudi utapaju, ne utapaju se u mitovima i legendama i knjigama i prašini prošlosti, nego u vremenu i prostoru i povijesti. Hoću rijeke koje stvaraju oceane, kao što su Shakespeare ili Dante, rijeke koje nisu presahle u pustoši prošlosti. Oceane, da! Dajte, da imamo više oceana, novih oceana koji prekrivaju prošlost, oceana koji stvaraju nove258geološke formacije, nove topografske prizore i čudne, zastrašujuće kontinente, oceane koji istovremeno razaraju i konzerviraju, oceane po kojima možemo ploviti, uputiti se prema novim otkrićima, novim obzorima. Dajte da imamo više oceana, više potresa, više ratova, više katastrofa. Dajte da imamo svijet muškaraca i žena s dinamima između nogu, svijet prirodnog bijesa, strasti, akcije, drame, snova, ludila, svijet koji proizvodi ekstazu a ne suhi prdež. Vjerujem da se danas više nego ikada prije mora težiti prema knjizi čak ako u njoj postoji samo jedna velika stranica: moramo se dati u potragu za fragmentima, krhotinama, komadićima odsječenog nokta, bilo čim što u sebi ima žicu rudače, bilo čim što može uskrsnuti tijelo i dušu.

125

Može biti da smo osuđeni, da za nas nema nade, za nikoga od nas, ali ako je tome tako, onda se dajmo u posljednji agonijski, krvavi urlik, kriještanje izazova, ratni poklič! Odbacimo tužaljke! Odbacimo elegije i jadikovke! Odbacimo biografije i povijesti, knjižnice i muzeje! Nek mrtvaci jedu mrtvace. Neka mi živi plešemo oko ruba kratera, posljednji ples izdišući. Ali ples!»Volim sve što teče«, rekao je veliki slijepi Mil-ton o našim vremenima. Mislio sam o njemu jutros kad sam se probudio s velikim krvavim pokličem radosti: mislio sam o njegovim rijekama i stablima i cijelom tom moćnom svijetu koji on istražuje. Da, rekao sam u sebi, i ja volim sve što teče: rijeke, kanalizaciju, lavu, spermu, krv, žuč, riječi, rečenice. Volim kontraceptivnu tečnost, kada teče iz klistira. Volim bubrege s njihovim bolnim kamencima, šljunkom i svim ostalim; volim mokraću, koja se vrelo izlijeva, i triper koji se beskrajno cijedi. Volim riječi histerije, rečenice koje teku poput di-zenterije i zrcalo svih bolesnih slika duše; volim velike rijeke poput Amazonke i Orinoka, gdje poludjeli ljudi poput Moravagine plove kroz snove i legende u otvorenom čamcu i utapaju se u slijepoj259delti rijeke. Volim sve što teče, čak i menstrualni tok koji odnosi sjeme, neplodno. Volim zapise koji teku, bili oni hijeratični, ezoterični, perverzni, polimorfni ili unilateralni. Volim sve što teče, sve što u sebi ima vrijeme i postajanje, sve što nas vraća u početak, gdje nikada nema kraja: žestinu proroka, opscenost koja je ekstaza, mudrost fanatika, svećenika s beskrajnim litanijama, prostačke riječi kurve, pljuvačku koja pluta kanalima, mlijeko iz ženske sise i gorki med koji se izlijeva iz maternice, sve što teče, topi se, rastapa i razilazi, sva sluz i prljavština, da je i sam tok pročišćen, da se gubi trag izvora, i stvara se ogromni krug prema smrti i rastapanju. Ogromna incestuozna želja jest teći, ujedinjen s vremenom, stopiti veliku sliku onoga što je s druge strane, s ovim što je ovdje i sada. Suluda, samoubilačka želja, koju riječi konstipiraju, a misao paralizira.XIVBližila se Božična zora, kad smo se vratili kući iz Rue d'Odessa s dvije Crnice iz telefonske centrale. Vatra se zagasila, a mi smo bili toliko umorni, da smo se zavukli u postelju, ne skidajući odijelo. Moja Crnica, koja je cijele večeri skakala poput leoparda, odmah je čvrsto zaspala, još dok sam se penjao na nju. Neko vrijeme sam radio oko nje, kao što čovjek radi oko osobe, koja se utopila ili ugušila. Onda sam digao ruke, pa i sam čvrsto zaspao.U toku cijelih praznika pili smo šampanjac, u podne i navečer — najjeftiniji i najbolji šampanjac. Oko nove godine morao sam otići u Dijon, gdje su mi ponudili beznačajno mjesto profesora engleskog, na osnovu izmjene, jednog od onih francusko--američkih prijateljskih angažmana, koji su napravljeni valjda zato da bi se unapređivalo razumijevanje i dobra volja između bratskih naroda. Fillmore je bio daleko oduševljeniji imenovanjem nego ja — on je zato imao i razloga. Za mene je to bio samo premještaj iz jednog čistilišta u drugo. Preda mnom nije bilo budućnosti; posao se čak nije ni plaćao. Čovjek se valjda morao smatrati sretnim što uživa u povlastici da širi bibliju francusko-američkog prijateljstva. Bilo je to namještenje za sina kakvog bogataša.Uoči moga odlaska dobro smo se proveli. Pred zoru je počeo padati snijeg: hodali smo od jedne četvrti do druge, opraštajući se od Pariza. Prola-261zeći ulicom St. Dominique iznenada smo naišli na mali trg i pred nama se uzdigla Eglise St. Clotilde. Ljudi su išli na misu. Fillmore, kojemu je glava bila još malo mutna, čvrsto je odlučio da ide na misu. »Da se malo zabavimo!« kao što je rekao.

126

Osjećao sam se pomalo neugodno; u prvom redu nikada nisam bio na misi a drugo, izgledao sam iscrpljeno i osjećao se iscrpljeno. I Fillmore je izgledao prilično izmučeno, i još neuglednije od mene; njegov veliki kačket bio je okrenut štitnikom prema stražnjici, a kaput mu je bio pun pilovine iz posljednjeg lokala u kojem smo bili. Ipak smo stupili unutra. Najgore što nam se može dogoditi, jest da nas izbace.Bio sam toliko zaprepašten prizorom, koji je pozdravio moje oči, da sam izgubio svu nelagodnost. Trebalo mi je nešto vremena da se prilagodim mutnom svjetlu. Spoticao sam se iza Fillmorea, držeći se njegova rukava. Sablasna, nezemaljska buka napala mi je uši, nekakvo šuplje brajanje, koje se podizalo iz hladnog popločenja. Bio je to ogromni sumorni grob, kroz koji su prolazili žalobnici. Nekakvo predsoblje podzemnog svijeta. Temperatura oko deset iznad ništice. Nije bilo glazbe osim te neodređene žalopojke, koja se stvarala u podzemlju — poput milijuna glava cvjetače, koje zavijaju u tami. Ljudi u mrtvačkim pokrovima žvakali su riječi s onim beznadnim, bijednim izrazima prosjaka, koji pružajti ruke u transu i mumljaju nerazumljivu prošnju.Znao sam da postoji ovako nešto, ali čovjek isto tako znade da postoje klaonice i mrtvačnice i sobe za seciranje. Čovjek instinktivno izbjegava ta mjesta. Na ulici sam često prolazio kraj kakvog svećenika s molitvenikom u rukama, koji marljivo uči napamet svoje rečenice. Idiot, rekao bih u sebi, i ostao kod toga. Na ulicama čovjek se susreće sa svakakvim oblicima paranoje, a svećenik nikako nije najupadljiviji od tih oblika. Dvije hiljade godina262toga, tupo nas je naviklo na idioteriju. Ali, kada te iznenada nešto baci u samo središte njegova područja, kad vidiš mali svijet gdje svećenik funkcionira poput budilice, čovjek ima potpuno drukčije doživljaje.Na trenutak mi je sve to slinjenje i micanje usnica gotovo počelo nešto da znači. Nešto se događa, neka vrsta nijeme predstave, koja i ako me ni]"e potpuno prenerazila, ipak me je privremeno opčinila. U cijelom svijetu, gdje god postoje ove slabo osvijetljene grobnice, odvija se ovaj nevjerojatni prizor — ista prosječna temperatura, isti su-mračni sjaj, isto zujanje i brujanje. Po cijelom kršćanskom svijetu, u stanovite, za to predviđene sate, ljudi u crnom sviiaiu se pred oltarom, gdje se podiže svećenik s malom knjižicom u jednoi ruci i zvoncem za večeru ili bočicom za parfem, u dmsoj i mrmlja im na jeziku, koii, čak i kad bi bio raru-mljiv. rte bi viSe sadržavao ni trasa kakvom znače-niu. Blaeosivlie ih. naivjeroiatniie. Bla^oslivlie ze-mliu, blaeoslivlie vladara, blasoslivlie oru?ie i ratne brodove i municiju i ručne bombe. Na oltaru ga okružuju mali dječaci, odjeveni poput anđela božjih, koji pjevaju alt i sopran. Nevina janjad! Svi u suknjicama, bespolni, poput i samog svećenika, koji je pride obično kratkovidan i ravnih stopala. Krasan primjerak hermafroditizma. Spol na uzici, koji pleše po melodiji u jebi-ga-molu.Promatrao sam koliko sam mogao u sumrač-nom svjetlu. Prizor me je u isto vrijeme opčaravao i zaprepaštavao. Po cijelom civiliziranom svijetu, mislio sam u sebi. Po cijelom svijetu. Fantastično. Kiša ili sunce, tuča, snijeg ili susnježica, gromovi, munje, rat, glad i kuga — stvar se ne mijenja ni za trun. Uvijek ista prosječna temperatura, isto besmisleno blebetanje, iste visoke crne cipele i anđelčići božji koji pjevaju sopran i alt. Kraj izlaza mala kutija s prorezom — da bi se nastavilo božansko djelo. Tako da božji blagoslov može da poput kiše padne263na kralja i domovinu, na ratne brodove i jake eksplozive, na tenkove i avione, tako da radnik ima više snage u rukama, snage da kolje konje, i krave i ovce, snage da buši rupe u željeznim rešetkama, snage da prišiva dugmeta na hlačama drugih ljudi,

127

snage da prodaje mrkve i šivače strojeve i automobile, snage da trijebi kukce i čisti staje i iskrcava kante sa smećem i riba zahode, snage da piše naslove u novinama i da buši karte u podzemnoj željeznici. Snage... Snage. Sve ovo buncanje, micanje usnica, i previjanje samo da bi se smoglo malo snage!Premještali smo se s jednog mjesta na drugo, razgledavajući prizor s onom jasnoćom i bistrinom, koja se katkada javlja nakon cijelonoćnog Iumpanja. Mora da smo bili prilično sumnjivi, budući smo tako njuškali uokolo, podignutih ovratnika na kaputima, nijednom se ne prekriživši, nijednom ne po-maknuvši usne, osim da šapnemo kakvu bezočnu primjedbu. Možda bi sve prošlo a da to nitko ne primijeti, da Fillmore nije uporno nastojao da prođe kraj oltara usred ceremonije. Tražio je izlaz i vjerojatno mu je na pameti bilo da kad je već kod toga temeljito pogleda najsvetije od svetoga, da ga pogleda, da kažemo u gro planu. Već smo uspjeli da se bez zapreke provučemo i kretali smo se prema pukotini svjetla, koja mora da je pokazivala izlaz, kada je iz tame iznenada istupio svećenik i stao nam na put. Upitao nas je kamo idemo i što radimo. Mi smo mu prilično pristojno rekli da tražimo izlaz. Rekli smo »izlaz« engleski jer smo u tom času bili toliko iznenađeni, da se nismo mogli sjetiti francuske riječi za izlaz. Bez riječi odgovora, on nas je čvrsto zgrabio za ruku i otvarajući vrata — bila su to neka pokrajna vrata, — gurnuo nas je i mi smo se isko-trljali u zasljepljujuće svjetlo dana. Dogodilo se to tako naglo i neočekivano, da smo bili potpuno omamljeni, kad smo izašli na pločnik. Napravili smo nekoliko koraka, trepćući očima, a onda se obojica264instinktivno osvrnuli. Svećenik je još uvijek stajao na stepenicama, blijed poput sablasti, mršteći se kao sam vrag. Mora da je bio vraški ljut. Kasnije, kad sam o tom razmislio nisam mu to mogao nimalo zamjeriti. Ali u tom času, videći ga tako u njegovoj dugoj suknji i maloj kapici na vrhu lubanje, činio mi se tako smiješnim, da sam prasnuo u smijeh. Pogledao sam Fillmorea, i on se počeo smijati. Cijelu minutu stajali smo tako smijući se u lice tom jadnom pederu. Bio je tako smućen, vjerujem, da načas nije znao što da radi. Ipak, krenuo je naglo niz stepenice, mašući u trku šakom, kao da nam ozbiljno prijeti. Kad je izašao iz ograde, bio je već u galopu. Tada me je već neki instinkt samoodržanja upozorio, da pobjegnem. Zgrabio sam Fillmorea za rukav od kaputa i počeo trčati. On je govorio poput kakvog idiota: »Ne, ne! Neću bježati!« — »Hajde!« urlikao sam, »gubimo se odavde dok ima vremena. Onaj klipan je lud sto gradi.« I mi smo pobjegli, što su nas brže noge nosile.Na putu u Dijon, još sam se uvijek smijao tom događaju, i misli su mi se obratile na komični slučaj ponešto slične prirode, koji se zbio za vrijeme mog kratkog boravka u Floridi. Bilo je to za vrijeme slavnoga Booma kada sam kao i hiljadu drugih bio neoprezno uhvaćen. Pokušavajući da se izvučem, zapeo sam zajedno s jednim svojim prijateljem u samom grlu boce. Jacksonville, gdje smo se nasukali oko šest tjedana, bio je praktički u opsadnom stanju. Svaka skitnica na zemlji, i mnoštvo ljudi koji nikad prije nisu bili skitnice, kao da su svi zalutali u Jacksonville. Udruženje kršćanske mladeži, vojska spasa, vatrogasne stanice, policijske stanice, hoteli, prenoćišta, sve je bilo puno. Do posljednjeg mjesta, i posvuda su visjeli natpisi, koji su na to upozoravali. Stanovnici Jacksonvillea su toliko na to otvr-dli, da mi se činilo da uokolo šetaju u oklopima. Bila je to kao obično stvar hrane. Hrane i mjesta za spavanje. Hrana je dolazila s juga, puni vlakovi265hrane — naranača i grape-fruita i svakakvih sočnih jestvina. Znali smo se šuljati oko željezničkih skladišta, tražeći trulo voće — ali čak je i to bilo rijetko. Jedne večeri, u očajanju, odvukao sam svog prijatelja Joea u neku sinagogu za vrijeme službe. Bila

128

je to reformirana kongregacija i rabbi je ostavio na mene prilično ugodan utisak. Osvojila me i glazba— one prodorne židovske žalopojke. Čim je služba završila, pošao sam u rabbinovu sobu i zatražio da s njim razgovaram. Primio me prilično pristojno,— sve dok nisam razjasnio što hoću. Tada se on strašno preplašio. Samo sam ga pitao malu pripomoć za mog prijatelja Joea i sebe. Po načinu kako me pogledao, Čovjek bi pomislio da sam zatražio da iznajmim sinagogu, da bi od nje napravio kuglanu. Povrh svega, on me iznenada otvoreno zapita, jesam li Židov ili nisam. Kad sam odgovorio da nisam, činilo se da je izvan sebe. Zašto sam, molim lijepo, došao židovskom pastoru za pomoć? Naivno sam mu rekao da sam oduvijek gajio više vjere u Zidove nego u nežidove. Rekao sam to skromno, kao da je to jedan od mojih osobenih nedostataka. A osim toga bila je to istina. Ali to mu nije nimalo polaskalo. Ne, gospodine moj. Bio je užasnut. Da bi me se riješio, napisao je cedulju upravništvu vojske spasa. »Na to se mjesto morate obratiti« rekao je i posleno se okrenuo, da bi se brinuo za svoje stado.Vojska spasa nam naravno nije mogla dati ništa. Da smo svaki imali po četvrt dolara mogli bi nam iznajmiti madrac na podu. Ali mi obojica nismo imali ni deset centi. Otišli smo u neki park i ispružili se na klupi. Sipila je kiša, i pokrili smo se novinama. Nije prošlo ni pola sata, valjda, kad eto ti policajca, i ne dajući nam ni riječi upozorenja, počeo nas je tako energično tući, da smo za tren oka bili na nogama, čak i pomalo plesali, premda nismo bili nimalo raspoloženi za ples. Osjećao sam se tako vraški bijedno i jadno, tako potišteno, gadno,266kad me je po stražnjici izmlatio onaj slaboumni gad, da sam bio u stanju podići u zrak gradsku vijećnicu.Sutradan ujutro, da bismo sredili račune s tim gostoljubivim pasjim sinovima, svježi i umiveni predstavili smo se rano ujutro na vratima katoličkog župnika. Ovoga puta pustio sam da govori Joe. Bio je Irac, i znao je malo njihov šatro. Imao je blage plave oči, i mogao je malo prosuziti, kad je htio. Neka sestra u crnini otvorila nam je vrata; ali nije nas pozvala da uđemo. Čekali smo u veži, dok ona ne pozove časnog oca. Za nekoliko trenutaka je došao, taj časni otac, pušući kao lokomotiva. A što to mi molim lijepo želimo, da ga smetamo u ovaj rani jutarnji sat? Nešto za jelo i mjesto za spavanje, odgovorili smo nevino. A odakle smo se dovukli ovamo, smjesta nas je upitao časni otac. Iz New Yorka, je li? Onda nam je najbolje da se i vratimo tamo što brže možemo, momci moji, i ne trošeći dalje riječi taj krupni, podbuhli gad s licem repe tresnuo nam je vratima u lice.Oko sat kasnije, lutajući bespomoćno uokolo poput dva pijana jedrenjaka, slučajno smo opet prošli kraj župnog dvora. I bogami, vidimo mi tu debelu odvratnu repu, kako natraške izlazi iz jedne uličice u limuzini! Kad je projurio kraj nas, puhnuo nam je oblak dima u lice. Kao da nam kaže: »Evo, to je za vas!« Bila je to krasna limuzina, s dvije gume odostrag, a časni ju je otac vozio, sjedeći za volanom s velikom cigarom u ustima. Mora da je to bila Corona-Corona, bila je tako krupna i sočna. Vidi se da mu dobro ide i da tu nema lijevo-desno. Kao da sam vlastitim očima vidio kako mu sok od mesa curi s usnica — dok puši veliku cigaru s aromom od pedeset centi.Cijelim putem u Dijon podsjećao sam se na prošlost. Razmišljao sam o svim stvarima koje sam mogao reći i učiniti, a koje nisam rekao ni učinio, u onim gorkim trenucima poniženja, kada čovjek, da bi zamolio za koricu kruha mora biti manji od267crva. I ako sam bio trijezan kao riba, još uvijek sam se gnjevio na te stare uvrede i povrede. Još uvijek sam osjećao onaj udarac po stražnjici, kojim me počastio

129

policajac u parku — premda je to bila naprosto sitnica, moglo bi se reći mala plesna po-duka. Prolutao sam cijele Sjedinjene Države, zalazio u Kanadu i Meksiko. Svugdje ista priča. Ako hoćeš kruha, moraš se upregnuti, krenuti strojevim korakom. Po cijelom svijetu siva pustinja, sag od čelika i cementa. Proizvodnja! Više kračuna i kvaka, više bodljikave žice, više pseće hrane, više kosilica za travu, više kugličnih ležajeva, više razornih eksploziva, više tenkova, više otrovnih plinova, više sapuna, više zubne paste, više novina, više odgoja, više crkava, više knjižnica, više muzeja. Naprijed! Vrijeme žuri. Embrio se gura kroz otvor maternice, i čak nema nimalo pljuvačke da mu olakša prolaz. Suho rođenje, koje ga guši. Nema jauka, nema ni cvrkuta. Salut au monde! Pozdrav dvadeset i jednog topa, koji pucaju iz rectuma. »Nosim šešir kako mi se hoće, u kući ili na ulici«, rekao je Walt. Bilo je to vrijeme kada si još uvijek mogao naći šešir koji ti pristaje glavi. Ali vrijeme prolazi. Da bi sad dobio šešir koji ti pristaje moraš poći na električnu stolicu. Oni ti stave mali šeširić na lubanju. Pristaje kao saliven, zar ne? Ali nije važno! Pristaje.Moraš živjeti u čudnoj zemlji kao što je Francuska, kretati se po meridijanu koji dijeli hemisfere života i smrti, da bi znao kakva te neproračunljiva budućnost čeka. Električno tijelo! Demokratska duša! Poplava! Sveta majko božja, što znači sve to sranje? Zemlja je spaljena i ispucana. Muškarci i žene spuštaju se zajedno poput jata lešinara na smrdljivu strvinu, da bi se parili i ponovo razletili svijetom. Lešinari koji se ruše iz oblaka poput teškog kamenja. Pandže i kljun, eto to smo mi! Ogromni crijevni aparat s nosom za mrtvo meso. Naprijed! Naprijed bez milosrđa, bez sućuti, bez ljubavi, bez opraštanja. Ne traži milosti i ne daj je268nikome! Više bojnih brodova, više otrovnih plinova, više razornih eksploziva! Više gonokoka! Više streptokoka! Više strojeva za bombardiranje! Više i više svega — dok se cijela ta jebena mašinerija ne razleti u paramparčad, a i zemlja s njom!Izašavši iz vlaka, smjesta sam uvidio da sam počinio subdonosnu pogrešku. Licej se nalazio nedaleko kolodvora; prošetao sam glavnom ulicom u ranom zimskom sumraku, tapkajući putem prema svom odredištu. Padao je lagani snijeg, stabla su blistala od mraza. Prošao sam kraj dvije ogromne prazne kavane koje izgledaju poput turobnih čekaonica. Šutljiva prazna turobnost — eto, takav su dojam na mene ostavile. Beznadni provincijski grad, gdje se gorušica proizvodi na teretne vagone, u bu-radima, u konzervama, bačvicama ili loncima i zgodnim malim vrčićima.Od prvog pogleda na licej sav sam se naježio. Bio sam toliko neodlučan, da sam se na ulazu zaustavio da bih sam sa sobom raspravio da li da uđem ili ne. Ali budući da nisam imao novaca za povratnu kartu, nije imalo mnogo smisla da o tome razmišljam. Na trenutak sam pomislio da pošaljem telegram Fillmoreu, ali našao sam se u nedoumici, pod kakvom izlikom da to učinim. Preostalo mi je samo da uđem, sklopivši oči.Monsieur le Proviseur je slučajno bio vani — rekli su mi, da je njegov slobodni dan. Neki mali grbavac mi je prišao i ponudio se da će me otpratiti do ureda monsieura le Censeura, koji je njegov zamjenik. Hodao sam malo iza njega, fasciniran grotesknim načinom, na koji je šepao. Bio je pravo malo čudovište, kako se može vidjeti u trijemu svake pišljive katedrale u Evropi.Ured m. le Censeura bio je velik i gol. Sjeo sam na tvrdu stolicu, da čekam, dok je grbavac nekud strjelovito odjurio da ga potraži. Osjećao sam se gotovo kao kod kuće. Atmosfera ovog mjesta živo me je podsjećala na stanovite dobrotvorne kan-269celarije u Sjedinjenim Državama, a gdje sam znao satima sjediti, čekajući da dođe kakav slatkorje-čivi gad i da me ispita.

130

Iznenada su se vrata otvorila, i skakutavim korakom ulepršao je m. le Censeur. Učinio sam sve u svojoj moći da potisnem kikot. Nosio je isti kaput od fraka, kakav je nekad imao Boris, a preko čela mu je visjela kosa, nekakva pljuvačkom zaglađena kovčica, kakvu je možda mogao nositi Smer-djakov. Ozbiljan i oštar, s risjim okom, on nije gubio riječi da bi me razveselio ili ohrabrio. Smjesta je iznio liste na kojima su bila popisana imena studenata, sati, lekcije, i sve ostalo, pedantnim rukopisom. Rekao mi je koliko mi se propisuje ugljena i drveta, i nakon toga me je spremno obavijestio, da u svoje slobodno vrijeme mogu činiti što god mi se sviđa. Ovo posljednje, bila je prva lijepa riječ koju sam od njega čuo. To mi je opet toliko vratilo samopouzdanje, da sam na brzinu u sebi izmo-lio molitvu za Francusku — za vojsku i mornaricu, sistem školovanja, bistroe, cijeli bogom prokleti cirkus.Kad se završio ovaj fol-de-rol, zazvonio je malim zvoncem, na što se spremno pojavio grbavac, da bi me odveo u ured monsieura l'Economa. Ovdje je atmosfera bila ponešto drukčija. Više nalik teretnoj postaji, s prtljažnim listama i gumenim žigovima posvuda, i podbuhlim činovnicima koji slomljenim perima škrabaju po ogromnim nezgrapnim knjižurinama. Kad mi je odmjerena moja porcija ugljena i drveta, grbavac i ja smo odmarširali s jednim tačkama prema spavaonici. Dobio sam sobu na najvišem katu, u istom krilu gdje i p i o n s. Situacija je poprimala komičan aspekt. Nisam znao više ,ko-ga vraga da očekujem. Možda pljuvačnicu. Cijela stvar je jako smrdila na pripremu kakvog vojnog pohoda; nedostajali su samo naprtnjača i puška — i metak u glavu.270Soba koju su mi dodijelili bila je prilično velika s malom pećicom na koju je bila prikopčana iskrivljena cijev, koja je stvarala lakat upravo iznad željeznog ležaja. Veliki sanduk za drva i ugljen stajao je kraj vrata. Prozori su gledali na niz bijednih kućica, načinjenih od kamena, gdje su živjeli trgovac, pekar, postolar, mesar i drugi — sve klipani imbecilna izgleda. Pogledao sam preko krovova prema golim brežuljcima, po kojima se kotrljao vlak. Sirena lokomotive zakriještala je žalosno i histerično.Kad mi je grbavac zapalio vatru, raspitao sam se o njupi. Još uvijek nije bilo vrijeme za večeru. Bacio sam se na postelju, ne skidajući ogrtač i prekrio se pokrivačima. Kraj mene je bio vječiti škriputavi noćni ormarić, u kojemu se sigurno negdje skriva vrčina. Postavio sam budilicu na stol i promatrao kako minute otkucavaju. S ulice je dopiralo plavi-často svjetlo u ovu jamu od sobe. Slušao sam kamione, kako štropoću, promatrajući dokono peć usred sobe, na lakat cijevi, koji je bio pričvršćen komadićima žice. Naročito me zanimala kištra za ugalj. Nikada u životu nisam stanovao u sobi s kištrom za ugalj. Nikada u svom životu nisam ložio vatru ili poučavao djecu. Niti sam, kad smo već kod toga, ikada u životu nešto radio bez plaće. Osjećao sam se istovremeno slobodan i zarobljen — upravo kao što se čovjek osjeća neposredno prije izbora, kad su kandidirani sve sami lupeži, a ti si se zavjetovao da glasaš za pravog čovjeka. Osjećao sam se kao naj-mljenik, kao poslužnik za sve, kao lovac, kao skitnica, kao rob na galiji, kao pedagog, kao crv i uš. Bio sam slobodan, ali su mi udovi bili okovani. Demokratska duša s bonom za besplatni ručak, ali bez moći kretanja, bez glasa. Osjećao sam se poput me-kušca prikucanog na dasku. A povrh svega, osjećao sam glad. Kazaljke su se kretale vrlo polako. Preostalo mi je još da straćim deset minuta prije nego budilica zazvoni. Sjene u sobi su potairmjele. Posta-271lo je strašno tiho, napeta tišina koja mi je išla na živce. Male gomilice snijega prilijepile su se uz prozorska stakla. Izdaleka je lokomotiva kriještavo vri-snula. A

131

zatim opet mrtva tišina. Peć se počela žariti, ali od nje nije dopiralo nimalo topline. Počeo sam se plašiti da bih mogao zadrijemati i propustiti večeru. To bi moglo značiti da ću ležati budan cijele noći s praznim želucem. Uhvatila me panika.Trenutak prije nego što će zazvoniti gong, skočio sam iz postelje i zaključavši vrata iza sebe, pojurio sam niz stepenice u dvorište. I tu sam se izgubio. Jedan pravokutnik za drugim, jedno stepenište za drugim. Lutao sam kroz zgrade, panički tražeći trpezariju. Prošao sam kraj dugog niza mladića koji su u redu marširali bog zna kamo; kretali su se poput lancem vezanih robova, a na čelu im je stupao gonič robova. Konačno sam ugledao nekog tipa energična izgleda, s polucilindrom koji se uputio prema meni. Zaustavio sam ga, da ga pitam da mi pokaže put u trpezariju. Slučajno sam zaustavio pravog čovjeka. Bio je to m. le Proviseur, i činilo se da je oduševljen što je ovako na mene slučajno naišao. Odmah me je pitao, da li sam se udobno smjestio, da li mi može bilo kako pomoći. Rekao sam mu da je sve na mjestu. Samo što je malo hladnjikavo, usudio sam se dodati. On me je uvjeravao, da je ovo vrijeme prilično neobično za ovo doba. Tu i tamo bude magle, i malo snijega, a zatim biva neko vrijeme zbilja neugodno, i sve u tom smislu. Neprestano me je držao za ruku, vodeći me prema trpezariji. Činio mi se vrlo pristojnim momkom, čovjek na svom mjestu, mislio sam. Pošao sam čak tako daleko, da sam povjerovao, da ću se možda kasnije s njim i zbližiti, da će me možda s vremena na vrijeme pozvati u svoju sobu, kad dođu mrazne, hladne noći, i da će mi napraviti vrući grog. Zamišljao sam svakakve prijateljske stvari u nekoliko trenutaka, koji su nam bili potrebni, da stignemo do vrata trpezarije. Ovdje, dok mi je duh jurio brzinom od mi-272Ije na minutu, on se iznenada samnorn rukovao i podigavši malo svoj šešir, zaželio mi laku noć. Bio sam toliko zbunjen, da sam i ja prstom dotaknuo kapu. Učinio sam to kako i priliči, što sam uskoro otkrio. Kad god čovjek prođe kraj nekog profesora, ili čak kraj m. l'Economa, podiže šešir. Kraj istog čove može proći i deset puta dnevno. Svejedno. Moraš odati pozdrav, makar ti je šešir otrcan. Tako se pristoji.Svakako, pronašao sam trpezariju. Bila je nalik na kliniku u East Sideu, s opločenim zidovima, go-Jim žaruljama i mramornim stolovima. I naravno, s velikom peći, koja ima cijev na lakat. Večera se još nije služila. Neki bogalj jurio je uokolo s tanjurima, noževima, vilicama i bocama vina. U uglu se nalazilo nekoliko mladića, koji su živahno razgovarali. Prišao sam im i predstavio se. Oni su me dočekali vrlo srdačno. Zapravo i previše srdačno. Nisam mogao shvatiti o čem se radi. Za tren oka, soba se počela puniti; brzo su me upoznali sa svima. Tada su stvorili oko mene krug, i napunivši čaše, počeli pjevati...»L'autre soir l'idee m'est venueCre nom de Zeus d'enculer un pendu;Le vent se leve sur la potence,Voila mon pendu qui se balance,J'ai du l'enculer en sautant,Cre nom de Zeus, on est jamais content.Baiser dans un con trop petit,Cre nom de Zeus, on s'ecorche le vit;Baiser dans un con trop large.On ne sait pas ou l'on decharge;Se branler etant bien emmerdant,Cre nom de Zeus, on est jamais content.«Uz ovo, Quasimodo je najavio večeru.Les surveillants su bili vesela grupa. Bio je tu neki Kroa koji je podrigivao poput

132

svinje, i uvijek glasno prdnuo, kad bi sjedao za stol. Mogao je18 Rakova obratnica 273prdnuti trinaest puta redom, obavijestili su me. Drži rekord. Onda je tu bio monsieur le Prince, atleta, koji je rado oblačio smoking uveče kad bi izlazio u grad; imao je krasan ten, kao kakva djevojka, i nikada nije pio ni kapljicu vina, niti čitao išta što bi ma moglo opteretiti mozak. Do njega je sjedio Petit Paul, iz Midija, koji nije mislio ni o čemu drugome nego o pički; običavao je svakoga dana reći — »a partir de jeudi je ne parlerai plus de femmes«. On i monsieur le Prince bili su nerazdruživi. Bio je tu i Passeleau, pravi mali žicar, koji je studirao medicinu, i posuđivao novac od svakog živog; neprestano je govorio o Ronsardu, Villonu i Rabelaisu. Sučelice meni sjedio je Mol-lesse, agitator i organizator piona, koji je uporno zahtijevao da se meso važe, da bi se vidjelo da li nedostaje nekoliko grama. On je stanovao u maloj sobici u ambulanti. Njegov smrtni neprijatelj bio je monsieur l'Econome, što mu nije služilo naročito na čast, budući da je tog tipa svako mrzio. Mollesse se družio s nekim Penibleom, momkom nadurena izraza, s profilom poput jastreba, koji je provodio najstrožu štednju i igrao ulogu lihvara. Bio je nalik na kakvu graviru Albrechta Durera — kombinacija svega kiseloga, nadurenog, mrzovoljnog, ogorčenog, nesretnog, nevoljnog i povučenog, što sačinjava panteon njemačkih srednjevjekovnih vitezova. 2idov, bez svake sumnje. Bilo kako bilo, njega su ubili u automobilskoj nesreći kratko vrijeme nakon mog dolaska, okolnost koja mi je zaradila čistih dvadeset i tri franka. S iznimkom Renauda, koji je sjedio kraj mene, drugi su već izblijedili iz mog pamćenja; pripadali su onoj kategoriji bezbojnih pojedinaca, od kojih se sastoji svijet inženjera, arhitekata, zubara, farmaceuta, nastavnika i drugih. Ništa ih nije odlikovalo od bijednika, koji će im kasnije laštiti cipele. Bili su ništice u svakom smislu te riječi, brojke koje oblikuju jezgro uglednog i žalosnog građanstva. Jeli su oborenih glava i bili su uvijek274prvi da galame za repetama. Spavali su čvrsto i n-kad se nisu žalili; nisu bili ni veseli ni tužni. Ra\,n dušnici, koje je Dante smjestio u predvorje pajji Bolje društvo.Nakon večeri bio je običaj da se smjesta i<}e grad, osim ako čovjek nije na dužnosti u spavaOm čama. Usred grada nalazile su se kavane — sumorne dvorane gdje su se dostojanstveni trgovci skupljali da kartaju i slušaju glazbu. ^a bolje što se o kavanama može reći jest da je u n: ma bilo toplo. I sjedala su bila razmjerno udobna uvijek je tu bilo po nekoliko kurvi koje bi za £' piva ili šalicu kave, s čovjekom prosjedile i prO(<e retale. S druge strane, glazba je bila užasna. Ka.jj.y-glazba! U zimsko veče, u prljavoj rupi kao št^ ; Dijon, ništa ne može čovjeku ići toliko na živce, ^ liko ga ubijati u pojam, koliko zvuk francuskog o kestra. Posebno jednog od onih uglađenih žen^j^ orkestara, gdje sve zvuči poput pištanja i prde^a suhom algebarskom ritmu i s higijenskom ra\,no. mjemošću paste za zube. Škripanje i cviljenje, ]jOj se izvodi za toliko i toliko franaka na sat — a SVe drugo nek ide k vragu! Kako je to melankoli£no Kao da je stari Euklid stao na stražnje noge i kro' gutao nešto solne kiseline. Razum je tako temelji eksploatirao cijelo područje ideja, da nije ničega, od čega bi se pravila muzika, osim rebara harmonike, kroz koje zrak zviždi i dere u krpice. Govoriti o glazbi u ovoj karauli jest sanjati o šampanjcu, dok se nalaziš u ćeliji Glazba mi je bila posljednja od briga. Nisam ni o pički mislio, tako je nevoljna, tako hladna, gola, tako siva bila ova rupa. Vraćajući se prve ^e ri kući, primijetio sam na vratima jedne kavane na_ pis iz Gargantue. U kavani je bilo kao u mrtvac^; Ali svejedaio, naprijed!Imao sam vremena do mile volje, ali ni par§ Za trošenje. Dva ili tri sata lekcije iz konverzacije d^, no, i to je bilo sve. A i kakvog je smisla imalo

133

275ove jadne gadove engleskom? Osjećao sam prema njima samo samilost. Cijelo su jutro argatovali na John Gilpins Ride, a poslijepodne su dolazili k meni da bi uvježbavali mrtav jezik. Razmišljao sam o tome koliko sam korisnog vremena straćio čitajući Vir-gila ili probijajući se kroz takve neshvatljive besmislice kao što je Hermann i Dorothea. Kakvo je to ludilo! Znanost, prazna košarica za kruh! Sjetio sam se Carla koji zna recitirati Fausta unatrag, i koji nikada ne napiše knjigu, a da na sva usta ne hvali svog besmrtnog, nedohvatnog Goethea. A ipak nije imao toliko mozga u glavi da upeca bogatu pičku i da dođe do čistog donjeg rublja. Ima nešto opsceno u toj ljubavi prema prošlosti, koja dovodi čovjeka u redove porcijaša ili u rovove na frontu. Nešto opsceno u cijeloj toj duhovnoj situaciji, koja dopušta da jedan idiot prska svetom vodicom velike Berte i bojne brodove i razorne eksplozive. Svaki čovjek nakljukan klasicima, neprijatelj je ljudskoga roda. I tako evo me tu, sa zadatkom da širim bibliju francusko-američkog prijateljstva. Izaslanik jednog lesa koji nakon što je pljačkao lijevo i desno, nakon što je izazvao neizrecive patnje i bijedu, sanja o tome da stvori univerzalni mir. Fuj! Pitam se samo, Što oni od mene očekuju da govorim? O »Vlatima trave«, o tarifnim granicama, o deklaraciji nezavisnosti, o posljednjem gangsterskom ratu? O čemu? 0 čemu, htio bih da znam. E, pa da vam kažem — nikada o svemu tome ne spominjem ni slova. Počeo sam kao iz puške s lekcijom o fiziologiji ljubavi. Kako se slonovi pare — eto što! To je palilo kao vatra. Nakon prvoga dana nije više bilo praznih klupa. Nakon prve lekcije iz engleskog, stajali su na vratima očekujući me. Izvrsno smo se slagali. Oni su mi postavljali svakakva pitanja, kao da ni od koga nisu saznali ni najpišljiviju sitnicu. Dopustio sam im da pitaju što hoće. Uputio sam ih kako da postavljaju još škakljivija pitanja. Pitajte bilo što, bio je moj motto. Ja sam ovdje opunomoćenik iz kraljevstva276slobodnih duhova. Ovdje sam da bih stvorio groznicu i vrijeme. »Na neki način«, kaže jedan ugledni astronom, »tvarni svemir čini se da prolazi poput neke priče, koja se rastapa u ništavilo kao vizija.« čini se da je to općeniti dojam, koji se osjeća pod praznom košaricom za kruh, koja predstavlja znanost. Ja osobno ne vjerujem u to. Ne vjerujem ni u jednu pizdariju, kojom nas ti gadovi hoće nakljukati.Između predavanja, kad ne bih imao kakvu knjigu za čitanje, odlazio bih gore u spavaonice i brbljao s pionima. Oni su bili oduševljeno neupućeni u sve što se dešava — naročito u svijet umjetnosti. Gotovo jednako neupućeni kao i sami studenti. Bilo mi je kao da sam dospio u neku privatnu malu ludnicu, gdje nigdje ne piše izlaz. Katkada bih švrljao pod arkadama, promatrajući djecu, koja su šetala uokolo s ogromnim komadima kruha zabijenim u prljave njuške. I sam sam uvijek bio gladan, budući da nikako nisam mogao dospjeti do doručka, koji se dijelio u neki neljudski sat ujutro, baš kad mi se krevet malo ugrijao. Ogromne zdjele plave kave sa hrgama bijelog kruha, i bez imalo maslaca. Za ručak, grah ili leća s komadićima mesa, tek toliko da se probudi apetit. Hrana dostojna lučkih radnika, klesara u kamenolomu, čak ni vino nije ništa valjalo. Stvari su bile ili razrijeđene ili pokvarene. Bilo je kalorija, ali nije bilo kuhinje. Monsieur l'Econom je bio za sve to odgovoran. Tako su bar rekli. Ali ja ni to ne vjerujem. Njemu se plaćalo tek toliko da ne umremo od gladi. On nas nije pitao da li patimo od šuljeva ili prišteva; nije se zanimao da li imamo osjetljiva nepca ili vučja crijeva. Zašto i bi? Njega su uposlili da s toliko i toliko grama po tanjuru, proizvede toliko i toliko kilovata energije. Sve u pojmovima konjskih snaga. Sve je to bilo pažljivo proračunato u debelim knjižurinama, po kojima su činovnici škrabali ujutro, upodne i navečer. Primitak i izdatak, s crvenom crtom posred stranice.

134

277Lutajući četvrtastim dvorištem, većinom s praznim želucem, počeo sam se pomalo osjećati ludim. Poput Carla Glupoga, onog jadnika — samo što ja nisam imao svoje Odette Champsdivers s kojom da se igram skrivača. Neprestano sam morao žicati cigarete od studenata, a za vrijeme predavanja katkada bih zajedno s njima žvakao kakav komadić suha kruha. Kako mi se vatra neprestano gasila, ja sam uskoro potrošio cijelo svoje sljedovanje drveta. Morao sam se đavolski namučiti da izmuzem malo drveta od činovnika ekonoma. Konačno mi je to toliko dognjavilo, da sam izlazio na ulicu i tražio drva za potpalu, kao Arapin. Zapravo čovjeka zaprepašćuje, koliko se malo drva može skupiti na ulicama Dijona. Ali te su me male pljačkaške ekspedicije odvodile u čudne dijelove grada. Upoznao sam tako uličicu, koja se zove po nekom M. Philibertu Papillo-nu — mrtvom glazbeniku, koliko znam — gdje se na-lacila cijela gomila javnih kuća. Bila je to nešto veselija okolina; osjećao se miris kuhanja, i kroz prozore je visjelo rublje koje se suši. Tu i tamo uspio bih da ugledam kojeg od bijednih slaboumnika, koji su unutra provodili vrijeme. Bilo im je bolje nego onoj bijedi usred grada, na koje bi nailazio svaki put kad bih išao u trgovinu. Činio sam to često da bih se zagrijao. One su to radile s istog razloga, valjda. Tražile su bilo koga, da im plati kavu. Sve su izgledale pomalo šašave, što od hladnoće, što od samoće. Cijeli je grad izgledao pomalo suludo, kad bi ga prekrilo plavetnilo večeri, čovjek se mogao šetati gore-dolje glavnom ulicom svakog četvrtka u tjednu, sve do sudnjega dana i ne sresti neku širokogrudniju dušu. Šezdeset ili sedamdeset hiljada ljudi — možda još i više — skutrenih u vunenom donjem rublju, koji nemaju kamo da idu i što da rade. Samo proizvode na vagone gorušice. Ženski orkestri, koji melju Veselu udovicu. Srebrni pribor u velikim hotelima. Kne-ževska palača, koja trune, raspada se kamen po kamen, udo po udo. Stabla koja škripe od mraza. Ne-278prekidni klopot drvenih cokula. Sveučilište slavi Goetheovu smrt, ili rođenje, ne sjećam se više što. (Obično se proslavlja smrt.) Svakako, sasvim idiotski. Svi zijevaju i rastežu se.Kad god silazim s ceste u pravokutno dvorište zgrade, uvijek me spopada osjećaj beskrajne jalovosti. Vani turobno i prazno, unutra turobno i prazno. Odvratna sterilnost, koja visi iznad grada, magla knjiškog znanja. Talog i pepeo prošlosti. Oko unutrašnjeg dvorišta poslagani su razredi, male barake, kakve čovjek viđa u šumama na sjeveru, gdje pedagozi daju maha svojim porocima. Na crnoj ploči jalova abrakadabra, za koju budućim građanima republike treba cijeli život da je zaborave. Svako malo, roditelji se primaju u velikoj gostinjskoj sobi, tik uz cestu, gdje se nalaze poprsja starih junaka, kakvi su Moliere, Racine, Corneille, Voltaire i drugi, sva strašila koja ministri vlade spominju vlažnih ustiju, kad god se kakav besmrtnik pridodaje tom voštanom muzeju. (Nema poprsja Villona, nema poprsja Rabelaisa, nema poprsja Rimbauda). Svakako, ovdje se oni sastaju u dostojanstvenoj kon-klavi, roditelji i uštogljeni pedanti, koje vlada unajmljuje, da bi oblikovali duh mladih ljudi. Uvijek taj proces oblikovanja, uvijek to ukrasno vrtlarstvo, da bi duh ispao privlačniji. A i mladići tu povremeno dolaze — mali suncokreti, koje će uskoro presaditi iz dječje sobe, da bi njima ukrasili gradske travnjake. Neki su oni naprosto umjetne biljke od gume, koje je lako oprašiti kakvom starom poderanom košuljom. A svi oni trzaju se kao suludi, boreći se za život, u spavaonicama, čim se spusti noć. Spavaonice! Gdje tinjaju crvena svjetla, gdje zvono zvoni poput vatrogasne uzbune, gdje su stepenice već dobile udubljenja, od nogu koje se žure da stignu do odgojnih ćelija.A zatim tu su i profesori! Za prvih nekoliko dana, dospio sam toliko daleko da sam se s nekolicinom i rukovao, a naravno, neprestano smo dizali je-

135

279dan pred drugim šešire, dok smo se mimoilazili po arkadama. Ali što se tiče ljudskog razgovora, što se tiče toga da se skokne do ugla i zajedno nešto popije, od toga ništa. Bilo je to naprosto nezamislivo. Mnogi su od njih izgledali, kao da imaju pune gaće od straha. Bilo kako bilo, ja sam pripadao drugoj hijerarhiji. Oni ne bi podijelili ni uš sa mnom i meni sličnima. Toliko su mi išli na živce, kad sam ih samo gledao, da sam im znao psovati ispod glasa, kad bi ih vidio u prolazu. Znao sam tako stajati, oslanjajući se o stup, s cigaretom u kutu ustiju, nabivši šešir na oči, i kad bi mi došli u blizinu, u kojoj je bilo pristojno pozdraviti, ja bih punim ustima pljunuo, i podigao šešir. Nije mi se dalo ni da otvorim njušku, i da im poželim dobar dan. Ispod glasa bih jednostavno rekao: »Jebi se. Jack!« i ostao kod toga.Nakon tjedan dana činilo mi se da sam ovdje već cijelog života. Bilo je to nalik kakvoj strašnoj jebenoj mori, koju ne možeš zbaciti sa sebe. Razmišljajući o tome, znao bih pasti u komu. Ta stigao sam samo prije nekoliko dana. Bila je noć. Ljudi su brzali kući poput štakora pod maglenim svjetlima. Stabla su blistala poput dijamanta sjajnom zlobom. Razmišljao sam tako hiljadu puta i više. Od kolodvora do liceja bila je to promenada, Jkao da čovjek prolazi kroz koridor Gdanjska, sve nazublje-no, u živčanoj napetosti, šašavo. Cesta mrtvih kostiju, iskrivljenih, skutrenih figura, prekrivenih mrtvačkim plaštevima. Kralježnice kao da su im načinjene od kostiju sardine. Sam licej kao da se uzdiže iz nekog jezera tankoga snijega, preokrenuta planina, koja pokazuje vrhom dolje prema središtu zemlje, gdje bog ili vrag luđački kopa, upregnut poput konja, za onaj raj koji je uvijek samo vlažan san. Ako je ovdje ikada zasjalo sunce, ne sjećam ga se. Ne sjećam se ničega osim hladnih masnih magli koje su dolazile sa smrznutih močvara odande gdje se željeznička pruga zarivala poput brazde u gole280bregove. Dolje kraj kolodvora bio je kanal, ili je možda to bila rijeka, skrivena pod žutim nebom, gdje su se uz strme obale stisnule male barakice. Bila je tu negdje i kasarna, pada mi na pamet, jer sam katkada susretao male žute ljude iz Cochinchine — plahe probisvijete s opijumskim licem, koji proviruju iz zgužvanih uniformi poput obojenih kostura zamotanih u staniol. Cijelo je mjesto bilo tako prokleto nalik na srednji vijek, tako pakleno škakljivo i nemirno, da se treslo od prigušenih jecaja. Srednji vijek ti je skakao za vrat sa zabata, visio poput obješenih kriminalaca s fasada. Neprestano sam se osvrtao, hodao sam poput raka, kojega čovjek podbada prljavom vilicom. Sva ta debela čudovišta, sve te nakaze prilijepljene na fasadi Eglise St. Michel slijedile su me vijugavim uličicama, pratile me oko uglova. Činilo se kao da se po noći cijela fasada St. Mi-chela otvara poput albuma, ostavljajući te licem u lice s užasima štampane stranice. Kad bi se svjetlost zagasila i lica se spljoštila, nestajući u tami, mrtva poput svjetova, tada je ta fasada bila zapravo veličanstvena; u svakoj pukotini starog kvrgavog pročelja čuo se šuplji napjev noćnoga vjetra, a preko čipkastih krhotma hladnih ukočenih ukrasa, oblačno, mutno mumljanje vlage i mraza.Ovdje, na mjestu gdje stoji crkva, kao da se sve okrenulo naopačke. I sama crkva mora da se okrenula na svojim temeljima, u stoljećima progresa pod kišom i snijegom. Ležala je na Place Edgar Quinet, odpurijevši se protiv vjetra, poput kakve mrtve mazge. Kroz Rue de la Monnaie vjetar je hujio poput raskuštrane sijede kose; kovitlao se oko bijelih stupova, koji su sprečavali prolaz omnibusima i zapregama od dvadeset mazgi. Prolazeći kroz taj izlaz u rane jutarnje sate, katkada bih naletio na mon-sieura Renauda koji, zamotan u svoju togu, poput kakvog proždrljivog fratra, pokušavao je da mi se približi jezikom šesnaestog stoljeća. Koračajući upo-redo s monsieur Renaudom, dok se mjesec probijao

136

281kroz masno nebo poput probušena balona, smjesta sam utonuo u područje transcedentalnog. M. Re-naud, je govorio odsječno, suho poput suhe šljive, s teškim brandenburškim akcentom. Znao se obarati na mene punom težinom Goethea ili Fichtea, s dubokim glasovima basa koji su grmjeli po vjetrovitim uglovima Placea, poput prošlogodišnje grmljavine. Ljudi Yucatana, ljudi Zanzibara, ljudi Ognjene zemlje, spasite me od ove lajave svinje! Sjever se skuplja oko mene, ledeni fjordovi, plavovrhi greben, ludo svjetlo, obsceni kršćanski napjev, koji se poput lavine širi od Etne do Egejskog mora. Sve se smrznulo kao kamen, duh je obrubljen i obzidan mrazom a kroz melankolične žalopojke brbljavca, čuje se grcavo grgljanje svetaca izjedenih od ušiju. Da, bijel sam i zamotan u vunu, skutren, obješen poput šunke, ali u ovome ne učestvujem. Bijel do kostiju, ali s hladnom osnovicom alkalija, sa prstima šafranove boje. Da, bijel, ali nisam brat znanosti, nisam srce katoličko. Bijel i nesmiljen, kao oni ljudi prije mene, koji su isplovili iz Elbe. Ja gledam prema moru, prema nebu, prema onome što je neshvatljivo, istovremeno tako blizu i daleko.Snijeg pod nogama praši pod vjetrom, puše, škaklje, bode, šapće, vrtloži se, pljušti, krši se, prska. Nema sunca, nema grmljavine valova, nema nadimanja plime. Hladni sjeverni vjetar bodljikav od oštrih strijelica, leden, zlokoban, pohlepan, opasan, paralizirajući, ulice krivudaju svojim iskrivljenim koljenima; bježe od žurnog pogleda, ozbiljnog prijekornog oka. Ulice šepaju niz sklopljene kapke, okrećući crkvu naopačke, koseći kipove, sravnjujući sa zemljom spomenike, čupajući stabla, poravnavajući travu, isisavajući miris iz zemlje. Lišće tupo poput cementa: lišće koje ne može zasjati više ni pod jednom rosom. Nikakav mjesec neće posrebriti njihovu jadnu sudbinu.Godišnja doba su ukočeno zastala, stabla trunu i venu, kola se kotrljaju kroz blatnjave brazde sa sklizavim štropotom, kao da ga-282ze harfu. U šupljinama bregova, bijelih vrhunaca, goletni i beskičmeni Dijon drijema. Nikog živog da prolazi kroz tu noć, osim nemirnih duhova koji se kreću prema jugu kroz safirne rešetke. Ali ipak, ja sam na nogama, budna sablast, bijelac pod terorom hladnog zdravog razuma ove klaoničke geometrije. Tko sam ja? što ovdje radim? Padam između hladnih zidova ljudske zlobe, bijela figura koja leprša, tone kroz hladno jezero, dok se iznad mene diže brdo lubanja. Spuštam se na hladne geografske širine, niz stepenice od krede isprane indigom. Zemlja u svojim tamnim hodnicima prepoznale moj korak, osjeća moju nogu, krilo koje se miče uzdah i drhtanje, ćujem kako se znanje guši i davi, dok se neka obličja uzdižu, dok se s njih cijedi sluz, mijenjajući se u zlatna kartonska krila; čujem kako se vlakovi sudaraju, lanci zveče, lokomotive pusu, hr-ču, njuškaju, puše se i pišaju. Sve mi stvari prilaze kroz jasnu maglu s mirisom ponavljanja, sa žutim mamurlucima i aperitivima. U mrtvom središtu, daleko ispod Dijona, daleko ispod hiperborejskih područja, stoji bog Ajax s ramenima privezanim o mlinsko kolo, masline se tiješte a zelena močvarna voda vrvi od kreketavih žaba.Magla i snijeg, hladno podneblje, mučna znanost, plava kava, kruh bez maslaca, juha i leća, teški grah sa slaninom, ustajali sir, gnjecava njupa, odvratno vino dovelo je cijelu kaznionicu do kon-stipacije. I upravo u trenutku, kada se svima stvorila paučina na stražnjicama, zalede se zahodske cijevi. Govno se gomila poput mravinjaka; čovjek se mora pomicati sve dalje od malih prijestolja i ostavljati ga po podu. Govno tu leži ukočeno i smrznuto, čekajući okopnjenje. Četvrtkom dolazi grbavac s malim tačkama, lopaticom i metlom, tovari hladna kruta govneta i odvozi ih, vukući svoju usahnulu nogu. Hodnici su puni toaletnog papira, koji ti se lijepi za noge poput muholovke. Kad vrijeme malo

137

283zatopli, smrad postaje strašan; čovjek ga može osjetiti s udaljenosti od četrdeset milja. Dok stojiš iznad tog zrelog gnoja ujutro, s četkicom za zube, smrad je toliko snažan, da ti se zavrti u glavi. Mi stojimo uokolo u crvenim flanelskim košuljama, čekajući red da ispljunemo u rupu; to je nalik kakvoj ariji iz neke Verdijeve opere — zbor kovača sa bočicama i injekcijama. Po noći, kad me stisne, ja jurim dolje u privatni zahod monsieura l'Censeura, koji se nalazi u samoj veži. Stolica mi je uvijek puna krvi. Ni njegov zahod nema vode, ali barem čovjek ima zadovoljstvo da može sjesti. Ostavljam mu svoj mali paketić kao znak poštovanja.Prema kraju večere, dolazi v e i 11 e u r d e nuit da nas malo razveseli. To je jedino ljudsko biće u cijeloj ovoj instituciji s kojim osjećam nekakvo srodstvo. On je nitko i ništa. U ruci nosi svjetiljku i svežanj ključeva. On obilazi cijele noći u ophodnji, ukočen kao automat. Otprilike u vrijeme kada se servira ustajali sir, on skokne ovamo na čašu vina. Stoji tu, ispruženih šapa, krute i žičane kose, poput doge, obrazi su mu crveni, a brk mu blista od snijega. On promrlja riječ-dvije, a Quasimodo mu donosi bocu. Tada, čvrsto se postavivši na noge, on zabacuje glavu, i pije vino jednim jedinim dugim gutljajem. Meni se čini kao da slijeva rubine u ždrijelo. Ima nešto u toj kretnji, od čega mi se diže kosa na glavi. To izgleda gotovo kao da ispija talog ljudske samilosti, kao da se sva ljubav i sućut na svijetu, mogu progutati ovako, u jednom gutljaju, — kao da je to sve što se može iscijediti, dan za danom. Pretvorile su ga u nešto manje od zeca. U općem poretku on nije vrijedan ni koliko je crno pod noktom. On je samo komadić živa gnojiva. I on to zna. Kad se ogleda nakon što je ispio, i nasmiješi nam se, svijet kao da se raspada na komade. To je smiješak upućen preko ponora. Cijeli ovaj smrdljivi civilizirani svijet leži poput živog blata na dnu po-284nora, a iznad njega, poput fatamorgane, lebdi ovaj drhtavi smiješak.Bio je to isti smiješak kojim me je pozdravljao noću, kad sam se vraćao sa svojih lumperaja. Sjećam se jedne takve večeri kada sam, stojeći na vratima, čekajući starca da završi ophodnju, osjećao u sebi takvo blagostanje da sam mogao čekati ovako zauvijek, čekao sam ga otprilike pola sata, dok se nije pojavio. Ogledao sam se oko sebe mirno i dokono, upijao sve, uvenulo stablo ispred škole sa svojim iskrivljenim kvrgavim granama, kuće preko puta ulice, koje su u toku noći promijenile boju, ulica se još očitije iskrivila, dok se zvuk vlaka čuo, kao da dolazi iz sibirskih pustinja, željezničke tračnice, kakve je Utrillo naslikao, nebo, duboki tragovi kola. Iznenada, niotkuda, pojavilo se dvoje ljubavnika; svakih nekoliko koraka oni bi zastali i zagrlili se, i kad ih više nisam mogao pratiti očima, osluškivao sam zvuk njihovih koraka, čuvši nagle za-stanke, a zatim sporo, krivudavo koracanje. Mogao sam i sam osjetiti oslanjanje njihovih tijela, kad su se priljubili uz ogradu, čuo sam kako im cipele škripe, dok im se napinje mišićje, da jedno drugo što čvršće zagrle. Lutali su kroz grad, vijugavim ulicama, prema staklastom kanalu, gdje leži voda crna poput ugljena. U tome je bilo nešto čudesno. U cijelom Dijonu ne postoji drugi ovakav park.U međuvremenu starac je obavljao svoju ophodnju; čuo sam zveckanje njegovih ključeva, gaženje njegovih čizama, čvrsti mehanički korak. Konačno sam ga čuo kako dolazi kroz vežu da otvori velika vrata, monstruozni zasvođeni portal bez ikakvog štitnika od kiše. čuo sam ga kako petlja oko brave, ukočenih ruku, otupjela duha. Kad su se vrata otvorila, vidio sam iza njegove glave kako jedno sjajno sazvježđe kruni kapelicu. Svaka su vrata zaključana, svaka ćelija zakračunata. Knjige su sklopljene. Noć nas je obgrlila, oštra poput bodeža, pijana poput manijaka. Eto je tu, beskrajnost praznine. Iznad

138

285kapelice poput mitre nekog biskupa, lebdjelo je zviježđe; svake noći, za zimskih mjeseci lebdjelo je nisko iznad kapelice. Nisko i sjajno, pregršt bodeža, svjetlucanje čiste praznine. Starac me je pratio sve do zaokreta prilaza. Vrata su se tiho zatvorila. Poželivši mu laku noć, primijetio sam onaj očajnički beznadni smiješak, poput bljeska kakvog meteora, iznad ruba izgubljenog svijeta. I opet sam ga vidio kako stoji u trpezariji zabačene glave, a rubini mu se slijevaju niz grlo. Kao da se u njemu krije cijeli mediteran — gajevi naranača, čempresi, krilati kipovi, crveni hramovi, plavo more, ukočene maske, mistički brojevi, mitološke ptice, safirna nebesa, vi-djelice, sunčanici, slijepi pjevači, bradati junaci. Svega toga više nema. Potonulo pod lavinom sa sjevera. Pokopano, zauvijek mrtvo. Uspomena. Luda nada.Samo načas, oklijevam na prilazu za kočije. Mrtvački plašt, lijes, neizreciva, tjeskobna praznina svega ovoga. Tada žurno idem šljunkovitom stazom uz zid, kraj lukova i stupova, željeznih stepeništa, od jedne zgrade do druge. Sve je čvrsto zaključano. Zaključano preko cijele zime. Pronalazim arkadu koja vodi u spavaonicu. Bolesno svjetlo se prosipa po stepenicama s prljavih mraznih prozora. Svugdje se ljušti boja. Kamenje je izdubljeno, ograda stepenica škripi; vlažni znoj se cijedi iz popločenja i stvara blijedu maglicu, koju probija tek slabašno crveno svjetlo na vrhu stepenica. Uspinjem se uz posljednji red stepnica, u kulu, u znoju i tjeskobi. U grobnoj tami, opipavam da pronađem put kroz pusti hodnik, gdje je svaka soba prazna, zaključana, pljesniva. Ruka mi kliže po zidu, tražeći ključanicu. Zgrabi me panika, kad uhvatim kvaku. Uvijek neka ruka na mom ovratniku, spremna da me trgne natrag. Kad uđem u sobu, zakračunam vrata. To je čudo, koje izvodim svake noći, čudo da uspijem ući unutra a da me ne zadave, da me ne obore sjekirom. Čujem štakore kako trče kroz hodnik, grickajući nad mojom glavom među debelim gredama. Svjetlo blješti286poput gorućeg sumpora i osjeća se slatkasti bolesni smrad sobe, koja se nikada ne zrači. U uglu stoji sanduk za ugljen, onako kako sam ga ostavio. Vatra se zagasila, šutnja je tako intenzivna da u mojim ušima grmi poput vodopada Niagare.Sam, sa strahovitom praznom čežnjom, opsjednut užasom. Cijela soba za moje misli. Ništa osim mene i onoga što mislim, čega se bojim. Mogu mi na pamet pasti najfantastičnije misli, mogu plesati, pljuvati, praviti grimase, kleti, zavijati, — nitko ne bi vidio, nitko ne bi nikada čuo. Pomisao na tako apsolutnu samoću je dovoljna da me otjera u ludilo. Nalik je čistom rođenju. Sve je presječeno. Odijeljen, gol, sam. Blaženstvo i agonija istovremeno. Vrijeme ti stoji na raspolaganju. Svaka sekunda te pritište poput planine. Daviš se u njoj. Pustinje, mora, jezera, oceani. Vrijeme otkucava poput satare. Ništavilo. Svijet. Ja i ne ja. Umaharamuma, sve mora imati ime. Sve se mora naučiti, iskušati, doživjeti. Faites comme chez vous, cheri.Tišina se spušta kao u krater vulkana. Tamo, u onim goletnim brdima, kotrljajući se prema velikim metalurškim regionima, lokomotive prenose trgovačke proizvode. One štropoću po svom čeličnom i željeznom putu, sijući po zemlji pepeo i otpadke, crvenu rudaču. U teretnim kolima čelik, željezne ploče, valjano željezo, tračnice, svežnjevi žice, limovi, la-minirani proizvodi, prstenovi i okovi, čahure i karteč, poluobrađena ruda. Točkovi U-80 milimetara i više. Prolaze sjajni primjerci anglonormanske arhitekture, prolaze pješaci i pederi, peći za otvorene kamine, Bessemerove peći, dinamo i transformatori, odljevi i čelični kalupi. Javnost uopće, pješaci i pederasti, zlatne ribice i umjetne palme, majmuni koji jecaju, svi slobodno cirkuliraju tim mrežastim putovima. Oko boje lavendla na Place du Bresil.Na brzinu prelazim u duhu žene, koje sam poznavao. Nalik su lancu, koji sam

139

iskovao od svoje vlastite bijede. Svaka je karika vezana za drugu.287Strah da se živi odvojeno, da se ostane rođen. Vrata utrobe uvijek su odškrinuta. Tjeskoba i čežnja. Duboko u krvi želja za rajem. Za onim preko. Uvijek s onu stranu. Sve to mora da je počelo pupkom. Presjekli su pupkovinu, pljesnuli su te po dupetu i hokus-pokus već si na svijetu, plutaš kao brod bez kormila. Gledaš u zvijezde, a onda pogledaš svoj pupak. Svuda ti narastaju oči — pod pazuhom, među usnicama, u korijenju kose, na tabanima. Ono što je daleko postaje blizu, što je blizu postaje daleko. Van i unutra, neprestana fluktuacija, skidanje kože, izvrtanje naopako. Plutaš tako godinama i godinama, dok se ne nađeš u samom središtu i tu polako truneš, polako se mrviš u prah, ponovo se rasipaš. Samo ti ime ostaje.XVBilo je već proljeće, kad sam uspio pobjeći iz kaznionice, a i tada samo sretnim slučajem. Carlov telegram obavijestio me je jednoga dana, da na »prvom katu« ima prazno mjesto; rekao mi je, da će mi poslati novac za put natrag, ako odlučim da prihvatim. Smjesta sam telegrafirao i čim je lova stigla, odjurio sam na kolodvor. Ni riječi m. Le Provi-seuru, ni ikom drugom.Smjesta sam pošao u hotel, gdje je odsjeo Carl. Otvorio mi je vrata gol golcat. Bilo je to njegovo slobodno veče, i kao obično u postelji je imao neku pičku. »Nedaj se smetati«, kaže on, »ona spava. Ako si od volje da nešto okineš, evo ti je. Nije loša.« Odmiče pokrivače, da bi mi pokazao kako ona izgleda. Ali sada mi nije pička na pameti. Previše sam uzbuđen. Nalik sam čovjeku, koji je upravo pobjegao iz zatvora. Naprosto sam želio slušati i gledati sve oko sebe. Put od kolodvora bio je poput nekog dugog sna. činilo mi se, kao da sam bio odsutan godinama.Tek kad sam sjeo i dobro se ogledao po sobi, shvatio sam da sam opet u Parizu. Bila je to Carlo-va soba, bez svake sumnje. Nalik kombinaciji kaveza za vjeverice, i pisoara. Na stolu je jedva bilo mjesta i za mali pisaći stroj, kojim se koristi. Uvijek je bilo tako, bila kod njega pička ili ne. Uvijek nekakav rječnik leži otvoren na zlatom uvezanom svesku Fausta, uvijek duhankesa, bereta, boca vin19 Rakova obratnica289rougea, pisma, rukopisi, stare novine, vodene boje, čajnik, prljave čarape, čačkalice, gorke soli, prezervativi i tako dalje. U bidetu bile su kore od naranče i ostaci sendviča sa šunkom.»U smočnici ima nešto hrane«, rekao je. »Posluži se! Upravo sam namjeravao da si dam injekciju.«Pronašao sam sendvič o kojem mi je govorio i kraj njega komadić sira, koji je on već bio nagrizao. Dok je on sjedio na rubu kreveta, davajući sebi injekciju argirola, ja sam progutao sendvič i sir uz pomoć malo vina.»Svidjelo mi se ono pismo, koje si mi poslao o Goetheu«, rekao mi je, brišući kurac parom prljavih gaćica. »Čekaj čas, pokazat ću ti što sam ti odgovorio — stavit ću to u svoju knjigu. Nevolja je, što nisi Nijemac. Da bi razumio Goethea moraš biti Nijemac. Drek, neću ti to sad riječima objašnjavati. Napisao sam sve to u knjizi... Usput rečeno, imam sada jednu novu pičku — ne ovu — ova je polu-luda. To jest, imao sam još prije nekoliko dana. Sad nisam siguran da li će se vratiti ili ne. Živjela je stalno sa mnom ovdje, dok si ti bio otsutan. Neki dan su došli roditelji i odveli je. Kažu da ima samo petnaest godina. Zamisli samo! Uplašio sam se toliko, da sam se skoro ukenjao...«Počeo sam se smijati. Carlu je baš nalik, da se upetlja u takvu gužvu.»Zašto se smiješ?« rekao je. »Mogao bih zbog toga u zatvor. Na sreću, nisam je

140

napumpao čini se. A to je prilično čudno, jer se nikada nije pazila kako treba. Ali znaš li što me je spasilo? Barem ja tako mislim. Bio je to Faust. Da! Njen stari ga je slučajno vidio kako leži na stolu. Pitao me da li znam njemački. I tako riječ po riječ, i prije nego što sam se snašao, on je već razgledao moju knjižicu. Na sreću sam slučajno imao i otvorenog Sha-kespearea. To je na njega ostavilo vraški dojam. Rekao je, da ja mora da sam očigledno vrlo ozbiljan momak.«290»A što je s djevojkom? — što je ona rekla?«»Ona se smrtno preplašila. Shvaćaš, kada je došla, imala je neki mali ručni sat. U uzbuđenju, nismo mogli pronaći sat, a njena je majka uporno zahtijevala da se sat nađe ili da će pozvati policiju. Shvaćaš li sad, kako su stvari stajale. Prevrnuo sam cijeli stan na glavu — ali nisam mogao pronaći taj prokleti sat. Majka je bila bijesna. Ali unatoč svemu, i ona mi se sviđala. Izgledala je još bolje od kćerke. Evo — pokazat ću ti pismo, koje sam joj upravo počeo pisati. Zaljubio sam se u nju...«»U majku?«»Pa da. Zašto ne? Da sam prvo vidio majku, kćer ne bi nikad ni pogledao. Odakle da znam da ima samo petnaest godina? Čovjek ne pita pičku koliko je stara prije nego je okine, jeli tako?«»Joe, u svemu tome ima nešto čudno. Ne prodaješ li mi ti rog za svijeću, je li?«»Da ti prodajem?! Evo — gledaj ovo!« I on mi pokazuje akvarele, koje je naslikala djevojka — zgodne stvarce: nož i kruh, stol i čajnik, sve to malo nahero. »Zaljubila se u mene«, rekao je. »Bila je pravo dijete. Morao sam joj govoriti kad da opere zube, i kako da natakne šešir. Eno — gledaj lili-hipe! Svaki dan sam joj morao kupiti nekoliko lili-hipa — strašno ih je voljela.«»Dobro, pa što je učinila, kad su se pojavili roditelji da je odvedu? Je li se posvadila s njima?«»Malo je plakala, to je sve. A što je drugo i mogla? Maloljetna je... Morao sam obećati da se nikad više neću s njom vidjeti, da joj nikad više neću pisati. Eto to sada i čekam — da li će se vratiti ili ne. Bila je djevica, kad je upala ovamo. Pitanje je sad, koliko će dugo izdržati bez metka? Nisi je nikako mogao zasititi, dok je bila ovdje. Gotovo me je sasvim iscrpila.«U tom času ona u krevetu se probudila i protrljala oči. I ona mi je izgledala prilično mlada. Nije291bila loša, ali blesava ko ponoć. Od prve je pitala, o čemu to razgovaramo.»Ona stanuje ovdje u istom hotelu«, kaže Carl. »Na trećem katu. Hoćeš li možda da odeš u njenu sobu? Ja ću ti to urediti.«Nisam znao hoću li ili neću, ali kad sam vidio kako se Carl s njom sporazumijeva, zaključio sam da ipak hoću. Upitao sam je prvo, nije li previše umorna. Besmisleno pitanje. Kurva nikad nije previše umorna da raširi noge. Neke od njih mogu i zaspati, dok ih čovjek draži. Svakako, zaključili smo, da idemo u njenu sobu. Na taj način, neću morati platiti gazdi prenoćište.Ujutro sam iznajmio sobu, koja gleda na mali park, gdje nosači oglasnih ploča uvijek dolaze da pojedu svoj ručak. Oko podne sam svratio do Car-la da s njim doručkujem. U mojem odsustvu on i Van Norden su razvili novu naviku — odlazili su svakog dana na doručak u Coupolu. »Zašto u Cou-polu?« upitao sam. »Zašto u Coupolu?« kaže Carl. »Zato što u Coupoli imaju u svako doba ječmenu kašu, a od ječmene kaše čovjek može srati.«»Sad mi je jasno«, rekao sam.I tako je opet kao nekada. Nas trojica odlazimo na posao i vraćamo se s posla. Sitne

141

razmirice, sitno rivalstvo. Van Norden još uvijek jauče zbog svojih pičaka i zbog toga, što ne može sprati prljavštinu iz želuca. Sada je samo pronašao još jednu novu zabavu. Ustanovio je, da onanija u stvari ne dodija tako lako. Bio sam zaprepašten, kad mi je saopćio tu novost. Smatrao sam da nije moguće da takav čovjek nađe neki užitak u drkanju. Još sam se više zaprepastio, kad mi je objasnio kako to izvodi.Izmislio je novi trik, tako se izrazio. »Uzmeš jednu jabuku«, kaže on, »i izdubiš je do srži. Onda udubinu podmažeš kakvom masnom kremom, i to debelo, da se prebrzo ne rastopi. Pokušaj to jedanput! Isprva će te izluđivati. Ali svakako, puno je jeftinije, i čovjek ne gubi toliko vremena.«292»Usput«, kaže on mijenjajući temu, »onaj tvoj prijatelj, Fillmore, sada je u bolnici. Mislim da je poludio. Barem mi je tako rekla njegova djevojka. Uzeo je na stan neku Francuskinju, znaš, kad si ti otišao. Svađali su se luđački. Ona je neka krupna, zdrava krava — pomalo divlja. Ne bi imao ništa protiv da je okinem, ali se bojim da će mi oči iskopati. On se uvijek pojavljivao s ogrebotinama po licu i rukama. A i ona je povremeno dolazila sva plava, barem katkad. Znaš kakve su te francuske pičke — kad te vole, onda sasvim polude.«Očito su se mnoge stvari dogodile, dok me nije bilo. Bilo mi je žao Fillmora. Ipak je prema meni bio strašno pristojan. Kad sam se rastao s Van Nor-denom, uskočio sam u autobus, i pošao ravno u bolnicu.Tamo još uvijek nisu zaključili da li je potpuno pošašavio ili nije, jer sam ga našao u privatnoj sobi na prvom katu, kako uživa sve slobode redovitih pacijenata. Kad sam stigao, upravo je izašao iz kupatila. Kad me je ugledao, prsnuo je u suze. »Sve je gotovo«, kaže mi smjesta. »Kažu da sam lud — a možda imam i sifilis. Kažu, da patim od iluzije vlastite veličine.« Bacio se na krevet i tiho plakao. Nakon što se isplakao, podigao je glavu i nasmiješio se — nalik ptici koja se budi iz sna. »Zašto su me strpali u ovako skupu sobu?« kaže on. »Zašto me ne stave s ostalim bolesnicima u klinici — ili u ludnicu? Nemam ja toliko para da ovo plaćam. Spao sam na svojih posljednjih 500 dolara.«»Zato te i drže ovdje«, rekao sam. »Brzo će te premjestiti kad potrošiš sav novac. Ništa ne brini.«Mora da su ga se moje riječi dojmile, jer čim sam završio, on mi je tutnuo u ruke svoj sat i lanac, lisnicu, neke značke i druge stvarčice, »čuvaj ih«, rekao je. »Ovi gadovi će mi opljačkati sve što imam«. I onda se iznenada počeo smijati, jednim od onih sablasnih neveselih smjehova, koji čovjeka navode na pomisao da je smijač šašav, bio ozbiljno293šašav ili ne. »Znam da misliš da sam lud,« rekao je, »ali ja hoću da ispaštam zbog svega što sam učinio. Hoću da se oženim. Vidiš, nisam znao da imam triper. Zarazio sam je triperom, a onda sam joj još i napravio dijete. Rekao sam liječniku da mi je svejedno što će se sa mnom dogoditi, ali hoću da mi dopusti da se prvo oženim. On mi neprestano govori da čekam, dok se malo ne oporavim — ali ja znam da se nikada neću oporaviti. Ovo je kraj.«Nisam mogao a da se ne nasmijem, kad sam ga čuo kako govori. Nisam mogao shvatiti što ga je spo-palo. Morao sam mu svakako obećati da ću posjetiti djevojku i sve joj objasniti. Zahtijevao je od mene da joj idem na ruku, da je tješim. Rekao je da u mene ima povjerenja itd. Odgovorio sam »da« na sve što je tražio, da bih ga umirio. Meni se zapravo i nije činio toliko ćaknutim — koliko nekako prignječenim. Prava anglosaksonska kriza. Erupcija morala. Bio sam prilično radoznao, da vidim kakva je ta djevojka, da bih shvatio cijelu stvar.

142

Sutradan sam je potražio. Stanovala je u Latinskoj četvrti. Čim je shvatila tko sam, postala je izvanredno srdačna. Zvala se Ginette. Prilično krupna, jakih kostiju, zdrava, seljački tip, kojoj su prednji zubi napola škrbavi. Puna vitalnosti i s nekim ludim plamenom u očima. Prvo i prvo je zaplakala. Tada, videći da sam stari prijatelj njenog Jo-Joa — tako ga je zvala — otrčala je niz stepenice i vratila se s dvije boce bijelog vina. Uporno je zahtijevala da ostanem i da s njom večeram. Što je više pila, bivala je naizmjenično vesela i potištena. Nisam joj uopće morao postavljati pitanja — ona je neprestano govorila kao navijena mašina. Najviše ju je zabrinjavalo, da li će on opet dobiti namještenje, kada ga puste iz bolnice? Rekla je da su joj roditelji dobro stojeći, ali da su nezadovoljni njenim postupkom. Da ne odobravaju njeno divlje ponašanje. A posebno ne odobravaju njega —■ da se uopće ne zna vladati, i da je Amerikanac. Molila294me je, da joj garantiram da će dobiti opet namje-štenje, što sam ja i učinio bez oklijevanja. A tada me molila da joj kažem, da li treba da vjeruje svemu što joj on govori — uglavnom da li će je uzeti za ženu. Zato što sada, s djetetom u trbuhu, i povrh toga s triperom, ne može nikako pronaći drugog ženika — a najmanje Francuza. To mi je jasno, jeli tako? Naravno, uvjeravao sam je da mu može vjerovati. Sve mi je to sad bilo jasno kao pekmez — sve osim činjenice, kako je za boga miloga Fillmore ikada mogao pasti na ovakvu žensku. Ali, da pričamo sve po redu. U dužnost mi je zapalo da je tješim, i tako sam joj ja brbljao kojekakve besmislice, pričao joj kako će sve ispasti kako treba, da ću djetetu biti kum i slično. A onda mi je iznenada palo na pamet, da je čudno, da ona uopće ima dijete — naročito zbog toga, što bi se vrlo vjerojatno rodilo slijepo. »Nije važno«, rekla je ona, »hoću njegovo dijete.«»Ćak i ako je slijepo?« upitao sam.»Mon Die u, ne dites pas c a! « stenjala je ona. »Ne dites pas 5a!«Svejedno sam smatrao da mi je dužnost da joj to kažem. Ona je dobila histerični napadaj i počela plakati kao morž, nalijevajući još vina. U tren oka počela se hvalisavo kesiti. Smijala se na pomisao kako su se znali tući, kad bi legli u postelju. »On je volio, da se s njim tučem,« rekla je ona. »životinja je bio.«Kad smo sjeli za večeru, u sobi se pojavila neka njena prijateljica — mala kurvica, koja stanuje na dnu hodnika. Ginette me je smjesta poslala dolje, da kupim još vina. Kad sam se vratio, one su se očigledno lijepo porazgovorile. Njena prijateljica Yvette, je radila za policiju. Mali doušnik, koliko sam mogao shvatiti. Barem je nastojala da me u to uvjeri. Ali meni je bilo prilično očito, da je naprosto kurvica. Ali bila je opsjednuta policijom i njenim radom.295U toku cijele večere, nagovarale su me da ih pratim u neki bal musette. Htjele su da se malo provedu — budući da je Jo-Joe u bolnici, Gi-nette se osjeća tako sama. Rekao sam im da moram raditi, ali da ću kad budem imao slobodno veče, doći opet i izvesti ih. Razjasnio sam im također, da nemam para da ih na njih trošim. Ginette, koju je to u stvari pogodilo kao grom iz vedra neba, pretvarala se da to nije ni najmanje važno. Ustvari, samo da bi mi pokazala kako je kolegijalna, uporno je zahtijevala da me taksijem odveze na posao. Čini to zbog toga što sam Jo-Joeov prijatelj. I prema tome sam i njen prijatelj. »A isto tako«, pomislio sam u sebi, »ako nešto ne bude u redu s tvojim Jo-Joeom, možeš odmah dotrčati k meni. Vidjet ćeš onda, kakav sam ja prijatelj.« Bio sam s njom ljubazan kao med. Zapravo, kad smo izašli iz taksija pred mojim uredom, dopustio sam im da me nagovore, da na kraju zajedno popijemo po jedan per-nod. Yvette me pitala, ne bi li me mogla nazvati, kad

143

završim posao. Rekla je, da će mi u povjerenju reći mnogo stvari. Uspio sam da to odbijem, a da je ne uvrijedim. Na nesreću toliko sam se otkra-vio, da sam joj dao svoju adresu.Kažem na nesreću. Zapravo, kad na to pomislim prilično mi je drago. Jer se već sutradan počelo događati svašta. Sutradan, prije nego sam ustao iz kreveta, njih dvije su me posjetile. Jo-Joa su pustili iz bolnice — one su ga sklonile u mali chateau izvan grada, nekoliko milja od Pariza. Nazvali su to chateau. Pristojan izraz za ludnicu. Zahtijevale su da se smjesta obučem i da pođem s njima. Bile su u panici.Možda bih mogao da idem sam: naprosto nisam mogao podnijeti pomisao da idem s njih dvije. Zamolio sam ih da me pričekaju u prizemlju, dok se ne obučem, misleći da će mi to dati dovoljno vremena da smislim neku izliku, pa da ne moram uopće ići. Ali nisu htjele da izađu iz sobe. Sjedile su i296promatrale me kako se perem i oblačim, kao da je to njihov svakodnevni običaj. Usred te situacije, iskrsnuo je Carl. Objasnio sam mu ukratko položaj, na engleskom, a onda smo skovali zajedničku izliku, da imam nekog važnog posla. Ali da bismo stvari zagladili, iznijeli smo nešto vina i počeli ih zabavljati, pokazujući im knjigu s pornografskim crtežima. Yvette je ubrzo izgubila svaku želju da ide u chateau. Ona i Carl su se krasno slagali. Kad je kucnuo čas da se ide, Carl je zaključio da će ih pratiti do chateau a. Smatrao je da će biti smiješno vidjeti Fillmora, u društvu gomile luđaka. Htjelo mu se da vidi, kako se u ludnici živi. I tako su krenuli, ponešto nakresani, u najljepšem raspoloženju.Dok je Fillmore bio u chateau, nisam ga nijedanput posjetio. Nije bilo potrebno, jer ga je Ginette redovito posjećivala i donosila mi sve novosti. Ima nade da će ga za nekoliko mjeseci izliječiti, tako mi je rekla. Smatrali su da se radi o trovanju alkoholom — ništa više. Naravno, ima triper —• ali to nije teško izliječiti. Koliko su ustanovili, sifilisa nema. I to je nešto. Ispočetka su mu stalno pumpali želudac. Temeljito su mu isčistili probavu. Neko je vrijeme bio tako slab, da nije mogao ustati iz kreveta. Bio je i potišten. Rekao je da se ne želi izliječiti — želi umrijeti. I ponavljao je tu budalaštinu tako uporno, da su se oni konačno uznemirili. Smatrali su valjda da im ne bi bila neka naročita reklama, kad bi on počinio samoubojstvo. Svakako, počeli su ga duševno liječiti. A u međuvremenu su mu vadili zube, sve više i više zubi, dok mu nije ostao ni jedan jedini zub u čeljusti. Nadali su se da će se nakon toga osjećati dobro, ali začudo, nije bilo tako. Postao je još sumorniji nego prije. Zatim mu je počela ispadati kosa. Konačno je razvio malu paranoju — počeo ih je optuživati za svakakve stvari, zahtijevati da mu se kaže, kojim pravom ga tu drže, što je učinio, da su ga zaključali, i tako297dalje. Nakon takvog strašnog napada potištenosti, on bi iznenada postajao energičan i prijetio je da će podići cijelu zgradu u zrak, ako ga ne otpuste. I što je najgore, bar što se ticalo Ginette, potpuno je prebolio fiksnu ideju da se njome oženi. Rekao joj je otvoreno u lice, da mu nije ni na kraj pameti da je oženi, i da ako je toliko šašava da rodi dijete, onda neka se sama izdržava.Liječnici su to interpretirali kao dobar znak. Rekli su da dolazi ,k pameti. Ginette je naravno bila još luđa nego prije, ali molila je da ga otpuste, da bi ga mogla odvesti negdje na selo, gdje bi živio tiho i mirno, i gdje bi ponovo stekao zdrav razum. U međuvremenu njeni su roditelji došli u Pariz, u posjete, pa su posjetili i budućeg zeta u chateau u. U svom prepredenom mozgu, oni su vjerojatno došli do zaključka, da je bolje da im kćer ima ćaknutog muža nego nikakvog. Njen otac je tvrdio, da će za Fillmora naći nekakav posao na imanju. Govorio je, da Fillmore uopće nije loš

144

momak. Kad je od Ginette saznao, da Fillmorovi roditelji imaju novaca, postao je još trpeljiviji, pun razumijevanja.Stvar se za sve zgodno rasplitala. Ginette se vratila sa svojim roditeljima, da ostane neko vrijeme na selu. Yvette je redovito dolazila u hotel da posjeti Carla. Smatrala je, da je on urednik u novinama. I malo pomalo postajala je sve povjerljivija. Kad se jednog dana dobro naljoskala, obavijestila nas je da Ginette nije bila nikad ništa drugo nego kurva, da je Ginette krvopija, da Ginette nikad nije bila u drugom stanju, pa da ni sada nije u drugom stanju, što se ostalih optužbi ticalo, Carl i ja nismo nimalo u njih sumnjali, ali nismo bili posve uvjereni, da nije zatrudnjela.»Odakle joj onda onako ogroman trbuh?« upita je Carl.Yvette se nasmijala. »Možda upotrebljava pumpu za bicikl«, kaže. »Ne, ozbiljno«, dodala je, »ovakav trbuh ima od pića. Ta Ginete pije ko spužva. Kad se298vrati sa sela, vidjet ćete, još će se više naduti. joj je pijanica. Ginette je pijanica. Možda ima per, to da — ali trudna nije.«»Ali zašto se onda hoće za njega udati? Je 1 ' stvarno u njega zaljubljena?«»Zaljubljena? Fuj! Ta Ginette nema srca. Sav mo hoće da se netko za nju brine. Francuz je ne b i nikad oženio — ona je zabilježena kod policije?-Ne, ona ga hoće zato što je on previše glup da b ■ znao što je ona. Njeni je roditelji više neće — on^1 ih sramoti. Ali ako se može udati za bogatog Amerii-' kanca, sve će onda ispasti kako treba... Vi misliti da ga ona makar malo voli, ha, ha? Ne znate vi nju>-Dok su stanovali zajedno u hotelu, njoj su dolazil 1 drugi muškarci, dok je on išao na posao. Rekla je*> da joj ne daje dosta džeparca. Da je škrt. Ono krzna*-koje je nosila — njemu je rekla da su joj ga dal * roditelji, je li tako? Budala naivna! Pa ja sam svo*" jim očima vidjela čovjeka, kojeg je dovodila, dok* on još nije pravo ni izišao. Dovodila je čovjeka u-1 sobu kat niže. Vlastitim sam očima vidjela. I tcP kakvog čovjeka! Ruševinu jednu! Tome se više ni?" je mogao ni dignuti.«Da se Fillmore, kad su ga pustili iz chateau'-vratio u Pariz, možda bih ga mogao upozoriti niž* istinu o njegovoj Ginetti. Dok je još uvijek bio nj>* promatranju smatrao sam da nije zgodno da ga uz^" nemirujem i da mu trujem dušu Yvettinim kleve5" tama. Ali stvar je ispala tako, da je on iz eha-*' teaua otišao ravno u kuću Ginettinih roditelja*; Tamo su ga i protiv njegove volje uspjeli natjerat ' da javno obznani svoje zaruke. U lokalnim novinama zaruke su oglašene i priređen je prijem u čast prija>' telja obitelji. Fillmore je iskoristio tu situaciju d^1 bi izveo kojekakve manguparije. Premda je vrlo do*" bro znao što radi, pretvarao se da je još uvijek'* malo ćaknut. On bi na primjer posudio kola svogč^1 tasta, i luđački jurio po okolini, potpuno sam; £>* ako bi ugledao kakav grad koji bi mu se svidio *>290zabio bi se tamo i veselo se provodio, sve dok ga Ginette ne bi našla. Katkada bi tast i on odlazili zajedno — navodno na pecanje — i ništa se o njima ne bi čulo danima. Postao je nemoguć, mušičav i pedantan. Valjda je zaključio, da treba da iz svega toga izvuci za sebe koristi koliko se može.Kad se vratio sa Ginettom u Pariz, imao je potpuno novu garderobu i pun džep para. Izgledao je zdravo i veselo, i bio je krasno opaljen suncem. Meni se činio zdrav kao dren. Ali čim smo se uspjeli riješiti Ginette, iz njega je provalilo. Ne daju mu više namještenje, a potrošio je sav svoj novac. Za otprilike mjesec dana treba da se vjenčaju. U međuvremenu, ga roditelji opskrbljuju lovom. »Kad me jedanput zgrabe u svoje šape, kako treba«, rekao je, »bit ću im naprosto rob. Otac namjerava da za mene otvori papirnicu. Ginette će se baviti mušterijama, primati novac i slično, dok ću ja sjediti iza tezge i pisati — ili tako nešto. Možeš li me zamisliti kako sjedim do kraja

145

svog života iza tezge u nekoj papirnici? Ginette smatra da je plan izvrstan. Ona voli baratati novcem. Ali ja bih se radije vratio u chateau, nego da se podvrgnem tim mukama.«Naravno, za sada se pretvarao, kao da je sve u redu. Pokušao sam ga nagovoriti da se vrati u Ameriku, ali za to nije htio ni da čuje. Rekao je da se ne kani dati protjerati iz Francuske od gomile neukih seljačina. Smislio je plan, da će se neko vrijeme izgubiti iz vida, a onda se nastaniti u nekom udaljenom gradskom predgrađu, gdje je malo vjerojatno da će na nju naletiti. Ali ubrzo smo zaključili da to nije moguće: čovjek se u Francuskoj ne može sakriti kao u Americi.»Mogao bi neko vrijeme provesti u Belgiji,« predložio sam.»Ali čime da se uzdržavam?« rekao je smjesta. »U tim pišljivim zemljama čovjek ne može naći namještenje.« "•300»Zašto je onda ne oženiš, i zatražiš rastavu?« upitao sam.»A u međuvremenu ona će mi izroditi klinca. Tko će se onda brinuti za klinca, je li?«»Odakle znaš, da će roditi?« rekao sam, odlučivši da je pravi čas da mu kažem cijelu istinu.»Odakle znam?« rekao je. činilo se da ne razu-nije što mu kanim nagovijestiti.Postepeno i oprezno sam mu prepričao što mi je Yvette rekla. Slušao me je potpuno zbunjeno. Konačno me prekinuo. »Nema smisla da oko toga raspredamo,« rekao je on. »Znam jako dobro, da je u drugom stanju. Pa napipao sam, kako se dijete unutra miče. Yvette je prljava droljica. Da znaš, nisam ti to htio reći, ali sve dok me nisu odveli u bolnicu, ja sam trzao pomalo i na Yvettu. A onda kad je stvar pukla, nisam joj više mogao ništa. Zaključio sam, da sam za njih obje učinio dovoljno ... Odlučio sam da se prvo pobrinem za sebe. To je razbjesnilo Yvettu. Ona je rekla Ginetti da će sa mnom već jednom izravnati račune... Ne, kad bi barem to bilo istina, što je rekla. Onda bi se lakše mogao iz ovoga izvući. Ovako sam u klopci. Obećao sam da ću je oženiti, i morat ću da tako i postupim. Nakon toga, ne znam što će biti samnom. Ovako me imaju u kandžama.«Budući da je iznajmio sobu u istom hotelu, gdje sam i ja stanovao, morao sam ih viđati često, želio ja to ili ne želio. Gotovo svaki dan sam s njima večerao, popivši prethodno po nekoliko pernoda, naravno. Za vrijeme večere oni su se bučno svađali. Za mene je to bilo neugodno, jer sam katkada morao zauzimati jednu stranu, a kaktkada drugu. Jedne nedjelje poslije podne, na primjer, nakon što smo zajedno ručali, uputili smo se u neku kavanu na uglu bulevara Edgar Quinet. Ovog puta sve je teklo neobično mirno. Sjeli smo unutra za mali stol,301jedno uz drugo, leđima okrenuti zrcalu. Ginette mora da je iznenada osjetila napadaj strasti ili nešto slično, jer ju je iznenada spopalo sentimentalno raspoloženje i počela ga je maziti i ljubiti pred svima, što Francuzi znaju tako prirodno raditi. Upravo su dovršili jedan dugi zagrljaj, kad je Fillmore rekao nešto o njenim roditeljima, što je ona shvatila kao uvredu. Obrazi su joj se smjesta zacrvenili od bijesa. Pokušali smo da je umilostivimo, govoreći joj da je krivo shvatila primjedbu, a zatim je Fillmore ispod glasa rekao meni nešto na engleskom — da je treba umiriti, samo strpljivo, ili nešto slično. To je bilo dovoljno da je potpuno izbaci iz kolotečine. Izjavila je, da joj se mi rugamo. Rekao sam joj nešto oštro, i to ju je još više razbjesnilo, a onda je i Fillmore pokušao da ubaci poneku riječ. »Previše lako pla-neš«, rekao i pokušao da je potapše po obrazu. Ali ona, pomislivši da je podigao ruku da je pljusne, snažno ga je zviznula po čeljusti, onom svojom seljačkom ručetinom. On je na trenutak bio omamljen. Nije očekivao takvu šamarčinu, i to ga je peklo. Vidio sam kako mu je lice

146

problijedilo, i u narednom trenutku on se podigao s klupe i dlanom joj je opalio takav šamar, da je gotovo pala sa sjedala. »Evo ti, ovo će te naučiti pameti!« rekao je svojim iskvarenim francuskim. Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. Tada, poput iznenadne oluje, ona je zgrabila čašicu za konjak, koja je stajala pred njom i bacila je svom snagom prema njemu. Čaša je tresnula u zrcalo iza nas. Fillmore ju je već zgrabio za ruku, ali ona je drugom uhvatila šalicu za kavu i smrskala je o tlo. Bacakala se poput manijaka. Imali smo muke, da je držimo. U međuvremenu, naravno, pritrčao je patron, i zapovijedio mam da se gubimo. »Bitange!« vikao nam je. »Da, bitange, tako je!« vrištala je Ginette. »Prljavi stranci! Razbojnici! Gangsteri! Tuku trudnu ženu!« Mrki su nas pogledi okružili sa svih strana. Jadna Francuskinja s dva američka razbijača. Gangstera. Pitao302sam se kako ćemo se uopće odavde izvući, bez tučnjave. Fillmore je već zašutio poput školjke. Ginette je brisnula kroz vrata, ostavljajući nas da vučemo kestenje iz vatre. Dok je izlazila, osvrnula se uzdignute šake, i dreknula: »Platit ću ti za ovo, životinjo! Vidjet ćeš ti! Neće valjda jedan stranac, da postupa ovako prema pristojnoj Francuskinji! Ah, ne! Nećemo tako!«Začuvši to, gazda kojemu smo već platili za piće i za razbijene čaše, smatrao je potrebnim da pokaže svoje viteštvo prema sjajnoj predstavnici francuskog majčinstva, kakva je Ginette, i ne trošeći više mnogo riječi, pljunuo nam je pred noge i izgurao nas kroz vrata. »Serem se ja na vas, bitange prljave!« rekao je to, ili neku sličnu ljubaznost.Kad smo dospjeli na ulicu, gdje nitko više na nas nije nabacivao kamenje, počeo sam na stvar gledati sa smiješne strane. Bilo bi odlično, pomislio sam, kad bi se cijela stvar izvodila na čistac pred sudom. Sve od početka do kraja! S Yvetti-nim pričicama kao prilogom. Na kraju krajeva, Francuzi imaju osjećaj za humor. Možda bi ga sudac, kad bi čuo priču s Fillmorove strane, oslobodio obaveze da se ženi.U međuvremenu, Ginette je stajala preko puta ulice, mašući šakom i derući se koliko je grlo nosi. Ljudi su se zaustavljali da čuju, i da zauzimaju strane, kao obično u uličnim kavgama. Fillmore nije znao što da radi; da li da od nje ode, ili da joj priđe i pokuša je umiriti. Stajao je nasred ulice ispruženih ruku, nastojeći da u galami izgovori koju riječ. Dok je Ginette još uvijek urlala: »Gangster! Životinja! Tu verras, salaud!« i druge komplimente. Konačno je Fillmore krenuo prema njoj, a ona je, vjerojatno misleći da on kani da je opet dobro mlatne, otkaskala niz ulicu. Fillmore se vratio do mene i rekao: »Hajdemo mirno za njom.« Pošli smo u pratnji šake besposličara. Svako malo ona bi se osvrnula prema nama i zaprijetila nam Šakom.303INismo nastojali da je stignemo, samo smo je polako slijedili ulicom, da vidimo što će. Naposljetku je usporila korak, a mi smo prešli na drugu stranu ulice. Sad je već bila mirna. Neprestano smo hodali iza nje, približavajući joj se sve više i više. Iza nas je sada ostalo samo oko tuce ljudi — drugima je dodijalo. Kad smo se približili uglu, ona je naglo stala i pričekala da je stignemo. »Pusti mene da govorim«, rekao je Fillmore, »znam ja kako s njom treba.«Suze su joj ćurkom curile niz lice, kad smo došli do nje. što se mene tiče, nisam pojma imao što se od nje može očekivati. Bio sam zato pomalo iznenađen, kad joj je Fillmore prišao i rekao ojađenim glasom: »Zar je to lijepo? Zašto si se tako ponašala?« Na što mu se ona bacila oko vrata i počela jecati kao dijete, nazivajući ga svojim malim ovim i svojim malim onim. Tada se molećivo okrenula prema meni. »Jeste li vidjeli kako me udario?«, rekla je. »Zar se tako postupa sa ženom?« Upravo

147

sam htio reći »da«, ali Fillmore ju je uhvatio za nadlakticu i krenuo da je odvede. »Dosta je bilo«, rekao je. »Ako opet počneš, tresnut ću te ovdje na ulici«.Pomislio sam, da će sve opet početi iznova. Oči su joj plamtjele. Ali očito je i ona bila malo zastrašena, jer se vatra brzo stišala. Međutim, kad je sjela za stol u kavani, kazala je polako i mračno, neka on ne misli da će sve ovo biti tako brzo zaboravljeno; još će on čuti kasnije ... možda još večeras.I stvarno, održala je riječ. Kad sam ga sreo sutradan, čitavo lice i ruke bile su mu izgrebene. Izgleda da je čekala dok nije legao i onda je, bez riječi, otišla do ormara i, izbacivši sve njegove stvari na pod, uzimala jednu po jednu i cijepala ih u komade. Kako se to već i ranije mnogo puta dešavalo, a ona bi kasnije sve opet sašila, on nije baš puno protestirao. A to ju razbjesnilo više od svega. Dobila je volju da mu zarije nokte u lice, a to je i učinila, koliko je znala i umjela. Budući da je bila trudna imala je stanovitu prednost pred njim.304Jadni Fillmore! Čovjek mu se nije mogao smijati. Držala ga je pod terorom. Ako bi joj zaprijetio da će pobjeći, uzvraćala bi mu prijetnjom da će ga ubiti. A to je govorila tako, kao da to ozbiljno i misli. »Ako odeš u Ameriku«, govorila je »slijedit ću te! Nećeš mi umaći! Francuskinja uvijek znade, kako da se osveti.« A čas za tim nježno bi ga nagovarala da bude »razuman«, da bude »sage« itd. 2ivot će biti tako lijep, kad jednom budu imali vlastitu papirnicu. On neće morati ni prstom maknuti. Ona će sve raditi. On će moći ostati u sobi iza dućana i pisati — ili raditi štogod bude želio.To je stalno išlo tako, amo-tamo, kao klackalica, po prilici nekoliko tjedana. Ja sam ih izbjegavao, koliko god sam mogao, jer mi je bilo dosta i njih i čitavog njihovog odnosa. Tada, jednog lijepog ljetnog dana, baš kad sam prolazio kraj Credit Lyonnais, vidim kako niz stepenice silazi nitko drugi nego glavom Fillmore. Pozdravio sam ga toplo, jer sam se osjećao pomalo krivim, što sam mu se tako dugo uklanjao. Zapitao sam ga, više nego s obične radoznalosti, kako idu stvari. Odgovorio mi je prilično neodređeno, i s prizvukom očaja u glasu.»Upravo sam dobio dozvolu da odem u banku«, rekao je nekim čudnovatim, slomljenim glasom. »Imam pola sata vremena, ni minute više. Ona tačno vodi kontrolu.« I zgrabio me za ruku, kao da me hoće brzo odvući s tog mjesta.Hodali smo prema Rue de Rivoli. Bio je prekrasan dan, topao, vedar, sunčan — jedan od onih dana, kad je Pariz najljepši. Puhao je blag ugodan povjetarac, upravo dovoljan da čovjeku rastjera ustajali vonj iz nosnica. Fillmore je bio gologlav. Izvana je djelovao kao slika zdravlja — kao prosječan američki turist, koji se šunja po svijetu dok mu novac zvecka u džepu.»Ne znam više što da radim«, rekao je polako. »Moraš nešto za mene učiniti. Bespomoćan sam. Nemam snage ni za što. Kad bih mogao otići od nje,20 Rakova obratmca305bar na kratko vrijeme, možda bih došao k sebi. Ali ona me ne pušta iz vida. Dobio sam, evo, dozvolu samo da odjurim do banke — morao sam podići nešto novaca. Malo ću prošetati s tobom, a onda moram žuriti kući — čekat će me s ručkom.«Slušao sam ga šutke, i mislio u sebi, da mu je zbilja potreban netko da ga izvuče iz škripca, u koji je zapao. Potpuno se pokunjio, u njemu nije ostalo ni trunka hrabrosti. Bio je sasvim kao dijete — kao dijete koje tuku svaki dan, i koje više ne zna kako da se ponaša, osim da se zgrči i skukulji od straha.Kad smo skrenuli pod kolonadu Rue de Rivoli upustio se u dugu tiradu protiv Francuske. Francuzi su mu navrh glave. »Nekad sam ludovao za njima«, rekao je »ali sve je to bila literatura. Sada ih poznam ... znam kakvi su zapravo. Okrutni su i

148

ma-terijalisti. Ispočetka to izgleda divno, jer imaš osjećaj slobode. Nakon nekog vremena, sve ti se zgadi. Sve je to mrtvo odozdo: nema osjećaja, nema samilosti, nema prijateljstva. Sebični su do srži. Najse-bičniji narod na zemlji! Ne misle ni o čemu nego o novcu, novcu, novcu! I tako su odvratno pristojni, takvi malograđani! To je ono, što me tjera u bjesnilo. Kad je vidim kako mi krpa košulje, najradije bih je umlatio. Uvijek krpi, krpi, štedi, štedi. F a u t f a i-redes economies! Cijeli dan samo to čujem od nje. čuješ svuda isto. Sois raisonnable, mon cheri! Sois raisonable! Neću da budem razuman i logičan. To mi se gadi! Hoću da se razularim, hoću da uživam. Hoću da nešto radim. Neću da sjedim cijeli dan u kavani i pričam. Isuse, i mi imamo svoje mane — ali imamo entuzijazma. Bolje je činiti greške, nego ništa ne raditi. Radije bih bio skitnica u Americi, nego ovdje dobrostojeći. Možda zato što sam Yankee. Rođen sam u Novoj Engleskoj, pa tamo valjda i spadam. Ne možeš preko noći postati Evropejcem. Nešto ti je u krvi, što te čini drugačijim. Klima je to — i sve ostalo. Mi gledamo stvari drugačijim očima. Ne možemo se306promijeniti, ma koliko se divili Francuzima. Mi smo Amerikanci, i moramo ostati Amerikanci. Naravno, mrzim i ja one puritanske pedere kod kuće, — mrzim ih iz dna duše. Ali ja sam jedan od njih. Ja ne pripadam ovamo. Dosta mi je svega.«I tako je to išlo kroz čitavu arkadu. Ja nisam rekao ni riječi. Puštao sam ga da se istrese — dobro je za njega da se toga oslobodi. A ipak, mislio sam, čudno je kako bi se isti ovaj momak, da je to bilo godinu dana ranije, lupao po grudima kao gorila i govorio: »Kakav prekrasan dan! Kakva zemlja! Kakav narod!« I da se tu desio koji Amerikanac i rekao samo jednu riječ protiv Francuske, Fillmore bi mu bio razbio nos. On bi bio umro za Francusku — prije godinu dana. Nikad nisam vidio čovjeka, koji bi bio toliko očaran nekom zemljom, koji bi bio toliko sretan pod tuđim nebom. To nije bilo normalno. Kad bi on rekao Francuska, to je značilo vino, žene, novac u džepu, život bez obaveza. To je značilo biti mangup, biti na praznicima. A tada, kad je provod završio, kad je vjetar odnio krov šatora, i on dobro pogledao nebo, vidio je da to nije cirkus, već arena, baš kao i svugdje. I to itekako mračna arena.Cesto sam mislio, kad sam ga slušao kako trabunja o dičnoj Francuskoj, o slobodi i sličnim glupostima, kako bi to zvučalo nekom francuskom radniku, da je samo mogao razumjeti Fillmorove riječi. Nije čudo, što misle da smo svi ludi. Mi i jesmo za njih ludi. Mi smo samo čoper dječurlije. Senilni idioti. Ono što mi zovemo životom, petparačka je sentimentalna pričica. Taj entuzijazam — što je zapravo? Taj jeftini optimizam, od kojega se svakom običnom Evropejcu prevrće želudac? To je iluzija. Ne, iluzija je previše dobra riječ za to. Iluzija nešto znači. Ne, nije — to je obmana. Cista obmana, ništa drugo. Mi smo kao stado divljih konja s naoč-njacima na očima. Razigrani smo. U divljem galopu. Preko ruba ponora. Bum! Bilo što, samo da307pothranjuje nered i nasilje. Naprijed! Naprijed! Nije važno kuda. I čitavo vrijeme s pjenom na ustima. Deremo se Aleluja! Aleluja! Zašto? Bog zna. To je u krvi. To je klima. To je mnogo toga. To je i kraj. Cijeli svijet nabijamo na glavu kao šešir, da nam pokrije oči i uši. Ne znamo zašto. Takva nam je sudbina. Sve ostalo je obično govno ...Kod Palais Rovala predložio sam da sjednemo i nešto popijemo. Oklijevao je na čas. Vidio sam da se brine zbog nje, zbog ručka, zbog toga što će ga izgrditi.'»Za boga miloga«, rekao sam, »ne misli stalno na nju. Naručit ću nešto za piće i hoću da to popiješ. Ne brini, izvući ću te iz tih govana.« Naručio sam dva jaka viskija.Kada je vidio kako donose viski, nasmiješio mi se opet kao dijete.»Do dna!« rekao sam, »a onda ćemo po još jedan. Ovo će ti dobro činiti. Nije me

149

briga što kaže liječnik — jedanput neće škoditi. Hajde, na eks!«On je stvarno popio na eks i dok je g a r c o n žurno iščezao da donese još jednu rundu, pogledao me očiju punih suza, kao da sam mu posljednji prijatelj na svijetu. Cak su mu se usta malo trzala. Nešto mi je htio reći, a nije tačno znao kako da počne. Mirno sam ga pogledao, kao da ne obraćam pažnju njegovoj molbi i odgurnuvši tanjurić ustranu, nagnuo sam se prema njemu, nalaktivši se, i rekao ozbiljno: »Slušaj, Filmore, šta bi ti stvarno htio raditi? Reci mi!«Na to su mu grunule suze i on je izlanuo: »Htio bih biti kod kuće sa svojima. Htio bih da slušam ljude kako govore engleski.« Suze su mu tekle niz lice. Nije ni pokušavao da ih obriše. Jednostavno je pustio da se sve iz njega izlije. Isuse, pomisli sam u sebi, krasno je ovako se olakšati. Krasno je biti do kraja kukavica, bar jednom u životu. Toliko mi je prijalo da ga gledam u ovakvom stanju, da sam osjećao da bih mogao riješiti svaki problem. Osjećao308sam se hrabrim i odlučnim. U glavi mi se rojilo tisuću ideja odjednom.»Slušaj«, rekao sam nagnuvši mu se još bliže, »ako ozbiljno misliš ovo što si sad rekao, zašto to ne učiniš... ? Zašto ne odeš? Znaš li što bih ja učinio da sam na tvom mjestu? Otišao bih danas. Da, bogami, ozbiljno mislim ... Otišao bih smjesta, ne rekavši joj čak ni zbogom. Zapravo, jedino tako i možeš otići — ona ti nikad ne bi dopustila da se oprostiš. Ti to dobro znaš.«G a r c o n je došao s viskijem. Gledao sam kako s očajničkom žudnjom posiže za čašom i podiže je na usta. Vidio sam iskricu nade u njegovim očima — daleke, lude, očajničke. Vjerojatno je vidio sebe kako pliva preko Atlantika. Meni je to izgledalo lako, jednostavno ko udariti dlanom o dlan. Čitava se stvar počela brzo raščišćavati u mojoj glavi. Tačno sam znao kako treba izvesti svaki korak. Bio sam bistar kao sunce.»Čiji je novac u banci?« upitao sam. »Njenog oca ili tvoj?«»Moj!« povikao je. »Majka mi ga je poslala. Ne treba meni njenih pišljivih para.«»Savršeno!« rekao sam. »Slušaj, kako bi bilo da skočimo u taksi i vratimo se onamo? Digni sve, do posljednje pare. Onda ćemo otići u Britanski konzulat i izvadit vizu. Danas poslijepodne uhvatit ćeš vlak za London. Iz Londona ćeš otputovati prvim brodom za Ameriku. Kažem to zato, jer tako možeš biti miran da te ona neće progoniti. Neće joj na pamet pasti da putuješ preko Londona. Ako te pođe tražiti, poći će logično prvo u Le Havre, ili Cherbourg... I još nešto — nećeš se vratiti po svoje stvari. Ostavit ćeš sve ovdje. Neka ih zadrži. Njen francuski mozak neće moći ni zamisliti, da si mogao otpiriti bez prtljage. To je nevjerojatno. Francuz ne bi ni u snu pomislio da tako nešto učini... osim ako nije ćaknut kao ti.«309»Imaš pravo!« povikao je. »Nisam na to ni mislio. Osim toga, možeš mi ih poslati kasnije — ako ih bude htjela izručiti. Ali sad to nije važno. Premda, zaboga, ja nemam ni šešira!«»A šta će ti šešir? Kad dođeš u London možeš kupiti sve što ti treba. Sad je važno samo da požuriš. Moramo saznati kad odlazi vlak.«»Slušaj«, rekao je, posegnuvši u džep za lisnicom, »prepustit ću sve tebi. Evo, uzmi ovo i učini sve što treba. Ja sam preslab ... vrti mi se u glavi.«Uzeo sam lisnicu i izvadio iz nje novčanice, koje je upravo podigao u banci. Taksi je stajao uz rub pločnika. Uskočili smo unutra. Vlak odlazi s Gare du Nord u četiri sata, ili tako nešto. Računao sam — banka, konzulat, American Express, kolodvor. Sjajno! Upravo ćemo nekako stići na vrijeme.»A sad* glavu gore!« rekao sam, »i ne daj se smesti! Kvragu, za nekoliko sati ćeš

150

ploviti preko kanala. Večeras ćeš se šetati po Londonu i naslu-šat ćeš se engleskog do mile volje. Sutra ćeš biti na otvorenom moru — a onda, bogamu, bit ćeš slobodan čovjek i jebe ti se za sve drugo. Kad stigneš u New York sve će ovo biti samo ružan san.«To ga je toliko uzbudilo, da su mu se noge počele grčevito pokretati, kao da hoće potrčati u taksiju. U banci mu je ruka drhtala tako, da se jedva mogao potpisati. Jedino to nisam mogao učiniti za njega — potpisati ga. Ali mislim da bih ga, da je bilo potrebno, mogao posjesti na zahod i obrisati mu dupe. Bio sam čvrsto odlučio da ga otpremim, pa makar ga morao zgužvati i staviti u kovčeg.Bilo je vrijeme ručku, kad smo stigli do Britanskog konzulata, i ured je bio zatvoren. Značilo je da moramo čekati do dva sata. Da ubijemo vrijeme nisam mogao smisliti ništa bolje nego da jedemo. Filmore, naravno, nije bio gladan. Bio je zato da se pojede kakav sendvič. »Jebi ga!« rekao sam. »častit ćeš ti mene dobrim ručkom. To je posljednji pošteni obrok, koji ćeš ovdje pojesti — tko zna na kako310

dugo.« Usmjerio sam ga prema jednom ugodnom malom restoranu i naručio dobar ručak. Naručio sam najbolje vino na jelovniku, bez obzira na cijenu ili ukus. Imao sam u džepu sav njegov novac — gomilu para, kako se meni činilo. U svakom slučaju, nikad prije nisam toliko imao odjednom u rukama. Bio je poseban užitak razmijeniti novčanicu od tisuću franaka. Podigao sam je prvo prema svjetlu da pogledam krasan vodeni žig. Divan novac! Jedna od malo stvari, koje Francuzi prave u velikom stilu. Umjetnički izrađen, kao da ih duboki osjećaji vezuju već i za sam simbol.Svršivši ručak, otišli smo u kavanu. Naručio sam chartreuse s kavom. Zašto ne? i razmijenio sam još jednu novčanicu — ovaj put banknotu od petsto franaka. Bila je to čista nova, šuštava novčanica. Uživanje je rukovati s takvim novcem. Konobar mi je uzvratio mnoštvo prljavih starih novčanica, iskrpanih ljepljivim papirom; dobio sam gomilu petica i desetica i vreću sitniša. Kineskog novca, s rupom u sredini. Nisam više znao u koji džep da trpam novac. Hlače su mi pucale od tolikog metala i papira. Malo mi je bilo i neugodno pokazivati toliku lovu u javnosti. Bojao sam se da nas ne smatraju varalicama.Kad smo stigli u American Express, ostalo nam je još vraški malo vremena. Britanci, na svoj uobičajeni šeprtljavi kilavi način, držali su nas kao na iglama. Svi su se ovdje vrtili ko podmazani. Bili su toliko brzi, da je sve trebalo učiniti po dva puta. Nakon što su nam svi papiri bili potpisani i uredno složeni u mali fascikl, ispostavilo se da se potpisi nalaze na krivom mjestu, šta smo drugo mogli, nego sve opet ispočetka.Stajao sam nad njim, gledajući jednim okom na sat, i pratio svaki potez pera. Bolno mi je bilo predati novac. Ne sve, hvala bogu — ali dobar dio. Imao sam okruglo 2500 franaka u džepu. Kažem, okruglo. Nisam više brojio u francima. Stotina, dvi-311je stotine više ili manje — za mene više nije značilo ama baš ništa. Što se njega tiče, on je tokom čitave transakcije bio kao omamljen. Nije ni znao koliko novaca ima. Jedino je znao da mora ostaviti nešto na stranu za Ginette. Nije još tačno znao koliko — to je trebalo da uglavimo putem do stanice.U sveopćem uzbuđenju, zaboravili smo promijeniti sav novac. Već smo međutim sjedili u taksiju i nismo smjeli gubiti vrijeme. Najvažnije je bilo da se ustanovi kako stojimo. Ispraznili smo džepove i počeli prebrojavati. Nešto je para ležalo na podu, nešto je bilo na sjedalu. Prava zbrka. Bilo je francuskog, američkog i engleskog novca. I uza sve to onaj sitniš. Došlo mi je da pokupim sav metal i da ga bacim kroz prozor — samo da pojednostavnim stvari. Konačno smo sve raspodijelili; on je

151

zadržao engleski i američki novac, a ja sam zadržao francuski.Morali smo sada brzo odlučiti što da radimo sa Ginette — koliko da joj damo, što da joj kažemo, itd. Nastojao je smisliti nekakvu priču, koju bih ja prenio Ginetti — nije htio da joj slomi srce i tako dalje. Morao sam ga prekinuti.»Pusti, nije važno što ćemo joj reći«, rekao sam. »Ostavi to meni. Koliko ćeš joj dati, to je važno! Zašto da joj uopće nešto daješ?«Kao da sam mu stavio bombu pod stražnjicu. Briznuo je u plač. Kakav plač! Još gore nego prije. Mislio sam da će mi se onesvijestiti na rukama. Ne razmislivši, rekao sam: »U redu, dajmo joj sav ovaj francuski novac. To bi joj moralo biti dovoljno za neko vrijeme.«»Koliko toga ima?« upitao je slabašnim glasom.»Ne znam — oko 2000 franaka, tako nešto. Svakako više nego što zaslužuje.«»Kriste! Nemoj tako govoriti!« molio je. »Konačno, u lijepi ću je sos uvaliti. Njeni je sad sigurno više neće primiti natrag. Ne, daj joj sve. Daj312joj sve što je tu, k vragu... nije me briga koliko ima.«Izvukao je maramicu da obriše suze. »šta mogu«, rekao je. »Previše je ovo za mene.« Nisam rekao ništa. Iznenada se ispružio koliko je dug i širok — mislio sam da će dobiti neki napadaj i rekao: »Isuse, mislim, da se moram vratiti. Moram vratiti i dobiti što me ide. Ne bih sebi nikada mogao oprostiti, da joj se što dogodi.«Ovo mi je bio gadan udarac. »Kriste!« povikao sam, »pa ne možeš tako. Ne sada! Prekasno je. Poći ćeš na vlak, a ja ću se već za nju pobrinuti. Otići ću do nje, čim ti odeš. Pa ti, budalo jedna, zar ne shvaćaš da bi te ubila, čim bi samo pomislila, da si pokušao od nje pobjeći? Ne možeš se više vratiti. To je gotova stvar.«U svakom slučaju, što bi se njoj moglo dogoditi? Upitao sam sebe. Da se ubije? Tant mieux.Kad smo se dokotrljali do kolodvora ostalo nam je da ubijemo još dvanaest minuta. Nisam se još usuđivao da se s njim oprostim. Vidio sam ga kako u posljednji čas, uzbuđen kakav jest skače s vlaka i juri natrag k njoj. Bilo što ga je moglo pokolebati. Slamka. I zato sam ga odvukao preko ulice u jedan bife i rekao: »Sad ćeš popiti pernod — tvoj posljednji pernod, a ja ću ga platiti... tvojim parama.«Nešto ga je u toj primjedbi natjeralo da me uznemireno pogleda. Povukao je dobar gutljaj pernoda i onda, okrenuvši se meni kao neki ozlijeđeni pas, rekao: »Znam da ti ne bih smio povjeriti sav taj novac, ali... ali... Ah, ništa, učini što misliš da je najbolje. Ne bih samo htio da se ubije, to je sve.«»Da se ubije?« rekao sam. »Ta neće, ne boj se! Mora da imaš fantastično dobro mišljenje o sebi, ako tako nešto vjeruješ. Što se novca tiče, ma da mi je strašno krivo što joj ga moram dati, obeća-jem ti da ću otići ravno na poštu i poslati ga telegrafski. Ne bih ga sebi povjerio ni minute više ne-313go što je nužno.« Kad sam to rekao, spazio sam hrpu dopisnica na pokretnom stalku. Izvukao sam jednu — bila je to slika Eiffelovog tornja — i natjerao ga da napiše nekoliko riječi. »Reci joj da sada putuješ. Reci joj da je ljubiš i da ćeš poslati po nju čim tamo stigneš... Poslat ću ovo pneumatikom kad budem išao na poštu. A večeras ću otići k njoj. Sve će biti tip-top, vidjet ćeš.«Na to smo pošli preko ulice do kolodvora. Još samo dvije minute, činilo mi se da je sada stvar sigurna. Na ulazu pljesnuo sam ga po leđima i pokazao mu vlak. Nisam mu pružio ruku — on bi se sav raspekmezio. Samo sam rekao: »Požuri! Kreće za jednu minutu.« Okrenuo sam se na peti i otišao. Nisam se čak ni osvrnuo da pogledam penje li se na vlak. Bojao sam se.

152

Nisam zapravo ni mislio, cijelo to vrijeme dok sam ga otpremao, što ću učiniti kad ga se jednom oslobodim. Bio sam obećao mnogo toga — ali sve samo zato da ga umirim, što se tiče Ginette, imao sam gotovo isto toliko malo hrabrosti da se pojavim pred njom, koliko i on. I sam sam se počeo bojati. Sve se dogodilo tako brzo, da je bilo nemoguće u cjelini shvatiti prirodu situacije. Otišao sam s kolodvora u stanju neke slatke tuposti — s dopisnicom u ruci. Naslonio sam se na uličnu svjetiljku i pročitao je. Zvučala je nezamislivo strašno. Počitao sam je još jednom, da se uvjerim da ne sanjam a onda sam je razderao i bacio u kanal.Osvrnuo sam se nelagodno oko sebe, kao da napola očekujem da me Ginette goni s tomahawkom u ruci. Nitko me nije slijedio. Počeo sam dokono hodati prema Place Lafayette. Bio je krasan dan, kao što sam već prije primjetio. Lagani, pahuljasti oblaci nada mnom plovili su s vjetrom. Tende nad kavanama su lepetale. Pariz mi nikad nije tako zgodna izgledao; gotovo sam zažalio što sam onoga jad-314nika otpremio. Na Place Lafayette sjeo sam nasuprot crkvi i zagledao se u toranj sa satom; nije to neki krasni arhitektonski primjerak, ali onom modrilu na brojčaniku sata oduvijek sam se divio. Danas je bilo modrije no ikada. Nisam mogao skinuti očiju s njega.Ukoliko ne bude toliko lud da joj napiše pismo u kojem će joj sve objasniti, Ginette ne treba nikada ni saznati što se dogodilo. A čak ako ipak sazna, da joj je ostavio oko 2500 franaka, ne može to dokazati. Mogu uvijek reći, da je on to samo izmislio. Momak koji je dovoljno lud da pobjegne čak bez šešira, dovoljno je lud da izmisli 2500 franaka, ili koliko već toga ima. Stvarno, koliko ima? upitao sam se. Džepovi su mi nabrekli od tog tereta. Izvukao sam sve van i pažljivo prebrojao. Bilo je tačno 2.875 franaka i 35 centima. Više nego što sam mislio. Trebalo se osloboditi 75 franaka i 35 centima. Htio sam da imam okruglu svotu — ravnih 2800 franaka.Baš u tom času vidio sam kako se taksi zaustavlja uz pločnik. Jedna žena izišla je iz njega s bijelim pudlom u naručju; pas je pišao po njenoj svilenoj haljini. Pomisao da se psa taksijem izvozi na šetnju ojadila me. Ja isto toliko vrijedim, koliko i njen pas, rekao sam sam sebi, i dao sam šoferu znak i kazao mu da me vozi kroz Bois. Htio je znati tačno kamo. »Bilo kamo« rekao sam. »Vozite kroz Bois«, obiđite je čitavu — i ne žurite, imam vremena.« Zavalio sam se na sjedalu i pustio da kraj mene jure kuće, zupčasti krovovi, dimnjaci, šareni zidovi, pisoari, vrtoglava kružna raskršća. Kad smo prolazili kraj Rond-Pointa, pomislio sam da bih mogao izaći i pustiti vodu. Nikad se ne zna šta se može desiti. Rekao sam šoferu neka pričeka. Bilo mi je to prvi put u životu, da sam pustio da taksi čeka, dok ja pišam. Koliko se na taj način može spiskati? Ne baš mnogo. S ovim što imam u džepu mogu sebi dopustiti, da me čekaju i dva taksija.315Dobro sam pogledao oko sebe, ali nisam vidio ništa pažnje vrijedno. Želio sam nešto svježe i neu-potrebljavano — nešto s Aljaske ili Djevičanskih otoka. Cistu svježu kožu prirodnog mirisa. Nije potrebno naglasiti, da ništa slično nisam vidio u blizini. Nisam se strašno razočarao. Jebe se meni, našao nešto li ne. Glavno je, da čovjeku nikad nije previše stalo. Sve dolazi u svoje vrijeme.Vozili smo dalje kraj Are de Triomphe. Nekoliko turista muvalo se oko ostataka Neznanog junaka. Dok smo vozili kroz Bulonjsku šumu, gledao sam sve one bogate pičke, kako se šetaju u svojim limuzinama. Jurile su kraj mene kao da imaju neki cilj. Nema sumnje, da to rade zato da se naprave važne — da svijetu pokažu kako glatko klize njihovi Rolls-Royci i Hispano-Suize. U meni je sve klizilo još mnogo glatkije od svakog Rolls-Royca. Iznutra sam bio sav kao baršun. Baršunasti cortex i baršunaste

153

vertebrae. I baršunasto ulje za osovine, naravno! Divna je stvar, na pola sata imati pare u džepu i razbacivati se kao pijani mornar, čovjek se osjeća kao da je čitav svijet njegov. A najljepše je od svega, da ne zna šta bi s njim. Može se udobno zavaliti i pustiti taksimetar da se ludo vrti, može pustiti vjetar da mu puše kroz kosu, može sjesti i nešto popiti, može dati veliku napojnicu i može se praviti važan, kao da mu je to svakidašnja stvar. Ali ne može stvoriti revoluciju. Ne može isprati svu prljavštinu iz utrobe.Kad smo došli do Porte d'Auteuil, naredio sam mu da krene prema Seini. Kod Pont de Sevres sam izašao i krenuo k rijeci, prema vijaduktu Auteuil. Ovdje je rijeka uska, i stabla se spuštaju do same obale. Voda je bila zelena i staklasta, naročito uz drugu obalu. Tu i tamo, kakav šlep bi brekćući prošao rijekom. Kupači u gaćicama stajali su u travi i sunčali se. Sve je bilo blisko i opipljivo i treperavo, i vibriralo je u jarkom svjetlu.316Prolazeći kraj bašće, u kojoj se točilo pivo, vidio sam grupu biciklista koji sjede za stolom. Sjeo sam nedaleko od njih i naručio demi. Slušajući njihovo klepetanje, načas sam se sjetio Ginette. Vidio sam je kako bijesno korača gore dolje po sobi, čupajući kosu, i kako jeca i bleji, na onaj svoj životinjski način. Vidio sam njegov šešir na vješalici. Zapitao sam se da li bi mi njegovo odijelo pristajalo. Imao je jedan raglan, koji mi se naročito sviđao. E, sada je on već dobro na putu. Zamalo će se brod zaljuljati pod njim. Engleski! Htio je čuti ljude da govore engleski. Kakva ideja!Iznenada mi je doprlo do svijesti da bih, ako želim, i ja mogao ići u Ameriku. Bilo je to prvi put, da mi se uopće pružila prilika. Zapitao sam se — »želiš li ići?« Nije bilo odgovora. Misli su mi odlutale prema moru, prema drugoj strani — gdje sam, kad sam se okrenuo da bacim posljednji pogled, vidio nebodere kako iščezavaju u vrtlogu sniježnih pahuljica. Vidio sam ih opet, kako se prijeteći uzdižu, isto onako sablasno kao kad sam odlazio. Vidio sam svjetla između njihovim rebra. Vidio sam čitav grad rasprostrt pred sobom, od Harlema do Batterya, ulice zagušene mravima, dok gradska željeznica juri na tračnicama iznad ulica, a kazališta se prazne. Pitao sam se, sasvim neodređeno, bogzna što se dogodilo s mojom ženom.Nakon što mi je sve to polako prošlo kroz glavu, na mene se spustio veliki mir. Ovdje, gdje rijeka blago vijuga kroz pojas brežuljaka, leži tlo toliko natopljeno prošlošću, da ga, ma kako misao daleko odlutala, nikad ne može odvojiti od njegove ljudske pozadine. Kriste, pred mojim očima svjetluca takav zlatni mir, da bi samo neurotiku moglo pasti na pamet da okrene glavu. Tako mirno teče Seina, da čovjek gotovo i ne primjećuje njenu prisutnost. Ona je uvijek tu, mirna i nenametljiva, kao velika arterija koja prolazi ljudskim tijelom. U čarobnom miru, koji se na me spustio, bilo mi je kao da sam se us-317peo na vrh visokog brda; za kratko vrijeme moći ću pogledati oko sebe, shvatiti značenje krajolika.Ljudska bića čine čudnovatu faunu i floru. Iz daleka, ona izgledaju nevažna; izbliza, često izgledaju ružna i zlobna. Više nego išta drugo njima je potrebno da ih okružuje dovoljno prostora — prostora, čak više nego vremena.Sunce zalazi. Osjećam ovu rijeku kako teče kroz mene — njenu prošlost, njeno prastaro tlo, njeno promjenljivo podneblje. Bregovi je blago opasuju: njen tok je određen.Izdavač »OTOKAR KERSOVANI - RIJEKA«Za izdavača DRAGO CRNCEVIĆ