Moć, politika i država

- dva oblika moći:a) vlast – onaj oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman, tj. kao ispravan i pravedan, i kojem se na

toj osnovi pokorava (npr. parlamentarna moć)b) prisila – onaj oblik moći koju njoj podložni ne smatraju legitimnom

Max Weber – moć i tipovi vlasti- moć se sastoji od mogućnosti provođenja vlastite volje čak i kada se drugi protive vašim željama

1. karizmatska vlast – zasniva se na odanosti podanika vođi za kojeg se vjeruje da raspolaže iznimnim sposobnostima (Aleksandar Veliki, Napoleon, Castro)

2. tradicionalna vlast – temelji se na vjeri u ispravnost i svetost postojećih običaja i tradicija; pojedinci na vlasti zahtijevaju poslušnost podanika na temelju svojeg tradicionalnog statusa, koji je obično naslijeđen (feudalni sustav)

3. racionalno-legalna vlast – temelji se na prihvaćanju skupa impersonalnih pravila; oni na vlasti mogu izdavati naredbe i drugi im se pokoravaju jer prihvaćaju zakonski okvir koji legalizira tu vlast

- to su idealni tipovi = u stvarnosti se vlast nikada ne uklapa savršeno u nijedan od ta tri tipa vlasti

- pluralisti prihvaćaju Weberovu definiciju kao temelj za procjenu tko drži moć u modernim industrijskim društvima- pluralisti se usredotočuju na volju ili želje pojedinaca ili skupina da ostvaruju određene ciljeve i te želje se tada uspoređuju sa stvarnim odlukama koje donosi vlast; one skupine čije se želje ostvaruju imaju više moći

Steven Lukes – radikalno stajalište o moći- Lukes polazi od teze da moć ima tri dimenzije (lica):

a) donošenje odluka – proces pri kojem različiti pojedinci ili skupine izražavaju različita stajališta i preferencije te utječu na donošenje odluka u različitim sferama (npr. ako vlast prihvati politiku koju zagovaraju sindikati to je dokaz da oni imaju moć)

b) nedonošenje odluka – moć se može koristiti i u cilju sprječavanja da određena pitanja uopće dođu u fazu odlučivanja ili sprječavanje samog čina donošenja odluka; pojedinci ili skupine koje imaju moć čine to sprječavanjem onih koji trebaju donositi odluke da sagledaju sva moguća alternativna rješenja ili ograničavanjem dosega odluka koje su ovlašteni donositi (npr. profesor ponudi dva roka učenicima da naprave zadaću)

c) oblikovanje želja – moć se odražava i u oblikovanju želja, manipulaciji voljom i željama određenih društvenih skupina; tako se neka društvena skupina može nagovoriti da prihvati ili čak poželi rješenje koje je za nju štetno

- definicija moći: A obnaša moć nad B, kada utječe na B na način koji je protivan njegovim interesima → moć se obnaša nad onima kojima ta moć šteti, bez obzira na to jesu li svjesni da im šteti ili ne

- država (Weber) je ona ljudska zajednica koja (uspješno) prisvaja prava na monopol nad legitimnom uporabom fizičke sile na određenom teritoriju- država se sastoji od vlasti ili zakonodavnih tijela koja donose zakone, birokracije ili državne uprave koja provodi odluke vlasti, policije koja je zadužena za provedbu zakona, te oružanih snaga čija je zadaća štititi državu od vanjskih prijetnji- plemenska društva bez države – Evans Prichard- niz sociologa tvrdi je moderna centralizirana država relativno nova pojava koja se razvila nakon okončanja feudalizma- u feudalnom društvu legitimna uporaba sile nije bila koncentrirana u rukama središnje vlasti već u rukama feudalaca koji su nadzirali pojedino područje (bila je rasprostranjena diljem zemlje)

- tek u 17. st. francuska monarhija uspijeva uspostaviti vlast nad aristokracijom na cjelokupnom području, a u 19. st. se dovoljno razvija sustav prijevoza i komunikacija da omogući centraliziranje- važnost centralizirane države raste tijekom 19. i 20.st. u industrijskom društvu – moderna država

Moć – funkcionalistička perspektiva- većina socioloških teorija slijedi Weberovu definiciju u dva važna aspekta: prvo – njegova definicija moći implicira da oni koji drže moć to čine na štetu drugih (koncepcija moći konstantnog zbroja – količina moći konstantna, jedan pojedinac ili skupina drže moć u onoj mjeri u kojoj je drugi ne drže); drugo – pojedinci koji drže moć skloni su je uporabiti za promicanje vlastitih interesa, moć se koristi u cilju promicanja posebnih interesa pojedinih skupina društva (koncepcija moći varijabilnog zbroja – moć u društvu se ne smatra fiksnom ili konstantnom, može rasti ili se smanjivati)

Talcott Parsons – koncepcija moći varijabilnog zbroja- Parsonsovo poimanje moći razvilo se iz njegove opće teorije o prirodi društva. Polazi od pretpostavke da je vrijednosni konsenzus bitan za održanje društvenih sustava. Iz zajedničkih vrijednosti izrastaju kolektivni ciljevi. (npr. materijalizam temeljna vrijednost zapadnog društva – viši standard je zajednički cilj – što ga je društvo više sposobno realizirati, to je veća moć)- budući da su ciljevi svim članovima društva zajednički, moć će biti uglavnom uporabljena za promicanje kolektivnih ciljeva – profitirat će obje strane- uporaba moći obično znači da dobivaju svi – to je temelj suradnje i reciproteta koji su bitni za održavanje i dobrobit društva

- nekima je dodijeljena moć da upravljaju drugima – ta moć poprima oblik vlasti – smatra se legitimnom, ona je nekima dodijeljena za dobrobit sviju (npr. Siouxi, najvažniji cilj uspjeh u lovu koji je zahtijevao složenu organizaciju i vodstvo, dodijeljena moć lovovođama)

- u zapadnim demokracijama – političku podršku valja shvatiti kao općenitu dodjelu moći koja, ako vodi uspjehu na izborima, stavlja izabrano rukovodstvo u položaj koji je analogan položaju bankara. Ulozi moći birača su opozivi, ako ne po volji, onda na sljedećim izborima. Moć je u krajnjoj konzekvenciji u posjedu članova društva kao cjeline.

Moć i država – pluralistička perspektiva- pluralizam: teorije čiji je cilj objasniti prirodu i distribuciju moći u zapadnim demokratskim društvimaKlasični pluralizam- pluralisti se slažu s Parsonsovim gledištem kako je moć u krajnjoj konzekvenciji u stanovištu kao cjelini:

1. prihvaćaju tezu da vlast i država u zemljama zapadne demokracije djeluju u interesu društva te u skladu sa željama svojih članova

2. političke sustave zemalja kao što su SAD, VB i Francuska smatraju najrazvijenijim sustavima vlasti koji postoje te vjeruju kako su ti sustavi najučinkovitiji način da stanovništvo dobije moć i upravlja zemljom

3. uporabu moći putem države smatraju legitimnom, a ne prinudnom, s obzirom na to da se polazi od pretpostavke kako se ta moć temelji na prihvaćanju i suradnji stanovništva

- pluralisti se razilaze s Parsonsovim gledištima u tri važna aspekta:1. priroda moći – prihvaćaju koncepciju moći konstantnog zbroja2. posebni interesi – ne slažu se s tezom kako u demokratskim društvima postoje općeprihvaćeni

vrijednosni konsenzus, suglasni su s Parsonsom da pripadnici takvih društava imaju određene zajedničke interese i želje, ali nisu im zajednički glede svakog pitanja; industrijsko društvo se diferencira u niz društvenih skupina i posebnih interesa (svaku predstavlja poseban sindikat ili udruženje); svaki pojedinac ima niz različitih interesa- utemeljiteljem pluralističkog gledišta smatra se de Tocqueville, zastupnik teze da demokratski politički sustav zahtijeva da pojedinci imaju niz specifičnih interesa jer kad bi jedna skupina dominirala nad drugima došlo bi do tiranije

3. država – pluralisti opovrgavaju postojanje potpunog vrijednosnog konsenzusa – politički vođe i država ne mogu reflektirati interese svih članove društva u donošenju pojedine odluke

- država je neutralan posrednik koji razmatra sve suprotstavljene zahtjeve različitih slojeva društva

Klasični pluralizam – političke stranke i interesne skupine- političke stranke: organizacije čiji je cilj da njihovi predstavnici budu izabrani na položaje u parlamentu ili lokalnoj vlasti - Lipset – demokracija: politički sustav koji osigurava redovite ustavne mogućnosti promjene vladinih dužnosnika, i društvene mehanizme koji omogućuju najvećem mogućem dijelu populacije da utječe na ključne odluke, izborom između kandidata za političku poziciju. - da bi vlada bila djelotvorna, natjecanje za poziciju mora rezultirati dodjeljivanje efektivne vlasti jednoj skupini iz postojanje učinkovite oporbe u zakonodavnoj vlasti kao instrumenta kontrole moći vladajuće stranke

- pluralisti tvrde da su političke stranke u demokratskim društvima reprezentativne iz sljedećih razloga:1. javnost utječe na politiku stranke jer stranka mora reflektirati njene interese da bude izabrana2. ako postojeće stranke u dovoljnoj mjeri ne predstavljaju sve segmente društva, obično se javlja

nova stranka (Laburistička u VB 1997.)3. stranke su odgovorne biračima budući da neće steći vlast ako zanemare interese javnosti4. stranke ne mogu samo zastupati neki posebni interes jer trebaju širu podršku da budu izabrane

- cilj interesnih skupina je utjecati na političke stranke i različita ministarstva; njihov je specifičan cilj zastupati neki određeni interes u društvu; dijele se na:

a) protektivne skupine – štite interese određenih segmenata društva (sindikati, profesionalna udruženja i organizacije poslodavaca)

b) promotivne skupine – više zagovaraju određen cilj nego što štite interese određene društvene skupine (Friends of the Earth)

- interesne skupine mogu vršiti pritisak na niz načina: financijskim prilozima u fondove političkih stranaka; apelima na javno mišljenje, različitim oblicima građanske neposlušnosti ili izravne akcije, osiguranjem stručnog mišljenja

- interesne skupine neophodni su elementi demokracije zbog niza razloga: biranje na izborima uključuje tek minimalnu participaciju članova demokratskog društva u politici; omogućuju modifikaciju politike stranke u određenoj mjeri, omogućuju svim segmentima društva da imaju određeni utjecaj na politička zbivanja, omogućuju javnosti da obznani stajališta stranci na vlasti, privlače pažnju javnosti

Mjerenje moći- pluralisti nude empirijske dokaze kojima podupiru svoju tvrdnju da se zapadnim društvima upravlja u skladu s demokratskim načelima; usredotočuju se na ono što se naziva prvim licem moći: donošenje odluka – uspoređuju odluke koje određena vlada donosi sa željama javnosti

Robert Dahl – Tko vlada? - istraživao lokalnu politiku u New Havenu; proučavao niz donošenja odluka u tri glavna problemska područja: obnova gradskih naselja, političke nominacije, obrazovanje- vlast je raspršena na niz različitih skupina, ni jedna ne dominira procesom donošenja odluka

- u VB Hewitt istraživao politička pitanja razmatrana u parlementu na područjima vanjske politike, ekonomske politike, socijalne skrbi i socijalne politike – nijedna interesna skupina nije trajno dobivala

- Grant i Marsh proučavali odnose između vlade i Konfederacije britanske industrije i došli do sličnog zaključka, CBI ima tek malo izravnog utjecaja na vladinu politiku

Pluralizam – kritika- kritički se ocjenjuju metode koje pluralisti koriste da bi izmjerili moć, kao i empirijski dokazi koji su proturječni njihovoj tezi kako je u zapadnim demokracijama moć disperzirana

- marksisti kažu da pluralisti zanemaruju neke aspekte moći jer se usredotočuju samo na donošenje odluka

- neki autori otkrili su i druge načine kojima se može mjeriti moć – Wastergaard i Resler tvrde da je moć vidljiva samo u svojim posljedicama (zakonske odredbe koje donosi vlada ponekad nemaju željeni učinak); sociolozi poriču da vlade u zapadnim demokracijama monopoliziraju moć

- upitna je pretpostavka da su sve interesne skupine jednako moćne i da su svi glavni interesi u društvu zastupljeni putem ove ili one skupine

- Marsh je kasnije odbacio pluralistički pristup te prihvatio ono što se naziva fragmentirani model elita; Dahl je prihvatio da postoje određene dileme u idealu pluralističke demokracije (neravnopravna distribucija bogatstva, moć velikih tvrtki i osoba u donošenju odluka)

Pluralizam elita- David Marsh opisuje niz pokušaja objašnjenja distribucije moći i funkcioniranja države teorijama pluralizma elita, te teorije pokazuju znatne sličnosti s klasičnim pluralizmom: drže da su zapadna društva pretežito demokratski ustrojena, vlast smatraju procesom kompromisa, slažu se da je moć široko raspršena; ali: ne prihvaćaju da svi članovi društva raspolažu istom moći, ne usredotočuju se samo na prvo lice moći, elite smatraju glavnim sudionicima procesa donošenja odluka

Predstavničke elite – Richardson i Jordan – analiziraju vb politiku iz perspektive pluralizma elita; da bi neka zemlja bila uistinu demokratska, nije potrebna participacija najvećeg dijela populacije- važan faktor koji određuje stupanj utjecaja interesne skupine jest radi li se o institucionalnoj ili izvaninstitucionalnoj skupini; institucionalne skupine vlada smatra legitimnima te se s njima redovito konzultira- neki interesi uopće nisu adekvatno zastupljeni

- istražuje drugo lice moći – tko ima utjecaj na izbor pitanja koja će ući u proces odlučivanja; R i J vjeruju da su u modernim demokracijama interesne skupine u mogućnosti nametnuti stavljanje određenih pitanja na dnevni red političkih rasprava

- Wyn Grant podupire poziciju pluralista elita, grupe za pritisak još uvijek omogućuju VB da ostane istinski demokratska

- pluralizam elita odgovorio je nekima od kritika klasičnog pluralizma, dopušta mogućnost da neki interesi u društvu nisu zastupljeni te da su neke skupine moćnije od drugih, ne oslanja se na prvo lice moći- analize pluralista možda nisu zadovoljavajuće u tri aspekta: dovodi se u pitanje da je moć široko raspršena u zapadnim industrijskim društvima; ne razmatraju mogućnost da elite monopoliziraju moć, zanemaruju treće lice moći

Teorija elita- polazi od toga da moć u društvu monopolizira tek neznatna manjina- društvo je podijeljeno na dvije glavne skupine: vladajuću manjinu koja posjeduje državu i one kojima se vlada

Klasična teorija elita – Vilfredo Pareto i Gaetano Mosca- vladavina elite je neizbježna; odbacuju mogućnost da bi proleterska revolucija mogla dovesti do uspostavljanja komunističkog društva- ne smatraju da je išta potrebno poduzeti za okončanje takvog stanja- temelj vladavine elite su superiorna osobna svojstva pojedinaca koji tvore elitu (Pareto – pripadnici elite lukaviji i inteligentniji; Mosca – imaju razvijenije organizacijske sposobnosti); elita svoju moć duguje i unutarnjoj organizaciji (ona tvori kohezivnu povezanu manjinu, nasuprot neorganiziranoj i fragmentiranoj masi)

Pareto – posebno ističe psihološke karakteristike za koje smatra da su osnovica vladavine elite

- dva osnovna tipa vladajuće elite koje naziva lavovima i lisicama→ lavovi stječu moć svojom sposobnošću za izravnu i oštru akciju i skloni su vladati pomoću sile

(npr. vojne diktature)→ lisci vladaju pomoću lukavština i prijevara, pomoću diplomatske manipulacije i vješte

kombinatorike (npr. europske demokracije)

- velike promjene u društvu nastupaju kada jedna elita zamijeni drugu = cirkulacija elita- sve su elite sklone dekadenciji (opadaju u kvaliteti i gube snagu), i svakom tipu elite nedostaju svojstva njezine suprotnosti, bitna da se zadrži moć u duljem vremenskom razdoblju- povijest je za Pareta cirkulacija elita; nikad se ništa zapravo ne mijenja, i povijest jest, i uvijek će biti, „groblje aristokracije“

Kritika Pareta: pretjerano pojednostavljeno shvaćanje povijesti, nije uspio pronaći metodu mjerenja i razlikovanja navodno superiornih svojstava elite, ne nudi ni mogućnost mjerenja procesa dekadencije elite

Mosca – tvrdi da se u svim društvima pojavljuju dvije klase – klasa koja vlada i klasa kojom se vlada- prva, malobrojnija, obnaša sve političke funkcije, monopolizira moć i uživa prednosti koje moć donosi- druga, mnogobrojnija, djeluje po direktivama i pod kontrolom prve- superiornost elita smatra produktom društvenog podrijetla elite- kvalitete potrebne za vladavinu elite razlikuju se od društva do društva

Teorija elita i demokracija- Pareto je moderne demokracije shvaćao tek kao još jedan oblik dominacije elite- Mosca tvrdio da postoje bitne razlike između demokracije i ostalih oblika vladavine elita – vladajuća elita u demokratskom društvu je otvorena – u odlukama koje donosi elita mogu biti zastupljeni interesi različitih društvenih skupina; većina može imati određeni stupanj kontrole nad vladom- vladavina elite je neizbježna; demokracija ne može biti ništa više do predstavnička vladavina- loše mišljenje o masama – nedostaje im sposobnosti za samoupravljanje

Teorija elita i SAD – C. Wright Mills- Mills ograničava svoju analizu na američko društvo tijekom 50ih- ne vjeruje da je vladavina elite neizbježna; shvaća ju kao razmjerno novu pojavu u SAD-u- osuđuje takvu dominaciju, smatra da se ona temelji na eksploataciji masa- odlučuje se za teoriju elita koja se temelji na sukobu – elite i mase imaju različite interese i to stvara mogućnost konflikata između tih dviju skupina

- Mills tumači vladavinu elite institucionalnim, a ne psihološkim kategorijama; odbacuje mišljenje da pripadnici elite imaju superiorna svojstva ili psihološke karakteristike koji ih izdvajaju iz ostalog dijela populacije; oni koji su na vrhu institucionalne hijerarhije uglavnom monopoliziraju moć

- tri ključne institucije: 1. velike korporacije2. vojska3. savezna država

- pojedinci koji zauzimaju vodeće položaje u tim institucijama tvore 3 elite- u praksi interesi i aktivnosti tih elita dovoljno su slični i povezani u jednu jedinu vladajuću manjinu → elitu moći- ona uključuje podudaranje ekonomske, vojne i političke moći; konačan rezultat tog podudaranje jest stvaranje elite moći koja vlada američkim društvom i donosi sve odluke u važnim nacionalnim i internacionalnim pitanjima

Jedinstvo elite- elita moći duguje svoju prevlast promjeni u institucionalnom okruženju- politička i ekonomska moć se centralizirala – sve više se koncentrira u rukama ljudi koji zauzimaju vodeće položaje u ključnim institucijama

- Mills smatra da kohezija i jedinstvo elite moći dodatno jača zbog sličnosti društvenog podrijetla svojih članova i preklapanja osoblja između 3 elite (članovi elita iz viših slojeva društva, uglavnom protestanti, rođeni u SAD-u, iz urbanih područja na istoku; slična izobrazba i vrijednosti)- unutar elite moći česte su fluktuacije, npr. direktor → političar (i obrnuto)- američkim društvom vlada elita moći dosad neviđene snage i neodgovornosti; masovni mediji određuju što da masa misli i osjeća

Samoregrutacija elita u VB- slična gledišta onima Millsa u SAD-u- visoka je razina samoregrutiranja elita: djeca pripadnika elite vjerojatno će i sama imati elitne pozicije; postoji određeni stupanj kohezije unutar elita; slično obrazovno podrijetlo (Oxford, Cambridge)- kreatori najvažnijih odluka povezani rodbinskim vezama i vezama stečenim ženidbom

Teorija elita u SAD-u i VB – evaluacija - teorie ne procjenjuju adekvatno moć, ne pokazuju kako te elite zapravo imaju moć, niti da vladaju zastupajući svoje interese, a ne interese većine- Dahl kritizira Millsa iz pluralističke perspektive – potencijal za kontrolu nije ekvivalent zbiljskoj kontroli → nije moguće dokazati postojanje elite moći- isto u VB – studije nisu ni pokušale izmijeniti drugo i treće lice moći

- fragmentirane elite (VB) – Budge, McCuy, Marsh – u modernim demokracijama vlada elita, ali ne prihvaćaju da je elita jedinstvena skupina (velik broj različitih fragmentiranih elita koje se bore za moć)- političke stranke ponekad podijeljene između različitih frakcija ili grupa – elite u parlamentu suviše podijeljene da bi mogle biti dominantna snaga u VB politici- postoji niz elita unutar široko shvaćene države, koje ograničavaju moć kojom raspolaže- osim toga, vlada mora uzimati u obzir i politiku međunarodnih organizacija (NATO, EU)

(Marksisti i neki drugi pobornici teorije sukoba smatraju da sve teorije elita ne uočavaju gdje leži temelj moći. Posebno marksisti tvrde da moć proizlazi iz bogatstva, iz vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a ne iz obnašanja visokih pozicija u društvu.)

Moć i država – marksističke perspektive(„Komunistički manifest“, „Klasne borbe u Francuskoj“)

- polaze od toga da je moć koncentrirana u rukama manjine društva; slažu se s teoretičarima elita da vladajuća skupina upotrebljava moć za promicanje vlastitih interesa- različiti interesi onih koji imaju moć i onih koji je nemaju mogu dovesti do konflikata u društvu- marksisti ističu ekonomske resurse kao glavni izvor moći

Marx i Engels o moći i državi- prema Marxu moć je koncentrirana u rukama onih koji imaju ekonomsku kontrolu nad društvom- izvor moći nalazi se u ekonomskoj infrastrukturi

→ u svim klasnim društvima vladajuća klasa posjeduje i kontrolira proizvodna sredstva; to je temelj njezine dominacije – jedini način da se ljudima vrati moć je zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju

→ u komunističkim društvima moć će biti ravnopravno raspodijeljena među cjelokupnom populacijom

- vladajuća klasa eksploatira podložnu – to je nelegitimna uporaba moći (prisila)- ako podložna klasa prihvaća moć vladajuće, radi se o postojanju lažne klasne svijesti- moć vladajućih seže i izvan ekonomskih odnosa, reproducira se i u nadgradnji – odluke i funkcioniranje države su u interesu vladajuće klase

- Engels iznosi da u primitivnim komunističkim društvima država nije postojala

- obiteljski odnosi bili su temelj društvenog grupiranja → zemljoradnička društva bez proizvodnog viška – u njima se bogatstvo stoga nije moglo akumulirati i koncentrirati u rukama pojedinaca (zajedničko vlasništvo i nerazvijena podjela rada- vladajuća klasa počinje se javljati kad društvo počinje proizvoditi višak → država se razvija kada jedna grupa postane ekonomski dominantna- država je instrument represije nad podložnom klasom- Engels opisuje demokraciju (ona je u stvarnosti iluzija!) kao najviši oblik države – svi članovi društva imaju jednaku političku moć

- država neće biti potrebna jednom kad nestane klasno društvo- nakon proleterske revolucije, proleterijat će preuzeti kontrolu nad državom- država u određenim okolnostima može igrati neovisnu ulogu u društvu gdje njeno djelovanje neće biti u potpunosti pod kontrolom jedne klase (sukob dvije strane – npr. 17. i 18.st. – aristokracija vs. nastajuća buržoazija)

Ralph Miliband – kapitalistička država- Miliband tvdi da moć potječe iz bogatstva, odbacuje pluralističko gledište da u demokracijama jednaka politička prava omogućuju svakom članu populacije jednaku moć → istinska politička jednakost nemoguća u uvjetima razvijenog kapitalizma s obzirom na moć pojedinaca koji kontroliraju proizvodna sredstva- slijedi konvencionalne definicije države – institucije (policija, sudstvo, birokracija…) su centri moći koja se rabi u interesu vladajuće klase- država ponekad djeluje kao izravni instrument onih koji imaju ekonomsku moć

- državom vlada niz elita koje upravljaju ključnim institucijama i štite interese buržoazije – zajednički interes elita: očuvanje kapitalističkog sustava i obnova privatnog vlasništva- društvo prihvaća državu zbog masovne indoktrinacije (reklama)

Nicos Poulantzas – strukturalističko gledište o državi- Poulantzas - kritizira Milibandovo gledište o državi te nudi alternativu marksističkoj interpretaciji koja manje naglašava djelovanje pojedinaca, a više ulogu društvene strukture- država je kohezioni faktor formacije društva – ključna je za zadržavanje stabilnosti kapitalističkog sustava; kao dio nadgradnje, ona automatski služi interesima vladajuće klase- pripadnici vladajuće klase ne moraju nužno obnašati elitne pozicije u državi, samo postojanje kapitalističkog sustava dovoljno je osiguranje da će država funkcionirati u korist vladajuće klase- „kapitalistička država najbolje služi interesima kapitalističke klase samo onda kada pripadnici te klase ne sudjeluju izravno u državnom aparatu, tj. kada vladajuća klasa nije istovremeno i politička upravljačka klasa“- vladajuća klasa zapravo izravno ne vlada, već se njezini interesi ostvaruju preko države; država je relativno autonomna, ali pošto ju oblikuje infrastruktura, ona je prisiljena zastupati interese kapitala- razlozi za relativnu autonomiju kapitalističke države: buržoazija je opterećena unutarnjim podjelama i sukobima, kad bi buržoazija vladala izravno to bi došlo do izražaja, država mora podređenoj klasi davati ustupke čemu se buržoazija može usprotiviti (prosvjedi radničke klase ostaju u okviru privrede); relativna autonomije države omogućuje joj da promovira mit kako ona predstavlja društvo kao cjelinu

- Poulantzas dijeli državu na represivni (moć prisile) i ideološki aparat (manipulira vrijednostima i uvjerenjima) - ideološke institucije treba kategorizirati jer su neophodne za opstanak – u njihovom nedostatku proleterijat bi mogao razviti klasnu svijest; ideološki aparat ovisi o represivnom koji ga štiti, promjene u represivnom dovode do promjena u ideološkom- konačni cilj komunista – odumiranje države – moguće postići samo ukidanjem institucija poput obitelji

- kritika Poulantzasa: Miliband ga optužuje za strukturalni naddeterminizam – nisu svi aspekti države determinirani infrastrukturom; teorija nije utemeljena na empirijskim dokazima; institucije poput obitelji nisu dio države

Dokazi koji podupiru marksistički pristup – prihvatili mnogo rafiniranije metode mjerenja moći nego pluralisti ili teoretičari elita; proučili su sva tri lica moći, uključili i pitanje posljedica odlukaPosljedice odluka – Westergaard i Resler – moć je moguće izmjeriti tek njenim rezultatima – „moć je vidljiva samo u svojim posljedicama“ – izrazita nejednakost koja karakterizira VB društvo odražava, a pritom i demonstrira, trajnu moć kapitala- W i R vjeruju da država blagostanja čini vrlo malo kako bi preraspodijelila dohodak jer se uglavnom financira iz poreza koje plaća radnička klasa- ustupci radničkoj klasi (odvratiti mogućnost protesta!) – zdravstvena zaštita, sigurnost na radnom mjestu, socijalno osiguranje, besplatno školovanje- donose se samo sigurne odluke koje ne ugrožavaju temelj vladajuće pozicije buržoazije- buržoazija uspijeva proizvesti lažnu klasnu svijest među pripadnicima radničke klase

Kritika marksizma: marksistička teorija države ne objašnjava zašto država u kapitalističkim društvima postaje jača, a ne odumire; ne uzima u obzir postojanje i drugih izvora moći osim bogatstva

Teorije moći temeljene na državi

Eric A. Nordlinger – autonomija demokratskih država- prema njemu sve su teorije moći i države ili temeljene na društvu ili na državi(pluralizam – ponašanje države je determinirano demokratskom voljom naroda, teorija elita smatra da akcijama države upravlja mala skupina moćnih pojedinaca, marksizam – državu oblikuju interesi vladajuće klase)- N sve kritizira: državni aparat ima i neke specifične interese koji su potpuno divergentni željama društva; ne uzimaju se u obzir mnoga autonomna djelovanja države – teorija moći temeljena na državi → država djeluje neovisno ili autonomno da bi promijenila društvo

- autonomija demokratske države pojavljuje se u tri oblika:

1) državna autonomija prvog tipa: pojavljuje se kada su želje i ciljevi države u opreci sa željama najvažnijih skupina društva, te država provodi svoju politiku unatoč pritiscima društva da to ne čini

- N smatra da postoji niz načina kako država može ojačati svoju autonomiju od šireg društva: korištenjem sustava tajnog donošenja odluka; korištenjem počasti, imenovanje ili ugovora kojima se protivnici takve politike uvjeravaju u nužnost prihvaćanja određenih prijedloga; korištenjem državnih resursa u cilju suprotstavljanja resursima koje koriste protivnici; prijetnjom promjene niza političkih odluka; poduzimanjem određenih akcija ili izdavanjem priopćenja koji rezultiraju nepovjerenjem različitih skupina koje se protive državnoj politici

2) državna autonomija drugog tipa: pojavljuje se kada država uspjeva uvjeriti protivnike svoje politike da promjene stajališta i podrže vlast

- npr. Dahl – „Tko vlada“ – N vjeruje da je vlast imala aktivnu ulogu u manipuliranju javnim mnijenjem- država češće može oblikovati javno mnijenje nego da javno mnijenje oblikuje politiku države

3) državna autonomija trećeg tipa: pojavljuje se kada država vodi politiku koja uživa potporu ili barem nije izložena protivljenju javnosti ili moćnih interesnih skupina

- često važne skupine društva nisu sigurne kakvu politiku podržati, pa donošenje odluka prepuštaju državi- znatan je stupanj apatije u dijelu javnosti kad je riječ o državnim pitanjima, te država ima dosta manevarskog prostora

- N gledište: država ima značajan stupanj autonomije u mnogim pitanjima, bez obzira na to protivi li se društvo određenoj mjeri (njegovu teoriju podupire tek mali broj primjera iz prakse)

Theda Skocpol – Povratak države- najutjecajniji teoretičar pristupa usredotočenog na državu; kritizira marksističku političku sociologiju- države raspolažu znatnom autonomijom, te kao takve imaju mogućnost ostvariti političke ciljeve; ti ciljevi nisu tek odraz zahtjeva ili interesa društvenih skupina, klasa ili društva u cjelini, jer države mogu imati i vlastite ciljeve i slijediti vlastite interese- jedan od osnovnih ciljeva države: povećati vlastitu moć (npr. Bijela kuća i State Department)- na mogućnost države da učine vlastite interese djeluje niz faktora: nadzor nad teritorijem, redoviti i znatni prihodi, bogatstvo/siromaštvo društva kojim upravlja, regrutacija najsposobnijih i najobrazovanijih članova društva- konačan ishod toga hoće li država postati moćnom ili ne ovisi o tome koliko su dobro organizirane skupine u društvu- na potencijale države bitno utječu i odnosi s drugim državama- Francuska (1788), Kina (1911), Rusija (1917) – krize počele zbog slabosti i nesposobnosti starih režima da odgovore na izazove koje je nametala međunarodna situacija; opiranje reformama

- kritika: teorija temeljene na državi ne uspijevaju razlučiti tri različite vrste tvrdnji o važnosti države; uvijek je riječ tek o stupnju autonomije

Globalizacija i moć nacije države

- moć postoji i izvan nacija-država i njihova moć i djelovanje su ograničeni

Kenichi Ohmae – Svijet bez granica- političke granice su sve manje značajne- smatra da SAD, Japan i Europa tvore divovsku, međusobno povezanu ekonomiju (ILE) kojoj se priključuju zemlje koje se naglo razvijaju (Tajvan, Singapur, Hong Kong) – ILE postaje toliko moćna da guta većinu potrošača i korporacija, briše tradicionalne nacionalne granice, te sve snažnije gura birokraciju, političare i vojne strukture prema statusu industrija koje nestaju- globalizacija (globalna trgovina) je olakšana zbog naglog usavršavanja komunikacija- vlast ima slabiju kontrolu nad protokom informacija i nad gospodarstvom- većina bogatstva više se ne stvara u proizvodnji, najviše se radnih mjesta otvara u gospodarstvima koja su otvorena stranim ulaganjima- pojedinci sve više postaju građani svijeta – žele kupiti najbolje i najjeftinije proizvode, bez obzira na to gdje se proizvode- financijska elita može brzo premještati goleme količine novca diljem svijeta- uz kontrolu gospodarstva, funkcija osiguravanja vojne sigurnosti gubi na važnosti- moć s nacionalnih vlada prelazi na pojedinačne potrošače- režimi koji pokušavaju održati jedinstvenu, nacionalnu kulturu (npr. komunisti) osuđeni su na propast- Ohmae smatra da su države i nadalje potrebne da zadržavaju određenu ograničenu moć – radi ostvarenja uvjeta, osiguranja infrastrukture, izobrazbe

Raymond Vernon – tvrdi da moć nacionalnih država sve više biva nadmašena moći multinacionalnih korporacija; moć prelazi na korporacije, a ne na potrošače (multinacionalne korporacije = poslovne organizacije koje djeluju u više zemalja, a njihove aktivnosti uključuju goleme iznose novca)

Leslie Sklair – Sociologija globalnog sustava- vjeruje da države zadržavaju određenu moć, ali da se za razumijevanje globalnog sustava treba usredotočiti prvenstveno na funkcioniranje transnacionalnih korporacija (Ford, GM, Shell, Coca Cola, Kodak… raspolažu sredstvima i godišnjim prometom koji nadmašuje BDP većine zemalja u svijetu)

- ideja transnacionalnih djelovanja: djelovanja koja se temelje na nedržavnim akterima i koja prelaze državne granice- odvijaju se u tri osnovna područja:

1. ekonomskom2. političkom3. kulturno-ideološkom

- ona odgovaraju djelovanjima:1. transnacionalnih korporacija2. transnacionalne kapitalističke klase3. kulture i ideologije konzumerizma

- transnacionalne korporacije su pokretač globalnog sustava; transnacionalna kapitalistička klasa (visokorangirani direktori, političari i stručnjaci, potrošačke elite)- kultura i ideologija konzumerizma naglašava pozitivne aspekte konzumerizma

Kevin Bonnett- moć sve više leži izvan nacija-država – multinacionalne korporacije, međunarodna financijska tržišta, međunarodni sustavi komunikacija i niz transnacionalnih organizacija (EU)- transnacionalni i globalni odnosi mogu ojačati lokalizme ili nacionalizme manjih razmjera- moć nacionalnih država suočava se s dvostrukom prijetnjom – internacionalizam prijeti smanjenjem moći država da neovisno vladaju, dok pojava nacionalizma manjih razmjera i lokalizama prijeti pokopavanjem jedinstva postojećih država

Paul Hirst i Grahame Thompson – dvojbe o globalizaciji („Globalizacija u pitanju“)- pokušavaju empirijski dokazati teoriju globalizacije- polaze od uloge transnacionalnih korporacija- ističu razliku između globalizirane ekonomije (nacionalne države postaju gotovo irelevantne) i međunarodne ekonomije (interakcija nacionalnih ekonomija)- smatraju korporacije ključnim testom je li svjetska ekonomija globalizirana ili međunacionalna- ako žele uspjeti u suvremenom svijetu, države su prisiljene prihvatiti sve sličnija načela; mogućnost država da autonomno upravljaju vlastitim društvima bitno je smanjena (npr. Francuska 80ih pokušala ubaciti dodatne novčane mase u gospodarstvo, ali je odustala zbog toga zbog reakcije stranih investitora i financijera)- usporedno s gubitkom ekonomske moći pada i vojna moć- države gube i ideološku moć

- državna moć ipak nije u potpunosti nestala, država zadržava ulogu facilitatora i koordinatora privatnih ekonomskih aktera i to joj daje demokratski legitimitet

- kritika: protive se ekstremnom gledištu o svijetu bez granica (Ohmae), njihovo naglašavanje regulacije na međunacionalnom planu dodatno potvrđuje teoriju globalizacije, zanemaruju transnacionalne utjecaje na druge segmente gospodarstva osim korporacija (turizam, promjene tečajeva valuta)

Anthony Giddens - globalizacija- za razliku od H i T prihvaća teoriju globalizacije, kritizira i njih, ali i ekstremnu verziju Ohmaea- smatra da je globalizacija već u tijeku i da je ona transformirala svijet- globalizacija je „intenzifikacija društvenih odnosa na svjetskom planu, koja povezuje udaljena mjesta tako da lokalna zbivanja oblikuju događaji koji su se odigrali kilometrima daleko, kao i obratno“- taj proces uključuje odvajanje vremena i prostora → više nije neophodna fizička prisutnost za interakciju s drugima – tehnološke inovacije- tvrtke su primorane natjecati se na globalnom planu da bi bile uspješne i ne mogu se osloniti na monopol na domaćem tržištu jer otvaranje svjetske trgovine sprječava nacionalne vlasti da štite vlastite tvrtke od strane konkurencije- uvjeren je da na razini financijskih tržišta postoji potpuno globalna ekonomija- nacije-države primorane su se natjecati da bi privukle strani kapital transnacionalnih korporacija (ne mogu si dopustiti previsoke poreze)- G smatra da vlasti gube dio ekonomske moći, ali drugi oblici moći ostaju, a neki i jačaju- vlast ponekad može koristiti nacionalističke sentimente da bi osnažila podršku populacije

David Held – demokracija i kozmopolitski poredak (idealistička ideja, problem ustanova i provođenja odluka)- govori o sve snažnijem upletanju današnjih država i društava u regionalne i globalne mreže i razmišlja kako razviti demokraciju u svijetu u kojem nacije-države ne raspolažu apsolutnom moći- tvrdi da je, s ekonomskog aspekta, vladama sve teže kontrolirati vlastite ekonomije; ekološka pitanja također sežu izvan nacionalnih granica- ističe sve veću moć međunarodnih i transnacionalnih organizacija (EU, NATO, MMF)- budući da je sve složenije ograničiti probleme na nacionalne granice, teže je i provoditi demokraciju- snažna globalna povezanost približava različite kulture te može povećati izgleda izbijanja konflikata i rata- rješenje: stvaranje novog demokratskog poretka koji će omogućiti ljudima različitih nacionalnosti i regija da zajedno odlučuju kako pristupati problemima koji prelaze nacionalne granice- UN ne rješava probleme zbog naglašavanje suverenosti država, ali je koristan jer nudi viziju novog svjetskog poretka- predlaže kozmopolitski model demokracije u kojem će ljudi moći sudjelovati u odlukama koje se donose na različitim mjestima; neke bi se odluke donosile u novim regionalnim parlamentima koji bi predstavljali određena područja poput Afrike ili Latinske Amerike; EU parlament mora ojačati; neka transnacionalna pitanja moguće je riješiti referendumima; pojedinci bi u tom modelu bili zaštićeni skupom prava (građanska, socijalna, politička) i ona bi bila ukorporirana u ustave nacija i štitili bi ih međunarodni sudovi; potrebna je i autoritativna skupština svih demokratskih država i društava – reformirani UN ili nadopuna toj organizaciji

Michael Mann – izvori društvene moći- slaže se da država može biti neovisan izvor moći te da je politička moć važna kao i ideološka, vojna i ekonomska moć; slijedi teorije globalizacije i smatra da moć nadilazi nacionalne granice, ali smatra da ona nije novi fenomen- smatra da ne postoji koncept društva (rabi pojam zbog jednostavnosti), društva nisu cjeline i nije ih moguće analizirati prema razinama (marksizam), odbacuje ideju socijetalne evolucije- njegov argument: ljudsko ponašanje nije, i nikad nije bilo, isključivo povezano ili uvjetovano nekim određenim teritorijem na kojem pojedinci žive- u suvremenom svijetu kultura se širi masovnim medijima, prije su religije kao islam i kršćanstvo imale utjecaj koji je prelazio nacionalne granice

- M drži da je moć sposobnost postizanja ciljeva kroz ovladavanje okolinom, pojavljuje se u dva različita oblika:

a) distributivna moć je moć nad drugima – sposobnost pojedinaca da navedu druge da im pomognu pri realizaciji vlastitih ciljeva

b) kolektivna moć je u rukama društvenih skupina – demonstrira ju određena društvena skupina nad drugom skupinom (npr. kolonizacija, ovladavanje nekom pojavom – kontrola prirode sustavom navodnjavanja)

- dva osnovna načina na koja se rabi moć:1) ekstenzivna moć je sposobnost organiziranja većeg broja ljudi na prostranim područjima kako

bi se ostvarila barem minimalno stabilna suradnja (npr. utjecaj vodeće religije na vjernike)2) intenzivna moć je sposobnost čvrste organizacije i snažne mobilizacije ili podrške sudionika

(npr. moć određene vjerske sekte)

- razlika između autoritativne i difuzne moći: autoritativna se očituje putem svjesnih, namjernih zapovijedi, a oni kojima se takva zapovijed izdaje svjesno je odlučuju poštivati (mali nogometaš koji nakon odluke suca napušta nogometno igralište); difuzna se širi na mnogo spontaniji način, uključuje odnose moći koji funkcioniraju bez izravne zapovijedi (mehanizam tržišta) – taj tip moći rezultira ponašanjem koje djeluje prirodno ili moralno

- postoje četiri izvora moći:1. ekonomski2. ideološki (moć nad idejama i uvjerenjima)

3. politički (odražava se u aktivnostima države)4. vojni (temelji se na uporabi fizičke sile)

- ekonomska moć nije najvažnija, a cjelokupna moć nikada nije u jednim rukama

Michael Foucault – moć/znanje (Priroda moći, Ludilo i civilizacija, Nadzor i kazna)- smatra da je moć tijesno povezana sa znanjem: moć/znanje stvaraju jedno drugo- jačanje moći države uključuje i razvoj novih tipova znanja koja omogućuju državi da prikupi više informacija o društvu te na taj način čvršće nadzire svoju populaciju (razvoj diskursa)- moć djeluje isključivo kada ljudi imaju određenu slobodu- F tvrdi da se moć upotrebljava, a ne posjeduje – moć je sposobnost koja se može iskoristiti ako pojedinac ovlada ispravnim manevrima, taktikom i tehnikama koje su potrebne da bi se postigao određeni cilj- ona se manifestira tek u uspješnoj privoli ljudi da nešto učine, u slučaju kad im je prepuštena i mogućnost da to ne učine – stoga nije riječ teo o fizičkoj prisili- gotovo uvijek postoji mogućnost odupiranja manifestaciji moći, osporavanjem znanja na kojem se ta moć temelji- F dosadašnja gledišta smatra neprikladnima jer nijedna od teorija nije razmatrala ulogu moći u svakodnevnim aktivnostima ljudi, te diskurse koji se najčešće javljaju u toj interakciji- moć i znanje ne manifestiraju se isključivo kroz državu; disciplina je važan dio vladanja- mnogi ljudi se često odupiru i protive pokušajima uporabe moći

- kritika: podcijenio važnost izvora moći o kojima su neke teorije raspravljale, zanemaruje primjenu sile, moć se manifestira upravo onda kada ljudi nemaju slobodu djelovanja prema vlastitom izboru

Izborno ponašanje- u parlamentarnim demokracijama vlast se formira natjecanjem političkih stranaka na izborima (obrasci glasovanja u VB)

Butler i Stokres – stranačko svrstavanje- teorija svrstavanja birača uz stranke objašnjava postupak glasovanja na sljedeći način: klasna pripadnost ima najznačajniji utjecaj na način glasovanja; većina birača osjeća snažnu pripadnost stranci; zbog osjećaja identiteta glasači dosljedno glasuju za stranku s kojom se identificiraju- povezanost klasne pripadnosti i načina glasovanja – politička socijalizacija (dijete usvoji stranačke preferencije roditelja)

- devijantni birači – oni koji se ne uklapaju u opći obrazac - njihovo postojanje je važno jer su ključni faktor koji određuju izbore, važni su za teoriju glasovanja (osporavaju važnost klasne pripadnosti kao temelja politike), zbog njih je posvećuje pažnja proučavanju birača- pokorni birači: poštuju autoritet, prepuštaju odlučivanje onima koji su rođeni da vladaju jer to znaju bolje- sekularni birači: njihova privrženost (Konzervativnoj) stranci temeljila se na pragmatičnim, praktičnim razlozima – daju podršku onima za koji se nadaju da će ostvariti njihove interese (viši životni standard)- proturječni utjecaj socijalizacije – ako su roditelji djeteta pripadnici različitih stranaka, postoji mogućnost da dijete postane devijantni birač- buržuaziranje – u radničkoj klasi dolazi do promjena, oni uživaju viši standard- izvanklasne privrženosti – privrženost radnika svojoj grupi bez obzira na imućnost- radikali iz srednje klase – glasuju za stranku za koju drže da će najvjerojatnije zastupati njihove interese i uvjerenja

NEOMARKSIZAMA. Gramsci – hegemonija i država

- razilazi se s konvencionalnim marksistima protiveći se koncepciji ekonomskog determinizma; ne vjeruje da ekonomska infrastruktura u bilo kojoj mjeri determinira događaje u nadgradnji društva; ali prihvaća da je ekonomska infrastruktura važna

- dijeli nadgradnju društva na 2 dijela: političko društvo i civilno društvo političko društvo se sastoji od onoga što uobičajeno smatramo državom i usko je povezano s uporabom sile; građansko društvo sastoji se od institucija koje smatramo privatnim:

država = cjelokupni kompleks praktičnih i teoretskih aktivnosti kojima vladajuća klasa ne samo opravdava i održava svoju dominaciju, već i uspijeva zadržati podršku onih kojima vlada

- ako vladajuća klasa uspijeva zadržati kontrolu nad društvom, uz odobrenje i pristanak članova društva, tada je uspjela ostvariti hegemoniju hegemonija se uglavnom ne ostvaruje uporabom sile već uvjeravanjem populacije u nužnost prihvaćanja političkih i moralnih vrijednosti vladajuće klase

- ne smatra da je vladajuća klasa ikad doista us tanju u potpunosti nametnuti lažna uvjerenja i sustav populaciji, niti da je država ikad u mogućnosti funkcionirati kao instrument ili sredstvo dominacije vladajuće klase država može zadržati hegemoniju tek ako je spremna na postizanje kompromisa

- vladajuća klasa je podijeljena u niz skupina kao što su financijeri, zemloposljednici (...), dok industrijski radnici i poljoprivredno seljaštvo čine osnovu podjele u podčinjenoj klasi nijedna skupina ne može sama očuvati dominaciju u društvu uspješan savez (koji omogućuje hegemoniju) naziva se povijesnim blokom, te je on uvijek određeni stupanj kompromisa između skupina koje ga čine

- s obzirom da vladajuća klasa nikad ne može u potpunosti monopolizirati moć, podčinjena klasa ima određeni utjecaj na djelovanje države Gramsci iščekuje proletersku revoluciju "manevarski rat" u kojem se poduzima izravna akcija u cilju konačne pobjede kad pojedinci uvide do koje mjere su doista eksploatirani i spoznaju ideje i uvjerenja vladajuće klase, revolucija će biti moguća

David Coates – kontekst britanske politike- pokušava dokazati da svaka kapitalistička zemlja ne može biti analizirana zasebno, s obzirom da

kapitalizam nije ograničen nacionalnim granicama- multinacionalne korporacije s podružnicama u različitim zemljama tvore sve važniji dio modernog

kapitalističkog sustava, a odluke multinacionalnih kompanija gdje će investirati nerijetko imaju snažan utjecaj na britansku ekonomiju najveće multinacionalne korporacije raspolažu golemom ekonomskom moći pokušaji kontroliranja multinacionalnih kompanija uglavnom su neuspješni

- ako vlast ne želi riskirati i ugroziti visok stupanj inozemnih investicija, ne može si dopustiti provedbu politike koja bi mogla ozbiljnije ugroziti interese stranog kapitala u državi

- naglašava međunarodne utjecaje na brit.vlast te naglašava važnost ekonomskih ograničenja vlastima- financijski kapital ima iznimno snažan utjecaj na brit.vlast sve vlade se u znatnoj mjeri oslanjaju na

potporu tih međun.institucija- financijski kapital mnogo snažnije utječe na poteze brit.vlade od industrijskog kapitala, a posljedica

toga je slabljenje brit.proizvodne industrije i sve veća nezaposlenost- tvrdi da država nije naprosto instrument vladajuće klase budući da je vladajuća elita i sama

podijeljena pa različite frakcije nameću državi kontradiktorne zahtjeve država često ne može ispuniti interese jednog segmenta vladajuće klase, a da istodobno ne ošteti druge

- odbacuje strukturalističko gledište jer ne prihvaća kako postojanje kapitalističkog sustava osigurava da će država funkcionirati štiteći interese vladajuće klase kao cjeline

- kapitalizam proizvodi ne samo ekonomski sustav već i građansko društvo (koje se sastoji od privatnih institucija, te društvenih odnosa između čitavog niza društ.skupina

- vlast u Britaniji najčešće uspijeva zadržati visok stupanj hegemonije, i to uvjeravanjem populacije u nužnost prihvaćanja nacionalnog programa – većina ljudi voljna je prihvatiti pol.odluke vlasti koje smatraju korisnima za sve segmente populacije

Abercrombie, Hill & Turner – teza o dominantnoj ideologiji- ne slažu se da postoji koherentna dominantna ideologija u kapit.društvima i osporavaju gledište da je

bilo koja ideologija glavni faktor koji drži visokorazvijena kap.društva zajedno- navode da članovi podčinjenih i vladajućih klasa vrlo često imaju kontradiktorna stajališta- tvrde kako raspolažu dokazima da članovi podčinjene klase zapravo odbacuju one elemente o

dominantnoj ideologiji koje je moguće identificirati- pokazuje važnost ekonomske moći budući da, ako toliko ljudi odbacuje ideologiju vladajuće klase,

zasigurno je istina da bogatstvo vladajuće klase omogućuje da i dalje zadrže dominantnu poziciju u društvu

- istiću da faktori kao što su prijetnja gubitka zaposlenja, rizik siromaštva i mogućnost da završe u zatvoru primoravaju eksploatirani sloj da prihvati kapitalističko društvo

Tom Bottomore – elite i klase- prihvaća stajališta konvenc.marksista da je moć uglavnom koncentrirana u rukama ekonomista

dominantne više klase, no vjeruje kako u određenim okolnostima neekonomske elite mogu ostvariti

država = političko društvo + civilno društvo

znatnu moć i utjecaj vjeruje kako je reformama dem.sustava moguće postići pravedniju i ravnomjerniju podjelu moći

- svjetsko bogatstvo je sada koncentriranije no ikada, što je rezultiralo time da viši slojevi društva i elite postaju sve dominantnijima

- veličina i moć multinac.korporacija sve više rastu što omogoćuje vrlo malom broju pojedinaca da raspolažu golemom moći; vlade i način razmišljanja uzdigli su ulogu poslovne elite, čime je dominacija kapitalizma i kapital.sustava dobila i ideološku potporu; komun.režimi doživjeli su slom te prepustili kapitalizmu nova tržišta za daljnju eksploataciju

- smatra kako moć ne proizlazi uvijek iz ekonomske kontrole, već ponekad djelomično proizlazi iz nadzora nad vojnim snagama ili iz obnašanja ključnih pozicija u stranci, no tijekom 1990-ih su takvi izvori moći postali relativno nevažni

- smatra da se mala skupina ljudi ponaša poput elita premda bi ih bilo bolje smatrati gornjim klasama – oni djeluju kao elite jer pokušavaju osigurati funkcioniranje pol.sustava na način da se minimalizira učinkovitost onih koji se suprotstavljaju pol.načelima koja elita nameće

stranačka politika umanjuje važnost problema i pretvara politiku u medijski cirkust; održavaju se sastanci na vrhu koji ostavljaju dojam da su lideri odlučili riješiti temeljne probleme s kojima se svijet suočava; pol.stranke imaju sve veću moć i utjecaj u svojim rukama; pol.elite uglavnom se protive svakoj reformi izbornog sustsava koja bi omogućila predstavnicima manjina da budu bolje predstavljene u parlamentu; lideri su uglavnom neprijateljski nastrojeni prema društ.pokretima koji djeluju izvan instit.politike; transnacionalne institucije udaljene su od masa stanovništva, a dužno-snici na najmoćnijim pozicijama u tim institucijama nisu izravno izabrani

- vjeruje da je napredak moguć razvojem participativne demokracije- zagovara radikalni prijenos ovlasti u nacijama državama na regionalne i lokalne vlasti, čiju politiku

javnost može pozornije pratiti; treba omogućiti participaciju sve više ljudi i aktivnost različitih društ.skupina

POSTMODERNIZAM, POLITIKA I NOVI DRUŠTVENI POKRETI- većina postmodernih pristupa polazi od toga da politika uključuje mnogo širi spektar aktivnosti od onih

ograničenih na državu i političke stranke; uočavaju razlike između moderne i postmoderne politike te se razlikuju u viđenju promjena koje povezuju s postmodernom politikom

Jean Baudrillard – kraj politike- njegova temeljna pretpostavka je da znakovi više ne odražavaju stvarnost već su postali potpuno

odvojeni od realnosti, te zapravo prikrivaju činjenicu da realnost više ne postoji bit politike postaje manipulacija i razmjena znakova koji stvaraju sliku realnosti koja zapravo ne postoji

primjeri: - stranačka politika u zap.demokracijama ostavlja dojam da se nudi istinska mogućnost izbora između različitih stranaka, no riječ je o iluziji jer su razlike između stranaka sasvim beznačajne te će ista homogena elita zauzimati kjlučne položaje ma tko pobijedio na izborima

- ratovi su izgubili realnost, oni više ne postoje u smislu nužnosti postajanja neprijatelja, kao ni realnosti poraza i pobjede

- suvremeni političari nemaju realnu moć, oni su marionetski predsjednici koji nemaju snage promijeniti svijet; a čak je i najopasniji pol.konflikt (hladni rat) prikrivao odsutnost moći

- duboko je uvjeren da stvarna moć i prava politika nestaju i pretvaraju se u sustav znakova koji nisu ni u kakvu odnosu sa zbiljom i realnošću

Jean-Francois Lyotard – nestanak metapripovijesti- povezuje postmodernizam s nestankom metapripovijesti to znači da ljudi više ne vjeruju velikim

pričama kako svijet funkcionira, a u politici gube vjeru u pol.ideologije- ljudi postaju skeptični prema bilo kakvim vjerovanjima smatrajući kako oni ne mogu pomoći boljem

rješavanju problema ljudskog roda- posljedica takvog shvaćanja je da je politika manje prožeta raspravama o glavnim ideologijama i

postaje lokaliziranija i ograničenija- znanje je općenito glavni izvor moći, no ono se raspršuje i pretvara u različite specijalističke jezične

igre, stoga politika postaje sve više povezana sa specijalističkim jezičnim igrama, a manje koncentrirana u rukama država

- korisno znanje nije ogrnaičeno samo na države, te je sve više u rukam MNC i organizacija- Lyotard je svjestan da se moć može služiti prisilom, ali smatra da takva moć postaje manje važna od

moći kojom raspolažu oni koji posjeduju najkorisnija znanja

Nancy Fraser – postmoderna politika i javna sfera- tvrdi da u suvremenim društvima dolazi do prijelaza s predominantno moderne na postmodernu

politiku, a do te promjene dolazi zbog promjena u javnoj sferi- u modernim društvima polazilo se od tri temeljne pretpostavke o javnoj sferi: demokratske rasprave

među ljudima moguće su čak i kad oni imaju različite društ.statuse; poželjnim rješenjem smatralo se

integrirati svakog pojedinca u rasprave o problemima, preferencijama i uvjerenjima javnosti; moderna koncepcija javne sfere polazila je od uvjerenja da bi ljudi trebali raspravljati o svim pitanjima javnog interesa

- preispituje sve te moderne tvrdnje o javnoj sferi: nejednakosti između pripadnika javnosti ograničavale su izglede neprivilegiranih grupa da se njihovi glasovi čuju; smatra da nije poželjno ograničiti javne rasprave na jedinstvenu javnu sferu – puno je bolje postojanje niza javnih sfera; odbacuje ideju da ljudi ne bi trebali nametati probleme iz privatne sfere u javnu sferu – ono što ispočetka djeluje kao privatni interes može biti prihvaćeno kao pitanje od javnog interesa

- smatra kako će moderna stajališta o javnoj sferi biti zamijenjena postmodernima, koja bi trebala uključiti: eliminaciju nejednakosti između društ.skupina; prihvaćanje i poticanje razl.skupina da same raspravljaju o određenim problemima, te odbacivanje koncepcije da navodno privatni problemi ne bi trebali biti predmet javnih rasprava

NOVI DRUŠTVENI POKRETI I NOVA POLITIKA- postmoderne teorije moći i politike naglašavaju fragmentaciju i širenje pol.rasprava, te to povezuju s

padom važnosti stranačke politike

Simon Hallsworth – "Razumijevanje novih društ. pokreta"- smatra da se termin "novi društ.pokreti" koristi općenito za pokrete kao što su feministički, za zaštitu

okoliša..., a ponekad se rabi široko te obuhvaća i religijske pokrete- novi društ. pokreti obično se temelje na određenom problemu – 2 tipa problema:

1. osnovna preokupacija prvog tipa je zaštita prirodnog i socijalnog okoliša koji se smatra ugroženim; obično se bore protiv tendencije koju smatraju inherentnom logici modernog industrijskog poretka, a kojoj je cilj opljačkati i uništiti prirodni svijet

2. cilj drugog tipa poretka je predanost i borba za poboljšanje povijesno marginaliziranih društ.skupina

- novi društ. pokreti su odmak od konvencionalne politike stranaka i grupa za pritisak: takve grupe pokušavaju proširiti definiciju onoga što se smatra pol. pitanjem i uključiti i područja kao što su pojedinačne predrasude ili nasilje u obitelji; odbacuju razvoj birokratiziranih organizacija te se odlučuju na neformalnije strukture; obično su raznoliki i fragmentirani, nema središnjeg vodstva koje bi koordiniralo aktivnosti različitih skupina; ne traže moć za sebe, ne služe se prijetnjama da će povući resurse, već rabe raznolik niz taktika od nezakonitih izravnih akcija do građanskog neposluha; zalažu se za vrlo različite vrijednosti – uglavnom povezane s kvalitetom života; većina članova pokreta su mladi ljudi, pripadnici srednje klase i obično zaposleni u javnom ili uslužnom sektoru

S. Crook, J. Pakulski & M. Waters – društveni pokreti i postmodernizam- smatraju da je razvoj društ. pokreta povezan s procesom postmodernizacije riječ je o jasnom

prijelazu s politike moderne na novu politiku postmodernizma- smatraju kako je moderna politika zastarjela, te na njeno mjesto dolazi nova politika koja ima ova

svojstva: klasno određena potpora pol. strankama sve više slabi; politika je sve manje usmjerena prema posebnim interesima, a sve više na moralna pitanja koja se odražavaju na živote svih članova društva; nova politika više se ne temelji na oslanjanju ljudi na elite, već društ.pokreti potiču svakoga da se uključi u kampanje kojima je cilj rješavanje određenog problema; više nije usredotočena na aktivnosti države niti joj je cilj uključivanje posebnih interesnih skupina u procese odlučivanja na razini države; nova politika prelijeva se i stapa sa sociokulturalnom arenom

- uzroci prijelaza na novu politiku: možda najvažniji faktor je dekompozicija klasa; novi društ.pokreti obično privlače određene segmente populacije što je indikator sociokulturnih podjela; zatim je važan razlog sve veća važnost masovnih medija u postmodernim društvima

Anthony Giddens – društ. pokreti i visoka modernost- uvjeren je da u suvremenim društvima dolazi do niza značajnih promjena koje su posljedica razvoja

modernosti- modernost ima 4 institucionalne dimenzije: kapitalizam (sustav robne proizvodnje koji se temelji na

odnosu između privatnog vlasništva nad kapitalom i najamnih radnika koji nemaju nikakvo vlasništvo); industrijalizam (uporaba neorganskih izvora materijalne energije u proizvodnji materijalnih dobara, povezana sa središnjom ulogom strojeva u proizvodnom procesu); nadzor (nadgledanje aktivnosti subordinirane populacije u političkoj sferi), te vojna moć (kontrola nad sredstvima nasilja)

- naglasak pol. aktivnosti više nije na radničkim pokretima koji su obilježili rano razdoblje modernosti radnički pokreti povezani su s institucijom kapitalizma, posebno su zaokupljeni pokušajima ostvarivanja kontrole radnih mjesta putem sindikalizma; pokreti slobode govora / demokratski pokreti u skladu su s institucionalnom dimenzijom nadzora

- umjesto njih, Giddens ističe druga 2 tipa oretka kao novije: mirovni pokreti koji su povezani sa sredstvima nasilja – postaju sve značajniji zbog rasta rizika povezanih s mogućim izbijanjem rata (nuklearno naoružanje), te ekološki pokreti koji se podudaraju s institucionalnom sferom industrijalizacije – stvoreno okruženje je njihova briga

IZBORNO PONAŠANJE- država još uvijek ostaje vrlo važan izvor moći, dok stranačka politika ostaje barem jednako važna kao

i kampanje koje vode različiti društveni pokreti

Butler & Strokes – stranačko svrstavanje- britanski pol. sustav 1960-ih i 1970-ih obilježavaju dvije osnovne karakteristike: svrstavanje birača uz

stranke i dvostranački sustav- teorija svrstavanja birača uz stranke objašnjava postupak glasovanja na sljedeći način: sugerira da je

klasna pripadnost imala najznačajniji utjecaj na način glasovanja; većina glasača osjeća snažnu pripadnost stranici se smatraju ili laburistima ili konzervativcima; osjećaj identiteta rezultira time da glasač dosljedno glasuje za stranku s kojom se identificira

- drugo obilježje – dvostranački sustav – pokazuje kako laburistička i konzervativna stranka zajedno dominiraju političkom scenom, dok je 3. stranka po popularnosti (liberalni demokrati) samo na jednim izborima dobila više od 10% glasova s obzirom da postoje samo dvije klase, neminovno je da dvije dominantne stranke zastupaju interese tih klasa

- smatraju da je politička socijalizacija ključ za objašnjenje ponašanja na izborima usvajajući kulturu u kojoj žive, djeca istodobno usvajaju i pol. stajališta roditelja smatraju da je obitelj najvažniji akter socijalizacije, ali i mnoge druge institucije utječu na pojedinca

- konzervativna stranka može očekivati podršku od pojedinaca koji su pohađali gimnazije i privatne škole, onih koji žive u područjima s pretežno srednjom klasom, te pojedinaca koji nisu članovi sindikata

- laburistička stranka najvjerojatnije će dobiti glasove od ljudi koji su pohađali tzv. moderne srednje škole, ljudi koji žive u područjima s pretežno pripadnicima radničke klase, te članova sindikata

- najvažniji je faktor pripadaju li glasači skupini manualnih ili nemanualnih zanimanja

Problem devijantnih glasača:- tijekom poslijeratnog razdoblja značajni dio brit.glasača moguće je smatrati devijantnim biračima

devijantnim biračima obično se smatraju oni koji ne glasaju za stranku za koju se općenito vjeruje da predstavlja interese njihove klase

- devijantni birači su važni jer su ključni faktor koji određuje rezultate izbora; važni su za teoriju glasovanja jer je samo njihovo postojanje izravno kontradiktorno tvrdnji da je klasna pripadnost temelj politike; a znatna se pažnja posvećuje proučavanju tog segmenta birača, kao i objašnjenju razloga njihova ponašanja

Pokorni birači: za britance je tipično da poštuju autoritet, da su skloni prepustiti odlučivanje onima koji su rođeni da

vladaju jer vjeruju da oni to bolje znaju. tvrdi se da je imidž stranke, a ne specifični program, glavni faktor koji utječe na ponašanje u glasovanju, što dovodi do pojave pokornih birača

Sekularni birači: one torijevce, pripadnike radničke klase čija se podrška Konzervativnoj stranci nije mogla objasniti

pokornošću autoritetu, nazivaju se sekularnim biračima ta privrženost temelji se na pragmatičnim razlozima – oni ocjenjuju stranački program i svoju podršku temelje na

konkretnim prednostima kojima se nadaju

- Butler & Rose navode da proturječni utjecaji socijalizacije na pojedince smanjuju njihov osjećaj lojalnosti prema stranci njihove klase

- Drugo objašnjenje pojave devijantnih birača sugerira da u radničkoj klasi dolazi do promjena prihvaća se svjetonazor i način života srednje klase