gračanički glasnik br. 24

sadržaj

24povodomPovodom Okruglog stola „O književnom djelu Zlatka Dukića“ ................................................................... 6Komentatorov komentar komentarisanja komentatorovih komentara .................................................................................. 7Zlatko dukić

temeStruktura stanovništva gračaničke općine i njena izmjena u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća .......................... 12damir džafić

Bitka na Visu – usmena historija ............................................ 21edin Šaković

ZavičajSjećanje na vašer u Gračanici šezdesetih godina 20. stoljeća ................................................................................ 28Fikret Konjić

Bajrići iz Donje Lohinje ............................................................ 33Rusmir djedović

Likovi zavičaja - prvi komunisti Gračanice: Velimir Šuput, Kemal Prohić, Mustafa Ustavdić ............................................. 37omer Hamzić

pRoŠlostMjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji ........................................................ 46Nedim Rabić

Prva organizacija KPJ u Gračanici i njeno antifašističko djelovanje u toku Drugog svjetskog rata - od osnivanja, u proljeće 1941., do raspuštanja, u jesen 1944. godine ......... 56omer Hamzić

RiječPlava koverta ............................................................................ 78Zlatko dukić

Golootočki sužanj .................................................................... 81

UDK 930.85ISSN 1512-5556

Zlatko dukić

Koloristički i estetski uzleti u slici i voluminozni zahvati vitaliteta u skulpturi Boška Kućanskog ................................ 88atif Kujundžić

Nove knjige ............................................................................... 92

listovi...Listovi Gračaničkog kalendara od 4. 5. 2007. do 25.11.2007. ........................................................................ 112omer Hamzić

dodataKOkrugli sto “O književnom djelu Zlatka Dukića” ................ 130Pozdravna riječ ....................................................................... 131Nusret Helić

Zlatko Dukić (i)književnik i novinar ..................................... 132omer Hamzić

Zlatko Dukić, novinarska i spisateljska pojava - fenomenološka skica ............................................................. 154atif Kujundžić

Neposredno i književno iskustvo kao demijurg dramskog teksta zlatka dukića ............................................................... 160srđan vukadinović

Iskazati činjenje: performativnost (jezika) u pričama Zlatka Dukića .......................................................................... 164anisa avdagić

Mladim kolegama preporučujem da čitaju Dukića ............ 171Đuro Škondrić

Prepoznavanje spisateljskog dara ....................................... 173vitomir pavlović

Bibliografija Zlatka Dukića .................................................... 175Umjesto Rezimea ................................................................... 176Glosar novih autora ............................................................... 177

contents

UDK 930.85ISSN 1512-5556

oN tHe oCCasioN oFOn the occasion of round table „About the literary work of Zlatko Dukić“ .............................................................................. 6Commentator’s commentary of commenting on commentator’s commentaries ................................................. 7Zlatko dukić

topiCsPopulation structure on the community of Gračanica and its change in the second half of 20th century and at the beginning of 21st century ....................................................... 12damir džafić

The battle on Vis – oral history (project) ............................... 21edin Šaković

HomelaNdMemories of the fair in Gračanica from 60-es of 20th century ........................................................................ 28Fikret Konjić

The Bajrićs from Donja Lohinja .............................................. 33Rusmir djedović

Characters of homeland: The first communists of Gračanica – Velo Šuput, Kemal Prohić, Mustafa Ustavdić ... 37omer Hamzić

tHe pastPlace and significance of Gradačac in medieval Bosnia and its territorial organization (a contribution to studying of Gracačac in the period of medieval Bosnia) .......................... 46Nedim Rabić

Foundation of the first organization of KPJ (Communist party of Yugoslavia) in Gračanica and its antifascist activity during Second World War –from foundation, in spring 1941.until its dismissing, in autumn 1944. ................................................... 56omer Hamzić

24

tHe WoRdThe blue envelope ................................................................... 78Zlatko dukić

Slave of Barren island .............................................................. 81Zlatko dukić

Colorful and aesthetic ascent in paintings and voluminous grasp of vitality in sculptures of Boško Kućanski – colorful and aesthetic enlightenment of Boško Kućanski ................. 88atif Kujundžić

New books ................................................................................ 92

paGes oF GRačaNiCa’s CaleNdaRPages od Gračanica’s Calendar from 4th of May 2007 till do 25th of November 2007. .................................................. 112

appeNdiXRound table „About the literary work of Zlatko Dukić“, Gračanica 14th November 2007 .......................................... 130An welcome word .................................................................. 131Nusret Helić

Zlatko Dukić (both) writer and journalist – short review .. 132omer Hamzić

Zlatko Dukić, journalist and writer’s occurence – phenomenological sketch .................................................... 154atif Kujundžić

Immediate and literary experience as „demijurg“ (author) of Zlatko Dukić’s dramatic text ............................. 160srđan vukandinovic

To state doings: preformance (of language) in the tales of Zlatko Dukić ............................................................................ 164anisa avdagić

I recommend reading of Dukić to young people ............... 171Đuro Škondrić

Recognition of writing gift (About the less known feature of Zlatko Dukić’s narration) ....................................................... 173vitomir pavlović

Bibliography of Zlatko Dukic ................................................ 175Instead of resume .................................................................. 176Glossary of new autors .......................................................... 177

POVODOM 5

povodom

Povodom Okruglog stola „O književnom djelu Zlatka Dukića“

Zlatko Dukić Komentatorov komentar komentarisanja komentatorovih komentara

Povodom Okruglog stola „O književnom djelu Zlatka Dukića“

6 POVODOM

U pripremi ovog broja našeg časopisa imali smo namjeru da redovnu rubriku „Riječ“, popunimo odlomcima iz nekih

neobjavljenih rukopisa književnika i publiciste Zlatka Dukića, našeg stalnog saradnika iz Tuzle i da uz te tekstove, kako je i uobičajeno, priloži-mo informaciju ili neki pregledan siže o njego-vom književno-publicističkom opusu. Ali od-mah u startu, suočili smo se sa činjenicom da „tako nešto“ nije napisano i da se tim golemim književnim, pa i publicističkim opusom niko do sada na ovaj način nije bavio. Kao redakcija, imali smo dvije mogućnosti: ili objaviti Dukiće-ve neobjavljene tekstove bez ikakvih propratnih objašnjenja, informacija i komentara i tako uči-niti presedan i odstupanje od koncepcije i profila spomenute književne rubrike ili potpuno odusta-ti od našeg plana i potražiti neke druge sadržaje za književnu rubriku našeg časopisa, za što opet nismo imali dovoljno vremena. U traženju rješe-nja, ipak smo odlučili da ne odustajemo od Duki-ća. Pozvali smo nekoliko autora da za naš časopis napišu svoje viđenje tog golemog književno-pu-blicističkog opusa ili pojedinih njegovih segme-nata. Tako se rodila ideja o nekom okupljanju ili okruglom stolu na kojem bi se govorilo o književ-nom djelu Zlatka Dukića. U međuvremenu, tu je ideju podržao i načelnik Općine Gračanica Nu-

sret Helić. To bi bio odgovor na pitanje otkuda Okrugli sto o Zlatku Dukiću u Gračanici, koje se u nekim slučajevima postavljalo ne baš s dobrom namjerom.

Nakon izvršenih organizacionih i drugih pri-prema Okrugli sto pod naslovom „O književnom djelu Zlatka Dukića“, održan je 14. 11. 2007. go-dine u Gračanici. Skup je „uklopljen“ u program manifestacije „Dani knjige“ u organizaciji Bosan-skog kulturnog centra u Gračanici. Svoje refera-te su prezentirali: mr.sc. Omer Hamzić, književ-nik Atif Kujundžić, dr. Srđan Vukosavljević i mr. sc. Anisa Avdagić. Odlomke iz Dukićeve proze govorio je mladi glumac iz Tuzle Irfan Kasumo-vić. Više diskutanata upotpunilo je sadržaj ovog skupa.

Budući da ovaj broj našeg časopisa tematski vezujemo za ime Zlatka Dukića, odlučili smo da ga „otvorimo“ sa jednim njegovim aktuelnim ko-mentarom (rubrika „Povodom“, u kojoj se susre-ćemo za novinarom Zlatkom Dukićem), u rubrici „Riječ“ donosimo odlomke iz njegove neobjavlje-ne proze (odlomak iz romana, jednu kratku priču, te prikaze nekoliko knjiga), kojom ilustrujemo njegovo književno stvaralaštvo. Referate i oda-brane diskusije sa Okruglog stola „O književnom djelu Zlatka Dukića“ objavljujemo u posebnom dodatku ovog broja našeg časopisa. (Redakcija)

Povodom Okruglog stola „O književnom djelu

Zlatka Dukića“

POVODOM 7

Komentatorov komentar komentarisanja komentatorovih komentara

Osim što je manje-više jasno, dakle “do bola” evidentno, da je komentar kao no-vinarski žanr uglavnom uredno protje-

ran iz naših medija, izgleda da je to i jedino jasno u novonastaloj slici. Sve drugo je drastično neja-sno. Pogotovo to zašto se desila ova “čistka” i, ko-načno, šta joj je cilj (zatupljivanje?), a šta posljedi-ca (zadovoljavanje postojećim, netalasanje, dakle nerazmišljanje o onome što nam rade i o onima koji nas rade?). Ni mnogo prilika, ni mnogo pro-stora za upuštanje u ovu temu, osim za nagađanje o svemu tome, u nas danas, jednostavno, nema. Najmanje ih je u novinama. O elektronskim (lo-kalnim) medijima – da se i ne govori...

Otud prijedlog (ponuda) urednika Gračanič-kog glasnika da se okušam u temi, pod prilično razuđenim, to jest žovijalnim radnim naslovom Svi komentari i komentatori mojih komentara i ostalih spisa – a uz podnaslov Komentatorov komentar komen-tarisanja komentatorovih komentara (Komentar jednog komentatora o komentarima i o komentato-rima njegovih komentara) – i nisam mogao shvati-ti (i prihvatiti) drukčije, nego kao privlačan izazov, s jedne, ali i kao svojevrsno (indirektno) priznanje za ono što sam u novinarstvu, u 37. godini bavlje-nja ovim “sportom”, dosad postigao. Računajući i dvi-

je dosad objavljene knjige komentara – Orbisovi ko-mentari (2003.) i Neki vole da se ne vole (2007.).

Vjerujem da je vrlo malo kolega - novinara, koji se sjećaju kad su napisali prvi komentar. Čak se, ako ćemo biti do kraja pošteni, većina nas ne sjeća ni kad im je na um pala ideja upuštanja u “avanturu” razmišljanja, pa tek onda i pisanja ko-mentara... Ako je to tako, onda i ne treba da čudi odavno uvriježen stav, koji ima dva podjednako diskutabilna, čak upitna ekstrema: na jednoj stra-ni je to uvjerenje (ne samo “laičke” javnosti, već i nešto lohotnijih novinara) da je komentar straš-no teško napisati, a istovremeno, na drugoj stra-ni, opstaju “mudraci”, koji ne drže do komentara, podcjenjuju ga ili ignorišu, “stručno” tvrdeći da “to svako može napisati”.

Ni jedni, ni drugi, rekoh, nisu u pravu.Prvi – zato što površno poznaju “gradivo”, pri-

je svega pravilo da se u podlozi komentara nei-zostavno mora nalaziti vrlo dobro poznavanje neke teme, raspolaganje zavidnim nivoom po-dataka i informacija o temi, koju treba umje-ti “svariti”, ne bi li se rodio komentar, što će reći da on, ipak, nije “sveto slovo”, a pogotovo ga nije “strašno teško” napisati.

Drugi nisu u pravu – stoga što, već samim či-

Komentatorov komentar komentarisanja

komentatorovih komentaraZlatko Dukić


8 POVODOM

nom podcjenjivanja i bagatelisanja komentara kao žanra, više govore o sebi i svom profilu, nego što iznose validno i prihvatljivo mišljenje o novina-rima i novinarskom pisanju, budući da se pred-stavljaju (potvrđuju) samo kao “potrošači” in-formacije, vijesti, novosti, a ne i kao konzumenti povoda za razmišljanje o nekoj temi, upuštanja u njenu analizu, kritičkog osmišljavanja – što komentar, prije i više od svega, omogućava, ali i ište i nudi čitaocu, gledaocu i slušaocu.

I s jednom i s drugom vrstom (ne)razumijeva-nja sam se, tokom minulih novinarskih decenija, tušte i tma puta suočavao. Nikad se nisam poseb-no žučno upuštao u tegobnu zadaću “prevaspita-vanja”, dakle (raz)ubjeđivanja svog sagovornika u odnosu na to da, u vezi s komentarom, nije u pra-vu – bez obzira na to da li pripadao prvoj ili dru-goj vrsti ocjenjivača komentara. No, ako već to ni-sam činio, u pravilu mi je svaki razgovor na ovu temu, nezavisno od nivoa kvalifikovansti sago-vornika i njegove upućenosti u “materiju”, pred-stavljao novi podsticaj, novi motiv i “motor” da s komentarima, kao izrazom subjektivnog gleda-nja na, novinarski doživljenu i “prepečenu” stvar-nost, još ozbiljnije nastavim.

Sličan tip guranja naprijed, spopadao bi me i u prilikama kada je – pod ovim ili onim, obično zrakopraznim i prizemnim – izgovorom prestaja-la moja saradnja s nekim od medija, u kojima sam se, kraće ili duže vrijeme, pojavljivao kao autor komentara. Usput sam testirao i vlastiti sistem za varenje, jer su izgovori o kojima govorim – uglav-nom bili atak na zdrav razum i mentalno zdravlje, ali i na želudac, sa svim pratećim organima.

Naravno, najmanje bi (ne)slaganje sa sagovor-nicima o komentaru uticalo na to kako ga (ko-mentar) doživljavam i koliko mu se podajem. Ni-jedan od mojih pokušaja da sagovornicima ove vrste, čak i onima koji su bili nešto kvalifikovaniji ili, tek, pismeniji u vezi s tom temom, nije bio li-šen pokušaja činjenice da je, u zanatskom smislu, novinaru uvijek teže i delikatnije napisati vi-jest ili informaciju, nego komentar.

Zašto? – pitao bi laik, a katkad i onaj ko to nije.

Zato – odgovaram (i laicima i onima koji to nisu) – što komentar nema konvencionalnih ograničenja ni zanatskog, ni jezičkog, ni te-

matskog tipa; on je, doslovno, mogućnost da se iskaže subjektivno gledanje na događaj, zbi-vanje, pojavu, ličnost, dakako isključivo na osnovi vjerodostojnih i provjerenih podata-ka, činjenica, cifara, faktografije... U slučaju vi-jesti ili informacije, ni novinari s dugogodišnjim stažom i s kilometrima ispisanih stranica teksta, neće se tako lako upustiti u samozaljubljenu tvrdnju da im je to lako i jednostavno napisa-ti. Jer, treba znati, vijest i informacija su osnova informisanja. Majstorstvo pisanja vijesti i infor-macije se ogleda u tome da se u što manje riječi – kaže što više. Dakle, da se ništa ne preskoči, što manje “tuši”, a što više kaže.

Zar to nije dovoljno da se za veličanstvo vije-sti i informacije mora kazati – pišu ih oni koji su, zaista, majstori.

Napravio sam ovaj mali izlet u tajne zanata, ni najmanje se bahato ne želeći pojaviti u funkciji edukatora, već zato da bih imao bajpas ka suštini teme – iskazane u (zadatom) naslovu. A ona se sa-stoji u dvije vlastite, možda i pristrasne teze:

(1) nezadovoljstvo, čak ozlojeđenost do nivoa ljutitosti zbog toga što se komentar u medijima manje (nedovoljno) pojavljuje, a i kad se pojavi – obojen je ili opterećenjima ili teško svarljivim političko-nacionalno-elitističko-lobističko-tajkun-skim navijanjem, te

(2) neimanje sluha urednika, redakcija, ti-mova stvaralaca programa u elektronskim medijima i u štampi za to da njihova publika nije ni stado ovaca, ni horda nepismenjakovića i me-diokriteta, već su to ljudi od krvi i mesa, koji do-bro znaju (i onda kada to nemaju priliku pokaza-ti, kazati ili zatražiti) da komentar žele i trebaju kao pomoć u podsticanju vlastitog razmišlja-nja, formiranja pogleda na život i opredjeljiva-nja za ono što bi taj pogled (i život) trebalo da znače.

I pored svih nastojanja, nisam dosad uspio do-kučiti uzroke ovakvog odnosa. Oni se, najvjero-vatnije, nalaze više u glavama ljudi koji o tome odlučuju, o tome donose mjerila i u tome presu-đuju, što će reći u neznanju, nesigurnosti, ku-kavičluku i sklonosti improvizaciji i površno-sti, dakle “ošljarenju” u novinarskom radu, nego, može biti, u naopako shvaćenim društve-nim prilikama, potrebama i zahtjevima “potro-

POVODOM 9


šača” informativnih medija. To, međutim, nije ni utjeha, ni objašnjenje. To je tek blijedi odgovor, gotovo isprazan, za dijagnosticiranje stanja, ko-jim teško da možemo biti zadovoljni.

Zbog toga se i može dogoditi da “bijelom vra-nom” bude proglašen, a to znači nevrednovan i necijenjen onaj ko se bavi komentarisanjem, pi-sanjem i govorenjem komentara.

Uz ostalo, ovo sudim na temelju vlastitog iskustva.

Kao što je plod vlastitog iskustva sve ovo što kazujem.

Iskušao sam se u pisanju komentara na sve tri vrste medija – u novinama, na radiju i na tele-viziji. Iskušao sam se u sistematskom samoinfor-misanju i upijanju podataka, kao osnove za ko-mentar, i o vanjskoj, a i o unutrašnjoj politici kad je riječ. Relativno pristojno iskustvo sam, to-kom godina, uspio prigrabiti – i o temama kad se radi, a i kad su u pitanju tipovi medija.

Najvažnija strana tog iskustva je reakcija či-talaca, gledalaca i slušalaca. Koncentrisana za ovu priliku, ta reakcija se svodi na dvije vrste odjeka: (1) podcjenjivanje i reagovanje, koje je u svađi sa zdravim razumom i dobronamjerno-šću, te (2) uvažavanje i prihvatanje, sa saglasno-šću, s druge strane.

Samo neobaviješteni i naivni će biti iznena-đeni kad kažem da prvu vrstu reakcije, kao bitno svojstvo, posjeduju neke kolege - novinari ili za-nimanja, koja su im bliska, a da je reakcija suprot-na od te – osobina tzv. običnog čovjeka, smrtnika od krvi i mesa, koji je, osobito u ovoj zemlji, do-voljno istraumatiziran, izmučen i pritisnut neiz-vjesnošću, pa mu, tako, komentar dođe kao neka vrsta olakšanja, “izduvnog ventila” za ono što i on misli, sa čim se suočava, od čega pati...

Novinari su, podsjećam, i inače natprosječno sujetna, osjetljiva i, nerijetko, pakosna stvorenja. Vrlo malo novinara se iskreno obraduje uspjehu svog kolege. Još manje njih je spremno da kole-gi kaže da je dobro napisao neki tekst ili uradio prilog za radio i televiziju... Zato je od njih, kole-ga - novinara, najmanje vjerovatno, nerijetko u ravni čuda, dočekati lijepo mišljenje o nekom ko-mentaru. Na toj tački moj se stav o komentatori-ma mog komentarisanja – jednostavno završava. Ne zavređuje dalje trošenje slova i papira...

O takozvanim običnim ljudima kad je, pak, riječ, stvari stoje potpuno drukčije. Ne postoje veće priznanje, veća nagrada i veći podsticaj za novinarski rad – nego kad me na ulici ili u prolazu, slučajno, susretne poznato ili, još bo-lje, nepoznato lice. Zaustavi me, pozdravi, pred-stavi se (ako ga ne poznajem) i kaže nešto lijepo o komentaru koji je emitovan na radiju ili televi-ziji ili objavljen u novinama. Način na koji to ta-kvi ljudi govore, iskrenost i otvorenost, neka vrsta neobično poštenog sjaja u očima, govore, prvo, o tome da se radi o nepatvorenom, ničim intere-snim uslovljenom ili perfidijom prepakovanom stavu, a drugo – kazuje to osoba, kojoj je moj komentar ili neki stav iz komentara, pomogao da i sama razmišlja o nekom problemu, učvrsti svoj ili se saglasi s mojim stavom.

Zar, stvarno, novinar može imati veću, sla-đu i vredniju nagradu od ovakve reakcije ono-ga radi koga postoji i kome namjenjuje ono što radi?

Ne bih baš rekao da se neosnovanom može nazvati pretpostavka da je urednik ovog časopi-sa, nudeći mi ovu temu, ipak najmanje mislio na obične slušaoce, gledaoce i čitaoce. Očekivao je, po svemu sudeći, da se malo više zadržim (kidi-šem na njih) na onima, koji su spremni i moj – da-kle, ne samo moj – komentar “velikodušno” doče-kati “na nož”, sa takvom lepezom prizemnih ili pod-zemnih reakcija, koja u se uključuje i finalizaciju, tipa “Ma, šta se on tu prsi i trsi, k’o da je to nešto posebno?!”

Ako griješim, urednik se neće ljutiti.A možda ni oni, koji su – tu, onomad, ovog lje-

ta – moju 15-mjesečnu neprekidnu rubriku Ko-mentar nedjelje u Nedjeljnom dnevniku Televi-zije Tuzlanskog kantona, najprije u nekoliko na-vrata uzeli kao “slatki” predmet pažnje i rasprave na Uređivačkom vijeću JP RTV TK, da bi, na po-četku ljetne programske šeme, moj komentar bio (ne)elegantno skinut, pod vodnjikavim izgovorom: trebalo bi da se kao komentatori pojavljuju i dru-gi, ne samo jedan čovjek...

Jer, ne valja kad se neko “osili”, pa bude “poklo-pac za sve lonce” i komentariše na način, koji se baš ne mora dopadati svima...

A naročito nekima...Odsustvo logike i “kratki spoj” u ovom rezo-


10 POVODOM

novanju, vide se iz aviona: to što urednik i ured-ništvo nisu mogli naći (nema ih raspoloženih i raspoloživih) još novinara, spremnih da se – pod istim uslovima – pojave u rubrici Komentar ne-djelje, najlakše je, eto, kao Gordijev čvor mačem, presjeći – “ukidanjem” i onog jednog, stalnog au-tora... (Usputni “argument” da smo “jedina televi-zija koja ima komentar u dnevniku, to niko drugi nema” - pa ispade da je to propust i manjkavost, što je rezon na nivou logiciranja naivne mađar-

ske sobarice, te ga pominjem umjesto folklorne ilustracije.)

To, pak, što bi se dotični ko-mentator mogao “osiliti”, rav-no je nivou razmišljanja oso-be, čiji kvocijent inteligencije ne prelazi broj njegovih cipela: jer, danas se sila i siledžijstvo, moć, vlast i uticaj najmanje mjere medijskim prisustvom i onim što se u medijima kaže ili slika; moć se nalazi na po-sve drugim mjestima i mjeri se potpuno drukčijim aršinima (gotovinom i nekretninama)...

No, to je već neka druga tema.

Ova o komentarima i ko-mentatorovim komentarisa-njem komentatorovih komen-tara – ovdje se privodi kraju.

Rečenicom, koja je sasvim očekivana, ubijeđen sam: ko-mentare sam pisao, pišem i pisaću dok u meni bude snage, volje i želje da kažem svoj stav (komentar) o sve-mu onom što nas okružuje, što nas upropaštava, što nam prijeti i zagorčava život.

Svidjelo se to nekome ili ne – tako će biti... I to isključivo na način, koji mi je i dosad bio neprikosnoveno pravilo: ne

uvrijediti, ne uniziti, ne iskompromitovati ili ugroziti dostojanstvo čovjeka, bezuslovno po-štovati činjenicu, podatak, fakat, ali – i ne do-pustiti da iko ograniči moje i pravo (koje ima-ju i svi drugi) da naglas kažem mišljenje, izne-sem stav i ponudim sud.

I podstaknem na to svog čitaoca, gledaoca i slušaoca.

Tuzla, 26. 10. 2007..

TEME 11

teme

Damir Džafić Struktura stanovništva gračaničke općine i njena izmjena u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća

Edin Šaković Bitka na Visu – usmena historija

Struktura stanovništva gračaničke općine i njena izmjena u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća

12 TEME

Struktura (sastav) stanovništva je po-sljedica njegovog ukupnog prirodnog i me-haničkog kretanja, ali je istovremeno i fak-

tor koji utiče na ta kretanja. Struktura stanovniš-tva se formira pod uticajem bioloških, socijalnih, kulturnih i drugih faktora, a promjene u struk-turi stanovništva odraz su promjena tih fakto-ra. Osnovni ciljevi izučavanja strukture stanov-ništva su: deskripcija, utvrđivanje tendencija u promjenama, uzroci promjena i faktori koji uti-ču na promjene, proučavanje zakonomjernosti i stvaranje mogućnosti za prognoziranje promje-na i budućih struktura, proučavanje veza i među-zavisnosti struktura i kretanja stanovništva itd.1 Zbog toga “struktura stanovništva predstavlja važ-nu i složenu problematiku čije proučavanje omogu-ćuje da se uoče karakteristike i izvuku zaključci o sa-dašnjem stanju i potencijalnim mogućnostima sta-novništva u ekonomskom razvoju.”2

Sastav stanovništva možemo posmatrati sa bi-ološkog (dob i spol), ekonomskog, socijalnog, re-

1 D. Breznik, Demografija, analiza, metodi i modeli, Nauč-na knjiga, Beograd 1980., 295.

2 K. Papić, Položaj i stanovništvo gornjeg Podrinja, Geo-grafski pregled, XXIII, Sarajevo 1979., 104.

ligijskog, nacionalnog i drugih gledišta, a čemu će se dati prednost, zavisi od prirode istraživanja, te od karakteristika prostora koji se istražuje.3

U ovom radu su analizirane spolna, starosna, ekonomska i nacionalna struktura stanovništva Gračaničke općine, a rezultati do kojih se doš-lo komparirani su sa podacima koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu (do 1991. godine) i Tuzlan-ski kanton (od 1996. do 2005. godine).

1. Spolna struktura Spolna struktura je u znatnoj mjeri određe-

na karakteristika fiziološkog okvira demografske mase, jer sredina u kojoj preovladavaju muški ima drugačiji okvir nego sredina u kojoj preovladava-ju žene. Neujednačenost spolne strukture nepo-voljno utiče na nupcijalitet (sklapanje brakova), a time i na natalitet, fertilitet i u krajnjoj liniji na prirodni priraštaj. Neravnoteža spolne strukture uglavnom je posljedica nenormalnih društvenih zbivanja, rata, iseljavanja muškaraca iz ekonom-ski pasivnih krajeva i njihovo useljavanje u eko-

3 M. Friganović, Demografija, stanovništvo svijeta, Škol-ska knjiga, Zagreb, 1990., 107-108.

Struktura stanovništva gračaničke općine i njena

izmjena u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća

Damir Džafić

TEME 13


nomski aktivne krajeve i dr.4

Podaci prezentirani u grafikonu 1 pokazuju nam da je kod obje posmatrane populacije, to-kom perioda 1971. - 1991. godina, veće učešće imalo žensko stanovništvo. Učešće ženskog u ukupnom stanovništvu bilo je najveće na počet-ku posmatranog perioda, tj. 1971. godine, kada je u općini Gračanica ono iznosilo 51,9 %, a na ni-vou BiH 51 %. Nakon toga, učešće ženskog sta-novništva u ukupnoj populaciji postepeno se

smanjivalo, da bi 1991. godine u oba posmatrana područja ono iznosilo 50,1 %.

Tokom 90-ih godina 20. stoljeća došlo je do povećanja učešća ženskog u ukupnom stanov-ništvu općine Gračanica. Posebno velike razlike uočljive su kod prognaničke populacije koja je to-

4 Ibidem, 108.

kom agresije na BiH naselila Gračaničku općinu (grafikon 2).

Podaci iz grafikona 2 pokazuju nam da stanov-ništvo općine Gračanica (domicilno) i TK ima-ju skoro isti udio muškog i ženskog u ukupnom stanovništvu, te da žene učestvuju sa oko 53 % u ukupnom stanovništvu. Međutim, ako ove sku-pine usporedimo sa prognaničkom populacijom, uočavamo znatno veće učešće ženskog stanovniš-tva (57,3 %) i istovremeno manje učešće muškog

u ukupnom stanovništvu kod prognanika (42,7 %). Pošto se “rijetko događa da je nepovoljna spol-na struktura posljedica prirodnog procesa”,5 može-mo zaključiti da su ratna dešavanja u Bosni i Her-cegovini od 1992. do 1995. godine osnovni uzrok neravnoteže spolne strukture, posebno među

5 M. Friganović, Op. cit., 109.

48,1

49,349,9

51,9

50,750,1

46

47

48

49

50

51

52

53

1971 1981 1991

muško

žensko

49

49,749,9

51

50,350,1

1971 1981 1991

muško

žensko

Grafikon 1. Spolna struktura stanovništva općine Gračanica (lijevo) i BiH (desno) u periodu 1971. - 1991. godine. Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992., Sarajevo 1994.

47,442,7

52,657,3

0

10

20

30

40

50

60

70

domicilno prognaničko

47

53

4445464748495051525354

muškarci žene

Grafikon 2. Učešće muškog i ženskog u ukupnom stanovništvu općine Gračanica (domicilno i prognaničko) 1999. godine - lijevo i TK 2004. godine (u %) - desno . Izvor: Prostorni plan općine Gračanica 2001. - 2021; FZS, Tuzlanski kanton u brojkama 2004.


14 TEME

prognaničkom populacijom.U analizi spolne strukture

stanovništva koristi se i koe-ficijent maskuliniteta (Km) koji predstavlja odnos izme-đu broja muških (Pm) i broja ženskih (Pf), a obično se ra-čuna na 1000 stanovnika, po formuli Km=Pm/Pf x 1000.6

Koeficijent maskuliniteta kako Gračaničke općine tako i Bosne i Hercegovine bio je najniži 1971. godine kada je u općini Gračanica na 1000 žena dolazilo 962, a u Bosni i Hercegovini 959 muškaraca. Nakon toga, koeficijent maskuliniteta je rastao, da bi 1991. godine u općini Gračanica iznosio 995, a na nivou Bosne i Hercegovine 996 muška-raca na 1000 žena.

Početkom posmatranog perioda, općina Gra-čanica je imala veći koeficijent maskuliniteta od koeficijenta na nivou Bosne i Hercegovine, a 1981. i 1991. godine on je bio manji u općini Gračanica.

U zadnjoj deceniji prošlog stoljeća došlo je do smanjenja koeficijenta maskuliniteta stanovniš-tva Gračaničke općine, što je posebno izraženo kod prognaničke populacije (grafikon 4).

6 D. Breznik, Op. cit., 301.

Prezentirani podaci u grafi-konu 4 pokazuju manjak muš-karaca u odnosu na žene kod sve tri posmatrane populaci-je. Međutim, uočljive su veli-ke razlike između prognanič-ke populacije u kojoj na 1000 žena dolazi 744 muškarca s jedne strane i domicilnog sta-novništva (900 muškaraca na 1000 žena u Gračaničkoj op-ćini, a 885 u Tuzlanskom kan-tonu), s druge strane. Ove ra-zlike su posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu, odno-sno većeg stradanja muškog stanovništva, posebno među

prognaničkom populacijom, u periodu agresije.

2. Starosna struktura Starosna (dobna) struktura stanovništva izraz

je zajedničkog dugoročnog djelovanja svih onih faktora koji određuju ukupno kretanje stanovniš-tva, ali istovremeno i ona sama određuje natali-tet, mortalitet i stopu rasta stanovništva.7

Dobnom strukturom uočava se mladost, zre-lost ili starost određene demografske mase. Po-stoje različiti načini povlačenja granica između tih skupina.8 Mi ćemo se ovom prilikom služi-

7 A. W. Baletić, Demografija, stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb, 1982., 232.

8 Vidi o tome: M. Friganović, Op. cit.,111. i A. W. Baletić,

962959

974

989995 996

940

950

960

970

980

990

1000

1971 1981 1991Gračanica

BiH

Grafikon 3. Koeficijenti maskuliniteta općine Gračanica i BiH u periodu 1971. - 1991. godine. Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992., Sarajevo 1994.

900 885

744

0

100

200

300

400

500

600

700

800

900

1000

Gračanica (domicilno) Tuzlanski kanton Gračanica (prognaničko)

Grafikon 4. Koeficijenti maskuliniteta domicilnog i prognaničkog stanovništva općine Gračanica 1999. godine i stanovništva Tuzlanskog kantona 2004. godine. Izvor: Prostorni plan općine Gračanica 2001. – 2021.; FZS, Tuzlanski kanton u brojkama, Sarajevo 2005.

TEME 15


ti podjelom stanovništva prema radnim kontin-gentima (0 - 14 godina, 15 - 64 godina i 65 i više godina).

Podaci iz tabele 1 nam pokazuju da su oba po-smatrana područja tokom cijelog perioda ima-la najveće učešće zrelog stanovništva. Međutim, to učešće, kao i učešće starog stanovništva kon-stantno je raslo kako u Gračaničkoj općini tako i na nivou BiH. Istovremeno je došlo do smanjenja učešća mladog stanovništva u oba posmatrana područja. Općina Gračanica je tokom posmatra-nog perioda imala veći procenat mladog stanov-ništva od BiH, dok je procenat zrelog i starog sta-novništva bio veći na nivou BiH.

Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća na pro-storu Gračaničke općine je nastavljen trend smanje-

nja učešća mladog, odnosno povećanja učešća zre-log i starog stanovništva u ukupnom, a slična situa-cija je i na nivou Tuzlanskog kantona (tab. 2).

Prezentirani podaci u tabeli 2 pokazuju da je u općini Gračanica i Tuzlanskom kantonu najve-ći broj i učešće zrelog stanovništva, te da je pro-centualno učešće tog stanovništva približno isto u oba posmatrana područja. Općina Gračanica ima veći udio mladog, a istovremeno manji udio starog stanovništva od Tuzlanskog kantona. U općini Gračanica je, u usporedbi sa podacima iz

Op. cit., 231.

tabele 1, u periodu 1991. - 2004. godine došlo do smanjenja procentualnog učešća mladog, a pove-ćanja učešća zrelog i starog u ukupnom stanov-ništvu, što se može objasniti smanjenjem stopa nataliteta, odnosno prirodnog priraštaja.

Usporedbom učešća mladog u ukupnom sta-novništvu Gračaničke općine sa zemljama u okruženju, vidimo da Gračanička općina ima veći procenat mladog stanovništva od Grčke (14,6 %), Bugarske (15 %), Rumunije (18,4 %), Hrvatske (16,7 %) i dr., dok neke zemlje, kao što su: Makedonija (22,9 %), Albanija (28,8 %) i dr. imaju veće učešće mladog u ukupnom stanovniš-tvu od Gračaničke općine.9

Smanjenje učešća mladog, te povećanje uče-šća starog u ukupnom stanovništvu Gračanič-

ke općine koje je, kako smo mogli vidjeti, prisut-no još od 1971. godine, direktno se odrazilo i na smanjenje koeficijenta mladosti (broj stanovni-ka mlađih od 14 godina na 1000), odnosno po-većanje koeficijenta starosti (broj stanovnika sta-rijih od 65 godina na 1000), što možemo vidjeti i u grafikonu 5.

Prema podacima prezentiranim u grafikonu 5, možemo uočiti da je 1971. godine na 1000 sta-novnika Gračaničke općine dolazilo 367 stanov-

9 K. Natek, M. Natek, Države sveta, Mladinska knjiga, Beograd, 2005.

Starosna skupina

1971. 1981. 1991.Gračanica BiH Gračanica BiH Gračanica BiH

broj % broj % broj % broj % broj % broj %0-14 17251 36,9 1290369 34,6 15499 28,6 1134121 27,6 14439 24,4 1027391 24,0

15-64 27553 58,9 2265176 60,7 35952 66,3 2729862 66,3 40180 67,9 2962815 69,365 i više 1950 4,2 176343 4,7 2776 5,1 250366 6,1 4515 7,7 284365 6,7

Tabela 1. Starosna struktura stanovništva općine Gračanica i Bosne i Hercegovine u periodu 1971. -1991. Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992., Sarajevo 1994.

Starosna skupinaOpćina Gračanica Tuzlanski kanton

Broj % Broj %0-14 9 798 18,71 89 021 17,72

15-64 38 116 72,80 363 226 72,3065 i više 4 450 8,49 50 171 9,98Ukupno 52 364 100,00 502 418 100,00

Tabela 2. Starosna struktura stanovništva općine Gračanica i Tuzlanskog kantona 2004. godine. Izvor: FZS, Tuzlanski kanton u brojkama 2004, Sarajevo 2005.


16 TEME

nika mlađih od 14 godina, a 41 stanovnik stariji od 65 godina. Do 2004. godine koeficijent mla-dosti je dvostruko smanjen (187 mlađih od 14 godina na 1000 stanovnika), dok je koeficijent starosti dvostruko povećan (85 starih na 1000 stanovnika).

Pošto je na prostoru Gračaničke općine bo-ravio veliki broj prognanika i to najvećim di-jelom sa onih prostora gdje je izvršen genocid

nad Bošnjacima, a upravo u starosnoj strukturi “zapažaju se uticaji ratnih gubitaka - osobito kod onih starosnih kohorti koje su najviše učestvova-le u ratnim zbivanjima”,10 zanimljivo je usporedi-ti starosnu strukturu domicilnog i prognaničkog stanovništva.

Prema podacima prezentiranim u tabeli 3, uočljive su velike razlike u procentualnom uče-šću kod sve tri starosne skupine između domi-cilnog i prognaničkog stanovništva općine Gra-čanica. Prognanička populacija ima znatno veće učešće mladog (predradni kontingent) i starog

10 D. Breznik, Op. cit., 302.

(postradni kontingent) stanovništva od domicil-ne populacije, dok je uče-šće zrelog (radni kontin-gent) u ukupnom stanov-ništvu kod prognaničke populacije znatno manje nego kod domicilnog sta-novništva. Ovakvo stanje može se obrazložiti činje-nicom da je najveći broj nastradalih tokom agre-sije na Bosnu i Hercego-vinu među prognanicima pripadao zrelom stanov-ništvu, te je nauštrb sma-njenja broja zrelog, pove-

ćano učešće mladog i starog stanovništva.

3. Ekonomska strukturaPolaznu osnovu za proučavanje ekonomske

strukture ukupnog stanovništva čini ekonomska struktura aktivnog stanovništva, odnosno rad-ne snage, jer je radna snaga „osnovni subjektivni činilac i pokretač procesa proizvodnje, osnovna di-namička komponenta razvitka proizvodnih snaga

društva“11

Upoređujući ukupnu radnu snagu na područ-ju Gračaničke općine danas sa stanjem iz 1991. godine, uočavamo neznatne razlike. Međutim, stanje je znatno drugačije ako usporedimo broje-ve zaposlenih i nezaposlenih (tab. 4).

Prezentirani podaci u tabeli 4 nam pokazuju nam da je, i pored približno istog broja radne sna-ge 1991. i 2004. godine, u 2004. godini broj za-poslenih u općini Gračanica manji za 3605 lica u odnosu na stanje iz 1991. godine, te da je istovre-

11 A. W. Baletić, Op. cit., 280.

187

244285

367

855951

41

0

50

100

150

200

250

300

350

400

1971 1981 1991 2004

Km

Ks

Grafikon 5. Koeficijent mladosti (Km) i koeficijent starosti (Ks) stanovništva općine Gračanica u periodu 1971. - 2004. godine. Izvor: Izračunavanja na osnovu podataka iz tabela 1. i 2.

Radna snaga (zaposleni + nezaposleni) 1991. 2001. 2002. 2003. 2004. Razlika 2004./1991.Radna snaga 16 185 14 624 15 475 15 863 16 226 + 41

Broj zaposlenih 11 363 6 367 6 834 7 399 7 758 - 3 605Broj nezaposlenih 4 822 8 257 8 641 8 464 8 468 + 3646

Tabela 4. Radna snaga općine Gračanica 1991. godine i u periodu 2001. - 2004. godine. Izvor: Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica 2005. – 2010., Nacrt, Gračanica novembar 2005., str. 13.

TEME 17


meno broj nezaposlenih veći za 3646 lica.Iako je od 1996. godine bilježen trend poste-

penog povećanja broja zaposlenih, može se uoči-ti da je intenzitet porasta zaposlenosti nedovoljan zbog toga što je iz godine u godinu daleko veći priliv onih koji traže posao u odnosu na otvara-nje novih radnih mjesta (grafikon 6).

Na osnovu naprijed iznesenih podataka, mo-žemo zaključiti da je iskorištenost radne snage na prostoru Gračaničke općine nedovoljna, te da će trebati dugi niz godina da ona dostigne predratni nivo kada je ta iskorištenost iznosila 70 %.

Ukupan broj nezaposlenih osoba od 8484 predstavlja jedan od većih problema Gračaničke

općine. Taj broj čini 52,2 % ukupne radne snage. Ovaj problem je još veći ukoliko podatke o bro-ju nezaposlenih u 2004. godini uporedimo sa po-dacima iz 1996. godine tj, neposredno nakon za-ustavljanja rata, kada je broj nezaposlenih po toj statistici bio niži za 15 % (7200 nezaposlenih).

Prezentirani podaci u tabeli 5 pokazuju da od ukupnog broja nezaposlenih, najveći procenat otpa-da na KV radnike (43,4 %), zatim slijede NKV rad-nici (32 %), osobe sa SSS (16,4 %) itd. Od ukupnog broja nezaposlenih 64 % su osobe muškog spola.

Osnovna dioba aktivnog stanovništva obavlja se po granama djelatnosti, kojih je mnogo ili po glavnim sektorima djelatnosti, kojih je tri ili četi-

Privredna djelatnost Učešće u broju zaposlenihPrerađivačka industrija 61,27

Trgovina na veliko i posredništvo 5,10Građevinarstvo 9,60

Trgovina na malo 6,44Poljoprivreda 7,08

Saobraćaj 5,83Trgovina motornim vozilima 1,22

Ostalo 3,46

Tabela 6. Učešće privrednih djelatnosti u ukupnom broju zaposlenih u općini Gračanica 2004. godine (u %). Izvor: Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica.

5,34,9

6,7

6,16,5 6,4

6,86,4

7,8

7,27,5

7,88,3 8,2 8,3

8,6 8,5 8,5

0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004

zaposleni

nezaposleni

Grafikon 6. Kretanje broja zaposlenih i nezaposlenih u općini Gračanica 1996. - 2004. (u hiljadama). Izvor: Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica 2005-2010.


18 TEME

ri, zavisno od kriterija koji je primijenjen.12

Posmatrajući učešće privrednih djelatnosti u ukupnom broju zaposlenih na općini Gračanica, uočavamo da najveće učešće otpada na prerađi-vačku industriju. Prerađivačku industriju slijede: građevinarstvo, poljoprivreda, trgovina na malo itd. (tab. 6)

Ukoliko navedene djelatnosti iz tabele 6 razvr-stamo prema privrednim sektorima, uočit ćemo da najveće učešće u broju zaposlenih otpada na sekundarni sektor (industrija i građevinarstvo), zatim na djelatnosti tercijarnog (trgovina i sao-braćaj) i primarnog sektora (poljoprivreda), dok

ostale djelatnosti, u koje, ovom prilikom, ubraja-mo djelatnosti kvartarnog sektora (školstvo, sud-stvo, zdravstvo, kultura itd.),13 imaju najmanje učešće u broju zaposlenih na općini Gračanica.

4. Nacionalna struktura

12 M. Friganović, Op. cit., 122.13 Prema M. Friganoviću, Op. cit., 123.

Općina Gračanica već nekoliko stoljeća pred-stavlja multietničko, multinacionalno i multikul-turalno područje.14

U periodu 1961.-.1991. godine većinsko sta-novništvo činili su Bošnjaci (Muslimani), a po-red njih, tu su živjeli i Srbi, Hrvati, Jugosloveni i mnogi drugi (tab. 7).

Podaci iz tabele 7 pokazuju da su većinu sta-novništva općine Gračanica u navedenom perio-du činili Muslimani i Srbi na koje je zajedno 1991. godine otpadalo 95,1 % (56.187 stanovnika) od ukupnog broja stanovnika. Od ukupnog broja stanovnika 1991. godine, 72,1 % činili su Musli-

mani, a njihovo procentualno učešće poraslo je sa 66,5 % (u 1961. godini) na 72,1 % u 1991. go-dini. Procentualno učešće Srba u ukupnom sta-novništvu je u navedenom periodu smanjeno sa

14 Vidi šire: S. Kulenović, Etničke prilike u prošlosti Gračanice i okoline, Etnologija sjeveroistočne Bosne, rasprave-studije-članci, knj. 2, Muzej istočne Bosne, Tu-zla 1995., 15 - 33.

NARODNOST1961. 1971. 1981. 1991.

Broj % Broj % Broj % Broj %MUSLIMANI 27 072 66,5 33 135 70,6 38 189 70,3 42 599 72,1

SRBI 12 470 30,6 13,135 28,0 13 226 24,4 13 588 23,0HRVATI 200 0,5 199 0,4 135 0,2 132 0,2

JUGOSLOVENI 837 2,1 184 0,4 2 047 3,8 1530 2,6OSTALI 116 0,3 297 0,6 714 1,3 1201 2,1

UKUPNO 40 695 100 46 950 100 54 311 100 59 050 100

Tabela 7. Nacionalni sastav stanovništva općine Gračanica u periodu 1961. - 1991. godine. Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992, Sarajevo 1994.

Stručna spremaObrazovna struktura Spolna struktura

Ukupan broj % Broj žena %VSS 79 1 41 0,5VŠS 74 1 42 0,5SSS 1 392 16,4 713 8,3NSS 1 - 1 -VKV 53 0,6 5 0,1KV 3 685 43,4 1 260 14,8

PKV 480 5,6 52 0,6NKV 2720 32 955 11,2

UKUPNO 8 484 100 3 069 36

Tabela 5. Kvalifikaciona i spolna struktura nezaposlenih u općini Gračanica, 2004. godine Izvor: Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica 2005. - 2010.

TEME 19


30,6 % (1961. godine) na 23 % (1991. godine). Broj hrvatskog stanovništva u navedenom perio-du je smanjen kako u apsolutnom iznosu (sa 200 na 132 stanovnika), tako i u procentualnom uče-šću u ukupnom stanovništvu (sa 0,5 na 0,2 %). U svim popisima od 1961. do 1991. godine u općini Gračanica bio je veliki broj onih koji su se izjaš-njavali kao Jugosloveni; 1981. godine njihov broj dostigao je 2047, odnosno 3,8 % ukupnog stanov-ništva, a 1991. godine taj broj se smanjio na 1530 (2,6 % ukupnog stanovništva).

Multinacionalnost Gračaničke općine zadr-žana je i do danas, s tim što se nakon 1991. godi-ne znatno promijenilo procentualno učešće kon-stitutivnih naroda BiH u ukupnom stanovništvu općine Gračanica (grafikon 7).

Prema podacima prezentiranim u grafikonu 7 vidimo da je od 1991. do 2005. godine, pro-centualno učešće Bošnjaka u ukupnom stanov-ništvu općine Gračanica poraslo sa 72,1 % na 97,1 %. Istovremeno je došlo do procentualnog smanjenja udjela Srba, Hrvata i ostalih u uku-pnom stanovništvu općine Gračanica. Razlo-ge ovih promjena možemo objasniti sljedećim činjenicama:promjena općinskih granica Dej-tonskim sporazumom, kojom prilikom su nase-

lja sa većinskim stanovništvom srpske nacional-nosti pripala manjem bosanskohercegovačkom entitetu; imigriranje prognanika bošnjačke na-cionalnosti na prostor Gračaničke općine tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu; izjašnjavanje Bošnjaka nacionalnom kategorijom „Jugoslove-ni“ po popisu 1991. godine; emigriranje manjeg broja stanovnika srpske nacionalnosti iz naselja sa većinskim bošnjačkim stanovništvom.

5. ZaključakGračaničku općinu je od početka 70-ih godina

prošlog stoljeća zahvatio proces tzv. demograf-ske tranzicije. Kao rezultat toga došlo je do per-manentnog smanjenja kako ukupnog broja tako i procentualnog učešća mladog stanovništva, te povećanja broja zrelog i starog u ukupnom sta-novništvu. Do početka 90-ih godina došlo je i do porasta učešća muškog, a smanjenja učešća žen-skog u ukupnom stanovništvu, tako da je 1991. godine to učešće bilo približno isto.

Pošto je Dejtonskim mirovnim sporazumom nametnut etnički princip podjele teritorija, kao posljedica toga došlo je do promjene nacionalne strukture stanovništva, jer su prijeratna naselja Gračaničke općine sa većinskim stanovništvom

72,1

97,1

23

0,6 0,2 0,34,7 2

0

20

40

60

80

100

Bošnjaci Srbi Hrvati Ostali19912005

Grafikon 7. Nacionalni sastav stanovništva općine Gračanica 1991. i 2005. godine (u %). Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992, Sarajevo 1994. (za 1991. godinu); Lična karta općine Gračanica (za 2005. godinu)


20 TEME

srpske nacionalnosti pripala manjem entitetu. Kao posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu dolazi i do smanjenja učešća muškog u odnosu na žensko stanovništvo, što je posebno izraženo kod prognaničke populacije. Osim toga, jedna od po-sljedica rata je i daleko manji broj zaposlenih, od-nosno veći broj nezaposlenih stanovnika Grača-ničke općine.

Izvori i literatura: D. Breznik, 1. Demografija, analiza, metodi i modeli, Naučna knjiga, Beograd, 1980. K. Papić, 2. Položaj i stanovništvo gornjeg Po-drinja, Geografski pregled, XXIII, Saraje-vo, 1979.M. Friganović, 3. Demografija, stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1990.Državni zavod za statistiku, 4. Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992, Sarajevo 1994.Federalni zavod za statistiku, 5. Tuzlanski

kanton u brojkama 2004, Sarajevo 2005.A. W. Baletić, 6. Demografija, stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb, 1982.Institut za arhitekturu, urbanizam i pro-7. storno planiranje Sarajevo, Prostorni plan općine Gračanica 2001.-2021., Sarajevo 2001.K. Natek, M. Natek, 8. Države sveta, Mla-dinska knjiga, Beograd, 2005. Strategija ekonomskog razvoja općine Gra-9. čanica 2005-2010, Nacrt, Gračanica no-vembar 2005.S. Kulenović, Etničke prilike u prošlosti 10. Gračanice i okoline, Etnologija sjeveroi-stočne Bosne, rasprave-studije-članci, knj. 2, Muzej istočne Bosne, Tuzla 1995.Lična karta općine Gračanica za 2005. 11. godinu.

TEME 21

Bitka na Visu – usmena historija

Bitka na Visu predstavlja jedan od najzna-čajnijih događaja iz perioda odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995. na pro-

storima općine Gračanica i šire regije, ali ujedno i jedan od najznačajnijih historijskih datuma u na-šoj lokalnoj povijesti uopće. Danas, kada obilje-žavamo trinaestu godišnjice od oslobađanja Visa, najdominantnije kote na Trebavi i jednog od naj-zloglasnijih agresorskih utvrđenja u ovom dijelu Bosne, prezentiramo projekt pod radnim naslo-vom “Bitka na Visu – usmena historija”. Nosioci projekta su Redakcija Časopisa za kulturnu hi-storiju – „Gračanički glasnik“ i Bosanski kultur-ni centar u Gračanici.

A) OSNOVE PROJEKTAProjekt „Bitka na Visu – usmena historija“

predstavlja, u osnovi, prikupljanje usmenih svje-dočanstava neposrednih učesnika bitke na Visu, primjenom metode usmene historije, te njihovu obradu i arhiviranje, kao i odabir i publiciranje u vidu posebne monografije.

Usmena historija – pojam i značajUsmena historija (oral history) je historiograf-

ska metoda koja koristi intervjue sa živim svjedo-cima vremena koje se istražuje. Usmena historija i stvaranje memoarske građe potrebni su ne samo radi prikupljanja manje poznatih činjenica, nego i

radi dobivanja informacija o općoj klimi, ugođaju i ambijentu, te načinu razmišljanja i djelovanja u po-jedinim situacijama, što se iz službenih dokumena-ta vrlo teško razumije i spoznaje. Pored toga, oralna historija nudi gledišta i perspektive ljudi koji su izo-stavljeni iz historijskih zapisa, te omogućava da i su-bjektivno doživljena povijest “malog čovjeka” dođe do izražaja. Ovo je posebno bitno kada se uzme u obzir da u modernoj svjetskoj historiografiji veliku popularnost ima pristup nazvan “Historija odozdo” (engl. History from below), koji se razvio pod utje-cajem francuske strukturalne historiografije (ško-le Analista) i koji se fokusira na perspektive običnih pojedinaca unutar društva, pripadnika nediferenci-ranih masa, tj. običnih ljudi iz naroda koji ne pripa-daju političkim i društvenim elitama.

“Historija odozdo”, ili “Škola nesaslušanih gla-sova”, kako se taj pristup još naziva, postaje popu-larna i u savremenoj vojnoj historiji, gdje izjave i kazivanja običnih vojnika dobivaju posebnu teži-nu, čak i veću nego memoari vojnih zapovjednika i političkih vođa. Svjedoče to i mnogobrojni pro-jekti usmene historije na prikupljanju iskaza vete-rana Drugog svjetskog rata, ratnih sukoba 50-tih godina, Vijetnamskog rata, itd., posebno razvijeni u SAD-u, Zapadnoj Europi, kao i ostalim zemlja-ma svijeta.


(Izlaganje sa javne prezentacije ideje i nacrta projekta, održane 7. augusta 2007. u Gračanici)

Edin Šaković


22 TEME

Usmena historija u Bosni i Hercegovini

Usmena historija kao naučno-istraživačka me-toda u Bosni i Hercegovini je još uvijek prilično nepoznata. Iako postoji dosta prostora za upotre-bu ove metode u proučavanju historije naše ze-mlje u 20. stoljeću, ona je uglavnom ograničena na viktimološka istraživanja. To važi i za litera-turu o periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. Generalno, od Daytonskog spora-zuma do danas, dominirala je povijesno-publici-stička i memoarska literatura o tom periodu, od-nosno knjige istaknutijih vojnih i političkih duž-nosnika, novinara i analitičara, a u znatno manjoj mjeri – i djela historičara po struci. Pogledi na rat-ni period iz perspektive ratnih veterana – običnih boraca, uprkos historiografskoj praksi i općoj po-pular-nosti u svjetskim okvirima, u Bosni i Her-cegovini su ostali uglavnom nepoznati.

Jedan od rijetkih primjera takvih pogleda je-ste i životna priča Saudina Bećirevića, borca s Ga-zinog Hana u Sarajevu. U proljeće 2005. godine, g. Bećirević je otvorio web-blog “Bore oko očiju” (na blog-servisu www.blogger.ba), na kojem je počeo objavljivati priređene zapise iz svog ratnog dnevnika. Priča o borcu Armije RBiH, koji je u rat ušao kao tinejdžer, boravio na linijama fronta od Gazinog Hana do Otesa, po-tom prešao u diverzante i obišao veći broj ratišta u Bosni i Hercegovini; koji, povrh svega, piše krajnje iskreno i objektivno, bez mr-žnje, patetike i samohvalisa-nja, ali i sa kritičkim pogledom na sve negativne pojave koje su obični borci osjetili (poput ko-rumpiranosti i nepoštenja logisti-čara i “povjerenika”, nesposobnosti i samoljublja pojedinih oficira, itd.) izazvala je veliki interes, kako čita-telja iz Bosne i Hercegovine, tako i drugih zemalja bivše Jugoslavije, pa i inostranstva.

Do danas, spomenuti blog ima preko 485.000 posjeta i najposjeće-niji je blog u BH blogosferi. Pojava ovog bloga motivirala je još neke ve-terane Armije RBiH da putem ovog

internet-medija iznesu svoje doživljaje. Ispuniv-ši obećanje dato prijatelju koji je u ratu poginuo, da će svoje dnevničke zapise štampati kao knjigu, g. Bećirević je u proljeće 2007. godine prikupio sredstva, našao izdavača i objavio knjigu “Bore oko očiju – dnevnik bosanskog vojnika”. Prepu-na dvorana Doma mladih, prilikom promocije ove knjige (jedan od promotora bio je i general Jovan Divjak) pokazuje da je bosansko-hercego-vačka javnost i čitalačka publika itekako zaintere-sirana za priče običnih vojnika, koji su ratna zbi-vanja posmatrali iz prve ruke i u njima učestvo-vali. To potvrđuju i izvještaji iz knjižara o prodaji ove knjige.

Bitka na Visu – primjena metode usmene historije

Bitka na Visu je jedan od ključnih momenata odbrambeno-oslobodilačkog rata i otpora veli-kosrpskoj agresiji na Bosnu i Herce-g o v i - nu na području općine

Gračanica. Taj datum predstavlja svojevr-snu prekretnicu rata, ali i jednu od najsjaj-nijih vojnih pobje-

da Armije RBiH na ovim prostorima. O

bitci na Visu, kao i peri-odu 1992.-1995. na

području grača-ničke općine

u cjelini, do danas je objavljeno n e k o l i k o

publ ikaci-ja, pretež-

no iz pera n o v i -

nara i p u -

bl i-

TEME 23


cista (Omer Delić, Izudin Duraković, Mirzet Hamzić), u manjoj mjeri i historičara (mr. Omer Hamzić), kao i ratnih komandanata (Osman Puškar, Ibro Nurikić, Tarik Nuhanović). U cjeli-ni gledano, u svim tim djelima dominira više in-formativni i povijesno-publicistički, nego strogo znanstveni, odnosno historiografski pristup, što je razumljivo s obzirom na vrijeme i uvjete u koji-ma su ta djela nastajala.

S obzirom da je primarna arhivska građa još uvijek nedostupna, u skorijoj budućnosti se tako-đer ne mogu očekivati historiografska djela o tom razdoblju naše povijesti. Međutim, u periodu u kojem su istraživačima i historičarima uskraće-ni arhivski dokumenti (u tradicionalnoj histo-riografiji najvažniji historijski izvori), primjena znanstvenih metoda poput usmene historije ima puno opravdanje. S aspekta tradicionalne histo-riografije, prikupljanje usmenih iskaza može dje-lomično nadomjestiti privremeni nedostatak ar-hivskih izvora, a u budućem vremenu, kada arhi-vi i arhivski fondovi budu otvoreni i pristupačni za istraživanje, prikupljeni će iskazi bitno nado-punjavati arhivske dokumente. S druge strane, primjena ove metode na istraživanje razdoblja 1992.-1995. na području Gračanice, a posebno značajnih događaja poput bitke na Visu, znači i uvažavanje savremenih trendova u svjetskoj hi-storijskoj znanosti, prije svega pristupa “Histori-ja odozdo” i stavljanje težišta istraživanja na tzv. “malog čovjeka” – u konkretnom slučaju, na obič-ne borce kao neposredne svjedoke, što u bosan-sko-hercegovačkim okvirima u ovom trenutku predstavlja možda i jedinstven primjer.

Projekt „Bitka na Visu – usmena historija“ bio bi, dakle, primarno usmjeren prema običnim bor-cima, ljudima koji su u općem poslijeratnom sivi-lu potisnuti na margine društvenih zbivanja. Nji-ma bi se ovdje dala “glavna uloga” i središnje mje-sto. Saslušala bi se i zabilježila njihova priča, opis događaja iz njihove perspektive, njihovo mišlje-nje i osobna drama. Pored historiografske, me-morijalne i općekulturne vrijednosti takvih svje-dočanstava, držimo da bi ovaj projekt za neke od veterana možda predstavljao i naznaku da oni i njihove ratne zasluge nisu potpuno zaboravljeni. Iskazi boraca nisu bitni samo sa rekonstruktivne i faktografske tačke gledišta, nego i sa one inter-

pretativne. Te bi ljude trebalo ohrabriti da o svom učešću u bitci na Visu i odbrani od agresije uopće, govore otvoreno, da opišu ono što su vidjeli i do-živjeli, te da iznesu vlastite ocjene o onome što se događalo u tom vremenu.

Bitno je napomenuti da ovaj projekt i metodo-loški pristup koji se u njemu primjenjuje – time što u skladu sa modernim historiografskim tren-dovima naglasak stavlja na ljude koji nisu pripad-nici malobrojne rukovodeće elite – nema za cilj marginalizirati ili umanjiti značaj i ulogu koman-danata. Ono što prvenstveno zanima usmenu historiju, nisu nečiji politički stavovi ili stručne analize, već niz događaja koje su ljudi proživjeli na sopstvenoj koži, ona neslužbena, individual-na priča ljudi koji su učestvovali u vremenu i do-gađaju koji se istražuje – u konkretnom slučaju, bitci na Visu. Naravno, u finalizaciji ovog projek-ta, prilikom izrade monografije, predviđeno je da u jednom širem, uvodnom dijelu budu objavlje-ni stručni osvrti ratnih komandanata, koji ne bi bili čisto memoarske prirode, nego bi se njihovim autorima ostavio prostor da s ove vremenske dis-tance o bitci na Visu pišu na jedan seriozniji i stu-diozniji način od onoga što bi rekli obični borci.

B) CILJEVI PROJEKTAProjekt „Bitka na Visu – usmena historija“ ima

dva osnovna cilja:Formiranje zbirke memoarske građe neposrednih

učesnika bitke. Zbirka bi obuhvaćala audio-snim-ke i transkripte, a bila bi organizaciono vezana za zavičajnu biblioteku Bosanskog kulturnog centra Gračanica, odnosno Zavičajno-muzejske zbirke i galerije. Kao takva, zbirka bi predstavljala fond historijskih izvora koji se ne bi mogli zaobići ni u jednom budućem znanstvenom i historiograf-skom projektu koji bi se odnosio ne samo na bitku na Visu, već i na sveukupna zbivanja na području općine Gračanica 1992.-1995. godine.

Priređivanje i publiciranje svjedočanstava u po-sebnoj monografiji. Monografija bi uz prigodno grafičko uređenje i odabrane ratne fotografije pred-stavljala jedno reprezentativno djelo o bit-ci na Visu, ali i cjelokupnom periodu otpora ve-likosrpskoj agresiji 1992.-1995. na području op-ćine Gračanica, a ujedno bi bila i posebna vrsta spomenika svim ljudima koji su kroz Bitku na Visu uzeli učešća u jednoj od najsvjetlijih epi-


24 TEME

zoda odbrambeno-oslobodilačkog rata na ovim prostorima.

Razumije se, u monografiji vjerovatno neće biti moguće publicirati sva prikupljena svjedo-čanstva, tako da će biti odabrana i priređena ona najinteresantnija i historijski najvrjednija, iako se često kaže da u usmenoj historiji u biti nema ne-zanimljivih svjedočanstava.

C) REALIZACIJA PROJEKTAProjekt “Bitka na Visu – usmena historija” re-

alizirao bi se u tri faze. U pripremnoj fazi, bili bi okončani poslovi organizaciono-tehničke pri-rode, formiran istraživački tim, definirani zada-ci, plan istraživanja itd. Druga, istraživačka faza obuhvaća terenski rad i snimanje intervjua, te nji-hovu obradu i arhiviranje, dok bi se u trećoj fazi radilo na monografiji, odnosno zadacima koji su vezani za izradu i publiciranje monografije.

PripremaU pripremnoj fazi, obavile bi se neke osnovne

aktivnosti, poput formiranja istraživačkog tima, razrade plana istraživanja i definiranja zadataka, proučavanja odgovarajućih materijala, uputstava i priručnika vezanih za metodologiju oralne hi-storije, nabavke nužne opreme i rješavanja finan-sijskih okvira i pokrivanja potrebnih izdataka, za-tim dogovora o koordinaciji s boračkim udruže-njima, Općinom Gračanica, kao i drugim osoba-ma, institucijama i organizacijama koji bi podr-žali projekt, itd. Istraživački tim bi se sastojao mi-nimalno od tri člana, koji bi obavljali terenski dio posla. Na obradi prikupljenog materijala, selekci-ji, arhiviranju i transkripciji dodatno bi se, ovisno o potrebama, angažirao jedan do dva saradnika. Pod nužnom opremom se podrazumijeva kvalite-tan digitalni diktafon s dovoljno velikom memo-rijom i eksternim mikrofonom, obični audio-ta-pe diktafon s eksternim mikrofonom i dovoljnom količinom audio-kaseta, kao i solidan digitalni fo-to-aparat. S obzirom da se u metodologiji usmene historije pored audio-snimanja koriste i video-snimanja, odnosno video-intervjui kao krajnji re-zultat, ukoliko budu postojali objektivni uvjeti, s odabranim krugom sugovornika bio bi obavljen drugi krug razgovora i snimanja, ovaj put na od-govarajuće video-medije.

Istraživačka fazaPrvi korak u ovoj fazi projekta predstavlja utvr-

đivanje sagovornika i ostvarivanje kontakta s njima. Ovaj korak bi se realizirao u prvom redu u sarad-nji sa boračkim organizacijama, koje bi preko svo-jih lokanih ogranaka informirale svoje članove o ovom projektu i pozvale ih na saradnju, a potom obavijestile istraživački tim, koji bi onda kontak-tirao potencijalne sugovornike i dogovorio deta-lje u vezi s vremenom, datumom i lokacijom sni-manja. Budući da ima dosta učesnika bitke na Visu koji nisu uključeni u rad neke od boračkih organizacija, vjerovatno će se ukazati potreba za angažiranjem dodatnih saradnika na terenu, koji bi pronalazili sugovornike i o tome informira-li istraživački tim. S obzirom na društveno-po-litičke prilike u kojima živimo, postoji opravda-na bojazan da će mnogi potencijalni sugovorni-ci nerado pristati na intervju ili ga unaprijed od-biti. Stoga bi boračka udruženja trebala aktivnije pozivati svoje članove na saradnju, objasniti im značaj projekta, itd.. Također, i druge organizaci-je, institucije i pojedinci koji bi u načelu podržali ovaj projekt, trebali bi se angažirati na pridobija-nju potencijalnih sugovornika.

Drugi korak u ovoj fazi predstavlja sam terenski rad, odnosno snimanje intervjua. Svakog sagovor-nika s kojim bi bio ostvaren kontakt i koji bi pri-stao na intervju, posjetio bi istraživački tim anga-žiran na realizaciji projekta. Razgovor sa svjedo-kom bi bio obavljen u formi intervjua ili pak slo-bodnog razgovora i snimanja usmene izjave (na-ravno, uz dodatna pitanja), ovisno o njegovoj želji i mogućnostima. U intervjuima, središnju pažnju treba, svakako, posvetiti bitki na Visu – od pripre-me operacije, početka, izvođenja – sve to, narav-no, iz perspektive sagovornika. Međutim, sam in-tervju, odnosno snimljena izjava treba da sadrži i najosnovnije biografske podatke svjedoka, kao i kraći osvrt (barem u nekoliko rečenica) na nje-gov ratni put do početka bitke na Visu, eventual-no učešće u pripremi odbrane, kao i poslije bitke na Visu, do završetka rata i demobilizacije.

Prilikom dogovora za intervju, intervjuira-nom bi bio ponuđen ugovor o uvjetima korištenja intervjua i transkripta. Svjedocima bi se ostavila mogućnost da njihovi intervjui ostanu anonimni, stalno ili samo određeni vremenski period ili pak da se na korištenje njihove snimljene izjave po-stavi određeno vremensko ograničenje. Među-

TEME 25


tim, anonimni i na sličan način ograničeni inter-vjui ne bi se pojavili u knjizi – monografiji. Inter-vju sa svjedocima ne bi trebao da traje više od dva sata, s čime bi svjedoci u početku bili upoznati.

Ukoliko bi nekome od njih, eventualno, trebalo više vremena za razgovor, ovaj rok se može pro-dužiti ili dogovoriti još jedan dodatni intervju. Isto tako, sugovornici bi se zamolili da istraživač-

Šehidsko spomen-obilježje na Visu


26 TEME

kom timu, ukoliko posjeduju, stave na raspolaga-nje neke fotografije, dokumente i zapise iz ratnog perioda, koje bi se nakon skeniranja i fotokopira-nja vraćale vlasnicima. Prilikom snimanja inter-vjua, praksa je da se napravi i nekoliko fotografi-ja, samog razgovora i sugovornika. Intervju bi se snimao u dvije verzije, na običnu audio-traku, te u digitalnoj formi.

Treći korak u ovoj fazi predstavlja obrada sni-mljenog materijala i formiranje dokumentacione zbirke. Snimljeni audio-materijali bi se, u skladu s metodologijom usmene historije, umnožili u dvi-je “master” verzije (i na audio-traci i na digitalnim medijima), te odgovarajući broj kopija namijenje-nih korištenju, a istovremeno bi se načinile i dvije verzije transkripta – doslovni i uređeni. Snimci i transkripti bi se potom arhivistički sredili u po-sebnu dokumentacijsku zbirku, koja bi bila pre-dana na čuvanje Bosanskom kulturnom centru Gračanica, a po jedan primjerak audio-snimaka i transkripta bio bi ponuđen i Arhivu Tuzlanskog kantona. Ovi bi se materijali u budućnosti kori-stili u istraživačke i edukativne svrhe, za snima-nje dokumentarnih radio-emisija, filmova, itd.

Rad na monografijiOva faza projekta predstavlja njegovu finali-

zaciju i njegov, na određen način, ekspozicioni dio. U osnovi, ova faza podrazumijeva nekoliko aktivnosti: odabir najinteresantnijih i najvrjed-nijih zabilježenih iskaza, utvrđivanje konačne koncepcije i izgleda monografije, rad na pripre-mi monografije (uključujući tehnički dio, lektor-sko-reaktorski dio, grafičku pripremu, prijelom, itd.), te njezino objavljivanje. U ovoj fazi projek-ta imenovao bi se i poseban savjet monografije – sastavljen prvenstveno od predstavnika boračkih organizacija, ratnih komandanata, te predstavni-ka općinske vlasti i Bosanskog kulturnog centra, koji bi “nadgledao” i pomagao rad istraživačkog tima. Istraživački tim, eventualno proširen sa još par ljudi iz struke, krenuo bi sa konkretnim aktiv-nostima na izradi monografije. U prvom redu, to bi bila selekcija snimljenog materijala i odabir naj-

vrjednijih i najinteresantnijih svjedočanstava. Sva-ki odabrani transkript potrebno je, potom, redak-torski obraditi i prirediti, kako u monografiji ne bi zadržao formu intervjua, već jednog zaokruže-nog memoarskog rada. Tako priređeni transkrip-ti potom bi se poslali intervjuiranom sugovorni-ku, radi uvida i autorizacije. Sugovornici čiji bi in-tervjui bili odabrani za monografiju, imali bi pra-vo da njihove priređene verzije donekle izmijene i dopune, pri čemu, naravno, ne bi nikako smjelo doći do suštinskih izmjena. Nakon autorizacije, radovi bi bili spremni za uvrštavanje u monogra-fiju, potpisani imenom i prezimenom prethodno intervjuiranog.

Nakon tog posla, pristupilo bi se konačnom utvrđivanju koncepcije i naslova mono-grafije, u dogovoru s imenovanim savjetom. Monografija bi se u osnovi trebala sastojati iz dva dijela. U pr-vom, uvodnom dijelu, koji ne bi trebao da prelazi više od četvrtine do trećine ukupnog broja stra-na, bio bi objavljen najmanje jedan rad s historio-grafskim pristupom, koji bi objasnio čitatelju pla-niranje, tok i značaj bitke na Visu. Također, tu bi se – kako je prethodno istaknuto – objavili osvr-ti ratnih komandanata Drugog korpusa, Ope-rativne grupe 2, te komandanata čije su brigade (dijelovi) uzeli učešća u bitci, a po mogućnosti i komandanata bataljona, angažiranih u operaci-ji. Ostatak knjige bi se sastojao iz svjedočenja ne-posrednih učesnika bitke – boraca (vojnika) i ni-žih starješina. Monografija bi se obogatila oda-branim ratnim fotografijama. Iskoristile bi se ne samo dokumentarne fotografije s dijela fronta oko Visa, snimljene u danima bitke i neposred-no nakon nje, već i odabrane fotografije snimlje-ne na širem području Gračanice 1992.-1995., pri čemu bi naglasak trebalo staviti ne na dokumen-taristički i reportažni, već na umjetnički i estet-ski aspekt, što bi se pojačalo njihovom obradom u odgovarajućim računalnim programima. Tako-đer, tu bi se mogli dodati i drugi prilozi (faksimi-li dokumenata, prikaz borbenog poretka jedinica ARBiH i VRS na dijelu ratišta oko Visa, itd.).

ZAVIČAJ 27

zavičaj

Fikret Konjić Sjećanje na vašer u Gračanici šezdesetih godina 20. stoljeća

Rusmir Djedović Bajrići iz Donje Lohinje

Omer Hamzić Prvi komunisti Gračanice: Velimir Šuput, Kemal Prohić, Mustafa Ustavdić

Sjećanje na vašer u Gračanici šezdesetih godina 20. stoljeća

28 ZAVIČAJ

Tradicija održavanja vašera1 u Bosni i Hercegovini je veoma duga i proteže se u daleku prošlost, u vrijeme srednjeg vije-

ka, pa i ranije. Robna razmjena kao najstariji oblik trgovine obavljala se na određenim lokacijama u naseljenim mjestima. Sa pojavom novca kao sred-stva za plaćanje, trgovina i razmjena dobara dobi-la je organizovaniji oblik. U većim naseljima i na raskrsnicama značajnijih puteva počinju se orga-nizovati redovni pazari, određuju se stalni pazar-ni dani (najčešće sedmični), kao i proljetni, ljetni i jesenski vašeri (godišnji pazari). Kako je svako veće naseljeno mjesto nastojalo da ima svoj vašer, interes trgovaca bio je da se ne poklapaju datumi njihovog održavanja. Birali su se uglavnom zna-čajni datumi iz tradicionalnog narodnog ili vjer-skog kalendara tako da se nadaleko znalo kada se u kojem mjestu održava vašer.

Već u prvim decenijima osmanske vladavine na ovim prostorima to su bila razvijenija nase-lja, koja su brzo dobila obilježja kasabe (grada). Pored džamije i muslimanskog džemata, jedan od uslova za dobijanje tog statusa bio je i sedmič-

1 Prema Pravopisu bosanskog jezika Senahida Halilovića (Sarajevo 1996.) trebalo bi da se piše vašar, a ne vašer (str. 585); u gračaničkom kraju i na širem prostoru ovog dijela BiH govori se vašer. Zato smo se i odlučili da tu riječ ostavimo u obliku u kojem je upotrebljeva i autor ovog priloga, dakle vašer (nap. ur.)

ni pazar. U Bosni i Hercegovini “poznati su npr. vašeri u Derventi, Tesliću, Tešnju, Travniku, Jaj-cu, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Ljubuškom, Vi-sokom, Maglaju, Gračanici, Puračiću, Brčkom, Gradačcu, Bijeljini, Vlasenici, Srebrenici...” 2

S obzirom da se prodaja roba na vašerima od-vijala isključivo pod otvorenim nebom, logično je bilo da se vašeri održavaju “za lijepa vremena”, po narodnom kalendaru od Jurjeva (Đurđevdana) do Kasuma (Mitrovadana), odnosno od 6. maja do 8. novembra. Kao i još neke bosanskoherce-govačke čaršije, Gračanica je imala svoj proljet-ni i jesenji vašer. Proljetni se održavao od 7. do 9. aprila, a jesenji od 8. do 11. novembra.3

Proljetni vašer u Gračanici odavno se više ne održava, dok se jesenski održao do današnjeg dana. Poznat je kao posljednji u godini jer na (Ka-sum) Mitrovdan, 8. novembra, odnosno u vrije-me kada se završava topliji dio godine i ulazi se u zimski period. Prema narodnom predanju, gra-čanički vašer ima dugu tradiciju koja seže u peri-od prije dolaska Turaka u ove krajeve. I sama riječ “vašer” mađarskog je porijekla i vuče korijene iz

2 Rusmir Djedović, Vašar (Vašer) u Gračanici - neka raz-mišljanja o promjeni termina njegovog održavanja- Gra-čanički glasnik br. 18 , novembar 2004., 71

3 Omer Hamzić, Gračanica i okolina u NOB-u i revoluci-ji, Gračanica 1988., 56


Fikret Konjić

ZAVIČAJ 29


predosmanskog perioda.4

Logično je pretpostaviti da je lokacija na kojoj su se održavali prvi vašeri u Gračanici bila na pro-storu sadašnje mahale Drafnići, jer se tu i razvilo prvo naselje, a sasvim je sigurno da su se vašeri u vrijeme rane osmanske vlasti, od 1538. godine održavali na prostoru sadašnje mahale Trepanići, jer se tamo nalazila najstarija gračanička čaršija. Kako se čaršija širila prema jugu i lokacija vašera se pomjerila na Mejdan (sadašnja pješačka zona u gradu). Tokom 18. i 19. stoljeća, vašer se održa-vao na zaravni pored rijeke Gračanice, danas So-koluše (prostor sadašnje Autobuske stanice). Na-kon velikog požara, 1895. godine, razvija se sa-dašnje urbano jezgro gračaničke čaršije, sa četiri paralelne ulice i glavnim trgom (gradskom pija-com) u njenom središtu (sadašnji centralni park), na koji se “preseljava” i gračanički vašer. Kada su općinske vlasti, 1950. godine, odlučile da na tom mjestu izgrade gradski park i centralni partizan-ski spomenik, vašer se preselio na prostor ispred zgrade Konaka (sadašnja zgrada Općine Grača-nica), na Staru pijacu, kako su Gračanlije do prije nekoliko godina unazad, nazivale ovaj lokalitet u centru grada.

U posljednjih nekoliko vjekova, dakle, grača-nički vašer mijenjao je ne samo svoju fizionomiju, već i nekoliko lokacija na kojima se održavao. U ovom prilogu bit će najviše riječi o gračaničkom vašeru i njegovim karakteristikama u vremenu kada se održavao na prostoru sadašnjeg parka ispred općine i Srednjoškolskog centra – naravno onako kako je sve to ostalo u mome sjećanju.

Prostor na kojem se održavao vašerProstor na kojem se vašer organizovao prote-

zao se od mosta na rijeci Sokoluši na putu Gra-čanica - Malešići (sadašnji betonski most kod zgrade Srednjoškolskog centra, kod kuće Izudi-na Hadžihasanovića), pa sve do pravoslavne cr-kve. Sa zapadne i južne strane omeđivala ga je ri-jeka Sokoluša (Gračanica rijeka), a sa istočne re-gionalni put Gračanica – Srnice. Sjeverna grani-ca Stare pijace bila je omeđena kamenim zidom, visine oko jedan metar, koji je odvajao opštinski park od prostora pijace. Pored tog zida prolazio

4 Rusmir Djedović, nav. rad, 73

je put prema mostu (na krivini kod kuće Izudina Hadžihasanovića), koji je izlazio na cestu Grača-nica - Malešići.

Dužina ovog prostora, koji se protezao od sje-vero-zapada prema jugo-istoku, bila je oko 240, a širina u rasponu od 25 do 50 metara. Vašer se odr-žavao na površini od 5.300 kvadratnih metara, ne računajući spomenuti put za Malešiće. Sjeveroza-padni dio pijace, u površini oko 2.500 kvadratnih metara, bio je zasađen drvoredima topola, pored kojih se, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu tog placa nalazila stočna vaga. Bila je to “riglovana”5 zgrada od crvene opeke. dimenzija 4 x 3 metra. Ispred zgrade nalazio se ograđeni drveni plato za vaganje stoke, dok se mehanizam vage, sa tegovi-ma nalazio u samoj zgradi. Nakon vaganja, maj-stor je, kako su zvali “vagara”, (namještenika na vagi), kroz malo prozorče izdavao potvrde sa upi-sanom kilažom.

Iza stočne vage, od zgrade sadašnjeg Srednjoš-kolskog centra na sjever, pored rijeke Gračanice (Sokoluše) do Durakovića kuća, nalazio se, viso-kom drvenom ogradom, ograđen prostor, koji je pripadao Komunalnom preduzeću. Na tom pro-storu bile su izgrađene štale za gradske konje, koji su vukli smeće, vatrogasna kola ili čeze za viso-ke opštinske ili sreske dužnosnike. U Kraljevini Jugoslaviji tim se čezama vozio i sreski poglavar (gradonačelnik).

Iza tog prostora, uzvodno uz Sokolušu, s njene desne strane, nalazila se stočna pijaca (sajam).

Konjušnice, torovi i “mljekare”U kuću koja se nalazila u neposrednoj blizini

Stare pijace - poznata kao Hafizkadića kuća moja porodica je doselila 1962. godine, u vrijeme kada su se pazarni dani i vašeri uveliko održavali na toj lokaciji. Sjećam se da smo se kao djeca okupljali iza stočne vage i posmatrali, u to vrijeme već za-puštane čeze i vatrogasna kola, koja su bila ustva-ri obična zaprežna kola sa nekom malom cister-nom i mehanizmom u vidu velike klackalice, ko-jom se, u slučaju potrebe, pumpala voda. Zapu-štane su bile i konjušnice. U njima smo mogli vi-djeti 4 konja, koji su nama djeci od 5 do 7 godi-

5 Način gradnje kada se prvo izgradi drvena konstrukci-ja od greda, a onda popuni pečenom, tzv. punom ope-kom.


30 ZAVIČAJ

na bili ogromni, jer se radilo o štajerskoj pasmi-ni. Sjećam se da je jedan par konja na velikom za-prežnom “platonu”6 razvozio špecerajsku7 robu i brašno po trgovinama, a drugi par zaprežna kola koja su služila za odvoz smeća. Tu su bila i speci-jalna zaprežna kola, sa velikim sandukom, iznutra okovanim limom, a u kojem se sa gradske klaoni-ce prevozilo meso do mesnica u čaršiji.

Iza konjušnice nalazio se veliki ograđeni pro-stor u vidu tora, u koji su sudski izvršitelji u pratnji milicije dogonili zaplijenjenu sitnu i krupnu stoku od onih koji nisu izvršavali svoje obaveze po osno-vu otkupa poljoprivrednih proizvoda ili koji nisu plaćali porez. Ukoliko u određenom periodu nisu izvršili svoje obaveze, stoka je prodavana na licita-ciji, a novac završavao u državnoj blagajni.

Na prostoru između sreskog tora i stočne vage uvijek su se nalazili neki hrastovi balvani, složeni u velike gomile, na kojima smo se kao djeca do be-svijesti igrali. Istočni zid stočne vage imao je di-menzije 3 x 2 metra i bio je, zbog greda koje su ga

6 Vrsta zaprežnih kola sa širokom drvenom platformom za prevoz kabastih tereta.

7 Roba široke potrošnje u to vrijeme (brašno, ulje, šećer, petrolej, sapun itd.).

omeđivale, nama djeci idealan gol kada bi igrali nogomet nekim gumenim loptama. Ne male bati-ne “popili” bismo od roditelja zbog izvaljenih ci-gli iz tog zida tokom naših “utakmica”.

Jugozapadnom stranom stare pijace, pored ri-jeke Gračanice (Sokoluše) bile su podignute drve-ne tezge sa nadstrešnicama koje smo mi djeca zvali “mljekare”. U njima su pazarnim danom seljanke prodavale mlijeko i mliječne proizvode. Tezge su se protezale od već pomenutog mosta kod Hadži-hasanovića kuće, pa sve do regionalnog puta Gra-čanica - Srnice. U periodu od 1962. do 1965. go-dine, kada smo se igrali oko tih “mljekara”, one su bile poprilično zapuštene, a idealno su nam služile za igre “žmire” i “limuna i narandže”.

Ogromne topole, starije od 20 godina, prote-zale su se u pet redova, otprilike do polovice sta-re pijace, tokom cijelog ljeta stvarale su debelu hladovinu. Zato je taj prostor pazarnim danom (petkom) uvijek bio krcat tezgama, na kojima su se najviše nudili poljoprivredni proizvodi, dok su tezge sa bižuterijom i “đinđuvama” bile u to vrije-me prava rijetkost.

Dio pijace od topola do regionalnog puta Gra-čanica – Srnice uglavnom su zaposjedali trgovci

“Zelena pijaca” u centru Gračanice: današnje vašerište

ZAVIČAJ 31


žitaricama, sušenim voćem (hošafom), sitnom stokom i peradi. Naspram pravoslavne crkve na-lazila se vaga za žitarice, u narodu poznatija kao “bijela vaga”, a ime je dobila zbog toga što je bila okrečena u bijelo. Bila je to osmougaona prize-mna zgrada, prečnika oko 5 do 6 metara, sa kruž-nom verandom oko cijele zgrade, širine jedan me-tar, na kojoj su se nalazile vage raznih veličina za vaganje žitarica, voća, povrća i slično.

Vašeri na Staroj pijaciNa prostoru Stare pijace od 1951. godine orga-

nizovao se gračanički vašer. Pripreme za njegovo održavanje počinjale su mnogo prije njegovog zva-ničnog početka, 8. novembra. Već po završetku va-šera u Puračiću “vašerdžije” su se selile u Gračani-cu da bi na vrijeme zauzeli “svoja mjesta”. Bila je to velika radost, posebno za djecu i omladinu, kojoj je vašer, u to vrijeme, bio veliki događaj u životu.

Prvi su dolazili vlasnici “ringišpila”, koje smo mi tada zvali “komendije” i smještali se na jugoi-stočnoj strani pijace, pored rijeke. Poslije njih do-lazili su vlasnici “menažerija”, koji su postavljali šatore i pokušavali od naših radoznalih pogleda sakriti olinjale medvjede, vukove, lisice, pone-kog ostarjelog lava ili tigra, te zmije udave, pitone i boe. Posljednji su, uoči samog vašera, dolazili tr-govci poljoprivrednim proizvodima, suhim me-som iz okoline Visokog, kovači iz okoline Kotor Varoši, Fojnice i Kreševa, grnčari i korpari iz Po-savine, te oni koji su nudili razne igračke od drve-ta i plastike i koji su djeci bili najzanimljiviji.

Već deset do petnaest dana prije zvaničnič-nog početka vašera, na Staroj pijaci je počinjalo okupljanje djece, a u večernjim satima dolazili bi odrasli da vide kako napreduje postavljanje “ko-mendija”, “zidova smrti”, “konjara” i sl.

U posebnom pamćenju su mi ostale vrteške sa šarenim drvenim konjićima i kočijama koje su se okretale ručno, takozvane “konjare”. Iznad postavljenih drvenih konjića nalazila se zatvore-na galerija, po kojoj su odrasliji dječaci (trojica, četvorica) gurali u krug drvene prečke s obješe-nim konjićima. Kako nismo imali novca da plati-mo, “odrađivali” smo svoju vožnju okrećući me-hanizam vrteške. Tako smo se pridruživali onim sretnicima koji su mogli “platiti kartu”, šepureći se pred nama jašući na šarenim konjima i vozeći

se u šarenim kočijama.Kako je u to vrijeme i bicikl bio prava rijetkost,

na nekoliko mjesta “vašerišta” postavljali su se kružni drveni podijumi, kojima su kružili bicikli, poredani po veličini i željeznom konstrukcijom povezani za centralni, osni stub. Plaćalo se “pet banki” za vožnju od oko dvije minute, nakon koje nam se vrtjelo u glavi, nerijetko se i povraćalo, ali srećom rijeka nije bila daleko.

Uz betonski zid, koji je dijelio pijacu od op-štinskog parka locirale bi se takozvane streljane, u kojima se za “dvije banke” moglo tri puta puca-ti iz vazdušne puške u tanke, oko pet centimetara duge, štapiće od trstike, iznad kojih se na metal-noj tankoj šipci nalazila igračka - pa ako pogodiš ti je i dobiješ. Pored ovih streljana, bile su i one sa metalnim konusnim čašama, kupasto složenim na jednom postolju u tri ili četiri reda, koje su se gađale krpenim loptama. Trebalo je, sa otprilike dva tri metra, iz tri pokušaja, sa poprečne daske oboriti sve čaše i dobiti nagradu.

“Karike na marike” i “zid smrti”U hladovini topola, na nekoliko mjesta, ogra-

đivao se krug od nekoliko kvadrata niskim stubi-ćima, povezanim žicom ili kanapom. U sredini tog kruga bilo je složeno desetak ili više flaša pića i sokova na koje su se, sa udaljenosti od oko 2 me-tra nabacivale, prethodno plaćene drvene “hal-ke”, promjera sedam do osam milimetara. Sretnik koji uspije nabaciti halku na grlić flaše, za nagra-du je dobijao tu flašu pića. Da bi privukli što više “mušterija”, organizatori tih igara su na grliće fla-ša vezivali i papirne novčanice u većim apoenima ili stavljali ručne satove i metalne lančiće. Mno-gi su džepovi ostajali prazni u pokušajima da se “osvoji” flaša s pićem i prateća nagrada, jer je, iako se činilo jednostavno, bilo veoma teško pogodi-ti (“nabiti”) tijesnu halku na grlić flaše. Hodaju-ći oko tog svog kružnog placa, prodavac drvenih halki po čitav dan se derao: “Karike na marike – ko nabije taj dobije”.

Zapadno od zgrade Konaka (zgrada Općine), na-lazila se kafana “Lovac”, u čijem je dvorištu, u dane vašera, postavljana velika “šatra” 8 sa “muzikom uži-

8 Veliki šator sa drvenom ili metalnom konstrukcijom za svadbe, vašere i ispraćaje u vojsku


32 ZAVIČAJ

vo”. Sve tri dana vašera šatra je bila krcata posjetioci-ma koji su se provodili uz meze i piće, uživali uz pre-glasnu muziku, plaćali pjevačicama koje su ih zabav-ljale… Pored ove velike “šatre”, uoči samog vašera, postavljale su se i manje, u kojima se nudilo pečenje sa ražnja i roštilja kao i sve vrste alkoholnih i bezal-koholnih pića, a neki su imali i “živu muziku”. Nije teško zamisliti kakofoniju raznih zvukova i galame na vašerištu - od “jutra do sutra”. Trebalo je nadgla-sati (nadvikati) “konkurenciju”, dok o kvalitetu ra-zglasa, a posebno “pjevaljki” ne treba trošiti riječi. Nerijetko su se u tim šatrama događale tuče pijanih gostiju. Mnogi su se trijeznili u obližnjoj Stanici mi-licije, koja se nalazila u zgradi nekadašnje firme “Za-nati”, na ulazu u Srpsku varoš (gdje se sada nalazi objekat “Džambo”).

Posebno mjesto na vašeru imali su ringišpili (komendije), na kojima su se u to vrijeme vozili i djeca i odrasli, praktično svi od sedam do sedam-deset sedam godina. Za parove su bile rezervisa-ne posebne sjedaljke, koje su bile obilježene jefti-nim ukrasima u vidu ruža od krep papira, a dvije sjedaljke na svakom ringišpilu zvali smo “leteće”, jer su momci koji opslužuju ringišpil od samog starta povlačili lance tih sjedaljki, da bi “letjele” u zrak mnogo dalje od ostalih .

Dobro se sjećam uzbuđenja koje je na vašeru izazvala pojava prvog “zida smrti”, negdje 1965. ili 1966. godine. Nekoliko dana prije početka va-šera, odmah pored mosta na rijeci Sokoluši, poči-njala bi montaža jednog velikog drvenog bureta, promjera nekoliko metara i visine oko 6 ili 7 me-tara. Na vrhu se po obodu nalazila kružna galerija na koju su se smještali znatiželjnici, privučeni gr-mljavinom motora bez auspuha9, koja se čula na-daleko. Koliko se sjećam, vozači su bili otac i sin iz Kragujevca, koji su vozili po unutrašnjem obo-du bureta, a vrhunac predstave je bila zajednička vožnja u različitim smjerovima – za što je stvarno bila potrebna velika hrabrost i umijeće.

…a onda je vašer, zajedno s našim djetinjstvom, odselio sa stare pijace

U dane vašera u Gračanicu se slijevala rije-

9 Izduvni lonac na motorima sa unutrašnjim sagorijeva-njem

ka ljudi iz svih pravaca. Dolazili su trgovci, kup-ci i znatiželjnici iz svih krajeva Bosne i Hercego-vine, ali je ipak najbrojnije bilo domaće stanov-ništvo. Kako nas je od Stare pijace dijelio samo most, naša kuća je bila krcata gostima tokom vašera. Dolazili su rođaci, prijatelji, poznanici, mnogi su konačili… Ponekad smo mi djeca mo-rali spavati po hodnicima da bi napravili mjesto “musafirima”10. Majka je govorila kako je svakog čuda za tri dana, da je nama vašer svakog petka, a njima jednom godišnje i da se moramo strpiti dok sve ne prođe. A gostiju je bilo svakojakih, od onih koji bi došli samo da prenoće, do onih koji su ostajali jedan dan i noć, pa do onih koji su sva tri dana vašera bili “na stanu i hrani”…

Kada bi u kasnim večernjim satima, 11 .okto-bra, počelo demontiranje “komendija”, šatri, tez-gi i ostalih privremenih objekata na vašeroštu, u nas djecu uvlačila se neka posebna tuga, jer smo znali da do narednog vašera treba čekati cijelu godinu.

A onda - jednog dana vašer je jednostavno ne-stao sa Stare pijace. Početkom sedamdesetih go-dina prošlog vijeka počela je izgradnja nove pi-jace (na sadašnjoj lokaciji) i vašer se opet morao “seliti”. To se dogodilo 1972. ili 1973. godine.11

Zbog mnogo manjeg prostora na novoj pijaci, “novi” vašer se počeo “širiti” na glavnu čaršijsku i još neke ulice u centru grada, tako da je Gračani-ca postala poznata i po toj “urbanizaciji vašera”.

Ali za starije generacije, to nikada više nije bio onaj pravi…

10 Musafir, ar. – gost, putnik, namjernik. Abdulah Škaljić, Turcizmi....., Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 476.

11 Zanimljivo je da, iako to nije bilo tako davno, u Grača-nici niko sa sigurnošću ne može reći kada se vašer “pre-selio” na tu novu lokaciju. Od trojice ljudi “koji su imali posla sa vašerom” dobio sam različite podatke. Direktor JP “Komus” Nedžad Sulejmanović, kao organizator va-šera, pretpostavlja da se “preseljenje” vašera na novu lo-kaciju desilo 1972. godine, Jusuf Kadić, sekretar Vijeća MZ Gračanica spominje 1973. ili 1974., a Jusuf Salihe-fendić, penzionisani radnik “Komusa”, koji je dugi niz godina bio zadužen za organizaciju vašera, 1976. godi-nu. Pisanih tragova, u vidu odluke Skupštine opštine ili nekog drugog nadležnog organa nema, arhiva JP “KO-MUS” iz tog perioda je uništena.

ZAVIČAJ 33

Bajrići iz Donje Lohinje

Naselje Lohinja koje se naslanja na grad Gračanicu sa istočne strane postoji još od srednjeg vijeka. Redovno se spominje od

16. stoljeća (1528., 1533., 1548. godine), zatim kroz cijeli osmanski period, a naseljeno je musli-manskim i nemuslimanskim stanovništvom. Tek iza Drugog svjetskog rata se razdvaja na dva dijela (naselja), Donju i Gornju Lohinju.

Među bošnjačko-muslimanskim familijama u Donjoj Lohinji koje u tom naselju postoje još iz osmanskog perioda su i Bajrići.1 Pored Donje Lo-hinje, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, famili-

1 Treba napomenuti da je prezime Bajrić relativno često kod bošnjačkog stanovništva. Ono je patro-nimičkog porijekla, tj. dolazi od muslimanskog ličnog imena Bajro. Ime Bajro je hipokoristik od imena Bajram i uobičajeno je u muslimansko-boš-njačkoj sredini. Inače, ime Bajram dolazi iz turskog i perzijskog jezika u značenju slavlje ili veselje. Po-stoje i dva bajrama - muslimanska praznika i lično ime Bajram se obično daje djetetu koje se rodi 1. dana navedenih praznika. Takođe, treba znati da nije rijetkost da u naseljima koja su relativno bli-zu jedno drugog, postoje familije sa istim prezi-menom, Bajrić. Tako i u okolini Gračanice može-mo naći prezime Bajrić u više naselja, a pogotovo na širim bosanskim prostorima. Međutim, ne tre-ba ove familije nužno dovoditi u vezu, tj .smatrati da su zajedničkog porijekla. Najčešće se radi o sa-svim neovisnim familijama, čije je prezime nastalo od relativno čestog imena Bajro, kako se zvao ro-donačelnik te familije.

ja Bajrić se raširila i na susjedna naselja Pribavu i Gračanicu.

Pisani tragovi o familiji Bajrića koji su kori-šteni za ovo istraživanje su prikupljeni u sljede-ćoj dokumentaciji: gruntovne knjige iz 1891. go-dine i kasnijeg perioda u Gruntovnici Općinskog suda u Gračanici, Katastarski planovi iz 1883. - 1885. godine iz Republičke Geodetske uprave u Sarajevu i matičnih knjiga koje je vodio imam matičar tokom tridesetih godina 20. stoljeća, koji se nalaze u arhivi Medžlisa islamske zajednice u Gračanici.

Istraživanje o narodnoj tradiciji i stanovniš-tvu Donje Lohinje, pa i o familiji Bajrići obavlje-no je u periodu 2004. - 2007. godina. Zabilježene su izjave nekoliko kazivača, starijih stanovnika navedenog naselja, među kojima ističemo: Mu-stafu Bajrića, sina Osmanovog (rođen 1927.), Za-ima Šestana, sina Salkinog (rođen 1938.), Jusu-fa Bajrića (rođen 1935.) i Ćazima Sarajlića. Pre-ma kazivanjima Mustafe i Jusufa Bajrića, oni su priče o porijeklu familije Bajrića slušali od svojih roditelja i starijih rođaka koji su rođeni još u 19. stoljeću.

Sudeći po podacima iz navedenih pisanih do-kumenata, Bajrići u Donjoj Lohinji sigurno po-stoje krajem 19. stoljeća. U periodu 1883. - 1891. godina u Donjoj Lohinji evidentirane su tri kuće (domaćinstva) Bajrića.

Opće narodno predanje u tom selu porijeklo Bajrića vezuje za naselje Klokotnicu koje se nala-zi dvadesetak kilometara dalje, niz rijeku Spreču, blizu Doboja. Svi smatraju da su Bajrići ili pori-

Bajrići iz Donje LohinjeRusmir Djedović


34 ZAVIČAJ

jeklom Banje (danas Banjići u Klokotnici) ili su za njih blisko vezani. Jedno predanje kaže da su bila tri brata - Bajro, Banjo i jedan nepoznati - pa su vremenom od njih nastale tri familije: Bajrići, Banje i jedna nepoznata. Takođe, porodična tra-dicija zna da su se Bajrići iz Donje Lohinje dugo „rodbinali“ sa Banjama iz Klokotnice.

Porodična tradicija, pored Bajre, rodonačelni-ka familije, koji je živio najkasnije u drugoj polo-vini 18. stoljeća, a možda i ranije, zna još za neke prastare Bajriće. Tako je neki Kadro Bajrić bio poznat po tome što je dobro “tukao” strukove ćetena (lana), dok je Huso Bajrić, otac Ibrahima Bajrića, doselio sa sinovima u Donju Lohinju iz Klokotnice.

Kazivač Hrusto Banjić iz Klokotnice (rođen 1929.) sjeća se da mu je još pradjed Habib živio u mahali Gnječe (Klokotnica). Prema narodnoj tradiciji, najstarije familije u Gnječama su: Šišići, Banjići i Džebići. Spomenuti kazivač tvrdi da su Banjići (u narodu Banje) starinom srodni sa Dže-bićima, ali ne zna za dalje porijeklo Banjića, niti zna za Bajriće u Donjoj Lohinji.

Mustafa Bajrić prenosi sjećanje da je njegov pradjed Arif imao 18 godina kada se sa ocem Ibrahimom doselio iz Klokotnice u Donju Lohi-nju. Na osnovu činjenice da je Arif rođen izme-đu 1845. i 1850. godine, može se zaključiti da se to preseljenje po svoj prilici dogodilo šezdesetih godina 19. stoljeća, odnosno krajem osmanske uprave.

Naseljavanje Ibrahima Bajrića i njegova tri ili četiri sina u Donju Lohinju očuvana tradicija ve-zuje za njegovu tetku, udatu za nekog Mehanovi-ća. Dolazeći tetki u posjetu, on je zapazio da je to područje pogodno za život, pa je i odlučio da se tu naseli. Familija Mehanović starinom je u Donjoj Lohinji. Sredinom 19. stoljeća postojale su naj-manje tri njihove kuće: Mustafina, Mehmedova i Ibrahimova.

Dakle, šezdesetih godina 19. stoljeća se nepo-sredno pored Mehanovića naselio Ibrahim (Ibro) Bajrić sa sinovima. Ubrzo je napravio kuću i for-mirao imanje zapadno od Lohinjske rijeke. Fami-lija se brzo razvijala i već 1883. godine na austro-ugarskom katastarskom planu nalazimo ucrtane čak tri kuće Bajrića: dvije na boj (sprat) i jednu prizemnicu.

Pri osnivanju austrougarske gruntovnice, 1891. godine, kao vlasnici spratnih kuća –čarda-klija navode se: Ibrahim Bajrić, sin umrlog Ibra-hima, k.č. 260/2 i Arif Bajrić, sin umrlog Ibrahi-ma, k.č.261/2. U prizemnici, k.č. 263, kasnije će živjeti porodica Osmana Bajrića, sina Arifova.

Prema sjećanjima starijih članova familije Baj-rić, navedene čardaklije su bile tipične kuće tra-dicionalne narodne bosanske arhitekture. Prize-mlje se sastojalo od veće prostorije u sredini, tzv. “kuće”, čiji je pod bio od nabijene zemlje. Na sre-dini prostorije je bilo ognjište, ograđeno nepeče-nom ciglom. Nad ognjištem su se nalazile pokret-ne verige, pričvršćene o zid, a na njima bakrač obješen o kovane halke od 20 cm. Iznad “kuće” nije bilo tavana, već je dim odlazio u krov i izla-zio kroz badže. U prizemlju, ispred “kuće” nalazi-la se veća soba, ispod koje je bio podrum-magaza od kamena. Iza “kuće” su bile dvije sobice. Sprat ili čardak je bio ispušten, naprijed su bile prosto-rije “čardak” i “pričardak”, a pozadi dvije sobice. Kompletna čardaklija je bila pokrivena drvenim krovom od dasaka.

Spomenute tri kuće sa pomoćnim objektima su činile manju mahalu Bajriće. Takvo stanje bilo je sve do pred Drugi svjetski rat, kada u nekoliko kuća mahale Bajrići ima već pet domaćinstava fa-milije Bajrić. To su sljedeća domaćinstva i njiho-vi članovi:

Mehmed Bajrić, sin umrlog Arifa• , rođen 1877. godine, umro 1934. godine, glava do-maćinstva, njegova žena Mejra (rođeno De-dić), rođena 1875. godine u Donjoj Oraho-vici, umrla odmah iza rata (svi Bajrići su je zvali “matera”), te njihovi sinovi: Adem, ro-đen 1897. godine, Ćamil, rođen 1903. godi-ne i Hrusto, rođen 1906. godine. Adem je oženio Eminu Bećirović, rođenu 1897. go-dine u Seoni (umrla 1932.), s kojom je imao sinove: Numana (rođen 1923.) Hasiba (ro-đen 1929.) i Sulju (rođen 1932., a umro idu-će godine), te dvije kćeri. Ćamil se nije že-nio, dok je Hrusto prvo oženio neku Spahić-ku, pa Rahimu, ranije udatu Mehanović.Mustafa Bajrić, sin umrlog Arifa• , rođen 1880. godine, umro iza Drugog svjetskog rata. Prva žena mu je bila Fatima Đogić(?), rođena 1885. godine u Seoni, umrla 1943.

ZAVIČAJ 35


godine. Drugu ženu, Biseru (rođeno Bajić), rođenu 1923. godine u Orahovici, oženio je 1943. godine, koja se poslije preudala za ne-kog Mehanovića.Osman Bajrić sin Mehmeda• , rođen 1895. godine, umro 1970. godine (odvojio se od oca i braće, a bavio se kolarskim i bačvar-skim zanatom). Žena mu je bila Hanumica (rođeno Ahmetašević), kći Mustafe, rođe-na 1904. godine, umrla 1981. godine. Nji-hova djeca su: Mustafa, rođen 1927. godine, Arif, rođen 1929. godine i iste umro, Abdu-lah, rođen 1931. godine, a umro kao dijete

sa tri godine, Fehim, rođen 1934. godine, Umihana, rođena 1925. godine, udata Ter-zić, Emina, rođena 1930. godine, udata Ba-raković, Fatima, udata Begović i Mejra, uda-ta ŠestanĆamil Bajrić, sin umrlog Ibrahima• , ro-đen 1896. godine, umro odmah iza Drugog svjetskog rata. Žena Đulsa (rođeno Dedić), rođena je 1899. godine u Orahovici. Njiho-va djeca: Ahmet, rođen 1922. godine, Ha-san, rođen 1930., Ibrahim, rođen 1929. go-dine, a umro iste; Jusuf, rođen 1935. godine i Džemal, rođen 1938. godine. U ovom do-

Genealogija (porodi no stablo) familije Bajri a iz Donje Lohinje (sa ograncima u Pribavi i Gra anici)

Mustafa (1830-1890)

Arif (1850-1924)

Ahmet (1890-1930)

Husein (1860-1915)

Ibrahim (1865-1930)

Mustafa (1880-1950)

Ibrahim (1820-1890)

Mehmed (1877-1934)

Mujo (1865-

Ibrahim 1920

Hazim 1921-

Mustafa 1910-

amil (1896-1947

Latif (1907-

Osman 1886-

Bajro (1760-1810) ili ranije

Husein (Huso) (1790-1840)

Rahman (1915-

Osman (1895-1970)

Adem (1897-

amil (1903-

Hrusto (1906-

Atif (1912-

Muharem (1907-

Mustafa (1903-

Mustafa (1927

Fehim (1934

Ahmet (1922

Adem (1892

Genealogija (porodično stablo) familije Bajrića iz Donje Lohinje (sa ograncima u Pribavi i Gračanici)


36 ZAVIČAJ

maćinstvu živi i bratišna Hazema, rođena 1915. godine.Osman, zvani Latif Bajrić, sin umrlog •Ibrahima, rođen 1907. godine. Njego-va žena Fatima (rođeno Mujić), rođena je 1908. godine. U ovom domaćinstvu tada živi Osmanova mati Ajiša (rođeno Mu-jakić) iz Orahovice, rođena 1880. a umr-la 1933. godine i Osmanova braća: Musta-fa, rođen 1910. godine, 1935. godine ože-nio Salihu Šestanović, rođenu 1916. godi-ne (imali više djece: Ibrahim 1936. - 1937. g., Safet 1938., Bajro 1944...); Atif, rođen 1912. godine, žena Atifa Konjić iz Brijesnice (imali su više djece: Adem 1940....) i Rah-man, rođen 1915. godine. Osman zvani La-tif i Fatima su imali više djece: Rašid zvani Ibro, rođen 1928. godine, Himzo, rođen 1931. godine, Hasib, rođen 1936. godi-ne, Ismet, rođen 1942. godine, a kasni-je još nekoliko. U jednom momentu, pred Drugi svjetski rat, ovo doma-ćinstvo je egzistiralo kao jedna veća porodična zadruga, sa čak 24. člana.

Familija Bajrića u Donjoj Lohinji se razvijala i dalje, tako da iza Dru-gog svjetskog rata, pa sve do danas ima znatno više domaćinstava i čla-nova. Detaljnijom analizom broja domaćinstava i članova te familije oko 1970. godine i danas bi se mo-gao pratiti i suvremeni razvoj fa-milije Bajrića.

Moguće je i detaljnije istraživa-nje razvoja ogranaka familije Baj-rića, koji žive u Pribavi i Gračani-ci. Narodna i porodična tradicija ova dva ogranka najčešće vezuje za trećeg i četvrtog brata od Arifa i Ibrahima, koji su preci svih današnjih Bajrića u Donjoj Lohinji.

U Pribavi, krajem 19. stolje-ća ima jedna kuća Bajrića. Godi-ne 1891. kao njen vlasnik se spominje Husein Bajrić. Već tada kao njegov umrli otac se navodi neki Mustafa Bajrić. Husein je imao sina Ahmeta, koji je umro 1930. godine.

Narodna tradicija od Bajrića u Pribavi pamti i dva brata: Mustu i Muharema, zvanog Mušan. I njihov otac zvao se Musto. U nekim dokumenti-ma se spominje i neki Osman Bajrić, koji je živio za vrijeme austrougarske uprave.

U gračaničkoj mahali Lipa, početkom 20. sto-ljeća, žive Osman (rođen 1887.) i Adem (rođen 1892.) Bajrić. Izgleda da su bili braća. Kao Ade-mov otac, u dokumentima se navodi neki Musta-fa Bajrić. Adem je bio poznat kao sudski službe-nik, a imao je i više djece.

Detaljnije poznavanje ogranaka Bajrića u Pribavi i Gračanici, njihovog razvoja kao i od-nosa sa Bajrićima iz Donje Lohinje traži nova istraživanja.

ZAVIČAJ 37

Prvi komunisti Gračanice: Velimir Šuput, Kemal Prohić, Mustafa Ustavdić

Velimir Velo Šuput je rođen je 1918. go-dine u Kotorskom kod Doboja. Majka mu je umrla osam dana poslije porođaja, pa

je odrastao kod djeda i bake u Gračanici. Njegov ujak Dimitrije Jovanović, koji je za vrijeme i po-slije Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, proveo u Rusiji skoro 4 godine, postao je ubijeđe-ni komunista, pa je ljubav prema toj zamlji preno-sio i na svog mladog sestrića. Bio je pekar, a kasni-je gostioničar, prilično imućan.

Nakon završene osnovne škole, Velo Šuput se upisao u gimnaziju u Tuzli. Po vlastitom prizna-nju u jednom partijskom anketiranju, sve do 6. razreda gimnazije bio je pod velikosrpskim uti-cajem i razvijao se kao „nacionalni revolucionar“. Za ta svoja mladalačka „desna skretanja“ dao je sljedeće obrazloženje: „Buntovan, a nacionalan potpadam pod četnički uticaj i jednom prilikom nas nekoliko gimnazijalaca neki učitelj sazove, održi vatreni šovinistički govor i nad revolverom zakune na vjernost Kralju i otadžbini. Za Kralje-ve smrti sa 5 - 6 mladića kamenjem lupam prozo-re tuzlanskog klostera Bogorodice Svete krunice.

Da bih besplatno išao na sprovod Kralja Aleksan-dra Karađorđevića, upišem se u skaute, ali me di-rektor gimnazije briše iz spiska, karakterišući me kao komunistu.“ Nakon toga, kako navodi u istoj izjavi, počeo je ozbiljnije razmišljati o komuniz-mu i komunistima i kad se donekle „raspitao“ ko su i šta su komunisti, za kakve se ideje bore i šta hoće, počeo se i sam osjećati komunistom. Već 1934. godine, pri kraju šestog razreda gimnazije, u izborima za upravu literarne družine „Petar Ko-čić“ u tuzlanskoj gimnaziji, izabran je za knjižni-čara na „komunističkoj listi“. Kao „nepoćudan“, pri kraju sedmog razreda, istjeran je iz Gimnazi-je “na dvije godine“. Osmi razred upisao je u ba-njalučkoj gimnaziji, ali se ni tu nije mogao dugo skrasiti. Dok su ljotićevski orijentisani profesori nastojali da ga privuku u svoje redove, on se sve više isticao kao oduševljeni propagator komuniz-ma, posebno borbe španskih komunista. Zato su i odlučili da ga se što prije otarase. Doznavši da će biti istjeran iz škole, on se samovoljno ispisuje kako ne bi trajno izgubio pravo na školovanje.

Nakon napuštanja škole, da bi preživio, jedno

Likovi zavičaja

Prvi komunisti Gračanice: Velimir Šuput, Kemal Prohić,

Mustafa UstavdićOmer Hamzić


38 ZAVIČAJ

vrijeme morao je raditi kao najamni poljoprivred-ni radnik na imanjima banjalučkih gazda. Počet-kom školske 1937/38. godine upisuje se u osmi razred Gimnazije u Užicu, gdje dolazi u kontakt s tamošnjim komunistima, postaje član komuni-stičkih čitalačkih grupa, izvršava prve partijske zadatke. Između ostalih, upoznao je i Petra Stam-bolića, koji je na njega izvršio poseban uticaj. Na-kon provale partijske organizacije u Užicu, u av-gustu 1938. godine, odležao je mjesec dana u be-ogradskoj Glavnjači. U jesen iste godine upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu i odmah uklju-čuje u sve manifestacije, demonstracije i aktivno-sti komunističkog studentskog pokreta. Kao pri-padnik grupe „Narodnih studenata“, za to vrije-me, upoznao se i intenzivno družio sa istaknutim komunistima u Beogradu, među kojima su bili: Avdo Humo, Miroslav Popara, Cvijetin Mijato-vić, Mahmut Bušatlija i dr. Bio je član kulturnog odbora, član Studentskog odbora za odbranu ze-mlje, sekretar bosanskohercegovačkog student-

skog društva „Petar Kočić“ itd.Među 509 studenata iz Bosne i Herce-

govine, koji su 1. 12. 1939. godine, potpisali Treće pismo bosansko-hercegovačke omla-dine, „Protiv rata, za slobodu, demokratiju i ravnopravnost naroda, za autonomiju Bosne i Hercegovine”, koje je, pored ostalog, tre-tiralo problem autonomije Bosne i Herce-govine na sasvim no vi način, nalazili su se i potpisi Vele Šuputa i Mehmedalje Šabovića, studenata prava iz Gračanice.1

Nakon četrnaestodecembarskih demon-stracija u Beogradu (1939.), po savjetu svo-jih drugova, povlači se i stalno nastanjuje u Gračanicu, gdje se povezuje sa omladinskim grupama, simpatizerima komunističkog po-kreta i lijevo orijentisanim intelektualcima, antifašistima. Prvo ih prepoznaje u Narod-noj biblioteci u kojoj su se okupljali politički lijevo orijentisani omladinci, studenti i đaci, koji su počeli sve otvorenije iskazivati svoje nezadovoljstvo lokalnim političkim prilika-ma i događajima u širem okruženju. (rastu-ća opasnost od fašizma, srpsko-hrvatska tr-venja oko podjele Bosne itd.). U svom djelo-vanju uspješno primjenjuje iskustva i ideje, koje je „pokupio“ na Univerzitetu u Beogra-

du.2 U svojim sjećanjima Midhat Muratbegović, je o tome napisao sljedeće: „Od Vele sam redov-no dobijao ilegalni partijski materijal, koji je on donosio iz Beograda ili do njega stizao partijskim kanalima i vezama. To je, uglavnom, bio propa-gandni i direktivni materijal, letci, ilegalna partij-ska štampa…“.3

Iako formalno nije bio član Skoja, krajem 1939. godine, sudjelovao je na Okružnom savjetovanju Skoja u Tuzli, kao delegat iz Gračanice, organizo-vao je sindikalnu podružnicu (URS) i omladin-ski sportski klub u Gračanici, u maju 1940. godi-ne postao je član KPJ. To mu je saopštio Cvije-tin Mijatović u partijskoj organizaciji u Tuzli. Iste

1 Građa o djelatnosti KPJ u Bosni i Hercegovini 1921 - 1941, Sarajevo, 1971. 470

2 Salih Osmanbegović, Magnetogram…3 Midhat Muratbegović, Fragmenti iz sjećanja na neke do-

gađaje i političku aktivnost u srezu i mjestu Gračanici u periodu od kraja 1939. do početka jula 1941. godine, ru-kopis iz 1985. godine, Zavičajna zbirka Gračanica

Velo Šuput

ZAVIČAJ 39


godine bio je na skojevskom savjetovanju u Sla-vinovićima, zatim na savjetovanju komunista tu-zlanske oblasti u Bistarcu 30/31. marta 1941. go-dine, na kojem je učestvovao i član CK KPJ Krsto Popivoda, te na još jednom savjetovanju u blizini rodne kuće Pašage Mandžića u Tuzli.

U općoj konfuziji, nakon izbijanja rata, uhap-šen je 2. 7. 1941. godine i sproveden u tuzlanski zatvor. Nakon mjesec i po dana, provedenih u za-tvoru, preko partijskih veza uspio se izvući u tu-zlansku bolnicu. Odatle se, preko Doboja, rod-nog Majevca, Dervente i Zemuna, 16. oktobra 1941. godine, prebacio u Srbiju. U Beogradu se zaposlio kao građevinski radnik, a nakon 7 mje-seci prešao na rad kao pisar u Katastarsko odjelje-nje Ministarstva finansija. Odmah se povezao sa ilegalnim komunističkim grupama, koje su djelo-vale u vrlo teškim uslovima. Partijsku vezu u Be-ogradu Šuput je održavao preko Vase Buhe (par-tijski pseudonim „Merkur“). Po zadatku partije, bio je vodič istaknutim partijskim aktivistima iz Beograda, preko Niša i Leskovca do južnomorav-skih partizanskih brigada, a povremeno je obav-ljao i kurirske zadatke na toj relaciji. Živio je sa drugaricom Milenom Živanović – Lidijom, do njenog hapšenja i odvođenja u fašistički logor Ba-njica, gdje je i kćerku rodila. Kasnije je u logor-skim torturama i čistkama likvidirana kao ista-knuti član KPJ.4

Po uputi Petra Stambolića, 16. 10. 1943. go-dine, stupio je kao borac u Mačvansku četu Prve vojvođanske partizanske brigade, koja je ubrzo prešla na bosansku stranu. Po dolasku u Bosnu, u decembru 1943. godine, upućen je u okružni agitprop na Majevicu. Nakon 6. ofanzive, Cvije-tin Mijatović ga je šalje u Srebrenik, sa zadatkom da politički djeluje prema Gračanici. U Srebre-niku je susreo svoje stare prijatelje iz Gračanice: Hasana Maglajliju, Žarka Antića, Ferida i Adema Osmanbegovića i Muhameda Sokolovića, koji su bili na istom zadatku. U organizacionom pogle-du, ta je grupa pripadala tuzlanskom Okružnom komitetu KPJ, na čijem je čelu bio Mustafa Vi-lović. Odlukom partijskog rukovodstva u Tuzli, Velo Šuput je određen za koordinatora te grupe.

4 Brat mu je takođe strijeljan u Zagrebu kao komunista 1942. godine.

U tom svojstvu, u januaru 1944. godine, ušao je u Gračanicu sa vojvođanskim partizanskim bri-gadama. Svojim političkim uticajem (i molbama) spriječio je komandanta 3. vojvođanske brigade u njegovoj namjeri da spali mahalu Drafniće, prili-kom povlačenja iz Gračanice.

Nešto kasnije, stupio je u Tuzlanski narodno-oslobodilački partizanski odred, gdje je bio po-moćnik političkog komesara Prvog bataljona. Organizovao je Ozrenski bataljon i u njemu bio komesar i pomoćnik komesara. Od većih akcija, učestvovao je u odbrani Tuzle od napada četnika koji su nadirali iz Srbije, krajem 1944. godine.

Po vlastitom priznanju, tokom rata dva puta je isključivan iz partije. Prvi put isključen je u junu 1943. godine u Beogradu, da bi tri mjeseca kasni-je, nakon izvjesnih provjera, bio ponovo vraćen u partijske redove. Drugi puta isključen je u sep-tembru 1944. godine Odlukom Oblasne partij-ske komisije za istočnu Bosnu da raspusti partij-sku organizaciju u Gračanici. Raspuštanje je usli-jedilo nakon neuspjelih pregovora sa Ibrahimom Pjanićem oko njegovog prelaska na partizansku stranu, koje je, na prijedlog nekih uglednih Gra-čanlija, odobrila i partijska organizacija u Grača-nici i tako skrenula „sa pravilne partijske linije“.5

Velo Šuput je ponovo primljen u partiju 7. 11. 1944. godine, od kada intenzivno radi na uspo-stavi partijskih i drugih veza sa Gračanicom, na formiranju Sreskog komiteta KPJ za Gračanicu, organa vlasti itd. Početkom 1945. godine, dok je djelovao na Ozrenu, saopštili su mu da će biti član Sreskog komiteta KPJ Gračanica. U toku završ-nih operacija partizanskih jedinica oko Gračani-ce, ponovo je postao sekretar partijske ćelije za Gračanicu. Nakon završetka rata, vratio se u Gra-čanicu, gdje je obavljao važne poslove u novim organima vlasti, između ostalog, jedno vrijeme vodio je povjerenstvo za unutrašnje poslove, bio član mjesnog i Sreskog narodnog odbora itd.

U sukobu između KPJ i Informbiroa, 1948. go-dine, osumnjičen je za „šurovanje s Rusima, zbog čega je odgovarao „po IB-eu“, jedno vrijeme zato ležao u zatvoru. Nakon „odsluženja kazne“ nije se više vraćao u Gračanicu. Našao je zaposlenje i od-selio u Sarajevo. Mirovinu je dočekao na nekom

5 Arhiv TK II a 43 (1-2)


40 ZAVIČAJ

nižem rukovodnom mjestu u pravnoj službi sara-jevskog „Šipada“.

Živi kao penzioner u Sarajevu.

Kemal Prohić, sin željezničkog radni-ka, Hamdije Prohića, koji je bio aktivan u Glavnom radničkom savezu i Socijali-

stičkoj stranci Bosne i Hercegovine još prije Pr-vog svjetskog rata, rodio se 1921. godine, osnov-nu školu završio je u Gračanici. Srednju školu po-hađao je u Tuzli, odakle je zbog političke aktivno-sti u ljevičarskim đačkim organizacijama i udru-ženjima istjeran. Školovanje je nastavio u Banja Luci, potom u Užicu.

Kemal Prohić je bio bibliotekar i rukovodilac Kulturno-prosvjetnog društva „Narodna bibli-oteka“ u Gračanici. U svojim sjećanjima o tome piše: „Nekadašnja Narodna biblioteka bila je mjesto gdje se najviše okupljala omladina, jer je Biblioteka raspolagala sa dosta velikom bibliote-kom knjiga (5 – 6 hiljada), od kojeg je broja bilo dosta literature od socijalističkih i drugih na-prednih pisaca, koja je davana na čitanje omla-dini. U upravi biblioteke bio sam ja, knjižničar, Adem Alić, Vojin Hadžistević i Rizo Mehinagić, kao članovi. Preko Biblioteke dobrim dijelom vr-šilo se rasturanje i partijske literature kao i raznih letaka i brošura koje je izdavala Partija. Marksi-stička literatura s kojom je raspolagala partijska organizacija takođe je davana određenom broju skojevaca koji su je čitali i prorađivali na skojev-skim aktivima i čitalačkim grupama.“6

Kao bibliotekar, Prohić je imao mogućnost da ostvaruje kontakte sa velikim brojem svojih su-građana, posebno iz mlađe generacije. Bio je or-ganizator mnogih izleta omladine u okolini Gra-čanice kao što su Rifatagin borik, Hadžikadin borik, na izvorište rijeke Sokoluše itd. Kao pri-padnik tog kruga, Salih Osmanbegović je jed-nom prilikom o tome reako: „Kroz tu biblioteku su defilovali svi oni koji su voljeli knjigu. Ta pozi-cija Kemalova bila je za njega izuzetno pogodna jer je on bio već ušao u pokret, koliko ja znam još u gimnaziji, koju je pohađao u Tuzli. On je lično sa mnom radio, a to su bili vrlo česti razgovori“7 I Midhat Muradbegović, koji je od septembra

6 Kemal Prohić, izjava kod autora (data u Sarajevu, 16. 3. 1962.)

7 Salih Osmanbegović, Magnetogram…

1939. radio kao učitelj u Doborovcima, sjeća se svojih kontakata sa Kemalom Prohićem: „Od svih drugova u Gračanici, jedino je Kemal Pro-hić znao za moju vezu sa Velom, saradnju i zadu-ženja. On mi se obraćao radi novčanih priloga za partiju, pomoć za španske borce, za logoraše, pri-loge za nabavku napredne literature za Narod-nu biblioteku u Gračanici, čiju su upravu držali komunisti…“8

Intenzivnije okupljanje omladine oko Narod-ne biblioteke u Gračanici osjetilo se krajem 1939. godine. U središtu tih zbivanja bio je Kemal Pro-hić, koji je, već početkom avgusta 1940. godine, kao istaknuti omladinski aktivista, prisustvovao čuvenom pokrajinskom skojevskom savjetovanju u Pršljanima kod Bugojna. Osim Prohića, među 87 učesnika savjetovanja iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, bili su: Vojin Pejić i Milenko Jaći-mović, omladinci iz Karanovca. Savjetovanju su prisustvovali i tadašnji visoki partijski rukovo-dioci: Avdo Humo, Rato Dugonjić, Pavle Gora-nin, Mahmut Bušatlija i drugi. Kemal Prohić je upoznao učesnike savjetovanja o političkim pri-likama u Gračanici, a posebno o svom djelovanju među zanatskim radništvom. Učesnici savjetova-nja su odlučili da se aktivno uključe u formiranje i djelovanje sindikalnih grupa Saveza industrij-skih i zanatskih radnika (SIZR-a) u Bosni i Her-cegovini, kao ogranaka URS-ovih sindikata koji su djelovali pod uticajem partije.

Po povratku sa Savjetovanja, pristupio je pri-premama za organizovanje „Ursovih“ sindikata u Gračanici. U svojoj izjavi o tome piše: „Većih teškoća oko odobrenja rada nismo imali jer nam je u tome pomogao naš prijatelj i simpatizer Ša-bić Fadil. Namještaj smo otkupili od Kulturno-prosvjetne udruge „Narodna uzdanica“. Novča-na sredstva dobili smo prilozima naših prijatelja i simpatizera kao što su: Stevo Jovanović, Hasan Maglajlija, Midhat Muratbegović, dr. Avdo Pro-hić, apotekar Viktor i Helena Kolman, Omer Me-hinović, Stanko Maksimović, Hifzo Halilbego-vić, Dimitrije Jovanović i dr. Izvjesnu sumu nov-ca imali smo i mi, koju smo dobili od rabata od

8 Midhat Muratbegović, Fragmenti iz sjećanja na neke događaje i političku aktivnost u srezu i mjestu Gračani-ci u periodu od kraja 1939. do početka jula 1941. godine, rukopis iz 1985. godine, Zavičajna zbirka Gračanica

ZAVIČAJ 41


prodaje radničke štampe. Prostorije sin-dikata nalazile su se na spratu ugostitelj-ske radnje Katice Jovanović (Velo Šuput tvrdi da su sindikalne prostorije bile u kući Branislava Ivaniševića, n.a.). Sin-dikat je počeo sa radom početkom sep-tembra 1940. godine. U rukovodstvu sindikata bili su: predsjednik Mustafa Ustavdić, potpredsjednik Džemal Šuša i ja sekretar. U to vrijeme sam bio i akvizi-ter za radničku štampu.“9

Prema nekim sjećanjima, tokom 1940. godine gračanički sindikalisti organizovali su i jedan štrajk krojač-kih radnika u Gračanici, koji se zavr-šio neuspjehom, a štrajkači otpušteni sa posla.10

Kemal Prohić je i kao kandidat, a i na-kon prijema u partiju (u martu 1941.) bio zadužen za rad sa omladinom. Omladin-ski aktivisti su se najčešće okupljali na brdu poviše Malte, na Spreči itd. Na te sastanke dolazili su mnogi mladići i dje-vojke iz Gračanice. Od djevojaka Pro-hić se sjeća Razije i Hajrije Šiljić, Safe Kurtagić, Anđelke Havelke kao i vese-lih omladinskih sastajanja po Gračani-ci: „Često smo se sastajali naveče u par-ku ispred opštine, bilo je lijepo, između dva čempresa bile su dvije klupe. Slobodan Sofre-nić je donosio gitaru, a i još neki mladići, bilo je pjesme, kroz grad smo šetali zagrljeni… Velo Šu-put mi je još u decembru 1940. godine nagovje-štavao da bih i ja mogao biti primljen u partiju.“11 Prijem je formalizovan na osnivačkom sastan-ku partijske ćelije u Gračanici, početkom marta 1941. godine.

Nakon potpisivanja Trojnog pakta, Prohić je uspio okupiti nekoliko desetina mlađih aktivista na Griču, iznad Gračanice, koji su se pridružili

9 Kemal Prohić, izjava kod autora (data u Nišu 23. 4. 1971.)

10 Stvaranje i razvoj naprednog omladinskog pokre-ta u Gračanici, zabilješke prema sjećanju drugo-va Hajrudina Mehinagića, Saliha Osmanbegovića i Ekrema Durića, materijal dovršen i potpisan fe-bruara 1962. godine, Zavičajna zbirka Gračanica

11 Kemal Prohić, Magnetogram…

sličnim protestima u drugim mjestima. U burnim događajima koji su uslijedili nakon

kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije i insta-liranja NDH na tlu Bosne i Hercegovine, partij-ska organizacija u Gračanici praktično se ugasila. Znajući da će ustaše uništavati i paliti knjige, od-mah nakon okupacije organizovao je prenošenje većeg broja knjiga iz Narodne biblioteke i bibli-oteke Viktora i Helene Kolman u kuće Durića i Mehinagića u Gračanici.

Nakon provale više skojevskih aktiva u Lukav-cu i Puračiću, došlo je do hapšenja jedne grupe skojevaca u Karanovcu, među kojima su bili Vo-jin Pejić, Milenko Jaćimović, Dušan Dević i nje-gov brat. Na ispitivanju u Gračanici, oni su pri-znali da su zaplijenjene materijale, dobijali od Ke-mala Prohića. Potom je uhapšen i Kemal Prohić, koji je poslije kraćeg saslušanja u Gračanici, spro-veden u Tuzlanski zatvor Štok, 22. juna 1941. go-dine. U tom zatvoru je bio sve do oktobra 1941.

Kemal Prohić kao oficir JNA, sa porodicom


42 ZAVIČAJ

godine., kada je usljed nedostatka dokaza (i na in-tervenciju uglednih ljudi iz Gračanice) nakon su-đenja, pušten iz zatvora, zajedno sa ostalim omla-dincima, ali je ostao pod stalnom prismotrom policije.

Jedno vrijeme boravio je u Srebrenici, gdje je, februaru 1942. godine, ponovo uhapšen i sprove-den u zatvor u Sarajevo. Po izlasku iz zatvora, mo-bilisan je u domobranstvo. Nakon izvjesnog vre-mena, preko Age Sarajlića, uspostavio je vezu i priključio se partizanima.

Iz rata je izašao sa činom majora JNA. Kao ofi-cir, službovao je u Skoplju, Nišu i Beogradu, gdje je i penzonisan. Umro je i ukopan u Beogradu u avgustu 1992. godine.

Mustafa Ustavdić, sin Muradifa i maj-ke Nafe, rođ. Gazibegović, rođen je 1. 2. 1917. godine u siromašnoj zemljo-

radničkoj porodici u Gračanici. Osnovnu školu završio je 1928. u Gračanici, a obućarski zanat u Tesliću, kod Mustafe Porobića. Pošto nije mo-gao dobiti zaposlenje kod tog svog gazde, u aprilu 1932. godine zaposlio se kao fizički radnik u ci-glani Jove Blagojevića u Sočkovcu, koja je u to vri-jeme zapošljavala oko 60 radnika. Nakon tri mje-seca ponovo se vratio u Teslić, gdje je radio sve do 1937. „u svom zanatu“, potom je prešao u Banja Luku, odakle je u aprilu 1939. godine otišao na odsluženje vojnog roka.

Radeći u Banja Luci, došao je u kontakt sa sin-dikalnim aktivistima i učlanio se u sindikalnu or-ganizaciju kožarsko-prerađivačkih radnika, koja je pripadala Ursovim sindikatima (Ujedinjeni radnički savez, koji je bio pod uticajem KP). Jed-no vrijeme bio je u rukovodstvu te sindikalne po-družnice u Banja Luci, čije se sjedište nalazilo u Radničkom domu „Vasa Pelagić“. Tu se družio sa lijevo orijentisanim sindikalnim aktivistima i intelektualcima u Klubu akademičara (KAB), među kojima su bili braća Karabegovići, Dedo Gazdić, Mažar i drugi.

Skraćen vojni rok (kao jedini hranilac u poro-dici) služio je od aprila 1939. do 5. januara 1940. godine u Boki Kotorskoj, gdje se družio sa neko-liko aktivista sindikalnog radničkog pokreta Mo-stara, Čapljine, Širokog Brijega itd.

Po dolasku iz vojske, zaposlio se u obućarskoj radnji Steve Jovanovića u Gračanici. Svraćajući u

prostorije Narodne biblioteke, ubrzo je upoznao Kemala Prohića i Velu Šuputa, koji su pokušavali da stvore prvo političko uporište KPJ u Gračanici. Polovinom 1940. godine formirali su sindikalnu organizaciju, ogranak (platište) Saveza zanatsko-industrijskih radnika, čije je sjedište bilo u Zagre-bu. Izabrano je rukovodstvo u sljedećem sastavu: predsjednik Mustafa Ustavdić (budući da je imao nekog sindikalnog iskustva iz Banja Luke), pot-predsjednik Džemal Šuša, sekretar Kemal Pro-hić, blagajnik Mehmedalija Kamarić, obućarski radnik. U vrlo zaoštrenim političkim prilikama, polovinom marta 1941. godine, Sresko načelstvo je zabranilo rad te organizacije, okarakterisavši je kao „komunističko leglo“.

I formiranje prve ćelije KPJ u Gračanici vezu-je se za spomenuta tri imena: Mustafu Ustavdića, Velu Šuputa i Kemala Prohića. U svojim memoar-skim zabilješkama Mustafa Ustavdić o tome piše: „Negdje početkom marta 1941. godine, Velo i Ke-mal su mi saopštili da treba da se održi jedan va-žan sastanak na koji će doći Velo, Kemal i Durić Ahmet, te da će tom sastanku prisustvovati i je-dan odgovoran drug. Zato je predloženo da se taj sastanak održi u mojoj kući jer je van grada i nije kompromitovana. Ovaj prijedlog sam prihvatio, roditelje sam otpremio na sijelo kod rođaka i sa-opštio im da će mi doći neki drugovi, pa bi željeli da budemo sami. Ovaj sastanak je održan, koliko se mogu tačno sjetiti, 6. marta 1941. godine u po-menutom sastavu. Sastanku je stvarno prisustvo-vao i pomenuti drug pod pseudonimom Cviko, a kasniji mu je pseudonim Majo. (…) Zaključeno je da se u Gračanici formira organizacija KPJ u sa-stavu Velo Šuput, sekretar, članovi Kemal Prohić i Mustafa Ustavdić, a kandidati partije Džemal Šuša, Ahmet Durić i Adem Alić. Ovaj sastanak je trajao do kasno u noć, kada su drugovi otišli ku-ćama, a drug Majo je noćio kod mene, da bi ujutro otišao u Tuzlu.“12

Tačno mjesec dana nakon formiranja partijske ćelije dolazi do njemačke invazije na Jugoslaviju,

12 Mustafa Ustavdić, Neka sjećanja iz revolucionarnog pre-dratnog i ratnog perioda u Gračanici, memoarski zapisi, (materijal dovršen 15. 6. 1984), Zavičajna zbirka Grača-nica.

ZAVIČAJ 43


potom do proglašenja Nezavisne Države Hrvat-ske, formiranja ustaške vlasti u Gračanici… U ta-kvim uslovima gračanički skojevci i članovi par-tije teško se snalaze, još teže uspostavljaju vezu sa višim partijskim organima… U junu 1941. godi-ne došlo je do provale u skojevskom aktivu u Ka-ranovcu, nakon čega su uhapšeni Vojin Pejić i Mi-lenko Jaćimović iz Karanovca i Kemal Prohić iz Gračanice. Mjesec dana kasnije uhapšen je i se-kretar partijske ćelije Velo Šuput, koji će se nešto kasnije prebaciti u Srbiju. „Ovom provalom i hap-šenjem pomenutih drugova partijska organizaci-ja je, kako u jednoj od svojih izjava piše Ustavdić, formalno likvidirana.“

Na vojni poziv, početkom januara 1942. godi-ne, Ustavdić se javio u Petu bojnu Četvrte domo-branske pukovnije u Doboju, gdje je raspoređen kao kurir. Ali već u drugoj polovici aprila 1942. godine izdejstvovao je privremeno oslobađanje služenja u hrvatskom domobranstvu (kao jedini hranilac, koji je imao kod kuće stare i iznemogle roditelje) i ponovo se našao u Gračanici.

U drugoj polovini 1942. godine zaposlio se obućarskoj radnji Milenka Milovanovića, gdje je radio zajedno sa njegovim sinom Brankom. Pre-ma sjećanjima više sudionika iz tog vremena, kra-jem 1942. ili početkom 1943. godine, izgleda da su se stekli uslovi za obnavljanje partijske organi-zacije u Gračanici. Pored Mustafe, drugi član bio je Žarko Antić, koji je s porodicom došao u Grača-nicu sa Ozrena (sa suprugom Rozikom i njenom majkom, koja je bila Ruskinja i sinom Radom, di-jete od 5-6 godina). Treći član bio je Emil Zuba-nović, financ, iz Brela, okolina Makarske, raspo-ređen na službu u Gračanicu, koji je bio primljen u partiju još u svom rodnom mjestu. Partijsko ru-kovodstvo iz Tuzle, s kojim je u međuvremenu uspostavljena veza, imenovalo je Zubanovića za sekretara te partijske organizacije. Organizaci-ja je razvila ilegalnu aktivnost, kako među omla-dinom tako i među uglednim građanima, svojim simpatizerima, koji su se nalazili na odgovornim dužnostima u lokalnoj civilnoj vlasti. Vrativši se iz Srbije, nešto kasnije pridružio im se i Velo Šu-put, te novoprimljeni članovi Fehim Mujačić, i Dušanka Jovanović. Formirali su više aktiva (u Kotarskom predstojništvu i sudu, u Domobran-skoj bojni, među zanatlijama, omladinom itd.).

Pored prikupljanja „crvene pomoći“, priprema-li su odlazak većeg broja omladinaca i omladin-ki, pa i starijih „godišta“ u partizanske jedinice, koje su od jeseni 1943. godine operisale u okoli-ni Gračanice ili su s vremena na vrijeme upada-le u grad, uz duže ili kraće zadržavanje. Nastojali su da ometaju mobilizaciju pripadnika DOMDO pukovnije u njemačke SS ili druge jedinice, rova-renje ustaških agenata po Gračanici itd.

Krajem septembra 1944. godine, partijska će-lija u Gračanici je raspuštena od strane višeg par-tijskog rukovodstva zato što je odobrila pregovo-re sa Ibrahimom Pjanićem, zapovjednikom 25. ustaške bojne, oko njegovog prelaska na parti-zansku stranu. Svi članovi te ćelije, osim Ustavdi-ća, upućeni su u partizanske jedinice koje su ope-risale oko Gračanice. Polovinom januara 1945., nakon dolaska Ratka Gadže za kotarskog upravi-telja, Ustavdić je uhapšen sa još nekoliko sumnji-vih osoba, koje su optužene za saradnju sa parti-zanima, ali je na intervenciju nekih svojih pozna-nika brzo oslobođen i pušten iz zatvora. Kada su

Mustafa Ustavdić, prvi s lijeva (neposredno prije Drugog svjetskog rata)


44 ZAVIČAJ

partizani ušli u Gračanicu, između 19. i 23. febru-ara, na velikom zboru građana, ispred Kotarske zgrade (sada općina), Ustavdić je izabran za se-kretara Mjesnog narodnooslobodilačkog odbo-ra. Tom je prilikom za predsjednika odbora iza-bran Salih-beg Čekić. Kada su se partizanske sna-ge povukle iz Gračanice, 21. 3. 1945. godine, sa njima su se povukli i novoizabrani organi i insti-tucije vlasti. Kao sekretar Mjesnog odbora, sa nji-ma se morao povući i Ustavdić. Po vlastitoj izjavi, ponovo je primljen u partiju 4. 4. 1945. godine, tri dana prije nego što su partizani definitivno za-uzeli Gračanicu.

Negativne ocjene o partijsko-političkom an-gažmanu Mustafe Ustavdića tokom rata, lokal-ne političke strukture imale su u vidu još dugi niz godina poslije rata. Uz ostalo, čak 1963. godine, spočitavalo mu se „da je on sam kao pojedinac imao i oportunističkih stavova“ i to u onom pe-riodu kada je na ovom području ostao kao jedini član KPJ, „kada je uspavao se i on i rad KPJ sve do pred kraj 1942. godine kada je obnovljen.“ Na dušu su mu posebno „stavljali“ Ibrahima Pjani-ća i pokušaje razumnih ljudi u Gračanici, pa i čla-nova tadašnje partijske ćelije, da ga, kao istaknu-tog muslimanskog vojnog rukovodioca, odvrate od ustaštva i privuku na partizansku stranu. „O oportunizmu njegovom, a i drugih članova KPJ koji nisu poznavali dovoljno liniju i stavove par-tije govori i slučaj saglašavanja o pregovorima sa ustaškim oficirima i njihovim bojnikom, tzv. Vitezom Pjanić Ibrahimom. Ovo je bilo tokom 1944. godine, radi čega je partijska ćelija raspu-štena, čemu je doprinio tadašnji njen sekretar na terenu – ovog područja Šuput Velimir, kasnije i on kao i davalac izjave (Mustafa Ustavdić, n. a.) bili su na liniji informbiroa.“13

Nakon izbijanja sukoba KPJ – Informbiro, za-jedno sa još nekoliko članova partije iz Gračani-ce, Mustafa Ustavdić je, 1949. godine, optužen za širenje lažnih vijesti i osuđen na dvije godine zatvora, od čega je odležao nekoliko mjeseci kao pristalica Informbiroa.14 Oni koji su bili jednom

13 Arhiv TK 7352/7 (u ime Komisije za istoriju Opštin-skog komiteta Saveza komunista Gračanica, ocjenu vje-rodostojnosti izjave Mustafe Ustavdića potpisali su se-kretar Muhamed Sokolović i predsjednik Đorđe Šešlak

14 A BiH, Dosijei okrivljenih po IB za Tuzlu, Dosije br.

obilježeni kao informbirovci, nikada više nisu mogli UDB-u skinuti s vrata. Tako se, na primjer, ime Mustafe Ustavdića, kao informbirovca, treti-ralo na jednom sastanku u Opštinskom komitetu SK u Gračanici, 9. 3. 1960., sa još 12 osoba koje su nosile predznak „informibirovac“. U zapisniku sa tog sastanka za Ustavdića je navedeno sljedeće: „Zaposlen, radi u Krojačkoj zadruzi, u društve-nim organizacijama radi i dosta je aktivan, mate-rijalno je dobro obezbijeđen.“15

U kasnijem periodu, Ustavdić se nalazio na čelu obućarske zadruge, a mirovinu dočekao kao radnik gračaničke „Fortune“. Mlađe gene-racije sjećaju ga se kao vrlo mirnog i tihog čovje-ka, spremnog da pomogne i posvjetuje, da bude društveno aktivan i od koristi, kako svojoj poro-dici, tako i zajednici.

Umro je 1995. godine.(Napomena: U ovom broju našeg časopisa, od istog

autora, objavljujemo kraću historiografsku studiju pod naslovom „Osnivanje prve organizacije KPJ u Gračanici i njeno antifašističko djelovanje u toku Drugog svjetskog rata - od osnivanja, u proljeće 1941., do raspuštanja, u je-sen 1944. godine“. Tekst o ovim likovima sastavni je dio ili prilog tom historiografskom radu)

205, str. 9, god. 1949.15 Arhiv TK I b 4/1 (Osim Mustafe Ustavdića na tom sa-

stanku, kojem su prisustvovali Lazo Stevanović kao se-kretar Oštinskog komiteta, i članovi Sekretarijata Asim Dževdetbegović, Mirko Garić i Gosto Đurković, kao imnformbirovci tretirana su i sljedeća lica: Asim Osma-nbegović, meztrijalno dobro obezbijeđen, prijem u SK ne dolazi u obzir jer je sklon piću, Slobodan Pavlović, neaktivan i nezainteresiran, materijalno dobro obezbi-jeđen, Safet Kurtagić, nezaposlen, na Birou,ostao bez posla zbog pijančenja, nema autoriteta, materijalno sla-bo obezbijeđen, u posljednje vrijeme zaposlena mu je žena, Dušan Petrović, zaposlen i materijalno dobro zbri-nut, Jasim Begović, u društvenom životu pasivan, razne stvari pogrešno objašnjava ljudima na selu, mateijalno obezbijeđen, Zagorka Pavlović Janjić, u društvenom ži-votu pasivna i nezainteresovana. U ličnom životu do-bro sređena, majka je dvoje djece, zaposlena; Ankica Jovanović, zaposlena je, dosta aktivna, „voli da reagu-je i vodi trač“; Hasib Ejubović, privatni obućar, „voli da reaguje,nije pokazivao volje da se primi u SK; Mejremić Sejdo, zaposlen i materijalno obezbijeđen, Dušan Dević u Beogradu, Milutin Perović, skoro došao u Gračanicu, zaposlen u Gimnaziji kao profesor; Danica Prodanović, zaposlena kao profesorica u Gimnaziji, „tražila da se pri-mi u SK“.

PROŠLOST 45

prošlost

Nedim Rabić Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji

Omer Hamzić Prva organizacija KPJ u Gračanici i njeno antifašističko djelovanje u toku Drugog svjetskog rata - od osnivanja, u proljeće 1941., do raspuštanja, u jesen 1944. godine

Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji

46 PROŠLOST

Gradačac spada u one gradove u Bosni i Hercegovini, čija starija prošlost nije do-voljno istražena. Zato nema ozbiljnijih

historiografskih radova iz tog perioda. Djela kao što su npr. “Visoko i njegova okolina” Pave Anđe-lića ili u našem bližem susjedstvu “Modriča i oko-lina” Milenka S. Filipovića, o Gradačcu ne posto-je. Ipak treba izdvojiti jadan vrijedan rukopis Mu-hameda Hadžijahića1 i Teufika Imamovića kao pokušaj izrade monografije Gradačca. O periodu prahistorije i antike u njemu je napisana tek jedna i po stranica (sa velikim proredom), a o srednjem vijeku jedva pet - i to je sve što je do sada napisano o Gradačcu iz tog perioda.2 Članci u periodičnim

1 Hadžijahić, 1960., 9-15. O značaju M. Hadžijahića za historijsku nauku suvišno je trošiti riječi. Nema historij-skog perioda koji nije bio predmet njegovog interesova-nja. Bio je izvanredan polihistor kojem ni jedan period iz naše prošlosti nije bio stran. Sa svojom širokom nao-brazbom uspio je postići visoki naučni dignitet, ne samo u regionu već i šire. Bio je redovni kolumnista njemač-kog kulturno-historijskog časopisa “Südost-Forschun-gen”. Jedno vrijeme radio je u Gradačcu, gdje je ispisao rukopis o njegovoj prošlosti. Najkompletniju bibliogra-fiju Muhameda Hadžijahića sastavio je Jasmin Mulao-merović “Čas sjećanja – Muhamed Hadžijahić 1981. - 1986., dokumenti”, Preporod, Sarajevo 1997.

2 Taj rukopis i dalje egzistira i zasada je najcjelovitiji pri-kaz povijesti Gradačca od najstarijih vremena pa do

časopisima koji se konkretno odnose na ovu pro-blematiku ne postoje. Kao što se može zaključi-ti, zanimanje za Gradačac iz predosmanskog pe-rioda pokazao je jedino Hadžijahić. On je svojim kratkim sintetičkim prikazom u spomenutoj pu-blikaciji udario temelje proučavanju Gradačca u srednjem vijeku. Drugi pisci i historičari su samo uzgred u svojim radovima spominjali Gradačac.3 Važno je još istaknuti rad Pave Anđelića, koji je jedini pokušao ubicirati usorske župe i dati vri-jedne podatke i razmišljanja o organizaciji usor-skih župa, u kojima je Gradačac bio upravno mje-sto (kotar) župe - Nenavište.4 Ostali, kao da su ga zaobilazili.5 Još su Hadžijahić i Handžić ispravno

NOB-a, a za njega zna mali broj ljudi i teško je pristupa-čan.

3 Vego, 1957., 43,115; autorov angažman oko Gradačca (Gračca) je toliko nemaran da ga čak mijenja sa istoime-nim mjestom u Lici (Gračac).

4 Anđelić, 1977., 20-285 Kreševljaković, 1953.: Kreševljaković u svom opisu gra-

dova u Posavini za Gradačac kaže da potiče iz osman-skog perioda.; Truhelka 1904.: autor neopravdano zaobilazi Gradačac u opisu “najljepših sredovječnih gra-dova”, smatrajući ga tvorevinom osmanlijske arhitektu-re. Skoro u svim gradovima u sjeveroistočnoj Bosni ko-jima se pripisuje srednjovjekovna povijest (izuzev jedne kule u Doboru, i većeg kompleksa grada Sokola) u arhi-tekturi prevladava osmanlijska komponenta, takav slu-

Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni

i njenoj teritorijalnoj organizaciji

(Prilog izučavanju Gradačca u doba srednjovjekovne Bosne)

Nedim Rabić

PROŠLOST 47


ukazivali na taj problem, dajući Gradačcu atribut srednjovjekovnog grada.6

Polazeći od njihovih zapažanja i argumenata drugih historičara (Pavao Anđelić, prije svih), u ovom radu podsjećamo na tu činjenicu s ciljem da se podstaknu dalja istraživanja i u historija-grafskom smislu Gradačac smjesti u istu ravan sa gradovima iz regiona: Srebrenikom, Sokolom, Doborom i dr.7 Drugi cilj je da se i na ovaj način

čaj je i sa Srebrenikom, pa i sa Gradačcom. Vidi.: Basler 1957., 120; Isti 1972., 60.-.61.; Jalimam, 2001., 65.; Ša-ković 2001., 69-70, 73.; Nilević, 2003., 50.-.51.; Hamzić 2007., 80.-.86.

6 Hadžijahić, 1960., 12.; Handžić, 1975., 31.7 Pri tome ne smijemo zaboraviti da jedna od prvih župa

koja se javlja u srednjovjekovnoj Bosni je Nenavište u povelji bana Stjepana II iz 1326. - 1329. godine (Thallo-czy, 1914., 14 -15). Potrebno je pojasniti da se prvi spo-meni gradova i gradskih naselja javljaju tek u doba Stje-pana II, a on je počeo vladati od 1322. godine. Zato pojava Nenavišta, iz gore navedene godine, ima poseb-nu vrijednost. Između ostaloga, područje Gradačca je i najstarije od navedenih gradova i javlja se u izvorima prije njih. O starini gradova Dobora, Sokola i Srebreni-

koliko toliko pridonese sprječavanju daljeg uni-štavanje srednjovjekovnog materijalnog nasljeđa na ovom prostoru, jer je ono u kasnijim razdoblji-ma korišteno u dosta slučajeva, bez ikakvog povi-jesnog osjećaja i svijesti, i u sekundarnoj upotrebi i to kao već obrađeni materijal. Tako se materijal-na zaostavština ne samo srednjovjekovnih već i protohistorijskih i antičkih stanovnika, nalazi di-rektno ugrožena u izgradnji materijalne kulture kasnijih povijesnih razdoblja.

Gradačac se nalazi na samom sjeveru Bosne, te jednim svojim djelom pripada geografskoj oblasti Panonije, a drugim djelom ulazi u tipični brdovi-ti predio centralne Bosne. S okolinom, Gradačac podjednako pripada geografskom supstratu Pa-nonije i podnožju brdskih masiva na jugu (Tre-bovac i Majevica), njegova okolina čini kvartalnu depresiju, dok njegovi obronci pripadaju pleisto-cenu (diluviju).8

Prahistorija sjeveroistočne Bosne je u odnosu

ka vidi: Bojanovski 1972, 247 - 248.; Isti 1978, 74.; Ba-sler 1957., 120; Isti 1972., 60 - 61.

8 Babić, 2004 ., 3.

Župa Nenavište krajem XIV stoljeća (kartu izradio N. Rabić)


48 PROŠLOST

na druge oblasti (antika i srednji vijek) najbolje istražena, iako u poređenju sa drugim oblastima u Bosni i Hercegovini još daleko zaostaje.9 Po-dručje Gradačca je u 9. godini n. e., podjelom Ili-rika, pripalo Panoniji, te je na neki način činilo južnu granicu prema Dalmaciji, a u srednjem vi-jeku granični položaj Gradačca između Panonije i Balkana uslovio je i ponešto neodređen status ovog regiona u vezama između Ugarske i Bosne.

U vrijeme srednjovjekovne bosanske države, Gradačac se nalazio u okviru srednjovjekovne župe Usore i to u njenom sjeveroistočnom dijelu, a sam je bio sjedište župe Nenavište.

Izvori nam omogućavaju da razvoj Usore pra-timo svega dva i po stoljeća i to od prve polovine 13. do druge polovine 15. stoljeća. Prvi njen spo-men nalazimo u Andrijinoj darovnici kaločkom nadbiskupu Ugrinu (oko 1227.) i ona se tada spo-minje, zajedno sa Bosnom i Soli. Zajednička oso-bina ovih triju zemalja je - zaraženost heretičkom pošasti, kako doznajemo iz pisma pape Honorija III, sredinom prve polovine 13. vijeka. Ovom op-tužbom je naslućena ako ne i dokazana zajednič-ka prošlost tih zemalja. Na osnovu ovog podat-ka, stiče se utisak da su one tada činile zajednič-ku cjelinu.

Neki autori su mišljenja da početke Usore, kao teritorijalno-političke organizacije, treba tražiti u ranom srednjem vijeku,10 te da treba “računa-

9 I ovo što se do sada uradilo treba prije svega zahvaliti postojanju Muzeja Istočne Bosne u Tuzli i njihovog ča-sopisa “Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bo-sne” (ČGT).

10 Klaić N., 1994., 134

ti sa jednom od sklavinija”.11 Rijeke Sava i Dri-na su stalne granice Usore, koje vjerovatno sežu i u rani srednji vijek.12 U vrijeme najvećeg obima, Usora je obuhvaćala i porječje Spreče – nekadaš-nju oblast Soli, te čitav sliv rijeke Drinjače, dakle, bosansko srednje Podrinje. Bez obzira što je Uso-ra kroz historiju, s vremena na vrijeme, bila pod političkom dominacijom susjednih država, ona je, ipak, kroz vjekove, sa Bosnom srastala u jed-nu cjelinu. Za razliku od sjeverne i istočne gra-nice (Sava, Drina), ostale su dvije (zapad i jug) stalno varirale, pa je s te strane poteško povući jasnu granicu.13 Položaj Usore kao krajiške župe, naspram Ugarske, odredio je njen ukupan razvoj. Stabilnost Bosne (centralnog dijela bosanske dr-žave) je uvelike ovisila o stabilnosti Usore. Ona je na neki način predstavljala prepreku ili filter spo-ljašnjim utjecajima, pogotovo onim sa sjevera. To se najbolje može vidjeti u toponomastici Usore idući sa sjevera prema jugu. Dok na sjeveru ima-mo jako mnogo ugarskih toponima, koji su se do danas očuvali, na samom jugu župe ima znatno manje stranih, a mnogo više slavenskih toponi-ma.14 S obzirom da je Usora bila u neposrednom susjedstvu Ugarske, kulturni utjecaji na taj pro-stor, bili su najjači iz susjedne Slavonije. U okvi-ru Usorske župe, a prije toga u sastavu Usorske

11 Anđelić, 1977., 1712 O nastanku Usore, njenom širenju i vezama sa ostalim

župama vidi Blagojević, 1979., 129-144.13 Uostalom, u srednjem vijeku nisu ni postojale jasne gra-

nice kao što ih u današnjim vremenima poznajemo.14 Ova hipoteza na dosta uvjerljiv način pokazuje širinu i

moć djelovanja Ugarske na Bosnu.

Gradačac u odnosu prvog spomena u izvorima (Fojnička hronika)

PROŠLOST 49


banovine, koja je bila podložna Ugarskoj preko Mačvanske banovine, pod čijom je ingerencijom ostala do smrti Dragutina 1314. godine15, nalazio se i Gradačac (Gračac). Prije nego što je došlo do spajanja Soli sa Usorom, župa Soli je činila južnu granicu Nenavišta, te je u njenu teritoriju ulazio i grad Soko.

Potrebno je još ukazati na jednu vrlo važnu či-njenicu, koja se ni danas ne uzima kao takva, te se još uvijek slijepo slijedi historiografska literatura iz 19. vijeka. Naime, od druge polovice 19. vijeka, u periodu nastanka kritičke historiografije, na na-šim prostorima ustalilo se mišljenje da se pod ter-minom Završje podrazumijevaju tri kraška polja, livanjsko, glamočko i duvanjsko ili tri župe koje su nosile ista imena (Livno, Glamoč i Duvno). Ovo mišljenje su prvi iznijeli S. Novaković i F. Rački, a V. Klaić ga je u svojoj sintezi popularizirao,16 tako da se od tada pod Završjem smatraju ova tri spo-menuta kraška polja. Prije nego što je ovaj prostor ušao u okvire bosanske države, dvadesetih godi-na 14. vijeka nalazio se zapadno od Bosne pod vlašću hrvatskih gospodara.17

Međutim, kako novija historiografija doka-zuje, srednjovjekovno Završje zauzimalo je veli-ki geografski prostor, u svome najširem obimu, od sjeverne granice Bosne, pa do obala Save iz-među Sane na zapadu i donjeg toka Drine na isto-ku.18 Idući s istoka na zapad, u obliku polumje-seca, prostirale su se župe Trebotić, Soli, Usora i Zemunik.

Najbolji dokaz za ovu tvrdnju nalazimo u jed-noj ispravi bana Stjepana II Kotromanića koju je izdao Dubrovniku 15. augusta 1332. godine. Na mjestu gdje se nalazi popis svjedoka “ot Završ-ja” redaju se imena devet svjedoka.19 Do tada se pretpostavljalo da je od Završja samo prvi s liste, a da su ostali iz drugih krajeva (Usore, Soli i dr.),

15 Klaić N., 1994., 136; Klaić V., 1882., 88 – V. Klaić misli da je Dragutin počeo vladati 1282. godine; više Ćirko-vić, 2004., 96-108

16 Klaić V., 1882.17 Blagojević, 1979., 129.18 Ibid., 138 -139.19 To su: župan Ivahan Pribilović, Vlatko Dobrovojević,

čeonik Hlap, Ivan Budisalić, Divoš Tiehoradović, Goi-sav Voisilović, Branoš Čeprnić, knez Pavao Hrvatinić i Stanac Voisalić.

mada je suvišno isticati da se “teritorijalna odred-nica odnosi na sve svjedoke ispred čijih je imena zapisana,” 20 jer takvih primjera imamo na dese-tine. U spomenutoj ispravi iz 1332. godine naziv Završja upotrijebljen je kao geografska prostorna odrednica za širu oblast, kao što je npr. Hum ge-ografska odrednica u kojoj se nalaze četiri župe koje čine jednu cjelinu. Ali taj geografski naziv, koji je vjerovatno mlađeg porijekla, nije mogao da potisne imena župa koja su mnogo starija, kao što je Usora. Još 1332. godine Usora je važila za najznačajniju župu u Završju, na što ukazuje i broj svjedoka koji je “ot Usore”.21

Na području današnjih općina Gradačac, Mo-driča i Bosanski Šamac u srednjem vijeku je egzi-stirala srednjovjekovna župa Nenavište.22 Ona je jedna od najstarijih usorskih župa, u izvorima se prvi puta javlja 1326. - 1329. u povelji bana Stje-pana II23, a prostirala se uz donji tok i ušće rijeke Bosne. To je ujedno i njen jedini spomen tokom srednjeg vijeka. Po našem mišljenju, župa Nena-vište je postojala i u 13. vijeku, a njen nastanak vjerovatno treba tražiti u ranijem periodu.24 U

20 Blagojević, 1979., 129.21 Ibid., 1979., 141.; Dok su po dvojica svjedoka davale

župe Trebotić, Soli i Zemunik, Usora je davala tri.22 Živković sasvim opravdano smatra da je i područje da-

našnje općine Orašje pripadalo župi Nenavište (Živko-vić, 1984., 33), čime bi njen opseg bio dosta velik za ma-nje upravne jedinice srednjovjekovne Bosne..

23 Thalloczy, 1914., 14 - 1524 Semantička analiza još nije urađena, stoga ne znamo

Skica stećka u Međeđi Gornjoj kod Gradačca (preuzeto iz Bešlagić, 1975.)


50 PROŠLOST

izvoru u kojem se ime Nenavište prvi i jedini put javlja, ne stoji niti se navodi da je to župa, među-tim ne treba sumnjati u postojanje takve uprav-ne jedinice25 s obzirom da se pod tim imenom u osmansko doba javlja nahija, a kao što je poznato osmanske nahije su se redovno prostirale u okvi-rima već postojećih upravnih jedinica (župa u ovom slučaju).26 Stoga smatramo da je ona konti-nuirano postojala i da je nesumnjivo igrala odre-đenu ulogu u viševjekovnim odnosima između Bosne i Ugarske. Prilično jasne dokaze za to na-lazimo u osmanskim katastarskim defterima iz 16. vijeka koji spominju mjesto Nenavište na po-dručju današnjeg Gradačca.27 I kasnije, kroz čita-vo osmansko razdoblje pa sve do 19. vijeka na po-dručju Gradačca se spominje ime Nenavišta.28

U 13. vijeku u ovoj župi nailazimo na prve kli-ce formiranja vlastelinskih posjeda, kao što su Tumicha i Tolysa. Oni su bili dio posjeda rodbine prvog poznatog bana Bosne – Borića. Otprilike na tom području se nalazilo i vlastelinstvo bosan-ske biskupije (ecclesia bosnensis), osnovano da-

pravo značenja ovog imena.25 Anđelić, 1977., 1926 Po našem mišljenju, pitanje je šta se desilo sa teritori-

jalnom organizacijom u Usori (koja nominalno više ne postoji) nakon uspostavljanja Jajačke i Srebreničke ba-novine?! S obzirom da je nastala teritorijalna reorgani-zacija na višem nivou teritorijalne uprave osvojene obla-sti (tj. ostatka srednjovjekovne bosanske države), ne mora da znači da je i na nižem (županijskom) nivou na-stala reorganizacija. Ove oblasti okupirane od ugarske strane došle su tek oko pola vijeka nakon pada Bosne pod osmansku upravu i potrebno je utvrditi jesu li na-hije organizirane na tom području analogne slike župa iz perioda srednjovjekovne bosanske države ili su one ipak analogije ugarskih upravnih jedinica ako je do njih došlo. Danas se ubikacija starih srednjovjekovnih župa vrši uglavnom po teritorijalnoj organizaciji osmanskih nahija. Često su te nahije začuđujuće egzaktno obuhva-tale granice srednjovjekovnih župa, a te župe su s druge strane služile kao već gotova organizaciona aglomera-cija koju je bilo potrebno samo uklopiti u turski uprav-ni sistem. I za kasnije sjedište nahija često su se uzimali upravni kotari župa, tako da se sa relativnom sigurnošću može pronaći srednjovjekovno naselje koje je u među-vremenu promijenilo ime. Vidi: Šabanović, 1982.

27 Handžić, 1975., 51, 52, 5528 Hadžijahić, 1960., 10.; Aličić, 1983., 27

rovnicom ugarskog hercega Kolomana.29

S obzirom, na položaj i značaj, Nenavište je to-kom 14. vijeka bilo poprište mnogih značajnih događaja. Tako je na putu kroz Usoru (a možda i kroz Nenavište) prošao Tvrtko I Kotromanić 1374. godine na vjenčanje sa Dorotejom koje je obavljeno u Ilnicama u Srijemu, a drugi puta kao kralj, 1382. godine, kada je krenuo na sahranu ugarskog kralja Ludovika I u Peštu. S obzirom da su se na području Nenavišta prostirali kra-ljevi posjedi, postoji i velika vjerovatnoća da je neki od bosanskih vladara tokom puta odsjedao u Gradačcu. Čak je zabilježena jedna vijest u lite-raturi o tome da je krunisanje Tvrtka I obavljeno u Mileševcu “kod Gradačca”.30

Nenavište kao najisturenija župa u Usori do-lazila je prva pod udar Ugarske, prvi put u ljeto 1394. upadom Sigismunda. Kasnije će ti upadi biti nastavljeni, tako da ovaj dio Bosne do konač-nog zauzeća Osmanske imperije neće imati mira.

Tokom kasnog srednjeg vijeka, vjerovatno je došlo do diobe Nenavišta - sa jednim centrom u Doboru, a drugim u Gradačcu. Takvu podjelu inicira lokacija utvrđenih gradova, a potvrđuje kasnija osmanska teritorijalna organizacija. S ob-zirom da je Dobor podignut krajem 14. vijeka,31 možemo pretpostaviti da je nedugo zatim došlo do podjele Nenavišta.

Sigismund je pokazao pretenzije na bosansku krunu te je za vrijeme vladavine Dabiše upadao u Bosnu. Tom prilikom je zauzeo i razrušio Dobor, koji će kasnije biti obnovljen.

Prvi i jedini spomen Gradačca u periodu sred-njovjekovne bosanske države imamo tek nepo-sredno pred pad Bosne pod osmansku upravu (maj - juni 1463.). Spominje se, dakle, pod ime-nom Gračac u jednoj darovnici bosanskog kra-lja Stjepana Tomaševića koja je izdata u Bobov-cu, 18. septembra 1461. godine.32 Ta darovnica

29 Živković, 1984., 3330 Jukić-Bošnjak, 1851., 41,102.; Perojević, 1942., 284.;

Više o tome vidi: Zadro, 2004.31 Grad je podigao dozvolom kralja Tvrtka I, Ivaniš Hor-

vat, ban hrvatski s ciljem da lakše vrši upade u Slavoni-ju.

32 Truhelka, 1909., 446-447, i faksimil u istom prilogu, Strana 3: „Kralj Stipan Tomašvić ..... stvori(h) milost našu gospodsku mnogo poštenomu našemu i virnomu slu-

PROŠLOST 51


je, doduše, sačuvana u “Fojničkoj hronici”, te nije izvor iz prve ruke, ali kritičkom analizom došlo se do zaključka da je datacija ipak ispravna, a njena sadržina neosporna.33

S obzirom na povoljni geostrateški položaj srednjovjekovnog Gradačca,34 on je, nesumnjivo i ranije morao igrati određenu političku ulogu, ali nismo u stanju utvrditi kolika je ta uloga bila. Ne-dostatak izvora iz srednjeg vijeka nije samo spe-cifičnost Gradačca, nego i svih drugih gradova u Usori. Razloge zbog čega je to tako najvjerovatni-je treba tražiti u većoj artikulaciji ovog djela Bo-

zi, našemu stricu knezu Radivoju za njegova vjerna i pra-va posluženja, koja posluži kruni kraljevstva našega naj-prvo gospodinu i roditelju našemu dobroga spomenutja gospodinu kralju Tomašu i meni gospodinu kralju Stipa-nu ..... i dasmo mu i darovasmo našim dobrim i dobro-voljnim darom i zapisasmo tim našim otvorenim pismom pod naše velike visuće obistrane zakonite pečati..... i na Usori grad Tešan, sa svim što godi mu je služilo njemu na samrti gospodina kralja Tomaša i grad Gračac sa svim selih, koja mu je bio dao gospodin kralj Tomaš. Jošte što je godi uzeo posli Srebarničke i Ovarčke župe...“

33 Truhelka, 1909., 443-459. i faksimil strana 1-15.34 Pod terminom “srednjovjekovni Gradačac” podrazu-

mijevamo današnji kompleks starog grada.

sne sa Ugraskom.35 Uzvišenje na kojem se nala-zi gradačačka gradina omogućuje nadgledanje sa osmatračnice skoro čitave nizine između rijeka Bosne i Velike Tinje, pa na sjeveru do Save. To je upravo ono područje na kojem se prostirala sje-verna granica Nenavišta.

Da bismo otklonili svaku sumnju u postojanje Gradačca u srednjem vijeku, a samim tim i nje-gov značaj u okvirima Usore iznosimo slijedeće činjenice:

Nenavište je jedna od najstarijih, poimence •navedenih župa (1326. – 1329.), a prostirala se na širem području današnjeg Gradačca i drugih općina,Pod imenom Nenavište na području Gra-•dačca od 16. do 19. vijeka egzistira istoime-na nahija,36

35 Do danas ovaj dio Bosne spada u najneistraženije, pre-djele, a u nedostatku izvora veliku ulogu igra ugarska di-plomatička služba koja nije bila ni približno ažurna kao ona npr. u Dubrovniku. Danas kamen spoticanja u većoj mjeri je jezik.

36 Posljednja vijest koju imamo o nahiji Nenavište je iz 1835. godine kada je osmanlijska vlast vršila smotru ti-mara, a vjerovatno je egzistirala do 1851. godine kada je

Stećak u Međeđi Gornjoj kod Gradačca, današnje stanje. Foto: N. Rabić


52 PROŠLOST

Geostrateški položaj Gradačačke gradine, •sa koje se može nadgledati cijela Posavina, između Bosne i Velike Tinje sve do Save, Njegov položaj u potpunosti odgovara for-•tifikacionim elementima srednjovjekovne Bosne,Uz istočnu padinu zidova, prema rijeci Gra-•dašnici, pronađena je srednjovjekovna ke-ramika iz 13. – 15. stoljeća,37

U današnjoj općini Gradačac utvrđena je •nekolicina srednjovjekovnih nekropola stećaka,Ime rijeke Gradašnice, koja protiče ispod zi-•dova starog grada, ukazuje na starinu same gradine. U velikom broju slučajeva hidroni-mi sežu u duboku starinu, kao npr. Bosna, Sava i dr.,

napokon nakon Latasove administrativne reorganizaci-je i ukinuta. Aličić, 1983., 27

37 Arheološki leksikon BiH, Tom II, 1988., 77 (natuknica B.Belića)

Sam naziv gradina je toponim koji neospor-•no seže iz srednjeg vijeka, a ujedno je i sta-roslavenska riječ,Mnoštvo toponima koji ukazuju na srednjo-•vjekovnu prošlost ovog kraja kao npr. Ma-đarski put, Mađarsko groblje, Greblje, Vuč-kovci, Vida, Kerep, Skugrić,38 crkvina i dr.,Narodna legenda koja govori o tri sestre •koje su istovremeno gradile Srebrenik, So-kol i Gradačac.39

38 Skugrić se spominje 1476. godine (Handžić, 1975., 109.)

39 Salih Jalimam, oslanjajući se na predanje koje je zabilje-žila Aiša Softić, “Usmene predaje Bošnjaka”, BKZ Pre-porod, Sarajevo 2002., str 450., donosi nešto drugačiju varijantu ove legende. Jalimam, 2004., 29. Onu srž koju treba izvući iz ove legende je poistovjećivanje Gradačca sa Sokolom i Srebrenikom za koje se još u pozno osman-sko doba znalo da su nekad bili srednjovjekovni, dok je Gradačac vjerovatno krajem 18. i početkom 19. vijeka izgubio taj atribut, zbog velike graditeljske djelatnosti

Osnova starog grada u Gradačcu (preuzeto iz Kamberović 1999.)

PROŠLOST 53


Razlozi zbog čega se o Gradačcu više govo-ri iz perspektive osmanskog perioda i zbog čega je uvijek prevladavala ta osmanska komponenta možda treba tražiti u tome što je poslije pada Bo-sne, pa sve do 17. vijeka na području Gradačca za-bilježena vrlo mala naseljenost. Njegovo podgra-đe je iz tipično bosanskog srednjovjekovnog vre-menom poprimilo orijentalni karakter, a gradina postepeno poprimala oblik osmanske vojne utvr-de, sa elementima bosanskog srednjovjekovnog fortifikacionog sistema. Uloga bivše srednjovje-kovne utvrde ponovo će dobiti na značenju nakon velikog poraza Osmanlija u Bečkom ratu (1683. – 1699.) i Karlovačkim mirom, 1699. go-dine, kada je granica nakon skoro dva stoljeća ponovo postala Sava.

U narodu i širim naučnim krugovima historija Gradač-ca počinje sa njegovim ka-petanima, što svakako tre-ba promijeniti. Grada-čački kapetani su uveliko pridoni-jeli razvoju gra-da i njihovo se djelovanje neos-porno može na-zvati “zlatnim dobom”40. Današ-nji Gradačac je po-primio svoj oblik u pe-riodu 18. – 19. vijeka, inten-zivnom graditeljskom djelat-nošću svojih kapetana, te je na taj način njegova srednjovjekovna komponenta vremenom iščezla. Dru-gi faktor je svakako vrijeme koje je nagri-zlo krhku srednjovjekovnu arhitekturu, a s druge strane i ljudski faktor kao npr. raznošenje monu-

njegovih kapetana te je na taj način potpuno izmijenio svoju vanjštinu, a možda je srednjovjekovna ostavština i ranije uništena. Gradačac je poprimio klasičan orijental-ni karakter sa elementima evropskog baroka. Vidi: Če-lić 1954., 167-173. Slično predanje o tri sestre koje su gradile Srebrenik, Soko i Gradačac pribilježio je Omer Hamzić (Soko, tvrđava slobode, Gračanički glasnik, br .11, Gračanica 2001., 86)

40 Vidi Čelić 1954., 67 - 74.

mentalnijih srednjovjekovnih ostavština (grad-skih zidina) i stećaka. U potrebi izgradnje infra-strukture, posebno su se masivniji komadi kori-stili u temeljima građevina te na taj način nestali sa površine. U novije vrijeme, u 20. stoljeću i ljud-ski nemar je igrao veliku ulogu u konačnom bri-sanju skoro sve srednjovjekovne zaostavštine.

Dosadašnji nalazi na području bliže okoline Gradačca su vrlo oskudni. Međutim, treba napo-menuti da u ovoj općini nisu vršena sistematska arheološka istraživanja i da slijedeći nabrojani nalazi ni u kom slučaju ne moraju biti preliminar-ni. Oni artefakti koji se odnose na srednji vijek su

nekropole stećaka, a evidentirani su i temelji jedne crkve, za koju se još

ništa pouzdano ne može reći.Crkvište na Ormani-

ci, Hrgovi Donji: na bre-žuljuku, u blizini oba-

le Male Tinje, prili-kom oranja nala-

zilo se na teme-lje građevine koju je Branko Belić okarakte-risao kao crkvu iz kasnog sred-njeg vijeka.

N e k r o p o l e stećaka evidenti-

rane su na slijedećim lokacijama: Ešči gro-

blje u Jelavče selu, Grob na Grabu u Tramošnici,

Kamenovi u Srnicama, Ka-menje u Gornjim Ledenicama,

Kužno Greblje u Donjim Hrgovima i Greblje u Gornjoj Međeđi, gdje se nalazi i jedini stećak s natpisom. Ove nekropole, iako u teškom stanju, ostavljene su na milost i nemilost vreme-nu i neupućenom stanovništvu.41

41 Autor nije uspio obići ove nekropole (izuzev ove posljed-nje u Međeđi Gornjoj), tako da se ne zna u kakvom su sta-nju poslije ovog posljednjeg rata. U narednom periodu bi trebalo obezbijediti sredstva, utvrditi stanje u kojem se nalaze i napraviti adekvatan plan njihove zaštite. Narod-na predanja o ovom stećku i druga potencijalna nalazišta istražit ćemo i objaviti u posebnom prilogu.


54 PROŠLOST

Općina Gradačac spada u red općina u koji-ma su evidentirane najsjevernije lokacije stećaka u Bosni i Hercegovini. Po dosadašnjim nalazima, u Gornjoj Međiđi nalazi se najsjeverniji stećak s natpisom koji bi trebalo da ima posebnu vrijed-nost i koji bi trebalo adekvatno zaštiti.42 Stoga ćemo o ovom stećku reći koju riječ više: nalazi se u Gornjoj Međeđi na lokalitetu Greblje, udaljen oko 11 km zračne linije od Gradačca. Orijentiran je u pravcu sjeverozapad – jugoistok, što je čest slučaj kod stećaka. Prepolovljen je napola, tako da je čitljiv samo drugi dio stećka.43 Za razliku od 1973. godine kada ga je Šefik Bešlagić posjetio, danas se nalazi u prilično teškom stanju. Uko-pan je oko 30 cm u zemlju, a natpis je teško čitljiv zbog debelog sloja mahovine koji ga je zahvatio. Mi ćemo ga ipak ovdje iznijeti na način kako ga je već Bešlagić pročitao:

. . . . (Ž) I DRAGOSLA(V) ‘V

. . . . INOV’ UNU(K)’ NA S(V)

. . . . (M)ENITI D(AB)IŽI

. . . . I POSTA(V). ŠE S

. . . . NOV’Po o onome što se može pročitati, “na steć-

ku se saopštava da tu leži neki Dragoslav, neči-ji unuk, na svojoj plemenitoj (zemlji) i da su mu spomenik (kam, bilig) podigli sinovi.”44

Pregledom srednjovjekovnih nekropola zavr-šit ćemo sa ovim kratkim izlaganjem o srednjo-vjekovnoj prošlosti Gradačca. Naša primarna mi-

42 Na područjima opština Orašje, Bosanski Šamac, Bo-sanski Brod, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bo-sanski Novi i Velika Kladuša do sada uopće nisu nađeni stećci, a područja opština Brčko. Modriča, Odžak i Der-venta – da navedemo samo one koje su blizu Gradačca – posjeduju u svemu 164 stećka, raspoređena na 14 mje-sta, od čega dvije trećine kod Odžaka i to u uspravnim oblicima za koje ne možemo tvrditi da su pravi stećci. U čitavoj Bosni i Hercegovini evidentirano je ukupno oko 60.000 stećaka, od čega samo 323 imaju natpis, što izno-si 0,55% od ukupnog broja ovih spomenika. Zbog toga stećak kod Gornje Međeđe predstavlja izvanredno vri-jedan primjerak. Bešlagić, 1975. , 27.

43 Kada je autor ovog članka posjetio ovaj stećak, čuo je od mještana (Hasana Omerovića i Rame Imširovića) brojna predanja o tome kada je prepolovljen, ko ga je prepolovio, šta se s njim dešavalo, o tome više u nekom narednom prilogu.

44 Bešlagić, 1975, 30.

sao bila je napraviti taj prvi korak u pokušaju siste-matskog istraživanja prošlosti ovog kraja. Iznijeli smo, također mnoge teze, zbog čega je važno na-praviti još koji korak, na putu rasvjetljavanja ovog perioda. Pored srednjeg vijeka, kompletni histo-rijski i prahistorijski period je ostao “terra inco-gnita” i pruža mnogo prostora za istraživanje.

LITERATURAALIČIĆ 1983.: Ahmed S. Aličić, “Uređe-1. nje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine”, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja XI, Sarajevo, 1983.ANĐELIĆ 1977.: Pavao Anđelić, “O 2. usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku”, Prilozi Institu-ta za istoriju u Sarajevu, XIII, 1977.ARH. LEX. BIH 1988.: Grupa autora, 3. “Arheološki leksikon Bosne i Hercegovi-ne”, Sarajevo, 1988.BABIĆ 2004.: Marko Babić, “Toliška 4. župa u prapovijesnom i antičkom razdo-blju” u: “Tolisa”, Zagreb, 2004.BASLER 1957.: Đuro Basler, “Stari grad 5. Srebrnik i problematika njegove konzer-vacije”, Naše Starine, IV, Sarajevo, 1957.BASLER 1972.; Đuro Basler, “Stari gra-6. dovi u Majevici i Trebovcu”, Članci i gra-đa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, IX, Tuzla, 1972.BEŠLAGIĆ 1975.: Šefik Bešlagić, “No-7. vopronađeni natpis na stećku u Gornjoj Međeđi kod Gradačca”, ČGT, XI, Tuzla, 1975.BLAGOJEVIĆ 1979.: Miloš Blagojević, 8. “Bosansko završje”, Zbornik filozofskog fakulteta, knjiga XIV-1, Beograd, 1979.BOJANOVSKI 1972.; Ivo Bojanovski, 9. “Dobor”, Naše Starine, XIII, Sarajevo, 1972.BOJANOVSKI 1978; Ivo Bojanovski, 10. “Einige Ergebnisse in der Erforschung Mittelalterlicher Burgen in Bosnien mit besonderer Beachtung der Transforma-tion der Burgen in Artilleriefestungen”, Balcanoslavica 7, Prilep, 1978.ČELIĆ 1954.: Džemal Čelić “Arhitektura 11. Gradačca i restauratorski zahvat na kuli

PROŠLOST 55


Husein-kapetana Gradaščevića”, Naše starine, II, Sarajevo, 1954.ĆIRKOVIĆ 1964.: Sima Ćirković, “Isto-12. rija srednjovjekovne bosanske države”, Beograd, 1964.ĆIRKOVIĆ 2004.: Sima Ćirković, “Srbi 13. u srednjem veku”, Beograd, 2004.HADŽIJAHIĆ 1960.: Muhamed Hadži-14. jahić i Teufik Imamović “Gradačac i oko-lina” nacrt za monografiju, Narodni uni-verzitet Gradačac, Gradačac, 1960.HAMZIĆ 2007.: Omer Hamzić, “Jedan 15. pogled na historiografsku literaturu o srednjovjekovnom gradu i staroj džamiji u Sokolu kod Gračanice”, Gračanički gla-snik 23, Gračanica, 2007.HAMZIĆ 2001.: Omer Hamzić, “Soko, 16. tvrđava slobode”, Gračanički glasnik 11, Gračanica, 2001.HANDŽIĆ 1975.: Adem Handžić, “Tu-17. zla i njena okolina”, Sarajevo, 1975.JALIMAM 2001.: Salih Jalimam, “Sred-18. njovjekovni grad Sokol (prilozi za studi-ju)”, Gračanički glasnik 11, Gračanica, 2001.JALIMAM 2004.: Salih Jalimam, “Sred-19. njovjekovna historija Srebrenika”, Biljeg Srebrenika II, Srebrenik, 2004.JUKIĆ-BOŠNJAK 1852.: Ivan Frano Ju-20. kić (Slavoljub Bošnjak), “Zemljopis i po-viestnica Bosne”, Zagreb, 1851.KAMBEROVIĆ 1999.: Husnija Kam-21. berović, “Kula Husein-kapetana Grada-ščevića / vrijednost i stanje poslije rata 1992./95.”, Sarajevo, 1999.KLAIĆ N. 1994.: N. Klaić, “Srednjo-22. vjekovna Bosna – politički položaj bo-sanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.)”, Zagreb, 1994.KLAIĆ V. 1882.: Vjekoslav Klaić, “Po-23. viest Bosne do propasti kraljevstva”, Za-greb, 1882.

KREŠEVLJAKOVIĆ 1953.: Hamdija 24. Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, Naše starine I, Sarajevo, 1953.NILEVIĆ 2003.: Boris Nilević, “Srebre-25. nik u srednjem vijeku (na historijskoj sce-ni)”, Biljeg Srebrenika I, Srebrenik, 2003.PEROJEVIĆ 1942.: Marko Perojević, 26. “Ban Stjepan II. Kotromanić” u: “Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine”, I, Sarajevo, Napredak, 1942.SOFTIĆ 2002.: Aiša Softić, “Usmene 27. predaje Bošnjaka”, izd. BKZ Preporod, Sarajevo, 2002.ŠABANOVIĆ 1982.: Hazim Šabanović, 28. “Bosanski pašaluk”, Sarajevo, 1982.ŠAKOVIĆ 2001.: Edin Šaković, “Oblik i 29. arhitektura starog grada Sokola”, Grača-nički glasnik 11, Gračanica, 2001.THALLOCZY 1914.: Ludwig von 30. Thallóczy, “Studien zur Geschichte Bo-sniens und Serbiens im Mitellalter”, Mün-chen-Leipzig, 1914.TRUHELKA 1904.: Ćiro Truhelka, 31. “Naši gradovi.”, Sarajevo, 1904.TRUHELKA 1909.: Ćiro Truhelka, “Foj-32. nička kronika”, GZM XXI, Sarajevo, 1909.VEGO 1957.: Marko Vego, ”Naselja sred-33. njovjekovne bosanske države”, Sarajevo, 1957.ZADRO 2004.: Dejan Zadro, ”Franje-34. vačka crkva i samostan sv. Nikole u sred-njovjekovnim Milima (Arnautovići kod Visokog) - kritički osvrt na dosadašnja arheološko-povijesna istraživanja”, Prilo-zi Instituta za istoriju u Sarajevu, 33, Sa-rajevo, 2004.ŽIVKOVIĆ 1984.: Pavo Živković, “Uso-35. ra i Soli – poprište značajnih historijskih događaja u XIV i XV stoljeću”, ČGT br. XV, Tuzla, 1984.

56 PROŠLOST

Prva organizacija KPJ u Gračanici i njeno antifašističko djelovanje u toku Drugog svjetskog rata...

Dugo vremena poslije Drugog svjet-skog rata postojanje i djelovanje partij-ske ćelije u Gračanici nije se ni spomi-

njalo. Ni danas nemamo relevantne i na činjeni-cama zasnovane ocjene o realnoj političkoj sna-zi i uticaju komunista i socijalista u Gračanici, te njihovim stvarnim učincima na lokalnoj politič-koj sceni između dva svjetska rata i u toku samog rata. O prvoj partijskoj ćeliji u Gračanici mišlje-nja su bila podijeljena: od potpunog minimizira-nja i negiranja njenog postojanja, pa do pretjeri-vanja i glorifikacije uloge i zasluga njenih člano-va, ali i onih koji su bili u njihovoj blizini. Zva-nična ocjena o tome se nije saopštavala iz više ra-zloga, čak ni poslije kampanje prikupljanja izjava i sjećanja iz NOB-a i revolucije, od 1965. do 1970. godine. Pri tome je deblji kraj izvlačila historija kao nauka da bi što bolje prolazila aktuelna poli-tika i ideologija. U slučaju Gračanice, bilo je i ne-kih lokalnih specifičnosti. Memoarska knjiga To-dora Vujasinovića, prvog komandanta ustaničkih

snaga na Ozrenu, pod naslovom „Ozrenski parti-zanski odred“, pojavila se 1952. godine, kao prva publikacija te vrste u Bosni i Hercegovini. Kako se njen autor i u ratu i poslije rata nalazio na viso-kim državno-partijskim funkcijama, knjiga je do-živjela veliku popularnost, pa je štampana u još dva izdanja. Čitala se i tumačila kao jedina isti-na o ratu na ovom prostoru. Služila je kao glav-ni dokaz revolucionarne, komunističke prošlosti Ozrena i tako „zaklonila“ (prikrila) njegovu ulo-gu u četničkom pokretu tokom Drugog svjetskog rata, iako to možda ni sam autor knjige nije želio. Preuveličavanje partizanstva i zamagljivanje čet-ništva na Ozrenu odvijalo se paralelno sa preuve-ličavanjem ustaštva u Gračanici i njenoj okolini. Tako se stvarala svijest o partizanskim zasluga-ma Ozrena i ustaškoj krivici Gračanice. Negativ-ne reperkusije u društveno-ekonomskom razvoju Gračanice, bile su posljedica tih stereotipa.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u organizaciji vladajućeg Saveza komuni-

Prva organizacija KPJ u Gračanici i njeno

antifašističko djelovanje u toku Drugog svjetskog rata - od osnivanja, u proljeće 1941.,

do raspuštanja, u jesen 1944. godine

Omer Hamzić

PROŠLOST 57


sta, počelo se sa intenzivnijim prikupljanjem sje-ćanja preživjelih sudionika revolucionarnog po-kreta. Iako su se u tim sjećanjima i dalje potenci-ranje „svijetle revolucionarne tradicije slobodar-skog Ozrena“, u lokalnom političkom ambijentu, počelo se slobodnije govoriti i o prvoj ćeliji KPJ u Gračanici i njenoj ulozi tokom Drugog svjet-skog rata, o antifašističkoj orijentaciji većeg broja uglednih Gračanlija, mnogim partizanskim sim-patizerima među intelektualcima, o mladim lju-dima koji su iz čistih ideala stupili u partizanske redove… U tim memoarskim tekstovima vidlji-va su nastojanja da se Gračanica na izvjestan na-čin rehabilituje, ako ne i u potpunosti amnesti-ra zbog svoje navodne ustaške prošlosti u kojoj i do današnjeg dana dominira lik ustaškog viteza Ibrahima Pjanića iz sela Sokola kod Gračanice.

Pokazalo se da preuveličavanje ili glorifiko-vanje antifašističke borbe, predvođene komuni-stima nije doprinosilo razumijevanju tih proce-sa isto onoliko koliko i potpuno negiranje uloge komunista u toj borbi kako na lokalnom, tako i na širem planu. Naglašena glorifikacija takozva-nih revolucionarnih zasluga, poslužit će kao ar-gument više onim snagama koje će se pojaviti na političkoj sceni poslije 1990. godine u njihovom osporavanju ili potpunom negiranju bilo kakve antifašističke oslobodilačke borbe ili bilo kakvog lijevog političkog pokreta na ovim prostorima. Zato se ovoj temi mora pristupati sa puno opreza, s kritičkim promišljanjem, zaključcima i sudovi-ma koji će se zasnivati isključivo na provjerenim i provjerljivim činjenicama i objektivnim historij-skim dokazima. Memoarska građa, koja se u do-broj mjeri pojavljuje kao jedini izvor pri rasvjet-ljavanju ovih pitanja, mora se podvrći ozbiljnoj kritici, a sudovi i zaključci očistiti od bilo kakvih primjesa, pa i lokalnih povijesnih i drugih subjek-tivnih opterećenja, pa i glorifikacija i mitova.

Polazeći od raspoložive historijske građe i do sada objavljene historiografske literature, te gore spomenutih načela i specifičnih odnosa u poli-tičkom životu Gračanice pred Drugi svjetski rat i tokom samog rata, u ovom radu pokušat ćemo rasvijetliti takozvanu lijevu političku opciju (rad-nički pokret) u političkom miljeu Gračanice, pro-cijeniti njenu relevantnu snagu i krajnje domete u periodu između dva svjetska rata, njen stvarni

doprinos antifašističkoj borbi tokom rata, te ko-načan slom, odnosno poraz nakon neposrednog suočenja sa narastajućom proustaškom politič-kom stihijom, polovinom 1944. godine.

1. Počeci komunističke djelatnosti u Gračanici

1.1. Prvi oblici organizovanja i uloga Mitra Trifunovića – Uče

Politička i stranačka podijeljenost kao rezul-tat različitog gledanja na slo žene društveno-eko-nomske probleme i naslijeđeni nacionalni i soci-jalni antago nizmi karakterišu ukupne političke odnose u Bosni i Hercegovini u periodu između dva svjetska rata. Politička opredijeljenost građa-na zavisila je od njihove nacionalne i konfesional-ne pripadnosti. Na toj osnovi bile su organizova-ne sve građanske političke stranke i njihove koa-licije, izuzev komunističke i socijalističke, koje su se prvenstveno zalagale za socijalnu pravdu i pre-ferirale interese radničke klase.

Oživljavanje socijalističke, odnosno komuni-

Mitar Trifunović Učo


58 PROŠLOST

stičke stranke i početak njene aktivnosti, nakon Prvog svjetskog rata u Tuzli i njenoj okolini vezu-je se za ime Mitra Trifunovića Uče, koji se počet-kom aprila 1919. godine vratio iz zarobljeništva i odmah aktivirao u Glavnom radničkom save-zu i Socijaldemokratskoj stranki Bo sne i Herce-govine u Sarajevu. Učestvovao je na Osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije Jugosla-vije (komunista) i izabran u Centralno partijsko vijeće. Po povratku sa Kongresa, organizovao je radničke skupštine u više gradova Bosne i Herce-govine.1 Prema nekim sjećanjima, prvi sastanak u Gračanici održao je u avgustu ili septembru 1919. godine. Sastanku je prisustvovalo 15 radni-ka, koji su pripadali Socijaldemokrat skoj stranci Bosne i Hercegovine. Među njima spominju se: Hamdija Prohić, Stan ko Maksimović, Alija Ke-njar, Savo Petrović, Salih Truta, Risto Jovanović, Sreto Popović i Đoko Jovanović. Neki se sjećaju da su na tom sastanku izabrali Đoku Jovanovića, opančarskog radnika, za predsjednika, a Stanka Maksimovića za sekre tara gračaničke mjesne or-ganizacije Socijalističke radničke partije Jugo-slavije (komunista). Oni su formirali sindikalno udruženje radnika zanatlija i redovno održava li kontakte s Mjesnim odborom Socijalističke rad-ničke partije Jugoslavije (komunista) i Među-strukovnim odborom sindi kata u Tuzli. Mitar Trifunović navodi da je u to vrijeme u Gračanici bilo 60 zanatlija, 30 šegrta i 8 trgovačkih pomoć-nika. Zanatlijski i trgovački pomoćnici radili su najmanje 11 do 13 sati dnevno i živjeli u siromaš-tvu i bijedi.2 U čuvenom štrajku željezničara, kra-jem aprila 1920. godine, učestvovali su i željezni-čari koji su radili na pruzi Gračanica – Karanovac i Doboj - Tuzla. Među njima spominju se Ham-dija Prohić, Stanko Maksimović i Boško Lukić iz Gračanice. Zbog učešća u štrajku, neki od njih su hapšeni i zatvarani.

Na Vukovarskom kongresu (Drugi kongres SRPJ (k), održan od 20—24. juna 1920. godine), dolazi do definitivnog razilaženja između komu-

1 Rafael Brčić, Rad organizacija KPJ u Tuzli 1919. i 1920. godine i Husinska buna. Tuzla u radničkom pokretu i re-voluciji, knjiga l, „Univerzal", Tuzla, 1979, str. 142—151

2 Grupa autora, Sa nepoznatih stranica, Trgovinski i ugo-stiteljski radnici Bosne i hercegovine u borbi za svoja pra-va. "Zadrugar", Sarajevo, 1964., 29

nističkog i takozvanog centrumaškog, reformi-stičkog krila, koje se izdvojilo i stvorilo Socijali-stičku partiju, na čelu sa Živkom Topalovićem. Soci jalistička radnička partija Jugoslavije (ko-munista) promijenila je ime i postala Komuni-stička partija Jugoslavije, usvojila novi Program i Statut Partije. Vukovarskom kongresu prisustvo-vala je i dosta brojna delegacija tuzlanske partij-ske organizacije, koja je imala 616 članova i preko 2000 sindikalno organizovanih članova.3 Mitar Trifunović Učo je poslije kongresa, na kojem je izabran u Centralno partijsko vijeće, držao pre-davanja u Doboju, Derventi, Brčkom, Bijeljini, Zenici i drugim mjestima.4 Tadašnji čla novi par-tijske organizacije u Gračanici sjećaju se da im je Učo govorio o frakcionaškom djelovanju Živka Topalovića, koji se baš na Vukovarskom kongre-su razišao sa Partijom, što znači da je Učo poslije

3 U to vrijeme u Bosni i Hercegovini bilo je 6.936 člano-va KPJ u 24 mjesne organizacije.

4 Rafael Brčić, n.d, str. 153—155

Hamdo Prohić sa suprugom

PROŠLOST 59


kongresa sigurno dolazio i u Gračanicu.5

1.2. Komunisti i socijalisti na izborima za Ustavotvornu skupštinu: rezultati u Gračanici

U jesen 1920. godine počela je predizborna kampanja za izbore poslanika u Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, koji su održani 28. 11. 1920. godine. Komunistička lista u Tuzlanskom okrugu bila je na šestom mjestu, sa 3.685 osvo-jenih glasova. To je bilo dovoljno da Mitar Trifu-nović Učo uđe u Ustavotvornu skupštinu6 sa još tri izabrana poslanička kandidata KPJ iz Bosne i Hercegovine.

Izborni rezultati komunista i socijalista po-kazuju da te stranke nisu bile ozbiljan faktor na globalnoj političkoj sceni, pa ni u Gračanici. Ko-munistička lista Mitra Trifunovića dobila je sve-ga 54 glasa, od čega u Gračanici 31. Socijaldemo-krati su prošli nešto bolje, osvojivši 56 glasova, od čega u selu Sladna 15 i Srpska Grapska 7, u Grača-nici svega 4. Socijalisti su imali više glasova u selu nego u gradu, dok su komunisti preko polovine svojih glasova osvojili u gradu. Distribucija gla-sova, koje su osvojile ostale političke stranke bila je približna nacionalnoj strukturi stanovnika sre-za. Političke stranke sa muslimanskim nacional-nim predznakom (JMO i druge) osvojile su 4.039 glasova ili 59,66% biračkog tijela. Političke stran-ke sa srpskim nacionalnim predznakom (Radika-li, Zemljoradnici i dr.) osvojile su 2.584 glasa ili 38,17% biračkog tijela. Socijalisti i komunisti za-jedno osvojili su ukupno 110 glasova, što je svega 1,62% biračkog tijela. To je pokazatelj njihovog stvarnog političkog uticaja u Gračanici, ali bo-lje rezultate nisu imali ni na drugim područjima. Zov naciona bio je prejak za slabašnu i frakcijski podijeljenu lijevu političku opciju (na komuniste i socijaldemokrate). To će biti glavna karakteri-stika kako globalne, tako i lokalne političke scene u čitavom periodu između dva svjetska rata.

Čuveni štrajk željezničara, u kojem su hapše-ni i neki radnički aktivisti iz Gračanice i okoline, te štrajk rudara, koji je izbio 21. decembra 1921. godine i za nekoliko dana ugušen u krvi kao Hu-

5 Izjava Stanka Maksimovića i Hamdije Prohića, Zavičaj-na zbirka Gračanica

6 Rafael Brčić, n.d., str. 156.

sinska buna, posljednje su velike akcije radničke klase Bosne i Hercegovine u periodu između dva svjetska rata. U noći između 29. i 30. 12. 1920. objavljena je Obznana, a potom i Zakon o zaštiti države, po kojem se robijom do 20 godina kažnja-vala svaka usmena i pisana komunistička djelat-nost. Komunistički poslanici su lišeni političkog mandata, a mnogi dospjeli u zatvor.7 U Gračanici su hapšeni Stanko Maksimović, Simo Tešić, Ibra-him Širbegović i Stevo Jovanović.

Iako ga je policija stalno držala na oku, Mitar Trifunović Učo je i dalje obilazio teren, trudeći se da poveže oslabljene partijske organizacije. Iz-među ostalih mjesta, u februaru 1921. godine s tim je ciljem dolazio i u Gračanicu.8

1.3. Radničko-seljački blok na parlamentarnim izborima 1927. godine: rezultati u Gračanici

Iako je, nakon zabrane, pokušavala da svoje djelovanje nastavi kroz nezavisne sindikate i u ile-gali, KPJ je uslijed represije režima i unutrašnjih slabosti bila potpuno gurnuta na marginu politič-kog života u zemlji.9 O tome govore rezultati par-lamentarnih izbora, 1927. godine, na kojima su komunistički kandidati istupali na listama Rad-ničko-seljačkog saveza i Radničko-seljačkog blo-ka. Kao nosilac te liste na Tuzlanskom okrugu, Mitar Tri funović Učo je ovoga puta dobio svega 514 glasova10, što je gotovo 7 puta manje u odnosu na izbore za Ustavotvornu skupštinu, 1920. godi-ne. Na gračaničkom srezu prošao je još lošije - do-bio je svega 7 glasova ili 0,1% od ukupnog broja

7 Isto, str. 4448 Ibrahim Karabegović, Revolucionarna djelatnost Mi-

tra Trifunovića Uče od 1919. do 1941. g.. Tuzla u rad-ničkom pokretu i revoluciji, knjiga l, „Univerzal", Tuzla, 1979., str. 287—288; Uglješa Danilović, Sjećanja, knji-ga 2 (Na partijskom radu u Bosni i Hercegovini), Vojno-izdavački i novinski centar Beograd, NIŠRO „Oslobo-đenje", Sarajevo, „Svjetlost", Sara jevo, 1986, str. 43—45

9 U drugoj polovini 1921. i početkom 1922. godine osnova na je organizacija Nezavisnih sindikata, koja je bila pod uticajem komunista, a 18. januara 1922. formi-ran je i Međusavezni sindikalni odbor za Bosnu i Herce-govinu. Delegate za ovu konferenciju birale su mjesne organizacije Ne zavisnih sindikata. Izgleda da su, prema izjavi Stanka Maksimovića i Steve Jovanovića, (Zavičaj-na zbirka Gračanica), takvi izbori održani i u Gračanici.

10 Isto, str. 57


60 PROŠLOST

glasalih (u Gračanici 2, Gornjim Osječanima 2 i po jedan glas u Grapskoj, Doborovcima i Skipov-cu). Socijaldemokrati su na ovim izborima prošli nešto bolje u odnosu na komuniste. Nosilac so-cijalističke liste Hamza Grošić osvojio je 40 gla-sova ili 0,5% od ukupnog broja glasalih.11 To su pokazatelji totalne marginalizacije lijeve politič-ke opcije, čiji nosioci nisu imali gotovo nikakvog uticaja, kako na široj, tako i na lokalnoj političkoj sceni.

Poslije zavođenja šestojanuarske diktature (6. januara 1929. godine, kralj Aleksandar je ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Vladu i Skupštinu i zaveo monarhističku diktaturu), zabranjen je rad svim političkim strankama, a naročito su na uda-ru bili komunisti, sindikalni aktivisti i drugi lije-vo orijentirani pojedinci. Ionako malobrojni, ko-munistički aktivisti teško su se snalazili u uslovi-ma „ilegale“ i že stokog terora vlasti.

Nakon prvog vala, kada je diktatura izgubila nešto na svojoj oštrini, nekoliko mladih komuni-sta iz Tuzle uspjelo se povezati sa partijskom cen-tralom u Beču i pristupiti obnovi partijske djelat-

11 Omer Hamzić, Političke prilike u Gračanici i njenoj oko-lini u periodu između dva svjetska rata, Magistarski rad odbranjen na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2005. godi-ne, prilog 18 (rukopis)

nosti.12 Prvo su uspostavili kontakte sa sindikal-no organizovanim radnicima i komunistima su-sjednih mjesta: Brčkog, Doboja i Gračanice. Tom su linijom u Gračanicu dolazili partijski aktivisti Leonard Banker, Milan Gavrić i Osman Mukić. Posebno se isticao sindikalni aktivista Osman Mukić, obućar, član KPJ iz Tuzle, koji se tokom 1931. i 1932. godine redovno sastajao s nekoliko radnika u Gračanici, među kojima su bili Hasib Ejubović, obućarski radnik, Suljo Bešlagić i Simo Tešić.

Međutim, opće stanje u KPJ nije pogodovalo za ozbiljniji preokret na terenu.

1.4. Obnavljanje organizacija KPJ u BiH i njihov uticaj u Gračanici

Nakon dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ, 1937. godine, počinje proces konsolidacije KPJ u zemlji, prevazilaženje frakcionaštva, obnavljanje pokrajinskih organizacija i rukovodstava. U je-sen 1937. godine vraćaju se istaknuti aktivisti sa zadatkom da obnove rad parijske organizacije u Bosni i Hercegovini. U julu 1938. godine sazivaju

12 Među njima su se isticali mladi radnici Ivan Marković (Irac), Pašaga Mandžić, Leonard Banker, braća Lebenič-ki, student Milan Gavrić i dr. (Uglješa Danilović, Sjeća-nja, knj. 2. Beograd, Sarajevo 1986.,104)

Grupa gračaničkih omladinaca na izletu u Sokolu ispod Gradine, 1937.

PROŠLOST 61


Četvrtu pokrajinsku konferenciju KPJ za Bosnu i Hercegovinu u Mostaru, koja bira partijsko ruko-vodstvo i otvara novu etapu svog političkog dje-lovanja.13 Peta pokrajinska konferencija, održana krajem jula 1940. godine u Sarajevu, jasno je po-tvrdila novu orijentaciju partije za stvaranje šireg fronta saveza radnika i seljaka i donijela odluku da pokrene list „Glas Saveza radnika i seljaka” kao perio dičnu publikaciju.

Krajem juna 1939. godine u Bosni i Hercego-vini je djelovalo 170 članova KPJ. U vrijeme Pete pokrajinske konferencije, jula 1940, bilo ih je 196 (izuzev Livna koje je bilo u nadležnosti CK KP Hrvatske), u oktobru 1940. godine 240, a u apri-lu 1941. godine u 59 mjesta Bosne i Hercegovine 830 članova KPJ, od kojih 178 u selima.14 Prema tome, poslije Pete partijske konferencije KPJ za Bosnu i Hercegovinu, a pogotovo poslije Pete ze-maljske konferencije KPJ, održane oktobra 1940. godine u Zagrebu, broj članova KPJ u Bosni i Hercegovini povećao se za četiri puta.

Uz pomoć komunista, prvenstveno studenata Beogradskog univerziteta, koji su bili protagoni-sti novog shvatanja mjesta i uloge Partije u naro-du i pod uticajem komunista iz Bosne i Hercego-vine koji su izdržali kazne robije, u Bosni i Her-cegovini se ubrzano stvaraju mjesne, a kasnije i oblasne organizacije KPJ i SKOJ-a.15 Na područ-ju sjeveroistočne Bosne djelovali su: Cvijetin Mi-jatović, Boriša Kovačević, Uglješa Danilović, To-dor Vujasinović i Rato Dugonjić. Održavali su veze sa „svojim ljudima“ u većim sreskim mjesti-ma kao što su Maglaj, Doboj, Gračanica, Brčko i Bijeljina i sa aktivistima u nekim manjim naselji-ma, među ostalim, u Loparama, Bosanskom Pe-trovom Selu i Šekovićima. U maju 1940. godine oni su organizovali konferenciju u Slavinovići-ma kod Tuzle, kojoj je iz Gračanice prisustvovao Velo Šuput.

13 Uglješa Danilović, nav. djelo,145-165 14 Izvještaj o organizacionom i partijskom radu KPJ za

Bosnu i Hercegovinu, referat Cvijetina Mijatovića na osnivačkom kongresu KP BiH. Osnivački kongres Ko-munističke partije Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1950. 120; Uglješa Danilović, nav. djelo, 208 - 211

15 Zdravko Antonić, Ustanak u istočnoj i centralnoj Bosni 1941. godine, Vojnoizdavački za vod, Beograd, 1973, str. 38—39

Na ozrenskoj strani Gračaničkog sreza, dje-lovao je Todor Vujasinović, koji je, kao iskusan partijski kadar, početkom 1938. godine prešao iz Han Pijeska u Bo sansko Petrovo Selo, na Ozre-nu, gdje se zaposlio u šumskom preduzeću „Ja-drina”. Radio je na sindikalnom organizovanju grupe radnika Pilane, u kojoj se bili Milovan Ga-jić, Đoka Šešlak, Marko Blagojević, Mićan Pejić i Uroš Vurdelja.

To njegovo djelovanje nije moglo ostati neza-paženo od strane režima. U jednom izvještaju o kretanju komunista i širenju komunističke akci-je, koji je poslat iz Gračanice 1. 11. 1938. godine piše: „Čast mi je izvestiti Bansku upravu da u toku prošla dva meseca - juli i avgust o.g. - nije zapaže-na nikakva komunistička akcija na teritoriju pove-renog mi sreza, samo jedna osoba: Todor Vujasino-vić, sin Markov, koji se doselio iz Tuzle i zaposlio se kao blagajnik kod šumskog preduzeća „ Jadrina” u Bos. P. Selu nad kojim se vodi nadzor od strane ovog sreza”16

Vodeću ulogu na političkoj sceni Bosne i Herce-govine, sve do rata, imali su sljedbenici Mehmeda Spahe, odnosno JRZ (srpsko-muslimanske vlada-juće koalicije), koju je u Gračanici predvodio mla-di advokat dr. Hamid Hadžiefendić. Tokom 1939. i 1940. godine, među Muslimanima Bosne i Herce-govine sve više pristalica imala je Muslimanska or-ganizacija HSS Hakije Hadžića, čiji je glavni pro-tagonista u Gračanici bio Ibrahim ef. Mehinagić, predsjednik Vakufsko-mearifskog povjerenstva i jedan od najučenijih alima u redovima musliman-ske uleme na ovom prostoru. Njemu će se nešto ka-snije pridružiti i dugogodišnji gradonačelnik Gra-čanice Hifzaga Hifzefendić, iako je na tu dužnost biran kao kandidat JRZ. To je izazvalo još oštrije konfrontacije i sve dublje političke podjele u gra-čaničkoj čaršiji. Kao reakcija na te podjele, u Kul-turno-prosvjetnom društvu „Narodna biblioteka“ sve masovnije se okupljaju protivnici vladajuće, u osnovi prosrpske JRZ, koji nisu mogli prihvatiti ni sve jače prohrvatske opcije Muslimanske organi-zacije HSS. To su mahom bili mlađi ljudi koji su se vraćali sa školovanja i iz većih gradova donosi-li nove svježe ideje i politička iskustva, pokreta-

16 Regionalni muzej Doboj, inv. br. 1000, Izvještaj Sreskog načelstva Gračanica, Kraljevskoj banskoj upravi Banja Luka, od 1. 11. 1938.


62 PROŠLOST

li razne aktivnosti kao što su tribine i predavanja, opismenjavanje i povezivanje sa selom, skuplja nje napredne i druge literature itd. U toj grupi isticali su se Kemal Prohić, Ahmet Šiljić, Zdravko i Boro Pavlović, Adem Osmanbegović, Hamdija Tihić, Hajrija Kamarić, Vojin Hadžistević, nešto kasnije Velo Šuput i Vasko Pajić, te veterinar Hasan Ma-glajlija17 i učitelj u Doborovcima Midhat Muratbe-gović. Na tribinama koje je organizovala Bibliote-ka često su se pojavljivali mladi, lijevo orijentisa-ni ljudi iz drugih gradova: Safet Krupić, profesor iz Bihaća, Enver Redžić, tada student, Hasan Brkić i dr.18 Kako je poslije sporazuma Cvetković – Ma-ček podjela Bosne i Hercegovine bila sve izvjesni-ja, oni su se sve jače zalagali za autonomiju Bosne i Hercegovine u budućem preustroju Kraljevine Jugoslavije.

Kao refleksija previranja i sukoba na jugoslo-venskoj ljevici, godinu-dvije pred rat, u Gračani-ci su se izdiferencirale, uslovno rečeno, dvije po-litičke grupacije. Prvu su činili sindikalni i sko-jevski aktivisti, pretežno radnici, nesvršeni đaci i studenti, kao jezgro buduće skojevske i partijske organizacije, koju je predvodio Velo Šuput, a dru-gu ugledni intelektualci i viđeniji građani liberal-nijih shvatanja, koji su pomagali pokret, ali mu iz raznih razloga formalno nisu pripadali.

Pored različitih gledanja na aktuelne društve-ne probleme, spomenuti antagonizmi u manjim gradovima i čaršijama bili su posljedica različitog

17 Hasan Maglajlija je došao na službu u Gračanicu u pro-ljeće 1939. godine. Kao lijevo orijentisani intelektualac, sa idejama koje je „pokupio“ na fakultetu u Zagrebu, po-čeo se družiti sa svojim istomišljenicima u Gračanici, pretežno mlađim školovanim ljudima, među kojima su prema njegovom sjećanju bili: Ahmet Šiljić, zvani kadi-ja, svršeni đak šerijatske sudačke škole i Adem Osma-nbegović, diplomirani pravnik, studenti, braća Zdravko i Boro Pavlović, student prava Velo Šuput, srednjoško-lac Kemal Prohić, službenik u sreskoj kancelariji Slobo-dan Sofrenić i obućarski radnik Mustafa Ustavdić. „Ovi omladinci su se isticali svojom jasnom političkom ori-jentacijom za KPJ, a najaktivniji među njima bio je Velo Šuput, Kemal Prohić i Mustafa Ustavdić, koji su poslije postali jezgro partijske organizacije.“ (Hasan Maglajlija, Neki podaci o političkom radu za KPJ u NOB u Grača-nici od 1939. – 1945. godine, rukopis (bez oznake godi-ne), Zavičajna zbirka Gračanica)

18 Zdravko Pavlović, Izjava, Zavičajna zbirka Gračanica

društvenog položaja njihovih pripadnika. Iako su i jedni i drugi imali važnu ulogu u tom pokretu, oni nisu imali isti društveni položaj, pa su i njiho-vi praktični učinci bili različiti. Drugačiji ugled u Gračanici imali su svršeni pravnici Ahmet Šiljić i Zdravko Pavlović, na primjer, od sindikalnih akti-vista, obućarskih radnika Džemala Šuše i Musta-fe Ustavdića ili mlađih đaka i studenata, radikal-nijih shvatanja. Sa iskustvima koje je stekao kao pripadnik ljevičarskih studentskih organizacija u Beogradu, Velo Šuput je kritikovao pasivnost i ponašanje spomenutih lokalnih intelektualaca, za koje je znao da su simpatizeri pokreta, ali nisu bili od akcije, kako je govorio, povazdan su igra-li karte, ništa nisu radili, nerado su prihvatali za-datke itd. U toj grupi bili su: Ahmet Šiljić Kadija, Hasan Maglajlija, Midhat Muratbegović, Zdrav-ko Pavlović i još neki. U nastojanju da ih aktivira, Šuput je tražio uputstvo od Cvijetina Mijatovića kako da postupi prema njima u konkretnim situa-cijama. Kako nije imao razumijevanja za njihovu pretjeranu građansku komociju, te je intelektual-ce Šuput tretirao kao salonske komuniste, prema kojima treba imati izvjesnu distancu, jer ne mogu služiti kao primjer drugim. Radilo se o svojevr-snom sektašenju, koje će obilježiti ponašanje ko-munista i svih onih koji su se smatrali komunisti-ma na ovom prostoru, kako tokom rata, tako i u poslijeratnim političkim i kadrovskim prestroja-vanjima na ovom prostoru.

Ipak, zahvaljujući društvenom ugledu i politič-kom djelovanju upravo tih intelektualaca i uopće ljudi naprednih pogleda i shvatanja, mnogi gra-đani Gračanice zauzeli su antifašistički stav ne-posredno pred napad Njemačke na Jugoslaviju.19

19 Toj grupi pripadali su: dr. Avdo Prohić, općinski ljekar, dr. Stevo Jokanović, advokat, Ljubo Hinić, trgovac, Sa-lim-hafiz Alić, Hamdija Prohić, željezničar, Viktor Kol-man i njegova supruga Helena, Isidor Papo, trgovac, Muradif Džinić, geometar, Ante Zidarić, uči telj rodom iz Istre, Cvjetka Počuča, domaćica, Milena Milosavlje-vić, činovnica, Rifataga Mehinagić, posjednik, Sulejman Bešlagić, hotelijer, Nikola Savić Brada, gostioničar, Mi-tar Sofrenić, sveštenik, Salih Tihić, trgovac, nadzornik za puteve, Ivan Domišljanović iz Gračanice, te Dejan Vuja-sinović i Đuro Vukeljić iz Boljanića, Salih Čekić i Muha-med Huskanović iz Doborovaca, Husein Mujić u Ora-hovici i Husein Ćurić u Lukavici. (Esad Tihić, Omer Hamzić, Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Gra-

PROŠLOST 63


2. Organizacija KPJ u Gračanici – od osnivanja do raspuštanja2.1. Osnivanje prve partijske ćelije

Kao što je rečeno o formiranju i djelovanju prve partijske ćelije dugo se ćutalo u Gračanici. Razloga za to bilo je više. U oficijelnim partijskim krugovima smatralo se da ta organizacija nije po-ložila ispit u toku rata. Njeni ključni članovi „za-glavili“ su kao informbirovci poslije rata. Zato ima nesaglasnosti, ne samo o okolnostima, već i o datumu formiranja te parijske ćelije. Netačni po-daci upisni su čak i na spomen-ploču Prvoj partij-skoj ćeliji u Gračanici. Razlike se mogu uočiti i u izjavama sudionika tih događaja, čak i u izjavama iste osobe koja ih je davala u različitim vremeni-ma. Njihovim poređenjem, pošto drugih historij-skih podataka nema, moguće je samo djelomično rasvijetliti taj događaj i o njemu donijeti odgova-rajuće historijske sudove.

Prema jednom partijskom upitniku, kojeg je popunjavao poslije rata, Velo Šuput je primljen u KPJ u februaru 1940. godine u Tuzli. Nakon toga počinje njegovo intenzivnije djelovanje u Gra-čanici. Najviše se družio sa članovima Kultur-no-prosvjetnog društva „Narodna biblioteka“ i sa nekim sindikalno organizovanim radnicima u Gračanici. Partijsko rukovodstvo u Tuzli od nje-ga je očekivalo da što prije stvori partijsko jezgro. Već sredinom ljeta 1940. godine to jezgro bilo je na okupu. U njemu su prednjačili: Kemal Prohić, Mustafa Ustavdić, Dže mal Šuša i Ahmet Durić.

U nekim svojim pisanim izjavama Velo Šuput tvrdi da je prva partijska ćelija u Gračanici for-mirana u martu 1941. godine na sastanku koji je održan u kući Mustafe Ustavdića i da je formira-nje izvršio Cvijetin Mijatović, tada zvani Cviko. U istom materijalu navodi se da je prvi sastanak partijske organizacije održan početkom marta na Lipi (Podgaj), poviše kuće Dimitrije Jovano-vića u kojoj je Šuput tada stanovao. Prema ovom svjedočenju, prvi članovi prve partijske ćelije bili su: Velo Šuput, sekretar, Mustafa Ustavdić i Ke-mal Prohić, članovi, Džemal Šuša i Ahemt Du-rić kandidati. Za prijem u partiju pripremali su se: Midhat Muratbegović, Ahmet Šiljić zv. Kadi-

čanica 1988. 107)

ja, njegova sestra Hajrija, Soja Pajić, Hasib Ejubo-vić Slavić, Zdravko Pavlović i Adem Alić. Nakon izbijanja rata, partijskoj organizaciji stavili su se na raspolaganje Fadil Šabić (službenik u kotar-skoj upravi) i Adem Osmanbegović kao kotar-ski predstojnik.20 Međutim, u nekim svojim ka-snije datim izjavama Velo Šuput tvrdi da je par-tijska ćelija u Gračanici formirana nešto ranije, u proljeće 1940. godine: „Ja sam primljen u partiju 15. 2. 1940. Ubrzo poslije toga formirana je prva trojka: ja sekretar, Kemal i Mustafa i dva kandida-ta: Ahmet Durić i Džemal Šuša. Tada smo imali ova zaduženja: Kemal radi s omladinom, Mustafa radi sa radnicima. Formiramo Sindikat zanatsko industrijskih radnika…“21

U svom sjećanju Kemal Prohić navodi da je partijska organizacija u Gračanici formirana je 6. 3. 1941. godine u kući Mustafe Ustavdića.22 Nje-govo je mišljenje da je Velo Šuput pogriješio što i ostale kandidate nije pozvao na taj osnivački sa-stanak - Ahmeta Durića, Adema Alića i Džemala

20 Velo Šuput, izjava kod autora21 Magnetogram razgovora sa Velom Šuputom, sekre-

tarom prve partijske ćelije u Gračanici, vođen 23. 12. 1985. godine u prostorijama Republičkog odbora SUB-NOR-a u Sarajevu; razgovor vodili Omer Hamzić i Esad Tihić, autori monografije Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji.

22 Kemal Prohić, izjava kod autora (data u Sarajevu, 16. 3. 1962.)

Spomenik Prvoj partijskoj ćeliji u Gračanici (lokalitet Podgaj)


64 PROŠLOST

Šušu23 - insistirajući da svi prethodno prođu kroz takozvani kandidatski staž.24

I Mustafa Ustavdić, kao treći član prve partij-ske ćelije u Gračanici, u svom memoarskom za-pisu iz 1984., ističe 6. mart 1941. kao datum nje-nog formiranja.25 Ali u svojim ranijim izjavama, on o tome ima još dvije verzije: u jednom upitni-ku, koji je popunjavao prije 1948. godine („Obra-zac upitnika za kadrove“), on navodi da je član KPJ postao 10. 7. 1940. godine u partijskoj orga-nizaciji u Gračanici, da ga je u KPJ primio Veli-mir Šuput sekretar partijske organizacije, te da je prošao kandidatski staž u trajanju od 21 dana.26 U drugoj svojoj izjavi, koja je vjerovatno pisana ne-što kasnije, tvrdi da je partijska ćelija formirana u njegovoj kući, koncem maja 1940. godine, na-

23 Kemal Prohić, Magnetogram razgovora sa gru-pom članova i kandidata KPJ i članova SKOJ-a koji su djelovali u Gračanici neposredno prije rata i u prvoj ratnoj godini na temu „Djelovanje na-predne omladine, SKOJ-a, sindikata i KPJ u Gra-čanici neposredno pred rat i u prvoj ratnoj godini“ koji je održan 22. 11. 1985. godine u Gračanici u organizaciji Komisije za istoriju Opštinskog komi-teta Saveza komunista Gračanica, Rukopis kod au-tora (u nastavku: magnetogram)

24 Izjava Vele Šuputa u Zavičajnoj zbirci Gračanica 25 Mustafa Ustavdić, Neka sjećanja iz revolucionarnog pre-

dratnog i ratnog perioda u Gračanici, memoarski zapisi, (materijal dovršen 15. 6. 1984), Zavičajna zbirka Grača-nica.

26 Arhiv TK II a 44/1

vodeći ista imena, koja navo-di i u svojim prethodno datim izjavama.27

Većina sudionika tih doga-đaja se sjeća da je tokom 1940. godine Cvijetin Mijatović do-lazio u Gračanicu s ciljem da pripremi teren za formiranje partijske ćelije. To je i potvr-dio u jednoj svojoj kratkoj izja-vi, koju je potpisao 4. 7. 1957. godine u Beogradu: „Izjava kojom potvrđujem da je 1941. godine u Gračanici, NR Bo-sna i Hercegovina, postojala i djelovala partijska ćelija od tri

člana sastava: Velimir Šuput, sekretar, Ustavdić Mustafa i Prohić Kemal. To mi je lično poznato jer sam kao član Oblasnog komiteta KPJ za Tu-zlu prisustvovao na nekoliko sastanaka ove ćelije u Gračanici, na kojima sam upoznao gore navede-ne drugove. Druga Velimira Šuputa sam pozna-vao još ranije i početkom 1940. godine primio ga u članstvo KPJ. Imena drugova koji su bili kandi-dovani, ne sećam se, ali mislim da se može vero-vati izjavama gore pomenutih drugova.“28

I u Izvještaju Sreskog komiteta KPJ za Gračani-cu, koji je upućen Pokrajinskom komitetu KPJ za BiH, 20. 9. 1948. godine (Izvještaj u vezi naše par-tijske organizacije prije rata, uz rat i poslije rata), navodi se da je 6. marta 1941. godine Cvijetin Mi-jatović Majo formirao partijsku ćeliju od 3 člana.29

Nakon formiranja partijske ćelije, Šuput je in-tenzivirao svoje kontakte sa Cvijetinom Mijato-vićem, Mjesnim i Obla snim komitetom KPJ u Tuzli. Prisustvovao je na nekoliko savjetovanja i sastanaka koje je organizovalo Oblasno i Mje-sno rukovodstvo KPJ u Tuzli. Između ostalih, u ime Gračanice, kao što je rečeno, bio je na sko-jevskom savjetovanju u Slavinovićima i na savje-tovanju komunista tuzlanske oblasti u Bistarcu 30/31. marta 1941. godine, na kojem je učestvo-vao i član CK KPJ Krsto Popivoda.

Bez obzira na određene nesaglasnosti, pa i kontroverze, postojanje partijske organizacije u

27 Arhiv TK 7352/828 Fotokopija Izjave Cvijetina Mijatovića, kod autora29 Erhiv TK 7325/1-7

Kuća u kojoj je prije Drugog svjetskog rata stanovao Velo Šuput

PROŠLOST 65


Gračanici prije izbijanja Drugog svjetsko rata ne može se dovoditi u pitanje. To će potvrditi i do-gađaji koji će uslijediti poslije izbijanja i tokom rata.30

2.2. Period pasivizacije i rasula partijske ćelije (organizacije)

Invaziju fašističkih trupa na Jugoslaviju, ka-

30 Datum formiranja partijske ćelije u Gračanici tre-ba ipak prihvatiti sa izvjesnom rezervom. O tome nisu sačuvani nikakvi pisani tragovi, a ni memo-arska građa na to pitanje ne daje pouzdane odgo-vore. Na spomen-ploči Prvoj partijskoj ćeliji, koji je podigao Odbor za proslavu 40. godišnjice KPJ Gračanica ispod šume Gaj, na mjestu zvanom Lipa, pogrešno je napisano da je na tom mjestu jula 1941. godine osnovana prva organizacija KPJ za Gračanicu. Nije jasno kako je došlo do greške u datumu. I u svojim sjećanjima sudionici tih doga-đaja iznose različite podatke.U pismenoj izjavi Ke-mala Prohića, tvrdi se da je prvu ćeliju KPJ u Gra-čanici trebalo formirati u decembru 1940. godine, ali je Cvijetin Mijatović bio spriječen da izvrši taj zadatak. (Izjava Kemala Prohića u Zavičajnoj zbir-ci Gračanica ) Kao prvi sekretar te partijske ćelije, Velo Šuput je tvrdio da je njeno formiranje obavio u proljeće 1940. godine. Ta je tvrdnja, vjerovatno prenesena i u neke hronologije radničkog pokre-ta: da je u junu 1940. godine formirana organiza-cija KPJ u Gračanici i da je bila povezana sa Obla-snim komitetom KPJ u Tuzli. Autori su se pozvali na memoarsku građu koja se čuva u Arhivu i In-stitutu za istoriju u Sarajevu. (Hronologija radnič-kog pokreta Biti, „Svjetlost", Sarajevo, 1971, str. 588; Hronologija radničkog pokreta i SKJ 1919. - 1979., Beograd, 1980, str. 286) U materijalima za Osnivački kongres KP BiH nalazi se najprecizniji datum formiranja prve partijske ćelije u Gračanici: 6. 3. 1941. godine. Vezuje se za ime Cvijetina Mi-jatovića Maje, koji je tada "partijski pokrivao" šire područje tuzlanske regije. (Arhiv CKSK BiH, dok. 46/4028, kutija 63/261) I sam Cvijetin Mijatović Majo u svojim pismenim izjavama tvrdio je da or-ganizacija KPJ u Gračanici nije mogla biti osnova-na prije ljeta 1940. godine, do kada se on nalazio na odsluženju vojnog roka. (Izjava Cvijetina Mi-jatovića u Zavičajnoj zbirci Gračanica)

pitulaciju kraljevske vojske i proglašenje Neza-visne Države Hrvatske, članovi partijske i sko-jevske organizacije u Gračanici dočekali su kod svojih kuća. Na sam dan napada Njemačke na So-vjetski savez, 22. juna 1941. godine, došlo je do masovnih hapšenja članova partije i Skoja u mno-gim mjestima Bosne i Hercegovine. Tom je pri-likom pohapšeno više skojevaca u Tuzli i Lukav-cu, a provaljeni su i skojevski aktivi u Karanovcu i Gračanici. Uhapšeno je i sprovedeno u tuzlanski zatvor nekoliko omladinaca iz Karanovca i Gra-čanice, među kojima je bio i član KPJ Kemal Pro-hić. Nekoliko dana kasnije, uhapšen je i sekre-tar partijske ćelije u Gračanici Velo Šuput, koji je dospio u tuzlanski zatvor 2. 7. 1941. godine. One se putem partijske veze u Tuzli uspio izvući, prvo u bolnicu, a odatle za Srbiju, dok se Kemal Prohić duže zadržao u zatvoru.

U toku jula 1941. godine pojačava se ustaš-ka represija u Gračanici. Na udaru su bile ugled-ne srpske i jevrejske porodice i njihova imovina.

Zaslugom Adema Osmanbegovića, koji je bio na

Velo Šuput


66 PROŠLOST

dužnosti kotarskog predstojnika, spašeno je do-sta srpskih porodica od sigurnog uništenja. Kako u jednom svom memoarskom zapisu ističe Mid-hat Muratbegović, otimao ih je praktično iz ruku ustaša, „branio ih i, normalno, nije ih uspio sve odbraniti. Nije uspio ostvariti kontakt sa Velom Šuputom, koji prije svog uhapšenja, nije želio da zna ni za koga, a pogotovo za kotarskog predstoj-nika.“ Adem Osmanbegović je i otišao sa te duž-nosti zato što nije mogao ništa više tu učiniti. U tako pogoršanoj situaciji, mjesto njega dolazi Fra-njo Šajkaš. U Gračanici je nastupilo vrijeme pljač-kanja srpskih i jevrejskih porodica, vrijeme ucje-na, deportacija…31

Nakon hapšenja Kemala Prohića i Vele Šupu-ta, od članova KPJ u Gračanici je ostao samo Mu-stafa Ustavdić s nekoliko kandidata i omladina-ca iz radničkog aktiva, koji su se smatrali člano-vima Skoja. (Ahmet Durić, Džemal Suman, Dže-vad Rešidbegović, Ibro Đogić). U strahu da i njih „neće ščepati za vrat“, oni su se bili gotovo potpu-no pasivizirali.32 Ni Velo Šuput, kojeg su posjeći-vali dok je ležao u tuzlanskoj bolnici, nije ih mo-gao uputiti kako da postupaju i šta da rade. Prije svog definitivnog odlaska za Srbiju, on je, po jed-noj verziji, dužnost sekretara prenio na Mustafu Ustavdića,33 koji to nije nikada kasnije potvrdio. Jedno je ipak sigurno: partijska veza koju je pre-nio Ustavdiću nikada nije profunkcionisala.

Veliko je pitanje da li je rukovodstvo ustanka na Ozrenu moglo i da je htjelo uspostaviti vezu sa Gračanicom. Kad su Ozrenci upali u Grača-nicu, 23/24. 8. 1941. godine, Mustafa Ustavdić je, po vlastitom priznanju, pokušao doći u kon-takt sa Todorom Vujasinovićem, ali je malo falilo da ga tokom ispitivanja ubiju („Šta će tebi Tošo, Tošo nije tu…“).34 U nekim svojim spisima Todor Vujasinović, tvrdi da je pozivao Velu Šuputa na Ozren, ali on se nije odazvao. U svojoj memoar-skoj knjizi o ustanku spominje samo Ahmeta Ši-ljića i Salih-bega Čekića, na koje se jedino mogao osloniti u Gračanici. On vjerovatno nije ni znao za aktiviste koji su se poslije hapšenja Vele Šupu-

31 Midhat Muratbegović, Magnetogram…32 Mustafa Ustavdić, Magnetogram…¸ Midhat Muratbe-

gović, Magnetogram…33 Ahmet Durić, Magnetogram34 Mustafa Ustavdić, Magnetogram…

ta i Kemala Prohića potpuno pasivizirali. Musta-fa Ustavdić je u svim svojim kasnijim izjavama tvrdio da Velo Šuput nije bio za to da se Gračan-lije uključuju u ustanak na Ozrenu. Njegova di-rektiva je bila da svi nekompromitovani omladin-ci ostanu u Gračanici, da će tu biti od veće koristi, čak da se uključuju i u ustaške i domobranske for-macije i da tamo djeluju.35 Vjerovatno se procje-njivalo da bi bilo riskantno u prvoj fazi ustanka masovnije uključivati Muslimane u ustaničke re-dove u kojima je već tada vladala ustanička stihija i veliki upliv četnika.

Bez obzira na kontradiktorne izjave i viđenja sudionika tih događaja (od pasivizacije članova i kandidata KPJ do totalnog rasula)36, jedno je si-gurno: hapšenjem dvojice ključnih članova, par-tijska organizacija u Gračanici pretrpjela je te-žak udarac, od kojeg će se teško kasnije oporaviti. Prebacujući dio krivice i na svog partijskog sekre-tara, Ustavdić je bio mišljenja da “nije bila baš to-lika preša da se Velo povlači u Srbiju.“ Ali pri do-nošenju konačnih sudova o tome, mora se imati u vidu činjenica da je u to vrijeme bilo malo prosto-ra za neko ozbiljnije političko djelovanje između ustaničke četničke stihije na Ozrenu i ustaške re-presije u Gračanici.

Od polovine 1942. godine (kada ustaške vla-sti uspostavljaju trajno primirje sa ozrenskim čet-nicima) do polovine 1943. godine, kada u dolinu Spreče, na Ozren i Trebavu izbijaju krupne parti-zanske snage (nakon prodora sa Sutjeske), u Gra-čanici i njenom širem okruženju vladao je goto-vo potpuni mir, živjelo se sasvim normalno, rat je bio negdje daleko.

2.3. Kontroverze oko obnavljanja partijske organizacije

Na osnovu raspoloživih historijskih izvora i memoarskih zapisa teško je utvrditi kada i kako je, nakon višemjesečne pasivizacije i rasula, došlo do ponovnog aktiviranja pojedinih članova i do obnavljanja partijske organizacije u Gračanici. Većina aktera tih događaja obnavljanje partijske ćelije vezuje za dolazak kontroverznog Žarka An-tića sa Ozrena i Emila Zubanovića iz Makarske, u

35 Mustafa Ustavdić, Magnetogram…36 Mustafa Ustavdić, Magnetogram…

PROŠLOST 67


avgustu ili septembru 1942. godine.37 Po dolasku u Gračanicu, Žarko Antić se zaposlio u obućar-skoj radnji Hasiba Ejubovića, dok je Emil Zuba-nović došao u Kotarski ured, „po potrebi službe“ kao financ. Po vlastitoj priči, Antić je, kao šumar u Kakmužu, bio blizak sa Todorom Vujasinovi-ćem, koji mu je, nakon četničkog puča i progo-

37 O Žarku Antiću nema puno podataka ni u memoar-skoj građi, niti u drugim historijskim izvorima. Nikada se nije moglo provjeriti da li je došao sa Ozrena u Gra-čanicu po nalogu Todora Vujasinovića, komunističkog vođe Ozrenskog ustanka. U svojoj knjizi „Ozrenski par-tizanski odred“, Vujasinović donosi dokument (pismo) iz kojeg se vidi da je Antić još u septembru 1941. godi-ne prenosio naređenja majora Jezdimira Dangića, čet-ničkog komandanta za istočnu Bosnu, da na Ozrenu „ne čine ništa protiv vlasti dok im ne stigne od njega pomoć . Ništa nije pomoglo naše uvjeravanje da mi imamo ko-mandu u Boljaniću koju moramo slušati i nikoga dru-gog.“ (Todor Vujasinović, Ozrenski partizanski odred, Sarajevo 1979., 97). O pročetničkom djelovanju Žarka Antića na Ozrenu u sitoj knjizi Vujasinović piše: „Mada u prvom času beznačajna, na teritoriji Odreda počela se osjećati propaganda seoskih gazda i četnički raspolože-nih elemenata. Nju je naročito podgrijavala neka Dangi-ćeva poruka koju su, poslije svoga povratka sa Han Pije-ska, donijeli Žarko Antić i Stevo Rikić, ljudi koji su prvih dana, uplašeni pucnjavom, pobjegli iz svog kraja i zau-stavili se tek u Han Pijesku. Oni su pričali kako Dangić poručuje da treba štedjeti srpske živote i ne udarati na Nijemce – jer nam oni nisu neprijatelji – nego samo na Muslimane i ustaše. Antić je ubrzo uvidio svoju grešku i nastojao da nam pomogne. (Todor Vujasinović, Ozren-ski partizanski odred, Sarajevo 1979., 128). U svojoj izjavi od 25. 8. 1986. godine, na pitanje ovog autora, da li je Žarko Antić sa Ozrena došao po nekom zadatku kao član partije, Asim Osmanbegović je kratko odgovorio: „On to samo priča. On je meni uvijek bio sumnjiv. On je radio sa Slavićem. Nisu ti ljudi bili organizovani. Obe-zbjeđivali su sebi opstanak i na jednoj i na drugog stra-ni. Žarko je imao daleko više mogućnosti da radi. Nije postojala partijska organizacija krajem 1942. i u početku 1943.“ (Asim Osmanbegović, Izjava kod autora). Činje-nica, da je pod misterioznim okolnostima pobjegao (po jednoj izjavi, nakon što je presjekao rešetke) iz zatvora u koji su ga Nijemci zatvorili istog dana kada su zatvorili i Adema Alića, koji je ubrzo strijeljan, otvara pitanje nje-gove stvarne pozicije u Gračanici, na koje se vjerovatno nikada neće moći odgovoriti. Prema jednoj izjavi, on se nakon bjegstva našao u 18. hrvatskoj brigadi. Međutim, u Monografiji te brigade njegovo ime se ne navodi ni u kakvom kontekstu.

na komunista sa Ozrena, naložio da se prebaci u Gračanicu i poveže sa članovima partije i Skoja, „u vezi sa oživljavanjem rada partijske organiza-cije“. Sa sobom je, navodno, donio i neki materijal i pečat Ozrenskog partizanskog odreda. Emil Zu-banović je već bio član KPJ, vičan ilegalnom radu i spreman da se angažuje u Gračanici. Izgleda da se uspio brzo povezati sa Žarkom Antićem i dru-gim antifašistima u Gračanici koji su radili na ob-navljanju partijske ćelije. Kada su se stekli uslo-vi, došao je „neki drug iz Tuzle u vezi sa oživlja-vanjem rada partijske organizacije“ i u Emilovom stanu (stan Zore Žirovčić) održao sastanak, na kojem je, kako tvrdi Mustafa Ustavdić, „obnov-ljena partijska organizacija, a Emil (je) određen za sekretara.“38

Bez obzira što je sve to nemoguće provjeriti, poređenjem nekih izjava, može se zaključiti da je tek poslije dolaska Žarka Antića i Emila Zu-banovića uslijedilo formiranje ilegalnih aktiva NOP-a u Gračanici i to po partijskim direktiva-ma iz Tuzle. Direktive je prenosio student Halid Čokić, koji je došao na službu u Kotarski ured u Gračanici, negdje u avgustu 1942. godine. On je jedno vrijeme držao vezu između Mustafe Vilovi-ća, partijskog rukovodioca u Tuzli i Hasana Ma-glajlije, kojeg je Vilović jedino poznavao u Gra-čanici. Iako nije potpuno jasno kakva je u sve-mu tome bila uloga veterinara Hasana Maglajlije, prema njegovom sjećanju, prvo je došlo do formi-ranja centralnog aktiva NOP-a (narodnooslobo-dilačkog pokreta) u kojem su, osim njega, djelo-vali Halid Čokić, Žarko Antić i učiteljica Ljubi-ca Antunović, a najbliži suradnik bio im je Fadil Šabić, u čijoj su se kancelariji i održavali sastanci tog aktiva… Ljubica je dobila zadatak da formira aktive među ženama i ženskom omladinom, Žar-ko među zanatlijama, a poslije među intelektual-cima. Hasan Maglajlija je formirao i rukovodio aktivom u gračaničkoj legiji. U tom aktivu bili su: Adem Osmanbegović, Sejdo Đulić, Vehid Begić, Nino Laznik i Adem Alić. Bilo je pokušaja da se formira i aktiv željezničara u kojem je najaktiv-niji bio otpravnik vozova Džemal Midžić, rodom

38 Mustafa Ustavdić, Neka sjećanja iz revolucionarnog pre-dratnog i ratnog perioda u Gračanici, memoarski zapisi, (materijal dovršen 15. 6. 1984), Zavičajna zbirka Grača-nica.


68 PROŠLOST

iz Tuzle… Žarko Antić je okupljao intelektualce koji su zazirali da rade organizovano, ali su rado izvršavali propagandne zadatke koji su im povje-ravani. U tom aktivu isticali su se sudija Osman Fazlić i Husein Lokmić, te kotarski predstojnik Safet Branković i Mustafa Kamarić, advokat.39 U aktivu zanatlija, osim Hasiba Ejubovića, isticali su se Muhamed Sokolović, Hivzo Halilbegović, Sakib Džinić i drugi.

I Hasib Ejubović u svojoj izjavi navodi da je Žarko Antić došao u Gračanicu krajem 1942. go-dine i da je odmah pristupio formiranju aktiva NOP-a, u kojem su bili: Žarko Antić, Hasib Eju-bović, Muhamed Sokolovoć, a kasnije i Emil Zu-

39 Hasan Maglajlija, Neki podaci o političkom radu za KPJ u NOB u Gračanici od 1939. – 1945. godine, rukopis (bez oznake godine), Zavičajna zbirka Gračanica (na-pomena: u svojim zapisima Hasan Maglajlija nigdje izri-čito ne navodi da je on bio osnivač ili rukovodilac cen-tralnog aktiva NOP-a u Gračanici iako bi se to moglo zaključiti na osnovu činjenice da je on jedini bio u to vri-jeme na direktnoj vezi sa Mustafom Vilovićem, rukovo-diocem partijske organizacije u Tuzli, koji je opet bio na vezi sa Omerom Gluhićem, prvim saradnikom Muha-medage Hadžiefendića u zapovjedništvu DOMDO pu-kovnije u Tuzli.)

banović. Po toj izjavi, u januaru ili februaru 1943. godine u partiju su primljeni: Hasib Ejubović, Muhamed Sokolović i Emil Zubanović.40 Prema Ejuboviću, prvi partijski rukovodilac bio je Žar-ko Antić, sve do njegovog hapšenja (zajedno sa Ademom Alićem) i bjegstva u partizane, krajem decembra 1943. godine. Izgleda da je tek nakon tih događaja, Emil Zubanovi postao partijski se-kretar u Gračanici.

Početkom 1944. godine gračanički antifaši-sti i aktivisti NOP-a dobivaju pojačanje. Sa ne-kim vojvođanskim jedinicama na ovo područje vraća se iz Srbije Velo Šuput, prvi sekretar orga-nizacije KPJ u Gračanici. Njemu nije bilo teško da pronađe Žarka Antića, koji se, nakon bjegstva iz zatvora, skrivao u okolini Gračanice. Sredinom 1944. godine, u partiju je primljen i Fehim Muja-čić, koji je, početkom te godine, doselio s porodi-com iz Doborovaca u Gračanicu.41

Ni iz jedne od spomenute tri izjave ne može-

40 Emil Zubanović je postao član KPJ znatno ranije, u svom rodnom mjestu Brela kod Makarske. Ova činje-nica umanjuje vjerodostojnost izjave Hasiba Ejubovića Slavića.

41 Fehim Mujačić, izjava data autoru 16. 2. 1987. godine u Sarajevu

Mustafa Ustavdić, prvi slijeva

PROŠLOST 69


mo zaključiti kako je došlo do ponovnog formi-ranja partijske organizacije u Gračanici. Ustav-dić ne zna ko je iz Tuzle dolazio „po tom zadat-ku“, Hasan Maglajlija spominje Halida Čokića, koji mu je bio veza sa partijskim rukovodstvom Tuzle i nedvosmisleno tvrdi da članova partije u to doba nije bilo u Gračanici. Hasib Ejubović je u svojoj izjavi napisao da je partijska organizacija formirana prije marta 1943. godine, da je Žarko Antić bio prvi partijski rukovodilac, potom Emil Zubanović,42 Fehim Mujačić, takođe, smatra da je Žarko Antić bio neki partijski rukovodilac pri-je Emila Zubanovića,43 Osman Fazlić se sjeća da je tokom ljeta 1943. godine formirao aktiv inte-lektualaca po nalogu Žarka Antića.44

Međutim, uloga Žarka Antića, u ilegalnom partijskom radu u Gračanici i oko Gračanice od kraja 1942. godine, kada je doselio sa Ozrena, do kraja 1943. godine, kada je uhapšen, zajedno sa Ademom Alićem i Asimom Osmanbegovićem, a zatim pod misterioznim okolnostima pobje-gao iz zatvora, da bi se kasnije našao u redovima 18. hrvatske brigade, neće nikada do kraja biti razjašnjena.45

Ni iz partijskih dokumenata tog doba nije mo-guće preciznije utvrditi kako je došlo do ponov-nog formiranja partijske organizacije u Gračani-ci. Može se pretpostaviti da to ima veze sa djelo-vanjem Vladimira Perića Valtera u Tuzli u svoj-stvu instruktora Pokrajinskog komiteta KP za Bosnu i Hercegovinu od novembra 1942. do kra-

42 Hasib Ejubović, izjava kod autora, Komisija za istoriju OK SK Gračanica, 1963.

43 Fehim Mujačić, izjava data autoru 16. 2. 1987. godine u Sarajevu

44 Osman Fazlić, izjava kod autora, Komisija za istoriju OK SK Gračanica, 1963.

45 U izjavi Fadila Šabića (data Komisiji za istoriju Opštin-skog komiteta SK Gračanica 1963.), u vezi sa hapšenjem Adema Alića privlači pažnju sljedeći detalj: „Pri upada-nju naših jedinica u Gračanicu, sastanci Partije i vojnih rukovodilaca održavani su mahom u mojoj kući. Tako se rad odvijao sve do decembra 1943. godine, kada sam trebao biti uhapšen od Nijemaca i Čerkeza, koji su me poveli sa nekim gestapovcem i doveli me do bolnice, ali nas je stigao Nino Laznik, koji je govorio njemački i spa-sio me, jer je intervenisao kod njihove komande. Adema Alića su iste noći uhvatili i izjutra strijeljali, a Žarka Anti-ća uhapsili, koji je iste noći pobjegao iz zatvora.

ja juna 1943. godine. Radom partijske i skojevske organizacije u Tuzli rukovodio je Mjesni komitet KPJ za Tuzlu, koji će u proljeće 1943. godine pre-rasti u Sreski komitet za široko područje djelova-nja: od Zvornika do Gračanice. Za sekretara tog Sreskog komiteta Valter Perić je postavio Musta-fu Vilovića, koji je do tada rukovodio partijskom organizacijom u Tuzli.46 Da u gračaničkoj mje-snoj bojni DOMDO pukovnije, Kotarskom ure-du i sudu samoinicijativno djeluje jedna grupa antifašistički raspoloženih intelektualaca, Val-ter Perić je doznao od Mustafe Vilovića i Omera Gluhića, koji je u to vrijeme bio „drugi čovjek“ u Zapovjedništvu DOMDO pukovnije Muhame-dage Hadžiefendića u Tuzli. Kontakte sa pojedin-cima iz te gračaničke grupe Vilović je, kao što je rečeno, jedno vrijeme održavao preko Halida Čo-kića, koji je radio u kotarskoj oblasti u Gračani-ci i često službeno putovao na relaciji Gračanica - Tuzla. Druga veza funkcionisala je preko Omera Gluhića koji je, kao visoki vojni dužnosnik u za-povjedništvu DOMDO pukovnije bio povezan sa partijskim jezgrom u Tuzli. On je kontinuira-no dobijao podatke od svojih podčinjenih oficira o situaciji u mnogim mjestima, pa i u Gračanici. Sa simpatizerima NOP-a u Gračanici kontaktirao je preko Adema Alića i Sejde Đulića, zapovjedni-ka gračaničke bojne DOMDO pukovnije. Izgle-da da je to bila direktna linija Vladimira Perića Valtera, koji će, se nešto kasnije sastati sa nekim aktivistima u Gračanici i prenoćiti kod Sejde Đu-lića, na svom putu iz Tuzle za Sarajevo.47

Druga antifašistička skupina u Gračanici ve-zuje se za ime Žarka Antića i obućarsku radnju Hasiba Ejubovića Slavića. U toj radnji okupljali su se mlađi ljudi iz takozvane radničke strukture, protivnici ustaške politike i fašizma, među koji-ma su se isticali Džemal Šuša, Dževad Rešidbe-gović, Ibrahim Đogić i dr. Njima će se nešto ka-snije pridružiti i Emil Zubanović, koji je kao član KPJ, upravo u tom krugu počeo samoinicijativno stvarati partijsko jezgro, povezivati protivnike fa-šizma i u kasnijoj fazi organizovati aktive simpa-

46 Jusuf Arnautović, Iz partijske aktivnosti u okupiranoj Tuzli, Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, knj. 2, Tu-zla 1984., 770

47 Esad Tihić, Omer Hamzić, Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Gračanica 1988., 225


70 PROŠLOST

tizera i saradnika NOP-a. Iako o radu tih aktiva, a pogotovo o njihovom broju i sastavu nema po-uzdanih podataka, ipak se sigurnošću može tvr-diti da su oni postojali prije ponovnog osnivanja partijske ćelije u Gračanici. Izgleda da ih je bilo više i da ih je povezivao jedan centralni partijski aktiv.48 Jedinu sigurnu potvrdu za to nalazimo u pismu koje je Vladimir Perić Valter uputio 16. 6. 1943. godine Pokrajinskom komitetu KPJ za Bo-snu i Hercegovinu: „Rukovodstvo u Gračanici je za sada na jednom partijskom aktivu koji povezu-je 7 aktiva (6 u samom gradu i 1 na selu). Ova for-ma sada nije najbolja, ali ćemo kasnije rad bolje učvrstiti i formirati jer će on sigurno izbaciti do-brih i sposobnih ljudi. Preko Gračanice povezu-jemo 1 aktiv u Gradačcu. Izgleda da pored njega ima još nekih grupa naših simpatizera, ali mi još nije stigao izvještaj o pravom stanju.“49 Sudeći po kasnijim događajima, najaktivniji su bili oni koji su djelovali u gračaničkoj bojni DOMDO pukov-


49 Citat iz knjige: Esad Tihić, Omer Hamzić, Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Gračanica 1988., 206 (RIA Tuzla 30/2)

nije, Kotarskom predstojništvu i sudu. Nije slu-čajno što je baš iz tog kruga, 10. 5. 1943. godine, otišla u partizane prva grupa uglednih Gračanli-ja: Adem Osmanbegović, Vehid Begić, Ahmet Ši-ljić i Hasan Maglajlija.

Po dolasku jakih partizanskih jedinica na šire područje Ozrena i Trebave (nakon Sutjeske) u ljeto 1943. godine, povećao se broj mlađih ljudi koji su željeli da se uključe u partizanske jedinice. Prva grupa odlazi u partizane krajem avgusta (u 1. majevičku partizansku), druga krajem septem-bra (u Drugu krajišku), treća u oktobru 1943. (u 16. muslimansku) itd.

Prema izvještaju sekretara PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu Rodoljuba Čolakovića od 18. 8. 1943. godine, na širem području Trebave u tom periodu bilo je 20 članova KPJ i dva kandidata: u Gračanici i Gradačcu po pet, u Modriči tri, a na Trebavi dvije partijske organizacije sa sedam čla-nova KPJ i dva kandidata. Nije bilo moguće usta-noviti kako je Rodoljub Čolaković dobio podatak da u Gračanici djeluje pet članova KPJ. Šest dana kasnije, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za istoč-nu Bosnu Hasan Brkić, u svom izvještaju konsta-tuje da se na području Trebave razvilo nekoliko organizacija koje djeluju u vrlo teškim uslovima, ali uopće ne navodi brojno stanje tih organizaci-ja, već piše o njihovoj osposobljenosti za djelova-nje. U svom pismu od 27. 8. 1943. godine, Pašaga Mandžić, kao član Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, izvještava iz Srebrenika da je formirao Partijsko povjereništvo za Trebavu, Opštinski komitet u Modriči i Srebreniku i Mje-sni komitet u Gradačcu. Ni u ovom izvještaju ne spominje se partijska organizacija u Gračanici.50

Zato nismo ni mogli pouzdano utvrditi kakve su bile okolnosti, koji su bili akteri i kada je, za-pravo formirana ratna partijska ćelija u Gračani-ci. Osim činjenice da je postojala (jer da nije po-stojala ne bi bila ni raspuštena), sve drugo ostaje u sferi pretpostavki i nagađanja. Ne znamo da li je njeno formiranje uopće formalizovano, da li je to učinio neko sa strane ili je Emil Zubanović, koji je postao član KPJ prije dolaska u Gračanicu, samo-inicijativno primio nove članove i formirao par-


Vladimir Perić Valter

PROŠLOST 71


tijsku ćeliju? Moguće su dvije pretpostavke: prva, da su članovi te partijske ćelije bili, ustvari, oni koji su 10. maja 1943. godine izašli iz Gračanice u partizane, a zatim, po zadatku Oblasnog komi-teta, bili raspoređeni na partijsko-politički rad u okolini Gračanice i druga, da su to oni aktivisti koji su se okupljali oko Emila Zubanovića i čini-li takozvani centralni aktiv: Žarko Antić, Adem Alić, Mustafa Ustavdić i Dušanka Jovanović. Ni za jednu od ove dvije pretpostavke nema pouzda-nih izvora. Jedino se sa sigurnošću može tvrditi da je partijska organizacija u to vrijeme postojala i da je njen sekretar sve do raspuštanja bio Emil Zubanović.

2.4. Pregovori sa Ibrahimom Pjanićem – uzrok raspuštanje partijske organizacije

Od kraja januara do početka marta 1944. go-dine na prostoru Posavine, Trebave i oko Gra-čanice vode se žestoke borbe između njemačko-domobranskih i ustaško-zelenokadrovskih sna-ga i jakih partizanskih brigada iz 16. i 17. divizije NOVJ. U tom periodu dijelovi 2. i 3. vojvođan-ske partizanske brigade žestoko su napadali po-ložaje oko Sokola, koje je uspješno branio Ibra-him Pjanić sa svojom satnijom. Tokom februara u dva navrata probijali su i linije odbrane Grača-nice. Za vrijeme tih partizanskih ofanzivnih dej-stava, došlo je do daljeg urušavanja i raslojavanja legijskih i zelenokadrovskih snaga u okolini Gra-čanice i Gradačca. Dok se jedan dio zelenokadro-vaca uključivao (ili je mobilisan) u partizanske jedinice (16. muslimanska ili 18. hrvatska briga-da, Posavski ili Tuzlanski partizanski odred), ve-ćina se krila oko svojih kuća bez ikakve volje da ratuje na nekim daljim ratištima. Pokušavajući da izbjegnu mobilizaciju u operativne ustaško-domobranske jedinice, mnogi su pristupali Ibra-himu Pjaniću, koji je, za razliku od drugih, uspio sačuvati na okupu svoju zelenokadrovsku satniju od rasula. I dok je popularnost Ibrahima Pjani-ća kao vođe odbrane, ne samo Sokola već i Gra-čanice, naglo rasla, u gračaničkoj čaršiji počinje tiha borba za njegovu naklonost i konačno opre-djeljenje. Oni koji su bili pod uticajem malobroj-nih članova i simpatizera KPJ ili onih koji su već bili stupili u partizanske redove, počeli su tražiti načine kako da ga privuku na partizansku stranu.

S druge strane djelovala je jedna jaka prohrvat-ska ili proustaška struja, sastavljena od starijih lo-kalnih političara i jednog dijela uleme, koja je vr-šila pritisak na Pjanića da se definitivno prikloni ustašama.

Prvi pregovori o prelasku zelenokadrovske satnije Ibrahima Pjanića na partizansku stranu vođeni su sa emisarima Tuzlanskog partizanskog odreda u martu 1944. godine. Prvi sastanak odr-žan je u kući Jasima Begovića u Sokolu. Pokazalo se da je Pjanić bio pod snažnim uticajem one po-litičke struje koja je pristajala uz ustaše, pa su pre-govori propali.

Nakon povlačenja krupnih jedinica NOV i POJ sa šireg prostora sjeveroistočne Bosne, od aprila do avgusta 1944. godine, vojno-politička situacija u Gračanici još više se izmijenila i to na štetu NOP-a. Prohrvatska i proustaška struja u gračaničkoj čaršiji još više je ojačala, antifašistič-ke snage bile su u defanzivi. U takvoj atmosferi, od brojčano narasle zelenokadrovske satnije Ibra-hima Pjanića, polovinom 1944. godine, ustrojava se 25. ustaška bojna, kao najjača vojna jedinica na ovom terenu, koja u potpunosti preuzima na sebe odbranu Gračanice (bunkere i slično).51 U odno-su na ranije stanje, bila je to mnogo bolje naoru-žana i obučena vojnička formacija, čije je ljudstvo bukvalno stavljeno u poziciju da brani svoje kuće i svoje porodice od sve jačeg pritiska partizanskih formacija.

Politička diferencijacija nije bila samo po tom ideološkom ili općem principu (fašizam – anti-fašizam, partizani – ustaše itd.), već je na ovom prostoru imala i neke svoje specifičnosti. Iako je i ranije bio prisutan, antagonizam selo – grad u ovom periodu posebno se zaoštravao. Kako u jed-noj svojoj izjavi ističe Mustafa Ustavdić, formira-njem ustaške bojne, povećavalo se nepovjerenje

51 Ustaški vojno-politički vrh je procijenio da će naoruža-vanjem i opremanjem brojno narasle zelenokadrovske satnije Ibrahima Pjanića i njenim preustrojem u ustašku bojnu znatno ojačati svoje snage na osjetljivom prosto-ru u trouglu između Prčkog, Tuzle i Doboja. Zato je Pja-nić sa najvišeg mjesta pozvan u Zagreb, gdje mu je na-kon svih počasti dodijeljeno i odličje ustaškog viteza. Za učvršćivanje i što bolje vojničko ustrojavanje svoje jedi-nice dobio je ustaške uniforme i znatne količine naoru-žanja.


72 PROŠLOST

ljudi sa sela prema ljudima koji žive u gradu. Če-sto se moglo čuti i ovo: „Vi građani, svi ste vi par-tizani, tko vam može vjerovati…“ S druge stra-ne, zbog sve većeg pritiska partizanskih jedini-ca i pod sve žešćim uticajem ustaške propagande, bez obzira na očiglednu propast osovinskog blo-ka na svim frontovima, u Gračanici se vrši politič-ka homogenizacija oko onih domaćih snaga koje su se stavile u odbranu grada, bez obzira na njihov ustaški predznak. Na to su uticale i sve češće in-tervencije jakih domobranskih i njemačkih snaga (kombinovane sa Kozacima – Vlasovcima) koje su bile stacionirane u Doboju. Iako je u takvoj atmosferi rad partijske organizacije bio znatno otežan, ipak se nije odustajalo od ideje pregovo-ra sa Ibrahimom Pjanićem. Mnogima je bilo ja-sno kuda vodi slijepa podrška režimu koji se po-čeo naglo urušavati i vojnički propadati. I dalje se vjerovalo u mogućnost prelaska Pjanićevih snaga na partizansku stranu.

Ugledni ljudi u Gračanici, koji nisu podrža-vali NDH vlast i ustaštvo (Mustafa Kamarić52, Adem Osmanbegović, kadija Mustafa Mustajbe-gović53, kotarski predstojnik Safet Branković54 i dr.) ispravno su procjenjivali da Ibrahim Pjanić nije ekstrem, da nije opasan, te da se može držati pod kontrolom. Za ilustraciju navodimo šta je o tome napisao Adem Osmanbegović u jednoj svo-joj izjavi: „ Mi smo računali sa Pjanom, da može-mo na njega djelovati jer on je nas i prije slušao, jer on je bio seljak, a mi smo bili školovani ljudi. On je dobro slušao i u to vrijeme nije pravio ni-kakve gluposti. Šta je njega srušilo? Počeše mu iz Zagreba davati značaj, a seljaku dajte značaj… i stvorili ste od njega… On je bio praktično nepi-smen čovjek.“55

Prema sjećanju Mustafe Ustavdića, krajem juna ili početkom jula 1944. godine, ponovo se otvaraju pregovori sa Ibrahimom Pjanićem. Po-

52 Isticao se kao antifašista i radio na organizovanju priku-pljanja materijalne pomoći za NOV. U septembru 1944. postavljen za predsjednika ilegalnog NOO u Gračanici (Arhiv TK 7326/28)

53 U septembru 1944. godine izašao iz Gračanice na par-tizansku teritoriju; Arhiv TK 7326/22

54 U septembru 1944. godine izašao iz Gračanice na par-tizansku teritoriju; Arhiv TK 7326/13

55 Adem Osmanbegović, izjava od 16. 2. 1987., kod autora

red građanske struje, te je pregovore inicirala i, po nekim izvorima, čak podsticala partijska or-ganizacija u Gračanici. Do pregovora je došlo na jednom iftaru, koje je grupa uglednih građa-na u čaršiji priredila u njegovu čast. Tokom ifta-ra otvoreno mu je dato do znanja da treba pre-ći na partizansku stranu „dok još nije kasno i da se smanje žrtve u daljoj međusobnoj borbi“. Uz ostale uslove, Pjanić je tražio da se postavi za ko-mandanta svoje jedinice i u partizanskim redovi-ma.56 Izgleda da su upravo na tome pregovori za-peli i definitivno propali. Sudeći prema kasnijim događajima, svi pokušaji da se Pjanić izvuče „is-pod ustaša“, ne samo da nisu uspjeli, već su, u cje-lini gledano, proizveli suprotan efekt.

U avgustu ili septembru 1944. godine oko Gračanice je operisala 18. hrvatska brigada, na čijem su čelu bili Franjo Herljević, komandant i Moni Finci, komesar. Sa Štabom 18. hrvatske bri-gade, koja je više puta ulazila u Gračanicu, došao je i potpukovnik Vladimir Rolović, politički ko-

56 Arhiv TK 7325/2, Sreski komitet KPJ za Gračanicu, Pokrajinskom komitetu KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Sa-rajevo, Izvještaj u vezi (naše) partijske organizacije prije rata, uz rat i poslije rata, br. 684/48, od 20. 9. 1948., koji je potpisao sekretar Sreskog komiteta KPJ za Gračanicu Đoka Šešlak

Mustafa Vilović

PROŠLOST 73


mesar i član divizijskog komiteta KPJ 38. divi-zije NOV. Ispitujući političko stanje na terenu, on se sastao sa članovima partijske organizacije u Gračanici i na osnovu informacija koje su mu dali, došao do zaključka da se partijska organiza-cija u prethodnom periodu pogrešno postavljala i pogrešno politički djelovala. Zaključak je pro-slijedio Oblasnom komitetu KPJ za istočnu Bo-snu, 26. 9. 1944. godine. U tom papiru stoji: „Što se tiče part. Jedinice u Gračanici, mogu Vas krat-ko izvjestiti da ista u cjelini ne liči na jednu pra-vu part. jedinicu. Puni su oportunizma i legijskog shvatanja. Spremni su na pregovore i popuštanja pred neprijateljem svake vrste. Iz njihovog stava vidi se da zeleni kadar ne smatraju nekim nepri-jateljem. Sekretar jedinice izgleda da je bolji od ostalih, ali i on se prilično upustio u domaću po-litiku. Jedan član te ćelije, bivši zamjenik tabor-nika, nije smio biti član Partije. Šuput bi trebalo malo više da se pozabavi tom jedinicom, a ja dobi-vam utisak da je i on prilično podlegao čaršijskim politikantstvu. Delegacija koja je sa Šuputom išla u Tuzlu i koja je izjavila da će gračanička legija preći u NOV, nije Vam, kako meni izgleda, izni-jela činjenično stanje. Mi oko Gračanice vodimo stalnu borbu sa ustašama pomiješanim izvjesnim brojem zelenokadrovaca. Istina građanstvo i ta-mošnji zeleni kadar skloni su pregovorima i ra-znim kombinacijama, ali je to sve puno špeku-lacije. Njih će biti najbolje… (izostavljena riječ) ako prethodno ne prestanu sa špekulacijama, no iza leđa im stoji Doboj i oni su tamo orijentisa-nim. No ovo iznosim da biste imali uporedbu sa razgovorom gračaničke delegacije.“57

Shvatajući vrlo ozbiljno Rolovićeva upozore-nja o devijacijama u partijskoj organizaciji u Gra-čanici, tadašnji sekretar Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu, Cvijetin Mijatović, odmah iz-daje direktivu da se partijska organizacija u Gra-čanici raspusti. Direktivu je proslijedio sekretaru Okružnog komiteta KPJ za Posavinu i Trebavu, Svetoliku Gospiću Brki, koji se nalazio u Štabu 38 divizije NOV. U direktivi, koja je nosila datum 1. 10 1944., između ostalog, ističe se sljedeća ocje-

57 Citirano prema knjizi: Esad Tihić, Omer Hamzić, Gra-čanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Gračanica 1988., 260 (Historijski arhiv CK KP BiH, fotokopija u Arhivi TK Tuzla br. 120)

na: „Organizacija u Gračanici ne može se tretira-ti kao partijska organizacija, ona mjesecima nije imala stvarne partijske veze, ona je radila potpu-no na štetu interesa partije i NO borbe i treba je raspustiti, većinu ljudi poslati u vojsku i postavi-ti novo jezgro organizacije. Naravno svima njima objasniti zašto su preduzete takve mjere.“58

Sprovodeći direktivu i cijeneći ukupnu politič-ku situaciju oko Gračanice, Okružni komitet KPJ za Posavinu i Trebavu imenuje komisiju sa zadat-kom „da ispita okolnosti“ pod kojima je partij-ska organizacija u Gračanici odobrila pregovore sa Ibrahimom Pjanićem, zapovjednikom ustaš-ke bojne oko njegovog prelaska na partizansku stranu. Nakon partijskog isljeđivanja, Komitet je po kratkom postupku donio odluku da raspu-sti partijsku organizaciju u Gračanici zato što se saglasila sa građanima oko održavanja sastanka sa komandom ustaške bojne. Jednostavno, to je ocijenjeno kao oportunistički stav parijske ćeli-je prema neprijatelju.59 Sekretar Okružnog komi-teta Svetolik Gospić potpisao je „presudu“ i 4. 10. 1944. godine, proslijedio višoj partijskoj instan-ci: „Što se tiče partijske organizacije u Gračanici, slažem se potpuno s tobom jer se zbilja polovič-nim mjerama ne bi stanje raščistilo, a i ugled par-tije ne bi se osigurao.“60 Ironijom sudbine, tako se dogodilo da partijsku organizaciju u Gračanicu raspusti Cvijetin Mijatović kao njen osnivač.

Prema odluci Komiteta članovi gračaničke partijske ćelije Emil Zubanović i Fehim Muja-čić upućeni su u partizanske jedinice na terenu, dok je Mustafa Ustavdić i dalje ostao u Gračanici. Velo Šuput i Žarko Antić već su bili u partizan-skim jedinicama. Odluka o raspuštanju partijske organizacije njima će biti saopštena nešto kasni-je, sa istim obrazloženjem.

Osim Gračanice, u to vrijeme raspuštena je partijska organizacija u Tuzli, kasnije i u Brčkom.

58 Citirano prema knjizi: Esad Tihić, Omer Hamzić, Gra-čanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Gračanica 1988., 260 (Historijski arhiv CK KP BiH, fotokopija u Arhivi TK Tuzla br.2330/3)

59 Mustafa Ustavdić, Neka sjećanja iz revolucionarnog pre-dratnog i ratnog perioda u Gračanici, memoarski zapisi, Zavičajna zbirka Gračanica.



74 PROŠLOST

To je nametnula promjena vojno-političke situa-cije u istočnoj Bosni, dolazak partijskih rukovo-dilaca koji u suštini nisu dovoljno poznavali poli-tička previranja, posebno u muslimanskom naro-du, pa su posezali za radikalnim mjerama, koje će imati dalekosežne posljedice, posebno u grača-ničkom kraju. U političkom pogledu, nakon ras-puštanja partijske organizacije, ostao je prazan prostor koji su popunjavali radikalni proustaš-ki elementi na muslimanskoj strani. Oni su u za-vršnici rata odveli pravo u propast na stotine onih koji su se ni krivi ni dužni u tim kritičnim danima našli na pogrešnoj strani. Mnogi su „odstupili“ i nikada se više nisu vratili u rodni kraj.

Nakon raspuštanja partijske organizacije u Gračanici i odlaska njenih članova u operativne partizanske jedinice, nije više bilo ni pokušaja da se formira nova partijska organizacija na terenu gračaničkog sreza. Stalna ofanzivna dejstva par-tizanskih jedinica dolinom Spreča , nakon defini-tivnog pada Tuzle u partizanske ruke, početkom septembra 1944. godine i uporne borbe na linija-ma oko Gračanice, dovela su do pogoršanja poli-

tičke situacije na terenu i radika-lizirala protivnike NOP-a, tako da nije ni bilo uslova za ponovno formiranje partijske ćelije u Gra-čanici. I o djelovanju skojevaca u Gračanici stizali su kontraverzni izvještaji Oblasnom skojevskom rukovodstvu u Tuzli.

Tek sredinom februara 1945. godine došlo je do formiranja, a potom i konsolidacije Sreskog komiteta KPJ za Gračanicu. Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu obavještava Pokrajinski komitet da je Sreski komitet KPJ za Gračanicu ostao u sastavu: Đorđe Šešlak, sekretar Sreskog narodnooslobodilačkog odbo-ra, Ibro Čamdžić, komesar Ko-mande mjesta Gračanica i Mu-hamed Kešetović, sekretar Sre-skog komiteta Skoja, da se Vin-ko Kontić, dotadašnji sekretar Sreskog komiteta, pošalje u Kra-jinu, a da „Šuput može da uđe u

obzir za rad po narodnooslobodilačkom frontu. Ostaje otvoreno pitanje sekretara Srekog komite-ta KPJ.“61 Partijska ćelija i Mjesni komitet KPJ u samom gradu formirani su tek nakon oslobođe-nja Gračanice od ustaško-okupatorskog režima, 7. aprila, 1945. godine.

O djelovanju partijske organizacije u Gračanici tokom rata, zvanični partijski forumi nisu mijenja-li svoje ocjene ni poslije završetka rata, a ni kasnije. U mnogim analitičkim izvještajima i drugim po-litičkim materijalima sreskog partijskog rukovod-stva ponavljala se konstatacija da je u periodu od 1942. do 1944. godine bilo niz propusta i grešaka partijske ćelije u Gračanici, uključujući i pregovo-re sa ustaškim vitezom Ibrahimom Pjanićem.

Pokazalo se, međutim, da neuspjeh tih prego-vora, nije imao za posljedicu samo raspuštanje partijske ćelije u Gračanici. Ta, na prvi pogled,

61 Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu , Izvještaj Pokra-jinskom komitetu KPJ za BiH od 15. 2. 1945.; Uz Izvje-štaj prilaže izvod iz zapisnika sa plenuma Oblasnog ko-miteta sa spiskom predviđenih sreskih komiteta za ovu oblast „koje mislimo formirati“ Arhiv TK 169/3

Oslobođenje Gračanice 1945.

PROŠLOST 75


samo obična partijska mjera, definitivno je ozna-čila totalni poraz gračaničkih „partijaca“ u poli-tičkim odmjeravanjima sa proustaškim snaga-ma u Gračanici. Odbijanje Ibrahima Pjanića da sa svojom vojskom pređe na partizansku stranu imalo je vrlo teške reperkusije u završnici Drugog svjetskog. Slijepo ga slijedeći, sa njim je, zauvijek „odstupilo“ više stotina muškaraca mlađih go-dišta sa ovog prostora, od kojih se mnogi nikada nisu vratili svojim kućama.

Zaključci1. Na osnovu izloženih činjenica o takozvanoj

„gračaničkoj ljevici“, u periodu između dva svjet-ska rata, broja njihovih pristalica tokom legalnog perioda (do 1921.), te političkih akcija u kasni-jem periodu, može se konstatovati da je uticaj tih snaga u političkom životu Gračanice sve do pred Drugi svjetski rat bio gotovo zanemarljiv. Mnogo veći ugled uživali su dobro stojeći građani i inte-lektualci koji su po svom obrazovanju i individu-alnom političkom shvatanju bili bliži lijevoj nego građanskoj političkoj opciji, ne toliko po nekom strogom socijalno-klasnom obilježju, koliko po razumijevanju ključnih pitanja demokratije, an-tifašizma i položaja Bosne i Hercegovine u ta-dašnjim burnim političkim previranjima. Među njima izuzetno su se isticali Hasan Maglajlija, kao ugledni veterinar, zagrebački sveučilištarac, Ahmet Šiljić, šerijatski sudac koji zbog svojih slo-bodoumnih i u osnovi antirežimskih shvatanja nije mogao dobiti zaposlenje, Adem Osmanbe-gović, diplomirani pravnik, Adem Alić, student, Zdravko Pavlović, student, Midhat Muratbego-vić, učitelj itd. Njihov intelektualni nivo, spo-sobnost razumijevanja situacije, pa i građanski ugled koji su, nesumnjivo uživali u gračaničkoj čaršiji, izazivali su izvjesno podozrenje, pa i ne-povjerenje, a u nekim situacijama i otvoreno sek-taštvo pojedinaca iz radničko-sindikalnog kruga oko Vele Šuputa. To sektašenje bilo je posljedica pogrešno prenesenih ili shvaćenih partijskih in-strukcija, ali i odraz nerazumijevanja i osjećaja inferiornosti pojedinaca. U svakom slučaju, ima-lo je štetne posljedice i usporavalo konsolidaciju lijevih političkih snaga u Gračanici. Kasniji doga-đaji pokazat će da su upravo oni bili ne samo pra-vi patrioti, već dosljedni borci za ideale slobode i

pravde, antifašisti.2. Dok se na Ozrenu pripremao ustanak, u

Gračanici je vladala opća pasivnost. Ni nakon iz-bijanja ustanka, 23. 8. 1941. godine, situacija se nije bitnije promijenila. Ustaničko vođstvo na Ozrenu više se bavilo vojnim, nego političkim pi-tanjima na terenu. Dominantno srpski, ustanak je vrlo brzo dobio četnička obilježja. Malobroj-ni aktivisti i simpatizeri partije u Gračanici, kao i drugi antifašistički opredijeljeni građani, teško su se snalazili između ustaničke, u osnovi četnič-ke stihije i ustaških represalija, prvenstveno nad Srbima. Samoinicijativno angažovanje Adema Osmanbegovića, sa funkcije kotarskog predstoj-nika i Midhata Muratbegovića, učitelja iz Dobo-rovaca i još nekih uglednih pojedinaca iz čaršije, očigledno nije bilo dovoljno da se ti progoni osu-jete i zaustave.

3. Iako je u prvoj polovini 1943. godine doš-lo do ponovnog formiranja ili obnavljanja partij-ske ćelije u Gračanici (u kontinuitetu je bio samo Mustafa Ustavdić), ključnu ulogu na antifašistič-koj strani u Gračanici imali su i dalje ugledni gra-đani, demokratskih i antifašističkih ubjeđenja, na visokim pozicijama civilne vlasti ili na zapo-vjednim pozicijama u lokalnim jedinicama legi-je i zelenog kadra. Najčešće samoinicijativno, oni su uspostavljali kontakte sa partizanskim jedi-nicama u okolini Gračanice i odlazili u partiza-ne, pokazujući tako ne samo veću inicijativu, već i konkretnu aktivnost, mnogo značajniju i kon-kretniju nego što je to činila partijska organiza-cija. (odlazak u partizane grupe oficira DOMDO pukovnije iz Gračanice 10. maja 1943.). To je i razumljivo ako znamo da su komunisti u grado-vima morali djelovati u strogoj ilegali, u krajnje nepovoljnim uslovima, izloženi stalnoj opasnosti od provala i hapšenja, često obilježeni od polici-je i kompromitovani u aktuelnoj vlasti. Za razliku od njih, obični građani su mogli djelovati, uslov-no rečeno, komotnije, kamuflirani funkcijom i radnim mjestom, koje je bilo od povjerenja u lo-kalnim vlastima. S druge strane, nisu isključene ni organizacione i druge slabosti u partijskoj or-ganizaciji, te određena sektašenja prema građan-skoj opciji uopće, pa i lijevo orijentisanim poje-dincima u koje nisu imali povjerenja, smatrajući ih salonskim komunistima.


76 PROŠLOST

4. Od dijelova razbijene DOMDO pukovni-je Hadžiefendića, krajem 1943. godine, u okoli-ni Gračanice ustrojit će se jedinice zelenog kadra, od kojih će se polovinom 1944. godine formirati 25. ustaška bojna pod zapovjedništvom ustaškog viteza Ibrahima Pjanića. Ta jedinica bit će oko-snica odbrane Gračanice i njene šire okoline od sve jačih partizanskih snaga, koje su nadirale iz pravca Tuzle. Prestrojavanja na vojnom planu, uslovila su određena politička gibanja i na lokal-nom prostoru. Partijska organizacija u Gračani-ci odobrila je pregovore sa Ibrahimom Pjanićem i nastojanje određenih građanskih krugova da se taj, u narodu popularni komandant, sa svojom vojskom„privede“ na partizansku stranu. Zbog tih političkih manevara, koji su se završili neu-spjehom, Oblasni komitet KPJ u Tuzli donio je odluku da raspusti partijsku organizaciju u Gra-čanici i da njene članove pošalje u partizanske je-dinice. U političkoj bici „za pridobijanje Ibrahi-ma Pjanića“ partijska organizacija u Gračanici doživjela je težak poraz, od kojeg se možda nika-da nije oporavila.

5. Raspuštanje partijske organizacije u Grača-nici, takoreći u završnici rata, posljedica je krajnjeg nerazumijevanja političke situacije na terenu, oso-bito političkih gibanja među Muslimanima, koji su se, očekujući neminovan njemački poraz na svjet-skim frontovima, kolebali između proustaške, od-nosno prohrvatske političke opcije i sve jačeg voj-nog i političkog pritiska komunističko-partizan-skih snaga koje su se sve više približavale iz pravca Tuzle i Srebrenika. Opredijelivši se za pregovore, umjesto dalje radikalizacije vojno-političkih prilika na ovom prostoru, partijska organizacija u Gračani-ci, zajedno sa najuglednijim ljudima muslimanske nacionalnosti, pokušala je da tu snažnu vojnu jedi-nicu usmjeri na onu stranu koja će joj omogućiti da izbjegne katastrofu. Raspuštanjem partijske organi-zacije u Gračanici, Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu potpuno je odbacio takvu opciju i onemogu-ćio bilo kakvo propagandno-političko djelovanje u korist NOP-a na ovom prostoru u odlučujućoj fazi rata. Svjesno ili nesvjesno, tako je još više radikali-zovao političku situaciju na terenu, koja se mogla

rješavati jedino silom i krvoprolićem. Najveću cije-nu, na kraju, platit će pripadnici Pjanićeve ustaške bojne i drugih hrvatsko-domobranskih i zelenoka-drovskih jedinica sa ovog područja, koji su stavljeni u poziciji da brane svoje kuće i svoje porodice, ali na strani i za račun onih koji su gubili rat. Mnogi su za-uvijek nestali na stazama smrti od Zagreba i Mari-bora do Blajburga, mnogi od njih u narodnom pam-ćenju i danas se vode kao „odstupili“.

6. U cjelini gledano dometi i učinci lijeve poli-tičke opcije u Gračanici (socijalista, komunista, ko-munističkih simpatizera i lijevo orijentisanih sin-dikata i omladine) u periodu između dva svjetska rata, kao i tokom rata bili su dosta skromni. Orga-nizacija se gotovo ugasila nakon policijske provale i hapšenja njena dva ključna člana s početka rata. Ni nakon obnavljanja partijskog rada, krajem 1942. ili početkom 1943. godine, nije se snašla u složenim političkim zbivanjima na lokalnom području. Nje-no raspuštanje, kao partijska mjera, u praksi je zna-čilo poraz u odmjeravanju snaga sa proustaškim krilom na lokalnoj političkoj sceni. Ibrahim Pjanić je ostao na ustaškoj strani i za sobom povukao na stotine nedužnih ljudi pravo u propast. Partijska ćelija nije uspjela da ga pridobije na svoju stranu, što je svakako bio politički neuspjeh, ali je totalno poražena mjerom raspuštanja, koja će uslijediti baš zbog toga što je pokušala, a nije uspjela u pregovo-rima s Ibrahimom Pjanićem.

7. Iako su sa definitivnim dolaskom partizana u Gračanicu vraćeni u partiju i nakon toga rev-nosno služili režimu, Velo Šuput i Mustafa Ustav-dić još će jednom biti politički grešnici. U sudaru KPJ sa partijama IB, 1948. godine, oni su se naš-li na pogrešnoj strani i zauvijek ponijeli obilježje „informbirovac“, kao doživotnu kaznu i poniže-nje. To su razlozi zbog kojih se o toj partijskoj će-liji dugo ćutalo i što se o njoj i danas malo zna.

(Napomena: U rubrici „Likovi zavičaja“, u ovom broju našeg časopisa, od istog autora, učinjen je poku-šaj da se sa više detalja rasvijetle likovi prvih člano-va KPJ u Gračanici: Velimira Vele Šuputa, Kemala Prohića i Mustafe Ustavdića. Tekst o tim likovima sa-stavni je dio ili prilog ovom historiografskom radu)

RIJEČ 77

riječ

Zlatko Dukić Plava koverta(Iz neobjavljene zbirke “Birane i druge priče”)

Zlatko Dukić Golootočki sužanj(Odlomak iz neobjavljenog romana “Kamene duše”)

Atif Kujundžić Koloristički i estetski uzleti u slici i voluminozni zahvati vitaliteta u skulpturi Boška Kućanskog

Nove knjige

Plava koverta

78 RIJEČ

Dočekala ga je nestrpljiva, nervozna, sva usplahirena. Pogledom je pitala šta je uradio, da li je uspio... Riječi nisu bile po-

trebne, a nije se ni usuđivala da ih prevali preko jezika... Po natuštenom izrazu njegovog lica, lako i brzo je zaključila da, ponovo, s ljekarima nije do-bro prošao...

- Opet ništa – kratko joj je rekao, skidajući ja-knu i umorno otpuhujući.

- Kako ništa?- Fino, tako...Rekavši to, izvadio je iz unutrašnjeg džepa ja-

kne i dao joj plavu kovertu:- Ni ovo nije pomoglo... Haman su se ti dok-

tori polakomili, pa im malo ovo sirotinjskih tri-sta eura...

Uzela je kovertu, pošavši da je ostavi u vitrinu. Sasvim slučajno, otvorila ju je odmah – da vidi sadržaj.

I zapanjila se:- Šta je ovo?!- Koje?- Ovo u koverti?- Ma, što pitaš? – odmahnuo je nervozno ru-

kom. – Znaš da si mi jutros dala posljednju paru iz kuće, da sam to ponio doktoru, da sam...

- Ali, ovo nije to! – prekinula ga je i prišla mu s ispruženom rukom i sa tri novčanice od po 500 eura u šaci. – Ovo nisu naše pare!

Pogledao je u novac i – zinuo...Već drugu sedmici su pokušavali u Gradskoj

bolnici izdejstvovati nekako termin za operaciju svog dvanaestogodišnjeg sina - jedinca, kome je ljekar konstatovao – bruh.

- Jadna ja, zar da mi dijete zbog kile bude jalo-vo?! – zavapila je mati, čim joj je ljekar saopštio dijagnozu.

- Ne brinite, gospođo, to je danas gotovo bezo-pasna bolest, brzo i lako se rješava jednostavnim hirurškim zahvatom – pokušavao je da je umiri dežurni ljekar u domu zdravlja.

Sutradan, otac i mati su s djetetom i uputni-com, otišli u bolnicu. Na prijemnom odjeljenju hirurgije su im rekli da imaju veliku, takoreći ne-opisivu gužvu, da ima mnogo komplikovanijih slu-čaja od obične kile, da to nije ništa ni strašno, ni hit-no i da se strpe i sačekaju da bude slobodnih ter-mina za operaciju...

Očajni, vratili su se kući neobavljena posla. U prvi mah, nisu znali šta činiti. Mati je naročito teško odolijevala panici. Otac je, doduše, poku-šavao djelovati smirujuće, muškije. No, ni on nije mogao sakriti iskonsku roditeljsku brigu, strah i nemir. Džaba ljekarska uvjeravanja da bolest nije opasna i da, praktično, ne mijenja mnogo stvar hoće li 12-godišnjak biti operisan baš ove ili idu-će nedjelje. Roditeljski ugao gledanja nije mario za utjehe, čak ni stručne, ljekarske, a neizvjesnost i strah – naselili su i oca i majku u obimu, u kome je to, prirodno, u takvim prilikama valjalo očeki-vati. I ništa to stanje nije moglo ni poboljšati, ni promijeniti, osim onoga što je upadljivo nategnu-

Plava koverta(Iz neobjavljene zbirke “Birane i druge priče”)

Zlatko Dukić

RIJEČ 79

Plava koverta

ti damar roditeljske brige jedino priznavao – ope-racija, i to pod hitno...

I te večeri, kad im je na sijelu bio komšija sa že-nom, bilo je tako – u znaku nervoze, straha, oča-ja... Sve do trenutka kada je, djelujući i trezvenije i promućurnije, komšija ocu rekao:

- Čudim ti se, baš ti se čudim!- Što?- Pa, ti k’o da si od juče... Odrastao zreo, pametan,

dobro informisan, a ne znaš za najvažniju stvar u vezi s ljekarima u ovakvim situacijama.

- Koju najvažniju stvar?- To, bolan, da ih uvijek valja malo podmazati!- Molim?- Valja im tutnuti u džep kovertu i odmah će ti

se, jarane, svi problemi riješiti... Istog časa, neće biti gužve u bolnici i istog časa će ti naći slobodan termin za operaciju sina!

Te večeri je, kad su komšije otišle, sa ženom skovao plan: ono malo para što imaju u kući za ne daj, Bože stanje, odmah ujutro će staviti u kovertu i – pravac Gradska bolnica, hirurška klinika.

...Šef klinike ga je primio nekako preko vo-lje, zadubljen u neke papire na stolu, za kojim je sjedio.

- Izvolite? – upitao je hladno.- Ja sam zbog sina...- Šta zbog sina? – odgovorio je ljekar još hlad-

nije, još službenije i još odbojnije.- Znate, ono, doktore... Bio sam kod vas prije

dva dana... Moj mali ima kilu...- Aaaa, to? – sinu ljekaru. - Sjećam se... Ali, re-

kao sam vam da imamo gužvu, nema slobodnog termina za operaciju...

- Znam, doktore, znam to, ali, mislio sam...Šef se diže od stola, čime mu je dao do znanja da

je razgovor završen i da se jadni otac može udaljiti... U trenutku dok je prilazio jadniku, ovaj je uspio da kaže:

- Mislio sam, doktore, da vas zamolim i da...U to mu se ljekar približio i on, vrlo spretno,

u desni džep njegovog bijelog ljekarskog mantila tutnu plavu kovertu.

- Mislio sam, doktore, da vas zamolim i da, ako to nešto znači, s ovih trista eura...

- Šta, bolan, trista eura?! – sijevnu iz doktora oštar poluvrisak iznenađenja, ako ne i poniženja i uvrijeđenosti tako malo cifrom.

- Molim?! – zbuni se otac.- Zar ti, čovječe, misliš da je trista eura u ovom

vremenu neka para?!... Zar ti misliš da bi’ ja za to malu sumu stavio na kocku svoj posao, obraz, čast?!

Govoreći to, gotovo rigajući vatru, šef izvadi iz džepa onu plavu kovertu i, nervozan i povrijeđen, vrati mu je:

- Završili smo razgovor, gospodine, izvolite izaći napolje i čekati redovan termin za operaci-ju vašeg sina!

Bio je to, dakle, kraj razgovora. I potvrda neo-bavljenog posla.

Otac uze onu kovertu, vrati je u džep i, bezvo-ljan i ojađen, izađe iz ordinacije šefa hirurške kli-nike Gradske bolnice.

Pogledao je u ženu u čudu, a u još većem čudu je gledao one tri novčanice od po 500 eura.

- Otkud ti ove pare, pobogu?! – žena ukočena, drži bespomoćna novac u ispruženoj ruci.

- Ovaj... Ne znam...- Kako, bolan, ne znaš?- Ja sam mu stavio kovertu u džep, onda se on

naljutio zbog tako malo para... Malo mu trista eura... Gurnuo je ruku u džep, vratio mi kovertu i prosto me istjerao napolje!

- Ali, čije su ovo pare?... Naše nisu...- Znam, znam, ženo da nisu naše...- Vidi kol’ko je para... Hiljadu i po eura, čovje-

če!... Tol’ko para nikad u životu nisam vidjela na jednom mjestu!

- Znam.- Odmah ih vrati!- Molim?- Iz ovih ćeš stopa u bolnicu i vratiti mu ovo!- Stvarno to misliš?- Da, stvarno to mislim, ne trebaju nama tuđe

pare, osjećam se k’o da smo ih oteli... Oteto je vazda bilo prokleto! – žena vrati novac u kovertu i pruži mu je. – Istog časa idi u bolnicu...

Šef klinike ga iznenadno, više ljutito, nego ne-raspoloženo pogledao, pa gotovo siknuo, preki-nuvši pisanje kojim se dotad bavio za stolom u svojoj ordinaciji:

- Ama, šta je sad, čovječe?!... Zar ti nisam sve objasnio, rekao da nema termina i da sačekaš...

- Došao sam, doktore, da vam ovo vratim!Rekavši to, izvadi iz džepa plavu kovertu.- Šta da mi vratiš?

Plava koverta

80 RIJEČ

- Ovo.- Zašto da mi vratiš?... To nije moje.- Ipak, doktore, jeste vaše... Moje je ono što je osta-

lo u vašem džepu...Na to se šef trgnu, k’o oparen skoči od stola i

zavuče ruku u desni džep mantila. Izvadi otud kovertu, otvori je i – kad vidje sadržaj od bijednih trista eura – doslovce problijedi.

- Ali...To je bilo sve što je uspio reći.- Ovo je vaše, doktore – reče otac, dajući mu

kovertu. – Provjerite, sve je na broju, tačno onoli-ko koliko je bilo, hiljadu petsto eura...

- Ali, čovječe... Mislio sam...Naglo prekinuvši, šef hirurgije se zagleda u

neke papire na svom stolu. Kao da je, neočekiva-no, u njemu nešto puklo, kao da se prelomilo na-glo, reče nenadano:

- Dobro, dovedi ga sutra ujutro.- Molim?

- Dovedi malog sutra ujutro, naći ćemo neki ter-min da ga operišemo.

- Ali, doktore, rekli ste...- Nije bitno šta sam rek’o, sad kažem da ga do-

vedeš sutra ujutro! – ponovi oštro ljekar, uzima-jući svoju kovertu sa hiljadu i po i vraćajući ocu njegovu sa tri stotine eura. – Evo ti ovo...

- Hvala, doktore, ne treba!- Kako ne treba?!- Ne treba, doktore – odlučnim glasom ponovi

otac. – Ja sam namijenio vama tih trista eura, vaša je to nafaka, halalio sam... Vi se samo pobrinite za to da mi dijete bude dobro... Eto mene, ako Bog da, ujutro rano s njim..

- Ali...- Hvala ti, doktore, još jednom, živ mi ti i zdrav

bio.Istog momenta, otac izađe iz ordinacije. Sretan i zadovoljan zato što će mu sin sutra biti

operisan. (Tuzla, 2005. godine)

RIJEČ 81

Golootočki sužanj

Nikad se dotad Doktor nije osjećao bjed-nije i jadnije. Tih nekoliko podrumskih sati, koliko je proteklo od njegovog dovo-

đenja do svitanja, bio je samom sebi jedna vrsta inspiracije, koja je bila dovoljna samo za povra-ćanje. Mučnina, koja se u njemu naglo nakupila i gusto koncentrisala, imala je izgled, ukus i mi-ris posve iracionalne, dotad nepoznate, potpuno nerealne, bezmalo zrakoprazne nemoći i bezna-čajnosti. Ostavljen u mračnoj, memljivoj i vlaž-noj podrumskoj prostoriji, dimenzija - metar i po sa dva, sam i bačen, odjednom je bio prisiljen na to da samom sebi prizna da je načisto s tim kako se počinje rušiti sav njegov dotadašnji svijet. Sve ono u šta je vjerovao, za šta se zalagao, čemu se posvećivao

– od predratnih skojevskih dana u naprednom studentskom beogradskom pokretu, preko ustan-ka, borbe i revolucije, sve do proljeća četrdeset pete i konačnog kraja rata i slobode –

sve se to bespovratno skršilo u paramparčad... Ali

– i tu se Doktoru, poput nenadanog, snažnog blje-ska nepoznate svjetlosti, podrum okrenu oko gla-ve –

uopšte nije primijetio u kojoj i kolikoj zablu-di je bio!... I to bio potpuno spontano, neplanski, iznenada u golemoj zabludi... Mislio je, jer je je-dino tako nešto i mogao misliti, da je to dno dna.

Nije vjerovao da postoji nešto gore od toga. Mi-slio je da tu, u tom smrdljivom podrumu, da tu leži najniža granica ljudskog dostojanstva i da se ispod nje ne može... Uh, u kakvoj je zabludi bio!... Na trenutke je, doduše, pomišljao i na to da se radi o zabuni, da je, ipak, neka greška u pita-nju. Jer, vjerovao je, zapravo se natjerao da vjeru-je baš u to – nije mu bilo jasno šta bi mogao biti razlog za ovakvu grubost, za privođenje u gluho doba noći, za zatvaranje bez ikakvog objašnjenja... Zar on, odavno beskrajno i dokazano odan Partiji, revoluciji, ideji, zar on da bude u tako ponižava-jućem položaju?... Zar je moguće da se to njemu dešava?... Ne, ne, sigurno je u pitanju neka grd-na zabuna?

...Vrlo brzo ću se uvjeriti u to da zabune, naža-lost, nema... Niti je, po mjerilima koja su nas tada bila uzjahala, zabune ikako moglo biti!

– I, tako, znači, mi izvolimo misliti da je tre-balo ići na IB-sastanak u Bukurešt! – odvrat-no sikćućim, a ne glasom normalnog, ma koliko našpanovanog čovjeka, u drčnoj poziciji isljedni-ka UDB-e, ubrk mu je skresao ukočeni i ulašteno uniformisani dežurni egzekutor, sa činom kape-tana na širitima, kad ga je, nešto iza sedam ujutro, nadležni milicioner iz podruma izveo i doveo u njegovu kancelariju na prvom spratu.

Nije znao šta bi na to trebalo i da li bi bilo pre-poručljivo, bi li valjalo da išta odgovori. Stajao

Golootočki sužanj(Odlomak iz neobjavljenog romana “Kamene duše”)

Zlatko Dukić

Golootočki sužanj

82 RIJEČ

je ukočen, beznadežno jadan i već dotad psihič-ki iskasapljen, drhćući u sebi. Pored njega je bio službeno ukočeni milicioner, nepomičan po-put sfinge, čije bezizražajno lice je pokazivalo ne samo odsustvo svakog osjećaja, već i svake misli, svakog izraza, osim bespogovorne poslušnosti i ubijeđenosti u ispravnost onoga što radi – čvr-sto Doktora drži za ruku, budno pazeći da mu se ne omakne neki neoprezan pokret ili, daleko bilo, nešto još poročnije...

– Posadi der ga u tu stolicu – suho i oštro je naredio kapetan - isljednik, ovlaš pogledavši u mi-liconera. Koji je odmah postupio po naređenju: gurnuo je Doktora i posadio ga u običnu drvenu stolicu pred isljednikovim stolom.

Ne pomakavši se sa stolice i od teškog, masiv-nog stola za kojim je sjedio, isljednik trznu gla-vom, što je milicioneru bio znak da napusti pro-storiju. A onda se zagleda u Doktora i oštro po-novi pitanje:

– Znači, mislimo da je trebalo otići na sasta-nak u Bukurešt?

Opet, u prvi mah, ništa nije rekao. Nije bio u stanju, onako rasut, izustiti ni glas.

– Moram priznati da sam vrlo, vrlo iznenađen – nastavi isljednik, gotovo neobaveznim, čak srdač-nim glasom. – Od jednog tako prekaljenog komu-niste, predratnog aktiviste SKOJ-a, prvoborca, ofi-cira saniteta u brigadi, uglednog poratnog aktivi-ste, perspektivnog mladog ljekara... Stvarno, od takve jedne persone, ni u najružnijem snu ne bih to očekivao!

Podigao je pogled. Samo za to je Doktor imao snage i volje.

– Vrlo neoprezno, politički krajnje plitko i ne-čuveno naivno – nas-tavlja isljednik superiornim glasom. – Valjda ti je jasno, drugar moj, da tako ne-što ne može proći bez posljedica?

Izgovorivši tu prijetnju, zagledao se u Dokto-rovo lice, očekujući reakciju, koja bi, valjda, tre-balo da je svojstvena onome kome je saopšteno nešto osobito važno, presudno značajno, nešto od čega zavisi njegova dalja sudbina i što je ne-moguće izbjeći.

– Šta, dakle, sada imamo o tome reći? – upitao ga isljednik odmah potom.

Doktor se nakašlja. Ništa drugo mu nije palo na pamet.

– I? – ponovio je isljednik s visine. – Mislim da je u pitanju nesporazum – najzad

Doktor reče nešto, za šta je mislio da bi trebalo da zazvuči suvislo.

– Molim?! – poskoči isljednik. – Zar i ti, sine Brute?... Svi vi se vadite na nesporazum, na to da niste pravilno i dobro shvaćeni, da je, naprosto, u pitanju greška!... Recitujete to kao napamet nau-čenu pjesmicu, kao da ste svi prošli kroz istu ško-lu, kod istog učitelja!

Istresavši ovo iz sebe, zapravo bijesno vičući, isljednik je naglo skočio od stola.

– Pun mi je kufer takvih! – vrišti kapetanska varijanta isljednika, nervozno paleći cigaretu, pa se ushoda oko svog stola i oko stolice na kojoj je Doktor sjedio. – Povraća mi se od takvih!... Ustali ste protiv Partije, na-roda, države, revolucije... Ki-disala banda, ni manje ni više, nego na rukovod-stvo, na najuglednije ličnosti pokreta i revoluci-je!... Digla se bratija protiv Partije i države!... Na-migujete na Moskvu i Staljina, jade jadne, čekate otud pomoć, uzdišete za Kremljom!... E, pa, vi-diš, jarane, zajeb’o si se!... I ti i svi tebi slični ste se malo zajebucnuli!... Otud vam više nema pomoći... Ni tebi, bijedo jedna, nema pomoći... Jedino rješenje sam ti ja, UDB-a, ovaj sistem, narod...Ispričaćeš ti meni sve. I s kim si povezan, i ko je sve u grupi, i šta ste planirali, šta želite učiniti, ko vam pomaže, ko vam je veza, i u Moskvi i u Sovjetskoj ambasa-di kod nas... Sve ćeš mi to ispričati, da ti olakšam dušu i da se malo izvadiš iz ovih govana... Sreća vaša, a i tvoja, pa smo milostivi i spremni da vas prevaspitamo... Sve više je vas, takvih... Ali, i mi znamo za jadac... Prevaspitavanje je ono što je mnogima od vas potrebno i tu nema ništa neja-sno!... Za razliku od vas, koji niste birali sredstva da revoluciju i vlast izvrijeđate, napadnete, da joj zaprijetite, mi smo humani, mi smo dokazane de-mokrate... Prevaspitaćemo vas, spasićemo vas! Izbićemo vam lijepo iz glave te bubice!… Potru-dićemo se da opet budete korisni i upotrebljivi članovi naše nove društvene zajednice!... Jedino rješenje za vas je prevaspitavanje!

Ubrzo je doktor uvidio šta ovo znači i na šta može da liči to što mu je pomamljeni isljednik

– izgovarajući u dahu gomilu fraza, napamet naučenih rečenica i propisano poželjnih parola –

istresao u lice. Mogli su to oni nazvati kako

RIJEČ 83

Golootočki sužanj

god su htjeli. Nije bilo obavezno da se to licemjer-no, ali politički vrlo probitačno i konjunkturno smatra prevaspitavanjem (u vidu izbijanja bubica iz glave), iako je jedino tako slikovito nazivano...

Danima iza toga se susretao s isljednikom. Ime mu je bilo Ševal Šišković. Površno ga je Dok-tor poznavao iz Grada. Znao je da je pred rat stao na pola studija prava i da ga nije nastavio posli-je oslobođenja. Imao je, valjda, preča posla… Bio je borac, a odmah iza rata je stupio u redove OZN-e. Sada je, eto, i bez fakulteta, napredovao do UDB-e. Zapamtiće ga za sva vremena, a i tre-balo je da ga upamti jer će se s njim

– što Doktoru nije bilo ni u primislima – i kasnije susretati. Na još gorim mjestima.Stvarno je, izgleda, isljednik Šišković bio čvr-

sto i nepokolebljivo ubijeđen u to da je u pitanju urota, da se radi o zavjeri i da je, eto, baš Doktor bio vrlo krupna riba i važan faktor u cijeloj toj para-noidnoj fikciji. Nije Doktor imao pojma o tome kako je UDB-a došla do informacije o onom us-putnom, bezveznom kafanskom razgovoru (nije on to nikad nešto po-sebno istraživao; vjerovao je da se to izlanuo neko od onih desetak ka-fanskih pivopija, s namjerom ili bez nje – svejedno; mno-go godina kas-nije, dobiće on neočekivani odgovor i na to pitanje, na šta će se na-ići u kasnijem toku ove priče)… Bio je, dakle, isljednik Šišković ubije-đen u to da se Doktorov slučaj, jednostavno, mora uklopiti u opšteraširenu, već obilno raz-mahanu policijsko-psihopat-sko-političku epidemiju – da su sumnjivi i opasni svi za koje se to pomisli, doja-vi ili nasluti, te da nema po-trebe dokazivati išta suprotno.

Uporan u svom nastojanju da otkrije Dokto-rove veze i identifi-kuje članove zavjere-ničke grupe, isljednik Šišković

– koga su, uzgred re-čeno, od milja (?!) zvali

Šiško i to samo oni, rijetki i malobrojni, koji su, ne-kim čudom, uspjeli da se izmigolje iz njegovih šaka –

ni teoretski nije dopuštao mogućnost da može biti drukčije od onoga što on tvrdi. Biće da je i ovaj slučaj htio iskoristiti za napredak u karijeri. Kapetanski čin na ramenima mu je, više nego vje-rovatno, bio malo. Mislio je i želio je više.

– Ti se, drugar, grdno varaš, ako misliš da mi ne znamo mnogo više od onoga što ti kazuješ i što, tako zabluđen, misliš da znamo – rekao je Doktoru prilikom jednog od susreta, onda kad su se treći ili četvrti put našli u njegovoj polumrač-noj kancelariji.

Na šta drugar, naravno, ništa nije rekao. Samo je podigao bezbojan pogled prema Šiškovićevoj figuri, ukočen u onoj drvenoj stolici.

– Zaigrali ste ti i tvoji na potpuno pogrešnu kartu – nastavljao je isljednik, afektirajućim ko-racima premjeravajući kancelariju i povremeno ga počastivši svojim strogim, oštrim pogledom. – Polako mi povezujemo konce cijele te vaše podmukle zavjere, pokupili smo većinu vas, kla-snih neprijatelja i moskovskih slugu... Već pravi-mo selekciju na one koji su, najvjerovatnije,

samo na-ivno

Golootočki sužanj

84 RIJEČ

nasjeli paklenoj kremaljskoj podvali, što su lakši, iako vrlo rijetki slučajevi, s jedne, i s druge strane na one koji su svjesno, planski, projektujući sve to precizno, naumili da perfidno potkopaju temelje sistema, države, revolucije.

Posebno je isljedniku Šiškoviću omiljena bila teza da je Doktor morao biti vrlo dobro, čak nat-prosječno dobro informisan i, kao intelektualac, najdirektnije uključen u realizaciju atentata, koji je bio detaljno isplaniran i pripremljen – u slučaju da je naša partijsko-državna delegacija otišla na onaj famozni sastanak u rumunsku prijestonicu. O tome je nadugo, naširoko i nevjerovatno ma-štovito (tipično udbaški nadahnuto) kazivao. Sa-mouvjeren, ali istovremeno i presretan zato što je baš njemu zapala čast da ga raskrinka i da revno-sno bude u lojalnoj službi zdravih snaga i u funk-ciji viših interesa...

– Znamo da je zločinačka likvidacija naših drugova bila pripremljena do najsitnijih detalja – vezao je on svoju naučno-fantastičnu pripovi-jetku. – Imamo dokaze, a na temelju obavještaj-nih podataka smo ih uobličili u kompletnu sliku o tome da su postojale čak tri varijante pripreme likvidacije naših istaknutih drugova. Prva je bila na aerodromu u Bukureštu. Ukoliko bi se desilo da ona omane, druga grupa atentatora je čekala u hotelu, u kome je naša delegacija trebalo da od-sjedne... Ako bi se i to iz nekog razloga izjalovilo, pripremljena je bila varijanta paklenog stroja is-pod stola u sali za sjednice, tokom pauze. Bilo je sve dogovoreno: da ostali učesnici, u pauzi, napu-ste salu, da se naša delegacija, zbog neophodnih internih konsultacija, još malo zadrži u prostoriji, pa da onda tempirana paklena mašina učini svo-je... Sve smo, dakle, utvrdili, ništa nama nije ne-poznato i neuhvatljivo... Naravno, ti si u sve ovo najdirektnije bio upućen, a ja imam zadatak da saznam kako i na koji način... Zato i jesi onako uporno insistirao, i to, sigurno, ne samo u jed-nom običnom kafanskom razgovoru, da se oba-vezno ide u Bukurešt i da se, tobože, tamo stvari otvoreno rasprave i raščiste...

Osim što je bio bezmjerno zapanjen količinom paranoje, Doktora je šokirala i maštovitost i sklo-nost konstrukcijama – na čemu bi isljedniku Šiš-koviću sigurno pozavidjeli i jedna Agata Kristi ili Žorž Simenon, čuveni pisci detektivskih romana.

Ništa na te bajke, koje mu je isljednik Šišković na-dahnuto kazivao, nije rekao. Nije znao šta bi ka-zao, a nije imao ni potrebe da na tu gomilu glupo-sti – odgovori ičim, što bi moglo parirati količini, dubini i obimu stupidnosti, u kojima se batrgao onaj jadničak od Šiška. Pogotovo zato što, stvar-no, nije na sve to imao šta kazati, a i da je, mož-da, pokušao, samo bi, vjerovatno, dodatno pogoršao svoj položaj. Što je isljednik, izgleda, i očekivao, čim se nekontrolisano, šestog dana opet Doktora posadivši preda se, nakostriješio i prosiktao – ne-zadovoljan dotadašnjim neuspjehom u razgovo-rima s njim i neostvarenom ambicijom da sazna išta bitno o pripremanoj, a raskrinkanoj zavjeri:

– Nemoj misliti da si se izvukao... U dubokim govnima, u kojima se na-laziš, tek te čeka pravi tre-tman... Imamo mi i drugih mjesta, imamo i većih majstora od mene. Vidjećeš kako će oni ipak uspje-ti ono što ja nisam i tek ćeš vidjeti šta te očekuje i na šta ćeš ličiti kad njima prođeš kroz šake...

Sedam dana kasnije, Doktor je, zajedno sa još pe-toricom drugih uhapšenika – nemoćnika istog tipa, bio u Centralnom zatvoru u Sarajevu.

Tamo je pao u šake isljednika Adama Kela-ve. Razumije se, ni on nije nimalo odstupao od standarda, na koji je Doktora bio navikao isljed-nik Šiško. Pitao je iste stvari, jednako uporan i te-meljit kao i isljednik u Gradu. A kad ne bi saznao ono što je očekivao, što nije ni mogao doznati – jer nije bilo istinito, nije postojalo, pobjesnio bi po zadatku i naređivao milicioneru-čuvaru da ga vrati u ćeliju.

U toj ćeliji sarajevskog Centralnog zatvora, bila su ih petorica. Četvorica Sarajlija i Doktor, gost iz Grada. Više od mjesec su tu ostali. Svakod-nevno su ih ispitivali i isljeđivali. Zamorno i do-sadno, potpuno iscrpljujuće, ako ne i smišljeno usredsređeno na besmisleno, ali ne i besciljno ci-jeđenje osumnjičenika, bilo je to ponavljanje uvi-jek istog, izmišljenog, iskonstruisanog, ali nada-sve tupavog.

Vrijeme u ćeliji su prekraćivali onim što im je jedino bilo na raspolaganju – beskrajnim pričama i međusobnim upoznavanjem. Štaviše, moglo bi se reći i svojevrsnim zbližavanjem, jer su osnova-no naslućivali da bi im se moglo dogoditi da malo duže vrijeme prisilno budu zajedno. Ni u najgo-roj varijanti, nisu znali koliko osnovano je bilo to

RIJEČ 85

Golootočki sužanj

naslućivanje...Iz hodnika bi stražar često znao histerično za-

lupati na metalna vrata, službenim urlikom upo-zoravajući posadu svih, pa i njihove ćelije na to da je zabranjeno to što rade – što pričaju i razgova-raju. No, nije im to smetalo. Ni najmanje. Preci-zna sankcija za to još nije bila izmišljena. A nji-ma, zatočenicima, svakako na tom mjestu nije moglo biti gore, nego što je bilo… Možda je to, dakle, bilo zabranjeno, ali stvarno ih u toj, poseb-noj vrsti otpora, inata i protesta – ničim nisu mo-gli osujetiti.

Najviše su govorili o tome ko je, kako, zašto i na koji način je svako od njih zaglavio u položaju u kome su bili. U iskustvima svakog od njih peto-rice, radilo se, po pravilu, tek o nekim usputnim, sit-nim, reklo bi se beznačajnim razlozima. Ali, aršini kojima su oni mjerili te razloge, očigledno su se drastično razlikovali od onih koje je obilno i be-skrupulozno koristila UDB-a. O, i te kako su se razlikovali... Kad su ispričali jedan drugom ono što je o toj temi valjalo reći, a vrijeme je ubitač-no sporo prolazilo i trebalo ga je, po svaku cije-nu, nečim prekratiti, prešli su na prognoze i na-gađanja o tome kakva ih sudbina očekuje. Kako su dani tekli i kako je bilo više susreta s isljedni-cima, sve lakše im je bilo pogoditi da, ako se, iz njihove perspektive gledano, tek pukim slučajem i posve nepotrebnim (pogrešnim?) nazove to što su i kako uhapšeni, sigurno sve neće ostati samo na tome. I, još sigurnije, malo duže vremena će provesti iza rešetaka. Dakle, bavili su se jednom vrstom krajnje morbidne lutrije u vezi s tim šta će s njima biti. Što su se dani više nizali u zamoran i besperspektivno-sumorni đerdan, tako je to po-stajala sve privlačnija i sve radije korištena tema. Gotovo neka vrsta bizarne igre. Nemoćan si, su-žanj, ne znaš ništa o onome što te se tiče, a još ma-nje o onome što te čeka, nemaš nikakve veze sa spoljnim svijetom, čak ne znaš ni šta ti je s poro-dicom, prijateljima, kolegama s posla – niti da li su oni obaviješteni o tvojoj sudbini, pa ti jedino preostaje da, makar na neko vrijeme, pobjegneš iz tog stanja, izmigoljiš se nakratko iz svoje kože, pa da vrijeme ubijaš onim što ti je na raspolaganju. Uključujući i pretvaranje u običnu igru onoga što je postalo golem i opasan znak pitanja u vezi s tvo-jom daljom sudbinom.

Prije nego što sam ovamo doveden, čuo sam da zatvorenici, poslije okončanja istrage, odavde idu na rad na Igman – rekao je, u jednom od ta-kvih razgovora, Doktorov drug iz ćelije, sajdžija s Baščaršije Ramiz Popara. Za oko UDB-i je za-pao i iza rešetaka se našao zato što je imao običaj, i to odavno, još od prije rata, kad to nikome nije smetalo, da pred mušterijama hvali ruske satove. Govorio bi Popara: Svaka čast švajcarskim, ali ja mislim da najbolje satove na svijetu prave Rusi, naj-manje se kvare, dugotrajni su i vrlo tačni... Kad taj i takav, potpuno nevin i nezlonamjeran sajdžijski običaj, u međuvremenu malo prerađen i obrađen, dospije do UDB-e, onda se to, u funkciji njene pri-mijenjene upotrebe, može protumačiti samo kao Sve što Rusi imaju i prave, najbolje je, najdugotrajni-je i najtačnije, a sada, kada smo se posvađali s njima, pitanje je šta će biti s nama i kako ćemo dalje...

– Kakav Igman? Šta ima na Igmanu? – pita saj-džiju Branko Praljak, drugi uhapšenik, inače kon-dukter na željeznici, koji je u zatvor dospio zato što je jednom putniku (sve dok nije bilo kasno, ne znajući, nesretnik, ni ko je, ni šta je taj putnik) br-zog voza Sarajevo - Beograd, pregledajući mu kar-tu, usput rekao da nam neće biti isto sada, bez Rusa, kao što je bilo kad su nam oni pomagali u posli-jeratnoj obnovi i izgradnji… U UDB-inoj inter-pretaciji, kojoj je onaj putnik dao nesebičan do-prinos, to je moglo biti prevedeno samo kao Lako nam je bilo u obnovi i izgradnji dok su nam Rusi po-magali, ali sada smo u bezizlaznoj situaciji!

– Siječe se šuma, neko mora izvlačiti balvane niz planinu – odgovori Ramiz. – Ko je pogodniji za to od nas, zatvorenika?

– Možda o tome nešto više zna Ministar? – Koji Ministar? – Branko se okrenu Ramizu,

nejasno mu na koga on misli. – Onaj u ćeliji do naše – odgovori baščaršijski

sajdžija. – Znaš da je tamo prije dva dana dove-den republički ministar šumarstva... Skembalo, eto, i jednog visokog funkcionera, i ta im je sor-ta interesantna, nismo im dovoljni samo mi, sit-na buranija.

– Tačno, u pravu si, Ramize – klima glavom Pra-ljak. – Kad su krenuli s hapšenjem i velikih zvjerki, onda, izgleda, više niko ovdje nije siguran.

– Jeste l’ čuli za Bileću?– pita opet Ramiz. – Kakvu sad Bileću? – na pitanje će pitanjem od-

Golootočki sužanj

86 RIJEČ

govoriti Brako Praljak. – Čuo sam da odavde neki idu i u Bileću. – Pa, zar Bileća nije zloglasni kazamat za komu-

niste? – nejasno Praljku. – Jeste, jeste, jarane, al’, izgleda, opet doš’o red na

to da komunisti budu robijaši – malo jetkim glasom, a uz blagi smiješak, odgovori sarajevski sajdžija.

– Ja sam, opet, čuo da se ide i na gradilište pru-ge Breza - Vareš – u razgovor se umiješa i Asim Bakrač, vozač tramvaja, koji je, kako im je kazi-vao, ulaznicu za ćeliju zaradio tako što je jednog dana putnicima koji su se gurali na ulazu u tram-vaj ljutito odbrusio da ne prave gužvu, rekavši što se gurate i kud žurite, k’o da su Rusi na granici... Ka-snije, a pošto se našao neko ko je to uredno anonimno dojavio UDB-i i kad je pao u šake

isljedniku,

ovaj je to protumačio onako kako je odgovaralo položaju koji je imao i trendu društveno-politič-kog trenutka: kao Asimovo E, nećete se, vala, više tako gurati, kad vam uskoro ovamo dođu Rusi, eno ih – već su na granici!

– Kakve veze imamo mi s Brezom i Varešom? – pita Praljak.

– Pravi se tamo pruga normalnog kolosijeka, nema pogodnijih fizikanera za taj posao od nas – objasniće kratko Asim.

– Možda ćemo u rudnik u Kreki? – pita i naga-đa istovremeno, Jovan Čavčić, uhapšenik iz oko-line Sarajeva, koji je radio kao trgovac u seoskoj zemljoradničkoj zadruzi i

– slično kao u Doktorovom sluča-ju –

u nevezanom razgovoru, uz pivo s nogu, onomad re-

kao nešto nejasno u vezi s povlačenjem ruskih struč-njaka iz naše zemlje, upi-tavši se: Ko će nas sad uči-ti i pomagati nam?, što je u

udbaškoj obradi formuli-sano kao Bez Rusa i bez po-

moći Moskve, nema nam spa-sa!. – Nema, čuo sam, dovoljno

rudara u Kreki, dobro bi im došli zatvorenici za rad u jamama...

Mjesec i po poslije toga, val-jda kad ih se bilo nakupilo do-

voljno, u propisno prljavom i smrdljivom stočnom vagonu

duge kompozicije teretnog voza, među osam stotina drugih, njima sličnih, sva petorica su putovala od Sarajeva, preko Šamca, Vrpolja, Slavonskog Bro-da – ka Zagrebu i Rijeci. Kad su ih, u zoru drugog dana, istovarili u luci

Bakar i kad su vidjeli ne-veliki brod Punat, koji ih

je čekao i specijalno njima bio namijenjen, još nisu znali ni kuda idu,

ni šta ih čeka. A ni da je dno – za koje je, sjetimo se, Doktor u zabludi mislio

RIJEČ 87

Golootočki sužanj

da je onaj podrumski zatvor u Gradu – prava pravcata banja u odnosu na ono što je i

njega i sve druge čekalo na Otoku.Iskoristivši stanku, nakon posljednje izreče-

ne rečenice, podigoh brzo pogled sa svoje bilježnice, spreman da sagovorniku postavim pitanje.

– Iz Grada su vas odveli u Sarajevo, pa vozom u Bakar... Ali, zar, prije toga, nije bilo nekog procesa, suđenja?... Ili ste, očigledno, već bili osuđeni, samo što, izgleda, nije bilo suđenja?

– Tačno, momče, dobro si informisan – odhuknu Doktor. – Tačno tako... Nije bilo ni «s» od suđenja. Jedina osoba, s kojom se, u prvoj fazi, susrećeš, kad se nađeš u tom sranju, jeste isljednik. Kako koji kome zapadne... U sljedećoj fazi, jedina zvanična lica koja vidiš su nabrušeni i zadrigli zatvorski čuvari. U na-rednoj fazi, to su ne manje sirovi uniformisani mili-cioneri, pratioci voza, koji su prethodno temeljito i sistematski obrađeni i pripremljeni za posao koji su radili. Izdresirani su tako da ni u jednom trenutku ne posumnjaju u to da imaju posla s običnom ban-dom, s ološem, s huljama i probisvijetom, s opasnim protivnicima Partije, države, naroda, revolucije... A s takvima se ne može i ne smije imati milosti... Sve do Bakra i broda Punat je to tako bilo...

– Ali, kako to? – zinem naivno. – Bez suđenja?– U tome i jeste kvaka – Doktor brže-bolje do-

čeka da mi objasni. – Rekao sam ti šta mi je kazao onaj pomamljeni kapetan-isljednik u Gradu. U više navrata je, nimalo slučajno, pomenuo prevaspitava-nje... Pazi, skrećem ti pažnju na to... Mudro su ili, kako bi se današnjim rječnikom to kazalo sofistici-rano sve to smislili: ako bi bilo suđenja, makar i naj-formalnijeg, onda bi presuda, koja je unaprijed već bila skrojena, podrazmijevala i kakvo-takvo pravo žalbe, bez obzira koliko bi i ona bila samo puka for-ma... Je l’ tako?

– Da, tako je – saglasan sam. – E, ali kad se radi o izricanju vaspitne mjere, to

jest kad je u pitanju upućivanje na malo duži proces prevaspitavanja za grijehe političke, idejne i ideološ-ke prirode, za koje smo bili pohvatani i optuženi, tu nema ni pisane presude, ni bilo kog drugog sličnog traga ili dokaza. Zato, naravno, nema ni prava na žalbu, ni formalnu, ni neformalnu...

– Kako to? – zijevam nevično. – Lijepo, onako kako se nama desilo...– Doktor

napravi pauzu. I odhuknu još jednom. – Znali smo, prije toga, bili smo na ovaj ili onaj način o tome oba-viješteni, da je u onim čuvenim, a tragičnim staljin-skim montiranim procesima, sve ljudsko u čovjeku bilo sistematski i planski zatrto. Sada smo, eto, bili u prilici da i mi na svojoj koži osjetimo kako izgleda kad se protiv tobožnjeg staljinizma i navodno neiz-lječive opijenosti Staljinom i staljinizmom, boriš na – tvrdi, grubi, surovi klasično staljinistički način... Neko je to, mnogo kasnije, domišljato nazvao anti-staljinističkim staljinizmom!... Lijepo rečeno... Li-jepo i, što je najgore, do daske tačno rečeno...

– Pa, kako ste onda vi znali šta vas čeka, kolika kazna, kad nema presude...

– Nije to niko od nas znao. Samo smo pretpo-stavljali, i bili u pravu kad smo baš to pretpostav-ljali, da će nam to kazati kad ocijene da je vrije-me...To je, dakle, bio najmanji problem... Kad su nas vodili iz Centralnog zatvora u Sarajevu, vršili su prozivku, čitali naša imena i, uz njih, izgovara-li broj godina, to jest dužinu kazne.

– I to je sve? – Da, to je bilo sve... Jedina informacija o pro-

kletstvu, mukama i paklu, koji nas čekaju – Šta su, konkretno, vama rekli? – Ime prezime i četiri i po godina prevaspita-

vanja... Ništa više!Tuzla, 2006. god.

Koloristički i estetski uzleti u slici i voluminozni zahvati vitaliteta u skulpturi Boška Kućanskog

88 RIJEČ

Sve je prejako i sve prelijepo na slikama Boš-ka Kućanskog u ciklusima Djevojke mlade i lude i Somnambulne jahačice, ali i inače. Slike

su rađene kombiniranim tehnikama, za Kućan-skog prepoznatljivim crtežom i bojama. Dakako, i njihova nominacija je takva. Sama eksplikaci-ja doživljaja u sliku javlja se kao nužnost umjet-ničkog iskaza. To što Kućanski želi reći, ne može drugačije naslikati, jer, uistinu, to tako izgleda u našem ambijentu, životima i poimanju. Zato se hiperbola, kao figura i mogućnost pretjerivanja u postupku i izrazu javlja radi dosezanja estetske mjere koja će u igri, adekvatno odgovoriti stvar-nosti i životu, estetski iznivelirati umjetnički do-seg kao odgovor stvarnosnom izazovu.

Kućanski je dominantno i neprijeporno pje-snik i kada slika i kada vaja. Njegov dar je sinkre-tična opcija dosezanja stvarnosne biti, spozna-je o njoj i posezanja za sredstvima koja će sliku ili skulpturu učiniti stvarnijom od stvarnosti. Spozna-ja je uvjetovana agresivnim i isključivim, nemi-losrđem i nenaklonjenošću životnog okruženja i shvatanja djevojaka mladih i ludih i somnambulnih

jahačica. One su obijesne i erotomanke koje u svo-jim usijanim snovima zajahuju i pojahuju, koje su zajahane i pojahane i od samoga vraga, upravo na način kako ih Kućanski crta, boji i slika. One, na-rajcane, putene i nošene libidom pojahuju sve na šta nailaze i bivaju pojahane od svega što naiđe. One su najznačajniji i ekstatični dio svake slike. One ispunjavaju svaki pogled. U svakom pogledu one su glavne, onostrano predane svojim strastve-nim igrama i zanosima, kao u transu. Pohotljive, raskošno lijepe, neodoljive i nezadržive u svome somnambulnom i ludom, mladalačkom i erotskom snu. One su se slile u pohod njihove želje ovim svijetom, prije nego ih okruženje, obziri, bračne, materinske obaveze i život svojom nesmiljenošću i svakodnevljem smire.

Ustvari, Kućanski je neporecivo okrenut živo-tu. On slika parabolu karakterističnog ambijenta naše ili palanke uopće, jer, ta stvar nikada i nigdje ne može biti drugačija. Palanka je zao usud i pro-kletstvo svake slobode i mladosti, ali i umjetnosti i različitosti i svega što nije prosjek, što se ne ukla-pa u palanački standard mišljenja. Palanka je zao

Koloristički i estetski uzleti u slici i voluminozni zahvati

vitaliteta u skulpturi Boška Kućanskog

KOLORISTČKA I ESTETSKA PROSVJETLJENJA

BOŠKA KUĆANSKOG

Slika se misli.Stojan Ćelić, slikar

Atif Kujundžić

RIJEČ 89


usud i naših života i nas najboljih, i, uopće. Savr-šenom optikom svoga talenta, Kućanski vidi, pre-poznaje i recipira upravo ono, što mu je u životu i samom, uznastojalo zakrenuti životni put i smi-sao. Na njegovim slikama, palanački zloduh pre-tvoren je u plankton, u biomorfnu masu koja leb-di poput emulzije i lelujava prati blistavu životnu ljepotu uspijevajući biti sveprisutna. Mada, sko-ro pa nezamjetljiva, iz pozadine budno i zlobno prati šta se zbiva. Palanačkog zloduha Kućanski slika kao sivu eminenciju nazočnu svemu što život jeste.

Kućanski je otvoreno, umjetnički snažno i nedvosmisleno suprotstavljen svemu što svepri-sustvo palanačkog duha kao siva eminencija jeste i može biti u čovjekovom životu. Samo biće Ku-ćanskog je sušta, elementarna i neprikosnovena odanost ži-votu i njegovoj ljepoti.

U biti, Kućanski je re-nesansni duh koji slavi ljubav, život i lje-potu u svakom po-tezu pera i kista, u svakom dodiru mase koju obli-kuje kao skulptu-ru, u svakom sti-hu, u svakom ciklusu i na svakoj slici. Ustva-ri, umjetnik je bitno spoznao život i kao osobnu onemogu-ćenost, kao nepo-trebno nanošenje bola, kao ime-novanje ludog i somnambulnog , mada, u njemu najboljeg. Na svojim slikama, Kućanski razgoli-ćuje život da bi ga slavio.

Boško Kućanski je samorodna i stvar-na pojava na strani sve-moćnog života i ljubavi

u kojoj život jedino opstaje. Život je svemoćan jer je Boško Kućanski na njegovoj strani. Kućan-ski ima urođen i rafiniran smisao za uočavanje i savladavanje svega što je životu suprotstavljeno. Njegov dar i sasvim jasna predstava, bistar po-gled, do čudesnog izgrađen crtež koji savršeno i u istom oblikuje globalnu sliku i detalje svakog ži-votnog smisla. Boje i njihov intenzitet. Boško Ku-ćanski sjajno funkcionira u prostoru koji je Stvo-ritelj Svega ostavio za svoja talentirana stvorenja. Bez traga sumnje: Boško Kućanski tvori umjet-nički prostor u kojem će svaka nepravda porazi-ti samu sebe, jer u tom prostoru nepravda i nema šta da traži.

Ženska ljepota, stvarna kao i čudesno estetsko postignuće na ovim slikama, sukus je životnog smisla i spiritus movens svakog zanavljanja svije-

ta. Jer, šta je taj svijet ako nas nema? Koli-ko je svjetova o kojima ne znamo jer po-stoje mimo nas? Apstraktni aspekt svake svoje slike Kućanski ostvaruje snažnim

izlivima emotivne potencije svoga bića koje doživljava svijet. Riječ

je o izlivu krajnje osobnog, pa se njegova osjećajnost i do-

življaj stječu u figuri nagla-šavanja smisla ili /za neko-ga/ u hermetičnom nivou slike, a javljaju se kao pa-rabole ostvarene dale-kom i za sliku spored-nom osobnom patnjom. Zato je slika stvarnija od života. Slika je to unu-tarnjeg inventivno-kre-ativnog kovitlaca u ko-jem Kućanski opstaje od

bola modar, ali istinolju-biv, humanistički i umjet-

nički bodar.

Voluminozni zahvati umjetničkog

vitaliteta u skulpturi Boška Kućanskog

Govoreći o Vremenu i historiji, Sieg-fried Kracauer kaže: Nije opravdano poistovjeti-


90 RIJEČ

ti historiju s procesom homogenog hronološkog vre-mena, jer, historija se sastoji od događaja čija nam hronologija vrlo malo kazuje o njihovim međusob-nim odnosima i tako individualnim značenjima. Po-što istovremeni događaji češće jesu, nego što nisu su-štinski neistovremeni, onda zaista nema nikakvog smisla shvatiti historijski proces kao homogeni tok, koji samo zamagljuje divergentne vremenske tre-nutke u kojima se nižu jedan za drugim historijski događaji.

Kako je međusobna povezanost u bilo kojem nivou promatranja uistinu nekonzistentna i re-zultat proizvoljno uspostavljenih principa, ljud-ska i umjetnička pojava Boška Kućanskog, zavr-jeđuje našu svu moguću pozornost.

U biti, Boško Kućanski ima najintimniji in-ventivno-kreativni odnos spram svoje unutrašnjo-sti i njezinog ispoljavanja kad oblikuje skulpturu. Zbog toga, njegove skulpture su na jednak na-čin apstraktne, hermetične i stvarne. Skulptura je u biću Boška Kućanskog na prvom mjestu i na stvarnom tragu njegovih prvih poticaja ka umjet-ničkom ispoljavanju. Na taj način, ona je nepo-novljivo mjesto sinkretičnog srastanja i stjecaja njegovih sjajnih energija i znanja iz vremena pr-vih životnih spoznaja i njegovoga djetinjstva.

To svojstvo osobe Boška Kućanskog duboko je psihološki uvjetovano. Slika je plošna opcija i sva slikarska rješenja su u ravni same slike. Na stra-nu crtež, kompozicija, mogućnosti boje, stvarni i moćni, umjetnički uvjerljivi estetski dosezi.

Skulptura je umjetnički i materijalno obliko-van iskaz u prostoru, iskazana prostorom koji za-hvata materija, a sasvim primjereno osjećanju i predstavi umjetnika koja je uvjetovana i njego-vim tijelom. Niti jedna skulptura, nije ista iz bilo koje projekcije ili ugla promatranja. Više skulptu-ra, rađenih radi ostvarivanja bliskog ili im istog idejnog nivoa i koncepta, za Boška Kućanskog predstavljaju skup. Kućanski ne voli riječ ciklus. I, pouzdano, to nije dobra riječ, jer, njezina se zna-čenja i smislovi iscrpljuju u drugačijem, domi-nantno mehaničkom poretku stvari.

Riječ skup, naprotiv, oživljava i aktivira nebro-jene pojedinosti koje skup čine. Riječ skup ima onaj smisao, koji umjetnik brižljivo izgrađuje i dopunjava do cjelovitoga iskaza zamisli, funk-cije i značenja skupa. Skulptura u skupu biva ži-

vim sudionikom poretka u koji je jednako dovodi umjetnikova izvedba, organizacija skupa i dojam koji proizvodi kod promatrača.

Zato, skulpture Boška Kućanskog, dakako, možemo gledati kako god nam je zgodno, ali sva-kako, treba ih pogledati iz više uglova i u različi-tom poretku i organizaciji skupa u prostoru. Shva-tit ćemo, jer, nije teško razumjeti kako ih trebamo gledati kao određeni skup, na kojem je umjetnik inzistira/o. I tada, veliko je pitanje šta ćemo vidje-ti i shvatiti u cijeloj priči, jer, umjetnik je imao na umu precizno osmišljen i sasvim određen njihov međusobni odnos, čak i poziciju promatrača, tj. cjelovitu vizualno-prostornu predstavu o svome djelu, a tako i dojam koji treba proizvesti.

Umjetnik ima cilj, a umjetnina je njegov in-ventivni i oblikotvorni iskorak, učinjen u ravno-teži konkretnog i općenitog. Kako bismo smanji-li nedoumice, pomislimo barem, kako umjetnost nije baš prosta opcija čovjekovog govora i iskaza i, kako je, ipak, potrebno uložiti napor i uznastojati u razumijevanju i dosezanju smisla i poruke au-torovog rada i njegovoga djela, ovo posebno, kad uočimo da nam sve nije baš najjasnije.

Skulptura Boška Kućanskog je izraz i forma krajnje osobnog i nevjerojatnog obrambenog i zaštitnog mehanizma. Dakako, zaštita je instali-rana svakom Božjem stvoru njegovim rođenjem kao Njegova – njegova najveća tajna o mogućno-stima opstajanja i trajanja. Najmanji je broj ljudi koji uspiju dosegnuti i odgonetnuti darovanu im tajnu. Mada, svaki smisao prisustva, uvijek, samo se oko nje plete čak i u neznanju.

Potom, nikad, nije riječ o tek – prostom ili jed-nostavnom odgovoru. Ali, pouzdano, dosezanje odgovora na tragu je čovjekovog ispunjenja u ko-jem je i spoznaja da je odgovor nađen ili dose-gnut. Dosezanje odgovora moguće je na putu be-skrajnog i tragalaštvu odanog rada, kao osobnosti shvaćene u Jednoći Svijeta. Snagu uvjerenja o pra-vom putu daje dobiveni dar. Dosezanje odgovora, pitanje čini izlišnim, pa isto prestaje postojati.

Izvanredna potvrda naprijed rečenog, upravo je skulptura Boška Kućanskog, neslična kao i sve što Kućanski radi, sasvim primjereno sebi i do-sljedno svome osjećanju i putu. Skulpture Boš-ka Kućanskog, najčešće malih dimenzija, vizu-alno, tako su razbaškarene oblikom i volumenom

RIJEČ 91


u prostoru, da fotografirane izgledaju monumen-talno. Kad uz fotografiju skulptura pročitamo po-datak da su visoke 10, 20, 30 cm ili 1, 10, 20 ili 30 m – ostajemo frapirani umjetničkom snagom njihovoga oblikovanja i umjetnikovim savrše-nim vladanjem masom i prostorom koji masa za-prema. Kada se s istim skulpturama sretnemo u izložbenoj postavci, osjetimo organsku potrebu da ih uzmemo u ruke i dodirom osjetimo drvo, konop, broncu, patinu, poliester.

Skulpture Boška Kućanskog su bespolne čak su i glave žena, muškaraca i djece, u snazi umjetnič-kog izraza, samo glave ljudi. Nadilaženje tog limi-

ta – ograničenja uspostavljenog prvom segrega-cijom iz bića univerzalnog, limita i kardinalnog mjesta na kojem čovjek pada u destrukciju osob-nosti, za Kućanskog je najprirodnija talentirana gesta vraćanja univerzumu. Doista, sasvim je sve-jedno, jesmo li, uopće, shvatili o čemu je riječ.

Naime, paralelni svijet koji oblikuje Boško Kućanski, u tolikoj mjeri je konzistentan, kao da prethodno, Stvoritelj Svega i nije stvorio Sve. O čemu je riječ? O tome, da Boško Kućanski tako sjajno razumije svoga Stvoritelja i datu mu slobodu.

03. 11. 2007.

Nove knjige

92 RIJEČ

Zlatko Dukić, Noć puna mraka (roman), PrintCom, Tuzla 2006.

Rukopis romana Noć puna mraka. samim svo-jim naslovom ne ukazuje da se radi o futuristič-kom i intrigantnom štivu, ali se već na početku vidi da, autorskim poimanjem i sadržaja i struk-ture teksta zavređuje posebnu pažnju. Ako se, pri tome, doda i činjenica da je autor romana Zlatko Dukić jedan od veoma intrigantnih novinarskih i književnih stvaralaca, u prostoru bosanskoherce-govačkog ambijenta, realno je pretpostaviti da je riječ o tekstu, koji će svojom dubioznošću prodri-jeti do osjetljivih segmenata jednog društvenog realiteta i nastojati da ih secira do najsitnijih de-talja i strukturno (ne)razobliči.

Obim rukopisa romana je 364 autorske stra-ne, a strukturno je segmentiran kroz četiri dije-la; prvi Dozvola za smijeh, drugi U Berlinu bio zid, treći Proljeće prije zime i četvrti Noć koju je pojeo mrak.

U svakom stvaralačkom radu najteže je i naj-komplikovanije predviđati razvoj situacije i doga-đaja. Prognostičke vizije su ono što je, poslije pro-toka određenog vremena, provjerljivo i na čemu se velikim dijelom može zasnivati procjena (ne)kvaliteta, odnosno (ne)vrijednosti djela. Situaci-ja je tim složenija i komplikovanija ako se radi o prognostičkim vizijama za jedno globalno druš-tvo ili za posebno, odnosno konkretno, koje se preobražava pod globalnim tendencijama, što je i predmet romana Noć puna mraka.

Autor ovim romanom razvija jednu specifičnu formu, koja se može odrediti kao roman globali-zacije, odnosno književnost globalizacije. Kroz književnost, kao vrstu umjetnosti, odnosno ro-man kao segment književnosti, autor, zapravo, govori i o umjetnosti globalizacije, koja se ogleda ne samo u pojavnosti globalizacije kao sadržaja djela, već i korištenja istraživačkih i spisateljskih tehnika i metoda globalizacije (tehnozorij, šifre, paragrafi i sl.).

U ovom djelu defiluje cijeli repertoar globali-stičkih junaka i situacija, koji su, zapravo, inver-zija jednom svojevrsnom globalizmu koji je, po-četkom 20. vijeka, zahvatao globalno društvo ili je imao bar takve namjere, a riječ je o poretku za čije je rušenje upravo simbol grad iz naslova dru-gog poglavlja romana Noć puna mraka. Lepeza je tu različitih likova, od Vrhovnog tehnozorija, koji u prvim decenijima 21. vijeka, umjesto u Moskvi, kao vijek ranije, sjedi u vašingtonskoj Aveniji Pen-silvanija, pa preko Velikog mozga ili vođe, do či-novnika koji nemaju ime i prezime, već su samo šifre, na isti onaj način i sa istim onim značenjem, kako su i na „crvenim univerzitetima“ bili tretira-ni zatvorski brojevi onih koji su pokušali da kre-iraju svjetski globalizam, jedno stotinjak godi-na prije vremena naznačenog u naslovu romana Zlatka Dukića. Defiluju u ovom romanu globali-zacije i paragrafi i potparagrafi, kao što su nekada stavovi i zaključci, a tu su i šefovi kabineta i tjelo-hranitelji. Era globalizma ne nosi sobom mnogo novoga u odnosu na ono što je već viđeno. Pošto

Nove knjige

RIJEČ 93

Nove knjige

su šefovi tehnozorija, odnosno provizorija u Va-šingtonu, kao što su nekada bili u Sarajevu ili Beo-gradu, tako i njihove porodice odlaze da nastave život na nekoj od tamošnjih avenija.

Ni rodonačelnici globalizma ne mogu koristiti godišnje odmore, kao što to nisu mogli ni nosio-ci aktivnosti jednog drugog globalizma, slavodo-bitno ističući da će onoliko godina (oko 20), ko-liko Dukić u romanu Noć puna mraka. predviđa da će trajati jedna druga totalitarna era – nacio-nalistička, kao prateća pojava južnoslovenskog i istočnoevropskog nastojanja približavanja ovoj planetarnoj društvenoj promjeni. Globalizam iz-građuje „novog čovjeka“, kao što to nastoji i svako novo društvo. Vrhovni tehnozorij, odnosno pro-vizorij komunizma je isticao da će taj novi čovjek ujutro raditi u fabrici, popodne slikati, predve-če pisati književnu kritiku, a uveče se baviti kla-sičnom muzikom. Novi čovjek globalizma nema ime i prezime, već ima šifru i stavlja se u bezrezer-vnu funkciju sistema koji je najznačajniji. Sistem je sve – čovjek ništa, geslo je novih globalista. Pri tome, ni drugo slovo šifre pojedinca ne može biti istovjetno sa drugim slovom šifre njegovog brata, recimo. Ako već mora da dođe i stupi na društve-nu pozornicu vrijeme globalizma, Zlatko Dukić se zalaže za humaniziranu, za razliku od harmo-nizirane globalizacije.

Zbog toga autor strukturno razobličava vrije-me globalizma kao razdoblje u kome će se na vr-hovni pijedestal postaviti „kolektiv kao visoko-tehnicizirana mašina“, što ukazuje da se u novom vremenu i novoj eri suštinski ništa ne mijenja, jer vrijeme kolektivizma je vrijeme koje je prisutno u zatvorenim, totalitarnim sistemima, dok je u vre-menu modernizacije intencija na individualizmu i razvoju pojedinca.

Sistem globalizacije funkcioniše bezdušno, i prema onima koji se suprostavljaju globalizacij-skim tendencijama suviše je surov, jer im ne do-pušta da ostanu na istim talasnim dužinama sa strukovnim kolegama koji podržavaju globaliza-cijske trendove.

Globalizacijski zaokret se u romanu Noć puna mraka dešava samo vijek kasnije od sličnog ta-kvog pokušaja, pri čemu autor svjesno koristi pa-

radigmatične primjere godine, samo za stotinjak unazad. Isto kao što globalizam predstavlja, po njegovim tvorcima, izlazak iz neslavnog dvadese-tog, tako je i „stari globalizam“ predstavljao izla-zak iz neslavnog devetnaestog vijeka.

Stotinu godina prije radnje u romanu, 1939. godine, otpočeo je zločinački pohod na Evro-pu od strane snaga Vermahta. Era koja u romanu globalizacije, odnosno virtualizacije, započinje 2039. godine, kreće u zločinački pohod na pla-netu Zemlju, s tim što svoje ciljeve neće pokušati ostvariti uz plotune oružja, već uz „plotune“ eko-nomske zavisnosti.

Čitav tehnozorij socijalnih i psihološki defek-tnih ponašanja koja su u duhu novog konstituci-onalizma, prolazi kroz roman Noć puna mraka i postaje referentan za književnost globalizacije, a tiče se krize identiteta.

Autor romana nervom smirenog analitičara i stvaraoca, na književni i umjetnički način ističe etičku i humanističku pustoš, u koju su pripadni-ci jednog društva lansirani kao konstituenti no-vog globalizacijskog poretka. Dinamička nit sa-držinskog okvira globalizma, kao i žanrovskog i tehničkog, funkcioniše punokrvno, istovreme-no integrišući sistemska pitanja besmisla u svo-je tkivo.

Može se reći da se pred čitaocem nalazi jed-na nova forma književnog djela, koje u sebi nosi specifičnosti i opšte teorijskog i društveno struk-turnog sadržaja bavljenja tretiranim problemom, zbog čega se ovaj roman može odrediti kao djelo publicističko-književnog globalizma. Ili, još da-lje, Dukićevo djelo je roman virtualizacije, u ko-jem novopozicionirani društveni sistem globa-lizma postoji u prividima i proizlazi iz privida, a ne iz realnosti. Prognostičke vizije autora roma-na o kraju trajanja nacionalističke ere u jednom konkretnom „tehnozoriju“ su ono što mu daje po-sebnu težinu. Kritički i sarkastički pristup eri glo-balizma, kao uobličavanje situacija i likova sadr-žajne makro društvene promjene, ovu knjigu pre-poručuje za štampu kao djelo angažovane savre-mene teme i pristupa njenoj obradi u najboljem smislu te riječi. (Iz recenzije: Etička i humanistička pustoš globalizma)

Prof.dr.sc.Srđan Vukadinović

Nove knjige

94 RIJEČ

Ibrahim Đonlagić, Dogovor (rasprava), Maunagić d.o.o. – mauna-Fe, Sarajevo

2006.

Neveliki dvodijelni rukopis autora Ibrahi-ma Đonlagića, naslovljen kao Dogovor, nema te-orijskih ambicija i više poprima smisao jednog praktikuma, čija bi zadaća bila da svoje korisni-ke i najširu javnost opomene i metodološki edu-cira u traženju bezbolnog puta izlaska iz ozbiljne bosansko-hercegovačke krize, koju detektira kao zabrinjava juću rezultantu evidencije čitavog re-gistra socijalno-ekonomskih indikatora, kao što su:

... pad broja stanovnika; pad broja zaposle-nih; rast vanjskog duga; rast unutarnjeg duga; rast budžetskog deficita; rast trgovinskog deficita; rast broja krivičnih i prekršajnih djela; rast broja nerije-šenih krivičnih i prekršajnih djela.

U prvom dijelu rukopisa (Metoda vrednovanja ideja) Đonlagić pokušava ne samo ukazati na “po-javne oblike pojmova” kojima se bavi, nego i poka-zati područja primjene svoje teorije vrednovanja, koja zahvata sveobuhvatno polje rješavanja kako pitanja društvene stabilnosti bh. zajednice, tako i ekoloških i razvojnih pitanja današnje, žestokom krizom podobro uzdrmane Bosne i Hercegovine.

U tom smislu autor, kao prvi korak provjere idejno deklarirane funkcionalnosti društva, za-htijeva ispit koherencije izabrane teorijske racio-nalne države (dakle, doktrinarno izabranog “dr-žavnog uređenja”) i njenih konkretnih instituci-ja, kao i odnos građana prema detektiranom sta-nju stvari koje se na terenu životne svakodnev-nice očituje kao vidljiva ili nevidljiva (?) (kako kome) kriza.

U najkraćem, autor pokušava sugerirati ideju urgentnosti i neophodnosti promjene opisanog kriznog stanja. Ali, ne po svaku cijenu i na svaki na-čin, nego, i tu progovara humana dimenzija cije-log njegovog spisa, svoj kritički diskurs artikulira u konkretno-izvedbenu shemu kako tu neophod-nost racionalno operacionalizirati i kanali zirati u pravcu mirnog, evolucionog razrješenja aktualnih društvenih napetosti i, pri tom, izbjeći zamku na-silno-revolucionarnih prevrata koji (ostajući na prijevarnoj matrici gole smjene vlasti), izuzev no-vih imena na javnoj sceni, po pravilu, ne donose

ništa kvalitativno novo u smislu poboljšanja uku-pne socijalno-ekonomske situacije koja je uvi-jek pogodno tlo za vlastodržačku manipulaciju i (kako povijesna bilost uvjerljivo pokazuje), rea-lan uvod u krvavu kalvariju nedužnih.

Dakle, riječ je o tome da se, uzimanjem stva-ri “u svoje ruke”, umakne sudbini povijesnih fa-tuma i da se, sa punom odgovornošću spoznaj-ne osviješćenosti, gradi historija kao racionalno preduzeti angažman onih koji su dokučili pogub-nu bit stihijnosti idejno rukovođenih istrajavanja ili ideološki (ne)kontroliranih prevrata svjesnih ili nesvjesnih profesionalnih prevaranata (resp. politikanata).

Metaforom broda koji nevidljivo, ali sigur-no tone, i urgentne potrebe njegovog spašavanja, već u predgovoru Đonlagićevpg rukopisa, upra-vo tom slikovito metaforičnom reinterpretaci-jom data je reducirana izvedba integralnog tek-sta, koji, između pogibeljnih opasnosti Scile (ak-tualne krize) i Haribde (moguće revolucije), traži spasonosan Izlaz (racionalna evolucija) iz nevo-lja na kojima se bh. brod, ljuljan pogubnom nesta-bilnošću na ivici samog potonuća, već pozadugo zloslutno klati.

Ništa novo, reklo bi se. Zahtjeva te vrste “ima-mo na sve strane”.

Međutim, nije baš tako.Novum Đonlagićevog spisa je taj što u dru-

gom dijelu svog rukopisa (Dogovor) nudi čitav niz striktno-operativnih koraka, za koje nalazi da su praktični ključ rješenja društvene krize, ukoliko bi, kao takvi, naišli na ozbiljnu oficijelnu (ili neku drugu vrstu) podrške (civilnog društva, intelektu-alne elite, mass-medijskih struktura, privrednog sek-tora, međunarodnih humanitarnih asocijacija, itd., iid.) koja bi bila ne samo verbalno-deklarativna, nego i resursno, materijalno i behavioralno sa-svim jasno - opipljiva. Tim prije što ni interes po-tencijalnih sudionika u mukotrpnom spašavanju, ne samo principijelno, već i strukturalno (motiv za dogovor) nije zaobiđen.

U tom smislu, Đonlagić nudi decidiran opis izvedbenih poteza, kao što su:

načela kontrolisanja procesa;upravljanje procesima koji se odvijaju po zako-

nima slobode;indikatori bezbjednosti zajednice;

RIJEČ 95

Nove knjige

motiv za dogovor;procedura dogovora;sredstva za vođenje rasprave;rezultati rasprave i snage implementacije, koji operaciju spašavanja broda vode uspješ-

nom privođenju u luku spasa, tj. u mirne vode so-cijalne koegzistencije i ekonomske stabilnosti, društva otrovanog i razrovanog nedavnim povi-jesnim zbivanjima, s jedne, i (između redova či-tajući), bes krupuloznom egoističko-larpurlarti-stičkom vlada vinom (samo) “izabranih” mesija (dogmatsko-ideoloških etnospasitelja), s druge strane.

Sve u svemu, jedna dobrohotno zamišlje-na operabilna ideja, o kojoj će događaji, vrijeme i stručna javnost izreći svoj konačan sud, a na nama je da, već sada, svoj afirmativno-benevolen-tan stav prema njoj izrazimo recenzentskim pri-jedlogom izdavaču da obavezno štampa i, time, stavi na uvid najširoj javnosti jedan human i ope-rativno artikuliran pokušaj trasiranja izlaska bh. društva na tzv. “zelenu granu”.

Esad Bajtal

Dr. Amir Baraković, Opća geologija (udžbenik), Rudarsko-geološko-građevinski fakultet Tuzla, 2007.

Ovo je nešto izmijenjeno i dopunjeno autoro-vo izdanje prvog cjelovitog i sveobuhvatnog udž-benika „Geologija“, koje je izašlo na bosanskom jeziku 2000. godine. Namijenjeno je prvenstve-no studentima rudarsko-geoloških i prirodno-matematičkih fakulteta kao i studentima građe-vinskih, šumarskih i poljoprivrednih fakulteta na kojima se izučava geologija. Knjiga (obima 372 stranice) obuhvata standardno geološko gradi-vo koje se na predavanjima i uz pomoć literatu-re može proširivati u skladu sa brzim napretkom geologije kao nauke. Pišući ovaj udžbenik, autor je nastojao gradivo povezati tako da se dobije za-okružena i povezana cjelina prilagođena nastav-nom planu i programu iz predmeta „Opća geo-logija“, koja se sluša na Rudarsko-geološko-gra-đevinskom i Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Ova knjiga objedinjuje materiju opće i histo-rijske geologije, obuhvata građu o postanku Ze-mlje i razvoju Zemljine kore, odnosno procese koji se u njoj odigravaju i posljedice koje iz toga proizlaze, kao i osnove mineralogije, petrologi-je i geomorfologije. U prvom dijelu prikazani su „neki osnovni podaci o Zemlji, bez dubljeg ula-ženja u problematiku, osnove mineralogije i pe-trologije, zatim geološki, odnosno geodinamički procesi i geomorfološki oblici koji su nam bliži i razumljiviji, a tek nakon toga problemi od kojih neki ni do danas nisu potpuno riješeni. Na kraju je rekonstruisan razvojni put Zemlje i dati osnov-ni elementi za izradu geoloških karata raznih raz-mjera i namjena“.

Osim prezentacije osnovnih geoloških znanja, ovaj udžbenik može biti poticaj i dobar putokaz za intenzivnije i samostalnije ulaženje u komplek-snu geološku problematiku. Jedino na taj način on će u potpunosti odgovoriti svojoj namjeni.

(Iz predgovora autora)

Nove knjige

96 RIJEČ

Grupa autora, Svevremeni Šop, Zbornik radova sa skupa „Međunarodni susret s bosanskim filozofom Nikolom Šopom

(1904. – 1982.)“, Rim, 9. 12. 2005., uz 25. obljetnicu smrti Nikole Šopa,

Kreševo, 2007.Zahvaljujući Književnoj fondaciji/zakladi

„Fra Grgo Martić“ iz Kreševa, koja ove godine dodjeljuje istoimenu književnu nagradu, štampa-ni su i uvezani i prigodan Zbornik radovi sa Me-đunarodnog susreta o bosanskom filozofskom pjesniku Nikoli Šopu, koji je održan u Rimu 9. ja-nuara 2005. godine. „Susret je idejno osmislila i organizirala Fedora Ferluga – Petronio, redovni profesor hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Udinama, koja već dugo vreme-na proučava književno stvaralaštvo tog izuzetnog pjesnika (rođen u Jajcu, 1904., umro u Zagrebu 1982. godine), čija je stota obljetnica rođenja obi-lježena 2004. godine i kojeg se može smatrati vr-hunskim predstavnikom metafizičkog pjesništva ne samo bosanske i hrvatske književnosti nego jednim od vodećih metafizičkih pjesnika u eu-ropskim okvirima.“

Susretu u Rimu prisustvovali su brojni diplo-matski predstavnici, književni kritičari i kulturni radnici s prostora čitave bivše Jugoslavije. Pjesni-kov umjetničko-stvaralački i životni put vodi nas kroz Bosnu, Srbiju (u Beogradu je završio klasič-nu filologiju, gdje je živio i stvarao sve do 6. aprila 1941., kada je tokom njemačkog bombardovanja teško ranjen u kičmu, zbog čega je zadnjih dvade-setak godina ostao gotovo nepokretan) i Hrvat-sku u koju je preselio 1943. godine gdje je inten-zivno stvarao, gotovo u postelji, do kraja života.

Pisao je duhovne pjesme (na hiljade stihova) i pjesme u prozi, autor je knjige o Horaciju Flaku, vrstan prevodilac s latinskog. Kao „duhovni pje-snik duboke religioznosti“, desetak godina nakon Drugog svjetskog rata bio je potpuno zanemaren, gotovo zaboravljen. Stvarna vrijednost njegovog djela priznata je tek nakon njegove smrti, krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.

Knjiga „Svevremeni Šop“ donosi sljedeće ra-dove: Fedora Ferluga – Petronio „Moj susret s pjesnikom Nikolom Šopom“ i „Nikola Šop – ži-vot i rad“ , Adrijan S. Koštre „U svakom filmu naj-

bolji je kraj – moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa“, Miroslav Palameta „Kratki osvrt na Šopo-vu poeziju“, Stevan Tontić, „Nikola Šop u spektru osvjetljenja“, Ljiljana Šop „Nikola Šop i Beograd“, Boris Senker „Šopov dvostruki izlazak iz sjene“.

U Zbornik nas „uvodi pjesma Isusov pjesnik velikog Šopovog prijatelja i teologa Ivana Golo-ba kao uspomena na Šopov simpozij u Udinama, ispričana toplim poetskim riječima u Šopovu sti-lu. Na kraju je pod istim naslovom Svevremeni Šop pridodan izbor iz Šopovih pjesama i proze na temu vremenosti i bezvremenosti (konačnosti i beskonačnosti), konstanti u Šopovoj poeziji koja je inače svevremena poput samoga pjesnika, pje-snika rijetke univerzalne veličine.“

Ovim izdavačkim poduhvatom Književna fondacija/zaklada „Fra Grgo Martić“ na samom početku svog djelovanja „na prirodan i logičan način povezuje imena fra Grge Martića i Nikole Šopa“. Zbornik je značajan doprinos daljem upo-znavanju Nikole Šopa kao „jedinstvenog pjesni-ka, čija duhovna poetska poruka prelazi granice bilo kojeg nacionalnog identiteta jer na najiskre-niji način progovara o smislu našeg života, o rela-tivnosti vremena i prostora, o konačnosti i besko-

RIJEČ 97

Nove knjige

načnosti. Da životne okolnosti nisu toliko dugo vremena marginalizirale Nikolu Šopa, možda smo mogli, upravo zahvaljujući snazi i ljepoti nje-gove poetske poruke, uz Ivu Andrića, imati još jednog književnog nobelovca.

Iz Predgovora prof. sr. Fedora Ferluga-Petronio

Dr. Izudin Kešetović, dr. Dženan Đonlagić, Javne finansije, „Grin“,

Gračanica 2007.

Knjiga pod naslovom „Javne finansije“dr. sc. Izudina Kešetović, profesora na Ekonomskom fakultetu u Tuzli i dr. sc. Dženana Đonlagića do-centa na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu na-mijenjena je studentima ekonomskih i pravnih fakulteta, kao i drugih fakulteta iz oblasti druš-tvenih nauka, u okviru nastavnih predmeta na dodiplomskom i postdiplomskom studiju. Pri tome se misli na postojeći koncept nastavnih dis-ciplina finansija, javnih finansija, finansija i finan-sijskog prava.

Autori su se opredijelili da u prvom dijelu knji-ge u šest poglavlja iznesu osnovne teoretske po-stavke o funkciji javnih finansija. U prvoj i dru-goj glavi prvog dijela knjige data su pojmovna značenja finansija kao i njihove osnovne funkci-je. Nakon toga, autori obrađuju, veoma detaljno, pitanja vezana za javne prihode, javne rashode, budžet i javni dug. Poseban teoretski i praktični značaj autori su dali budžetskoj politici u sklo-pu koje je izložen savremeni koncept organiza-cije finansijske i računovodstvene funkcije u jav-nom sektoru i značaj trezora i kapitalnog budže-tiranja. Također, izložene su postavke sistema fi-nansijskog planiranja i investiranja javnih priho-da kao savremenog pristupa upravljanja finansij-skim sredstvima u javnom sektoru. Autori izlažu savremene pristupe javnom dugu i deficitarnom finansiranju kao veoma važnom pitanju u sklopu ukupne ekonomije javnog sektora i modela finan-siranja u javnom sektoru.

U drugom dijelu knjige obuhvaćene su dvije cjeline: Javna potrošnja u Bosni i Hercegovini i Poreski sistem Bosne i Hercegovine. U njima au-tori veoma detaljno prezentiraju javnu potrošnju u Bosni i Hercegovini, naročito sa aspekta pristu-pa koji se javlja u praksi fiskalnog federalizma kao

obilježja savremenih decentraliziranih država. Pri tome se posebno izdvajaju pitanja finansira-nja lokalnih zajednica i daju rješenja sa stanovišta njihove nadležnosti i izvornih prihoda u mješovi-tom modelu finansiranja. Konstatacije koje se od-nose na pitanja finansiranja javnog sektora mogu biti veoma interesantna nosiocima ekonomske politike: zakonodavne i izvršne vlasti na svim ni-voima državne strukture: opštine, kantona, enti-teta, države. U poglavlju koje se odnosi na pore-ski sistem, data su rješenja iz sistema indirektnog i direktnog oporezivanja. Detaljno je prezentiran sistem indirektnih poreza u Bosni i Hercegovini, odnosno PDV, posebno sa stanovišta njegove pri-mjene u dijelu subjektnih i objektnih elemenata poreza: poreski obveznik, poreska osnovica i po-reska stopa. U nastavku, autori s pravom, naglaša-vaju značaj direktnih poreza: poreza na dohodak i poreza na dobit. Izložene su specifičnosti ovih poreskih oblika i objašnjeni modaliteti sadaš-njih i mogućih rješenja u poreskom sistemu Bo-sni i Hercegovini. Na ovaj način potencijalnom čitaocu, ovog dijela sadržaja knjige pruža se mo-gućnost da usvoji rješenja koja može primijeniti u praksi ili se osposobiti da daje savjete ili da se bavi profesijom poreskog savjetnika.

Sadržaj koji je prezentiran u knjizi predstavlja vrlo korisnu stručnu i nezaobilaznu literaturu za djelatnike u privredi koji se u praksi suočavaju sa pitanjima finansiranja javnog sektora i primjene rješenja iz poreskog, budžetskog sistema javnog duga.

Iz predgovora

Amir Mašić, Uz malo rime pogodi ime (pjesme), Bošnjačka zajednica kulture

„Preporod“ Gračanica 2007.

Ovom zbirkom dječjih pjesama Amir Ma-šić ulazi u zrelu fazu svog stvaralaštva. Rođen je 1944. godine u Brčkom, od svoje druge godine živi u Gračanici i radi kao učitelj. Do sada je obja-vio pet knjiga poezije: „Bosna se porobit ne da“, „Tamo pod suncem“, „Na trenutak prošlost nek se vrati“, „Ti si vječna sevdalinko“ i „Čarobni svi-jet knjige“. Svojom najnovijom, šestom po redu, poetskom zbirkom, autor pokazuje da sve bolje „razaznaje“ jezik metafore za djecu, koju u obilju

Nove knjige

98 RIJEČ

donosi u svojim pjesmama. Dok čitamo tu poezi-ju imamo osjećaj kao da negdje iz daleka čujemo Vivaldijeva „Četiri godišnja doba“. Ti stihovi zra-če humanošću i emocijama… Kao da nas pjesnik poziva za „svoj pjesnički stol da s njim u društvu, i s djecom, popijemo poslijepodnevni čaj.

On je godinama u sebi „skupljao poetske po-datke“, koje je u ovoj knjizi „razlio“ u originalnu poetsku priču i podario djeci još jedan pjesnički biser vrijedan pažnje. U ovim stihovima, on s dje-com komunicira realno i logično: koliko god se divi životu i prirodi, ostaje još više zadivljen pred nenametljivom mudrošću Tvorca, Jednoga i Jedi-noga Boga, Allaha dž. š., u kojeg vjeruje vjerova-njem jednog intelektualca i moli Ga, i kroz stih, da sačuva djecu teških iskušenja. Pjesnika Maši-ća možda ne mogu ili neće htjeti razumjeti odra-sli, ali razumjet će ga djeca, kojoj se neposredno i obraća: „Svima vama puno hvala/ čitaoci moji mali,/ jer i vi ste svoj doprinos/ ovoj mojoj knji-zi dali.“

Polazeći od čuvene misli Rubljova - „Ja s lju-dima više nemam o čemu razgovarati“ – pje-snik Amir Mašić za svoje bližnje prijatelje i uzi-ma samo djecu i životinje, a - gledajući ničeovski i

frojdovski, zato, itekako ima pouzdan razlog. Kako, dakle, razumjeti pjesnika? Jedini na-

čin je – saživjeti se s njim i otkriti neke od razloga zbog kojih se pokušava izraziti kroz stih – obraća-jući se, isključivo djeci. Koristeći se svojom peda-goškom naobrazbom i beskrajnim iskustvom uči-telja, on s djecom dijeli svoji najljepše životne tre-nutke, komunicira s njima njihovim jezikom, me-taforičkim slikama daje stvaran život, ulazi s nji-ma u dijalog, sluša s pozornošću njihove želje… Budući da samo jednom posjedujemo pravo na djetinjstvo, dječji pisci nam pomažu da se barem ponekad, za trenutak, vratimo tim slikama nevi-nosti iz nekih naših prohujalih života. Iz tih razlo-ga, možda još samo pisci za djecu, bez obzira na godine, ostaju djeca. Puni razumijevanja za svoje „vršnjake“ u školskim klupama, oni jedino imaju pravo da zajedno s njima odlučuju kako koju sli-ku nazvati i kako tumačiti govor slika. Upravo na takav način pjesnik Amir Mašić u ovoj poetskoj zbirci ostvaruje komunikaciju sa djecom. Navo-deći ih na razmišljanje, poziva ih da u svojoj ma-šti stvaraju neki bolji svijet u odnosu na onaj koji ih okružuje. Pažljivo slažući svoj pjesnički moza-ik, Amir Mašić pažljivo izbjegava sve ono što bi u sebi moglo imati makar trunku destruktivnog ili banalnog. Zato se i može reći da je to poezi-ja pedagoškog karaktera, ali retorična s poetskom glazbom, s notama koje blago dodiruju i odmara-ju. Jednostavno, ima se lijep osjećaj – kao da ste ušli u neki netaknut dio prirode, u kojem prirodni zakoni dirigiraju emocijama.

U biti, te karakteristike trebalo bi da ima dječ-ja poezija, odnosno književnost za djecu uopće: da ne opterećuje, već da odmara, da podstiče di-jete na razmišljanje, da pobuđuje njegovu ma-štu, da bude primjerena uzrastu djeteta, da bude lagana i lepršava – s jednim jedinim ciljem – da dijete zavoli knjigu i čitanje. U svojoj pjesničkoj zbirci „Uz malo rime pogodi ime“, pjesnik i učitelj Amir Mašić, u dobroj mjeri približio se tim i ta-kvim „standardima“. Sam naslov knjige je s prigu-šenom rimom, kao i sama knjiga – u kojoj susre-ćemo i one tonove koje odrasli često ne razumiju. U njoj, ustvari, pjesnik ispisuje svoje djetinjstvo, uvjeren da je to jedino čega se vrijedi sjećati u po-znim godinama.

Edvin Mujinović Galeb

RIJEČ 99

Nove knjige

Zlatko Dukić, Novinar (roman), PrintCom, Tuzla 2006.

Čovjeku od radoznalosti i ukusa veoma je za-bavno da se suoči s knjigama Zlatka Dukića, naj-plodnijeg pisca u Bosni i Hercegovini. Namjerno ka-žem knjigama iz jednostavnog razloga što su da-nas žanrovske definicije veoma rastegljive i kla-sičnoj teoriji književnosti nepoznate. Među dva-deset njegovih ostvarenja, ima i romana rađenih prema standardnim kriterijumima, ali i knjiga s ino-vativnim svojstvima. Ova posljednja, koja oprav-dava ocjenu iz početne rečenice prikaza, nazvana je Novinar – roman iz iskustva, što bi moglo da navede na pogrešan zaključak kako je to neka vrsta autobiografske kopije. Treba, međutim,odmah poreći takvu pretpostavku, mada tekst jeste novi-narskog karaktera, dobrim dijelom i po prosedeu, ali i po tematskom odabiru.

U pravom žanrovskom određenju, Novinar je neobična sinteza duhovitog reporterskog opser-vranja, scenskog zamešateljstva i paralelne film-ske montaže, pri čemu su situacije skoro identič-ne, mada u dva različita vremena i dva različita režima. Neki akteri se pojavljuju i u jednom i u drugom vremenu; jedni kao kameleoni, karijeri-sti, udvorice i autoritarci, drugi kao profesional-ci od digniteta i zapitanosti nad profesijom novi-nar. Prvu ljudsku sortu tipično reprezentuje Nu-man Karić, partijski bog za informisanje u socija-lizmu, potonji šef kabineta Orhana Gazibube, koji je, biva, za vrijeme rata, djelujući domoljubno u inostranstvu, zadužio Bosnu, pa mu se zato može kako hoće, ali ne i dokle hoće.

Što se bar stradanja novinara tiče, nema bitne ra-zlike između stanja u bivšem režimu i stanja u tran-ziciji (Šta je to?); može se govoriti samo o gradaciji ili intenzitetu uzroka i posljedica. U doba represije na angažovanim žurnalistima kola se lome zbog velikih afera (pred slom Jugoslavije), a u navodnoj demokratiji zbog povrijeđene sujete, recimo, sa-mostalnog savjetnika u Ministarstvu inostranih djela. Njegov sin je poeta, ali od onih sti-hoklepa-ca tipa Na vrh brda vrba mrda ili U ranu zoru, kad sunce se rađa/ Na pučini vidim moja plovi lađa, što je očigledno plod dokapitalizacije ili privatizacije prema tatinom iskustvu.

U socijalizmu se na urednika Ogledala oko-

mljuje republički rukovodno-partijsko-policijski aparat, a u tranziciji emisari u likovima rečenog šefa kabineta, odvjetnika, iznajmljenih radodajki i drugih smrdibuba. U prvoj montaži imamo afe-ru Alfakomerc (treba je novinski zataškati), izda-vanje mjenica bez pokrića, što je uzdrmalo čita-vu zemlju, a u drugoj aferu (treba je žurnalistički ispraviti) zbog poraznog prikaza pjesama iz pera mladog žurnaliste Bakira Čabrića, žednog istine i objektivnosti. Pjesme, naravno, niko ne kupuje, ne čita, ne primjećuje. Tu i leži čvorna tačka za-pleta i komičnih situacija; pisac je preko apsurdnog kreščenda dvaju neuporedivih događaja uveo čitao-ca u grotesku, a iz groteske, idući ka raspletu, u far-su, kakva priliči pozorištu, pa otuda i ono nužno po-zivanje na žanrovski sinkretizam.

Srž radnje se zbiva u kancelariji glavnih i od-govornih urednika Ogledala Azema Pijavice i Ke-rima Kupusovića, u ovom i onom vremenu, pri čemu se, osim utvarnih telefonskih poziva partij-skih sekretara, na licu mjesta javljaju već pome-nute persone, odvjetnici sa utužbama i paparaco podmetaljke sa vamp-tjelesnim gabaritima. Sve to je u funkciji naloga da se kritički tekst novina-ra, i u jednom i u drugom slučaju (Alfakomerc - Poeta), kad ne može drukčije, demantuje institu-cijom navodne štamparske greške! Verbalna bu-fonerija! Kancelarija glavnog urednika (sa zamje-nikom) jeste zapravo mala scena u kojoj se prela-maju mali i veliki događaji, s odjekom u nekom no-vinarskom klubu ili kafani na periferiji, dijelom tumačeni mišlju starog žurnaliste Krste Sovilja, partizana i golootočanina, koji najprije upućuje mladog novinara Azema Pijavica u suštinu novi-narstva, ali i profesije kao istine.

Zlatko Dukić je jedan od onih pisaca koji hitro prepoznaje stvarne događaje kao literarne teme i ne libi se da se uhvati u koštac i sa rutinskom sjednicom nekog komiteta ili foruma. Ovdje se kretao u ras-ponu od redakcije – Republike do saveznih orga-na, zaustavljajući se na 14., posljednjem kongresu Saveza komunista Jugoslavije, prepoznavajući na njemu znake bliskog rata. To je prilično težak po-sao, pošto je politička stvarnost obično maska du-blje realnosti i od pisca ne traži više nego što je simu-lacija života. Iza maske je teško otkriti pravo lice protagonista i protagoniste same; imate tu samo manifestaciju bez patetike i tragike, ali s ukusom

Nove knjige

100 RIJEČ

ljute tucane paprike, koja jeste bosanska, ali ne raste isključivo na bosanskom tlu.

Dukić nije zabrinut za svoje junake, niti želi da ih ograničava; on ih pušta do kraja svojih uzaludnih predodređenosti najviše kroz lako poigravanje, izu-zev lika Hilmije Suzavca, nekadašnjeg visokog re-publičkog funkcionera, poslanika Savezne skup-štine i predsjednika Savezne ustavne komisije, po svemu žrtvenog jarca u aferi Alfa-komerc. Kad kre-ne odstrel bilo kakve vrste, povratka, nema; u ime navodnog kolektivizma i opšteg interesa, mora da odleti i najnedužnija glava. Takav je upravo po-menuti Hilmija Suzavac, koga dojučerašnji dru-govi ostavljaju na cjedilu i na odlučujućoj partij-skoj sjednici stvaraju oko njega karantin gubavo-sti! To je, dakle, sistem vladajuće grupe, dok je u drugom poetskom slučaju na djelu samovolja sivih eminencija, novopečenih profitera s podrepaši-ma iz stare i nove garniture skorojevića.

Pri čitanju Novinara lako se prepoznaju neke konkretne društvene afere iz nedavne jugo-zajed-ničke prošlosti, a s njima i ličnosti. Iako su, tako-reći preslikane, a svake sličnosti slučajne, one ne moraju imati značaja za sam ishod priče; priča je sama svoja realnost. Pisac je vrlo maštovit u oda-biranju imena: Osim starijeg (Ohrana) i mlađeg (Nedima) Gazibube, tu su još Avdo Prištić, di-rektor Alfa-komerca, Milovan Rotkvica, pred-sjednik Republičke vlade, Mato Zlotrag, ministar unutrašnjih poslova, Miron Uvalić, predsjednhik Republičke partije; direktor Ogledala Ljubodrag Maligaća, urednici Tomislav Prepržen, Alma Pi-lav, usputni Sejo Čokanj i drugi. Čitava galerija naravi, proistekla iz nadimak-psihologije naših sredina, koja kaže da nisi ono što misliš da si, već si onakav kako smo te mi obilježili.

Jezik i stil Novinara su načas prepoznatljivi; nastavljaju autorovu tradiciju. Pisac je ostao do-sljedan u njegovanju standardnog jezika kao lič-nog iskaza; nije se, dakle, poveo za novogovorom iz političkih razloga, koji je globalno nezgrapan i če-sto karikaturalan; naprečac skovan i stoga nepriro-dan. Tamo gdje je u pitanju upravni govor, on je svoje ličnosti bojio jezičkim osobenostima, što je najuočljivije kod odvjetnika Bratoljuba Ilića i in-strumentalizovane zavodnice u int-resu Gazibu-ba Melite Rusvaj.

Što se, pak, stila tiče, dočekuje nas laka, brza

i dinamična rečenica (ponekad s odvojenom umet-nutom), bez suvišnih opisa i dekoracija, usredsređe-na na pregnantne opservacije, tako karakteristične za nekadašnje vrsne reportere. Otuda je, čini mi se, autor nastojao da se i formom, i jezikom, i stilom, i temom dokaže kao pisac teške i odgovorne profe-sije novinar.

Ako se tome doda da se igra i s nekoliko mo-gućnosti početaka i završetaka knjige, lako ćemo doći do spoznaje da je cilj - stimulisanje čitaočeve mašte. Knjiga ima dobro preporuku za čitaoca, a u nekoj varijanti i srećnoj adaptaciji bila bi prepo-ručljiva i za zabavnu scensku prezentaciju. Aktu-elan, poučan, i lakokrilan tekst, proistekao iz naše teško podnošljive stvarnosti. On je, dakle, i naše iskustvo, a ne samo iskustvo autorovo.

Vitomir Pavlović

RIJEČ 101

Nove knjige

Zlatko Dukić, Drugo stanje (roman), PrintCom,Tuzla 2007.

Zlatko Dukić je pisac posebnog senzibiliteta, pero koje je više od tri decenije prisutno na bo-sanskohercegovačkoj književnoj sceni, sa mnoš-tvom knjiga iza sebe i, vjerujem, mnoštvom ispred sebe. Iako već dokazan kao dobar i veoma plodan pisac, on se već godinama čitaocima predstavlja sa sve boljim i boljim naslovima, dokazujući da svo-ju priču još nije ispričao do kraja, da tu ima još mnogo čega dobrog da se kaže. Njega i ne treba posebno predstavljati, jer ko se imalo razumije u savremene književne tokove, teško da nije naišao na njegovo ime. Dukić živi ovdje, sa nama, i po-mno prati i pretače u literaturu sve ono što nam se dešava u ovo smutno i kokuzno vrijeme. Sve naše ratne, poratne i tranzicijske muke obilježio je ro-manima. A to, priznaćete, ne može svako. Pojavu, zbivanje, neki društveni lom – sve to Dukić „za-čas“ smjesti između korica novog romana.

Takav je Dukić i u romanu Drugo stanje, čija je radnja smještena u jedno, kako to geografi kažu, naseljeno mjesto za koje u narodu postoje izrazi: kasaba, varošica, gradić, palanka i slično. Takvo naseljeno mjesto obavezno ima narodnu vlast, policijsku stanicu, srednju školu, poštu, hotel ili prenoćište, restoran, brijačnicu, lokalnu radio stanicu, dom zdravlja...

Roman počinje, u književnosti oprobanom metodom – retrospekcijom. Riječ je o tome da se na početku ispriča završetak radnje, a onda slijedi gledanje unatrag i obziranje na prošlo, odnosno iznošenje spleta okolnosti koje su uslovile takav kraj ispričanog.

U konkretnom slučaju, u romanu Drugo stanje čitaocu se u startu daje do znanja da se „pod prilič-no neobičnim okolnostima, pet mjeseci poslije vjen-čanja njegovih roditelja – rodio zd-rav muški čovje-čuljak, mali Gradko“. Sretni roditelji su Ilma Ce-rić, čaršijska ljepotica, i profesor matematike Izet Šišić. Dodatni upitnik predstavlja činjenica da su se njih dvoje vjenčali odmah nakon što su se upo-znali. Ova nelogičnost i obilje drugih dešavanja u Malom Gradu (naziv mjesta odigravanja radnje) čine okosnicu sadržaja romana Drugo stanje.

Uvodeći u roman mnoštvo tipiziranih likova i tipova, dovodeći ih u interaktivni odnos, Dukić

je ovim romanom snažno progovorio o nama, na-šim balkanskim manirima i mentalitetu, o društve-noj situaciji u kojoj jesmo, o psihologiji male zapar-ložene sredine, o malograđanštini, o vlastoljupcima, o poratnim i inim profiterima, karijeristima, skoro-jevićima, o novim „demokratama“, o sujevjerju, o lažnim vrijednostima...

Istina, ove ocjene stoje ako roman Drugo sta-nje svrstamo u realistički žanr. Međutim, ovo naj-novije Dukićevo prozno ostvarenje je i snažna metafora, koja je kratko i jasno definisana samim naslovom - Drugo stanje.

Naime, začeće postratne Bosne i Hercegovine, koja čak nema ni odrednicu država, desilo se no-vembra 1995. godine u američkom gradu Dejto-nu. I evo već jedanaest godina smo u iščekivanju. Baš kao u drugom stanju. Vidjećemo šta ćemo da rodimo – i kada. Hoće li se roditi zdrava i snaž-na država ili nekakav monstrum? Hoće li se sve završiti, ne daj Bože, pobačajem. A o tome ko je otac ovakve, odnosno nikakve Bone i Hercegovi-ne, prestali smo i da razmišljamo. Postoje indicije

Nove knjige

102 RIJEČ

da je začeta u političkom prostituisanju bjelosvjet-skih moćnika.

No,vratimo se sadržaju romana. Radnja se od-vija na nekoliko lokacija - sastajališta u Malom Gradu, gdje se čitaju „usmene novine“, odnosno „ispiraju usta“.Na naslovnim stranama tih „usme-nih novina“ je, uglavnom, Ilma Cerić, maligrad-ska ljepotica, koja je okrenula pamet komplet-nom čaršijskim estabilšmentu. Poput Koštane u istoimenom djelu Bore Stankovića. Međutim, tu su i druge teme koje se svrstavaju u psiho-socio-lošku kategoriju zvanu trač, odnosno ogovaranje. A ova kategorija postoji otkad je svijeta i vijeka. U doba starog Rima, nakon susreta dva pozna-nika i uobičajenog pozdrava, uslijedilo bi pitanje „Quid novi?“ (Šta ima novo?) Razumljivo, pozna-nici bi razmijenili najnovije tračeve o ljudima iz svog okruženja.

Tračevi i ogovaranja u Drugom stanju imaju posebnu i specifičnu dimenziju. Ovaj vid pretre-sanja situacije u Malom Gradu je zapravo jedini i osnovni princip upravljanja svim životnim toko-vima ove male sredine. U tome i jeste realistična odrednica romana, jer kod Dukića „svaka sličnost sa stvarnim događajima, likovima i situacijama je namjerna“. Likovi poput Tetke Zelde, Gospođe Berte, načelnika Prljače, up-ravnika pošte Damjana Ježa, direktora banke Maslača, dvojice besposliča-ra, gradskih policajaca itd., žive tu, pored nas. To su naše komšije, naše kolege s posla.

Roman Drugo stanje, posmatran sa aspekta te-orije književnosti, predstavlja jedno istinsko savr-šenstvo. Priča o „situaciji“ u Malom Gradu stala je u 29 glava – poglavlja, sa prologom i epilogom. Svaki redak je u funkciji osnovne radnje.

Roman je pisan u trećem licu, „iz zasjede“, da-kle pisac se nađe u pravo vrijeme i na pravom mje-stu da bi krajičkom uha osluhnuo najnoviji trač i prenio to na papir.

Dukić je i u ovom romanu ostao vjeran svom uhodanom maniru, da i o najozbiljnijim stvari-ma priča humorno, što čitaocu, u ova natmurena vremena, dođe kao odušak, kao relaksacija. On je pravi majstor gradnje dijaloga. Zato bi roman Drugo stanje, uz određene dramaturške i scenari-stičke zahvate, mogao poslužiti kao odlična osno-va za TV igranu seriju, koja bi, uvjeren sam, bila toplo primljena kod gledalaca.

U cjelini gledano, izuzev nekih manjkavosti na samom početku romana, Drugo stanje ima briljan-tnih dionica koje mogu „voziti“ samo majstori iz najčuvenijih književnih radionica. Konkretno, to je sve ono što je opisano u frizerskom salonu „Sil-ver“ vlasnika Taiba Britvića, što neodoljivo pod-sjeća na TV seriju „Naše malo misto“ rađenu po tekstu i scenariju Miljenka Smoje. Tu je, zatim, banket upriličen kod Gospođe Berte u „Imperi-jalu“ nakon tematske sjednice Opštinskog vijeća, na kojoj je praktično legalizovana prostitucija, po ugledu na Evropu kojoj srljamo u zagrljaj.

Valja izdvojiti i poglavlja o zamjenama lično-sti u hotelu „Carigrad“, gdje Dukić u nušićevskom maniru, pravi izvanrednu komediju situacije.

Najzad, recimo i to da roman Drugo stanje mo-žemo posmatrati iz više uglova. Najbliži sam me-taforičnom tumačenju. Pisac kao da hoće da kaže da smo mi svi u drugom stanju, da nešto iščekuje-mo, da se ta neizvjesnost proteže u nedogled, da smo, praktično, vi pred vratima porodilišta.

Ovaj će roman, uvjeren sam, s užitkom proči-tati i oni koji odavno nisu ništa lijepo čitali. Drugo stanje je pitko literarno štivo, kojeg u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti nema puno. Ovo je dobrodošla knjiga, koju će svako ko je pro-čita, rado preporučiti drugima.

Đuro Škondrić

Faruk Hadžić, Muhamed Buljubašić, Kazivanje o Grapskoj 1548. – 2007.,

Planjaks, Tešanj 2007.

Strašni, a ponekad i nevjerovatno neljudski su pokušaji uništenja Zemlje Bosne, Bosanaca i bo-sanskog duha, kojim je Bosna i Hercegovina izlo-žena stoljećima, pa i milenijima. Jedno od nase-lja koje simbolizira stradanje Bosne u najnovije doba, dakle krajem 20., a na pragu 21. stoljeća je Grapska kod Doboja. Često su stradanja Bosne i Bosanaca ostala nedovoljno poznata ili čak pot-puno nepoznata. Takođe je duga i bogata kultur-na historija brojnih kutaka Bosne i Hercegovine vrlo slabo istražena i do danas je ostala malo po-znata u nauci i javnosti. Zato je potpuno u pravu poznati historičar Enes Pelidija, kada u recenziji knjige o kojoj namjeravamo dati nekoliko poda-taka, između ostalog kaže: „O prošlosti Bosne i

RIJEČ 103

Nove knjige

Hercegovine, te njenih brojnih mjesta do druge polovine 20. stoljeća veoma se malo i nedovoljno znalo.“

Upravo takva ocjena i sve što smo prethodno naveli vrijedi i za staro i prošlošću bogato nase-lje Grapska. To se naselje razvijalo u području koje je za život ljudi odvajkada bilo vrlo povolj-no, naseljeno još u prahistorijskom periodu. Iako se u historijskim dokumentima izričito spominje 1548. godine, naselje Grapska zasigurno postoji još od srednjeg vijeka. Unazad nekoliko stoljeća to je mjesto bogate kulturne historije i tradicije.

Grapska je i mjesto velikog stradanja Bošnjaka i bosanskog duha, suživota i tolerancije, koje se ta-koreći dogodilo juče. Tako je stradanje Grapske u zadnjem ratu, simbolički i stradanje cijele Bosne i Hercegovine pa i cijelog čovječanstva. Grapska i Grapčani su jedno od onih bosanskih simbola i mjesta koje se kao feniks ponovo rađaju iz pepela i nastavljaju živjeti nakon strašnog stradanja i to-talnog uništenja prije samo petnaestak godina.

O svemu ovome detaljno govori novoizaš-la knjiga pod naslovom „Kazivanje o Grapskoj, 1548. – 2007.“, autora Faruka Hadžića i Muha-meda Buljubašića. Knjiga je obima 302 stranice, a sadrži sljedeća poglavlja: Uvodno kazivanje, Pro-storna i geografska identifikacija, Historijske i vre-menske odrednice, Privreda i privredni potencijali, Kulturne i duhovne odrednice i naznake, Vrijeme napada na Grapsku i Grapčane (misli se na 1992. godinu), Preživljavanje u ratu i povratak Grapča-na, Vizije opstanka i naznake strategije razvoja, Spoznaje i istine za nezaborav. Knjiga sadrži i niz priloga, među kojima su osobito značajni spisko-vi stradalnika Grapske. Izdvajamo sljedeće:

1.) Spisak 34 Grapčana, koji su pobijeni tokom prvog napada na Grapsku, 10. maja 1992. godine. Među žrtvama bilo ih je više zaklanih, svezanih, izgorjelih itd.

2.) Spisak od 10 stanovnika Grapske, nestalih tokom maja 1992. godine. Prema saznanjima svi sa ovog spiska su odvedeni u zatvor u Doboju. Tu su mučeni, a onda pobijeni, 24. i 29. maja.

3.) Spisak od 24 stanovnika Grapske, žena i muškaraca, većinom invalidnih lica, iznemoglih i retardiranih, koje su vojnici „Republike Srpske“ zatočili kada su okupirali Grapsku tokom maja 1992. godine. Poslije mjesec dana prisilnog rada,

sve su ih 13. juna 1992. godine poubijali. Među ubijenim je bilo sedam žena, jedno dijete, jedana-estoro staraca i starica sa preko šezdeset godina, troje od toga je zaostalo u razvoju, a jedan je bio teški invalid bez nogu i saka na rukama.

4.) Spisak od čak 226 Grapčana koji su 19. maja 1992. godine otjerani u logore, prvo Bare u Doboju, zatim Staru Gradišku, Manjaču kod Ba-nja Luke, Batković kod Bijeljine i Kulu kod Sara-jeva. Mnogi sa ovog spiska nikad se vise nisu živi vratili kući.

„Gledajući u cjelini“, kako je zaključio svoju recenziju prof. Enes Pelidija, „cio rukopis je na-pisan veoma pregledno, skladno i sa vrlo lahkim stilom za čitanje. Brojnost podataka i vrlo drago-cjenih zapažanja na više mjesta je popraćeno sa više tabela, karata, slika i daje punu cjelinu ovom rukopisu. Objavljivanjem (ove knjige) Grapčani će na jednom mjestu dobiti toliko dobrih i kori-snih informacija koje su do sada samo djelimič-no znali, a drugi se upoznati sa Grapskom kao li-jepim bogatim i vrlo interesantnim mjestom koje ima dugu i bogatu tradiciju, ali i realno gledano još bolju budućnost.“

Rusmir Djedović

Fikret Ahmetbašić, Uloge kratkotrajnih krugova (pjesme), BZK „Preporod“,

Gračanica 2007.

…Ahmetbašić pripada onim pjesnicima koji kreiraju vlastitu formu koja prirodno proizlazi iz njegovog pjesničkog svijeta i iz potrebe da se izra-zi. Mada se na prvi pogled čini banalan, pjesnik se nameće slikama, neusiljeno, spontano i iskreno. Ahmetbašić nije od onih pjesnika u čiji svijet ula-zimo tek nakon mnogih čitanja i iščitavana. On je pitak, prohodan i surovo jasan, oslobođen stega svega i ničim sputan. To je ono oslobođenje što nam ga donosi djetinje iskrena poezija, koja nam omogućava da živimo i u ovakvom nesavršenom svijetu kakav je naš. Ne treba se zato Ahmetba-šić pitati u jednoj svojoj pjesmi: „Da li hod ima smisao?“ On je prohodao u nama, otvarajući vra-ta jednog drugog svijeta.

Na sebi svojstven način pjesnik uzima slike i ideje sa svih strana, uklapajući ih u jednu jedin-stvenu cjelinu, obojenu dosta tamnim senzibi-

Nove knjige

104 RIJEČ

litetom. Pjesnika sve tišti, baš kao i nas. Bole ga suze bližnjih, ljudska ravnodušnost, neispunjene želje. Stoga se u njegovim pjesmama osjeti jedna doza cinizma koja nije pretvorila njegove želje u hedonizam.

Pjesnik pati kao i mi, no neuspjesi ga nisu ogorčili. Naprotiv, on na jedan tužno-humoristi-čan način pjeva o svojim unutrašnjim borbama i strahovima. Ne donosi zaključke i, radije nego da daje jednostavnu osudu, Ahmetbašić čini ne-što značajnije i puno teže. On svojim pjesmama otključava vrata i nagoni čitaoca na „konzumira-nje“ njegovih pjesama, tako da se čitalac saživi sa svakom od njih.

Njegove pjesme su precizno hladne i jedno-stavne, no u dubini toga, on je još uvijek čovjek koji vjeruje u ljepši svijet. U nekim pjesmama se osjeti i određena doza mistike, gdje pjesnik uranja u duhovni svijet na jedan vrlo neobičan i lahak na-čin, no nedovoljno zrelo da bi se o tome opširnije govorilo, ponajprije u pjesmama „Mrak“, „Iluzi-ja“, „Povrata“ itd. Treba reći da Fikret Ahmetba-šić s ovom (nevelikom, trećom po redu, n.p.) zbir-

kom pjesama definitivno ulazi u pjesnički svijet kojem je tako dugo težio, mada je sama zbirka ne-dovoljno pjesnički „prelomljena“ da bi predstav-ljala neko osvježenje i zadovoljila zahtjevniju či-talačku publiku. No, zbog svega navedenog, ne preostaje nam ništa, nego čitati Ahmetbašića. On to zaslužuje. (iz recenzije)

Hasan Puškar

Alaga Dervišević, Bošnjaci u dijaspori: historija, problemi, analize i perspektive, Knjiga prva, Bosanska

riječ, Sarajevo, 2006. Bosansko-hercegovačka historiografija, oso-

bito ona sa kraja prošlog i početka ovog stoljeća je postigla zapažene rezultate u izučavanju naše historije, ali joj nedostaju istraživački radovi koji se odnose na bošnjačke iseljenike. Kad je riječ o iseljavanju Bošnjaka, uglavnom, je pisano o nji-hovom iseljavanju u Tursku nakon austrougar-ske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godi-ne. Knjiga Bošnjaci u dijaspori je jedna od rijetkih koja se odnosi na istraživanje bošnjačke dijaspo-re, odnosno Bošnjaka koji su posljednjih decenija napustili Bosnu i Hercegovinu iz raznih razloga, a najviše zbog ratnih i poratnih dešavanja nakon 1992. godine.

Autor ove vrijedne knjige, magistar Derviše-vić je i sam okusio život u tuđini, jer je niz godi-na živio u Njemačkoj (Wuppertal), gdje je radio kao novinar i aktivista ogranka kulturnog druš-tva „Preporod“. Kao novinar i aktivista „Preporo-da“ bio je u prilici da se upozna sa dobrim i lošim stranama življenja u tuđini. Koristeći se rezulta-tima vlastitih istraživanja i dostignućima dosa-dašnje historiografije (bibliografija od 485 jedi-nica) Dervišević je iznio niz originalnih pogleda na nastanak, razvoj, sadašnje stanje, te perspekti-ve bošnjačke dijaspore. Knjiga je pisana lijepim, jednostavnim i odmjerenim stilom, što je čini in-teresantnom ne samo historičarima već i široj či-talačkoj publici.

Pošto je u Predgovoru (11-16) objasnio cilje-ve svog istraživanja, te najavio teme druge i tre-će knjige, o istoj problematici, koje su u pripremi, autor je u Uvodu (17-20) dao kratke napomene o identitetu Bošnjaka kao nacije i državotvornog

RIJEČ 105

Nove knjige

naroda. Po njemu, identitet Bošnjaka još uvijek nije dovoljno istražen i elaboriran.

Slijede poglavlja od II do VIII (22-100) u ko-jima su elaborirani pregledi mogućih problema istraživanja, predmet te vremensko i prostorno istraživanje bošnjačke dijaspore kao i načini sa-mog istraživanja.

U IX poglavlju (100-125) dat je histori-jat bošnjačkih iseljavanja i nastanak bošnjačke dijaspore.

Masovnije iseljavanje Bošnjaka otpočelo je nakon austrougarskog osvajanja Bosne i Herce-govine, 1878. godine, uglavnom, u zemlje koje su još bile u okviru osmanske carevine. Iseljavanje je nastavljeno i u periodu obje Jugoslavije, ali u ze-mlje zapadne Evrope i u Ameriku. Nakon zavr-šetka Drugog svjetskog rata, oni Bošnjaci koji su podržavali ustaške vlasti tokom rata uglavnom su emigrirali u Argentinu, Peru, Brazil, SAD i Špa-niju, a drugi su, došavši u sukob s novom komu-nističkom vlašću, potražili spas u Austriji, Fran-cuskoj, Italiji, Turskoj i Egiptu. Takvo je stanje trajalo koliko i socijalistička Jugoslavija, kada je prevladavala ekonomska emigracija – trbuhom za kruhom u sve zemlje svijeta. Devedesete godi-ne 20. stoljeća označene su ogromnim odljevom bošnjačkog stanovništva iz matice, i to, uglav-nom, kao posljedica ratnih zbivanja.

Upravo je to masovno pokretanje stanovniš-tva sa stoljetnih ognjišta označilo nastanak bo-sanskohercegovačke dijaspore, koja je prevazišla regionalne okvire pa danas Bošnjaci žive u veli-kom broju zemalja Evrope i svijeta, gdje sačinja-vaju značajne etničke manjine.

Prema autorovom mišljenju, u Turskoj više nema Bošnjaka, jer tamo nemaju dopunskih ško-la na svom maternjem, bosanskom, jeziku, novi-na, pisaca, radija i televizije, niti bošnjačke inte-ligencije, niti ih turske vlasti statistički iskazuju kao takve, pa iako mnogi od njih prenose s kolje-na na koljeno sjećanje na domovinu svojih preda-ka i druže se prema regionalnom porijeklu (Kra-jišnici, Hercegovci, Sandžaklije i slično), oni nisu dijaspora u skladu sa međunarodnim kriterijima.

Bošnjaci koji su iselili u zapadne zemlje, pa i Ameriku su postali ili su na dobrom putu da po-stanu, organizirana dijaspora kao i druge, zbog standarda i stanja nacionalnih manjina i etničkih

useljeničkih skupina. Nažalost, kako autor ističe, mnogi Bošnjaci, useljenici u ove bogate zemlje, slabo koriste prava koja imaju u tim zemljama kao nacionalne manjine.

Dervišević sa žaljenjem kostatira da će iseljeni Bošnjaci, ako država Bosna i Hercegovina nešto za njih ne učini, i pored svih pogodnosti koje im nove države pružaju, u budućnosti doživjeti sud-binuBošnjaka u Turskoj. Ostat će samo statistič-ki broj i sjećanje na domovinu predaka. I pored nebrige države za svoje iseljene građane, sve je više uspješnih Bošnjaka i Bošnjakinja koji su do-brovoljno iselili ili su zbog posljednjeg rata i po-ratnih (ne) prilika morali napustiti svoju zemlju. Može se očekivati da na Zapadu stasa i razvije se u skorije vrijeme obrazovana i uspješna genera-cija Bošnjaka koja se i pored uspješne adaptacije na novu sredinu odupire asimilaciji u novu druš-tvenu zajednicu zadržavanjem nacionalnih i vjer-skih osobenosti, neophodnih za očuvanje i razvi-janje ukupnog bošnjačkog nacionalnog i vjerskog bića. (Impozantan je popis Bošnjaka i Bošnjaki-nja koji su uspjeli u drugim zemljama, naročito evropskim).

Teorijska elaboracija istraživanja o Bošnjaci-ma, nacionalno-državotvorni aspekt je X poglav-lje (127 - 447), u kojem su obrađene podteme - od pojave islama na bosanskom tlu i islamizacije - prihvaćanja islama od strane domaćeg stanov-ništva, do položaja Bošnjaka od osmanskog peri-oda do danas. Naznačene su mnogobrojne teme (uloga bošnjačke inteligencije, vjerski (duhovni) i politički segment bošnjačke dijaspore, kultur-no-obrazovni aspekti u bošnjačkoj dijaspori, in-formativno-medijski aspekt Bošnjaka u dijaspo-ri, uloga SDA – Stranke demokratske akcije) koje treba dalje istraživati i elaborirati.

Mislim da su “polemika” sa Džemaludinom Latićem kao i uloga Hamdije Pozderca u formi-ranju bošnjačke nacije, teme koje bi u nekom no-vom izdanju trebalo izostaviti, jer se odnose na lične stavove autora i nisu u funkciji rasvjetljava-nja problematike koju ova knjiga obrađuje.

Zaključno, XI poglavlje (445 - 493) magistar Dervišević završava prijedlozima mjera i akcija kojima bi se postepeno sistematski i na organi-ziraniji način unaprijedilo ukupno stanje i i po-boljšao položaj bošnjačke dijaspore. Predložene

Nove knjige

106 RIJEČ

mjere koje bi država Bosna i Hercegovina treba-lo da poduzme, ukratko, odnose se na: utvrđiva-nje ukupnog stanja, izradu dugoročne strategije o ciljevima i interesima, formiranje jedinstvene krovne organizacije bošnjačke dijaspore, „što hit-niji“ popis svih Bosanaca u dijaspori po određe-nim elementima iz kojih bi se utvrdio i tačan proj Bošnjaka, te njihova dobna i obrazovna struktu-ra, izradu planova i programa organiziranja i rea-lizacije dopunske nastave na bosanskom jeziku za djecu bosansko-hercegovačkih iseljenika.

Bošnjaci u dijaspori: historijat, problemi, anali-ze i perspektive je prvi rad ovakve vrste u kojem su prezentirane mnoge, koliko interesantne, to-liko i značajne činjenice o Bošnjacima u zemlji i dijaspori. Umjesto zaključka, dovoljno je konsta-tirati da je bosansko-hercegovačka historiografi-ja ovom knjigom obogaćena vrijednim i značaj-nim djelom. Treba poželjeti da i u drugoj i trećoj, koje su u pripremi, autor ispolji sve vrline preda-nog istraživača.

Mina Kujović

Jiri Kudela - Branka Dimitrijević, Karel Parik 1857. - 1942. - Čeh

koji je gradio,evropsko Sarajevo (monografija), Ambasade Češke republike u Bosni i Hercegovini i

Muzeja Sarajevo, 2007.Nakon austrougarske okupacije Bosne i Her-

cegovine, 1878. godine, Česi i Bosanci i Herce-govci su živjeli gotovo četrdeset godina u zajed-ničkoj državi Austro-Ugarskoj Monarhiji. U Bo-snu i Hercegovinu su dolazili, osim čeških vojni-ka, češki činovnici, tehnički stručnjaci, učitelji, ljekari, muzičari, zanatlije i kvalificirani radnici. Među njima su bili i brojni arhitekti koji su pro-jektirali niz reprezentativnih zgrada po cijeloj Bosni i Hercegovini i, često, kao službenici Gra-đevinskog odjeljenja Zemaljske vlade, nadzirali njihovu gradnju.

Jedan od najplodnijih među njima bioje ar-hitekt Karlo Paržik / Karel Parik, Čeh po rođe-nju, a Sarajlija po opredjeljenju, jer je u Sarajevu proveo punih 58 godina, od 1884. do 1942. go-dine. Rođen je 4. jula 1857. godine u Velišu kod Jičina, Češko-Moravska pokrajina. U Beču je

završio srednju graditeljsko-industrijsku školu, gdje se 1878. godine upisao na Akademiju likov-nih umjetnosti, jednu od dvije specijalne škole za arhitekturu koju je vodio čuveni danski arhi-tekt Teofil fon Hanssen. Njegovi biografi ističu da je studiranje u Beču i poznanstvo sa arhitek-tom Hansenom bilo veoma značajno za njegovo opredjeljenje duhu historicizma u arhitekturi, jer se zainteresirao za elemente orijentalne arhitek-ture koji se prožimaju sa evropskom stilovima. U Beču je upoznao i hrvatskog arhitektu Josipa plem. Vancaša, koji ga je, nakon što je angažiran na projektiranju i izgradnji katedrale u Sarajevu, pozvao kao saradnika. Paržik je 1884. došao u Sa-rajevo i tu je proveo cijeli radni vijek, penzioner-ske dane i poznu starost. Za Karla Paržika Bosna i Hercegovina je postala nova domovina, zemlja koja mu je pružila povoljne mogućnosti za rad - jer je na razmeđu 19. i 20. stoljeća prolazila kroz neviđeni graditeljski razvoj.

Paržik je stupio u državnu službu 31. marta 1886. godine kao privremeni inženjer u Građe-vinskom odjeljenju Zemaljske vlade. U periodu od 1886. do 1916. godine obavljao je dužnost ze-maljskog činovnika. Tokom te službe uspjelo mu je da dođe na čelo Odjeljenja za visoku gradnju Građevinske sekcije Zemaljske vlade u Sarajevu (s titulom glavnog savjetnika). Već 1888. godine postavljen je na mjesto stalnog inženjera. Tokom 1890. i 1891. godine pored posla za Vladu, preda-vao je na Tehničkoj školi u Sarajevu.

U penziju je otišao 1916., nakon 30 godina rada u državnoj službi. Po odlasku u penziju ostao je s porodicom u Sarajevu i nastavio rad kao arhitek-ta. Predavao je na Srednjoj tehničkoj školi u Sara-jevu. Od 1921. do 1937. godine bio je savjetnik za građevinska pitanja i projektant sakralnih i dru-gih objekata za Vrhbosansku nadbiskupiju.

Umro je 16. 6. 1942. godine i sahranjen na gro-blju sv. Mihovila u Sarajevu. U istom grobu kasni-je je sahranjen i njegov sin Marjan Paržik.

Djelo Karla Paržika je obimno, kvalitetno, a produkt je istančanog ukusa dobro obrazovanog arhitekte koje u sebi ne nosi ničeg revolucionarno novog i ostaje u granicama historijske arhitekture. Bio je veliki majstor u interpretaciji evropskih hi-storijskih stilova, u čemu postiže veliki uspjeh. Di-jalog sa islamskom umjetnošću, tačnije sa osman-

RIJEČ 107

Nove knjige

sko-turskom arhitekturom, ostvaruje zahvaljujući velikom poštivanju zatečene graditeljske tradici-je. (Nedžad Kurto) Ovome u prilog govore brojne građevine koje su i danas u upotrebnoj funkciji jer su nadrasle granice ljudskog trajanja svoga gradite-lja, ali i brojni sačuvani projekti koji nisu iz raznih razloga (prije svih financijskih) realizirani.

Bez namjere da ulazimo u analizu i vrednova-nje projekata i da nabrajamo sve što je Karl Paržik projektirao sam ili u saradnji sa drugima širom Bosne i Hercegovine, u Albaniji i Dalmaciji, jer bi nam za to trebalo dosta prostora (126 zgrada za koje su pronađeni dokumenti i 35 koje je pro-jektirao i na njima sarađivao, ali za njih su podaci uništeni ili još nisu pronađeni), navodimo samo nazive onih zgrada koje i danas krase Sarajevo: Vakufska palata u Sarajevu (1885/86.), Stambe-no-poslovna zgrada penzionog fonda u ul. Ferha-dija (1886/87.), Šerijatsko sudačka škola, danas Fakultet islamskih nauka (1886. - 1888.), Viša gi-mnazija, danas Prva gimnazija (1888/89.), Vjeć-nica (osnova) 1891.,Zatvor pored vjećnice - be-ledija (1891/92.), Zgrada sa stambenim prosto-rima i direkcijom električne centrale u Sarajevu (1893/94.), Zgrada „B“ penzionog fonda na Džid-žikovcu (1895.), Bosanskohercegovačka narod-na akciona banka (1895.), Adaptacija i dograd-nja „Grand-hotela“ za Zemaljsku banku - zgra-da SDK (1895.), Dogradnja Direkcije željeznica za političke poslove u Sarajevu (1896. - 1898.), Zgrada sa stambenim i poslovnim prostorima E. Kulovića u ul. Ferhadija (1896.), Srpsko-pra-voslavna škola (1897.), Društveni dom (Narod-no pozorište), 1897. (adaptacija 1922.), Evangeli-stička crkva sa župnom školom (Fakultet likovne umjetnosti), 1899. - 1906., Zgrada sa stambenim i poslovnim prostorom Dr. Grunfelda (1900/01.), Preuredio projekt F. Blažeka za Filipovića kasar-nu - Kasarna Bistrik (1900.), Srednja tehnička škola (1901.), Preuređenje projekta W. Stiassnya za aškenasku sinagogu u ul. H. Kreševljakovića (1901/02.), Regulacioni plan Filipovića trga - Trg Austrije (1901.), Vojni sud - zatvor (1893.), Vladi-na zgrada III, sadašnja zgrada Kantona Sarajevo (1903. - 1908.), Zgrada sa stambenim i poslovnim prostorima Z. Fincija u ul. V. Perića 1 (1903/04.), Paviljon psihijatrijskog odjeljenja Zemaljske bol-nice (1906/07.), Viša realka u Sarajevu - Učitelj-

ska škola (1907/09.), Zemaljski muzej u Saraje-vu (1907. - 1913.), Državna štamparija u Saraje-vu (1907.), Natkrivanje atrija Kuršumli medre-se (1907.), Zavod za mjere i vage u ul. Albanska 4 na Marijin Dvoru, Tvornica ćilima - dogradnja (1909.), Ulema medžlis ispred Careve džamije (1909. - 1912.), Konkursni projekt sudske palate i zatvora - Pravni fakultet i Rektorat (1910.), Kape-la na stupskom groblju u Sarajevu (1930.), Crkva sv. Josipa na Marijin Dvoru (1936. - 1939.), Kuća Jose i Moše Saloma - Umjetnička galerija.

Sve ove zgrade su i danas u funkciji, a neke od njih i danas služe svojoj prvobitnoj namjeni.

U Sarajevu ovaj veliki arhitekt, Čeh po rođe-nju a Sarajlija po opredjeljenju (kako mu piše na grobu) još nije dobio svoju ulicu. Da je projekti-rao samo Zemaljski muzej, bio bi to dobar razlog da se neka od ulica njegovog voljenog grada zove njegovim imenom..

Početkom jula 2007. godine u Sarajevu su do-stojno obilježene dvije značajne godišnjice: 150 godina od rođenja češkog arhitekte Karla Paržika i 120 godina od izgradnje zgrade Narodnog pozo-rišta koju je on, između ostalih zgrada koje je pro-jektirao širom Bosne i Hercegovine, godine 1887. projektirao kao Društveni dom, a 1921. preure-dio u Narodno pozorište.

U povodu ovih obljetnica, Ambasada Češke Republike u Bosni i Hercegovini, Zemaljski mu-zej, Muzej grada Sarajeva, Arhiv Bosne i Herce-govine, Kantonalni arhiv u Sarajevu i Narodno pozorište su „zajedničkim snagama“ pripremili i realizirali program. Program obilježavanja ovih obljetnica se odvijao pod pokroviteljstvom Pred-sjedništva Bosne i Hercegovine, a sastojao se od sljedećih sadržaja: na groblju sv. Mihovila u Sa-rajevu obnovljen Paržikov grob (na spomen-ploči je upisan sljedeći tekst: Ovdje počiva graditelj Sa-rajeva – arhitekt Karel Parik, Veliš kod Jičina 4. 7. 1857. – Sarajevo 16. 6. 1942. Čeh rodom, Sarajlija izborom, zahvalna Bosna i Hercegovina); 6. juna 2007. u Narodnom pozorištu priređena svečana akademija posvećena Karlu Paržiku (uz prigodan muzički program pročitan je nekrolog, napisan u povodu Paržikove smrti, pročitana kratka biogra-fija i prezentirane građevine koje je projektirao u Bosni i Hercegovini; nakon akademije promovi-rana poštanska marku na kojoj je slika Paržika, a

Nove knjige

108 RIJEČ

u pozadini „njegove“ najvažnije građevine u Sa-rajevu: Pozorište, Sinagoga, Šerijatska sudačka škola i Zemaljski muzej); na ulazu u zgradu Pozo-rišta otkrivena spomen-ploča sa podacima o go-dinama gradnje Društvenog doma (1895. - 1897.) i adaptacije u Narodno pozorište (1921. – 1925.); ispred sale, u holu prisutni su mogli da vide origi-nalne projekte koje je Paržik projektirao od 1895. -1897. za izgradnju Društvenog doma kao i pro-jekte koji se odnose na preuređenje zgrade u Na-rodno pozorište, 1921. - 1925.; 7. juna 2007. u Zemaljskom muzeju otvorena izložba original-nih skica, nacrta i projekata koje je uradio Karl Paržik, te kopije dokumenata iz njegovog života i slika iz Jičina i Beča. (svi prezentirani projekti su iz fonda Zemaljske vlade za Bosnu i Hercego-vinu koji se čuvaju u Arhivu Bosne i Hercegovi-ne. Zbog ograničenog izložbenog prostora pred-stavljen je samo dio sačuvanih projekata, dok je na sredini prostorije priređena karta Bosne i Her-cegovine sa ucrtanim podacima o građevinama i gradovima u kojima su podizane građevine pre-ma njegovim projektima).

Pored navedenih sadržaja, u izdanju Ambasa-de Češke republike u Bosni i Hercegovini i Mu-zeja Sarajevo objavljena je monografija (na 214 stranica) pod naslovom: Čeh koji je gradio evrop-sko Sarajevo – Aritekt Karel Parik, 1857. - 1942. Monografiju je veoma lijepo grafički dizajnirao kustos Hamdija Dizdar, a tekst su pripremili: Jiri Kudela, Branka Dimitrijević i Ivo Vacik. Mono-grafija sadrži biografske podatke o Karlu Paržiku, te poglavlja: Arhitekt iz Veliša; Paržikova profe-sionalna karijera; Paržikova arhitektura i Parži-kov privatni život. Tu su i kratki biografski poda-ci o ostalim stručnjacima iz čeških zemalja koji su djelovali kao graditelji i arhitekti u Bosni i Herce-govini, zatim pregled slika građevina koje je Karl Paržik projektirao u Bosni i Hercegovini i drugi njegovi poznati projekti te prilozi - kopije proje-kata sa izložbe u Zemaljskom muzeju. Izložba je bila otvorena od 7. jula do 7. septembra 2007.

Osim toga, u dnevnom listu „Oslobođenje“, to-kom juna 2007. godine, u 20 nastavaka, objavljen je feljton Branke Dimitrijević o životu i radu Karla Par-žika, koji je bio dopunjen mnogim ilustracijama iz arhitektovog života i građevina koje je projektirao.

Mina Kujović

Osman Hadžić, Klokotnica, BZK Preporod, Doboj Istok, 2007. g.

Naselje Klokotnica, koje se nalazi u općini Doboj Istok je srediste i najveće naselje te općine. Ujedno, to je vjerovatno i najstarije naselje tog područja, a sa istim nazivom i na istom teritoriju zasigurno postoji jos od srednjeg vijeka.

O srednjovjekovnoj starosti naselja Klokotni-ca govore brojni dokazi koji postoje i sada u tom naselju. Od nekadašnje veće nekropole srednjo-vjekovnih nadgrobnih spomenika-stećaka na drevnom lokalitetu pod nazivom Duje, do danas su očuvana dva monumentalna stećka koji su do-nedavno stajali kao stupovi. Osobito je zanimlji-va etimologija i historijski okvir nastanka nave-denog toponima. a koji se odnosi na siri kompleks zemljišta na sjevernoj međi Klokotnice. Ovo ze-mljište ima izvanredno povoljan položaj i prosto je predisponirano za razvoj ljudskog naselja. U tom pravcu je i podatak da se tu negdje vjerovat-no nalazio i stari trg, koji se spominje u dokumen-tima sa samog početka osmanske uprave na ovom području, dakle tokom 16. stoljeća.

Tokom nedavnog obilaska zapadnog dijela na-selja Klokotnica, u blizini mahale Brđani, od lokal-nog stanovništva sam saznao za još dva lokaliteta koji upućuju na srednjovjekovnu starost tog naselja. Radi se o jednom brežuljku koji narodna tradicija poznaje pod nazivom Gradina i za njega veže trago-ve temelja neke građevine. Očuvano narodno sjeca-nje na tom području spominje postojanje još neke drevne građevine, u čijoj su blizini izorani i stari novčići. Sve to upućuje na srednjovjekovnu starost i tragove tadašnjeg života na ovom području.

U historijskim izvorima i literaturi bosanskog srednjovjekovlja navodi se grad po imenu Brlož-nik, koji do sada nije tačno ubiciran (nije mu odre-đena nekadašnja lokacija). Istraživač dalje prošlo-sti tuzlanskog područja, Ambrozije Benkovic, kao jednu od mogućih lokacija tog srednjovjekovnog grada-utvrde spominje brijeg Brložište, koje se, po njemu, nalazi „iznad Brijesnice i Klokotnice“.

U sadašnjem centru Klokotnice nalazi se ze-mljište pod nazivom Segedin. Riječ je, zasigurno, mađarskog porijekla u značenju „otok“. Poznato je da su tokom čitavog srednjeg vijeka ovi kraje-vi, s povremenim prekidima, bili pod mađarskom

RIJEČ 109

Nove knjige

dominacijom. Nedavno je na tom mjestu prona-đen monumentalan kameni nadgrobnik, a ispod njega skeletni ostaci.

Navedeni podaci o dijelu srednjovjekovnih starina na području naselja Klokotnica ukazuju na iznimno zanimljivu prošlost tog naselja samo u jednom dijelu bogate prošlosti ovog kraja.

Upravo, na neke od ovih starina upućuje nas i knjiga pod jednostavnim naslovom „Klokotnica“, autora Osmana Hadzica. Na spomenutom uzvi-šenju Brložište, sjeveroistočno od Klokotnice, autor spominje i postojanje nekog kamenja, što učvršćuje pretpostavku o postojanju srednjovje-kovnog grada-utvrde pod imenu Brložnik.

Među naučno vrjednijim zaključcima koje nam autor podastire u ovoj knjizi izdvajamo nje-govu tvrdnju u vezi sa starom džamijom u klo-kotničkoj mahali Frkati: „Postoji više predaja da je ova džamija mogla biti najstarija na sadašnjem području općine…“. Uistinu, prema dosadašnjim naučnim istraživanjima, ova džamija smatra se najstarijom na potezu od utvrde Doboj (ispod koje je najstarija džamija Selimija, izgrađena iza 1512. godine), pa sve do grada (kasabe) Gračani-ce, gdje je najstarija Časna (džami-i Šerif) džami-ja izgrađena prije 1548. godine.

Navedena džamija u Frkatima izgrađena je naj-vjerovatnije krajem 16. stoljeća jer se, prema dostu-pnim podacima, 1604. godine u Klokotnici spomi-nje i jedan vjerski službenik. Naime, tada se kao je-dan od nosilaca domaćinstva spominje i neki Piri havadze, tj. hodža, po imenu Piri. Na osnovu činje-nice o postojanje hodže u Klokotnici na prelazu iz 16. u 17. stoljeće, može se zaključiti da je tu postojao i neki islamski vjerski objekat, odnosno džamija.

Između ostalih vrijednih historijskih podata-ka i bogate kulturne tradicije, ova knjiga dono-si i sljedeće: detaljne osmanske popise naselja iz 1528., 1548. i 1604. godine, podatke o najstari-jim džamijama, mektebima i mlinovima, o na-rodnom graditeljstvu i običajima, o otporu au-strougarskoj okupaciji 1878. godine na brdu Be-canj, o izgradnji prve osnovne škole, administra-tivnom značaju naselja itd…Prilično se detaljno opisuje novija historija naselja, na kraju 20. stolje-ća, a između ostalog i ratna zbivanja 1992. - 1995. godine, nastanak i razvoj općine Doboj Istok, mi-gracije i dijasporu, razne suvremene organizacije

i udruženja u naselju. Na samom kraju knjige su dati i neki tematski dodaci.

Uz neke razumljive nedostatke, te brojne vri-jedne doprinose (prije svega na informativnom i edukativnom planu), ova knjiga može poslužiti kao inspiracija za nova tematska istraživanja na-selja Klokotnice. Tu mislimo na sljedeća: brojne aspekte ukupnog razvoja naselja, pojedinih ma-hala, pojedinačnih familija, narodne tradicije, predanja, kulturnih i drugih zanimljivosti…

Jedno od potpuno nepoznatih tema za istraži-vanje prošlosti ovog područja je i stradanje stanov-nika Klokotnice i susjednih naselja, koje se dogo-dilo neposredno pri kraju ili po završetku Drugog Svjetskog rata 1945. godine. Naime, tada je u logo-rima i u kolonama smrti stradao veliki broj zaro-bljenika sa ovog područja, za koje se u narodu i da-nas govori da su „odstupili“. Preliminarna istraži-vanja govore o 55 ljudi samo iz naselja Mala Brije-snica, za čiju se sudbinu ne zna ništa do današnjeg dana. Vjerovatno se radi i o nekoliko desetina ta-kvih slučajeva i iz naselja Klokotnica, sto je narav-no potrebno detaljno istražiti i dokumentovati.

Rusmir Djedović

LISTOVI... 111

listovi...

Listovi Gračaničkog kalendara od 4. 5. 2007. do 25.11.2007.


112 LISTOVI...

9. 5. 2007.Gračanica proglašena Evropskim gradom u BiH za 2007. godinuCentralnu manifestaciju obilježavanja Dana

Evrope u Bosni i Hercegovini pod nazivom “Bo-sna i Hercegovina za Evropu”, Evropski pokret u Bosni i Hercegovini ove godine organizovao je u Gračanici. Osim Gračanice, pokrovitelji manife-stacije bile su općine Zenica, Žepče i Zavidovi-ći, zatim Radio Federacije Bosne i Hercegovine, a manifestaciju je podržala i ambasada Slovačke Republike u Sarajevu.

Pored kulturno-umjetničkog programa u ko-jem je učestvovala poznata operna pjevačica Ana Babić obavljeno je i svečano proglašenje i dodije-ljena su priznanja evropski najaktivnijim građa-nima, gradovima, organizacijama i institucijama: za Evropski grad u BiH za 2007. godinu proglaše-na je Gračanica, a za evropskog načelnika u BiH proglašen je Općinski načelnik Nusret Helić.

“Iskustva zemalja koje su stupile u Evropsku uniju pokazuju puteve napretka svih naroda i država koje svoje međusobne odnose izgrađuju na spomenutim, sada već govorimo, evropskim principima. Otvorenošću za sve dobronamjer-ne ljude, zbližavanjem sa našim bratskim evrop-skim gradovima – Florijem iz Francuske, Formi-om i još nekoliko gradova iz Italije, mi u Gračani-ci pokušavamo doprinijeti afirmaciji tih principa.

I ova današnja manifestacija, koju smo simbolič-no nazvali “Bosna i Hercegovina za Evropu” po-kazuje u kojoj smo mjeri i kao ljudi i kao grad već na evropskom putu “, rekao je, pozdravljajući pri-sutne na ovoj manifestaciji, načelnik općine Gra-čanica Nusret Helić.

10. 5. 2007.“Klaus Lehman” Gmbh: počele pripreme firme za dobijanje certifikata ISO standard 9001/2000Pripremu ove firme za “certificiranje”, koja se,

inače, bavi izgradnjom, montažom i ugradnjom elektro i elektronske opreme širom Bosne i Her-cegovine, kao i obuka i edukacija tridesetak za-poslenih za standardiziranje sistema upravljanja vrši Agencija “Idea” iz Gračanice. Prema ugovoru koji je potpisan 6. 4. 2007. godine čitav posao tre-ba da se završi do kraja godine. Cilj je da se kvali-tetom i brzinom pružanja usluga u potpunosti is-pune očekivanja kupaca i poslovnih partnera.

15. 5. 2007.“Širbegović grupa”: veliki posao u Nišu…Potpisan ugovor za izgradnju trgovačkog cen-

tra “Merkator” u Nišu, u vrijednosti od preko 3 miliona eura. Radi se o objektu površine 32.000 kvadratnih metara. Pri izgradnji objekta koristit će se montažna AB konstrukcija “Širbegović”, koja se kombinuje sa čeličnom konstrukcijom i

Listovi Gračaničkog kalendara od

4. 5. 2007. do 25.11.2007.Omer Hamzić

LISTOVI... 113


klasičnom gradnjom.

20. 5. 2007.Deseti jubilarni festival dječjeg dramskog stvaralaštva: 13 učesnika iz svih dijelova BiHOd 18. – 20. maja 2007. godine u Velikoj sali

Bosanskog kulturnog centra u Gračanici održan je 10. Festival dječjeg dramskog stvaralaštva Bo-sne i Hercegovine. Ove godine su sa 22 dramske izvedbe, učestvovale dječje dramske skupine iz: Tuzle, Sarajeva, Tešanja, Mostara, Brčkog, Ilidže, Čelebića, Konjica, Zenice, Banja Luke, Bugojna, Srebrenice i grada domaćina Gračanice.

Organizatori Festivala bili su Centar za dram-ski odgoj BiH iz Mostara, Javna ustanova Bosan-ski kulturni centar Gračanica i Kulturno umjet-ničko društvo “Adem Alić” iz Gračanice, a gene-ralni pokrovitelj bila je Općina Gračanica.

Stručni žiri je dodijelio 10 diploma i to: za kre-ativnost i slobodu dječje igre Tariku Džiniću u predstavi “San o livadici” - OŠ “Hasan Kikić” Gra-čanica; za scenski pokret predstavi “Tajna zlat-nog Sunca” - Centar urbanog življenja Sarajevo; za artikulisan i odvažan govor na sceni - predstavi “Glas djetinjstva” - Bosansko pozorište Tešanj; za hrabrost i ideju u realizaciji predstave “Eko pro-blem u zemlji bajki” Sabitu Agiću iz Treće osnov-ne škole Ilidža; za najmaštovitiji i najkreativni-ji kostim - predstavi “Svaštarije i maštarije male Pipi” - Osnovna škola “Hasan Kikić” Gračanica; za pedagoški rad Bogdanu Simiću na predstavi “Srećko” - Lutkarsko pozorište “Cvrčak” Uglje-vik; za originalnost i spontanost dječje igre pred-stavi “Ukradeni princ” - Teatar “Fedra” Bugojno; za korištenje minimalističkih izražajnih sredsta-va koja rezultiraju snažnom vizuelnošću - pred-stavi “Džonatan Livingston” - OŠ “Čengić Vila 1” Sarajevo; za diskretno vođenje dramsko-peda-goškog procesa koji rezultira radošću dječje igre Amri Prutini u predstavi “Slavuj” - Mostarski te-atar mladih; za originalnost ideje i uspješno kom-biniranje teatarskih poetika - predstavi “Djevoj-čica iz naše ulice” - KUD “Adem Alić” Gračanica i za kreativnost i slobodu dječje igre - Jasminki Di-zadrević u predstavi “Crvenkapa i zbunjeni vuk” Amatersko pozorište “Neretva” Konjic. Stručni žiri dodijelio je pohvale Bosanskom narodnom pozorištu Zenica za predstavu “Pinokio” i Dječi-

jem studiju “Roda” Banja Luka za predstavu “Ve-selo igralište”.

Prema odluci organizatora, naredne godine se očekuje prethodni postupak selekcije predstava, kao i još neke novine u organizaciji Festivala.

31. 5. 2007.Sa 28. redovne sjednice Općinskog vijeća Gračanica: Ove godine nema općinskih priznanja., bit će dodijeljeno samo priznanje “Počasni građanin”Na redovnoj sjednici Općinskog vijeća, odr-

žanoj 31. 6. 2007. godine najviše se raspravljalo o ovogodišnjim općinskim priznanjima. Višeča-sovna žučna rasprava koja je imala krajnji rezultat “nedodjeljivanje” tih priznanja na proslavi Dana općine, još jednom je pokazala neodrživost i ap-surdnost takvog načina predlaganja i nagrađiva-nja, koji u osnovi vuče korijene iz nekog, već dav-no prevaziđenih sistema. Nažalost, rasprava nije rezultirala ni zaključkom da se u tom pogledu ne-što mijenja, tako da se i iduće godine, “ko preži-vi”, može očekivati slična “komendija”. Stvar je, ipak, makar malo “spasio” predsjedavajući Op-ćinskog vijeća, čiji je prijedlog da se priznanje po-časnog građanina, kako je i Komisija predložila, dodijeli gradonačelniku bratskog grada Florja iz Francuske – “prošao” bez primjedbi.

Ostale tačke dnevnog reda Vijeće je korektno “odradilo”. Usvojilo je: Odluku o vršenju komu-nalnih djelatnosti i komunalnom redu (o kojoj je obavljena javna rasprava), Odluku o pristupa-nju izradi Regulacionog plana “Radna zona I, II i III” Gračanica. Odluku o visini takse za priklju-čak na vodovodnu i kanalizacionu mrežu i Odlu-ku o obavezi uklanjanja i uništavanja ambrozije na području općine Gračanica, zatim Izvještaj o radu Općinskog suda u Gračanici za 2006. godi-nu, Izvještaj o radu i finansijskom poslovanju JP “Vodovod i kanalizacija” i JP “Komus” Gračani-ca za 2006. godinu.

1. 6. 2007. Općina Gračanica dobila certifikat BAS EN ISO 9001:2000 prema kojem ispunjeva zahtjeve kvaliteta pomenutog standarda. Odgovarajući stručni tim certifikacijske kuće

TÜV THURINGEN ocijenio je da se Opći-


114 LISTOVI...

ni Gračanica može izdati certifikat za “Pruža-nje usluga u javnoj upravi i lokalnoj samoupravi”. Prethodno je izvršena provjera usklađenosti rada organa općinske uprave sa usvojenom dokumen-tacijom sistema upravljanja kvalitetom i standar-dom BAS EN ISO 9001:2000. U naredne dvije godine navedena certifikacijska kuća vršit će pro-vjere provođenja tog sistema. Čitav ovaj posao za-jednički su finansirali Općina Gračanica i švicar-ska Agencija za razvoj i saradnju u okviru projek-ta MDP.

1. 6. 2007.Dan općine: Promocija 23. broja “Gračaničkog glasnika” - u znaku obilježavanja 35 godina saradnje i 10. godišnjice potpisivanja povelje o bratimljenju između općine Gračanica i francuskog grada Fleury les Aubrais, čija je delegacija prisustvovala promocijiIzmeđu ostalih tekstova, u ovom broju objav-

ljen je poseban prilog o Fleury les Aubrais i rezul-tatima dugogodišnje saradnje tog grada sa Gra-čanicom. Naglašena je velika zasluga gospodina Dine Čolića, koji je sa suprugom Lilian od samog

početka gradio mostove te saradnje. Objavljena je i kraća biografija Pierre Bauchet koji je inicirao bratimljenje Gračanice i Fleury les Aubrais prije 10 godina.

1. 6. 2007.Dan općine: Gračanica i Flori – 35 godina saradnje, 10 godina bratimljenjaU prisustvu brojnih građana i višečlane dele-

gacije francuskog grada Floria, u foajeu Bosan-skog kulturnog centra otvorena je izložba foto-grafija “Gračanica i Flori – 35 godina sarada-nje, 10 godina povelje o bratimljenju”, na kojoj je predstavljena i Likovna mapa akademskog slika-ra Nijaza Omerovića “Gračanica u grafici”. Izlož-bu je otvorio načelnik općine Gračanica Nusret Helić koji je između ostalog rekao “Nekoliko de-setaka fotografija koje smo odabrali za ovu izlož-bu ilustruje samo mali djelić velike priče o prija-teljskoj i bratskoj saradnji, geografski udaljena, a tako bliska dva grada. Kao što pokazuju prve fo-tografije na ovoj izložbi, sve je počelo još daleke 1973.godine. Rukometaši su bili prvi ambasado-ri, a Dino i Lilijan Čolić prvi graditelji mostova

Dva vatrogasna vozila: vrijedna donacija francuskih prijatelja iz Florija

LISTOVI... 115


prijateljstva Florija i Gračanice, Bosne i Francu-ske. (…)U želji da uz ove dokumente i fotografije na simboličan način, kroz likovni izraz iskažemo i dušu našeg grada večeras na neki način promo-višemo i likovnu mapu, odnosno likovnu postav-ku našeg akademskog slikara Nijaza Omerovića, pod naslovom “Gračanica u grafici”. Riječ je o specifičnom likovnom izrazu i iskazu stare, tradi-cionalne gračaničke čaršije i njenih tradicional-nih neprolaznih vrijednosti iz nekih ranijih vre-mena, koje možemo i želimo afirmisati i pokazati svijetu. Tu se negdje i susreću ove dvije, samo na prvi pogled, možda, nesaglasne izložbene postav-ke i njihova jedinstvena poruka sa ovog mjesta i ovim povodom: Naša iskrena želja da pokažemo ono najbolje u nama i pružena ruka prijateljima širom Evrope i svijeta.

U večernjim satima u centru grada građani su mogli uživati u muzičkom koncertu, kao i u tradi-cionalnom vatrometu..

2. 6. 2007.Dan općine: Svečana akademijaSvečanoj akademiji prisustvovali su Jean

Christoph Thibao – zamjenik ambasadora Repu-blike Francuske u BiH, Miroslav Puvačić – Kon-zul Hrvatske u BiH, Pierre Bauchet – gradonačel-nik Fleury les Aubrais-a, Clodine Bay – predsjed-nica asocijacije “Veza sa svijetom”, Franc Haydo-lt – predstavnik austrijske firme “Seegen”, Timur Numić – savjetnik federalnog premijera Nedža-da Brankovića, Nikola Kovač – bivši ambasador BiH u Francuskoj, predstavnici Vlade TK, pred-stavnici susjednih općina i drugi brojni zvanični-ci. POzdrvaljajući prisutne, u svom govoru, Op-ćinski načelnik Nusret Helić, između ostalog je naglasio: “Ovo je dan u kojem mi Gračanlije želi-mo da pokažemo što smo to uradili, u čemu smo se ponovili, s čime se možemo pohvaliti pred svi-jetom, pred našim prijateljima, građanima. Kao načelnik općine sa zadovoljstvom mogu reći da Gračanica bilježi stalnu uzlaznu putanju druš-tveno-ekonomskog i sveukupnog razvoja. Neki kažu, brže od ostalih u našem užem i širem okru-ženju. Rezultat je to našeg poduzetničkog duha, kreativnog rada, dobre organizacije, uspostavlje-nih partnerskih odnosa između nosilaca privred-nih aktivnosti, odnosno biznisa i lokalnih orga-

na vlasti, naše tradicije i valjda nekog posebnog mentaliteta nas Gračanlija…”

Na svečanoj akademiji prisutnima se obra-tio i zamjenik ambasadora Francuske u BiH Jean Christoph Thibao, istakavši da je saradnja izme-đu Gračanice i Fleury-a počela još prije 10 godi-na i to zahvaljujući Dini Čoliću, te da ambasada Francuske u BiH ohrabruje i druge gradove u Bo-sni i Hercegovini na ovakav vid saradnje, kao što ga ima Gračanica sa Florijem.

U kulturno-umjetničkom dijelu Akademije sa svojim izvedbama nastupili su Zoran Imširović- pijanista, vokalni ansambl “Arabeske” i učenici Osnovne paralelne muzičke škole Gračanica.

2. 6. 2007.Dan općine: Gradonačelniku Fleury les Aubrais-a Pierre Bauchet - počasni građanin Gračanice To najviše općinsko priznanje Pierre Bauchet

(Buše-u) uručeno je na svečanoj akademiji povo-dom Dana općine Gračanica. Dodijeljeno mu je Odlukom Općinskog vijeća Gračanica od 31. 5. 2007. godine. Priznanje je uručio Općinski na-čelnik Nusret Helić.

2. 6. 2007.Dan općine: Visoko priznanje “Zlatna medalja Senata Francuske” Dini Čoliću iz Gračanice …uručio je gradonačelnik Fleury les Aubra-

is-a Pierre Bauchet na Svečanoj akademiji povo-dom Dana općine Gračanica. Istovremeno mu je, u ime općine Gračanica, uručena i Zahvalnica za doprinos u oblasti međunarodne saradnje.

2. 6. 2007.Dan općine: puštena u saobraćaj rekonstruisana ulica RiječkaSvečanim presijecanjem vrpce, Općinski na-

čelnik Nusret Helić i predsjednik Mjesne zajed-nice Gračanica Sead Čaušević pustili su u saobra-ćaj rekonstruisanu i asfaltiranu ulicu Riječka u Gračanici u koju je uloženo oko 140 hiljada KM. U ovoj ulici riješeno je i pitanje parkiranja za 86 vozila. Sredstva su obezbijeđena iz dijela Budžeta općine za rekonstrukciju putne mreže na područ-ju općine Gračanica.


116 LISTOVI...

2. 6. 2007.Dan općine: kamen temeljac za Eko-toplanu u GračaniciNakon izvršenih svih potrebnih priprema,

svečanim polaganjem kamena temeljca, označen je početak realizacije jednog od najvećih komu-nalnih projekata od kada Gračanica postoji. Ka-men temeljac u Sprečkom polju položili su Op-ćinski načelnik Nusret Helić, savjetnik federal-nog premijera Timur Numić i predstavnik, no-sioca investicije, firme Seeges iz Salzburga Franc Haydolth.

Pored općinskog načelnika i predstavnika fir-me Seges, na ovoj svečanosti, u ime premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, skupu se obratio i savjetnik u Vladi, gospodin Timur Nu-mić, koji je prenio podršku premijera Vlade Ned-žada Brankovića, sa željom da čitava Bosna i Her-cegovina bude kao Gračanica.

Da podsjetimo: Čitav ovaj posao povjeren je firmi “Seegen” iz Austrije, koja ima značajna isku-stva u projektovanju i implementaciji programa

toplifikacije manjih gradova u Austriji. Urađena je Studija za snabdijevanje grada Gračanice to-plotnom energijom i prihvaćena na sjednici Op-ćinskog vijeća, 01. 02. 2005. godine, kao osnova za programiranje dalje aktivnosti na realizaciji ovog velikog projekta.

Studija je pokazala da je za Gračanicu najpo-voljniji izvor toplotne energije toplana sa energi-jom koja se dobija kombinacijom sljedećih izvo-ra: bio masa + geotermija.

Na osnovu studije, urađen je Projekat toplifi-kacije Gračanice i izvršene su složene pripreme, administrativno-tehničke i finansijske za poče-tak njegove realizacije. Inostrani partneri formi-rali su firmu u Gračanici, koja će biti nosilac čita-vog ovog posla, obezbijedili lokaciju i druge pre-duslove za rad firme. Zaokružena je konstrukcija finasiranja projekta u ukupnom iznosu od 15 mi-liona KM, od čega 10 miliona obezbjeđuje par-tner iz Austrije, dok 5 miliona čine nepovratna sredstva iz domaćih i stranih ekoloških fondo-va. Budući da se radi o prvom projektu te vrste u BiH, projekat toplifikacije u Gračanici na naj-

Proizvodni pogoni Širbegović grupe

LISTOVI... 117


konkretniji način, sa milion KM, podržala je Vla-da TK, a čvrste garancije podrške dala je i Vla-da F BiH. Međutim, ključni faktor za realizaciju projekta bila je podrška građana, a posebno pri-vrede, koja je ovih dana došla do punog izražaja, reako je na svečanosti polaganja kamena temelj-ca načelnik općine Nusret Helić, sa porukom: “Projektom toplifikacije osigurat ćemo uštede u gorivu, dakle jeftinije grijanje, poboljšanje eko-loških uslova života u gradu, smanjenje investi-cionih troškova kod nove izgradnje stanova (uki-danje kotlovnica, prostora za gorivo, dimnjaka) i otvoriti mogućnost širenja toplovoda u skladu sa budućim razvojem grada. Zato želim da poručim građanima Gračanice: s punim povjerenjem u sebe i one koji stoje iza ovog projekta, stavite svoj potpis na ponuđene ugovore i zakoračite u bolju budućnost Gračanice.”

10. 6. 2006.Asfalt u Donjoj LohinjiPredate su na upotrebu dvije lokalne saobra-

ćajnice: Bajrići – Šestani u dužini od 400 i put u mahali Ahmetaši u dužini od 700 metara. Ulo-ženo je preko 100.000 KM od čega su mještani obezbijedili 20%.

10. 6. 2007.“Širbegović grupa”: veliki posao Banja LuciNakon potpisanog ugovora, počela gradnja

objekta u Banja Luci za uglednog investitora “Pe-vec” iz Hrvatske. Riječ je o ugovoru vrijednom preko 5 miliona eura.

10. 6. 2007.“Eurogalant” planira proširenje proizvodnih pogonaZa izgradnju nove proizvodne hale već je re-

zervisano i kupljeno zemljište površine 5.000 kvadratnih metara koje se naslanja na sadašnji krug ove firme.

22. 6. 2007.“Širbegović grupa” dobitnik još jednog prestižnog priznanja: “Regionalni biznis partner 2007.” Već 12 godina za redom ovo priznanje dodje-

ljuje beogradska firma “Mass Media Internatio-

nal”, u kategoriji “regionalni biznis partner”, koja je namijenjena najboljim kompanijama u regio-nu. Odluka o dodjeli ovog priznanja “Širbegović grupi” donesena je nakon stručne analize poslo-vanja velikog broja kompanija i institucija različi-tih djelatnosti, kao i na osnovu prijedloga poslov-nih partnera, rezultata nezavisnih istraživanja tr-žišta i finalne ocjene članova komisije ovogodiš-nje akcije “Biznis partner”. U obrazloženju nagra-de, između ostalog, piše: “Na svom putu uspeha kompanija “Širbegović” je promovisala visoke profesionalne i etičke standarde ponašanja posti-žući izuzetan kvalitet svojih usluga.”

24. 6. 2007.Konačno – asfaltom preko Monja, svečanost u Džakulama Radi se o izuzetno zahtjevnoj dionici puta u

dužini od oko 4.000 metara u koju je u prošloj i ovoj godini uloženo oko milion KM, sredstava iz budžeta općine, namijenjenih za rekonstruk-ciju i asfaltiranje lokalne putne mreže, iz kanto-nalnog budžeta i dobrovoljnih priloga mještana. Ovom saobraćajnicom sa centrom općine konač-no su povezane mjesne zajednice i naselja: Pri-jeko Brdo, Trnovci, Buk, Dažakule i Gornji Do-borovci. Otvarajući ovu saobraćajnicu, općinski načelnik Nusret Helić je najavio još jedan veliki projekat - “Ćetovulja”, Buduća privredno-turi-stička destinacija općine Gračanica.

24. 6. 2007.U organizaciji gračaničkog Crvenog krsta (križa) organizovan susret dobrovoljnih davalaca krvi iz Gračanice, Teočaka,, Gradačca, Srebrenika, Lukavca i TuzleOkupilo se preko stotinu veterana koji su krv dali

više desetina puta. Samo iz Gračanice 32 su dali krv više od 50 puta. Svima su dodijeljena prigodna pri-znanja Crvenog krsta, a načelnik općine Gračanica im je uputio riječi zahvalnosti i divljenja u ime svih onih kojima je njihova krv spasila život ili vratila zdravlje, te izrazio nadu da će ovi humanisti imati bolji i dostojniji tretman u našem društvu.

1. 7. 2007.Nakon 15 godina proradile “Terme Ozren” u Kakmužu


118 LISTOVI...

Radi se velikom prirodnom resursu za razvoj zdravstveno-rekreacionog turizma i eksploataci-ju plina ugljendioksida, kojeg je općina Gračani-ca vlastitim sredstvima počela razvijati od 1985. godine, s lijeve strane Spreče, između Kakmuža i Sočkovca, kao zdravstveno-rekreacioni centar regionalnog značaja.. Do početka rata izgrađen je olimpijski i dječji bazen, te kade sa termomi-neralnom vodom i ostalim pratećim sadržajima (parkinzi, kapije, ugostiteljski objekti), a započe-ta je i eksploatacija plina. Tokom rata ti su objek-ti zapušteni i devastirani, a nakon povlačenja dej-tonske linije ostali u srpskom entitetu. Trebalo je da prođe 15 godina da budu ponovno stavljeni u funkciju. U međuvremenu, s desne strane Spre-če, na području gračaničkog Šenika aktivirane su bušotine termomineralne vode, napravljeni novi bazeni, koji se koriste već nekoliko godina. Bez obzira na to, novi vlasnici starih termalnih baze-na u Kakmužu ozbiljno računaju i na klijentelu iz Gračanice.

5. 7. 2007.Dvadeset deveta sjednica Općinskog vijeća: usvojen Nacrt odluke o građevinskom zemljištu…kojom je definisan način dodjele neizgra-

đenog gradskog građevinskog zemljišta u držav-nom vlasništvu za izgradnju porodičnih stam-benih objekata i dodjela gradskog građevinskog zemljišta na korištenje fizičkim i pravnim licima za izgradnju ostalih objekata. Određen je način obračuna naknade za pogodnost gradskog građe-vinskog zemljišta (renta) i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta u slučajevima izgradnje novog objekta na mjestu starog koji je srušen ili će se rušiti, a za koji je postojalo odo-brenje za građenje. Također, je predviđen i način plaćanja ovih naknada na rate prema posebno sa-činjenom ugovoru. U skladu sa Zakonom grad-sko građevinsko zemljište dijeli se na 6 gradskih zona. U odnosu na prethodnu, ovom Odlukom je proširen obuhvat gradskog građevinskog zemlji-šta sa zemljištem koje se nalazi u obuhvatu Regu-lacionog plana “Radne zone I, II, i III”, a za koje će se Odluka primjenjivati nakon usvajanja tog re-gulacionog plana. Nacrt odluke bit će na javnoj raspravi 45 dana.

Između ostalog, na ovoj sjednici Vijeće je udo-

voljilo zahtjevu MDD “Merhamet” i usvojilo Od-luku o davanju prostora stare uprave zgrade “Avi-sa” (na autobuskoj stanici) na korištenje za potre-be Narodne kuhinje, na period od pet godina.

23. 7. 2007.Trideseta sjednica Općinskog vijeća: Usvojeno urbanističko rješenje lokacije bivše robne kuće, uskoro u centru Gračanice atraktivni sadržaji na prostoru bivše robne kućeDa podsjetimo, nakon višegodišnjih raspra-

va i vrlo oprečnih mišljenja među građanima, u stručnoj javnosti, a i u krugovima oko investito-ra - gračaničke “Bosne”, projektantima je zadato sljedeće: u skladu sa ukupnim lokacionim i pro-stornim potencijalom, razvojnim perspektivama i ciljevima, prostorna cjelina nekadašnje robne kuće mora imati karakter atraktivnog područja, kao dio centralne zone Gračanice, sa sadržajima i intenzitetom djelatnosti od općeg značaja. U naj-većoj mjeri taj je prostor namijenjen profitabil-nim komercijalnim pratećim sadržajima koji tre-ba da podstaknu obimnije korištenje prostora za različite vidove u urbanoj sredini. Uz sve to, treba stvoriti uslove da se ovaj prostor koristi i za oku-pljanje građana, za održavanja kulturnih manife-stacija na formiranom trgu itd.

Prostor je planiran kao stambeno-poslovni kompleks sa stanovanjem na višim etažama, dok je manji trg planiran za kulturno-zabavne ma-nifestacije. Predviđena kvadratura građevine je 5.667,12 m2. U suterenu će biti smješten parking prostor (garaža) površine 1.809,88 m2 – 31 par-king mjesto. U prizemlju će se nalaziti lokali sa kvadraturom 40-100 m2, a na uglu uz pješačku ulicu je planiran kafe-bar koji bi imao pogled na vodenu površinu, odnosno fontanu. Na spratu, uz glavnu gračaničku ulicu bit će lokali, dok su u drugom dijelu kancelarijski prostori. Prema Keju planiran je restoran sa pogledom na rijeku Soko-lušu. Objekat je projektovan tako da ima dobru komunikaciju sa prizemljem, pješačkom zonom, ulicom Džemala Bijedića kao i Pekarskim prola-zom. Zbog otvorenih komunikacija i lakšeg kori-štenja prostora, u objektu su predviđeni pasaži, a ukupna površina poslovnog prostora je 2.403,9 m2. Kvadratura stambenog prostora iznosit će 1.340,2 m2, sa prosječnom kvadraturom stano-

LISTOVI... 119


va od 60 - 80m2. Objekat je sastavljen iz tri cjeli-ne kao poluotvoreni blok i izlazi na ulice koje ga okružuju, a sastojat će se iz suterena, prizemlja, dva sprata i mansarde.

U pogledu oblikovanja fasada moguće je od-stupanje od idejnog rješenja. Fasada mora biti usklađena sa okolnim objektima i ne smiju naru-šiti koncept urbanističkog projekta.

Na osnovu ovih rješenja, za očekivati je da će gračanička čaršija napokon dobiti objekat koji će odgovarati njenom ambijentu i potrebama.

21. 7. 2007.U Malešićima predato na upotrebu potpuno uređeno i asfaltirano igralište za male sportove, a potom otvoren tradicionalni malonogometni memorijalni turnir “Memić – Kalesić”Simboličnim presijecanjem vrpce, zajedno

sa općinskim načelnikom Nusretom Helićem, igralište su otvorili Kemal Hamzić direktor fir-me “Klaus Lehman” i Mujo Hasić, direktor fir-me “Variplast”, kao najveći donatori i učesnici u finansiranju ovog projekta. Radi se o investiciji od oko 100.000 KM koja je finansijski obezbije-đena sredstvima mjesne zajednice, općine i iz do-nacija nekoliko privrednih subjekata i pojedinaca sa općine.

25. 7. 2007.“Širbegović grupa”: U zadnjoj sedmici jula puštena je u rad nova savremena betonara “Simem” u proizvodnim pogodnima Širbegović grupe. Riječ je o investiciji vrijednoj oko milion i

dvjesta hiljada Eura. Kapacitet nove betonare je 80 kubika betona po satu. Ciklus traje 90 sekun-di od ubacivanja frakcija, miješanja do pražnje-nja betonare. Cijeli proces proizvodnje betona upravlja se kompjuterski, što obezbjeđuje veću produktivnost i bolji kvalitet betona. Nabavka nove betonare dio je ukupne strategije firme da prati i u radu primjenjuje najsavremenija tehno-loška dostignuća.

U okviru tekućeg investicionog programa “Ši-rbegović grupe” u ovom periodu izgrađena su još dva nova proizvodna objekata i deponija, na oko 10.000 kvadratnih metara. Radi se, dakle, o

znatnom proširenju proizvodnih pogona koji su sada smješteni na 150 000 m2. Većina proširenja se odnosi na kapacitete za proizvodnju čeličnih konstrukcija, koji u protekloj godini bilježi naj-veći razvoj.

27. 7. 2007.Gračanica: otkriveno novo spomen-obilježje Ademu Aliću i održana Tribina “Poznati antifašisti Gračanice”U okviru obilježavanja 27. jula, Dana ustan-

ka Bosne i Hercegovine protiv fašizma u Dru-gom svjetskom ratu, a u organizaciji Općinskog odbora UBNOAR-a Gračanica, na groblju Reži-ći, otkrivena nova spomen-ploča na mezaru ču-venog gračaničkog antifašiste Adema Alića, ko-jeg su Nijemci strijeljali 18. 12. 1943. godine. Na-kon toga organizovana javna tribina “Poznati an-tifašisti Gračanice”, na kojoj je o likovima Adema Alića, Ahmeta Šiljića i Damjana Blagojevića go-vorio mr. historije Omer Hamzić.

27. 7. 2007.Džakule: asfaltirana dionica puta kroz Mehmedoviće… i most na putu koji tu mjesnu zajednicu spa-

ja sa susjednim Biberovim Poljem, koje pripada općini Gradačac. Radovi su koštali oko 30.000 KM. Sredstva su obezbijedili mještani i općina Gračanica po principu “pola-pola”.

3. 8. 2007.Spomen-obilježje u DžakulamaU okviru Programa obilježavanja 13. godišnji-

ce bitke na Visu, u Džakulama je otkriveno spo-men obilježje šehidima i poginulim borcima u ratu za Bosnu i Hercegovinu (1992.- 1995.) s po-dručja sadašnjih mjesnih zajednica Džakule, Tr-novci i Buk. Tom su činu prisustvovali članovi porodica šehida i poginulih boraca, te brojni go-stiju iz općine kao i predstavnici boračkih organi-zacija i udruženja. Na spomen-ploči ispisano je 13 imena poginulih boraca i 5 imena civilnih žrtava rata. Borci: Musić Izet, nosilac priznanja “Zlat-ni ljiljan” (1962. – 1994.), Bajrić Vehid (1970. – 1992.), Halilović Nedžad (1967. – 1993.), Halilo-vić Ramiz (1964. – 1995.), Halilović Amir (1972. – 1992.), Habibović Habib (1949. – 1992.), Hod-


120 LISTOVI...

žić N. Mustafa (1953. – 1994.), Hotić Mehmed (1965. – 1993.), Jukić Jasmin (1971. – 1993.), Nu-hanović Rašid (1972. – 1993.), Okanović Mu-stafa (1974. – 1993.), Selimović Hasan (1966. – 1993.), Šerbečić Ševalija (1939. – 1994.); Civilne žrtve: Habibović Senad (1972. – 1996.), Heveše-vić Ševalija (1975. – 1995.), Ibričić Hava (1971. – 1994.), Muratović hava (1975. – 1995.), Mušić fa-tima (1948. – 1993.).

3. 7. 2007.Projekti povratka: 11 kuća za srpske povratnike u Gornju Lohinju i SkipovacU Kabinetu Općinskog načelnika, uz skro-

mnu svečanost, potpisani su ugovori za izgrad-nju 11 kuća srpskih povratnika na prostor Gor-nje Lohinje (8 povratnika) i po jedan iz Donje Lo-hinje, Lendića i Donjeg Skipovca. Sredstva za iz-gradnju tih objekata obezbjeđuje državno Mini-starstvo za ljudska prava, preko posebnog fonda za izbjeglice.

5. 7. 2007.Konačno – asfaltom preko Monja, svečanost u DoborovcimaU prisustvu brojnih građana i gostiju i uz pri-

godan kulturno-umjetnički program, koji su izve-li članovi Društva “Preporod” Doboj Istok, sve-čano je obilježen završetak radova na dionici puta Doborovci (centar) – Monj, koji spaja Džakule i prijeko Brdo sa Gračanicom u dužini od 1.800 metara. Na skupu je govorio predsjednik mjesne zajednice Doborovci Rukib Džananović, nagla-sivši da je u izgradnju puta uloženo oko 350.000 KM, a sredstva su obezbijedili: općina Gračani-ca 195.000 KM, TK 35.000 KM i mještani Do-borovaca 120.000 KM. Aktuelni projekti u toj mjesnoj zajednici su: rekonstrukcija vodovoda u centru sela i mahali Serhatlije, kao i asfaltiranje priključnih puteva unutar sela. Čestitke mjesnoj zajednici i mještanima Doborovaca u svojim kra-ćim obraćanjima uputili su predsjedavajući Op-ćinskog vijeća Hasan Fehratović i općinski na-čelnik Nusret Helić, koji je zajedno sa predsjed-nikom Građevinskog odbora Mustafom Okano-vićem, simboličnim presijecanjem vrpce, zvanič-no pustio u promet tu saobraćajnicu.

7. 8. 2007.U sklopu programa obilježavanja 13. godišnjice Bitke na Visu, u Gračanici prof. Edin Šaković predstavio svoj istraživački projekat “Bitka na

Obnovljeno spomen-obilježje Ademu Aliću na greblju Režići

LISTOVI... 121


Visu – usmena historija”. U osnovi radi se o jednom sasvim novom pri-

stupu u našoj historiografiji, odnosno o priku-pljanju usmenih svjedočanstava neposrednih učesnika bitke na Visu, primjenom metode usme-ne historije, te njihovoj obradi i arhiviranju, kao i odabir i publiciranje u vidu posebne monografije. Ta kazivanja, kako je projektom predviđeno, činit će tri četvrtine publikacije, dok će jednu četvrti-nu sadržavati stručno-historiografski tekstovi i iskazi ratnih komandanata, čije su jedinice uče-stvovale u bici na Visu. Projekat bi trebalo da se realizuje u naredne dvije godine uz punu podršku općine, boračkih organizacija, komandanata rat-nih jedinica koje su učestvovale u bici na Visu, te odgovarajućih stručnih institucija i organizacija.

10. 8. 2007.“Širbegović grupa”: veliki posao u KragujevcuKao rezultat uspješne saradnje sa poznatom

firmom “Meraktor”, potpisan novi ugovor za gradnju trgovačkog centra te renomirane firme u Kragujevcu. Vrijednost ugovora 3 miliona eura.

26. 8. 2007.Nakon postavljanja ulične rasvjete, u gračaničkom prigradskom naselju Hajdarovac asfaltirano je 6 manjih ulica u ukupnoj dužini od 1.800 metara. Kako je na svečanosti povodom simboličnog

otvaranja tih saobraćajnica, u ime građevinskog odbora rekao Fahrudin Kurtović, u ovu investi-ciju uloženo je 230.000 KM, od čega su sami gra-đani prikupili 40.000 KM. U pomoć je priskoči-lo i desetak gračaničkih firmi, kojima su urečene pismene zahvalnice i priznanja. U svojim prigod-nim obraćanjima čestitke građanima Hajdarovca uputili su i načelnik općine Nusret Helić i pred-sjedavajući Općinskog vijeća Gračanica Hasan Fehratović.

2. 9. 2007.Asfaltirana ulica u Pribavi… koja vodi prema nogometnom igralištu.

U rekonstrukciju i asfaltiranje te saobraćajni-ce, dužne 545 i širine 4 metra, uloženo je 60.000 KM, od čega su mještani obezbijedili 20, a Op-ćina 80%.

11. - 17. 9. 2007.Obilježavanje 35. godišnjice saradnje i desete godišnjice potpisivanja povelje o bratimljenju: Gračanlije u Fleury Les Aubrais – kao kod svoje kuće ( O boravku delegacije Gračanice u Floriju od 11. do 17. 9. 2007. godine)Obilježavanje tih godišnjica, započeto 2. juna

ove godine, koje se odvijalo u sklopu obilježava-nja Dana općine Gračanica, nastavljeno je u Fleu-ry Les Aubrais, od 11. do 17. 9. 2007. godine. Ofi-cijelnu delegaciju Općine Gračanica koja je tim povodom boravila u Fleury Les Aubrais predvo-dio je Općinski načelnik Nusret Helić. U kultur-no-umjetničkim programima i manifestacijama koje su tim povodom organizovane na više mje-sta u Fleury Les Aubrais učestvovala je odabrana ekipa KUD “Adem Alić”, folklorni i muzički sa-stavi, solisti zabavne muzike, te plesni ansambl “Plamingo”. Posebnu pažnju posjetilaca tih pri-redbi izazvala je izložba ručnih radova koju je pri-redilo Udruženje “Gračaničko keranje”. Ovu manifestaciju uveličala je i delegacija For-mie, bratskog grada iz Italije, koja je takođe doš-la pojačana sa izvrsnom pozorišnom i folklornom družinom.

Kao i uvijek do sada, domaćini na čelu sa gra-donačelnikom Pjerom Bušeom, pokazali su izu-zetno gostoprimstvo i potrudili se da program boravka gračaničke ekipe u Fleury Les Aubra-is obogate mnogim zanimljivim sadržajima, po-sjetama, kulturno zabavnim programima, itd. Iz-dvajamo samo neke detalje: posjeta fabrici žen-skog rublja “Sokolar”, obilazak znamenitosti Pa-riza i Orleana, posjeta Mješovitoj srednjoj školi u Floriju itd.

U subotu, 15. 9. 2007 .godine, nakon obilaska Vatrogasne brigade u Fleury Les Aubrais, gdje je smješten i regionalni centar protivpožarne zašti-te za Orlean, koji raspolaže sa najsavremenijom opremom za brze intervencije u slučaju požara i drugih iznenadnih havarija i katastrofa, domaći-ni su priredili svečano uručivanje dva vatrogasna vozila sa opremom Vatrogasnoj jedinici u Grača-nici. Ceremoniji simboličnog uručivanja ključeva tih vozila prisustvovala je i ambasadorica Bosne i Hercegovine u Parizu, gospođa Željana Zovko. Nakon ceremonije dodjele ključeva, vozila su već otpremljena vozom za Gračanicu.


122 LISTOVI...

Centralni događaj posvećen obilježavanju de-sete godišnjice bratimljenja Gračanice i Fleury Les Aubrais bio je nastup našeg folklornog i mu-zičkog ansambla, te plesne grupe i solista u pre-punoj sali reprezentativnog centra za kulturu “La pasarela” u Fleury Les Aubrais, u subotu naveče, 15. 9. 2007. godine, nakon kojeg je organizovano druženje sa domaćinima do kasno u noć.

Prije početka priredbe, u znak priznanja i za-hvalnosti za sve što su učinili na unapređenju bratske saradnje između Fleury Les Aubrais i Gračanice, gradonačelnik Florija Pjer Buše, na svečan način i uz birane riječi, uručio je priznanje “Počasni građanin Fleury Les Aubrais” načelni-ku Općine Nusretu Heliću i Gračanliji Dini Čoli-ću, koji je već poznat kao ambasador prijateljstva između Francuske i Bosne i Hercegovine.

Nakon uručenja tih priznanja, priredba je otvorena kratkim dokumentarnim filmom o Gra-čanici koji je titlovan na francuski jezik, a potom su izvedene po tri koreografije našeg folklornog i plesnog sastava “Plamingo”, te nekoliko solo za-bavnih melodija. U programu su učestvovali i čla-novi pozorišne grupe iz Formije, sa jednom kra-ćom plesno-muzičkom izvedbom u stilu starin-ske talijnske komedije del arte.

U istom ambijentu priređena je foto-izložba, posvećena desetoj godišnjici bratimljenja Fleu-ry Les Aubrais i Gračanice i izložba “Gračanič-kog keranja”, koja je, inače, izazvala veliko intere-sovanje posjetilaca, što se pokazalo i sutradan na nedjeljnoj pijaci u Floriju, gdje je, zahvaljujući do-maćinima, “radio” i štand “Gračaničkog keranja”.

Pored manifestacionog dijela, u okviru ove po-sjete obavljeni su i oficijelni razgovori o vidovima i oblicima buduće saradnje u između Fleury Les Aubrais i Gračanice, posebno oko implementa-cije već odobrene donacije za most prijateljstva u Gračanici. Riječ je bilo i o pripremama za organi-zovanje već tradicionalnih sportskih susreta pri-jateljstva četiri bratska grada: Fleury Les Aubrais (Francuska), Formia (Italija), Haninge (Švedska) i Gračanica (BiH), čiji je domaćin Gračanica, po-četkom maja iduće godine. Utvrđeni su osnovni detalji programa tih susreta, kao i oblici finansij-ske pomoći Općini Gračanica oko organizovanja tih susreta.

7. 9. 2007.Drugi festival kratkog filma u GračaniciU prepunoj Sali Bosanskog kulturnog centra

u Gračanici počeo je Drugi festival kratkog filma, koji organizuje gračanička firma “IT Computers” u saradnji sa Udruženjem filmskih radnika BiH, Općinom Gračanica i Bosanskim kulturnim cen-trom. U svom pozdravnom govoru, tokom cere-monije otvaranja festivala, načelnik općine Gra-čanica Nusret Helić, pohvalio je firmu “IT Com-puters”, koja istrajava u svojoj namjeri da utemelji ovaj festival u Gračanici i obećao pomoć općine da se ova značajna kulturna manifestacija održi i unaprijedi. Nakon otvaranja, prvog dana Festiva-la, prikazano je 10 filmova domaćih autora, dok je drugog dana festivala bila na programu retros-pektiva animiranog filma pod nazivom “Retro Balkanima”, tokom koje je predstavljeno 12 fil-mova iz više država regiona.

10. 9. 2007.Donji Skipovac: stvaraju se uslovi za povratak prijeratnog srpskog stanovništvaNakon što su timovi za deminiranje Federalne

i Kantonalne uprave Civilne zaštite, u maju ove godine završili dominiranje terena u Donjem Ski-povcu, tačnije u zaseocima Brđani i Kojići, uku-pne površine 4.591 kvadratni metar, stvoreni su prvi preduslovi za povratak prijeratnog srpskog stanovništva na ovo područje.

Uslov finansijera, Svjetskog luteranskog sa-veza, za realizaciju izgradnje 14 stambenih obje-kata, bio je da se raščiste ruševine devastiranih stambenih objekata. Na projektu raščišćavanja, štab Civilne zaštite Općine Gračanica kandi-dovao je Federalnu upravu Civilne zaštite, tim PLANT. Mještani navedenih zaseoka veoma su zadovoljni, jer je ovo prvi konkretan projekat koji je urađen na ovom području kada je u pita-nju povratak.

Općina Gračanica u potpunosti podržava sve projekte koji omogućavaju i podstiču povratak prijeratnog stanovništva na svoja ognjišta, na što upućuju i potpisani ugovori za izgradnju i obno-vu kuća za 11 srpskih povratnika, koje preko Op-ćine Gračanica provodi državno Ministarstvo ra-seljenih osoba i izbjeglica.

LISTOVI... 123


27. 9. 2007. Trideset prva sjednica Općinskog vijeća: izvršenje budžeta za prvo polugodište i izvještaj o izgradnji putne infrastrukture iz zaduženja općineBudžet za 2007. godinu projektovan je u visi-

ni od 11.935.000 KM, od čega su porezni prihodi 6.437.000 KM, neporezni prihodi 1.766.000 KM, tekuće potpore (grantovi) 1.270.000 KM i primi-ci - zaduženja za putnu infrastrukturu 2.722.743 KM. Za prvih šest mjeseci u 2007. godini ostva-reni su prihodi i primici u iznosu od 5.935,380 KM i rashodi i izdaci u iznosu od 4.772,743 KM. Višak prihoda nad rashodima ostvaren je u izno-su od 1.162.637 KM.

Visina ukupno ostvarenih prihoda bez primi-taka (990.062 KM) u prvom polugodištu 2007. godine iznosi 4.945.318 KM, što je 4,41% više od planiranih prihoda, a 42,41% više u odnosu na prošlu godinu. U strukturi budžetskih priho-da najveći dio čine porezni prihodi u iznosu od 3.584.931 KM ili 72,49% ukupnih prihoda, što je za 11,39% više u odnosu na plan. Neporezni prihodi ostvareni su u iznosu od 895.374 KM ili 18,11% ukupnih prihoda, odnosno 1,40% više u odnosu na plan. Tekuće potpore ostvarene su u iznosu od 465.013 KM što čini 9,40% ukupnih prihoda. Radi se, uglavnom, o sredstvima za to-plifikaciju od Vlade Tuzlanskog kantona i sred-stvima za obnovu stare džamije u Sokolu od Vla-de Federacije.

Na prihodovnoj strani Budžeta bilježi se po-rast poreskih prihoda: na plate, na promet nepo-kretnosti, na promet po propisima do 31. decem-bra 2005. godine i blagi porast prihoda po osno-vu PDV-a.

Što se tiče budžetske potrošnje u prvom polu-godištu, ona je iznosila 3.543.531 KM (ili 74,24% od ukupnih rashoda), što je za 18,85% manje u odnosu na plan. Visina izvršenih izdataka iznosi 1.229.212 KM (ili 25,76% od ukupnih rashoda), što je za 23,22 % manje od planiranog.

Ostvareni suficit u iznosu od 1.162.632 KM nastao je zbog neravnomjerne dinamike ili nere-alizovanih projekata u prvom polugodištu, a čija je realizacija u toku ili će biti realizovani do kra-ja godine.

Posebnu pažnju vijećnika na ovoj sjednici iza-

zvala je Informacija o toku realizacije projekta iz-gradnje putne infrastrukture iz zaduženja opći-ne u iznosu od 3,5 miliona KM, koji je započet u 2006. godini. Riječ je o jednom od najvećih infra-strukturnih projekata na općini u poslijeratnom periodu, koji se, uz podršku i učešće građana (i jednim dijelom iz budžeta), bez obzira na sve teš-koće, koje obično prate takve projekte, ipak dosta uspješno realizuje. Nakon širih obrazloženja, In-formacija je usvojena, uz predložene zaključke na kraju tog materijala.

Projekat je, inače, trebalo da se završi do po-lovine ove godine, ali će se rokovi za dovršenje nekih puteva, po svemu sudeći, morati prenije-ti i u narednu godinu. Suviše su dugo trajali po-slovi oko izrade predračuna i procedure provo-đenja tendera, a zbog žalbi je postupak zaključi-vanja ugovora dosta kasnio, pa analogno tome i početak radova. Zbog odustajanja jednog od iza-branih izvođača, svi poslovi su ustupljeni D.O.O. “Roading”-u, što je produžilo rokove, a s obzirom da su u nekim mjesnim zajednicama mještani obezbijedili dodatna sredstva, urađeni su i neki neplanirani putevi.

Od ukupne vrijednosti ugovorenih rado-va, do sada je realizovan posao u vrijednosti od 4.049.813 KM, od čega iz zaduženja općine 2.830.478 KM, od građana 412.658 KM i iz osta-lih izvora 806.677 KM.

Od ugovorenih poslova i puteva iz ovog pro-jekta, do sada nisu urađeni putevi u Gračani-ci (Ritošići, Ul. Hazima Vikala, Hadžikadijiina, i Stubljanska strana), zatim Piskavici, Prijekom Brdu, Doborovcima, Škahovici, dio u Donjoj Lo-hinji, dok su u toku radovi u Lukavici i Stjepan Polju, od kojih je već završen jedan dio.

U zaključku ovog izvještaja, stoji da će se do-datna sredstva za neke putne pravce na kojima ra-dovi nisu dovršeni, u slučajevima gdje se ne radi o velikim iznosima, obezbijediti kroz rebalans budžeta za ovu ili u budžetu za narednu godinu. (Doborovci – Monj – Džakule, Trnovci, Stjepan Polje, Donja i Gornja Orahovica i Gračanica). Za nedovršene putne pravce koji povezuju mjesne zajednice sa centrom općine (Malešići i Vranovi-ći), pokušat će se sredstva obezbijediti u budžetu za narednu godinu.

U svakom slučaju, od izvođača radova će se


124 LISTOVI...

zahtijevati da ugovoreni posao završi do kraja 2007. godine i da do zime sanira oštećenja nasta-la u garantnom roku, kao i štetu na putevima, koja je nastala prilikom sanacije i asfaltiranja drugih puteva.

Osim ove, Vijeće je usvojilo još dvije informa-cije: o statusu i namjeni objekata izgrađenih od strane međunarodnih organizacija za smještaj izbjeglih i raseljenih lica nakon njhovog iseljenje i o izbjegličkoj i povratničkoj populaciji na po-dručju općine Gračanica..

2. 10. 2007.Izabrano rješenje za Centralno šehidsko spomen obilježje u GračaniciTokom posljednjih desetak godina više puta

pokretana je inicijativa za podizanje tog spomen obilježja, razgovaralo se o idejnom rješenju, tra-žila najpovoljnija lokacija. Svi prijedlozi su se svodili na centralni gradski park, prostor ispred Osman-kapetanove medrese i Park žrtava geno-cida u Srebrenici ispred zgrade Općine. Počet-kom ove godine Općinsko vijeće se opredijelilo za tu treću soluciju, to jest park ispred Općine. U postupku izbora idejnog rješenja, nakon raspi-sanog i zaključenog konkursa, Komisija za izbor najpovoljnijeg rješenja centralnog šehidskog spo-men obilježja opredijelila se za dva rješenja i oba uputila na javnu raspravu. Na osnovu prijedloga i sugestija iz javne rasprave, Komisija je konačno odabrala rješenje u vidu kamenog slavoluka od klesanog kamena koji će biti centralni dio jednog šireg spomeničkog kompleksa sa amfiteatrom za časove historije. Prema utvrđenoj dinamici, spo-menik će biti izgrađen do proljeća iduće godine.

3. 10. 2007.U ZZ “Gračanka” nezadovoljni ovogodišnjom kampanjom otkupa proizvodaPrema rezultatima otkupa poljoprivrednih

proizvoda, stručnjaci Zemljoradničke zadruge “Gračanka” ovu godinu okarakterisali su kao jed-nu od najslabijih u poslijeratnom periodu. Go-dina će biti upamćena po visokim temperatura-ma, sušnim periodima i velikim problemima koje su imali poljoprivredni proizvođači, koji su bili prepušteni na milost i nemilost nelojalnoj kon-kurenciji i nepovoljnim vremenskim prilikama.

U takvoj situaciji došlo je da smanjenja prino-sa svih kultura što se negativno odrazilo na rea-lizaciju plana otkupa u Zemljoradničkoj zadruzi “Gračanka”, koji će podbaciti za 30% u odnosu na plan. Zabrinjava činjenica da se iz godine u godi-nu smanjuje interes za kooperantsku proizvodnju u poljoprivredi.

10. 10. 2007. Završena rekonstrukcija dijela magistralnog puta Gračanica – Srnica na relaciji Podgaj - Malta – ulaz u PašalićeRekonstrukcijom tog dijela puta i postavlja-

njem trotoara u dužini od oko 500 metara, pri-gradska naselja Malta i Pašalići definitivno su spojena sa gradom, koji je dobio puno ljepši i kva-litetniji ulaz sa sjeverne strane. Godinama je to za pješake bio najopasniji dio puta, pogotovo u ve-černjim satima i noću. Radove je financirala Di-rekcija za puteve Tuzlanskog kantona.

13. 10. 2007.Vokalno-instrumentalni sastav “Etno art”: osvježenje na muzičkoj sceni GračaniceKoncert islamske i duhovne muzike Bosne i

Hercegovine bio je najljepši bajramski poklon ovog ansambla ljubiteljima dobre muzike u Gra-čanici. U ansamblu nastupaju profesori muzike: Miralem Mejremić (klavirista i osnivač sastava), Anis Imširović (klavijature) i Damir Beganović (harmonika), te vokalni solisti Haris Mustajbašić i Omer Nasić. Na bajramskom koncertu izveli su odabrane ilahije i kaside, etno kompozicije i na-rodne napjeve u umjetničkim obradama za svoj vokalno-instrumentalni sastav koji je po svojim grupama instrumenata nestandardnog tipa: kla-vir, harmonika, klavijature, udaraljke, semplova-na duvačka i gudačka sekcija. Cilj ansambla je da njeguje tradicionalnu muzičku kulturu, etno mu-ziku uopće i kulturnu baštinu našeg podneblja.

22. 10. 2007.Početak gradnje nove poslovne zone u Gračanici: premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine dr. Nedžad Branković sa svojim saradnicima posjetio općinu Gračanica, razgovarao sa Općinskim načelnikom, a potom posjetio Kompaniju “Širbegović” i prisustvovao

LISTOVI... 125


svečanom polaganju kamena temeljca buduće Poslovne zoneTokom razgovora premijer Branković je oba-

vijestio Općinskog načelnika da je Vlada Federa-cije BiH povela aktivnost na obezbjeđenju plani-ranog granta za toplifikaciju Gračanice u iznosu od 1,5 miliona KM i na taj način snažno stala iza tog projekta. To je potvrdio i ministar energeti-ke, rudarstva i industrije mr. Vahid Hećo, obavi-jestivši prisutne da je dio tih sredstava već upla-ćen. U nastavku, Federalni ministar saobraćaja Nail Šećkanović obećao je da će u narednoj go-dini biti konačno riješena raskrsnica ”Lipinac” na južnom ulazu u Gračanicu, dok je njegov kolega, ministar razvoja, poduzetništva i obrta Velimir Kunić, govoreći o podršci malom i srednjem bi-znisu, obavijestio prisutne da su neki skromniji iznosi odobreni za nekoliko proizvodnih projeka-ta s područja općine Gračanica

Nakon posjete Općini, gosti su obišli proi-zvodne pogone Kompanije ”Širbegović” i na licu mjesta upoznali sa uspjesima i budućim planovi-ma ove renomirane građevinske firme, koja zapo-

šljava oko 700 radnika i raspolaže kapacitetima za izgradnju oko 600.000 kvadratnih metara proi-zvodnog i drugog prostora godišnje. Proizvodni pogoni firme smješteni su na površini od 135.000 kvadratnih metara sa dnevnim kapacitetom proi-zvodnje od 350 kubnih metara konstrukcije. Pro-izvodni asortiman čine: proizvodni pogoni, mon-tažna gradnja, MM sistem, prednapregnute šu-plje ploče, stolarija i čelične konstrukcije. Preko 50% svog prihoda Kompanija ostvaruje u izvozu, te se na taj način svrstava u vodeće izvozne fir-me u Bosni i Hercegovini. Radove izvodi širom prostora bivše Jugoslavije, od Podgorice i Prišti-ne, preko Beograda i Sarajeva, do Zagreba, Ptuja i Maribora.

Pošto su obišli veliki proizvodni kompleks ”Širbegović”, gosti su se uputili na lokaciju budu-će Poslovne zone, u Sprečkom polju, pored puta Gračanica - Sočkovac, gdje je obavljena ceremo-nija svečanog polaganja kamena temeljca za Po-slovnu zonu ”Širbegović”, kojoj su prisustvova-li brojni poslovni partneri te kompanije, mno-gi građani i privrednici sa područja općine Gra-

Kamen temeljac za Poslovnu zonu “Širbegović”: premijeri Nedžad Branković i Enes Mujić


126 LISTOVI...

čanica. Riječ je o ve-likom investicionom projektu od oko 70 mi-liona KM, na površini od pedesetak hektara, u koji ”Širbegović gru-pa” ulazi s ciljem ”da izgradi skup moderne poslovne infrastruk-ture sistemom ključ u ruke i iste komercijali-zuje i učini dostupnim poslovnim subjektima i potencijalnim ula-gačima”. Radi se o pr-vom projektu ovakve vrste u BiH, koji će se realizovati u dvije faze. Interes za ulaga-nja i kupovinu tih prostora već je iskazalo neko-liko poslovnih parnera iz Bosne i Hercegovine i inostranstva.

Nakon prigodnih govora, kamen temeljac za ovaj veliki objektat zajedno su postavili Faruk Ši-rbegović, općinski načelnik Nusret Helić, te kan-tonalni i federalni premijeri Enes Mujić i Nedžad Branković.

25. 10. 2007.Toplifikacija Gračanice: počeli radovi na izgradnji toplaneDirektor “Eko toplane” d.o.o. Gračanica Ha-

san Mostarlić potpisao ugovor o izgradnji objek-ta toplane u ulici Sprečko polje (u blizini starog željezničkog mosta prema Karanovcu) sa grača-ničkim firmama “Sagra” (ugovor potpisao vlasnik i direktor firme Sabahudin Avdić) i “Gramat” (ugovor potpisao vlasnik i direktor Jusuf Sejdino-vić). Nakon potpisivanja ugovora, koje je uprili-čeno u uredu općinskog načelnika, počeli su ra-dovi na pripremi terena za budući objekat topla-ne. Riječ je o poslu vrijednom 700.000 KM. Po-četkom narednog mjeseca počinje isporuka to-plovodnih cijevi i istovremeno odabir izvođača, potpisivanje ugovora i početak radova na toplo-vodu u dužini od 8.000 metara (prva faza) za dio grada južno od gračaničkog Doma zdravlja.

31. 10. 2007.Trideset druga sjednica Općinskog vijeća: rebalans Budžeta za 2007. u nacrt Budžeta za 2008. godinuBudžet Općine za 2007. godinu iznosi

11.935.000 KM, od čega su prihodi u iznosu od 9.473.000 KM i primici 2.462.000 KM. S obzi-rom da je došlo do povećanja prihoda u iznosu od 1.385.000, Rebalansom je predviđen budžet od 13.320.000 KM. Razlog za rebalans budžeta nisu samo veći prihodi nego i potreba usklađivanja rashoda i izdataka, planiranje nekih novih izdata-ka koji su, između ostalog, rezultat određenih na-mjenskih prispjelih prihoda od viših nivoa vlasti za projekte kao što je toplifikacija, gradnja džami-je u Sokolu, uređenje poljoprivrednog zemljišta, javni radovi, susret bratimljenih gradova i sl.

Kao što je navedeno, prihodi su povećani za 1.385.000 KM, od čega su porezni prihodi veći za 858.500 KM, neporezni za 56.500 KM, i gran-tovi-potpore tj. sredstva za toplifikaciju 470.000 KM. Kod poreznih prihoda došlo je do povećanja poreza na imovinu 209.000 KM, poreza na dobit pojedinaca i preduzeća 67.500 KM, indirektnih poreza 385.000 KM, poreza na plaće 100.000 i poreza na promet 90.000 KM. Neporezni pri-hodi povećani su zahvaljujući efikasnijoj naplati komunalnih i drugih taksa i naknada, dok su pri-hodi od imovine i administrativnih taksa manji. Najveći rast prihoda je po osnovu PDV-a u izno-

Toplifikacija Gračanice - potpisivanje ugovora sa izvođačima: “Sagra” i “Gramat”

LISTOVI... 127


su od 380.000 KM, dom su rashodi u odnosu na plan (rebalansom od 9.473.000 KM) povećani za 1.055.000 KM i iznose 10.528.000 KM.

Razlika između prihoda i rashoda, odnosno izdataka iznosi 330.000 KM, što znači da je pla-niran suficit budžeta za 2007. godinu, koji će se usmjeriti u otplatu anuiteta kredita Svjetske ban-ke i kredita kod dobavljača po projektu izgrad-nje putne infrastrukture iz zaduženja Općine u 2008. godini. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o budžetu Općine Gračanica usvojena je, uz zaključak da svi kapitalni projekti koji ne budu realizovani u ovoj godini budu prioritetno treti-rani u općinskom budžetu za 2008. godinu.

Budžet Općine Gračanica za 2008. godinu (u nacrtu) predviđen je u iznosu od 11.383.000 KM, od čega su prihodi 11.083.000 KM, primi-ci 300.000 KM, izdaci 10.542.000 KM, kapitalni izdaci iz zaduženja kod dobavljača 300.000 KM i višak prihoda nad izdacima - suficit 541.000 KM. Upoređujući sa rebalansom budžeta za 2007. godinu, Budžet za 2008. godinu je manji za 1.937.000.

Nacrt budžeta za 2008. godinu usvojen je uz zaključak da se do 5. decembra 2007. godine o njemu obavi javna rasprava.

Između ostalog, na ovoj sjednici usvojene su i sljedeće odluke: Odluka o građevinskom zemlji-štu, Odluka o povećanju visine naknade – pauša-la članovima Oćinskog vijeća i članovima stalnih i povremenih radnih tijela vijeća u prosjeku za 43,3 %, Strategija upravljanja razvojem ljudskih resursa Općine Gračanica, Informacija o stanju i potrebama nastavnog prostora i sportskih obje-kata u osnovnim i srednjim školama.

1. 11. 2007. “Eurogalant” Gračanica: počela masovna proizvodnja ženskih torbi za italijansko tržišteDefinitivno su sklopljeni dugoročni ugovori

sa dvije renomirane italijanske firme “Nero Gar-dini” i AiG, čijom će se realizacijom znatno po-većati obim proizvodnje u ovoj gračaničkoj fir-mi. Radeći za spomenute dvije firme, u prvih šest mjeseci ove godine kao probnom periodu, u “Eu-rogalantu” je ostvarena veća proizvodnja nego za čitavu 2005. godinu. Sklapanje ovih dugoročnih aranžmana omogućit će zapošljavanje novih 12

radnika, tako da na Zavodu za zapošljavanje neće više biti ni jednog KV galanteriste.

1. 11. 2007.Tematska izložba “Branko Vajić – život i djelo”Izložba posvećena ovom značajnom liku iz

kulturne historije Gračanice otvorena u prosto-ru Zavičajno-muzejske zbirke i galerije, koju je upravo i utemeljio taj vrijedni entuzijasta, učitelj, direktor osnovne škole, arheolog amater, čovjek širokih interesovanja i nemirnog duha. Zato sva-ku pohvalu zaslužuje Bosanski kulturni centar kao organizator i mladi profesor historije Edin Šaković kao autor izložbe o tom vrijednom i za-služnom, ali već gotovo zaboravljenom čovjeku, koji je ostavio neizbrisive tragove u društvenom i kulturnom životu Gračanice u drugoj polovi-ni 20. stoljeća. “Dugi niz godina”, kako je rekao autor izložbe prilikom njenog otvaranja, “istraži-vao je prirodno i kulturno naslijeđe svog zavičaja. Otkrio je mnoga arheološka nalazišta (uključu-jući i sadašnji nacionalni spomenik BiH – Korića Han), uspostavio saradnju sa muzejima, osigurao im preduvjete za istraživanja, te pružio svaku dru-gu vrstu pomoći. Znatan je doprinos dao i istraži-vanju termalnih i mineralnih voda, te formiranju zbirke zavičaja u Gračanici…” O liku i djelu Bran-ka Vajića nadahnuto je govorio nekadašnji pred-sjednik opštine Gračanica Ćamil Naimkadić.

10. 11. 2007.“Isowood” Gračanica: jedini proizvođač multipleks kuhinjskih ploča i plivajućih podova u regionuZa samo dvije godine postojanja ova drvopre-

rađivačka firma, osnovana holandskim i doma-ćim kapitalom, orijentisana uglavnom na strano tržište (97% proizvodnje), dostigla je izvoz od 3 miliona eura godišnje. Najviše izvozi u Holandi-ju, Njemačku, Italiju, Belgiju, Hrvatsku i Srbiju.

14. 11. 2007.Okrugli sto „O književnom stvaralaštvu Zlatka Dukića“ u GračaniciOvaj skup organizovala je Redakcija časopisa

„Gračanički glasnik“ uz pomoć Bosanskog kul-turnog centra i pod pokroviteljstvom načelnika Općine Gračanica Nusreta Helića. Referate na


128 LISTOVI...

skupu: mr.sc. Omer Hamzić („Zlatko Dukić (i) književnik i novinar - kratak pregled), književ-nik Atif Kujundžić („Zlatko Dukić, novinarska i spisateljska pojava - fenomenološka skica“), dr. Srđan Vukosavljević („Neposredno i književno iskustvo kao demijurg dramskog teksta Zlatka Dukića“) i mr. sc. Anisa Avdagić („Iskazati činje-nje: performativnost (jezika) u pričama Zlatka Dukića“). Odlomke iz Dukićeve proze govorio je mladi glumac iz Tuzle Irfan Kasumović. Referati i diskusije sa ovog skupa objavljuju se u ovom, 24. broju „Gračaničkog glasnka“, koji je tematski po-svećen književnom i publicističkom opusu Zlat-ka Dukića.

23. 11. 2007.Vladika Zvorničko-tuzlanske eparhije srpske pravoslavne crkve Vasilije Kačavenda prvi puta poslije rata službeno posjetio općinu GračanicaU kraćem razgovoru sa načelnikom općine

Nusretom Helićem, predsjedavajućim Općin-skog vijeća Hasanom Fehratovićem i njihovim saradnicima Kačavenda je pohvalio korektnu sa-radnju lokalne vlasti sa predstavnicima srpske pravoslavne crkve, dobar odnos prema crkvenoj imovini, objektima itd. U tom smislu zatražio je da u narednom periodu općina podrži vanjsko uređenje srpske pravoslavne crkve kao jedan od dominantnih i reprezentativnih objekata u centru Gračanice, koji će kao spomenik kulture uskoro biti stavljen “pod zaštitu države”. Drugi zahtjev je bio da se do završetka postupka restitucije zgrada bivšeg Vojnog odsjeka u Gračanici, koju je u Kra-ljevini Jugoslaviji koristilo udruženje “Kolo srp-skih sestara” dadne na korišćenje Srpskoj pravo-slavnoj crkvi, za kancelariju i stan za pravoslav-nog sveštenika. Dogovoreno je da općina snažni-je, u granicama mogućnosti, podrži povratak srp-skog stanovništva u svoje prijeratne domove na području dva Skipovca, Lendića i Lohinje.

23. 11. 2007.Reprezentativnom izložbom akvarela i ulja Hajrudin Junuzović (rođ. 1934.) obilježio pola vijeka svog stvaralačkog rada i angažmana u

oblasti prosvjete, kulture i likovne umjetnosti u GračaniciO rezultatima koje je Hajrudin Junuzović po-

stigao na svojoj bogatoj i zanimljivoj životnoj sta-zi, prilikom otvaranja izložbe, pred mnogobroj-nim ljubiteljima likovne umjetnosti i poštovaoci-ma njegovog djela, nadahnuto je govorio Osman Puškar, prije svega kao o svom prvom učitelju, pe-dagogu i entuzijasti - koji je ostavio vidne tragove u društvenom i kulturnom životu Gračanice, po-sebno u Kulturno-umjetničkom društvu “Adem Alić”, kao njegov aktivni član, voditelj likovne sekcije i dugogodišnji predsjednik. Kao slikar-amater Hajrudin Junuzović “radi crteže, akva-rele, ulja, pastelom, grafike, a primjenjuje i dru-ge tehnike”, Što se tiče tematskog okvira njego-vog likovnog stvaralaštva, činjenica je da mu je, kako reče Puškar, preokupacija portret i pejzaž, bogat bojama i dubinom prostora. Njegove “sli-ke govore o autoru vedrog duha, proste i poštene duše i istančanog osjećaja za boju, formu, liniju i prostor.” Proglašavajući izložbu otvorenim, na-čelnik općine Gračanica Nusret Helić posebno je istakao predanost poslu i zavidan talent autora.

25. 11. 2007.Povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine na zgradi Opće bolnice “Dr. Mustafa Beganović” otkrivena obnovljena spomen-ploča izginulim partizanima Na spomen-ploči ispisan je sljedeći tekst:

“Noću, između 16. i 17. februara 1944. godine, u borbi protiv domobrana, bosanskih planinaca i Ni-jemaca, na ovom mjestu poginulo je osamnaest bo-raca 5. i 2. vojvođanske narodnooslobodilačke udar-ne brigade. U znak sjećanja, podižemo im ovu spo-men-ploču 27. jula 1957. godine

Savez boraca NOR-a GračanicaObnovljena, 25. 11. 2007. godine UABNOR-a

Gračanica”Na prigodnoj svečanosti, u prisustvu mnogih

Gračanlija, spomen-ploču otkrili su Sulejman Devedžić, predsjednik Udruženja antifašista i bo-raca narodnooslobodilačkog rata (UABNOR-a) i Nusret Helić, načelnik općine Gračanica.

DODATAK 129

dodatak

Okrugli sto “O književnom djelu Zlatka Dukića”

Nusret Helić Pozdravna riječOmer Hamzić Zlatko Dukić (i)

književnik i novinarAtif Kujundžić Zlatko Dukić, novinarska

i spisateljska pojava - fenomenološka skica

Srđan Vukadinović

Neposredno i književno iskustvo kao demijurg dramskog teksta zlatka dukića

Anisa Avdagić Iskazati činjenje: performativnost (jezika) u pričama Zlatka Dukića

Đuro Škondrić Mladim kolegama preporučujem da čitaju Dukića

Vitomir Pavlović Prepoznavanje spisateljskog daraBibliografija Zlatka DukićaUmjesto RezimeaGlosar novih autora


130 DODATAK

Kultura je kontinuitet života i rada i je-dina stvarna povijest čovječanstva. Pre-ma tom kontinuitetu smo obavezni kao

prema instanci kojoj ćemo htjeli ili ne htjeli po-ložiti račune.

Prihvatimo li barem ovlaš i makar općenito, kako je čovjek u jednakoj mjeri rezultanta na-sljednih osobina, odgoja, obrazovanja i društve-nog miljea kao njegov kontekst, dobijamo mje-ru bitnu za živi kontekst i, ne može nam, nikako, biti neinteresantno zašto je neko pisac, novinar, slikar, glumac, klavirist, zašto je neko umjetnik, nasuprot svim mogućim praktičnim i produktiv-nim opcijama života i stjecanja.

Dakle, zašto je i kakav jeste bilo ko od nas i, zašto je takav kakvoga ga vidimo, Zlatko Dukić,

čovjek, novinar, spisatelj? Usprkos svim očigled-nostima, odgovor nije ni najmanje jednostavan. Zapravo, ne postoji čovjek koji živi i radi pola sto-ljeća, a da ne zavrjeđuje uvid, čak temeljno skeni-ranje koje će iscrtati konfiguraciju njegove pojave i njegovoga djela, koji ne zaslužuje toliko ljudske pažnje svojih suvremenika.

Časopis za kulturnu historiju Gračanički gla-snik nakon dvanaest godina kontinuiranog izla-ženja i 24 broja na preko 4.000 strana teksta, drži se čak obaveznim da učini takav zahvat prema ne-kim pojavama. Ovaj put, u fokusu je čovjek, novi-nar i književnik Zlatko Dukić.

(Iz izlaganja književnika Atifa Kujundžića na Press konferenciji, 13. 11. 2007. u Tuzli povodom organizovanja Okruglog stola „O književnom djelu Zlatka Dukića“)


DODATAK 131


Dozvolite mi da vas sve skupa pozdra-vim, da našim gostima zaželim dobro-došlicu i da izrazim svoje zadovoljstvo

što se ovaj Okrugli sto organizuje ovdje kod nas u Gračanici, u prvom redu zato što poštujem i ci-jenim književno stvaralaštvo i ukupan društveni angažman književnika i novinara Zlatka Dukića. Drago mi je da je Gračanica, evo, zahvaljujući lju-dima okupljenim oko časopisa „Gračanički gla-snik“ i uz podršku BKC-a, domaćin ovom skupu i što baš na ovakav način i na ovom nivou otva-ramo priču o velikom spisateljskom opusu Zlatka Dukića, koji nesumnjivo to zaslužuje.

Ovaj Okrugli sto upotpunjuje i znatno obo-gaćuje ovogodišnji program manifestacija povo-dom mjeseca knjige u Gračanici. Naša je želja da

slične skupove organizujemo i u narednom peri-odu s ciljem da, s jedne strane, što više približimo književno stvaralaštvo naših poznatih pisaca či-talačkoj publici, a s druge, da podstaknemo i pot-pomognemo stručnu valorizaciju tog stvaralaš-tva. Na taj način želimo se odužiti našim književ-nicima i umjetnicima, odati im zasluženo prizna-nje i podstaknuti kritičku misao uopće, a ujedno obogatiti takozvanu kulturnu ponudu u našem gradu. Trudimo se, dakle, da i u oblasti kulture i kulturnog stvaralaštva gradimo imidž Gračani-ce koji ona ima u oblasti biznisa i poduzetništva. Imamo materijalne i kadrovske kapacitete i sigur-ni smo da ćemo u tome uspjeti.

Još jednom želim puni uspjeh ovog skupa.

Pozdravna riječNusret Helić, načelnik Općine Gračanica


132 DODATAK

1. Uvodni dio1.1. Pristup temi „Zlatko Dukić (i) književnik i novinar“

Zlatko Dukić pripada mlađoj generaciji bo-sanskohercegovačkih pisaca, koja se pojavljuje na društvenoj sceni devedesetih godina prošlog sto-ljeća, u vrijeme (ne)demokratskih promjena i ras-pada jugoslovenske države. U želji da utiču na što bržu pluralizaciju društvenih odnosa, neki pis-ci iz te generacije „ulaze“ u novine i brzo posta-ju ugledni komentatori aktuelnih društvenih zbi-vanja, ogledajući se u skoro svim žanrovima no-vinarske analitike (stvaralaštvo novinarskog mi-šljenja) i novinarske beletristike: političke anali-ze i komentari, kritički osvrti i kulturološki eseji, putopisi i feljtoni, crtice i reportaže itd. Rasipaju-ći po novinama “svoj talent književnika“, ti su pis-ci bili uvjereni da će nakon rušenja komunistič-kog totalitarizma „osvanuti“ demokratija. Bila je to zabluda jedne čitave generacije, koja je imala za posljedicu, kako piše profesor Enver Kazaz, „ne samo redefiniciju pozicije pisca u društvenom kontekstu, već i raspad modernističke poetike i prelazak u poetiku postmodernih kontekstuali-zacija književnosti.“ (Enver Kazaz, Tragično lice Bosne, Dani, br 536, od 21. 9. 2007., 60). I Du-kić je jedan od onih bosanskohercegovačkih pi-

saca mlađe generacije, koji „kroz novine“ ulaze u književnost neposredno pred sami rat, koji inten-zivno stvaraju i pišu u ratu i o ratu i koji su inten-zivno prisutni u bosanskohercegovačkoj književ-nosti nakon rata. (Aleksandar Hemon, Sadudun Musabegović, Miljenko Jergović, Amir Brka, Ke-rim Zaijmović, Asmir Kujović itd.)

Dvadesetak Dukićevih romana u posljednjih dvadesetak godina pokazuje se kao impozantna književna građevina na kojoj se vidi kontinuitet traganja za novim oblicima romanesknog izraza (pričanja) u skladu sa savremenim književnim tokovima, nesumnjivim talentom i sazrijevanjem ovoga pisca. Dukić je tako odavno postao knji-ževna činjenica Bosne i Hercegovine, a njego-vo književno i publicističko djelo, jedno obimno i dragocjeno svjedočenje – jednostavno, naše „upamćeno vrijeme“.

O tom golemom stvaralačkom opusu, među-tim, do sada nije objavljen čak ni cjelovitiji in-formativni pregled ili osvrt u novinama, nika-da o nekom romanu iz tog opusa, priči ili nove-li nije napisan ni običan seminarski rad, kamo-li ozbiljnije istraživanje, analiza ili studija. Je li u pitanju, slučajno zaobilaženje ili prećutkivanje, svjestan ignorantski odnos ili unaprijed donesen sud i o autoru i o njegovom djelu…? Tražiti od-govore na ta pitanja, značilo bi udaljiti se od za-date teme i umjesto književno-estetskih kvalite-

Zlatko Dukić (i) književnik i novinar

(kratak pregled)

Omer Hamzić

DODATAK 133


ta, to jest dobrih i loših strana Dukićevog djela, baviti se sudbinom onih rijetkih bosanskoherce-govačkih intelektualaca koji su, kako je neko već napisao, „ničemu nepripadni ili još bolje ničemu pripadni“. Dukić je, nesumnjivo, jedan od prepo-znatljivijih likova u toj nevelikoj kategoriji „ne-pripadnih“. Književna nagrada „Skender Kule-nović“, koju je dobio za roman „Ženska voda“, 18. 10. 2007. godine (tokom nastajanja ovoga rada), samo je izuzetak koji to potvrđuje.

Neke usputne rasprave o tome koliko je Zlat-ko Dukić književnik, a koliko novinar, koliko su njegovi romani književno-umjetnička štiva, a ko-liko dobro uspjele novinske reportaže ne dopri-nose realnoj valorizaciji tog djela. Zato ovaj rad i treba shvatiti (čitati) samo kao prvi opširniji pregled književno-publicističkog opusa Zlatka Dukića „proizvedenog“ u protekle tri decenije, a ne kao neki čvršći sud (o) njemu. Cilj je da se otvori rasprava o književno-umjetničkim dome-tima tog osebujnog autora, da se skrene pažnja na neistraženost i prećutkivanje tog obimnog dje-la i, konačno, da se potakne (isprovocira) proces njegove stručne i objektivne književno-estetske valorizacije.

1.2. Glavni biografski podaci o Zlatku Dukiću

Zlatko Dukić je rođen u Osijeku, 1951. godi-ne, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Tuzli, Fakultet političkih nauka (Odsjek politologija) u Sarajevu, 1975. godine. Iako je počeo pisati za novine još kao gimnazijalac, novinarski zanat je ispekao u sarajevskim „Večernjim novinama“, „Oslobođenju“, „Našim danima“ (u kojima je bio glavni urednik 1974. godine). Nakon završetka studija, zaposlio se kao novinar u sarajevskom „Oslobođenju“, gdje je radio od 1975. do 1981. godine. Potom je prešao u tuzlanski „Front slo-bode“, bio urednik tog lista od 1981. do 1986., a direktor do kraja 1989. godine, kada se „otisnuo“ u jednogodišnju avanturu profesionalnog politi-čara. Prihvatio je funkciju predsjednika Opštin-ske konferencije Socijalističkog saveza Tuzla, ako mu je vjerovati na riječ, „samo iz novinarske zna-tiželje, ni zbog čega drugog“.

Na toj funkciji dočekao je prve višestranačke izbore i „eksploziju“ takozvane demokratije koja je razbucala „front organizovanih socijalističkih

snaga, na čelu sa Savezom komunista“ i zauvijek pomela dotadašnji politički establišment, u ko-jem se, slučajno ili ne, našao i novinar Zlatko Du-kić. Nakon prvih višestranačkih parlamentarnih izbora, Dukić se vraća svojoj profesiji, u matičnu kuću „Front slobode“, ali ipak jednom nogom (ili rukom) ostaje kao neposredni akter ili djelatnik u lokalnoj politici. Iako, nakon „sloma komunizma 1990., to više nije bilo atraktivno, prihvatio se da kao volonter, predvodi općinsku (tuzlansku) i re-gionalnu organizaciju Socijal-demokratske parti-je, koja je nastala na ruševinama bivšeg SK BiH. Tako je izbliza mogao gledati kako mnogi dota-dašnji ubijeđeni komunisti, borci za socijalizam i samoupravljanje preko noći mijenjaju dres i na-laze utočište u vladajućim nacionalnim politič-kim strankama. Ti „golubovi prevrtači“ bit će ka-snije omiljena tema mnogih Dukićevih novinar-skih i beletrističkih radova, njegove oštre satire i komedije.

Sticajem okolnosti našao se u TV studiju (u FS-3, kasnije TV Tuzla)., na Brčanskoj malti, 15. maja 1992. godine u popodnevnim satima, oda-kle je prenosio „uživo“ užasni početak rata u Tu-zli. Bio je to nesvakidašnji profesionalni izazov za Dukića i prvi ratni izvještaj sa lica mjesta na pro-storu Bosne i Hercegovine.

Prelazeći sa mirnodopskog „na ratni kolosi-jek“, Dukić se brzo afirmisao kao jedan od naj-boljih ratnih TV reportera u Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, kao čelnik Socijal-demokratske stranke u Tuzli aktivno djeluje u strukturama ci-vilne vlasti, čiji je glavni zadatak bio da organi-zuje život iza linija odbrane i da obezbijedi logi-stičku i svaku drugu podršku vojnim jedinicama koje su branile Tuzlu, Gradačac, Brčko, Gračani-cu i druge gradove tadašnjeg Tuzlanskog okruga (kasnije Kantona).

Nakon reorganizacije Tuzlanske televizije, krajem rata, 1995. godine, izabran je za direktora Radio-Tuzle, koja je u to vrijeme posrtala i u pro-gramskom i u materijalno-tehničkom pogledu. Iako se trudio da što prije „izvadi kola iz blata“, teško je savlađivao brojne prepreke koje su mu stajale na putu. Potpisan je Dejtonski mir, ali je nastupio „iza rata rat“.U tom novom ratnom sta-nju (drugom stanju, što bi rekao Dukić), mediji su opet prvi bili na udaru. Visoki profesionali-


134 DODATAK

zam kojim se rukovodio, kažnjavan je uskraćiva-njem materijalne podrške od strane vlastodržaca. Pošto nije mogao prodavati hohštaplerima ono što nije na prodaju (profesionalno dostojanstvo, obraz i poštenje), Dukić je teško podnosio „gordo posrtanje“ kuće koju je vodio.

Zato je 2000. godine jedva dočekao svoje „iz-mještanje“ iz direktorske fotelje u Radio Tuzli i novi profesionalni angažman u Kantonalnom mi-nistarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta, gdje radi i danas kao pomoćnik ministra za kultu-ru, koji se, uglavnom, ni za šta ne pita, što za njega i (širu njegovu okolinu) i nije tako loša kombina-cija. Na vrijeme je skontao da je mnogo korisnije baviti se pisanjem i ribolovom, nego jalovom kul-turnom politikom Tuzlanskog kantona, koja je i onako zadnja rupa na svirali u svim strategijama „krojača sudbine“ ove zemlje.

Iz urođene skromnosti ili ko zna iz kojih ra-zloga, objašnjavajući svoju pojavu u književnosti, Dukić je često govorio da je, pristupajući pisanju

svojih romana i novela, imao namjeru da ode tek korak-dva dalje „od nešto zrelije i cjelovitije ure-đene reportažne priče o događajima, ljudima, si-tuacijama, pojavama…“ Priznao je da se beletri-stikom „počeo baviti stoga što mu se pretijesnim čine samo novinarske forme.“ Zato se i upustio u avanturu pisanja „onoga što najbolje izgleda u ko-ricama knjiga“. (Nešto o autoru, „Ni živi ni mr-tvi“, 308.). U svojim umjetničkim prozama oti-šao je, srećom, mnogo dalje od novinske reporta-že i komentara, ali se ni jednog trenutka nije uda-ljavao od novinarstva.

Na kojoj se lektiri izgrađivao književnik i pu-blicista Zlatko Dukić?

U njegovim prvim prozama prepoznajemo uticaj standardne gimnazijske lektire sedamde-setih godina: od humorom natopljenih dječjih i omladinskih proza Branka Ćopića, pa do velikih romana Ive Andrića i Meše Selimovića. Na osno-vu glavnih karakteristika Dukićevih romana (te-matika, kompozicija, blagi humor, groteska) sa

S lijeva nadesno: Sržan Vukadinović, Omer Hamzić, Anisa Avdagić i Atif Kujundžić; U prvom planu Zlatko Dukić

DODATAK 135


sigurnošću se može zaključiti da je „tehniku pi-sanja romana“ izučio kod Derviša Sušića. U ne-kim njegovim prozama, a posebno u komedijama i komediografskim pokušajima vidljivi su i uticaji Branislava Nušića. U kasnijim Dukićevim roma-nima, osim Derviša Sušića, prepoznajemo utica-je još nekoliko bosanskohercegovačkih prozaista i pripovjedača: od Ćamila Sijarića i Alije Isakovi-ća, do Zlatka Topčića, Dževada Karahasana, Irfa-na Horozovića, Miljenka Jergovića itd.

Nikada se nije zanosio iluzijom da je neki veli-ki „književnik ili literata“, svjestan da se literatu-rom ili književnošću ne može zvati sve ono što se „stavi među korice“ i objavi u obliku knjige. Shva-tajući književnost kao profesiju od koje se ne živi, nerado za sebe govori i danas da je književnik. Uvijek je isticao kako ima svoj zanat, svoju novi-narsku profesiju „koju ne bi dao nizašta.“

I danas vrlo intenzivno piše i objavljuje kako romane tako i kratke priče i novele po listovima i časopisima, novinske članke, komentare, nastupa na radiju i televiziji kao komentator aktuelnih do-maćih i međunarodnih društveno-političkih pri-lika itd. Za sebe kaže: „Pišem dok dišem“. „To je“, kako ga je okarakterisao Atif Kujundžić, „čovjek neviđene radne i svake druge energije, stvaran i zdrav, nestišljiv i prodoran, spreman za najveća pregnuća i uvijek tamo gdje može dati najviše od sebe. Zlatko Dukić je fenomen s kulturologijske fenomenološke matrice kakvu možemo uočiti i identificirati samo u Bosni i Hercegovini..“

1.3. O recenzijama i prikazima Dukićevih djela

O književnom i novinarsko-publicističkom opusu Zlatka Dukića jedino se mogu iščitava-ti pojedinačne recenzije ili kraći novinski prika-zi objavljenih rukopisa, koje su ispisivali ljubite-lji knjige raznih profesija i ličnih interesovanja: književnici i umjetnici, novinari i političari, soci-olozi, pravnici, čak i ljekari. Oni se nisu upušta-li u dublje analize Dukićevog spisateljskog opu-sa, već su ocjenjivali konkretne rukopise. Među tih tridesetak objavljenih pogovora i recenzija, po svom originalnom pristupu i dubini zahvata, iz-dvajaju se recenzentski prikazi Dukićevih knjiga iz pera dvojice tuzlanskih publicista i književni-ka - Fatmira Alispahića, Vitomira Pavlovića, Ća-zima Sarajlića, te književnika Atifa Kujundžića, a

kada se radi o novinarskom opusu Zlatka Dukića, dokumentovanu i dosta realnu ocjenu dao je sara-jevski profesor Esad Zgodić.

Ukazujući na književno-estetske kvalitete Du-kićevih romana, ali i ratnih reporterskih zapisa, Fatmir Alispahić je, još ratne, 1993. godine, prvi (nažalost, do sada i jedini) hrabro i otvoreno (pr-stom u oko), progovorio o uzrocima prećutkiva-nja tog djela, kao o „namjernoj slučajnosti“. Prvi je upotrijebio definiciju „književno novinarstvo u novinarskoj književnosti“ ili obratno, proglasivši Dukićevo djelo „originalnom žanrovskom kate-gorijom, koja bi trebalo da bude uočljiva za našu književnost (Uredničko slovo za roman „Zna li ovo maršal“, 2000.). Slijedeći Fatmira Alispa-hića, jedni su kasnije, u raznim varijantama, go-vorili i pisali o književnom novinarstvu ili novi-narskoj književnosti Zlatka Dukića, dok su drugi (među kojima i Atif Kujundžić), vidjevši u tome nešto sasvim novo u našoj književnosti, čitav taj specifični stilski postupak jednostavno progla-sili kao – dukićevski. S druge strane, spomenu-ta sintagma ili definicija bila je „argument više“ onima koji su osporavali i koji i danas osporava-ju kvalitet književnog djela Zlatka Dukića. Iako autor spomenute definicije „zglave“ nije tako mi-slio, oni su kompletno Dukićevo djelo kvalifiko-vali samo kao uspjeliji novinarski (za književnost nižerazredni) produkt.

Vitomir Pavlović je, pišući o romanu „San je bio ljepši“ (1993.) konstatovao da to, zapravo, i nije roman u klasičnom značenju te riječi jer se u potpunosti i ne oslanja na romaneskni instru-mentarij. U tom romanu, čija je završnica „izne-nađujuće, superiorno maštovita“, Pavlović je prepoznao elemente jedne zaboravljene književ-ne forme, poznate u teoriji književnosti kao so-tija. Riječ je o polemičko-umjetničkim proznim ili dramskim tekstovima u kojima „neobavezno ruho izmišljene priče“ poprima oblik kritike iz fi-lozofije, morala, društvenog, političkog ili umjet-ničkog života. Ti će elementi u „ogromnim koli-činama“ biti zastupljeni u mnogim kasnijim Du-kićevim romanima, novelama i komedijama.

Najviše stranica o Dukiću ispisao je književ-nik Atif Kujundžić, koji je, zasigurno, do sada je-dan od najboljih poznavalaca njegovog književ-no-publicističkog opusa. U svojim impresioni-


136 DODATAK

stički intoniranim tekstovima, izjasnio se protiv uopštavanja i definicija tipa „književno novinar-stvo“ ili „novinarska književnost“. Dokazujući da je to suviše pojednostavljeno gledanje, nastojao je dublje proniknuti u književnu radionicu (neko je napisao: fabriku) Zlatka Dukića.

O Dukićevom novinarskom opusu (poseb-no u sferi analitičkog novinarstva) najbolje stra-nice ispisao je sarajevski profesor Esad Zgodić, koji je ukazao ne samo na dokumentarno-histo-rijsku, političku i društvenu dimenziju tih anali-tičkih tekstova, već i na osebujan, originalan Du-kićev (polemički) stil kao dobar primjer u novi-narskoj stilistici. Zaključci do kojih je došao Zgo-dić, mogu poslužiti za dešifrovanje kako novinar-skih (reportersko-polemičkih i komentatorskih) tekstova, tako i tematskih okvira i stilskih odlika njegovih romana, priča i novela.

2. Zlatko Dukić - književnik2.1. Dukićevi romani: hronološki pregled

Kako su sve žanrovske podjele uvijek po neče-mu manjkave i formalne, prava i cjelovita ocjena jednog umjetničkog djela, romana ili nekog dru-gog književnog štiva izvodi se iz njega samog, i to isključivo na osnovu sveobuhvatne analize njego-vih sadržajnih i formalnih svojstava. Ni Dukiće-ve romane, pripovjednu prozu i publicistiku nije moguće uklopiti u neke čvršće žanrovske šeme, niti je moguće izvršiti klasifikaciju unutar pojedi-nih segmenata tog stvaralaštva. Ta golema stva-ralačka vertikala uzdiše se od prvih novinskih i omladinskih romana devedesetih godina prošlog stoljeća, pa do zrele faze „romana drugog stanja“ s početka novog milenijuma, kada ubrzano (ko mašina) „izbacuje“ svoje romane i novele neu-jednačenog, ali savremenog književno-estetskog izraza i kvaliteta. Te romane moguće je razvrsta-ti u sljedeći nekoliko tematskih grupa i vremen-ski propratiti kroz nekoliko njegovih stvaralačkih faza, uz napomenu da je ova klasifikacija izvedena (uslovno) na „školski način“ i da nije konačna:

2.1.1. Mladi dani: omladinski romani (romani objavljeni prije rata)Prvi roman Dukić je napisao u svojoj 19. go-

dini („Sin moje mame“), ali taj njegov prvenac nikada nije objavljen. Potom slijedi još šest ta-

kozvanih novinskih romana, koji su izlazili u na-stavcima u listovima „Oslobođenje“ tuzlanskom „Frontu slobode“ i banjalučkom „Glasu“. Za Du-kića to je bio „teren“ za ispoljavanje književnog talenta i povremeni bijeg iz novinarstva.

Prvu knjigu objavio je u 24. godini života, kao nešto prošireni diplomski rad na Fakultetu poli-tičkih nauka u Sarajevu.

U periodu velikih društvenih lomova u ovoj zemlji, neposredno pred ratnu katastrofu, uz mu-kotrpni novinarski posao, u to vrijeme pun rizika i neizvjesnosti, Dukić se upušta u avanturu pisa-nja književnih tekstova. Bilo je to vrijeme privid-nog blagostanja, vrijeme velikih obećanja i opti-mističkih nagovještaja da nas čeka sretnija bu-dućnost, da nas Evropa dočekuje širom otvore-nih ruku… Iz njegove književne radionice u tom periodu izlaze jedan za drugim tri omladinska ro-mana: „Otkud ja u pola dva“ (1989.), „Bumbari“ (1990.) i „Krilo snova“ (1991.)

U njima se Dukić bavi takozvanim laganim te-mama, životnim sudbinama običnih ljudi, kakvi su, potencijalno, bili i njegovi čitaoci. Shvatajući literaturu kao razbibrigu, „svoj literarni svijet na-dahnjuje blagim humorom, koji relaksira i inspi-rira čitalački nerv da se stigne do kraja priče.“ (F. Alispahić). Svoj prvi po redu roman „Otkud ja u pola dva“ uspio je da „zamijesi i ispeče“, 1979. go-dine, dosta mlad, sa 28. godina, ali ga je objavio tek 1989. godine, dakle, relativno kasno, kada je već bio ušao u 37. godinu života. Prema sjećanju Fatmira Alispahića, „književna javnost je taj ro-man dočekala sa zadrškom i ignorancijom, koja je svojstvena kasablijskim mudracima. Novinarska javnost, po sujeti opakija od ove književne, doži-vjela je izletništvo svog kolege kao incident, na koji se ne vrijedi osvrtati“ Fatmir Alispahić, Knji-ževno novinarstvo u novinarskoj književnosti ili obratno, Riječ urednika u romanu Zlatka Dukića „Zna li ovo maršal“, Tuzla 2000., 174.

I drugi Dukićev roman „Bumbari“ dočekan je manje-više kao pokušaj jednog već afirmisa-nog lokalnog novinara da se „uvuče i u književ-ne vode“. Tek u trećem romanu „Krilo snova“ (1991.), Dukić „izlazi na svoj teren“ i počinje ra-zobličavati „posunovraćeni i izvitopereni svijet jednoumlja i moći“, borbu za vlast, birokratiju, karijerističke pobude, zlovolju i pakost, otvaraju-

DODATAK 137


ći brojne moralne, ljudske i psihološke dileme u vrijeme punog procvata realnog socijalizma. Još u tom periodu on precizno prepoznaje i razobli-čava lokalne moćnike i siledžije, kriminalce i ma-fijaše, koji su se uzdizali na tuđoj muci ili uništa-vali i rušili sve pred sobom – na putu do svog ci-lja. U kasnije napisanim romanima i pričama ti će tipovi biti „oživljeni“ u bezbroj kombinacija i va-rijanti koje može stvoriti sam život, a u literaturu pretočiti nesporan književni talent.

Zaplovivši duboko u „književne vode“, novi-nar Zlatko Dukić nije se osvrtao na „hladan do-ček“ i očigledno ignorisanje svoja prva tri roma-na. Već je bio suviše dobro „savladao gradivo iz takozvane javnosti“ da bi se „ravnao“ po njenim kriterijima i zahtjevima. Nakon tih romana nje-gova pojava na književnoj sceni u Tuzli i ne samo u Tuzli, više se nije mogla tretirati kao slučajnost ili eksperiment „malo boljeg novinara“ iz lokal-nih sredstava informisanja.

2.1.2. Ratni dani: ratni romani (romani sa rat-nom tematikom) Četvrti po redu (i prvi ratni) roman Zlatka

Dukića, pod naslovom „San je bio ljepši“ (1993.), pojavljuje se iznenada „u središtu rata“, kao nešto nestvarno u poplavi ratnog propagandističkog materijala i svakovrsnih „tiskotina“ u vidu ideo-loški podobne literature, publicistike i kiča. U od-nosu na užase rata i ratnu stvarnost, prethodno mirnodopsko doba (kakvo god da je bilo), ostalo je u svijesti i podsvijesti mnogih ljudi samo kao jedan ljepši san, tako da se naslov prvog ratnog romana o Tuzli i u Tuzli, (a možda je bio prvi i u Bosni i Hercegovini) sam po sebi nametnuo. Ovo prvo Dukićevo „književno pismo iz rata“ pred-stavlja vrijedno umjetničko svjedočenje o odbra-ni ljudskog dostojanstva i časti pred licem histo-rije. Takav roman mogao je napisati samo knji-ževnik Dukićevog formata, neposredni akter po-litičkih dešavanja u Tuzli i oko Tuzle, uoči i usred rata, prvi ratni reporter, vrsni poznavalac prilika ne samo na linijama odbrane, već i u „živopisnoj“ ratnoj pozadini, koja će ga nešto kasnije inspirisa-ti da ispiše mnogobrojne stranice svoje proze, iz-među ostalog i istoimeni roman („Iz pozadine“). Dvije trećine romana doimaju se kao gigantska ratna reportaža sa lica mjesta, u kojoj defiluju rat-nici i dezerteri, heroji i kukavice, patrioti i izdaj-

nici, humanisti i grabežljivci, poštenjačine i ratni profiteri… Jednostavno, stvarnost pretočena di-rektno u roman. Kako se kraj rata u trenucima na-stajanja tog djela još nije ni nazirao, pisac odstupa od tog principa i ispisuje svoju (izmaštanu) viziju raspleta priče. Zato je morao napraviti stvaralač-ki iskorak ka modernijem romanesknom izrazu, te na svoj način prognozirati (izmaštati) ratni ra-splet u Slanigradu (Tuzli).

U novembru 1995. godine objavio je instruk-tivno-novinarsko štivo pod naslovom „Ratni re-porter – šta je to“, nagovještavajući da će se o ratu morati pisati, ne samo na novinarski način. To će neposredno potvrditi svojim drugim ratnim ro-manom „Iza rata rat“ (1996.) u kojem nastavlja priču iz prvog romana. Roman je dočekan „kao literarna replika na okolnosti pod kojima je sklo-pljen nepravedni mir koji je bolji od rata.“ (F. Alis-pahić, 175) Svjestan kakvu budućnost nudi takav mir, u ovom romanu autor otvara mnoga pitanja i dileme, iznosi svoje sumnje i strepnje za sudbinu zemlje koja se temelji na rezultatima ratnog gra-beža i zločina.

Svojim trećim ratnim romanom, pod naslo-vom „Ni živi ni mrtvi“ (1998.) naprosto se „suda-rio“ sa velikom temom Srebrenice. Poslije roma-na Isnama Taljića „Srebrenica“, bio je to drugi po-kušaj u bosanskohercegovačkoj književnosti. Po-kušaj – jer, uistinu, nikad niko ničim neće moći upisati i opisati planetarnu tragediju Srebrenice. Dukić je napisao knjigu o ubistvu Srebrenice, sa trenutnim i odloženim dejstvom, ispričao jednu storiju, koja se može lahko pretvoriti u uzbud-ljiv dokumentarni film, svjestan da je samo dota-kao tu veliku temu i da joj kao umjetnik nije ni dorastao. Zato se možda na takav način nije više ni vraćao ratnim temama. Romanom „Ni živi, ni mrtvi“ završava svoju ratnu trilogiju i okreće sasvim drugim temama. U kasnijim Dukićevim prozama rat se pojavljuje ili kao uzrok ili kao po-sljedica „dugog trajanja“, kao daleki eho u svijesti njegovih junaka ili u njegovim (njihovim) povre-menim retrospektivnim izletima u prošlost.

2.1.3. U zagrljaju politike: politički romaniNeposredno poslije rata za Bosnu i Hercegovi-

nu (1992. – 1995.), prolazeći kroz „očaj mira“, rat-ne teme Dukić zamjenjuje dubokim zasijecanjem u našu postratnu stvarnost koja je obilježena be-


138 DODATAK

zuspješnim pokušajima vraćanja jednog iščaše-nog, krajnje dehumaniziranog, duhovno i mate-rijalno osiromašenog društva u neku normalu. Mijenjajući tematski okvir svoje proze, Dukić ne mijenja svoj stvaralački postupak. Teme i dalje „skida“ sa aktuelne trake događaja, a likove susre-će u svom neposrednom okruženju. Pri tome nije mogao ignorisati zov politike, koja se uvijek treti-rala kao nastavak rata drugim (političkim) sred-stvima. Rat za Bosnu i Hercegovinu (tim drugim sredstvima) nastavio se svom žestinom i poslije Dejtona. Dukić se pokazao kao izvrstan izvještač i iz tog kao i iz onog „pravog“ rata.

Početkom 1999. godine izašao je njegov kla-sični politički roman pod naslovom „Crvena rupa“ kao prva naša politička mega-priča, u kojoj autor literarno obrađuje vlastita iskustva sa poli-tikom. „Na tragu kafkijanske recepture“, kako je primijetio Ćazim Sarajlić, „složio“ je roman, pod jedan, „o upotrebi čovjeka“ za neke više ciljeve i pod dva, o uništenju tog istog čovjeka u trenutku kad pokuša misliti svojom glavom ili kad ne bude „nizašta“.

„Hvatajući“ svoj nekadašnji ritam „jedna go-dina, jedna knjiga“, početkom 2000. godine Du-kić objavljuje svoj drugi politički (a osmi po redu) roman pod naslovom „Kičma“. Inspirisan nekom aktuelnom aferom u organima vlasti Tuzlanskog kantona, ispisao je prozno štivo, u kojem se prvi puta, pozabavio moralnim i političkim profilom domaćih vlastodržaca, novokomponovanih bo-gataša i kriminalaca koji su, ustvari, bili i ostali kičma postratnog bosanskohercegovačkog druš-tva. Te osebujne likove naše sumorne stvarnosti Dukić će definitivno razobličiti nekoliko godina kasnije u seriji svojih romana („drugog stanja“), koji su objavljeni od 2002. do 2007. godine.

Krajem 2000. godine izašao je Dukićev treći politički roman (dakle dva romana u 2000. godi-ni) pod naslovom „Zna li ovo maršal“ kao dvana-esta knjiga po redu, a deseti roman na njegovom stvaralačkom putu. To je roman naše (političke) sadašnjosti i naše prošlosti istovremeno – koje se međusobno dodiruju, prepliću, sijeku: uslov-no rečeno, to je - “partizanština”, odnosno naše klasično komunističko doba (UDB-e, IB-a, Go-log Otoka, pa recimo i samoupravljanja) i tako-zvano doba demokratije, uključujući i rat 1992-

1995. i poratno doba koje živimo. „Maršal“ je oci-jenjen kao do tada objavljen najzreliji Dukićev ro-man (F. Alispahić), kojim je autor okončao „fazu političkog romana“ i nakon deset godina inten-zivnog književnog rada, ušao u svoju stvaralač-ku zrelost. Definitivno to nije bila „samo slučaj-nost“ ili obični izlet jednog autora iz novinarstva u književnost.

2.1.4. Zrelo doba: romani „drugog stanja“U periodu od 2002. do 2007. godine Dukić je

dospio u zenit svoje stvaralačke zrelosti. Objavio je osam romana, uslovno rečeno, za odrasle, je-dan roman za djecu, jednu zbirku svojih odabra-nih priča i novela i tri knjige svojih najboljih no-vinarskih tekstova. To je najproduktivnija faza Dukićevog stvaralaštva - 13 knjiga različitog žan-ra za nepunih pet godina ili više od dvije knji-ge godišnje, neko je napisao - prava fabrika. Po-četak tog razdoblja obilježio je roman „Tri haška druga“, koji je izašao iz štampe polovinom 2002. godine.

Nakon ovog romana Dukić „brzinski izdaje“ još desetak romana savremenog tematskog izra-za. Normalnost nenormalnog stanja u „nepopa-kovanoj“ zemlji Bosni neiscrpni je izvor inspira-cije i zajednički tematski okvir tih romana. Ro-man „Drugo stanje“, objavljen u ovom periodu može se promatrati i kao snažna metafora „tog aktuelnog nenormalnog stanja“ i kao zajednička odrednica Dukićevih romana napisanih poslije 2002. godine. Zato smo ih u našoj klasifikaciji i nazvali „romani drugog stanja“.

Po svojoj užoj tematici, ti romani mogu se svr-stati u dvije nejednake grupe:

Romani „prelomljene generacije“Prvu grupu, koju smo označili kao „Roma-

ni prelomljene generacije“ čini pet sljedećih na-slova: „Tri haška druga“ (2002.), „Iz pozadine“ (2004.), „Strah od skakavaca“, (2005.), „Tajkun“, (2006.) i „Novinar“, (2006.). U romanu „Tri haš-ka druga“ upravo se ispisuje sudbina čitave jedne „prelomljene generacije“ - zločin i kazna, uz „pu-canje i pjevanje“, na bosanski i potraga za nedo-stižnom pravdom na haški način. Roman „Iz po-zadine“ je višeslojno i višeznačno prozno štivo, sa svim odlikama postmodernističkog književnog postupka. „Strah od skakavaca“ samo se doima kao roman-triler u nekoj svojoj prvoj ravni, dok

DODATAK 139


je u drugoj ravni pun nadrealnih snoviđenja, psi-holoških košmara i snoviđenja. „Tajkun“ se bavi psihologijom (i frustracijama) lokalnih grabežlji-vaca, osuđenih na dugogodišnje robijanje. „Novi-nar“ je autobiografska, ali istovremeno i pedagoš-ka priča za sve buduće novinare i lekcija za one koji su zalutali u tu časnu profesiju, esej u priči, više priča u jednom romanu…

To su „romani prelomljene generacije“ iz „pede-set i neke“, kojoj i sam autor pripada, ne samo po rođenju, već i sudbinski, žestoko - do srži. Otuda toliko autobiografskih elemenata u njima. Zato se i doimaju kao neka nadrealna auto(-)biografi-ja te generacije. To je ona generacija koja se rađa-la onda kada su „k’o fol“ dali „fabrike radnicima, zemlju seljacima“, negdje sredinom prošlog sto-ljeća, koja je stasala na iluzijama samoupravnog socijalizma i zrele faze bratstva i jedinstva, koja je na pragu svoje zrelosti (izlazeći iz mladosti u prvu zrelost) doživjela gubitak „Najvećeg Sina“, koja se, zatim, suočila sa nekom drugom stvarno-šću i osjetila prve sumnje („da nije baš sve kako su nas učili“), koja je doživjela prva razočarenja i preživjela sve posljedice rušenja zajedničke nam domovine, koja je, našavši se u historijskom tje-snacu - „ni tam’ ni vam’“, doživjela rušenje idea-la i spaljivanje iluzija, dramatični prelazak (izla-zak) iz ruševina jednog poznatog, u neizvjesnost drugog nepoznatog društvenog sistema, dočeka-la, napokon, ratnu katastrofu i zločin, potom uža-se mira… Premnogo historije za samo jednu, na dvoje, prelomljenu generaciju…

Romani apsurda i groteske (najnoviji romani) Drugoj grupi, koju smo označili kao „romani

drugog stanja“, po ovoj klasifikaciji, a i hronološ-ki pripadaju tri najnovija Dukićeva romana, u ko-jim prepoznajemo jedan novi autorski senzibili-tet, tematski pristup i romaneskni izraz. To su na-slovi: „Noć puna mraka“ (2006.), „Ženska voda“ (2006.), i „Drugo stanje“ (2007.).

U romanu „Noć puna mraka“ već se naziru neke prognostičke vizije jednog globalnog druš-tva, koje se prepliću ili podsjećaju na apsurde to-talitarnih sistema iz bliske nam prošlosti. U ovom slučaju Dukić se koristi novim istraživačkim i spisateljskim tehnikama, primjenjujući upravo metode globalizacije (tehnozorij, šifre, paragrafi i sl.). Neki su ovaj roman nazvali roman globali-

zacije ili čak roman virtualizacije, „u kojem novo-pozicionirani društveni sistem globalizma posto-ji u prividima i proizlazi iz privida, a ne iz realno-sti. Prognostičke vizije autora romana o kraju tra-janja nacionalističke ere u jednom konkretnom „tehnozoriju“ su ono što mu daje posebnu teži-nu.“ (dr. Srđan Vukadinović „Noć puna mraka“).

U slučaju romana „Ženska voda“, „prešaltava-nje“ dramske u epsku (proznu) formu, rezultiralo je vrlo dinamičnom radnjom i vrlo zanimljivom i pitkom pričom. Tu je priču autor „nadogradio“ i oplemenio, opširnim i isto tako zanimljivim ek-splikacijama o društvenim pojavama koje je op-ćenito nazvao glupostima, a njihove nosioce glupanima. Dobili smo tako jednu cjelinu u ko-joj u jednom nivou, na jednom „spratu“ pratimo sasvim jasno tok radnje i konkretne likove (kon-kretne gluposti i sasvim konkretne glupane), a na drugom nivou apstraktna razmatranja i opća mje-sta, bez likova i radnje, opet o glupostima i glu-panima. Rezultat takvog stvaralačkog postupka je originalna prozna struktura, koja se može svr-stati negdje između pripovijesti i romana ili izme-đu forme feljtona i forme eseja. Jednostavno to je jedna opširnija anamneza ljudskih gluposti, malo roman – malo esej ili prozno štivo na dramskoj podlozi, koje se doima kao jedna velika groteska. U njoj jasno uočavamo esejističke iskaze i izle-te o ljudskoj gluposti kao univerzalnoj kategoriji („Sve ima svoj početak i kraj, samo je ljudska glu-post beskonačna“). Takvi „izleti“ i digresije odli-ka su postmodernog romana. Zato se u ovom slu-čaju može govoriti o esejističkom romanu ili ro-manu iskaza.

Roman „Drugo stanje“, kao što je rečeno, me-taforički obilježava epohu u kojoj živi i pisac i nje-govi čitaoci.

Za razliku od njegovih ranijih, uslovno reče-no, realističkih proza, u svojim najnovijim roma-nima Dukić pravi nove iskorake ka modernizmu, kako u pogledu kompozicije, tako i same sadržine i ispisuje pismo koje ima sva obilježja romana ap-surda i groteske: „čovjek postaje ono što sociološ-ki, antropološki, psihološki, religijski, filozofski, etički i sudbinski nije, a istovremeno jeste ono što ne bi trebao biti; čovjek je zabluda vlastitih sno-va, zarobljenik svojih nadanja, zatvorenik svojih iluzija i, naposljetku, čovjek je indoktrinirani su-


140 DODATAK

bjekt koji ne uviđa objektivnost apsurda u svome postojanju. Živo biće koje hoda na dvije noge, a svoje postupke prilagođava ritmovima vremena, u kojima se zapaženo samo smjenjuju godišnja doba sa promjenljivim klimatskim uslovima, noć i dan su jedino svjetlo i tama kojih se ne treba bo-jati.“ (Izet Numanović, „Noć puna mraka“). Pre-naglašenost određenih elemenata priče, njeno prelamanje kroz krivo ogledalo, ogoljenost tipič-nih likova i karaktera do običnog znaka ili mrlje, pozicija pisca kao narato-ra „sa lica mjesta“, jezgro-vite didaskalije na počet-ku poglavlja romana s ko-jima nam „ko fol“ olak-šava čitanje (i shvaćanje) - sve to Dukićevoj priči daje karakteristike druš-tvene groteske. („Drugo stanje“, „Ženska voda“)

Ova klasifikacija Du-kićevih romana može se prihvatiti samo uslovno. Zavisno od ugla iz kojeg se analizira taj književni opus, mogle bi se praviti i drugačije podjele. Tako je na primjer, roman „Iz po-zadine“, prije svega, druš-tveni roman ili, bolje reče-no, politički roman (kao i ostala Dukićeva proza), iako se, na prvi pogled, dominantno bavi, da to i tako kažemo, našim do-maćim balkanskim mačo-fenomenima. Pišući lju-bavni roman, Dukić je i u ovom slučaju ostao doslje-dan sebi: napisao je druš-tveni, odnosno politički roman – jednim poseb-nim postupkom, iz jednog drugog, iskrivljenog ugla i načina gledanja. Iz njego-ve književne radionice do-bili smo, dakle, još jedan roman – hroniku našeg

doba, ustvari, višeslojno prozno štivo: po sadr-žaju ljubavni, u suštini politički roman, s jasnim društvenim angažmanom.

Do sličnih zaključaka došli bismo, analiziraju-ći i druge Dukićeve romane, koji su u biti društve-ni romani jer skoro svi „imaju društvenu osnovu i sadržinu“. U središtu pažnje uvijek je neki druš-tveni momenat ili neka savremena društvena po-java na koju pisac brzo reaguje pridržavajući se, pri tome, kako je napisao Đuro Škondrić, nepri-

DODATAK 141


kosnovenog novinarskog postulata – pravovre-menosti i hitrine reagovanja. Taj manir brzog re-agovanja, Dukić je prenio iz novinarstva u litera-turu. Tako bi se, uslovno rečeno, moglo govoriti i o romanima-komentarima, što teorija književno-sti još ne poznaje kao kategoriju itd.

2.2. Napomene o ostalim književnim djelima Zlatka Dukića

2.2.1. Pripovjedač Premda je napisao bezbroj kraćih i dužih priča

i novela, počesto onih koje ne možemo razliko-vati od reporterskog zapisa ili razvijenije novin-ske reportaže, koje su rasute po mnogim listovi-ma i časopisa, izgleda da je Dukić najbolje što je do sada napisao u tom žanru, prikupio i „stavio među korice“ svoje knjige priča pod naslovom „Čekajući trajekt za Ankonu“ (2003.). koja sadr-ži 21 kratku priču. Radnja većine tih kratkih pri-ča odvija se (radnja radi) dok pisac priča o njoj, zagrcnut od gorčine i gnjeva. Priča zapinje, vrlu-da, skraćuje se, ponire u tamu ništavila – realna ili negdje ispričana, il je bila ili će biti…

Iako u tematskom pogledu nije napustio svoje standardne okvire (teme iz mnogih svojih roma-na), on je „pronašao sebe“ u kratkoj proznoj for-mi koja se žanrovski kreće od anegdote i crtice, do razvijene forme kratke priče i novele. Ako je u svojim romanima „plaćao ceh“ širini zahvata, u knjizi „Čekajući trajekt za Ankonu“ on suspreže svoj umjetnički iskaz i izraz do krajnjih granica, „do pucanja obruča“ koji drži priču. Dukićevi li-kovi, u ovim pričama svedeni na siluete ili sjene, pozitivni i negativni, ojađeni i prevareni, preva-ranti i foliranti, političke hulje i bjelosvjetske pro-tuhe, ovakvi ili onakvi, vuku se jedni uz druge, dolaze iz stvarnosti ili legende, žive i umiru…

U toj prozi otkrivamo sasvim novog Dukića, koji se, po škrtosti izraza i suzdržanosti iskaza (priče), može upoređivati sa najpoznatijim maj-storima kratke priče u savremenoj bosanskoher-cegovačkoj književnosti kao što su: Dario Dža-monja, Dubravko Brigić (koji više nisu među ži-vima), zatim Aleksandar Hemon, Miljenko Jer-gović, Slobodan Blagojević i dr.

Konstatujući da Zlatko Dukić „ni izdaleka nije iscrpio svoje mogućnosti, već da ih, naprotiv, sve jasnije artikulira i literarno sve cjelishodnije

primjenjuje i koristi“, Atif Kujundžić smatra da ova knjiga najavljuje nove pomake u Dukićevom spisateljskom opusu.

2.2.2. Pisac za djecuNakon velikog broja proznih, dramskih i pu-

blicističkih djela, romanom „Pileći dani“ (2004.) Zlatko Dukić se prvi put predstavlja i kao pisac za djecu. To je lijepa priča o djetinjstvu i odrastanju. U isto vrijeme, kako je primijetio Atif Kujundžić, „to je roman o jednom vremenu koje pamti veliki broj, još uvijek živih ljudi“.

„Dukić je ispričao toplu i lijepu priču, na lijep, čitak i pitak način. Ispričao je priču, kojoj može-mo povjerovati bez otpora. Priču, koju ćemo u ve-ćem dijelu prepoznati i kao osobno iskustvo, pa zbog toga poželjeti i kao iskustvo svog djeteta. (…) Očigledno, Dukić vjeruje svom životu i pam-ćenju i poziva ga za svjedoka. Sve čega se može sje-titi, sve što može narativno oblikovati i saopćiti, sve ga opetovano uvjerava kako ima pravo i kako u tom sjajnom vremenu odrastanja nije bilo po-grešaka.“ (Ivo Mijo Andrić)

2.2.3. Dramski pisacO dramskom stvaralaštvu Zlatka Dukića niko

se nije posebno bavio. Svi ga poznaju kao proza-istu i novinara. Malo je njegovih dramskih, ma-hom komediografskih tekstova štampano, a još manje je doživjelo pozorišnu izvedbu. Uzalud su nuđeni domaćim teatarskim kućama i uglav-nom završili u ladicama redatelja i umjetničkih direktora. Zašto ti dramski tekstovi nikako da „dobace“ do pozorišta i šta tu po srijedi može se samo nagađati. Od 12 njegovih komediografskih uradaka, tek dva su odigrana u amaterskom po-zorištu na Husinu: „Troskok uvis“, 1983. i u Ba-novićima: „Doktor nauka“, 1984., a samo jedan u profesionalnom teatar-kabareu u Tuzli („Ja načelnikov’ca“, 2002.).

Dramski tekst „Ženska voda“ kiselio se kod autora skoro dvadeset godina dok ga nije prekom-ponovao u roman. Plašio se da tako vješto uobli-čena tema ne zaglavi negdje na bespućima „plod-ne ignorancije“.

Nije li opet po srijedi prećutkivanje kao „na-mjerna slučajnost“?

Osim navedenih, spomenut ćemo i sljedeće na-slove: „Klinika za mentalnu hirurgiju“, „Narod-ni lopovi“, „Kad sam bio živ“, „Lud pipa zbunje-


142 DODATAK

nog“, „Memoari s onog svijeta“, „Mamuti umiru dvaput“, „Štamparska greška“, „Šišanje na nulu“, „Bjegunci“, „Sklonište“, „Paket“, „Stanarsko pra-vo“, „Karantin“, „Kad sam bio živ“.

Da li je odnos teatarskih kuća naspram toliko napisanih dramskih tekstova, mjera njihovog (lo-šeg) kvaliteta ili je pak po srijedi nešto drugo, tre-balo bi posebno analizirati.

3. Glavne karakteristike Dukićeve proze 3.1. Tematski okvir

Kao angažiran novinar, vrlo agilan tv-reporter i aktivan lokalni politički funkcioner, Dukić je uvijek bio na izvoru informacija, koje je, uz svoju kreativnu maštovitost, obilato koristio u „ispre-danju“ književnih tekstova: romana, priča i nove-la pa i dramskih sastava. Od prvih koraka u knji-ževnosti, pa do zrele faze svoga stvaralaštva nije se puno odmicao od tema iz neposredne stvarno-sti i od svog lokalnog okruženja (pretežno Tuzla i okolina). Sve što je složeno u njegovim umjet-ničkim prozama kao da je prepisano (reklo bi se, „skinuto“) iz dnevnih novina ili domaćih prin-tanih ili elektronskih magazina. Zato su svi nje-govi prozni sastavi (romani, priče i novele) puni „mnogih nestašluka“,čiji su protagonisti mahom naši „lijevi mangupi i desni varvari“.

Politika i politički procesi nakon pada, kako kaže, mrskog komunizma“ omiljena je tema Du-kićevih romana. U svojim prozama on se bavi naj-ružnijom stranom toga zanata, ako u njemu uop-će ima nešto lijepo. Izvrgava ruglu politiku kao zanat, a od njenih protagonista pravi vrlo uspjele karikature, podsjećajući čitaoca na glavne moti-ve koji privlače ljude u politiku u ovom vremenu. On ništa ne pretjeruje kada s ironijom (i blagim osjećajem gađenja) konstatuje da se politikom bave oni koji ništa drugo i ne znaju raditi, oni koji od nekog ili nečeg bježe (makar i od svoje žene) ili oni koji u to idu iz čistog računa.

„Prepisivanje stvarnosti“ u Dukićevom sluča-ju, lahko je primijetiti, ne utiče na tok ili krajnji ishod njegove priče. Razigrana mašta književni-ka Dukića „ukalupljuje“ stvarnost po nekim dru-gim rezonima. Već u romanu „San je bio ljepši“, na primjer, on je pobjegao iz te stvarnosti i „iz-

maštao“ sve komplikacije koje je donosio mir. U tom dijelu, na kafkijanski način, uveo je u radnju i orvelovsko Veliko Oko, kao „svemoćni tehno-zorij totalirazma“, što će posebno razviti u kasni-jim svojim romanima, a posebno u romanu „Noć puna mraka“.

Iako se glavna radnja mnogih Dukićevih ro-mana odvija u „postkomunističkom prostoru i vremenu“, mnoge njegove retrospekcije zaokru-žuju mnogo širi prostor i vrijeme. Priču obično počinje negdje u mraku Kraljevine Jugoslavije, dotiče se Španskog građanskog rata („Iz pozadi-ne“, „Zna li ovo maršal“), da bi se raspisao na temu NOB-a i revolucije, te naše poslijeratne socijali-stičke izgradnje, s neminovnom egzotikom Go-log otoka, Informbiroa i Staljina, seljačkih radnih zadruga i zrele faze socijalističkog samoupravlja-nja, pa do smrti Najvećeg Sina, te najnovijih de-mokratskih promjena, novog rata, postdejtonske Bosne, itd. To je doista impozantan vremenski, ali i tematski okvir, u kojem se Dukić zadržava na glavnim tačkama, na čvorišnim događajima koji su ostali u kolektivnom pamćenju Dukiće-ve „prelomljene generacije“. Upravo na presjeku tog prošlog (historijskog i sadašnjeg aktuelnog vremena) dešava se (ili izgrađuje) Dukićeva pri-ča. Nekada je to idilični susret na nekoj imaginar-noj ćupriji između dvije obale, razdvojene plavi-častom daljinom, a nekada silovit sudar, od čijih se posljedica ruše svjetovi i pucaju srca.

Na tim nadrealnim imaginarnim presjecima Dukić izgrađuje svoju umjetničku viziju ovoga svijeta, ishodište i utočište svoje priče („Zna li ovo Maršal“, „Tri haška druga“, „Iz pozadine“). Neko bi rekao - poseže za prošlošću samo onoliko koli-ko mu treba da objasni sadašnjost koju, zahvalju-jući svom talentu, transponuje u svoju umjetnič-ku viziju, jasnu, nedvosmislenu, preciznu. Na svoj način, „upreda“ historijsko-dokumentarne činje-nice (najčešće čitaocu prepoznatljive) u književ-no-umjetničke metafore i slike, koje izvanredno funkcionišu u arhitekturi romana: ili kao simbo-li ili kao groteske. („Poslije Tite sto titića“). Tako on zapravo posmatra sve oko sebe: vrijeme proš-lo, vrijeme sadašnje, vrijeme buduće, događaje i ljude kao pripadnike jedne (dakle, tim događa-jem ili događajima) prelomljene generacije.

Ko je na dobitku, a ko na gubitku u ovakvom

DODATAK 143


književno-umjetničkom postupku: historija ili književnost, dokumentarno ili umjetničko, no-vinar ili književnik? Nakon pažljivijeg iščitavanja ove proze, odgovor je jasan: na dobitku su i jed-ni i drugi.

Čitalac najviše.

3.2. „Prividni“ realizam

U principu, Dukić piše realističku prozu koja se, po mnogo čemu, razlikuje od proze iz epohe klasičnog realizma i moderne. Ako u svakom re-alizmu ima nečeg od „prividnog realizma“, onda taj privid, u slučaju Dukića, dugujemo specifič-nostima njegove stvaralačke optike. Bez obzi-ra ne njegovo pozitivno ili negativno optereće-nje vrsnog novinara-reportera – ono što ispisu-je u svojoj umjetničkoj prozi nije obični presjek normativnih (hajde da kažemo realnih) pogleda na našu društvenu stvarnost (ili na neposrednu prošlost), već izvanredna kreativna nadogradnja (stvaralačka mašta). Zato se njegova proza, samo uz određene rezerve i uslovljenosti, dakle, uz ne-ophodan oprez i elastičnost može „porediti sa realnošću“.

U svojoj posljednjoj stvaralačkoj fazi, u „roma-nima drugog stanja“, on potpuno napušta svoj pri-vidni realizam, prepušta se mašti, pravi digresije i izlete o mnogim temama, čak su to pravi eseji iz književnosti, novinarstva, politike, utkani maj-storski u tkivo romana ili njegove kratke priče.

Modernost Dukićevog romana ogleda se u tome što on neke elemente tradicionalnog, reali-stičkog romana zadržava ili usavršava, dok druge elemente potpuno razgrađuje ili bolje rečeno na-dograđuje. Prostorne i vremenske kategorije on pomjera – često do granice apsurda – a potom ih vraća u realnost. U toj „izmiješanosti“, posebno vremena (a samim tim i tokova priče) gradi svoje karaktere koje „voda“ po vremenu i prostoru. Na taj način, svoju priču provlači ili „prelijeva“ – tako što ulazi u svijest svojih junaka i kreće se bespu-ćima njihove psihe. Modernim spisateljskim po-stupkom, opisuje psihološku dramu svojih juna-ka, košmar života, slike stvarnosti izlomljene i iskrivljene između nadrealne pjesničke dioptri-je i snoviđenja. („Strah od skakavaca“, „Tajkun“, „Ženska voda“).

Po obimu ili zahvatu (vremenskom, geograf-

skom i dr.), Dukićev roman ili priča jeste manji ili veći „isječak stvarnosti“, koji se našao pod njego-vom stvaralačkom lupom. Ali taj „isječak stvar-nosti“ nije obična „kopija stvari“, već sasvim nov, relativno nezavisan organizam, originalan autor-ski, nastao nakon neophodnih sažimanja sa na-glašenim ironičnim, farsičnim, čak i groteksnim iskrivljavanjima, karakterističnim za Dukića („Ženska voda“, „Iz pozadine“).

Iskrivljena slika stvarnosti, ironija i groteska, kao dominantna karakteristika, daje elemente modernosti Dukićevim prozama. Neko je rekao: „Ogledalo je nevjerno, a druga je stvar što u ruka-ma majstora djeluje ubjedljivo.“ U tom iskrivlje-nom ogledalu, u tom pomalo nakrivom pogledu, možda smo dobili realnu sliku o svim tim našim manjim i većim herojstvima i junaštvima, kolaj-nama i društvenim priznanjima, o svim tim na-šim politikama i političkim idealima, balkan-skom dimu i magli… Svjesno ili nesvjesno, Du-kić je tako demistifikovao mnoge situacije, pa i najveće događaje (i ličnosti) iz naše političke prošlosti – i dao im pravu, što ne reći, realnu mje-ru. Primjer za to može biti roman „Crvena rupa“ u kojem je bolje i plastičnije objašnjena sudbina malog „političkog subjekta“ u vremenu u kojem je morao Partiju pitati čak i za to s kim će spavati – od svih političkih i društveno-historijskih ana-liza, koje su se bavile tim fenomenima i situacija-ma iz naše prošlosti.

Zato Dukićev iskrivljeni ugao gledanja, po-negdje do karikaturalnosti – ne možemo kvalifi-kovati pretjeranim. Naprotiv, mi smo samo pre-dugo bili izmanipulsani, vjerujući u neke lažne svetinje i ideale. Zato i ostajemo zaprepašteni pred dilemom: nije li sve to bila samo jedna obič-na švaleracija? (Roman „Iz pozadine“)

Ili, možda, sve to ne treba tako ozbiljno shvatati?

3.3. Likovi i tipovi

U svoje romane, priče i novele Dukić dovodi mnoštvo likova iz naše svakodnevice i dodjeljuje im uloge kao za neku pozorišnu predstavu. Nje-govi romani i priče, uistinu se i doimaju kao po-zorišne predstave, poglavlja njegovih romana ili priča redaju se kao pozorišne slike ili činovi, po-miješani ili poredani po posebnom Dukićevom


144 DODATAK

scenariju i Dukićevoj dramaturgiji. Izuzetno živ dijalog među njegovim likovima počesto drži ar-hitekturu čitavih poglavlja njegovih romana, pri-ča i novela.

Svi Dukićevi likovi su, kao i u pozorištu, svo-jevrsni društveni tipovi, paradigme određe-nog vremena i prostora – od glavnih do spored-nih. Otac i sin Tufahije, nosioci radnje romana „Iz pozadine“, predstavljaju tipične predstavni-ke svojih generacija – takozvane revolucionarne i ove druge, koja je rasla sa pomanjkanjem ideala. Ali, i sporedni likovi, uslovno sporedni, doimaju nam se kao dobro poznate figure iz našeg kom-šiluka, poput one komšinice sa viklerima, komšini-ce sa maramom i da ne nabrajamo čitavu galeriju ženskih likova iz spomenutog romana. U romanu „Tajkun“ nalazimo tipičan Dukićev obrazac, sko-ro kliše, mnogih egzotičnih likova ne samo iz no-vinske crne hronike, već političkog i kriminalnog podzemlja ove zemlje. Od glavnog skladištara u velikoj trgovačkoj firmi svoje supruge prije rata, preko glavnog općinskog logističara tokom rata (uz neizbježan potporanj, zna se koje i kakve po-litike), jedan od glavnih junaka tog romana vinuo se u visoke društvene sfere i poslije rata dogurao do uglednog lokalnog političara i biznismena.

Dukić suvereno vodi radnju romana, vrlo uspješno prelama tok priče iz jednog u drugi vre-menski period, često uvodi više naratora, te tako pravi priču u priči, jednako uspješno slaže dija-loge i crta svoje likove, što bi se reklo „u prirod-noj veličini“, kao da ih vadi neposredno iz života kao malo naherene tipove koje često susrećemo na ulici, u kafani ili o njima čitamo u novinama. Ti likovi govore o nama, našim balkanskim navi-kama i manirima, mentalitetu palanke, malogra-đanštini, političkoj pritvornosti, lažnim patrioti-ma i herojima, psihologiji naših malih zaparlože-nih sredina. U njima prepoznajemo tipične malo-građane i skorojeviće, vlastoljupce svih fela i svih profila, profitere i karijeriste, skorojeviće i nove demokrate, nove vjernike koji se trpaju u prve džamijske safove… Dukićeve „lijeve mangupe i desne varvare“. Iako svaki od njih ima svoju pri-ču, oni funkcionišu u stalnoj interakciji, oni „pre-trčavaju“ iz jednog u drugo poglavlje Dukićevih romana i priča, iz jednog u drugo vrijeme, među-sobno se dodiruju i dopunjuju, oni se međusob-

no „traže“. Odlikuju ih mnoge zajedničke osobi-ne i povezuju mnoge uspomene. Premda svaki od njih predstavlja zasebnu individualnost, u roma-nima „Tri haška druga“ i „Tajkun“, na primjer, teš-ko je odrediti ko je „glavni junak ove knjige“. Od početka do kraja romana u igri je „triling“ - ne-razdvojan, sudbinski povezan, čak i onda kad se njegovi protagonisti nađu na suprotnim, neprija-teljskim stranama. Taj famozni „bosanski triling likova“ izvanredno funkcioniše i u nekoliko Du-kićevih priča inovela.

Tražeći književni i umjetnički odgovor na pitanja “evo ovakve sadašnjosti” i “eno onakve prošlosti”, autor je uspio stvoriti univerzalne ti-pove s kojima se svakodnevno susrećemo, do-dirujemo, komuniciramo, ne samo fizički, već i putem medija, u svakodnevnim razgovorima, u životu, u politici, u svojoj svijesti, u košmarnim snovima. Analizirajući tipove iz Dukićevog “tri-linga” (u romanima „Tri haška druga“ i „Tajkun“), naslućujemo sile koje su rastjerale djecu ove ze-mlje (od tri vjere i tri nacije) na tri suprotstavlje-ne strane i vidimo kako su se normalni, pametni i zreli ljudi opredjeljivali za neke sumnjive ideje, kako su raskidali sa prošlošću, sa prijateljima, sa komšijama, sa starim ljubavima, kako su se “pre-strojavali”. U pokušaju da proniknemo u te bolne i složene procese (kroz koje smo na različite nači-ne i sami prošli), mi ih dobro razumijemo, samo ne znamo koji je od njih pravi, autentičan - onaj otprije, onaj jučerašnji ili sadašnji, koji se od njih pretvarao, a koji glumio sebe.

Od nekadašnjih ateista postali su revnosni klanjači u prvim džamijskim safovima, od orto-doksnih komunista i širitelja bratstva i jedinstva - nacionalističke perjanice, od fukara i probisvi-jeta - ugledni biznismeni, tajkuni i bogatuni itd. Ostaje nam da nagađamo jesu li u transfomaciji tih naših “golubova prevrtača”, presudniji utjecaj imali vanjski faktori (društveni faktori, historij-sko vrijeme) ili neka njihova unutrašnja energija, naslijeđeni kod ili sudbina.

Kao da smo o njima čitali u novinama, kao da smo o njima slušali neke uzbudljive iskaze, neka svjedočenja, kao da smo ih susretali u svom ko-mšiluku. U njihovim životopisima možemo naći na hiljade sličnih ili istih sudbina, sličnih ili istih imena, sličnih ili istih karaktera. To su, da-

DODATAK 145


kle, tipovi koji su sublimirali razne osobine, na-ravi, navike i porijeklo bezbroj likova iz našeg okruženja.

3.4. Likovi novinara

U većem broju romana Zlatka Dukića, novi-nari i književnici pojavljuju se kao glavni juna-ci ili među glavnim junacima. U njima nije teš-ko prepoznati novinara Zlatka Dukića iz raznih perioda njegove bogate radne (i ratne) biografije i raznih situacija u kojima se kao novinar nalazio i „snalazio“. Biografski elementi pojačavaju au-tentičnost njegove proze. Kroz likove novinara (i spisatelja) književnik Zlatko Dukić donosi nam, zapravo književno umjetnički iskaz o novinaru Zlatku Dukiću i o novinarstvu kao teškoj, odgo-vornoj i nadasve, rizičnoj profesiji.

Još u svojoj ranoj fazi, u svom drugom po redu romanu „Krilo snova“, Zlatko Dukić uvodi lik novinara u samo središte radnje. U tom romanu mladi novinar Mirko Štrbac pojavljuje se u grupi pozitivnih protagonista priče, koji se opiru lokal-nim moćnicima i njihovim namjerama da potpu-no zavladaju životima i sudbinama običnih ljudi u svom ataru.

U romanu „San je bio ljepši“ Dukić se direk-tno bavi položajem novinara i u tom kontekstu pozicijom javnosti i javne riječi iza ratnih kuli-sa i u vremenu koje će Dukić naslovom sljedećeg svog romana sasvim precizno definisati kao „iza rata rat“. Razračun vlasti sa neposlušnim mediji-ma i „njihovim djelatnicima“, bezbeli, na osnovu svojih gorkih iskustava, Dukić je opisao kao ra-zračun sa čovjekovom slobodom i istinom kao univerzalnom kategorijom. Na jednoj strani, u tom sukobu su Bruno Britva i Alija Skupić, di-rektor lista „Slaningadska riječ“ i lokalne televi-zije, a na drugoj čitava bulumenta moćnika koji se u svakom sistemu (pa i u tom koji je stvarno funkcionisao u Dukićevom okruženju), boje viš-ka slobode.

U autobiografskom romanu „Crvena rupa“ u glavnom junaku opet prepoznajemo novinara – pisca koji realizuje svoju prijetnju ili obećanje („onim gore“) da će o svemu što mu se „izdešava-lo“ u vidu odmazde vlastite političke partije, na-pisati roman „s predumišljajem“, misleći da će se tako osvetiti onima gore i „ko nešto ispraviti“. To

je tipičan zanos novinara koji naivno vjeruje da će svojim pisanjem, svojom riječju nešto promi-jeniti, pomaknuti u pozitivnom pravcu. I u ovom slučaju, novinar ili pisac, pišući svoj roman, jedi-no je možda ublažio svoju tegobu i „olakšao duši“ – a život je nastavio da teče svojim tokom. Dolaze drugi moćnici i drugi naivni pisci i novinari…

U romanu „Tri haška druga“ jedan od te troji-ce, po imenu Abid, bio je u predratno vrijeme no-vinar. Za razliku od dvojice svojih „haških dru-gova“ (Bože, koji je dospio u Hag kao zapovjed-nik koncentracionog logora i Relje kao čudovišta koje trguje ljudskim organima), „Abid je pred sud u Hagu došao dobrovoljno kako bi se odbranio od optužbe za krivicu koja je posljedica nesmotreno-sti, manjka opreza i viška povjerenja prema ljudi-ma“. Rukovodeći se principom – ni podjednake krivice, ni podjednake kazne – Dukić za svog no-vinara Abida, nehotice ili namjerno (krv ipak nije voda) iskazuje ne samo razumijevanje, već i odre-đene simpatije (sigurno više zato što je taj lik bio po zanimanju novinar, a manje što je nosio ime Abid). U završnoj sceni romana, ostavljajući svog novinara „pred infarktom i pod aparatima, s kri-vicom, a bez krivice“, uzdiže ga do metafore Bo-sne kao ničije zemlje i zemlje pred infarktom.

U romanu „Tajkun“ novinar ispisuje ispovijest zatvorenika Čvorka, jednog od tri kriminalca, čiji „nestašluci“ popunjavaju sadržaj romana. Ta se ispovijest pojavljuje kao „nosivi dio“ u konstruk-ciji romana i vrlo dobro funkcioniše kao priča u priči. Na kraju romana i sam novinar kao pisac ili zapisivač ispovijesti kriminalca u zatvoru posta-je sumnjiv . Na nadležnom mjestu njemu prijete: „Više ste od autora knjige (…) možda i saučesnik, dakle, osoba koja bi nas, tužilaštvo, morala početi zanimati“. Takva završnica romana može se pro-tumačiti i kao metafora vječnog odnosa između vlasti i „poslenika riječi“, u kojem je novinar ili pi-sac na ovim prostorima uvijek kriv „za nešto“- od nesretnog Ilhamje, do današnjih dana.

Roman „Novinar“ je od svog naslova pa do kraja posvećen toj teškoj i odgovornoj profesi-ji. Riječ je manje-više o autobiografskom štivu u kojem prepoznajemo autora u sva tri glavna lika romana: stari Krsto Sovilj (iskustvo i poštenje), sredovječni Azem Pijavica (predanost poslu i po-štenje) i mlađahni Bakir Čabrić (mladalačka na-


146 DODATAK

ivnost i poštenje). U svakom od tih likova glav-na crta je, dakle, ljudsko poštenje, što potvrđuje izvjesnu, već spomenutu, Dukićevu pristrasnost i simpatije prema likovima svojih kolega novina-ra. Ovom knjigom, ustvari,, Dukić nam je poda-rio književno-umjetničko štivo o novinarstvu i „očitao“ lekciju iz novinarstva, nastojeći, kako je napisao Vitomir Pavlović „da se i formom, i jezi-kom, i stilom i temom dokaže kao pisac teške i od-govorne profesije - novinar“.

U romanu „Ženska voda“, među glavnim liko-vima, pojavljuje se, takođe, lokalni novinar i ra-zočaran pjesnik, po imenu Zinaid Kitić, koji di-jeli sudbinu vladajuće elite Panjevca, kao jedan od tragikomičnih, skoro nadrealnih „proizvođa-ča ljudske gluposti“. Dukićevom zaključku da ni jedan oblik ljudskog života nije pelcovan i zašti-ćen od gluposti i glupana, za ovu priliku, može se dodati mali nastavak koji bi glasio: „…pa ni novinarstvo…“

U romanu „Drugo stanje“, metaforičkoj priči o našoj sadašnjosti za koju ne znamo „je li u dru-gom stanju“, ali smo sigurni da u nenormalnom jeste, susrećemo se sa mnogim likovima iz naše nevesele stvarnosti koji su tipični za male zapar-ložene krajolike (vlastoljupci, skorojevići, porat-ni profiteri, karijeristi, novi demokrati, takozva-ni narodni zastupnici, besposličari, čaršijske „lole i hrsuzi“, mahalske jezikare i opajdare…) među kojima je i Erol Jolpaz, direktor, urednik i jedan od dva novinara lokalne radio stanice…

3.5. Jezik i stil

U pogledu jezika i stila, Dukićeva proza od-likuje se jednostavnošću izraza, pregnantnošću opservacije, bez suvišnih detaljisanja i dekoracija, bez zamotavanja i bježanja u nedorečenost, nje-gova je rečenica brza, lahka i dinamična, poneg-dje prekinuta umetnutom rečenicom ili izrazom, što pojačava ili smanjuje ritam kazivanja i pre-ciznost izraza. Dukićev jezik je jasan, precizan, jednostavan i kad opisuje najzamršenije predje-le ljudske duše i najsenzibilnije likove i najljepše krajolike. Ako je ljepota u jednostavnosti, onda je jednostavnost uvijek odlika dobre književno-sti. Jednostavnost je upravo glavna karakteristika književnog izričaja Zlatka Dukića

Njegova rečenica, do kraja jasna i pre-

cizna, teče kao rijeka, koja s vremena na vrijeme nailazi na određene kaskade i karakteristične lo-move u kazivanju, koji Dukićev stil čine prepo-znatljivim. Te kaskade ili nagli prelomi toka misli i toka radnje, dešavaju se po nekom unutrašnjem ritmu, koji postaje odlika Dukićeve proze. Ta je stilska osobina prvi puta došla do izražaja u Du-kićevom romanu „Zna li ovo Maršal“, da bi kasni-je postala prepoznatljiva odlika Dukićeve proze. U nekim dijelovima romana „Tri haška druga“, na primjer, radnja romana teče dosta tromo i samo na momente dobija određeno unutrašnje ubrza-nje, što će čitalac prepoznati ili osjetiti po učesta-losti stilskih lomova, to jest prepoznatljivih Du-kićevih kaskada.

Navodimo samo jedan u nizu primjera s po-četka romana:

„Ima li to negdje zapisano, unaprijed određeno, a nepoznato i nedodirljivo

- onaj čun, inače,nastavlja plovidbu po jezeru -u rubrici ‘Ovo i ovo će ti se desiti tad i tad?’ Ima

li to neka nadnaravna, nepoznata, a pouzdano, sto posto postojeća i svemoćna sila, iznad nas i jača od svih nas skupa, koja...“ („Tri haška druga“)

Umetnuti dijelovi su kompletne složene re-čenice u složenoj rečenici, ponekad samo prosti iskazi i pojašnjenja, komentari u malom, potpuno nezavisni, počesto bez ikakve sintaktičke veze s rečenicom u koju se umeću. Radi se, dakle o pre-plitanjima koja imaju snažnu ritmičko-stilističku funkciju. Njome se u potpunosti ostvaruje pre-poznatljiv stilski efekat: ekspresivnost, dinami-ka kazivanja, ritam. Povremeno ubacivanje fraze “Zna li ovo Maršal” na posebno odabranim mje-stima u tkivu istoimenog romana, učini nam se kao odjek nekog dalekog akorda koji smiruje, tje-ši, razgaljuje i u isto vrijeme opominje, izaziva ču-đenje, nadu i prijetnju – nekome ili nečemu što nas stišće i pritišće, kao izlaz iz nevolje, kao kraj-nje rješenje koje negdje za nas postoji, kao zašti-ta i opet kao razočarenje, rezignacija, uzaludna nada, kao daleki eho onog nekadašnjeg našeg tra-ženja izlaza - kad smo u potrazi za pravdom, mo-gli imati utjehu i odahnuti, donoseći krajnju od-luku koja je glasila: žalit ću se do Maršala.

Posebni sklopovi riječi u rečenici, odnosno uplitanje i umetanje jedne rečenice u tkivo dru-ge – sa karakterističnim prekidima toka misli,

DODATAK 147


toka svijesti, odnosno kazivanja – koji se smjenju-ju po nekom posebnom unutrašnjem rasporedu i ritmu, mnoge pasaže u njegovim romanima, pri-čama i novelama pretvara u velike pjesme u prozi, neke neobične poeme ili poetizirani feljton.

Kao što vješto lomi rečenicu efektnim umeta-njima, Dukić isto tako vješto lomi radnju nekim drugim radnjama i takozvanom filmskom me-todom ispreda priču, preklapajući njene pojedi-ne dijelove na više vremenskih nivoa, šetajući sa svojim likovima kroz više društvenih i historij-skih epoha. Time postiže izvanrednu dinamiku kazivanja. (retrospektivna montaža, usporavanje radnje, veliki planovi, brže ili sporije izmjenjiva-nje slika).

Za razliku od tradicionalnog romana, koji svo-ju priču gradi na nekoj historijskoj podlozi ili ne-kom savremenom događaju – potpuno pravoli-nijski (hronološki), kako obično rade historiča-ri i novinari-reporteri, Dukić svoju priču miješa (neko je napisao kao špil karata), lomi vrijeme tako što bližu i dalju prošlost rasvjetljava kroz jedan dominantan historijski događaj kao što je pad komunizma, potom rat i sve ono što je uslije-dilo nakon rata na ovim prostorima.

Paralelizam kompozicije u više njegovih ro-mana, čija se radnja uspostavlja u dva vremenska toka, te njihovo međusobno povremeno prepleta-nje, međusobni dodiri i ukrštanje proizvodi odre-đene “stilske varnice”, koje su na pojedinim mje-stima jako izražene (gotovo da proizvode zvuk), a na drugim mjestima jedva primjetne, diskretne, gotovo nevidljive. (“Zna li ovo maršal”, „Iz poza-dine“, „Tri haška druga“, „Novinar“ i dr.)

Iako ponegdje u tim romanima i drugim pro-zama izbije novinarski, pa i grubi komentatorski stil ili leksika (“fajl”, “obligatno”, “gabarit”, “dalji razvoj događaja”), u ovoj prozi zapažamo i potpu-no nove kovanice ili sintagme koje izvanredno osvježavaju Dukićev književni izraz (“ufursatio se”, “batal-naum”, “pušački boks”, “poznodnev-no”, “ruralisali se”, “omirisali predvorje sazrijeva-nja”, “partijski dželat”, “jeka rata”, itd.)

Što se tiče leksike, u svojim prozama on se če-sto služi posebnim žargonom, šatrovačkim iska-zima, počesto simbolima ulice, efektno ih upli-ćući u svoju rečenicu ili sintagmu. Tako na pri-mjer za svog junaka koji odlazi u zatvor kaže da je

„na sigurnom stanu i hrani kod države“, za zatvor upotrebljava odnekud poznati nam izraz „bajbo-kana“, za iskaz osumnjičenog pred istražnim or-ganima kaže „istreslo ga iz gaća“, za praznu pri-ču „lelemudanje“ itd. Originalni izrazi, redoslijed riječi kojim opisuje određene situacije u romanu („… jer se njegov cimer, ni u snu nije želio upu-stiti u stanje u kome bi umukao“ („Tajkun“ 22), dakle, „upustiti se u stanje…“ Početak naše opće katastrofe bio je, po Dukiću, onda „kad se to više-stranačje nalazilo u pelenama i kad se, vrlo brzo, uspjelo poprilično unerediti.“ („Tajkun“ 37)

U njegovom leksičkom „asortimanu“, prona-ći ćemo niz novih kovanica, kojima u svom po-znatom šatro maniru obogaćuje književni izraz i postiže nevjerovatnu preciznost svojih zaključa-ka i stavova (na primjer: skidač glava, partizan-sko agregatno stanje, operisanost od stvarnosti, za-mor materijala itd.). Uz to, on se vrlo efektno služi dobro poznatim novokomponovanim narodnim kovanicama i sintagmama kao što su: Revolucija jede svoju djecu, Neće iver daleko od klade, Goloo-točke fukare, itd.

Iako je jedan od najplodnijih spisatelja u sfe-ri novinarstva i književnosti koje smo ikada imali i to istovremeno i na jednom i na drugom polju, Dukić ne misli da je veliki - naprosto on piše za obične ljude - da ga bez teškoća ne samo proči-taju, već i da ga pravilno razumiju. Zato, valjda, i izbjegava bilo kakve radikalnije eksperimente u svom rukopisu, ne boluje od pretjeranih moder-nizama i tzv. „modernističkih izrada“, kojima bi možda fascinirao „odabrane“, a razočarao one za koje ustvari i piše. Zato su njegove književne forme jednostavne, izraz jasan, razumljiv, lahko svarljiv: u jednostavnosti je ljepota.

4. Zlatko Dukić - novinar4.1. Književnik (i) ili novinar

Zlatko Dukić ima sposobnost da u stvarnim događajima izuzetno brzo prepozna literarne teme koje još brže pretače u svoje literarne kliše-je i šablone. Sposoban je da od rutinskih, za ne-čije oko svakodnevnih i nezanimljivih stvari, u svojoj „umjetničkoj uobrazilji“ stvori zanimljiv literarni iskaz. Njegova proza može biti primjer konkretizacije principa izmirenja dokumentari-


148 DODATAK

stičkog i estetskog, drugim riječima, može biti primjer prerastanja faktografskog u umjetničko. To nadograđivanje u stanju je kreirati samo autor Dukićevog stvaralačkog kapaciteta, intelektual-nog poštenja i građanske hrabrosti. On se uspio otarasiti bilo kakvog „prejudiciranja“, ni po koju cijenu ne dozvolivši da ga kao književnika bilo ko usmjerava (ometa) ili da mu na bilo koji način za-kida slobodu stvaralačkog nadahnuća.

Pored osnovnih informacija (faktografije), u beletrističkim oblicima novinarskog izražavanja Zlatka Dukića (reportaža, komentar), ima dosta elemenata slikovitog opisivanja „kao i subjektiv-nog, ekspresivnog i emotivnog pristupa određe-noj temi“. Radi se o reportaži, i tzv. bilješkama „s predumišljajem“ - crtici, humoreski, kozeriji i fe-ljtonu. U Dukićevoj radionici ti novinarski obli-ci neprimjetno su se proširivali i „prešaltavali“ u književnu formu priče, novele i romana. Kad god

je okvir reportaže za Dukića i njegov senzibilitet bio pretijesan, on je tu reportažu kreirao kao pri-ču, novelu, a ponekad i kao roman. Iako literar-na priča kod Dukića, za razliku od reportaže, ne prikazuje stvarni događaj, konkretne ljude i nji-hove odnose, niti njihovu postojeću sredinu, ipak se njena narativna struktura zasniva na stvarnim događajima i ličnostima, pa i okruženju, a sve to je „posloženo“ prema njegovoj umjetničkoj ima-ginaciji, dakle, izmišljeno, ali „prema stvarnom“. Za svakog junaka u svojoj priči ili romanu Dukić uzima građu iz života više ljudi, stvarajući tako „novog čovjeka“ - ustvari gradeći tipove kao svo-jevrsni zbir najkarakterističnijih osobina ličnosti, uzetih iz stvarnosti - nekada iz više reporterskih zapisa, bilješki, crtica, pa i vijesti koje je sam na-pisao, a ponekad i iz onih za koje je samo čuo ili u novinama pročitao.

Dukić novinar i Dukić književnik jedan od drugog udaljeni su onoliko koliko se su-štinski razlikuje „autentičnost stvarnosti od stvaralačke imaginacije“, ali i blizu je-dan drugom tačno onoliko koliko jedan reporterski zapis ili crtica može biti pred-ložak za dobru novelu ili komediju, odno-sno koliko reporterski zapis može „ponije-ti“ literarnih rekvizita iz arsenala književ-nika Dukića, a da se reportaža ne pretvori u proznu sentimentalnu retoriku koja neće biti „ni riba, ni djevojka“.

Ako u Dukiću kao stvaraocu i ima ne-kih „čarki“ između književnika i novinara, u njegovom konačnom „proizvodu“ (novi-narskom tekstu, priči ili romanu), to se ne primjećuje. Naprotiv, reporterski elemen-ti novinara Dukića u priči ili romanu „vra-ćaju na zemlju“ književnika Dukića ono-liko koliko umjetničko oblikovanje ople-menjuje novinarski zapis. To se može pot-krijepiti brojnim primjerima iz Dukićevih romana („Novinar“, „San je bio ljepši“), zbirke priča „Čekajući trajekt za Ankonu“, brojnih objavljenih reportaža („Ratni re-porter, šta je to“).

Ukratko, Dukićevo djelo potvrđuje poznato pravilo: nije reportaža lošija pri-ča, niti je priča bolja reportaža, već i jed-na i druga može biti i bolja i gora. Sve za-

DODATAK 149


visi od njenog autora. Zlatko Dukić je ovu lekci-ju davno savladao, potvrđujući onu poznatu isti-nu: da među novinarima ima dobrih književnika, s tim što su u novinarstvu novinari, a u književ-nosti pjesnici, komediografi itd. Bolji primjer za potvrdu ovog pravila od književno-publicistič-kog opusa Zlatka Dukića teško je naći. U njemu se elementi književnog i novinarskog skladno na-dopunjuju, komplementarni su i služe kao podlo-ga ili poticaj za stvaralački iskorak i na jednom i na drugom području, zavisno od emocionalnih ili drugih poticaja (faktografije). Jednom riječju, zavisno od potrebe i inspiracije.

4.2. Zavjet profesiji

Prvi posao Zlatko Dukić je dobio u novinar-stvu i najviše hljeba pojeo je u toj branši - do da-našnjeg dana. Ni nakon objavljenih prvih knji-ževnih radova, niti nakon što je kasnije stekao po-pularnost kao već afirmisani književnik sa dva-deset pet i kusur objavljenih knjiga, dakle, kad je kao novinar debelo zakoračio u književnost, on nije prestao da bude novinar. Od dobrog novina-ra razvio se u još boljeg književnika kojem opet nije bilo teško da ostane vjeran svom osnovnom zanimanju i da bude podjednako dobar i u jednoj i u drugoj branši.

Pristupajući zaista obimnom novinarsko-pu-blicističkom opusu Zlatka Dukića i čitajući nje-gove novinarske tekstove, doći ćemo do zaključ-ka da je on tom poslu uvijek prilazio vrlo ozbiljno, kao profesionalac, svjestan svoje odgovornosti pred svojim auditorijem. Više puta je javno izgo-vorio i po ko zna koji puta napisao da piše iz uvje-renosti da će ljudi, kada im on proslijedi poru-ku, kada im objasni događaj ili pojavu, biti bolji, aktivniji, preduzimljiviji, da će raditi bolje i biti uspješniji, da će postići zadovoljstvo i sreću.

Na društvenoj osmatračnici nešto više od tri decenije, Zlatko Dukić je bio u prilici da „u ime društva i za društvo vidi dalje, više, bolje, da vidi prvi i da to što vidi društvu saopšti odmah“, da prvi reaguje, da se odredi i zauzme stav, beskom-promisno i pošteno. Uvijek je mozgom, ali iskre-no vodio svoje pero, držao mikrofon i usmjeravao kameru. Te časne društvene obaveze i magičnog zavjeta profesije drži se i danas.

Kao novinar i nepopravljivi optimista, ubi-

jeđen je i danas da vrijedi pisati, da ga očekuju, da ga čitaju, da ga traže, iskreno uvjeren u to da ima kome i da ima šta kazati. Novije generacije, vjerovatno to ne razumiju. Zvuči suviše roman-tičarski na prvi pogled i nadrealno na drugi po-gled… romantični realista (neki će reći i soc. re-alista), izvještač „iz svog vremena“, hroničar svog doba, jednom nogom u književnosti, a drugom u novinarstvu.

4.3. Umjetnost novinarske riječi

Općenito, poetska javna poruka ima prven-stveno umjetničku, a potom informativnu funk-ciju. Dok pjesnik svojim jezikom „stvara umjet-nički svijet“, novinar prikazuje, opisuje konkre-tan svijet u konkretnom trenutku. Pripovjedač piše o situaciji i ljudima koje on stvara, te je, pre-ma tome slobodan u izboru jezičkih sredstava, dok novinar-reporter može pisati samo o kon-kretnoj situaciji, sa tačnim datumom, mjestom događaja i konkretnim ljudima, sa tačnim ime-nima, funkcijama itd. Te distinkcije svjestan je i Zlatko Dukić književnik i Zlatko Dukić novinar. Bez obzira što će i jedan i drugi upotrijebiti slična sredstva, sačiniti sličnu kompoziciju, jedan će na-praviti priču, drugi reportažu.

Kao profesionalni novinar, u svojoj dugogo-dišnjoj karijeri, Dukić se ogledao u svim žanro-vima i oblicima novinarskog izražavanja i u svim javnim medijima: štampa, radio, televzija. Ne-umorno je produkovao materijale u onom čisto informativnom žanru novinarskog izražavanja - neki to zovu novinarska faktografika ili akcija in-formacije, kojom se informacija aktivira u službi saopćavanja i obavještavanja javnosti, svjestan da se na vijesti kao osnovnom obliku novinarske faktografije zasniva i gradi svaki drugi oblik novi-narskog izražavanja pa i izvještaj i komentar „ko-jima se kreira mišljenje“. Ko zna koliko je ovaj no-vinarski as napisao vijesti, a koliko općih, temat-skih, analitičkih i reportažnih izvještaja, razasu-tih u raznim novinama od „Naših dana“, „Fronta slobode“, „Oslobođenja“ i banjalučkog „Glasa“ do „Tuzla lista“, do Radio i TV Tuzla, Radio Saraje-va, do TV TK-a, Radija Slobodna Evropa itd.

Novinarski stil Zlatka Dukića, kako je primi-jetio i prof. Zgodić, je „raskošno literaran“. Njego-vi „novinarski tekstovi obiluju plastičnim slika-


150 DODATAK

ma, snažnim metaforama, sugestivnim i ubjedlji-vim hiperbolama, razumljivim analogijama, široj javnosti prijemčivim folklornim i drugim kon-vencionalnim stilskim figurama.“ Neke novinar-ske teme Dukić je obrađivao i u književnoj formi. „No, to je i jezik žestokog cinizma, bespoštedne ironije, neskrivenog izrugivanja, smjelih, origi-nalnih, diskreditujućih, a sublimirajućih sinta-gmi, kakve su, na primjer, jatagan-novine, han-džar-novinarčići, novinari – junoše s političko-hormonalnim poremećajima“ (Eldorado za “pa-triote”, 29. decembar 1992, Poturanje Juge, 2. fe-bruar 1993.) i slično.

Jezik i stil njegovih tekstova, otuda, korespon-diraju sa njegovim poimanjem novinarstva – kao emancipatorski orijentiranog i djelatnog javnog angažmana. Zbog toga neki od njih imaju tek no-vinarsku frazu i formu, a stvarno predstavljaju neku vrstu političkog manifesta ili samostalnog po-litičkog rukopisa.“ Uz svoj originalni jezičko-stil-ski instrumentarij, vremenom je izgradio i meha-nizam dokumentovanja i argumentacije, koji je kod čitalaca, slušalaca ili gledalaca „proizvodio“ najbrži i najjači utisak. Tako je ostvarivao, a i da-nas ostvaruje izvanredan uticaj na publiku, koja mu, jednostavno, vjeruje.

Kako?Tako što je uvijek polazio od sopstvenog uvje-

renja u to da problem o kojem piše shvata bolje od svojih čitalaca, slušalaca, gledalaca jer je imao priliku da bude bliži tom problemu. Zato se mo-rao osposobljavati i pripremati u svakom konkret-nom slučaju, bez obzira na iskustvo koje je imao. Tu svoju profesionalnu prednost, u svojim napisi-ma nikada nije isticao niti potencirao. Uspješan je zato što se prema svom komentaru postavljao tako da o glavnoj tezi komentara ne govori on, već je puštao da njegova teza govori sama za sebe, majstorskom, angažovanom i stvaralačkom upo-trebom činjenica.

4.4. Ratni reporter

Potkraj 1995. godine, u jednom Dukićevom stvaralačkom intermecu, izašla je druga njegova ratna knjiga pod naslovom „Ratni reporter – šta je to“ u kojoj je autor izložio svoja ratna reporter-ska iskustva za koja je smatrao da bi mogla biti in-teresantna ne samo mlađim novinarima, već i ši-

roj javnosti. „Ratni reporter –šta je to“ je knjiga u kojoj je 1995. godine iz prve ruke i izbliza ispri-čana priča o ratu, ratnicima i ratovanju. Radi se o jednoj vrsti biografsko-instruktivnog štiva, koje Zlatko Dukić potpisuje kao prvi ratni TV- novi-nar u Tuzli i jedan od prvih ratnih reportera u Bo-sni i Hercegovini. „Visio je po borbenim linijama“ i svakodnevno direktno izvještavao sa mnogih vrućih mjesta u Tuzli i njenoj okolini. Izvještavao je onda kada su takvi izvještaji „bili bitniji od hra-ne, vode i zraka“. Njemu se vjerovalo.

„Ratni novinarski radovi“ Zlatka Dukića po-tvrda su profesionalne časti i nemirnog duha ovog stvaraoca, koji je, kad je bilo stani-pani, kako piše Fatmir Alispahić, „podredio svoju ulogu komen-tatora, urednika, pisca, predsjednika Općinskog i regionalnog (kasnije Kantonalnog) odbora So-cijal-demokratske partije BiH Tuzla – i otišao na bodljikav i opasan profesionalan teren. Ova knji-ga objedinjuje dio tih iskustava, iako autor, daka-ko sam za sebe ne može reći ono što može kazati treće lice: da Tuzla s početka rata nije imala rat-nog reportera Zlatka Dukića, njena kolektivna vjera u pobjedu dobra nad zlom bila bi kudikamo slabija; Dukićeve svakodnevne TV-reportaže s prvih linija fronta, ulijevale su optimizam u smr-tonosno okruženje, koje je, objektivno, davalo malo nade za opstanak i preživljavanje. Pamte to borci i obični građani. Pamćenje onih drugih, što se guraju u tijesnom liftu za istoriju, nije ni bitno za profesionalno novinarsko djelo, koje je Zlatko Dukić darivao svom gradu.“ (F. Alispahić, Riječ urednika, Književno novinarstvo u novinarskoj književnosti ili obrnuto, Zlatko Dukić, Zna li ovo maršal, Tuzla 2000., 175)

U svojoj recenziji knjige „Ratni reporter – šta je to“ urednica TV Tuzlanskog kantona Jasna Žu-nić je s pravom podsjetila na izuzetnu obimnost Dukićevog novinarskog angažmana: „Samo no-vinar koji je s takvim intenzitetom proživio isku-stvo ratnog reportera, ima puno profesionalno i moralno pravo pretočiti to iskustvo u knjigu pod istim naslovom. Ne provjeravajte valjanost ova-kvog stava, jer upravo je jednostavnije potražiti njegovu potvrdu u desecima stranica ispisanog profesionalnog, novinarskog iskustva, pažljivo odabranih i istrgnutih iz pedantne novinarske bilježnice, ispisivane na brojnim ratištima, nego

DODATAK 151


pročitati 900 stranica iskucanog i objavljenog teksta, brižljivo složenog u 450 ratnih reportaža i drugih priloga, koje u arhivi Televizije Tuzla zau-zimaju pozamašan prostor. Upustiti se u njihovo gledanje, značilo bi 57 sati, dva i po dana i noći, provesti pred malim ekranom“.

4.5. Komentator

U tom izuzetnom novinarskom obilju, sa si-gurnošću se može reći da je novinar Zlatko Du-kić najveći i najjači u oblasti novinarske analitike (stvaralaštvo novinarskog mišljenja) i novinar-ske beletristike. U oblasti novinarske analitike, koja obuhvata članak, komentar, osvrt, intervju, društvenu hroniku, društveni portret i recenziju, najviše uspjeha imao je kao komentator. U svojim komentarima analizirao je, osmišljavao i lično tu-mačio razne aktuelne i društveno značajne infor-macije o događajima, pojavama i problemima ili ličnostima na društvenoj ili političkoj sceni ze-mlje, izvlačeći određeni politički smisao, ocjenu, preporuku ili kritiku. Svojom tematskom ili vre-menskom aktuelnošću, te sadržajem ili kompo-zicijom, njegovi komentari su uvijek plijenili pa-žnju publike (čitalaca, slušalaca i gledalaca). Na-gonili su na razmišljanje, ostavljajući svakom mo-gućnost da provjerava njihovu glavnu poruku, da je prima sopstvenom voljom i ubjeđenjem.

Edina Fazlić u svojoj recenziji knjige „Orbiso-vi komentari“ (2003.) ispisuje i sljedeće rečenice: „Ova knjiga je, dakle, nastala zahvaljujući „Orbi-su“, pa će ova emisija, osim što uspješno nastav-lja živjeti na TV-ekranima, ostati trajno zabilje-žena i na ovaj način (…) Valjda zbog činjenice da dinamika rada na televiziji, a posebno u dnevnoj redakciji informativno-političkog programa, nije omogućavala određenu distancu, „Orbisove ko-mentare“ sada, nakon izvjesnog vremena, gle-dalac, odnosno čitalac može doživjeti potpuno drukčije.“ U ovim komentarima primjetan je ori-ginalan Dukićev novinarski stil, kako piše Edina Fazlić, vještog kozera „pozajmljen“ iz njegovih najboljih beletrističkih tekstova.

Prof. Esad Zgodić se dublje upustio u analizu Dukićevih novinarskih tekstova. O zbirci novin-skih komentara pod naslovom „Lijevi mangupi i desni varvari“ (neobjavljena knjiga) zapisao je sljedeće: „Riječ je o zborniku izvornih i živih, a

ne naknadno retuširanih, logikom bezdušnog te-oretiziranja i hladnih apstrakcija racionaliziranih tekstova o ljudima, događajima i politikama, s ko-jima smo prošli život nakon 1990. godine. Riječ je o tekstovima, koji autentično nose u sebi užare-no vrele pečate vremena, žigove ondašnjeg bola, emocionalne doživljaje užasa i duševne rane, su-blimirane u autorovim iskustvima i iskustvima ljudi, s kojima je živio i proživio. I to je sada ono tegobno: čitajući ove tekstove, valja se oslobodi-ti ugode što je donosi amnezija, te još jednom, u mislima, osjećajima, u ponovo uznemirenim fru-stracijama i iznova pozlijeđenim ranama, proći sve ono što smo iskustveno prošli u doba užasne, apsolutne slobode za zlo i divlje, gorostasne agre-sije na naše živote.“

Obilje građe, materijala, svjedočanstava i či-njenica u toj knjizi, može poslužiti kao izvor za proučavanje raznih aspekata rata za Bosnu i Her-cegovinu. Kao što je napisao prof. Esad Zgodić, to je štivo interesantno kako za historičare, tako za sociologe, politologe, novinare itd. „Ali, da ne bude zablude, upozorava Zgodić: moguća znan-stvena eksploatacija, o kojoj govorimo, nikako ne znači da su tekstovi dati u žanru ili u diskursu na-značenih disciplina. Naprotiv, o novinarskim tek-stovima je riječ.“

Tražeći definiciju Dukićevog novinarskog opusa, prof. Esad Zgodić kratko ga definiše kao angažirano, kritičko, borbeno, političko novinar-stvo. To dakle, nije vrijednosno neutralno, puko „odražavalačko“ (određivalačko, otaljavalačko) i suhoparno informativno novinarstvo, već ko-mentatorsko i interpretativno novinarstvo. Jed-nostavno, Dukić ne može biti neutralan, on „svo-jim novinarskim tekstom hoće da sudjeluje u oblikovanju javnog mnijenja, u profiliranju vri-jednosnih orijentacija i građanstva i nacionalnih masa, da korektivno participira u centrima po-litičkog odlučivanja, da bez zebnje pledira za de-montažu svakog oblika mistifikacije u politici i slično. Otud su u mnogim tekstovima granice iz-među novinarskog i političkog, žurnalističkog i propagandnog, informativnog i ideološkog – isu-više tanke, a ponegdje i ne postoje.“

Njegovi tekstovi, kako piše Zgodić, „izraža-vaju i artikuliraju i ono emancipatorski, probo-sanski, civilizacijski orijentirano javno mnijenje,


152 DODATAK

njegove projekcije, kritike i otpore onom poro-bljavajućem, destruktivnom, nacionalističkom, agresivnom. Ono je, doduše, povremeno znalo postati manjinsko, kao ostrvo u moru hipnotič-kog nacionalizma, razornih ksenofobija, etničkih distanci, uskrslih mumija nacionalnih mitologija, zamora građanskog mentaliteta, itd.“

Njegove novinarske „tekstove možemo dije-lom recipirati kao svojevrsnu autobiografiju nje-govog političkog mišljenja ili kao životopis njego-vih temeljnih političkih ideja, te etičkih i političkih orijentacija.“

Marko Divković u recenziji knjige „Lijevi mangupi i desni varvari“ piše: „U prostoru izme-đu lijevih mangupa i desnih varvara, stalo je jed-no teško doba, od kojeg su normalni strahovali, a oni drugi mu se radovali. U tom širokom dija-pazonu događaja i likova, najviše je političara, za koje Marfijev zakon kaže da su i oni ljudi, samo što to ne znaju.“

Knjiga RTV komentara „Neki vole da se ne vole“ upotpunjuje veoma bogat publicistički opus čovjeka, koji je takoreći čitav svoj radni vijek po-svetio pisanju, konkretno novinarstvu i književ-nosti. U ovoj knjizi sabrani su njegovi komenta-ri emitovani na Radio-Tuzli, Radiju Federacije BiH i u nedjeljnom dnevniku RTV TK u perio-du 2003-2006. godina. Riječ je o 102 komentara, koji govore o aktuelnim događajima, koji su ra-cionalno i objektivno osmišljeni, jezgroviti, razu-mljivi i, svi do jednog, izrečeni u dobri čas.

U recenziji te knjige Edhem Muftić piše „Zlat-ko Dukić u zbirci RTV komentara, snagom isku-snog i afirmiranog književnika i novinara (i poli-tičkog analitičara), promišlja sve značajnije druš-tvene i političke događaje – aktualizira i javnosti prezentira surovu, svirepu i sumornu bosansko-hercegovačku stvarnost s početka 21. stoljeća. (…) Zbirka RTV komentara književnika i no-vinara Zlatka Dukića predstavlja konzistentno i na humanističkoj logici utemeljeno štivo, koje će imati višestruku vrijednost. Prvo, ono objektiv-no odslikava i pamti jedno vrijeme i ukazuje na svu pogubnost nakrivo nasađenog koncepta vla-sti u Bosni i Hercegovini, koja egzistira na izazi-vanju straha i manipulacijama svake vrste. Dru-go, Dukićevi komentari su paradigma za sve one koji imaju namjeru da pišu komentare, koji, za

razliku od pukog informisanja, zahtijevaju visok nivo znanja, iskustva i umijeća.“

5. Zaključci1. Više od tri decenije, Zlatko Dukić je pri-

sutan na našoj društvenoj i književnoj sceni kao izuzetno plodan prozni pisac, kao poslenik jav-ne riječi, ocjenjivač stvarnosti. Njegov književni opus kao umjetnička reakcija na historiju dok se ona bukvalno događa pred našim očima, pred-stavlja jedan od najboljih književno-umjetničkih prikaza ovih naših “zanimljivih vremena”. Svo-jim stvaralačkim duhom, idejom i senzibilitetom, Dukić je savremenik svog doba u punom znače-nju te riječi. U mnogim svojim djelima on tako duboko zasijeca u naše bolesno društveno tkivo i tako neumoljivo „razgrće“ našu izopačenu druš-tvenu stvarnost da budući historičari, zasigurno neće morati tražiti bolju književno-umjetničku ilustraciju za takozvano „vrijeme tranzicije“, koje je dodijeljeno našoj generaciji.

2. Ni kao čovjek, niti kao umjetnik, Zlatko Du-kić, nikada nije bio „u vlasti prevaziđenih vredno-sti“, niti je ikada robovao bilo kakvom retrograd-nom poimanju svijeta, iako je vremenska distan-ca sa koje obično startuje u obradi pojedinih tema vrlo mala, najčešće nikakva. U svojim romanima i drugim proznim sastavima, u prvi plan stavlja čovjeka i njegovu ljudsku sudbinu, na marginama velikih historijskih ili aktuelnih društvenih zbi-vanja, pri čemu se ni jednog trenutka ne koleba na čijoj je strani u golemim historijskim sudari-ma na ovim prostorima, koji su eskalirali u Dru-gom, ali i ovom posljednjem ratu. Svoju „prima-knutost“ ili „odmaknutost“ od bliže ili dalje proš-losti (pa i stvaralačku odmaknutost od sadašnjo-sti), nikada nije nadomještao ili popunjavao pre-tjeranom „kritičkom arogancijom“ omalovažava-nja svega onoga što nije bilo, eventualno, po nje-govom ukusu ili što nije bilo po mjerilima savre-menosti. To je, svakako, izraz njegovog stvaralač-kog poštenja.

3. Uistinu ubitačan tempo pisanja i izdavanja knjiga (svaka godina, najmanje jedna knjiga) ne može se uzimati kao ključni argument za ocje-nu, a u nekim slučajevima i za osporavanje bilo kakvog kvaliteta Dukićevog književnog opusa. Blage nijanse, pa i neujednačenosti u nekim nje-

DODATAK 153


govim djelima, pojavljuju se kao posljedica okol-nosti u kojima su pojedini romani i drugi novi-narsko-beletristički tekstovi nastajali. „Iz knjige u knjigu“ Dukić je sve bolje brusio svoj stil, ek-sperimentisao kompozicijom romana, tokovi-ma fabule, pozicijom glavnih i sporednih liko-va, tematski krug je stalno proširivao, krećući se, uglavnom, bespućima naše sadašnjosti i bliske nam prošlosti. U stilsko-jezičkom pogledu, Du-kićevi romani (barem u većini) predstavljaju pri-mjer izgrađenog književnog izraza sa svim odli-kama, kako neko zapisa, dukićevske individual-nosti i originalnosti.

4. Iako se o novinarskoj književnosti ili knji-ževnom novinarstvu kao najkraćoj definiciji stva-ralačkog opusa Zlatka Dukića može diskutovati, niko ne može osporiti plodne međusobne uticaje i snažna prožimanja pri susretanju novinara Du-kića i književnika Dukića negdje na mostu koji spaja novinsku reportažu ili komentar sa roma-nom ili novelom. Upravo na tom prelazu „događa se“ originalan i specifičan, dukićevski, književno-estetski „proizvod“. Iako je Dukić uspješan knji-ževnik na književnom polju isto onoliko koliko je uspješan novinar na novinarskom zadatku, najja-či je, ipak, „na spomenutom mostu“. Na toj „adre-si“ zapravo, i treba tražiti najboljeg Dukića.

5. Svako novinarsko kazivanje, bez obzira kako je obojeno (pristrasno, nepristrasno, politič-ki ili dogmatski), pretenduje na konačnost. Svaka književna (dakle umjetnička) kreacija, bez obzira da li se odnosi na završene ili nezavršene pojave i procese, ostaje otvorena. Novinske tekstove Zlat-ka Dukića (i to ne samo one kreativnog žanra) ka-rakteriše: visoka profesionalna odgovornost, do-kumentarna smirenost, hladna racionalna objek-tivnost i obuhvatnost koja čitaocu otvara široku objektivnu predstavu o „predmetu“ interesova-

nja novinara. Književne tekstove Zlatka Dukića (romane, priče, novele) karakteriše: stvaralačka i pokretačka emocija, prenaglašeni potezi, ironi-ja i sarkazam, tipični likovi (tipovi), redukovana i „ispreturana“ (iskrivljena) fabula (do groteske), žestina u izlaganju, kritička strast, izlaganje u sli-kama, dinamičan dijalog itd. Dukićeva proza naj-češće podstiče čitaoca na razmišljanje, na dalje traganje za istinom. Po tome je i možemo tretirati kao angažovanu književnost.

6. Onoliko koliko je Dukić usavršavao i iz-građivao svoj književni, ali i novinarski izraz i kako je pojačavao stepen kritičnosti naše izopa-čene stvarnosti, tako se, i u istoj mjeri „dešava-lo“ prećutkivanje tog djela (namjerna slučajnost) manje-više sve do današnjeg dana. Zašto? Pored naše tradicionalne uskogrudosti i palanačko-čar-šijske zavisti, ozbiljnije uzroke treba tražiti u či-njenici da je Zlatko Dukić bio i ostao primjer an-gažovanog pisca, britkog kritičara, uglavnom ne-lijepe naše stvarnosti, koju prikazuje u pomalo izvrnutom ogledalu, sa gorkim okusom ironije i sarkazma. U mnogim njegovim prozama, pre-zasićenim sadašnjošću, lahko se prepoznaju eg-zotični likovi, razni moćnici i drmatori, najče-šće ogoljeni do svoje ružnoće i karikaturalnosti – koji su nalazili načina da prećutno pređu pre-ko svega – i da štošta porade kako ta “pisanija” ne bi proizvela nikakve efekte, ko „božja vodica“. S druge strane, pozicija Zlatka Dukića kao novina-ra, koji je zapravo književnik, odnosno književni-ka koji ostade u novinarstvu i to angažovano – do kosti, razlog je što su reakcije na njegove brojne novinarske tekstove, uglavnom briljantne osvrte i komentare, uvijek bile u potpunoj srazmjeri sa prećutkivanjem i ignorisanjem njegovih književ-nih tekstova, bez obzira na njihove umjetničke i estetske domete.


154 DODATAK

Ključ razumijevanja i stvarnu inten-ciju spoznavanja pojave i djela, novina-ra i književnika Zlatka Dukića, nudi i već

ovlašna fenomenologijski orijentirana recepci-ja, koja uvažava osobenosti i autonomiju djela i autora. Dukićevo književno djelo i doista, rijet-ka inventivno-kreativna i humanistička energija ovoga autora, neporecivo su jedno ili dijelovi istog do mjere, pa ih je najcjelishodnije i tumačiti jed-no drugim. To biva i osnovnim kriterijem raza-znavanja njihove međusobne uvjetovanosti i vi-šeslojne strukture koja ima prirodno i produženo uporište u ambijentu koji ih /i autora i djelo/ pro-ducira, a u kojemu oni, povratno djelujući, bivaju značajan korektiv sadržaja, smisla i slike.

Opredjeljujući se za, uvjetno kazano, fenome-nologijski / fenomenološki pristup, dakako, sa-svim svjesno opredjeljujemo se i za pozitivistič-ki odnos u nastojanju da pouzdano dokučimo ba-rem dio Dukićeve filozofije pisanja, kao bit nje-gove / te intrigantne djelatnosti suvremenoga čo-vjeka, a u kojoj se spiritus movens / duh pokretač pisanja ovaploćuje i doseže zahtjeve koje u životu instalira homo faber / čovjek koji prakticira život, jer, upravo u tom rasponu, ostvaruje se Dukić pri-povjedač, sasvim primjereno i Aristotelovom fe-nomenilizmu i podlozi u četiri faze / stupnja, ras-poređena od osjeta do razuma /slično i kod Hege-

la/, a koja pomaže i omogućava spoznaju stvari i pojava, ali svakako i u maniru Edmunda Husserla i njegove fenomenologije kao pozitivne znanosti o filozofiji i praktično-teorijskom odnosu čovjeka prema svijetu, općenito.

Međutim, ne bi trebalo gubiti iz vida ni uvjet prema kojem je intencionalna, tj. jednosmjerna već i svijest promatrača, koja, zbog toga, zanema-ruje svoja ograničenja i sebe transformira do bit-nog elementa u prostoru recipiranog sadržaja, koji je, upravo na taj način – sklona odricati. Dakle, trebalo bi imati u vidu u kojoj mjeri su doista mo-guća i relativna postignuća i spoznaje o drugom čovjeku i njegovome djelu i u kojoj mjeri čovjek i djelo čine autentičan sustav osobnosti koji smo dužni uvažavati kao takav.

* * *Općenito, stvari koje su nam kao suvremeni-

cima u nivou društvenih i životnih prilika, ma-nje-više razumljive i poznate, svakako, imaju svo-je mjesto i ulogu kao poticaji i kao ishodi i u Du-kićevom djelu, ali, neizbježno uočavamo i kako Zlatko Dukić, svojim djelom daje odgovore koji su sasvim i neponovljivo dukićevski do mjere, pa, nema ni potrebe ni smisla tražiti rješenja i odred-nice izvan njegovog ljudskog, profesionalnog, no-vinarskog i spisateljskog iskustva i, po obimu, zai-sta nemalog, prevashodno romanesknog književ-

Zlatko Dukić, novinarska i spisateljska pojava - fenomenološka skica

Atif Kujundžić

DODATAK 155


nog djela. Riječ je o tome da je Dukić u nepunih 20 godina rada objavio 23 romana, knjigu priča i 20 drama, od kojih su neke postavljene na scenu i igrane s puno uspjeha, dok desetine rukopisa če-kaju izdavača.

U istom razdoblju, Dukić je pronalazio moda-litete pa se držao i svoje profesije: rukovodio je Frontom slobode i Radio Tuzlom, pomoćnik je mi-nistra za kulturu u TK, a pisao je komentare i ko-lumne za Radio Tuzlu, Radio televiziju Tuzlanskog kantona, Tuzlansku televiziju, Federalnu televiziju, RTV BiH, magazin Dane, Oslobođenje, bio Pred-sjednik Upravnog odbora RTV TK itd. Iz struke, objavio je knjigu Ratni reporter, šta je to, a potom i knjigu Orbisovi komentari, etc. Taj čovjek, ime-nom Zlatko Dukić, uistinu ima sjajnu energiju i dar za rješavanje spornih i praktičnih pitanja koja pred njim iskrsavaju.

* * *Dukićevo intimno/životno opredjeljenje za

studij žurnalistike i novinarsku profesiju dubo-ko i snažno, mada će to romantičarski zazvuča-ti – uvjetovano je upravo njegovom dječjom čita-teljskom strašću i snom koji je oblikovao i usmje-ravao istu, već pomenutu, tragalački orijentiranu energiju, koja ga je trebalo da dovede do ostvare-nja cilja: do ideala i sna ljudske slobode i jedna-kopravnosti u ostvarivanju životnih postignuća, što se, de facto, upravo u tim vremenima, prečesto miješalo s obiljem asocijativnih slika o nejasnom porijeklu basnoslovnih bogatstava i neograniče-nog raspolaganja narodnom mukom bez ikakve odgovornosti.

Dukić je odrastao i stjecao obrazovanje u vre-menima u kojima je bilo poželjno imati ideal ko-jemu se teži dorasti svojim životom. Takav ideal je do izvjesne mjere bio i zadat – oktroiran likom i slikom najvećeg sina južnoslavenskih naroda, bor-bom za socijalnu pravdu i jednakost, nepopustlji-vim prednjačenjem u organiziranju trećeg svijeta makar kao nesvrstanog, borbom za diktaturu pro-letarijata i vlast radničke klase, ali je njegovo obli-kovanje u krajnjoj instanci ipak bila krajnje osob-na, a u ispoljavanju i autorska stvar koja nije mo-gla proći bez pristojne doze skepse. Bilo je samo pitanje kako upakirati tu skepsu, a da se ista, po kratkom postupku, ne okrene protiv ličnosti i dje-la autora. Zlatko Dukić je dobro zaigrao tu igru

prema onoj Erika Berna: Koju igru igraš, kako bi-smo znali ko je, a na način da bude oslobođen is-hoda i ostane na svojoj strani ili, barem, da bude shvaćen tek kao neko ko se igra dobrohotno i bez zadnje namjere.

Potom, u idejnom nivou i ideološko-političkoj fakturi političkog organiziranja društva i trendu vremena, pojavljivala su se naprsnuća veličanstve-nog monolita, varničile su devijantne pojave i zlo-upotrebe, očigledna su bila bogaćenja, transpa-rentna duga i skupa putovanja, specijalni vozovi, avioni, brodovi, krediti zelenog plana, čak i krediti s tzv. anticipativnom kamatom koja je u času obra-čunavanja i isplate bila veća od uloženih sredsta-va čiji je tretman podlijegao obračunavanju sve veće inflacione stope.

U takvim vremenima, Dukić piše svoju gro-tesku Troskok uvis, u kojoj naočigled mutiraju sli-ke ideala jedne i jedine partije s jedinim i doživotnim vođom do ogoljenog užasa, prema kojem: radnik živi u položenoj limenoj bačvi privezan lancem za pobijeni čelični kolac, a njegov poslodavac obli-kovan kao politkomesar u visokim i ulaštenim kožnim čizmama, koji se ispred takve radničke nastambe pojavljuje utegnut u kožni kaput i s knu-tom, s višestrukom kamdžijom, na čijim su vrho-vima olovne kuglice, kojom praska uzmahujući rukom. U takvom vremenu dakle, Zlatko Dukić je rekao svoje, rekao kao grotesku. Pouzdano, ni glumcima nije bilo sasvim jasno šta igraju, samo su imali osjećaj strašne slobode bez ograničenja jer su prošli s druge strane stvarnosti i ludila u koje stvarnost vodi. Dukićevu grotesku igrali su burleskno do raspamećenja.

Naime, cijeli projekat Troskoka uvis bio je odr-živ samo kao groteska, tj. kao mjesto krivog i ne-prirodnog srastanja i svekolikog ironično-cinič-nog pretjerivanja do persiflaže koja prži kao ba-cač plamena, do potpunog burlesknog obesmi-šljavanja svake sumnje, a izdizanja karakteristič-nog u biću grotesknog kao paralelne i nezavisne slike, jer, paralelni svjetovi se nikad ne dodiru-ju, ne komuniciraju i, nezavisni su jedan od dru-gog, pa se tako uvijek mogu odnositi samo na ne-kog drugog o kome ne / znamo, a čime odričemo i svaku neposrednu vezu sa životom, pa se eto, bavimo samo očiglednim preigravanjem, prene-maganjem i tobožnjim pretjerivanjem igrajući se


156 DODATAK

suvremenog pozorišta, na maloj sceni, ili eksperi-mentiranjem scenskim izrazom općenito, još u toj dalekoj 1983. godini.

Ali, ostat će registrirana i stvarna, kulturo-loška činjenica bez presedana da je na Dukiće-vu predstavu Troskok uvis – koju je režirao Vla-do Kerošević u Amaterskom pozorištu 16. august Husino – cijela Tuzla došla na Husino da vidi pre-mijeru, a potom i više repriza Troskoka uvis. Ova kulturalna pojava u sasvim određenom smislu, mogla bi poslužiti kao model vrijedan multidisci-plinarnog istraživanja.

* * *Naprijed spomenuta okolnost kao zahtjev u

osobi i životu Zlatka Dukića tokom njegovoga odrastanja i razvoja, /da se malo vratimo fenome-nologijskom diskursu/, jeste artikulirana upravo za to vrijeme karakterističnim obiteljskim odgo-jem, vaspitno-obrazovnim mjerama i procesima, kao i ideološko-politički oktroiranim i oblikova-nim životnim / društvenim ambijentom koji je, objektivno, osnovni code / šifra zdrave pame-ti koja je naspram groteskne stvarnosti uvijek ostavljala blijed i slab dojam, izazivala nevjericu u mogućnost svoga trajnijeg opstajanja i općenito, svoju održivost.

Sve vrijeme odrastanja, Dukić će istaknuti ideal traganja i angažiranja za svojim snom, no-siti kao intimno opredjeljenje s poprilično ironije i cinizma, a objelodaniti tek, u svojoj prvoj knjizi za djecu: Pileći dani, 2005. godine, a tada, već do-brano sentimentalan prema mnogo čemu, a sko-ro dvadeset godina nakon objavljivanja svoje prve knjige Otkud ja u pola dva. Dakako, takva, uvjet-no kazano poremećena hronologija objavljivanja knjiga, biva sasvim bjelodanom i razobličavaju-ćom u jednakoj mjeri po djelo i svoga autora kao i po okolnosti / društvene i političke uvjete u koji-ma se sve to zajedno događa.

Naime, na tom rastojanju, u istoj mjeri inten-cionalno razobličavajuće jest i što autor projekat svoga romana Otkud ja u pola dva – vidi kao tek nekonvencionalno, humorno, satirično, stilski neo-bavezno i narativno lepršavo štivo! Ta okolnost nas i upućuje na impuls oko kojega nema dvojbe i koji čuva dokaze o sinkretičnom u autorovom biću, a tako i o njegovom stvarnom talentu. Jer, kako je pisao sjajni estetičar i kritičar marksističke prove-

nijencije Đerđ Lukač o umjetnicima: oni to rade i ne moraju znati to što rade. Autorsko djelo u jed-nakoj mjeri je ishod svjesnog i podsvjesnog, ne-osviještenog i osviještenog, realnog i fiktivnog u svome sinkretičnom biću. Upravo zato, djelo nužno funkcionira i kao razobličavajuće po stvar-nost i svoga autora.

Dukićev roman namijenjen mladima pod na-slovom Pileći dani, s puno autorske tuge i senti-menta /što se u biti odnosi samo na osobnu pro-laznost i žal za djetinjstvom/, afirmira ideal i re-pertorij humanističkih načela Dukićevoga odra-stanja i njegovoga odnosa prema životu, općeni-to. Ova knjiga dolazi u vrijeme kada je Dukićeva književna biobibliografija i pojava u velikoj mjeri već uobličena, pa tako, dijelom, biva i intro i retros-pekcijom osobnih iskustava ili barem uspostavlja-njem odnosa prema osobno prijeđenom putu.

Pileći dani se javljaju kao bitna knjiga za razu-mijevanje Dukićeve ljudske i autorske fizionomi-je, posebno iz razloga jer je ista dugo stojala u ru-kopisu, neobjavljena, pa joj se autor vraćao, a tako i u autorecepciji i autoreferentno, s istim idealom u duhu i očima na njoj radio, izoštravao je sliku i dotjerivao priču u osnovi tog romanesknog štiva.

U malom mjestu, uz željezničku prugu i želje-zničku postaju kroz koju danonoćno tutnje želje-zničke kompozicije, natovarene kvarcnim pije-skom, lignitom i mrkim ugljenom, drvom i kok-som, kaustičnom i kalciniranom sodom, na ra-stojanju između obiteljske kuće, škole, poljančeta za nogomet i rijeke sa čika Šandorom u vodenici – odrastaju djeca u atmosferi bratstva-jedinstva i zanosa poslijeratne izgradnje zemlje. Nad njima lebdi priča o nedavno minulom Drugom svjet-skom ratu i najvećem narodnom sinu. Sasvim su živi i nastavljaju se poslijeratni podvizi graditelja omladinskih pruga i autoputova. Djeca znaju sve o udarničkim poduhvatima rudara u jamskoj ek-sploataciji ugljena i socijalističkoj samoupravnoj izgradnji zemlje, o takmičenju rudara Rusa Sta-hanova i Bosanca Alije Sirotanovića, djeca su u takvom ambijentu suočena s izazovima i intriga-ma spoznavanja svijeta koji je obasjan njihovim ve-likim djelima kao idealima svijetle budućnosti.

Osnova sazdana od takvih ideala u mladom čovjeku Zlatku Dukiću, dobija potku autorovog odrastanja i školovanja, studija, promjene mjesta

DODATAK 157


boravka, političkog osvješćivanja i organiziranja, podizanja osobnih interesa i ciljeva u nivo dina-miziranja i praćenja društvenog razvoja i života, težišno, u prostor društvenog i političkog organi-ziranja i angažiranja kao djelatnu opciju, a ostat će trajno i visoko motivirana ostvarivanjem ciljeva i interesa radničke klase.

Vjerojatno, isti korijen ima i prvi, istraživač-ki orijentiran zahvat Zlatka Dukića tokom stu-dija, pa se događa u prostoru angažiranja radnič-kih sindikata i socijalnog organiziranja radničke klase.

Završivši studij i uključivši se u novinarsku profesiju i ondašnji medijski prostor, Dukiće-va energična i snažno talentirana priroda, nepo-sredno je osjetila sve limite i is-ključivosti totalitarnog ambijen-ta, prije svega, za postizanje svo-jih, još uvijek do kraja nedefini-ranih, ali i općedruštvenih i pro-fesionalno motiviranih namjera i ciljeva. Naime, mada je u tom ambijentu rođen i rastao, obra-zovao se i razvijao, Dukić je čo-vjek koji po prirodi svoga dara ima vanstandardne zahtjeve pre-ma sebi, životu i društvu u kojem se ostvaruje.

Dukićeva priroda nikad nije dopustila da mu cilj postane i bude uklapanje u sistem kao ta-kav. Ona je tražila uspostavlja-nje osobnog sistema koji će biti komplementaran osobnoj viziji i životnim zahtjevima, društvu u kojem živi i djeluje. Pokazat će se, a ostat će evidentirano i kao biobibliografske činjenice da to-talitarni sistemi produciraju to-talitarnu svijest koja proizvodi odiozum naspram svega što nije totalitarno do samoizolacije to-talitarnog i samouništenja upra-vo: totalitarizma.

Ta okolnost biva i sasvim spontanim i prvim uvjetom na-glašenog prisustva grotesknog u književnom i dramskom djelu

Zlatka Dukića na način, što se u takvim uvjetima, objektivno, svaki normalan čovjek nalazi u gro-tesknoj poziciji.

Dukić je čovjek koji je uvijek u znatnoj mjeri raspolagao informacijama iz političkog i kultur-nog života. Vrijeme njegovoga opredjeljivanja za književnost i njegovoga književnog uspravljanja, /bez namjere da sada i ovdje izvodimo temeljita uspoređivanja/, u našem susjedstvu obilježeno je jenjavanjem tzv. crnog talasa na filmu /Živojin Pavlović, Dušan MAkavejev/ i stvarnosne proze u književnosti šezdesetih i u sedamdesetima, a koji se u BiH, nisu ni dogodili. Pomenimo djela Vi-dosava Stevanovića – romane Nišči i Konstantin Gorča, priče Refuz mrtvak, Carski rez i Periferijski


158 DODATAK

zmajevi, roman i dramu Dragoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, te Petrijin venac. Mihailovi-ćev roman Kad su cvetale tikve je anatemiziran i ekskomuniciran, a drama nakon premijere nije nikad reprizirana. Sve je eskaliralo do Danka Po-povića i njegove Priče o Milutinu, a potom do ono-ga što svi znamo kao zbivanja pod dirigentskom palicom vožda miloševića.

To je i vrijeme afirmiranja grotesknog posebno izraženog u dramskim i scenarističkim tekstovi-ma Dušana Kovačevića, pomenimo tek film: Ma-ratonci trče počasni krug, ili i roman Ivana Ivano-vića Crveni kralj. Ili roman Ištvana Saboa Seks dr-žavni neprijatelj broj 1. Etc. Mogli bismo napraviti vrlo dugačak spisak autora i naslova, čije refleksi-je možemo identificirati i u Dukićevom djelu, jer, Dukić je osim novinar i pisac, vrijedan čitatelj.

* * *Inteligentan, talentiran i obrazovan, novinar-

ski i medijski već dobrano profesionalno iskusan i oblikovan, Dukić se u takvom ambijentu intui-tivno snalazio i snašao. Shvativši kako je došao u poziciju da kao novinar vodi mrtvu trku ili trku bez ishoda, prirodno i primjereno potenciji svoga dara, okrenuo se mogućnostima književnog tek-sta i napisao svoj prvi roman: Otkud ja u pola dva, objavljen 1989. godine.

Ovaj žanr-roman je i prva književna, to jest bi-bliografska jedinica u književnoj biografiji Zlatka Dukića. Sada, mjereno i vremenskim rastojanjem od dvadeset godina, vidimo kako je riječ o stvar-nom i autorski neporecivom književnom putu koji i faktografski moćno, na sebe skreće pažnju. Potom, kako je to u mnogo čemu i jedino književ-no djelo koje se u takvim vremenima otvoreno iščuđava okruženju u kojemu se uspravilo. Imaj-mo na umu da je to otvoreno iščuđavanje, ustva-ri, ironija i tako - izražavanje sumnje, ali, kako je humorno u ovome djelu okrenuto autorovoj po-javi i nesnalaženju vršnjaka iz njegove generaci-je, prošlo je kao dobrohotna pošalica i nije polu-čilo za to vrijeme uobičajene i nemilosrdne sank-cije. Jer, neće proći puno vremena kad je Rahim Burhan u Narodnom pozorištu Tuzla postavljao tekst Jelene Vlatković Brutov nož, koji je na nož dočekan jednako od političkih institucija Save-za komunista i sljedbenika i ostrašćenih medija, željnih senzacija svake vrste. Brutov nož se daka-

ko, odnosio na Francusku buržoasku revoluciju i Parišku komunu, ali je Dukićev roman Otkud ja u pola dva, mjereno ondašnjim kriterijima, prije zaslužio da dobije naziv brutov nož u očima ide-ološko-političkih kerbera i odanih bespogovornih zaštitnika tekovina socijalističke revolucije i samo-upravljanja. Naime, Dukićeva generacija mla-dih ljudi koji odrastaju s toliko ironije, cinizma i skepse prema društvenom miljeu u kojem žive, de facto su taj znameniti brutov nož koji je isukao jedan već istrošeni društveni mehanizam i napu-stio svoju idejnu vodilju, a zanemario klasni sadr-žaj. Brut je mogao biti bilo ko.

Dukićev žanr-roman Otkud ja u pola dva, op-ćenito, anticipira sve bitne odlike društvenog mi-ljea u kojem nastaje, ali svakako i općenito, njego-voga književnog djela koje će uslijediti. Ustvari, riječ je o svojevrsnoj, dukićevski intoniranoj knji-ževnoj inicijaciji i autorskom programu. Samoiro-nično i ironično, humorno i s akcentima cinizma i groteske, Dukić u ovom romanu vrši cjelovitu re-kapitulaciju prijeđenoga puta odrastanja, daje sli-ku obiteljskog doma, toka obrazovno-odgojnog procesa, ali i sliku društvenog ambijenta u kojem se obreo, ljudskih pojava u svome okruženju, svo-je, sada polazišne pozicije za novi boj i život svoj. Roman je pun refleksija o raznoraznim, najčešće umišljenim autoritetima i ljudskim fizionomija-ma, ispražnjenim od svakog sadržaja.

U biti, riječ je o rekapitulaciji bitnih pojedi-nosti radi samoosvješćivanja, koje je uvjetovano već osviješćenim znanjima. Riječ je, svakako, o potrebi da se osnaži samosvijest i imenuje svo-ju generaciju i okruženje u kojem je stasala, da se popu kaže pop i bobu bob, da se s tako stvorenom poputbinom krene dalje. Sve scile i haribde svoga vremena Zlatko Dukić je uvijek savlađivao u iz-vjesnom smislu, da tako kažemo, svojim bravuro-znim stilom, za njega karakterističnim kolokvijal-nim jezikom kao kućom bitka što bi rekao Martin Hajdeger, skoro barokno raskošnom rečenicom, punom obrata i digresija, tako da je neprekidno sve to što zaoštreno bode oči – stilski razlagano i neutralizirano u tekstu do nivoa neke vještački oblikovane podnošljivosti. Jasno je, kako bez ove dovitljivosti, Dukićeve teme i dileme u prijerat-nom razdoblju ispisivanja, ne bi bile moguće, niti ideološki prihvatljive i održive bez represije pre-

DODATAK 159


ma autoru, niti tolerirane uopće, te da bi po svoga autora proizvele vrlo nepoželjne efekte.

No, Dukić je bolje nego drugi poznavao mi-lje u kojem djeluje, pa je i prag njegove podnošlji-vosti prema humornom, zajedljivom, ciničnom, grotesknom primjereno artikuliran.

* * *U postratnom razdoblju, moguće je i kao već

cjelovito izgrađenu naviku, Dukić je zadržao svo-je stilske odlike kao za svoju egzistenciju i sigur-nost dobra književna rješenja, mada je sada, oči-gledno, sve to što može uraditi kao jedan i vispren pisac, postalo za društvo neinteresantno i spo-redno, ustvari - nepotrebno, jer je to što je morao uvažavati kao instancu ishlapilo, ostalo bez sna-ge, urušilo se samo od sebe, postalo bez značaja i stvarnog smisla i sadržaja, a nove instance vlasti i moći više i nisu bile organizirane na stari način i, uopće nisu ni držale do toga što bi pisac mogao da kaže. U sasvim određenoj mjeri, Dukić se na taj način, u svome razvoju kao spisatelj – po mom skromnom mišljenju – zaustavio.

Intencionalno, zapažamo, Dukićeva stilska opcija je dakle, iscrpljujuća po dar i spisateljev ra-zvoj i, općenito gledano, po njegovo djelo. Ista, naime, podrazumijeva da autor mora u samome sebi izmiriti sve za i protiv kao sadržaj svakog iza-zova, a to dođe kao motor s unutarnjim sagori-jevanjem ili sus-motor koji radi u sebi i izbacuje otrovne gasove kao neizbježno zagađenje okoli-ne, dok njegovom snagom raspolaže neko verzi-ran i tome vješt, u udobnom sjedištu pored ručice mjenjača brzina i s rukama na upravljaču, s nogom na gasu ili kočnici. Treba uzeti u recepciju Duki-ćeve knjige Crvena rupa, San je bio ljepši, Iza rata rat, Zna li ovo Maršal, Tri haška druga, Iz pozadine i dr. Riječ je o tome, da se malo ko ili niko ne uz-buđuje zbog istine koju nam Dukićevo djelo do-bacuje u lice. Riječ je svakako i o tome, da on u značajnijoj mjeri upravo svojim karakterističnim stilom, svoja djela pretvara u hronike u koje ne-mamo razloga sumnjati, ustvari u hronike – koji-ma smo i sami ili sudionici ili svjedoci.

* * *Ideal novinarstava i informacijskih medija

kao prostor neograničene slobode i mogućnosti, za Zlatka Dukića se zatvara u nivou objektivno ograničenog i djelatnog. Mada, Dukić nikad neće napustiti novinarsku profesiju, sve inetnzivnije bavit će se književnošću. Naprotiv, davat će u no-vinarstvu svoj puni doprinos u najzahtjevnijim novinarskim formama, prije svega kolumne i ko-mentara, pa i teorije novinarstva. Ali, književnost će težišno, postati i ostati njegovo opredjeljenje i bitan, dominantan prostor najdubljeg ispoljava-nja sebe, tj. njegova bitna preokupacija. U književ-noj umjetnosti, Dukić će naći pribježište za svoje inventivno i kreativno biće, za ostvarivanje svojih vizija, najčešće u proznoj – pripovjedačkoj, roma-nesknoj i dramskoj formi, što i jeste njegova kon-tinuirana spisateljska i radna preokupacija.

* * *Baš kako je naučavao E. Husserl, a kako su ga

slijedili učenici V. Konrad i R. Ingarden, prikaza-na predmetnost u djelu Zlatka Dukića podrazu-mijeva sve što je zahvaćeno i opredmećeno nje-govim djelom do njegovih metafizičkih kvaliteta i, uistinu, literarno-estetskih dometa. Naime, Du-kić svoje djelo i njegove literarno-estetske dome-te bitno oslanja na osobno životno i profesional-no iskustvo smješteno u njegovo iskustvo i njego-vu svijest, njegovu ljudsku mjeru, u praktičnote-orijski odnos prema svijetu, karakterističan jezik, rečenicu i stil, dinamiku pripovijedanja, organi-zaciju pripovjednog teksta i slojevitost međusob-nih odnosa njegovih likova. To donosi i izuzetno suvremen odnos spram odabira i oblikovanja te-matsko-motivske građe, pa njegovo pripovjedač-ko opredjeljenje postaje relevantno i naglašeno postmodernom književnom opcijom / recepci-jom, najvećma intencionalno, što u biti dekodira njegovu pojavu u miljeu suvremenosti čije osnov-ne poticaje i dočekuje svojim perom.

* * * U svakoj recepciji bh. književnog prostora i

fundusa, Zlatko Dukić i njegovo književno djelo imaju svoje, sasvim primjereno i književno rele-vantno mjesto.

* * *14. studenog, anno Domini, 2007.


160 DODATAK

U cjelokupnom čovjekovom iskustve-nom bivstvujućem toku postoji neposred-no i stvaralačko iskustvo. Kada je u pitanju

nastanak dramskog teksta, dominantno i opredje-ljujuće je književno iskustvo. Književne forme, a pogotovo dramski tekst, su neprestana reciklaža ideja, motiva, sižea, mitova. Reciklažu ideja kon-stituišu u književnoj formi teksta neposredni isku-stveni događaji pretočeni u umjetničku viziju nji-hovog doživljavaoca, koji je nužno u većini slučaje-va, mada to ne mora biti i pravilo, i autor dramskog teksta. Spoj neposrednog i književnog iskustva je perpetum mobile vječne književne mašine koja se podjednako napaja i hrani i životom, a i samim so-bom. Jedan je način na koji neposredno iskustvo ulazi na stranice dramskog teksta, odnosno takve književne i teatarske forme. Sasvim je drugi način na koji se iskustvo pretočeno u književno, sa knji-ževnih stranica, može vratiti životu. Ono se obič-no vraća životu kao propitivanje stvari i pojavno-sti na koje treba odgovoriti. Pisac drame sa svojim junacima dijeli uvjerenja kako neposrednog, tako i književnog iskustva. Spoj neposrednog i književ-nog iskustva daje strukturnu crtu obilježja i prepo-znatljivosti određenog teksta.

1. Podsticajnost za pisanje dramskog teksta

Podsticaji za pisanje dramskog teksta mogu biti različiti. Zapravo, komotno se da reći da sve može biti inspiracija i podstaknuće onog stvaralačkog impulsa u kome se stvara jedna, i to ona najslo-ženija književna forma - dramski tekst. Da je naj-komplikovaniji, potvrđuje i činjenica da mnogi istaknuti pisci nisu uspjeli da pretoče svoje štivo u dramsku formu. Neki pisci počinju od ideje, neki kreću od nekog sukoba, od neke istorijske okol-nosti, a neki kreću od neposrednog iskustva u ži-votnom bivstvovanju. Književno iskustvo nije bilo dovoljan povod značajnim piscima, kao što su Ga-brijel Garsija Markes ili Ivo Andrić, da poslije ne-koliko pokušaja uspiju pretočiti svoje književne forme – romane u dramski tekst. Spojiti i nepo-sredno i književno iskustvo, pa krenuti bilo od ide-je, sukoba ili neke druge okolnosti je mukotrpan proces koji ne garantuje uspješnost konačne reali-zacije pretočene u dramski tekst. Konstituirajući strukturu dramskog teksta, pisac luta od nepred-vidivih do dugo njegovanih podsticaja u sebi. De-šava se da pisci godinama skiciraju neke detalje za

Neposredno i književno iskustvo kao demijurg

dramskog teksta zlatka dukića

Srđan Vukadinović

DODATAK 161


dramski tekst ili neku drugu književnu formu, ali nikada ga ne dovrše. A onda poslije svega toga, pis-cu iznenada nešto sasvim drugo padne na pamet i odmah počne na tome raditi. Izazov je tim veći za novi i iznenadni početak ako se radi o piscu, kao što je slučaj sa Zlatkom Dukićem, čiji je stvaralač-ki dijapazon veoma širok i kreće se od novinarstva do književnosti.

2. Novinarstvo kao izvor neposrednog iskustva i tok ka književnom iskustvu

Ako je u novinarstvu sakupljeno neposred-no iskustvo koje pruža značajnu potporu za na-stanak dramskog teksta, onda je put preko književnog isku-stva do konačnog uobličenja u dramsku formu svojevrsni de-mijurg. To je tvoračka konstanta u dramskom opusu Zlatka Du-kića, koja je neimar i strukture dramskog teksta, a i onoga što taj tekst nosi u naslovu, odno-sno podnaslovu ili određujećem žanrovskom karakteru.

Prisutno je to i u drami „Tro-skok uvis“ koja je inscenirana prije 23 godine, a autor je se go-tovo i ne sjeća, i koja predstav-lja naturalnu grotesku. Hrono-loškim redom takav demijurg i neimar su stvorili i tangentno odredili dramske tekstove Zlat-ka Dukića, kao što su: „Memo-ari s onog svijeta“ kao političko-ljubavnu farsu, „Klinika za men-talnu hirurgiju“ (satirična kome-dija); „Narodni lopovi“ (kome-dija s ukusom satire); „Ja načel-nikovca“ (komedija, al politička u tri čina ); „Stanarsko pravo“ (farsa o sadašnjosti), „Bjegun-ci“ (dvodjelna farsa, s prologom i epilogom); „Štamparska greš-ka“ (komedija u tri dijela iliti no-vinarska patka s pjevanjem i pu-canjem); „Ženska voda“ (kome-

dija koja obuhvata prizore iz postdejtonske borbe za sretniju budućnost i to još u tri dijela); „Mamu-ti umiru dvaput (farsa u dva dijela) ili „Šišanje na nulu“ (komedija koja predstavlja poluprofil mla-dog naraštaja – u dva dijela i u šest prizora), kao i ona najnovija „Tajkun“, koja tvorački predstavlja satiričnu farsu.

3. Spoj neposrednog i književnog iskustva kroz tri drame Zlatka Dukića

Budući da neposredno i književno iskustvo je-ste opredjeljujući momenat, ali ne i ograničava-jući u djelu Zlatka Dukića, tri njegova dramska


162 DODATAK

teksta su paradigmatičan primjer demijurga. I to onaj prvi („Troskok uvis“), kao i onaj posljed-nji („Tajkun“), dok je između njih dramski tekst „Ja načelnikovca“, koji izbjegava zamku simuli-ranog jedinstva neposrednog i književnog isku-stva i čini prelazni prostor između prve i posljed-nje drame.

Groteska „Troskok uvis“1 je priča o posljednjoj fazi tzv. socijalističkog samoupravljanja, koja se uspostavljenim društvenim odnosima pretvara u svojevrsnu društvenu inverziju stanja koje je bilo projektovano i koje je trebalo biti ostvareno kao postignuće. U priči o jednom zatvorenom krugu malog i sitnog kriminala potreban je spoj nepo-srednih iskustvenih sadržaja koji u određenom momentu mogu doživjeti svoje književno uozbi-ljenje, i ta priča je zapravo predtranzicijska dra-ma. Društveni preobražaji o kojima Dukić govo-ri u svojoj posljednjoj drami tranzicije „Tajkun“ su se u početnim, u velikoj mjeri i naivnim, vido-vima manifestovanja naslutili, pa i javili gotovo dvadesetak godina prije zvanične najave početka toga procesa u jednom dijelu Evrope.

Dramski tekst „Ja načelnikovca“2 je priča o bo-lesti parapolitičkog i parademokratskog karakte-ra egzistiranja jednog od jugoistočnoevropskih ambijenata. Satirična dimenzija ovog dramskog teksta do kraja ogoljuje suštinu navodnog druš-tvenog i političkog, novokomponovanog, an-gažmana. U sredini u kojoj su, prije određenih društvenih promjena, pojedinci bili anonimni i neuspješni u djelatnostima, kojima su se bavili,

1 Dramski tekst “Troskok uvis”premijerno je izveden 27. 7. 1984. godine, u Amaterskom pozorištu “16.avgust” – Husino. Stručni saradnik za režiju, glumu i dramaturgiju u ovoj predstavi je bio Vlado Kerošević. Igrali su glum-ci - amateri Amaterskog teatra sa Husina i to: Goran Pavljašević, Zlatan Marić, Ibro Zahirović, Nenad Tomić, Predrag Tomić, Besim Kikanović, Marica Kerošević, Zlatko Vilušić i drugi.

2 Premijerno izvođenje dramskog teksta “Ja, načelnikovca” bilo je 11. 8. 2002.godine, u produkciji tuzlanskog teat-ra “Kabare”; Dramaturška obrada i režija ove predstave djelo je Vlade Keroševića, a scenografija i kostimi Suada Avdagića. U predstavi su igrali: Milica Kerošević, Mu-rat Hasanagić, Suad Avdagić, Vlado Kerošević, Nenad Tomić, Alena Džebo, Marinko Mišić, Rešad Barčić, Sanela Babić, Dalibor Brkić, Nikolina Baškarad, Damir Mahmutović i Boris Balta.

poslije nacionalne euforije i „nacionalnog osvje-šćenja“ oni postaju veoma važne društvene polu-ge koje odlikuje karikaturalnost i nasilna nepri-rodnost. U poimanju društvenih događanja koje nastoje kreirati neobrazovane domaćice i sluge, svaki pokušaj uspostavljanja i zaživljavanja novih sistemskih okvira završava se, u principu, sa četi-ri riječi koje su sadržane u završnom songu „pri-mitivizam, kapitalizam – kapitalizam, kanibali-zam“. Na kraju vlast postaje inverzija samoj sebi, na isti način kao što i predtranzicija u dramskom tekstu „Troskok uvis“ postaje inverzija samoj sebi. Zbog toga ambijent pojedinih jugoistočnoevrop-skih društava predstavlja „groblje propalih vlada-jućih elita“, koje završavaju na smetlištu istorije. Pri tome nanose ogromnu štetu društvenim to-kovima, koju nije moguće prevazići ni za tri puta više godina nego što su se zagovornici i zaroblje-nici nacionalno dominantnih politika zadržali na vlasti. Satirična farsa „Tajkun“3 je zapravo drama tranzicije koja govori o svim razornim momenti-ma tajkunizacije po društvo. Ovaj dramski tekst je farsičan zbog grubog i drastičnog humora pre-ma procesu tajkunizacije kao fenomenu posttran-zicije koji je potpuno nejasan širokom puku. U iz-vjesnom smislu, ovaj dramski tekst je i dokumen-taran. Inače, veoma je teško praviti dokumentar-nu dramu. Treba vremena da ona nastane. Ali društvo tajkunizacije to čini samo po sebi, ako je u tom slučaju dramaturgija nemoćna. Doprinosi ovaj dramski tekst Zlatka Dukića situaciji da čita-oci teksta ili gledaoci predstave „poslažu“ u svojoj glavi sve ono što je donio tajkunizam, preobučen u plašt patriotizma iliti nacionalizma. Satirična farsa „Tajkun“3 doprinosi otrežnjenju populacije od svih pogubnosti za koje su njeni pripadnici i sami, dijelom, krivi.

3 Dramski tekst “Tajkun”, u formi scenske inscenacije je premijerno izveden 2. 10. 2007.godine, u produkciji tuzlanskog Bosanskog kulturnog centra. Režiju pred-stave potpisuje Irfan Kasumović, scenograf je bio Hari Ejubović, a kostimograf Šefika Hukić, dok je projekt menadžer bio Oliver Jović. U predstavi su igrali: Irfan Kasumović, Nermin Omić, Nenad Tomić, Dragan Pirić, Elvira Aljukić, Elvis Jahić, Adem Smailhodžić, Šaban Mujkanović, Nedim Malkočević, Adnan Omerović i Matej Baškarad.

DODATAK 163


4. Neposredno i književno iskustvo – vrsta demijurga

U svojim dramskim tekstovima Zlatko Dukić je pisac koji istražuje, razumije i kreira svijet ne-posrednih događanja bitnih za čovjeka u drugoj polovini 20. i prvom desetljeću 21. vijeka, kom-binujući pri tome imaginaciju i iskustvo na najne-običniji način, kroz spoj neposrednog i književ-nog iskustva. Dramski tekst nije kopiranje živo-ta, već naprotiv to je inovacija života, a pozorišna predstava nastala po njemu je njegova interpreta-cija. Zlatko Dukić to uspijeva u svojim dramskim tekstovima i oni predstavljaju javno čitanje živo-ta koji se događa i koji ljudi žive, i u kojem još

uvijek nije moguće naći odgovarajuća životna rje-šenja. Neposredno i književno iskustvo u dram-skom opusu Zlatka Dukića je jedna vrsta demi-jurga, koji improvizovanim zahvatima od stvar-nih i imaginarnih podataka, uvijek u određenoj futurističkoj ravni, konstituiše trodimenzionalni život, a svaki elemenat kojim se služi je istovre-meno i stvaran i prividan. Takva trodimenzional-nost (neposredno iskustvo – književno iskustvo – demijurg) stvara uvjerenje o moći dramskog teksta da odgovori na bitna društvena pitanja. S takvim mogućnostima dramski tekstovi Zlatka Dukića postaju svojevrsni barometar i futuristi-čar društvenih tranzicijskih zbivanja i dešavanja.


164 DODATAK

Svaki iskaz, prema Austinovoj teoriji per-formativa, istovremeno je i čin, jer ekspli-citno ili implicitno upućuje na kontekst, ili

se sastoji od učinaka na sagovornika.1 Savremeno razumijevanje pojma performativa prošireno je s pojedinačnih iskaza na performativnu prirodu pripovjednog teksta, na učinke književnosti. Šta književnost, šta priče mogu činiti, obećati? Koje obećanje mogu održati, a koje će iznevjeriti?

Dukićeva zbirka priča Čekajući trajekt za An-konu (Tuzla, 2003.), u takvom performativnom smislu, obećava zadržavanje po/etičkog, pa i (ši-roko shvaćenog) političkog okvira u kojem se ostvaruju prethodna prozna djela ovog plodo-

1 Prema engleskom filozofu J. L. Austinu (Kako djelovati riječima) „performativ“ je iskaz čija zadaća nije da obavi-jesti ili opiše nego da izvede određeni čin, da proizvede određeni događaj. Naprimjer, performativ je odgovor na legitimno pitanje koje postavlja matičar/ka tokom obreda vjenčanja. Odgovorivši „da“ muškarac/žena ne opisuje ono što čini, nego upravo čini, potvrdnim odgo-vorom (performativom) djeluje. Na isti eksplicitan na-čin djeluju i iskazi: obećavam, kunem se, izvinjavam se... Međutim, osim ovakvih eksplicitnih performativa po-stoje i implicitni, otuda je svaki konstativ zapravo per-formativ, a svaki govor/pisanje otuda je čin.

tvornog autora. Ako se usporede druga Dukićeva književna ostvarenja, brojni romani, pa i novin-ski tekstovi primjećuje se stanovita ujednačenost – od realističkog okvira (odnosno, vjere u posto-janje neposredne stvarnosti, mimeze kao odgova-rajućeg postupka u predstavljanju te stvarnosti „kakva ona jest“, „objektivnosti“ i, najčešće, ek-stradijegetskog pripovjedača, uz povremeno do-ciranje i poentiranje) i interesa za male priče kao za eho krupnih, prelomnih političkih, društvenih događanja i kulturalnih praksi, preko stepena re-čenične afektivnosti, ironije i humora kao neoče-kivanog traga optimizma, do liberalnog politič-kog horizonta.

Zbirka slijedi antimodernističku nit koja pro-šiva dvije sup(r)o(t)stavljene stvarnosti – jednu omeđenu političkom/simboličkom moći u kojoj, upravo zbog djelovanja politike i ideologija, sta-nuje prevara, laž, neetičnost... i drugu izmještenu (ili protjeranu) na rub simboličke ili institucio-nalne moći. Na tim marginama institucionalizi-ranih istina pripovjedač detektira i svjedoči o po-jedinačnim, malim, zanemarenim sudbinama/istinama, o (ne)pravdi i (ne)pravičnosti. Dukićev narator je zainteresiran za one detalje koji nisu dio zvanične historiografije, za one priče i trau-

Iskazati činjenje: performativnost (jezika) u

pričama Zlatka DukićaMože li se djelovati riječima?

Mr. sc. Anisa Avdagić

DODATAK 165


me koje podrivaju mit o emancipativnoj povije-sti, za one ljude (mada niko ne uspijeva ostati sa-svim izvan politike) na čijim se leđima najvjernije zrcali ili lomi surova/fatalna, ili u nekim pričama apsurdna, slika/strana političkog života. Narativ-no svjedočenje o tim individualnim nesrećama, a koje reflektiraju sāmo središte pripovjedače-va interesa, blisko je svojevrsnom dokumentari-stičkom diskurzu. Shodno tome, fikcionalni svi-jet Dukićevih priča, poput perlokucijske geste, uvjerava u vlastitu istinitost i aludira na „stvar-ne“ ličnosti i događaje. Dukićev pripovjedač se legitimira na nivou informativnosti, on upućuje na konkretan kontekst i služi se jezikom kao in-strumentom saznavanja istine o političkom živo-tu. Štaviše, jaka referencijalna moć priča zapravo je strategija kojom tekst nastoji predvidjeti i pro-izvesti vlastito idealno čitanje, a pri kojem će se teško odustajati od prvoplanskog utiska i mime-tičke ravni, te plasirane zamisli. U vezi sa tekstu-alnom strategijom je i karakter sintaksičkih jedi-nica u ovoj zbirci – od rečenice preko paragrafa do cijele priče ili konteksta. Već na prvo čitanje je moguće prepoznati da intonacijska komponen-ta ima jednaku važnost kao i semantička, jer vi-soki akcenatski udari tvore rečeničnu dinami-ku koja čitatelj(ic)e naprosto uvjerava i ne ostav-lja na miru dok u takvoj sintaksičkoj organizaci-ji ne prihvate narativnu istinu. Rasuta, fragmenti-rana slika svijeta o kojoj se pripovijeda i grafički je reprezentirana u tekstu – postupak elidiranja u dijalozima (monoreme i direme), te umetnuta i brojnim interpunkcijama isprekidana rečeni-ca (ili pasus) imaju veliku afektivnu vrijednost i prate spomenutu intonacionu dinamiku, situaci-ju, stanje lika.

Poslije svega, na čemu je?Suvišan?Odbačen?Nepotreban?Žrtva mutnih političko-stranačkih i izopače-

nih kadrovskih kalkulacija?Naivčina, koji odveć vjeruje ljudima, da bi, bez

grubog odgovora s te strane, mogla da se nada ičem drugom, osim onome što mu se upravo do-gađalo? (Dukić: Čekajući trajekt za Ankonu, 15.)

Također, Dukićev tekst se poigrava i sa de-strukturiranim jezičkim oblicima, odnosno

onim pojmovima koji odstupaju od jezičke nor-me ili imaju dvo/višestruko značenje, pa se refe-rencijalna priroda određene riječi ili sintagme če-sto nadilazi ironijskim obrtanjem (naprimjer sam naslov priče Lepo im gori naše selo) ili naturalizi-ranim humorom (kao u priči S generalom ima ko da puši). Svojevrsna akumulacija jezičkog materi-jala koji ima tipičan govorni karakter, spomenuti tip humora, te lokalna obilježja, u ovim pričama upućuju na svoju ciljnu publiku (na što širi krug, na narod), jer tekst na taj način hipostazira jezgru za razumijevanje.

Dukićeva (ili bilo čija) priča bez ikakvih rela-cija sa prepoznatljivim svijetom, dakako, ostala bi nedostupna čitatelji(ca)ma. Međutim, referentni entiteti u ovom čitanju, ipak, gube svoju autono-miju, budući da niti jedan tekst nije sveobuhvat-ni registar informacija o stvarnom svijetu. I koli-ko god pripovjedač usmjeravao čitanje, značenja se uvijek otimaju konačnom, jer sam tekst ostaje „lijena mašina“, kako bi rekao Eco, koja od publi-ke traži da obavi svoj dio (interpretativnog) posla i popuni praznine. Ako se, tim slijedom, napusti mimetička formula i povezivanje s empirijskim datostima, te čitanje koncentrira na izvedbeni horizont, onda zbirka, štaviše, postaje interesan-tnija, zato što izvodi narativ o iznevjerenim obe-ćanjima koja kao performativ, u logičkom smislu, ne mogu biti ni istinita ni lažna, samo uspješna ili ne. Otuda, ovo je zbirka priča koja tehnički obeća-va Dukićevu (ovaj put autorovu) po/etičku pre-poznatljivost i priznatljivost, ali je i zbirka o ne-ispunjenom, iznevjerenom obećanju, iznevjere-nom činu, o posljedicama, o učincima.

Naslovna priča Čekajući trajekt za Ankonu nudi platformu za iščitavanje zbirke u cijelosti: obećanje dato (i naplaćeno!) nesretnim Kinezi-ma da će na obalama lukavačkog jezera dočekati trajekt za Ankonu, unaprijed je nemoguće, poga-ženo, a situacija groteskna. Šaljiva priča brzo pre-rasta u dokument o (zlo)upotrebi obećanja, o te-meljnoj paradoksalnosti obećanja. Čekati trajekt za Ankonu znači čekati smisao. No, šta ako smi-sao izostane?! Iznevjerena pozicija (očekivanja) smisla sudara dva različita nivoa jezika, te perpe-tuira krizu koja na uzročno-posljedičnoj ljestvici izjednačava krivca i žrtvu, onoga što daje i ono-ga što vjeruje u obećanje. Štaviše, krajnje konse-


166 DODATAK

kvence iznevjerenog smisla mogu biti tako radi-kalne da zasjenjuju prethodni čin obavezivanja i da njihova pojavnost više liči na skandal ili zlo-čin nego ono što ih izaziva. S tim u vezi važno je spomenuti priču Tufo s kašikarom u kojoj ogorče-ni vojni invalid nastoji obećanu satisfakciju ujed-načiti sa zbiljskim referentom.

Poslije rata, pun gorčine i pritajenog nezado-voljstva, poput ogromnog broja drugih ratnika, brojao je dane i čekao ostvarenje onoga za što se borio i za šta su i njemu i drugim borcima rekli – da će doći. Jednog dana.

Čekajući taj jedan dan, em se načekao, em je opasno počeo gubiti povjerenje u ljude. Najviše i najžešće, gubio je povjerenje u ljude u obliku po-litičara. (...)

- Godinama vi, političarske usrigaće, obećava-te med i mlijeko, pos’o nezaposlenim, hljeb glad-nim, perspektivu omladini, nama borcima penzi-je i invalidnine... A šta smo dobili?... (...)

- Tufo, blentovino, zar ti nije dovoljno belaja?- Jakube, ne miješaj se!- Tufo, poslušaj svog jar...(...)Jakub je stenjao, držeći se za stomak, razderan

bombom. (...) A Tufo? (...)Na licu, zaleđen i za sva vremena okamenjen,

poluosmijeh. Da je, u gunguli i galami koja izbi, iko imao vremena da malo pažljivije osmotri taj osmijeh, morao bi pročitati kao: Eto, za mene je rat sada završen! Ali niko to ne pročita. Nije bilo vremena. (Dukić: Čekajući trajekt za Ankonu, 131.-138.)

Umoran od čekanja, Tufo raskrinkava dvo-strukost obećanja, ali iza njegova čina nema ovla-štenja, nema prepoznatljivog autoriteta. Stoga, on je tek spojnica u označiteljskom lancu nepo-srećenih obećanja, a za druge (na predizbornom skupu) tek „ludak“ i „opasan bolesnik“. Priča je važna kao kriterij za razumijevanje asimetrije koja postoji pri samom činu izricanja obećanja. Iako Tufine riječi na predizbornom skupu, kao konstativni iskazi, leže u savršenoj podudarno-sti s vlastitim referentima, te se mogu imenovati kao istina, one, kao ni konačno aktiviranje bom-be, nemaju vrijednost u krupnom planu, zato što ih ne podržava autoritet, institucija. Otuda ni po-jedinačna, sporadična djelovanja protiv autorite-

ta političkog nemaju dovoljnu snagu, jer se u već učvršćenom sistemu sankcioniraju, suspendira-ju kao nesretni ili medicinski slučajevi, a rascjep u političkom obećanju samim slučajem zataška-va. Na kraju, Tufina smrt i osmijeh, koji bi i mo-gao nešto značiti, novo su obećanje smisla i prav-de, s onu stranu i od drugog, sasvim drugačijeg autoriteta.

No, kako onda djelovati prema ili protiv obe-ćanja koje je od samoga početka neodrživo, a da se pritom ne prizove još jedno obećanje – obeća-nje pravde?!

Pripovjedač je zainteresiran da prema princi-pu ulančavanja poveže sva neispunjena obećanja i sve posljedice očekivanja smisla (ako je obeća-nje očekivanje smisla?) na polju politike. Svaka-ko je znakovito što narativni lanac iznevjerenih obećanja pripovjedač na krajevima spaja i tvo-ri cikličnu konstrukciju iz koje se teško izlazi ili ne izlazi nikako. Stoga je moguće reći da zbirka naposljetku ne nudi rasplet, nema pravoga kraja – on se (i u svakoj pojedinačnoj priči) na izvjestan način podvaja, množi, dalje skandalizira ili opo-minje. Naime, zbirku uokviruju dvije bitno pove-zane priče, Prozor s pogledom na kraj i Kraj s pogle-dom na početak, koje reflektiraju zastrašujuću, ali i krajnju protivrječnost ljudskog – moć nad živo-tom kao pravo na smrt! Samoubistvo, ta „tvrdo-korna nakana da se umre, tako čudna a ipak tako ispravna, tako postojana u svojim manifestacija-ma, te stoga tako teško objašnjiva pojedinačnim osobnostima ili slučajnostima, bila je jedna od prvih začudnosti onoga društva u kojem je po-litička moć upravo preuzela zadaću da uprav-lja životom“2 (istakla, A.A.). Iz spomenutih priča je moguće pročitati kako Iksov pokušaj samoubi-stva, i uopće želja da se na takav začudan i kraj-nje paradoksalan način kontrolira vlastiti život, signalizira prevlast političkoga i njegovu limitira-juću praksu. U obje priče, partijska organizacija moći nad životom ne trpi nedisciplinirano, nekon-trolirano djelovanje te brzo intervenira pri suzbi-janju, odstranjivanju neželjenih elemenata, obazi-rući se na život i tijelo samo kao na stroj.

Opičili bi oni tebe i na drugi, grublji način, da

2 Foucault, Michel: „Pravo na smrt i moć nad životom“ u Znanje i moć, Zagreb: Globus, 1994, 96

DODATAK 167


im je to bilo potrebno... Dovoljno im je, međutim, bilo i ovako... Na odgovarajući mig iz svemoćne partijske centrale, politički si uredno fosiliziran još prije izbora. Jedino si tako mogao postati be-zopasan. Mnogo pamtiš, mnogo znaš, naročito dobro znaš koliko drugi, svi oni silni klipani i ku-rajberi koji su nezasluženo visoko dogurali, otuž-no malo znaju ili ne znaju ništa... (Dukić: Čekaju-ći trajekt za Ankonu, 12.)

Iks, razočaran, nepriznat i neartikuliran na, ipak, apstraktnom polju politike, te, zbog svje-snog odstupanja od dehumaniziranih partijskih propozicija, prognan na marginu ideološkog, bira smrt kao bizaran spas i kao sigurnu kaznu. Dvo-struko lice smrti opominje da simbolički proce-si kontrole ne staju dok nepodobno tijelo ne bude otjerano u smrt, a individualno pravo na umira-nje, koliko god (prema fukoovskoj formuli) u protivrječnoj shemi nagrizalo mehanizme moći, i koliko god nudilo iluziju slobode i ugode („... smijuljeći se u sebi i samom sebi, zatvorio je oči, opustio mišiće i počeo duboko disati, padajući u dubinu. U početku išaranu mnogim, a sada pre-tvorom u samo jednu – mrku, bezmirisnu i bezu-kusnu boju... Tako bi volio da to nikad ne pre-stane.“ Dukić: Čekajući trajekt za Ankonu, 173., istakla A.A.) neće donijeti čak ni gorku pobjedu na širem planu, jer proces tjeranja u smrt nikada neće dogovorom istupiti iz sjene zvanične povi-jesti, možda tek kao uvijek problematična i opet paradoksalna tvorevina – javna tajna. U tom smi-slu je vrlo važan performativni aspekt Dukićevih priča, zato što koncept preupisivanja zatomljenih pojedinačnih iskustava, ili spomenutih javnih taj-ni, ima etičku podlogu i cilj: borba za te(rit)orije kolektivnog pamćenja, kao i odgovornost (prema drugome i prema sebi), a koja se obećava i preu-zima samim činom pisanja (ili govora). Granične priče (kao i zbirka u cijelosti) usredsređene su na zadatak da individualno zapamćene slike i znanje o političkoj praksi približi ili izjednači sa nači-nom na koji kolektiv, uslovljen ideološkim centri-fugama i hijerarhijom moći, uopće može pamtiti. Tekst obećava/opominje da očaj prezenta može biti prevladan, ili bez pretjerane euforije barem reduciran, ukoliko se osvijetli i prevrednuje proš-lo politike. S obzirom na činjenicu da je glavni lik u obje terminalne priče imenovan kao Iks, može

se prepoznati da zbirka u cijelosti teži razbijanju singularnosti traume – pojedinačna priča o izvje-snom Iksu (ili o Tufi, o bilo kome) nije i, nažalost, neće ostati neponovljiva, te se, stoga, ona odašilje kao racionalna opomena.

Dukićeva zbirka se, dakle, ne mora nužno či-tati kao simplificirani narativni prikaz političke prakse u bosanskohercegovačkim uslovima, nego (u njenu korist) kao fantazma o takvom životu. S tom pretpostavkom zbirka postaje jezgro svoje-vrsne neuroze – nezustavljive dijalektike svje-snog potencijala i ne/svjesne želje za moći. Nije li dramatičnost priča najavljena već samim mo-tom3 koji na putu od laži do užitka sugerira ne-izbježnost izostavljenih, suprotno vrednovanih konstrukcija – istine i patnje? Zatomljeni, poni-štavani učinci politike, oni s negativnim aksiološ-kim predznakom, izbijaju na površinu, prijete i na izvjestan način priželjkuju konačan slom, koji bi u jednoj tački spojio užitak i užas. Ali, s druge strane, priče svjedoče o nezaustavljivom odgađa-nju mogućeg rasapa, jer mehanička (nesvjesna?) vjera u obećanje politike stoji kao najproblema-tičnija stvar i najveća prepreka konačnom razrje-šenju. Dinamično redanje antagonističkih shva-tanja politike, kao mehanizma laži i mehanizma istine, otkriva onaj plan cijele zbirke koji priznaje da je politička djelotvornost samo u jeziku, u go-voru i da ne postoji druga vrsta prisile. Otuda i zbirka spontano djeluje na jednak način – nižući svakodnevne, prihvatljive priče/traume, ona na-griza mit o metafizičkoj snazi politike, nezaustav-ljivoj sili bez prepoznatljivog porijekla, upućuju-ći na čin proizvodnje aktivnog jezika, upućujući na nepomirljivost u samoj srži obećanja. Zavod-ljivost ili radikalnost političkog leži samo u jezi-ku, u obećanju smisla ili pravde. Iks, naprimjer, nije žrtva neposrednog djelovanja konkretne sile, nego žrtva neispunjenog očekivanja, pri čemu se, svakako, odnosi dramatično usložnjavaju. Spo-znajni napor zasjenjuje trajnu odliku obećanja – ono se ne mora realizirati na polju informativ-nosti. Logika slijeda očekuje izvršavanje obeća-nja, ali obećanje kao princip istine ili laži ne po-

3 Zbirka započinje citiranjem Voltera: „Nije li politika za-pravo samo vještina da se laže u pravi čas.“ I „Mora da je zbilja veliki užitak biti na vlasti, kad je se toliko ljudi želi dočepati.“


168 DODATAK

stoji, pa iz tog razloga i zbirka preuzima anaforič-nu identifikaciju i klasifikaciju događaja (i onda, i onda...) što u okviru, kojemu je smrt jedina gra-nica, upućuje na načine i figure djelovanja poli-tike. Prelaz s jedne priče na drugu, a koje su pri-tom upletene u jedan isti narativni argument, za-pravo je simboličko strukturiranje načina na koji politika/obećanje djeluje – u ponavljanju, u neiz-vršenju. Već je kazano da zbirka u performativ-nom smislu opominje i obećava mogućnost razrje-šenja, te je to, ustvari, i posljednji okret i paradoks koji sama odigrava – u niz neispunjenih obeća-nja i posljedica istog, dodaje još jedno. Ne/ispu-njeno?! Čin uzimanja ili davanja riječi (konačno i glasa!) povlači za sobom odgovornost i obaveze, jer jezik djeluje i sve se, na kraju, i događa u jezi-ku. Zbirka navodi na takvu uspješnost jezika, ali i na konstantan sukob između dva sasvim suprot-na nivoa jezika, zbog čega svaki performativni iskaz ne mora biti preveden u konstativni. U insti-tucijama vlasti ne vidi se, dakle, materijal za etiku brižnosti, budući da je odgovornost za preuzima-nje riječi svedena na minimum ili ima „jasnu po-litičku i ideološku, ali i sasvim pragmatičnu pri-rodu – interesnu“. (Dukić: Čekajući trajekt za An-konu, 80.) Antimodernistički obrazac dosljedno je sproveden u svim pričama – institucionalna laž naspram individualne (ali, na svojevrstan način, i klasno diferencirane) istine. (Dukićeve priče an-gažirano reprezentiraju elemente izražene soci-jalne pravde.)

No, ako se političarima ne može vjerovati, kako je moguće da političko zavođenje riječima uvijek uspijeva?! Kakve predodžbe, slike, uvje-renja ili mitove to zavođenje priziva, kakvi me-hanizmi omogućavaju čin zavođenja? Prenese-na na polje performativnosti zbirka može otvoriti ključna pitanja o načinima djelovanja moći.

- Kako ti, recimo, misliš sačuvati narod i nje-govu supstancu, ako on nema svoju nacionalnu partiju? – upitaće, u jednom trenutku, Paf Pika.

Promašaj te teze je već u samom startu, dakle u japiji nacionalnog koncepta organizovanja – od-govorio je Pik. – On isključuje i negira sve druge, danas u modernom svijetu uobičajene, afirmisa-ne i potvrđene koncepte organizovanja. (Dukić: Čekajući trajekt za Ankonu, 83.)

Čitajući zbirku postaje jasno (ako već i do sada

nije) da politika upravlja životom, tijelom, smr-ću. Esencijaliziranje nacionalnog iskustva, kao novo obećanje odsutnog smisla, onemogućava, uskraćuje ili čak ne dozvoljava drugima razumije-vanje, sužava djelokrug, naprosto guši, te se cije-li narodi „pokreću na međusobno ubijanje u ime potrebe da prežive. Pokolji su postali od život-ne važnosti.“4 Dukićeva priča Rat je gotov, čuvaj se mira tematizira razloge za uspješnost nastra-nih strategija kakva je rat u ime opstanka. I kao što zbirka posredno traži rješenje/odgovor za ne-uhvatljivost obećanja, za neutemeljenost vjere u politiku/političare, tako se bori i sa razumijeva-njem paradoksalnog načela opstanka naroda. Re-dajući negativne slike političkog djelovanja Du-kićeve priče podsjećaju na i restituiraju humani-stički i demokratski pravac, ali se uopće ne nose sa revalorizacijom socijalističke prošlosti, kako otpor nacionalizmu ne bi bio oslabljen. Naime, skretanje kritike na taj dio zajedničke prošlosti mogao bi, suprotno jasnim zahtjevima zbirke, za-magliti kritičko suočavanje s interesnim osnova-ma nacionalizma.5

Ciklizacija priča upućuje na proporcionalnu strukturu zbirke koja se ostvaruje zajedničkom temom – politikom i kolateralnom štetom politike, s tim da postoji i drugi nivo uzajamne povezano-sti, gdje je moguće iščitavati priče o habitualnim obrascima ili o kolektivnim specifičnostima (ili prije, o konstrukcijama grupnih specifičnosti) koje se najčešće imenuju kao mentalitet. Pripo-vjedna povijest mentaliteta je, kao povijest pona-šanja mase, u znaku jednakosti s poviješću i pro-mjenama političkih sistema. Drugim riječima, iz tih se priča može čitati kako kolektivne predodž-be, sklonosti (i druge kategorije koje ulaze pod pojam mentalitet, a uvijek se očituju i na pojedin-cu) nemaju nepromjenjivu (i otuda prenosivu) jezgru – bez obzira na procese esencijaliziranja – nego su bitno uvjetovane društvenim, političkim okolnostima. Interakcija psihičkog i društvenog prostora veliku odgovornost, a zbog određenih predstava, sklonosti i djelovanja, pripisuje poli-tičkoj moći interpelacije, ali ni pojedinca ne oslo-

4 Foucault, Michel: navedeno djelo, 94-955 U vezi sa teorijskim objašnjenjima „upotrebe prošlosti“

pogledati u Kuljić, Todor: Kultura sećanja, Beograd: Či-goja štampa, 2006.

DODATAK 169


bađa potpune odgovornosti i krivice. Priča Rat je gotov, čuvaj se mira ne samo da implicira opasnost protivrječnih političkih/retoričkih strategija već se, dakle, bavi i pitanjem krivice/učešća pojedin-ca. Nekadašnji („prije demokratskih promjena“, kako stoji u priči) prijatelji Pik i Paf, svaki iz svog lingvističkog, semantičkog i političkog prosto-ra, nastoje voditi dijalog o vlastitoj svakodnevici. Njihov razgovor (koji je, sukladno narativnoj po-litici zbirke, pomalo namješten i usiljen) reflekti-ra tragiku svakodnevnog, ne/mogućnost dijalo-ga između dvije paradigme, dva politička poretka – bez obzira što se dijalog „odvija“, Pik i Paf, za-pravo, ne komuniciraju, njihove stvarnosti se ne susreću.

- Da te ne znam – indirektno odgovara Pik – onda bih se zabrinuo nad tobom... Ovako, po-što te znam, uključujući i to kakav si posljed-njih šest-sedam godina, promijenio si se, nekako izopačio...

- Izopačio? – prekide ga Paf.- Da, prijatelju, izopačio si se... Ili te je, možda,

izopačilo ovo naopako vrijeme?... No, i u tom slu-čaju naopak postaje samo onaj ko dopusti da ga vrijeme izopči... A ti si takav. Nažalost, takav si...

- Ma, pričaj ti šta god hoćeš, važno je da je rat stao, da je došao mir i da ćemo uskoro, na izbori-ma, opet potvrditi snagu i vrijednost. (Dukić: Če-kajući trajekt za Ankonu, 86.)

Osim priča koje kolektivnim karakteristika-ma pristupaju kao političko-ideološko-pragma-tično uslovljenim reakcijama, zbirka nudi i neko-liko naslova u kojima se mentalitet reprezentira ili, prije, implicira kao oprirođena i naslijeđena mreža percepcije i djelovanja. U takvu predstavu uklapa se priča Vadi mi ga, al’ s injekcijom u ko-joj dovitljivost našeg, običnog čovjeka ima vrijed-nost svojevrsne psihologijske konstante. Stoga, bez obzira na složenost situacije, taj naš čovjek se uvijek i jednostavno može snaći, te neoptereće-no trijumfirati. Pored simpatične zgode sa zuba-rom, postoje i druge priče koje posredno deskri-biraju domaću „opremu uma“. Takva je i naslovna Čekajući trajekt za Ankonu u kojoj su karakteri-stike kao snalažljivost i pretjeran smisao za pro-fit već dovedene do ruba na kojem su društveno i etički neprihvatljive. Međutim, naracija i njen mogući svijet i dalje nameću opuštenost i povje-

renje spram vlastite predstave o našem čovjeku, jer pretpostavljaju i čitateljsku poziciju s koje je određena narativna konstrukcija unaprijed vidlji-va, prepoznatljiva. Spomenuta priča iz tog razlo-ga više izaziva smijeh i znakove prepoznavanja hi-potetičke supstance našeg mentaliteta, nego što (ako uopće) izaziva zgražavanje i sućut. Zapravo, na posredan način skoro sve priče reprezentira-ju svojevrstan biologijsko-psihologijski potenci-jal kolektivnog identiteta, pri čemu kolektiv nije nacionalno definiran, prije klasno. Narativna re-prezentacija klase okuplja iznevjerene, prevarene, materijalno osiromašene, ali idealizirano pono-sne, snalažljive, te pravične i inteligentne ljude. S obzirom na tekstualnu činjenicu da je svaki klasni čovjek na margini ili sasvim izvan institucija služ-bene vlasti, te od njih samo strada, može se reći da za integritet vlastitog rasuđivanja ovaj čovjek duguje zahvalnost tek nekoj unutarnjoj instanci, nekom urođenom (ili opet klasno uvjetovanom) potencijalu, a nikako autoritarnim institucijama. Smisao za istinu, pravdu, već je kazano, nije sa-stavni dio disciplinirajućeg svijeta politike i ideo-logija, nego je dio svijeta onih kojima je na preva-ru oduzet i ekonomski i politički kapacitet.

Implicirajući otvoreni potencijal marginali-zirane klase, Dukićev pripovjedač fikcionalizi-ra identifikacionu matricu koja simetrično proi-zvodi i značenja zapadnoevropskog/američkog hegemonijskog upliva. Priča Kako (kuda) dalje, Kume? ekonomsko-političko-simbolički margi-nalizirane na posredan način suprotstavlja Cen-tru, središtu moći. Unutar binarne sheme mar-gina/centar rezultat je unaprijed jasan, ali priča taktizirajući nastoji zadržati ili otvoriti zaborav-ljene/nepriznate mogućnosti, te dekonstruirati imperijalistički model prikazivanja i razumijeva-nja malih, nediferenciranih naroda, klasa... Kum (a naročito Predsjednik) sprovodi ili uživa moć za-snovanu kako na apstraktnim temeljima (ideolo-giji), tako i na konkretnim ekonomskim, vojnim resursima, a cinična drugost (zapadnog) moćni-ka upravo je narativna konstrukcija ekonomsko i politički oslabljenih nad kojima se moć sprovo-di, ali koja nudi drugu vrstu potencijala i projici-ra se kao strana koju treba uzeti u obzir. Drugim riječima, pripovjedna reprezentacija Kuma kao sinegdohe određenog (zapadnoevropskog, ame-


170 DODATAK

ričkog) ideološkog sistema i vrijednosti, te impli-cirana svijest o etno/klasno-kvalitetu zapravo je čin subvertizma uvriježenoj socijalnoj komuni-kaciji kao procesu u kojem je Centar emiter zna-nja, a margina receptivna strana. Priča dvostru-ko osuđuje – s jedne strane, politiku moći i zna-nja kao proizvod dihotomne verzije svijeta, u ko-jem je Kum predstavnik „j e d i n e preostale svjet-ske sile“ (Dukić: Čekajući trajekt za Ankonu, 17.), a sve ostalo pripada manje ili više traumatičnim marginama. S druge strane, neopravdanu pasiv-nost margine, zapletenost u mistificiranje oda-branog pamćenja i ideoloških slika prošlosti ili sadašnjosti, zbog čega ne preostaje drugo do pri-stanak na negativne predodžbe i poziciju aspiran-ta, što u odnosima prikazivosti uporedo produci-ra stereotipe o drugom/Drugom.

Na kraju, i unatoč svemu, Dukićeva zbirka Če-kajući trajekt za Ankonu može operirati kao kon-strukcija nade u postratnom haosu, korupciji, mafijaškim vezama i bezdanu savremene verzije kolonijalizma. Premda tematizira suroviju i ta-mniju sliku politike i svakodnevnog života, ova zbirka pravi mjesta humoru, fikcionalnim verzi-jama ovjerenih obećanja smisla ili socijalne prav-de kao iznenađujućim optimističkim tragovima

u vrtoglavoj dinamici poststocijalističke tranzici-je i seriji nesporazuma pomoću kojih se, kako je nekoć kazao Baudelaire, cijeli svijet kreće. Da li prema boljem, i da li uopće?!

Izvori:Dukić, Zlatko: 1. Čekajući trajekt za Anko-nu, Tuzla: PrintCom, 2003.

Literatura:Biti, Vladimir: 1. Pojmovnik suvremene knji-ževne teorije, Zagreb: Matica hrvatska, 1997. Felman, Shoshana: 2. Skandal tijela u govo-ru: Don Juan s Austinom ili zavođenje na dva jezika, Zagreb: Naklada MD, 1993.Foucault, Michel:3. Znanje i moć, Zagreb: Globus, 1994.Kuljić, Todor:4. Kultura sećanja: teorijska objašnjena upotrebe prošlosti, Beograd: Čigoja štampa, 2006.Šuvaković, Miško: „Biopolitičko tuma-5. čenje otvorene potencijalnosti balkanske umetnosti“ u Zeničke sveske, časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu di-jalogiku, 3, Zenica: Opća biblioteka Ze-nica, 2006.

DODATAK 171


Sesija „O književnom djelu Zlatka Dukića“, održana u Gračanici 14.11. 2007. godine, a u formi okruglog stola, hvale je vrijedan

potez Redakcije časopisa „Gračanički glasnik“. Krajnje je vrijeme bilo da se načne tema o novi-naru, publicisti i književniku koji nam je podario dvadesetak knjiga, da se književnoj i inoj javnosti da do znanja da tuzlanski kraj ima plodnog i kva-litetnog stvaraoca prema kojem je savremena be-ha književna kritika (ako tako nešto kod nas i po-stoji ) krajnje indolentna. Nagrada „Skender Ku-lenović“ koju je Dukić, ovih dana, primio za ro-man „Ženska voda“ „odjeknula“ je u našoj kultur-noj javnosti kao „incident“ zabilježen u dnevnom tisku u nekoliko redaka, a i elektronski mediji su otaljali svoj dio posla. I nakon toga – muk.

Debata vođena u Gračanici o književnom stvaralaštvu Zlatka Dukića samo je potvrda teze da se mi iz „provincije u pozadini“ moramo bori-ti vlastitim snagama za afirmaciju ovdašnjih nes-pornih književnih vrijednosti. Ta debata bacila je tračak svjetlosti na samo jednu dimenziju Duki-ćevog opusa, a i nije se ni moglo više za jedno po-podne, u četiri referata i desetak diskusija.

U nastavku ovog svog osvrta pokušat ću da ukažem na neophodnost valorizacije Dukićevog književnog djela sa jezičko-stilskog aspekta. Ovu

temu tek dotaknu pojedini recenzenti njegovih romana ili knjiga iz domena publicistike. Tako će Atif Kujundžić u recenziji Dukićevog romana „Ženska voda“, osvrćući se na njegovu rečenicu, napisati i ovo – „Ta rečenica već, također, zaslu-žuje da se zove dukićevskom. Zavređuje, jer je je-dinstvena i samo Zlatku Dukiću slična i bliska i već je dosta dugo, pa takvu rečenicu ni ne može ispisati niko drugi. Dukićeva sintaksa je dakle, sasvim dukićevska, a osnova je njegovoga prepo-znatljivog književnog stila, natopljenog varniča-vim duhom, blagom ironijom i humorom“

Kujundžićeva dijagnoza je tačna da tačnija i ne može biti. Ovome bih pridodao i jedan pasus iz moje recenzije pisane za roman „Strah od ska-kavaca“ Evo tog pasusa: „Što se tiče jezika i stila u romanu „Strah od skakavaca“ Dukić se još jed-nom pokazao kao velemajstor gramatički i pravo-pisno precizne rečenice. Da su svi pisci, u ovom pogledu, nalik Dukiću – redaktori i lektori bi ostali bez posla. Pisac ove recenzije je, u svom du-gogodišnjem novinarsko-uredničkom poslu, pre-gledao na hiljade i hiljade rukopisa brojnih auto-ra, ali – nije naišao, kako se to pojednostavljeno kaže, na pismenijeg spisatelja.

Sintaksa bosanskog jezika nije nimalo jedno-stavna. Naš jezik ima pet vrsta nezavisnih i sko-

Mladim kolegama preporučujem da čitaju

DukićaĐuro Škondrić


172 DODATAK

ro tri puta toliko zavisnih rečenica. Mnoštvo je odnosa između i unutar jednih i drugih misao-nih iskaza. Te korelacije su kod Dukića precizno pozicionirane. Taj majstorluk se ne može nauči-ti iz gramatike i pravopisa, za to treba imati mi-saoni čip u kori velikog mozga. U romanu „Strah od skakavaca“, i ne samo u ovom njegovom djelu, imamo školske primjere svih važnih nastavnih je-dinki iz oblasti sintakse rečenice.“

U RTV TK obavljam posao redaktora – lekto-ra i najviše muke mi zadaju mladi novinari sa sin-taktički neispravnom, odnosno misaono zamrše-nom rečenicom. O kompozicionoj strukturi nji-hovih tekstova i da ne govorim. Stalno im ponav-ljam ono što mi je davno, kao mladom novinaru, rekao jedan iskusni urednik. A on je kazao da je rečenica, zapravo, kašika kojom ću čitavog života kusati novinarsku čorbu. „Viljuškom se ne može jesti čorba“ – govorio je.

Pismenost i dobar stil se stječu čitanjem do-brih pisaca. Mladim kolegama preporučujem An-drića. Da uoče kratku, jasnu, jednostavnu i razu-mljivu rečenicu. U posljednje vrijeme preporuču-jem Zlatka Dukića.

Dok ispisujem ove retke na radnom stolu su mi Andrićeva „Prokleta avlija“ i Dukićev „Strah od skakavaca“. Nasumice tražim primjere, kompa-racije radi.

Andrić: „Sutradan su nastavili sa razgovorima koji su bili duži, življi i prirodniji. Vreme je prola-zilo lepše i brže se primaklo veče. Sa sumrakom razgovor je bivao sporiji i oskudniji. Govorio je samo fra – Petar.“

Dukić: „Čuli bismo se redovno. I viđali smo

se. Najmanje jednom godišnje, u pravilu tokom ljeta. Zaim je dolazio kući, a ja sam, obično zimi, odlazio njemu, u Dortmund.“

U nedogled bih mogao komparirati Andrića i Dukića u vezi sa svim kategorijama koje se tiču sintakse rečenice, a i svega onoga što ide pod za-jednički nazivnik – jezik stil i kompoziciona struktura književnog djela.

Dukića preporučujem i svakome onom ko želi da spozna šta je to briljantan novinarsko-publici-stički stil. U policama biblioteke RTV TK na do-hvat ruke su njegove knjige „Ratni reporter – šta je to“, „Orbisovi komentari“, „Neki vole da se ne vole“ i „ Lijevi mangupi i desni varvari“.

Nažalost, ove knjige su nepoznanica za profe-sore na odsjeku Žurnalistika Filozofskog fakulte-ta Univerziteta u Tuzli. Na ovom odsjeku ne važi ona „domaće je najbolje“, nego se poseže za auto-rima koji su objavljivali na BBC- ju, jer to je, zabo-ga, u trendu.

I najzad da kažem i ovo. Nisam imao pretenzije da u ovom kratkom osvrtu ulazim dublje u anali-zu jezičko-izražajnih poluga u književnim i osta-lim djelima Zlatka Dukića, pri tome, prije sve-ga, mislim na njegovu briljantnu sintaksu rečeni-ce, jer sve to ne bi stalo u jednu obimniju studiju, nego mi je namjera da podstaknem znanstvenike – jezikoslovce, profesore žurnalistike, sociologe i druge da pod svoje reflektore stave ovoga plod-nog stvaraoca.

Možda će ovaj članak doći do ruku nastavno-naučnog svijeta sa Univerziteta u Tuzli, pa će po-četi „zadavati“ Dukića u vidu seminarskih ili di-plomskih radova. Daj Bože, da se i to desi.

DODATAK 173


Pridružujem se disputu o književnom djelu Zlatka Dukića, svjestan da moj pri-log neće biti ni učen, ni mudar, ni svečan,

ali s mišlju da je njegovo spisateljstvo, praktično, zamamno za razne uglove posmatranja, a da se ne napusti preovlađujuća optika o toleranciji repor-terskog i književnog iskaza. Iako sam pomenuo poštapalicu »praktično«, vidjećemo da je tu ri-ječ i o teoriji, ali ne toliko o teoriji književnosti, koliko o teoriji žurnalizma. Otuda će biti nužno da se odmah pređe na temu, a to je moguće re-miniscencijom ili pozivanjem na rijetku, ali kori-snu praksu u jednoj novinskoj kući koje (bez svo-je krivice) nema evo već nekoliko godina.

Sedamdesetih i osamdesetih minulog vijeka u žurnalističkim krugovima se smatralo da je Front slobode, po serioznosti i angažovanju, obi-lju tema, novinskim formama, stilu, jeziku itd. je-dan od najzapaženijih listova u Bosni i Hercego-vini. Epitetu „najzapaženiji“ od 1975. dodat je i ukras „najdinamičniji“; tada je počeo izlaziti dva puta u sedmici, o čemu sam opširno pisao u knji-zi Vodonoše i vitezovi (1998.). Zlatko Dukić tada nije bio poslenik kuće, ali će to postati početkom 1981. na funkciji glavnog i odgovornog urednika. O njemu se, uglavnom, nešto znalo kao dopisni-ku Oslobođenja iz Bugojna, što je, u etabliranom odnosu, podrazumijevalo političku konvenciju, a u profesionalnom svakodnevnu rutinu. Šta se

iza toga krilo bilo je nepoznato, a pitanje je koliko je to nekog i interesovalo.

Kao njegov prvi saradnik u kreiranju novi-na, morao sam poznavati novinarske mogućno-sti članova redakcije i dopisnika. Spram obaveza, odgovornosti i saradničkih naklonosti, situacija nije bila ružičasta: redakcija se upravo širila pri-jemom pripravnika, bez mnogo pojmova o priro-di, funkciji i nastajanju novina; dva-tri momka s diplomama žurnalista nisu bogznakako poprav-ljala stanje. (Možeš završiti i nekoliko žurnalisti-ka, a da nikada ne postaneš žurnalista). Moralo se nešto preduzimati i zbog socijalnog bekraunda pripravnika, što će reći da uobičajena redakcijska organizacija nije sama po sebi dovoljna, nužni su i obrazovni seminari, unutrašnje edukativne sesi-je, kako bi se danas pomodno reklo. Mojoj malen-kosti je palo u zadatak da održi nekoliko predava-nja o novinarskim formama ili žanrovima, pa tu nalazimo ključ stvari.

Polazilo se, naravno, od temelja novinarstva, od vijesti, ovakve i onakve, od izvještaja, repor-terskog izvještaja itd. da bi se došlo, kako se kaže, do složenijih formi, preko glose, osvrta, komen-tara, članka, intervjua, do reportaže. Specijalni novinski oblik je, naravno, san mnogih junoša novinara, zavisno od trenda u žurnalistici i doka-zanih imena; to, odista, često nema veze sa stvar-nim mogućnostima pretendenata. Reportaža je

Prepoznavanje spisateljskog dara

(O jednoj manje poznatoj crti pripovijedanja Zlatka Dukića)

Vitomir Pavlović


174 DODATAK

u to vrijeme bila elitna forma na zalasku; na nju su podsjećali slavni reporteri i dopisnici sa svjet-skih meridijana. Sjećam se da sam posebno na-brajao neka imena – od Džeka Londona, Džona Rida, Džemsa Terbera, Egona Ervina Kiša, do Hemingveja. Sa naših aktuelnih strana Milana Andrića, Slavka Gotovca i Rizu Mehinagića iz sarajevskog Oslobođenja, Miru Radojčića, Mi-loša Gojkovića i Dušana Savkovića iz Politike, zatim Đorđa Radenkovića, Vladimira Kolara, Jožu Vlahovića, Živka Milića, Vasu Popovića ili Mladena Markova. Tu je, svakako, bio i tra-gično preminuli Tihomir Lešić, svojevremeno kratkotrajni reporter upravo Fronta slobode.

Ali, ovdje nije glavna misao; ona se provlači zbog vodećeg motiva. (Tu odista humanu novi-narsku formu potiskivao je – importovani ma-gazinski način pisanja). Nije čudo što su mnogi reportažeri (pogotovo u Americi) postali slavni pisci: reportaža je, kao literarna tvorevina, često u ravni najljepše priče, ali je njena semantička i aksiološka struktura, prirodom parakritičarskog standarda, omalovažavana procjenom da je za-snovana na stvarnosti, na određenoj pojavi i lič-nosti, a ne na fikciji i imaginaciji („moglo bi tako biti“) kao literatura.

Nije sada bitno kako je i koliko taj kurs trajao, ali je bitan zbog konteksta u kojem će se pojaviti ovdje rečeni Zlatko Dukić. Jedan čas predavanja se odnosio i na mlađašnu posestrimu reportaže ili na njen embrion. Pogađate da je riječ o štivu od pedesetak i manje redaka, u kojem se, zavisno od veštine i autorove moći, može naslutiti ako ne svi-jet, ono bar jedan živopisan, karakterističan ili bi-zaran detalj svijeta. Govorimo, dakle, o crtici.

U ona davna školska vremena crticu smo izu-čavali kao literarni žanr; nekoliko Cankarevih tekstova te vrste (pogotovo onaj o njegovom od-nosu prema majci) uziman je kao model takvog načina kazivanja. Kasnije smo ostajali bez daha

u susretu sa Isakom Babeljom: Odesa i Crvena konjica nemaju premca u tako svedenoj, a eksplo-zivnoj spisateljskoj formi.

Mladi žurnalisti su ćutanjem, a poneki i sa zbu-njenošću, pratili izlaganje ovog diskutanta. Posli-je svega, kad sam zaokružio misli o crtici ili mi se tako činilo, a nije bilo kojekakvih pitanja, re-kao sam: „Ako želite saznati nešto više o crtici na konkretnom primjeru, otvorite današnje Oslobo-đenje, tamo ćete vidjeti prilog Zlatka Dukića. Ne kažem da je ravan Cankaru ili Babelju, ali jeste jedan od mogućih oblika ove novinsko-literarne forme, koju na Zapadu nazivaju fičer. Tako je ne-čija odlika, u osnovnom značenju crta (čovjeka, lica) uznapredovala i do fičer-filma ili umjetnič-kog, igranog filma.“

Ne bi bilo izvodljivo da i vas upućujem na tu ili na neku drugu crticu iz sarajevskog Oslobođe-nju (Dukić je bio redovni saradnik), ali hoću ne-skromno da pripomenem da sam u tom pisaniju prepoznao njegov spisateljski dar, koji će kasnije iznjedriti mnoge stranice teksta raznolikih žan-rova: politički spisi, komentari (pojedinačni ili u nizu), reportaže, priče, romani, drame (u užem i proširenom smislu), sotije itd, jedna ogromna produkcija „najplodnijeg pisca u Bosni i Hercego-vini“, kako sam naglasio u recenziji za knjigu No-vinar. Jednom prilikom sam, u šali, rekao da su od njega produktivniji samo Lope de Vega i Balzak: potonji je za posljednjih dvadeset godina napisao 96 romana! Zlatko ima vremena da ovu brojku dostigne, jer kaže da je mnogo lakše napisati knji-gu nego je objaviti! On, odista, raspolaže silnom energijom, ali mi se nameće neizbežni zaključak da se energija često mora usmjeravati i, ponekad, sputavati, i crtice i romana radi. Ova dva glagola, onako kako moja malenkost vidi stvari, podrazu-mevaju i glagol saučestvovati! U književnom smi-slu, svakako.

DODATAK 175


Sindikat u samoupravnom društvu (soci-1. ološko-politička studija), 1975.,Otkud ja u pola dva (roman) 1989.,2. Bumbari (roman) 1990.,3. Krilo snova 1991.,4. San je bio ljepši (roman) 1993.,5. Ratni reporter – šta je to (publicistika, 6. novinarstvo) 1995.,Iza rata rat (roman), 1996.,7. Ni živi ni mrtvi (roman), 1998.,8. Crvena rupa (roman), 1999.,9. Kičma (roman), 2000.,10. Zna li ovo maršal (roman), 2000.,11. Tri haška druga (roman), 2002.,12. Čekajući trajekt za Ankonu (priče i nove-13. le), 2003.,

Bibliografija Zlatka Dukića

Orbisovi komentari (publicistika, novi-14. narstvo), 2003.,Iz pozadine (roman), 2004.,15. Pileći dani (roman za djecu), 2004.,16. Strah od skakavaca (roman), 2005.,17. Noć puna mraka (roman), 2006.,18. Tajkun (roman), 2006., 19. Novinar (roman), 2006.,20. Ženska voda (roman), 2006.21. Neki vole da se ne vole (publicistika, no-22. vinarstvo), 2007.,Drugo stanje (roman), 2007., 23. Lijevi mangupi i desni varvari (publicisti-24. ka i novinarstvo), 2007.


176 DODATAK

Svjesni svojih skromnih mogućnosti i do-meta, u pripremi ovog Okruglog stola, mi smo sebi postavili dosta skromne ciljeve:

prvo, da dođemo do jedne opširnije i pregledne informacije o književnom i publicističkom opu-su Zlatka Dukića, jer ako ni zbog čega drugog, ono svojim golemim obimom to zaslužuje, dru-go, da otvorimo raspravu o književno-umjetnič-kim dometima barem pojedinih segmenata knji-ževno-publicističkog opusa tog osebujnog auto-ra, treće, da skrenemo pažnju na neistraženost i prećutkivanje tog djela i, konačno, da potaknemo (isprovociramo) proces njegove stručne i objek-tivne književno-estetske valorizacije. Zajednička je ocjena učesnika ovog skupa da smo te ciljeve

ostvarili. U tom smislu, očekujemo da se Duki-ćem i njegovim književnim stvaralaštvom, nakon ovog skupa, pozabave, kadrovski i materijalno mnogo jače (nećemo reći i pozvanije institucije i pojedinci), makar ovaj naš pokušaj okarakteri-sali samo kao „incident“. Ako ništa drugo, domet ili rezultat tog „incidenta“, bit će informacija više o fenomenu koji se zove Zlatko Dukić – a koju do sada nismo imali.

Želja nam je da na ovakav način na stranica-ma „Gračaničkog glasnika“ otvorimo priču i o drugim zaslužnim umjetnicima i književnicima našeg šireg zavičaja, koji nešto znače u književ-nom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. (Redakcija)

Umjesto Rezimea

DODATAK 177

Glosar novih autora

Nusret Helić, rođen je 1952. godine u Gra-čanici, općinski načelnik, pravnik. Gotovo čitav radni staž je proveo u Općini Gračanica. Rukovo-dio je organima uprave za urbanizam, građenje, stambeno-komunalne poslove i imovinsko-prav-ne poslove, za opće poslove i upravu, bio član Iz-vršnog odbora Općine Gračanica.U ranijem pe-riodu istakao se kao aktivista omladinske organi-zacije, profesionalni predsjednik Općinske omla-dinske organizacije od 1978. do 1980. godine, te član Predsjedništva Saveza omladine Bosne i Hercegovine. Dugogodišnji je fudbaler, sportista i aktivni sportski radnik – i danas. Nakon lokal-nih izbora 2000. godine, izabran je za šefa Služ-be za prostorno uređenje, stambeno-komunalne, geodetske i imovinsko-pravne poslove, a u mar-tu 2001. godine na funkciju Općinskog načelnika Gračanica. Na Općinskim izborima 2004. ponov-no je izabran za načelnika Općine Gračanica.

Boško Kućanski, rođen je 1931. godine u Krbavici (Lika), akademik, završio Stomatološki fakultet u Beogradu (1958.) i Medicinski fakultet u Sarajevu (1972.). studirao je istoriju na Filozof-skom fakultetu Univerziteta u Beogradu, studij-ski boravio u Italiji, Francuskoj, Španiji, Njemač-koj, Kanadi i SAD. Pripadao je najužem krugu osnivača i utemeljivača Stomatološkog fakulteta (1960.) i prvih nastavnika na Akademiji likovnih umjetnosti (1973.) u Sarajevu. Po pozivu, preda-vao na Likovnoj akademiji Cetinje. Član je Udru-ženja likovnih umjetnosti BiH i Međunarodnog udruženja umjetnika pri UNESKO-u. Redovni je

član Akademije nauka i umjetnosti BiH (1978.). Kao reprezant savremene likovne umjetnosti na jugoslovenskom prostorima učestvovao je na međunarodnim bijenalima (Budimpešta, Pado-va, Venecija, Gabrovo, Njujork, Aleksandrija) i na brojnim selektivnim i tematskim izlložbama u zemlji i inostranstvu (Dižon, Klagenfurt, Bu-dimpešta, Baku, Montreal, Toronto, Štokholm, Melburn, Atina, Sofija, Montevideo, Bukurešt, BIdgošć, Lund, Nikozija, Hoyers Werda, Stran-zano, Malfacone, Hamburg, Berlin, Tokio). U toku proteklih 55 godina likovnog djelovanja priredio je 65 samostalnih izložbi u zemlji i ino-stranstvu, među kojima i u najpoznatijim svjet-skim izložbenim centrima (Galeria Palazzo dei diamanti Ferrara, Galeria Alademie der Kunste Berlin.). Za svoja likovna ostvarenja dobio je 37 nacionalnih i internacionalnih nagrada i prizna-nja kao i Gran Prix na svjetskoj bienalnoj izložbi u Budimpešti, 1973. godine. djela mu se nalaze u galerijama i muzejima u zemlji i inostranstvu kao i u stalnoj postavci Muzeja umjetnosti 20. vijeka u Budimpešti. Selektivna postavka njegovih slika i skulptura iz likovnog opusa 1950. – 2005. bila je otvorena od 21. 12. 2005. do 5. 1. 2006. godi-ne u Galeriji Bosanskog kulturnog centra u Tuzli. Mali broj tih slika i skulptura donosimo na kori-cama i stranicama ovog broja našeg časopisa

Vitomir Pavlović, rođen je 1938, (Sjerač), žurnalista, publicista, pisac, dugogodišnji novi-nar i urednik Fronta slobode, saradnik više medija u bivšoj Jugoslaviji, scenarista i pisac spikerskih

Glosar novih autora

Glosar novih autora

178 DODATAK

tekstova za desetak dokumen tarnih i kratkome-tražnih filmova, između ostalih: So gradi i raz-građuje, Poplave u Tuzli, Kameno more, Entuzija-sti (1975.), The Sinking Town, Ratovanje komora-ta Meše (1976.), Ime u kamenu (1980.), svi s reži-serom Suadom Mrkonjićem; Uporna prekretnica (1981.), režiser Zvonimir Berković; Sto godina Fa-brike soli (1985), režiser Vlatko Filipović... etc. Filmovi prikazivani na festivalima u Beogradu i Tuzli, ponekad na televiziji, a onaj s engleskim nazivom u Montrealu. Sudove o rečenim filmo-vima, pored ostalih, izricali filmski kritičari Po-litike i Oslobođenja - Milutin Čolić i Aco Štaka. U svojstvu člana Odbora i Savjeta učestvovao u osnivanju Festivala dokumentarnih i kratkome-tražnih filmova u Tuzli (1968. – 1990.). Bio član selekcione komisije i umjetnički direktor Festi-vala. Uredio i napisao većinu tekstova za publi-kaciju Dvadeset godina filmskog festivala u Tuzli (Tuzla film i Savjet Festivala 1987.). Višegodišnji urednik časopisa Pozorište (1974. – 1991.), u ko-jem je obnarodovao i duži rad o teatarskom živo-tu Tuzle (1984., broj 5-6). Član Udruženja po-zorišnih kritičara i teatrologa BiH (1978-1991). U više navrata član repertoarskih komisija i žiri-ja za na grade na Pozorišnim igrama BiH u Jajcu (1971.-1991.). Autor koncepcije i teksta za mono-grafiju Salines Soli Tuzla (Univerzal 1983). Publi-kovao knjigu u žanru foto-skeča Album zaborav-ljenih prizora (Tuzla-film 1988.). Dobitnik nagra-de Udruženja novinara BiH za 1977. godinu. Po-četkom rata povlači se u penzijsku zavjetrinu od tri marke. Zbog knjige Vodonoše i vitezovi (Front slobode i Soroš fondacija, 1998.) bio izložen dugo-trajnom, i nečuvenom, političkom i medijskom linču. Sala Opštinskog vijeća poslužila kao sce-na za ritualno cijepanje knjige pred televizijskim kam erama. U stampedo predstavi učestvovali ra-zni profili perma nentnih domoljuba. Od 2000. godine urednik časopisa SPKD “Prosvjeta” Pro-svjedna poslanica. U prvom broju objavio odjeljak rukopisa za drugu knjigu Vodonoša... pod naslo-vom Nedovršeni dnevnik o linču. Provukao se ne-što bolje nego sa ... Vitezovima. Osim spisateljskih poslova, povremeno prevodi sa engleskog. Loza živopisca Georgija je prva tvorevina o umjetnici-ma posmatranim kroz prizmu društvene estetike u složenim istorijskim okolnostima. Pri završet-

ku je i rukopis slične vizure o glumcima…Nedim Rabić, rođen je 16. juna 1986. godi-

ne u Gradačcu. Redovan je student treće godi-ne na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Aktivan je član prve Arheološke sek-cije na istom odsjeku i učesnik značajnih arheo-loških iskopavanja u Bosni i Hercegovini koje je financirao Muzej grada Sarajeva (Krivoglavci, Vogošća, novembar 2006. godine; Bakri Babina medresa i džamija na Atmejdanu u Sarajevu sep-tembar 2007.) i inozemstvu koja je organizirala Katedra za staru povijest u Zagrebu i Muzej gra-da Karlovca sa Filozofskim fakultetom u Saraje-vu (Turska kosa kod Topuskog, Hrvatska, august 2007.) i dr. Pored arheologije, uža interesovanja su mu: antičko i srednjovjekovno razdoblje Bo-sne i Hercegovine. Pažnju posvećuje istraživa-nju starije prošlosti sjeveroistočne Bosne (antika i srednji vijek), s posebnim osvrtom na Gradačac i njegovu okolinu.

Đuro Škondrić, rođen je 1948. godine u Benkovcu. Završio je Filološki fakultet u Beogra-du, a nakon toga se zaposlio kao profesionalni no-vinar. Bio je glavni i odgovorni urednik nekoliko elektronskih i printanih medija (Radio Banovi-ći, Radio Tuzla, Tuzlanska televizija, list, Front slobode). Obilježio je 35 godina profesionalnog rada u novinarstvu. Dobitnik je brojnih nagrada za izuzetna novinarska ostvarenja. U konkuren-ciji 156 autora, godine l977. dobio je prvu nagra-du za najbolju radio reportažu, emitovanu te go-dine u BiH. Reportaža je nosila naslov „Cvijeće je uvelo u cvatu“. Za dokumentarni film „I nebo voli Rome“ dobio je niz domaćih i stranih pri-znanja. Pored novinarstva, bavi pisanjem recen-zija, književnom i pozorišnom kritikom. Poznat je i kao novinarski pedagog. Bio je rukovodilac prve „Ratne škole novinarstva“, a izveo je i tri ge-neracije novinarske škole „Soroš media centra“ iz Sarajeva koja je radila po programu BBC- a. Tre-nutno obavlja poslove lektora – redaktora u RTV TK, a bavi se i mentorskim poslom, to jest obu-kom mladih novinara za uspješnije bavljenje TV novinarstvom.

Srđan Vukadinović, rođen je 1956. godi-ne. Diplomirao je na 5 (pet) fakulteta i to: Akade-miji dramskih umjetnosti, Kulturološkom fakul-tetu, Filozofskom fakultetu, Fakultetu političkih

DODATAK 179

Glosar novih autora

nauka i Nastavničkom fakultetu. Magistrirao je na Fakultetu političkih nauka i na Interuniver-zitetskom centru za postdiplomski studij u Du-brovniku, iz oblasti istorije pozorišta. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu iz oblasti socioloških nauka i završio doktorat na Fakultetu dramskih umjetnosti iz oblasti teatrologije. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli angažovan je u zva-nju vanrednog profesora za predmete: Južnoslo-vensko pozorište i drama, Sociologija umjetno-sti i Pozorišna produkcija. Prodekan je za nasta-vu i naučno istraživački rad na Akademiji dram-skih umjetnosti u Tuzli i član Senata Univerzite-ta u Tuzli. Rukovodilac je postdiplomskog studi-ja iz oblasti teatrologije na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli. Član je Naučnog odbora za teatrologiju Crnogorske akademije na-uka i umjetnosti. Autor je 6 (šest) knjiga – mono-grafija i samostalnih publikacija iz oblasti teatro-

logije: „Organizacija nacionalnog teatra“, „Teatar Kabare – case study kamernog i mobilnog teatra“, „Henrik Ibzen na bosanskohercegovačkim sce-nama“, „Djela Miodraga Žalice na bosanskoher-cegovačkim scenama“, „Suvremeni balkanski te-atar apsurda i Teatar Kabare“ i „Jedinstvo kome-diografskih različitosti“. Objavio je preko 150 na-učnih i stručnih radova iz oblasti teatrologije, so-ciologije umjetnosti, teorije umjetnosti i kultur-ne politike. Bio je Selektor Susreta pozorišta BiH u Brčkom, 2002. i 2003.godine, a za 2007. godinu je član Selekcione komisije i Umjetničkog vijeća ovog Festivala. Takođe, bio je selektor Festivala komedije „Mostarska liska“ 2007. godine. Bio je predsjednik žirija na pozorišnim festivalima: Ka-zališne/pozorišne igre u Jajcu, Festival bosansko-hercegovačke drame u Zenici, Festival komedije „Mostarska liska“ i član žirija na Susretima pozo-rišta BiH u Brčkom.

•GRAČANIČKI GLASNIK

GRACANICA’S MESSENGER

časopis za kulturnu historiju, broj 24 Gračanica, novembar 2007. http://glasnik.gracanica.net

IZDAJE: Izdavačka kuća “Monos”, Gračanica

ZA IZDAVAČA: Mirza Hamzić, dipl. ecc.

REDAKCIJA: Mr. sc. Omer Hamzić (glavni i odgovorni urednik), prof. Rusmir Djedović (urednik u Redakciji),

mr. sc. Anisa Avdagić, prof. dr. Galib Šljivo, književnik Atif Kujundžić, prof. dr. Izet Mašić, prof. Osman Puškar,

TEHNIČKI UREDNIK I DIZAJN: Mirza Hamzić, dipl. ecc.

LEKTOR: Mr. sc. Omer Hamzić

PREVOD NA ENGLESKI:Prof. Indira Hadžić

SLIKE I SKULPTURE NA KORICAMA I U TEKSTU: Akademik Boško Kućanski

ŠTAMPA: Cicerprom, Gračanica

TIRAŽ: 500 primjeraka

ADRESA REDAKCIJE Gračanica, Muse Ćazima Ćatića 18, tel/fax: 035 703 324, GSM: 061 179 390,

e-mail: [email protected]

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila u skladu sa Zakonom o javnom informisanju (Službeni list SR BiH, br. 21/90) pod rednim brojem 560

GRAČANIČKI GLASNIK POMAŽU:

GENERALNI SPONZOR-POKROVITELJ:Općina Gračanica

SPONZORI:DD “Park”, (utemeljitelj),

DOO “Sokolović”, (utemeljitelj),DOO “Eurogalant” (utemeljitelj),

JP “Vodovod i kanalizacija” Gračanica,DOO “Cicerprom” Gračanica

MP “Fortuna” Gračanica

SPONZORI POKROVITELJI

gračanički glasnik br. 24

Documents