FELJTON: 'Bleiburg' - 'Hrvatski Katyn' na 3. Potenciju

Piše: Prof. Goran Jurišić

« 1 OF 2

»

“Bleiburg“ je povijesna hrvatska tragedija i katastrofa koja je u dva proljetna mjeseca 1945. nadmašila katastrofu i tragediju koju su sa sobom donijeli hrvatsko-turski ratovi u 200 godina pustošenja, razaranja, ubijanja, stradanja, mučenja i otimanja pripadnika hrvatskog naroda i osvajanja hrvatskog teritorija od strane Osmanskog Carstva.

“Bleiburg“ je nadmašio i poljsku tragediju “Katyn“. “Bleiburg“ je “hrvatski Katyn“ na 3. potenciju!

Prema britanskom vojnom arhivu (War Office 1704465) prema Bleiburga na austrijsko-slovenskoj granici primicalo se 13. svibnja 1945. ukupno 200 tisuća (200.000) hrvatskih vojnika koji su štitili oko 500 tisuća (500.000) hrvatskog civilnog pučanstva koje se htjelo prebaciti na područje pod okupacijom britanskih snaga da bi se predali i stavili pod zaštitu Zapadnih Saveznika. Dvije hrvatske armije, koje su se sa civilima povlačile prema britanskoj armiji u Austriji, raspolagale su sa 17 divizija (preko 200 tisuća hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika).

Jugoslavenski ministar unutarnjih poslova, general Aleksandar Ranković, objavio je u veljači 1952.  izvješće u kojemu je navedeno:

Kroz naše je logore i zatvore između 1945. i 1951. prošlo 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000.

Slovensko državno povjerenstvo za istraživanje prikrivenih masovnih grobnica lociralo je na području Republike Slovenije oko 900 masovnih grobnica koliko ih ima i na području Republike Hrvatske.

(Izvor: knjiga “Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji“, slovenski povjesničar dr. Mitja Ferenc i hrvatski istraživač povijesti i stradalnik Križnog puta Želimir Kužatko, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, CIP zapis pod brojem 634893, ISBN 978-953-7379-01-8, i Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Hrvatski državni sabor, Zastupnički dom, klasa: 023-03/99-03/20, urbroj: 62-99-436, od 12. 10. 1999., predsjednik akademik Vlatko Pavletić.)

Hrvatski politički narod obilježava spomen-dan u spomen na “Bleiburg“ svake godine 15. svibnja ili prve nedjelje uoči toga datuma kada su Hrvatske oružane snage NDH u južnokoruškom austrijskom mjestu Bleiburg položile oružje i predale se bez pismene kapitulacije hrvatskog vojno-političkog vrha, a snjima je u ratno zarobljeništvo pala masa hrvatskih civila, među njima dobar dio obitelji pripadnika hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika koje su s njima bile u pratnji na putu od Zagreba do Zapada kamo su odlazili u izbjeglištvo pred naletom invazije sovjetske Crvene armije i njezine pomoćne partizanske jugoslavenske komunističke vojske na Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je započela koncem 1944. godine, a imala kulminaciju probojom obrambenog Srijemskog fronta u travnju 1945. godine.

Da bi Tito uopće mogao sudjelovati u većim vojnim operacijama frontalnog tipa sukoba bilo mu je potrebno teško oružje koje nije mogao nadoknaditi iz arsenala kapitulantske talijanske vojske iz kojega su se poslužile i Hrvatske oružane snage, razoružavši dvije talijanske divizije. Stoga 5. srpnja 1944. šalje pismo Staljinu:

-     Bit će nam potrebna najveća Vaša podrška da bismo mogli što prije riješiti pitanje Srbije ...

Naime, Srbija je u tom vrijeme bila čvrsto u rukama četnika i njihovih njemačkih nacističkih saveznika odnosno okupacijskih jedinica Wehrmachta, a partizana komunističkih antifašista tamo nije bilo od propasti boljševičke crvene sovjetske tzv. Užičke republike sa kraja 1941. godine.

Kad je kvisling Tito dobio odobrenje svoga gazde, uputio se sredinom rujna 1944. sovjetskim zrakoplovom, a gdje drugdje nego, u Moskvu, da izmoljaka vojnu pomoć od svoga pokrovitelja i mentora  u zločinu, generalisimusa Staljina.

Moskva je balkanskom hohštapleru bila dobro poznata iz tridesetih godina kada je pod konspirativnim imenom “Valter“ počeo raditi kao doušnik za sovjetsku tajnu policiju kojoj je pod lažnim optužbama prijavljivao vodeće dužnosnike emigrantske KPJ u Moskvi, i streljačkim vodovima NKVD predao cvijet jugoslavenske marksističke inteligencije. Sovjetska tajna služba je “Valtera“, znan kao Tito, instalirala godine 1939. na položaj generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, i time je Josip Broz postao jedini komunistički čelnik na svijetu kojega na položaj generalnog sekretara nije postavila teroristička Kominterna nego zloglasna sovjetska tajna policija NKVD.

Tito je bio uzbuđen, jer je u rujnu 1944. išao na svoj prvi susret sa Staljinom u životu, a nikad se ne zna kako može završit sastanak, pa i on osobno, s obzirom da je Staljin često mijenjao politički kurs i svoje favorite. Na svoje iznenađenje, imao je tri susreta sa Staljinom u Moskvi, prilikom čega ga je nekoliko puta oblio hladni znoj. Prvi puta kada mu je Staljin rekao da nakon dolaska na vlast vrati kralja Petra II Karađorđevića

na prijestolje, zatim kada je usred razgovora u sobu ušao Staljinov vanjskoposlovni ministar Molotov držeći u ruci depešu neke zapadne tiskovne agencije koja je javila da su se Englezi iskrcali u Jugoslaviji. Titu je pao mrak na oči jer bi nazočnost britanske vojske u Jugoslaviji značila kraj snu o komunističkoj diktaturi koju je mislio uspostavit nakon nasilnoga dolaska na vlast. Tito je na tu vijest skočio kao da ga je netko iglom ubo:  – To je nemoguće! Staljin mu je hladnokrvno uzvratio: - Kako nemoguće! To je točno! Međutim, nakon proživljenog stresa je na kraju sve bilo OK, naime, Tito je od Staljina skromno zatražio vojnu pomoć u vidu jedne tenkovske divizije, na što mu je domaćin odgovorio:

-     Valter, dat ću vam ne jednu tenkovsku diviziju nego cijeli tenkovski korpus.

Staljin je Titu poklonio naoružanje i opremu za 12 kompletnih divizija, dva zrakoplova za osobnu uporabu, 491 borbeni zrakoplov i dr. „(...) Staljin je Titu dao i ono što nije tražio, samo da bi na zemljovidu njegovih satelita bile upisane Srbija i Jugoslavija.(...)“

Izvor: knjiga Pere Simića, “Tito – fenomen stoljeća“.

O vojnoj pomoći kakvu je Tito dobio od Staljina je Pavelić mogao samo sanjati da bi dobio od Hitlera iako su postojali kanali za naoružavanje NDH iz 3. Reicha.

Nakon posjeta Moskvi i prvog susreta sa Staljinom se Tito više nije vraćao na Vis nego je izravno iz Sovjetskog Saveza dopremljen u Rumunjsku gdje se priključio konvoju Crvene armije koja se kretala prema granici sa Srbijom pred kojom je u listopadu 1944. stajala sovjetska invazija. U Craiovi se crveni maršal zadržao do 15. listopada 1944. dok sovjetske trupe nisu stigle nadomak Beogradu, i tek nakon što je Crvena armija izbacila Wehrmacht iz glavnoga grada Srbije je Tito stigao oklopnim čamcima Dunavske flotile Crvene armije do Beograda u koji je ušao u sumrak, nakon čega se dao otpeljati na Dedinje u dvore srpskih kraljeva gdje je kao svoj prvi državnički čin dao iznad radnoga stola postaviti slike Lenjina i Staljina, i gdje je ostao do 1980. godine. Toliko, dakle, o tome kad se sova ruga vlastitoj sjeni, i sprdačinama jugo-komunista oko toga kako je Pavelić došao na vlast uz pomoć strane sile, i kako je u Zagreb, 15. travnja 1941. ušao u sumrak.

Izravnom vojnom intervencijom 414 000 sovjetskih vojnika Crvene armije je SSSR osvojio Beograd i Srbiju, i nakon toga sa dijelovima te vojske i od Sovjetskog Saveza naoružanom Titovom partizanskom vojskom krenuo u napad na Srijemski front i invaziju na NDH. Titova partizanska vojska je koncem 1944. brojala 240 000 pripadnika.

Prve zločine prilikom invazije na NDH je partizanska Jugoslavenska armija maršala Tita počinila u Zemunu, Srijemu i u Vukovaru nakon pada ovih krajeva pod komunističku Jugoslaviju. Gdje bi partizanska vojska prošla, tamo trava više nije rasla, a stariji Zagrepčani svjedoče da je ulazak partizana u Zagreb, na tzv. dan “oslobođenja“ od 8. svibnja 1945. sličio kao na dolazak Mongola, a Mongoli su u povijesti njihovih osvajanja, koja su sezala od Azije do Europe, bili poznati po silovanjima, paležu, grabežu i ubijanjima, jednom riječju (sintagma) “spaljena zemlja“. To su bile “horde s istoka“ u srednjem vijeku, ali i u novom vijeku 20. stoljeća ponovo su se javile “horde s istoka“ o kojima je posvjedočilo i njemačko civilno stanovništvo u istočnim krajevima Njemačke koncem Drugog svjetskog rata kada su pripadnici Crvene armije masovno silovali svaku žensku osobu od 10 do 90 godina starosti (sveukupno je silovano 2 milijuna Njemica), masakrirali ratne zarobljenike i masovno ubijali ratne ranjenike po bolnicama i lacaretima. Crvenoarmejci iz “hordi s istoka“ čak su silovali i

preživjele mučenice holokausta iz njemačkog nacističkog logora smrti u Oswiecimu (Auschwitzu). Prodor Crvene armije na neko područje značio je smrt za stanovništvo, tako i na hrvatskome ratištu u Drugom svjetskom ratu! Za partizanski režim komunističke partije su pak neprijatelji bili svi koji nisu pripadali njihovome pokretu kojega su u svojoj agitacijskoj propagandi pretenciozno i lažno nazivali “Narodnooslobodilački pokret“ (skraćeno “NOO“), iako nije bio pokret koji je oslobađao narod nego je ubijao narod, počinivši ubojstvo naroda ili jugo-komunistički genocid! Od tako zvanog “oslobođenja“ 1944./1945. do Božića 1945. je svaku šest Hrvat bio ubijen od nove strahovlasti maršala Tita, tako da je Božić 1945. bio najcrnji Božić u tisućugodišnjoj kršćanskoj povijesti hrvatskog naroda!

Kako je Crvenoj armiji i njezinim pomoćnim partizanskim trupama uspjelo u travnju 1945. probiti Srijemski front, pri čemu je kao topovsko meso poginulo 30 000 srpskih mladića-rekruta, i kako su partizanske jedinice, koje su preimenovane u srpski naziv “Jugoslovensku armiju“, napredovale kroz hrvatski Srijem, Slavoniju, Bosnu i Dalmaciju, tako su se među hrvatskim narodom širile glasine o partizanskim zločinima koje su se, nažalost, pokazale istinitima. Nije bilo mjesta i grada na području NDH koje bi nakon pada pod partizane ostalo pošteđeno tzv. čišćenja odnosno ubijanja hrvatske inteligencije i hrvatskih patriota i svih anti-komunista, među kojima je bilo i anti-fašista kao na pr. demokratski pripadnici Hrvatske seljačke stranke koje su komunistički antifašisti istrijebili.

Gospođa Marija Crvelin bila je svjedokinja partizanskog “oslobođenja” Splita 1944. godine:

“Oslobođenje” Splita  i preuzimanje vlasti od strane partizanske tako zvane “narodne vlade“ opisala je “(…) strašnim događajima u mjesecu listopadu 1944. godine, kada su partizani, zanemarivši sve civilizacijske norme , prvih dana po dolasku, bez suda, poubijali mnoge ugledne osobe (…) Ti su ljudi bili nevini. Ubijeni su iz preventivnih mjera. Iz tih mjera komunisti su u Splitu i prije svoga dolaska na vlast ubijali istaknute građane. Kružile su glasine da će se Saveznici iskrcati baš u Splitu, pa je postojala mogućnost da će im se priključiti istaknuti građani i tako omesti tko zna kakve političke kombinacije Velikoga Brata /Staljina, Titova saveznika, op.a./ (…) Jedan od onih koji su ubijeni uime nečega bio je dr. Jakša Račić, liječnik i dobrotvor. On je svojim zalaganjem, a ne znam koliko i svojim novcem, golo kamenito brdašce Marjan pretvorio u jedan od najljepših parkova na našoj obali. O tim događajima i o atmosferi u Splitu nakon dolaska partizana govori u eseju Nima Splita do Splita u svojoj knjizi “Vječni Split” Bogdan Radica, predstojnik za tisak u Vrhovnom štabu maršala Tita, književnik, esejist, publicist, diplomat, profesor povijesti na jednom američkom sveučilištu. Godine 1945. vraća se iz Amerike u rodni Split u naivnoj želji da služi svome narodu. (…) Bogdan Radica:

Postaje mi sve jasnije da su instrukcije bile da u svakom gradu demonstrativno odsijeku glave svima onima koji nikako nisu mogli postati lojalni članovi Partije /komunističke partije, op.a./. Osim toga dali su priliku fanaticima da se osvete predstavnicima gornjih društvenih slojeva. 'Ča si se vraća' – reče mi otac. 'Ovi razbojnici ubili su pola Splita. Odvezli su ih jedne noći na Sustipan i sve poubijali.' (…) Sjeme zla koje su posijali komunisti palo je na plodnu zemlju i živi još i danas (…)

Kad su Titovi partizani 22. listopada 1944. osvojili Travnik, dana 24. listopada poubijali su 800 građana tog srednobosanskoga grada, i sve hrvatske ratne zarobljenike; poslije su maltretirali i likvidirale nekoliko učenika i nastavnika Isusovačke gimnazije u Travniku. Prilikom “oslobođenja“ Tuzle 1944. godine, partizani su pobili oko 300

građana. Kada su u listopadu 1944. partizani ušli u otvoreni grad Dubrovnik, na otoku Daksi su, bez ikakve istrage ili suđenja, likvidirali hrvatsku inteligenciju ove drevne hrvatske Dubrovačke Republike. O tome je svoje šefove u KPJ obavijestio odgovorni za te ratne zločine, Rankovićev pomoćnik Jurjević – Baja. Prilikom “oslobođenja“ Knina, 1944. godine, partizani su klali hrvatske ratne zarobljenike, o čemu postoje jugo-komunistički dokumenti objavljeni od Hrvatskog instituta za povijest u knjizi “Partizanska i komunistička represija i zločini 1944. – 1946. Dokumenti“. Ista situacija i nakon “oslobođenja“ 1945. kada je u hrvatskom gradu Jastrebarsko između Zagreba i Karlovca u “mini-Katynskoj“ šumi Gović u centru grada likvidirano do 1947. od strane “Odjela za zaštitu naroda“ šezdesetak hrvatskih civila; znakovito je da partizanskim piromanima nije bila potrebna vatrogasna služba jer su u Jastrebarskom pobili cjelokupnu momčad vatrogastva.

Poznat je slučaj partizanskog vojnog zatvora u Novoj Vesi u Zagrebu gdje su nakon jugoslavenske okupacije od 1945. mučeni antifašistički nekomunistički dužnosnici Hrvatske seljačke stranke koji su po zidovima ćelija svojom krvlju ispisivali svoje posljednje poruke u životu dok su ostali nevini osuđeni na drakonske zatvorske kazne i deportirani u jugoslavenski komunistički koncentracijski logor “Viktorovac“ kod Siska gdje su sadistički mučeni. Zna se da je komunistički režim bio antifašistički ali nedemokratski, koji nije uspostavio pravni poredak nego poredak sile jačega, onda ni istrage, koje su u nekim drugim slučajevima vodile zloglasna komunistička tajna policija, ciničnog naziva “Odjel za zaštitu naroda“ (OZNA), i suđenja, nisu bila profesionalna ni objektivna nego namještena, a često su oznaši prvo znali strijeljat nekog Hrvata, da bi poslije naknadno i formalno napisali presudu i objavili je urbi et orbi.

Partizanski režim komunističke partije je po počinjenim zločinima nakon završetka Drugog svjetskog rata nadmašio sve dotad viđeno, zločini ustaškog režima pokazali su se kao mačji kašalj u odnosu na divljaštvo i barbarizam partizanskih pirovih pobjednika.

Uoči povlačenja ustaške vlasti iz Zagreba od 6. svibnja 1945. stigla je preko Hrvatskog krugovala vijest o partizanskom masakru nad građanima Siska, koja se nakon pada komunističkog Berlinskog zida pokazala istinitom (partizanski agitprop je pak 20. svibnja 1945. lansirao laž kako leševi ljudi, pronađeni na obali Save između Siska i Jasenovca, prestavljaju navodno žrtve ustaškog terora iz jasenovačkog logora; pronađeni leševi su, međutim, bili od partizana pobijeni hrvatski civili iz Siska). Takve vijesti, i mnoštvo glasina među narodom o partizanskim zločinima nisu zahtijevale neku posebnu ustašku propagandu da nagovori narod na bijeg prema Zapadu. Uostalom, narod nije glup da ne bi znao otkud puše vjetar i opasnost po narod jer postoji ono što se zove instinkt i kolektivna svijest!

Za vrijeme Drugog svjetskog rata su sa hrvatskog ratišta na području NDH sakupljeni brojni sudsko-medicinski istraženi dokazi o brojnim partizanskim ratnim zločinima nad ratnim zarobljenicima i civilima od godine 1941. do 1945. godine:

Na Kozari su partizani u svibnju i lipnju 1942. pobili nad četiri jame nekoliko stotina civila, nakon bitke za Krašić koncem 1942. su partizani početkom 1943. pobili 218 hrvatskih ratnih zarobljenika, a odmah nakon bitke pobili sve ranjenike suprotno zaraćene strane tako da su ulice Stepinčeva Krašića bile obllivene krvlju. Ostatak u Krašiću zarobljenih domobrana i ustaša je pobijen početkom 1943. metkom u potiljak iznad jame Jazovke kod Sočica na Žumberku. Za taj pokolj glavnu odgovornost snosi boljševički politički komesar partizanskog Glavnog štaba za Hrvatsku, Vladimir

Bakarić, koji je kao Titov lokalni guverner okupirane Hrvatske žario i palio sve dok mu Bog nije uzeo mjeru tamo negdje početkom osamdesetih godina 20. stoljeća. Isticao se u propagandi kako su Hrvati “ustaše“, “nacionalisti“ i “antisrpski elementi“, i hrvatskom narodu je nabijao kompleks i osjećaj manje vrijednosti. Inače, bio je politički Hrvat i tipični hrvatski dobar sluga lošim stranim (srpskim) gospodarima.

Jugoslavenski komunistički dokumenti, koje je 2005. godine (i poslije) objavio Hrvatski institut za povijest, dokazuju da je samo na području Hrvatske (bez Bosne), od rujna 1944. do svibnja 1945. bila uspostavljena mreža partizanskih koncentracijskih logora u kojima su komunisti zatočili 79 tisuća hrvatskih građana. Iako je maršal Tito proglasio još 1944. amnestiju za sve domobrane koji se predaju partizanima, jugoslavenski komunistički dokumenti dokazuju masovna strijeljanja nad domobranima koji su se odazvali jugoslavenskoj tzv. amnestiji koja je bila samo stupipca i varka, namještaljka, jer cilj jugo-komunista je bio istrebljenje svih hrvatskih anti-komunista kako bi mogli beskrajno monopolistički vladati. Zato je maršal Tito i inače dao istrijebiti svu oporbu, slovensku, srpsku, hrvatsku i drugih naroda.

U vele-zločinu znan kao “Bleiburg“ stradalo je najmanje 200 000 Hrvata, i to je minimalna brojka hrvatskih žrtava komunizma.

Pravnu (juridičku) i moralno-političku odgovornost za bleiburški komunistički genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin, snosi maršal Tito i članovi politbiroa CK KPJ, Vrhovni štab “Jugoslovenske armije“, i partizansko vojno-političko “rukovodstvo“ za Hrvatsku i Sloveniju koje je na genocidnome sastanku u Zagrebu, 12. svibnja 1945. godine, sa maršalom Titom u detalje i sustavno razradilo plan o izvršenju genocida!

Moralno-političku i pravnu odgovornost za “Bleiburg“ snosi i britanska vlada i njeno vojno-političko vodstvo, kao i Zapadni saveznici u cjelini koji su još u ožujku 1945. donijeli tajni plan (Operation Keelhaul) o predaji komunističkim ratnim saveznicima Staljinu i Titu sve anti-komunističke snage, što je bilo barbarski, jer SSSR i Titova Jugoslavija nisu bile potpisale međunarodnu ženevsku konvenciju o postupanju sa ratnim zarobljenicima, tako da se u slučaju izručenja staljinistima/titoistima unaprijed znalo što će se sa ratnim zarobljenicima dogoditi.

Moralno-političku odgovornost za “Bleiburg“ snosi i poglavnik ustaškog pokreta i NDH Ante Pavelić osobno jer je neodgovorno i bez ikakvoga jamstva poveo narod i vojsku na put bez povratka, odnosno put je bio Križni put, a povratak prema domovini je bio povratak u pakao Titovih jama u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Prve masovne grobnice nakon tzv. “oslobođenja“ nastale su u Srijemu gdje su partizani ubijali Hrvate. Poslije su na tim masovnim grobnicama u Zemunu izgrađene stambene zgrade i neboderi u socijalističkom stilu.

Netko mora biti odgovoran za pad NDH! Onaj tko je imao apsolutnu vlast u svojim rukama je odgovoran, u tom slučaju to je poglavnik. Na koncu, dosta je bilo vremena u hrvatskoj povijesti i politici da nitko za ništa nije odgovoran!

Za zločine nad Hrvatima nakon pada NDH odgovorni su partizani i njihovo vojno-političko vodstvo, i to kako slovenski i srpski, tako i hrvatski partizani. Hrvatski igrani film “Četverored“ je u osnovi zorno prikazao tužnu sudbinu Hrvata na Križnom putu (repatrijacija hrvatskih ratnih zarobljenika iz Bleiburga prema ondašnjoj obnovljenoj Jugoslaviji) i masovna strijeljanja zarobljenika, ali nisu samo srpski partizani ubijali hrvatske zarobljenike, kako je prikazano u tom filmu, nego nažalost i hrvatski partizani, te odgovornost za ta masovna ubojstva imaju i hrvatski partizanski zapovjednici, i

načelno nisu Srbi kao narod neprijatelji hrvatskog naroda. U Maceljskoj šumi nisu 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika pobili srpski partizani nego hrvatski, 60 Hrvata iz krapinske Ozne! U šumi Tezno kod Maribora su pak 15 tisuća do 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, među njima i dvije tisuće ratnih ranjenika, nad 10 km dugim protutenkovskim rovom strijeljali srpski partizani. Bez obzira na to, igrani film “Četverored“, nazvan po četverorednim kolonama na marševima smrti ratnih zarobljenika, prikazao je situaciju sudbine kakvu su doživjeli poljski časnici u Katynu, što je prikazano u poljskome igranome filmu “Katyn“. Metodologija ubijanja u Katynu kao i u Teznom, Kočevskom Rogu i Maclju (tri najveće masovne grobnice u Europi nakon Drugog svjetskog rata, četvrta po veličini je srebrenička) je ista jer je i tajna policija koja je ubijala ista, naime, sovjetskog tipa.

Domaći izdajnici među Hrvatima, a to su oni hrvatski partizani koji su ubijali na “Bleiburgu“, nanijeli su ljagu hrvatskom narodu, i nekažnjeni ponijeli stigmu zločinaca sa sobom u grob nakon umiranja snovom “pravednika“. Inače se partizani kao borci u ratu i nisu baš iskazali: hrvatska žrtva komunizma, g. Franjo Skendrović, i sam borac u Drugom svjetskom ratu, ali ne partizanski nego domobranski, posvjedočio je kako su partizani u pravilu ispred sebe gurali tzv. živi štit prilikom napada na neko mjesto, a taj “štit“ činili su zarobljeni hrvatski civili koje su gurali ispred sebe, i u takvoj situaciji domobrani nisu mogli pucat po partizanima da ne povrijede civile, i tako bi partizani osvojili neko mjesto, dakle, kukavičlukom. Slična situacija bila je i u Domovinskom ratu kada su četnici na Banovini ispred sebe gurali zarobljene hrvatske civile tako da policija Republike Hrvatske nije mogla po njima pucat. Jako puno četnika je, inače, ušlo u partizane koncem 1944. godine po dogovoru Tita, Churchilla i srpskoga kralja Petra II Karađorđevića.

Često se događa u političkoj povijesti da predstavnici neke vlasti preko noći napuste položaje, i zbrišu u inozemstvo, kao na pr. diktator Baptista na Kubi, ili neki diktator u Srednjoj Americi, i obično bjegunac sa sobom ponese državnu riznicu (tako je državnu riznicu bio ponio i kralje Petar kad je bježao 1941. godine iz Jugoslavije) ali rijetko je u povijesti da neki diktator sa sobom u inozemstvo povede vojsku i mnoštvo naroda.

Finski maršal Mannerheim, koji je bio Hitlerov saveznik kao što je Finska bila saveznik 3. Reicha u Osovini isto kao NDH, nije žrtvovao državu i narod nego je odstupio sa položaja da spasi narod i državu. Paveliću to nije padalo na pamet jer je vladao apsolutistički po onoj francuskog kralja Luisa IX, „Država – to sam ja!“, i tako se Hrvatima dogodila katastrofa povijesnih razmjera, pad hrvatske države, i pokolj nad njenom zarobljenom narodnom vojskom.

Naime, od Zapadnih Saveznika nitko nije htio pregovarat sa poglavnikom Pavelićem, ali to ne znači da ne bi s nekim drugim na čelu Hrvatske bilo pregovora jer su Saveznici pregovarali i sa talijanskim fašistima, ali ne sa Mussolinijem nego njegovim nasljednicima koji su ga skinuli s vlasti. Umjesto da svoje mjesto ustupi politički podobnom hrvatskom političaru ili vojskovođi, poglavnik Pavelić odlučio se za samoubojstvo Nezavisne Države Hrvatske. Hrvati bi bolje prošli da su branili Zagreb od “hordi s istoka“ jer ako se i ne bi uspjeli obraniti, barem bi poginuli junačkom smrću; ovako su masovno ginuli mučeničkom smrću, a to je velika razlika! Saveznička Potsdamska konferencija, na kojoj su se Zapadni Saveznici razišli sa Sovjetskim Savezom, bila je samo dva mjeseca nakon što je ustaška vlast s vojskom i mnoštvom naroda napustila teritorij NDH. Vukovar se 1991. gotovo nenaoružan sa 1500 hrvatskih branitelja branio tri mjeseca od napada preko 30 tisuća srpskih vojnika iz JNA i srpskih paravojnih jedinica iz Srbije, tako da se i vojska od preko 200 tisuća vojnika NDH

mogla braniti dva mjeseca. Lako je, naravno, biti general poslije bitke, ali nekada je logično ono što je logično.

Predstavnici Hrvatskih oružanih snaga NDH koji su preživjeli zarobljavanje u Bleiburgu, u svojim su memoarima posvjedočili o kroničnom nedostatku streljiva za vojsku NDH, što tumače kao izgovor za odlazak u izbjeglištvo od 6. svibnja 1945. godine, ali, tko je za nedostatak streljiva onda odgovoran? Valjda ne sveti Petar nego poglavnik!

Vrhunac proizvodnje oružja i streljiva Hitlerove Njemačke bio je u prosincu 1944. i tada su još bili netaknuti svi najvažniji željeznički čvorovi u 3. Reichu i prema jugu, a NDH kao posljednji saveznik Hitlerove Njemačke, osim Carskog Japana na drugom kraju svijeta, mogla je malo primirisati tom silnom oružju i streljivu, ali na ondašnjem hrvatskom vodstvu je bilo da to i realizira i NDH naoruža do zuba, i tako dočeka invaziju “Jugoslovenske armije“. Međutim, tipična jalova posla su u pitanju, te i inače neodgovornost, i narodna poslovica “lako ćemo“, i “sve će biti dobro“ i slične varke su tipične za Hrvate koji i inače sve rade sa cigaretom u ustima umjesto s pameću u glavi!

Postavlja se pitanje, kako to da je Pavelić od siječnja 1945. do bijega iz zemlje u svibnju 1945. ležerno sjedio u poglavničkoj fotelji u Banskim dvorima, i da ništa posebno nije učinio u pogledu obrane od pada NDH koja se nakon rata mogla demokratizirat i uvesti pravni poredak, i biti brana prema komunizmu i velikosrpstvu obnovljene Jugoslavije na području Srbije, Kosova, Crne Gore i Makedonije?

Stvar je u onoj poslovici “lako ćemo“. Naime, s jedne strane je Pavelić imao ispravnu procjenu da će se odluka o ishodu Drugog svjetskog rata donositi na svjetskim bojištima, a ne na hrvatskom ratištu na području NDH, ali nije imao rezervni plan u slučaju da njegov saveznik izgubi rat, a NDH kao saveznik ratnoga gubitnika postaje automatski i sama ratni gubitnik čak i ako ne gubi u bitkama sa partizanima. Međutim, Pavelić je bio 100 posto uvjeren u Hitlerovu pobjedu jer se nadao u uporabu tzv. čudesnog oružja (Wunderwaffen) i u novu vrstu njemačkog oružja, a to je bila atomska bomba.

Naime, 3. Reich je od 1944. raspolagao radiološkim nuklearnim oružjem i razvijao koncem 1944./početkom 1945. novu vrstu atomskog oružja koje je prvo trebalo biti uporabljeno na bojnom polju u njemačkoj Ardennskoj ofenzivi protiv Zapadnih Saveznika na Zapadnom frontu i ratištu u Belgiji koncem 1944. godine, ali zbog atmosferskih prilika i puhanja vjetrova sa zapada prema istoku je napad atomskim oružjem otkazan jer bi radio-aktivni oblak pogodio zapadni dio Njemačke gdje živi 20 milijuna stanovnika. Novi pokušaj napada taktičkim atomskim bombama je Hitlerov režim isplanirao  za početak travnja 1945. ili najkasnije za kraj travnja/početak svibnja 1945. kao krajnje vrijeme za preokret na ratištu. Još je 3. ožujka 1945. bilo izvršeno testiranje Hitlerove atomske bombe na vojnom poligonu Ohrdruf na njemačkom istočnome teritoriju u Thüringenu. Zato je Pavelić bio početkom 1945. uvjeren da će se ratna situacija promijeniti u korist Osovine, Njemačke, Finske i Hrvatske (i Japana). Cijela zagrebačka javnost je početkom 1945. šaputala o “novom njemačkom oružju“. Kako nije došlo do uporabe atomskog oružja na Zapadnom frontu, tako je 3. Reich doživio pad. U cjelokupnoj njemačkoj ratnoj dokumentaciji nedostaju jedino dokumenti iz ožujka 1945. godine kada je Hitlerov režim strijeljao oko 100 oficira-pilota iz Luftwaffe koji su odbili poslušnost, a odbijanje poslušnosti odnosi se na transport atomske bombe mlaznim borbenim zrakoplovima do vojnih ciljeva. (Strijeljani piloti su imali strah od odmazde nad Njemačkom, iako Zapadni Saveznici tada nisu raspolagali atomskim oružjem, ali Nijemci su mislili da su njihovi neprijatelji raspolagali tim novim

oružjem.) Postojanje Hitlerove atomske bombe je, inače, dokazao njemački profesor sa Freie Universität Berlin, dr. Rainer Karlsch, u svojoj knjizi “Hitlers Bombe“ [Hitlerova (atomska) bomba].

Hitlerov 3. Reich je bio u tehnološkom razvoju oko 25 godina ispred Sjedinjenih Američkih Država, a u razvoju nuklearnoga oružja oko šest mjeseci ispred američkog tajnog projekta “Manhattan“ o kojem su Nijemci putem svojih špijuna bili obaviješteni do u detalje, a nije isključeno ni da su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki možda iz njemačkog arsenala.

Svi su mislili da je Hitler bio poludio kad se početkom 1945. sve oko njega urušavalo, a on pričao o njemačkoj “Konačnoj pobjedi“ (“End-Sieg“). Wehrmacht se u to vrijeme, iako oružja nije manjkalo, borio na posljednjim ljudskim rezervama, “ljudski materijal“ u njemačkog vojnika bio je potpuno istrošen nakon šest godina ratovanja (slično kao i u Savezničkog vojnika), ali njemački vojnik se, posebno na istočnom frontu, borio kao da je tek počeo ratovat jer je strah od sibirskih logora smrti bio jači od nestanka snage. Hitler je pak početkom ožujka 1945. na istočnom frontu na rijeci Odri (60 km istočno od Berlina) zahtijevao od svojih generala borbu do posljednjeg daha kako bi dobio još malo na vremenu – za uporabu novog oružja, a njegov ministar naoružavanja, Albert Speer, obećao je nove tipove zrakoplova i bombi za početak travnja 1945.

Da je njemačkim snagama uspjela uporaba atomske bombe, njemačka vojska bi se digla iz pepela kao ptica Phoenix, a Saveznička vojska bila bi pretvorena u prah i pepeo, i Zapad bi doživio povijesni poraz i pad. Međutim, kako znamo iz povijesti, dogodila se obratna situacija, Nijemci su doživjeli povijesni poraz, a 3. Reich svoj konačni pad (Churchill je rekao da su Saveznici pobijedili „pet minuta prije ponoći“). Time su potomci starih Germana, koji su godine 9. nakon Krista nanijeli povijesni poraz Rimskom Carstvu na germanskom tlu istočno od rijeke Rheine, u poznatoj bitci u Teutoburškoj šumi, kada su poražene tri rimske legije, a rimska vlast zauvijek izbačena iz germanskih provincija istočno od Rheine, i koji su poslije u 5. st. srušili Zapadno Rimsko Carstvo, i sami doživjeli svoj pad i Armagedon.  Danas su Nijemci, shodno ishodu Drugog svjetskog rata, pomoćni pješaci Zapada.

Nije nemoguće da prilikom posljednjeg posjeta Pavelića u Hitlerovu stožeru krajem ljeta 1944. godine njemački Führer svome posljednjem savezniku u Europi nije povjerio tajnu o novom oružju kako bi ga pridobio da ostane na njegovoj strani u trenutku kada je Mađarska okrenula 3. Reichu leđa, a fašistička Italija godinu dana prije toga kapitulirala, dok je Finska već bila jedom nogom izvan Osovine. (U tom trenutku je Nijemcima već bio poznat puč Vokić-Lorković protiv Pavelića i Hitlera.) Naime, Ardennska ofenziva u prosincu 1944. je za Osovinu trebala biti pozitivni preokret na Zapadnom frontu, a anglo-američka vojska trebala je doživjeti jednim udarcem povijesni poraz nakon kojega bi kapitulirala, a Američki Kongres povukao svoj vojsku na britanska otočja ili skroz natrag u SAD, kao što je Japan kapitulirao odmah nakon atomskog napada, a japanska vojska povučena natrag u Japan. (I bez uporabe taktičkih atomskih bombi, tzv. Dirty bomb, kojih je u Ardennskoj bitci trebalo biti bačeno šest do 12 komada na položaje Savezničke anglo-američke vojske, poginulo je 70 tisuća američkih i britanskih vojnika, a Zapadna ofenziva prema Njemačkoj zaustavljena za tri mjeseca. Ova posljednja velika njemačka ofenziva, u kojoj su sudjelovali i njemački mlazni borbeni lovci, doživjela je slom jer su njemački tenkovi ostali bez goriva, s obzirom da je logistika iz neobjašnjivih razloga ostala sa zapadne strane rijeke Rheine.) To bi moglo biti objašnjenje nečinjenja u posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata od strane poglavnika NDH koji nije uhvatio inicijativu nego je inicijativu prepustio Titu. Međutim, Pavelić je zaboravio na narodnu poslovicu: „Uzdaj se u se i u svoje kljuse!“

Kad je Hitler 30. travnja 1945. u bunkeru Nove kancelarije Reicha u Berlinu počinio samoubojstvo, nakon što je izostala uporaba novog njemačkog termo-nuklearnoga oružja, u Banskim dvorima u Zagrebu je poglavnik Pavelić definitvno bio uvjeren da od “Konačne pobjede“ (“End-Sieg“) nema ništa, i navrat-nanos je sazvao svoju vladu i naredio povlačenje predstavnika institucija NDH iz Nezavisne Države Hrvatske prema Zapadu, pri čemu je ustaška propaganda trubila hrvatskim vojnicima kako će ih u Austriji raširenih ruku dočekat Englezi, iako je NDH bila objavila rat Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije. Sapienti sat! (Čudno, i Finska je bila članica Osovine kao i NDH ali nije objavila rat britanskoj i američkoj vladi, i gle čuda, anglo-američko ratno zrakoplovstvo nije na Finsku bacilo ni jednu jedinu bombu dok su gradovi u NDH, na pr. Zagreb, Slavonski Brod, Travnik, Zadar itd., trpili pod zračnim napadima Zapadnih Saveznika.) Pri tome su hrvatski vojnici od svoga vodstva još dobili i ukor da moraju pred Engleze doć urednih i nategnutih odora kako bi ostavili što bolji dojam na svoje ratne neprijatelje.

To govori o potpunom pomanjkanju racionalne pameti u ustaškog vodstva koje se do tada riješilo svih imalo značajnijih i razboritih ustaških političara i časnika koji su hrvatsku državu stavili ispred poglavnika. Čak je i šef obavještajne službe NDH bio smaknut u jasenovačkome logoru, pod optužbom da je bio partizanski agent, samo zato što nije htio pred poglavnikom stalno klimati glavom. Vlado Singer, politički Hrvat židovskog porijekla, o kojemu je riječ, bio je početkom tridesetih godina vođa Starčevićanske mladeži na Sveučilištu u Zagrebu koji je organizirao i predvodio najveći i najsnažniji do tada studentski štrajk na barikadama protiv kraljevskog velikosrpskog režima, i pružao žandarima danima krvavi otpor. Drugi pak šef obavještajne službe NDH, dr. Milutin Jurčić, smaknut je od poglavnika usred bijela dana na zagrebačkome asfaltu. Pučisti protiv poglavnika, ministar obrane i ustaški general Vokić, i ministar vanjskih poslova NDH, dr. Mladen Lorković, smaknuti su pak od poglavnikova režima uoči povlačenja ustaške vlasti iz Zagreba. Koncem 1942. je došlo do raskola u ustaškom vodstvu kada su svoje položaje dragovoljno napustili vojskovođa i ministar obrane Slavko Kvaternik i njegov sin, šef hrvatske policije i nacionalne sigurnosti NDH, Eugen D. Kvaternik, jer nisu više htjeli promatrati agoniju koju je NDH prolazila zbog Pavelića koji je, ne samo štitio neke partizanske agente u vlastima NDH koje je davao u razmjenu, nego nije uspostavio učinkovit oružani otpor rastućim partizanskim snagama, već se državna politika svela na poslušnost prema talijanskim fašistima i odmazde nad Srbima, a holokaust i izdaja nad hrvatskim Židovima je pak posebna tragična priča. Pavelić je onome tko je bio zadužen i za njegovu sigurnost, Eugenu D. Kvaterniku, na njegove kritike Rimskih ugovora i sulude suradnje sa talijanskim fašistima odbrusio: „Hajde bolan, ti i tvoja policija“, a na kraju, kad ga je Eugen Kvaternik prilikom svoje posljednje audijencije kod poglavnika upozorio početkom 1943. da će za manje od tri godine Tito sjedit u njegovoj fotelji u Banskim dvorima ako

se ne trgne iz sna, odbrusio kako se on (poglavnik) ne boji šumskih partizana nego onih “političkih“, misleći pri tome na Eugena D. Kvaternika. Da tragedija bude veća, Pavelić je na put bez povratka 6. svibnja 1945. poveo i preko 10 tisuća mladih regruta Hrvatskih oružanih snaga, manje, više, maturante gimnazijalce posljednje ratne školske 1944./1945. godine koji su svi obučeni u ustaške odore, i smaknuti na Križnom putu kao “ustaše“. Oružane snage NDH su 1944. restrukturirane i reformirane, ali reformu zbog nedostatka novca nije pratila izrada novih odora, tako da su regruti obučeni iz kontingenta ustaških odora iz skladišta zagrebačkih vojarni. Partizanski zločinci su pak stvarali bilo koji povod da ubiju bilo kojeg zarobljenog pripadnika Hrvatskih oružanih snaga NDH koji ima ustašku odoru na sebi, tako su kod Ptuja u Sloveniji pobili na Križnom putu 200 članova Ustaške mladeži od 14 do 16 godina, a na Kočevskom rogu je doslovno zaklano također nekoliko stotina članova ustaške mladeži. Ubijanje djece za partizane nije bio nikakav problem.

Partizanska vojska se, inače, pojavila u svibnju 1945. pred Zagrebom, ne samo zbog obilne sovjetske pomoći Titu, nego i zbog zaštite talijanskih fašista koju je Tito za vrijeme rata uživao:

Naime, kako bi suzbili talijanski utjecaj u NDH nakon Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. kojima je poglavnik, pod Mussolinijevim pritiskom, odstupio široka područja Dalmacije Kraljevini Italiji, Hitler je kroz NDH povukao demarkacijsku crtu od Karlovca do Foče, i južno od te crte bilo je utjecajno područje Talijana u kojemu je hrvatskim postrojbama bilo zabranjeno djelovati. To je Tito naveliko iskorištavao, i nije slučajno da se nakon što su ga četnici koncem 1941. šupirali van iz Srbije, na nekoliko mjeseci skrasio u Foči (na granici prema Srbiji) pod talijansku zaštitu gdje se igrao revolucije (revolucionarni Fočanski propisi od Moše Pijade) i bio pod izravnom zaštitom glavnoga zapovjednika talijanske II Armije, generala Maria Roatte koji je bio britanski tajni agent. Titov dolazak s ostatcima partizana iz Srbije u NDH početkom 1942. htio je dokrajčiti zapovjednik Crne legije, Jure Francetić, kada je sa svojim ustašama krenuo sa sarajevskog glavnog kolodovora put Ivan-planine da presretne Tita i 400 partizana, međutim, nedugo nakon polaska kompozicije vlaka s ustašama su se na željezničkoj pruzi ispriječili njemački tenkovi koji su kompoziciju zaustavili, sa objašnjenjem da ustaše ne smiju uć u južni dio od demarkacijske crte. No, Francetić i bojovnici krenuli su zatim pješice ali su zakasnili nekoliko sati dok je Tito već otišao dalje. Tako je Pavelićeva politika u biti spriječila da ustaše likvidiraju partizanski pokret na području NDH u samome početku. Poslije je Eugen D. Kvaternik u suradnji s Francetićem organizirao početkom 1942. oslobođenje istočne Bosne od četničke okupacije (hrvatska vojna operacija Trio), a usput su poraženi i partizani na Romaniji i njihov vođa Siniša Vajner, apotekar iz Koprivnice, zvan “Čiča sa Romanije“ koji je četnicima čuvao leđa od upada ustaških jedinica (zauzvrat je dobivao oružje od četnika iz tvornice oružja u Užicama). Ustaške jedinice spasile su u operaciji Trio muslimansko pučanstvo u dolini rijeke Drine od četničkog genocida i izbile na istočne granice NDH na rijeku Drinu. Međutim, poglavnik operaciju Trio nije autorizirao jer su se borbe trebale voditi južnoj od demarkacijske crte gdje su glavnu riječ imali Talijani. Uoči ove hrvatske kontra-ofenzive došlo je bilo i do urote Nijemaca i Talijana protiv Hrvata, jer su njemački zapovjednik za Jugo-istokk, sa sjedištem u Beogradu, i talijanski zapovjednik imali tajni sastanak u Opatiji na kojemu su istočnu Bosnu odlučili prepustiti četnicima, a Sarajevo do Save Talijanima. Kad je njemački zapovjednik u Sarajevu zaprijetio Eugenu D. Kvaterniku pokret ustaških jedinica iz Sarajevu prema Drini, ovaj je njegovu zapovjed pocijepao pred njim, a Francetiću zapovijedio neka krene u oslobađanje, ali da sve bude brzo jer da nema puno vremena s obzirom na njemački i talijanski pritisak. Naime, Eugen Kvaternik se pobrinuo u Berlinu da dobije slobodne ruke, tako da je iz Führerhauptquartiera došla zapovjed njemačkom zapovjedniku u Beogradu da mora

poštivati savezništvo 3. Reicha sa NDH. Oko 1500 ustaša je u roku od dva tjedna u proljeće 1942. porazilo pet tisuća do zuba naoružanih četnika pod zapovjedništvom majora Dangića, a talijanske jedinice ostale su ustaškom Blitz-Krieg taktikom skroz zatečene i nisu stigle ni reagirati u korist četnika. Da bi uopće uspjela protučetnička i protupartizanska ofenziva, Kvaternik je prvo morao nabaviti oružje za Francetićevu legiju, koje je kupio u austrijskoj tvornici Steyer, ali je trećinu oružja morao odstupiti Poglavnikovoj tjelesnoj gardi koja je sjedila u Zagrebu. Slavu za oslobođenje istočne Bosne i spas Sarajeva je, naravno, pokupio Pavelić. Fašist Mario Roatta je pak nakon zbacivanja Mussolinija bio od talijanskih antifašista uhićen i bačen u zatvor u Milanu ali su ga Englezi oslobodili i prebacili na Maltu gdje je, iako ratni zločinac kojemu nikada nije suđeno, umro, bez kazne, snom pravednika. Njegova II Armija je, inače, partizanima i četnicima podijelila za vrijeme rata oko 200 tisuća pušaka.

Od siječnja 1945. se u Karlovcu, Zagrebu i Varaždinu počela slijevati masa stanovništva NDH koja je pokušavala potražiti spas od partizanskih “oslobodioca“, tako da se koncem travnja, početkom svibnja 1945. u Zagrebu, koji je tada imao 300 tisuća stanovnika, našla masa naroda od preko 800 tisuća. U izbjeglištvo na Zapad, međutim, nije krenula cjelokupna ova izbjeglička masa nego oko polovice, tako da je u Zagrebu ostao veliki broj hrvatskih izbjeglica koje su partizani nakon “oslobođenja“ od 8. svibnja 1945. poveli izvan grada u koloni na marš smrti, i većina djece, žena i staraca je na tom Križnom putu likvidirana. Drugi dio izbjegličke mase, koji je krenuo put Slovenije i Austrije, nadao se boljem životu u slobodi, ali prošao je identično kao i onaj dio koji je ostao u Zagrebu gdje je partizanski režim komunističke partije pobio i oko sedam tisuća hrvatskih mladića koji su bili u 18. godini života, regrutiravši ih na prevaru tobože u Jugoslavensku armiju, ali povevši ih u stvarnosti na Križni put do Vojvodine gdje nije živo stiglo ni 10 posto njih. Jedan od najgnjusnijih zločina u povijesti se pak dogodio u samom Zagrebu gdje je komunistička tajna policija ispraznila sve zagrebačke bolnice od hrvatskih ratnih ranjenika i pobila ih preko četiri tisuće! U podsljemenskoj zoni je pak tzv. 6. lička divizija od srpskog ratnog zločinca, generala JA, Đoke Jovanića, vršila prave orgije i horor-masakre na uhićenim civilima, pretežito nad djevojkama i ženama iz Zagreba koje su masovno silovane i izmasakrirane. No, i oni civili koji su sa hrvatskom vojskom krenuli put Bleiburga nisu prošli bolje, kao što se vidjelo na primjeru prošle godine otvorena rudarskoga rova Sv. Barbare u Hudoj Jami kod Laškog gdje su zarobljeni Hrvati ubijani hladnim i vatrenim oružjem i bacani u rudarsko okno, te su zločinci poslije po žrtvama bacali smeće, i na koncu zabetonirali okno kako bi zločin ostao vječita tajna. Međutim, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju. Sam čin sakrivanja žrtava komunizma od strane titoista pred svijetom govori da žrtve nisu bili fašisti. Uostalom, nekadašnji zapadnonjemački socijaldemokratski kancelar Helmut Schmidt, koji je u Drugom svjetskom ratu bio mladi časnik Wehrmachta, izjavio je da njemački vojnici u Wehrmachtu nisu bili fašisti, i da je o tome vodio diskusiju sa komunističkim vođom Leonidom Brežnjevim koji mu je predbacio da su svi Nijemci bili fašisti u Drugom svjetskom ratu. Međutim, nisu, kao što ni vojnici Hrvatskih oružanih snaga NDH nisu bili fašisti!

Poznata je priča iz hinduističke “Biblije“, Bhagavad gita-e o promatranju vojski na bojnom polju:

Priča ide tako da su se na bojnom polju sastale dvije velike i snažne vojske da odmjere svoje snage i zauzmu teritorij i kraljevstvo suprotnoga tabora. U jednoj od dvije vojske bio je, međutim, bolji časnički kadar i mnogo junačkih strijelaca i velikih ratnika, i teoretski je imala veći izgled za uspjeh na bojnome polju. Međutim, druga vojska je imala karizmatičnog vojskovođu Arjunu, i, što suprotni tabor nije znao, Bog se zajedno s Arjunom našao u bornim kolima, odnosno drugim riječima, Svemogući stvoritelj

svega vidljivog i nevidljivog na Zemlji, i tvorac cjelokupnoga svemira, jamčio je Arjuni pobjedu, ali pod uvjetom da pobožni Arjuna sudbinu svog naroda uzme u vlastite ruke! Međutim, Arjunu je uhvatila slabost, kolebljivost i kukavičluk, i priopći Bogu da on ne želi ratovati protiv svojih rođaka! Na to se Bog naljuti na njega i ukori ga, da sudbinu naroda stavlja na kocku zbog najobičnijeg kukavičluka i sebičnosti! Na ovu kritiku Arjuna dođe k svijesti, uzme u ruke svoj luk i strijele i sa svojim četverozaprežnim bojnim kolima krene u napad i porazi neprijatelja!

Koja je pouka iz ove priče, nadahnuta riječju Božjom? “Pobožni“ Pavelić pobjegao je sa bojnog polja i ostavio svoj narod i državu na cjedilu, a vojska mu doživjela kataklizmu Apokaliptičnoga klanja, zato što ga je Bog kaznio zbog neposluha jer je u četiri godine vladanja nad Hrvatima pogazio sve ćudoredne vrijednosti hrvatskog naroda i dozvolio bezbožnim borbeno ateističkim divljacima da zavladaju Hrvatskom! Tako će biti kažnjeni i današnji vlastodršci nad Hrvatskom koji vladaju razvratno i neodgovorno, izlažući Republiku Hrvatsku pljačci i bez borbe njezinim neprijateljima, jer svatko onaj tko na cjedilu ostavi svoje branitelje, biva nemilosrdno kažnjen! Stoga, Hrvati, probudite se!

Prije polaska iz Zagreba, vlada NDH je u Saveznički stožer za Mediteran poslala hrvatski Memorandum, ali maršal Alexander je isti predao Titu. Režimska novina i službeno glasilo ustaške vlasti, Nova Hrvatska, je na dan odlaska Pavelića, vojske i mnoštva izbjeglica koje su išle na repu kolone njemačke III armije koja se također povlačila, ironično 6. svibnja 1945. komentirala Pavelićevu politiku ostanka NDH uz 3. Reich do posljednjeg trenutka, što je ujedno bio i komentar o nezavidnom i tragičnome položaju Nezavisne Države Hrvatske:

Da su nama na granicama bili Hotentoti /jedno afričko pleme/, mi bismo nuždno morali biti i uz njih, jer nam se radilo o obstanku vlastite države!

U Rogaškoj Slatini se poglavnik oprostio od svoje vojske i naroda, i krenuo dalje, u stilu idemo dalje (snađi se narode!!) što podsjeća na iznenadni bijeg premijera Republike Hrvatske, 2009. godine, iako u drugim okolnostima ali komparacija načelne povijesne suštine je značajna!

Kako ne bi ispalo da su ciljevi Pavelićeva oponenta Tita bili humanistički i antifašistički, evo jedan izvadak iz ciljeva jugoslavenske komunističke partije sa početka Drugog svjetskog rata koji se nalazi u “Okružnici broj 4“ od CK KPH od 06. 12. 1941. godine, upućena Mjesnim i okružnim komitetima KPH i Savezu komunističke omladine Jugoslavije:

Komunistička partija Jugoslavije kao revolucionarna partija radničke klase, od samog je početka oružane borbe išla za tim da u toku narodnooslobodilačkog rata, kao specifičnog oblika socijalističke revolucije, riješi osnovna pitanja socijalističke revolucije – pitanje vlasti i oružane sile radničke klase…

(Izvor: Fotomonografija “Hrvatska u NOB”, SUBNOR SRH, Zagreb, 1986.)

Ali, kakvo je to etničko čišćenje bilo!

“Bleiburg“ je bio samo finale obračuna komunista sa Hrvatima. Obimna dokumentacija britanskog ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office) svjedoči da je komunistički genocid nad hrvatskim narodom, poznat pod sintagmom “Bleiburg i Križni put“, kao i

etničko i klasno čišćenje koje se provodilo nakon tzv. oslobođenja 1945. godine, organiziran i provođen od strane “rukovodstva“ Komunističke partije Jugoslavije i KPH odnosno od strane titoističkog režima već tijekom 1944. godine. (Britansku dokumentaciju potvrđuje i hrvatska dokumentacija iz izvora pismohrane KPH i Hrvatskog državnog arhiva, u Zagrebu.)

Primjerice, britanski dokument pod oznakom 'No. 88 . 60/22/45', sa datumom od 11. svibnja 1945. godine, urudžbiran u britanskom ministarstvu vanjskih poslova Foreign Office od 23. svibnja 1945. pod oznakom 'R 8976', dokazuje da je vlada njezinog visočanstva Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije pasivno odobravala teror titoističkog režima nad hrvatskim narodom.

U izvješću britanskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, Stevensona, britanskom ministru vanjskih poslova, Sir Anthony Edenu, od 11. svibnja 1945. godine, navodi se slijedeće:

(...)Nakon njihovog poraza na Zapadnom frontu, Nijemci su započeli, i u Jugoslaviji također, evakuaciju svojih trupa, ali umjesto njih došle su trupe 'Jugoslavenske narodne armije – Oslobođenja’ - Titovi partizani. Otoci i veći dijelovi južne obale Dalmacije su prešli u ruke partizana. Saveznički avioni su partizanima pomogli čak u njihovom prodoru kroz Dalmaciju. Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s 'likvidacijom' svih 'sumnjivih’ elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to 'čišćenje’ bilo!! Izgovor za 'likvidaciju sumnjivih elemenata’ je bila optužba za političku urotu i suradnju s neprijateljem. Ali, ustvari, glavni motiv takvog 'čišćenja’ nije bio taj razlog; glavni cilj je bio druge prirode, a to su politički ciljevi njihove Partije - komunističke Partije. Namjeravajući oslobođenoj Jugoslaviji nametnuti diktaturu komunističke Partije, morali su - tako su barem mislili - prije svega eliminirati sve vodeće osobe, koje se nisu slagale  s komunističkim političkim težnjama. U nastojanju da ostvare svoje odluke, tražili su (svugdje su postali glavni u javnom životu u oslobođenim dijelovima Jugoslavije) one koji su u društvu nešto značili ili koji su bili vrlo cijenjeni; oni bi takve ljude uhitili i to bez ikakavog suđenja bi ih ubili ili deportirali u koncetracijski logor, gdje bi ih ubili kasnije. Cilj takvih djelovanja je očit; namjeravali su eliminirati  sve svoje sunarodnjake koji bi im jednog dana smetali u njihovom trudu da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju. Među tim ljudima se sigurno nalaze katolički svećenici koji uživaju veliko poštovanje i autoritet među ljudima, jer su oni ustvari njihovi duhovni vodiči, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji. Vrlo rijetko i uz veliki rizik bi podatci koji govore o zločinima i brutalnosti počinjeni od Titovih partizana izlazili izvan granica zemlje. Bojeći se opozicije Zapadnih saveznika Jugoslavije, partizani su počeli strogo kontrolirati i nadzirati zemlju. Nije dopušteno da ljudi imaju ikakvog kontakta s predstavnicima Saveznika koji se nalaze u Jugoslaviji. Nikome nije dopušteno izlaziti iz zemlje. Bez svjedoka žele nadzirati svoj glavni cilj: boljševizaciju Jugoslavije. Unatoč tom velikom riziku, neki ljudi su uspjeli pobjeći iz Jugoslavije. Oni govore o realnoj situaciji u zemlji opisujući je stravičnom.(...)

Prisjetiti ćemo se 15. svibnja 1945. godine!

Na taj dan se masa naroda slila na bleiburško polje u istoimenom mjestu u južnoj Austriji, međutim, to je bila samo jedna skupina hrvatskih izbjeglica dok je druga ostala onkraj granice u području Maribora, Slovenjgradeca i dr., tako da u Bleiburg nisu stigli svi oni Hrvati koji su iz Zagreba, Varaždina i Karlovca i drugih mjesta u ondašnjoj NDH pošli 6. svibnja 1945. godine, a i ova skupina koja se dokopala Bleiburga uspjela je to učiniti samo uz velike napore u sukobu sa jugoslavenskim partizanima i bugarskim jedinicama koje su hrvatskoj izbjegličkoj masi pokušale odsiječi put. Izvidnica hrvatskog zapovjedništva je u bleiburški dvorac na razgovor sa britanskim zapovjednicima stigla već 14. svibnja i tada se sve činilo u redu, naime, hrvatska strana je Britancima najavila dolazak dvije hrvatske armije u pratnji narodne mase, ali Britanci su već bili obaviješteni, i prijateljski su vijest primili na znanje i poručili Hrvatima da će moći nastaviti put prema unutrašnjosti Austrije do američke zone. Činilo se da će britanska okuapcijska vlast ispoštovati međunarodne konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima i izbjeglicama. Međutim, slijedeći dan se sve promijenilo, Britanci su se hladno i neprijateljski počeli držati prema Hrvatima, a hrvatsku pregovaračku delegaciju dočekali je jedna osorna partizanska delegacija od maršala Tita i ultimativno zahtijevala trenutnu predaju partizanskim snagama, a Britanci su Jugoslavenima jamčili vojnu podršku ako bi bilo problema sa razoružanjem Hrvata. Na nekim drugim mjestima pak, kao na pr. u zarobljeničkom logoru Viktring, su Britanci na prevaru izručivali razoružane hrvatske zarobljenike, lažući im da će vlakom biti upućeni u Italiju, međutim, u ćeljezničkoj postaji Maria Elend je hrvatske zarobljenike dočekala lokomotiva sa petokrakom, i jednokoratna vožnja u smrt mogla je započeti. Odmah s druge strane granice su svi zarobljenici morali izać iz kompozicije vlaka, i partizani bi ih prvo opljačkali, potom počeli tuć, a zatim i odvodili na mjesto zločina, skidali do gola i strijeljali, a bilo je i situacija kada su zarobljenike klali. Jedna hrvatska partizanka iz Makarske se pred svojim srpskim kolegom pohvalila koliko se satova od “ustaša“ nakrala. Taj njen srpski kolega partizan je poslije dezertirao iz Jugoslavenske armije jer nije želio sudjelovati u strahovitim zločinima nad zarobljenicima, i dao je iskaz o svemu u Austriji pred Zapadnim saveznicima, što je poslije kao svjedočanstvo ušlo u knjigu svjedočanstava “BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA“ u nakladi Knjižnice Hrvatske revije, objavljene u Zagrebu, 1993. godine na temelju španjolskog izdanja LA TRAGEDIA DE BLEIBURG, koju je, u Barceloni, 1963. godine, uredio gospodin Vinko Nikolić.

Kako je poznato iz Domovinskog rata koji je bio velikosrpska agresija i rat za hrvatsku nezavisnost i slobodu, hrvatska strana u ratu je prema srpskome agresoru i pobunjenim Srbima bila široke ruke. Naime, ne samo da su svi pobunjeni Srbi bili od prvog predsjednika Republike Hrvatske abolirani za oružanu pobunu odnosno “komšijama“ je oprošteno što su ruku digli na Hrvate u trenutku kada je Hrvatska bila od JNA i komunističke partije razoružana (1990.) na način da je oteto oružje

Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske (200 tisuća automatskih pušaka, streljivo itd.) i podijeljeno pobunjenim Srbima i četnicima u Hrvatskoj i Bosni, nego je hrvatsko vojno-političko vodstvo prilikom oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja ostavilo pobunjenicima, agresoru i okupatoru široke koridore za izvlačenje kako bi se prilikom borbi što manje krvi prolijevalo. Drugim riječima, okupatoru je ostavljena mogućnost da podvijena repa napusti hrvatski državni teritorij kako bi se broj ratnih žrtava sveo na minimum. Tako se srpska vojska sa svojim paravojnim četničkim jedinicama, koja se na kod Pakraca našla za vrijeme Bljeska u obruču, vodeći sa sobom živi štit od srpskih civila, kroz velikodušni koridor hrvatske specijalne policije izvukla, i svi oni srpski pobunjenici koji nisu mogli u oči gledat hrvatski nacionalni i državni grb mogli su bez problema zaprašiti put okupiranih teritorija ka braći četnicima, pobunjenim Srbima u Bosnu. Identična situacija i u Oluji: srpska soldateska, okupljena oko ratnog zločinca Mile Martića u Kninu, zapovijedila je srpskom pučanstvu na okupiranim teritorijima evakuaciju koja je započela prije nego je hrvatska oslobodilačka operacija Oluja uopće krenula, i kada su bjegunci pred zakonom bili već na pola puta do svog ratnog zločinca Ratka Mladića, hrvatske oružane snage stavile su ovu izbjegličku pobunjeničku masu u obruč, ali i otvorile im koridore za izvlačenje jer moralni hrvatski vojnik i branitelj nije naučio pucati po civilima kao što je suprotna srpska strana imala običaj stvoriti živi štit od zarobljenih hrvatskih civila koje bi prilikom osvajanja gurale ispred sebe. Zato je hrvatska strana stvorila koridore da se pobunjeni Srbi i agresorska soldateska može izvući jer je bila pomiješana sa srpskim civilima iza kojih se skrivala. U jednom dokazanom slučaju su srpski tenkovi na zapadnom frontu čak pregazili cijelu jednu kolonu srpskih traktora sa izbjeglicama jer je srpskog vojnika uhvatio strah pred hrvatskim vojnikom, a i strah koji je izazvala beogradska propaganda od diktatora Slobodan Miloševića koja je plašila hrvatske Srbe da će navodno doživjeti “ustaške“ pokolje. Poanta ovog povijesnoga prikaza, temeljenoga na dokazanim činjenicama, je, da svaka civilizirana zaraćena strana u trenutku poraza neprijatelja postupa velikodušno, i time još više naglašava svoju vitešku borbu u ratu i svoju veličanstvenu pobjedu. Zaista, došlo je u nekim trenutcima i da vam poraženog srpskog vojnika bude žao kad vidite koliko je jadnik bio indoktriniran velikosrpskom propagandom da u trenutku odlaska u hrvatsko ratno zarobljeništvo godine 1995. ljubi svoj tenk koji je postao ratni plijen Republike Hrvatske. No, nisu svi bili nečasni među srpskim časnicima, jer primjer salutiranja i odavanja počasti pred hrvatskim pobjedničkim generalom Stipetićem, i čestitanju na ratnoj pobjedi govori da i srpski ratnik zna biti častan i u porazu, a hrvatska je pak strana dokazala časno postupanje sa srpskim ratnim zarobljenicima. Ne treba zaboraviti humanost i plemenitost hrvatske strane 1991. kada je svojim kućama u Srbiju pustila na tisuće srpskih regruta JNA koji su služili vojni rok u Hrvatskoj kad je izbio rat, i kada su u “kasarnama JNA“, kao na pr. u “kasarni Maršal Tito“ u Novom Zagrebu zarobljeni, i mogli su do kraja rata ostati u zarobljeništvu ali ih je veliko hrvatsko srce pustilo njihovim majkama kući u njihovu domovinu Srbiju!Međutim, ponašanje partizana, ne samo za vrijeme Drugog svjetskog rata nego i na samome kraju rata kada je rat službeno već bio okončan, svjedoči o najvećem barbarizmu u povijesti ratovanja! Nečasno ponašanje partizanske “Jugoslovenske armije“ u danima mjeseca svibnja 1945. bilo je katastrofalno, nedostojno civilizacijskim dostignućima čovječanstva. Maršal Tito nije se ponašao kao maršal nego kao najobičniji jedan balkanski primitivac koji se nije dovoljno napio krvi za vrijeme rata nego je hektolitre krvi hrvatskih vojnika, i hrvatskih civila, ali i krvi svojih vlastitih vojnika prolijevao kao da je on tvorac svih živih bića na planetu Zemlji!

Naime, Hrvatske oružane snage NDH našle su se zajedno s mnoštvom hrvatskih civila na putu povlačenja iz Zagreba prema Bleiburgu, ali partizani, ne samo da nisu ovoj

izbjegličkoj masi ostavljali koridore za izvlačenje kako bi bilo što manje žrtava, nego su ove kolone, koje su bile nepregledne i vukle se desetcima kilometara, postavljali u Hrvatskoj i u Sloveniji zasjedu za zasjedom, napadali sa uzvisina, pucali iz žbunja, sa kopna i iz zraka gdje god i kad god su stigli, a na nekoliko mjesta dolazilo je i do kraćih bitaka hrvatske vojske s jugoslavenskom vojskom koje su manje, više završavale hrvatskom pobjedom ali i velikim dankom u krvi s obzirom da se hrvatski vojnik u tim trenutcima borio na čistini, bez zaklona, a bio kukavički napadan sa svih strana, i u takvim situacijama je izginulo na tisuće hrvatskih civila i vojnika, a neprijatelj je imao također velike gubitke jer Tito na ratnom materijalu partizanskog borca nije štedio niti je imao obzira! Primjere takvih u biti pokolja nad hrvatskim izbjegličkim kolonama u povlačenju prema Austriji sakupljao je g. Dragutim Šafarić u Sloveniji. Tako se na pr. na relaciji Velenje – Gornji Dolič – Dovže – Vitanje, uz granicu s Austrijom, dogodio pokolj uz rječicu Paku na potezu od šest kilometara. Prema informacijama koje su objavljene u knjizi Franca Strlea riječ je o 4 700 hrvatskih žrtava koje su stradale u takvom jednom partizanskom napadu iz zasjede, a 10 700 Hrvata je tom prilikom bilo zarobljeno, od toga broja preko 90 posto čine civili koji su zarobljeni, iako se po međunarodnome pravu nenaoružane civile u ratu ne smije zarobljavati. Nažalost, do dana današnjeg nema na tom Križnom putu hrvatske vojske i naroda niti jedan jedini spomenik u spomen na junačke obrambene bitke kojima se u borbi na život ili smrt krčio put prema slobodi, a kosti Hrvata i danas leže uzduž tih prometnica, plitko zakopane i skrivene u masovne grobnice iako svaka žrtva po Povelji OUN ima pravo na vlastiti grob na groblju!

Drugi dio Križnoga puta tiče se povratka Hrvata u zarobljeničkim kolonama na marševima smrti. Prije toga, prisjetimo se događaja na bleiburškome polju, a o tome će umjesto povjesničara najbolje ispričati sami sudionici, hrvatske žrtve komunizma, svjedoci vremena, kao na pr. gospodin Ivan Đurić, jedna od rijetkih preživjelih hrvatskih žrtava komunizma sa “Bleiburga i Križnog puta“. Njegovo i svjedočenje još nekolicine preživjelih žrtava objavio je u Zagrebu, 2007. godine, novinar Vjesnika i Večernjeg lista u mirovini, g. Branimir Kovačević u svojoj knjizi “Ljudi moga vremena – Suze za Bleiburg 2“ koji je kao dijete pripadao skupini Plavih dječaka koja je predstavljala ratnu siročad, žrtve četničkog i partizanskog terora u NDH koja su bile smještene u dječje domove za vrijeme NDH u kojima su dobili socijalnu skrb i školovanje i obrazovanje, a zvali su se Plavi dječaci po modrim odorama koje su nosili, a sudjelovali su i u dječjem zboru koji je pjevao na Hrvatskom krugovalu u specijalnim emisijama kroz koje su postali jako popularni u ondašnje vrijeme i u ondašnjoj hrvatskoj javnosti. Pred kraj rata je dječji dom Branimira Kovačevića evakuiran u Austriju, ali britanske okupacijske snage su ove male dječake izručili jugokomunističkom režimu maršala Tita koji ih je pokušao odgojiti u boljševičkom duhu ali bezuspješno, jer njihova katolička vjera i ljubav prema hrvatskom domoljublju i visoka hrvatska nacionalna svijest bila je otpornija od Titove agitacijske propagande. U biti, ovi hrvatski dječaci su pred britanskim vojnicima u Austriji pokušali i pobjeći u obližnju šumsku goru, ali su ih Britanci pojedinačno hvatali, pri čemu su za njima pucali vatrenim oružjem u zrak i za njima (toliko o junačkom britanskom vojniku!). Svjedočenja sudionika “Bleiburga i Križnog puta“ koja je g. B. Kovačević objavio u svojoj knjizi dio su svjedočenja koja su objavljena na novogradiškoj postaji Hrvatskog radija, 1997. godine u emisijama iz ciklusa “Preživjeli“ koje je uređivao i vodio novinar Vladimir Hammer.

Na novinarsko pitanje svjedoku Ivanu Đuriću, tko im je naredio predaju na bleiburškome polju, svjedok je odgovorio:

Naši časnici. Rekli su: 'Utanačili smo tako da kad se predate možete ići slobodno svojim kućama ili u Austriju i dalje na zapad'. Oružje smo svi morali predati. To su bile ogromne hrpe – šmajseri /automatske puške/ na jednu hrpu, topovi i mitraljezi na drugu, pištolji i puške na treću. To su bila brda oružja. Predali smo se gotovo svi. Manji dio, i to pretežno ustaše zajedno sa Bobanom /Rafael vitez Boban/, probili su se prema visokim planinama koje su bile iznad bleiburškog polja. Pozivali su i nas da se priključimo njima, a neke su grupe to i učinile. Ja sam vjerovao u zaključeni sporazum, pa sam se predao zajedno sa svojim kolegama. Kad je to bilo obavljeno, od nekuda se pojaviše partizani na nekim malim konjićima. Odmah su nas počeli tjerati u stroj. To je za nas bio užasan šok, jer smo shvatili da smo prevareni (...)

U Bleiburgu da je, po svjedočanstvu hrvatskih vojnika, bilo oko 150 tisuća Hrvata (vojnika i civila). Nakon predaje oružja, s okolnih brežuljaka i iz šume, počela je od strane partizana zaprežna paljba iz vatrenog oružja po hrvatskim razoružanim vojnicima i civilima na bleiburškom polju, koja da je trajala oko 15 do 20 minuta, i da je nakon toga jako puno ljudi ostalo mrtvo ležati. Na putu od Bleiburga do Maribora da je bilo pojedinačnih i skupnih ubojstava hrvatskih ratnih zarobljenika, a povod je uvijek bio banalan, bilo da su dehidrirani hrvatski mladići napuštali zarobljeničku kolonu da bi na obali Drave popili vodu, bilo da su uza sebe imali osobno naoružanje poput pištolja, a svjedoci tvrde da su partizani znali prilikom kratkotrajnih stanki za vrijeme marša besciljno pucati vatrenim oružjem u zarobljeničku masu, te da su hrvatski zarobljenici za vrijeme marša bili udarani kundakom pušaka ili mlaćeni bičevima, i tučeni štapovima po glavi, te bili izloženi i drugim torturama.

Svjedok Ivan Đurić pohađao je od 1937. do 1941. klasičnu gimnaziju u Varaždinu, a od 1944. školu Ministarstva oružanih snaga za časničkog pripravnika Hrvatske vojske u Zagrebu, gdje je bilo oko 600 učenika iz tadašnje Hrvatske, a to znači, kako je svjedok naglasio, i iz Banja Luke, Mostara, Širokog Brijega itd. U travnju 1945. položio je maturu, a iz Zagreba prema Sloveniji krenuo je sa svojom vojnom jedinicom dana 7. svibnja 1945. godine ujutro, kako ne bi pao u ruke komunistima, kako je naglasio. Svjedok  je naglasio kako je u koloni Hrvatske vojske u povlačenju bilo (...) mnoštvo tenkova, kamiona, zaprežnih vozila, u svemu tome pješaci, vojnici, civili. Gužva je bila neopisiva, cesta (Podsused, Zaprešić, Krapina, prema Sloveniji) je bila pretijesna za sve, ljudi su išli i lijevo i desno uz cestu. I taj je prostor bio ugažen kao da je to druga cesta (...).

Svi svjedoci su potvrdili da Hrvatske oružane snage u povlačenju na putu kroz Celje, slovenski grad koji je bio pod jugoslavenskom okupacijom, od strane partizana, po nekom nepisanom pravilu, nisu doživjele napad, nego da je do okršaja i bitaka s jugoslavenskim i bugarskim partizanima došlo tek u Dravogradu i na putu od Dravograda do slovensko-austrijske granice. Svi svjedoci navode da su za vrijeme nasilnoga marša od Bleiburga do Maribora vidjeli uzduž puta veliki broj ubijenih ratnih zarobljenika, a masovna ubojstva hrvatskih ratnih zarobljenika da su počela u mariborskoj vojarni koja je bila reorganizirana u improvizirani zarobljenički logor gdje su hrvatski zarobljenici razvrstavani na ustaške časnike i na ustaške vojnike, na domobranske časnike i na domobranske vojnike, a da su svi ustaški časnici uskoro odvedeni na strijeljanje, te da se zvuk strijeljanja čuo svaku noć. Svjedoci također navode da su partizani neprekidno psovali ratne zarobljenike, izlažući ih i drugim verbalnim napadima i psihičkom teroru, da su ih često i tukli, krali im osobne predmete poput zlatnih (bračnih) prstenova, lančića i satova, čak i dijelove odjeće, posebno vojničke čizme. Maltretiranje hrvatskih ratnih zarobljenika da je bilo više pravilo nego iznimka, potvrdili su svi svjedoci, neovisno jedan od drugoga.

Na Križnom putu pješice od Bleiburga do Maribora, Zagreba, Bjelovara, Virovitice, Požege, Osijeka, i dalje prema Srbiji, da je najgori zarobljenički logor bio onaj u Slavonskoj Požegi gdje da je vladao umjetno izazvani tifus i užasno strogi i ponižavajući partizanski režim nad zarobljenicima, uključujući neselektivno odvođenje skupina zarobljenika na masovno strijeljanje, čak bez fiktivnih tako zvanih suđenja, bez ikakvog kriterija /masovne grobnice uz Orljavu/. Time otpada i tvrdnja predstavnika jugoslavenske titoističke historiografije u Republici Hrvatskoj, da je osveta obuhvaćala navodne ratne zločince među pripadnicima Hrvatskih oružani snaga. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, i bivši komunist, tvrdio je da se u Bleiburgu 1945. našao „veliki broj zločinaca“, što uopće ne odgovara povijesnoj istini, dok osoba koja bi mogla biti glavna odgovorna za ratne zločine, poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić, nije ni bio u Bleiburgu, a članove posljednje vlade Nezavisne Države Hrvatske, i članove njihovih obitelji, partizani su, bez sudske istrage, strijeljali u Sloveniji, gdje su bili zarobljeni, i u Zagrebu. Tako je strijeljan i doglavnik NDH i hrvatski književnik Mile Budak, a Budakovu kćer su partizani silovali, masakrirali i ubili.

Svjedoka i ratnog vojnog invalida Josipa Pavkovića (rođen 1923. godine) su partizani odveli iz zagrebačke bolnice u zarobljenički logor. Svjedok je ispričao da je odmah nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske oko pet tisuća hrvatskih mladića bilo u Požegi regrutirano u Hrvatsku vojsku, i na prevaru prebačeni na vojnu izobrazbu u Njemačku, iako im je rečeno da idu u Zagreb:

U Hrvatsku sam se vratio nakon dvije godine. Otišao sam u Slavonski Brod, otuda za Bugojno (srednja Bosna) pa za Sarajevo, Imotski (...) došao sam u Bihać, otuda 1943. godine u Prijedor i tu sam ostao 11 mjeseci. Svaki dan smo išli na teren prema Kozari, Banjoj Luci, Bihaću, Dubici (...).

Gospodin Josip Pavković ranjen je u borbi na Staru godinu 1944. godine kod Bihaća gdje je od neprijateljske vatre dobio metak u ruku, te mu je rečeno da je dobio otrovanje, i u Bihaću mu je odrezana (amputirana) ruka. Nakon toga prebačen je u zagrebačku bolnicu na Šalati gdje je  početkom svibnja 1945. dočekao partizane:

Bolesnike su /partizani/ istjerali na hodnike, ja sam na bolničkom hodniku proveo dva do tri dana. Dolazili su partizani, obilazili bolesnike i kojekako komentirali: ovaj je koljač, ovaj je ustaša, ovaj (...) Nisu svi /partizani/ bili takvi, ali mnogi među njima. Treći dan su nas istjerali i otjerali u logor Kanal /to je područje kasnijeg Autobusnog kolodvora u Zagrebu, op.a./. To je bio nekakav čisti prostor poput igrališta. Među ranjenicima bilo je onih koji nisu bili pokretni, koji su ostali bez nogu (...) Njih su utovarili u kamione i nekamo odvezli, čuo sam da su ih ubili (...) Preselili su nas u Prečko /logor na području kasnijeg zagrebačkog predgrađa Prečko, op.a./ Tu su bile neke barake i nastambe (...) Na tom je prostoru bilo natisnuto jako puno ljudi (...) Svaki drugi-treći dan kuhali su nam neku vodu i neko brašno sa smrdljivim uljem. To se nije moglo jesti, sve je to bilo napola prijesno. I još si se morao boriti i gurati se s drugima da bi dobio tu prijesnu hranu (...).

Svi svjedoci vremena su posvjedočili da su Zagrebčani i Slavonci, mnoštvo hrvatskih građana odnosno civili, nesebično izražavali solidarnost sa ratnim zarobljenicima u logorima, donoseći im hranu, odjeću, deke, pisma i drugo. Bila je to spontana i neviđena narodna solidarnost među Hrvatima.

Svjedok Tomo Martinović bio je pripadnik Prvog gorskog zdruga Hrvatskih oružanih snaga, koji je 23. travnja 1945. krenuo iz Cernike prema Okučanima. Kod sela Kajgana, blizu Garešnice, njegova je jedinica imala sa partizanima borbu, ali neprijatelj nije

mogao probiti obrambene crte domobranskoga zdruga na čelu sa zapovjednikom generalom Perinčićem i bojnikom Miroslavom Kurtovićem. Kod Čazme su opet bili napadnuti od strane partizana, a poslije su nastavili s povlačanjem prema Svetoj Klari i Zagrebu:

U Zagrebu smo odsjeli neko vrijeme u maksimirskoj šumi i zatim smo Vlaškom ulicom htjeli proći za Trg bana Jelačića, no morali smo ga zaobići preko Mirogoja, Gračana, Mikulića i spustili smo se u Podsused. Išli smo noću i kolona je išla zagorskom stranom do Krapine, pa za Celje (...)

Kada su stigli na bleiburško polje prelijetali su ih zrakoplovi britanskog ratnog zrakoplovstva, a 40 tenkova britanske armije opkolilo je hrvatsko mnoštvo. Kao razlog zašto je masa hrvatskih vojnika na bleiburškom polju predavala oružje, čak i kada su naknadno shvatili da su prevarom izručeni u partizansko zarobljeništvo, po izjavama svih svjedoka je, da se nisu osjećali krivima, bili su, s pravom, mišljenja da nisu ratni zločinci nego hrvatski rodoljubi koji su oružjem u ruci protiv naoružanog neprijatelja branili hrvatsku domovinu.

Ratni veteran Hrvatske vojske, gospodin Slavko Đaković, kao sedamnaestogodišnji školarac krenuo je u povlačenje 7. svibnja 1945. iz Zagreba, iz zgrade u Ilici 242, gdje je završio školu i maturirao dobivši dočasnički čin zastavnika Hrvatske vojske:

Došli smo na bleiburšku poljanu, tu je bilo oko 150.000 ljudi, vojnika ali i civila, žena i djece. (...) Kad smo išli iz Zagreba, mi smo krenuli s namjerom da se predamo Englezima i da se na taj način riješimo partizana. (...) Naš satnik Zlatko Timbolt i poručnik Krsto Petričević rekli su nam da se moramo predati partizanima. Jasno da smo se pobunili. Oko nas je bila masa vojnika i mi se nismo htjeli predati, a satnik je rekao: moramo se predati, ovdje imamo civila, žena i djece, ako se ne predamo partizani će pucati na sve, čak su i Englezi rekli da će pucati iz topova, a ako bi trebalo i iz zrakoplova! I mi smo oko 16,30 sati /15. svibnja 1945. op. a./ predali oružje (...) Partizani su dali rok od jedan sat da se predamo, a tih 150 tisuća ljudi nije se moglo u tom roku predati to jest položiti oružje. I civili se nisu htjeli predati. (...) Ustvari, nakon jednog sata sa vih brežuljaka otvorila se vatra na civile i vojnike (...) To je bio masakr. Pit Pavić je bio taj koji je sve to vidio i koji je sve to preživio. Pucnjava iz svih oružja trajala je 15 do 20 minuta, možda i više. Kad je to završilo, partizani su sišli sa brežuljaka, došli su do onih koji su pokazivali znakove života, boli su ih i tukli (...) Taj Pavić je kasnije uhvaćen i kažnjen je sa 16 godina zatvora.

Od Maribora do Zagreba je skupina ratnih zarobljenika sa Slavkom Đakovićem prebačena 19. svibnja 1945. u stočno-tovarnim vagonima željeznice:

(...) Još tamo kod Francka /tvornice Franck/ došli su k nama neki Zagrepčani (...), izjavio je svjedok S. Đaković,  i nastavio, (...) i donijeli nam svega pa i kolača. (...) U Prečkom su nas smjestili izvan žice, jer je već na prostoru unutar žice bilo jako puno zarobljenika. Prvi put nakon Bleiburga tu smo dobili neko jelo i to nekuhane žgance. Dobili smo hranu, ali nismo imali vode. Iza nas, unutar žice, stoji stražar kraj vode koja je bila od nas udaljena metar i po. Pokušali smo ga nagovoriti da nam da vode. Ne dam bando – odgovori on osorno.(...) Tu se dogodila još jedna stvar koju nikada ne ću zaboraviti. Jedan pitomac iz moje satnije iz papira je izrezao petokraku zvijezdu. Pitamo ga zašto to radi, a on nam je odgovorio da će zvijezdu metnuti na kapu i pokušat će izići van. Partizani su obučeni jednako loše kao mi, prema tome mogu i ja biti kao i oni, samo mi treba zvijezda – kaže nam taj pitomac. Njima je zvijezda najvažnija stvar na svijetu. On je našao neku crvenu boju, zatim neki konac, pričvrstio

je zvijezdu na kapu i kaže da će pokušati izići van, svejedno mu je ako ne bude prošao. Otišao je malo okolo i ravno na izlaz. Mi smo to promatrali i tresli se od straha. Na izlazu on se pozdravi sa stražom i mirno išeta van. Naišao je oficir, on je pozdravio i otišao dalje (...) Sutradan je došla njegova sestra, pitala je za nas i rekla nam je da je njezin brat došao kući (...) Prolazili smo kroz neka srpska sela /na putu pješice od Zagreba prema Bjelovaru i Podravskoj Slatini/ u kojima su dočekali kolonu mještani s motkama i batinama, napravili su špalir i trebalo je proći između njih. (...) U Požegu smo stigli 30. svibnja. (...).

Na pitanje novinara Hammera – Jesu li /partizani/ nekoga ubijali u toj koloni ako padne i ne može dalje, svjedok Ivan Pelivanović izjavio je:

Obavezno. Svatko tko je ostao, zaostao za /zarobljeničkom/ kolonom, bio je likvidiran. (...) Ja sam se priključio koloni koja je došla do Brežica i nastavila do Samobora (...) Krenuli smo ujutro prema Zagrebu i došli smo do Svete Nedelje oko podne. Tu su nas neki seljaci počeli tući kolcima i štapovima. Sjećam se jednog starijeg čovjeka sa štapom u ruci koji je vikao 'da nam Bog mater' i počeo je tući ljude u koloni. (...) Kasnije smo opet morali ići trčećim korakom, tjerali su nas pucajući.(...) U Kutini su nas ljudi dočekali sa zavežljajima hrane (...) Kolonu su skrenuli na jednu veliku livadu pokraj potoka Kutinice, tu nas je bilo najmanje deset tisuća. (...) U jednom trenutku netko je zavikao: Pelivanović! Ja skočim i vidim čovjeka s titovkom na glavi /kapa sa tri roga i crvenom zvijezdom petokrakom, op. a./. To je bio Josip Terek iz Kutine. On je surađivao s partizanima, navodno mu je brat bio komunist. Bio je školarac, gimnazijalac, i tada se u to vrijeme družio s našom vojskom, pa i sa mnom. /Svjedok je za vrijeme rata u Kutini bio u domobranstvu, op. a./ Poznanik mu je uručio potvrdu kojom je navodno mogao napustiti improvizirani zarobljenički logor. (...) Nakon izvjesnog vremena opet je mene tražio neki partizan s oružjem i odvede me u jedno mjesto rekavši da će mi tu građani suditi. Ljudi su se okupili i kažu: nemamo mi tu šta suditi, ovo je pošten čovjek, Hrvat, vojnik! Nema tu Hrvata – kaže taj partizan – mi smo svi Jugoslaveni! (...)

(Komentar: U Svetoj Nedelji između Samobora i Zagreba u to vrijeme nije bilo stanovnika srpske nacionalnosti, tako da su hrvatske ratne zarobljenike šikanirali marksističkom ideologijom indoktrinirani neki Hrvati odnosno hrvatski seljaci. Kraj komentara)

Borili smo se samo za Hrvatsku

Gospodin Ivan Lasović, rodom iz Vrbove pokraj Nove Gradiške, u Drugom svjetskom ratu je neko vrijeme u proljeće 1945. godine bio zapovjednik jednog dijela srijemskog bojišta. Dionica fronta protezala se od Vukovara do Iloka. Zapovijedao je hrvatskom bojnom. O tim danima, svjedok Ivan Lasović izjavio je slijedeće:

Proboj te fronte /Srijemskog fronta, op. a./ koji se dogodio između 12. i 13. travnja 1945. u noći na potezu između Šida prema Iloku, bio je rezultat napada ruskih /sovjetskih, op. a./ i bugarskih jedinica. Partizana tamo ustvari nije ni bilo. Osim ruskih /sovjetskih, op. a./ i bugarskih jedinica, bilo je tu i srpskih četnika. Mi smo tu štitili povlačenje hrvatske vojske, i civila, to jest građana, ali i onih Hrvata koji su dolazili iz Bosne pa čak i iz Dubrovnika i Hercegovine. Oni su prelazili Savu kod Slavonskog Broda i Stare Gradiške. Našu jedinicu, to jest Osmu lovačku pukovniju, zatekao je pad Zagreba /8. svibnja 1945./ u Ivanić Gradu tako da smo se mi morali probijati preko Čazme pa otuda preko Slovenije. Cijela naša jedinica nije ni stigla gore to jest do austrijsko-slovenske granice. Mi smo štitili stalno sve koji su se povlačili iz

Bosne i postupno smo se povlačeći zaustavljali povremeno. U Vrpolju, zatim kod Broda, Požege itd. Kod Okučana smo se zaustavili dok su naši prelazili Savu kod Stare Gradiške. Bili smo uglavnom stalna zaštitnica naših snaga. Na dan 15. svibnja došli smo na bleiburško polje. Tu je bilo na stotine tisuća ljudi, vojnika, ali i žena i djece. Bilo je sasvim sigurno preko 300 ili 400 tisuća ljudi. Jure Petričević (...) skupljao je podatke o mrtvima koji su stradali u bleiburškoj tragediji i križnim putovima. Tu je upisano preko 300 tisuća imena. Ja sam osobno kod njega vidio tu knjigu, imao sam je u rukama. Prema tome, rekao bih da sve ovo što se piše i iznose kojekakvi podaci o mrtvima, ranjenima i ubijenima, da je sve to obična laž i to partizanska laž. Aleksandar Ranković je, (srpski šef jugoslavenske tajne policije i Titova desna ruka, op. a./ na primjer, izjavio da je za vrijeme Drugog svjetskog rata likvidirano 568 tisuća neprijatelja od ukupno 3,770.000. U toj brojci su i civili i vojnici. Sada je važno da se iznesu pravi podaci i da to ostane zapisano, jer mi dosad nismo ni smjeli spominjati 'Bleiburg' i križne putove. Nakon predaje i nakon što su formirane /zarobljeničke, op. a./ kolone, partizani su htjeli na svaki način doći do hrvatskih časnika da njih pokupe i da ih likvidiraju. Varali su vojnike na razne načine govoreći im da će ih odvesti kamionima do Zagreba odnosno kući, na primjer. U Mariboru su ubili veliki broj ljudi. Ostalo nas je nešto živih. Konkretno, ja sam bio u skupini koja je došla do Vršca /u Srbiji, op. a./, pa su nas prebacili na Kovin gdje smo bili do 1946. godine. Onda sam dospio pred vojni sud. Osuđen sam na sedam godina zatvora. Naši su se ljudi snalazili na razne načine. Jedna skupina je pobjegla baš tu (na Bleiburgu) sa jednog polja, zatim dr. Petričević kojega sam osobno poznavao, pa pokojni Šojac iz Kapele. Oni su pripadali starčevićanskoj mladeži. Ja sam na primjer već od 1936. bio organizian u križarskom bratstvu. Svi ti naši ljudi uvijek su govorili da su se uvijek borili samo za Hrvatsku. Čak i oni koji su bili u Wehrmachtu govorili su da se bore samo za Hrvatsku. U prvo vrijeme Njemačkoj nije odgovaralo da se raspadne Jugoslavija, oni su imali cilj da idu prema Rusiji. Ovdje bih uporabio Krležine riječi:'Čovjek može izmisliti najzamršeniji stroj, ali ne može lopatu koja će istinu zakopati.'Ta istina je danas ova naša Hrvatska. Bleiburg je bio tragedija o kojoj danas slobodno govorimo prenoseći mladima istinu.

Evo i jednoga pisma od jednog hrvatskog ratnog zarobljenika i žrtve komunizma/titoizma iz 1945. koje je pročitano u Hrvatskom glazbenom zavodu, 21. travnja 2008. u organizaciji neformalne skupine žena Krug povodom ondašnje 63. obljetnice “Bleiburga i Križnog puta“:

Zlatno i jedino srce moje!Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum,  jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.                                                                                                                                                                                            Grli Tebe i Vericu Tvoj                                                                                                                                                                                                                     Milivoj                     

Milivoj Reizer  rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao

glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj,  supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. -  Bio je slabog vida, nosio je naočale i  tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani, uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi.

Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla /prividna, op. a./ demokracija, kćer je dala oglas u listu Domobran, tražeći kakvu obavijest o ocu koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na  negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ...  A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi...  Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih i zakapati u Gornje Emovce. Milivoj Reizer ubijen je  14. 6. 1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao pismo za svoju obitelj.

« 1 OF 2

»

Slovenski povjesničar i istaknuti član slovenskog državnog povjerenstva za istraživanje prikrivenih grobnica u Republici Sloveniji (masovnih grobnica žrtava komunizma), dr. Mitja Ferenc, i hrvatski istražitelj komunističkih zločina u Sloveniji, i žrtva Križnog

puta, g. Želimir Kužatko, naglasili su u svojoj knjizi, koja nosi naslov “Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji”, slijedeće:

(…) Hrvatski narod se u usplamtjelom vihoru Drugoga svjetskog rata opredijelio za neovisnu hrvatsku državu. Ne samo zbog činjenice da se između 1918. i 1941. zajednička jugoslavenska monarhistička država održavala isključivo kao velikosrpski politički i ekonomski projekt, pri čemu su nesrpski narodi bili lišeni svake, pa i deklarativne, mogućnosti da u skladu s vlastitim interesima sudjeluju u političkom, gospodarskom, kulturnom i drugom životu Monarhije /Jugoslavije, op. G. J./, nego, i zbog nikad ugasle ili presahle hrvatske državotvorne ideje, koju su, s manje ili više uspjeha, u narodu podržavali njegovi najistaknutiji politički i nacionalni prvaci, počevši od Ante Starčevića, preko Stjepana Radića, pa do Vladka Mačeka i Ante Pavelića. (…) Stoga je nedvojbeno da je za većinu hrvatskog naroda proglašenje Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. godine, pa čak i u tako nepovoljnim vanjskim i unutarnjim političko-vojnim okolnostima koje je odredio svjetski ratni sukob, predstavljalo ‘izraz njegove višestoljetne povijesne težnje za vlastitom nacionalnom državom’. To je bio dugo očekivani povijesni trenutak u kojemu se mogla srušiti protunarodna i protuprirodna monarhistička Jugoslavija, koja je za nesrpske narode zapravo bila tamnica, te uspostaviti hrvatska država, nedosanjani san hrvatskih sinova i kćeri stoljećima prije. (…)Kako se ratu u Europi približavao kraju, pobjeda Savezničke koalicije počela se jasno nazirati. Konferencijom u Teheranu 1943. te osobito u Jalti 1945. udareni su temelji poslijeratnoj geopolitičkoj slici europskog kontinenta. U takvim okolnostima položaj NDH postao je izrazito nepovoljan, štoviše njegova neizvjesna sudbina je bila određena političkim dogovorima na njavišoj razini i nije jamčila opstanak na političkoj karti poslijeratne Europe. Tadašnji opći Saveznički politički okvir računao je jedino s obnovom Jugoslavije, a prisutni prijepori između Saveznika vodili su se samo oko pitanja unutarnjeg uređenja obnovljene države (monarhističko /kapitalističko, op. a./ za koje su se zalagali Britanci ili komunističko koju su podupirali Sovjeti) te raspodjele interesnih sfera između 'Zapada' i 'Istoka'. (...) Vojni i politički položaj NDH se mjesecima pogoršavao, proporcionalno općem nazadovanju njemačke oružane sile s ovih prostora. Koncem 1944. i početkom 1945. započelo je postupno ali nepovratno povlačenje njemačkih divizija iz jugoistočne Europe prema Austriji i Mađarskoj. Ono je bilo praćeno stalnim napredovanjem jugoslavenskih partizana i sovjetske Crvene armije prema zapadu. (...) Teške borbe su se u jesen 1944. i proljeće 1945. još uvijek vodile na Srijemskom frontu, u Bosni i Hercegovini te u dalmatinskom zaleđu.Kad je u proljeće 1945. bilo jasno da je kapitulacija Njemačke pitanje dana, a ne mjeseci, tadašnje državno vodstvo Nezavisne Države Hrvatske donijelo je početkom svibnja odluku o postupnom izvlačenju vojske i civila s hrvatskih prostora i njihovom organiziranom povlačenju prema Sloveniji i Austriji. Međutim, hrvatski Križni put započeo je i prije formalne odluke o povlačenju, već u drugoj polovici 1944. godine, kada su prvi istočno-bosanski i istočno-hrvatski prostori bili zauzeti od strane jugoslavenskih partizana. Tada je mnoštvo vojske i još više nenaoružana naroda (procjene se kreću oko pola milijuna ljudi) krenulo prema zapadu, slobodnim hrvatskim krajevima i dalje prema Sloveniji i Austriji, očekujući zaštitu od strane britanskih i američkih savezničkih snaga te spas od komunističke partizanske vojske. Vijesti o zločinima partizana i Jugoslavenske armije na 'oslobođenim' teritorijima bile su zastrašujuće i nagnale su brojno civilno stanovništvo da se povlači zajedno s vojskom /NDH/. Međutim, povlačenje je ubrzo ostalo bez političkog vodstva i vojnog zapovjedništva, a izbjegličke kolone bez dovoljno hrane, lijekova i drugih potrebitih sredstava, izložene stalnim napadima partizanskih postrojbi. Mnogi su tada izginuli, ranjeni ili bili zarobljeni.

Hrvatske oružane snage, s velikim brojem civila, povlače se prema Austriji u nekoliko pravaca. Najznačajniji pravac išao je preko Celja i Dravograda do rijeke Drave i slovensko-austrijske granice. Nakon proboja obruča kojega su na slovensko-austrijskoj granici držale jugoslavenske i bugarske postrojbe, dio hrvatske vojske i civila dospijeva do pograničnoga austrijskog gradića Bleiburga, t.j. Bleiburškog polja. Na to su se polje do 15. svibnja 1945. slile nepregledne kolone hrvatskih izbjeglica, vojnika i civila.Nakon neuspješnih pregovora hrvatskoga izaslanstva, kojega su predvodili general Herenčić i pukovnik profesor Danijel Crljen, s lokalnim zapovjedništvom britanskih snaga, brigadnim generalom Patrickom Scottom i političkim komesarom partizanske 51. vojvođanske divizije, ličkim Srbinom, Milanom Bastom, u bleiburškom dvorcu Thurn-Valassina, hrvatski su časnici, 'stjerani u kut', i bez ozbiljne mogućnosti da argumentiraju nezavidan položaj u kojemu se našlo mnoštvo vojske i naroda, zapovijedili odlaganje oružja, prestanak oružanoga otpora i predaju. Međutim, način na koji su 'pregovori' vođeni, napose nepotpisivanje sporazuma o predaji, uz stalno požurivanje britanskog zapovjednika da se pripadnici Hrvatskih oružanih snaga i civili moraju predati samo Jugoslavenima (dakle, da ni u kojem slučaju neće dopustiti prolaz hrvatskim izbjeglicama još sjevernije u Austriju), jasno sugerira da se radi o nečasnim pregovorima. Oni su bili u suprotnosti s tada važećim Ženevskim konvencijama glede prava zarobljenika i ratnoga prava.Prema jugoslavenskim izvorima, 15. i 16. svibnja 1945. godine, s Bleiburškog polja je u jugoslavensko zarobljeništvo odvedeno, ili je do 22. svibnja od strane Britanaca bilo izručeno, oko 100 tisuća pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, kojemu broju valja pridodati i nepoznati, a li neprijeporno velik broj civila. Od Bleiburga su se Hrvati uglavnom usmjeravali, preko Dravograda i Slovenj Gradeca, prema Mariboru, a oni koji do tamo, ili u mariborskim protutenkovskim rovovima u Teznom, nisu bili likvidirani, dalje su u zarobljeničkim kolonama u nekoliko pravaca kroz Sloveniju tjerani prema istoku i jugoistoku.Dio hrvatskih izbjegličkih kolona uspio se oružjem probiti iz partizanskog i britanskog okruženja na Bleiburškom polju, prodrijeti nešto dublje u Austriju te se predati britanskim vojnim snagama koje su kontrolirale taj prostor. Britanci su većinu hrvatskih ratnih zarobljenika smjestili u izbjeglički logor Viktring južno od Klagenfurta. Međutim, i te su skupine Hrvata na prijevaru bile izručene Jugoslaviji. Treća, možda i najbrojnija, skupina izbjeglica nikada nije niti prešla slovensko-austrijsku granicu, jer je bila okružena i zarobljena od strane jugoslavenske vojske još na slovenskom teritoriju.Međutim, bez obzira o kojoj se skupini izbjeglih, a potom izručenih ili zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnog stanovništva radi, sudbina im je bila, nažalost, bila zajednička i tragična. Svi su oni, u slučaju da nisu odmah na mjestu zarobljavanja likvidirani, što nije bila rijetkost, bili uključeni u 'kolone smrti', čiji su putovi vodili preko Dravograda, Maribora, Celja, Kočevskog Roga, Maceljske šume, Zagreba, Samobora, Siska, Požege, Bjelovara, Virovitice, Osijeka pa sve do Bosne i Hercegovine, istočne Srbije i južne Makedonije. Te su kolone smrti zapravo bile nepregledna masovna ubijališta – polja smrti na kojima su ljudi ubijani bez suda i dokazivanja eventualne krivice za zločine počinjene u ratu. Njihov je jedini 'zločin' bio da su bili Hrvati. Neoborivi dokazi tih zločina su stotine otkrivenih te tko zna koliko još nepoznatih, masovnih grobnica s hrvatskim žrtvama diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine...Masovne likvidacije hrvatskih zarobljenika trajale su sve do 2. kolovoza 1945. godine kada je proglašena amnestija. Međutim, to nije značilo i prestanak stradanja. Ono je samo poprimilo nove oblike. (...)Javni govor o hrvatskim žrtvama, dostojanstveno obilježavanje mjesta masovnih pogubljenja i grobnica, objektivna historiografska i druga znanstvena istraživanja

pomoći će da se istina o neporecivoj hrvatskoj nacionalnoj tragediji zauvijek otrgne zaboravu i nađe svoje dostojno mjesto u hrvatskoj povijesti. (...)Nema nikakve dvojbe da je najveći krivac za tu tragediju nova jugoslavenska komunistička vlast koja je zločin osmislila, organizirala i provela. Počinjene zločine valja promatrati, kako u funkciji klasnoga osvajanja vlasti od strane novouspostavljene vladajuće komunističke strukture, koja je držala da joj ideološki neistomišljenici predstavljaju ključnu smetnju pri ostanku na vlasti, tako i u funkciji velikosrpske politike koja je na temeljima obnovljene Jugoslavije vidjela zapravo mogućnost zadržavanja političke i druge prevlasti nad nesrpskim narodima. Možda je likvidacije Hrvata najbolje sažeo jedan od tadašnjih visokopozicioniranih komunističkih prvaka Milovan Đilas, rekavši:'Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija mogla živjeti!'A Srbi su, počevši od Nikole Pašića i Svetozara Pribićevića pa sve do Stevana Moljevića i Aleksandra Rankovića /i Slobodana Miloševića/ uvijek držali Jugoslaviju, zapravo, Velikom Srbijom.Veliki krivicu za počinjene zločine nad zarobljenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i civilnim stanovništvom snose i britanske vojne, pa i političke strukture, koje suprotno Ženevskim konvencijama nisu prihvatile predaju hrvatskih vojnika i civila. Štoviše, i one koje su prihvatili u zarobljeništvo, ubrzo su na prijevaru izručili jugoslavenskoj vojsci, koja ih je onda većinom pobila ili na druge načine zlostavljala (višegodišnje robije, gubitak građanskih prava, oduzimanje imovine i slično). (...) Britanci su istinu o tim tragičnim događajima uporno skrivali, kako od svoje, tako i od svjetske javnosti.Nekolicina ozbiljnih povjesničara drže da određenu odgovornost za hrvatsku nacionalnu tragediju snose i tadašnji politički i vojni dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske.Valja naglasiti da i danas među povjesničarima /i političarima/ ili preživjelim sudionicima tih zbivanja ima glasova koji, doduše više ne nijeću bleiburške zločine, ali ih stavljaju u kontekst osvete pojedinaca za stradanja pretrpljena tijekom rata. Međutim, smaknuća izručenih ili zarobljenih hrvatskih vojnika i civila odvijala su se tjednima pa i mjesecima po završetku rata, što zapravo znači da su bila brižljivo pripremljena, sustavno organizirana i u cijelosti provedena na najvitalnijem i najsposobnijem dijelu hrvatskog naroda. Drugim riječima, zločin je bio dio dalekosežne strategije nove komunističke vlasti /maršala Tita/ i stare velikosrpske strukture, za osvajanjem vlasti u obnovljenoj Jugoslaviji i zadržavanjem na njoj.Bleiburška tragedija hrvatskog naroda iz svibnja 1945. godine, kao i višemjesečni Hrvatski križni put, neoborivim su dokazom genocida (holokausta) nad hrvatskim narodom, provedenog ne samo voljom komunističkih i velikosrpskih jugoslavenskih snaga nego, nažalost, i prešutnim odobravanjem Zapadnih vojnih i političkih čimbenika toga vremena. (...)Urednik Dr. sc. Dražen Živić u dokumentiranoj knjizi Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji /Hidden Croatian Mass Graves in the Republic of Slovenia/, Zagreb, 2007. (ISBN 978-953-7379-01-08) autora dr. Mitje Ferenca i Želimira Kužatka, Zagreb, 2007. godine.

Neosporno i nedvojbeno je, da je maršal Tito počinio 1945. godine genocid ili ubojstvo hrvatskog naroda, i da juridičku i moralno-političku odgovornost za jugo-komunistički genocid snosi i britanski premijer Winston Churchill (prekršio je Ženevsku konvenciju o postupanju sa ratnim zarobljenicima, izručivši hrvatske ratne zarobljenike i civile oružanim snagama Titove Jugoslavije koja nije ni potpisala Ženevsku konvenciju, isto kao ni SSSR u to vrijeme), dok je na poglavniku Paveliću također moralno-politička odgovornost za Bleiburšku tragediju hrvatskog naroda jer je vojsku NDH i narod poveo

na put bez povratka do britanskog ratnoga neprijatelja (bez ikakvog jamstva britanske strane), i usred povlačenja ostavio narod i vojsku na cjedilu i pobjegao glavom bez obzira!

Naime, nije NDH pala u Teheranu 1943. ili u Jalti 1945. nego u Rimu 1941. kada je poglavnik sa fašističkom vođom Benitom Mussliniem potpisao protuhrvatske Rimske ugovore. Nakon toga je propustio 1942. najvažniju bitku za NDH protiv razbijenih Titovih brigada koje su probile obruč na Kozari i njihov progon u južnoj Bosni. Uz to je poglavnik vladao despotski i slabio je položaj Hrvatskih oružanih snaga kao što za svakoga kneza vojska predstavlja potencijalnu opasnost po apsolutističku vlast, što je puč Vokić-Lorković dokazao). Vladajući machiavellistički i oportunistički, poglavnik Pavelić je državu, vojsku i narod stavio na kocku, i, umjesto da se povukao sa dužnosti poglavnika, odveo je narod i vojsku do ruba preko kojega ih je Tito gurnuo i na području Hrvatske uspostavio komunističku diktaturu koja je trajala 45 godina, i čije posljedice Republika Hrvatska osjeća i danas jer, od predstavnika vlasti poticani, titoizam koči demokratski razvoj i pravnu državu Hrvatsku!

Jalta je 1945. samo sankcionirala postojeće stanje na terenu. Da su Hrvatske oružane snage ostale na teritoriju NDH, Hrvati bi i nakon Drugog svjetskog rata ostali čimbenik, jer čimbenik je onaj tko vojnom silom drži neki teritorij. To su pokazali i događaji nakon pada Berlinskog zida kada je hrvatsko državno pravo bilo također nepoželjno na Zapadu kao i na Istoku, ali se hrvatski vojnik na hrvatskom teritoriju održao za vrijeme velikosrpske agresije, i nakon što je Republika Hrvatska preživjela 1991. godine invaziju tzv. JNA, ona je postala čimbenik u Europi i u svijetu kojega više nitko nije mogao, sve da je i htio, ignorirati. Međutim, pošto je hrvatski vojnik 1945. godine, zajedno s hrvatskim civilima, a na poglavnikovu zapovijed, krenuo u izbjeglištvo na Zapad, Hrvati su postali izbjeglice, i izgubili su položaj čimbenika jer su kao izbjeglice postali teret kojega svatko može šutnuti gdje mu je volja, u ovom slučaju su Britanci taj “teret“ šutnuli Titu, a Tito je taj “ratni plijen“ pobio i sakrio u jame i druge masovne grobnice. Poanta je u tome da samo aktivna borba vodi do slobode, a predaja vodi u smrt i ropstvo!

Između predstavnika britanske i jugoslavenske vojske je u Bleiburgu potpisan zajednički dokument o izručenju hrvatskih ratnih zarobljenika partizanima, a svjedok toga je Stipe Ravlić topnički časnik Hrvatskih oružanih snaga koji je na Srijemskom frontu pao u zarobljeništvo Jugoslavenske armije ali su ga postavili za instruktora topništva koje su dobili od Sovjeta jer njime nisu znali rukovati, i tako je ovaj hrvatski zarobljenik završio u Bleiburgu, ali s druge strane. Pošto je znao da će svi zarobljenici sa bleiburškog polja biti likvidirani u partizanskom ratnom zarobljeništvu, otišao je do generala Štancera na bleiburško polje, jednoga od zapovjednika Hrvatskih oružanih snaga, i i upozorio ga o predstojećim likvidacijama ali general u to nije vjerovao. Sakupljač građe dokumenata i izjava svjedoka o bleiburškom pokolju, svećenik Krunoslav Draganović, potvrdio je da postoji dokument o izručenju hrvatske vojske i naroda u partizansko zarobljeništvo, i da se nalazi u britanskom ministarstvu rata  u Londonu pod oznakom strogo povjerljivo i vojnom i državnom tajnom, ali dobio je preslik toga dokumenta i učinio nekoliko preslika istoga, te se jedan nalazi u Vatikanu, a jedan i u Hrvatskoj ali još, pod neobjašnjivim okolnostima, nije objavljen.

Prljavi, nepouzdani i nedisciplinirani Jugići

Brutalnost i nedisciplina Titovih jedinica nevjerojatno su utjecale na sve oficirske činove u britanskoj vojsci, a posebno na vojničku hijerarhiju britanske armije u Austriji. Tijekom borbi koje su na području sjeverne Italije trajale između britanske 8. armije

generala McCreerya i njemačke 10. armije generala Vietinghoffa, Saveznička propaganda je od Titovih partizana u umovima engleskih, škotskih i waleških vojnika stvorila herojske borce pokreta odpora koji se za navodno demokratsku stvar bore protiv njemačkih okupatora s iznimnom požrtvovnošću. Sada, kada su se s njima u austrijskom dijelu Koruške neposredno suočili, gotovo preko noći stvorilo se ogorčeno neprijateljstvo i prijezir. Sir James Wilson, oficir Zelenih bereta iz brit. 61. pjašačke brigade zabilježio je sljedeće mišljenje o Titovim partizanima:

(...)Premda su nas vijesti Osme brigade podučavale da Tita i njegove sljedbenike smatramo herojima, bilo nam je potrebno vrlo malo da se razočaramo. 'Jugići' su bili prljavi, nedisciplinirani i nepouzdani;(...)

Dana 17. svibnja 1945. je brit. maršal Harold Alexander zaustavio prisilnu repatrijaciju svih “Jugoslavena“ bez obzira na etničku pripadnost. Bez obzira na to je brit. zapovjednik Tobby Low vršio sve pripreme za izručenje hrvatskih zarobljenika koji su jugoslavenskim snagama izručeni na prijevaru. Brit. 5. korpus je naredio da se sve hrvatske izbjeglice iz logora za ratne zarobljenike Viktring pošalju u Rosenbach, vrlo blizu granici sa Slovenijom radi ukrcavanja na vlakove za Jugoslaviju, u to vrijeme, 1945. godine. Naređeno je da se formiraju tranzitni logori, ne preblizu mjesta Rosenbach, jer ratni zarobljenici ne smiju znati svoje odredište. Prema izvješću u području brit. divizije ima oko 11.000 Hrvata. Nigel Nicholson, oficir vojno-obavještajne službe brit. 1. gardijske brigade, koga je zapala dužnost da prenese naredbe o repatrijaciji hrvatskih zarobljenika Titovim snagama, zabilježio je kako će britanske snage 19. svibnja 1945. godine:

Evakuirati oko 2.000 Hrvata iz dva velika logora na sjevernoj obali jezera Wörthersee; Hrvate, među kojima ima mnogo žena i djece, kamionima ćemo transportirati u područje Waleske garde; tamo će u privremenom logoru ostati dok ih ne pozovu u Rosenbach 0271, gdje je Tito već pripremio svoje ozloglašene da ih pokupi. Hrvati do samog trenutka izručenja neće biti upozoreni o svojoj sudbini, dopustili smo im da vjeruju kako njihovo odredište nije Jugoslavija, već Italija. Cijeli je pothvat vrlo nedoličan, a britanske trupe pokazuju krajnje gađenje u izvršavanju naredbi(...)

Britanskim vojnicima odgovornim za operaciju vraćanja hrvatskih izbjeglica pravo je odredište žrtava ostalo do posljednjega trenutka skriveno. Dana 19. svibnja je pukovnik Robin Rose Price iz 3. waleske brigade prokomentirao ironično u svom ratnom dnevniku:

Divan dan. Započinje evakuacija Hrvata. Primili smo naredbu najgore dvoličnosti – da Hrvate koji misle da idu u Italiju predamo njihovim neprijateljima, tj. Titu u Jugoslaviju. Titove straže u vlaku skrivene u gardijskim vozilima. 2.500 Hrvata evakuirati sa stanice Maria Elend do večeri 19. svibnja.

 Velečasni Malcolm Richards, vojni kapelan u 1. bataljunu 3. waleske brigade i 6. oklopne divizije, koji je provodio izručenje u Maria Elendu, zabilježio je kako je izručenje Hrvata Titovim Jugoslavenima bilo britanski dio pogodbe u povlačenju Titovih jedinica iz južne Austrije odnosno grada Klagenfurta.

Više od tjedan dana naoružane partizanske skupine pustošile su britanskom okupacijskom zonom u južnoj Austriji koju je Tito želio anektirati (pripojiti Jugoslaviji). Među deportiranim Hrvatima bilo je vojnih ratnih zarobljenika-boraca (ustaša i domobrana), ali i hrvatskih civila – hrvatske obitelji, žene i djeca, svećenici, neborci itd. Izručenje je trajalo do izručenja posljednje skupine hrvatskih zarobljenika, 24. svibnja

1945. godine. Izručene Hrvate preuzela je partizanska 26. dalmatinska divizija VIII korpusa i III Jugoslavenske armije, maršala Tita. Nakon toga su na prijevaru počeli Titovim jedinicima biti izručivani srpski zarobljenici, vojni pripadnici četničkih jedinica.

U skladu sa Titovom naredbom, po povratku u Jugoslaviju velika je većina iz logora za ratne zarobljenike Viktring na prijevaru izručenih hrvatskih zarobljenika bila pobijena, i to u Hrušćici (na drugom kraju tunela Rosenbach, u Sloveniji) i u Jesenicama, šuma Brezovica.

O ubojstvima ratnih zarobljenika, srpskih četnika, svjedočio je u Rimu, 25. lipnja 1945. partizanski poručnik Jugoslavenske armije, Branislav Todorović, srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere, 33 godine mlad, student tehnologije prije rata, nikad osuđen zbog kriminala. Opis njegova svjedočanstva vrijedi i za opis ubijanja hrvatskih ratnih zarobljenika i hrvatskih civila, izručeni prije srpskih ratnih zarobljenika koji su se nalazili u zarobljeničkom logoru Viktringu, zajedno sa slovenskim ratnim zarobljenicima. Uglavnom, svjedok Todorović je posvjedočio na osnovu osobnog svjedočanstva da su kompozicije vlakova, sastavljene od 30 vagona s vojnim srpskim ratnim zarobljenicima i dva vagona sa zarobljenim oficirima srpske četničke vojske, nakon polazne stanice u mjestu Maria Elend, zaustavljene u Rosenbachu gdje su ih opkolile partizanske snage i gdje se nalaziše straže britanske vojske. Tamo su iz kompozicije vlaka izvađena mrtva tijela onih ratnih zarobljenika koji su izvršili samoubojstva nakon što su primijetili da ih se ne vozi u Italiju nego natrag u Jugoslaviju k ratnim neprijateljima. (Partizanska stražarska posada čekala je sakrivena u željezničkoj stanici u Maria Elendu.) Nakon prolaza kroz tunel i prijelaza granice je vlak došao u slovensko mjesto Hruščicu na teritorij tadašnje obnovljene Jugoslavije. Tamo je, po Todorovićevu iskazu,  partizanski 3. bataljon i komandant “Brale“ opkolio vlak i svi partizanski oficiri krenuše prema vagonima sa zarobljenim srpskim oficirima. Izabraše pedesetčetvoricu. Svakome od partizanskih oficira je rečeno da će zarobljenici biti pobijeni. Pedesetčetvorica su odvedena u zapovjedništvo “bataljona“ gdje ih partizani pretražiše i okradoše, a ono što su zaplijenili, razdijeliše. Štapovima ih tako brutalno premlatiše da su svi polijegaše na pod.  Zaklani su nekoliko stotina metara dalje u šumi (na mjestu zločina ispaljena su samo tri hitca, što znači da su ostali zaklani, a zaklana tijela je, uostalom, osobno vidio svjedok Todorović). Partizanski oficiri-ubojice vratiše se s mjesta počinjenog zločina pjevajući. Među njima se u klanju istaknuo izvjesni Mile, Srbin, mitraljezac 3. bataljona. Inače, prilikom čekanja u želj. stanici u Maria Elendu na skupinu ratnih zarobljenika, je partizanski kapetan Dominko, iz Makarske, pokazao svjedoku Todoroviću zlatni sat od jednog izručenog ustaškog ministra vlade NDH, a partizanka Anja Popović-Luka, iz Vukovara, pokazala je novčanik pun novca i manju torbu sa satovima, naušnicama itd. koje je oduzela zarobljenicima. Rekla je svjedoku i članovima iz njegove pratnje da i sami, bez straha pred nekim slobodno učine isto. U Hruščici je u vagone sa zarobljenim vojnicima upala grupa omladinaca 1. vojvođanske brigade, sastavljena od dječaka između 10 i 16 godina, koji su samovoljno pucali po ratnim zarobljenicima. Iz Hrušćice je vlak kretao do posljednje stanice u mjestu Jesenice. Prije toga, kad je vlak stigao na Savski most, tijela ubijenih zarobljenika bačena su u rijeku i na obalu. U Jesenicama su preostali zarobljenici u očajnom stanju izašli van i počeli marširati do improviziranog zarobljeničkog koncentracijskog logora udaljenog oko 3 km gdje su zarobljenici čekali na likvidacije koje su se potom dogodile.

Izvor: knjiga BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA u nakladi KNJIŽNICE HRVATSKE REVIJE, objavljene u Zagrebu, 1993. godine, na temelju španjolskog izdanja LA TRAGEDIA DE BLEIBURG, koju je, u Barceloni, 1963. godine, uredio gospodin Vinko Nikolić.

Partizanska XI dalmatinska brigada 26. divizije, koja se spominje u vezi pokolja u Jesenicama, sudjelovala je poslije i u pokoljima na Kočevskom Rogu kod Ljubljane gdje je likvidirano oko 30 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, s tim da je na Kočevskom Rogu ubijala jedna specijalna jedinica očeličenih marksista čiji su pripadnici regrutirani na dobrovoljnoj osnovi iz XI dalmatinske brigade.

Očevi nemaloga broja državnih dužnosnika Republike Hrvatske iz devedesetih, ali i nekih današnjih dužnosnika, bili su pripadnici IX dalmatinske brigade, i to je vjerojatno glavni razlog što DORH nije podigao optužnicu protiv 15 nekadašnjih zapovjednika iz XI brigade koje je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma kazneno prijavio 2006. godine zbog osnovane sumnje u sudjelovanje u ratnome zločinu, osim jednog, srpskog partizana Sime Dubajića koji je prošle godine optužen od državnog odvjetništva ali vjerojatno zato što je sudjelovao i u srpskoj pobuni i koji je poslije živio u Beogradu, tako da je DORH-u bio tako i tako nedostupan te nije postojao strah da bi se u Hrvatskoj pokrenuo sudski proces protiv njega (i time sudski utvrdila i dokazala hijerarhija zapovijedanja koja vodi do Tita), a prošle godine, nekoliko tjedana nakon podizanja optužnice za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ne i za genocid, umro je u Beogradu snom pravednika, iako je 1990. u tisku priznao da je stajao na čelu masovnog ubojstva hrvatskih ratnih zarobljenika, izjavivši da mu nije žao što ih je pobio, te bi pobio i više “ustaša“, kako je naglasio, da je mogao. Međutim, prozvao je bivši jugoslavensku premijerku da je tada kao politkomesar također navodno sudjelovala u pokoljima na Kočevskom Rogu i ona je od Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma također kazneno prijavljena zbog osnovane sumnje da je sudjelovala u ratnom zločinu. Međutim, udruga partizanskih ratnih veterana ju je pozvalo na obljetnicu VIII korpusa Jugoslavenske armije (u čijem sklopu se nalazila 26. divizija, a u sklopu 26. divizije bila je XI brigada) čiji je predsjednik Republike bio pokroviteljem i koja je organizirana u Splitu, što bi bilo slično kao kada bi njemački predsjednik organizirao obljetnicu neke Waffen SS-jedinice, ili kada bi rusko državno vodstvo obilježavalo obljetnice sovjetske tajne policije NKVD koja je likvidirala poljske ratne zarobljenike u Katynu. U Republici Hrvatskoj se obljetnice partizanskih jedinica, koje su sudjelovale u ratnim zločinima 1945. godine, besramno održavaju pod krinkom proslave antifašizma iako su njeni pripadnici bili članovi Saveza komunističke omladine Jugoslavije i komunističke partije! Tako je prije nekoliko godina u Zagrebu obilježena obljetnica Korpusa narodne obrane Jugoslavije, jedne specijalne jedinice koja je 1945. ubijala hrvatske ratne zarobljenike. I opet udruga partizanskih ratnih veterana i predsjednik Republike bili su glavni u toj sramotnoj proslavi. Sapienti sat!

Kriminalne stavove i namjere o naputcima za masovnu likvidaciju zarobljenih hrvatskih časnika, vojnika i civila je jugo-komunistički diktator Josip Broz - Tito najavio u razgovoru sa dopisnikom sovjetskog lista “Crvena zvijezda” iz Moskve koji je objavljen dana 14. travnja 1945. godine, dakle, mjesec dana prije

prvih partizanskih pokolja. Na pitanje o stanju na “jugoslavensko-njemačkoj bojišnici”, maršal Tito je odgovorio:(…) a uz to sada im /Nijemcima, Wehrmachtu, op. a./ pruža veliku pomoć vojska izdajnika Pavelića, koju sačinjavaju razbojnici, koji su izvršili teške zločine prema narodu i koji znaju da ih očekuje nemilosrdna kazna.U Bijelom dvoru na Dedinju u Beogradu, Josip Broz – Tito (“Valter“) donosi između 9. i 12. svibnja 1945. odluku da se svi ratni zarobljenici u jugoslavenskome zarobljeništvu imaju likvidirati. Svoju odluku priopćava načelniku Trećeg kontra-obavještajnog odjeljenja vojne tajne službe Ozne, srpskom oficiru Jefti Šašiću:

-          Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!

Nakon toga Tito izdaje Šašiću naredbu:-          Pobiti! Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!

Izvor: knjiga Pere Simića “Tito – fenomen stoljeća“, str. 221./222. poglavlje: “Odluka je glasila: “Pobiti!“, Zagreb, 2009, ISBN 978-953-7313-40-1.Slijedi Titov genocidni telegram od 13. svibnja 1945. godine,poslan stožeru III. armije Jugoslavenske armije (JA), u kojem se naređuje slijedeće:III. armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima... Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj – Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad na uništenje ove grupe.

 

(Izvor: “Josip Broz Tito/Sabrana djela“, Beograd, 1988., knjiga 28., str. 41.)

 

U potpisu gore citiranog brzojava, koji je značio smrt za nekoliko stotina tisuća zarobljenih vojnika i civila, stajao je Josip Broz – Tito osobno. Telegram ili depeša od 13. svibnja bila je upućena istoga dana i štabu I. armije JA jer se Tito pribojavao da bi Vladko Maček mogao uz pomoć Churchilla oformiti višestranačku građansku vladu i spriječiti uspostavu komunističke tiranije.Ivo Goldstein je citirao Titove izjave i naredbe koje zvuče humanistički, kao na primjer telegram (depeša) od 14. svibnja 1945. koji je dostavljen partizanskom 7. i 9. korpusu pod zapovjedništvom Glavnog štaba Slovenije, te se nije odnosio na zarobljene Hrvate već Slovence i/ili Nijemce.

 

Ivo Goldstein u vezi Titove naredbe od 14. svibnja navodi da je bila upućena svim štabovima armija, a ne samo Glavnom štabu Slovenije, ali, naglašava da „Titova naredba nije bila jako oštro forumilirana; ne traži se odgovornost za počinjeno, ne preciziraju se kazne za nove prekršitelje. Pojedinačna ubijanja zarobljenika nisu prestala...“Međutim, Titova naredba od 14. svibnja o postupanju s ratnim zarobljenicima po međunarodnim konvencijama o ratovanju, a koja je bila upućena slovenskim partizanskim jedinicama koje nisu zarobljavale hrvatske snage, postala je bespredmetna jer je već četiri dana poslije ukinut Glavni štab Slovenije i stavljen pod komandu partizanske IV. armije JA u kojoj se nalazila tenkovska divizija zloglasnog koljača Sime Dubajića koji je prema vlastitom priznanju iz 1990. godine pobio 1945. na Kočevskom rogu oko 30 tisuća zarobljenika i žalio što ih nije pobio i više.Ratni zločinac i paritzanski komandant Simo Dubajić izjavio je da je iznenada dobio naredbu da se 30 tisuća „domaćih izdajnika“ pobije na Kočevskom rogu, a naređenje su izdali hrvatski Oznaš i dalmatinski partizan Maksimilijan Baće zvan “Maks“, slovenski Oznaš Ivan Matija-Maček i srpski ili crnogorski Oznaš Jovo Kapičić, sva trojica po položaju pomoćnici šefa jugoslavenske tajne policije Ozne, generala Aleksandra Rankovića, i Titovi podređeni izvršitelji zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima i zarobljenim civilima.Navođenjem Titove depeše od 14. svibnja 1945. godine, a prešućivanjem Titove depeše od 13. svibnja 1945. godine, kao i navođenje različitih ukaza o pomilovanjima ratnih zarobljenika trebalo je u hrvatskoj i

svjetskoj javnosti stvoriti od mašala Tita bolju povijesnu ličnost. Tako se na pr. navodila uredba o pomilovanju koju je 3. kolovoza 1945. godine objavilo Predsjedništvo Avnoja, na prijedlog predsjednika jugoslavenske blade i ministra obrane maršala Tita, ali 3. kolovoza 1945. je već preko najmanje 90% ratnih zarobljenika bilo ubijeno u ratnom zarobljeništvu.Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kući provjetriti tako, da zauvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju (J.B. Tito, Vjesnik, 25. 5. 1945., br. 30, str. 4)Zapovjed partizanskog Glavnog štaba Hrvatske, izdana 24. prosinca 1941. godine nedvosmisleno dokazuje da su partizani svoje ratne zarobljenike sustavno strijeljali na smrt i prije “Bleiburga i Križnog puta“:

 

U posljednje vrijeme je uspjelo protivniku da uhvati nekoliko naših istaknutih boraca. Postoje mogućnosti da te drugove oslobodimo vršeći zamjenu za zarobljene visoke ličnosti talijanske, ustaške ili domobranske vojske. Zbog toga je potrebno da se organiziraju specijalne zasjede ili upadi u mjesta za hvatanje i zarobljavanje pogodnih neprijateljskih ličnosti. Prema tome, ako ubuduće koja jedinica zarobi višeg oficira, neće ga odmah strijeljati, nego će ga držati u zarobljeništvu i o tome obavijestiti ovaj štab, koji će već prema potrebi dati naređenja za daljnji postupak.

 

(Izvor: Izvješće Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, urbroj: 541-99-107/01, klasa: 140-06/99-01/107/01 od 8. listopada 1999. godine, i dokument Hrvatskog državnog sabora od 12. listopada 1999. (urboj: 62-99-436, klasa: 023-03/99-03/20)U zaključku Komisije Republike Hrvatske za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava pod točkom 4. Izvješća i naslovom “Brozova izravna odgovornost za ratne zločine i genocid nad Hrvatima“ stoji:Josip Broz Tito svakako je odgovoran po međunarodnom pravu po načelu takozvane posredne odgovornosti kao zapovjednik, koji je znao ili morao znati za zločine koje čine njegovi podređeni, ali ih je svejedno tolerirao, nije ih sprječavao ili nije njihove počinitelje kažnajvao. Evo, međutim, samo nekih primjera u kojima se vidi njegova izravna odgovornost kao ideologa i zapovjednika koji izričito zapovijeda takve zločine. U takve normativne akte spada i poslanica /depeša, op. G. J./ potpisana s 'Tito', a upućena Štabu fruškogorskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, 9. 'januara' 1942. godine. Ona instruira Štab, dok ovaj ne dobije sve naputke od Glavnog štaba Hrvatske, između ostalog ovako:

 

...'Likvidacija petokolonaša, špijuna i svih onih koji su razbijači narodnooslobodilačke borbe. Sva pokretna dobra ovakvih lica treba zaplijeniti u korist narodnooslobodilačke borbe'.

 

(Izvor: “Josip Broz Tito/Sabrana djela“, knjiga 8., str. 106. – 108.)Osobna svjedočenja partizana o partizanskim likvidacijama:

 

Prema protokoliranom svjedočenju Titova partizana Ivana Gugića, rodom iz Vele Luke, koje je dao u Rimu 14. kolovoza 1953. godine stoji:Čuvali smo zarobljenike do dolaska kamiona gdje smo ih tovarili. Bili smo punih osam dana u Kočevju, a dnevno je stizalo po 10 i više vlakova sa deset do 20 vagona koji su bili zatvoreni. U vlakovima su uglavnom bili muškarci i nekoliko žena koje su silovali prije strijeljanja. U tim jamama ubijeno je između 30 i 40 tisuća ljudi. Naime,nastavlja Gugić, prema odijelima koje smo spremili iz Kočevja, bilo je više od 30 tisuća ubijenih. Moja treća četa određena je za pratnju i osiguranje novoformirane jedinice, koja je izabrana za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske (…)Logor istrebljenja kod Topuskog – svjedočenje bivšeg partizana o pokolju 4000 Hrvata:

 

U selu Čemernica, udaljenom 7 km od Topuskog, sredinom 1945. bio je organiziran sabirni logor, u koji su bili otpremljeni domobrani i ustaše, od reda mladići, a mnogi nisu bili navršili ni 20. godinu. Iz ovog logora, po onome što znam i što sam vidio i čuo od drugih, nitko se nije spasio. Mi partizani smo ga nazvali ‘logor istrebljenja’. Nalazio se je na pustom i neplodnom terenu izvan sela, u pravcu jugozapada, blizu šume i udaljen od 2 do 3 km od sela. Pokolji su se vršili u šumi i tamo dalje od Topličke Kose. Tjelesa su bila pokapana nedaleko krvave pozornice, u ‘jarke’, to jest u usjekline i prirodne ponore. Ilija Rakarić, partizanski pukovnik, brijač po zanimanju, rodom iz Ponikva blizu Topuskog, rekao mi je jednom, kad sam ga posjetio: ‘Gledaj, Ivo, što se događa nama Hrvatima. Da li smo se za to borili  ? U Čemernici i nadalje ubijaju isključivo Hrvate, bez istrage i prethodnog suda.’ Koncentracijski logor u Čemernici bio je aktivan barem do studenog 1945. (…) Izvršioci ubijstava bili su većinom mjesni srpski seljaci, pristaše četničkog pokreta pod vodstvom Milutina Vujosevića, Stole Janjanina i drugih istaknutih srpskih prvaka iz Topuskog. Kad su ovi poginuli, seljaci četnici su ušli u partizanske redove (…) Ovaj koncentracijski logor stajao je pod jurisdikcijom vojničkog sektora Banije, sa sijelom u Petrinji, pod komandom mjesnog srpskog kapetana. Hrvatski su vojnici bili dovedeni iz različitih logora, kao na pr. Prečko /Zagreb/, Karlovac, Sisak i drugih, da budu zaklani u Čemernici. Prema skromnom računu, tamo je nastradalo preko 4000 ljudi. Moj je brat bio zatvoren u lepoglavskoj kaznionici s jednim Srbinom, koji mu je pričao, da je on osobno učestvovao kod masovne ‘likvidacije’ hrvatskih vojnika u Čemernici. Rekao mu je da su se pokolji vršili po nalogu glavnog partizanskog štaba Narodnooslobodilačke vojske.

 

(Svjedočanstvo Ivana Dragičevića Petrova, rodom iz Topuskog, bivši partizan od 15. 9. 1943., vlastoručno.)

 

Spaljeno 4000 leševa Hrvata u 'jugoslavenskom Auschwitzu' Slovenska Bistrica:Prema otkriću slovenskog tjednika Demokracija su vojni zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici krajem Drugog svjetskog rata spalili oko 4000 leševa ubijenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila. (…) (Povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugog svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi.) Jedno od svjedočanstava je i ono nekadašnjeg hrvatskog vojnog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojem bratiću Marku Trogrliću, a on je to svjedočanstvo objavio, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, 18. veljače 1976. u hrvatsko-kanadskom tjednikuHrvatski glas.

 

(…) Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz doma, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada petnaestogodišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući. ‘Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojeg oca te da me neće pustititi iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. U grupi samnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam raditi najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudske kosture’, kazivao je svojem bratiću. ‘Jednog smo dana stigli u Slovensku Bistricu gdje su nam podijelili poslove. Jedni su počeli otkopavati nasutu jamu na brdu, drugi su polagali tračnce za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikla velika jama iz koje je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. (…) pred nama se pojavio prizor koj neću zaboraviti do kraja života. Jama je bila puna leševa. Mogle su se dobro prepoznati ustaške uniforme… majka s djetetom u zagrljaju…Leševi su bili stisnuti kao sardine i nisu se do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom’, nastavlja Bolčić. ‘Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagone, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražarili su i govorili nam da se nitko od nas neće vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći.’

Vjerojatno bi i Srećko Bolčić, kao i ostali, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao visoki hrvatski komunist, poznanik Bolčičevog bratića. Leševi koji je jugo-komunistički režim dao spaliti u tvorničkoj peći u Slovenskoj Bistrici bili su leševi zarobljenih hrvatskih vojnika NDH i hrvatskih civila koji su u svibnju 1945. godine od partizana dovedeni, zajedno sa ženama i djecom, do rova skloništa gdje im je naređeno da uđu u rov (koji je u ratu bio njemačko sklonište u slučaju zračnih napada) s obrazloženjem da će tu prespavati i sutra nastaviti put. Kad su sve ugurali u rov, pred otvor su partizani postavili eksploziv koji je potpuno zatrpao ulaz, tako da su se svi u rovu ugušili. Slovenski svjedok, koji je živio blizu mjesta masovnog zločina, posvjedočio je Srećku Bolčiću da je u rovu pobijeno oko 4000 vojnika, civila, žena i djece. Vrlo je podrobno opisan položaj rova – na početku brda, a pokraj tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici. Na saslušanju pred parlamentarnom komisijom za poratna ubojstva parlamenta Republike Slovenije, koju je vodio dr. Jože Pučnik, tadašnji pripadnik šefa Ozne za Maribor, Franc Kac, izjavio je kako mu je njegova objavještajka javila da se likvidacija u rovu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili zarobljenike do ‘skloništa’. Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore jer da će doći do velike eksploziije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je sklonište zatrpano. (…) Danas se zna da je nekoliko tisuća ljudi iz bleiburške kolone odvedeno i u Kočevski rog, gdje i dan danas pronalaze njihove kosture. Kosturi su otkriveni i tijekom gradnje autoceste blizu Maribora, a ljudski ostaci iz tog masovnog pokolja ‘pohoda smrti’ mogu se pronaći razasuti po cijeloj okolici toga kraja. Gotovo je sigurno da je više tisuća zarobljenih osoba dovedeno u Slovensku Bistricu, od Maribora udaljena jedva 20 km.I.J.B. Tito je 26. svibnja 1945. u Ljubljani, a potom u Mariboru i Kumrovcu izjavio da su on i partizani „očistili zemlju od domaćih izroda i Nijemaca“, a u govoru od 4. lipnja 1945. je rekao:

 

...ruka pravde, osvetnička ruka naroda već je stigla većinu, a samo manjina izdajica uspjela pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo.Udokumentu * jugo-komunističkihvlasti, podnaslovom “Šefubritanskevojnedelegacije“, izdanod'KabinetamaršalaJugoslavije, br. 15, od 17. maja 1945 godine', potpisan od generalmajora Jugoslavenske armije, Ljubodraga Đurića (načelnik kabineta) “po naređenju maršala“, se predstojnika britanske vojne delegacije obavještava o primitku depeše (brzojavka ili telegram/hitni diplomatski izvještaj) britanskog maršala Alexandera Herolda od 16. svibnja 1945. godine „(...) o predaji 200.000 Jugoslovena koji se nalaze u Austriji“. (Pod oznakom “Jugoslavena“ je jugo-komunistička vlast podrazumijevala zarobljene Hrvate, Crnogorce, Slovence i Srbe.)Načelnik Generalštaba Jugoslavenske armije, general Arso Jovanović, obavijestio je 17. 5. 1945. štab III armije JNA kako će „Saveznička komanda predati dvije stotina tisuća ratnih zarobljenika jugoslavenskih podanika(...)“ (Prevedeno sa srpskog jezika, op. a.) Iz knjige depeša 12. divizije III armije JNA od 16. do 17. 5. 1945. o sprovođenju ratnih zarobljenika od Bleiburga do Maribora i o osiguranju logora Maribor iščitava se kako je primopredaja iz britanskog u jugoslavensko zarobljeništvo uslijedilo 16. svibnja 1945. u 04.55 ujutro i kako je zarobljenike sprovodila XII brigada s Konjičkim eskradronom III JA. Marš zarobljenika, pješice od Bleiburga do Maribora, uz pratnju četiri stražarska partizanska bataljuna, započeo je u 10 sati prijepodne 16. 5. 1945. i završio 17. 5. 1945. u 9.30 sati prijepodne odnosno nakon otprilike 23 sata. Potom su partizanske jedinice XII slavonske divizije, i to partizanska Virovitička brigada sprovodila oko 25 tisuća hrvatskih zarobljenika iz logora u Mariboru u Sloveniji do zarobljeničkog logora u Hrvatskoj, u Lupoglavu kod Dugog Sela u zagrebačkom okrugu. Partizanska IV brigada sprovodila je pješice hrvatske zarobljenike od Dravograda u Sloveniji preko hrvatske Slatine za Osijek gdje je osakaćena zarobljenička kolona stigla 1. lipnja 1945. godine.Titovi partizani su imali plan, i priredili su svojevrsnu “noć dugih noževa”, ali ne za jednu određenu konkurentsku političku grupu nego za obračun s hrvatskim narodom.Došlo je “do istrage vaše“, kako su Srbi još 1902. poručili Hrvatima u poznatom šovinističkom pamfletu, objavljen u zagrebačkom glasilu Srpske samostalne stranke, Srbobran.U masovnim ubojstvima nad Hrvatima su Srbima sekundirali i neki Hrvati koji su odbacili hrvatstvo u zamjenu za jugoslavenstvo. U Zagrebu se na dan “oslobođenja“ 8. svibnja 1945. našlo, uz stanovnika grada i oko 200 tisuća hrvatskih ratnih izbjeglica, dok je druga skupina hrvatskog naroda u gotovo polumilijunskom broju napustila Zagreb do 8. svibnja 45' u pravcu Zapada, prema slovensko-

austrijskoj granici. I jedna i druga skupina mase hrvatskog naroda je u sljedećih nekoliko tjedana praktički masakrirana i decimirana, gotovo uništena....Posebno će se voditi kartoteka za grad Zagreb a posebno za Oblast. Svaka od njih još će biti složena po grupama zločinaca prema već dobivenim direktivama. (...) Tokom mjeseca ožujka upisano je u kartoteku Oblasti 4.800 daljnjih zločinaca, večinom iz Okružnih evidencija a djelomično i novih tako, da ista koncem mjeseca broji 8.141 podatak. (...) U evidenciju streljanih upisano je daljnjih 156 lica tako da ista sada broji 661 lice. Evidencija sudjenih na prisilni rad povečala se od broja 525 na 801, dakle za daljnjih 276 lica. (...) Evidencija proglašenih narodnim neprijateljima osnovana je i upisano je 30 lica. (...) Smrt fašizmu – Sloboda narodu! kaže se u izvješću o radu IV. sekcije “Odjeljenja za zaštitu naroda“ za zagrebačku oblast za ožujak 1945. upućeno IV. odsjeku „Odjeljenja za zaštitu naroda“ za Hrvatsku o vođenju evidencija i broju osoba upisanih u njih. (Broj dokumenta /izvješća/ 561/1945. od 12. travnja 1945. Izvor: HDA, Zagreb, 1491,4.0.6.1.)Vjesnik narodne fronte Hrvatske u nedjelju 27. svibnja 1945. donio je vijest da „Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći zapovijeda pokoljem Hrvata širokih razmjera koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici grada Krapine nedaleko Zagreba, a kasnije i pokajnik, Mladen Šafranko, posvjedočio je dru. Zoranu Božiću, da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, koncentracijske logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja 1945. godine. S udaljenosti od kojih 300 metara maršal Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih hrvatskih civila. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja iz Zagreba otišao u Ljubljanu gdje je istoga dana održao brojno posjećen govor. Prema svjedočenju borca iz pratećeg bataljuna, Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju gdje je „nakon koljačkog raporta“ izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna, i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja 1945. godine kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Rimokatoličke crkve na čelu sa biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, 1. lipnja, Tito je, prema svjedočenju dobrovoljca Jure, s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu hrvatskih i slovenskih ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja.Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila zločin genocida nad hrvatskim narodom:Josip Broz - Tito (Jugoslaven, i boljševik, bravar i maršal, ZLOČINAC), zatim, Koča Popović (Srbijanac, i komunist, profesionalni oficir), Peko Dapčević (Srbin, i komunist), Ivan Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik), Vladimir Bakarić “Mrtvac“ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik), Aleksandar Ranković (Srbijanac, i boljševik, krojač), Milovan Đilas (Crnogorac i boljševik), Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Ivan Krajačić “Stevo“ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar), Ivan Maček (Slovenac, i boljševik), Franc Leskošek (Slovenac, i boljševik) i evtl. drugi.Izvješće Jugoslavenske armije o ubijanju ratnih zarobljenika od strane Jugoslavenske armije:U knjizi depeša partizanske 15. majevičke brigade, upućene stožeru 17. divizije, general-major i načelnik “Operativnog odjeljenja Generalštaba Jugoslovenske armije“, Rade Hamović, naveo je u depešama “No 25. dr. 70“, i “No26. dr. 7“, obje od 20. svibnja 1945. godine, te u depeši “No27.dr.55“, od 21. svibnja 1945. godine, sljedeće:Jedan bat. uputili smo po naređenju u St. Veit – Miklauš. Ima zadatak da sa prvim bat. šeste brigade likvidira ustaše od 5 stotina (...) Jedan bat. ostavili smo za obezbeđenje svig brig. logora (...)Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo s O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i ustaša kojih ima dve i po hiljade. (...) Danas smo nastavili sa streljanjem. Brigada je smještena u gradu. Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija) (...)  /21. 5. 1945. godine/Po odluci Avnoja, kojega je ZAVNOH priznao i partizansku Hrvatsku priključio partizanskoj Jugoslaviji, su svi pripadnici njemačke nacionalne manjine izgubili jugoslavensko državljanstvo i građanska prava, te je etnički očišćena, a mnogi su ubijeni u jugo-komunističkim koncentracijskim logorima. Titov komunistički režim prekršio je međunarodni sporazum iz Potsdama između sila pobjednica Drugog svjetskog rata koje su člankom XIII sporazuma definirale protjerivanje (etničko čišćenje) njemačke nacionalne manjine iz bivše istočne Njemačke (istočne Prusije), zatim iz Poljske, te Čehoslovačke, ali ne i iz Jugoslavije.

Boljševik i hrvatski književnik Vladimir Nazor izrekao je sljedeće prijetnje svojim kolegicama i kolegama hrvatskim književnicima i umjetnicima koji se nisu odazvali zovu zla odnosno koji nisu otišli u šumu među partizane:Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.

 

(Predsjednik “Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske“ Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)Slovenska povjesničarka dr. Jerce Vodušek-Starič, čiji je otac bio u slovenskim partizanima, izjavila da je za zločine koji su počinjeni u svibnju/lipnju 1945. godine odgovoran maršal TitoDr. Vodušek Starič izjavljuje: „Nakon povratka iz Moskve, Tito se u prvim danima nakon završetka rata u Zagrebu sastaje sa šefovima zloglasne Ozne i zapovjednicima Prve, Treće i Četvrte armije JA /genocidni sastanak, op. G. J./, koje su imale zadatak sudjelovati u završnim vojnim operacijama oslobođenja zemlje. Četvrta armija dobila je zapovijed da ide prema Trstu. Prva je ostala u Dolenjskoj dok je Treća ušla u Maribor i opljačkala ga. Usto, svaki grad je imao svoju vojnu komandu. Pripadnici tih armija su, nakon prebrojavanja, zarobljene vojnike i civile ili one koji su vraćeni s granice kategorizirali: jedni su morali u zarobljeničke logore, drugi u radne logore, a treći su tobože puštani kućama. Pa ipak, uglavnom su svi pobijeni.To je bila industrija smrti, imali su za to likvidatore, postrojbe koje su ih opskrbljivale, metode i pomagala. Ako se tolika mašinerija pokrene onda to znači da nije mogao netko privatno provoditi neku svoju osvetu. Jasna je linija odgovornosti od zapovjednika armija i šefova Ozne do vrhovnog zapovjednika /maršala Tita, op. G. J./ Ima dosta pisanih dokumenata o tome – pojašnjava povjesničarka Vodušek-Starič.Kad je u pitanju konkretan zločin u rudniku Barbarin rov u Hudoj jami, tamo su pogubljeni zarobljenici iz logora u Teharju.- Hrvate iz logora u Teharju su, prema dokumentima koje imam, manje-više izručivali Ozni za Hrvatsku,a kamo su ih oni odveli, ne znam - kaže Jerce Vodušek-Starič.Prema povjesničarki Vodušek-Starič, ne zna se točan broj žrtava na području Slovenije. Broj ubijenih Slovenaca je do 20 tisuća, a broj ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika i civila je znatno iznad 60 tisuća, koliko se do sada smatralo da ih je stradalo. Zanimljivo je da iz svibnja 1945. godine, kada se odlučivalo o masovnim likvidacijama vojnih zarobljenika i civila, nedostaju zapisnici Politbiroa /CK KPJ, op.a./, navodno nisu sačuvani čak ni u Beogradu.“(Izvor: Jutarnji list od 11. 3. 2009., “Za zločine u Hudoj Jami krivac je Tito“.)Prvi nekadašnji visoko rangirani jugo-komunistički čelnik priznao tek 2009. da je “Tito“ zločinac:Predsjednik saveza partizanskih boraca Slovenije, Janez Stanovnik, bivši potpredsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije i predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Slovenije prije Milana Kučana, priznao je da je Tito bio izravno odgovoran za sve masovne pokolje na kraju i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj nekadašnji partizan i komunist priznao je ulogu svoga nekadašnjega vrhovnog komandanta Josipa Broza – Tita u partizanskim masovnim zločinima nakon otkrića stratišta Huda Jama (u prijevodu na hrvatski jezik “Ljuta Jama“) 2009. godine. Izjava Janeza Stanovnika o Titovoj odgovornosti za zločine nad masom zarobljenih vojnih i civilnih osoba je prvo priznanje nekog bivšeg visokog funkcionara bivše jugoslavenske države i komunističke partije.(Izvor: Zvonimir Despot, Večernji list, 9. ožujka 2009.)Slovenski kriminalist i i voditelj policijske akcije otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, Pavel Jamnik, objašnjava da se do počinitelja poratnih izvansudskih egzekucija teško dolazi zbog konspirativnog (tajnog) načina izvođenja zločina i sustavnog brisanja tragova i uništavanja dokumentacije.(Izvor: Hrvatsko slovo od 13. 3. 2009. i članci “Svjedoci komunističkih pokolja i danas žive u strahu“, i “Pakao jugokomunističkog režima!“, “Umirali su u velikim mukama“, “Tito je zločinac“.)Unatoč Deklaraciji jugo-komunističkog zakonodavnog tijela i partizanske vlade sa Trećeg zasjedanja takozvanog Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) o osnovnim pravima naroda i građana Hrvatske, od 9. svibnja 1944. godine, unatoč Uredbi o vojnim sudovimaVrhovnog štaba Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, od 24. svibnja 1944. godine, unatoč Zapovijedi Štaba III armije Jugoslavenske armije podređenim postrojbama o postupku sa zarobljenicima, od 29. travnja 1945. godine, unatoč Ukazu Predsjedništva jugo-komunističkog zakonodavnog tijela

AVNOJ o općoj amnestiji i pomilovanju, od 3. kolovoza 1945. godine, partizanska je praksa bila potpuno drugačija, štoviše suprotna. Ne samo da su odredbe jugoslavenskog kaznenog zakona bile slobodno tumačene pri kažnjavanju, već su u većini slučajeva primjenjivana izvansudska uklanjanja stvarnih ili mogućih ili izmišljenih neprijatelja (ubojstva, zatvaranja) i pljačke njihove imovine. Pored toga je jugo-komunistički režim donosio i zakone i zapovjedi koje su izravno poticale represiju i zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima oružanih snaga NDH i hrvatskim narodom općenito. Tako je, na pr. 24. travnja 1945. godine Predsjedništvo Zavnoha donijelo pod br. 1057/45. godine, u Šibeniku, Odluku, potpisanu po Predsjedniku Zavnoha, Vladimiru Nazoru, pod naslovom O zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koja ima veliku sličnost s ustaškim rasnim odredbama o čistoći hrvatskog naroda,  iz travnja 1941. godine.Na temelju Titove zapovijedi započelo je osnivanje zarobljeničkih logora u Hrvatskoj, na teritoriju koji su kontrolirali partizani, i smještanje u njih ratnih zarobljenika. Tako je do 30. travnja 1945. osnovano 19 partizanskih zarobljeničkih logora i u njima se nalazilo 77.049 zarobljenika o kojima je brigu vodio Glavni štab Hrvatske [partizanski generalštab za Hrvatsku na čelu sa generalom Ivanom Gošnjakom]. Dana 12. lipnja 1945. je Opunomoćenik Odjela zaštite naroda (OZN) za Jugoslaviju, Dimitrije Georgijević, načelnika Odjela zaštite naroda Ministarstva narodne obrane Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), Aleksandra Rankovića, izvijestio o logorima u Hrvatskoj i broju logoraša-zarobljenika. Tako je u tom jugo-komunističkom dokumentu navedeno kako ukupno ima 107.021 ratni zarobljenik u logorima, i da ukupno ima 175.922 ratna zarobljenika, i to nakon masovnih likvidacija ratnih zarobljenika koje su izvršene od 12. svibnja do 12. lipnja 1945. godine.

 

Iz izvješća Ministarstva pravosuđa FD Hrvatske od 18. 9. 1945. godine (broj: Pov. 485/43), upućeno Javnom tužitelju Hrvatske, o radu sudova za „zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba“, vidi se velika laž političke propagande o takozvanom 'bratstvu i jedinstvu' kojom je komunistički režim održavao privid stvaranja ravnopravnog društva. Statistički podatci u vidu golih činjenica pokazuju istinu o represiji nad hrvatskim narodom:U Zagrebu je pred Sudom za zaštitu nacionalne časti odgovaralo od 24. 4. 1945. do 18. 9. 1945. godine, ili u vremenskom razdoblju od približno pet mjeseci, 169 osoba, a sveukupno 1083 osobe u Hrvatskoj. Od toga je osuđeno 926 osoba ili 85,46%. Od optužbe je oslobođeno 157 osoba ili 14,48%, a od kazne je oslobođeno 20 osoba ili 1,84%. Od osoba koja su sudski odgovarale bilo je 1.039 Hrvata ili 95,93%, i 42 Srba ili 3,86%. Ovaj nepravni sud služio je jugo-komunističkom režimu u prvom redu za kažnjavanje Hrvata.Povjesničar Jože Dežman, predsjednik slovenske Komisije za rješavanje prikrivenih grobišta, otvoreno je na osnovi znanstvenih postupaka u istraživanju zločina komunizma govorio o titoističkim zločinima:– Golem trošak građanskog rata i revolucije 1941. – 1945. u ljudskim životima je sve jasniji. Slovenija je u svibnju 1945. postala klaonica Europe. Nekako je već bila anticipirana 'željezna zavjesa'. Englezi i Amerikanci stopirali su prelazak okupatorskih i balkanskih vojski na Zapad koje su se slile u Sloveniju gdje počinje pokolj – ispričao je Jože Dežman.

 

Kako to da se tek nakon 62 godine otvorenije govori o masovnim zločinima jugoslavenske armije u Sloveniji?

 

- Poslije potopa u krvi titoisti su pokšali stvoriti novo društvo u kojem je novi bog Tito koji, uz manje bogove, određuje tko ide u pakao, a tko u nebesa. Nitko o tome nije ništa znao jer se nije usudio znati, strah je držao poklopac tajni. Elementarni tabu titoističkoga totalitarizma održao se uz tajnu policiju koja je kontrolirala čak i to pali li netko svijeće i nosi li cvijeće na grob. No, bio je to prevelik zločin da bi se mogao sakriti. (...)

 

Govori se o desecima tisuća mrtvih. Netko je morao osmisliti i organizirati takve strahote?

 

- Logistički, tu su jugoslavenski komunisti nadmašili naciste. Ubijanje 100-200 tisuća ljudi u dva mjeseca morala je pratiti golema logistika. To je golem logistički pothvat, najveći 'pothvat' jugoslavenskih partizana, to je Titovo 'remek-djelo'. On je po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ce Dongu. U cijeloj Kardeljevskoj korespondenciji od 1941. traži se ubijanje i strijeljanje narodnih izdajnika, političkih i klasnih protivnika, popova i drugih. Zločin je boljševički koncept, politički proizvod, a sustav ubijanja bio je sofisticiran. Kolega Jamnik, kriminalist ministarstva unutarnjih poslova /Republike Slovenije/ analizirao je proces: jedan zatvara, drugi saslušava, treći vozi na stratište, a četvrti ubija. Na stratištu su svlačili žrtve i miješali grupe. Bio je to monstruozni sustav ubijanja koji je od početka bio u funkciji prikrivanja zločina. (...)

 

Iznenađujuće je to što je u Teznom priličan broj mladih osoba, a među njima je nekoliko postotaka žena i djece i maloljetnika. U Teznom su ubijani vojni zarobljenici, ranjenici, civili. Prema svjedocima ubijalo se ljude iz logora u Mariboru, a govori se da su na stratište dovodili ljude čak iz Zagreba. Imamo svjedočenje jednog dječaka koji je uhićen kao mariborski Nijemac i kojeg su vodili u koloni, baš pokraj Teznog. On je rekao da su uz rov, na određenim udaljenostima, bila mitraljeska gnijezda. Kad bi dionica rova bila puna trupala onda bi to posuli zemljom i ubijali dalje. Na 15 000 ubijenih bilo je potrebno više tisuća ljudi koji su u logistici ubijanja. U Europi se govori o Srebrenici kao mjestu najvećeg zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata, a mi samo u Teznom imamo bar dvije Srebrenice.U njemačkom tjedniku Der Spiegel objavljen je u 37. broju tog političkog magazina 2007. godine „otkriće najveće masovne grobnice nakon Drugog svjetskog rata u Europi“ (članak iz 'Der Spiegel' objavljen je pod naslovom “Spriječeno rasvjetljavanje“ [“Aufklärung verhindert“]. U članku je riječ o jugo-komunističkom zločinu nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u Teznom kod Maribora 1945. godine:Do sada je masakr u bosanskoj Srebrenici važio kao najveći ratni zločin u Europi nakon 1945. godine. Ova procjena je zastarjela: preko 100 tisuća ubijenih nalaze se u 540 masovnih grobnica, otkrivenih u Sloveniji. To je izjavio Jože Dežman, voditelj povjerenstva slovenske vlade koje treba istražiti stvarne razmjere malo poznatih pokolja. Žrtve su bile pretežno Hrvati koji su u Drugom svjetskom ratu surađivali sa nacistima, a k tome i 15 tisuća Slovenaca, i nekoliko tisuća Nijemaca [Volksdeutsche, t.j. oni Nijemci koji su živjeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Srbiji /Vojvodini/, i u bivšoj Jugoslaviji, op. prev.] Svi oni bili su likvidirani tek nakon završetka Drugog svjetskog rata. Već 1999. godine je u jednom tenkovskom rovu u Teznom kod Maribora ekshumirano 1179 kostura. Sada slijede daljnje ekshumacije. Sveukupno se u tom rovu očekuje daleko više od 15 tisuća žrtava, izjavio je Mitja Ferenc, voditelj slovenskog državnog povjerenstva za obilježavanje masovnih grobnica. U žrtve se ubrajaju i pripadnici njemačke nacionalne manjine u Sloveniji, kao i oni Nijemci koji su pokušali /1945./ izbjeći iz Banata /Vojvodine/ preko Slovenije u Njemačku,

 

kao i njemački vojnici. Dugo vremena se je vjerovalo da su oni Nijemci, koji su bili zatočenici u logorima na tlu Slovenije /Titove Jugoslavije, op. prev./ umrli od tuberkuloze i drugih bolesti. Međutim, slovenski političari već su 1991. godine, u vrijeme osamostaljenja Republike Slovenije, priopćili vladi Savezne Republike Njemačke da su Nijemci u biti bili likvidirani. Tada je došlo i do prve ekshumacije 430 njemačkih žrtava u jednoj masovnoj grobnici kod Slovenske Bistrice. Jože Dežman je naglasio da masovne grobnice u Sloveniji spadaju u jedne od najbolje čuvanih tabu-tema u Europi. Politička policija dvomilijunske republike [Socijalističke Republike Slovenije, i SFRJ, t.j. UDB-a, op. prev.] je preko 40 godina sprječavala rasvjetljavanje masovnih zločina.Udbo-mafija je u Hrvatskoj tako i tako odmah nakon tako zvanih “demokratskih promjena” iz 1990. u svoje ruke preuzela “istraživana” o zločinima i žrtvama komunizma. Nakon što su, na primjer, na području masovnih grobnica u šumi Macelj kod Krapine, 1991. ekshumirane žrtve partizanskog jugo-komunističkog režima iz 1945. godine, preko 1100 hrvatskih žrtava ratnog zločina, ekshumacije su naglo prekinute. (Godine 1991. u Maclju ekshumirane hrvatske žrtve komunizma dostojno su sahranjene tek 2006. uz

spomen-crkvu u Maclju dok su do tada posmrtni ostaci bili pohranjeni u plastičnim vrećema za otpad, i sakriveni od očiju hrvatske javnosti u podrumu patologije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Šalati). Motiv zataškavanja titoističkih zločina nije bio tadašnji rat (velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH), jer ratnih djelovanja u području grada i okruga Krapine nije bilo, nego činjenica da su mnogi neki predstavnici nove “demokratske vlasti” u Republici Hrvatskoj bili izravno ili neizravno umiješani u ratne zločine nad vlastitim hrvatskim narodom. Jedan gradonačelnik Krapine iz devedesetih godina 20. stoljeća bio je 1945. član totalitarne komunističke tajne službe i političke policije iz krapinskog “Odjela za zaštitu Naroda” (O.Z.N.) dok su pokrovitelji toga počinitelja zauzimali visoke položaje u strukturama Republike Hrvatske.(Izvor: knjiga Gorana Jurišića pod naslovom: “PRAVO NA BORBU – MANIFEST ZLOČINA KOMUNISTIČKE PARTIJE“, Osijek, 2010., CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 727185, ISBN 978-953-318-014-4.)

                                    

JureRadman, bogoslovsarajevskebiskupije, rodomizSvilajauBosanskojPosavini, pisaojepočetkomprosinca1946., majciMarijiRadman, izlogorauZenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj. Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.Draga i mila majko!

 

Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!                                                                                                                                                                               Jure

 Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. Svećenici su slutili svoj kraj. Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:Dragi striče!

 

Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,                                                                                                            Vaš Štefek

Zbog osnovane sumnje da je kao zapovjednik krapinske Ozne odgovoran za ratni zločin u Krapini i Maceljskoj gori gdje je likvidirano 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i 650 hrvatskih civila (u Domovinskom ratu je na području Republike Hrvatske poginulo 15 tisuća Hrvata), i da je navodno osobno ubio franjevce i svećenike iz svojega pištolja marke “Walter“, koji i danas čuva kao trofej u svojoj vili na Tuškancu, Stjepan Hršak je prije gotovo jednoga desetljeća od strane predsjednika Hrvatske stranke prava 1861., g. Dobroslava Parage, kazneno prijavljen Državnom odvjetništvu koje do danas protiv kazneno prijavljenog partizanskog oficira nije podnijelo optužnicu, tako da mu nije moglo biti suđeno, a neslužbeno se doznaje iz krim-policije da nema dozvolu od državnog vrha da prijavljenoga privede i ispita. Za razliku od nekadašnjeg partizana Hršak Stjepana predstavnici vlasti Republike Hrvatske redovito uhićuju hrvatske branitelje iz Domovinskog rata koji su osnovano osumnjiženi za ratni zločin.Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ U Zagrebu je stanovao kod znanaca. 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu. Majko Božja! Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...

 Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:Draga Seko!

 

Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

 

Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zadnji zbogom!

                                                                                   Vaš IveTomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945. godine. Mogao je pobjeći, no vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan Niderlender. U kolovozu 1945. održano je “suđenje“, i tada su svim tim ljudima izrećene smrtne kazne. U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No, naravno, sve bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure, Zdenki Sertić nekoliko pisama. Strijeljan je 22. rujna 1945.Draga Zdenka,

 

Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima                                                                                                                                                                        Tvoj Tomica

Izvor: Pisma hrvatskih žrtava jugo-komunizma, “Pisma iz bezdanke“, priredba u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, 21. travnja 2008. godine, organizirana od neformalne skupine žena Krug.

Prof. Goran Jurišić