1

Mnogocvijetna crnjuša erica multiflora L.

Glasilo župe Uznesenja Marijina 20243 Kuna - tel./fax 020/742 444 Izdaje: Župni ured Kuna - Pelješac E-mail: zvonadelorite@gmail.com Tisak: “topgrafika”, Velika Gorica

Za internu uporabu, izlazi povremeno

Crkva sv. Tome - Potomje

Cijenjenom čitateljstvu želimo SRETAN BOŽIĆ

I NOVU GODINU 2015.

Uredništvo

Ston - crkva Velike Gospe u Lužinama

3

1

BOŽIĆNA RADOST

„ Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku…dijete nam se rodilo, sin nam je darovan“ (Iz 9, 1 i 5).

Pravi razlog naše istinske vjerničke radosti jest Dijete rođeno, Sin Božji i Sin Marijin – ISUS.

Ono nam je darovano prije otprilike 2014. godina i duboko se usjeklo u ljudsku povijest, bolje rečeno u ljudske duše kroz svu povijest do naših dana. Sveti se Franjo Asiški znao istinski radovati Božiću, kako nas izvješćuje Toma Čelanski, kada je u zanosu pred tajnom Božića naredio da se u Greču – Italiji naprave žive jaslice s ljudima i životinjama. Toma Čelanski nastavlja: „Napokon dolazi svetac Božji – Franjo. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silna ganuća uzdiše. Ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću pred tajnom Božića.“ Pjesma

Zvona Delorite

Božić 2014. God. XVIII. Br. 53

4

2

odjekuje. Prenosi veliku vijest o ljubavi i sreći. Prenosi glas o Isusovom rođenju.

Jednostavni Franjo u vjeri ufanja u otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega. Neka i nama danas Franjin primjer vjere iz dalekog trinaestog stoljeća bude uzorom kako u jednostavnom životu i vjeri prihvaćati Božju ljubav očitovanu u Kristu Isusu. Zato Crkva kroz Došašće vapije i kliče: Dođi, Gospodine, i ne kasni…ispuni naša srca radošću i svojim božanskim svjetlom i mirom.

Isus nam zasigurno dolazi i danas na otajstven način: po dobrim djelima, molitvi, posebno u svetim sakramentima. Potrebno je doći k Isusu . Zato poštovani župljani, ne samo na božićne blagdane, nego smo pozvani stalno dolaziti k Isusu, izvoru istinske i potpune radosti i mira, da obogaćuje naš duhovni život.

Svima vama, dragi župljani, i vama, štovani čitatelji našeg lista „Zvona Delorite“, želimo ugodne božićne blagdane i obilje zdravlja i mira u novoj 2015. godini.

VAŠ ŽUPNIK I SURADNICI

O BOŽIĆU, DRAGI BRATE, LIPO TI JE NATE I DVA DANA POTE, ALI NIKAD KAKO NATE!

Stara uzrečica

5

3

PISMO UREDNICE

Sretan vam Božić! Dragi naši čitatelji, suradnici, dobrotvori, sva zemaljska braćo dobre volje!

Svi se veselimo ovome danu „ki dohodi jednom nami na godište“. Radost neka bude svima plod ovoga dana: mir u duši i među svima ljudima. To nam želi darovati naš Mali Novorođeni Kralj. Zato ćemo ga moliti riječima anonimnoga brata: Učini nas svojim glasnicima, širiteljima MIRA I DOBRA.

UPOTRIJEBI ME, ISUSE

Upotrijebi me, Isuse, Da vratim osmijeh na lica s kojih je nestao Da zagrlim žalosnoga koji plakati nije prestao Upotrijebi me, Isuse, Ponizno i čisto, Da mreža oholosti u srcu čovjeka nestane Tiho i samozatajno Da mržnja prema neprijateljima prestane Upotrijebi me, Isuse, Polako i hrabro, Da izgubljene na stazu života vratim Da te molitvom svakim danom pratim Upotrijebi me ,Isuse, Danas,sada Da rušim mostove grijeha i zlobe Da vjera i nada pod teretom ne oslabe Upotrijebi me , Isuse, Mudro i razborito, Da svakim korakom bliža tebi Da se od tebe nikad udaljila ne bi.

6

4

7

5

STARA LJEPOTICA U NOVOM RUHU

Crkva Velike Gospe Uznesenja Marijina – Matica u Kuni zahtijevala je nužnu obnovu unutarnjeg dijela crkve. Stara boja se ljuštila i otpadala. Izgledala je vrlo zapuštena i neugledna, nedolično za svaki sakralni prostor. U pothvat bojanja upustili smo se 01. kolovoza ove godine. Najprije smo s ličiocem g. Stankom Špoljarićem ugovorili približnu cijenu od 45,00 kuna po metru četvornom, materijal i ruke, bez nepredvidivih radova koji se mogu pojaviti ispod stare boje. Hvala Bogu, u ovaj projekt bojanja Matice mogli smo se upustiti zahvaljujući darovateljima: najprije našim iseljenicima iz Kune – Župe, seoskoj vinariji iz Kune g. Nika Meštrovića, našoj Općini Orebić, g. Ljubidragu Jakiću, vjernicima naše župe i drugima anonimnim darovateljima. Na svoj način dosta su pomogli oko radova: naš seoski glavar g. Teo Antunović, g. Ivica Bobanović Čolić, g. Josip Antunović, odličan fotograf-amater g. Božo Prnić, ekipa koja je nakon izvršenih radova temeljito uredila crkvu na čelu s g. Ljubom Ostojom, mlada obitelj koja je temeljito oprala tepihe. Radove krpanja crkvenih vrata i prozora obavio je g. Danijel Žanetić i ostali. Radovi bojanja crkve trajali su do 27. kolovoza, tako da smo svetkovinu naše nebeske zaštitnice Uznesenja Marijina, uz prisustvo velikog broja vjernika slavili ispred Matice što se pokazalo dobrim po mišljenju mnogih, bolje nego u samoj crkvi. Slavlje svete mise u 10 sati predvodio je naš provincijal

8

6

fra Andrija Bilokapić, uz suslavitelja fra Vita Smoljana i fra Josipa Vidasa. Po mišljenju mnogih boje su lijepo usklađene, blago žuti zidovi i blago plavi svodovi. Moramo naglasiti da su ličioci g. Stanko i njegov sin Ivan, student, s ljubavlju i temeljito obavili posao bojanja. Crkva je temeljito uređena 05. rujna, a prvu svetu misu, nakon radova, slavili smo u nedjelju 07. rujna. Troškovi radova bojanja i stolarije bili su oko 45.000,00 kuna. I na kraju što reći nego hvala dobrom Bogu, našoj nebeskoj zaštitnici Mariji na nebo uznesenoj, svim dobročiniteljima i pregaocima da smo ovaj veliki zahvat sretno mogli privesti kraju.

fra Josip Vidas – župnik

9

7

ČIJI JE BOŽIĆ

Božić nije došao za trgovce povećati njihov konto nije došao ni onima koji skupe darove traže I hotele gdje će prespavati te dane ne pitajući za cijenu, niti misleći na staru majku ostavljenu samu. Oni traže buku i pjesmu ne tihu, nježnu glazbu Betlehemsku! Božić je došao malenima koji dane u bijedi provode ne znajući što će sutra jesti, kako će ogrijati ozeble udove!

Svojim dolaskom donio im je nadu njihovu bol da On čuje spustio se u štalu jer bogati tamo me zalaze a On drhti na slami i svi se tužni mogu naći u toj noći sa pjesmom anđela. Bog je s nama, došao je u naš jad vidimo zvijezdu Njegovu koja donosi zoru radosti. Bog je jadnih i beznadnih kojima na dan Njegova rođenja suze teku Njihovo je blago. Zato je postao malen da mi jednoga dana budemo „blaženi koji plaču“

I.V.

10

8

Sveti Franjo među nama

Dan sv. Elizabete, zaštitnice franjevačkoga svjetovnog reda, ove godine, na poziv sestara iz Orebića obilježili smo u samostanu Gospe od Anđela. U popodnevnim satima sunčanog jesenskog dana, zahvaljujući Dunji, stigli smo do mjesta odakle zbog ljepote zastaje dah. Ljudi koji su putovali svijetom tvrde da je to jedan od najljepših pogleda na Mediteranu.

Iz crkve dopiru glasovi molitve i mi se pridružujemo krunici pred čudotvornom slikom Gospe. Uskoro se klupe pune. Stižu sestre iz Blata, Vele Luke i Lumbarde. Ima nas lijepi broj. Mira, uvijek aktivna, čita molitvu svetici koju su one dodatno odabrale za vodilju. Pozdravlja nas, a onda, kako to obično biva, pozdravljamo se međusobno. Radost na licima zbog dragih susreta.

11

9

Fra Petar slavi sv. misu. Slušamo o svetici koju danas slavimo, po tko zna koji put, sada u fra Petrovoj verziji, na njegov način. Nakon mise gosp. Vlastimir Vekarić, zbog onih koji su tu prvi put, a i nas ostalih da ponovimo gradivo, govori o povijesti crkve i samostana (a tu se ima što reći). O razlozima zbog kojih je na tom mjestu sagrađen. O tome što za orebićke pomorce znači. O čudotvornoj Gospinoj slici koja je po legendi „doplivala“ iz Boke Kotorske. O zavjetnim darovima. O prekrasnom kristalnom lusteru, a najviše o Kristu na križu s Badije, izrađenom u prirodnoj veličini od drva masline iz Svete Zemlje u jednom komadu. Lice Kristovo ima tri izraza, ovisno s koje strane je gledano. Nastavio je tumačenje i u muzeju bogatom poviješću pomoraca. Nakon duhovne „nahranjenosti“ pozvani smo u blagovaonicu. Tu su tek nastali pravi razgovori uz pune stolove što su ih priredile vrijedne Orebićke. Sve je bilo lijepo, ali uvijek nam je malo vremena zbog ovisnosti o trajektu. Dobro bi nam došao i most Pelješac-Korčula! Mir i dobro!

Nada Lušić

Posjet Vukovaru Aktivistice Lige protiv raka Korčula - Pelješac - Lastovo - Mljet ogranak Orebić, u svom trodnevnom izletu posjetile su grad - heroj Vukovar. Tom prilikom uručile smo humanitarnu pomoć udruzi Duga koja skrbi o 427 obitelji kojima je potrebna pomoć. Iako nas je kroz svo vrijeme našeg boravka pratilo sunčano vrijeme, u srcima, osim ponosa, vladala je tuga. Posjetile smo Memorijalni centar Ovčara i bolnicu u Vukovaru.

12

10

Na groblju branitelja i civila Domovinskog rata, ispred spomenika položili smo vijenac i zapalili svijeće. Posljednji dan u jutarnjim satima prisustvovali smo misi za branitelje u crkvi sv.Filipa i Jakova. Nakon mise, otišli smo svojim kućama, noseći u mislima nikad zaboravljeni grad Vukovar.

KAPELICA LJUBAVI - DON JOSIP BRAENOVIĆ Ako vas put nanese u Župu biokovsku, svratite u kapelicu ljubavi na mjesnom groblju.Tamo leže posmrtni ostaci našega don Josipa Braenovića, svećenika iz Grude-Potomje, rođenog na dan 8.travnja 1902. godine u dobrostojećoj veleposjedničkoj obitelji Joza i Frane rođene Violić - Jurica.Između petero braće od kojih su četvorica završila škole, Bog baš Josipa odabire za svećenički poziv. Poslije završene učiteljske škole, zbog čega je među svećenicima popularno nazvan "Učo", završava studij teologije u Splitu i 15.srpnja

13

11

1928.godine zaređen je za svećenika.Službovao je u Makarskoj kao župni pomoćnik i kateheta, zatim u Vinišću, da bi 8.studenoga 1934. godine bio postavljen za župnika u Župi biokovskoj. Bio je jako omiljen među pukom i svojim radom ubrzo okuplja mladost oko sebe i usmjerava ih u kršćanskom i nacionalnom duhu. Dolaze teške ratne godine za biokovski kraj koji je pod talijanskom okupacijom i okruženju četnika.U strašnom pokolju stanovnika ovog kraja don Josip polaže svoj život za domovinu 3o.kolovoza 1942. godine u žarkoj želji da pomogne svojim župljanima. U izvještaju četničkog krvnika od dana 4.rujna 1942. godine stoji: "Vratio sam se sa puta po Hercegovini,17 ustaških sela spaljeno (sela i zaseoci), 900 ustaša ubijeno (mučki ubijeno civilno stanovništvo, žene i djeca) i ubijeno nekoliko katoličkih sveštenika. Prvi put posle sloma pobili srpsku zastavu u more. Naši gubici minimalni". (Citirano iz Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava "Krvava Turija"). Na inicijativu don Ivana Turića i uz pomoć mještana izgrađena je kapelica ljubavi gdje su prenijeti ostaci don Josipa, ali je postavljena i kao sjećanje na sve žrtve tog kraja stradale u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu. 15.rujna 2oo1.godine misno slavlje uz 40 svećenika, rodbine iz Potomja, predstavnika svjetovne vlasti i biokovskog puka predvodio je nadbiskup Marin Barišić istaknuvši da se ostvarilo ono evanđeosko "Evo šaljem vas kao janjce među vukove". Don Josip je bio janje kojeg su zaklali vukovi. Naglasio je da ta komemoracija nije izazivanje mržnje ni netrpeljivosti, već je to slavlje za život, a don Ivan Turić je nadodao: "Ovo je dan u kome srce ne vapi za osvetom, vapi za molitvom i praštanjem". Sve su ovo razlozi upućeni svima nama iz Potomja, njegovoj rodbini, da sjećanje na don Josipa ne pođe u zaborav, da se uvrsti u značajne ljude našeg kraja i tko može, da se bar jedanput u svom životu, pokloni pred kapelicom ljubavi.

FB

14

12

Bog nam piše

Bog piše svojem narodu…(njegovo pismo - Biblija, obimno je djelo). Pisano je za svih nas, ali čitavo to djelo običnim vjernicima preveliko je. Pisma dragih osoba koje volimo, obično nisu dugačka, jer u malo riječi su sažete velike misli i snažni osjećaji… Božić je ! Slavimo Maleno Dijete ! Ali zato je ipak naša radost velika. Iako malen - donosi veliku radost, veliku nadu svima nama. Zato i naše čitanje Njegova pisma može biti maleno, ali s puno ljubavi čitano i u život pretočeno. Kratka je rečenica koja nam može donijeti veliku utjehu u današnjem življenju: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti. Uzmite na se moj jaram. Jaram je moj sladak i breme je moje lako. Naći ćete mir dušama svojim !“ Mir, opet malena riječ! Ali to je Mali Kralj donio na ovu zemlju koja je toliko žedna toga mira u dušama, u obiteljima, u narodima… Veliko Božje pismo nama ima i malih zrna u sebi koja mogu donijeti velike plodove kada ih posijemo u svoja srca, te s njegovom ljubavlju zalijevamo ! „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.“ (Fil. 4)

15

13

Sveti Spas-mjesto susreta U dane kroz godinu možemo doći ili ne doći, ali dan Svih Svetih će nas privući. Tu smo gdje su svoje zadnje počivalište našli naši najmiliji. Oni s kojima smo živjeli, a morali su nas napustiti. U mislima, u ljubavi živimo i dalje s njima. Danas su ti osjećaji još jači. Susrećemo ljude koje rijetko viđamo. Svi žele doći k svojima.

A ovdje ne možemo reći da nas nema. Ima nas mnogo. Počivaju tu i susjedi, prijatelji, rođaci. Obilazimo sve. Za svakoga ima neka molitva, suza, cvijet. Javljaju se sjećanja na zajedničke dane. Na ljubav, prijateljstva, susrete, razgovore. Na sve ono što čini život, ma kakav god je svakome od nas određen.

Groblje je okićeno cvijećem svih boja, oblika, mirisa. Svijeće gore kao simboli vjere. Sve su to znaci našega poštovanja, zahvalnosti i ljubavi. A što su oni ponijeli sa sobom kad su otišli? Što ćemo mi ponijeti kad odemo?

Dok smo u našoj prekrasnoj crkvi molili za pokojne i za nas, činilo mi se da smo svi jedno: mi i oni koji su nam prethodili i oni dragi što nisu pokopani na ovom groblju.

Vrijeme je kada se malo dublje susrećemo i sa samim sobom. Kada naš ovozemaljski put završi (a ne zna se dan ni čas) nastojmo biti spremni. Sva naša djela (jedina naša popudbina) otkrivena su Onome koji sve vidi.

Molimo dragoga Boga da nam sudi po svome milosrđu.

Nada Lušić

16

14

Š T A L A

Rodi ga u štali i položi u jasle Luka 2-7

U danima Isusovog rođenja spominje se štalica kao mjesto Njegovog rođenja. Špilja koja se koristila kao štala za životinje koje su tu boravile dok nisu bile na paši.

I kako pravimo za Božić malene, dajemo im još ime štalica. Još i za slamu kažemo slamica.

Nije se Isus slučajno u štali rodio. Nema u Boga slučaja. Sve okolnosti su vodile da se ostvari Božji naum i da se Njegov sin rodi u štali. U siromaštvu, nečistoći štale, vlazi, mirisima stoke i njihovih otpadaka, mraku, to je sve činilo štalu.

Ona je postala štalica kada se Josip potrudio da svojoj zaručnici barem malo uljepša smještaj. Kad se Isus rodio i kad je zasjalo svjetlo s neba, a pjesma se anđeoska čula, već onda nije to bio onaj jadni kameni prostor, boravište stoke, nedostojan čovjeka, a kamoli Sina Božjega!

Darovi pastira pretvorili su taj prostor u sjajni kutak u čijem je središtu blistao dragulj, Dijete na slami!

Tako je došao Isus u tijelu čovjeka na zemlju, da nam donese „ mir i veselje“

On i danas dolazi, dolazi u naše duše u odijelu bijele hostije. I sigurno se opet nađe u štali. Nađe u našoj duši sav jad i nečistoću kao u štali svojega rođenja.

17

15

Ali on dolazi! To ga ne smeta i ne odvraća od nas. Jedino bi trebali biti toga svjesni. Pećina naše duše teško se mijenja. Ali uz pomoć Njegove majke, uz sjaj i svjetla Duha Svetoga, možemo od naše bijede učiniti ugodan boravak Sina Božjega u našem srcu. On to želi!

On se ne straši naših prljavština, neugodnih zadaha jer svojim dolaskom sve to uništi i preobrazi. Jedino traži da ga želimo primiti i priznati da smo jadna „štala“ koju je On odabrao za svoj boravak.

S pomoću neba, oči naše duše zablistat će nebeskim svjetlom. Srce će se ispuniti pjesmom anđela, koju ćemo pjevati svojim življenjem. Iz štale naše duše sjajit će Isus.

On zna da smo maleni i siromašni, ali s njime u srcu možemo nositi svoj braći na zemlji mir i radost i pjevati anđelima:

Slava na visini Bogu!

18

16

MOM OCU Nek zašute sve sitne duše da ti mogu mirno reći zbogom samo ljudi neka znaju koliko ponosim se tobom. Znam da lažu oni što govore da bol utišat će vrime jer i sada čujem tvoje riči neću umrit, nisam te još svemu naučio sine. A mi se ni pozdravili nismo za rastanak tada nismo znali koliko bi samo manje bola bilo

da smo jedno drugom barem ruku dali. Čuj me sad, kad prošetaš poljem plavim tamo gdje je oblak trava meka pogledaj jednom samo dole da vidiš da sve još nate čeka. A kad prošetaš poljem plavim prepoznat ću korak tvoj znat ću da to dobrota šeta znat ću da je otac moj.

Daniel Žanetić, Potomje

U SPOMEN

Dana 23. studenoga 2014. godine u Domu umirovljenika Korčula umro je gospodin Davor Jurišić u svome devetom deceniju života. Rođen je u Gornjoj Vrućici. Mnogi ga ljudi pamte jer im je namještao slomljene udove, bavio se rezbarenjem reljefa u drvu i napisao je dvije knjige. Zadnjih godina bio je suradnik našega lista. Pisao je s ljubavlju o crkvi Gospe od Milosrđa u svojemu selu. Članci koje je pisao za vrijeme svoga boravka u Domu bili su zapaženi u našoj sredini. Sa zahvalnošću se sjećamo svih njegovih članaka želeći mu POKOJ VJEČNI!

19

17

Dani Celestina Medovića

Naš mještanin, poznati i priznati slikar M.C.Medović rodio se 17. studenog u Kuni. Taj dan se njega posebno prisjećaju njegovi kolege slikari, koji zajedno s Kunovljanima obilježavaju svake godine taj dan. Ove godine je slavlje bilo upriličeno za vikend 15. i 16. studenog. U Galeriji KUD-a M.C.Medović je u subotu uveče bila organizirana Kunovska večer, uz zabavu našeg mještanina Gordana Prišlića Vjeverice. Prikazujući svoje filmske zapise iz ranijih godina, uz glazbu svih je radovao. Bile su to nekadašnje utakmice Rata, proslava 300 –te godišnjica gradnje Delorite, Sv.Roko u Crkvicama uz Vlatkove pjesme, stare fotografije naših djedova do novijih događanja i današnjeg življenja. Zabilježio je i kolonije ranijih susreta umjetnika u Celestinovu zavičaju. Nastavilo se tombolom i pričanjem šala uz bale . U nedjelju smo slušali predavanje akademika Luka Paljetka i dr. Tonka Karamana o našem Celestinu. Doznali smo više podataka, ranije nepoznatih, a posebno zabilježenih u djelu Nedjeljka Subotića. Obojica su svoja predavanja obogatili prikazivanjem Celestinovih slika koje su manje poznate u javnosti. Slikari, sudionici kolonije svoje slike su darovali Galeriji za trajni postav, te su se njihovi radovi popodne mogli vidjeti izloženi. Zahvalni smo od srca svima našim dragim gostima (koji kažu da se u Kuni dobro osjećaju i rado dolaze). Ali da se sve ovo lijepo dogodilo najviše smo zahvalni našem DOKTORU Bogu Cezaroviću !!

20

18

21

19

22

20

Pelješčani na privremenom boravku u Domu starih i nemoćnih u Korčuli

(25. 10. 2014.)

Jedan posjet u želji upoznati Davora Jurišića dovela me u Dom starih i nemoćnih, te otkrila drugi svijet, mnogima dalek u mladosti, zdravlju i snazi, a tako izgledan potrebnima pod stare dane. S vremenom sam ih upoznao i počeo razmišljati kako im olakšati svakidašnjicu. Jedni se drže televizije, drugi svoje sobe, treći se povremeno nalaze na ćakulama, neki su vezani uz krevet, ali svi se ko jedan okrenu kad zaškripe ulazna vrata, jer je nekom očito došla posjeta. Predstavit ću vam ukratko Drušvo Pelješčana na privremenom boravku u Domu u Korčuli. 1. Davor Jurišić - Gornja Vrućica/Trpanj, rođen 1924. Naslijedio je tradiciju u obitelji Jurišića u narodnoj medicini kod prijeloma kostiju te često pomagao potrebnima. "Imali smo doma jednu knjigu o medicini. Otac me naučio kako se to radi. Dolazili su k meni mnogi sa prijelomima. Jedanput donijeli čovjeka da mu namistim slomljenu nogu. Pitam ja njih čime se bave, a oni mi govore da su oni doktori. Kako sam namistio kost, tako više nisu tribali u likara". Pisao je knjige, bavio se rezbarstvom u drvu, u partizanima prošao 2. svjetski rat (velikim dijelom na Pelješcu), dio života proveo u uniformi, bio lud za lovom i prirodom.

23

21

2. Kata Dragojević - Oskorušno/Trpanj, rođena 1934. U drugom sv. ratu skupili ih Nijemci i zatvorili u školi s drugim Oskorušanima. Imala je sreću da je ostala na životu, jer su kroz prozore bacali unutra bombe. Od malih nogu pomagala je majci. "Kad sam imala 2 godine ostala sam bez oca. Pošao je u Ameriku. Zvao je mater da dođe k njemu ali mater nije htjela ostavit svekra i tetku same. Osim što sam se brinula za domaćinstvo i podizala djecu, vodila sam jedno vrijeme honorarno knjige i djecu podučavala engleski, onoliko koliko sam znala". Pod starost je izdao vid i sada jedva vidi. 3. Ante Cibilić - Duba Pelješka, rođen 1934. "Radio sam jedno vrijeme ko brodovođa na relaciji Vela Luka - Palagruža - Boka Kotorska, sve do rijeke Bojane na koči "Sirena". Oženio sam se Mlječankom i imam troje djece. Jedno vrijeme bio sam u Americi i vratio sam se 1970.". Ovo ljeto proveo je u Dubi, i opet se vratio u Dom. Bavio se ribolovom. 4. Frane Cibilić - Mljet/Duba Pelješka, rođena 1932. Njezin dundo došao je sa Mljeta i u Dubi Pelješkoj oženio učiteljicu. Udala se za Anta Cibilića. 5. Bosiljka Jerković rođ. Matijašević - Lovište, rođena 1926. Bila poštarica u Kuni. Došla u Lovište iz Bogomolja. 6. Ursa Petković rođ. Lupis - Kučište, rođena 1937. Dugogodišnji sakristan kučiških crkava. U Domu je pala i morala je u bolnicu.

24

22

7. Petar Petković - Kučište, rođen 1933. Radio je jedno vrijeme na brodogradilištu "Ivan Cetinić" u Korčuli kao brodograditelj, a kasnije postao dizaličar. U braku sa Ursom imaju dvoje djece: Iva i Mariju. 8. Marija Petković - Kučište, rođena 1958. Najveselija u Domu. Uvik pita: "Kad ćeš me odvest doma", a ja odgovaram "Još nisan kupi auto". Sad je s roditeljima zajedno i najmlađi stanovnik Doma. 9. Anica Sekulo - Popova Luka (Janjina), rođena 1929. Došla je iz okolice Neuma i oženila se u Škrabalićima (zaseok Popove Luke). Bavila se poljoprivredom i vodila brigu o crkvi Sv. Trojstva. 10. Jozo Montana - Trpanj, rođen 1931. Nekadašnji golman NK "Faraon" iz Trpnja. Bio je privatni obrtnik - drvodjelac. Bavio se i turizmom. Iako se nije bio ribolovac, rado bi pojeo škrpina na brodet! 11. Marko Tomić - Gornja Vrućica, rođen 1953. Neoženjen. Radio je kao trgovac u Trpnju. 12. Ivo Tešvić - Donja Vrućica, rođen 1969. Bavio se poljoprivredom i nešto stočarstvom. Nije se ženio. 13. Mija Munitić rođena Roso - Golubinica, rođena 1930.

25

23

Došla je na Pelješac iz Mijaca. Muž joj je umro, a ona ostala sama i došla u dom. Nije imala djece. 14. Tereza Kuvara rođena Mrgudić - Orebić (Karmena), rođena 1923. Muž joj je umro. U njihovom braku rođeno je dvoje djece. 15. Dubravka Krističević - Pijavičino (Borje), rođena 1936. Pomalo se gubi pa često priča svoje uspomene iz mladih dana.

Davor i Kata su najstariji stanovnici Doma - 90-o godišnjaci. Njega su izdale noge i vid slabi, a Kata ko mladica, da je bidnu nisu izdale oči, mozak i sluh joj radi za pet. Sjedimo mi zajedno, a ja donio nešto peljeških

26

24

dogodovština pa im čitam da ih malo nasmijem. Izgovaram glasno da svi čuju. Kata tamo po strani u drugom hodniku odmara. Pitam, a di je Kata? "Čujen ja tebe dobro" javi se. Malo mi se potuži da bi se tribalo poć odmori na "oni svit", a ja joj govorim onu od našega Korčulanina šjor Rudolfa: "Ako si sta u red, ni potriba se tiska!" Najmalađi je Marko sa 61 godinom. Bosiljka najmanje govori, ali voli kad ju se nešto pita. Obitelj Petković je ovdje na okupu, a sin je na moru. Njih dobro poznam iz mojih peljeških lutanja. Petar nekad prošeta pred Domom, a Marija bi najrađe pobjegla. Ona je još mlada za ovdje provodit vrijeme. Ursa je uvijek nasmijana i rado popriča. Sada kad se vratila iz bolnice mora mirovat. Neki dan su ih djelatnici Doma ukrcali u svoje osobne automobile i provozali do Žrnova, Račišća i Lumbarde. - "E, da ste na Peliscu lipo bi ste guštali gleda svoja brda i vinograde, a ovako sa upoznajete Korčulu". - "A, ko od nas odi ne bi voli bi doma na svome!" Sklopila su se prijateljstva, upoznala nova lica. - "Ode su nam u Domu svi odlični. Brinu se za nas, triba li u doktora, stavi kapi, doni lik, očisti... ali i su manje bi se pasali da smo samo na Peliscu!" Ante i Frana Cibilić dobro se snalaze. Obično ih vidim na večeri kod stola pa malo popričamo. Anica često provodi vrijeme kod televizora, ali joj je drago kad se priča o Pelješcu iako nije "prava Peliška". Moram priznat kad dođem vidit Davora da ne zalazim na gornji kat, a tamo ima još Pelješćana.

27

25

Svi bi oni rado proveli stare dane među svojima, na svom terenu, udisali pelješki zrak i imali češće posjete. Koliko god lijepo im je ovdje na Korčuli, okruženi pažnjom, blizinom Doma Zdravlja, ljudima koji ih uvažavaju i poštuju, svakome je ono njegovo najdraže, ma kako bilo. U Orebiću je svojevremeno 2006. otvoren Dom, ali nije bio dugog vijeka. Cijeli Pelješac od Lovišta do Stona nema jedne ovakve ustanove. Što je uzrokom? Podatak da sada na Korčuli (Korčula, Blato i Vela Luka) ima 25 Pelješćana, a još ih čeka na slobodno mjesto, govori da bi svakako bilo potrebno čim prije napraviti isto na Pelješcu. Obišao sam mnoga mjesta, sela i zaseoka i vidio mnogo starijih osoba, često bez ičije pomoći. Često bi mi kazali: "Dica su pošla u Grad, a mi se ode snalazimo kako znamo". Druga mi jedna žena, koja živi sa svojom mačkom u velikoj stojnoj kući zaselka Dol (Sreser) govori: - "Znate li koga da bi me pazi pod stare dane, odma bi mu pripisala ovu kuću". Pelješcu ne samo da treba Dom, njemu treba i stručna ili bar volonterska služba koja bi se brinula o ovakvim domaćinstvima, skrbila o njihovom zdravlju, nabavljala ljekove i namirnice, vršila prijevoz do Doma Zdravlja, brinula se o računima, da ne kažem o potrebi da se s njima popriča, reče "Dobar dan". Najbolje je ovu zbilju u Dubi Pelješkoj opisao novinar "Slobodne Dalmacije" Damir Šarac u članku "New Orleans usred Pelješca": "... Kristina (Murina), koja dužnost političarke i doslovno shvaća kao službu narodu - one bez auta preveze do likara, donese lijekove iz Trpnja kome treba, danju i noću taksira, na nju i njezina Kristu se može računati".

28

26

Ova zbilja ne shvaća se ozbiljno, svi bježe od starosti, a ona svakome kuca na vrata i ne pita tko će slijedeći pisati molbu za prijem u Dom. Problem je Pelješca što su još dobro držeća naselja pri moru (Orebić, Trpanj, Ston) gdje se ne osjeća toliko izoliranost, usamljenost, kao onima u unutrašnjosti (na pr. Pelješka Crna Gora, Osobjava). Drugi je problem raštrkanost malih sela i zaselaka od centara i brzog povezivanja. Moderna tehnologija (internet, kompjutor) sigurno neće pomoći staračkim domaćinstvima, jer oni to ne znaju koristiti. Tko onda može na ovoj dužini od skoro 71 kilometra dugog poluotoka biti na pomoći? Rješenje svakako treba tražiti u otvaranju Doma za stare i nemoćne na Pelješcu. Svi sadašnji štićenici će vam kazati da bi rado boravili i upražnjavali svoje stare dane na svom terenu. Razumljiva je takova pobuda, a za njih i one koji će jednog dana stići pod okrilje Doma i mnogo prihvatljivija od Korčule "priko konala". Djeca, rodbina, prijatelji, znanci, slučajni prolaznici lakše bi i češće na Pelješcu dolazili i obilazili svoje. Uvijek se može donijeti domaće hrane, ribe, grožđa, voća. Uštedilo bi se na troškovima goriva, trajekta, čekanja itd. Vikendom bi neki mogli do svojih kuća, djece itd. Na Pelješcu postoji organizirana zdrastvena služba (Orebić, Trpanj, Kuna, Janjina, Ston). Ne daj Bože potrebe lakše se dolazi i do bolnice u Dubrovniku. Otvorila bi se nova radna mjesta: medicinske sestre, kuharice, spremačice, psiholog, domar i sve što ide uz jednu ovakovu instituciju. Pogodnih zgrada na Pelješcu ima dovoljno, od onih starih do novijih zdanja.

29

27

Smješteni unutar "četiri zida" i te kako trebaju posjete, lijepu riječ, smješak, stisak ruke, razumijevanje, što im baš ne ide na ruku, jer se mnogima "priko konala" (Pelješkog) i ne dolazi svako malo. Ima svakako valjanih razloga u nastojanju otvoriti Dom na Pelješcu!

Neven Fazinić

Ljubav nam darova Mariju

Nema dobra u kući bez žene. Fenelon

Ljubav se ne boji, ide hitro, ne zastajkuje. Ljubav ne mari za poteškoće, široko se smije, nosi je radost. Ljubav čeka, ne sumnja, ne zapitkuje i ne uznemiruje se. Ljubav liječi gdje dođe, odmara se rastući, ne prestaje: postojana je – vječna. Bog je ljubav, koji nam darova Mariju; omogućio nam je u njoj susret s pravom ljubavi. Spoznasmo kakva je Marija i nema originalnijeg primjera koji smo za života spoznali, koji bi nam jasnije predočio ljubav. Bismo li je prihvatili da se rodila za našega života? U potpunosti – teško. Marija je odabrana od Boga i dar je nama, ali i mi smo odabrani – svatko, jedan po jedan. Kao takvi nismo gubitnici. Nažalost, slabo smo osviješteni o tome; odmičemo se od

30

28

početka izabranih djece Božje. Kako nam se to dogodilo? Većina će reći, to je tempo života. Kakav onda život živimo, ako nismo odani Onome tko nas stvori? Jedan je početak – rođenje. Jedan je i kraj – smrt. Što je sa sredinom? Negdje se rasula. Upravo tako – rasula se. Pokupimo ono što nam se rasulo i vratimo se na početak, večeras, na Božić s Djetetom Isusom. Ako se odlučimo koračati s Njime, bit će teško, Njegov život je potpuno drugačiji od našeg. On je živeći na zemlji znao kamo ide i zbog toga je gradio drugačije kraljevstvo od našeg. Trpio je puno i Ime je nad svakim imenom. Neka nam bude učitelj, korak po korak – dakle, od početka. Treba nam Njegova ruka da bismo napravili prvi korak. Tko je bolji pomoćnik od Njega – malog Božića, još u jaslicama? Marijo, izvore ljubavi i milosti, podupri nas kad nam se koraci zaljuljaju. Zavit ćeš ogrebotine na našim koljenima, melemom svojeg majčinstva. Moli za nas, da donesemo odluku bez obzira na strah, da se odvažimo i potražimo Boga. Bog nikada neće dopustiti da se izgubimo ako se odlučimo potražiti ga, jer On nas uvijek traži. Pomozimo mu da nas nađe što prije. U ovoj svetoj noći, u betlehemskoj štalici, neka se dogodi susret Boga i čovjeka – putnika, koji je stigao svome Bogu i neka ljubav zasja u svoj svojoj ljepoti. Sretan i radostan vam takav susret, uz pomoć posrednice između Boga i čovjeka, Marije. Nada Vranješ

31

29

ZADRUGARSTVO KAO PRODUŽENA IDEJA ISUSOVOG NAUKA

Kako pomoći slabim i nemoćnim, kako pomoći mladima i starima, kako bolje osmisliti pojedinačni trud, kako postaviti ispravan cilj? Pitanja su koja se stalno nameću.

Kroz zadrugarstvo na selu djelomično se rješavaju ova pitanja.

32

30

Što učiniš najmanjem od svoje braće, učinio si samom meni. Isusove su riječi, pa zato i kažemo da je zadrugarstvo produžena ideja Isusovog nauka.Vizionarski pogledi naših očeva, djedova i pradjedova prihvatili su zadrugarstvo prije 100 – tinjak godina kao oblik osmišljenog opstanka. Zadrugarstvo prethodi, a naknadno se grade i otvaraju vinarije koje postaju prepoznatljiva imena na širim prostorima. Takvo ime je i vinarija „ Dingač „.

Nemirna vremena i nezreli pogledi pojedinaca, unuka naših djedova i pradjedova, dovode sve ovo mukotrpno izgrađeno u upitnu poziciju. Pojedinci i pojedine obitelji dovedeni su, može se reći, na rub gladi. Grozničavo se traži način preživljavanja. Sitna tezgarenja u prodaji vina, sadnja krumpira, samo su pojedinačni pokušaji preživljavanja, ali nisu rješenje. Rješenje je zajedništvo – ZADRUGARSTVO. Zadruge su uvijek bile nosioci osnovnih programa, kao i sredina gdje su nikle ideje i potpore izgradnji cestovnih, sportskih, kulturnih i drugih objekata. Da ne govorimo o uputama, kako sačuvati kvalitetu grožđa - vina, kako očuvati vinograde od bolesti i dr. Zadatak pak vinarije bio je otkup i prerada grožđa te prodaja i naplata prodanog vina, te isplata zadrugara, dok su se zadrugari bavili proizvodnjom grožđa.

U današnjem liberalnom kapitalizmu uloga zadruge postaje još značajnija. Pojedinac je sve osjetljiviji pa je neophodno udruživanje, a zadrugarstvo ima i ulogu socijalnog amortizera.

Kakva je naša stvarnost i što je upitno? Stvarnost je veoma loša, a upitna je opstojnost pojedinih zadruga i nemoć da se

33

31

stanje promijeni. Pojedine zadruge i dalje otkupljuju grožđe, prerađuju ga i prodaju vina, ali istovremeno ne plaćaju svoje zadrugare. O drugim obvezama uopće ne razmišljaju. Protekla godina zahtijevala je izuzetnu sistematičnost u zaštiti vinograda, što se kroz zadrugarstvo može lakše ostvariti, ali i to je izostalo. I to i mnogo toga.

Razni izborni inženjerinzi u rukama bezkrupuloznih pojedinaca, omogućili su nesposobnim upravama opstanak i zadržavanje na zatečenim pozicijama. Ti pojedinci svoje loše postupke opravdavaju pravom na slobodan izbor. Samo sloboda kao zahtjev demokratskog svijeta nije dovoljna. (Već u SAD–u se razmišlja o podizanju Kipa odgovornosti na zapadnoj strani zemlje, al pari Kipu slobode koji krasi istok, ulaz u njujoršku luku). Sloboda bez odgovornosti vodi u kaotično stanje, a to se već događa u nekim našim zadrugama.

Samo slobodno izražavanje svoga stava nije dovoljno. Uvaženi akademik dr. Davorin Rudolf jednom je rekao: „Ne morate se slagat s mojim mišljenjem, ali mislite!“ U ovom „ mislite „ sadržano je prije napisano. Sloboda bez odgovornosti nije sveobuhvatna kategorija. Pojednostavljeno rečeno, kada odlučujete o nečemu, nije dovoljno samo vaše mišljenje, nego i odgovornost koju time preuzimate.

U svijetu je kroz zadrugarstvo osigurano stotinu milijuna radnih mjesta što je 20% više nego što je osigurano kroz poslovanje multinacionalnih kompanija. U Italiji je registrirano

34

32

preko 41000 zadruga s preko 13 milijuna članova i oko 1,1 milijun zaposlenih.

Glasovati i birati u glasačkom inženjeringu ( 20 ljudi odlučuje o sudbini 300 zadrugara ) ne oslobađa Vas odgovornosti koju ste time preuzeli. Bog nam je dao razum, a ponekad kada nismo do kraja svjesni posljedica, možemo i odustati od svog navodno „ slobodnog prava „.

Učimo, puno učimo, razmišljajmo, puno razmišljajmo, ali ne odlučujmo bez odgovornosti!

Ivo Santica

P.S. ZAKON O ZADRUGAMA, Član 2 ( NN125/3, 76/14 )

- Zadruga se temelji na združenim vrednotama: samopomoći, odgovornosti, demokratičnosti, ravnopravnosti, pravičnosti i solidarnosti te moralnim vrednotama poštenja, otvorenosti, društvene odgovornosti i skrbi za druge. - Članovi imaju jednaka prava ( jedan član jedan glas).

Sretna budućnost djeteta jest majčino djelo.

Napoleon I

35

33

BOŽIĆ U NAMA

Sadržaji kršćanske vjerske istine o rođenju Bogočovjeka uvijek o Božiću iznova stvaraju posebno ozračje božićne radosti.

Rođenje malenog Boga - Božića zaodjenuto u svakidašnjost i jednostavnost ljudskog života, s jedne strane u svojoj skromnosti i siromaštvu betlehemske štalice, a s druge u vjeri s nadom u bolje, vrjednije i vječno, naša je najveća radost. Ta radosna, svijetla slika malenog Djetešca prožima djetinjstvo svakog od nas, okuplja nas i iznova gradi zajedništvo među nama.

Skromno rođenje velikog Kralja uvijek prožima radošću i oduševljava.

Rođen u štalici, svojim siromaštvom spašava i obogaćuje svakog od nas, a zauzvrat ne traži ništa. Stoga otvorimo svoja srca i pripravimo mjesto u kojem će se roditi Božić.

A Božić nije prolazan. Božić je uvijek u nama. To je blagdan radosti i mira, neizmjeran dar za čovjeka.

Darujmo Mu čisto srce i dopustimo da se zauvijek nastani u njemu.

I baš kao što je Zvijezda kazivala put ka betlehemskoj štalici, tako Novorođeni neka svakom od nas pokaže put mira, radosti i nade . Nela Mihović

36

34

VIJESTI IZ OSKORUŠNA FESTA SV. BARTULA Na Glavici sv. Nikole svjedočili smo vjeru u Krista i sv. Bartula, koji je na koncu u Indiji osuđen, propovijedajući vjeru Kristovu. Svake godine na 25.08. jutarnjom misom na Glavici sv. Nikole započinje naša festa – Bartolomija , kako su je oduvijek zvali naši stari . Štuju svog apostola Oskaorušani od davnina. Zavjet je postojao da će se sv. Bartula slaviti dan nakon što se on slavi po crkvenom kalendaru . Malena crkvica s kipom sv. Nikole imala je i triptih s likom sv. Bartula, sv. Vlaha i sv. Nikole , koji je za vrijeme Domovinskog rata premješten na sigurno, a sada krasi galeriju u Gospe Delorite . Cijelo selo živi jednim duhom, sretni da se ponovo vide. Istina je da su vremena brza , trebala bi nam okupljanja biti češća . Ona toplina ljudskog pogleda, pozdrava, stiska ruke pružajući jedni drugima MIR S TOBOM , ne može nadmašiti ništa na ovom svijetu . Nije više moderno, ni čovjeku dostupno, a „bali su bali“. Poslije nogometnog turnira , večere s rodbinom i dragim prijateljima, ide se na „bale“ . Ova festa je imala poseban odabir za nogometnu utakmicu „stari - mladi „ .

37

35

Biti ćemo neskromni, Milo , Miro, Mato, Dominik i Slaven imaju po nepunih 8, 9, 10 godina i već su, poput profesionalaca, startali . Koje uzbuđenje, ta mala djeca bila su rame uz rame po spremnosti starijim igračima , prvi put na oskoruškom igralištu . Na „bale“ dođe sva mladost okolnih mjesta, Potomjani, Kunovljani, Trpanjci, Janjinari. Djece kao u priči. Koja su to dječja žalovanja kad je vrijeme za poći doma! Ma tko bi tome mogao odoliti . Dobri narode pelješki, svjedoci smo da nam potrebe za našim festama i starim običajima nikad dosta , zato štujmo naše svece i obnavljajmo naše feste i običaje . IZLOŽBA SLIKA - IVO OSTOJIĆ Prigodno, na Dan sv. Bartula, slikar Ivo Ostojić , rođeni Oskorušanin, imao je izložbu slika u Orebiću, u Pomorskom muzeju. Izložba je trajala od 25.08. do 10.09. Mogli ste vidjeti prekrasne pelješke motive, odmoriti oči na divnim slikama krajolika rodnog mu zavičaja . Ivo živi i radi u Dugom Selu . Školovao se u Zagrebu, samostalno je izlagao 23 puta . Sudjelovao je na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu . Dobitnik je prve nagrade Hrvatskog sabora kulture za slikarstvo 2010 godine .

38

36

TA DIVNA SPLITSKA NOĆ

Proljetna noć u Orebiću, miris cvijeća u zraku, treptaj zvijezda na nebu. Sjedim u autobusu za Zagreb, ne spavam , čekam susret sa Splitom. I evo blještava svjetla grada, a u luci lagano se njišu brodovi i barke. Sjetih se pjesme „Ta divna splitska noć“. Da - noć je divna - a ja – žalosna. Dobra večer tugo! Iza nekog prozora u nekom stanu živi moj brat po ocu. I čini mi se leden i nedodirljiv, izgubljen zauvijek, nepopravljivo daleko od mene, netko koga u prolazu prepoznala ne bih. Bez moje krivice ja sam ostavljena, bez tvoje krivice, nepoznati brate, ti me ne poznaješ. Netko je bio odgovoran, netko je zakazao, i to u zrelim godinama, izdao svoje srce, dušu i Boga u sebi. A možda je davno trebao samo jedan poziv s bilo koje strane i razgovor topao i iskren iza kojeg bi pale sve brane. Prekasno za nas! Pred tugom zatvaram oči, više ne vidim i ne osjećam ljepotu splitske noći. Štefica Jakir, Postup 4. listopada 2014. Godine

39

37

Priče iz Arhiva (godina 1895.)

Župni ured u Kuni svojim dopisom ( Br. 243) , obraća se Općini Kuna kako bi poduzela mjere otvaranja Oružničke postaje jer neredi koji se događaju u zadnje vrijeme remete mir i red na koji su starosjedioci navikli.

"Od nekoliko doba poznati mir, moralni red i skladnost ove naše Obćine uzdrmala se je, a da ne rečemo mal da ne i izčeznula. Inostrani objesni nadničari i naši nemirni pridošaci tomu su svemu krivi. Najviše u svečane dane, do kasne noći, nepristano viču, urlikaju, psuju, pjevaju, zameču kavgu smutnje i prepiranja, do gadnih pojava težkih posljedica i užasnih škandala! Ovaj Župni ured, Ta Slavna Obćina, a naosob Sudbena kronika, mogu žalibože svjedočiti, u ovo zadnje doba, kakvih su različitih prepletenih nereda, zanimanih prekršaja i obtužba, izobilja preko ruka imali! Imali smo slučajeva od javnih ozbiljnih uvreda; čestih lupeština; telesnih ozleda; šumskih i poljskih prekršaja; a napokon, da ne spomenemo poznate konkretne fakte, čuli smo često puta, u kasno doba noći, da crkovna zvona niesu u svom svetom muku mirovala! Istinabog revnošću i nastojanjem Te Slavne Obćine dosta se je neredima na kraj stalo, kako bi i pišući mogao faktično dokazat; nu djelokrug Te Slavne Obćine jest velik i obterećen, a da može svako zlo zapriečit, te svakom narodu priskočiti. Skromno mnenje, koje podpisani Župnik usudjuje se na razborito uvaženje Te Slavne Obćine podastriet, jest, da Ta Slavna Obćina svojski se zauzme, kod dotične nadležne Vlasti, eda čim prije u ovoj našoj Obćini ustanovi se Oružnička postaja. Od kolike moralne i materijalne koristi bilo bi oružništvo; koliko bi se zla iskorienilo i zapriečilo; u svakom slučaju koliko bi pri ruci bilo rečeno Oružništvo i Ovom i Tom

40

38

Slavnom Uredu, nije potrebno dokazivati, kad se ozbiljno razmatra uzvišeni cilj našeg zaslužnog Dalmatinskog Oružništva. Dok potpisani iztaknuje Toj Slavnoj Obćini gori rečena žalostna fakta, moli naj živahnije, da se zauzme na kojimudrago način eda se napomenuti neredi ne ponavljaju, dabi se povrati opet u našu Obćinu onaj mir - red - skladnost koja od vajkada je na glasu, a koja bi se hotjela pomutit sa strane inostranih odrlija. Kuna 15 Novembra 1895. Don Buntielić".1 ...

Neven Fazinić

Vijesti iz Kune

U Galeriji KUD-a M.C.Medović tijekom kolovoza organizirana je izložba slika slikara Veina Sršena iz Vignja. Veliki broj radova u različitim tehnikama i na različitim formatima kao i razni suveniri istog autora upotpunili su prostor Galerije. Zanimljivo je da je ovo prva samostalna izložba ovog umjetnika o kome je govorila gđa Maja Suvaljko Burić. „Likovnost Veina Sršena plijeni pozornost vještom izvedbom i prikazom naizgled banalnih motiva koji su naša svakodnevica, bilo da je riječ o portretima, mrtvoj prirodi ili detalju neke ulice noću, sveprisutna je umjetnikova uspješnost u dočaravanju realističnog prikaza“. Izložbu je otvorio g. Teo Antunović, a svi prisutni su uz izložene radove uživali u

1 ASC Korčula - Lastovo, arhiv Kotarskog Poglavarstva Korčula,

arhivska kutija bb., br. 243., 1895.

41

39

prigodnoj glazbi i domjenku kojeg je pripremila obitelj umjetnika. 28. kolovoza ove godine u Samostanu Gospe Delorite predstavljena je knjiga „PELJEŠAC- putopisi 1“, autora g. Nevena Fazinića. Knjiga o Pelješcu, naslovljena kao putopis, mogla bi se nazvati enciklopedijom podataka o našem poluotoku. U njoj su sabrani mnogi podaci starijih putopisaca, zanimljivi zemljopisni i povijesni izvori, arhitektura, običaji i susreti s ljudima koji žive na Pelješcu. Sve je popraćeno fotografijama ( iz neposredne blizine, s vrhova brda , pa čak i iz zraka) - zapravo trećina knjige je ispunjena njima. Knjigu su predstavili g. Frano Glavina i g. Antun Karaman. Na kraju je autor objasnio svoje viđenje i tijek stvaranja knjige, te zahvalio gospodi predstavljačima i svima koji su bili nazočni tom događaju.

Kroničar

Mato Bobanović (1884.-1943.), njegovo vrijeme i djelo

Dalmatinsko vinogradarstvo je od iskona bilo temelj gospodarstva Dalmacije i uzdanica stanovništvu za preživljavanje na „kamenitom i krvlju obilježenom kršu“. Vinogradarstvo u primorskim krajevima Hrvatske imalo je svoj buran razvoj, pun kriza, sukoba, ali i blagostanja. Međutim, loza se sačuvala u Dalmaciji do današnjih dana gdje je još

42

40

glavna poljodjelska kultura i to dijelom zahvaljujući stručnim i upornim ljudima. Jedan od tih je bio i već zaboravljeni Mate Bobanović koji se 1884. rodio u vinogradarskoj Kuni na poluotoku Pelješcu. Kao dijete radio je u obiteljskom vinogradu kada se zaljubljuje u prirodu i poljodjelstvo te upija vještine i znanje od starijih vinogradara. Time je ujedno bio i

zacrtan njegov životni poziv jer nakon srednje škole, koju je završio u Mostaru, nastavlja usavršavanje na Gospodarskom učilištu i Višoj vinogradarsko-voćarskoj školu u Križevcima. Zasigurno je odlučujuće kod izbora zvanja bila njegova veza s poljodjelstvom još iz djetinjstva provedenog u Kuni. Radi daljnjeg

usavršavanja u vinogradarskoj struci pohađa i polože završni ispit na glasovitoj Višoj poljodjelskoj školi u Klosterneuburgu (Austriji). Nakon završetka školovanja zaposlio se kao vinogradarski pomoćnik, a godine 1908. imenovan je vinarskim nadzornikom u Splitu. Mate Bobanović djelovao je kao poljodijeski stručnjak kada je Dalmacija bila u sastavu Austro - Ugarske Monarhije (od 1814.), koja njom upravlja na temelju odluka Bečkog kongresa. Tada Dalmacija "izgleda potpuno vinogradarski”, međutim bilo je i to vrijeme kada je već prošlo “gospodarsko

43

41

blagostanje” nastalo na temelju unosnog izvoza vina u Francusku, u kojoj je u roku od petnaest godina bilo znatno uništeno vinogradarstvo od filoksere. U vrijeme velikoga procvat napravljeno je mnogo pogrešaka jer se u "opijenosti" situacijom, nije vodilo računa o vremenu koje dolazi. Da nesreća bude veće, ubrzo je i dalmatinske vinograde napala žiloždera, a u početku se vinari nisu uspjeli snaći u nesreći koja ih je zadesila. Zbog toga je djelovanje stručnjaka bilo jako važno. Takva situacija je iznjedrila dva izuzetna poznavatelja vinove loze, Stjepana Bulića i Stanka Ožanića koji su davali pravilna usmjerenja za obnovu vinograda na američkoj podlozi s pretežno izvornim sortama. Njima se još za vrijeme širenja opake vinske bolesti kao stručnjak pridružio i Mate Bobanović koji je dao svoj značajni doprinos poduci u navrtanju loze. Trebalo je mnogo truda stručnjaka, pa i vremena, da se u Dalmaciji, prihvati obnavljanje vinograda s američkom podlogom, kao sredstvom protiv filoksere. Bilo je to i vrijeme kad je prerada vina bila dosta primitivna, suđe nehigjensko i podrumi neadekvatni, pa su se vina brzo kvarila stvarajući siromašnim seljacima velike štete. Zbog toga se Bobanović posebno zalagao da se težaci educiraju pravilnoj i suvremenoj preradi grožđa. To je radio obilazeći vinorodna područja i isto tako objavljujući razne članke u tiskovinama. Posebno je bila zapažena serija njegovih članaka u “Zadrugaru” 1915. pod nazivom „Pred jematvom“ u kojima je davao konkretne upute kako postupati u preradi i pripremiti se za berbu. Upozoravao je na kvalitetu bačava koje su u dalmatinskim podrumima bile česti uzrok kvarenja vina. Tako je među ostalog naveo:

44

42

„Vrlo su rijetki vinogradarski krajevi, gdje bi naši vinogradari držali u boljem redu bačve, nego što drže konobe. Bačve su im redovito od meka drva, kratkotrajne, vrlo rijetke od hrastovine … Kao za druge važne vinarske radnje, tako isto našeg vinogradara, koji je u vinarstvu daleko zaostao, vrlo malo boli glava za bačve. Da je baš tako, o tome jasno govore pokvarena vina, kao i bogati izrazi našeg jezika: vino je sudovno, zaudara ili daje po sudu, po mjehu ili mješini, po bačvi , po duzi, po drvu, po pljesni, po mufi, vetašu itd… Od vrlo velike je važnosti u vinarstvu kakve su bačve i vinarsko posuđe. Jer tko hoće da ima dobro i zdravo vino, taj uz dobru konobu mora da ima dobre i čiste bačve… „

Bobanović je često navraćao u rodnu Kunu što uglavnom nije prolazilo bez aktivne pomoći domaćim težacima. Godine 1928. zbog političkih igara, koje su bile tada česte među poljodjelskim stručnjacima, naprasito je umirovljen, ali je ubrzo kao neophodni kadar vraćen u službu. Radio je pomažući i educirajući individualne vinogradare sve do početka 1942. godine kada je ponovno umirovljen.Već iduće godine,u tijeku žestokih ratnih sukoba Drugog svjetskog rata, nenadano je umro u Zagrebu. Napisao je mnogo tekstova o problemima vinarstva u mnogim stručnim časopisima, posebno u Zadrugaru. ( „Današnje stanje naše vinarske trgovine“, „Pravljenje bijelog vina od crvenog grožđa ili crvenog vina“, „Obnova vinograda direktnim produktorima“, „Vinogradarstvo u Jugoslaviji“ i drugi.) Najtraženije mu je bilo djelo „Radnje oko vina“ (izdana od Zadružnog saveza u Splitu 1922. i 1927.) koje su kao nezaobilazni priručnik koristili mnogi težaci u Dalmaciji pa i

45

43

šire. Od ostalih knjiga značajnije su „Vinarske radnje i zakon o vinu“, „Popravljanje masta“ (1913.) i „Neke južne kulture“, „Što se smije a što ne smije dodavati vinu“ (1932.) i dr. Mnogi procjenjuju da je svojim radom i djelima značajno pridonio da se u vrijeme njegovog djelovanja znatno popravi kakvoća vina u Dalmaciji i Hercegovini. Godine i nove vinske krize potpuno su izbrisale doprinos Bobanovića razvoju dalmatinskog pa i hrvatskog vinogradarstva i vinarstva. Zbog toga je u ovim godinama prisjećanja pravo vrijeme da obrišemo taložine zaborava i damo ovom zaslužnom vinogradarskom stručnjaku pravo i zasluženo mjesto u našoj vinarskoj povijesti.

Na slici M. Bobanović (stoji drugi s ljeva na desno) u društvu poljoprivredni stručnjaka, prepoznajemo: S. Bulića, O. Bilića i

Smoljana, sjedi u sredini N. Morović

46

44

Ribarska prisjećanja s Vale

Lito je na Vali. Velika Prapratna je to, vrime je marende. Tko god prođe, nazove Bog i eto ti prilike za ribarsku ćakulu. Kakav je bio ulov noćas ? Je li bilo bolje abrumat mimo voge i koliko, u kojem pravcu? Pripovijedanje o ulovu, jutarnje je blago ribara. Je li bilo štogod? Pitanje je svagdašnje. “Ma za marendu!”, “A bilo je !”

U Vali najljepši je ribarski obzir za ulov onog drugog ribara. Nije im osobito stalo. “Lip bokun, nema se tu što više reć “ ili “Jučer sam u vrši uhitio velikog gruja, a jutros ušata i tri špara”. Jednostavno, nađe se lijek za dušu i tijelo.

Da valja biti spreman svim duhom i snagom tijela za istegnuti mrežu, kušala sam jednom, a kolina da i ne spominjem. Imala sam dojam da želim istegnut sve ono s dna mora gori dreto u pajole barke. Uslijedila je odmah potom muževljeva: “ Nije to za tebe!” Ima u našoj vali žena koje uspješno vade mriže, što je divljenja vrijedno.

Ribanje je ono nešto što spaja, srce gori jednakim žarom u naših žena i majki, kako i muževa i očeva. Čini ih povezanim, ne samo za jedan dan, jer moru se neprekidno dohodi.

Nisu u vali samo “veliki” ribari, ima i „malih“ , ribarskih prvašića kojima se šakom gavuna nadomješta ješka za malu udicu, a kad se ulovi koji mol, zna se, to je za malenu unuku prijatelja, mali bokun bijela mesa za sretne trenutke odrastanja.

47

45

To je ono što našu valu čini Valom.

Malo priobalno srce Župe, na Malom moru, tamo gdje se odvežu konopi barki u susret ružičastom obzorju iznad Ploča, onako na srid kanala. Ima Ona “LISTU RIBARA”, na kojoj posti (mjestu za ribarenje) se ima bacit mriža, u Valu , Poline ili Pribošak. Sve je tu uređeno po pravilu i načinu. Vala je misto za litnja pripovijedanja o ribanju, i misto prisjećanja i sanjarenja u dugim zimskim večerima čekajući proljeće i lito. Ako Bog da i srića, iz mora na trpezu donit ćemo ribu, nauživat se malih i velikih bokuna za marendu.

Kristina Koboević

PUTOVANJE U SKADAR

Prije nekoliko tjedana moje prijateljice i ja posjetile smo Skadar i Tiranu u Albaniji. Nadahnute tim putovanjem odlučile smo kroz naša Zvona podijeliti neke trenutke toga putovanja.

Sigurno da naše putovanje nije bilo slučajno i takvim se i pokazalo. Mogle smo otputovati bilo kamo, ali srce nas je vodilo onamo gdje još nismo bile, premda smo čule dosta toga lijepog. Spojile smo jedan vikend i krenule u nadi da smo dobro odlučile.

Albanija nas se dojmila, ljudi su vrlo srdačni i topli. Posjetili smo Bratsku zajednicu katoličke mladeži u Skadru koja nas je primila otvorena srca. Padre Prelja, kojega ćete se sigurno sjetiti jer je bio župnik u našoj župi prije nedugo vremena,

48

46

utemeljio je ovu zajednicu mladih prije više godina. Ozračje čiste ljubavi i vjere ostavilo je tako snažan dojam jer takvo što nije do tada doživio nitko od nas. Pod tako velikim dojmom vratile smo se u hotel. Sutradan je s nama put Tirane krenula i Adriana, djevojka Hrvatica, koja također živi u zajednici već neko vrijeme. Meni, kao relativno slabom vozaču, puno je pomogla svojom blagošću i smirenošću poput dobrog anđela.

U Tirani smo posjetili katedralu, prelijepu crkvu svetog Anta u kojoj sada službuje padre Prelja te smo se susrele s njim. Bio je jako ugodno iznenađen i sretan što nas vidi. Tirana je velik grad, lijepo uređen i užurban.

Nedjelju smo ostavile za razgledavanje Skadra. Ujutro smo otišle na svetu misu. U sedam ujutro crkva je bila prepuna ljudi, bez žamora, okretanja i nepotrebne pompe. Ljudi vrlo skrušeno mole, zadubljeni u svoje misli i, osim svećenika, cijelu misu nismo ništa drugo čuli. Nakon mise posjetile smo svetište Marije od Dobrog Savjeta, molile krunicu za nas i svoje obitelji.

Puno smo toga vidjele, otkrile jednu novu zemlju, ali od svega najviše smo dirnute dobrotom i vjerom mladih ljudi iz bratske zajednice u Skadru koji su svoj život posvetili Bogu i to ih čini beskrajno sretnima. Nadahnuli su naša srca i duše te smo se vratile svojim obiteljima s nadom u bolje. Na tome smo im neizmjerno zahvalne.

Pozdrav našim prijateljima u Albaniji!

Žana Violić

49

47

POTOMJE I PLANOVI RAZVOJA

Namjera mi je ovom crticom potaknuti svoje sumještane na razmišljanje, po meni, o korisnoj i vrijednoj stvari, koju za sada preskačemo.

U svoje vrijeme moj profesor - inženjer, zatim direktor, jednom mi je rekao: „U projektu se može pogriješiti, ali u razvoju i razvojnim planovima ne bi se smjelo griješiti“. Imam to cijeli život na umu i na neki način to me je potaknulo na ovaj osvrt.

Mišljenja sam da bi najmanja naša mjesta trebala imati (urbanističke ) razvojne planove. Ne trebaju to biti skupe studije, ali svakako trebaju biti stručna promišljanja o planovima i razvoju malog mjesta. Ovim planovima osmišljava se infrastruktura, usmjeravaju prometni pravci, kanalizacija, možda sutra i plin, određuje centar mjesta, daju ideje o smještaju uslužnih djelatnosti i drugi detalji. Temeljem ovih planova lakše bi se snalazili glavari mjesta; imali bi smjernice i obveze. Ne bi trebali lutati i improvizirati. A uspjeh njihovog vođenja mjesta bio bi mjerljiv. S čvrsto postavljenim zadatcima iz programa uspješno ili neuspješno odrađuju svoje mandate.Unaprijed bi se odredili prostori za parkirališta, sajmišta, prostori za veće priredbe, prostori za društvene sadržaje i dr. Planovima se može sugerirati izgled, visina pa i boja kuća, što bi mještanima rješavalo određene dileme.

50

48

Prije više stotina godina Dubrovačka Republika je planski odobravala izgradnju u našim mjestima, određivala širinu ulica, odijelila prostore stanovanja od prostora za stoku.

Godine 1959. došao sam u Split, a i danas svojim sugrađanima s ponosom i malom prepotencijom kažem, kako sam tada prvi put naglibao noge. Moje rodno Potomje je cijelo bilo kaldrmano.

Rimsko Carstvo prije dvije tisuće godina, pažljivo je planiralo svoja naselja. Naravno, svaki njihov grad ili mjesto imalo je forum – trg ( centar ).

Centar Potomja već je poznat. Prometnice uključujući i tunel prema Dingaču, položaj zadružnog doma, pošta, prodavaonica već su to odredili. Šteta bi bilo izgubiti potencijalne površine, koje bi u budućnosti služile za parkirališta i druge sadržaje. Plan bi to osmislio i promišljeno predložio. Osmišljeni centralni prostor daje široke mogućnosti svim vrstama javnog sadržaja.

Nažalost, kod sanacije crkve sv Tome, ovakav plan nije postojao. Vjerujem da bi izgradnja nove crkve u budućem središtu, puno manje koštala, nego što košta obnova stare s pristupnim putovima. Ona bi tada bila pristupačnija mještanima i namjernicima, a pogotovo starijim ljudima i nevozačima.

Rekao bi moj pokojni profesor:

„ U projektu se može pogriješiti, ali u razvoju ne smije“.

51

49

Prema tome i dalje ostaje obveza osmišljavanja centra, što u konačnici, idućim generacijama ne isključuje mogućnost izgradnje bilo kojeg objekta. Bilo bi veoma lijepo mladosti ostavit u naslijeđe, osim stečenih dobara, i čvrste planove urbanog razvoja mjesta. Vjerujem, da bi urbanisti, stručno i argumentirano obrazložili svoje vizije. U tijeku izrade plan treba stalno biti na javnom uvidu za primjedbe i sugestije.

Danas su planski dokumenti temelj za realizaciju projekata i povlačenje novca iz fondova Europske unije.

Potomje, a i druga mjesta naše župe, trebaju i zaslužuju stručno osmišljen mjesni prostor.

Ivo Santica

PRAVA LJUBAV

Prava Ljubav što izdrži sve,

sve vitrove i sve nevere. I traje i daje,ne da se

i grije,i stigne da digne. Prava Ljubav,ona prava, ne stari,ne gazi je vrime,

ne smetaju joj zime, podnese života brime.

I čeka,ona te čuje, svaki sat,svaki dan tu je. Bez nje nismo oni pravi, bez nje priznaj,nešto fali.

Marina Borovina

52

50

KUPUS

Naše podneblje na visoravni Pelješca ima svoje posebnosti koje se očituju u vegetaciji. Najviše se uzgaja vinova loza, ona je tu sposobna živjeti i dati rod. Zadnje vrijeme se više gaje masline. Od povrća sadi se krumpir, bob, luk, bižej. Ranije se uzgajalo i povrće za stoku, jer se u svakom domaćinstvu gajio prasac, koza, ovce itd.

Najvjerniji pratilac sadnji loze bio je kupus. On je mogao podnijeti naše sušne i hladne dane do jedne granice. Sadio se obično po vrtovima uz kuću, zajedno sa blitvom i pakuleči. Kad se loza zasipala stajskim gnojem, onda bi se i kupus tamo posadio. Bilo je to vrijeme kad se zemlja nije trovala kao danas. Kupus se posije i kad porastu maleni strukovi, oni se presađuju, „sadi se rasad“. Neki posiju red niz cijeli komad i kad poraste, dignu guste strukove. Sjeme se sakupi u proljeće kad sazriju sjemenke od bujnog žutog rascvalog struka.

I danas ga ljudi sade, ali ne toliko kao u prošlosti. Kupus koji mi uzgajamo i jedemo, poznat je pod imenom „raštika“. U drugim krajevima zemlje raštika se sadi samo za stočnu hranu. Međutim, u zadnje vrijeme mu daju prehrambenu vrijednost kao zdravoj i vrijednoj namirnici. To je kupus bio uvijek , jer naša prehrana se velikim dijelom na njemu bazirala.

Svako godišnje doba davalo je kupus u raznim oblicima. U jesen kad bi počele kiše i kupus se omladio, počele bi se brati čimule i to se nastavilo čitavu zimu. Kad bi se o Božiću klali praci, kupus i pračevina bila je gospodska hrana. Proljeće je

53

51

davalo lijepe male brokulice. Bile su i one ukusne uz sušenu pokostinu ili uz kaštradinu.. Ljeti bi kupus zasušio, ali bi se pronašao koji svježiji list, koji bi se puno pažljivije kuhao.

Njegovi osušeni strukovi - korinice ložile su se na popretu. Samo tad su govorili da će doći u kuću kimci - stjenice ako ih nije već bilo!!!

Uz kupus su vezane mnoge poslovice. Kad se kuhao s pršutom, onda bi se govorilo: “Zna li Aleksandar što je kupus i mrseno?“, „Ko kupus ne sadi i praca ne hrani, neka se ne hvali, rđom se hrani.“, “Ko ga ne sadi do Božića, ne jide ga do godišta“, “Istina je istina,

da je kupus listina“, “Nema, nema mesa do prasice, još da su joj od kupusa krila, to bi lipa večerica bila“.

Toliko o našem kupusu koji je nas stariju generaciju othranio i dočekao da ga i drugi cijene!

Nina Vodopić

54

52

ONA I ON ODGOJ-GENI-KEMIJA-LJUBAV?

Sjedili su jedno uz drugo na naslonjaču, zadubljeni u istu reviju. Pričali su, prelistavali reviju. ON reče:

„Spremi ovu, a daj onu drugu“. ONA se digne bez riječi s naslonjača i ode do ormara . ON stavi nogu preko noge, nasloni glavu na ruku i pričeka je. Nije pušio . ON ne puši.

ONA je bez riječi stavila reviju na mjesto i uzela drugu, te ponovno sjela do njega . Nastavili su listati, brbljati, smijati i sl. Idila! Mir i sklad! Ljubav! Ali uloga? Tko sjedi i čeka? Tko nosi i šuti? U naslovu sam stavila svoja razmišljanja bez da sam išta zaključila.

E, još jedna pojedinost ove istinite životne sličice nisam vam rekla. Naime, ONA još nije navršila četiri godine, a ON je danas proslavio treći rođendan!

Baba Ive

PJACA

Svako naselje ima svoj centar, središte, svoj glavni trg. Oduvijek je kunovski centar sela bila naša Pjaca.To je onaj mali trg na ulazu u selo gdje je trgovina, DVD, a donedavno je tu bila i banka.To je mjesto gdje putujući trgovci donose, izlažu i prodaju svoju robu: odjevne predmete, obuću, voće i povrće, cvijeće, kovačke proizvode poput motika i obitelica, ribari tu donose i prodaju ribu.

55

53

Pjaca je bila mjesto gdje su ljudi izlazili i boravili, moglo bi se reći od jutra do večeri. Svi pižuli i skalini bili su puni ljudi.Taj običaj zadržao se do danas. Ako si htio saznati najnovije vijesti, išao si na Pjacu. Bilo je tu raznih priča i mudrih i onih drugih. Pjaca je bila središte društvenih događanja. Koliko je ona bila važna, naročito djeci, govori i anegdota. Jedan dječak koji je živio malo podalje od Pjace, tražio je od svoje mame da kuću nekako potkopaju i odnesu je na Pjacu kako bi bio bliže centru svih događanja. Oglasna tabla oduvijek je bila na Pjaci, tabla na kojoj su se oglašavale kinopredstave također se tu nalazila. Da se podsjetimo, prvo kino na Pelješcu bilo je u Kuni. Kinoaparaturu svojim sumještanima poklonio je naš iseljenik iz Chilea Zvonimir Medović. Prije ere televizije jedna od „razglasnih stanica“ nalazila se na Pjaci i ljudi su se okupljali oko nje slušajući vijesti i glazbu koju je puštao naš sumještanin Gordan Prišlić, kasnije legendarni dubrovački DJ „Vjeverica“. Sjećam se u vrijeme moga djetinjstva na Pjacu bi u rano proljeće kamionima dovozili, najčešće iz okolice Šapca, male prace (svinje, gudine). Bilo je to vrijeme kad bi svaka kuća kupila jednog ili dva praca, hranila ih i tovila do pred Božić, kad bi dosegli težinu od 150-200kg. Živopisno je bilo to pogađanje i cjenkanje oko težine i cijene, onako odoka, jer vagu nisu nosili. Raritetan je i način rasijecanja svinje, neki kažu da je to relikt prošlosti ostao još od doba Dubrovačke Republike. Naime, svinja se polagala potrbuške i počinjala rasijecati s leđa, kako bi dubrovački gospari što prije došli do kvalitetnog komada mesa koji im je pripadao jer su stanovnici

56

54

Pelješca bili njihovi kmetovi. Zanimljiv je i način skidanja dlake poslije svinjokolje. Ovdje na Pelješkoj župi dlaka se skidala paljenjem. Svinja bi se obložila kamišulom (smiljem) i zapalila. Da je onda potražnja za smiljem bila kao ovo ljeto, mnoge svinje bi dlakave završile u maštilu. Znali su radnici koji su dolazili u Kunu , a to je bilo vrijeme kad se još kopalo „na stog“ ili za vrijeme jematve na Pjaci zaigrati na „šiju“ ili zapjevati „gangu“. Naročito živo bilo je na Pjaci ujutro kad bi Božo, a kasnije Tiho, dovezao pun autobus đaka iz okolnih sela. Bilo ih je toliko da bi ispunili cijelu ulicu od Pjace sve do škole. Samo u mom razredu bilo nas je tridesetero. Đački žamor i cika odzvanjali su cijelim selom. Oni stariji koji su išli u kunovsku osnovnu školu tamo šezdesetih, sjećat će se trpanjskog slastičara Hamzija koji je donosio svoje slastice u pokretnoj vitrini obješenoj o rame, poput onih koje su nosili Matanovi galantari u seriji „Prosjaci i sinovi“. Mladost se prije večernjih izlazaka okupljala na Pjaci i u sitne sate nakon povratka nastavila tu družiti, ponekad i preglasno, što je ljutilo i budilo okolne stanare. E, da je danas više mladosti u selu, oprostili bi im te nestašluke. I one nekad popularne ljetne plesne zabave održavale su se na Pjaci. I danas se rado sjetimo onih dragih ljudi, koji su godinama izlazili na Pjacu i svojom pojavom, osobnošću i duhovitošću davali šarm i pečat jednom vremenu koje je nepovratno za nama . Ovo je jedna kratka crtica o našoj Pjaci kakva je nekad bila, jer ljudska je memorija sklona zaboravu i eroziji.

Srđan Medović

57

55

Iz neobjavljenih materijala Josipa Violića "Otimanje zaboravu" Josip Violić, sin Balda i Nine r. Colina, rodio se u Kuni 8. veljače 1916. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, zatim gimnaziju u Splitu, te pravni fakultet u Zagrebu. Kao sudac službovao je u Kotarskom sudu u Stonu, a g. 1953. nastavlja službu u Slavonskoj Orahovici. Svoj etički stav nije mogao pomiriti sa situacijom koja je tada vladala u sudstvu, stoga prelazi raditi u privredi kao pravnik. Najprije se zaposlio u brodogradilištu Kraljevica, zatim u Trećem maju u Rijeci. Umro je 8. lipnja 1991. i pokopan u rodnoj Kuni. ... „Često sam odlazio u Podroće, jer me bila zainteresirala kuga. Zato sam listao u župnom uredu matične knjige u kojima je bilo upisano dosta podataka, ne samo o umrlima, nego i drugi podaci o kugi. Kuga je zarazna bolest probavnog trakta. Župne knjige su bile pisane na talijanskom jeziku, pa sam znao uzeti matične knjige umrlih, a pok. mama, koja je dobro znala talijanski, prevodila mi je razne zabilješke koje je župnik upisivao uz pojedine umrle. Tako je bilo opisano kako je uz bolove u želucu uslijedilo povraćanje. Žrtve su relativno brzo umirale. Strah je uhvatio sve stanovnike. Pričalo se da se jedan stanovnik Podroća bio sklonio u neku pećinu - špilju u Roti i da je tako ostao živ. Potresno je opisano kako je bilo teško pokapati mrtve. Tako je jedna majka umrlo dijete nosila u vreći da bi ga pokopala jer nitko nije htio od straha pristupiti. Ja sam nalazio ljudske kosti

58

56

npr. u Podroću u predjelu zvanom "Nerizine" to je bilo preko brijega od Zaprivora. To je bio posjed Balda Lučića, a u blizini i jedna jednostavna poljska kućica, koja je služila kao zaklon od nevremena nekog od posjednika. Uslijed toga što pokojnik nije bio pokopan duboko te zbog toga što su vrijeme i atmosferilje činile svoje, snažne kosti noga našle su se na površini. Ne znam je li kuga bila zahvatila i Vukoviće, ali iznad kuća Iva i Joza Pakovića moglo se lako doći do ljudskih kostiju. U Medaka iza zognja pored prolaza nalazio se vrt. Netko me je upozorio i ja sam kopao i tu ne duboko našao jednu ploču. Koliko danas mogu ocijeniti, ploča je bila više kvadratna, dimenzije cca 80 X 80 cm. Kad sam ploču očistio ustanovio sam da na njoj piše PESTE DELE. Tada sam bio zaključio da se radi o nedovršenom natpisu. Po mom tadašnjem sudu to bi trebala biti ploča koja se nalazila na grobu više ljudi umrlih od kuge i puni naslov trebao je biti PESTE DELETI što bi po ondašnjem mom znanju latinskog trebalo značiti "srušeni kugom". Ja sam uvjeren da se ta ploča i sada tamo nalazi. Da li je ta ploča odnekle donesena ili je baš tu bila postavljena, nisam ispitivao. Kako je kuga prenesena u Podroće, ne zna se. Postojala je priča da je na nekoj fešti, gdje je bilo dosta ljudi "na derneku", netko počeo vikati "ljudi bježte kućama, kuga je među nama". Naime zna se, kad bi bolesnici povraćali širio se grubi zadah kao smrad. Pretpostavlja se da je netko, vjerojatno neki mornar koji je to mogao znati, osjetio smrad kuge i da je upozorio stanovništvo. Karantena je staro sredstvo iz Dubrovačke

59

57

Republike, napose za mornare u Dubrovniku i treba pretpostaviti da je ljudima u Podroću bilo zabranjeno kretanje pa su tako doista pretežno svi izumrli od kuge. U narodu se i sada kaže ako nešto jako smrdi "smrdi ko kuga". ... U svojoj knjizi "Povijest poluotoka Rata", Nikola Zvonimir Bjelovučić piše: "Godine 1749. spominje se u maticama zadnji put Področje, koje poslije propade od kuge".

ŠALE

Jakov je bio vrstan pjevač. Znao je župnik da on dobro pjeva za Cvjetnicu Muku Isusovu. Zato mu poruči po Luki da neka dođe pjevat Muku.“On zove da dođem pjevat Muku Isusovu, a tko će pjevati moju?“odbrusi mu Jakov, ali ipak dođe.

Ivan je bio jako uredan i okolo svojeg ložđa sve su međe bile ispravne. A Petar je gojio lozu, za okoliš ložđa nije baš mario. Jednom nazove Ivan Petra da mu se pohvali kako je sagradio među. I Petar dođe, pa gledajući među reče:“E, Ivane, sad ti lipo stavi špinu u nju, pa će ti teć vino“.

U prošlom stoljeću pojavila se teška bolest(a zarazna) velike boginje, stručno zvana VARIOLA. Mi smo kao djeca bili većinom cijepljeni i reklo bi se da su ti navrnili patule. Ali riječ Variola je kružila narodom. Dođe šaljivdžija u dućan i zapita :“Ima li u vas za kupiti

60

58

variole?“ Prodavač se počeše iza uha, malo promisli pa odgovori: „Nema, nema,ali ja ću to reći poslovođi, on će nabaviti.“

Stari Anto bio poznat kao škrt čovjek. Imao je dobru lovačku pušku. Jednom je Lovačko društvo željelo da im je da.“Dat će vam je, ali uz pristojnu nagradu“, bio je njegov uvjet.

Svađale se dvije djevojčice.“Imaš jezik ko u krave rep!“ reče jedna. “A tvoj je ko u Savke“, odgovori druga“

BEZUMLJE

Tiho šušti čempres pod njim sporo teče tuga ljudska nemoć, tupi bijes ..čiji račun…čijeg duga??? Utjehe nema u „gledanju s neba“ ni „ sudbina je tako htjela“ što bi htjela i što bi smjela tamo gdje pamet vlada priliku je ugrabila i zauvijek odnijela…

pod čempresima se ruga sada Oprosti, Bože što smrtnik tako misli ukaži mu smis'o prevelikog bola na gozbi ovoj plakat će se opet porcije mladosti krast će sa stola

Ana Meštrović

61

59

MJESEC HRVATSKE KNJIGE 2014.

Ovogodišnja manifestacija Mjesec hrvatske knjige (15. listopada - 15. studenoga 2014.) posebno je odjeknula i razveselila učenike naše škole. O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi bio je službeni moto, a ujedno i misao vodilja svih školskih aktivnosti koje su osmislili učitelj hrvatskoga jezika Damir Brkanac, pedagoginja Slavica Mihaljević i knjižničarka Anđela Miljak tijekom održavanja ove hvalevrijedne manifestacije. Tema je bila ljubav – taj vječni pokretač zajedništva, stvaranja i napretka u svakom dijelu našega života. U prvome tjednu manifestacije učenici su odabrali lirske ljubavne pjesme hrvatskih pjesnika, upisali ih u srca i postavila ih u svaki razred.

U drugome tjednu, učenici su na prvome satu krasnoslovili predmetnome nastavniku jednu pjesmu te tako njegovali kulturu čitanja naglas. Bio je to svojevrsni uvod u Natjecanje u čitanju naglas u organizaciji Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac iz Siska, koje se po drugi put obilježilo u našoj školi. Na županijskome Natjecanju sudjelovali su Marin Market (5.r., mlađa kategorija) i

62

60

Karla Lukač (8.r., starija kategorija) koji su za svoje nastupe izabrali ulomke iz djela Koko u Parizu i Dnevnik Ane Frank.

Učenici su sudjelovali i u nacionalnom kvizu za poticanje čitanja Ljubav za početnike u organizaciji Knjižnica Grada Zagreba, u kojemu su pokazali dobro znanje i poznavanje ljubavne tematike u djelima Luke Paljetka, Zvonimira Baloga, Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića. Pobjednikom kviza proglašen je Bartul Barišić, učenik petoga razreda. Na Dan hrvatskih knjižnica, 11. studenoga 2014., učenici šestoga razreda posjetili su školsku knjižnicu u kojoj im je priređeno predavanje o povijesti i ulozi knjižnica te kreativna radionica.

Cilj svih provedenih aktivnosti u našoj školi bio je potaknuti učenike na čitanje i čitanje naglas, popularizaciju knjige kao i razvijanje natjecateljskoga duha.

Damir Brkanac

63

61

KAKVA JE, OH, KAKVA KORIST OD RATA

Kako tražiti korist u nečemu tako brutalnom kao što je rat? Kako naći smisao u nečemu tako besmislenom? Kako opravdati ubijanje ljudi? Pa zar oni ne znaju da se samo živi smiju, raduju, tuguju...? To je kao da tražite miris u uvelom i pogaženom cvijeću. Zašto toplo ognjište pretvarati u zgarište? Kako pronaći sigurnost doma ako ga nema više? Zašto to čine? Zašto osmjeh mijenjaju za suze, smijeh za bolni krik i patnje?

Što je to rat? Kakva je korist od rata? Kakva je korist od srušenih kuća? O, zašto, zašto me ne voliš? Zašto te vrijeđa moje ime, moja vjera, moj identitet? Zašto te vrijeđa dom moga oca? Hoćeš li biti sretniji kad nas više ne bude, a ti ostaneš sam? Sam bez igdje ikoga!

Svi ćemo se složiti da nema koristi od rata, ali svejedno u ovome trenutku netko puca na nekoga, pali mu dom i uživa u svojoj „pobjedi“. Ma ti što pališ i rušiš, nisi pobjednik!

Nema nikakve koristi od ubijanja i uništavanja. Poučeni svojom prošlošću i strašnim stradanjima, poručujem - PRESTANITE RATOVATI!

Karla Lukač, VIII.r. OŠ „Kuna“

Balda dva

Unuk Baldo i dide Baldo ili - Moj dide i ja, Balda dva –

Zovem se Baldo i imam 11 g. Reći ćete ozbiljno ima za jednog dječaka. Ja vam naime,nosim ime po svome djedu. Moj djed je Baldo Violić iz Zagujina. Umro je 25.9. ove godine. Ima četiri sina i petero unučadi,ja sam njegov najmlađi unuk. Do prije tri godine dide

64

62

je živio u Zagujinama,a onda se ,nažalost, razbolio i završio u domu u Blatu. Nedostajat će mi njegovi osmijesi kad bi ga izveli u šetnju u kolicima i radost kad bi nas ugledao na vratima. Iako nije bio u kući u Zagujinama,bio je upućen u sve što se radi i sto je novo u nasim zivotima, skoli i opcenito svemu. Nikada se nije žalio ni na što. Mama bi nam rekla na odlasku iz Blata da od njega možemo dosta toga naučiti zato što ga je život naučio da bude strpljiv i zahvalan. Moj dide će mi nedostajati jer je otišao iznenada i u svima nama ostavio veliku prazninu. Pamtit ću ga po tome kako me zvao od milja i po smijesnoj kosti koju je nama djeci trazio i tako nas nasmijavao kad smo bili mali kao i po druženjima u domu zadnje tri godine. Sretan sam što nosim njegovo ime, a ovo je priča malog Balda o velikom Baldu , o mojem didu.

Baldo Violić, VI. razred OŠ „ Kuna“

ZASLUŽUJE LI SVATKO DRUGU PRILIKU

Svi smo mi ljudi što znači da griješimo. Bile to male ili velike greške, na tim greškama učimo i one nas čine onim što jesmo. Tko ne griješi, vjerojatno i ne napreduje.

Smatram da svatko tko je nenamjerno pogriješio, zaslužuje drugu priliku, ali ako ponovno napravi istu grešku, treću ne zaslužuje jer to znači da ništa nije naučio i da, vjerojatno, i neće. Dakle, iako neki smatraju suprotno, oni koji nisu imali namjeru povrijediti ikoga, zaslužuju drugu priliku. Ako im se ne da druga prilika, možda će se u budućnosti bojati uopće išta pokušavati da ne bi pogriješili i da ne bi bili uskraćeni prilike za ispravak. Budući da ne žele više ništa pokušavati, neće ni napredovati. Možda će odustati od svojih životnih ciljeva ili karijere iz snova. A zašto? Zbog toga što nisu dobili

65

63

svoju zasluženu drugu priliku. S druge strane, postoje ljudi koji svjesno i namjerno griješe kako bi povrijedili nekoga. Pošto griješe namjerno, ne zaslužuju drugu priliku, a i ne trebaju je, ali ako im se ipak pruži, iskoristit će ju da još više zagorčaju i povrijede nečiji život.

Možemo, a da toga nismo ni svjesni, povrijediti nedužne ljude i upropastiti tuđe živote, a svoj dovesti u opasnost davajući prilike krivim osobama. Zato moramo paziti kome vjerujemo.

Toni Meštrović, VIII.r. OŠ „Kuna“

66

64

ROLAT SA SUHIM VOĆEM

Potrebni sastojci

Za tijesto: Za kremu: -6 bjelanjaka -6 žumanjaca -6 žlica šećera -15 dag šećera -1 vanilija -25 dag masla -10 dag grožđica -2 vanilije -5 dag suhih marelica -5 dag sjeckanih oraha -5 dag mljevenih oraha -2 žlice brašna -korica od jednog limuna

Suho voće izrežite na sitne kockice, a limunovu koricu izgratajte i sve pomiješajte s orasima i brašnom. Bjelanjke umutite u čvrsti snijeg postepeno dodajući šećer. Na kraju dodajte i sve druge sastojke, koje ste pripremili te lagano izmiješajte žicom za kolače. Istresite smjesu u rostjeruna kojoj je papir za pečenje dobro podmazan. Kad je biskvit pečen odmah ga izvadite i skupa sa papirom zamotajte. Neka se hladi dok skuhate kremu. Za kremu skuhajte na pari žumanjca i sitni šećer. Kad se ohladi, dodajte izrađenom maslacu u kojem je vanilija.

U slast svima , i vama i gostima!

Anita Ostoja

67

65

STATISTIKA ŽUPE VELIKE GOSPE U KUNI ZA 2014. GODINU

OD 30.XI.2013. DO 20.XI.2014 GODINE

Kršteni:

1. Marija Lavrić - Kuna 2. Matea Violić - Potomje 3. Petar Mandić – Orebić 4. Vitomir Brašić - Donje Pijavičino 5. Lovro Totić - Kuna

Prvopričesnici: nije bilo prvopričesnika 2014. god.

Krizmanici:

1. Dora Antunović - Kuna 2. Doria Baletić - Pijavičino 3. Martina Cibilić - Potomje 4. Sara Cibilić - Potomje 5. Mislav Kiridžija - Potomje 6. Dario Jugović - Potomje-Gruda 7. Petar Matković - Potomje-Gruda 8. Iva Meštrović - Kuna 9. Nikolina Meštrović – Kuna 10. Monika Milat - Kuna 11. Zrinko Okmadžić – Kuna 12. Danica Orebičić Haldek – Oskorušno 13. Ivica Prnić - Potomje 14. Stjepan Protić - Potomje 15. Anamarija Rašić - Kuna

68

66

16. Karmela Roso - Kuna 17. Tea Tomelić - Kuna 18. Marin Tomelić - Kuna 19. Mia Vekarić - Podobuče 20. Toni Vekarić - Podobuče

Vjenčani:

1. Velimir Šeponja i Ana Bilavčić - Potomje 2. Nikola Babić i Ana Bilić - Dubrovnik 3. Romano, J. Kušić i Danijela Rašić – Žuljana 4. Baldo Vukas i Marina Brnjak - Oskorušno

Umrli:

1. Branko Rusković - Pijavičino 2. Marija Soko - Kuna 3. Ankica Rebić - Kuna 4. Jelka Ela Ostoja - Kuna 5. Antun Mastilica - Oskorušno 6. Srećko Čuljak - Pijavičino 7. Pero Bubrig - Prizdrina 8. Kate Fabijanović - Potomje 9. Kate Violić - Potomje 10. Ivo Violić - Potomje 11. Baldo Violić - Kuna 12. Mato Šestanović - Prizdrina

NB. Od navedenih osmero je primilo sv. Sakrament umirućih, a četvero nije.

69

67

Važna obavijest svim suradnicima

Svoje radove šaljite na e-mail adresu

zvonadelorite@gmail.com i naznačite u kojem broju Zvona Delorite želite da budu

objavljeni. Hvala!

Uredništvo

DOBROTVORI

Nada Radoš; Renata Špaleta; kasica za Veliku Gospu; Antonija Vuković; Branka Jurović; Marija Jurović; Franica Sinković; Ivanka Komlen; Štefica Jakir; Marija Babić; Tonko Meštrović; Zore Milošević; Jan Henning; Nikša Špaleta; Branka Špaleta; Jadranka Čaveliš; Nataša Medović Gustini; Marina Cotić; Mira Cibilić;

Anto J. Bosnić; Zore Žutanović; Gašpar Harlović; Bosiljka Bjelančić;

N.N.; Neda Žitković; Janja Bavčević; Milka Franulović; Dijana Stipeljković; Sanja Belin; Alojzije Bavčević; Vlatko Jerković; Mato Violić Matuško; Marija Lojk Tršar; kasica u Deloriti

70

68

GLASILO ŽUPE UZNESENJA MARIJINA 20243 Kuna - tel/fax 020 742444

Predstojnik (gvardijan) fra Josip Vidas 099 5902251 www.ofm-sv-jeronim.hr

Urednički odbor Fra Josip Vidas Nina Vodopić

Fotografije Neven Fazinić

Božo Prnić Crteži: Nada Lušić Tehnička obrada

Marina i Roko Palihnić Izdaje

Župni ured Kuna – Pelješac Tisak

Topgrafika, Velika Gorica

Za internu upotrebu, izlazi povremeno

****************************************** Fotografije na koricama: Sveti Toma Potomje i mala iz iste crkve Ston – crkva u Lužinama Crkva i samostan Delorite 1914. godine Mnogocvijetna crnjuša

Cijenjenom čitateljstvu želimo SRETAN BOŽIĆ

I NOVU GODINU 2015.

Uredništvo

Ston - crkva Velike Gospe u Lužinama

72

Mnogocvijetna crnjuša erica multiflora L.

Glasilo župe Uznesenja Marijina 20243 Kuna - tel./fax 020/742 444 Izdaje: Župni ured Kuna - Pelješac E-mail: zvonadelorite@gmail.com Tisak: “topgrafika”, Velika Gorica

Za internu uporabu, izlazi povremeno

Crkva sv. Tome - Potomje