geoloŠki abecedarij (k. u. k. monarchie)geol.pmf.hr/~jsremac/predavanja/geologija_hr/kund...

Enio Jungwirth: GEOLOŠKI ABECEDARIJ (K. u. k. Monarchie)

1

GEOLOŠKI ABECEDARIJ (K. u. k. Monarchie) BITTNER, Alexander (1850-1902) njem. geolog – uspješnu karijeru započinje kao asistent E. Suessa (1831-1914). Članom Geološkog zavoda u Beču postao je 1877., gdje napreduje do „šefgeologa“. Svoj je rad usmjerio proučavanju sjevernih i južnih Vapnenačkih Alpa, posebno posvečujući pažnju stratigrafiji i paleontologiji trijasa (brahiopodi i školjkaši), postavši u tome području neosporivim autoritetom. Također treba imati na umu i njegove vrijedne paleontološke radove o tercijaru (npr. tercijar Zasavskog ugljonosnog revira u Sloveniji). U povijesti geologije Bosne i Hercegovine njegovo ime uvijek ima svoje časno mjesto. Sudjelovao je pri preglednom snimanju Bosne i Hercegovine (uz E. Mojsisovicsa i E. Tietzea), što mu omogućuje odlične rekonstrukcije terena i brojne geološke i paleontološke rasprave. Pri geološkom snimanju Bosne i Hercegovine (1879) kartirao je njezin jugoistočni dio. Raspravljao je o fosilima iz blagajskog i mostarskog eocena (fosilni materijal je prikupio Löffelholz), mostarskim kopnenim sedimentima (1883), fosilima iz banjalučkih naslaga ugljena (1884), fosilifernim verfenskim slojevima kod Sinjakova (1885) i fosilima trijasa kod Vareša (1887). Također je potrebno istaknuti dvije vrijedne rasprave, i to: Über Petrefakten von norischen Alter aus der Gegung von Čevljanovići in Bosnien (1901) i Brachiopoden und Lamellibranchiaten aus der Trias von Bosnien, Dalmatien und Venetien (1903). BREZINA, Aristides Maria (1848-1909) austr. mineralog - premda je kao sin poznatog odvjetnika bio predodređen za studij prava njegovo je zanimanje za prirodoslovlje je prevagnulo. Već u vrlo ranim godinama kao dragovoljac surađivao je s Državnim mineraloškim zavodom (od 1862.). Kao neregularni student pod nadzorom asistenata G. K. Laubea (1839-1923), K. A. von Zittela (1839-1904) i A. Schraufa (1837-1897) posvetio se problemima geologije i kristalografije. Posjećivao je predavanja E. Suessa (1831-1914) i G. Tschermaka (1836-1927). Kada je završio višu školu (1866) na bečkom sveučilištu slušao je predavanja iz matematike i fizike, a na tehničkoj visokoj školi kemiju. Odlazi u Berlin (1868) i postaje asistent na Državnom mineraloškom zavodu. Doktorirao je na Sveučilištu u Tübingenu (1872). U Beču je nastavio s učenjem kemije i kvalificirao se za predavača kristalografije i kristalne fizike (1874). Zamijenio je Tschermaka na mjestu kustosa kolekcije meteorita u Beču (1878) i od 1896. bio direktor mineraloško-petrografskog odjela (Mineralogisch-Petrographische Abteilung). Brezina je posebice poznat po proučavanjima meteorita. S bliskim suradnicima G. Roseom (1798-1873) i G. Tschermakom načinio je tzv. „Rose-Tschermak-Brezina klasifikaciju“, odnosno način sustava podjele meteorita, koji se poglavito temeljio na kriterijima poput teksture i boje, a vrlo često je rabljenu od sredine 1880. do 1916. Mineral brezinait (Cr3S4) pronađen u meteoritu je nazvan po njemu. BUKOWSKI, Gejza von (1858-1937) austr. geolog - na Sveučilištu u Beču kod profesora M. Neumayra (1845-1890) bio je asistent (1885-89), geolog u Geološkom zavodu u Beču (1889-1918) i geolog u Poljskom geološkom institutu u Varšavi (od 1918.). Objavio je veliku monografiju (1886) o paleontologiji i stratigrafiji jurskih naslaga Czestochowa u Poljskoj (1886). Kao geolog bečkog zavoda kartirao je list Šumperk-Uničov u Moravskoj (1889-94), kasnije tiskan s tumačem (1905). Geološka istraživanja izvodio je putujući po Maloj Aziji i Grčkoj. Mnoge je godine kartirao u Moravskoj, Poljskoj, na otocima kod Dubrovnika, te u Crnoj Gori kod Budve i Sutomora (nekada Spič, 2 karte mjerila 1:25.000). Nakon 1918. bavio se flišom i miocenske naslage u južnim dijelovima Poljske. Radovi: Geološka specijalna karta kraljevine i zemalja Austro-ugarske monarhije (1905), Tumač geološke specijalne karte kraljevstva i država koje tvore Austro-ugarsko carstvo (1905). DIENER, Carl (1862-1928) austr. geolog, paleontologist, geograf i alpinist - studirao je geografiju, geologiju i paleontologiju, a između ostalih predavali su mu M. Neumayr (1845-1890), F. Simony (1813-1896) i E. Suess (1831-1914). Bio je profesor geologije (od 1897.), paleontologije (od 1906.), dekan (1919) i rektor Sveučilišta u Beču (1922). Bio je i član predsjedništva Akademije znanosti. Bavio se stratigrafijom, faunom i geologijom Alpa. Obrađivao je faunu glavonožaca, poglavito trijaske amonite, koje mu je donosio F. X.

enio.

jungw

irth@

morh.hr


2

Schaffer (1876-1953), a iz Bosne posebice E. Kittl (1854-1913). Iz Glamoča donešeno čak 120 primjeraka (1898), pa je Diener odredio mnoge nove vrste, npr: Sagenites (Trachysagenitas) glamocensis, Paratropites hetzendorfii, P. bosniacus, P. dinarus, Sandlingites pilari itd., te mnoge druge fosile (halštatski vapnenac) iz okoline Sarajeva (1899). Vodio je ekspedicije na Himalaju i ostale planine. Pokraj Radstata kod Sazlburga u Austriji pronašao je mineral, pronađen je samo jedan kristal, koji je kasnije nazvan dienerit [Ni3As ili AsNi3-x ili As3-xNi]. Bio je izdavač Fossilium Catalogus I, Animalia (1913). Radovi, npr.: Die triadischen Cephalopoden – Fauna der Schiechlinghöhe bei Hallstätt (1900), Bau und Bild Oesterreichs (s R. Hoernesom, F. Suissom i V. Uhligom, 1904), Neue Tropitoidea aus den Halstätter kalken des Salzkammergutes (1920), Grundzüge des Biostratigraphie (1925), Leit fossilien (1925) itd. Diener je napisao i nekoliko radova (5) o slavonskim planinama, planini Promini i trijasu šireg prostora: Die Stellung der kroatisch-slavonischen Inselgebirge zu den Alpen und dem dinarischen Gebirgssysteme (1902, 1903), Bau und Bild der Ostalpen und des Karstgebietes (1903), Das Kohlengebie des Monte Promina in Norddalmatien (1905) i Die marinen Reiche der Triasperiode (1915).

Aristides Brezina Gejza Bukowski Carl Diener

DREGER, Julius (1861-1945) austr. paleontolog i geolog - studirao je u Beču, gdje je postao doktor filozofije (1887). Nakon nekog vremena dobio je mjesto asistenta Sveučilištu u Beču (1890-92). Čitav je niz godina bio vezan i uz Geološki zavod (1892-1923), gdje je postao glavni geolog i kasnije pomoćnik direktora. Kada se odvijao IX. Međunarodni geološki kongres u Beču, zajedno s C. Dienereom (1862-1928) i F. Katzerom (1861-1925) organizirao je znanstvenu ekskurziju u Bosnu. Između njegovih radova za naše područje vezani su Geologische Specialkarte der im Reichsrathe vertreten Königreiche und Länder der Österreichsch-Ungarischen Monarchie. Pattau und Vinica 1:75.000 (1898) i Erläuterungen zur Geologischen Karte der im Reichsrathe vertreten Königreiche und Länder der Österreichsch-Ungarischen Monarchie. SW Gruppe Nr. 86 Pattau und Vinica (1898). ETTINGSHAUSEN, Constantin Freiherr von (1826-1897) austr. liječnik i paleobotaničar - od 1854. profesor prirodopisa na medicinsko-kirurškoj akademiji u Beču. Profesor paleobotanike (fitopaleontologije) i botanike u Grazu (1871). Od 1851. do 1896. daje brojne opise tercijarne flore Austro-ugarske monarhije. Izdao je djelo Phytotypia plantarum austriacum (1867). Autor je niza radova i monografija iz paleobotanike, poput obrađene paleoflora Posavskih bora i Socke (Slovenija), planine Promine i Radoboja u Hrvatskoj: Die fossile Flora von Sagor in Krain (I, II, III - 1871, 1872, 1877, 1885), Über die fossile Flora des Monte Promina in Dalmatien (1853), Die eozäne Flora des Monte Promina /Dalmatien/ (1855), Fossile Flora von Radoboj (1850), Über neue Pflanzenfossilien in der Radoboj (1896). FOETTERLE, Franz (1823-1876) češ./austr. rudarski inženjer i geolog njem. podrijetla - diplomirao je na rudarsko-šumarskoj akademiji u Banskoj Štiavnici. Od 1847. radio je kao rudarski stažist u u Gmundenu, a od 1849. kao asistent u Geološkom zavodu u Beču u kome je postao glavni geolog (1867) i kasnije zamjenik direktora (1873). Kartirao je Moravsku i južne dijelove Poljske, kompiliorao 2 geološke karte mjerila 1.288.000 (Geologische Karte

enio.

jungw

irth@

morh.hr


3

der Markgrafschaft Mähren und des Herzogthums Schlesien, 1866). Također je istraživao mineralna ležišta, bavio se rudarstvom i sudjelovao u javnom radu. Kako je radio na izradi Geološkog atlasa Austrijske monarhije (od 1858. dalje) prilično je upoznao hrvatske terene i o njima napisao veći broj radova (primjerice): Mittheilungen von L. V. Vukotinović über das Eisenwerk Rude bei Samobor in Croatien (1855), Berichte aus Warasdin und über den Avanza-Graben im Venetianischen (1861/62), Sitzung am 17. December 1861. Geologische Karte von Croatien (1861/62), Berichte vom 31 Juli 1862. Berichteaus Otočac (1861/62), Das Braunkohlen-Vorkommen in nordwestlichen Theile von Croatien bei Ivanec (1872) itd.

Constantin von Ettingshausen

Franz Foetterle Dragutin Gorjanović - Kramberger

FOULLON, Heinrich Norbeeck von (1860-1896) austr. montanist i geolog - po završetku montanistike, a nakon nekoliko godina rudarske i metalurške prakse, stupio je u Geološki zavod u Beču (1878). Postao je tajnik i savjetnik (1892) za BiH. Rudarsko-administrativne dužnosti nisu mu dozvoljavale istaknutije posvećivanje geološkim problemima i studijama. Djelimično je kartirao ljubijsko područje, okolinu Prijedora i Ivanjske, sjeverozapadni dio Banja Luke, bavio se i sonosnim naslagama Tuzle, ali ne publiciravši ništa. Opširna rasprava Über Goldgewinnungsstätten der Alten in Bosnien (1892) s popratnom kartom izrađenom u mjerilu 1:75.000, koja predstavlja prvi detaljni geološki snimak nekog područja Bosne mu je jedini istaknutiji rad. Nekoliko radova vezano je za Hrvatsku koje je napisao sam ili u koautorstvu s C. Johnom (1881, 1886, 1888). Na Solomonskim otocima su ga ubili ljudožderi. FUCHS, Theodor (1842-1925) austr. geolog, paleontolog i muzejski radnik - profesor na sveučilištu u Beču i član Austrijske akademije znanosti. Radio je u Dvorskom mineraloškom kabinetu i kasnije u Prirodoslovnom muzeju u Beču. Dao je znatan doprinos u unutrašnjem redu u geološko-paleontološkom odjelu. Istraživao je tercijarne naslage u Sredozemlju i bečkoj kotlini. Autor je termina graphoglyptids koji je skovao pisući je o tragovima u flišu (Studien über Fucoiden und Hieroglyphen, 1895). U slobodno se vrijeme bavio esperantom, tako da je na tome međunarodnom jeziku držao neka predavanja i pisao brošure. Na esperanto je preveo poznati rad Das Antlitz der Erge poznatog geologa E. Suessa (1831-1914). GORJANOVIĆ - KRAMBERGER, Dragutin (1856-1936) hrv. geolog, paleozoolog, paleoantropolog - sveučilišni profesor i ravnatelj Geološko-paleontološkog odjela Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu. Publicirao je preko 100 znanstvenih rasprava. Značajni su mu radovi o fosilnim ribama, mekušcima i ostacima diluvijskih (pleistocenskih) ljudi iz Hušnjakova kraj Krapine. Istaknuo se kao organizator geoloških istraživanja i kartiranja naših krajeva. Na Gorjanovićev prijedlog osniva se (1909) Geološko povjerenstvo za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu. Od 1911. Povjerenstvo izdaje u redakciji Gorjanovića stručni časopis Vijesti. Umjesto Povjerenstva osnovan je 1922. u Zagrebu Geološki zavod, a njegovim prvim ravnateljem postaje Gorjanović-Kramberger. Značajnija djela (izdvojena tematski): Fosilni

enio.

jungw

irth@

morh.hr


4

sisari Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1884), Geologija gore Samoborske i Žumberačke (1894), Fosilne ribe Komena, Mrzleka, Hvara i M. Libanona uz dodatak o oligocenskim ribama Tüffera, Zagora i Trifajla (1885), Paleolitički ostaci čovjeka i njegovih suvremenika iz diluvija u Krapini (1900), Geologijske i hidrografske prilike oko Topuskog s osobitim obzirom na Topuske terme (1905), Nova Valenciennesia sa Mostarskog polja u Hercegovini i Valen. krambergeri R.H. iz Tamana (1906), Fosilni rinocerotidi Hrvatske i Slavonije s osobitim obzirom na Rhinoceros mercki iz Krapine (1913), Život i kultura diluvijalnoga čovjeka iz Krapine u Hrvatskoj (1913) i još mnogi drugi radovi. HAIDINGER, Karl Wilhelm von Ritter (1795-1871) austr. mineralog, optičar i geolog -organizator znanstvene aktivnosti u Austriji. Sa sedamnaest godina studira (pomaže F. Mohsu) u Gracu, a potom i na rudarskoj akademiji u Freiburgu. Nakon toga odlazi u Francusku (1822), Englesku i Škotsku. Tu na engleski jezik prevodi (uz svoj dodatak) Mohsov Grundriss der Mineralogie pod naslovom Treatise on Mineralogy (3 vol., 1825). Po povratku iz Skandinavije postaje (1840) rudarski savjetnik, u Beču se brine oko mineralne kolekcije, a na dvoru predaje mineralogiju. Tu nastavlja rad F. Mohsa (1773-1839), prikuplja minerale i obogaćuje zbirku, koja je postje jedna od najboljih u Europi. Seriju svojih predavanja iz mineralogije (1843) oblikovao je u poznati priručnik Handbuch der bestmmenden Mineralogie (1845). Pod njegovim vodstvom izrađen je geološki pregled Austro-Ugarske Monarhije u mjerilu 1:144.000. Osnivanjem Geološkog zavoda (1849) Haidinger postaje njegov prvi direktor. Bio je član državnog ministarstva poljoprivrede i rudnika i član Carske akademije znanosti u Beču (1846). Opisao je nekoliko novih minerala (johannit, millerit, zippeit, voglit itd.). Organizator je društva Freude der Naturwissenschaften. Pisao je o Radoboju (3), palim meteoritima na hrvatskom tlu (4), te bio autor preglednih karata (3), npr.: Geognostische Übersichtskarte der Östereichischen Monarchie 1:864.000 (1845), Mittleungen über Konstantin v. Ettingshausen Synopsis der fossilen Flora von Radoboj (1850), Notiz über den Strontianit von Radopboj (1850), Der Meteoriteisenfall von Hraschina bei Agram am. 26. Mai 1751. (1859), Die geologischen Übersichtskarte von Dalmatien, Croatien, und Slavonien auf der Ausstellung von Gegenständen der Landwirtschaft und Industrie zu Agram, am 18 August 1864. (1864). HĄUER, Franz Ritter von (1822-1899) austr. geolog i paleontolog - utemeljitelj je geologije, nove znastvene discipline u Austriji. Školovao se u Beču (1839-1843). Geologiju je studirao na rudarsko-šumarskoj akademiji u Schemnitzu (Banska Štiavnica). Neko je vrijeme bio uključen u rudarske radove u Štajerskoj i radio u rudarskom muzeju u Beču (od 1844.). Kada je završio studij geologije i rudarsku akademiju bio je dodijeljen rudarskoj upravi Eisennertzu. Koncem 1844. g. započeo je s predavanjima iz paleontologije, prve ove vrste u Austriji, koje je između ostaklih posječivao i E. Suess. Ubrzo iza toga dolazi (1846) u Beč na tadašnji montanistički muzej za asistenta W. von Haidingeru (1795-1871). Kasnije je bio i upravnik Prirodoslovnog narodnog muzeja u Beču (1886-96). Nakon osnivanja Geološkog državnog zavoda (1847), kome je direktorem postao mineralog Heidinger, Hauer je postavljen za prvog geologa (1849), pa odmah iza toga i rudarskim savjetnikom, da bi odstupanjem Heidingera postao (1866) ravnateljem zavoda kojim je upravljao više od 18 godina (1866-1885). Intendantom u Dvorskom muzeju prirodnih znanosti u Beču imenovan je 1885. Također je bio doživotni član austrijskog parlamenta (1892-99). Osim manjih mineraloških saopćenja Hauer je napisao opširan rad u tri dijela o trijaskoj fauni glavonožaca okoline Sarajeva i Pâlâ (poznat je lokalitet Han Bulog). Lokalitete s cefalopodnom faunom, koji su uspoređeni sa halštatskim vapnencima (zona Ceratites tridonosus), a pronašao ih je O. Reddi, posjetio je 1884. i sam Hauer. Značajniji radovi su mu: Die Cephalopden des bosnischen Muschelkalkes von Han Bulog bei Sarajevo (1887) s 8 tabli odličnih crteža večinom novih vrsta, Neue Funde aus dem Muschelkalke von Han Bulog bei Sarajevo-Beiträge zur Kenntnis der Cephalopoden aus der Trias von Bosnien I (1892) sa 15 tabli na kojima su prikazane 43 nove vrste, Nautileen und Ammoniten mit ceratitischen Loben aus dem Muschelkalk von Haliluci bei Sarajevo (1896), s 13 tabli i 65 pet vrsta, a od toga 25 novih. Izdao je i Geologische Übersichtskarte der österr.-ungar. Monarchie (1880) izrađenu u

enio.

jungw

irth@

morh.hr


5

mjerilu 1:576.000, dok su Grundlinien der Geologie von Bosnien-Hercegovina napisali E. Mojsisovics, E. Tietze i A. Bittner. Spomenimo još radove Vorlage von Gebirgsarte und Fossilien aus Dalmatien (1852), Cephalopoden der unteren Trias der Alpen (1865), a neke je o Dalmaciji napisao zajedno s F. Foetterleom, G. Stacheom, K. Zittelom i Lj. Vukotinovićem. Dobitnik je Wollaston medalje (1882).

Karl Wilhelm von Haidinger Franz Ritter von Hąuer Franz Ritter von Hauslab HAUSLAB, Franz Ritter von (1798-1883) austr. general, kartograf, geolog i arheolog - s 11 godina starosti pošao je na inženjerijsku akademiju. 1816. bio je intendant u Glavnom stožeru (Generalquartiermeisterstab), gdje je u vršio vojna snimanja u Tirolu i dolini Oetz, čime je privukao pozornost svojim radom, tako da je unaprijeđen u čin poručnika korpusa (1819) i postao profesor motrenja i proučavanja terena na inžinjerijskoj akademiji u Beču. Prvi je Austriji ukazivao na prednost prikazivanja zemljišta izohipsama (tehnika poznata do tada samo u Francuskoj), te predložio izradu pregledne karte područja Jadranskog mora. U Štajerskoj obavljao je geološka promatranja (1827), posebice ležišta željezne rude. U Turskoj je radio kao vojni instruktor u školi za obrazovanje časnika turske vojske (1827-30). U činu general-bojnika prilikom opsade Beča bio je zapovjednik topništva (1848). Također je bio glavni zapovjednik topništva (1854-60) i šef Odjela znanstvenog odbora u ministarstvu rata. U činu maršala otišao je u stalnu mirovinu (1868). Kao kartograf bavio se ratnim planovima, kartama i geološkim studijama. U kartografiju uveo je litografske boje (1826). Posjedovao je obimnu knjižnicu i brojne umjetnine, koje je nakon njegove smrti otkupio knez Johann II od Linchesteina. Sakupljao je urešene knjige i znanstvena djela, a posebice vojne karte. Sakupio je oko 250 bakroreza na kojima su prikazani različiti vojni sukobi u Europi u različito doba. Za povijest kartografije iz njegove zbirke važne su karte npr. Njemačke (1515) ili Nizozemske (1594). HINTERLECHNER, Karel (1874-1932) slov. mineralog i petrograf - studirao je na filozofskom fakultetu sveučilišta u Beču. Po završetku fakulteta (1898) postao je asistent na njemačkoj tehnici u Brnu. Ubrzo je pozvan u geološki zavod u Beču (1900) i postao šef-geolog. Po slomu Austro-ugarske monarhije morao je kao stranac napustiti Austriju. Prihvatio je mjesto profesora tehničkog fakulteta u Ljubljani. Autor čitavog niza znanstvenih radova iz područja mineralogije, petrografije i geologije (pisani su pretežito na njemačkom jeziku), a iskazao se također kao geološki kartograf. Snimio je i tiskao dvije geološke karte i napisao im tumače. Bio je angažiran i oko organizacije mineraloško-petrografskog instituta tehničkog fakulteta sveučilišta u Ljubljani. Značajniji radovi: Vorläufige über Basaltgesteine in Ost-Böhmen (1900), Der Gneissgranit und die Dislocation in Pottenstein (1900), Das kristalinische Gebeit bei Reichenau a. Kn. etc. (1904), Beträge zur Geologie der sogenannten Moravischen Fenster (1917) itd. HOCHSTETTER, Ferdinand von (1829-1884) austr. geolog, mineralog, geograf i prahistoričar - sin botaničara i profesora mineralogije Christian Ferdinand Hochstettera (1787-1860). Temeljno znanje stekao je u evangelističkom sjemeništu u Maulbronnu.

enio.

jungw

irth@

morh.hr


6

Studirao je fiziku i geologiju na Sveučilištu u Tübingenu, gdje je predavao mineralog, geolog i paleontolog F. A. Quenstedt (1809-1889). Pod njegovim utjecajem zainteresirao se za geologiju, savršio studij, stekao doktorat i stipendiju za studijsko putovanje. Pridruživši se državnom geološkom zavodu bavio se istraživanjem nekih dijelova Češke (Bohemije), posebice Böhmerwalda i Fichtel i Karlsbad planina (1854-56). Od 1856. do 1860. predavao je geologiju i mineralogiju na politehničkoj visokoj školi u Beču, na kojoj je kasnije bio redoviti profesor. Vlada Novog Zelanda uposlila ga je kao organizatora geoloških istraživanja. Po povratku u domovinu postao je profesor mineralogije i geologije na Carsko-kraljevskom politehničkom institutu u Beču (1860). Također je bio superintendant državnog prirodoslovnog muzeja (1876). Uz to je istraživao dijelove Turske i istočne Rusije. Sudjelovao je u istraživanjima i izradi geoloških karata (Geologische Übersichts-Karte de Österreichisch-Ungarischen Monarchie mjerila 1:576.000; karta mjerila 1:288.000 Übersichtskarte der Schichtungverhältnisse in den Granulitpartieren des Südlichen böhmens und dem sie Umbegenden Gneissterrain).

Karel Hinterlechner Ferdinand von Hochstetter Moritz Hörnes

HÖRNES, Moritz (1815-1868) austr. paleontolog - otac znanstvenika osnivača katedre za prahistoriju na sveučilištu u Beču Moritza mlađeg (1852-1917) i paleontologa Rudolfa (1850-1912). Na Sveučilištu u Beču studirao je kemiju, zoologiju i kristalografiju. Radio je na Dvorskom prirodoslovnom kabinetu u Beču, gdje je postao i direktor. Bavio se faunom mekušaca iz Bečke kotline. Za stijene koje je Lyell opisao kao miocen uveo je nazive paleogen i neogen (1859). Radovi: Die fossilen Mollusken des Tertiäbeckens von Wien (1852-70), Fossile Säugetiere von Bribir (1848) i Der diluviale Mensch von Krapina (1900). HÖRNES, Moritz ml. (1852-1917) austr. prahistoričar - utemerljitelj katedre za prahistoriju na Sveučilištu u Beču. Od 1885. radi u Prirodoslovnom muzeju, a od 1892. predaje predpovijesnu arheologiju. Dao je prvi prikaz poznatih paleolitičkih nalaza do njegova vremena. Važna je i njegova aktivnost na prehistorijskoj arheologiji naših krajeva i Bosne (lokalitet Butmir). Bio je glavni urednik časopisa Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegowina. HÖRNES, Rudolf (1850-1912) austr. geolog i paleontolog - od 1876. sveučilišni profesor u Grazu. Bavio se faunom molusaka mlađeg tercijara, antrakoteridima i seizmologijom. Poznat je po svojim proučavanjima potresa i po njihovoj podjeli (1878) u subsidentne (ulijeganje), vulkanske i tektonske. Također je tiskao udžbenik u kome je sa geološkog stajališta predstavljena teorija potresa. Neki radovi: Die Gastropoden der Meeresablagerungen der I. und II. miocänen Mediterranstufe (1879-82), Elemente der Paläontologie (1884), Erdbebekunde (1893). Autor nekoliko (15) radova vezanih za hrvatska područja: Über Neogenpetrefacten aus Kroatien und Südsteiermark (1874), Kohlenführende Tertiärablagerungen aus der Umbegung des Ivancicsagebirges in Croatien /Sotzka- und Hornerschichten/ (1874), Vorlage von Petrefacten des Sotzka-Schichten aus dem Kalnikgebirge (1875), Zur Kenntnis des Anthracotherium dalmatinum H. V. Mayer (1876),

enio.

jungw

irth@

morh.hr


7

Chondrodonta (Ostrea) Joannae Choffat in den Schiosischichten von Görz, Istrien, Dalmatien und der Herzegovina (1902, 1903) itd. KATZER, Friedrich (1861-1925) austr. geolog - studirao je prirodne znanosti i kemiju na filozofskom fakultetu u Pragu i Giessenu, gdje je 1890. promoviran u doktora filozofije. Nedugo po završetku studija imenovan je za docenta geologije i mineralogije na visokoj tehničkoj školi u Pragu (1883-87). Usavršavajući se putuje po Njemačkoj. Povratkom u Prag preuzima mjesto direktora stanice za ispitivanje građevinskog materijala i drugih korisnih stijena. Za docenta mineralogije, geologije, paleontologije i znanosti o rudištima postavljen je 1892. na Rudarskoj Akademiji u Leobenu. Na tome mjestu ne ostaje dugo nego odlazi u Brazil i postaje državni geolog (1896). Na oglas Zemaljske vlade u Sarajevu javio se u Sarajevo (1898) i kao geolog bečkog Geološkog instituta postao zemaljski geolog. Tu radi i ostaje sve do svoje smrti (tu je i pokopan). U Sarajevu osniva Geološki Zavod, koji od 1912. radi kao samostalna ustanova. Autor je preko 140 radova. U svojim znanstvenim radovima bavio se geologijom, petrografijom, paleontologijom češkog starijeg paleozoika. Od po obimu većih radova ističu se Das ältere Paläozoikum in Mittelböhmen (karta s profilima, 1888), Geologie von Böhmen (2 vol., 18990-92), Grundzüge der Geologie des unteren Amazonagebietes (1903) itd. U brojnim djelima je prikazao geološke probleme Bosne i Hercegovine, rudišta, ugljonosne bazene, krš, stratigrafiju, tektoniku i petrografiju terena na kojima je organizirao novo geološko kartiranje. Od brojnih radova mogu se navesti Die geologischen Grunglagen der Wasserversorgungs von D. Tuzla in Bosnien (1899), Geologischer Führer durh Bosnien und die Hercegovina (1903), Historičko razvijanje i današnje stanje geološkog proučavanja Bosne i Hercegovine (1904, 1906), Bemerkungen zum Karstphänomen (1905), Bemerkungen über Lithiothidenschichten in Dalmatien (1906), Karst und Karsthydrographie (1909), Die fossilen Kohlen Bosniens und der Hercegovina (dva sv. 1918, 1921). Započeo je na izradi pregledne geološke karte Bosne i Hercegovine mjerila 1:200.000, ali je izradio tek tri lista (listovi Sarajevo - 1907, Tuzla - 1910, Banja Luka - 1921). Također je uspio izraditi nekoliko listova geološke karte mjerila 1:75.000. Bio je član Hrvatskog prirodoslovnog društva u Zagrebu, Srpske kraljevske akademije nauka i dopisni član Srpskog geografskog društva.

Rudolf Hörnes Friedrich Katzer Fritz von Merilaun Kęrner

KĘRNER, Fritz von Merilaun (1866-1944) austr. geolog i meteorolog - premda je bio doktor medicine čitav se život bavio samo geologijom. Kartirao je i istraživao veliki dio Dalmacije. Bavio se još i problemima paleoklimatologije i paleogeografije. Radovi su mu brojni (oko 99), od Über die Aufnahmstätgkeit im Gebeite von Drniš in Dalmatien (1893) preko Kreidepflanzen von Lesina (1896), Geologie der Südseite des Mosor bei Spalato, Das kohlenführende Paläogen von Ruda in Mitteldalmatien (1907), Lijas und Jura auf der Südseite der Svilaja-planina (1907), Geologie der Bauxitlagerstätten des südlichen Teiles der Österreichisch-Ungar. Monarchie (1916), Bauxite und Braunkohle als Wetermesser der Tertärklimate in Dalmatien (1921) do Pećina Vranjača kod Kotlenica u Dalmaciji (1939).

enio.

jungw

irth@

morh.hr


8

KITTL, Ernst (1854-1913) austr. geolog - po završetku Velike tehničke škole postaje asistent (1878) F. von Hochsttetera (1829-1884), potom odlazi u Beč i stupa u Dvorski Muzej za asistenta (1882), napreduje na položaj kustosa (1904) i na kraju direktora geološko-paleontološkog odjela (1912). Smatraju ga vrlo savjesnim muzejskim činovnikom, posebice sklonom paleontologiji. Tijekom boravka u Bosni (1892-99), kada u okolini sarajevske kotline vrši geološka snimanja, pokazao se pouzdanim terenskim geologom. Putovao je i drugdje Bosnom i Hercegovinom ali iza sebe je ostavio samo bilješke. Spomenuti se mogu radovi Karst-Terrain und Karstlandschaft (1893), Das Alttertertiär aus Majevica, Bosnien (1897), Die Cephalopoden der oberen Werfen Schichten von Muć in Dalmatien sowie von anderen dalmatinischen, bosnisch-hercegovinische und alpien Lokalitäten (12 tabli, 1903), Materialien zu einer Monographie der Halobiidae und Monotidae der Trias (1912) i tumač uz kartu s dragocjenim paleontološkim podacima okoline Sarajeva Geologie der Umgebung von Sarajevo (1904). KOSSMAT, Franz (1871-1938) austr. geolog, paleontolog, mineralog i geofizičar - bio je geolog u Indiji (Untersuchungen über die suedindische Kredeformation, 1895-98). Preuzimanjem od J. Felixa (1859-1941) mjesto direktora geološko-paleontološke zbirke muzeja u Leipzigu muzej stiće zavidan ugled i izvan Njemačke. Bio je gotovo dvadeset godina direktor Geološke službe Saxonije. Kossmat je intenzivirao istraživačke djelatnosti na istok i jugoistog Europe, s posebnim naglaskom na šire područje Balkana. Iz tih područja pristizali su najreprezentativniji primjerci fosila i minerala. Publicirao je prvu kartu Zemljine teže srednje Europe (1920). Radovi: Untersuchungen über die suedindische Kredeformation (1895-98), Palaographie /Geologische Geschrichte der Meer und Festlander/ (1909), Die mediterranen Kettengebirge in ihrer Beziehung zum Gleichgewichtszustande der Erdrinde (1921), Gliederung des varistischen Gebirgsbaues (1927), Tektonische und geophysikalische Phänomene in der Ferghnaregion, Zentralasien (1932), Paläogeographie und Tektonik (1936). LIPOLD, Marko Vincenc (1816-1883) slov. geolog i rudarski inženjer - u Beču je radio kao rudarski inženjer i proslavio se svojim radom. Također je vodio geološka istraživanja u istočnoj Poljskoj (Galicija). Od 1849. u Beču radi u Geološkom zabodu, a glavna zadaća bila mu je geološko kartiranje Istočnih Alpa. Smatra se jednim od najboljih poznavatelja geologije Alpa. Od 1867. direktor je rudnika žive u Idriji. Kao glavni geolog bavio se predkambrijem i donjim paleozoikom (barrandij) središnje Češke. Napisao je više radova o ugljonosnim naslagama središnje Češke i o ordovicijskim željeznim taložnim rudama. Također je radio u Šleskoj, pa je i o tome napisao nekoliko geografskih i petrografskih studija. Lipold je ostavio zanimljive opise povijesti i načina rudarenja i lokalnih geoloških odnosa sjeverno od Tržiča (Podljubelj) u radovima Quecksilberbergbau im Pototschnigg-Grabben nächt Sz Anna im Loibelthale in Oberkrain (1855) i Beschreibung einiger Quecksilber-Erzvorkommen im Kärnten und Krain (1874). Napisao je i nekoliko radova s hrvatskom geološkom tematikom poput Die Erzlagerstätten nächt Tergove im zweiten Banat-Regimente der Croatischen Militärgrenze (1856), Koglenschichte von Cattoro (1858) ili Sitzung am 7. Jänner, 1862. /Galmei- und Braunkohlenbergbau in Ivanec/ (1861/62). LORENZ, Josef Roman, Ritter von Liburnau (1825-1911) austr. prirodoslovac - profesor gimnazije u Rijeci i u Salzburgu i sveučilišni profesor u Beču. Suutemeljitelj Hochschule für Bodenkultur u Beču (1872), koja predstavlja prethodnicu današnjeg poljoprivrednog fakulteta. Više od dva desetljeća bio je predsjednik udruge Österreichischen Meteorologischen Gesellschaft (1878-99). Sinekološki je pokušao pojasniti raspored morske flore i faune na primjeru Kvarnerskog zaljeva. Objavio je pionirsko djelo na području ekologĳe mora Physicalische Verhältnisse und Verteilung der Organismen im Quarnerischen Golfe (1863) i autor je karte Physikalische Karte des Quarnero, pa se stoga smatra pionirom istraživanja zakonitosti rasprostranjenosti života u moru. Godine 1869. u Beču je tiskan vodič Topographie von Fiume und Umgebung, vezan uz XIV. kongres mađarskih doktora i prirodnjaka, kojega je autor bio Lorenz. Osim kao istraživač kvarnerskog područja Lorenz

enio.

jungw

irth@

morh.hr


9

bavio se hrvatskim kršem i o tome objavio niz radova (11). Po principima bečkog Naturhistoriches Museuma 1876. izradio je detaljnu koncepciju budućeg prirodoslovnog muzeja u Rijeci. Izdvojeni radovi: Die Quellen des Liburnischen Karstes und der vorliegenden Inseln (1858), Der Vranasee (Krähensee) auf Cherso (1859), Geologische Rekognozierungen im Liburnischen Karst und den vorliegenden Quarnerischen Inseln (1859), Notizien über den kroatischen Karst (1859), Brackwasserstudien an der Adriatischen Küsten (1864) itd.

Franz Kossmat Marko Vincenc Lipold Josef Roman Lorenz

MOJSISOVICS, Johann August Georg Edmund Moisvar von (1839-1907) austr. strukturni geolog, paleontolog i zoolog - rodio se u porodici uglednog liječnika. Nakon gimnazije posvećuje se studiju prava, pa je već 1864. u Gracu promoviran za doktora prava. To je zapravo bila formalnost, budući da se u potpunosti posvetio geologiji, tako da je 1865. g. stupio u Geološki zavod, u kome je vjerno ostao i radio 35 godina. Više je puta odbio primamljive pozive za predavača na drugim fakultetima. Od 1873. ima položaj "šefgeologa", a od 1892. poddirektor je zavoda. Kao upravni savjetnik bio je preko 20 godina (1873-1907) na čelu trboveljskog ugljenokopnog društva. Njegovi su glavni radovi vezani za poznavanje alpskog trijasa i geologiju Bosne. Pregledno geološko kartiranje zapadne Bosne i Turske Hrvatske (između Vrbasa i Usore, do neretljanske doline na jugu) započeo je 1879., dok su ostali dio Bosne i Hercegovine kartirali A. Bittner i E. Tietze. Rad na stratigrafiji i amonitskoj fauni alpskoga razvoja trijasa (npr. Hallstättski vapnenac) glavna mu je geološka zasluga. Važniji radovi: Die Dolomitriffe von Südtirol und Venettien (1879), Das Gebirge um Hallstatt I. Abt. Die Cephalopoden der Hallstätter Kalke (I knj., 1873, II knj. 1879), Die Cephalopoden der mediterranen Triasprovinz (1882). Mojsisovics razlikuje (1879) izo- i hetero facijese. Tvorevine istih facijesa su po njemu izopske, a različitih heteropske. Po starosti različit izopski facijes je homotaksni. Talozi istog prostora sedimentacije (nezavisno od facijesa) su izotopski, a iz različitih prostora heterotopski. NEUMAYR, Melchior (1845-1890) njem./austr. geolog i paleontolog - premda kratkoga života uložio je dovoljno vremena u podizanju paleontologije kao znanstvene discipline. Među prvima je u paleontologiju primijenio znanost o evoluciji. Još kao student bio je pristalica i zagovornik darwinizma. Proširio je filozofski temelj suvremene paleontologije beskralješnjaka i zaslijedio veliki broj neprekinutih genetičkih serija (formenreihe) u sukcesivnim horizontima. Također je ukazao na to da mutacije imaju ovaj posebni ili različit karakter, koji ponavljaju u istom pravcu bez oscilacija ili retrogresije. Svoj je studij započeo na sveučilištu u Münchenu (1863), a završio ga i stekao doktorat u Heidelbergu (1867). Prva geološka iskustva stiće surađujući s K. W. von Gümbelom (1823-1898). Nakon toga odlazi u Beč i dobiva mjesto u Geološkom zavodu (1868). Ubrzo počinje proučavati slatkovodne mekušace šireg područja Balkanskog poluotoka(1869) i beskralješnjake europskog prostora (1870). S vremenom je na sveučilištu u Heidelbergu postao privatni docent (1872), a nakon toga slijedi uspješna karijera sveučilišnog profesora paleontologije u Beču (1873-90). Bio je urednik časopisa Palaeontographica (1887). Bavio se slatkovodnim školjkašima i jurskim i krednim amonitima. Također je dao svoj doprinos paleoklimatologiji u smislu njenog utjecaja na

enio.

jungw

irth@

morh.hr


10

organske promjene. Primjerima je pokazao kako je fauna beskralješnjaka bila odraz klimatskih promjena, a njeno zoniranje blisko je današnjem stanju, odnosno smatrao je da se ekvatorijalna morska fauna razlikuje od dviju umjerenih zona, a ove kasnije od arktičkih zona (Ueber Klimatische Zonen Während der Jura- und Kreidezeit, 1883). Osim paleogeografskih rekonstrukcija bavio se još stratigrafijom i strukturnom geologijom. Značajni su mu još radovi Erdgeschichte (2 vol., 1887) i Die Stämme des Thierreiches (1 vol., 1889). Istraživao je Slavoniju, Bosnu, Hercegovinu, Makedoniju i Grčku. Neki značajniji radovi važni su baš za ta područja: Über jungtertiäre süsswasserablagerungen in Dalmatien und Croatien (1869), Beiträge zur kenntniss fossiler Binnenfaunen. I Die dalmatinischen Süsswasseemergel. II Die Congerienschichten in Krotatien und Westslavonien (1869), Die geologische Stellung der slavonischen Paludinenthote (1872), Mastodon arvernensis aus Paludinenschichten Westslavoniens (1879), Tertiäre Binnenmollusken aus Bosnien und der Hercegovina (1880) itd. Zapazio je neprekinuti razvojni niz oblika puževa roda Paludina (Viviparus) iz pliocenskih jezera Slavonije, zaključivši da kućice dobivaju sve složeniju skulpturu što su u sve mlađim nivoima, tj. da se radi o razvojnom (filogenetskom) nizu koji je kao dokaz evolucionizma objavio 1875., kao što je slično mislio i C. M. von Paul (1838-1900). Prema njegovom mišljenju u malmu se već mogu razlikovati izdiferencirani klimatski pojasevi i mogućnost izdvajanja zoogeografskih provincija. Razlikuje mediteransku, srednjeevropsku i borealnu zoogeografsku provinciju.

Edmund Mojsisovics Melchior Neumayr Carl Maria Paul PAUL, Carl Maria (1838-1900) austr. geolog, rudarski inženjer i glavni rudarski savjetnik - studirao je na Sveučilištu u Beču, gdje je bio student E. Suessa (1831-1914). U Državni geološki zavod stupio je 1861. Tu je radio u početku kao volonter i stažist, da bi nakon nekoliko godina (1875) postao je rudarski savjetnik, glavni geolog (1883) i glavni rudarski savjetnik (1895). Bio je izdavač periodičnog časopisa Verhandlungen. Da bi došao do vrijednih geoloških i paleontoloških podataka morao je putovati u Galiciju, Madžarsku, Bukovinu, Sloveniju, Slavoniju, Bosnu itd. Također se bavio geološkim kartiranjem Moravske, Šleske i Donje Austrije (1886-93). S M. Neumayrom (1845-1890) otišao je na kratki izlet na planinu Motajicu i o tome napisao kratki članak (Geologische Notiz aus Bosnien,1872.). U blizini Drvente (korito Ukrine) Paul je pronašao u svijetlom vapnencu ostatke kongerija i oštriga. Usporedio ih je sa „Socka slojevima“ (svrstane u akvitan po Mayeru), koje imaju rasprostranjenje na rubnim dijelovima Panonskog bazena. To su prvi geološki podaci iz sjeverne Bosne. U Beiträgen zur Geologie des nördlichen Bosnien (1 karta, 7 skica i profila, 1879.) opisao je područje oko Doboja, Gračanice i Tuzle, pri čemu se služio podacima A. Rzehaka (1855-1923.). Posebice su mu bili zanimljivi (s obzirom na obilje fosila) područje Tuzle i Majevice. Sukladno bečkim i panonskim bazenom neogen je podijelio u tri dijela (morske naslage, naslage s ceritijima i naslage s kongerijama). U više radova (11) Paul je obradio područje Slavonije, Radoboj, okolinu Zagreba i Broda, npr.: Beiträge zur Kenntnis der Congerien-Schichten Westslavoniens und deren Lignitführung (1870.), Die Neogen-Ablagerungen in Slavonien (1871.), Vorlage der geologischen Karte des Slavonischen

enio.

jungw

irth@

morh.hr


11

Gebirges (1871.), Die Kohlenablagerungen bei Agram und Brod (1872.), Zur Stellung der Radobojer Schichten (1874.) itd. PETERS, Carl Ferdinand (1825-1881) njem./austr. liječnik, geolog, paleontolog i mineralog – studirao je u Pragu i Beču. U Beču je obranio doktorsku tezu (1849), kojoj je pridodao i doktorat iz kirurgije (1850). Po završetku liječničke prakse posvetio se geoznanosti, prvenstveno zahvaljujući kretanju u krugovima u kojima su bili W. Haidinger (1795-1871) i F. Hauer (1822-1899), a tim više što mu je ljubav do geologije usadio djed F. A. Reuss (1761-1830). Sa svojim ujakom A. E. Reussom (1811-1873), napisao je i objavio svoj prvi rad Beitrag zur Kenntniss der Legerunsverhälnisse der oberen Kreideschichten an einigen Localitäten der östlichen Alpen (1851). Od jeseni 1850. na realki u Grazu predaje zoologiju, geografiju i mineralogiju. Nakon toga (1852) prelazi za pomoćnog geologa u Kaiserlich-Königlich Geologische Reichsanstalt (danas Geologische Bundesanstalt). S glavnim geolog M. V. Lipoldom (1816-1883) i tada još pomoćnim geologom D. Sturom (1827-1893) započeo je temeljna geološka istraživanja Tauera. Habilitiravši (1854) postao je i profesor mineralogije na sveučilištu u Pešti (1855). Početkom 1861. postaje redoviti profesor geognozije u Beču, a početkom 1864. profesor i mineralogije na sveučilištu u Grazu. Također je bio dekan filozofskog fakulteta (1866-67) i predsjednik Prirodoslovnog društva Štajerske (1867). Premda relativno mlad umirovljen je koncem 1881. poradi lošeg zdravlja. Prvi je dao znanstveni osvrt na dahštajnski vapnenac (gornji trijas) s megalodusima (1859). U radu Sitzungen der k. k. Geologischen Reichsanstalt. Sitzun am 27. Februar 1855.“ (1855) pisao je o ostacima kralješaka pronađenih na planini Promini. Neki radovi: Die Netineen des oberen Jura in Österreich (1855), Schildkrötenreste aus den öosterreichischen Tertiärablagerungen (1855), Zur Kenntnis der Wirbelthiere aus den Miocänschichten von Eibiswald in Steiermark. I. Schildkrötenreste (1867), Der Schädel von Trionyx Stiriacus (1881). PETRASCHECK, Wilhelm (1876-1967) austr. geolog i paleonolog – profesor emeritus i redoviti profesor geologije i geologije ležišta na Montanistischen Hochschule u Leobenu. Studirao je na tehničkom fakultetu u Dresdenu, Halleu i Leipzigu. Pri H. C. Credneru (1841-1913) je doktorirao (Studien über die Faciesbildung der sächsischen Kreideformation, 1899). U svojim najranijim danima kao geolog i paleontolog bavio se istraživanjima krede i njenih tvorevina u Saskoj, Češkoj i Šleziji. Po jednogodišnjem služenju u Egerländer Infanterieregimentu radio je kao asistent u Dresdenu u Geološko-mineraloškom institutu. Od 1901. živio je u Austriji. Pored krede bavio i geologijom ugljena. Tako je Državnom geološkom zavodu nastavio niz uzornih geologa i najbližih rođaka djeda F. von Hauera (1822-1899) i tasta E. Tietzea (1845-1964). Prva dva deseljeća gotovo isključivo se bavio prostorom Sudeta i češko-šleske granice. Rezultat njegova terensko rada je (pored pisanih članaka) geološka karta, odnosno Geologische Spezialkarte Blatt Josefstadt-Nachod s tumačem (1913). Istodobno je nastala i karta donjočeškog bazena, gdje je istraživao ležišta ugljena, stratigrafiju i facijelne promjene u bazenu i pri tome uočio svu geološku složenost rubova Karpata. Od 1915. dokazao se kao vrstan rudarski geolog. Između dva rata zalagao se kao kao sveučilišni nastavnik, ali i kao rudarski geolog za razvoj gospodarstva novo-nastale države, a posebice po pitanju ugljena. Također je pisao o metalogenetskim zonama u istočnim Alpama, tako da je u časopisu Pann-American Geology objavio rad Metallogenetic zones in Eastern Alps (1927). Više od tri desetljeća u Leobenu podizao je niz generacija rudarskih inženjera. Od 1937. bio je dopisni član Austrijske akademije znanosti, počasni član Geološkog društva (1946) i dobitnik Eduard Suess medalje. U razdoblju od 1897. do 1956. objavio vrlo velik broj radova, pa se mogu izdvojiti s obzirom na različitost tema: Über eine Diskordanz zwischen Kreide und Tertiär bei Dresden (1901), Über Inoceramen der Kreide Böhmens und Sachsens (1903), Die Steinkohlenfelder am Donau-Weichselkanal (1908), Die Kohlenversorgung des Balkans (1916), Zur Kenntnis des Eocäne am Ostrande der Rhodopenmasse (1921), Deckentektonik und Tektonik des autochtonen Untergrundes in den Nordkarpathen (1928), Die thermische Metamorphose der Kohlen (1929), Die vulkanischen Tuffe des oberschlesischen Karbons (1951) itd.

enio.

jungw

irth@

morh.hr


12

ROLLE, Fridrich (1827-1887) njem. paleontolog, geolog i forklorist - prvi je u Njemačkoj zagovarao novi biološki pravac nazvan darwinizam. U susjednoj Sloveniji i kod nas poznat po opisu tzv. “gornjograjskih naslaga” kod Gornjeg Grada blizu Mozirja (Geologische Untersuchungen zwischen Weitenstein, Windisch-Graz, Cilli und Oberburg in unter-Steiermark, 1857) i uvođenju naziva „Sotzka Schichten“ (Ueber die geologische Stellung der Sotzka-Schichten in Steiermark, 1858) za paleogenske naslage s bogatom florom utvrđene sjeverno od Celja kod Dobrne (selo Socka), iz kojeg je kasnije izveden pojam (slov.) „soteške plasti“ i „Socka-naslage“ za oligocenske ugljonosne naslage Posavskih bora i SZ Hrvatskog Zagorja. Po završetku više obrtničke škole u Darmstadtu (1844) slušao je predavanja iz farmacije (1844), obavio praktični rad u rudarsko-metalurškom Holzappelu, da bi se u jesen 1846. u Giessenu upisao na studij filozofije. Tu je ostao dvije godine, a montanistiku je nastavio studirati (1848-49) na Sveučilištu u Bonnu. U Rhenisch Mineralien-Comptoir u Bonnu bio je znanstveni asistent (1850-51). U to doba izlazi i njegov prvi rad nazvan Der Taunus in der näheren Umbegung von Bad Homburg, geognostisch dargestellt. Studirati je nastavio na sveučilištu u Tübingenu (1851), na kome je uskoro i doktorirao (1852). Neko je vrije bio zaposlen kao geolog u Štajerskoj (1853-57) i pisao je o njenoj geologiji. Prihvativši mjesto asistenta radio je u Dvorskom mineraloškom kabinetu u Beču (1857-59), a zatim je u bio drugi kustos (1859-62). U to vrijeme počeo je pisati o geološko-paleontološkim temama i kandidirati se za mjesto profesora geologije, paleontologije i pedologije na sveučilištu Göttingenu (1860). Vraća se u Homburg (1862) i radi za Pruski državni geološki institut, kao praktičar i stalni savjetnik u Komisiji za mineralne resurse, te kao stručni savjetnik pokrajine Hessen. Pošto je napisao Charles Darwin Lehre von der Enstehung der Arten im Pflanzen- und Thierreich in ihrer Anwendung auf die Schöpfungsgeschichte dargestellt und erläutert (1862/63) počeo se dopisivati s Ch. Darwinom (1862-68) i E. Haeckelom (1862-82). Molio je za mjesto izvanrednog profesora u Giessenu (1864). Kao geolog srednjesarskog područja radio je za prusku vladu po pitanju geološkog kartiranja (1872-74). Nakon što je uslijedio još jedan neuspjeh (prvo nije uspio postati profesor), odnosno nije uspio ući u Preussiche Geologische Landesanstalt (1875), odlazi na probu na sceučilište u Zürichu (1876). Godine 1875. postaje dopisni član Prirodoslovnog društva u Graubündenu. Svoj je paleontološki doprinos između 1881. i 1886. dao u Kenngottsovu i Lasauxovu radu Handwörterbuch der Mineralogie, Geologie und Paläontologie. Godinu prije smrti izabran je za dopisnog člana Senckenberg prirodoslovnog društva u Frankfurtu na Majni (1886). Ubija se bolestan i usamljen.

Carl Ferdinand Peters Wilhelm Petraschek Fridrich Rolle

SCHUBERT, Richard Johann Josef (1876-1915) njem./austr. geolog, – pionir austrijske mikropaleontologije. Ubijen je u I. svjetskom ratu prilikom jedne vojne akcije. Studirao je geologiju na njemačkom Sveučilištu u Pragu (1899-1900) i na Sveučilištu u Tübingenu (1899). U Pragu je promoviran u doktora filozofije (1900), iste je godine kao dragovoljac došao u Državni geološki zavod u Beču (Geologische Reichsanstalt) i ostao raditi niz godina (1901-15). Počeo se intenzivno baviti paleontologijom, posebice je pažnju posvetio tercijarnim foraminiferama i otolitima, te je na taj način stekao međunarodni ugled mikropaleontologa. Uz F. Kernera (1866-1944) jedan je od najplodnijih opisivača geologije

enio.

jungw

irth@

morh.hr


13

hrvatskog područja. Pored naših terena proučavao je uzorke iz susjedne Bosne. Uzorke iz okoline Tuzle donosili su mu J. Dreger (1861-1945) i A. Bittner (1850-1902). Pored foraminifera tu su se našli još spikule spužvi, mahovnjaci, ostrakodi, ostaci morskih ježinaca, različiti mekušci itd. Kada je od Urban Schloenbach zaklade dobio stipendiju (1904) otišao je u okolinu Mostara i studirao alveolinsko-numulitne vapnence. Autor je 57 radova i tri speciijalne geološke karte (s L. Waagenom), te knjige Geologija Dalmacije (1909). U toj je knjizi sabrao sve rezultate geoloških istraživanja oblikovanih u uzvješća carskog i kraljevskog geološkog zavoda iz Beča za razdoblje od 1862. do 1893., koja su vodili njegovi uvaženi kolege F. von Hauer (1822-1899), G. Stache (1833-1921), G. von Bukowsky (1858-1937) i F. von Kerner (1866-1944). Prvi mu je rad naslovljen Das Gebiet der Prominaschichten im Bereiche des Kartenblattes Zaravecchia-Stretto (1901), pisao je o foraminiferama (Mitteleocäne Foraminiferen aus Dalmatien. I. Mergelprobe vom Brunnen Misec, Banjevacer Polje, 1902.; Mitteleocäne Foraminiferen aus Dalmatien. II. Globigerinen- und Clavulina szaboi-Mergel von Zara; 1904.; Mitteleocäne Foraminiferen aus Dalmatien. III. Von Insel Lavsa /bei Incoronata/, 1904.; Mitteleozäne Globigerinenmergel von Albona (Istrien/, 1904 itd.), o školjkašima (Über einige Bivalven des istrodalmatinischen Rudistenkalkes, 1902.; Lithiotidenschichten in Dalmatien, 1906.), rudama (Nalazišta korisnih ruda u Dalmaciji, 1909.; Die Nutzbaren Minerallagerstätten Dalmatiens, 1908.), autor je geološkog vodića kroz Dalmaciju (Geologischer Führer durch Dalmatien, 1909., 1912) itd. STACHE, Karl Heinrich Hektor Guido (1833-1921) austr. geolog i paleontolog - jedan od posljednjih začetnika sistematskog geološkog istraživanja Monarhije sa svestranim interesom za geološku problematiku i okolnih područja (ne samo Austrije u užem smislu). Dugogodišnji djelatnik Državnog geološkog zavoda u Beču (1857-1902) i direktor (1892-1902). Najviše je istraživao Karpate, paleozoik Istočnih Alpa i sjeverne Dinaride. Prvi je primijenio termin dacit za andezite s kvarcem iz Transilvanije ili Dacije (1863). U Jahrbuch der Kais.-kön. Geologischen Reichs-Anstalt (Bd. 24. heft iv je gotovo u cijelom broju opširno prikazao paleozojsko područje istočnih Alpa i sažeo sva saznanja o geologiji zapadnog pobočja (Kadorske, Furlanijske ili Komeliske Alpe) - Nature Scientific Serials (1875). Pisao je o paleocenu Istre, o Dalmaciji i Sloveniji. Stache je izvješćivao o bogatstvu velikih fuzulinidnih foraminifera u karbonskim i permskim naslagama područja između Jezerskog, Tržiča i Jesenica (Die paläozoischen Gebeite der Ostalpen. 1. Die Südalpinen Gebeite. 2. Karawanken-Kette oder Ostkarnischen Abschnitt, 1874; Neue Beobachtungen in den paläozoischen Schichtenreide des Gebirges und der Karawanken, 1878). O geološkoj građi Istre napisao je 30-tak što veći ili manjih rasprava i članaka, pa sumu otuda i znan radovi Die Liburnische Stufe und deren Grenz-Horizonte. Eine Studie über die Schichtenfolgen der Cretacisch-Eocänen oder Protocänen Landbildungsperiode im Beriche der Küstenlander von Österreich-Ungarn (1889), Die Eocene-Gebiete in Inner-Krain und Istrien (1859, 1864, 1867), Planorbis-Straten und Congeria-Bänke in den Cosinia Schichten von Istrien und Dalmatien (1871), Neue Beobachtungen in Südabschnitt der Istrischen Halbinsel (1889). STUR (ŠTUR), Dénes Rudolf Jossef (Dionys) (1827-1893) slovački/austr. stratigraf i fitopaleontolog - srednju školu završio je u mjestu Modra i evangelističku visoku školu u Bratislavi. Nakon toga studirao je prirodne znanosti na Visokoj politehniškoj školi u Beču. Također je studirao na rudarsko-šumarskoj akademiji Banskoj Štiavnici (1847-49). Nakon nastanka Državnog geološkog zavoda pridružio mu se radeći u njemu gotovo do svoje smrti (1849-1892), prvo kao glavni geolog (od 1872.), pa kao član skupštine (od 1877.) i konačno ravnatelj instituta (1885-1892). Na početku kartirao je različita područja Austro-ugarske monarhije (donja Austrija, Štajerska, Karantanija, Karniolija, Češka i Moravska). 1855. započeo je s kartiranjem zapadne Slovačke, Karpata, donjih Tatra. Bavio se tercijarnom florom austro-ugarske monarhije (1867-1879). Proučavao je trijasku i jursku floru Slovačke, te floru ugljenosnog bazena Culm škriljaca. Prvi je znanstvenik koji je obrađivao poznato gornjotrijasko fosilno bilje iz Lunza napisavši o tome tri eseja (1871, 1885, 1888). Florom se bavio i dok je istraživao devon srdišnje Češke. Svoja paleobotanička istraživanja objavio je pod nazivom Beiträge zur Kenntnis der Flora der Vorwelt. Tek pri kraju svoga života ponovno

enio.

jungw

irth@

morh.hr


14

je počeo kartirati, ali sada okolinu Beča. Njegov znanstveni opus sastoji se od 270 radova i brojnih geoloških karata Značajniji radovi: Die Braunkohlen-Vorkommnisse im Gebiete der Herrschaft Budafa in Ungarn (1869), Geologie der Steiermark. Erläuterungen zur Geologischen Uebersichtskarte des Herzogthumes Steiermark, Graz, 1865. Im Aufrage des geognostisch-montanistischen Vereines für Steiermark geschrieben in den Jahren 1866 bis 1871. Herausgegeben von der Dire (1871), Geologie der Steiermark. Erläuterungen zur Geologischen Uebersichtskarte des Herzogthumes Steiermark (1871).

Guido Stache Dionys Stur Edward Suess

SUESS, Edward (1831-1914) austr. geolog i političar - profesor u Beču i stručnjak za tektonsku građu Alpa. Kao mladić zanimao se za geologiju tako da je u dobi od 19 godina bio asistent u Hofmuseumu u Beču i već tada napisao rad o geologiji Karlsbada (toplice Karlovy Vary u Češkoj). Školovao se u Beču i vrlo mlad postao je prvo profesor paleontologije (1857), a zatim i geologije (1861). Poznat po svom radu o vulkanskim intruzijama (za jedan oblik uzeo je termin batolit), podrijetlu potresa i ostalih pokreta Zemljine kore. Uspoređujući meteorite sa sastavom kore Suess je izdvojio vanjsku koru sastavljenu pretežito od silicija i aluminija, nazvavši je Sial. Sljedeću zonu izgrađenu pretežito od silicija i magnezija nazvao je Sima, a ako im se priduže krom i željezo nastaje Krofesima, dok je dio u kome prevladavaju nikalj i željezo nazvao Nifesima. Kada je postao profesor postupno je počeo razvijati poglede na vezu između Afrike i Europe, pri čemu je konačno došao do zaključka da su Alpe na sjeveru nekada bile oceansko dno (njegov ostatak predstavljalo bi Sredozemno more). Svesak Die Ensttehung der Alpen (1875) dao je poticaj teoriji struktura planina i imao je golem utjecaj. Njegova je knjiga Lice Zemlje (La face ella Terre, Das Anslitz der Erde ili The Face of the Earth), sinteza je njegovih ideja (1883-1909), dala je opsežan pregled postojećeg znanja površinskih formacija i popis istraživača s njihovim najznačajnijim radovima neposredno povezanih za predmetnu tematiku. Bio jedan od prvih koji su rabili pojam ekologija. U prvom svesku je uveo koncept biosfere, koji je kasnije (1926) razvio V. I. Vernadski (1863-1945). Autor je termina Godwana (1861), što je pak naziv za hipotetički nekadašnji super kontinent (obuhvaćao je J. Ameriku, Afriku, Indijski poluotok, Australija i Antarktik), odnosno Suessov termin odnosi se na gornjopaleozojske i mezozojske formacije Godwana područja središnje Indije, gdje je izražen tipični razvoj nekih dijelova geoloških pojava. Njegovo je otkriće i tzv. glossopteris paprati u J. Americi, Africi i Indiji, što ga je navelo na zaključak da su ti kontinenti ostaci nekadašnjeg superkontinenta, dok je međuprostor zaliven oceanom. Također je tvorac termina Tethys-ocean (1893). Bio je pristalica teorije po kojoj kontrakcija Zemlje izaziva njenu endodinamiku. Takodjer je značajan za subpodjelu amonita. Pored toga aktivno se bavio i politikom (član Općinskog vijeća i član Liberalne stranke Donje Austrije). Bio je predsjednik Akademije znanosti u Beču (1898-1911). Dobitnik je Wollaston (1896) i Copley (1903) medalje. Ističu se i radovi Die Tauriden und die Dinariden (1901) i Les Tauriden et les Dinarides (1921).

enio.

jungw

irth@

morh.hr


15

SUESS, Franz Eduard (1867-1942) austr. geolog - sin poznatog geologa E. Suessa (1831-1914). Geologiju je studirao na sveučilištu u Beču i dosegnuo stupanj doktora filozofije (1891). Nakon što je postao asistent (1898), imenovan je predstojnikom (1901) i geologom na Državnom geološkom zavodu. Uz to je postao docent na bečkom sveučilištu, gdje je predavao nekoliko godina (1905-11). Kasnije prelazi na njemačku visoku tehničku školu u Pragu. Godine 1911. imenovan je redovitim profesorom geologije na sveučilištu u Beču. Sudjelovao je u istraživanjima i kartiranju Austro-Ugarske monarhije, pretežito čeških zemalja, odnosno Moravske. Od brojnih radova mogu se navesti: Bau und Bild der Böhmischen Masse (1903), koji predstavlja prvi dio monografije Bau und Bild Oesterreichs; Intrusiontektonik und Wandertektonik; Bausteine zu einem System der Tektogenese; Der lugische Bau in seinen Verhäntniss zur variszischen Orogenese; Zur Synthese des variszische Baues. TELLER, Joseph Friedrich (1852-1913) austr. geolog - godine 1884. bečki je Geološki zavod započeo novo kartiranje slovenkih područja u mjerilu 1:75.000, tako da su piskane karte Mozirje (Teller,1898) i Železna Kapla-Kokra (Teller, 1898) s tumačem, te geološka karta Celje-Radeče (Teller, 1907) bez tumača. Teller izvješćuje o geološkoj građi okoline Kamnika, pri čemu temeljito razčlanjuje tercijarne naslage (1884). Po njemu sarmatske naslage leže konkordantno na starjim badenskim slojevima. U području Socke se proteže pojas mekih tercijarnih slojeva, koje je opisao kao “soteške naslage” (slov. “soteške plasti”). Za vojno-geografski institut u suradnji s G. Stacheom (1831-1921) izradio je Geologische Spezialkarte der im Reichsrathe vertretenen Königreiche und Länder der Österreich-Ungarischen Monarchie: SW.-Gruppe. nr. 85. Pracerhof und Wind i Geologische Spezialkarte der im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder der Österreich-Ungarischen Monarchie: SW.-Gruppe. nr. 84. Prassberg a.d. Sann. Zajedno s A. Rosiwalom (1860-1923) izradio je kartu Geologische Karte des Stadtgebietes von Karlsbad (1887-88). Za 9. međunarodni geološki kongres u Beču (1903) izradio je Führer für die Exkursionen in Österreich-herausgegeben von dem organisationskomitee des IX. internationalen geologen-kongresses. Teller je dao brojne geološke podatke područja Karavanki, odnosno lokaliteta kojima danas prolazi Slovenska geološka transverzala, odnosno širu javnost upoznao s geološkim svijetom Dolžanove Soteske (Geologische Karte der Österr., 1898; Das Alter der Eisen- und Manganerz-führenden Schichten im Stou – und Vigunsca an der Südseite der Karawanken, 1899; Exkursion in das Feistritztal bei Neumarktl in Oberkrain, 1903; Geologie des Karawannkentunnels, 1910). TIETZE, Emil (1845-1964) austr. geolog - direktor Državnog geološkog instituta u Beču. Studirao je geognoziju na sveučilištima u Breslauu i (Wroclaw) u Tübingenu. Matičnoj kući na čijem čelu je bio priključio se 1870., nekoliko je vrijeme bio na znanstvenim istraživanjima u Perziji (1873-75). Po povratku u zavod postao je njegov ravnatelj (1902). Godine 1879. dobio je zadatak geološkog kartiranja u Bosni, a dvije godine kasnije Crne Gore (1881). Poglavito je bio vezan za geološko kartiranje i regionalnu geologiju. Geološka znanost mu u mnogome može zahvaliti na velikom broju priloga općoj i specijalnoj geologiji, posebice za upoznavanje Šleske, Karpata, Galicije, Moravske, Hrvatske, Perzije itd. Dao je doprinos istraživanju fliša u Galiciji. Sudjelovao je u izradi pregledne geološke karte Bosne i Hercegovine (rad je potaknuo i organizirao F. Hauer), tj. kartirao je istočnu Bosnu od Save prema jugu. Napisao je i tiskao brojne radove. Značajniji radovi koji su vezani za naše krajeve ili susjednu Bosnu i Hercegovinu su npr. Die Eozänbildungen südlich von Glina in Croatien (1871), Geologische und paläontologische Mittheilungen aus dem südlichen Theil des Banater Gebirgstockes (1872), Das Gebirgsland südlich Glina in Croatien, ein geologischer Bericht (1872), Geologische Darstellung der Gegend zwischen Karlstadt in Croatien und dem nördlichen Teil des Canal der Morlacca (1873), Das östlichen Bosnien (1880) itd.

enio.

jungw

irth@

morh.hr


16

Franz Eduard Suess Joseph Friedrich Teller Emil Tietze

TOULA, Franz (1845-1920) austr. geolog – prije nego što je postao doktor filozofije (1875) bio je asistent geološkog instituta na Visokoj tehničkoj školi u Beču (1869-72). Nakon toga na istoj je školi (u stvari tehničkom fakultetu) bio izvanredni profesor mineralogije i geologije (1881-84), da bi konačno već tijekom I.svjetskog rata postao i redoviti profesor (1917). Toula je svoja saznanja iz različitih područja pretočio u brojne radove iz geologije, stratigrafske geologije, paleontologije i mineralogije obrađujući pojedina područja Austro-ugarske monarhije i istočne Europe. U Petersmann`s geographischen Mitthelilungen (10. dio, Geologische Übersichtskarte der Balkanhalbinsel. Mit Karte 1:2,500.000 und 16 Ausscheidungen, 1882.) tiskao je prvu geološku kartu Balkanskoh poluotoka. Zatim slijedi Materialien zu einer Geologie der Balkanhalbinsel (1883), a u isto vrijeme tiska i kartu Balkanskog poluotoka sa smjerovima pravaca geoloških puteva na kojima su se izvodila istraživanja, gdje su pridodati rezultati skupine austrijskih geologa, koji su u to doba ili ranije kartirali ili istraživali Bosnu i Hercegovinu (Die im Berichte der Balkanhalbinsel geologisch-untersuchten Reiserouten, 1883.), među kojima su bili i naši Gj. Pilar (1846-1893) i S. Brusina (1845-1908). Toula je predstavio bibliografiju sve građe, koja je bila vezana uz geologiju Balkanskog poluotoka, vezane za razdoblje 1828-83. Istraživao je geološki sastav Stare Planine i planina u istočnoj Srbiji i zapadnoj Bosni.Također je proučio faunu (hanbuloškog tipa) donesenu iz Bosne (1911-12), što je bio povod da se Toula zaputio u Bosnu i pobliže upoznao točke uzorkovanja i detaljnije istražio okolno područje. Sakupio je zbirku od oko 253 dobra uzorka i uspio odrediti oko 50 vrsta glavonožaca. Autor je još nekoliko radova koji su posredno vezani i za geologiju naših područja kao dijela Balkanskog poluotoka ili leže uz susjedne bosanke dijelove: Geologische Untersuchungen am westlichen Balkan und in dem angrenzenden Gebieten. Kurze Übersicht über die Reisenrouten und die wichtigsten Resultate der Reise (1875), Geologische Übersichtskarte der Balkanhalbinsel (1882), Übersicht über die geologische Literatur der Balkanhalbinsel mit Morea, des Archipels mit Kreta und Cypern, der Halbinsel Anatolien, Syriens und Palätinas (1904) itd. TSCHERMAK, Gustav von Seysenegg (1836-1927) austr. mineralog i petrograf - studirao je matematiku i kemiju u Beču i postao učitelj. Školovanje je nastavio na sveučilištu u Heidelbergu i Tübingenu gdje je doktorirao. Po povratku u Beč privatno je predavao mineralogiju i kemiju, sve dok 1862. nije imenovan za drugog dopredsjednika dvorskog mineraloškog kabineta. Nakon pet godina (1867) postao je prvi dopredsjednik, a upravljanje je preuzeo 1868. U međuvremenu je postao i profesor petrografije na Sveučilištu u Beču, odnosno od 1873. redoviti profesor. Stalnim članom Carske akademije znanosti postao je 1875. (dopisni od 1866.). Bio je prvi predsjednik Bečkog mineraloškog društva (danas Austrijsko mineraloško društvo), utemeljenog 1901. WAAGEN, Lucas (1877-1959) austr. geolog i paleontolog - po završetku studija kratko je bio asistent geološkog instituta Sveučilišta u Beču (1900-01), da bi se pridružio Državnom geološkom zavodu (1901-37) u kome je bio glavni geolog, glavni rudarski savjetnik i

enio.

jungw

irth@

morh.hr


17

savjetnik. Kao „kartircu“ bili su mu dodijeljeni dijelovi Dalmacije s otocima, tako da je do 1916. završio sedam listova. Također je rješavao probleme vode u kršu, obrađivao mekušce trijasa, bavio se rudarskim i montanističkim problemima monarhije. Objavio je pregled rudarstva, rudarske proizvodnje i ekonomskih pogodnosti u Austriji i Madžarskoj, s posebnim osvrtom na ležišta asfalta, željezne rudače, mangana, kroma, bakra, cinka, sumpora, žive, kamene soli, azbesta i boksita u Bosni i Hercegovini (Bergbau und Bergwirtschaft, 1919.). U pregledu geološke građe jugoistočne Europe (Überblick über den geologischen Bau von Südost-Europa, 1927) Bosnu i Hercegovinu je smatrao južnoalpinskim produženjem i podijelio je u tri zone: vapnenačku zonu, ofiolitsku zonu i zonu hrvatsko-crnogorskog visokog krša. Boksite je potrebe ratne industrije istraživao u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni (1914-18), pri čemu je spomenuo boksitne pojave kod Srebrenice u Bosni, te nekoliko u Hercegovini (Posušje, Široki brijeg, Čitluk, Mostar, Drežnica). Rezultati su objavljeni dugo iza rata (Die Bauxitlagerstätten in Österreich und dan sogenannten Nachfolgestaaten und deren praktische Verwertbarkeit, 1936.). Popriličan broj njegovih radova (36) bavi se različitom geološkom problematikom naših otoka i priobalja, tako da se mogu proizvoljno izdvojiti: Ein beitrag zur Geologie der Insel Veglia (1902.), Der geologische Bau der Insel Arbe auf Kartenblatt Zone 26, Col. XI, mit den Scoglien S. Gregorio ung Goli (1904), Die Virgation der istrische Falten (1906), Karsthydrographie und Wasserversorgung in Istrien (1910), Grundwasser im Karst (1912) itd. WÄHNER, Franz (1856-1932) austr./češki geolog i paleontolog – studirao je na Sveučilištu u Beču, gdje je postao doktor filozofije (1880) i bio asistent (1882-85). Radio je u Prirodoslovnom muzeju u Beču (korjeni iz 1748.), nakon habilitiranja za privatnog docenta (1885) bio znanstveni službenik prvoga reda (1885-1901) i konačno kustos geološko-paleontološkog odjela. U geološko-paleontološkom odjelu su ranije radili i drugi proslavljeni geolozi poput K. A. von Zittela (1839-1904), E. Suessa (1831-1914), M. Hörnesa (1815-1868) ili J. von Pie (1887-1943). Također je bio redoviti profesor mineralogije i paleontologije (1901-10) na njemačkoj visokoj tehničkoj školi, te profesor geologije i paleontologije na njemačkom Sveučilištu /Karl-Ferdinands-Universität/ u Pragu (1910-26). Bio je i rektor istoga sveučilišta (1920-21). Njegovi su radovi poglavito paleontološko-stratigrafskog sadržaja i vezani za vapnenačke Alpe. Također su ga smatrali majstorom geološke fotografije. Od njegovih radova ističe se monografija o amonitima donjeg lijasa istočnih Alpa. Kada je A. Bittner (1850-1902) kartirao istočnu Hercegovinu na odredbu je Wähneru donosio i fosilne ostatke amonita, a na temelju nekih ostataka utvrdio je najviši dio srednjega lijasa (Liasvorkommen von Gacko in der Herzegovina,1892.). Također je pisao o potresu koji je zadesio Zagreb (1880.). Radovi: Berich über das Erdbeben von Agram (1881./82.), Das Erdbeben von Agram am 9. November 1880. (1884.), Beiträge zut Kenntnis der tieferen Zonen des unteren Lias in den nordöstichen Alpen (I.-VIII. dio, 1882.-1898.), Zur heteropischen Differenzierung des alpinen Lias (1886.), Juraformation (in der Herzegovina) u radu Th. Fuchsa Einsedungen von Petrefacten aus Bosnien (1890.), Notizen zur Entwicklung des Berg – und Huttenwesens in Bosnien und der Hercegovina (1892.). ZITTEL, Karl Alfred von (1839-1904) njem. paleontolog - školovao se u Heidelbergu, Parizu i Beču. Kratko vrijeme radio je u Geološkom zavodu i kao asistent mineraloškog muzeja u Beču. Službu učitelja geologije i mineralogije obnašao je u Karlsruheu. Kao profesor paleontologije 1866. naslijedio je mjesto A. Oppela (1831-1865) na Sveučilištu u Münchenu. 1880. postaje sveučilišni profesor geologije i konačno dobiva ravnateljsku službu u prirodoslovnom muzeju u Münchenu, odnosno u Bavarskoj državnoj kolekciji. Pod njegovim vodstvom ta je kolekcija postala jedna od najvažnijih u Europi. Postao je poznat po opisu krila pterosaura s očuvanom membranom. Jedan od najranijih njegovih radova je monografija Cretaceous bivalve mollusca of Gosau (engl. prijevod, 1863-66). Rezultate sudjelovanja u Rohlfovoj ekspediciji u Libijsku pustinju (1873-74) objavljuje u radu Ueber den geologischen Bau der kybischen Wuste (1880), a neke detalje u časopisu Palaeontographica (1883), u kojem je bio glavni urednik (1864-1904). Prepoznatljiv je po svojim paleontološkim istraživanjima i po proučavanjima različitih fosilnih životinjskih grupa, poput fosilnih spužava

enio.

jungw

irth@

morh.hr


18

o kojima je napisao monografiju (1877-79), a na engleski jezik prevela ju je M. M. Ogilvie-Gordon (1864-1939). Njegovoje je veliko djelo Handbuch der Palaeontologie (5 sv., 1876-95). Bio je predsjednik Bavarske akademije znanosti (od 1899.). Dobitnik je prestižne Wollaston medalje (1894).

Franz Toula Gustav Tschermak von

Seysenegg Karl Alfred von Zittel

ZWANZIGER, Gustav Adolf (1839-1893) austr. prirodoslovac i boem – javljao se svojim radovima u periodičnom časopisu Carinthia II - Naturwissenschaftlicher Verein (prirodoslovni dio) koji je u Klagenfurtu izlazio od sredine 1811. Jedan je takav rad posvetio botaničaru F. Welwitschu (Dr. Friedrich Welwitsch. Seine Reisen in Angola und sein Leben, 1882). Dao je svoj doprinos (1887) u opsežnom radu botaničara D. Pacherom (1816-1902) Flora von Kärnten (1880-88). Zemaljskom muzeju, odnosno prirodoslovnom muzeju u Klagenfurtu podario je svoj herbarij (zbirka lišajeva i mahovina), koji je predstavljao jedan dio osnove zbirke „Kärtner Landesherbar“. U tome muzeju je, dok je na kratko bio honorarni kustos (1872), katalogizirao podarene knjige i radio inventuru građe. Kada se utvrdilo da krovinske naslage ugljena u Trbovlju (Slovenija) obiluju fosilnim nalazima različite vrste (školjke, puževi, ribe velike i do 1,5 m i biljni ostaci) određen je jedan radnik koji je paleontološki materijal slao u Državni geološki zavod kome je tada na čelu bio E. von Mojsisovics (1839-1907), član upravnog odbora Trbovljanskog ugljenokopnog društva. Prvu obradu fosilne flore načinio je Zwanzinger. Odredio je 24 različite biljne vrste, za koje se predpostavilo da njihovi srodnici žive u tropskim područjima.

enio.

jungw

irth@

morh.hr

geoloŠki abecedarij (k. u. k. monarchie)geol.pmf.hr/~jsremac/predavanja/geologija_hr/kund...

Documents