30

Decadent Sympozium

>>> Skripta je sastavljena od temeljne literature autora, dodatne literature autora, Straussove povijesti filozofije, Blackwellovog rječnika političke filozofije, različitih tematskih članaka, sažetaka literature, preglednih skripata i različitih analiza s interneta. Uz vlastiti rad, neki materijali iz kojih je tekst iskovan predložili su studenti s odličnom ocjenom i prof. Raunić. <<< *

* Posebna napomena: O Hegelu je skraćena varijanta izvorne skripte. Tko je zainteresiran za dublje poimanje smisla Hegelove filozofije politike, neka pogleda: http://filozofija.freeforums.org/hegel-osnovne-crte-filozofije-prava-t73.html

UVOD

- politička filozofija poistovjećuje se s ideologijom; politička znanost uzima se za objektivnu. Strauss se ne slaže.

- politička filozofija počinje sa Sokratom. Sokrat uvodi antropocentričnost u filozofiju uvođenjem pitanja o dobromu za čovjeka. Zakoni nisu istovjetni s prirodnim pravom jer se u njemu nalazi istina.

- Klasična politička filozofija: prvi Platon i Aristotel, pa do 16. st.- Moderna politička filozofija: 16. i 17. st. naovamo- razlika physis (prirodni zakon i prirodno pravo) i nomos (običajni zakon

dogovora) presudna za klasičnu i modernu filozofiju. Postoji li prirodno pravo ili je pravo stvar dogovora? je temeljno pitanje političke filozofije. Pitanje jest: koliko političke stvari mogu biti prirodne, kada je jasno da se zakon razlikuje od prirode?

- klasična pol. fil. kao svoj središnji politički oblik uzima polis (ne državu, nego grad-državu. U grad (grad-državu) je uključeno i društvo i država jer Grci ne poznaju granicu (ekvivalent 'gradu' je danas 'zemlja')

- Grci su vjerovali da velika društva ne mogu biti slobodna; američki federalisti su još mislili da trebaju dokazivati kako veliko društvo može biti slobodno i republikansko.

PLATON (427 PNE – 347 PNE)

KONTEKST

- aristokrat, otac posljednji atenski kralj, majka autorica prvog atenskog ustava. - Platona od politike odvraćaju dva velika događaja: nastanak oligarhije nakon

kraja peloponeskog rata, a potom i izdaja demokracije smrtnom kaznom za nevinog Sokrata. Oba događaj utjecala su i na grčki život: devastacije ratova dovele su u sumnju tradicionalne vrijednosti. Razvija se retorika i demokracija, metode verbalnog namjesto fizičkog vladanja; odatle i Sofisti počinju djelovati s filozofijom egoizma i koristi: moralna određenja nazivaju subjektivnim konvencijama koje vladajući prisilno nameću, pa čak i nepravednim jer oduzima jačem pravo na iskorištavanje slabijeg. Platon se posvetio učiteljstvu, a svojim dijalozima je istraživao navedene problematike nasljeđujući Sokratovu borbu protiv Sofista.

- Platon je nekoliko puta pokušao od kraljeva učiniti filozofe, a ne tirane, no nije uspio. Štoviše, život mu je bio ugrožen.

- Platon piše dijaloge. S obzirom na tematiziranje, dijalozi se dijele na (1) rani period (2) srednji period i (3) kasni period. Dijalozi ranog perioda uglavnom se bave etičkim pitanjima. Kritički reflektiraju Sokratovu filozofiju i metodu: elenchus. Utvrđuje

30

Decadent Sympozium

se pogrešnost definicije i nepodudarnost mišljenja i vjerovanja sugovornika, sugovorniku se pokazuje da je stajalište neodrživo, ali se na kraju ne ustanovi što jest ispravno (tkzv. aporija: stanje nemogućeg dovršetka/nastavljanja). U dijalozima srednjeg perioda elenchus iščezava, kao i Sokratovo mišljenje, te se dolazi do zaključaka – dakle Platonovih. Rasprave prerastaju etiku i dolaze do metafizike i epistemologije.

- Država, Državnik i Zakoni tri su dijaloga vezana za političku filozofiju.- Neobičan i važan element Države je aspiracija prema komunizmu – totalno

poništavanje privatnog vlasništva svake vrste, osim onih potrebnih da klase ljudi u gradu funkcioniraju (npr. radnička klasa).

- Kada se postavi pitanje je li Država knjiga filozofija politike ili etike, postoje različiti argumenti za sve oblike zaključka. Moje je stajalište da je Država djelo filozofije etike i odgoja, s političkom intencijom.

DRŽAVA/REPUBLIKA/POLITEA

- Podnaslov: o pravednosti- Država je egzemplarno stilsko i spekulativno premještanje iz logike ranog

perioda u logiku srednjeg perioda pisanih dijaloga. Podijeljena je u 10 knjiga/poglavlja. Prva knjiga izrazito karakteristična za rani period, služi se elenchusom, naročito jer završava kao aporija, moguće bila sama za sebe. Do kraja knjige i sama metoda elenchusa, tj. dijalektička metoda, kondicionirana je i dovedena u pitanje s obzirom na to kada se uopće smije koristiti – vrlo vjerojatno začetak ideje o osnivanju Akademije. Nadalje, alternativni je naziv za Državu, ili, danas često podnaslov: O pravdi, mlađeg povijesnog datuma. Tema same prve knjige je definicija pravde. S obzirom na Platonov stil i povijesne nalaze, da je knjiga o pravdi bila zasebna, vjerojatno bi se zvala Trazimah. U suštini, vrhovni izraz pravde mora biti idealna država, dok je onda idealna država osiguravatelj pravde. Odatle ekvivalentnost naslova.

- Postoje različite logičke podjele tema u ovom djelu, velikih imena i mene mlitavca. Među njima postoji nekoliko zajedničkih točaka, prema kojima oblikujem praktični naputak:

- Knjiga I: o definiciji pravde, završava aporijom. - Knjiga II: zanemaruje aporiju i pita o primatu pravde i nepravde, pa iz

toga zaključno sa Knjigom V opisuje Platonov model grada-države-zajednice i strukturalne uloge ljudi u njemu, napuštajući pokušaje određivanja pravednosti. Knjiga II – V dakle daje idealtip funkcionalne zajednice, ali je također i žarište epistemološke i pedagogičke rasprave.

- Knjiga VI uvodi vođu takvog idealtipa, filozofa-kralja. Smisao, funkcija i edukacija filozofa-kralja raspravlja se u VI i VII, dakle opisuje onoga tko idealtip nosi.

- Knjiga VIII – X raspravlja moguće (i aktualne) oblike vladavine, dakle raspravlja praktičke mogućnosti i određuje valjanosti i posljedice timokracije, oligarhije (plutokracije), demokracije, monarhije i tiranije (despotizma).

- Epilog nije izravno značajan za političku filozofiju, ali jest za utvrđenje nekih općih Platonovih filozofijskih ideja: forme ideja, uloga umjetnosti, nagrada pravednosti, svojevrsni dodatak knjigama VI i VII.- Država je najutjecajnije djelo političke filozofije, barem što se tiče same filozofije.

Sistemsku, realističnu razradu Platonove političke filozofije proveo je Aristotel. Zenon Kitijski napravio je copy-paste Države s anarhizmom kao centralnom idejom. Ciceron ima sličan tekst, samo govori o popravku aktualne države u kojoj je obitavao. Vrijedi isto

30

Decadent Sympozium

za Augustinovu Državu božju ili Moreovu Utopiju.- Postoji aktualna teorija da se Država uopće ne odnosi na pitanje uređenja

zajednice, nego na izgradnju vlastite duše jer u Knjizi II Platon uspoređuje državu s čovjekom. Budući je Platon svoje ideje pokušavao plasirati različitim kraljevima i Tiranima, nisam siguran koliko je to točno, ali svakako ima valjane analogije.

- Platonov projekt Države svojevrsna je anticipacija/strah od prodora ideje individualnost i privatnog vlasništva, može se shvatiti kao pokušaj očuvanja grčkog smisla.

- Jedno od ključnih stvari: Objašnjenje razloga vladanja filozofa u djelu je epistemološka legitimacija političkog autoriteta.

- Poglavlja koja slijede usmjerena su na formalne aspekte Platonove političke filozofije.

- Svakako preporučam i sažetak dostupan na http://filozofija.freeforums.org/platon-dr-ava-republika-politea-t120.html jer sadrži još neke detalje, a negdje je i ljepše pisano.

POLITEA: KNJIGA I

- Što je pravda? Je li pravedan čovjek sretniji od nepravednog? –To su dva ishodišna pitanja djela.

- Sokrat se s Glaukonom (inače Platonov brat) vraća s religijskog festivala, sretnu Adimanta (drugi Platonov brat) i Polemarha, idu Polemarhu i tamo sretnu njegova oca Kefala. Pričajući o starosti počne rasprava o pravdi, kada se iznose tri definicije pravednosti.

- Kefalova definicija pravednosti (grčka tradicionalna): svakom njegovo; odnosno: poštivanje zakona i govorenje istine. Sokrat opovrgava: niti bi luđaku vratio oružje (primjer privatnog vlasništva), niti je za državu dobro uvijek govoriti istinu – obje može dovesti do nepravde spram mnogih.

- Polemarhova definicija pravednosti: svakom po zaslugama. Prijatelju si dužan dobro, neprijatelju si dužan zlo. Slično prvoj: zasniva se na dugu i proporcionalnosti. Sokrat opovrgava na dva načina: 1) niti smo nužno prijatelji s najpravičnijima, niti smo nužno neprijatelji s najvećim smećem. Sokrat kritizira subjektivnost poimanja. 2) Može li nešto biti dobro – ovdje pravda – ako se kroz to oštećuje drugog?

- Trazimahova (sofist) definicija pravednosti: pravda je pravo jačeg. Trazimah pokazuje da se ćudoređe i prava mijenjaju ovisno o tome tko je trenutni vladar, odakle proizlazi pravda po pravu jačeg. Time obespravlja pravdu: a) pravda daje prednost drugome i b) pravda nas zakida za prirodnu potrebu gomilanja i c) pravda je nametnuta konvencija, prolazimo najbolje ako je zanemarimo. Ovakva definicija opterećuje Sokrata: nije dovoljno definirati pravdu nego pokazati da ona na prvom mjestu ima smisla (odnosno, točnije bi bilo reći da raspravljaju o isplativosti pravde). Sokrat opovrgava s tri argumenta: a) Ako je život borba za više, tko je najuspješniji tada je najvrlinskiji. Ali to se kosi s mudrosti, koja je i sama vrlina. Natjecanje u tome niti ima smisla niti se čini. Dakle, ovakva logika pokazuje da Trazimah zastupa nepravdu. b) Da bi tko postigao status o kojem govori Trazimah, nužno se mora ponašati pravednije prema nekima. c) Ako je pravednost vrlina duše, onda je dobra za zdravlje duše, odakle slijedi da je korisna. Postoje i drugi Sokratovi prigovori. Npr. snažan i moćan ne mora nužno biti sposoban donositi zakone koji su za njega najbolji, odatle proizlazi da pravda kao fenomen nadilazi ideju prisilnog postavljanja.

30

Decadent Sympozium

- Nadalje, Sokrat nudi tri slabašna argumenta za sreću pravednog ponad nepravednog čovjeka: 1) Pravedni čovjek nužno je mudar i dobar 2) Nepravda stvara unutarnju disharmoniju koja sprječava ljude u efikasnim odlukama 3) Imajući vrlinu pravde, živi se bolje jer se potpunije izvršavaju funkcije duše.

- Knjiga I obnavljanje je važnosti filozofije. Ona politei osigurava vitalnost.

POLITEA: KNJIGA II

- Slabi zaključak Glaukon napada sljedećim: sve dobro djeljivo je u tri klase: 1) dobro kojem se teži zbog rezultata (npr. tjelovježba), dobro kojem se teži po tome što jest (npr. zadovoljstvo) i dobro kojem se teži zbog rezultata i biti (npr. znanje). Glaukon koristi poznatu priču o Gigovom prstenu: čovjek koji bi mogao činiti nepravdu i nikada biti uhvaćen prije ili kasnije postao bi nepravedan, i to samo zato što se pravde držimo jedino zbog straha od kazne za nepravdu. Sokrat mora dokazati da pravda pripada trećoj klasi, mora dokazati da vrijedi biti savršeno pravedan čovjek kojeg apsolutno kazni, spram bivanja čovjekom koji je savršeno nepravedan, a bude nagrađen izobiljem.

- Sokrat utvrđuje dvije vrste pravdi: 1) državna pravda i 2) individualna pravda. Budući je država veća od individue, lakše je promatrati gdje se pravda pojavljuje. Time započinje opisivanje Platonovog modela države (Kalipolis) koje prestaje s knjigom V:

1) Specijalizacija: svaki čovjek mora zauzeti ulogu kojoj je prirodno pripadan, ne smije se miješati u druge uloge. Time ispunjava svoj prirodni potencijal, odatle dobivamo optimalan sistem života. Korisno je oblikovati mit o nastanku: svi ljudi dolaze od zemlje – kako bi im se usadio osjećaj patriotizma – i govori im se da pripadaju jednom od tri plemenita metala – zlatu, srebru i bronci.

2) Moguće su tri klase ljudi koji bi, kada bi bili sami, oblikovali tri tipa države.

a) Proizvođači (Radnici) – Pokretani požudom – vrlina Umjerenost – Bronca – Zdrava država – oni koji rade za neki rezultat, materijalno dobro, stvaraju objekte: održavaju nužnost zdravog življenja.

b) Čuvari – Pokretani voljom/gnjevom – vrlina Hrabrost – Srebro – Naoružana država – oni koji održavaju red među ljudima što postaju sve bogatiji, odnosno koji grad čuvaju od vanjskog neprijatelja. Ova je pozicija prirodna Platonu jer a) ne vjeruje ljudima i b) već godinama su živjeli pod opsadnim stanjem. Platon posvećuje dobar komad djela detaljnom objašnjavaju educiranja čuvara. Od njih, generalno, očekuje harmonične ličnosti optimalne odlučnosti, pojednako obrazovane i fizički snažne. Njihov je odgoj najvažniji i Platon odlazi u autoritarne, cenzurske detalje određujući npr. kakvim pričama smiju biti izloženi, a kakvima ne: npr. ako prikazujemo bogove kao zle, mogu pomisliti da imaju pravo na to, a priče o herojima će ih osnažiti. Dakle: CENZURA UMJETNOSTI/PJESNIŠTVA koje Platon inherentno ne cijeni. Cilj je čuvara biti instrument purifikacije, oslobođeni straha od smrti. Nemaju vlasništva, ne primaju plaću, žive zajedno, žive za grad.

POLITEA: KNJIGA III/IV

c) Filozofi/Vladari – pokretani umnošću – vrlina Mudrost – Zlato – Filozofska država – uzdignuti iz klase ratnika/čuvara i provedeni kroz dodatan rigorozan sistem učenja i odgoja. Sva odricanja koja vrijede

30

Decadent Sympozium

za čuvare, vrijede za vladare.- Tri države su i tri stupnja do utopijskog sistema. On se prirodno razvija jer ljudi

u prvom stupnju kroz anarhiju i opulenciju doživljavaju pervertiranost. Pretjeranost koja se javlja čuvarima je regulirana u harmoniju koja zahtijeva nit vodilju – vladara. Samo ujedinjavanje ljudi događa se u težnji podjele rada.

- Glaukonov prigovor u životu vladara kao nesretnom (jer ni u čemu ne može uživati za sebe); Sokrat opovrgava: 1) cilj politeje sreća je svih, a ne nekih. Čovjek će biti sretan samo kao član sretne države, a sreća države osigurava se preko pravednog vladara koji brine o sreći države. 2) Svaka individua svoju sreću nalazi zahvaljujući tome što ima ulogu koja odgovara njenoj prirodnosti (metalu).

- Uvjeti stabilnosti: nenapučenost, kontrola bogatstva, države svojih uloga-Pravedna država ne treba zakone. Ako odgojno-obrazovni proces ide u dobrom

smjeru, čuvari sami mogu potrebito donositi odluke o svakom problemu, odnosno, sve što smatramo pitanjem zakona može biti ostavljeno na prosudbu vladara.

3) Vrline: utvrđenjem funkcionalnog grada, otkrivaju nam se vrline koje ga osiguravaju: a) mudrost b) hrabrost c) umjerenost i d) pravednost. Neki autori uzimaju pravednost kao Sokratov modus u kojem se javljaju hrabrost, umjerenost i mudrost, stoga imamo tri vrline koje konstituiraju pravednost, kao što tri klase konstituiraju funkcionalnu državu, stoga tri vrline pripajamo trima klasama, kao što je iznad navedeno, da bi država = pravednost. Pravednost jest skladnost. Tri su vrline, jer je sama duša čovjeka tvorena tripartitno: od voljnog (neki pišu gnjev), požudnog i umnog dijela.

- Još jednom: PRAVEDNOST JE USKLAĐENOST RADNIH ULOGA KOJE GRAĐANIMA PRIRODOM PRIPADAJU.

- Time je određena pravednost države (politička pravednost), prema tome, ekvivalentno bismo trebali pronaći pravednost u individualnog čovjeka. Tu se otvara polje za uvođenje filozofa-vladara, određenje koje ovisi o skladu tripartitne duše, a korespondira poimanju klasa i načina vođenja države: pravda se u individualna čovjeka postiže tako što među voljom, umom i požudom valja sklad, gdje um/razum predvodi ostale, volja regulira, a požuda pribavlja.

- Pravda je, čini se, ne neka vrsta vrline kao takve, nego prije nekakav ekvilibrij valjanog djelovanja – usustavljenost zbog kojeg ono što jest – jest dobro.

- Međutim, u samom tekstu nije očigledno je li postizanje političke pravednosti metoda kojom dovodimo pravednost u čovjeka, jesu li pravednost čovjeka i politička pravednost nužno skladne, je li obvezno da se u procesu jedno veže za drugo, itd.

POLITEA: KNJIGA V

- Feministički moment: žene mogu raditi isti posao kao i muškarci, a razlikovati čovjeka po spolu jednako je razlikovanju po dužini kose. Kriterij je kome što ide najbolje.

- 4) Eugenika: Imati roditelje iste klase ne znači dobiti dijete iste klase. Dijete koje ne odgovara plemenitom metalu roditelja mora biti uklonjeno i predano na odgoj onima kojima odgovara, ali isto tako nema miješanja klasa. Djeca se rađaju radi države i ničeg drugog. Sve žene zajedničke svim muškarcima, nitko ne živi odvojeno, sva djeca zajednička svima – ne smiju poznavati roditelje niti roditelji svoju djecu. Pravljenje djece obavezno u naponu snage muškarca i žene. Muškarac opći s kime god želi koliko god želi jer to povećava šanse za dobivanje djece istog soja. Ne smeta ga incest.- Djeca koja uče za čuvare izlagati ratu kao dio odgoja.

30

Decadent Sympozium

- Da bi ovakav sistem opstao, potreban mu je kralj-filozof, što nitko živ trenutno nije, već smo okruženi (oni, mi) pseudointelektualcima, 'ljubiteljima slike i zvuka'. Platon ovdje uvodi svoju teoriju ideja (formi). Filozof je onaj tko se ne bavi manifestacijama ideja, nego idejom samom. On stoga posjeduje znanje, za razliku od pseudointelektualaca koji imaju tek mišljenje. To mi, očigledno, omogućuje da savršeno rezoniraju o ideji pravde.

- Ovakva država pravde nije moguća u totalnom smislu o kojem govori Platon/Sokrat, nego je to ideja. Ono što ostaje jest da se postojeći režimi kreću prema toj ideji, to jest da ih se nastoji učiniti pravednima. Filozofija je sredstvo za postizanje dobre države. Problem je u tome što Platon smatra da filozofi ne pristaju voditi državu jer ih zanima čisto znanje, a ne 'ljudske stvari', ali bi upravo po tome bili idealni. Stoga, nemoguće je postići takvu državu, ali se prema njoj može težiti.

POLITEA: KNJIGA VI

- Platon/Sokrat hvali filozofe, Adimant ih napada i naziva beskorisnima. Sokrat povlači 2 argumenta: 1) doktor ne traži da liječi ljude, pa ni filozof ne traži da vlada, već 2) filozofa valja pozvati i pitati, pa će državi biti koristan. /Modernim rječnikom: normalno da netko tko ne želi popravljati stanje u državi i težiti idealu ne želi ljude koji to mogu postići, niti može tako nekoga pozvati ako nema pojma što znači posjedovati znanje o tome/ Nadalje, 3) filozofe se kvari lošim odgojem i obrazovanjem. Oni mogu postati optimalni tek pod pravim odgojem i 4) budući su aktualni režimi destruktivni za filozofa, trebao bi se u sadašnjem (tadašnjem) stvarnom životu baviti onim što ga zanima i kloniti se javnog života.

- Filozof-kralj postati će to kontinuiranim učenjem, a najviše od svega treba se baviti idejom Dobra. Da bi objasnio ideju Dobra, Platon uvodi tri alegorije:

1) Alegorija sunca: kao što sunce dovodi objekte u postojanje (i bitkovno i vizualno), tako ideja Dobra obasjava znanje duši, odnosno omogućuje nam spoznavanje. Nadalje, kao što sunce omogućuje svemu da uspijeva, tako i ideja Dobra to čini za znanje.

2) Alegorija linije:

30

Decadent Sympozium

Nagađanje još i: imaginacija.Vjerovanje: prvi kontakt s objektima. Takvim ljudima je ono vidljivo vrh poimanja.Razumsko saznanje još i: mišljenje; dotiče se Ideja, ali se služi stvarnim predmetima.Umno saznanje još i: razumijevanje; čista apstrakcija Ideja

POLITEA: KNJIGA VII

3) Alegorija spilje: Kao i kraj Sixth Sensea, o njoj ljudi znaju i prije nego su čuli za filozofiju, a kamoli čitali Platona. Ilustrira utjecaj znanja i odgoja na čovjeka, odnosno kretanje čovjeka od stanja ignorantnosti do stanja znanja o Dobrome. Sokrat navodi da se zamisli skupina ljudi koja cijeli život provodi u mračnoj pećini, vezana tako da može gledati samo ispred sebe, u zid, na kojem vide sjene što bacaju statue iza njih, izložene vatri kojom upravlja druga skupina ljudi. Takav čovjek vjeruje da sve što jest, jest to što vidi ispred sebe na zidu. Oblike i priče koje vidi – to je ono za što vjeruje da je najstvarnije na svijetu. On je u fazi imaginacije.Ako oslobodimo zatvorenika, on je najprije izložen vatri i stvarnim statuama, on osjeća bol, nevjericu i zbunjenost i tek treba prihvatiti da ono novo što vidi uistinu jest stvarno, jest prava istina o svijetu oko sebe. Ovdje je u fazi vjerovanja – spaja slike s objektima, ali nije svjestan svijeta izvan spilje.Zatvorenika se sada gura prema izlasku iz spilje i na polje. Zaslijepljenost ga tjera da se vraća sjenama, potom prihvaća odraze, tek onda prihvaća stvarne objekte kakvi jesu, pod suncem. On sada vidi što je stvarni konj, stvarno stablo, stvarni čovjek, te da su statue bile samo kopije. /Nota bene: ovo je također objašnjavanje nesmisla umjetnosti koju Platon ne cijeni naročito. Došao je do faze razumskog saznanja/mišljenja, napipava tragove Ideja.Prilagođen, dignuti će glavu i pogledati u sunce, povezati sunce sa svime što jest i shvatiti kako uopće jest. Sunce je Ideja, zatvorenik dostiže stanje razumijevanja/umsko saznanje.- Poanta odgoja/obrazovanja je odvući osobu što dalje od spilje. Poanta nije da se

30

Decadent Sympozium

u osobu usađuju znanja, nego da ga se usmjeri prema pravilnom rastu, prema onome što ta osoba jest i čemu aspirira.

- Bitno: oni koji razumiju Ideje ne smiju ostati u stalnom kontaktu s njima. Oni se moraju povremeno vraćati u spilju da a) ne bi izgubili osjećaj za stvarnost i b) nastave pomagati u izvlačenju ljudi iz spilje.

- Sokrat objašnjava edukativni proces, a osnova je matematika i dijalektika. One koje se uči vladarima najprije se uči preko igre, oko 16 imaju trogodišnju fazu teškog fizičkog treninga, najbolji se klasificiraju za vladara, potom dodatna edukacija, itd. Dijalektika (znanost – umijeće spoznavanja onoga što jest, bit stvari) dolazi zadnja, potom se filozofa-kralja šalje 'u spilju' da vodi ratove i mladež.

- Sokrat/Platon ima bizarnu ideju kako začeti takav grad: upasti u već postojeći, protjerati sve starije od 10 godina i započeti obnovu.

POLITEA: KNJIGA VIII

- Što je u proteklim knjigama opisano je zapravo Platonov ideal aristokracije koji drži savršenim modelom za postizanje dobre države.

- Ne postoje dobre/loše države, nego dobra/loša državna uređenja- Prvi koji objašnjava je najmanje udaljen od idealne države, posljednji je najviše

udaljen od ideala. Svi režimi s vremenom propadaju jer se počinje griješiti i zapošljavati ljude koji nisu u skladu sa sobom, s radnim mjestom i s intencijom rada. To dovodi ljude u klasne sukobe, odakle slijede propasti.

- Slijede aktualni, nevaljani režimi (4: timokracija, oligarhija, demokracija, tiranija, a negdje se navodi 5.: monarhija):

1. TIMOKRACIJA: Timokracija je utemeljena na aristokratskoj vladavini onih koji posjeduju imovinu, dakle samo vladari. U Zakoni Platon smatra da je spartanska timokracija najbolji postojeći režim, samo što je pretjerano militantski. Militiarizam je nužna posljedica u timokraciji koja nastaje konsenzusom između različitih vladara iste države željnih slave i bogatstva, a ne pravde i mira. Zbog toga će uvijek težiti ratu i birati podložen tome. Timokracija izrasta iz aristokracije, a prvi je korak prema gubljenju jasnog osjećaja za red i dobro, jer gube se umski vođeni ljudi – mudri ljudi. Timokratski vladar = voljni dio duše s kretanjem prema umnom, umrljan vlasništvom.

- Da bi opravdao razdvajanje djece od roditelja, Sokrat kaže da timokratom postane onaj kome je majka prigovarala da otac nema časti.

2. OLIGARHIJA: Režim u koji timokracija degenerira gubitkom volje za časti, a rastom volje za bogatstvom. Oligarhija grad transformira u klasu bogatih i siromašnih, što stvara dva grada u jednom. Ljudi rade sve što stignu, odatle disfunkcionalnosti, dovode do visokog kriminala. Nastaje besklasna klasa. Oligarhijski vladar = požudni dio duše. Izbjegavaju rat jer bi tako naoružali siromašne.

- Da bi opravdao razdvajanje djece od roditelja, Sokrat kaže da oligarhom postaje onaj tko vidi oca kako gubi bogatstvo i status.

3. DEMOKRACIJA: Režim u koji oligarhija degenerira nakon što vladari zbog bogatstva izgube svijest o gradu, a siromašni dođu na egzistencijalni rub i pobune se. Oduzima se vlast i pod garancijom slobode – jednakovrijednosti i jednakopravnosti - predaje bilo kome, raspored poslova se odvija neovisno o potkovanostima, predispozicijama i aspiracijama. Svatko određuje sam kako želi živjeti, stoga nema srama i discipline, materijalna dobara prevladavaju. Demokratski vladar: zamjena

30

Decadent Sympozium

uživanja u novcu za zamjenu uživana u kupovnoj moći. Transformacije vrijednosti: besramnost u hrabrost, anarhičnost u slobodu.

4. TIRANIJA: Demokracija degenerira u tiraniju kada poziv individualne slobode dosegne vrhunac. U demokratskom rasulu jedan navlači dvije strane u sukob – siromašne koje uvjerava da su bogati oligarsi, bogate koje uvjerava da će siromašni revoltirati – bogati pokušaju ograničiti siromašne i postanu oligarsi, na što se siromašni revoltiraju. Vođa revolta je novi tiranin. Tiranin eliminira nepodobne i vodi ratove. Od drugih poput njega napravi čuvare.

POLITEA: KNJIGA IX

- Posvećena objašnjavanju čovjeka-tiranina. Tiranin je čovjek u stalnom strahu od osvete i poraza, zbog čega čini sve što može da se održi na poziciji na kojoj jest. Tiranin je čovjek van zakona, koji svojim bezakonim potrebama dopušta da se ostvaruju, zbog čega ga drugi ne podnose, ali ga se boje, što on iskorištava. Tiranin je najnesretniji od svih ljudi: ovo je točka gdje Sokrat želi dokazati da je bolje biti pravedan, nego nepravedan.

-Nepravedan čovjek je nesretan, kao nesretnik čini zlo, a zlom izaziva destruktivnost.

- Čovjek može loviti čast, profit ili mudrost. Čovjek koji traži mudrost mora biti sretniji od drugih jer jasno može sagledavati ostale mogućnosti. Na taj se način izdiže.

- U kognitivnim sukobima, razumijevanje – znanje – je jedino ono što te trajno lišava boli/daje zadovoljstvo, dok su ostali oblici samo primjeren otklon boli. Znati znači biti trajno oslobođen. Prema određenoj računici, Platon kaže da je najbolji život (kralj) 729 puta bolji od najgoreg života (tiranin).

POLITEA KNJIGA X

- Služi raskidu s idejom o umjetničko-pjesničko temeljenoj edukaciji i želi je Platon zamijeniti filozofijskom edukacijom/odgojem.

- Pjesnici nemaju mjesto u Državi zbog: a) prave se da o svemu znaju, a ne znaju ništa, već se bave opsjenarijama, zatim b) evociraju najgore u duši čovjeka – ne racionalnost koja je staložena i kritička, nego one dijelove kojima se čovjek lako uzbudi. c) varaju i najbolje. Navode nas misliti da razumijemo, iako to nije točno.

- Sokrat žali za njima i kaže da bi ih vrijedilo vratiti, ako se ponudi dobar argument.

-Argument o besmrtnosti duše: nešto može uništiti X samo ako je loše za X. Nepravda i poroci su loši za dušu, ali na principu tiranina vidimo da ne uništavaju dušu, stoga duša ne može biti uništena/Argument je nevaljan, dakako, jer pretpostavlja da nepravda i poroci uništavaju dušu, kao i što pretpostavlja da nešto uopće uništava dušu ili da je besmrtnost uvjetovanja uništavanjem.

- Legenda o Eru koji umre, ali ne umre, radi opservaciju na nebu i zaključuje da su nagrađeni oni koji se drže pravde.

- Individualna vrijednost pravde je usustavljenost s Idejama, državna/civilna/politička vrijednost pravde je u usustavljenosti s drugima, čime se teži Ideji.

DODACI: DRŽAVNIK

30

Decadent Sympozium

- Nije isto što i kralj. Bilo bi idealno kada bi takvog dobili.- Dvije vrste znanja: filozofijsko (čisto, idejno) i praktičko (iskustveno). Filozof

barata idejama, ali u kontekstu državnika ozbiljenje znanosti događa se samo u iskustvu. Do državničkog umijeća kreće se iz znanosti preko prakse.

- Ukidanje javno-privatno. Paternalizam države.- Bogovi ne skrbe za ljude, sami stvaraju poredak.- Nova podjela: aristokracija, monarhija, demokracija- Rasprava Stranac i Sokrat: Stranac tvrdi da ne treba zakona, svaki vladar

legitiman ima li vladalačko umijeće. Stranac odgovara: zakoni nužni jer ne može nekolicina mudrih nagledati hrpetinu glupih ( :D). >>> BITNO: Ustoličenje ideje PRAVNE DRŽAVE. I mudri se moraju tako podrediti zakonu, iako baš zbog toga – što su od zakona mudriji – ne žele vladati.

- Zadatak kralja spojiti ljude na suprotnim stranama u jedno željno zajedništvo.

DODACI: PLATON: ZAKONI

- Razgovaraju Atenjanin, Spartanac i Krećanin- Nakon Države i Državnika. Nema Sokrata. Konkretan politički spis. - Betoniranje ideje pravne države.- Platon podliježe praktičkim mogućnostima, mjesto da utjeruje ideale.-Kretske zakone držao najboljima, ali su doneseni u kontekstu rata: eliminirati

kontekst rata jer svrha države mora biti mir.- Ljudi/podanici u državi su pijani od strahova, želja, nada, mržnje - zato im treba

vodstvo čovjeka koji je trijezan.- Preko zakona država naređuje krepost (prosuđivanje o boli i užicima). Zakoni

nepromjenjivi, živi se za vrlinu, OK lagati da se očuva mir i usmjerava osobe.- Uvodi boga; zabrana ateizma- Stabilnost države izvire iz poslušnosti zakona.

30

Decadent Sympozium

ARISTOTEL (384 – 322 PNE)

KONTEKST

- Iz Stagire u sjevernoj Grčkoj. Učitelj i istraživač (biologija, botanika, logika, antropologija, retorika, meteorologija, fizika…). Odrastao na makedonskom dvoru, navodno poučavao Aleksandra Velikog, ali nema dokaza o utjecaju. Platonov učenik, osnovao Licej.

- Ekstenzivno empirijsko istraživanje glavna odlika: prethodno pisanju Politike, poslao je studente u istraživanje političkih režima i sakupio informacije o političkoj organizaciji i povijesti 158 tadašnjih gradova.

- U Nikomahovoj etici Aristotel definira sretan život (eudaimonia) kao onaj koji se živi u harmoniji vrlina i navodi važnost političkog i ekonomskog sustava u postizanju toga. Time najavljuje Politiku, u kojoj se bavi načinom ostvarivanja sretnog života u zajednici.

- Aristotelova etika i politika su u bitnoj svezi: etičan/vrlinski život moguć je samo ako smo politički aktivni, a svrha je pak političkog djelovanja moralno educiranje. Aristotelova politička težnja je, dakle, sasvim obratna teoriji Lockea ili Hobbesa, koje jesu danas dominantne u svijetu.

- Drži se da su Nikomahova etika i Politika bilješke za predavanja, a ne konkretna djela. To znači da je svaka pisana riječ o Aristotelovoj politici = interpretacija, pa su konsenzusi oko toga što je Aristotel rekao podležni promjeni. Također, uvijek se radi s kopijama, a nakon toga i često s prijevodima, a ne originalnom. Postoje teorije o drugačijem logičkom poretku poglavlja nego što ih se popularno printa. Ima manji utjecaj na shvaćanje jer se moguće radi o većim vremenskim razmacima u pisanju.

- U antičkoj grčkoj država = grad koji kontrolira određeno područje. Ne postoje veće teritorijalne države/nacije koje bi podvodile gradove pod sebe.

- Razlika spram Aristotelovog polisa i države kao takve je u obuhvaćaju ciljeva: ideja polisa obuhvaća ciljeve svih manjih zajednica, dok ideja države to ne mora raditi (npr. crkve).

- Aristotelova politika praktička je knjiga koja ne traži ideal poput Platona- Aristotel gleda ekvilibrij dužnost i slobode, liberalniji je, dok Platon podređuje

ljude idealu države.- Gdje koristim pojam države, kao da koristim pojam grada i obratno.

- Nota bene, gdje god Aristotel govori o građanima, govori o specifično uvjetovanim građanima. Pojam građana u Ateni je odgovarao samo punoljetnim slobodnim muškarcima s jednim ili dva atenska roditelja. Nikada više od 15% populacije nije imalo status građanina – Aristotel se s time slagao. Dapače, smatrao je da logički treba biti i manje od toliko.

- Aristotelova politika nije imala (pre)značajan utjecaj jer je njegova ideja političkog grada već bila na zalasku pred širim oblicima.

- Aristotelovu teoriju četiri uzroka može se primijeniti na politiku:- materijalni uzrok: pojedinci i materijali- formalni uzrok: ustav/poredak- djelatni uzrok: vladar- finalni uzrok: država blagostanja/dobar život

- Pojam pravde ovdje se odnosi, prema Nikomahovoj etici, na 1) opću: zakonitost države u svrhu općeg blagostanja i 2) ravnopravnost: distributivnost dobara među ljudima prema danim kriterijima (jednaki se tretiraju jednako, nejednaki nejednako).

30

Decadent Sympozium

Kritika oligarhijske pravde (tko je bogatiji treba imati više prava) i demokratske (svi rođeni u jednakosti trebali bi imati jednaka prava): država nije natjecanje u bogatstvu niti je mjesto razvitka sloboda, nego za cilj ima dobro življenje svih građana.

POLITIKA: KNJIGA I

- Budući svako zajedništvo nastaje s ciljem nekog dobra, a zajednica kao takva za cilj ima sveopće dobro, tada je država (-grad) najviša instanca dobra, u koje se svi udružuju poradi najvećeg dobra.

- Bitno: ne definira državu-grad prema zakonu, moći ili teritoriju, nego isključivo prema ideji zajedništva/partnerstva. Aristotelova politička zajednica utemeljena je u etičkom momentu: dobar život i sreća u državi-gradu postiže se zadovoljnim građanima, udruženima poradi tog cilja.

- Oblik državne vlasti treba razlikovati kvantitativno (koliko vlada) i kvalitativno (kako vlada).

- Razmatra teorije Platona, Hipodamusa i Faleasa. - Aristotel počinje opisivati što dosadašnji relevantni mislioci drže o pitanju

državnog ustroja. Najšira teorija je vladavina jednih nad drugima – kralj podanicima, otac djecom, itd. Aristotel tvrdi a) da je to pogrešno i b) da se čak i međusobno razlikuju.

- Zajednica nastala zbog a) nemogućnosti ljudi da opstaju sami, što se formira u obliku a1) spajanja muškarca i žene radi reprodukcije i b1) spajanja gospodara i roba radi regulacije očuvanja (što će reći da Aris. Ropstvo smatra prirodnim porivom).

- Razlika barbara i civilizacije je u razumijevanju postojanja ovih uloga jer te uloge postoje zbog specifičnog telosa (krajnje svrhe) takvih bića. Telos je jedna od osnova čitave Aristotelove filozofije, naime uvjerenje da sve ima svoje zašto i svrhu. Odatle Aristotel zaključuje da su po prirodi neki gospodari, drugi robovi, dakle vladanje i pokoravanje su očigledno a) nužni i b) korisni.

- Prva takva zajednica tvori kućanstvo/domaćinstvo, nakon čega se obitelji počinju međusobno povezivati u sela, što omogućuje bolju raspodjelu rada i dobara, dakle veću efikasnost.

- Više sela se ujedini u grad, ali to nije veliko selo, nego nova forma koja za cilj ima dobro življenje.

- Dobro življenje ne znači iphone, nego sreća i zadovoljstvo: kao i Platon s teorijom pravde, tako i Aristotel s teorijom dobra misli na ontološki određeno dobro kao bivanje, biti dobrim čovjekom ne znači pomagati bolesnicima, nego znači biti čovjekom uopće, a ne životinjom ili barbarom. Odatle poznata Aristotelova 'tko je sebi dovoljan i nije dio grada ili je zvijer ili bog' (malo napumpan prijevod originala, ali ajde). Biti čovjekom znači biti otvoren mogućnosti postizanja ekvilibrija, tj. blaženog života (eudaimonia). Ekvilibriranje (postizanje ravnoteže kroz umjerenost) je put do eudaimonije (blaženstva). Glavni modus ekvilibrija je umjerenost i pravednost, o tome učimo još iz Nikomahove etike.

- Aristotel grad uspoređuje s tijelom: ako se uništi čitavo tijelo, uništavaju se i njegovi dijelovi. Međutim, ako se uništi neki njegov dio, grad ne prestaje funkcionirati, ali je oštećen. Odatle proizlazi, prirodna je čovjekova potreba za državom-gradom. On je, štoviše, tome predodređen i za to sposobnostima obdaren. Dakle, po prirodi je državotvorno biće (zoon politikon).

- Posjedujemo jezik (manifestaciju logosa) jer nam je svrha moći razlučivati dobro i loše, pravedno i nepravedno – inače ne bismo mogli utvrditi grad. Stoga je

30

Decadent Sympozium

pravednost okosnica uređenja države jer pravednost reflektira temeljnu ustrojenost našeg bića – naše zašto.

- Odatle proizlazi da je funkcija grada činjenje dobra/bivanja čovjekom, a ne bogatstvo ili moć ili sigurnost. Težim gradu jer težim pravdi, težim pravdi jer težim gradu.

- Odnos ekonomije (oikos: kućanstvo) i politike: ekonomija dobro domaćinstva, politika dobro države. Razlika ekonomije i trgovine: trgovinu treba kontrolirati, nije prirodna i ovisi o sposobnostima pojedinca; vodi korupciji (hellou corporate capitalism). Neposredna proizvodnja (vještina stjecanja) tj. posjed vs proizvodnja za razmjenu (vještina bogaćenja). Trgovina nastaje kada jedan ima nečega premalo, drugi nečega previše.

- Ropstvo – uz već rečeno, za Aristotela pravedno i prirodno (nisu dobri u razumu, odlični su u snazi). U to vrijeme nema države koja nema robove. Zahvaljujući ulozi robova čitava se grčko-rimska kultura i uspjela razviti. Robove nazivao živim oruđem. Rad je ponižavajući i rade oni koji ne mogu postići krepost.

- Srećom, ističe 2 problema: a) nije moguće izvana znati tko bi trebao biti rob, a tko ne (vrijedi isto za problem vladara); te b) netko tko ima status roba nije nužno rob po prirodi (vladara po prirodi). Ovaj iskorak u problematizaciji ropstva je uopće prvo razmatranje ikakvog problema oko robovlasništva, naročito ratnog.

- Dvije temeljne vladavine: 1) Ustavna – jednaki – monarhija, republika2) Gospodarska – robovi – državnička, samovlada

- Žena nema prava upravljanja ili sudjelovanja u političkoj aktivnosti, ali Aristotel ne objašnjava što bi to ona trebala raditi i kako. Njemu je samo jasno da ona u državi ima svoju funkciju i stoga treba biti upućena u politiku i državu.

- Uz to, Aristotel smatra da oni koji u državi žive moraju biti poučeni sistemu i uvjereni u ispravnost temeljnih principa.

PREGLED HIJERARHIJE:

- Biljka i životinja < barbarin < građanin < vladar- Rob < gospodar- Rob < dijete < žena < muškarac (muž > žena, otac > dijete, gospodar > rob)

POLITIKA: KNJIGA II

- Aristotel razmatra najbolji državni poredak, a prije svega ga zanima priroda zajednice koja će tvoriti državni poredak.

- Osvrće se na a) postojeće oblike vladavine da bi se ustanovili kako funkcioniraju i koji su im problemi i b) teorijske oblike vladavine koji ne mogu biti ostvareni, pa ih treba odbaciti, ali služe u traženju znanja (uglavnom napad na Platona).

- Znanost politike nema za funkciju tek opisivanje i procjenjivanje, nego postavljanje znanja u praktičke svrhe.

- Suprotno Platonu, Aristotel smatra da je totalno jedinstvo pogrešno jer tada to uopće nije grad. Aristotel je za jedinstvo u različitosti, dakle umjerenost sloboda i dužnosti. Čovjek je najjedinstveniji, potom porodica, potom država. Aristotel je također protiv ukidanja privatnog vlasništva jer nisu ljudi zli zbog posjeda, nego zato jer im je to inherentno prirodi, to je ljudska ćud, a isto tako i ne valja da se dijele djeca, robovi ili žene jer je u ljudskoj ćudi cijeniti samo svoje više od zajedničkog. Ljudi se ujedinjuju u gradove upravo da omoguće probitak u zajedništvu različitosti, a ne obratno, da se

30

Decadent Sympozium

uguše u jedinstvu jer su previše međusobno različiti. Također za mijene vladara, a ne da jedan ostaje vječno i uvijek na isti način, kao i za mijene zakona, jer s novim znanjem stari nisu održivi.

- Budući se Aristotel povlači za teorijom ekvilibrija, tada smatra da je i vlasništvo potrebno imati, ali ne i da ga smije koristit samo vlasnik: već je dostupan na upotrebu svima.

- Zakon: opće mjere, ne posebne (to je moral); žene pod zakonom radi kontrole, u izvršnoj vlasti ne smiju biti siromašni jer su potkupljivi, ali siromašni i ne smiju biti natrpani obvezama jer onda ne mogu sudjelovati u politici. Rad je za robove (siromašni imaju vola).

- Primjeri dobrih režima Sparta, Kreta, Kartaga i Atena. - Sparta primjer države koja nema u skladu princip i zakone: ratovanje ima

za cilj mir, a kako Spartanci nisu znali u miru vladati, to je dovelo do raspada.- Atena pod teškom kritikom, prema Aristotelu nazaduje nakon Solona.- Kartaga idealno uređenje: vladaju imućni i najsposobniji.- Uvjeti dobrog vladanja: a) Princip i zakoni moraju biti usklađeni, b)

vladanje se odabire prema sposobnostima, ne novcu, c) jedan čovjek za jednu poziciju u jednoj funkciji, d) princip poretka se mora mijenjati što je država veća. Za najveće oblike idealna je demokracija (kao vladanje više ljudi na jednom mjestu).

POLITIKA: KNJIGA III

- Što je državni poredak? Uređenje građana. Što je država? Skup građana.- Tko je građanin? Slobodan i politički aktivan stanovnik države. Što znači biti

politički aktivan? Izravno sudjelovati u odlukama i biti dio porote. Zašto? Jer je to vrhovno praktičko ostvarenje uma i jezika.

- Određenje građanstva ovisi o principu vladavine jer različite vladavine imaju različite oblike ostvarivanja građanske funkcije.

- Biti građanin znači imati određene slobode, a s njima dolazi odgovornost.- Za razliku od današnjice, biti dobar čovjek i dobar građanin ne podrazumijeva

jedno drugo. Biti dobar građanin znači slijediti princip državnog poretka i zajednice (održavati ga). Znači znati svoje mjesto – pokoravati se ili vladati.

- Građanin također ne može biti netko tko nije financijski neovisan od drugih, tj. svatko onaj (osim žene i robova) tko radi da bi preživio.

-Pravednost u vladanju sastoji se od toga da su jednaki jednaki među jednakima, a nejednaki jednaki među nejednakima. Njihova kvaliteta određuje se prema političkim vrlinama, a one tu u bitnome znače porijeklo, imetak, status slobode.

PODJELA POLITIČKIH POREDAKA:

1) Pravedni režimi1.1 Vladavina jednog – monarhija (kraljevina, bazileja) (ideal)1.2 Vladavina manjine – aristokracija (najbolje realno)1.3 Vladavina većine – ustavna država (politeia - najstabilnija)

2) Nepravedni režimi (pravedni kada zakažu)2.1 Vladavina jednog – tiranija2.2 Vladavina manjine – oligarhija2.3 Vladavina većine – demokracija (najmanje loša)

30

Decadent Sympozium

* bitna razlika između olig. i dem. nije broj vladajućih, negobogatstvo.

- Ako država ne postoji radi boljitka svih, onda je ona samo ugovor (društvo!)- Tko najviše u tome sudjeluje ima najveća prava (Aristotelu najviše paše

aristokracija, ali nije radikalan po tom pitanju jer npr. smatra da je bolje da što više ljudi vlada, nego što manje)

- Svi prijepori nastaju između nesklada siromašnih i bogatih. Kada je potlačenima dosta, započinju revoluciju (promjenu poretka). Prvi uzrok revolucije su drugačiji pogledi na nepravednost; a jedino rješenje očuvanja poretka je pravednost.

- Najbolja vladavina je ustavna vladavina, zasnovana na srednjem staležu, sredina između bogatih i siromašnih.

- Nema idealnog sustava, ovisi o kontekstu gdje poredak nastaje. Negdje je dobra aristokracija, negdje ustavna vladavina, negdje monarhija.

- BITNO: Problem pravednosti: ne zasnivati poredak na osobnim stajalištima nego na ZAKONU. Jednom uspostavljen u skladu s poretkom, zakon jedini osigurava objektivno gledište odnosa. Zakoni nisu savršeni i moraju biti podložni kritici i promjenama jer mogu biti nepravedni (Aristotel nije pozitivist). Gdje zakon postane slijep, treba odlučivati zadužena osoba.

- Dakle, Aristotel ima preferencije, ali ne nameće nikome vladavine.

POLITIKA: KNJIGA IV

- Početak istraživanja najboljeg poretka, kada bismo ga mogli ostvariti. To je ustavna vladavina, kombinacija oligarhije i demokracije. Postići je nije lako: ni sam Aristotel nigdje ne navodi žive primjere.

- Srednji stalež temelj, zasniva ga na ideji umjerenosti u tim ljudima, što ih čini potencijalno najkreposnijim, tj. onima najbližima vrlini dobra. Srednji stalež opet, zbog umjerenosti, ne smije postati jedini stalež.

- Na državniku je znati koji je režim najbolji za koje društvo. - 5 područja vlasti: 1) zakonodavstvo 2) sudstvo 3) upravljanje (izvršna

vlast) 4) oružje 5) tjelovježba.- Vladavine varaju time što bogati moraju plaćati kazne za nesudjelovanje, a

siromašni ne. Podli način odvlačenja siromašnih od aktivne uloge.- Svaki poredak ima 3 elementa: 1) savjetodavni 2) izvršni 3) sudski

(Montesquieu ring ding ding ding)- Ako demokracija, najbolje da su svi farmeri/stočari.

POLITIKA: KNJIGA V

- Ispituje uzroke promjena poredaka. Sve je to već rečeno.- Opservacija slična Platonu: najviše prava na pobunu imaju najvrliji, a oni se

najmanje bune- Bune nastaju zbog nejednakosti prema klasi (kvantitativno) ili statusu

(kvalitativno). Nastaju i zbog težnje za jednakošću (ljevičari) i težnje za nejednakošću (desničari).

- Demokracije propadaju zbog demagoga ili rasta bogatih (pretvara se u olig.)- Oligarhije propadaju zbog pobune protiv ugnjetavanja, prerastaju u tiranije- Tiranin izrasta iz naroda, monarh iz aristokracije. Tiranin se može očuvati:

30

Decadent Sympozium

1) tiranin treba zabraniti sve što može proizvesti povjerenje i visoko raspoloženje kod građana, tj. njegov cilj treba biti da skrši takav duh, jer čovjek siromašna duha nikad neće kovati urotu protiv vladara, pa podanike treba držati u siromaštvu;

2) tiranin treba prikazati da prikuplja novac za upravljanje javnim službama, ili za vojne poslove.

- Očuvanje poretka: slijediti zakon, kritička svijest, podudarnost principa i zakona- Utjerivanje straha i odavanje časti povremeno OK- Vršenje vlasti ne smije za cilj imati bogatstvo- VRLINE VLADARA:

1) ljubav prema postojećem poretku (volja za njime)2) sposobnost upravljanja3) pravednost s obzirom na uređenje>> Platonu dosta poštenje i znanje, ima silu za prisiliti ih, kod Aristotela to

ne funkcionira bez da vladar ima volju/ljubav.- Ono što će istinski održati poredak je edukacija svih o tom poretku.- Bla bla o raznim režimima, svašta i koješta. Kritika Platona: pretvorbe iz jednog

društva u drugo nisu realne, nego su zasnovane na nekakvim metafizičkim odnosima, a promjene se ne događaju uvijek u tom smjeru.

POLITIKA: KNJIGA VI

- Razmatranja o demokraciji.- Zasnovana na ideji slobode. Sloboda u demokraciji: a) izmjenična vladavina i b)

pravo da se živi kako se hoće.- Svatko može biti izabran na svaku poziciju, svi imaju vlast nad svima. Imovinski

cenzus ništa ne predstavlja. Nema dugotrajnog ostajanja dužnosnika na položaju / vlasti.- Farmeri i stočari, činovnici u kontroli bogatih, pravilna podjela bogatstva,

sljedba zakona (počinje više ličiti na ustavnu vladavinu, nego demokraciju).- Meritokrat – određivanje prava na glas količinom imetka. - O pravdi: ‘uvijek slabiji traže pravdu, dok jači o tome ne brinu’- Svi podlijegati račune svima, u vrhu vlasti najbogatiji i najvrliji – ne mogu reći da

su podređeni lošijima, a narod ih može kontrolirati.- Neplaćeni državnici, nemaju motiv zarade- Zakonodavci, državotvorci i državnici težiti očuvanju poretka, ne tek uspostavi:

bitnije je Aristotelu da se održava demokratsko, nego da demokratsko jest demokratsko. Zakonski zahtjevi:

1) Sudovi pošteni i nepristrani 2) Ne konfiscirati imovinu3) Ne davati bezgraničnu socijalnu pomoć (naučiti pecati, ne davati)4) Država mora imati prihode

POLITIKA: KNJIGA VII

- Do sada (započeto u knjizi IV) razmatranje najboljeg praktički mogućeg režima, sada razmatranje najboljeg mogućeg režima + razmatranje najboljeg pojedinog življenja – jer najbolje državno uređenje slijedi iz najboljeg načina života.

- Najbolji državnik mora voditi i najbolji život. Imati objedinjene vrline hrabrosti, razboritosti, pravednosti, mudrosti. Ako je on sretan, sretna je i država. Ako educira o

30

Decadent Sympozium

državi, stanje sreće se produljuje. Cilj edukacije je učenje o vrlinama koje vrše očuvanje državnog principa.

- Vrline su intrinzična dobra; donose više sreće nego vanjska dobra. Poanta vrline je dobro djelovanje.

- Država odgovara državniku: kakav je on, i ona je.- Aristotel smatra da svi materijalni aspekti moraju biti umjereni – broj

stanovnika, površina, zemlje, resursi, položaj, trgovina, pomorska sila. Glomazne države su no-no. (Grci optimalan narod – između Azijata i Europljana, najveće šanse imati najbolju državu)

- Tko misli dobro vladati, prvo se mora pokoravati. Ako je vlast u interesu vladajućeg, to je vlast gospodara nad robovima. Ako je vlast u interesu podanika,to je vladavina nad slobodnim ljudima. To je vladavina dobra.

- Dobar može biti samo cilj (država blagostanja), sredstva nisu po sebi relevantna, sve dok služe postignuću cilja (teleološki argument). Država ovisi o dobrom cilju i dobrim sredstvima koja taj cilj približavaju narodu.

- Tri stvari čine (dobrog) čovjeka: narav, navika i razum. S rođenjem se može steći dobra narav, navika i razum se može poučiti. Djeci je prvo potrebna tjelovježba, jer se po sebi razum razvija naknadno. Potom valja biti poučavan filozofiji i ostalim razumskim vještinama.

- Kritika Platonove eugenike, ali se slaže da treba kontrolirati brak, djecu i seks. Npr. djeca slobodnih trebaju izbjegavati robove i rad. Muškarac 37, žena 18 za brak, abortus rješenje kada se pretjera u populaciji. Dobro brinuti o trudnim ženama.

-Svi koji u gradu nisu slobodni ljudi (jesu radnici) ne mogu se smatrati građanima, ali jesu u svrsi građana – brinu o održanju principa sreće putem svog rada, ali zbog toga nisu dovoljno pametni da bi mogli izravno.

- Važan dio edukacije i vladanje je i učenje na pogreškama, sistem mora biti otvoren promjenama u duhu principa poretka.

POLITIKA: KNJIGA VIII

- O svrsi edukacije: poučavati svim oblicima znanja i svi su oblici znanja korisni na svoj način, čak i kada se radi o suštoj estetici (protiv Platona ovdje). Državnik ni u ludilu ne smije ne educirati svoje ljude.

- Ne oslanjati se na obitelji, državno organizirati – pučko, zajedničko obrazovanje. Još jedan pokazatelj da je grad važniji od pojedinca, jer se svrha nalazi u zajedništvu.

- Mladi uče tjelovježbu, čitanje, pisanje, crtanje, glazbu. Mora ih poučiti praktičnom znanju (djelatnom), primjenjivom za državu, a to opet nije ni teorijsko, a bome ni produkcijsko znanje jer bi ono bilo degradirajuće za takvog građanina. Naučiti svirati nekoga spada u produktivno znanje, ono je beskorisno (bliže Platonu).

BITNO: Ne govori o poučavanju svih, nego onih koji su građani!

30

Decadent Sympozium

NICCOLO MACHIAVELLI (1469 – 1527)

KONTEKST

- Kao kancelar republike Firence, bio diplomat, prošao Italiju i Francusku, u blagosti obitelji Medici. Tokom promjena režima optužen za izdaju, pa nakon mučenja oslobođen. Pada u pozadinu, pred kraj života se vraća u politički angažman. U to je vrijeme ratovanje bila standardna praksa u Italiji, između obitelji i regija, a za Machiavellijevo vrijeme Francuska je nekoliko puta vršila haračke invazije.

- Vladar protu-teleološko djelo. Machiavelli Nije sklon filozofima, apstraktno razmatranje političkih pitanja smatra promašajem.

- Vladarem prestaje klasična politička filozofija i započinje moderna: djelatna/efektivna/realistična istina važnija je od ideala/ideje/mogućnosti.

- Spinoza, Hobbes nastavljaju Machiavellijev rad o državama ne kakve trebaju biti, nego kakve jesu, s obzirom na čovjeka.

- Cilj opravdava sredstvo – makijavelizam. Dotadašnje shvaćanje vrline/kreposti mijenja se s Machiavellijem: vrlina nije sreća, blaženost ili dobrota. Vrlina je odlika kojom se postiže vladavina nad pukom, vladavina koja proizlazi iz straha ili ljubavi puka prema vladaru. Okrutnost može biti vrlina, što se Machiavellija tiče. To znači da knjiga radikalno raskida s dotadašnjom povezanošću politike i etike.

- Automatski pretpostavlja da ljudi teže slavi i časti, što opravdava sredstva. Njegov zahtjev da vladar bez obzira na sredstva mora preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom – da uspostavlja poredak na kriminalnim temeljima – je totalni prekid s dotadašnjim stajalištima. Ovo je također važno zbog izrazitog naglaska na moć ljudske volje i slobode; što oponira dotadašnjim mnogim utemeljenjima sudbine u 'nečemu višem'. Ako Bog da, jel.

- Temelj pravde je nepravda. Vladavina se ne uspostavlja dobrotom/pravdom, nego valjanim sredstvima koje vladar odabire za postignuće cilja. Za izgradnju i održanje vlasti potrebni su virtu (vrlina) i fortuna (sreća, točnije povijesna prigoda). Na novom je vladaru da radikalno mijenja režim (bogate osiromaši, siromašne obogati – kako bi mu služili u ljubavi i strahu jednako).

- Činidba vladara je u funkciji dobrobiti naroda. Tlačenje mora imati iza sebe argument dobrobiti naroda.

- U samom uvodu teksta Machiavelli koristi pojam države u modernom smislu u kojem pokriva sve oblike vladavine. To se mjesto drži ključno za promjenom mišljenja. Takvo shvaćanje se tokom renesanse utvrdilo.

- Portuaristotelijansko stajalište: nema dotadašnje podjele vladavina, a pogotovo ne na dobre ili loše. Sam pojma vladara kod Machiavellija isto je što i tiranin, neovisno o kakvom djelovanju govori.

- Velika je promjena razumijevanje monarhija prema a) nasljedstvu i b) osvajanju.- Postoji struja kritike koja smatra da rad nije doslovan, nego satiričan ili

implikatoran: da 'šokantan' sadržaj nije tu kao savjet tiraninu, nego ili a) uputa drugima kako spriječiti tiranina ili b) uputa vladaru kako ne postati tiraninom. Oko toga nema dogovora. Raunić, primjerice, nije siguran da je to stajalište točno. Prema onome što se može reći o Machiavellijevim potrebama da se vrati u politiku, Vladar je napisan i poslan obitelji Medici, koja ga zbog toga nije prihvatila, već je o tekstu bila indiferentna. Istovremeno, počela se širiti vijest o knjizi, a reakcije su bile negativne.

- S obzirom na stajališta oko kršćanstva i kršćanskih vladara, bio je prozvan

30

Decadent Sympozium

heretičarem i ateistom.- Smatrao je da cijela Italija treba temeljno reformiranje; s čime su se mnogi

slagali.- Bio pod utjecajem radova Ksenofonta Atenskog koji je napisao Kirupediju (o

perzijskom vladaru Kiru Velikom, osnivaču Perzijskog carstva).- S obzirom na zloćudnost knjige, komentar u korist Machiavellija: svaka

vladareva činidba to mora biti jedino u svrhu očuvanja države, što M. vidi vrhovnim dobrom zajednice.

- Drugi Machiavellijevi tekstovi nisu ni približno tako 'makijavelistički', a svi oni koji su ga u njegovo vrijeme optužili za malicioznosti bili su najgori oblici makijavelizma uopće.

- Puhovski: „Kao što se tek poslije Newtonova formuliranja zakona gravitacije može razumjeti fizika koja obuhvaća i svemir, tek se poslije Machiavellijeva uvođenja države u analizu zbivanja u političkoj zajednici može razumjeti institucijski koloplet bez kojega suvremena politika ne postoji. Kao ustanova koja osigurava trajnost moći, država je u punome smislu riječi autoreferentna; Machiavellijev je doseg lapidarno određen: „Država nema nikakvu višu dužnost do održavanja sebe same“. Radi se o impersonalnosti političke moći, sažetoj u formuli „ragion di stato“ koja će biti stoljećima ponavljana – sve do Kissingera, primjerice, i opet, ponajčešće pogrešno, kao forma opravdanja državnih (zlo)djela, a ne kao uputa u njihovu (pretpostavljenu) neizbježnost.” (…) Ako, primjerice, Machiavelli smatra razumljivim da vladar katkada mora eliminirati one koji ugrožavaju njegovu vlast i stabilnost zajednice, s njegove bi pozicije bilo nemoguće objasniti postupanje totalitarnih vođa dvadesetoga stoljeća. Jer oni se s jedne strane pozivaju na (proizvedenu) ljubav mase privrženika/podanika, a s druge nemilice ubijaju tisuće ljudi koji ih ni na koji način ne ugrožavaju – samo zato što to slijedi iz njihovih ideologijskih zasada. Nema dvojbe da su Hitler i Staljin u logorima pobili mnoge koji im ni na koji način ne bi smetali (pa i one koji bi im bili pripravni vjerno služiti). A to znači da metodička osnova političkoga funkcioniranja, racionalnost koja omogućuje znanstveni pristup zajednici -  baš ono što čini Machiavellijev pristup jedinstvenim – više ne može biti očuvana.”

VLADAR: POGLAVLJE I

- U uvodu Machiavelli objašnjava zašto bi trebalo razmotriti njegove uvide. Čovjek koji stoji na vrhu planine može procijeniti što se sve nalazi oko planine, ali onaj tko stoji ispod nje može procijeniti samu planinu.

- Sve vladavine su ili a) republika ili b) monarhija. - Monarhije mogu biti a) nasljedne, koje je lako održavati zbog istih predaka ako

je vladar oprezan ili b) novonastale/pripojene, koje vladar može steći srećom ili snagom.- U Vladaru izgleda kao da Machiavelli sve upute daje za monarhistički vladavinu,

ali načelno Machiavelli zastupa republiku, na koju se referira i kaže da je on joj pisao na drugom mjestu (druga knjiga).

VLADAR: POGLAVLJA II-IV

- Upute o održanju monarhija. - Stečene nisu problem. Održati poznati princip i adaptirati prema aktualnoj

situaciji, a tu je i narod koji već unaprijed voli svog vladara.- Dobivene (mješovite) monarhije: Uništiti staru lozu, ne dirati zakone,

30

Decadent Sympozium

automatski dobivene neprijatelje riješiti ispunjavanjem očekivanja, naseljavati svoje ili privremeno doseliti sebe kako bi shvatio probleme, štititi od susjednih neprijatelja (naslijeđenih monarhijom). Lako zamjenjiv s drugim vladarem koji se ponudi, kada je već izvorni smijenjen.

- Dva načina upravljanja: a) jedan vladar koji određuje ministre: težeosvojiti, lakše zadržati (Turska)b) vladar i dužnosnici prema lozi; lakše osvojiti,teže zadržati (Francuska)

- Svi problemi mogu biti spriječeni ako su prijevremeno primijećeni.- Vladar se mora razumjeti u a) državništvo i b) vođenje rata. Međusobno su

isprepleteni. Rat je neizbježan, stoga uvijek treba biti spreman.

VLADAR: POGLAVLJA V-VII

- Problem predstavlja osvojena zemlja koja je imala svoje zakone, a bile slobodne. Postoje tri načina održanja: 1) uništenjem države, što će uništiti pobunjenike za koje uvijek postoji realna šansa da se pojave i unište vladara.

2) naseljavanjem vladara3) nameti i oligarsi koji brinu jer ovise o vladaru

- Vladavine se mogu steći srećom (nasljedstvo, igra slučaja, loza) i vlastitom snagom (hrabrošću). Oni hrabri teško to učine, ali im vladavina potraje. Takvi su bili Tezej, Mojsije, Kir, itd. Onaj tko ovisi o sebi i koji vlastite poteškoće nadvladava, a uspije u svojoj namjeri, imati će nevjerojatnu moć: on ide protiv aktualnog poretka koji će se beskrajno braniti, a od pristaša će samo dobiti poticajnu potporu.

- Vladavine koje se steknu povijesnom prigodom moraju se osloniti na eliminaciju protivnika onih koji im odluče služiti, a na pozicije mora postaviti svoje. Cesare Borgia primjer koji je odradio sve što treba, a opet nije do kraja održao vlast.

- Povjerenje u građane, koje Machiavelli inače smatra maloumnima, može se izvući na temelju činjenice da su lakovjerni i uvijek traže na koga će se osloniti – tko će njima upravljati. Jedino što vladara treba zanimati je pouzdanje u samog sebe i očuvanje pozicije koju je preuzeo.

POGLAVLJE VIII – IX

- Treća varijanta preuzimanja vlasti – kriminalnim djelom. Takav čovjek može postići moć, ali mora računati da neće i slavu. Vlast na temelju kriminala ima mogućnost opstati ako se zločin ne ponavlja. Stoga sve što će zločinačko učiniti mora izvesti jednom, pred zauzimanje vlasti, te više ne ponavljati.

- Četvrta varijanta preuzimanja vlasti – postavljen od građana. Vladar-građanin, formira ustavnu vladavinu, a najčešće to postigne lukavstvom. Kada su u pitanju gradovi, svaki grad se sastoji od opresiranih siromaha i opresirajućih plemića. U takvom odnosu mogući su monarhija, demokracija i anarhija (bezakonje). Tada jedni ili drugi postavljaju vladara da osigura njihovu klasu. Vladar-velikaš mora ispunjavati uvjete onih koji su ga postavili i otklanjati sumnju sa siromaha, dok vladar-pučanin mora paziti na sebične velikaše/plemiće i brinuti o narodu u mjeri u kojoj ga je postavio – benevolentno.

- Vladar bez naroda za prijatelja može zaboraviti na svoju vladavinu.- Metode su nevažne kada je potpora naroda u pitanju. To slobodno uključuje

političke/diplomatske igre sukobljavanjem različitih klasa građana.- Bitno je da ovdje Machiavelli definira okrutnost kao zao čin. Prema tome M. ne

30

Decadent Sympozium

lišava činove moralnosti, nego ih podređuje političkom cilju (odatle razdvajanje kategorija koje su do njega pokušavali usuglasiti).

POGLAVLJE X-XI

- Održanje države omogućiti će rast vojske i oružja paralelno s neprijateljima. Važnija je priprema obrana i fortifikacija jer osim što pomažu u samom ratu, sprječavaju moguće ratove zbog protivničkih računica gubitaka, a također i može ohrabriti građane da izdrže teška vremena.

- Osim vladarske države, imamo i crkvenu (eklektičku) državu, koja moć crpi iz sasvim drugih izvora: religijski utemeljena, u biti ne treba vladara i njeno osvajanje zahtijeva iznimni podvig.

-Vic je u tome što je Crkva takvu moć stekla osvajačkom politikom. Papa je sebe pretvorio u vladara i vojskovođu. Općenito, Machiavelli smatra da religija nema što raditi u politici, odakle negativan stav prema Crkvi.

- Tu se prekida rasprava o poretku, i započinju detalji o održanju države, to jest druga sekcija knjige.

POGLAVLJE XII-XIV

- Čvrstina države ovisi o temeljima, i njih valja lupati prije nego se zgrada digne – jer ako se lupaju nakon što se zgrada digne, može im poći za rukom, ali se može i srušiti u procesu.

- Glavni temelji su dobra vojska i dobar zakon.- Vojska: vlastita, plaćenička, pomoćna ili mješovita. Plaćeničku i mješovitu treba

izbjegavati, one su dobrim dijelom razlog za propasti mnogih talijanskim vladavina, pa i same Italije. Plaćenici uvijek traže više, mješovita/pomoćna/posuđena vojska u porazu ostavlja vladara samog, a u pobjedi se moć drugome duguje.

- Jaka vojska – jak zakon.- Prvi razlog, s kojeg ćeš državu izgubiti jest zapuštanje ratnog umijeća, dok je prvi

uvjet da državu stekneš iskustvo u tom umijeću. Vladar koji se u ratno umijeće ne razumije neće biti niti cijenjen od vojnika, što je opasno.

- Zadržati brigu o ratničkom umijeću – više u vrijeme mira nego rata – može djelima (držati vojsku u stezi i uvježbavati, baviti se lovom i učiti o prostoru) i umom (učenje, povijest, istraživanje, proučavanje rata). Idealan vladar nije onaj što razumije/cijeni politiku, filozofiju i umjetnost, nego onaj tko zna upravljati vojnom snagom države u rastu.

- Da bi približio odnos, Machiavelli traži zamisliti naoružanog pored nenaoružanog čovjeka. Tko je od njih vladar, tko dominira?

POGLAVLJE XV-XIX

- Postoje dva načina borbe: 1) zakon 2) sila. - Zakon je prirodan ljudima, a sila zvijerima, stoga je psihološki najbolji vladar onaj

koji se koristi lukavstvom. Vladar treba prikrivati svoje slabosti i svoje prednosti maksimalno koristiti. Drugim riječima: neiskoristive vrline vrijede manje od iskoristivih mana. Predlaže umjerenost (kvantiteta) i odmjerenost (kvaliteta – kome i kada).

- Kada djeluje po sili – zvjerski – mora naučiti djelovati kao:

30

Decadent Sympozium

a) Lav: ne može se braniti protiv zamki, stoga mora naučiti kako ih izbjegavati.b) Lisica: ne može se braniti protiv vukova, stoga mora naučiti kako ih prestrašiti.

- Obećanje poštivati sve dok si u prednosti i ne vjerovati tuđim obećanjima. Važnije je uvjeriti druge da ima sve vrline koje se cijene, nego što bi ih doista trebao imati. Svoje će vrline pokazati dobrom vladavinom.

- Nikad si ne smije dopustiti da ga se mrzi. Kritika je u redu, ne i mržnja.- Ako se ne može postići da se vladara ljubi i boji istovremeno, bolje je da ga se boje,

nego ljube: jer ljudi su nezahvalni i uvijek im se negdje u kutku krije želja za dobitkom. Drugim riječima, vladar kojeg se ljubi prije ili kasnije netko će iskoristiti – ali nije poanta da se vladara i mrzi.

- Iz ovog proizlazi: slika je važna koliko i sam čin.- Među vojnicima okrutnost je bitna: Hannibalova vojska nikad se nije međusobno

zavadila jer su Hannibala smatrali brutalno okrutnim, ulijevao je poštovanje i užas. S druge strane, Scipionu se vojska odmetnula jer im je davao više slobode no što je stega mogla podnijeti.- Budući da ljudi ljube po svojoj volji, a boje se po vladarevoj, razborit se vladar mora osloniti na ono, što je njegovo, a ne ono, što je tuđe: mora se samo pobrinuti da izbjegne mržnju. Vladar mora paziti da nikada ne izusti ništa što nema ove osobine: milosrđe, vjernost, iskrenost, čovječnost i pobožnost.

- Dvije prijetnje: građani iznutra i neprijatelj izvana. Iznutra se osigura neširenjem mržnje, izvana snažnom vojskom.

POGLAVLJE XX-XXIII

- XX – fortifikacija, XI – stjecanje ugleda, XII – ministri, XIII – laskavci- Na fortove i ostale elemente obrane trošiti ovisno o situaciji: ali poanta nije u

izgradnji i obrani, nego u sigurnosti među građanima: ako te građani ne vole, nema tvrđave koja će te spasiti. Postoje iznimke.

- Da bi se stekao ugled, potrebni su Veliki pothvati, junačka djela. Španjolski kralj Ferdinand aragonski začeo je svoje temelje i reputacijom neočekivanom navalom na Granadu, zatim pod izlikom vjere počeo tjerati Maure i raseljavati ih, itd.

- Častiti ljude vrsne u umijećima (bilo kojim), pomoći podanicima gdje je to moguće, okupljati puk svečanostima i igrama, sastajati se s cehovima i klasama, izbjegavati velike taksacije i poticati na mir među građanima, nagrađivati umjesto kažnjavati.

- Bitna procjena prije zaposlenja ministra, koji su važni jer izravno reflektiraju sliku vladara.

- Tri vrste uma: oni koji shvaćaju sami po sebi, oni koji shvaćaju tako što im drugi predoči, i oni koji ne shvaćaju ni sami ni uz pomoć drugih.

- Dobri ministri su oni koji pokazuju da misle na vladara, ne sebe. Dopuštati istinu jer tako uništava laskavce, a govoriti dati samo najmudrijima. Primati savjete, ali samo kada sam vladar zatraži.

POGLAVLJE XXIV-XXVI

- Usmjerena na posljednje komentare i raspravu o tome kako se Italija rasula.- Svatko tko se drži savjeta u Vladar može biti siguran u svoju vladavinu.- Vladari u Italiji su propali jer nisu bili snažne individue. Nisu se držali pravila

napisanih u ovoj knjizi, pokleknuli su ovdje ili ondje, u vojsci ili narodu, savjetnicima ili odnosu Crkve.

30

Decadent Sympozium

- Kako se oduprijeti utjecaju sudbine?- Sudbina kao i priroda: da, rijeka može nabujati i nanijeti štetu i mi tu ništa ne

možemo, ali u vrijeme mirovanja napravimo obranu od bujanja i tada itekako utječemo na zbivanje.

- Prepuštanje sreći je prepuštanje sudbini, zato takvi brzo propadnu. Sretan je onaj koji postupa po duhu vremena, nesretan onaj koji mu se suprotstavlja – ako ne mijenjaš politiku, propadaš.

- Posljednje poglavlje Machiavellijev je poziv na zauzimanje Italije od valjanog vladara. Suptilno misli na obitelj Medici, tj. na Lorenza De Medicija. Treba stvoriti nacionalnu vojsku, otjerati strance.

30

Decadent Sympozium

THOMAS MORE/MORUS (1478 – 1535)

KONTEKST

- Jak utjecaj tokom rane renesanse, sin poznatog odvjetnika, dobar odvjetnik i sam. Povjesničar, filozof, spetljan s Crkvom, duboko religiozan, živio u siromaštvu. Živio tokom početka reformacije, izrazito protiv protestantizma (iako u Utopiji zagovarao religijsku toleranciju). Henry VIII pod kojim je Morus bio branio je katolicizam dok mu se to isplatilo, a pri promjeni uvjeta i on je promijenio religiju. Raskinuo je s Vatikanom i proglasio se poglavarom anglikanske Crkve, pa kada je Morus protestirao, optužen je, osuđen iako se obranio o optužbi i giljotinom zaključen. Uskoro je proglašen mučenikom i svecem.

- Živio u doba izrazito ekstremiziranog feudalizma. Doba prodora humanizma, mišljenje ostalo uokvireno religijom ali se oslobodilo srednjovjekovne ortodoksije. Napad na feudalizam. Martin Luther započinje reformaciju, a s time Europa pada u religijsko-političke ratove.

- Morus napisao Utopiju 1516, pred samu reformaciju, 3 godine nakon Machiavelli Vladara.

- Naslov 'utopija' s podnaslovom 'o najboljem državnom uređenju'; originalni dodatak 'doista zlatna knjižica, koliko korisna toliko i zabavna'.

- Knjiga jest o savršenom društvu (utopia), ali Morus nije nužno zastupao mišljenja izložena u knjizi. Radi se o racionalističko-utilitarističkom odgovoru na europsko stanje tada, što u suštini znači da implementira kršćanske vrijednosti, komunizam i humanizam. U svakom slučaju, nastoji spojiti ideale i pragmatiku.

- Knjiga ima 2 dijela. Prva knjiga kritika je engleskog stanja. Druga knjiga usmjerava se na idealno stanje. Drugi dio je pod snažnim utjecajem Erazma Roterdamskog, s kojim je Morus bio prijatelj i istraživački partner. Postoji teza o ismijavanju teorija idealiteta od Morusa i Erazma, a ne da je Utopija ozbiljno razmatranje s kritičkim podtekstom.

- Knjiga je pisana u formi romana, mišljenje izloženo kroz lika Rafaela Hitlodeja (ime je zanimljivo, prvo se referira na anđela nositelja istine, drugo je skockano od grčkih fraza i znači pričatelj/širitelj besmislica, brbljalo, stručnjak za gluposti).

- Utopija -> eu – dobro, ou – ne/nikako, topos – mjesto. Dvosmislena fraza, istovremeno znači naj-mjesto/zemlja (eutopia) i nigdje-mjesto/zemlja (outopia). Mjesto koje je idealno i nigdje se ne nalazi. Alternativa je eutopija – što sam Morus spominje u djelu kao ispravnija varijanta (a Russell koristi 'eutopija' za prvi tematski dio Platonove Politeje).

-LIKOVI:1) More: u Antwerpenu sretne Hitlodeja, započinje dijalog. Nije preslika

Thomasa Morea. Kada se referiram na autora, koristi ću ime Morus, a kada se referiram na lika, koristiti ću ime More. Morus je prije Hitlodej, a More je konzervativan lik otvoren prema idejama i konsenzusima koje Hitlodej nudi.

2) Hitlodej: Pet godina živio na otoku Utopija, prije nego se vratio u Europu da proširi znanja o njihovom idealnom društvu.

3) Peter Giles: isto povijesna ličnost, pomogao Morusu izdati knjigu, ali njegova stajališta također ne treba nužno pripisati stvarnoj ličnosti.

4) John Morton: stvarna ličnost, kardinal. Savjetnik Henrija VIII, pomogao Morusu u obrazovanju. Hitlodej spominje, pričao s njim jednu večer o društvenim problemima Engleske.

30

Decadent Sympozium

5) General Utop: Pokorio divljake u tjesnacu na Utopiji, razdvojio zemlju da mjesto pretvori u otok i osnovao Utopiju.

6) Odvjetnik: kontrapunkt raspravi kao onaj koji zastupa sadašnje stanje u Engleskoj.

- Utopija utemeljena u racionalnosti, sami stanovnici Utopije temeljni su na razumu, a ne moći kao kod Machiavellija. Zasnovana je silom, ali uspostavljena kao demokracija s kritikom monarhije (Vladar obratno), reflektira socijalističke ideje, a po sebi je proizvod humanizma.

- Postoji moralni nesrazmjer između unutarnje i vanjske politike. Unutarnja politika je harmonična i utemeljena na toleranciji, vanjska uključuje ratovanje i robovlasništvo (tipično englesko razmišljanje, isto vidimo još kod Lockea).

- U raspravi između Gilesa i Morea s Hitlodejem, o pozivu Hitlodeju za savjetnika, možemo pronaći problem vrline, namjere i svrhe vladara u raskoraku od Aristotela do Machiavellija. Hitlodej je bliži Aristotelovoj poziciji, ali kada govori o konkretnim ponašanjima vladara koje poznaje, opisuje Machiavellija. Stoga on odbija poziv za savjetnika, s obzirom da se ponašaju 'makijavelistički', a on prihvaća aristotelijanskog vladara.

- U istoj raspravi također je postavljeno pitanje čistih filozofijskih istina i praktičkih istina, odnosno obnovljeno idealističko stajalište Platona, praktičko-idealističko stajalište Aristotela i radikalno praktičko stajalište Machiavellija.

-Dio knjige koja se referira na večeru kardinala Mortona i Hitlodeja rasprava je izravan napad na nekoliko različitih aspekata: laskavce savjetnike koji čine sve da se slože s onime koga savjetuju, na funkciju i svrhu odvjetništva, na socijalno stanje u Engleskoj i beskorisnost napisanih zakona. BITNA TEZA je razumijevanje uzroka ponašanja u pojedinca kao strukturalnog problema: ako ne valja struktura, u pojedinca se ispoljava devijantnost, u čemu Morus ide i kontra tipičnog maloumnog stajališta da je svaki pojedinac i struktura usmjerena Bogom. Izvodi se teza da čovjek nije po sebi korumpiran, već zavisi o društvu.

- Knjiga također u bitnome ističe problem svjetonazora i znanja: bez obzira na argumente druge strane, ljudi ostaju pri svojim stajalištima.

UTOPIJA – O NAJBOLJEM DRŽAVNOM UREĐENJU: POZDRAVNO PISMO

- Morus svoje djelo šalje Gilesu i traži od njega da provjeri povijesne podatke vezane za Utopiju (historijska fikcija ovdje odmah stupa na snagu) i lokaciju na Atlantiku, glavni grad Amaurot ('nevidljivi', 'mračni') i njegov most (oba reference na London). Morus se tu još žali na uljuljkane ljude nesposobne da razluče kvalitetno djelo i ispričava Gilesu (još: Egidije) što nije prije napisao ono 'što su od Rafaela zajedno čuli'.

UTOPIJA – O NAJBOLJEM DRŽAVNOM UREĐENJU: KNJIGA PRVA

UVOD: Henrik VIII. poslao je Morea kao glasnogovornika u Flandriju zajedno s Cuthbertom Tunstallom, potkancelarom, kako bi se dogovorili s Belgijancima da stanu na stranu Engleske, a ne Karla Kastiljskoga. Ljudi s kojima su se susreli (gradonačelnik Brugesa, i dr.) morali su na dodatne konzultacije sa svojim kraljem, pa je More otputovao u Antwerpen kod Egidija (Gilesa). Tamo ga je Egidije upoznao s Rafaelom, podrijetlom Portugalcem, koji je putovao s Amerigom Vespuccijem i nabasao na otok-grad Utopiju. Zainteresiran za Hitlodejeva saznanja, pozove ga da mu ispriča o 'pravednim i mudrim odredbama uljuđenog naroda'.

30

Decadent Sympozium

- Pozivaju Hitlodeja da zbog znanja bude službenik kralja (More naročito tvrdi da je to čast), što Hitlodej odbija pod argumentom da bi bio rob. Introdukcija kritike aktualnog stanja. Hitlodej kaže da su 1) vladari zainteresirani za rat, a ne mir, te 2) da se ljudi osjećaju ugroženima kada čuju tuđa mišljenja, pa se pozivaju na tradiciju: njihovi su postupci (vladara i naroda) isti diljem Europe, pa i u Engleskoj. 'Šok' za sugovornike.

- U takvoj situaciji, Hitlodej bi bio rob zbog toga što su službenici laskavci i mijenjaju mišljenje ovisno o tome što vladar misli, a ne da služe kao izvor mudrosti ili kritike, te su izvor korupcije u alijansi s vladarima. Zove takve službenike 'potparazitima'. Istovremeno, vladari ne žele slušati filozofe.

- Da bi predočio stajalište, Hitlodej (Morus) uzima (fiktivni) razgovor između njega, službenika (utjelovljenog u mišljenju Odvjetnika) i kardinala Mortona o temi smrtne kazne za krađu (Za Henrija osmog, 70000+ tisuća ljudi smaknuto vješanjem). Morus ovdje čini dvije važne stvari:

1) kritizira radnu eksploataciju siromaha od strane rasipnih plemića2) utvrđuje da problem nije samo u pojedincu nego je u strukturi i

vladarima= socijalna osjetljivost: siromasi kradu da prežive, a izravni problem gladi

stvara feudalni sistem. Ako žele riješiti problem krađe, neka se pobrinu da ljudi nisu gladni.

- Na komentar Odvjetnika da ljudi mogu birati rad ili krađu, Hitlodej nadalje ističe: 1) stajačka vojska postaju pljačkaši i uzrokuju državnodruštveni pad

2) zemljoposjednici privatnici ograđuju zajedničke posjede (enclosures), sebi uzimaju stoku i resurse, seosko stanovništvo tjeraju na osiromašenje, odlazak u gradove i postajanje robom. Industrija vune raste zbog izvoza, pojedinci se bogate, a drugi ne mogu koristiti područje u druge svrhe. Hitlodej kritičan: to je nepravda, a ne krađa – tjera se ljude da budu lopovi, a zatim ih se kažnjava. Sumira to u poznatoj uzrečici 'ovce su pojele ljude'. Morus za opis ove situacije uvodi danas poznati opis 'oligopola': malog broja udruženih konkurenata koji upravljaju tržištem, a sve druge osiromašuju. Svećenici nisu ništa bolji – izuzetno su škrti.

3) Iznosi fleksibilan argument kršćanske etike povezan s utilitarističkim rješenjem: Bog zabranio ubijanje, stoga donijeti zakon o ubijanju znači biti veći od boga. Ako ljudski zakon određuje božji, tada božji zakoni nemaju nikakvog smisla. Hitlodejev savjet pronicljiv je, mada na svoj način rigorozan: vraćanje ukradenih predmeta i radni logori. Primjer perzijskih polilerita. > izravno preuzeta ideja za potrebe komunističkih režima; Morusov generalan stav: kolektivno dobro/korist, a ne pojedinačno.

- Odgojna uloga zakona: spašava ljude, uništava poroke. Valja biti valjano uređen, da valjano služi čovjeku.

- POZICIJA: Rafael objašnjava da se smatra da kralj ne može učiniti ništa nepravedno, čak i kad bi to izričito htio, jer sve što itko posjeduje pripada njemu, kao i sami ljudi. Tri elementa:

a) bogom odabran (Aristotel, Ksenofont, tradicija po božanskom pravu), b) zastupa narod koji ga bira i narod mu pripada (Hobbes), c) misli na narod i dostojanstvo, prije na sebe i bogatstvo (mješavina

Aristotela i Machiavellija, dakako i Platona do čijeg ideala Morus pokušava doći praktičkim pristupom).

Aktualni vladari to ne rade. Kralj koji svoj narod drži u pokornosti zlostavljanjem, pljačkom i pljenidbom te tako osiromašuje, bilo bi bolje, smatra Hitlodej, da se odrekne

30

Decadent Sympozium

naslova kralja jer ovim ponašanjem zadržava kraljevsku titulu, ali gubi kraljevsko dostojanstvo. Dakle, ono što se sada nazivaju kraljevima to zapravo nisu.

- Primjer dobrih vladar su mitološki Makarijevci koji žive blizu Utopljana, čiji se kraljevi zaklinju na zakon o negomilanju novca, tj. ograničavaju se 1000 funti zlata.

- Ovdje se još jednom dogodio Moreov poziv Hitlodeju za savjetnika, tako da se tu ponovno radi o analizi uloge takvog koga. Morus piše Erazmu drugdje: „Savjet se obično traţi od onoga od koga se očekuje potvrda vlastitoga stava i namjera.“ Morus također navodi financijske malverzacije Henrika VII i francuske osvajačke pohode na Italiju (tj. teritorijalne malverzacije) kao primjere nesvrsishodnosti savjetnika i robovanje.

- Hitlodej će ovdje navesti da ondje gdje postoji utrka za novcem, tj. privatno vlasništvo, ne možeš očekivati pravdu – Napad na privatno vlasništvo. Htilodej smatra da je najbolje rješenje jasna odredba koliko pojedinac može imati privatnog vlasništva. Kao odgovor Htilodeju, More izlaže klasičnu antikomunističku priču o lijenim ljudima koji bez novca gube motiv za rad.

- Ubacuje se Giles/Egidije, pa kaže da Hitlodej neće Morea uvjeriti: naši ljudi nisu ništa manje pametni, a još su i iskusniji. Hitlodej kaže da su Utopljani stariji, a od njih su stariji Egipćani i Rimljani, od kojih su dobre stvari naučili, uzeli i integrirali u svoje društvo. Poanta: otvorenost i razumijevanje; ne dogmatika i slijepa tradicija.

- More i Egidije traže od Hitlodeja da konačno opiše Utopiju.

UTOPIJA – O NAJBOLJEM DRŽAVNOM UREĐENJU: KNJIGA DRUGA

> GENIJALAN PREGLEDhttp://www.thomasmorestudies.org/utopia/Utopia_guide_ed1.pdf

- Utopljani nemaju bolje resurse ili ljude, nego bolje uređenje, pa su ljudi marljiviji.

- Geografski opis implicira Englesku suprotnog predznaka. 200 milja široka, oblik polumjeseca (drugo izdanje donosi puni krug). Npr. kao i tada Engleska/Britanija, i Utopija ima '54' grada (53 grofovije + London), samo su idealno raspoređeni, istih zakona, poljoprivreda je osnova rada i ne pokušavaju osvajati druge. Jedinice imaju vođu, postoji udruženi rad (kada neka jedinica treba više pomoći, uskoči se). Smjene rada na poljima svake 2 godine, poučavanje zanata, višak se dijeli, nema vlasnika zemlje, nego zaduženih obrađivača, konji za jahanje, volovi za obradu, nema piva i bordela (Morus smatrao low breed alkohol i žene velikim problemom)

- Prema izračunima iz 'o javnim službama' populacija cirka 200,000.

O GRADOVIMA, A POSEBNO O AMAUROTU- Jedan grad isti kao i drugi, nema zaštite i zaključavanja jer nema privatnog

vlasništva. Svakih 10 godina smjene stanovnika.- Amaurot = London, prolazi rijeka Anidar (Temza), ulijeva se 60 milja dalje,

oblika četverokuta, blaga padina, opasan zidinama.- Ljetopis prati 1760 godina od zauzeća otoka. Referenca na godinu 244 PNE,

kada ubijaju Agisa IV. u pokušaju da reformira Spartu i poredak.

O JAVNIM SLUŽBAMA

- Piramidalna hijerarhija upravljanja, demokratki mandati službenika (sifogrant=filarh) na jednu godinu, koji predstavljaju svaki 30 domaćinstva (1 dom = 13

30

Decadent Sympozium

odraslih), predvodi ih tranibor (protofilarh), a njih doživotni vladar kojeg se može smijeniti u slučaju tiranije. Tajno glasanje, 4 kandidata iz 4 gradske četvrti, odabire 200 sifogranata.

- Smrtna kazna za raspravljanje o državnim poslovima izvan senata.- Senat (23): - 20 tranibora se minimalno svaka 3 dana savjetuju s poglavarom, a

pozivaju i svaki dan po druga 2 sifogranta. O svakoj odluci rasprava 3 dana, sifogranti razmatraju problem sa svojim domaćinstvom.

- Nekakva vrhovna skupština – vijeće otoka – nejasno napisano

O ZANIMANJIMA

- Svi uče poljoprivredi, to je primarno. Dakle, Morus cijeni što Aristotel ne cijeni. Uz to imaju dodatni zanat po izboru. Zanat preko roditelja, ako ne odgovara može mijenjati, uči od druge obitelji. Žene mogu manje fizički zahtjevne zanate učiti.

- Samo dužnosnici i istraživači ne rade, osim ako nisu dobri u tome, kada moraju raditi. Vrijedi i obratno. Morus dakle ne radi razlike između staleža kao dotadašnji autori. Tko ne radi, izbacuje ga se iz Utopije. Utopija je efikasna jer svi rade, ne postoje neradni plemići, prosjaci, neradne žene, itd.- Radno vrijeme 6 sati. Svi zaposleni, to je dovoljno za obnovu i stvaranje viška.

3 + 2 pauza + 3. 8 sati spavanja. Rad počinje u 12h.- Ne smije biti lijenosti, ali niti fizičkog izmora. Dokolica se rješava u učenju. Nema

kockanja. Dvije igre nalik šahu: matematička i o vrlinama/manama.- Nitko protiv svoje volje ne radi prekovremeno. Ako nema potrebe za poslom,

čak se skraćuje uobičajeno radno vrijeme: ''cilj države jeda se svim građanima smanji vrijeme posvećeno robovanju tijelu i (to vrijeme) posveti njegovanju slobodna duha'' Njegovanjem slobode duha stječe se sreća.

- društvo od 500 osloboĎenih rada ima: 1 poglavara, 200 sifogranata, 20 tranibora i 13 svećenika – dakle, učenjaka ima 266 ljudi, što je oko 0,16% stanovništva.

O MEĐUSOBNIM ODNOSIMA

- Domaćinstvo 10-16 ljudi; muž vodi. Fiksan broj u Utopiji, višak odlazi u kolonije. Utopljani-kolonisti napadaju narode koji ne koriste svoju zemlju i otimaju i protjeruju domoroce koji su sebični i neradni.

- Tržnice slobodne razmjene.- Imaju robove!! Zločnici i zarobljenici obrambenog rata / Oni npr. kolju životinje

umjesto njih, poslužuju ih, itd.- Socijalno zdravstvo, opće bolnice (4), svima dostupne. Javna kuhinja – žene.- Ritual objeda, poučna čitanja prije, asketizam nije nužan, podjela hrane: prvo se

dijeli svim starijima koji sjede na istaknutim mjestima podijele najbolji komadi a potom se ostalima dijeli preostala hrana u jednakim obrocima

- osobe sjede za stolom planski, miješaju se generacije, kako bi se i tu djelovalo odgojno i obrazovno. Stariji članovi društva provociraju mlade da bi vidjeli kakvoga su karaktera.

- nakon večere nema rada kao nakon ručka, pa onda uživaju uz glazbu, slastice. Svaka je ugoda dopuštena ako ne šteti općim interesima i ako ne narušava principe zajedničkoga življenja u dobro organiziranome društvu.

O PUTOVANJIMA UTOPLJANA

30

Decadent Sympozium

- Novac se sprema za održanje vojske tokom ratova jer sami ne ratuju, resursi za dvije godine unaprijed u slučaju suše. Tko putuje treba dozvolu, a ide se bilo kuda.

- Ne vole skupi metal i dijamante, od njih rade lance za optuženike, cijene metale poput željeza. -> Izbacuje zlato kao i Platon.

. Svaki višak izvoze i prodaju jeftino (1/7 daju siromašnima zemlje u koju izvoze)- Utopljani se, kaţe Rafael, čude da ima ljudi koji uţivaju u laţnome sjaju dragulja,

kad mogu gledati neku zvijezdu ili sunca, ili da uţivaju u finoj tkanini, kad ta tkanina proizlazi iz ovce, koja je bila i ostala ovcom.

- Umjereni hedonizam, anti-asketizam, uvijek izbjegavati bol, a činiti bol drugome zbog vlastitog zadovoljstva je nedopustivo. (snažni Stuart Mill).

- Gdje se unutar granice osoba prebaci, tamo nastavlja svoj dnevni rad- Najveću ugodu dobivaju iz pomaganja drugome, altruisti, vježbaju tijelo, vole

grčki (Morus nije sklon latinskom)- - Duša je besmrtna i božjom milošću stvorena za sreću. Za vrlinu i dobra djela je

poslije smrti određena nagrada, a za grijehe kazna. Najveći znak čovječnosti je ublažiti tuđu nevolju, ukloniti žţalost i vratiti drugome radost.

- Utopljani vjeruju da priroda određuje radostan život, tj. da nam određuje užitak kao svrhu svega djelovanja. Vrlinu postižu življenjem u skladu s prirodom. Iz toga Morus izvodi pravo IUS-a (prirodno pravo) naspram LEX (zakon nametnut silom).

- Utopljani su bili dobri u onome što se tradicionalno zove quadrivinium: glazba, aritmetika, geometrija i astronomija; dok ih trivium: logika, gramatika i retorika, nije zanimao.

- Morus inspiriran podjelama dobara u Aristotelovoj Nikomahovoj etici, a utopljanska etika naginje umjerenome epikurejizmu koji opravdava potragu za "poštenim uţitkom" i spaja se sa stoičkim načelom žţivljenja u skladu s prirodom.

- lažna zadovoljstva su: a) ponos zbog lijepe odjeće b) ponos zbog plemenita roda c) ponos zbog osobnoga vlasništva i nakita d) lov i igre na sreću - Visoka higijena u gradu – naglasak zbog epidemija u onom vremenu

O ROBOVIMA

- - tri su vrste robova: Utopljani koji su počinili neki zločin, stranci koji su osuĎeni u svojim zemljama na smrtnu kaznu (njih se uvozi, ili dobiva besplatno) te siromašni nadničari iz inozemstva koji dolaze u Utopiju zaraditi (njih se tretira skoro ko slobodne graĎane).

- bolesnici uz odobrenje svećenika (i senata) mogu izabrati eutanaziju, ako se neizlječivo bolesni; samoubojice bez dopuštenja se prezire i baca u močvaru.

- Dalje More govori o braku, nema seksa prije braka. Za Morea, brak treba biti racionalno zasnovan (kontrola stanovništva, ali prije svega - kontrola osjećaja). Razvodi su vrlo rijetki, i samo zbog dobrih razloga se smije razvesti (preljub i sl.). Preljubnici se kažnjavaju ''najtežim oblikom ropstva'', a dvostruki - smrću.

- za sve najteže zločine kazna je ropstvo. No, ako se robovi bune, onda ih treba pobiti kao životinje, a ako su kreposni, mogu se iz ropstva i izvući.

- Velikim ljudima dižu spomenike, zle javno ismijavaju.

30

Decadent Sympozium

- Zakona malo, odvjetnici nisu potrebni – svatko sebe brani jer su svi učeni, a zakoni jednostavni i razumljivi. Ugovora NEMA. Druge države smatraju se A PRIORI PRIJATELJIMA.

- Dvije pravde: za puk i za vladara (ali ako ne ispunjava kriterije vladara, onda on to nije, nego je eventualno po tituli, to je sitnica o kojoj se ne piše baš, ali u bitnome raščišćuje paradokse svih takvih teza koje se sudaraju s korumpiranim vladarima).

O VOJNIM PITANJIMA

- Opasni aspekt Morusove teorije: Utopljani provode "ideološki ekspanzionizam" – procjenjuju kvalitetu pravnoga uređenja susjednih država, mogu vojno intervenirati kako bi srušili svako uređenje različito od njihovoga (šalju poslanike i javne sluţbenike u druge zemlje)

- Preziru rat. Ratuju duhom, ne silom. Stalno pripremni za rat. Plaćaju najamnike da im rješavaju probleme. Najviše plaćaju Zapolete, iako ih mrze. Zapoleti su fikcionalni pandan tadašnjim švicarskim plaćenicima koji su bili briljantno organizirani i brutalni.

- Utopljani se upuštaju u rat iz 3 razloga: 1) da zaštite vlastite granice; 2) da protjeraju neprijatelja koji je napao zemlju njihovoga prijateljskoga naroda; 3) da oslobode neki narod tiranije i ropstva, što čine iz sažaljenja i čovjekoljublja. - Svoje ne žrtvuju, bore se uz što manje žrtava, poražene ne ubijaju, osvojene ne

pljačkaju, ali traže odštetu- Morusov pristup ratu je pristup nove građanske klase u usponu, koja odbacuje

srednjovjekovnu koncepciju ratovanja "viteškim" kodeksom feudalnoga plemstva koje je ratom legitimiralo oružanu pljačku i osvajanje tuđih teritorija radi povećanja svoje moći i posjeda. Ogleda se u odbacivanju najamnih vojski i uzdizanju ideala građanina-vojnika (isto radi i Machiavelli).

- Žene u ratu.- Morus podržava varanje u ratu, prijetvornost i lukavstvo, regicid.

O VJERAMA UTOPLJANA

- Vjerski pluralizam i tolerancija bez progona, ali ‘najmudriji’ vjeruju u jednog boga (Mitra, podudara se s kršćanskim). Od posjete kršćana preuzimaju taj nauk.

- Ateiste se prezire.- Funkcija svećenika/SVEĆENICE: učiti ćudoređu, ne obrazovati; pomagati djeci u

moralu, polovina svećenika odlazi u rat kada je rat, njihova funkcija je razuvjeriti protivnika i smanjiti štetu ljudskih života.

- impietas kod Morusa ne znači "bezvjerje" (kako bi se to prevelo) s obzirom na pluralizam i vjersku toleranciju, a kažnjavanje vjerskoga fanatizma – već bi onda impietas značilo nevjerje u socijalnu etiku Utopljana, u religiju kao instrumentum regni – što se potvrđuje time da svećenici moraju skrbiti o "razvoju osobnosti i ćudorednih stavova" građana, što je od velike koristi za "očuvanje državnoga poretka".

ZAVRŠNO

- Utopija je jedina prava republika jer je sve u njoj javno – res publica. (/ali nije sve: glasanje). Privatno dobro zanemaruje se za javno dobro.

30

Decadent Sympozium

- U Utopiji su ljudi egzistencijalno osigurani, nema straha i tjeskobe, i za nemoćne se dobro brine. To je sve daleko pravednije nego u svih ostalih (europskih) naroda, u kojima oni koji uzdržavaju cijelu državu gladuju, a oni koji se bave beskorisnim poslovima ili uopće ne rade planduju!

- Cilj ukidanje novca- Skeptičan da nikada ‘stari svijet’ neće prihvatiti nove zakone jer ljudima vlada

oholost. - Morus neke zakone na kraju knjige (kao More) naziva besmislenima. Vjerojatno

je cilj bio obraniti se od cenzure/napada.- Morus pri opisu molitve koristi pojam ‘najsretnije države’ – što bi značilo u

suštini da Utopiju smatra Eutopijom.

30

Decadent Sympozium

THOMAS HOBBES of MALMSBURY (1588 – 1679)

KONTEKST

- Otac moderne političke filozofije (za samog sebe rekao da je začetnik prave političke filozofije)

- Pisao za sebe da su ‘on i strah blizanci’. Navodno se rodio na dan napada Armade na Britaniju, kada mu je majka od stresa dobila prerane trudove.

- Glavni motiv razumjeti civilni i politički poredak i pronaći način za izbjegavanje građanskog rata. Pronaći princip prema kojemu možemo određivati tko ima kakva prava i kako. Drugi glavni motiv obnoviti političku filozofiju.

- Rođen u skromnoj obitelji, ujak ima dovoljno novca da ga educira, pokazao visoke inteligencijske sposobnosti, studirao u Oxfordu, postao tutor sina plemićke obitelji i ušao u politički krug, gdje je poučavao i kraljeve.

- Preživio dva građanska rata, vrlo kritični prema njegovim radovima, pokušali ga ubiti.

- Engleska strašno podijeljena između bogatih i siromašnih, bogati među bogatima rascijepani, religijske, regijske i političke raspodijeljenosti, a svatko traži svoje.

- Pobjegao u Francusku pred napadom Parlamenta na Kralja jer je bio rojalist, komunicirao s Baconom, Descartesom, Mersenneom, Gassendijem.

- Elements of Law prvi politički tekst o obrani kralja; De Cive ogledni, čisti tekst političke filozofije u kojem izlaže osnove koje kasnije razlaže u napoznatijoj knjizi po kojoj je i ostao zapamćen – Levijatan ili Građa, oblik i moć Crkvene i građanske države. (Zapravo bi se isplatilo čitati De Cive – ista stvar, krajnje jasnije).

- Pod utjecajem novorastuće znanosti, zatim geometrije. - Protiv Aristotela i skolastičke filozofije (čini se, dakle, protiv teleološkog i protiv

idealizma). Praktički inagurira društvene znanosti stvaranjem socijalne teorije nastanka društva netom pred ulazak zapadnog svijeta u Prosvjetiteljstvo, u kojem ovdje još blisko vezana prirodna-društvena relacija postaju razdvojene. Reakcija ljudi njegova vremena bilo je 'degradiranje' Hobbesa na klasu društvenjaka.

- Sekularist; Kralj određuje religiju; građani nikada nemaju obvezu prema Bogu veću nego prema državi.

- Mehanicist. Kao i kod Bacona, priroda jedini jasan izvor znanja. Sve što se događa stvar je fizičkih sila u odnosu, tvari i kretnje. Izbjegavao u pisanju metafizičko pojmovlje koje se podudara s fizikalnim. Nazivao to ispraznim govorom. Napao politiku i filozofiju jednako – rekao da se treba reformirati i učiniti takvom da se svi s njom mogu složiti. Anti-vitalist: ne može se nešto pokrenuti samo od sebe. Po njemu, tradicionalna filozofija je promašila, jer je težila za najvišim ljudskim idealom, pa time i idealnom državom. Zato nisu uspjeli uspostaviti građanski mir.

- Levijatan šokirao javnost, prozvali ga čudovištem Malmsburyija i ateistom iako to nije bio. 1666 Hobbesove su knjige u Oxfordu spalili.

- PRVI AUTOR IDEJE DRUŠTVENOG UGOVORA- Levijatan ima četiri dijela: O čovjeku, O državi (zajednici, jer je originalno

commonwealth), O kršćanskoj državi, O kraljevstvu mraka. Prvi dio izvedba filozofije, druga tri eksplikacija rečenog.

- U sklopu mehanicističke filozofije – državu vidi kao tijelo (čovjekovo, zapravo). Levijatan – smrtni bog.

30

Decadent Sympozium

- Hobbesova knjiga izlaže se logičkim slijedom – kreće od temeljnih istina i svaki zaključak povlači za sobom novu raspravu koja dolazi do daljnjeg zaključka. Hobbes nigdje ne razlaže i razmatra samo jedan princip, koji sebi uzima kao očigledan i samo-opravdiv – da je sav svijet materija. Time dogmatski oponira vakuizmu. Stvar je, međutim, u tome da svako objašnjenje može funkcionirati ako se društvo oko toga zajedno dogovori i prihvati: i njemu je, kao npr. Morusu ili Aristotelu, i najvažnije da država/zajednica funkcionira, a ne da je nužno istinita.

- Uvodi pojam PRIRODNOG STANJA. Stanje prethodno udruženju društvenim ugovorom, stanje u kojem je svatko za sebe, gdje ljudima vladaju strasti. S obzirom da to Hobbes smatra temeljnom ljudskom prirodom, tada Hobbes negira ideju čovjeka kao DRUŠTVENOG/POLITIČKOG bića. Umjesto toga, društveni poredak u cilju mira uspostavlja se s obzirom na to, oprečno tome, na bazi uma.

**Pregled knjige usmjeren je na političke elemente

LEVIJATAN: O ČOVJEKU: POGLAVLJA I, II, III, IV, V:

- Osjet, predodžba, slijed predodžbi; kada to utvrdi, vodi nas do jezika, razuma i znanosti. O mehanici ljudskog uma.

- Čovjek tabula rasa. Znanje dobivamo izvana preko osjetila. Svijet je složen od tvari koja se u sebi u suštini sastoji od sila/objekata koji se odbijaju jedni od drugih. Naši umni procesi formiraju se zbog činjenica da tijelo koje se jednom pokrene nikada ne prestane u tome osim ako mu se suprotstavi neko drugo koje ga zaustavi.

- Jezik: najbolji čovjekov izum. Temelj komunikacije: bez jezika nema države, društva, ugovora i mira. Istina se nalazi u tome da riječi pravilno odražavaju stvarnost; zato je nužno da definicije budu ispravne, ako želimo znati istinu. Zato ljudi koji čitaju moraju provjeravati točnost definicija - to je jedini put do znanja. Razumijevanje: poimanje nečega onako kako je bilo mišljeno.

- S pretpostavkom da trebamo neki temeljni princip pouzdanosti određivanja značenja, Hobbes predlaže geometriju: polažemo u pojmove definicije i smještamo ih na početak da bismo mogli njima operirati. U geometrijska ishodišta se ne sumnja i oko njih postoji zajednički konsenzus, stoga pravo određene filozofijskih pojmova omogućuje logičku nadgradnju istine. Suprotno, istina se ne može polagati na temelju iskustva pojedinog čovjeka jer svaki čovjek oblikuje svoju varijantu stvarnosti.

- S obzirom da se nikada ne može na temelju bilo kojeg broja individua doći do krajnje istine/točnosti – za Hobbesa je istina prirode neuhvatljiva po sebi (Kant čitao Hobbesa?) – tada je potrebno neko nadležno tijelo, netko to sve objedinjuje i donosi sud na temelju odobrenja drugih. Poanta je da istinu ne treba utemeljiti u prirodi, nego u jeziku, jer je ionako društveni konstrukt. Odatle proizlazi argument o društvenom ugovoru.

- Razboritost je zbrajanje i oduzimanje posljedica dogovorenih principa, shvaćanje djela iz cjeline i cjeline iz djela, utemeljeno u rasuđivanju/donošenju suda. Stoga, znanost je svako razložno znanje utemeljeno na slijedu postupka/znanost je znanje dobiveno metodičkim zaključivanjem slijeda, uzroka i posljedice. Još, Hobbesovim riječima: Znanost je znanje o posljedicama riječi – još zvana filozofijom. Ona je bez jezika nemoguća. Cilj razboritosti/znanosti nije pronalaženje krajnjih istina, nego točnih ishodišta. Omogućuje geometrijsko izvođenje deduktivnog znanja svakome jasnog. Društvo utemeljeno na takvom znanju ne može ući u građanski rat.

30

Decadent Sympozium

LEVIJATAN: O ČOVJEKU: POGLAVLJA VI, VII, VIII, IX

- O strastima (nutarnjim počelima voljnog kretanja), govoru, vrlinama i predmetima znanja. Određivanje uvjeta prirodnog stanja.

- Dvije vrste kretnji u životinja: vitalno (automatski sustav) i voljno (govor, hod, pokreti udova) – voljno nije moguće bez predodžbe. Stremljenje koje uzrokuje kretanje ka nečemu je želja – voljeti nešto, od nečega odbojnost – mrziti nešto. S obzirom na ljudsku subjektivnost, uvijek se dobro smatra onim što je za nekoga dobro, a lošim ono što je za nekoga loše.

- Razlika prirodnog stanja i države: u prirodnom stanju vrijedi gornje načelo, u državi vrijedi zajednički konsenzus oko dobrog/lošeg.

- Vrline (prirodne ili stečene, dobre ili loše (mane), ovise u svom razvoju o strastima pojedinca. Pametnim se postaje, a ne rađa se. Sve oblike strastvenih težnji Hobbes naziva težnjom za MOĆI. Sve su to oblici manifestacija moći (što je za Hobbesa logično jer se moć manifestira preko snage, a snaga je temeljni mehanicistički odnos).

- Dvije vrste znanja: 1) znanje činjenica (''apsolutno znanje'). Misli na povijest.2) znanje izvođenja zaključaka/posljedica (''uvjetovano

znanje''; znanost)- Znanosti (filozofija) su djeljive na prirodnu filozofiju (prirodne i tehničke

znanosti, no i etika i logika) i građansku filozofiju ili politiku. Građansk filozofija se dijeli na:

1) znanost o pravima vladara2) znanost o pravima podanika

LEVIJATAN: O ČOVJEKU: POGLAVLJE 10: O MOĆI, VRIJEDNOSTI, DOSTOJANSTVU, ČASTI I DOSTOJNOSTI

- MOĆ: mogućnosti (sredstva) koje čovjek ima na raspolaganju za postizanje zadanog cilja. Može biti prirodna (snaga, umijeće… > prirodna kategorija) ili instrumentalna (prijatelji, ugled… > društvena kategorija)

- Najveća moć: najveći broj ljudi u udruženju – DRŽAVA- VRIJEDNOST: nekog čovjeka je ''njegova cijena'' – koliko može upotrijebiti svoju

moć. Vrijednost je relativna. ona je relativna: dobar vojskovođa je vrijedan u ratu, ali ne u miru. Svatko sebe cijeni, ali zapravo vrijednost čovjeka određuju drugi. Javna vrijednost je DOSTOJANSTVO. Poštujemo one koje pozitivno vrednujemo.

- ČAST: Biti poštovan od drugih. Časan je svaki čin koji utvrđuje moć. - DOSTOJNOST: Atribucija onog koji ima adekvatnu moć za nešto (npr. biti sudac).

LEVIJATAN: O ČOVJEKU: POGLAVLJE 11, 12, 13

- Svi ljudi teže moći i sve većem rastu moći. Tradicije/običaji se formiraju da bi se održala moć, odnosno volja za stvarima koje ih zadovoljavaju. Prema vlastitom interesu pozivaju se na razum protiv običaja i na običaj protiv razuma. Običaji su tvorevina nastala u konsenzusu moći i smrti.

- Moć prestaje smrću. Zbog toga je najsnažniji impuls strasti strah od smrti (nasilne smrti), odnosno od nasilnog prekida moći.

- Strah od ugnjetavanja u prirodnom stanju, gdje je čovjek čovjeku vuk, tjera čovjeka na alijansu s drugima. Tako se pokreće stvaranje zajednice.

- Ulaskom u zajednicu (uspostavljanjem društvenog ugovora) osiguravaju se

30

Decadent Sympozium

ŽIVOT i SLOBODA, temeljne ljudske vrijednosti.- Ljudi se od životinja razlikuju po traženju prvih uzroka, ali nesklonost razumu

vodi ih vjeri, zbog čega podliježu bogovima, a druge onda nazivaju praznovjernima.- Namjera poganske religije bila držati ljude poslušnima. Koristili su se religijom

da bi ljudi lakše bili poslušni zakonima (tu spada i mit o božanskom porijeklu kraljeva i careva). Cilj religije je bio mir u državi.

- U 'našem' kršćanstvu, riječ božja je istinski zakon. U ''Božjem kraljevstvu'' građanski zakon je dio religije, i na to su ljudi ugovorom pristali. Ipak, kad se ugasi autoritet crkvenih vlasti i strah, religiju će puk odbaciti; zato crkvene vlasti ne bi trebale naređivati ljudima da vjeruju u kontradikcije.

- Nije sasvim jasno je li Hobbes ateist ili vjernik i koliko točno s obzirom na vlastitu zaštitu, jer brani protestantizam spram katolicizma, ali napada generalno religije, pokazuje da je vjera bezvezna, ali opet govori o Prvom Pokretaču i podudarnosti kršćanstva s time; ali isto tako govori i o konsenzusu vjere u državi i najvažnije mu je da nema viševjerništva.

- Sukob dvije ekvivalentne sile u težnji za moći/ciljem vodi do sukoba. S obzirom da u prirodnom stanju čovjek biva sam sebi svrhom, svi su međusobno u ratu (ponašanje ljudi korespondira ponašanju drugih tijela i zakona prirode – sudaranje i sukobljavanje). U prirodnom stanju svi su ljudi jednaki i jedni druge mogu nadvladati snagom ili lukavstvom. PRIRODNO STANJE mjesto je smrti, nasilja i straha. Nema kultiviranja, kulture, pisma, religije, nema zajedničke moći. Nema niti zakona – PRAVEDNO je za Hobbesa poštivanje uspostavljenih zakona – stoga nema niti pravde – pa je i svaki kriminalan čin – opravdan.

- Prirodno stanje nikada nije po sebi postojalo, navodi Hobbes, ali to je tendencija čovjeka kada ne postoji zajedništvo i moć koja ih objedinjuje. Bez kontrole on se kreće prema svojoj divljoj prirodi (primjer. Građanski rat). Prirodno stanje je stanje bez zajedničke vlasti, s apsolutnom individualnom slobodom.

- Iz prirodnog stanja čovjek je ponukan a) strahom – želi od njega pobjeći i b) razumom – uočava kako iz njega pobjeći. Razum omogućuje oblikovanje prirodnog zakona, a prirodni zakon utvrđuje društveni poredak. U društvenom poretku ostvaruju se temeljni impulsi:

1) strah od nasilne smrti 2) želja za udobnošću i 3) imovinska sigurnost koju stječe vlastitim radom- Hobbes smatra da je prirodno pravo na samoodržanje pojedinca osnova za

njegove društvene obaveze (zato on ima uvijek pravo braniti svoj život). Time je Hobbes utemeljitelj modernog liberalizma! kojeg Locke apsolutizira.

LEVIJATAN: O ČOVJEKU: POGLAVLJA 14, 15, 16

- O prvom i drugom prirodnom zakonu, ugovoru, zakonima prirode i o ljudima- prirodno pravo (ius naturale) = ''sloboda svakog čovjeka da koristi svoju

snagu kako god hoće u svrhu sebeočuvanja, te da, u skladu s time, čini sve što mu se čini prikladnim za tu svrhu''

- sloboda = ''odsutstvo vanjskih zapreka'' - prirodni zakon (lex naturalis) = ''opće pravilo koje čovjeku zabranjuje da čini

ono što je štetno po njegov život''- U prirodnom stanju pojedinac ima pravo na sve što služi njegovom

samoodržanju (kasnije to transponira u građ. stanje). Zato je:

30

Decadent Sympozium

1. prirodni zakon = uspostava miru i obrana stečenog mira2. prirodni zakon = odricanje svojeg prava na sve, ukoliko to

učine i svi drugi, za zadovoljenje jednake slobode za sve - tako nastaje društveni ugovor! UGOVOR JE UZAJAMNO PRENOŠENJE PRAVA.

3. prirodni zakon = izvedba iz prva dva: očuvanje ugovora/zakona tj. pravda. Težnja čovjeka za moći narušava treći zakon.

(još 16 zakona izvedenih iz prva tri)- Svi izvedeni zakoni odgovaraju općem pravilu: ne čini drugom, što ne želiš da se

tebi čini- Prirodni zakon je pravilo izvedeno razumom. Afirmira samo-očuvanje čovjeka i

osuđuje činove uništenja života. Razlikuje se od pisanog zakona time što je inherentno prisutno u čovjeka i shvaćeno prirodnim razumijevanjem i ne treba niti konsenzus niti raspačavanje – odnosno autoritet – da bi se znalo/razumjelo.

- pravo (sloboda da se nešto čini ili ne čini) nije isto što i zakon (obaveza da se nešto čini ili ne čini) - pravo (sloboda) vs. zakon (obaveza)

- od prava se može naprosto odustati, ili se ono može prenijeti (na nekoga drugoga, u čiju korist ga prenosimo). Kad se od prava odustane ili ga se prenese, naša je dužnost da ga više ne tražimo natrag (to bi bila povreda i nepravda).

- Pravo na život je neotuđivo i neprenosivo.- Ugovor između zaraćenih u prirodnom stanju postaje nevažeći čim jedna strana

''razložno posumnja'' u drugu. No, ako postoji sila koja će ugovor nametnuti objema stranama, onda se ugovor ne može proglasiti nevažećim. To je zato što, bez neke sile iznad obje strane, bilo koja strana koja izvrši ugovor može biti nasamarena od druge. No, ako postoji sila (''građansko uređenje'') koja tjera na izvršenje ugovora, onda se ugovor mora poslušno izvršavati.

- Država je sila koja garantira izvršenje sporazuma, tj. pravdu. Pravda je ''svakome svoje'' (kao u Platona) - dakle, u državi postoji i vlasništvo: svatko dobiva što ga ide.

- S uspostavom građanske vlasti (države), počinje pridržavanje sporazuma, znači i vlasništvo i pravda. Kršenje sporazuma ne može biti razumno, čak ni kad se čini da donosi korist kršitelju – dugoročno ne koristi.

- Protiv pobuna, ali ostavlja mogućnost toga. - Pravednost: komutativna (''aritmetička'') i distributivna (''geometrijska'').

Komutativna pravednost je pravednost po procjeni ugovornih strana, a distributivna pravednost je pravednost iz vizure onoga koji presuđuje.

- Pravičnost: nepristranost pri sudu, drugačije od pravednosti. Nitko ne može biti vlastiti sudac, niti pristrani smiju suditi.

- Moralna filozofija: znanost o prirodnim zakonima (što dobro, a što loše). Hobbes kaže da je mir evidentan zakon jer se svi slažu da je dobar. /To nije sasvim točno, ali neka.

- Ugovor predstavlja svojevrsnu 'osobu' koja utjelovljuje sve koje ugovor zahvaća. - Hobbes dijeli osobe na 1) prirodne – vlastite riječi i djela – autor

2) umjetne/hinjene – tuđe riječi i djela- U prirodnom stanju svi su ljudi autori – prirodne osobe – svojih riječi i

djela, i takvi ulaze u društvo. Ulaskom u društvo postaju autorima. Ugovor postaje reprezent ljudi koji su u njega stupili i time umjetna osoba u kojoj se slijevaju volje svih. Ovdje Hobbes uvodi kultnog Levijatana.

LEVIJATAN: O DRŽAVI/ZAJEDNICI: POGLAVLJA 17, 18, 19

30

Decadent Sympozium

- O uzroku, nastanku i definiciji države, o pravima vladara, o vrstama društva po uspostavi poretka i vladara.

- Dakle, grupa osoba postaje jedna osoba kada ih predstavlja jedna osoba, koja prezentira jednu volju od mnogih volja. Država je time pravna osoba i izražava volju naroda.

-Zbog sklonosti ljudi da u potrazi za moći krše ugovor (čovjek je nagovorno složan, dok su životinje prirodno složne), potreban je vrhovni autoritet (suveren) koji će ugovor održavati sigurnim time što će moći kažnjavati kršitelje. To je posebno važno zato jer ljudi po prirodi, za razliku od mrava ili pčela, imaju čast i privatno vlasništvo.

- Suverenov je operativni modus strah. Kod Hobbesa, dakle, ni uz težnju ka miru ono ne opstaje bez sile jače od svih. Silu i strah koristi kao zajedničku snagu za očuvanje mira, sigurnosti i zajedničkog dobra (common wealth).

- Suveren – vrhovni vladar. Svi ostali – podanici.- Vrhovna vlast stječe se 1) dobrovoljnim podređivanjem 2) stjecanjem- Koncept suvereniteta 'duša je' umjetne osobe (države), a suveren je 'glava'.- Ovakav sistem je održiv samo i jedino ako se apsolutno sve – sva moć – preda

JEDNOM ČOVJEKU ili VIJEĆU LJUDI.- Društveni ugovor ima dva dijela:

1. svi članovi buduće države su se sporazumjeli da će prihvatiti bilo kojeg člana kojeg većina izabere za suverena; 2. glasovanjem se određuje tko će biti suveren.

- Oni koji ne stupe u ugovor, ostaju u stanju rata. Posve je svejedno zašto se ušlo u ugovor: silom, strahom ili svojevoljno: uvijek je motiv ionako strah (i kod očinske i despotske vlasti). Ako neki osvajač osvoji državu, svejedno, ako ostajemo ondje i iz straha se dajemo njemu u zaštitu, smo pod vlašću.

- Sustav se može mijenjati samo uz vladarevu dozvolu; tko jednom uđe u zajednicu sklopljenu društvenim ugovorom ne može iz nje izlaziti ili je mijenjati.

- Ugovor s Bogom nije moguć mimo vladara, on je vladar Zemlje i samo on može sklapati ugovor s Bogom. (sekularizam, protiv crkvene države)

- Vladar ne može prekršiti ugovor jer ga nije sklapao – vlast se ne može izgubiti.- PRAVA SUVERENA:

1) Podanici mu duguju apsolutnu odanost 2) Podanici ne mogu biti oslobođeni odanosti/služenja 3) Koji se sa suverenom ne slažu moraju poštivati većinu 4) Suveren ne smije biti nepravedan i štetiti nevinim podanicima 5) Suveren se ne smije ubiti. 6) Suveren određuje koji su principi društva i koje se istine smije govoriti/prenositi (određuje filozofiju i znanost), te smije vršiti cenzuru 7) Suveren piše zakone 8) Suveren ima sudska prava u svim sporovima 9) Suveren odlučuje o ratu i miru s drugim državama 10) Suveren bira savjetnike 11) Suveren može nagrađivati i kažnjavati po vlastitom nahođenju 12) Suveren određuje državna pitanja i funkcije, uključujući i vojsku, te vlasništvo podanika.

- PRAVA PODANIKA:- Može odbiti zapovijed ubojstva samog sebe ili otimanje vlasništva, što bi ga

odvelo u smrt.- Vlast suverena traje dokle ima moć da štiti podanike.- VRSTE VLADAVINA, ovisno o broju ljudi koji nose suverenitet:1) MONARHIJA – Hobbes preferira, smatra da privatni interes = javni interes,

samo javni napredak služi kralju, dok u aristo i demo. to nije tako i privatni interesi dolaze namjesto javnih. Nadalje, monarh se ne može sa sobom sukobiti, dok parlamentarci mogu, a također može dobiti bolje savjetnike jer sam bira. Monarh se

30

Decadent Sympozium

sastoji od svog tijela i tijela države – Levijatana. 2) ARISTOKRACIJA3) DEMOKRACIJA – najgore - Tko vlada u ime vrhovnih vlasti je službenik.- Vrhovnu vlast ima onaj tko može ograničiti i birati vlast (zato je npr. izborna

monarhija zapravo demokracija)- Mora postojati način nasljedbe vlasti, pogotovu monarhiji gdje vladar nema

vlasništvo nad prijestoljem: kralj treba presuditi da se podanici ne potuku oko toga, što je, uz nemogućnost proturječja samog sa sobom, drugi najbolji uvjet osiguranja države od građanskog rata.

-Tiraniju i monarhiju ne treba razlikovati. Obje za cilj imaju mir i sigurnost. - Sudac je tumač zakona, koji je volja i razum države (suverena). Ništa što ljudi

stvore nije vječno, ali se država može barem tako kvalitetno izgraditi da se ne raspadne zbog unutrašnjih nemira.

- Odricanje suverena od svog prava je izravno kršenje dužnosti. Monarha se ne može zbaciti i iznad je zakona jer je taj koji ga propisuje. (Svi filozofi koji bi da monarh podliježe zakonu govore gluposti).

- Ako podanici mogu naći veću nagradu od života i veću kaznu od smrti, jedino tad mogu srušiti suverena.

LEVIJATAN: O DRŽAVI: POGLAVLJA 20, 21, 22, 23, 24

- O očinskoj i despotskoj vlasti, o slobodi podanika, o privatnim i političkim sustavima (udrugama/organizacijama, zapravo), o javnim službenicima, o ishrani i napretku države.

- Dvije vrste država: 1) po uspostavi (zbog straha jednih od drugih)2) po stjecanju (zbog vanjske prisile tj. straha od monarha)

- Obje zasnovane na strahu, stoga se ne može koristiti argument o prihvaćanju osvajanja iz straha (LEGITIMACIJA OSVAJANJA!)

- Prava vrhovne vlasti postavljenje po stjecanju ne razlikuje se od one po uspostavi

- Vlast s obzirom na pravo stjecanja (jedna: očinska i despotska zapravo, ali u analizi razdvojena : 1) despotska – osvajanjem u ratu (gosp nad rob)

2) očinska – otac nad djecom – zanimljiv detalj: u prirodnom stanju žena upravlja djecom, a kada se ulazi u državu, žena predaje apsolutno pravo ocu jer zna da to donosi veće šanse za mir i sigurnost. Sistem je, dakle, paternalistički, ali ne izvorno, već kao slučajnost povijesti: suverenost bi izvorno pripadala ženi. Slično, i uspostava gospodar – rob na ovaj način stvar je povijesti, a ne zbiljskog stanja.

- SLOBODA / nezavisnost = odsustvo otpora. Jednako se odnosi i na razumna i na nerazumna bića. Dakle, ako je nešto ograničeno, nema slobodu kretanja.

- Slobodan je onaj koji ''nije spriječen da čini ono za što ima volju''. Slobodan govor je zapravo sloboda govornika.

- Slobodna volja nije sloboda volje, nego čovjeka.- Strah i sloboda su sukladni. Kad netko nešto čini iz straha, to svejedno čini

slobodno; znači strah ne rađa suprotnost slobodi, ali: ako je nekom dijete bolesno, on će možda potplatiti doktora, makar to inače nikad ne bi učinio. To je čin slobodnog čovjeka ali ne i čin u slobodnoj situaciji - tako je i ugovor potpisan slobodno.

- Sloboda i nužnost također sukladni – u samom začetku čovjek je određen bogom.

30

Decadent Sympozium

- Država je umjetni čovjek, a građanski zakoni su umjetni lanci- S obzirom da nema zakona koji bi prepisao sve ljudsko djelovanje, ljudska

sloboda je u izuzetosti od zakona.- PODANIK ima pravo na sve što se ne može prenijeti društvenim ugovorom.

Pravo na život prije svega. U obranu države je obavezan ići, ali inače ne mora ratovati. Općenito ima pravo negirati zahtjeve za pogibelji, kakve god – i nije primoran to činiti drugima, a ako ga se tjera, ima se pravo braniti!

- Slobodni ulaziti u spor s vladarom ako se smatra oštećenim po časti, vlasništvu, životu, itd.

- Podanik obavezan vladaru dokle ga vladar može štititi.- SUSTAV (organizacija/udruga, ali i: država, ministarstva, gradovi, provincije,

škole, itd): grupa ljudi ujedinjena oko zajedničkog interesa. Države su neovisne, ostale su ovisne (predstavnici sustava odgovaraju vrhovnoj vlasti). To su dijelovi države (tijela).

- Postoje privatni i javni. Javne uspostavlja vladar, a politički sustavi sami zavise od vladara jer je on jedini stvarni predstavnik podanika.

- Moguće je zakonito prosvjedovati protiv političkih sustava, ali ne i vladara.

- Stranke nezakonite; ne mogu imati drugu namjeru doli otimanja vlasti.- Okupljanje puka dozvoljeno ako nema namjeru bunta

- JAVNI SLUŽBENICI: Što ih vrhovna vlast ovlasti za predstavljanje, a svrha im je obavljanje posla – suci, učitelji, resorni upravitelji, itd.

- NAPREDOVANJE: bez države nema vlasništva, bez vladareva rasporeda nema prava na privatno vlasništvo, a kada se stekne, podanik s njime može što hoće, pa i braniti ga od vladara. Hobbes PROTIV državnog vlasništva, za privatnu ekonomiju, ali je u potpunosti definira vladar. Jednom kada krene, mora takvom ostati.

- Novac je 'krv' koja kola Levijatanom, a reprodukcija je 'kolonizacija' i 'plantaže'.

LEVIJATAN: O DRŽAVI: POGLAVLJA 25, 26, 27, 28, 30

- O savjetu, o građanskim zakonima, o zločinu, isprikama i ublaženjima, o kaznama i nagradama. 30 – o službi predstavnika vrhovne vlasti

- Savjetnika/savjet se može kazniti samo ako navodi na kršenje zakona. Suveren bi trebao odabrati savjetnike koji imaju ciljeve što bliže vladaru.

- Prava vrhovne vlasti opća briga o narodu. - Vrhovna vlast treba osigurati da se svim slojevima jednako omogući pravda

(ravnopravnost, ne i jednakost), jer to vodi do sigurnosti puka (i sigurnost da se neće buniti protiv države)

- Velikaši se moraju jednako kažnjavati za povredu zakona kao i siromasi. Kazna ovisi o bogatstvu (jer su bogatiji utjecajniji) – dakle proporcionalna, distributivna pravda. Mora postojati jednakost u poreznim plaćanjima, kao i porez na potrošnju.

- GRAĐANSKI ZAKON su pravila (o tome što je pravo / krivo) koja pojedincu nalaže država, odnosno definira ih suveren. Sve to je očito, kaže Hobbes: i da zakoni odlučuju što je pravično a što nepravično. Drugim riječima, Hobbes pravičnost izvodi iz vladara, pa s tim u vidu svaki zakon je stvar konsenzusa (npr. običaj može postati zakonom samo pristankom suverena). Nepravednost, dakle, proizlazi iz nepoštivanja konsenzusa, a ne iz nepoštivanja neke inherentne mogućnosti nepravde. Budući je suveren zakonodavac, ne podliježe zakonima.

- Podanici moraju biti upoznati s građanskim zakonom, inače njemu ne podliježu, kao što to ne čine djeca i mentalno zaostali.

30

Decadent Sympozium

- Zakoni se krše zbog pogrešne procjene ili strasti. Svi moraju podleći kazni. Neznanju građanskih zakona može biti olakotna okolnost, ali to ne može vrijediti za prirodan zakon koji je svima inherentan.

- Kazna ovisi o motivu. Vladar ima pravo na nasilje. Moguće u ratu ubiti nevinog ako koristi održanju države.

- Dužnosti vladara prema drugim vladarima: zakon među narodima isti kao prirodni zakon: svaki vladar ima pravo braniti svoj narod onako kako i čovjek po prirodi ima pravo braniti sebe - isto vrijedi za ljude u prirodnom stanju, kao i za države. Bog je ''Kralj nad kraljevima'' i njegov zakon vrijedi kako među ljudima, tako i među državama.

LEVIJATAN: O DRŽAVI: POGLAVLJE 29: O ONOME ŠTO SLABI DRŽAVU I VODI RASPADU

- Tipični uzroci: 1) loši temelji (uspostava) 2) manjak apsolutističke vlasti3) privatno odlučivanje o dobru i zlu: dobro i zlo određeno je zakonom i nikako

drugačije. 4) Podređivanje vladara zakonu 4) Podjela vlasti 5) Revolucija i ugledanje na druge 6) Imati crkvenu i državnu vlast 7) nedostatak novca 8) korporativizam 9) Da su privatne stvari važnije od javnih 10) Ako se zadržava nedopušteno znanje, odnosno propituje znanje suverena. 11) Ako se zaboravi da je privatno vlasništvo i vladarevo i da ga je on propisao 12) Ako se imitira grčko ili rimsko društvo 13) Ako se miješaju oblici vladavine.

- To su rodni defekti ili zaraze koje s vremenom rastu i ubijaju Levijatana.

LEVIJATAN: O DRŽAVI: POGLAVLJE 31: O KRALJEVSTVU BOŽJEM PO PRIRODI

-Prethodne knjige odnose se na prirodnu riječ božju, funkcioniranje razumom zahvatljivog svijeta. Uskoro će prijeći na problematiku kršćanske egzegeze, pa ovdje utvrđuje osnove 'profetske riječi': htjeli ili ne htjeli od boga smo, Biblijska riječ mora se integrirati u razumijevanje društva. Religija mora biti ovječena u državi.

- Javno i privatno štovanje. Javno od vladara, propisana glavna religija, mora biti jedna inače nema smisla. Boga se ne štuje teleološki, nego deontološki /haha.

- Atributi Boga: 1) Postojanje 2) Ne-konačnost 3) Stvaratelj svijeta 4) Nepojmljiv jer nije konačna stvar 5) Neprostoran i nevremen 6) Ima stvaralačku, a ne strastvenu volju.

- Hobbes smatra da njegov rad u praksi neće proći i smatra ga beskorisnim kao i Platonova država. Također je na kraju teksta napisao da sve što piše nije u neskladu sa Svetim Pismom/svaka čast jer očito je ne napisati to značilo glavu koja pada.

LEVIJATAN: O KRŠĆANSKOJ DRŽAVI

- Prirodni zakon u skladu je s božjim, no građanski zakon može proturječiti i zato ga treba uskladiti s božjim (Biblija, proroci, itd). U slučaju kontradikcije, mora se poštovati suverenova odluka jer se božje kraljevstvo pojavljuje tek na kraju svijeta.

- Bog je nesumnjivo objavio riječ, ali tko bi se od ljudi imao obraza usuditi interpretirati ono što je sam Bog rekao?

- Tijelo ne može imati dvije glave, pa tako ne može imati civilnu i kršćansku državu. Različiti režimi u jednom nužno vode u građanski rat. Dakle, protubožanski je

30

Decadent Sympozium

imati dvije glave (vodstva), stoga je suveren nadležan Crkvi.- Provjeravati što proroci govore, ne sumnjati samo u Mojsija (jer je na vrhu).

Hobbes osporava anđele, čuda i slične elemente kršćanstva jer a) ako je čitav božji svijet materijalan, nemoguće je da postoji nešto nematerijalno i b) to su idoli, a štovati idole nagrđuje Boga. Isto vrijedi za ideju pakla: vječni život je ovdje, a ne tamo negdje, samo što se božjim dolaskom mijenja koncept. Hobbes protiv obrednih rituala rimokatoličke crkve i još koječega za što smatra da su metode upravljanja ljudima, a ne iskreno štovanje Boga.

- Sve što su svećenici jest da interpretiraju božju riječ. Ideje o posebnim moćima su glupost i varka. Vladar sam postavlja pastore. Uostalom, Isuse je odredio da se vlast ostavlja građanskim vladarima: Hobbes se posve oslanja na Kristovo ime.

- Ako suveren nije kršćanin i zabranjuje Isusa Krista kao spasitelja, neka, ostaje privatno štovanje i neće podanik izgubiti vjeru u Boga.

- Crkva = država kršćanskog naroda.- Ovdje Hobbesova analiza nije geometrijske programske prirode, nego je

nastojanje da pokaže kako se kršćanska vjera dobro uklapa u njegov program – što rezultira totalnim napadom na sve kršćanske prakse toga vremena. Zato je i prozvan monstrumom i ateistom. Ali dobrim dijelom Hobbes je samo bio protestant kojem su se te ideje više sviđale (ili bile pogodnije) od rimokatoličkih.

- Da bi se ušlo u kraljevstvo božje, samo treba slušati ono što se zna da osigurava ulazak, neovisno od vladara i zakona. Vic je u tome da Hobbes drži da je jedan od prirodnih zakona slušanje građanskih zakona. :D Za spasenje su potrebni vjera i poslušnost.

LEVIJATAN: O KRALJEVSTVU TAME

- Oni koji ne slijede Krista kuju planove protiv države i prikrivaju se pod izlikom da štuju Krista.

- Ali i oni koji tvrda je sama Crkva 'Kraljevstvo božje na zemlji' – pape i svećenici.- Hobbes i tu napada neke prakse: krštenje, egzorcizam, ideja vječnog života itd.

Sve su to poganske gluposti koje je Crkva preuzela i tu se ogrješuje. Sve su to postupci koji sugeriraju da prenose božju moć kroz sebe, što je po Hobbesu totalna glupost. Nema čovjeka koji bi mogao podnijeti moć boga.

- Korist iz takvog mraka ima samo Crkva, a ono je prisutno ovdje i sada. Truju kršćansku vjeru i sprječavaju je da se pripremi za kraj svijeta kakvog znamo.

O filozofiji:- Znanje koje stječemo zaključivanjem iz stvari (od uzroka stvari k njenim

svojstvima i obratno) kako bismo spoznali kako treba djelovati (kako ''proizvoditi učinke kakve zahtijeva ljudski život''). Iznalazi praktična rješenja. U filozofiju ne spada ono što naprosto stječemo iskustvom (''promišljenost'' - Hobbes misli na iskustvo, na pamćenje), jer to imaju i životinje, ne moraju rasuđivati.

- Iz ispravno definiranih pojmova, uz ispravan način zaključivanja, ne može slijediti pogreška. Pogrešno zaključivanje ne spada u filozofiju.

- Filozofija može napredovati samo uz državu. Jer, ''dokolica je majka filozofije, a država je majka mira i dokolice'. Hobbes protiv grčke države i kulture. Naročito protiv Aristotela za čiju filozofiju smatra da donosi 'mrak' – napad na Aristotelovu mehaniku i metafiziku, također i sve filozofije koje dobro i zlo smještavaju u vrline – to funkcionira u prirodnom stanju, ne s društvenim ugovorom.

30

Decadent Sympozium

- Za Hobbesa dobro a) u prirodnom stanju, ono što je korisno za čovjeka; b) u građanskom stanju, ono što je korisno za državu. Aristotel i drugi nisu išli za dobrim kao pragmatičnim, nego za dobrim u ideji. Hobbes okorjeli pragmatičar, ne razumije te stvari.

- Aristotel i Grci nazivaju svaku vladavinu osim demokracije tiranijom, a jedino demokraciju slobodom. Jer, u tiraniji jedan ili nekolicina vlada ''po svom nahođenju''. No, Hobbes to reže u korijenu: da nema vladavine po nahođenju, ratovi svih protiv svih bi trajali vječno. Zato je Aristotelova zabluda da trebaju vladati zakoni, a ne ljudi. Jer, zakona se nitko ne boji; ljudi se boje samo čovjeka.

- Privatne osobe ne mogu tumačiti zakone po svojoj volji, bez dopuštenja države.

- Rimsko kršćanstvo se još dobrim dijelom drži te lažne (s korijenom u Grčkoj) filozofije, i zabranjuje istinsku (npr. muče, ušutkuju i spaljuju ljude koji se bave pravim stvarima - Galilea, Bruna, itd). Time si uzimaju pravo da kažnjavaju i ustvari uzurpiraju građansku vlast.

30

Decadent Sympozium

BENEDITO DE ESPINOZA (1632 – 1677)

KONTEKST

- Inače u intelektualnom sigurništu tadašnje Nizozemske, Spinoza se našao u religijskom konfliktu nakon odvajanja od Španjolske, ne samo na osobnom i lokalnoj razini, nego i na europskoj. Osim što je regija bila u stalnom religijsko-političkom sukobu sekundarno relevantnih Crkvenih redova (svi su redovi bili vlastite interpretacije i devijacije od primarnih učenja), Spinoza je s osam godina svjedočio samoubojstvo da Coste koji je napao Toru, a kasnije je svjedočio osudi i smrti prijatelja Koerbagha koji je propagirao ideje slične Spinozinima, ali otvoreno i izravno. Spinoza je također svjedočio padu i smaknuću republikanaca koje je podržavao, Van den Enden kod kojeg je studirao latinski optužen je za pokušaj revolucije i smaknut, a također je i sam bio ekskomuniciran iz židovske zajednice uz naređenje drugima da ne komuniciraju, žive ili mu se približavaju do daljnjeg.

- Najprije napisao Traktat teološki-politički, u kojem napada kršćanske prakse i tek se pred kraj knjige dotiče političke teorije (od 16. poglavlja nadalje). Glavni cilj TTP-a bila je zaštita filozofiranja, odnosno prava na slobodu mišljenja i djelovanja. Drugi važan cilj je pokazati zastranjenje Crkve u odnosu na kršćansku vjeru i život. Treći važan cilj je odgovaranje na pitanje koji je oblik države najbolji, a potom i kako ljude navesti da se odreknu sadašnjeg za najbolji oblik (kako stav prema Svetom Pismu primijeniti na politički sistem).

- Politički traktat precizno je određenje filozofije politike kakvo je začeto u prethodnom djelu na bazi empirijskog/realističkog gledišta koje je Spinoza izrazito zagovarao.

- Pretpostavke su da je Spinoza povukao snažne utjecaje od Van Endena za političku teoriju (neki kažu da je gotovo pa prekopirao Endenovu teoriju, a i s Koerbaghom je djelio gotovo identično stajalište kada su u pitanju bog i priroda), od Hobbesa za teoriju prava i društveni ugovor, De la Courts braća također (i oni čitali Hobbesa), i Majmonida za vjersku teoriju. Makijaveli je utjecao na Spinozu u smislu realističkog pristupa, ali nipošto po zaključcima.

- Realistička pozicija:1) razumijevati ljude kakvi jesu, a ne kakvi mogu biti.2) krenuti od moći (pravo seže dokle seže moć)3) krenuti od strasti, ne razuma (jer strasti prevladavaju – ni ljudska sloboda nije utemeljena razumom, nego strašću. Do razuma se dolazi tek ovladavanjem jedne strasti drugima4) Nagon za samoodržanjem svojstven svim ljudima neovisno od sistema (prirodni, politički, božanski)

- Iz Spinozine Etike tri relevantne tvrdnje: 1) Sve stvari postaju i djeluju božjim zakonima prirode 2) priroda nije teleološka 3) Priroda je uvijek i svuda jedno te isto; koje oblikuju pretpostavke političke filozofije – jer taj naturalistički pristup uzrokuje shvaćanje prava, zakona i dužnosti.

- Naturalistički pristup također izravno negira nasljedstvo po božanskom pravu, kao i teleološki karakter svijeta.

- Prvi sustavno branio demokratski sistem: priznao društvene i prirodne razlike između ljudi koje tvore pluralizam održiv jedino u demokraciji. Jednoličnost mnijenja ne postoji, a sloboda se valja dopustiti, ako radi ničega drugoga, onda filozofije.

- Stav o religiji: jedna nacionalna religija, a privatno sloboda religije.

30

Decadent Sympozium

- Smatrao antička politička istraživanja beskorisnima, ali se slagao da vječni poredak prirode određuje politički poredak.

- PR nedovršen jer je Spinoza, nakon svega, umro od tuberkuloze. :(

TEOLOŠKO-POLITIČKI TRAKTAT: GLAVA XVI – XX

- o temeljima republike, o naravnom i građanskom pravu pojedinca te o pravu vrhovnih vlasti

- Čovjek je određen naravi koja se pokazuje kao njegov krajnji mogući doseg. Zbog toga je u čovjekovoj moći (moći naravi) da seže dokle može – dokle može projicirati svoju silu. Svaki čovjek na to ima pravo. Izvorno ljudi se rađaju ne znajući ništa ni o čemu, nošeni su porivima: umski zakoni razvijaju se naknadno.

- Univerzalni zakon ljudske naravi: nitko neće zanemariti ono što drži dobrim, osim u nadi u veće dobro ili u strahu od veće štete. Nitko ne trpi zlo, osim da izbjegne veće zlo ili u nadi u veće dobro. Svatko će od dva dobra izabrati ono koje sudi većem, a od dva zla ono koje mu izgleda manjim.

- Udruženje nastaje poradi uzajamne pomoći jer kao samci žive bijedno.- Udruženje se moralo odviti društvenim ugovorom. Logika naravi i mogućnosti

pojedinca navodi ljude na to.- Pravo takvog društva je demokracija – opća zajednica ljudi koja kolektivno ima

najviše pravo na sve što može. Tako vrhovna vlast nije obvezna nikakvim zakonom, nego je svi u svemu moraju slušati.

- Oni podređeni vlasti su podanici.- Razlika rob – dijete – podanik:

1) Rob: onaj tko po zapovijedi čini u korist zapovjednika2) Dijete: onaj tko po zapovijedi čini za svoju korist3) Podanik: onaj tko po zapovjedi čini za korist svih i sebe samog.

- Princip demokracije: zadržati narav ljudi kakva je bila u prirodnom stanju- Privatno građansko pravo: sloboda pojedinca da se održava u vlastitom stanju

(slobodi) koja je ukazana vrhovnom vlasti.- Pravda je postojani nastroj duše da se svakome da ono što mu pripada.- Neprijatelj je države onaj koji državu ne priznaje kao saveznik ili podanik –

neprijatelja države ne čini mržnja nego pravo. - Narav i božja vjera i uređenje države nemaju veze jedno s drugim. - U sukobu zapovjedi božje i državne: Boga slušati povrh svega, ali kako ljudi

najviše griješe kada je u pitanju religija, a država je nastala po naravnom i božjem pravu, valja slijediti državu jer u protivnom ona nema nikakvog smisla. (u političkoj teoriji Spinoze država ionako ima jednu službenu religiju) – isto kao Hobbes.

- Najveću vlast ima onaj tko vlada srcima podanika (kontra Hobbes, Makijaveli)- Očuvanje države ovisi o vjernosti, krjeposti i nepokolebljivosti duše podanika.

Na Rimu se to najbolje vidi: državu nikada nisu neprijatelji pokorili, ali se iznutra razorila bezbroj puta. :D

1) Za religiju i za republiku je opasno da se svetim službenicima dade pravo da donose odluke i da upravljaju državnim poslovima.

2) Opasno je spekulativne stvari dovoditi u svezu s božanskim pravom i donositi zakone o nazorima o kojima se ljudi običavaju sporiti ili se mogu sporiti

3) Vrhovnim vlastima mora se prepustiti razmatrati što je pravo, a što nepravo4) Ako je narod naučen živjeti pod kraljevima s ustoličenim zakonima, izbor

monarha je promašaj. (U Engleskoj je bio slučaj kada su nasilno maknuli monarha pa

30

Decadent Sympozium

nikako nisu mogli uspostaviti novi oblik već su nakon litara krvi ponovno uspostavili monarha pod drugom titulom)

= Održanje iste vladavine; sekularizam; pravo vladara i građanskog zakona da određuje pravo i nepravo, vjera i filozofija odvojene.

- Oni koji drže vlast jedini imaju pravo na sve, to znači: na građansko i sveto, moraju biti tumači i branitelji.

- Bog nema nikakvu posebnu vlast nad ljudima, on je vječna istina i nužnost, a ne vladar ili zakonodavac. Štovanje Boga uskladiti s državom.

- Dobrobit naroda vrhovni zakon- Cilj države mora biti osloboditi osobu od straha, ne dati joj okove. Čovjek mora

ostvarivati prirodno pravo bivanja gospodarom svojih misli.- Totalna zakonska regulacija nemoguća, važnije očuvati zakon, nego li

kontrolirati ljude.- Sloboda mišljenja – sloboda filozofiranja – može je imati svatko bez opasnosti po

mir u državi – i ona je posve odnosu s vjerom i štovanjem Boga. Moći misliti je nužan uvjet mira u državi.

POLITIČKA RASPRAVA - STRASTI

- U samom uvodu genijalno posrao filozofe, državnike i crkvenjake. Filozofi nemaju pojma kakvi su ljudi po prirodi i zbog toga zauzimaju idealističke namjesto realističkih pozicija, političari sposobni upravljati ali isključivo zbog poročnosti, odakle im ljudi ne vjeruju, dok Crkva gura nos tamo gdje joj nije mjesto (u politiku).

- Ljudi podložni strastima. Motiv i cilj postoje zbog strasti. Barbari i civilizirani jednako se udružuju, što znači da uzrok nije um, nego strast. Postoje tri vrste strasti:

1) strast straha od boli – nastoje smanjiti bol2) strast nade za užitkom – nastoje povećati užitak- Nastanak konkurentnosti dovodi do 3) strasti mržnje

- Ljudi ne mogu živjeti izvan 'zajedničkog prava', no pri stvaranju zajednice/države ljudske strasti ostaju jer ljudi sami ostaju što su bili. Jedna od glavnih svrha države je obuzdati strasti svojih ljudi, odnosno racionalizirati njihove INTERESE koji ih gone.

POLITIČKA RASPRAVA – O NARAVNOM PRAVU

- Pravo po naravi: zakoni po kojima se narav odvija. Pojam 'naravno pravo' smije se shvatiti i kao 'prirodno pravo', tj. 'naravno stanje' kao 'prirodno stanje'. – ALI, ovdje Spinoza OPONIRA ideji prirodnog ZAKONA po kojem se nekako čovjek izdvaja od drugih bića i po kojem svi ljudi imaju zajednički prirodni zakon. Nema toga, svatko nosi prava ovisno o vlastitoj moći i sam njima upravlja jer mu je to u naravi.

- Svako biće ima svoju narav. Čovjek ima svoju. Narav je po božjoj moći, što znači da je slobodna. Iz slobode svoga bića čovjek ima po naravi pravo provoditi narav. To utvrđuje njegovu moć. Moć proizlazi iz naravi, pravo iz moći. Pravo seže dokle seže moć.

- Sve što čovjek čini je po naravnom pravu jer narav potiče na djelovanje. Naravno pravo izraz je moći slobode bića. Najbliže nam je poznato kao sloboda volje.

- U naravnom je pravu zahtjev za očuvanjem svog bitka (zakon o samoodržanju).- Um ne prethodi naravi niti izravno dolazi od boga (prvi ljudi i Vrag od boga, pa

bili iracionalni).

30

Decadent Sympozium

- Moć naravnog prava omogućuje da jedni druge sebi podređuju jer nisu svi ljudi jednaki. Drugoga se može podređivati:

1) kontrolom tijela 2) oduzimanje mogućnosti obrane3) ispunjavanjem strahom 4) dobročinstvom (radije sluša, nego čini)

- Dakle, udruživanje = jače naravno pravo (slična mehanika kao Hobbes, ali Spinoza je kritičan prema Hobbesovom društvenom ugovoru. Naime, Spinozini ljudi ulaze u zajedništvo zadržavajući isti princip odnosa (prirodno/naravno pravo, sada podređen umu, dok Hobbesovi napuštaju prirodni zakon i mijenjaju princip odnosa)

- Društveni ugovor svjesno je donesena odluka u korist svih po direktivi razuma/uma kojom se odlučuje predaju prava kako bi se suverenom bolje branili.

Ali, o društvenom ugovoru piše samo u teološko-političkom traktatu: U Političko raspravi se UOPĆE ne spominje, što znači da ga Spinoza djelimice odbacuje – ne sasvim, jer nastanak države je rezultat spontanih strasti.

- Unatoč naravnom pravu (i slobodi u strasti), prava se sloboda stječe umom jer um omogućuje razumjeti sama djelovanja.

- Naravna prava u suštini nemaju vrijednost, nego, s obzirom da se čovjek uvijek pojavljuje u-društven, vrijednost prava ovisi isključivo o konsenzusu. Slijedi: u pred-društvenom stanju nema 'grijeha' (ono što se zabranjuje) i nema 'nepravde', do grijeha dolazi tek u društvu pri kršenju zakona, odnosno do nepravde dolazi otimanjem od drugog ono što je njegovo.

- Pravo koje određuje moć društva je vlast. - Vlast drži onaj tko općom suglasnosti brine o javnoj stvari. - Ako je skrb povjerena: 1) vijeću cijelog naroda: demokracija

2) izabranima: aristokracija3) jednome: monarhija

POLITIČKA RASPRAVA – O PRAVU NAJVIŠE VLASTI

- Država postoji radi pojedinca, ali pojedinac njoj podređuje svoju individualnost za dobro samog sebe (uzima Hegel). ''Prema svim građanima se treba odnositi kao prema jednakima, jer je moć svakog pojedinačno zanemariva''

- Svaka politička vlast = građansko stanje. Tijelo vlasti = država. Građansko stanje ima zajedništvo posla = javni poslovi. Vlast je 'najviše pravo' = određuje preostala prava; što znači da prekida naravno pravo i zamjenjuje s državnim.

- Ljudi u državi su 1) građani – po pravu 2) podanici – po zakonu- Uspostavom zakona prestaje se biti sam svoj sudac, a obavezuje se na poštivanje

zakona neovisno od slaganja s njime. - Ovakav oblik podaništva nije kontra prirode jer je to naredba uma (uvijek je

čovjek u društvenom odnosu): građansko stanje uklanja strah i nevolju, a prema strasti straha od boli i želje za užitkom, takvog se stanja nitko neće odreći.

- Unatoč podređenosti općem zakonu države, svaki čovjek ima svoje privatno pravo oblikovati život kako mu odgovara. To mu nitko ne može oduzeti. To znači slobodu mišljenja i religijskog štovanja. Poželjno je da država ima jednu nacionalnu religiju (vjerojatno zbog integriteta), ali ne može nikome nametati ili oduzimati pravo mišljenja i religijskog štovanja.

- Države su u međusobnom odnosu kao ljudi u prirodnom stanju – u ratu su, a mir je moguć samo po volji oboje, što se također određuje ugovorom. S porastom država koje sklapaju mir, smanjuju se šanse za volju neke jedne da povede rat. >> Jedini to razmatra sve do Kanta.

30

Decadent Sympozium

- Vlast slabi s porastom mogućnosti razdvajanja, odnosno s porastom podložnosti drugoj vlasti. Vlada onaj tko određuje.

- Vlast nema apsolutnu moć kao u Hobbesa, suprotno: vlast moć ima konstituiranu od ljudi, stoga je na ljudima nadzor vlasti.

POLITIČKA RASPRAVA – O NAJVIŠIM JAVNIM POSLOVIMA

- Najviša vlast određuje dobro/loše, pravo/nepravo, rat/mir i suđenje.- U obavljanju javnog posla ne smije biti vlastitog nahođenja, uzurpira vlast- Država nije neobvezana zakonima i može pogriješiti jer je to u naravi, a događa

se protiv naloga uma. >> Spinoza opet jedini razmatra obvezatnost, ali ipak: ne može se reći da je država podložna zakonu ili da može pogriješiti jer je njen status izvorno određen naravnim pravom. Država se ravna sama po sebi.

- Moć vlasti se ne očituje samo iz onoga što djeluje nego i iz onoga što trpi (ako kažem da mogu sa stolom učiniti što želim, evidentno je da ga ne mogu navesti da pase travu).

- Država, uostalom, mora održavati znakove straha ili poštovanja –inače gubi podršku. >> Hobbes, Makijaveli

- Onaj koji drži vlast obavezan je poštovati ugovore iz istog razloga iz kojeg je čovjek u naravnom stanju obavezan da ne ubije kako ne bi sebi postao neprijateljem.

- Svaki se ugovor može raskinuti/prekršiti u svrhu spasa zajednice – to vrijedi i za odnose podanika i zakona i za odnos građana i države.

POLITIČKA RASPRAVA: O NAJBOLJEM OBLIKU VLASTI

- Jedno je imati pravo, drugo provoditi ga – efikasnost se ne podrazumijeva. Mir i sigurnost života mjerilo su valjanosti. Mjesto straha od rata, pada vlada ili kriminala ne razlikuju se od naravnog stanja.

- Građani trebaju slobodnom voljom ili strahom prenijeti svoju volju na suverena i tako svi sudjeluju u upravi - tako brinu za vlastito održanje.

- Gdje podanici ne posežu za oružjem iz straha više smisla ima reći da nema rata, nego da je mir. Mir nije izostanak rata, nego vrlina koja proizlazi iz jakosti duha: poslušnost je postojana volja da se izvrši što država nalaže. Državu čiji mir ovisi o bezvoljnosti podanika koji se daju voditi kao ovce i znaju samo robovati bolje je nazvati pustoš nego država. Dobrodošli u Hrvatsku, pustoš Jugoistočne Europe koja sebe hoće smjestiti pod centralnu Europu.

- Ova su prava i odnosi ostvarivi samo u slobodno nastalom mnoštvu, ne u zajednici nastaloj ratnim pokorenjem. Tko zauzima ratom, taj od tih ljudi ne želi podanike, nego robove. >> Opet jedini koji osuđuje robovlasništvo do tada.

>> Tri oblika despotske zemlje: barbarstvo, pustoš, robovlasništvo- Koja sredstva treba primijeniti požudni vladar – to je pokazao Machiavelli.

Kakva mu je bila namjera, teško je uočiti: ako je bila dobra, izgleda kao da je htio pokazati uzaludnost uklanjanja tiranina ako ne uklanjanju uzroke po kojima je postao tiranin; te je možda htio pokazati kako mnoštvo ne bi trebalo odavati svu moć jednoj osobi. >> Alternativno čitanje Makijavelija.

- Najbolja vlast je ona koja ima najrazumnije zakone, što je prvenstveno razlog ulaska ljudi u građansko stanje – upravljanje razumom i korisnošću. Složnost ljudi i poštivanje zakona najbolja je mjera dobre države, tj. države koja dobro razumije strasti i njima valjano vlada.

30

Decadent Sympozium

- Filozofija je jedna od temeljnih djelatnosti države slobode.- Vlast ima pravo donositi javne odluke o religiji. Državna i crkvena funkcija

odvojene. Bog nije zakonodavac, nego se njegova volja vrši preko političke vlasti. >> Hbs

POLITIČKA RASPRAVA: MONARHIJA

- Čini se prirodnim sva prava prenositi na jednu osobu: Sultansko carstvo najdulje opstalo, a demokracije najbrže padaju. [Dakle: Monarhija najstabilnija] Ali to nije poanta jer mir NIJE odsustvo rata, NEGO je JEDINSTVO DUHA. Monarhija je sistem robovlasništva, a apsolutna monarhija njen najgori oblik. >> kontra Hobbesa.

- Monarhija je lažna aristokracija: kralj odmah bira podršku za osiguranje, a kada je kralj dijete, bolesnik ili starac, sasvim drugi ljudi, slobodni od osuda, upravljaju državom. Spinoza zato želi sugerirati raspodijeljenost vlasti kako bi se približio 'slobodi'.

- Monarh bi trebao biti podložan uređenju – nigdje u svijetu ne postoji monarh koji nema bar neka ograničenja. Temelji države prethode zapovijedima kralja – kraj nije vječan, temelji trebaju biti, a u izgradnji temelja mora se voditi briga o ljudskoj naravi.

- Birati savjetnike, birati one koji imaju interes općeg dobra. Kraljevo je pravo da putem savjetnika odluči za valjano mišljenje koje će najbolje koristiti svim građanima, a mišljenja se selektiraju glasanjem.

- Niti jedan građanin nema nepokretnu imovinu, to je izuzetno bitno: u ratu tada svima prijeti jednaka opasnost, baviti će se drugim aktivnostima, poput trgovinom, da bi uveli reda. Svako tlo mora biti javno.

- Kraljevi podmićuju, daruju i dogovaraju se s većinom da bi zadržali vlast.- Spinoza sugerira mandatarenje, veliko savjetništvo i slušanje mišljenja kako bi

ljudima držali nadu u lovu na slavu, što ih održava aktivnima.- Moć gradova raste dobrom utvrdom, ali moraju ostati pod kontrolom jedne.- Dovoljan broj sudaca da ih privatnik ne može podmićivati i tajno glasanje te

naknada za službu. Ukinuti godišnje plaće zbog kojih se ne žure rješavati sporove kojima nema kraja. Suci ne smiju imati nekretnine, brzo ih se nasljeđuje.

- Izbjegavati spajanja država putem ženidbi jer su one formula za raspad.- (Trenutno) ne postoji država koja je polegla dobre temelje.

POLITIČKA RASPRAVA: ARISTOKRACIJA

- Bliža neograničenoj slobodi, stoga pogodnija od monarhije za očuvanje slobode.- Ako se uzme da vlast nikad ne ide mnoštvu, onda aristokracija jest

najneograničenija vlast.- Dvije vrste: centralizirana i decentralizirana (više gradova-moćnika).- Ne težiti jednakosti među svima nego među patricijima, vojska od podanika koji

su plaćeni novcem koji se vraća državi, svaki patricij vojno sposoban. Zapovjednike birati u ratu, kroz mandate. Ne braniti unajmljivanje, ali samo kada je krajnje nužno. Sve osim patricija tretirati kao strance. Stabilnost aristokracije ovisi o moći patricija. Odnos patricija spram mnoštva uvijek 1:50. Sva imovina i površine javno vlasništvo. Izbjegavati veličinu koja može uzrokovati stvaranje fakcija.

- Svaka aristokracija prethodno bila demokracija: glasalo se o prvom uređenju, te se oko njega nastavilo okupljati ljude, a domoroci ostali centralni.

- Odlučivanje/izbori mehanizmom kuglica. Svi se toga moraju držati.- Oblikovati nadzorno tijelo: SINDICI. Tri savjeta: vrhovni predsjednik sindika i

uski savjet koji stalno zastupa, zatim senat, zadužen za javne poslove.

30

Decadent Sympozium

- Tajnici i drugi dužnosnici bez prava glasa mogu biti iz puka, ali treba paziti da im se ne prepušta sav posao koji najbolje poznaju jer u protivnom oni postaju ti koji upravljaju.

- Aristokracija propada kao i tijelo, jer se u njega svaki dan uvlači nešto što treba liječiti – u dobro se vrijeme treba resetirati stanje, i tako spriječiti rast zla. Spinozino rješenje: svakih 5 godina netko postane kratkoročni diktator koji će istražiti apsolutno sve što se događa u državi i kome će apsolutno svi biti podređeni. Kratkoročnost neće ulijevati strah dobrima, nego zlima, i nema straha od obraćanja u monarhiju. To su činili Rimljani, i birali diktatora kada je bila najveća nevolja.

POLITIČKA RASPRAVA: DEMOKRACIJA

- Najneograničeniji oblik vladavine. U aristokraciji neki imaju pravo glasa, ovdje imaju svi koji su pod domovinom. Čak i ako se postave neki limiti: određena dob, npr, tu se svejedno radi o demokraciji. Participiranje na temelju statusa građana, ne glasovanja. Da nije zabranio status ženama, slugama, strancima i 'nepoćudnima', bio bi progresivan.

- Spinoza ovdje kao prvi u povijesti ispituje pitanje prava žena na glasanje. Utvrđuje da nemaju pravo glasa – nikada se neće dogoditi ravnopravno vladanje, a postoji i mogućnost vladanja žena nad muškarcima i 'slabljenja njihova duha i ubijanja tijela', ali uopće činjenica da se netko na to osvrnuo veliki je 'intelektualni' iskorak.

- S obzirom da ''ljude treba voditi tako da misle kako nisu vođeni'', demokracija je bolja od monarhije: ''demokracija oponaša prirodno stanje'' tj. slobodu prir. stanja i to tako što pravo = moć. Instrument.

- Jedna osoba nikada nema dovoljno moći da doista vlada valjano, stoga je raznovrsnost potrebna.

- Volja pojedinaca mora se moći odraziti u institucijama države, inače pojedinci neće prihvatiti državnu volju kao vlastitu volju. Zato demokracija najbolje oponaša prirodno stanje, tj. slobodnu volju svih – u građanskom stanju na racionalan način. Potentia pojedinca mijenja se za potestas države.

- Sloboda mišljenja je najvažnija, čak i preispitivanje zakona. Misao se, za razliku od djelovanja, ne može nametnuti.

Teološko-politički traktat se, za razliku od ''Političkog'', bavi političkim statusom filozofije. Obrana demokracije je obrana uvjeta za razvoj filozofije

Sloboda države/institucija ne ovisi o slobodi bilo kakvog govora, nego o slobodi filozofskog govora! Zato u ''Teološko-političkom traktatu'' Spinoza traži radikalnu promjenu, oslobađanje filozofije od religije. Na taj način revolucionira slobodu govora, ali ipak ostaje pri mirnoj promjeni, reformističkoj, bez krvave revolucije.

- Spinoza upućuje na promjenu stava puka prema fil i relig i međusobnom odnosu u prvom dijelu ''Teo-pol trakt''; kasnije prelazi na načela slobodne republike: nitko ne smije djelovati protiv republike, ali razumno iznošenje mišljenja o tome kako najbolje promijeniti republiku treba biti dozvoljeno.

- Naizgled paradoksalna odluka da mora biti javne religije, ali u privatnim odnosima svatko može poštovati što želi, nije paradoks jer se javna religija odnosi na vjeru/uzdanost, a privatna na štovanje. Spinoza razumije da čovjeka 'unutra' nije moguće silom natjerati na obratno. Zbog toga on predlaže različita praktična rješenja kako ići niz dlaku građanima, a održavati državu.

- Dakle, demokracija je najpovoljnije uređenje za ostvarenje zbiljske slobode čovjeka, ponad naravi i uma.

30

Decadent Sympozium

JOHN LOCKE (1632 – 1704)

KONTEKST

- Srednja klasa, otac odvjetnik, umjerena primanja. Locke super-educiran od malih nogu. Westminster škola i Kristova Crkva, Oxford. Fizika, medicina, kemija, politika, itd. Nakon što se sprijateljio s Lordom Ashleyem (kasnije Grof Shaftsburyija), prominentnim političarem i biznismenom, stekao je daljnju edukaciju, zaposlio se kao istraživač za vladu (tržišne prilike i kolonizacija) i novčanim investicijama osigurao život. Surađivao s kolonistima Nove Kalifornije. Kasnije pred padom Charlesa II (monarhist) bježao u Nizozemsku gdje su se i drugi intelektualci skrivali.

- Otac odvjetnik utjecao na ideje prava; njegova putovanja gdje je svjedočio različitim religijama/kulturama u zajedništvu utjecale na ideje o harmoniji života i relevantnosti jedne crkve za državu; pretrpio građanski rat.

- Locke promovirao kršćanstvo ali su se sva ta djela nazivala blasfemičnima/ateističkima i zabranjivala.

- Dvije rasprave o vladi: prva rasprava detaljno pobija patrijarhijski sistem nasljedne vladavine i prava monarha na sve ljude pod sobom (tj. knjigu Roberta Filmera Patriarchia koja uzima Adama kao oca svih budućih generacija). Odabrao je Filmera jer je najekstenzivnije branio pravo monarha i smatralo se da je argument doveo do savršenstva. Druga rasprava razmatra vladi utemeljenu na slobodnom čovjeku, prirodnom pravu, svojini i društvenom ugovoru. Dvije rasprave djelomično napisane da podrže 'glorious revolution', tj. uspon Vilima III.

- Uz polemične rasprave, još uvijek se drži da je snažno utjecao na pisanje američkog ustava i povelje neovisnosti.

- Pismo o toleranciji napisano je pred mogućnost preuzimanja Engleske od strane katoličke crkve. Ponovno napadnut i prozvan blasfemičarem.

- Do kraja života posve zapao u elitizam i postrožio stavove prema svima. Prihvatio robovlasništvo, bičevanje maloljetnika, rad od treće godine života te ostale perverzije engleskog džentlmena. Također mijenjao političke stavove.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: PRVA RASPRAVA

- Locke komentira djelo Roberta Filmera «Patriarcha» u kojem Filmer tvrdi da je:a) pravo na vlast monarh naslijedio od Adama koji je bio apsolutni monarh

od kojeg potječe očinska vlast monarha. Pravo božanskog nasljeđa.b) da je izvorno svijet bio Adamov i time polaže pravo na sva bića

- Locke negira s a) svijet je izvorno bio zajednički i b) i da nije, Bog je Adamu dao vlast nad životinjama i zemljom, a ne nad ljudima, što znači da je zemlja dana na upravljanje svim ljudima jednako. Također, Adam nije mogao zahtijevati pravo posjedovanja nekoga tko je sam sebe mogao uzdržavati – Locke ovdje oponira ropstvu.

- Locke smatra da je jure divino (božansko pravo) put propasti svih vlada.- Locke osporava uvjerenje da otac na temelju toga što je podario život svojoj

djeci ima i apsolutnu vlast nad njima i njihovim životom. Suprotno: život im je dao sam Bog.

- Locke također ovdje začinje tezu o SVOJINI: Budući da je Bog u ljude usadio nagon za razmnožavanjem, djeci je dao pravo na udio u svojini svojih roditelja i pravo da

30

Decadent Sympozium

naslijede posjede radi održanja potomstva. I kada ih preuzme, to ne znači da nasljeđuje vlast nad drugima ili budućim ljudima.

- SVOJINA VLADE: osnov svojine jest u pravu čovjeka da koristi svako niže stvorenje radi održavanja i udobnosti života. Čovjek ima pravo uništiti svoju svojinu, ali vlada je tu ne samo da štiti svojinu i prava pojedinaca nego je tu i radi dobra onih kojima se vlada – stoga ona ima viši stepen odgovornosti.

- Locke provokativno pita, ako je već to jedan nasljednik Adamov, koji je točno taj koji bi trebao preuzeti vlast, pogotovo ako znamo da često nije preuzimao najstariji sin? Očigledno, dok se takav ne pojavi, monarhe ne treba slušati.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA

- Okosnica djela i Lockeove političke filozofije: Liberalna država je zajednica slobodnih, ravnopravnih pojedinaca kojima pripadaju prirodna, neotuđiva prava. Njihova potreba i pravo na svojinu dovodi ih u sukob, zbog čega se potrebno pozvati na prirodni zakon. Ljudi ulaze u organizirane zajednice – formiraju veće političko tijelo – da bi se međusobno zaštitili i regulirali. Za veću dobrobit odriču se dijela prirodnog prava, a za to dobivaju građanska prava/zakone.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: POGLAVLJA 1, 2 - PRIRODNO

- Uvodno ponavlja tri zaključka iz prve rasprave:1) Adamu nije dan totalni autoritet nad zemljom i ljudima2) Adamovi nasljednici stoga ne prenose nikakvo pravo3) Adamovog je nasljednika nemoguće odrediti, stoga se nitko ne može smatrati nasljednikom.

- Prije početka, također, valja razlikovati tri vrste moći/vlasti:1) očinsku 2) obiteljsku 3) političku

- Politička moć/vlast je pravo stvaranja zakona i kazni u svrhe općeg dobra kao:1) zaštite i regulacije svojine 2) primoravanja ljudi na zakon3) zaštite od vanjske prijetnje

- Država se uspostavlja pri konsenzusu ljudi u PRIRODNOM STANJU.- Prirodno stanje je stanje savršene slobode pojedinca u kojem prema prirodnom

zakonu čini što je potrebno da bi se uzdržavao bez da nekome odgovara ili druga pita za dopuštenje. To je stanje jednakosti utoliko što nema jurisdikcije.

- Prirodno stanje nije stanje samovolje – prema PRIRODNOM ZAKONU nema pravo uništiti sebe ili drugoga u svom posjedu/svojini. Time je prirodna sloboda ograničena samo prirodnim zakonom; a iz toga proizlazi: sloboda jedino i postoji zbog toga što postoji zakon /legitimacija političkog zakona i shvaćanje građanske slobode/

- Prirodnim zakonom upravlja um/razum i univerzalan je, dakle predstavlja moralnu okosnicu djelovanja odnosno kriterije opće pravednosti; a odnosi se na posljedicu da osoba može i treba biti kažnjena za zločin (Slijedi: u prirodnom stanju je svatko sudac drugome). Prirodni zakon nalaže da kazna mora odgovarati zločinu, odnosno prirodni zakon inherentno zabranjuje činjenje štete sebi, odnosno drugome i njegovoj imovini i slobodi.

- Zakoni države zasnovani su na prirodnom zakonu. Bog i uspostavlja takav ljudski odnos – potrebu za udruživanjem i konsenzusom – da bi ljudi prirodni zakon mogli civilizirati/regulirati.

30

Decadent Sympozium

- Ima li realnog prirodnog stanja? Prinčevi i vladari nezavisnih vlada u toj su poziciji jer nitko nije iznad njih. Također, svi su ljudi po prirodi u takvom stanju dok ne prihvate političko društvo.

- Locke prirodni zakon perpetuira kroz PRIRODNO PRAVO.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 3, 4 – O RATU I ROPSTVU

- Prirodno stanje nije stanje rata. Prirodno stanje odnosi se na činjenicu da osoba nema nadređenog i upravljana je isključivo razumom.

- Ljudi ulaze u političku zajednicu dobrim dijelom zato da rat izbjegnu.- Razlika između prirodnog i građanskog stanja je samo u tome što u građanskom

stanju imaju iznad sebe regulativnog vladara i zakone koji u suštini slijede prirodni zakon.

- Rat (sukob, točnije) je stanje mržnje i uništenja, moguće i u prirodnom i u građanskom stanju (tamo gdje zakon/vlast poklekne (gdje je nesposobna ili korumpirana) pa sam prisiljen braniti se – Locke podržava POBUNE i SMJENU VLASTI ako vlast šteti narodu). Zbog prekida prirodnog ili civilnog zakona, u slučaju rata čovjek ima pravo uništiti drugog čovjeka. Teorija je izvedena iz općenitije premise da SVAKA agresija poništava slobodu. Dakle, agresija na razini ubijanja dopustiva je i npr. u susretu s lopovom.

- Uzrok rata uvijek je primjena sile bez ovlasti.- Prekid rata moguć je u građanskom stanju prekidom napadačke sile, obje se

mogu vratiti svojim vladavinama. Umjesto toga, u prirodnom stanju rat je prisutan dok napadač ne kompenzira štetu. Nevini do tada ima pravo ubiti napadača.

- Prirodna sloboda čovjeka dolazi s prirodnim zakonom. Nema vlade koja može porobiti čovjeka niti čovjek može volontirati u ropstvo. Građanska sloboda određena je postojanjem građanskog zakona, odnosno pod vladom koja brine o jednakosti prava i zakona među ljudima.

- Stanje ropstva moguće jedino zakonitim ratom. /Dakle, Locke, koji je sam ordinirao robovima u kolonijama, ovdje podlo podvaljuje ideju 'pravednog/zakonitog rata' koju kasnije u poglavlju o osvajanju objašnjava. Radi se zapravo o neopravdivom opravdavanju koloniziranje 'u ime pravde/civilizacije' gdje onda domoroci tobože odbijaju rezultate zakonitog rata (odbijaju civilizaciju…) pa ih se mora u-robiti. I zato je Locke dvolično smeće koje zapravo smatra da postoji nešto poput pravednog osvajača i pravednog robovlasništva./

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 5 – O SVOJINI

- Još jedno vrlo važno poglavlje- Zemlja zajedničko dobro svih dano od Boga. Razum čovjeku služi da se njome

služi kako mu najbolje odgovara. - Čovjek nužno mora raditi. Rad je njegovo ostvarenje.- Osobnost svakog čovjeka njegova je INHERENTNA SVOJINA (ŽIVOT, SLOBODA,

IMETAK). Rad i proizvod čovjekovih ruku njegova je svojina. Radom izdvaja iz zajedničkog i dobiva SVOJE.

- (U ono vrijeme logično): Čovjek uzima koliko je potrebno, a da se ne kvari – ako uzima prekomjerno, krši prirodni zakon.

- Geneza novca: zlato, srebro i dijamanti su stvari kojima su mijenje i sporazum dali vrijednost više nego stvarna upotreba i nužnost održanja života jer ne mogu

30

Decadent Sympozium

propadati, pa se mogu gomilati prekomjerno. Tako je došlo do upotrebe novca kao trajne i nepropadive stvari. Novac također i omogućuje razmjenu viška svojine koju osoba posjeduje – na taj način i prodavač i kupac imaju koristi i ne krše prirodni zakon.

- Novac kao konsenzus prethodi društvenom ugovoru, on je nešto na što se pristajalo i prije političke zajednice. Locke time opravdava materijalnu nejednakost ljudi i potrebu za stvaranjem političke vlasti koja će zbog rasta stanovništva i vlasništva regulirati odnose. => Marljivi se štite od ratobornih.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 6,7 – OČINSTVO; POL. VLAST

- DEFINICIJA ZAKONA: usmjeravanje slobodnog i inteligentnog izvršioca prema svom odgovarajućem interesu

- DEFINICIJA SLOBODE: voljno raspolaganje svojom osobnošću, djelatnostima, posjedima i cjelokupnom svojinom u okviru ovlaštenja onih zakona kojima je pojedinac podvrgnut i oslobođen arbitrarne volje drugog.

- Svi rođeni jednako slobodni, ali nemaju još razvijen razum, stoga trebaju obitelj da se osamostale. Dijete ne pripada pod očevu moć jednom kada dijete odraste (21 godina). Razum vodi ka slobodi, a nadalje i građanskoj odgovornosti.

- Kada bi ljudi shvatili da majka ima jednako pravo na djecu kao i otac, ne bi dolazilo do klasične pogreške povezivanja očinske moći s političkom. Time Locke razdvaja te dvije ideje.

- Umno zaostale treba zbrinuti obitelj/država; a dijete mora zadržati poštivanje.- Otac je ovlašten raspolagati svojom svojinom, ali ne može diktirati svojinu

djeteta, dok je obvezan podijeliti je.- Genealogija društva:

1) brak – muškarac i žena: ugovor, pravo na tijelo drugog, svrha reprodukcija i uzdržanje, zajedničko upravljanje koje preuzima muž jer je jači, žena se može odvojiti

2) obitelj – roditelj i djeca: krvna veza, parcijalno pravo vladanja, nasljedstvo

3) posao – gospodar i sluga: radni odnos. Situacija robovlasništva drugačija: rob u potpunosti ovisi o volji gospodara, uključujući životni vijek.

\> sumira se u POLITIČKU ZAJEDNICU- POLITIČKA ZAJEDNICA:

1) Jedno tijelo mnoštva – svrha zaštita i regulacija odnosa2) Zakon i zakonodavno tijelo – svrha nepristranog suđenja i kažnjavanja.

Zakonodavna vlast PRVI ČIN pri nastajanju države. Politička vlast DRUGI ČIN. 3) Izvršna vlast odvojena od zakonodavne

- Napad na apsolutizam: nije u skladu s građanskim društvom i ne može biti oblik građanske vlade jer je cilj građanskog društva da izbjegne i ispravi nepogodnosti prirodnog stanja, a monarh je sam u prirodnom stanju jer nema neke vlasti iznad njega koja bi ga kaznila kada bi nanio nepravdu svojim podanicima. Implikacija: tko bi bio toliko glup da izgubi sva prava i sve da jednom čovjeku?

- Očinska i politička vlast su, još jednom, kako vidimo, krajnje različite. Politička vlast ne može biti očinska jer bi ili a) morali pretpostaviti da ljudi nemaju razum ili b) morala pretpostaviti da imaju, u kom slučaju nema ovlasti. Politička je također drugačije od radne – ne radi se materijalnoj razmjeni - ili robovlasničke – koja je produljenje rata.

30

Decadent Sympozium

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 8-9-10: POČETAK I KRAJ PVLAD

- Ne može se ući u društvo bez vlastite suglasnosti. Tko ne želi, ostaje u prirodnom stanju. Tako se oblikuje država – bilo koja nezavisna zajednica.

- Uspostavlja se onakav režim kakav suglasnima odgovara:1) demokracija 2) aristokracija 3) monarhija

- Locke kaže da države ne znaju svoja porijekla, spekulira da je došlo iz velike obitelji sposobne da se brine za samu sebe. Vjerojatno zaštita od drugih, kao i problem nestabilnosti resursa, vjerojatno vojskovođe često bili vladari.

- Dijete pri uspostavi razuma samo odlučuje gdje će i pod kim živjeti. Stranci pak ne postaju bez ugovora podanici te države neovisno o životnom vijeku koji provedu.

- Politička zajednica omogućuje 1) zakon 2) nepristran sud i 3) vladu da legitimira. Dvije stvari iz prirodnog stanja – pravo da čini što treba za sebe i pravo da kažnjava napadača – prenose se analogno na izvršnu, odnosno sudsku vlast.

- BLINK => Ljudi bez vlasništva? Nisu dio civilne zajednice, iako mogu biti dio zakona. Elitizam.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 11: DOMAŠAJ LEGISLATIVE

- Legislativa – zakonodavstvo. - Prvi pozitivni zakon svih država – ustanovljenje zakonodavne vlasti i državnog

režima. Time osigurava uvjete održanja društva. Kao takva – sveta je.- TEMELJNI ČIN: ODREĐENJE USTAVA, prethodi svim zakonima.- Zakonodavna vlast uspostavljiva samo suglasnom većinom. Iz nje se kasnije

čovjek ne može izvući zaklinjanjem nekoj drugoj sili, osim odlaskom u prirodno stanje ili promjenom države, ali niti zakonodavna vlast može kršiti zakon izvanrednim dekretima. Njena ultimativna funkcija je održanje pravde i postoji za narod, a ne sebe.

- Predaja vlasti više prava od onih koje sam nad sobom ima nisu moguće (pretvaranje u roba)

- Pravo ubiranja poreza radi održanja zaštite – porez uspostavljen na temelju suglasnosti.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 12: PODJELA VLASTI, 13: POTČINJENOST VLADI, 14: PREROGATIVA

1) Zakonodavna: određuje uvjete primijenjene sile zakona u svrhu očuvanja. Budući se zakoni ne mijenjaju svaki čas, ne mora stalno biti aktivna.

2) Izvršna: provodi i nadgleda izvršenje zakona i mora biti stalno aktivna. Unutarnji poslovi.

3) Federativna: brine o uvjetima rata i mira i međudržavnih odnosa. Vanjski poslovi. Države su međusobno u odnosima kao ljudi u prirodnom stanju.

- Sve vlasti u državi potčinjenje su vrhovnoj vlasti – zakonodavnom tijelu. Narod slijedi zakon, ali ako im vrhovno tijelo čini štetu, imaju pravo smijeniti ga. U tom smislu: zajednica je vrhovna vlast, a dok traje vlada, vlada je.

- Vrhovna vlast koja upotrijebi silu prema narodu bez punomoći i suprotno ovlaštenju koje mu je dano, nalazi se u stanju rata s narodom koji ima pravo ponovno uspostaviti svoje zakonodavno tijelo u vršenju svoje vlasti.

30

Decadent Sympozium

- Prerogativa: bila pravo u monarha da intervenira. Locke: intervencija vlasti da radi mimo ili protiv zakonskog propisa u korist naroda. Potreba u slučajevima gdje 'zakon šuti'. Opasna, ali vrlo korisna mogućnost, oslobađa društvo totalnog formaliteta. Na narodu je da adekvatno reagira.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 15: DESPOTSKA VLAST

- Očinska/roditeljska vlast: prirodna, uzdizanje maloljetnika i upravljanje njegovom svojinom do postignuća razumske zrelosti.

- Politička vlast: uspostavljena konsenzualnom zamjenom prirodnih za građanska prava u svrhe očuvanja svojine razumski upravljane.

- Despotska vlast: egzistencijalna vlast jednog nad drugim. Odnosi se na zarobljenike. Onaj tko je napao odrekao se miroljubivog puta.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 16 i 17: OSVAJANJE i UZURPACIJA, 18: TIRANIJA

- Vlast nestjeciva osvajanjem, osim 'zakonitim ratom'. U tom slučaju, ne stječe pravo nad onima s kojima je osvajao, samo na onima koji su se suprotstavili. Uzima posjede za pretrpljenu štetu, a ne može podrediti one koji nisu sudjelovali u tome (cijelu populaciju), nego samo one koji su rat podržali.

- Rehash: čovjeka je rođen s pravom na ličnost i pravom na nasljedstvo.- Zbacivanje vlasti koju je postavila sila nije kršenje Božjeg nauma.- osvajanje se može nazvati uzurpacijom, ali uzurpator nikada ne može imati

pravo na svojoj strani budući da uzurpacija postoji samo tamo gdje je jedan zadobio svojinu na onome na čemu drugi ima pravo. Uzurpacija se odnosi na 'unutardržavno osvajanje'.

- zadržava se oblik vlasti, no ako uzurpator proširi svoju vlast tada se govori o tiraniji pridodanoj uzurpaciji ----\

- uzurpacija je vršenje vlasti na koju drugi ima pravo, a TIRANIJA vršenje vlasti izvan prava, na što nitko ne može imati pravo (dakle, ne unutar zakona, nego dapače van njega). Očituje se u vršenju vladareve volje mimo zakona i dobrobiti zajednice. To je upravo razlika između tirana i vladara. Tiranin: samoprobitak; vladar: probitak zajednice. Tiranin ovdje može značiti i netko drugi, tko god mimo zakona ošteti drugog.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 19: RASPAD VLADE

- Razlika raspada društva i vlade:1) Političko društvo se raspada kada je napadne vanjska sila, kada nestaje

zakona2) Raspad vlade odvija se promjenom zakonodavnog tijela, promjenom

regulativa, birača ili zakona mimo suglasnosti naroda, prodaja naroda u podčinjenost, napuštanjem/zapuštanjem izvršne vlasti, kada princ poseže za svojinom podanika ili podčinjavanjem predstavnika vlade: sve to izaziva rad s narodom.

- Kada se vlada raspadne, narod ima pravo da se o sebi pobrine uspostavljanjem novog zakonodavnog tijela – samoobrana je dio prirodnog zakona i ne može se uskratiti narodu čak ni kada je uperena protiv kralja jer je osnova prirodnog zakona – zakon SAMOODRŽANJA. To ne smije biti odmazdom jer ne može niži kažnjavati višeg, narod mora regulama i suglasnošću odabrati nove ljude/vladu.

30

Decadent Sympozium

PISMO O TOLERANCIJI

- Empirijsko-hermeneutički pristup analizi. Gleda praktičku vrijednost/mogućnost pod uvjetom u kojem nije moguće znati koja je stvarno jedina prava religija, ali isto se tako služi nekim elementima Biblije da bi gurao argumente.

- Zbog opasnosti od religijskih promjena u državi i iskustva s regijama koje imaju različite religijske stavove ali žive zajedno, Locke piše pismo koje nije trebalo biti objavljeno, a u kojem predlaže religijsku toleranciju (kršćanskih denominacija). Bio je žestoko napadnut za to, a ukratko izlaže sljedeće:

- Locke prvi izlaže nepotrebnost jedne jedinstvene javne religije i izvlači privatnu vjeru/poštovanje u javnu sferu. Za razliku od Hobbesa koji vjeruje da je red održiv uniformnošću religije, Locke tvrdi da će očuvanje različitosti pomoći održanju države, a prijepor nastaje upravo kada netko pokuša zabraniti drugu religiju.

- Locke razdvaja funkcije vlasti i Crkve – dvije logički različite institucije – i zaključuje da je posao vlasti brinuti o općem stanju, dobru, interesima i pravima svih – vanjskoj sferi čovjeka, dok je posao Crkve brinuti o unutarnjoj sferi čovjeka – npr. spasenju duše. No to isto znači: država se nema što petljati u spasenje duše.

- Protiv nasilja koje seprovodi pri pokušajima preobraćenja.- Nudi 3 argumenta:

1) Ljudi ne mogu predati kontrolu duše vladi, kada nije Bog taj koji je odabirao vlast.2) Sila ne može stvoriti uvjete spasenja. Može samo stvoriti poslušnost.3) Čak i kada bi se takvo što postignulo, ne može se biti sigurno da

magistrati valjano interpretiraju božju istinu.- Protiv ateista. Nemaju na temelju čeka držati obećanje. / Kasnije postoji komad

teksta u kojem sumnja da biti ateist znači narušavati političku poslušnost.- Protiv rimokatoličke Crkve jer tko pod to uđe automatski je podređen drugom

vladaru. Unutar vlastite države služio bi drugome.- Odredbe tolerancije:

- Crkva ne oduzima građanski status nekome koga ekskomunicira i ne mora istu osobu imati u svojoj zajednici ako ih je uvrijedila.

- Niti jedna osoba nema pravo dovesti tuđe građansko stanje u pitanje na temelju vjere.

- Crkve nemaju ovlasti jedna nad drugom, stoga trebaju poticati na toleranciju

- Postoji li sukob između poimanja istine, obje se tretiraju jednakima- Moć Crkve tiče se eklektičnih obveza, ne građanskih- Vladanjem svojinom ne ovisi od Crkvenih propisa- Magistri/Vlada nemaju pravo određivati što čovjek u duši odabire i ne

smije se petljati u posao svećenstva, regulirati njihove prakse niti što građaninu braniti. Svrha religije je spasenje duše, a to je put svakog pojedinca ponaosob i isključivo njegov.

- Apsolutno protiv teokracije. 'Bacanje pijeska u oči u korist crkve'.

30

Decadent Sympozium

JEAN JACQUES ROUSSEAU (1712 – 1778)

KONTEKST

- Majka umrla nakon poroda, otac urar kalvinist koji ga je poučavao republikanizmu. Jedni od rijetkih koji su u Ženevi imali status građana. Otac bježi da izbjegne hapšenje, Rousseaua se smješta kod pastora. Kao tinejdžer od 16. godina kod rimokatolkinje-plemkinje-barunice de la Tour. Poslan u Torino gdje postao rimokatolik. Poznata situacija u kojoj je agresivno pogrešno optužio slugu za krađu. Poučavao se za svećenika i muzičara.

- Kasnije ševi barunicu i upravlja posjedom. Susreće Diderota i radi s njima na enciklopediji, fejlao kao muzičar nakon što mu je akademija odbila notaciju. Rousseau ženi napravio petero djece i sve ih ostavio u sirotištu, što je zapravo značilo sigurnu smrt. /Đubre aristokratsko.

- Kada je vidio call for papers na temu je li znanost pomogla ili dodatno korumpirala društvo, došao je na ideju da su ljudi inherentno dobri, a da ih društvo uništava, i nadalje, do ideje postepene dekadencije. Rad dobio prvu nagradu i učinio ga poznatim, nakon čega kreće pisanje.

- Kada nije mogao steći u Ženevi status građanina jer je bio rimokatolik, vratio se kalvinizmu. Također se razdvojio s enciklopedistima kada je objavio da smatra kako izgradnja teatra ne pogoduje njegovom gradu.

- Puca van Julie, Emile i Društveni ugovor (1776-1772); sva djela osuđena i banana od crkve. Bježi u Švicarsku, pa na poziv Humea u Englesku.

- Postao šizofreničan, mislio da Hume plete urotu protiv njega, vratio se pred kraj života u Francusku i pisao memoare.

- Kronološki gledano, Rousseau spada pod prosvjetiteljstvo, ali je upitno je li bio pro ili anti, budući nije slijedio pokušaje odvajanja filozofije od tradicije, kulture, religije, itd, i oponirao je ideji razuma i progresa kao vrhunca čovječanstva. U djelu 'Društveni ugovor' Rousseau dopušta mogućnost da na modernitet koristi.

- Rousseau je, kao i Hobbes i Locke i Spinoza, pokušavao pronaći čovjeka u prirodnom stanju. Za razliku od pakosnog Hobbesovog i materijalističkog Lockeovog i determiniranog Spinozinog, Rousseau je ustanovio 'plemenitog divljaka', čovjeka inherentno dobroga u prirodnom stanju, kojeg iskvari civilizacija – dakle posve obratno Hobbesu i Lockeu, ali i Spinozi.

- Pod utjecajem Montesquieua, Grotiusa, Hobbesa, Pufendorfa, ali i mnogih drugih tadašnjeg vremena jer je sa svima bio ili u raspravama ili u svađama, od Italije preko Švicarske do Engleske, od Humea preko enciklopedista do Voltairea i znanstvenika drugih grana i disciplina.

- U oba djela Rousseau puca puno etnocentrističkih usputnih komentara (npr. u osnovama nejednakosti elitistički komentira karipske domoroce). Ova se činjenica uglavnom ne razmatra u struci.

- Zlatna sredina između kapitalista i komunista.

O PORIJEKLU I OSNOVAMA NEJEDNAKOSTI MEĐU LJUDIMA

- Snažna kritika modernog svijeta. - Započinje hvalom grada Ženeve kao najboljeg mjesta u kojem se ovaj problem

najslabije očituje. Vic je u tome što tada još nije povratio prava na građanstvo, a također

30

Decadent Sympozium

je i trebao podržati ženevski politički sistem u gradu koji je zapravo bio daleko od idealnog, gdje su buktale pobune i postojao jasan sukob između građana i negrađana, također i ženevski teolozi nisu bili najoduševljeniji ljudima poput Rousseau, intelektualacima i piscima koji su oponirali paradigmi. Ironičan ili ulizivajući, tko zna, ali svakako ne bezvezan.

- Izvor nejednakosti: ljudi nisu jednaki rođenjem i svatko se razvija na svoj način između vrlina i mana.

- Nejednakost očigledna u sukobu moćnika i potlačenih.- Dvije vrste nejednakosti: 1) fizička: razvija se prirodno, odnosi se na dob,

tjelesne razlike, zdravlje, inteligenciju, itd. Nisu relevantne za raspravu.2) moralna/politička: razvija se uspostavom zakona,

određuje hijerarhijsku i klasnu nejednakost.- Bitno: Rousseau navodi da, filozofijski gledano, fizičke i političke nejednakosti ne

moraju uopće imati veze jedna s drugom. Ovo je važno jer se još od Aristotela pronalaze različiti argumenti u korist prirodnosti odnosa gospodar – rob.

- Da bi se problem razumio, potrebno je čovjeku oduzeti razum – dakle društveno stanje – jer postoji mogućnost da u početku nije bio racionalan (izjednačavanje čovjeka i životinje, nakon čega se čovjek od životinje razdvaja uspostavom društvenog ugovora).

- Greška dosadašnjih autora je bila u pokušaju da opisuje čovjeka u prirodnom stanju prenošenjem profila čovjeka građanskog stanja. Time se maskira izvorni uzrok.

- Rousseau zahtijeva da se povijesne i aktualne činjenice ostave po strani (zapravo se radi o izbjegavanju Biblije koja je tada još uvijek autoritet po pitanju nastanka svijeta i čovjeka) i pokuša pronaći rješenje hipotetičkim i kondicionalnim rezoniranjem.

- Nejednakost se ne može razumjeti bez razumijevanja izvornog čovjeka, koji nije ovaj civilizirani, društvom deformirani čovjek, već 'prirodni' čovjek, čovjek prirodnog stanja. Ono što u podtekstu Rousseaua zanima jest je li prirodom ili bogom određeno da čovjek međusobno bude neravnopravan?

O OSNOVAMA NEJEDNAKOSTI: PRVI DIO

- Rousseau uspostavlja dva pred-razumska načela čovjeka:1) samoodržanje 2) milost/sućutstvo- samoodržanjem postavlja odnos prema sebi, a milošću prema drugome.

Čovjek je inherentno dobar prema drugima jer ima mogućnost osjećanja i ne postaje agresivan sve dok načelo samoodržanja nije narušeno. On također nije 'dobar' u smislu moralno dobar, nego nema dovoljno a) razuma i b) jezika da uopće pomisli biti zao.

\> Dakle: Rousseauov čovjek u prirodnom stanju NIJE PLEMENITI DIVLJAK PUN VRLINE I DOBROTE nego je, pa … ignorant.

- Načelo sućutstva i samoodržanja vrijedi i za životinje – pa tako i životinje nose ista prava kao i čovjek, odnosno: čovjek se razlikuje samo po tome što je ima a) sposobnost slobodnog rezoniranja i b) sposobnost usavršavati se. Spominje orangutana.

- U prirodnom stanju čovjek u ravnopravnom odnosu sa životinjama, slabiji fizički, ali organizacijski sposobniji, zbog čega uspijeva. Njegov su jedini pravi neprijatelj djetinjstvo, bolesti i stara dob – pritom je on znatno manje bolestan od čovjeka današnjice, opterećenog modernim svijetom. Puno spava, malo misli. Malo toga ima, ali je SRETAN.

- Bez milosti bio bi čudovište (nadovezuje se na Mandevilleova istraživanja kojeg spominje. Mandeville je tvrdio da je sućutstvo temeljno određenje čovjeka). Nadalje, ono zamjenjuje prava i zakone u prirodnom stanju te omogućuje konsolidaciju vrste. Za

30

Decadent Sympozium

razliku od toga, razum kreira razdor. Najbolji primjer filozofija – što smo intenzivniji filozofi, više smo okrenuti sebi, a manje voljni pomoći drugima. Moderni svijet, zasnovan na razumu, zapravo nas razdvaja.

- Čovjekov um zasnovan na strastima (znači: oponira tradicionalnom shvaćanju strasti i uma kao odvojenih/suprotstavljenih komponenti. Suprotno, čovjek je do razuma došao snagom strasti zbog neke potrebe)

- Kontrast koji čini Roussesau nije strast – razum, nego strast – savjest. Strast pripada tijelu, savjest duši. Što je instinkt tijelu, savjest je duši. To je razdvajanje od racionalističke tradicije, okretanje. Djelovanje savjesti koje se ne ispoljava u sudovima nego u osjećajima. Osjećanje prethodi poimanju. Osjećati – postojati.

- Divljak zainteresiran za temeljne potrebe: a) hrana b) san c) seks. - Osnovna volja utemeljena na: strahu i požudi. Iz toga razvija mentalitet.- Pojava jezika spona između osjetilnost i znanja, objašnjava pronalaske poput

vatre i agrikulture – mehanizam uspostave komunikacije između divljaka.- Rousseau želi pokazati da izvorne razlike ne igraju nikakvu ulogu u političkim

razlikama. Primjer za to bi bila sljedeća genijalna opservacija: nije moguće podčiniti čovjeka bez da se ne nalazi u poziciju u kojoj te treba.

- Rousseau pretpostavlja da se usavršivost i sloboda (tj. društvenost) nisu mogli same od sebe razviti u socijalnog, ali korumpiranog čovjeka kakav je danas, odnosno, morali su postajati nekakvi posebni konteksti i uvjeti koji su do toga doveli.

O NEJEDNAKOSTI: DIO DRUGI

- Čovjek koji je prvi ogradio dio tla i rekao „ovo je moje“, a potom našao ljude koji su mu povjerovali, stvorio je civilizaciju. Rousseau pretpostavlja da su ga na to natjerale prirodne nužde. Nužda dovela do udruživanja, udruživanje dovelo do socijalizacije (izvorno solitarno biće)

- Ostao je sistem usavršavanja pojedinca, ali vrsta kao takva doživljava rasulo. Postepena dominacija nad životinja stvara mu ponos, a razvoj oružja, alata i staništa vodi do prve revolucije – oblikovanje obitelji, 'malog društva'. Nepogodno prirodno okruženje i prirodne katastrofe tjeraju ljude na komunikaciju i tako se razvija jezik.

\> Primjećuje da je korisno imati namirnica za više od sebe, primjećuje da većim radom može više priskrbiti i nudi novac, primjećuje da stječe moć kontrolom ljudi i resursa. To je druga revolucija.

- Rousseau koristi Lockeovo shvaćanje rada i svojine.- Radna povezanost smanjuje vrijeme opterećenja i čovjek otkriva

LAGODNOST.- Vrijeme rane socijalizacije bilo najsretnije doba – čovjek između divljaštva i

društvenog poretka.- Socijalizacija iskazuje razlike. Jednima se dive, drugi postaju zavisni. U čovjeka se

razvija osjećaj sebeljublja (amour propre) utemeljenog na mišljenju drugih. Amour propre razlikuje se od amour de soi (također sebe-ljublje) time što je drugo neovisno od mišljenja drugih i bitno vezano za vlastitu sreću, dok je am.propre proizvod društva.

- Novi oblici socijalizacije i rast stanovništva čine ljude međusobno sve ovisnijima, a odnose sve kompleksnijima, potpuno fragmentira i presijeca teritorije.

- Bogati su se htjeli zaštititi, pa su uveli silu i poredak varanjem ljudi o mogućnosti takve slobode. (slično Locke, ali kod njega nema faktora prevratnosti).

30

Decadent Sympozium

- Nakon toga nastupa pravo društvo (procesom društvenog ugovora), a dolazi konačan kraj prirodnom stanju i nepovratno uništenje prirodne slobode. Nastupaju zakoni i svojina utemeljena na nejednakosti, a uzurpacija postaje dio regulacije.

- Društveni poredak nije se razvio iz paternalističkog odnosa, nego obratno.- Pretpostavku da nisu udruženja nastala samo da bi bogati trijumfirali, nego i da

ih i siromašni nadvladaju Rousseau odbacuje i preuređuje u:1) Pobjeda jačeg ne čini slabijeg podređenog, osim ako prihvati vođu2) Ne jak i slab, nego bogat i siromašan – to je prava razlika3) Lako nauditi bogatima, a siromasi ne mogu ništa izgubiti osim slobode

- Narod odabire vođu da im pomogne u održanju, a ne podređivanju njemu. Ne postoji prirodna podredivost (biti robom), nego u sistemu ljudi zaborave što znači biti slobodan. Ljudima nije moguće otuđiti slobodu – nikada nije vlast bila uspostavljena da bi se nekoga nečemu podredilo, nego se radilo u zajedničkom konsenzusu u svrhe zaštite. Društveni ugovor je izveden suglasno, ne arbitrarnom silom.

- Tu se nalazi i retardirani komentar o tome kako u stanjima raspadnutog društvenog ugovora religija uspijeva održati ljude i zato je treba hvaliti jer je 'spriječila mnoga krvoprolića'. Baš.

- Pravo svojine ustanovljeno sporazumom – svakome dano pravo da s njime radi što želi, ali sloboda i život drugi su par prava koji nema nikakve veze sa sporazumom. Različiti oblici stjecanja svojine postavljaju fenomen svojine kao glavnog širitelja nejednakosti.

- Režimi nastali u različitim oblicima zbog različitih uvjeta (monarhija, aristokracija, demokracija). Izvorni režim je umjesto upravne vlasti morala biti izborna vlast. Vodilo do sukoba, pa neki iskoristili za stvaranje nasljednih monarhija – tako došla ideja o vlasti nad ljudima.

- Razvoj nejednakosti ima tri stadija:1) Donošenje zakona i prava svojine – biti bogat ili siromašan2) Uspostava monarhije – biti jak ili slab3) Smjena zakonite vlade proizvoljnom – biti gospodar ili rob

\> rezultira s: 4) Nejednakost ugleda, a ugled oblikuje prava- Gornji oblici nejednakosti pokazuju da je formula odnosa 'Pravo jačeg'.- Nejednakost bogatstva osnovni je uzrok društvenih problema. Stoga, društvo u

kojem je bogatstvo najvažnije indikator je društvo u najgore korumpiranom stanju. Takav odnos dovodi do despotizma – gaženja po zakonu i ljudima – gdje svi postajemo jednaki u tome da smo: ništa.

- Razlika civiliziranog i divljeg čovjeka: što jednog čini sretnim, drugog čini nesretnim. Danas imamo razum bez mudrosti, čast bez vrline, zadovoljstvo bez sreće.

- Moderno stanje nejednakosti krši prirodno pravo.

DRUŠTVENI UGOVOR; KNJIGA I: POGLAVLJA 1-5

- Čovjek rođen slobodan, a svuda ga nalazimo u okovima. Okovi su zabrane nametnute poretkom. Postoji li u građanskom društvu osnova za legitimnu i sigurnu vladavinu?

- Legitimni politički autoritet ne postoji u prirodi. Postoji autoritet oca nad djetetom, koji opstoji sve dok dijete ne postane samostalno. (Locke, anti-Grotius/Hobbes) Njihovo zajedničko djelovanje (u prvoj društvenoj zajednici - obitelji) ne proizlazi više iz nužnosti prirode, nego postaje sporazumom.

30

Decadent Sympozium

- Legitimni politički autoritet ne proizlazi iz sile, iz 'prava jačeg'. Ti ljudi su prisiljeni pristati, to je čin nužde.

- Legitimni politički autoritet proizlazi iz sporazuma DRUŠTVENOG UGOVORA.- Legitimna vlast je vlast koja uzima ljude onakvi kakvi jesu, a zakone

onakvim kakvi mogu biti. Svaka legitimna vlast zasnovana na zakonima zove se REPUBLIKA. Osnova legitimne vlasti nije sila, nego pravo. Pravo izlazi iz sporazuma (društvenog ugovora). Sporazum mora biti UGOVOR među ljudima.

- Protiv Grotiusa koji opravdava robovlasničko društvo, tj. predaju individualnih ili narodnih prava u 'svrhe opstanka i mira'. Stanje ropstva je najgore stanje očaja. I u zatvoru se živi mirno, a zatvor je stanje oduzete slobode. Isto vrijedi za vladare koji pokušavaju steći sva prava nad narodom: to su tirani. Tirani uništavaju ljudsku slobodu, te niti ratove ne mogu opravdati jer su ratovi sukobi između dvije države oko svojine, a ne među ljudima.

- Rousseau Grotiusu također oponira pri ideji da se narod klanja kralju jer je prije kralja, zapravo, došao narod. Drugim riječima, Grotius piše pizdarije.

- Rousseau kaže, pošten vladalac u tuđoj zemlji prisvaja što je zajedničko, ali osobnost i privatnu imovinu poštuje. Dok čovjek ima oružje u ruci, neprijatelj je. Kada ga odloži, nema više govora o pravu na kontrolu tuđeg života. Oni koji su oružje spustili postaju opet obični ljudi. Pravo robovanja ne potječe iz prava ubijanja, te Rousseau smatra da je ta ideja „prava i ropstvo“ u istom kontekstu potpuni besmisao. Ne možeš imati pravo na nešto ako si sva prava istovremeno izgubio.

- BITNO: Sloboda je vezana za moral: naši činovi mogu nositi moralnu odgovornost samo ako su učinjeni slobodno. Prema tome, dogodi li se potpuna predaja prava nekom vladaru, dogodi li se ulazak u ropstvo, čovjek napušta mogućnost moralnog djelovanja i time uništava Čovjeka. Čovjek ostaje čovjekom samo ako slobodnim činom sklapa sporazume.

- Zakon je izjava opće volje – sjedinjenje općosti volje s općošću predmeta. To je suverenitet naroda. Stoga, kada govorimo o zakonu, to ne može dolaziti od jedne osobe. Time Rousseau poriče apsolutizam u potpunosti. Njegova ideja općosti zakona povezane sa suverenošću naroda predstavlja srž antiapsolutističke teorije, dakle liberalno-demokratske teorije razvijajuće od Francuske revolucije nadalje.

DRUŠTVENI UGOVOR; KNJIGA I: POGLAVLJA 6-9

- Društveni ugovor omogućuje da se udruživanjem brani i štiti dobro i ličnost svakog člana društva bez da on gubi slobodu kakvu je imao prethodno jer uvijek može slušati samog sebe.

- Transformacije prava pri ostvarenju društvenog ugovora:1) Uvjeti društvenog ugovora svima su jednaki, stoga su svi voljni čim prije

stupiti u njega. 2) Sporazum se prihvaća bezuvjetno, što znači da niti jedna osoba ne može

svoje osobno pravo suprotstaviti državi.3) Sporazumom nitko nije postavljen iznad drugog, pa se zadržava

jednakost slobode prisutna u prirodnom stanju.- Mada se odredbe nikada nisu formalno utemeljile, one su svuda iste, prešutno

usvojene i priznate, dok se društveni ugovor ne povrijedi, kada ponovno svatko steče svoja prava i slobodu po cijenu ugovorne slobode.

30

Decadent Sympozium

- Sporazumom nastaje političko tijelo – nekada polis – a Rousseau to zove republikom. U aktivnom stanju SUVEREN, u pasivnom stanju DRŽAVA, u usporedbi s drugima SILA.

- Društvenim ugovorom gubi se prirodna sloboda, ali se stječe građanska, s time i pravo u skladu opće volje i pravo na očuvanje pripadne državine (svojine, ali u državi). Prirodna sloboda osnovana je na fizičkome, građanska na moralnome: to je dužnost koja osigurava čovjekovu slobodu. Biti građaninom znači a) podređivati osobne interese općima i b) sudjelovati u javnim poslovima po dužnosti.

- Osoba koja ulazi u zajednicu predaje sve svoje državi, ali to ne znači da ih gubi, već da ih veća sila nadzire i štiti od vanjskih utjecaja.

- Neko zemljište može se uzeti prvo ako:1) nije nitko nastanjen \2) ako se uzme onoliko potrebno za opstanak \ 3) da se uzme obradom \> Locke

- Političko tijelo ima onoliko članova, koliko ima glasova u sporazumu. Sastoji se od naroda, koji postaju građani suučestvovanjem u političkoj vlasti, a podređivanjem zakonu postaju podanicima.

- Akt udruživanja sadrži uzajamnu obvezu između političkog tijela i pojedinca; pojedinac sada ima dvostruku obavezu: prema pojedincima i prema političkom tijelu.

- U ovakvom mnoštvu nije moguće povrijediti jednog člana bez povrede tijela, i ne može se povrijediti tijelo, a da to ne osjete svi njegovi članovi. Suveren: narod. Podanik: čovjek.

- Određenje suverena/političkog tijela nije tek ukupni zbir pojedinaca i njihovih volja, nego se oblikuje jedna volja i jedno tijelo – političko – dok svaki pojedini dio funkcionira za sebe. Dijelovi tijela nisu međusobno ništa nikome 'dužni', ali oni surađuju jer svako oštećenje pogađa cijelo tijelo. (Hobbes koncepcija 'tijela')

- U suštini, Rousseau radi svojevrsni pomak s 'O osnovama jednakosti…'. Smatra da dobivena sloboda građanskog stanja – mogućnost razuma i moralnosti – razvoj dužnosti i odgovornosti – otvara mogućnost oplemenjenja čovjeka (tu je nešto bliži prosvjetiteljstvu). S obzirom na to, Rousseau zahtijeva 'prisilno zadobivanje slobode', odnosno inzistiranje na društvenom ugovoru i to obvezivanjem suverena da ljude koji ne prihvaćaju društveni ugovor prisilno prihvate.

>> Ovaj nelogičan zahtjev rezultira tituliranjem Rousseaua kao 'totalitarnog demokrata'.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA II: POGLAVLJA 1-5

- Suverenitet je nedjeljiv i neotuđiv.- Samo opća volja može upravljati snagama države prema svrsi ustanove, a leži u

općem dobru. Društvom se mora upravljati na osnovi zajedničkog interesa. Krši li se to na bilo koji način, naročito ako se radi o oduzimanju prava na javne poslove, legitimnost vlasti je narušena, time i država, odnosno društveni ugovor.

- Opisno: opća volja = zakon; posebna volja = primijenjen zakon. Bitna distinkcija. Pobornici monarhija misle da je npr. donošenje odluke u ratu stvar opće volje, pa time žele jednome dati svu moć. To je pogrešno (posebno optužuje filozofe za zanemarivanje razlike).

- Razlika između opće volje i volje svih: Volonté générale – kolektivna volja koja potire društvene proturječnosti nastale sukobima interesa. To je „zajedničko ja“,

30

Decadent Sympozium

autoritet nad pojedinačnom voljom. S druge strane, volja svih naprosto je zbir svih volja zajedno u odnosu.

- Opća volja i volja svih u odnosu su sljedećem: u zbiru volje svih, viška se 'oduzima' da bi se postignuo konsenzus.

- Opća volja nosi politički faktor i odlučuje o općoj dobrobiti. - Izbjegavati grupacije jer oblikuju zasebno mišljenje koje stječe moć (protiv

stranaka?) Poanta je očuvanje slobode pod okriljem opće volje i političke vlasti. Svi alternativni oblici smanjuju čovjekovu slobodu.

- Suveren provodi opću volju, ali to ne znači a) da ne može pogriješiti ili b) da ne može obmanuti.

- U odlukama suverena važniji je zajednički interes od broja glasova- U općoj volji svatko se podčinjava zahtjevima koje daje drugima, to je suglasnost

interesa i pravde – pravičnost.- Akt suverenosti: sporazum tijela i svakog od njegovih članova, sporazum koji je:1) legitiman jer je po društvenom ugovoru 2) pravičan jer je zajednički

svima3) koristan jer ima za predmet samo opće dobro i 4) čvrst jer mu je jamac javna

sila i vrhovna vlast- Zločinci odbacuju društveni ugovor i prijete očuvanje države. Zbog toga suveren

ima pravo odlučivati o njihovom životu, odnosno smrti. Rousseau, dakle, podržava smrtnu kaznu.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA II: POGLAVLJA 6, 7 – ZAKON

- Održavanje društvenog ugovora ovisi o zakonu.- Rousseau je uviđao da se u zakonima tek sankcionira nejednakost, budući da

zakon često favorizira bogate i legalizira oblike uzurpacije. Zaključuje, mora biti uređen po dva načela:

1) Jednakost iznad svakog nasilja 2) Jamčenje da ni jedan građanin ne može biti toliko bogat da može drugoga kupiti, niti da tko može biti toliko siromašan da sebe proda

- Zakon je akt odluke cijelog naroda o cijelom narodu. Ništa što se odnosi na pojedinačan predmet ne spada u funkciju zakona.

- Da bi se otkrila najbolja društvena pravila koja odgovaraju narodima potrebno je duhovno biće koje vidi sve ljudske strasti, a ne osjeća nijednu od njih – pravi zakonodavac, jer je po sebi nemoguće napraviti dobar dokument od toliko ljudi koji ni sami nisu sigurni u baš sve što žele. Treba božju potporu i ne smije htjeti vladati. Zakonodavstvo pak doseže točku savršenstva kada je snaga cjeline veća od zbira snaga svakog pojedinca, odnosno da svaki građanin nije ništa i da nešto može učiniti tek ujedinjenjem drugih. *

* Zanimljivost: Rousseau od Korzike i Poljske pozvan napisati ustav. Napiše ga za Korziku, za koju je govorio da će 'fascinirati Europu', Francuzi osvoje Korziku i spriječe ustav, i tad se rađa Napoleon na Korzici, koji osvoji pola Europe.

- Onaj tko vlada ne bi trebao donositi zakone, onaj tko donosi zakone ne bi trebao vladati.

- Iznad vlasti zakona Rousseau priznaje jedino ugroženost domovine, kada je moguće ušutkati zakon. Tu je vidio mogućnost privremenog diktatora, ali takvog koji ne može donositi nove zakone. Pojam „diktatora“ trebao je oduvijek zvučati kao nešto

30

Decadent Sympozium

pozitivno, nesebičnog branitelja slobode i općih interesa, umjesto ono u što se pretvorio, sinonim za tiranina.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA II: POGLAVLJA 8, 9, 10, 11, 12

- Mudar zakonodavac prvo ispituje narod, onda donosi zakone.- Stari narodi su nepopravljivi, u mladosti mogu zasjati, u zrelosti mogu opstati.

Mora se znati kada je koji narod u kakvom stanju, te prema tome voditi zakonodavstvo. Npr. poznato je da su stari narodi nepopravljivi. Cilj je da zakon prati prirodnost i odgovara društvu za koje je oblikovan.

- Nisu sve države spremne na takve promjene: hoće reći – neki su previše daleko od civilizacije i tek trebaju biti uvedeni u to, dok su drugi previše dugo u lošem stanju da bi se uspjeli izvući. /Problem s ovim rezoniranjem je sljedeći: ako nisu svi spremni na takve zakone, a zakon = sloboda, onda nisu svi spremni na slobodu. Što s tim? Rousseau očekuje spremnost ljudi da budu moralni, ali kako mogu postati moralni prije nego dođu do društvenog stanja? Hm hm.

- Rousseau zagovara umjerenu veličinu države – onoliko veliko koliko je potrebno da svoje stanovništvo može hraniti i održavati, kao i umjerenu vladu, te umjeren teritorij koji se može prigodno braniti.

- Krajnja poanta zakona je održanje mira, slobode, jednakosti, blagostanja.- Nitko ne smije biti toliko bogat da drugog kupi niti toliko siromašan da se

prodaje.- Odnos zakona u državi:

1) Politički (temeljni) zakon: uređuje odnos cjeline prema cjelini2) Građanski zakon: uređuje odnos članova među sobom i prema suverenu3) Krivični zakon: uređuju odnos prekršaja i kazni4) Običajni zakon: najvažniji: zakon običaja, ljudskog srca, kulture, itd.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA III: POGLAVLJA 1, 2 – O VLADI

- Skok s apstraktnog na konkretno razmatranje, skok s legislative na egzekutivu- Kao što naš čin određuju volja i snaga, tako se i političko tijelo sastoji od toga.

1) Volja – zakonodavno tijelo – suveren – opća pitanja – srce države2) Snaga – izvršno tijelo – vlada – posebna pitanja – mozak države

- Rastom populacije/većine države, mora rasti broj aktivnih u vladi, inače se postane svojeglav, izgubio osjeća za opće. No, rastom moći mora biti i moćniji suveren, da kontrolira moćnu vladu.

- Ljude u vladi naziva magistrima. Vlada sadrži:1) Osobnu volju pojedinog magistra (individualna volja)2) Volju vlade svih magistra (udružena volja)3) Volju suverena, odnosno naroda (opća volja)

- Imperativ je volja suverena, potom vlade, potom osobna.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA III: POGLAVLJA 3-18 – VLADA I OPSTANAK

- DEMOKRACIJA:1) Suveren povjerava vladu cijelom narodu ili većem dijelu naroda tako da

je više građana magistrata nego običnih građana pojedinca

30

Decadent Sympozium

2) Tvorac zakona ne smije biti izvršitelj. Ništa nije opasnije od privatnih interesa u javnom poslu.

3) Prava demokracija nije nikada postojala, i neće jer protivno je prirodnom poretku da veći broj vlada manjim. Kada bi mogla biti, bila bi to država bogova, a Rousseau bi je odabrao.

4) Disfunkcionalnost se može vidjeti na primjeru podjele institucija i nadležništva. Što nadležništvom vlada manje ljudi, moć je veća. Demokracija je dobra za male države. Valja uvidjeti: niti jedan sustav nije toliko podložan razdorima kao demokratski.

- ARISTOKRACIJA:1) Suveren skupi vladu u ruke malog broja, više običnih građana nego

magistrata.2) U aristokraciji sukobljene dvije opće volje, vlade i suverena, ali vlada se

može obraćati samo u ime suverena, dakle naroda i za narod.3) Kroz povijest se pojavljuju 3 vrste aristokracija: prirodna, za

necivilizirane narode, nasljedna po lozi ili bogu, izborna kao najbolji oblik, aristokracija u pravom smislu riječi.

4) Rousseau tvrdi da je najbolje kada mali broj mudrih vlada gomilom, ako ne misli na svoj interes

- MONARHIJA:1) Suveren koncentrira vladu u rukama jednog jedinog magistrata2) Pojedinac predstavlja kolektivno biće (obratno od demo i aristo), sve

poluge mašine nalaze se u jednoj fizičkoj osobi, usmjerene jednom cilju.3) Rousseau beskompromisno tvrdi da monarh sve podređuje svojem

interesu, te da mu je uvijek u cilju imati slab narod kojim može upravljati, osim kada je u pitanju rat. Rousseau kaže da je takve stvari istaknuo Machiavelli. Tvrdi da se, praveći da je piše vladarima, svoju knjigu zapravo namijenio republikancima.

4) U monarhiji se, također, nikada na poziciju ne postavlja onaj najbolji, i poučavanje nasljednika ne garantira odgovarajuću osobu. Takva bi vlada zapravo trebala biti za one države čije kapacitete ta osoba može izdržati.

5) Monarhija odgovara bogatima jer vlada onda može trošiti raskošan višak koji bi smetao pojedincima.

- ZAJEDNIČKO:- Moguće mješavine i veliki rasponi svake kategorije. Problem je, svi raspravljaju

o tipovima vlada, a nitko ne shvaća da jedna vlada nekada funkcionira bolje, drugi puta lošije.

- Od Montesquieu: Sloboda nije plod svih podneblja, pa i nije svim narodima na domašaju.

- POREZ: Društvena ličnost troši, ali ne proizvodi. To je višak koji pojedinac daje za održavanje. Građansko društvo opstaje ako rad ljudi pruža višak preko vlastitih potreba. Taj višak posve je različit iz zemlje u zemlju.

- Brzina opticaja novca garantira efikasnost. Ako se rastojanje od naroda do vlade povećava, nameti su teži. Demokracija je time najmanje opterećena, aristokracija više, monarhija najviše.

-Rousseau misli da narodi moraju ostati na onoj razini na kojoj im zemlja nudi. Na primjer: ako žive na neplodnim mjestima gdje dobivaju samo ono što im treba za opstanak, moraju ostati barbari.

30

Decadent Sympozium

- Najbolji znak dobrog vođenja društva je povećanje stanovništva, najbolje od toga je ono koje za rađanje i umnožavanje ne koristi strana sredstva (npr kolonije). Državu se može održati održavanjem zakona i eliminiranjem zla iz morala ljudi.

- Volja pojedinca kontrira opću volju, vlada kontrira suverenitet. Izopačenju vlade vodi sužavanje vlade (iz demokracije u aristokraciju i dalje) ili raspadanje države (nasilno provođenje mjesto zakona i nasilno prisvajanje vlasti vlade kroz pojedince).

- Nasilje = tiranija. Nasilnik = tiranin. Tiranin je uzurpator kraljevske vlasti, despot uzurpator suverene vlasti.

- Despotizmu cilj stvoriti bijednike kojima će upravljati.- Idealna država veličine grada, pa se ljudi mogu redovito okupljati i trebaju to

činiti čim više čim je vlada moćnija.- Ljudi skloni sami uzrokovati propadanje kada prestanu cijeniti slobodu i

zamijene je s lagodnošću (novcem zamjenjuju dužnost)- Od krucijalne važnosti spomenuta okupljanja ljudi (skupštine) i raspravljanja o

općim problemima i interesima. Rousseau generalno smatra da se država i društvo počinju raspadati onog trenutka kada osobe počnu zauzimati indiferentno stajalište prema problemima koji ih se tiču na općoj razini. To znači i da sam suveren gubi smisao, a da moć stječu s jedne strane pojedinci, a s druge strane magistrati. Participacija je za sve građane nužna stvar, ali treba imati na umu – zato Rousseau smatra da je relativno mala jedinica – grad – idealni razmjer države.

- Još jednom: dva su velika problema koji Rousseaua izluđuju:1) Predstavništvo: umjesto da su aktivni, ljudi odabiru da se u

njihovo ime govori. To je potpuno pogrešno. Što bi bilo od suverena, kada bi on htio da ga netko predstavlja? Prestao bi imati smisao.

2) Financiranje: Mogućnost bogatih da se novcem mogu izvući iz službe ili zakona ili na to utjecati jednako je suluda opcija koja beskrajno šteti državi. Mi danas imamo upravo standardan primjer zloupotrebe ovoga: političke kampanje.

- Gubitak slobode zagarantiran je onima koji ne sudjeluju u pitanju općih stvari!

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA IV: POGLAVLJA 1-3

- Gdje nema mira, jednakosti i jedinstva političke spletke i frakcije mogu nadjačati opću volju i upravljati njome, ali je ne mogu uništiti – opća volja ne može prestati funkcionirati čak i ako ne možemo zbir svih volja uopće podvesti pod isti nazivnik.

- Glasačko jedinstvo garantira izvrsno stanje države. Odluke se trebaju rješavati većinski. Ako pobijedi mišljenje protivno mome, valja pretpostaviti da sam bio u krivu, da ono što sam smatrao općom voljom, nije opća volja.

- Tokom svakog glasanja treba imati na umu opću volju i interese svih. Važne odluke moraju biti što bliže jednomišlju, a s porastom potrebe za brzom odlukom, mišljenje mora tim više biti jedinstveno.

- Svi koji odbijaju društveni ugovor moraju biti protjerani iz države.- Odabiranje osoba prema: 1) bacanju kocke – Rousseau protiv, ništa ne

garantira, ali odgovara demokraciji2) biranje – prema općoj volji garantira bolji ishod, najbolje odgovara aristokraciji.

- Biranje prema kocki bolje za popunjavanje mjesta koje ne zahtijevaju specifičnu ekspertizu, dok za mjesta ekspertize bolje biranje.

30

Decadent Sympozium

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA IV: POGLAVLJE 4: O RIMU

- Rousseau nastoji pokazati kako je tako velik grad poput Rima uspio opstati tako dugo.

- Nakon osnutka rima vojska podijeljena na 3 tribusa: Albinjana, Sabinjana i stranaca. Suma Albinjana i Sabinjana opstala, dok su stranci samo rasli. Servije je promijenio podjelu klasa-rasa u podjelu po prostoru, uprave višestruko podijelio. Slobodom seljenja iz uprava i tribusa doveo do miješanja ljudi i podjele selo-grad: selo steklo moć. Druga podjela bile kurije (usitnjenje tribusa). Treća Servijeva podjela bila je ona na 6 klasa, prema imovini, nepovezana s druge dvije podjele, te je bila tako usitnjena da jedna podklasa, centurija, obuhvaća preko pola stanovništva.

Poanta je bila u skupštinama, kojih je bilo 3 vrste.1) comitia curiata – stanovnici grada, ne bogataši izvana, korupcija2) comitia tribunata – isključivala senatore i patricije, glas naroda.3) comitia centuriata – svi stanovnici, ali je težina glasa bila na bogatašima.

- Međusobno su se miješali, provjeravali i pratili.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA IV: POGLAVLJE 5-9 – POSEBNA TIJELA

- TRIBUNAT: a) Kada nastane nesrazmjer u političkom tijelu potrebno je osnovati magistarsko

tijelo koje će ga urediti, ono je čuvar zakona i zakonodavne vlasti. Tribunat nije sastavni dio vlasti i aktivira se samo u slučaju nužde, ne može ništa učiniti, ali može sve spriječiti.

b) Ako prisvaja izvršnu vlast, tiranija je, ako povećava broj članova, slabi, da bi se eksploatacije spriječile, trebaju se članovi mijenjati.

- DIKTATOR: a) Već spomenuto. U trenucima najveće opasnosti valja državu u ruke dati

jednome najdostojnijem, no još uvijek narodu nije vođa, nego predstavnik. b) Nekada se činilo da je pozicija diktatora previše da bi je itko uopće htio uživati,

danas bi svatko htio biti diktator. Nekad to značilo čast, ne kao danas. c) Trajanje diktatora što kraće i u tome ne smije biti donošenja zakona. - CENZURA: a) Cenzorski sud nije arbitar javnog mnijenja, već oruđe za izražavanje mišljenja b) Kod svih naroda svijeta izbor ne izvodi priroda nego njihovo mnijenje. c) Ispraviti mišljenje ljudi znači oplemeniti ih same od sebe – uvijek se voli ono

lijepo, što je pogrešno. Voljeti ono valjanod) Cenzura može koristiti očuvanju naravi, odnosno čuvati od izopačenja, no

može poslužiti i kontra, kada se država raspada.- RELIGIJA:a) U početku za kraljeve imali bogove. Kršćanstvo uvelo kraljevstvo odvojeno od

ove zemlje i ovih ljudi, čime počinje shvaćanje razlika božje i ljudske države – svi mogu štovati kršćanskog boga iako su u različitim zemljama. Time započinju tenzije države i crkve.

b) Tri vrste religija: 1) Religija čovjeka: osobna veza s Bogom, ali odvaja čovjeka od funkcije u

državi – kršćanin podnosi patnju i time pušta da se u državi čini štogod.2) Religija građana: službena religija države. Povezuje vlast i crkvu, uči

patriotizmu i poštivanju zakona, ali sama Crkva postaje korumpirana.

30

Decadent Sympozium

3) Religija svećenstva: daje dva zakona, dva gospodara i dva morala i time čini totalni kaos među ljudima. Društvo bez lica. Nipošto provoditi. Optimalno veza 1) i 2). - Tolerirati religije koje toleriraju druge, ali tko kaže „izvan crkve nema spasa“ mora biti iz države otjeran.

30

Decadent Sympozium

IMMANUEL KANT (1724 – 1804)

KONTEKST

- Dosadan život pun ulizivanja drugima.- Pisao o političkim problemima u duhu prosvjetiteljstva i s izrazitim naglaskom

na pojmu slobode i dužnosti u sklopu svojih epistemološko-metafizičko-etičkih djela i tome priložio nekoliko spisa fundiranih u pravu i povijesti.

- Slijedi teoriju društvenog ugovora i teoriju prirodnog prava.- Temeljno stajalište glasi: svaki čovjek ima prirodno pravo na slobodu i dužnost

ući u društvo kako bi to pravo sačuvao. Kant time izvodi decidirani pojam prava čovjeka utemeljenog u pojmu DOSTOJANSTVA. S obzirom na to, moral je određen kao poštivanje prava čovjeka.

- Sloboda: neovisnost od tuđeg odabira.- Prvi dio Metafizike ćudoređa, srećom ne na popisu literature za ovaj ispit,

faktički je njegov temeljni politički stav. Međutim, izbor pravno-političkih spisa možda je i važniji od tog djela zbog nekih drugih dalekosežnih ideja – naročito ideja kozmopolitizma i pitanje međunarodnih odnosa.

- Kantova filozofija zasnovana na odnosu određene prirode (fenomenon), čime se bavi znanost, i slobodnog uma (noumenon), čime se bavi moral. Fenomenon i noumenon spajaju pravo, povijest i politika. U Kantovom sistemu filozofije, politika svoje mjesto nalazi kao dio praktičke filozofije.

- Po pitanju pedagogike i politike Kant je snažan sljedbenik Rousseaua. Kantovo zanimanje za pomirenjem morala i politike prvenstveno je motiviran Rousseauovim zahtjevom moralne politike.

>> Republikanizam i ideja vječnog mira proizvodi su Rousseauova utjecaja.- Javnost je nužni, ali još ne dovoljni uvjet za moralnost nekog političkog

čina. Na tome (dakle, ne-tajnosti) se potom može zasnovati ne samo javno pravo, nego i međunarodno pravo

ODGOVOR NA PITANJE: ''ŠTO JE PROSVJETITELJSTVO''?

- Tekst kao da govori o Republici Hrvatskoj. :/- Ovaj spis poziv je na samoizbavljenje iz pasivnosti zbog koje se pretvaramo u

bezumno roblje drugog, potkovan prosvjetiteljskim pokretom, koji tvoj um namjerno žele sebi podrediti i tebe instrumentalizirati. Prvenstveno je napad na crkveni dogmatizam i njegovo integriranje u političku domenu.

- Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlazak iz samoskrivljene nezrelosti/nepunoljetnosti.

- Nezrelost je nemoć da se vlastiti razum koristi bez vodstva nekog drugog.- Samokrivljenost, zato što se ne radi o nedostatku razuma, nego o nedostatku

odlučnosti i hrabrosti da se čovjek njime koristi. Zato - sapere aude! (usudi se znati!/biti mudar!)

- Lijenost i kukavičluk, pak, uzroci su sklonosti ljudi da drugi njima upravljaju iako su odavno oslobođeni tuđeg upravljanja. Najgore je što uočavaju lagodnost bivanja upravljan drugim i pristaju na to.

30

Decadent Sympozium

- Ljudi su ušli u fazu u kojoj su nas drugi (svećenici, intelekta, plemstvo) uvjerili da je usuditi se misliti izrazito pogubno – i oni su ti koji nam to govore!

- Malo je onih koji se sami iz toga uspiju izvući jer um sustavno porobljavaju formule i pravila, instrukcije i upute.

[Dvije zanimljive uspute Kantove teze:1) ‘Prava je šteta stvarati predrasude, budući da se

one napokon osvećuju samo onima koji su, ili čiji su prethodnici bili njihovi začetnici’

2) ‘Nikada se neće izvršiti istinska reforma načina mišljenja; nove predrasude će, upravo onako kao i stare, poslužiti kao uzica na kojoj se vodi velika, nemisaona gomila’ (poruka obiteljašima)]

- Javnost sebe može prosvijetliti dopuštanjem slobode (ne izravno, ali poticajno) na način JAVNE UPOTREBE UMA.

- Kant čuje: Ne razmišljajte! Časnik: Ne razmišljajte, vježbajte!; Poreznik: Ne razmišljajte, plaćajte!; Svećenik: Ne razmišljajte, vjerujte!. > Kant odgovara: Javna upotreba čovjekova uma mora u svako doba biti slobodna i jedino ona može ostvariti prosvjetiteljstvo među ljudima.

- Kant vrši razliku između javne i privatne upotrebe uma, čini se da svraća pozornost na znanstvenike i cenzuru mišljenja:

1) Javna upotreba uma: upotreba namijenjena za čitalačku publiku. Na primjer: Građanin Jeremija kao stručnjak piše javnosti o neizdrživosti zakona o porezu. Ili: Svećenik Juraj pred javnošću preispituje dogmu Crkve jer je skrbnik o narodu.

2) Privatna upotreba uma: upotrebna namijenjena građanskim službama. Na primjer: Građanin Jeremija kao građanin mora plaćati porez jer tako nalaže zakon. Ili: Svećenik Juraj u Crkvi ne postavlja dogmu u sumnju tokom služenja.

- Ma kakva bila, vrhovna vlast nema nikakvo pravo zaključavati bilo kakve dogme ili druge dogme podržavati (npr. Crkvene) jer time spriječava prosvjetljenje čovječanstva, što znači: krši pravo čovjeka, spriječava ga u njegovoj prirodi napredovanja.

- Još ne živimo u prosvijećenom dobu, ali sigurno u dobu prosvjetiteljsta. Pomalja se sloboda koja će ljudima omogućiti da se koriste vlastitim razumom.

- Tekst završava s ulizivanjem knezu Friedrichu za kojeg kaže da je prosvijećen jer dopušta javno propitivanje dogmi.

O OPĆOJ IZRECI: ''TO BI U TEORIJI MOGLO BITI ISPRAVNO, ALI NE VRIJEDI U PRAKSI''

- Uvedimo najprije poantu ovog teksta: praktička filozofija, splet pravila koji nadzire slobodu umskih bića, u sebi uključuje čiste i empirijske činjenice. Metafizika ćudoređa upravo je apriorno zasnovana u aspektu čistog, a ne empirijskog, što znači da se svatko tko se bavi političkim mora razmatrati i obuhvaćati oba aspekta. Tako se ovdje radi o Kantovom pobijanju npr. Hobbesovog zahtjeva da se ne bavimo 'apstraktnim pravom' – baš suprotno, upravo bismo na tome trebali zasnivati razmatranje.

- Teorija: skup pravila koja su principi neke općosti. Apstrahira od (slučajnih) uvjeta u kojima se ona provodi u praksi.

- Praksa - ne svaka radnja, nego samo radnja koja ostvaruje svrhu prema općim principima postupanja.

30

Decadent Sympozium

- Moć rasuđivanja – medij ostvarenja teorije u praksi. Pomoću moći rasuđivanja praktičar sudi spada li nešto pod pravilo ili ne.

- Praktičari koji preziru teoriju su neznalice: ne priznaju da se u praksi metodom pokušaja i pogreške ili slijede pravila ili stvaraju nova. Gori od njih su oni koji tvrde da teorija može vrijediti u školovanju, ali u praksi je drukčije.

- Kant želi ispitati POJAM DUŽNOSTI da bi pokazao da to nije prazan teorijski idealitet. Za dužnost se najčešće tvrdi da u teoriji stoji, ali ne vrijedi u praksi. Može se naći pravilo za djelovanje naše volje prema dužnosti jer je djelovanje prema dužnosti moguće i u iskustvu. Stvar je u tome što Kant prethodno spisima pronalazi i postulira zakone koji nisu ‘slučajni’, stoga se etičko djelovanje također ne može tek pripisivati empiriji.

- Kant postavlja teoretičara nasuprot tri praktičke osobe, koji su tobože iskusni i djelatni, a koji napadaju onog koji im ‘gradi formulu za uspjeh’:

1) Privatni, djelatni čovjek (moral) – opće mjesto2) Državnik (politika)3) Svjetski čovjek (kozmopolit)

1) O ODNOSU TEORIJE PREMA PRAKSI UOPĆE- Reakcija na Garvea (jedan od poznatijih filozofa provjetiteljstva tamo, ipak ostao

u domeni pop filozofa, ali utjecao na proširenje filozofije u Njemačkoj, imao u svojim tekstovima opaske iz kojih je Kant stvarao čitave anti-sisteme):

A) Moral je uvod u znanost koji uči kako postati dostojan sreće, a ne kako postati sretan. Dostojnim sreće postaje se djelovanjem u skladu s općim zakonom uma. Drugim riječima, apstrahiramo od lova na sreću da bismo osiguranjem dostojanstva polegnuli temelje sreće. Djelovanje po dostojanstvu – po pravu čovjeka – je imperativ.

- Krajnja svrha nije moralitet, nego je sjedinjavanje čovjeka u složnosti.B) Dužnost nije teleološka, nego deontološka. Dužnost ne poznaje, nego

određuje svrhu: opće dobro. Garveovu tvrdnju da će čovjek činiti ‘ono što je njemu dobro’ Kant eliminira pravljenjem razlike između 1) dobrog po sebi i 2) relativnog dobra (koje npr. može biti dobro za sebe (u korist), ali općenito je zlo).

- Moralno dobro nije fizički, nego prosto moralni osjećaj izveden iz kategoričkog imperativa. Mi u kategoričkom imperativu nosimo pokretača samog sebe.

- Garve griješi svojom pozicijom time što ne primijećuje da biti nesebičan/nekoristoljubiv također dovodi do sreće. Shvaća ‘u glavi’, ali ne ‘u srcu’. Kantova je poanta da nema toga ‘u glavi-u srcu’ – dužnost se ne izvršava koristoljubivo, nego se dužnost postavlja za nekoristoljubivo (izvršava se neovisno od korisnosti). Korisnost je promašaj. Najbolji primjer održanja dužnost jest njeno samopostuliranje u djece.

- Propisi o vlastitoj sreći nisu zapovijedi. Ideja dužnosti jest zapovijed, jer čovjeka njeno kršenje ponižava u vlastitim očima. Što vrijedi u teoriji, vrijedi i u praksi.

2) O ODNOSU TEORIJE PREMA PRAKSI U DRŽAVNOM PRAVU- Reakcija na Hobbesa- Ugovor o uspostavi građanskog sustava, koji utvrđuje pravo udruživanja poradi

očuvanja prava, utemeljen je u pojmu slobode (ne dostojanstvu, kao u pojedinačnom slučaju).

- Pravo: ograničenje svačije slobode na način slaganja sa slobodom drugog. Da bi se ono postiglo kolektivno, s obzirom na ugovor u uspostavi, potrebna je prisila – zakoni.

- Građansko stanje, kao PRAVNO stanje, temelji se na:

30

Decadent Sympozium

1) slobodi – svakog člana društva kao čovjeka. Čovjek ne može biti prisiljen biti sretan drugačije nego kako on umije, sve dok ne šteti drugome. Proizlazi da je paternalizam najgori oblik vlasti, a najbolji domoljubni jer pridonosi domovini prema zakonu opće volje.

2) jednakosti – svakog člana društva kao podanika (zakona). Čovjek ima pravo služiti se prisilom protiv drugog člana koji ga ugrožava, izuzev vladara koji je tvorac i čuvar zajednice, pa time isključen iz zakona.*

* Kant je ovdje pomalo opsjednut moći i hierarhijom, po njemu ne možeš imati državu bez vladara jer su tada ‘svi svima podanici’ što je nemoguće. Dakle njemu nije na kraj pameti da netko ne bi trebao biti nekome podanik.

Nadalje, politička jednakost podnosi ekonomsku nejednakosti – nisu povezane jedna s drugom jer prva donosi jednakost u pravu, a za drugu se treba zbrinuti. Mogućnost se očituje u slobodi prelaženja iz staleža u stalež (anti-aristokracija) kao i prenošenje imućstva, dok je to nemoguće raditi s pravom. Također prividno protiv biološke nejednakosti – svi se rođenjem rađaju jednakih prava.

3) samostalnosti – svakog člana društva kao građanina, što znači: suzakonodavac/suzaštitnik zakona. JAVNI ZAKON (za razliku od moralnog zakona) je ''akt javne volje'' i on zato nikome ''ne smije moći učiniti nepravdu''; iz javne volje proizlazi sve pravo, zato što ona nosi svačiju volju. *

* Trik: biti samostalan za Kanta znači biti ekonomski osiguran (svoj si gospodar ako si ti taj koji proizvodi). Kada se uđe u to, proizlazi da je malo tko ‘samostalan’: žene nisu, radnici nisu, djeca, bolesni. Prvobitni ugovor o građanskom stanju sklapaju ti ‘samostalni’, koji jedini imaju pravo glasa.

- Tri građanska načela temelji su svake države – ona iz njih proizlazi.- Glasačka većina mora se tretirati kao jednomišlje. U protivnom, nema napretka.

Takva odluka mora se smatrati pravednom.- Uspostava građanskog stanja prvim ugovorom nije stvarna, nego je ideja uma

(prvi ugovor se ne može pretpostaviti kao činjenica) koja ima ''praktički realitet'' - jer se uzima, ako su svi mogli dati svoju suglasnost, kao da jesu.

- Protiv pobuna i revolucija jer zakonodavac daje ’pravo’, što je najviša mogućnost sreće. Ići protiv njega znači oduzimati si pravo. Vladar tu može pogriješiti što se tiče sadržaja, ali ne i što se tiče slaganja tih zakona s (javnim, općim) pravom. Čak i ako namjerno radi protiv naroda, ne može ga se izbacit jer bi to značilo da je netko iznad zakonodavca. Dakle, Kant kao da slijedi Montesquieua da bi ga na kraju zapustio – umjesto da utvrdi vladavinu zakona, on utvrdi vladavinu čovjeka i time nazaduje čitavu pravnopolitičku teoriju najmanje za pet stoljeća. Njegova je pretpostavka da rušenjem vladara dolazi do gašenja države tj. do anarhije/predugovornog stanja, što je tek mogućnost, ne nužnost.

- Ako su zakoni u skladu s umom i ako narod umski prihvaća posluh, to je najbolji recept protiv pobuna. S bzirom da postoji u umu državno pravo, tj. postoji kao teorija, onda nikakva praksa koja se s državnim pravom ne slaže (pa makar dovodila do naizgled veće sreće) ne valja.

- Teorija državnog prava je a priori. Ništa drugo, osim onoga iz uma (teorije), ne može u praksi utjecati na slobodnu volju čovjeka.

-Kant ipak smatra da podanik ne može biti ušutkan, iako mora poštovati dani zakon (Ovdje se OVAJ tekst nadovezuje na teoriju javne i privatne upotrebe uma iz prošlog teksta); stoga njemu mora biti dopušteno MISLITI i javno KOMUNICIRATI s ljudima o problemima društva.

30

Decadent Sympozium

3) O ODNOSU TEORIJE PREMA PRAKSI U MEĐUNARODNOM PRAVU- Protiv Mendelssohna- Može li se voljeti cijelo čovječanstvo, ili mu se treba željeti svako dobro ali

očekivati da će i dalje činiti zlo? To ovisi o tome je li čovječanstvo sposobno za napredak prema boljem, tako da buduća dobra progutaju sadašnja zla.

- Mendelssohn drži da čovjek, što god dobro napravi, time učini i više zla. Kant misli suprotno: zato što čovjek s obzirom na svoju prirodnu svrhu napreduje, on time i moralno napreduje. (Zvuči teleološki).

- Kant hoće da Mendelssohn dokazuje da nema napretka, on napredak neće dokazivati.

- Kako neprestane nevolje prirodnog stanja ljude tjeraju u građansku državu, tako će ih i nevolje silnih ratova natjerati u svjetskograđanski ustav.

- Svjetska država vodi u potencijalni despotizam pa radije priziva svjetsku federaciju koja bi postupala po međunarodnom pravu

- Da bi međunarodna federacija bila ostvariva vladar treba biti lišen prava da sam odlučuje o ratu. Kako će narod imati više udjela u odlučivanju, tako će ubuduće biti manje ratova i to će nas približiti međunarodnom zajedništvu. (Nije se tako dogodilo)

- Kant priznaje da je ovo ''puka hipoteza'', no nada se providnosti (opet), koja može pokrenuti moć ljudi uopće, nasuprot sada vrijedećim sukobljavajućim moćima svih ljudi posebno (sada svatko gleda samo na sebe).

- Nema izlaza iz deprivacije osim međunarodnog prava temeljenog na javnom zakonu kojem bi svaka država bila podvrgnuta. Međunarodno pravo Kant suprotstavlja ideji o ravnoteži snaga.

PREMA VJEČNOM MIRU

- natpis na jednoj nizozemskoj birtiji sa slikom groblja.

- PRVI ODJELJAK- Preliminarni članovi/članci vječnog mira među državama):

1) Nijedan mirovni ugovor ne može biti valjan ako u sebi prešutno sadrži povod budućem ratu. U protivnom radi se pragmatici primjra. Ovime se želi spriječiti navika država da traže povećanje moći.

2) Nijednu samostalnu državu (veliku ili malu) ne može druga država steći naslijeđem, zamjenom, kupovinom ili darivanjem. Država nije imovina. Više država u najgorem slučaju može imati jednog vladara.

3) Stajaće vojske trebaju s vremenom potpuno nestati. Njihov ostanak znači spremnost na ratovanje, a spremnost na ratovanje ne može značiti spremnost na mir.

4) Država se ne smije zaduživati zbog vanjskih razmirica – države mogu davati jedna drugoj novce za izgradnju infrastrukture, ali ne za rat. Stvara zlu krv.

5) Nijedna se država ne smije nasilno upletati u ustav i vladu druge. Time vrše povredu prava neovisnog naroda. Mogu to činiti ako je druga država u stanju bezvlašća.

6) Nijedna država ne smije tako ratovati da onemogući buduće (u miru) povjerenje države s kojom ratuje (zabranjeno nečasno ratovanje : plaćeni ubojice, trovači, poticaj na izdaju). Nečasni rat vodi istrebljenju cijelog čovječanstva; također, ne postoji kazneni rat jedne države protiv druge, jer bi to pretpostavilo njihovu

30

Decadent Sympozium

neravnopravnost.

- DRUGI ODJELJAK- Definitivni članci vječnog mira među državama:1. Građanski ustav u svakoj državi treba biti republikanski. Republikanski

ustav je onaj koji proizlazi iz ideje prvog ugovora, jer osigurava slobodu, jednakost i međusobnu ovisnost ljudi. Republikanski ustav dovodi do vječnog mira zato što u njemu građani sami odlučuju o ratu

- Republika nije isto što i demokracija. Republikanski ustav ne podrazumijeva demokraciju. Postoje:

1. oblik vlasti (državni ustroj), koji pokazuju što konstituira vlast (mnogi – demokracija, malobrojni – aristokracija, ili jedan – autokracija)

2. oblik vladanja (ustroj vladanja), koji pokazuje kako se vlada (republikanski ili despotski). - Republikanski oblik vladanja podrazumijeva odvajanje izvršne i

zakonodavne vlasti. - Despotski oblik vladanja pak ''krši zakone koje sam donosi''. - Demokracija je despotizam, jer ide protiv sebe: svi odlučuju potencijalno

na štetu jednoga, pa prema tome svi nisu svi (''proturječnost opće volje same sa sobom'').

- Svaki oblik vladanja koji nije predstavnički je izobličen, jer zakonodavac ne može istovremeno biti i izvršitelj svoje volje.

- Reprezentativna vlast je najbolja, a ''što manji broj osoba koje obnašaju vlast, to veća reprezentacija'' – dakle, što bliže monarhiji, to bliže republikanizmu.

- Puku je pak mnogo više stalo ''do načina vladanja nego do oblika države''.2. Pravo naroda treba se temeljiti na federalizmu slobodnih država. Države

se jedne prema drugima odnose kao što se pojedinci odnose u prirodnom stanju. Ne postoji pravo između država. Zbog toga države jedne od drugih, kao i pojedinci u prirodnom stanju, imaju pravo tražiti prijelazak u stanje ''slično građanskom'', u kojem se ''može osigurati njihovo pravo''. Takav savez je savez naroda (ne država više naroda!)

- Zbog ratova, riječ pravo se ne bi između država trebalo koristiti, osim pobjedom, a to nije garancija za trajni mir (jer će svatko ratovati kad se osjeti dovoljno moćnim).

- Države se ne mogu podrediti nekoj široj državi (jer već imaj ustav), ali um - apsolutno protivnik rata - zahtijeva savez mira (koji, za razliku od mirovnog sporazuma, želi dokrajčiti sve ratove): to bi osiguralo slobodu svake države, a bez da se podčinjavaju nekakvim zakonima među državama (dakle, da ne stvore naddržavu)

- ideja federaliteta je objektivna, realna i izvediva (kad bi neka moćna zemlja bila osovina, pa joj se druge, željne slobode, pridružile). Pojedinci mogu ne željeti međusobni rat, jer priznaju zakon/državu iznad sebe koja ih štiti. Ali države ne mogu ne željeti rat, s obzirom na to da ne priznaju zakon/državu iznad sebe - zato umjesto svjetske države (koja je nemoguća) tek kao surogat dolazi svjetska federacija.3. Pravo građana svijeta treba ograničiti na uvjete općeg hospitaliteta.

Svatko ima pravo (ne privilegiju, nego pravo!) u bilo kojem dijelu svijeta biti primljen bez neprijateljstva.

- Zajedništvo naroda na Zemlji povećava se, i već je dotle došlo da se

30

Decadent Sympozium

nepravda učinjena na jednom mjestu osjeća na svim drugim mjestima; ljudi postaju građani svijeta (kozmopoliti) i sve smo bliži svjetskoj federaciji.

- DODATAK PRVI – O JAMSTVU VJEČNOG MIRA- Ne daje nitko osim priroda sama, jer ona je svrhovita i iz kaosa stvara uređenje,

providnost uređuje svijet i vodi ga kroz neslogu do sloge; ona je samo u mislima. - Da je priroda htjela stvoriti uvjete za vječni mir, dokazuje time što je postavila

neke stvari: a) ljudi mogu živjeti u svim dijelovima svijeta; b) priroda ih je ratom rastjerala na sve strane svijeta; c) ratom ih je prisilila i na život u zajednici. - Priroda ispunjava svrhu čovjekova ostvaranja (sili ga na najviše dobro, a pritom

on ne gubi slobodu), a naš osjećaj dužnosti prema toj svrsi nameće nam naš slobodni um. - Dobar ustav ne proizlazi iz moralnosti, nego moralnost proizlazi iz dobrog

ustava: um koristi prirodnu sebičnost ljudi kao sredstvo da osigura mir i pravni poredak: priroda želi da pravo pobijedi!

- rat, ako ne postoji federacija država, bolji je od barem jednoga: da neka država, moćnija od ostalih, proširi svoju moć na njih i tako stvori despotizam (više teritorija, više despotizma).

- Svaka država želi postići trajan mir tako da zavlada svima ostalima - ali priroda želi drukčije (zato je stvorila mnoštvo jezika i religija, da se narodi ne mogu lako pomiješati). No, kao što ih mudro razdvaja, priroda i mudro spaja narode, opet koristeći njihovu sebičnost: to je trgovački poriv svih ljudi. Zbog novca i profita bi svim državama trebalo stati da se ne ratuje, da bude mira (kao neko ''trajno proturatno stanje'') - tako priroda jamči vječni mir.

- DODATAK DRUGI – TAJNI ČLAN(AK) VJEČNOG MIRA- Zvuči kontradiktorno, ali ima smisla u jednom slučaju: ''države naoružane za

rat trebaju tražiti savjet u maksimama filozofa o uvjetima koji bi omogućili javni mir''

- to je tajni dodatak koji pojedina država treba staviti na odnose s drugima. Prvo se čini da je to za državu ponižavajuće (da traži savjet od podanika), ali to je za nju korisno, a uostalom to se čini prešutno.

- Filozofima treba biti dopušteno da javno govore o načelima međunarodnih odnosa kojih bi se država trebala držati, a pravnici i političari da ih samom saslušaju

- PRILOG PRVI – O NESUGLASJU MORALA I POLITIKE U POGLEDU VJEČNOG MIRA

- Moral je po definiciji ono djelatno, ono što se treba učiniti: dakle, ono što se ne može učiniti nema veze s moralom. Stoga, ''ne može postojati spor između politike kao izvršne pravne znanosti (prakse) i morala kao teorijske znanosti (teorije)''.

- Moral ograničava lukavost i mudrost politike - nevinošću. Ako je to dvoje u suprotnosti, onda postoji sukob politike i morala. Ako nije u sukobu, onda je distinkcija politike i morala besmislena.

- Moral je ovdje suprotstavljen sili. Za uspostavljanje vječnog mira nije dovoljna volja svakog pojedinca, nego ujedinjena volja svih. I još je potrebna prvotna sila koja će postaviti pravno stanje (među državama), a potom će se ono održavati.

- ipak, onaj koji jednom ima vlast u rukama, ''neće dopustiti da mu narod propisuje zakone''. Isto vrijedi i za države.

30

Decadent Sympozium

- Dvije vrste političara: 1) Moralni političar: politiku podređuje moralu2) Politički moralist: moral podređuje politici

- Prvenstvo pred materijalnim načelom ('djeluj prema svrsi') u praktičkoj filozofiji mora imati formalno načelo (djeluj tako da tvoja maksima može postati opća).

- Materijalno načelo je samo tehnički problem, dok je formalno načelo stvarni (moralni) problem. Prvo načelo se rješava političkim znanjem, poznavanjem prirode.

- Kako u realpolitici stvari funkcioniraju, manje-više je jasno (jači jedu slabije, i treba se trsiti da budeš što veća sila); no, kad bi se težilo ''carstvu čistog praktičkog uma'', tj. pravdi, onda bi se realpolitički problemi sami od sebe rješavali (ne bi se trebalo trsiti da se bude boljim od drugih).

- Tako apriorna opća volja teži tome da se narod ujedini u državu po načelu slobode i jednakosti (to je i načelo moralne politike: po dužnosti, a ne mudrosti). Za to je potrebno da država bude na pravnim načelima.

- Prvo načelo praktičnog političara zato nije sreća koju će država dobiti (svrha), nego pojam pravne dužnosti (sredstvo)

- Objektivno (prema dužnosti) ne postoji razlika morala i politike. Ona postoji samo subjektivno (tj. prema čovjekovoj sebičnosti).

PRILOG DRUGI - O SLOZI POLITIKE I MORALA, PREMA TRANSCENDENTALNOM POJMU JAVNOG PRAVA

- Ako odstranimo materiju prava, ostaje forma javnosti. Pravo mora imati mogućnost poopćivanja; tako kad odstranimo od prava ono empirijsko, ostaje nam transcendentalna formula javnog prava (koja se ovdje odnosi na državno pravo), koja glasi: sva djelovanja prema pravima drugih ljudi su nepravedna ako se njihova maksima ne slaže s javnošću; to je i etičko i pravno načelo. Ono je negativno, jer pokazuje samo ono što nije pravo.

- primjera javnog prava su 3: državno, međunarodno, i pravo svjetskog građanina (čije su maksime analogne međunarodnom pravu)

1. državno pravo: Narod nema pravo da ruši vlast, jer bi to značilo da je u trenutku sklapanja ugovora na to pristao, i time se stavio iznad vladara.

2. međunarodno pravo: možemo o njemu govoriti samo ako pretpostavimo neko pravno stanje koje ''svakome daje njegovo'', temeljeno na ugovorima, kao spomenuta federacija država. I tu politika i moral dolaze u sukob, koji se razrješava opet po javnoj maksimi

- Federalnost država je način da maksime budu javne bez zlih namjera, i ''suglasnost politike i morala moguća je samo u federativnoj zajednici''

- Pozitivno transcendentalno načelo javnog prava: sve maksime kojima treba publicitet da bi izvršile svoju svrhu, slažu se istodobno i s pravom i s politikom. Ono što može ostvariti svoju svrhu samo javnošću, znači da je u skladu s općom svrhom javnosti. Maksime time nisu tajne ni privatne. Vječni mir nije daleko.

30

Decadent Sympozium

GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770 – 1831)

KONTEKST

- Dio srednje klase koja je spram drugih srednjih klasa u Europi bila skromna. Aspirirali na Francusku i Britaniju i bili motivirani prosvjetiteljstvom, za razliku od Njemačke gdje je dominirala borba aristokrata i vukao se feudalni sistem.

- Francuska revolucija bitno utjecala na njemačku intelektu, naročito Fichtea i Hegela.

- Proizlazi iz obiteljskih generacija pastora, krenuo tim putem. Nije postao, postao učitelj privatnim bogatim obiteljima. Dakle, i Hegelova je filozofija iscrpljena teološkim nazorom.

- Otišao u Jenu koja je tada bila centar intelektualnost i umjetnosti (romantizam). - Crpi izvore i znanje od mnoštva filozofija, kreće od Kanta, prati Fichtea i

Schellinga.- Fenomenologiju duha objavio godinu nakon ulaska Napoleona u Prusiju.- Bio iznimno popularan, status rektora, odlikovan od Wilhelma III od Prusije,

zvali ga svuda da predaje, svuda i predavao i svašta analizirao, održavao veliku popularnost kod studenata.

- Hegel je tadašnje stanje Prusije smatrao s jedne strane povijesnim dovršenjem ljudskog napretka, s druge strane sam u njoj još vidio ono što se tek treba dovršiti. Hegelove filozofije govori tome u prilog, no inače je mijenjao stajališta ovisno o tome kolike su bile šanse da mu tko zapali vatru.

- Hegel je postao oštar kritičar Prusije tijekom svog kretanja iz teologije u politiku. Negirao je prvu Prusiju, i suprotstavljao se Fichteovoj i Schellingovoj autokraciji. U vrijeme kada je Hegel postao vični dičitelj Prusije, Prusija je doživjela kulturni rast transformiranjem čitave države na zahtjev naroda. Hegel je to prusko stanje najveće dotadašnje demokracije prepoznao kao konačno dovršenje ideje slobode i trenutak Umskog. “U Prusiji napredak znanosti sačinjava bitne momente života države. Prusija je država duha.” Reče Hegel. “Prusija predstavlja novu Crkvu.”

- Prusija po Hegelovom idealu nije bila dovršena: nije imala 3 važnija Hegelova zahtjeva – parlament, publicitet i neovisan sud s porotom, ali je Hegel Prusiju već smatrao idealom vidjevši u njoj potencijal dovršenja ideje slobode. No, Hegel je već tu počeo koketirati s ambivalencijom vlastitih teza time što je pozivao i na očuvanje trenutna stanja. Pod uvjetom da nije izvodio specifične ontološke razlike u svojim tezama, veće su šanse da se našao (kao što doista jest, postavši “službenik filozof pruske države i filozofski diktator Njemačke”) u mnogo opasnijoj igri.

- Kada se njegov utjecaj i njegove teze počeo miješati sa zbiljskim stanjima i njegovim iskustvima, Hegel će već počeo pokazivati nemar prema političkoj osviještenosti. Zanemarivao je razlike među ljudima, političke i upravne antagonizme koji su vladali, s ciljem očuvanja duhovnog razvitka i srednje klase; dok je istovremeno žustro napadao mnoge naviruće ideologije. Hegel je bio najviše opsjednut suverenitetom i ustavom, kujući ideju ustavne monarhije prema vlastitom idealu kojeg zapravo u stvarnosti nije bilo.

- No, Hegelovu autoritarnu državu i snagu discipline često koristi u pogrešnom smislu. U to vrijeme događale su se tri relevantne stvari:

1) sukob liberalista i nacionalista, 2) razvoj pseudo-demokracijskog fašizma i

30

Decadent Sympozium

3) Napoleonova osvajanja te pruski oslobodilački rat. - Prve dvije stvari izravno su utjecale na praksu i teoriju. U sukobu liberala i

nacionalista prvi brane društvo naspram države, drugi brane državu naspram društva, a oboje ignorira društvu u državi. Hegel se nastojao upravo na to osvrnuti, kao što su se kasnije Engels i Marx, i u to vrijeme takvo shvaćanje bilo je razapeto između dvije ideologije. Na to, pojavila se “demokracija buržuja,” zapravo fašista koji su propagirali odvajanje teutonskog naroda od svih stranca i čišćenje njemačke, pozivajući na unutarnjemački rat. Također, i demokratski i nacionalistički i feudalistički protivnici, svi anti-hegelovske ideologije, bili su protiv vlasti zakona i protiv Hegelova reguliranja društvenih antagonizama autoritarnom državom koja je u vidu imala jednakopravnost. U tom kaosu, Hegel je svojim totalitarističkim idejama jake cenzure, ukidanja akademskih sloboda, ograničavanja liberalnosti i napada na omladinske pokrete zapravo bio usmjeren na pseudo-demokraciju koja se razvijala.

- Unutarnjemački rat razorio bi sve što je smatrao da je Prusija postigla. Hegel je koristio svoju filozofiju kako bi općenito radikalno napadao ne sve, nego probrane po potrebi, mada je, prema njegovoj filozofiji, već bilo u procesu određeno stvaranje Umske države. U svakom slučaju, Hegel nije bio toliko stravičan totalitarist kako ga se uzima, ne kada se doista prouči što je on idejom autoritarne države pokušavao pokazati.

- Napoleona je smatrao odabranim herojem, povijesnog čovjeka koji dovršava francusku revoluciju, duša svijeta koja dovršava zadaću vremena. Hegel je vjerojatno zbog njega skovao teoriju o nastavku ratovanja kao metodi širenja slobode i dovršenja povijesne dijalektike ideje slobode, i vjerojatno je zbog njega nastavio poticati međunarodne događaje, dok je istovremeno mijenjao stav o unutarnjemačkim pitanjima. Iz toga se razvila Hegelova koncepcija heroja među ljudima, velikim ljudima koji rješavaju svoje interese rješavajući opće, i ljudima koji kao heroji ne postoje u državama, nego države stvaraju i utemeljuju. Heroj je osoba koja ostvaruje novi princip.

UVODNO O MJESTU HEGELOVE FILOZOFIJE POLITIKE

- Hegel je poznat po masivnom filozofijskom sistemu na principu trijada (teza – antiteza – sinteza) u koji smješta sve što postoji i kako postoji. Filozofija politike – odnosno filozofija prava – ima svoje mjesto u tom sistemu.

- Filozofiju znanosti dijeli na a) Logiku, b) filozofiju prirode i c) filozofiju duha.- Materiju filozofije duha dijeli na a) subjektivni duh, b) objektivni duh i c)

apsolutni duh.- DUH je svrhoviti um, negacija prirode, koji se dijalektikom povijesti razvija

kroz 3 faze: subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Duh je uvijek čista aktivnost, razvija se prema kompleksnijim formama i preuzima u sebe sve staro tvoreći novo. Njegov konačan rezultat je samosvijest o vlastitoj samosvijesti kao uzroku sebe sama, a da je apsolutan, to znači da je imanentan svijetu kao sistem racionalnih struktura (sveprisutan je).

- Kada Hegel kaže “UM,” onda doista misli na um, um po sebi što se predstavlja kao nama poznato. Kada se za um kaže „ono nama poznato,“ to znači ono što svi dijele, ali što se ne dobiva po sebi, nego se do toga mora doći. Um kod Hegela konkretno znači um čovjeka kakvim ga mi razumijemo (za Hegela dio povijesnosti), ali Hegel koncept umnosti izjednačuje sa zbiljskim i objektivnim. Dakle, umnost je jedinstvo općenitosti i pojedinačnosti i umnost je jedinstvo objektiviteta slobode. Budući da Hegelova filozofija vodi do materijalističkog uspostavljenja vrijednosti svijeta (slično kao u npr. Marxa), ovo

30

Decadent Sympozium

umsko stvara se kao „anti-teza“ prirodi, da bi se u sintezi objedinili – priroda umski postaje svjesna same sebe.

- Kada Hegel kaže da je duh apsolutan, to ne znači da je sve duh (ili da je sve umno po tom pitanju), već znači da je jedinstveni sistem misli (racionalnih struktura) kao jezgre duha, imanentan u prirodi i u razvoju samog duha.

- POVIJEST je razvoj svijesti o pojmu slobode. I cilj je razvoja svijest duha o vlastitoj slobodi. Svjetska povijest je sudba svijeta (povijest je racionalna). Ideja prava je sloboda. Da bi bila shvaćena, mora se spoznati u pojmu i postojanju (zbiljnosti). Slobodno je ono što je centar samog sebe, neovisno ni o čemu van sebe. Misao koja je slobodna kreće iz sebe i poznaje se kao ujedinjeno s najdubljom istinom o sebi.

- SLOBODA je ono što je centar sebe i no čemu ovisno van sebe, ona je temeljno određenje volje, a VOLJA je poseban način mišljenja – takav 'da hoće'. Volja se sadrži od 1) 'hoću naprosto' – apsolutno apstrahiranje od određenja, formiranje identiteta; te

2) 'hoću nešto' – oposebljavanje Ja usmjeravanjem na nešto. - To je njeno samo-određenje, a da bi do sebe došla, razvija se kao:

1) Neposredna/univerzalna:nastaje u apstraktnom/formalnom pravu. Predstavlja volju u sebi i sloboda od nečega; mogućnost koja se teži. Određuje pravo.

2) Izvanjska/subjektivna: subjektivna pojedinačnost spram općosti. Predstavlja volju za sebe (da postoji, da važi, jednog bitkujućeg pojedinca) i sloboda za nešto. Određuje moralitet, partikularizirana može djelovati.

- Opisana volja ima svoja tri stupnja: univerzalna (općenita) volja, partikularna volja i individualna volja. - Partikularna volja posjeduje mogućnost apstrahiranja i refleksije, ali i mogućnost razlučivanja, odnosno sposobnost nošenja s nečim posebnim. U klasičnom smislu sinonim za 'slobodna volja'. Njome se razlikujemo od životinje. Individualna volja znači moći se se usmjeriti na posebno, a pritom zadržati svijest o tome posebnome, moći se povući od njega, moći shvaćati da to nije jedini put. Volja je tu potpuno slobodna jer ima samu sebe za objekt volje. Biti slobodan, aktualizirati pravo, dakle, znači imati samog sebe i ne ovisiti o drugome.

- OSOBA je ovlaštenje u slobodnoj volji – volja koja postoji za sebe i jest apstraktna. Osoba je najviše što čovjek može postati, ali je u toliko i prezrivo.

- PRAVO je neposredno opstojanje koje sebi daje sloboda na neposredan način. Pravo je temeljni pojam i razvitak objektivnog duha, a slobodu u zbilji postiže formiranjem zakona. Još: Pravo kao imanentna pravila volje u povijesnim uvjetima.

- PRAVNI SISTEM JE OZBILJENO CARSTVO SLOBODE. Njegov supstancijalitet je volja.

- Hegel razlikuje prirodne i pravne zakone:1) ZAKONI PRIRODE – oni su opći, točni i po sebi važe kako su dani;

mjerilo im je izvan nas, a mi ih težimo spoznati. Hoće reći: apsolutni su i neprolazni. Njime će se baviti filozofija prirode.

2) ZAKONI PRAVA (POZITIVNI ZAKONI) – koje postavlja čovjek. Znači: nisu apsolutni i prolazni su. Ali, imaju historijsku vrijednost. Pravni zakoni su nešto postavljeno, nešto što potječe od čovjeka, i što nastaje i razvija se u državi.

- Komponente pozitivnog prava:1. OBLIK – ono što u nekoj državi vrijedi, a temelj je za njegovo poznavanje pozitivna pravna znanost. 2. SADRŽAJ – po kojem ovo pravo dobiva pozitivan element.

30

Decadent Sympozium

3. POSEBAN NACIONALAN KARAKTER – nekog naroda, po stupnju njegova povijesnog razvoja i povezanosti svih odnosa koji pripadaju prirodi nužnosti. 4. NUŽNOST – da sistem zakonskog prava sadržava primjenu općeg pojma na posebnu kakvoću predmeta i slučajeva koja je dana izvana - primjenu koja nije spekulativno mišljenje i razvoj pojma, već supstancija razuma. 5. POSLJEDNJA ODREĐENJA – koja su potrebna za odluku u zbilji.

- Objektivni duh je duh združenih pojedinačnih svijesti, vanjski ili opći duh koji se još može shvatiti i kao duh vremena – to je ljudski svijet kako se konstituira, a u njemu je najvažniji pojam prava koji čini sam sadržaj objektivnog duha. Tri momenta objektivnog duha su apstraktno pravo, moralitet i običajnost (ćudoređe). Običajnost (ćudoređe) se nadalje ponovno sastoji od tri momenta, a to su: obitelj, građansko društvo i država.

- Sfera političkog dio je objektivnog duha, a Hegelove Osnovne crte filozofije prava bave se sadržajem objektivnog duha – dakle obitelji, društvom i državom.

- Hegel ovdje ne nastoji kreirati idealnu državu, već želi ukazati da ona jest umna i kako se kao takva pojavljuje – sada.

- Moguće je primijetiti kako se ti procesi naizgled razvijaju brzo i odjednom. To je specifikat Hegelove filozofije i za ove potrebe ne treba previše u to ulaziti. Njegovo naglo preskakanje povijesnog razvoja i utvrđivanje skokova tog procesa rezultat je promatranja povijesnog procesa u “sada.”

- DRŽAVA: nije ni pravni ni ugovorni sistem. Ona je «zbilja običajne ideje». „Kada je riječ o ideji države, pred očima se ne smiju imati posebne države, posebne institucije, nego se za sebe mora promatrati ideja, taj zbiljski bog.“ Država se ne može načiniti, kako se to na primjer misli, u društvenom ugovoru.

- DRUŠTVENI UGOVOR: Ugovor je uvijek bio i uvijek će biti stvar privatnog sporazuma. Stoga država ili brak ne mogu biti uređeni ugovorom jer ugovor ne prelazi sferu privatnog zakona. U kontekstu države, nije moguće tek tak birati hoće li tko ući ili izaći iz države, a ona je po sebi svačija nužnost koja upravlja građanskim društvom temeljenim na interesu. Društveni ugovor, dakle, ne može sklopiti individua koja još ne razlikuje posebno od općega, tj zajedničkoga; i da bi nešto kao društveni ugovor bilo, ono mora prethodno biti prirodno stanje. Dakle, društveni ugovor nije moguć.

- Ideja društvenog ugovora mora se zamijeniti idejom države kao objektivne cjeline. Hegel hoće reći: država je odvojena od društva, ona određuje općenitosti kojima prisiljava društvo na pomirbu – ona čini ono što se društvenim ugovorom pogrešno pretpostavlja.

STRUKTURA KNJIGE

OBJEKTIVNI DUH:

I. APSTRAKTNO PRAVO: - je formalna koncepcija prava koja daje dopuštenje djelovanja, ne

ugrožava prava drugih i nema posebne interese. Apstraktno pravo je gola mogućnost. Pravno ovlaštenje dalje je uređeno zakonima. Apstraktno pravo ima tri momenta:

30

Decadent Sympozium

1) VLASNIŠTVO/SVOJINA: - je odnos osobe i stvari koje mu podaruju slobodu, stoga

egzistenciju. Vlasništvo je prvo određenje slobode čovjeka: ja postajem ja kao osoba tek putem vlasništva jer tu aktualiziram svoju volju stavljajući ju u stvari, i tako one postaju moje. Svojina je, dakle, temeljni konstituent čovjeka. Tek u vlasništvu osoba opstoji kao um.

- Posjed ključno mjesto razvoja ličnosti. Ne može se nešto posjedovati bez ugovora. Ugovor se ne može imati bez države. Dakle, u pred-ugovornom stanju svatko ima pravo na sve.

- po Hegelu žena ne može imati vlasništvo, pa nadalje iz toga slijedi da žena nije osoba, pa iz toga slijedi da je van sistema.

- Hegel povezuje idealizam i svojinu, tako što slobodnom voljom svojina postaje dio čovjekova duha, odnosno utvrđuje: slobodna volja je idealizam koji odbija da stvari kakve jesu, jesu u sebi potpune.

- Prava vlasnika svojine se sukobljavaju. Privatno je pravo nepravo jer se ogrješuje o opće. Pravo cjeline i pojedinca nisu iste važnosti: pravo cjeline sabire potrebe društva o kojima ovisi održanje pojedinca, no bez prijelaza u običajnost i državu, pojedinci na sve podjednako posjeduju pravo.

- U odnosu volje prema stvari (aktualiziranje slobode ja) vlasništvo pobliže određujemo kao:

a) ZAPOSJEDANJE: – tjelesno uzimanje, formiranje i označivanje. Tjelesno je

zauzimanje najpotpuniji način zaposjedanja, ali subjektivan, privremen i po opsegu kao i po kvalitativnoj prirodi predmeta ograničen. Određenje da je nešto moje formiranjem dobiva spoljašnost koja za sebe opstoji te prestaje biti ograničeno na moju prisutnost u svom prostoru i vremenu i na prisutnost mog znanja i htijenja (obrađivanje zemlje, kultura bilja, pripitomljavanje, krmljenje životinja). Označivanjem se utvrđuje predmet zaposjedanja.

b) UPOTREBA: – Realiziranje moje potrebe s pomoću promjene, trošenja i

uništenja stvari. Da je upotreba realna strana i zbiljnost vlasništva dokazuje činjenica da se vlasništvo koje se ne upotrebljava smatra mrtvim ili bez vlasnika.

c) OTUĐIVANJE:- Ja se svog vlasništva mogu odreći jer ono je moje samo

ukoliko u nj stavljam svoju volju, ali samo ako je stvar po svojoj prirodi nešto spoljašnje (izvanjsko). Ropstvo je nesloboda, nesposobnost posjedovanja vlasništva.

- Neotuđiva dobra: ličnost i njen sadržaj (npr. religija).

2) UGOVOR:

30

Decadent Sympozium

- Ugovor je odnos dviju volja kao jedne zajedničke. Oni koji sklapaju ugovor se moraju međusobno priznati kao osobe i vlasnici, te tada vlasništvo jednog može preći u vlasništvo drugoga zajedničkom voljom. To posredovanje da se vlasništvo nema samo s pomoću neke stvari i moje subjektivne volje nego isto tako s pomoću jedne druge volje, i da se ono može imati u jednoj zajedničkoj volji, sačinjava sferu ugovora.

3) NEPRAVO: - Nepravo je zakidanje prava. U odnosima među osobama, dešava

se povreda prava kada se posebna volja suprotstavlja općoj volji. Kriminalac krši zakon koji je opći, i izvan njega. Čin zločina je negacija prava, i nakon zločina slijedi kazna kao negacija negacije.

- Kada se apstraktna sloboda tako aktualizira da je, prvo, reflektirana na sebe, a drugo, u sukobu s društvenim poretkom (svim drugim apstraktnim pravima), postaje se svjestan svog subjekta slobode kao privatne osobe, što znači: okreće se svojoj nutrini i prisvaja se (razvija se) moralitet. To je prijelaz iz apstraktnog prava u etičnost/moralitet.

II. MORALITET:- je samoodređenje slobodne volje, subjektivna volja nastala u reakciji u

poretku s drugima. Nitko ne može i nema pravo prodirati u sferu moraliteta. Subjektivna volja, koja čini sferu moraliteta, je volja ZA sebe, sloboda ZA nešto, koja dakle omogućuje djelovanje.

- Moral stvara posebnu volju, a ona je oblikovana u tri aspekta:

1) NAUM (i odgovornost): - svijest o djelovanju i pravo djelovanja.

2) NAMJERA (i dobrobit): - svijest o posljedicama. - Cilj mora biti dobrobit drugih, ali pravo i dobrobit svih dolazi i u

sukob. Što je moralno dobro odlučuje čovjek u svojoj savjesti. Hegel zaključuje svoju kritiku moralnosti dijalektičkim prožimanjem dobra i zla koje je u njoj moguće, stoga je važna realizacija dobra jer je jedina konstruktivna, jedina razvija. Taj process odvija se u trećem aspektu:

3) DOBRO (i savjest):- svijest o dužnosti.- volja prepoznaje „dobro“ kao svoju dužnost. To je dužnost radi

dužnosti, formalna dužnost bez sadržaja kakva je još prisutna kod Kanta u sklopu kategoričkog imperativa. Moralnim ljudskim djelovanjem realizira se ideja dobra u svijetu - njeno ostvarenje je samo sebi svrhom.

- Vlasništvo (apstraktno pravo) je sfera vanjske slobode, a moralnost (etičnost/moralitet) unutarnje, «jedinstvo i istina tih dvaju apstraktnih momenata» postižu se u (dovode do) običajnosti.

30

Decadent Sympozium

III. OBIČAJNOST: - je božanski duh kao sadržan u samosvijesti u svojoj zbiljskoj prisutnosti

kao prisutnosti nekog naroda i njegovih pojedinaca. Običajnost je ideja slobode kao živo dobro koje u samosvijesti ima svoje znanje, a s pomoću njegova postupanja i svoju zbiljnost. Običajnost je jedinstvo univerzalne volje općega i partikularne volje pojedinca.

- U običajnosti, volja je svjesna svojih objektivnih dužnosti, pa se običajnost zbiva kada djelujemo po dužnosti. Običajnost je život države u pojedincu.

- Potpuno konkretna pojava u zbiljskom svijetu običajnosti je – institucija. Formulirano ontološki: institucionalna zbiljnost ljudskog samobitka. Pravo se ostvaruje kroz institucije običajnosti koje čine: obitelj, građansko društvo i država.

1) OBITELJ: - Obitelj je običajni duh u svojoj prirodnoj fazi i karakterizira ga

ljubav i osjećaj zajedništva, a pojavljuje se kao negacija sirovih potreba, te služi pripremi života u društvu, nadalje državi.

- Obitelj kao prirodni temelj umnog poretka, ali obitelj i kao ono što se razara: širenje obitelji stvara egoistične pojedince i kompleksira njihove potrebe. Konglomerat obitelji potiče kreiranje građanskog društva.

Sadrži:

a) BRAK: - je pravna običajna ljubav - monogamna veza muškarca i

žene koja nastaje iz ljubavi i zajedničkog pristanka. Brak nije samo fizička spolnost, niti je stvar upotrebnog ugovora, niti je samo stvar ljubavi; već je sva tri aspekta u jednom.

b) DOBRO OBITELJI: - Dobro obitelji kao vlasništvo i kapital; obiteljsko

vlasništvo je zajedničko svim članovima, a njime upravlja muž kao glava obitelji.

c) ODGOJ (RAZRJEŠENJE):- Djeca imaju pravo biti othranjena i odgojena iz zajedničke

obiteljske imovine. Djeca su po sebi slobodna; ne pripadaju ni drugima ni roditeljima kao stvari. Odgoj djece ima dva cilja:

1) Usađivanje etičkih principa (pozitivno određenje)2) Uzdizanje iz instinkta, postajanje slobodnom samostalnom ličnosti koja može napustiti obitelj (negativno)- Obitelj se razrješuje 1) odlaskom djece u punoljetnosti

2) razvodom roditelja 3) smrću roditelja.

2) GRAĐANSKO DRUŠTVO:- Društvo je sfera zbrinjavanja potreba, odnosno sfera rada i

interesa.- Građansko društvo je zajednica pojedinaca koji slijede

zadovoljenju svojih potreba.

30

Decadent Sympozium

- Građansko društvo je poveznica obitelji i države, odnosno bitna pretpostavka države.

- Klasifikacija građanskog društva zapamćena je po razdvajanju od države koja ima viši smisao od regulacije odnosa među ljudima.

- Građansko društvo počiva na privatnoj osobi, i time je negativnost običajnosti (partikularnost i egoizam) - no, građansko društvo ipak sadrži općost, koja je u međusobnom zadovoljavanju posebnosti/privatnosti osoba: ta uzajamna ovisnost građanskih društva se razmatra u znanosti političke ekonomije ( sistem potreba ) . Tako se individualnost u građanskom društvu kroz sistem potreba uzdiže do općeg.

- U građanskom društvu odnosi se uređuju u tri momenta:

a) SUSTAV POTREBA:- Potreba je svijest o nedostatku. Interes je svijest o

potrebama, dakle medijator racionalne razmjene i time osnova građanskog društva.

- Sistem potreba je ekonomijsko uređenje građanskog društva, sistem koji rješava medijacije pojedinaca, rješava „inter-esse“. Za razliku od životinja, ljudi imaju uvijek nove i sve veće potrebe. U zadovoljavanju tih potreba su ljudi upućeni jedni na druge, jer svatko radi nešto drugo čime se zadovoljava neka od potreba - pa se uspostavio sistem međusobne zavisnosti.

- Individue su okrenute neovisnom samointeresu, nemotivirane ljubavlju ili općim dobrom, kreiraju podjelu rada, što kreira staleže: zemljoradnici, zanatlije i službenici.

> ZEMLJORADNIČKI STALEŽ: Supstancijalni, neposredni: imaju svoju imovinu u prirodnim proizvodima tla koje obrađuju. Tlo može biti isključivo privatno vlasništvo. Zahtijeva neodređeno trošenje i objektivno uređenje. Ovaj stalež je patrijarhalan i ne-misaon, okrenut je privatnom interesu i obitelji. Kao najstabilniji i najneovisniji stalež, pogoduje Gornjem domu (u parlamentu), odnosno posredovanju između kneza i građanskog društva. Reklo bi se još: ovaj stalež bavi se osnovnim potrebama.

> OBRTNIČKI STALEŽ: Refleksni, formalni, posredovani, zanatski: uređuje prirodni proizvod, pa je za sredstva svoje subzistencije upućen na svoj rad, refleksiju i razum kao i na posredovanje s potrebama i radovima drugih. Njemu pripadaju trgovci i obrtnici. Najnestabilniji stalež stalne mjene, u politici je preko predstavnika. Reklo bi se još: ovaj stalež bavi se posebnim potrebama, no uključuje se u opće formiranjem korporacija.

> SLUŽBENIČKI STALEŽ: Opći, državni: “građanski sluge,” Visoko-obrazovani stalež; posao im je opći interes društvenog stanja. Mora biti oslobođen direktnog rada za potrebe bilo s pomoću privatne imovine ili tako da mu država koja zahtijeva njegovu djelatnost nadoknađuje štetu. Dobivaju izravna mjesta u vladi. Reklo bi se još: Rade opći rad za opće dobro.

30

Decadent Sympozium

- Društvo se organizira putem rada. Kako se radi o odnosima privatnih osoba, prva svjesno razvijena organizacija bila je pravna organizacija

- Hegel je imao moderno viđenje rada: podjela rada, pojednostavljenje rada, povećanje radne međuovisnosti, usavršenje apstrakcije rada i mehanizacija rada

b) PRAVOSUĐE: - ili još: administracija pravde. - Pravosuđe je sistem provedbe apstraktnog prava

kodificiranog u zakon. - Da se »ja« shvaća kao opća osoba, u čemu su svi

identični, pripada obrazovanju, mišljenju kao svijest pojedinca u obliku općenitosti. Čovjek vrijedi tako jer je čovjek, a ne jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan. Svatko ima pravo biti osobom i imati privatno vlasništvo, te je potrebno da su zakoni opći, obavezujući i objelodanjeni. Njihovo kršenje vodi kazni.

- Građansko društvo = vlasničko društvo.- Zakoni, da bi bili važeći, moraju biti opće objelodanjeni,

obavezni i obvezujući. Zakoni aktualiziraju i formaliziraju zbiljnost građanskog društva. Kršenje zakona dovodi do kazne.

- Predmet filozofijske pravne znanosti: 1. ideja prava 2. pojam prava 3. njegovo ozbiljenje-

- Pravosuđe mora biti javno, a mora završiti odrješenjem ili kaznom. Također, u sudu je važna porota sastavljena od njima jednakih ljudi, a ne strane korporacije.

- Hegel je, na tragu Kanta, retributivist koji se oslanja na teoriju prava na kaznu: Smatranjem da kazna sadržava zločinčevo vlastito pravo, zločinca se poštuje kao ono umno. Akt volje kojom zločinac krši prava isti je akt kojim odobrava vlastito pravo na kaznu. Smrtna kazna je prigodna.

- Hegel je protiv slobode suca u odlukama jer je zakon – općost, pa ne može tu imati ikakve veze osobno

- Hegel smatra kako društvo kreira pojedince koje nije moguće zadovoljiti, a takvi stvaraju probleme državi. Oni će biti primireni sudstvom i policijom. Potrebno je nešto što može rješavati one probleme koje općost zakona ne može:

d) POLICIJA/KORPORACIJE: (1) Policija je prirodni proizvod antagonizma

građanskog društva, a nastaje zbog potrebe za regulacijom sistema potreba.

- Hegel Policiju razumije u širokom smislu kao javnu službu (opća moć) u građanskom društvu. Osim borbe protiv zločina, policija djeluje kao vrsta socijalne službe, nadzire trgovinu, obrazovanje i organizira pomoć siromašnima.

- Policija je predostrožnost spram slučajnosti i briga oko posebnog interesa kao nečeg zajedničkog.

30

Decadent Sympozium

(2) Korporacije su slobodna udruženja ljudi, osobito svojstvenu zanatlijskom staležu. Korporacija ima pravo brinuti se za svoje vlastite interese, ali je i zakonom obavezana voditi brigu. Pod korporacije Hegel uzima u obzir i organiziranje religijski orijentiranih skupina.

- Građansko društvo je antagonističko. Antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika pacificiraju se u državi autoritarnosti. Iz društva se u državu prelazi putem policije i korporacija. U državi se korporacija pretvara u staleški Parlament.

3) DRŽAVA:- Država je zbiljnost običajnosne ideje i supstancijalne volje –

ono umno, organizam koji se odnosi na sebe, neposredna egzistencija u običaju, posebna egzistencija u samosvjesni pojedinca.

- Praktički, država je politička zajednica u kojoj pojedinci nadilaze razinu svojih privatnih želja, tj. subjektivni duh, partikularnu volju. Antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji postoje u građanskom društvu, tu su dokinuti. Država tako predstavlja sintezu principa koji vladaju u prethodnim stupnjevima razvoja duha: spaja općost (osjećaj općeg dobra) i partikularnost (slobodu pojedinačnih interesa) i razara odnos gospodar-rob.

- Država omogućuje ozbiljenje ideja ćudorednosti i slobode. Kroz ideju slobode u državi se ozbiljuje objektivni duh u procesu svjetske povijesti.

- Dok narod nije organiziran u državu, ostaje tek skup partikularnih volja - dakle, individualne slobode i demokracija kao režimi ne zadovoljavaju jer ostaju pri „subjektivnosti.“

- Pojedinac se samo u državi može uzdići do općenitosti. Svoju sebičnost, koja na prvom mjestu stvara antagonizam iz kojeg se rađaju problemi pojedinca, pojedinac može nadići samo u odanosti državi.

- Autoritarna država kakvu Hegel podupire prilično se razlikuje od mainstream formulacija. Ovdje nije samo država svrha pojedinaca, nego je i pojedinac svrha države. Njegovo zadovoljstvo, interes i sloboda također nisu ovdje pretpostavljeni u ime države, nego su naprosto njen organički dio. Pojedinac u državi nadilazi svoju puku sebičnu egzistenciju, svoj subjektivni duh; no zauzvrat ništa ne gubi nametima „u ime države“ ili „po državi,“ osim izvora antagonizma.

- Fašizam nije Hegelova država. Ono što fašizam predstavlja potpuno je suprotno Hegelovoj državi jer fašizam preferira pojedince, preferira pojedinačan i poseban interes, stavlja jedne ispred drugih. Takvo što je posve nedopustivo. Hegelov totalitarizam počiva na: „Ja hoću” svakog pojedinca. Ideja opće volje dolazi od Rousseaua.

- Hegel preusmjerava patriotističku ideju domovine na bazi nacionalnosti u ideju domovine na bazi države.

- Smatrao je pravom i dužnošću države da intervenira u ekonomska zbivanja iz 2 razloga:

30

Decadent Sympozium

1) građansko društvo kao takvo uz sav antagonizam stvara i drastične razlike bogatih i siromašnih, što rezultira kaosom i propadanjem.

2) egoizam pojedinca ne može shvatiti opasnosti ekonomskih kriza, pa je država tu da brani interes građana- O CRKVI: Kršćanin, ali u pogledu razvoja ideje i umnosti smatrao

je religiju na više načina nepovoljnom i sve simbole kršćanstva uzdizao je iznad ograničenja kršćanske religije:

1)Religija kao opasne funkcije, u tendenciji da odvraća čovjeka od stvarne slobode, odnosno da u vremenima krize apatizira i zahtijeva prepuštanje vjeri te daje čovjeku iluzornu naknadu stvarne štete.

2) Borba za čovjekovo ostvarenje nije religiozna nego društvena i politička te zasnovana na razumu.

3) Vjera pojedinca je nepovrediva, to je njegova posve intimna imaština, ali ona nema veze s društvom.

4) Država mora biti sudac vjerovanja u Crkvu jer je država sam Um u akciji, dok Crkva kao takva nije umno i predstavlja degeneraciju morala države. Konkretan izraz: defektna država.

- Država ima i svoj viši smisao: Država je božanska volja kao prisutni duh koji se razvija u zbiljski lik i organizaciju jednog svijeta. Otuda ključna povezanost s aktualizacijom dijalektičkog povijesnog razvoja slobode i umnosti.

- Država nije posve konačno dovršenje, niti izvana niti iznutra. Hegel tvrdi, državom bi moguće bilo vladati samo ako bi koji pojedinac za svoj opstanak kao uporište imao prirodu, što zapravo nije moguće, ali Hegelu to nije riješenje i on nalazi takvu osobu. Počinje takvu osobu smatrati monarhom, postavljenim „po rođenju.“ Time čini ponovno prirodu suverenom nad samom državom. >>> HEGEL PODRŽAVA USTAVNU MONARHIJU!!! i ovdje želi monarhiji podariti ustavnost.

- Država ima tri momenta:

a) UNUTARNJE DRŽAVNO PRAVO – USTAV:- Unutarnje državno pravo je uređenje države za unutarnje

odnose. Samo državno pravo čini ustav. Ustav je temelj javne slobode, razvijena i ozbiljeno, konkretizirana umnost i čvrsta baza države.

- Politički ustav je ono pravo: organizacija države i proces njezina života u odnosu prema sebi samoj. Samo kroz politički ustav države općost i partikularnost mogu činiti jedinstvo.

- Sastoji se od tri momenta: (1) monarha/kneza, donositelja odluka i izvorne

egzekutive, nasljednim sistemom biran kako ne bi bilo privatnog interesa ugovorima, odabran od Boga, od prirode.

(2) upravna vlast koja provodi odluke formalnom odlukom kneza, čini je visoko inteligentan i obrazovan stalež, najčešće službenici.

30

Decadent Sympozium

(3) Legislativa, odnosno parlament od dva doma. Gornji dom čine zemljoposjednici, a donji dom zanatlije i opći stalež, te čine to preko predstavnika, budući da Hegel smatra kako mase nemaju dovoljno obrazovanja.- Hegel smatra da mase nemaju dovoljno iskustva niti

političkog obrazovanja za glasovanje, zbog čega im opća volja mora biti reprezentirana, ali inače se protivi ideji zabrane ikakvog prava, pa tako i glasovanja.

- Sloboda tiska i javnog izražavanja treba biti dopuštena samo ako ne remeti interes države. Publicitet je važan u toliko što kontrolira administraciju i stvara javno mnijenje.

- Jednakost u Hegelovoj državi postoji apstraktno, kao jednakost svih pred zakonom i jednakosti šansi svih da postanu dio općeg staleža. Jednakost po imetku je štetna, ekonomska raslojenost je potrebna državi.

b) VANJSKO DRŽAVNO PRAVO – MEĐUNARODNO PRAVO:- Vanjsko državno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim državama. One nisu poput osoba u građanskom društvu, koje idu svaka za svojim partikularnim interesom u kontekstu opće međuzavisnosti; one su sasvim autonomne, nezavisne, no ipak imaju neke odnose međusobno, i sve se njihove prepreke rješavaju samo ratom.

- Rat je u zdrav, jer on razdrma kolotečinu proizvodnje i života građanskog društva i ''sprečava okoštavanje''. Običajnost svoju bit ima u žrtvovanju života za domovinu. Dapače, Hegel je smatrao da je ponekad dobro povesti i pokoji rat viška kako bi se društvo „malo prodrmalo i probudilo.“

- Za Hegela, rat je normalna pojava, nužna pojava, te za razliku od Kanta, nema ideju vječnog mira. Tvrdi da bi udruženje država stvorilo animozitet kakav je bio u građanskom društvu, dok rat zdušno udružuje naciju u jednom naumu. Hegelova ideja nužnosti rata i ideja kraja povijesti međusobno potiru, po njemu, konačni poredak izroditi će rat, a onda ga prekinuti zauvijek.c) SVJETSKA POVIJEST:

- Država je utjelovljenje, aktualizacija, ozbiljenje božanskoga (apsoluta, uma, duha, slobode) na zemlji, ali njen sadržaj nije konačan. U državi će se u apsolutnom duhu uzdignuti umjetnost, religija i filozofija koje je transcendiraju; a ona se po sebi nastavlja dijalektikom prema Apsolutnom duhu, Svjetskoj povijesti

- Povijesni proces razvitka svijesti slobode; od istočnih naroda, preko Grčke i Rima do Prusije i modernih država. Ideja svjetskog razvoja izražena je u modernoj državi kao ostvarenju slobode svih. Tek u modernoj državi se ozbiljuje sloboda, i to kao sloboda sviju.

- Zadaća filozofije nije da poučava kakav bi svijet trebao biti, već da pojmi ono što jest: da pojmi um, koji se pak utjelovljuje u državi, tj. da državu misli kao zbilju uma. Filozofija prava za predmet ima pojam prava, ideju prava i ozbiljenje ideje, to je njen cilj: razumjeti pravo.

30

Decadent Sympozium

JOHN STUART MILL (1806 – 1873)

KONTEKST

- Sin oca koji je pripadao radikalnoj i utjecajnoj filozofijskoj skupini utilitarista predvođenoj Benthamom.

- Millov otac James Mill od Milla napravio wunderkinda, do četrnaeste godine pročitao sve grčke i latinske klasike (na izvornoj jeziku, by the way), svladao osnove ekonomije, svladao algebru, logiku i eksperimentalnu matematiku, te povijest. S petnaest se upustio u Benthamova pravna istraživanja. Kasnije preko East India Company, gdje je preuzeo očevo mjesto, došao u kontakt s Francuskom s čijim se jezikom, znanjem i kulturom ostao baviti do kraja života. Planirano su od njega htjeli napraviti novog vođu utilitarizma. Također su ga posve odvojili od druge djece.

- Vic je u tome da je s 20 godina doživio živčani slom, pa potom pao u depresiju. Nastavio rad, ali bio sluđen mišlju da sve što radi nema smisla. Držao teoriju da ga je rigorozni trening lišio osjećaja, pa se čitanjem pjesništva nastojao liječiti.

- Bio aktivan političar i borio se za društvene reforme. - Najinfluentniji britanski filozof viktorijanske ere i jedan od relevantnijih u

Europi. Predstavlja ponajbolje postavljene obrambene temelje empirizma, liberalizma i utilitarizma. Vuče gotovo potpune utjecaje od Lockea, Benthama, Berkeleya i Humea, ali oblikuje na svoj način. Sociološkim teorijama okrenuo se u susretu s Comteom i Sterlingom, a strogi utilitarizam olabavio je dok se bavio romantizmom, koji mu je otvorio horizonte i ponukao ga pitanja razmatra senzibilnije. 1830 je upoznao Hariette Taylor s kojom se spetljao (imala muža, bila invalid i živjela od njega odvojeno) i koja je imala izrazito značajan utjecaj na njegova razmatranja, naročito o ideji dobra, slobode i ženskih prava.

- Mill razvio specifičnu metodu istraživanja nakon što je prihvatio Macaulayevu kritiku Jamesa Milla o pogrešnosti njegova psihologizma prema kojem se čovjek povodi isključivo za užitkom:

- Deduktivna metoda kojom se načela i prakse političke filozofije izvode iz jednostavnih ljudskih psiholoških zakon/aksioma.

- Konkretna dedukcija: posljedicu izvlači iz zbroja njenih uzroka, koji bi i pojedinačno (razdvojeni jedan od drugog) doveli do iste posljedice: Primjenjiva je na društvene znanosti ''jer ljudi ostaju ljudi čak i kad djeluju na druge ljude ili u povezanosti s njima''.- Podjela društvenih znanosti na:

a) uvjeti jednaki, ulaze novi čimbenici: npr. politička ekonomijab) uvjeti se mijenjaju, stvaraju nove posljedice: npr. filozofija povijesti

- Mill vjeruje da je povijesni napredak moguć, ali ne i neminovan. Može se otkriti filozofskopovijesna metoda napretka koja će potom biti temelj političke znanosti.

- Gdje vladaju najprikladniji, tamo se stvara temelj za valjan razvoj čovječanstva.- U teoriju najočiglednije integrira Comtea, preuzimajući tri stupnja čovječanstva:

1) teološki 2) metafizički3) pozitivni> Mill zaključuje da su napredak proveli moćnici koji su imali idealne

uvjete slobode. Budući je sloboda temelj napretka, tada je potrebno dopustiti progresivne i subverzivne ideje.

- Kada govori o SLOBODI, ne misli na slobodnu volju, nego na građansku slobodu. Građanska sloboda ostvaruje se na sljedeći način: ''Pojedinac je predmet nadzora

30

Decadent Sympozium

društva samo utoliko da ne naudi drugima; pojedinac je suveren nad sobom, a država je suverena nad postupcima koji ugrožavaju druge.''

- Mill je teoriju utilitarizma razbio na više i niže ugode; gdje su više ugode istovremeno utemeljene u slobodi. Civilizacijski naprednije političko društvo je ono koje teži višim ugodama (sloboda je preduvjet). Vlada treba odgajati građane da teže višim (duhovnijim) ugodama i poticati aktivnost građana koji će tako više razviti svoje potencijale, a ne pasivnu poslušnost državi.

- Povijesno možda najvažniji element njegovih razmatranja: žensko pravo glasa i ravnopravnost spolova!

SPIS: O PREDSTAVNIČKOJ VLADAVINI

- Jesu li vladavine stvar prirode (naturalistička teorija: odabire se sistem koji izrasta iz nasljeđa) ili konvencije (praktička teorija: odabire se sistem s obzirom na korist)? Odgovor uvjetuje mogućnost izbora vladavina. Ako je stvar konvencije, izbor je neograničen. Ako stvar prirode, uopće ga nema. Zapravo, istina se sastoji od jedne i druge mogućnosti.

- Održanje vladavine ima tri prirodna uvjeta:1) narod mora biti voljan prihvatiti oblik vladavine2) narod mora biti voljan učiniti što je potrebno da bi se oblik zadržao3) narod mora biti voljan učiniti što je potrebno da se ispuni svrha

vladavine\> Ako se tri prirodna uvjeta poštuju, vladavina je stvar izbora.

- Dobra vladavina je ona koja zadovoljava ukupne interese društva, a to znači: ako se ispunjava svrha vladavine, postiže se red/poredak (očuvanje postojećih dobara) i napredak (povećanje dobara). Međutim, a) narod mora prethodno i znati svrhu vladavine da bi mogao funkcionirati, a b) dobra vladavina osigurava napredak, koji uključuje poredak, dok dobar poredak ne garantira i napredak, iako je njegov preduvjet. Dva osnovna elementa koji osiguravaju razvijajući odnos poretka i napretka su a) MOĆ i b) ORGANIZACIJA/STRUKTURA. Vladavina je to bolja što je veća ukupna količina dobrih svojstava njenih građana, i što je bolja organizacija tih dobrih svojstava.

- Osnovne vrline poštenog građanina su marljivost i poštenost: one garantiraju red i napredak.

- Sila koja pokreće političke institucije je izvan samih institucija: u odnosima moći: onaj koji je najmoćniji u datom društvu, taj će biti vladar; kad se omjeri moći promijene, mijenja se i vlast. Zato ''nacija ne može izabrati oblik vladavine'', nego samo ''bira detalje i praktičnu organizaciju'', a vlast joj je određena društvenom situacijom.

- MOĆ čini splet: snage, inteligencije, vlasništva i volje. Uspijevaju oni koji imaju dovoljno volje da uvjerenje usade u druge.

- Red i napredak vlada može održati:1) poticanjem vrline i inteligencije ljudi2) iskorištavanjem dobrih osobina ljudi (u pozitivnom smislu)

- Od barbarstva do civilizacije postoje tri temeljna iskoraka:1) posluh 2) rad 3) samoupravljanje

- Društveni ugovor ne postoji.- Kada je u pitanju barbarizam, čak je i paternalistički despotizam pozitivan

iskorak jer potiče na oblikovanje poslušnosti i rada. Mill, zapravo, pretpostavlja da prvi oblik i jest bio despotizam. Međutim, smatra Mill, vrhunac civilizacije je

30

Decadent Sympozium

PREDSTAVNIČKA VLADAVINA. Ovdje povlači prijedlog alternativni: dobroćudni despotizam. Razlog zašto je prednost na predstavničkoj vladavini je nastojanje despotizma da od građana učini napravi pasivce i o njima brine kada i sami to mogu. Suprotno, napredak je omogućen samo moralno-intelektualnim poticanjem građana. *

* Opaska: Mill smatrao da narode koji su u despotizmu treba pokoriti i instalirati predstavničku vladavinu…

- Superiornost demokracije je u dva načela: 1. prava i interesi neke osobe su zagarantirani samo kad je ta osoba

(idealno, sve osobe) sposobna da se zalaže za svoje interese (svatko je samome sebi najsigurniji čuvar interesa);

2. opći napredak je veći što je raznovrsnija ponuda osoba koje će mu doprinijeti.- Predstavnička vladavina javlja se kao spoj dvije temeljne ljudske karakteristike

moći: 1) želja da se nad drugime vlada i 2) opiranje da se nada mnom vlada.- Najveća opasnost za demokraciju (i svaku vladavinu) je sebični interes

izvršitelja vlasti - to je ''neposredna korist jedne klase, na štetu cjeline''.- Suvremena politička zajednica podijeljena je na dvije (suprotstavljene) klase:

radnike i poslodavce. (Priznanje klasne svijesti, hoho!)- Mill smatra da je komunizam idealno rješenje kada ne bi bilo sebičnosti; no dok

ona postoji, potrebni su adaptivni sistemi: udjelom svih u vlasti štite se interesi svih. Suodlučivanje ohrabruje i potiče ljude! Odgaja ih i intelektualno i moralno, uči čovjeka da je opći interes i njegov interes (jer, nesebičnost zapravo ne postoji).

- Razlikuje pučku vladavinu i predstavničku demokraciju. Prva je podobna za male države, druga za velike.

- Pogrešno shvaćanje predstavničke vladavine: da bi predstavnici naroda trebali upravljati. Ne. Prema Millovom konceptu idealan zaposlenik = idealan napredak, vladu trebaju sastavljati STRUČNI i OBRAZOVNI pojedinci. To naročito vrijedi za funkciju izvršne vlasti i Mill ne razumije kako za opću dobrobit može imati smisla imati na pozicijama pogrešne ljude. /Razumljivo. Bi li na mjesto kirurga stavio gitaristu? Imaju fino razvijene prste i kretnje ali…

- Izvršna funkcija, međutim, nije isto što i vladarski nadzor, koji mora pripadati narodu jer narod je taj koji teži ispunjenju svrhe vladavine koju su odabrali. Budući ne mogu to sami činiti, odabiru predstavnika. Predstavnici naroda nisu parlamentarci što se odabiru za izvršnu vlast, nego nadziru rad vlade i zbrinjavaju mišljenje naroda. Razlog ovom tijelu nalazi se u Millovom zaključku da nekontrolirana demokracija ima isti efekt kao i despotizam.

- Monarhija i aristokracija imaju način da postave sposobne na upravljačka mjesta: to je birokracija. Međutim, birokracija priječi individualnu inicijativu - zato je pučka vladavina s predstavnicima najbolja: kroz antagonizme održava individualnu aktivnost i inicijativu: daje šansu genijalcima. Uvesti lokalna predstavnička tijela: moć decentralno, znanje centralno.

- TIRANIJA VEĆINE: većinska demokracija guši stajališta manjina, vlada u zajedničkom interesu koji druge isključuje i time uništava smisao cjeline. S obzirom na mogućnost velikog broja populacije, potrebno je proporcionalno vladanje. Mill je također razmatrao da oni najobrazovaniji imaju pravo glasa koji ima veću težinu.

- Lažna demokracija = vladavina radničkih klasa (jer je predstavljen interes isključivo jedne klase, i dovodi do Millu mrskog klasnog zakonodavstva); spas od nje je jedino da neobrazovani slobodno biraju obrazovane, i potom poštuju njihove stavove.

30

Decadent Sympozium

- PRAVO GLASA dati onima koji imaju 'normalne uvjete' – pismeni su, raspolažu temeljnom kulturom i mogu/moraju plaćati porez – a te uvjete je država obavezna osigurati.

- Smatra da radnička klasa treba slušati glas bogatijih jer su oni mudriji (tu Mill pretpostavlja da nema bogataša koji nije podli, prljavi muljavac).

- Glasovanje dužnost za opće dobro. Trebali bi birati partikularna rješenje, ali uvijek u cilju općeg dobra. Javno glasovanje bi stoga bilo bolje rješenje od tajnog – ta ne glasa za sebe, nego za sve.

- Dva uvjeta nužna za dobrog zastupnika, što garantira dobru vladavinua:1) interes za opće dobro2) vrhunski intelekt i obrazovanje

- Zastupnik ima pravo na slobodno djelovanje, a birači imaju pravo znati kakve stavove i interese on zastupa. Ako se nacija ne može objediniti, uvesti federalnu državu.

- Regionalizam veliki problem mira u svijetu. Ne postoji udruživanje.

SPIS: O SLOBODI

- Dopuna na do sada otipkano:

- Građanska sloboda razvila se iz zahtjeva za izjednačavanjem općih interesa naroda i interesa vladara, odnosno narod je počeo reagirati na ekscesivno vladanje manjeg nad većim brojem.

- Narod koji vrši vlast nije identičan narodu nad kojim se vrši vlast: u nepravednoj situaciji dolazi do tiranije većine.

- Stoga su ograničenja potrebna i u demokratskim vladavinama na način pronalaska granice legitimnog uplitanja općeprihvaćenog mišljenja u individualnu nezavisnost.

- Motivacijsko pitanje za ovaj rad: kako uskladiti individualnu neovisnost i društvenu kontrolu?

- Ljudi uvijek misle da su najbolja ograničenja običajnosna, a zapravo bi opći interesi društva trebali biti ti koji ustanovljuju pravo, moral i običaje.

- U Engleskoj, država ima pravo primijeniti silu protiv jednog od svojih članova samo da bi ga spriječila da nanese nepravdu drugima. Ne može ga prisiliti da nešto čini za svoje dobro, jedino ga može prisiliti da ništa ne čini protiv dobra drugih.

- Budući je čovjek za samog sebe neograničeni gospodar, tada je pitanje slobode pitanje građanskog stanja – dakle civilizacije.

- Zlo drugome može se počiniti aktivno (npr. fizički napad) i pasivno (npr. nepomaganjem u nevolji), zbog čega prema drugome (pasivno) država može prisiliti osobu da učini nešto na korist drugome (npr. svjedoči na sudu).

- Ono što pripada isključivo pojedincu (sloboda): 1. unutrašnja sloboda (sloboda misli, osjećaja; uz nju je direktno povezana i sloboda izražavanja i objavljivanja iako nije unutrašnja)2. sloboda ukusa i težnji (smijemo raditi što nam odgovara, što god drugi

mislili o tome)3. sloboda udruživanja (ako je ono slobodno i bez prijevare)

- Društvo koje ne poštuje ove slobode nema građansku slobodu. - Sloboda znači da je ostvarujemo na svoj način, dok god drugima ne

oduzimamo slobodu. Svatko treba živjeti onako kako se njemu čini da je dobro! –

30

Decadent Sympozium

problem je što ovo uopće nije novitet, ali naprosto se stalno događa da država/većina pokušava nametnuti kriterije.

- Svako ušutkavanje tuđeg mišljenja je pretpostavka nepogrešivosti mojeg mišljenja, što vodi u apsolutizam.

- Treba li se sprečavati širenje zablude? Ne, nego vlade i pojedinci moraju biti oprezni kad nešto nameću kao doktrinu i iskoristiti svoj intelekt (jer se nekad ljude spaljivalo zbog istinite doktrine). Mora se dopustiti mogućnost pobijanja općeprihvaćenog mišljenja jer jedno je kad se nešto drži istinitim jer nije pobijeno, a drugo kad se drži istinitim zato što ga nije dopušteno pobijati.

- Čovjek je sposoban da popravlja svoje greške jer ima slobodu raspravljanja. Mišljenje se mora moći ispraviti ako je krivo. Svaki mudrac je mudar samo ako ispravlja i dopušta ispravljanje svojeg mišljenja. Tako stvara povjerenje.

- PRIMJER REZONIRANJA: Postojanje boga. Da i ne. Kako su sad kršćani uvjereni da je ateizam lažan, tako su nekad najprosvjećeniji ljudi (Marko Aurelije) vjerovali da je kršćanstvo lažno. Dakle, ako je čak Marko Aurelije bio pogrešiv i zabranjivao mišljenje, kako se onda današnji prosječni ljudi mogu vidjeti kao nepogrešivi i pozvani da zabranjuju nečije mišljenje? Kako pomiriti opozicionalne strane?

- Mill zapravo ne daje izravno objašnjenje pomirdbe, nego provodi ovaj problem kroz utilitarističko gledište: točno ili netočno, istinito ili lažno, mišljenje mora biti dopušteno jer ono stvara dijalog, a iz dijaloga se otvaraju mogućnosti napretka. Drugim riječima, bez opozicije koja nastaje, niti vlastito mišljenje i vjerovanje nema snagu mogućnosti i dogmi, lako i pogubnoj dogmi, može se vječno ostati na štetu samih ljudi koji je zastupaju. *

* Mill to ovako oblikuje: - može se čak i prihvatiti istinito mišljenje, ali ako nema slobodne rasprave, onda se zaboravljaju razlozi koji potkrepljuju to mišljenje i zapadamo u dogmu. Vjerovanje, kad se nema čemu odupirati, gubi svoju snagu. Zablude proizlaze iz toga što ljudi prestaju razmišljati o stvarima koje se više ne čine dvojbenima. Do istine se najbolje dolazi negacijom, kao što je to činila sokratovsko-platonska dijalektika - samo ''aktivna prepirka'' proizvodi makar nekakvo znanje.

- Za ''duhovno blagostanje'' ljudi potreban je sloboda mišljenja i izražavanja mišljenja u 4 područja:

1) Ako neko mišljenje i jest ušutkano, ne znači da je neistinito.2) Ako je ušutkano mišljenje i neistinito, ipak donosi dio istine u raspravi s općeprihvaćenim mišljenjem (jer nijedna strana nema cijelu istinu).3) Ako je općeprihvaćeno mišljenje čak i potpuna istina, bez njemu suprotstavljenog mišljenja ono će se pretvoriti u dogmu i tako će ga svi gledati.4) Dogma eliminira svako slobodno razmišljanje i zaboravljaju se argumenti koji njoj idu u korist, a ostaje prosto ponavljanje dogme.

- Društvu je potreban jak, individualni karakter koji može učiniti mnogo toga kreativnoga za društvo. Nekad je trebalo sprečavati prejake ljude koji su individualnošću iskakali (npr. silnike koji su u početku društava htjeli svačiju ženu), ali danas društvo kontrolira individue, i zato nema opasnosti od previše individualne inicijative, nego treba to poticati.

- O ekscentričnim individuama:- „Opća tendencija je da prosječnost zadobije moć' i ''danas se pojedinci gube

u mnoštvu''. Prosječni ljudi imaju prosječne sklonosti, i zato one ekscentrične proglašavaju luđacima. Masu moraju pokretati pojedinci, ali ne nasilno, nego da

30

Decadent Sympozium

razborito pokažu put – nasuprot ''tiraniji javnog mišljenja''; treba više ekscentričnih i takvima treba omogućiti slobodno djelovanje.

- O nedjelima:- Nije isto tvrditi da su trgovci žitom krivi što puk gladuje a) u običnim

novinama i b) pred trgovčevom kućom razradraženoj masi. Društvo se treba uplitati u svaki postupak koji ''bez opravdana razloga'' čini štetu drugome - sloboda pojedinca je ograničena time da on ne smije škoditi drugim ljudima.

- Ovakvi preduvjeti individualnosti ne impliciraju sebičnost, baš suprotno: ali svaka komunikacija treba biti bazirana na brizi i nagovoru, a ne na sili.

- Kad nanošenje štete sebi prelazi u nanošenje štete drugima, jer nitko nije posve izoliran? Npr. ako čovjek uništava svoju imovinu, uništava i ukupni dohodak društva => Mill se slaže da se osobu treba moralno osuditi, no ''ne zbog razuzdanosti, nego zbog narušene dužnosti prema (npr.) obitelji''. ''Kad god nastane neka šteta ili opasnost od štete (za pojedinca ili društvo), to ne spada pod slobodu nego pod moral i zakone'', što znači: mora biti rješavano običajnosnim ili zakonskim kodom.

- Mill ljude koje država nije valjano zbrinula djelomično oslobađa odgovornosti vlastite funkcionalnosti >> „ne može moje mišljenje o tome kako drugi treba živjeti biti ekvivalent mišljenju drugoga kako on sam treba živjeti”

- Mill protiv ideje da se na općoj razini zabranjuje djelatnost koja bi mogla neizravno utjecati na nekoga u društvu (npr. zabrana alkohola jer bi pod njegovim utjecajem nekoga mogao istući).

*** Mill pred kraj knjige spomene da nije siguran bi li trebala neka zajednica tjerati drugu na civiliziranje (npr. ratovi, kolonizacije). Vic je u tome što je prethodno u ovoj knjizi – i u prethodnim radovima – pisao da je to u redu. ***

Posljednje misli:

- Protiv uplitanja države u privatni ekonomski sistem.- Protiv ideje o prodaji slobode.- Žene trebaju imati ista prava i ravnopravnost, a djeca imaju pravo na odgoj.- Socijalni sistem pomoći siromašnima ili pogođenima lošim odgojem- Za kontrolu rađanja – smatra da nije u redu rađati dijete koje nema dobre uvjete

za odgoj i zdravo oblikovanje svoje osebujne ličnosti i intelekta.- Mill se boji da država ne uzima najbolje k sebi jer bi osnažila birokratizaciju; ali

vjerojatno bi se smrznuo od straha kada bi vidio kakve fah idiote rade kapitalisti danas.- Što manje državne organizacije, to više slobode za pojednica.- ZLO je kads vlada ne podržava pojedince i grupe, nego ih prisiljava da nešto rade

ili radi umjesto njih (čini od njih oruđe, i radi toga ograničava njihov duhovni razvoj; time ljudi postaju strojevi, i to se na koncu ni državi ne isplati).

- Država vrijedi koliko vrijede njeni pojedinci!

30

Decadent Sympozium

KARL HEINRICH MARX (1818 – 1883)

KONTEKST

- Marxova politička filozofija dijeli se na:a) učenje o ekonomiji b) filozofija ekonomijec) filozofija povijest

- Marksizam pretpostavlja da je ekonomija društveni temelj, osnova društvenog života, te da je čovjekov život = društveni život

- Predmet razmatranja mora biti zbiljski čovjek, a ne idealni čovjek, idealno dobro, prirodno dobro, prirodni čovjek, itd. Ne apstrakcija, nego empirija.

- Empirijski čovjek ima svoje potrebe i potrošnju, te stoga mora proizvoditi.- Svijest o proizvodnji razlikuje ga od životinje.- Razvojem sredstava za proizvodnju ljudi se prilagođavaju tim sredstvima.

Određenim proizvodnim snagama / sredstvima odgovaraju određeni načini proizvodnje.- Ekonomija uvjetuje društvo, društvo uvjetuje pojedinca - a pojedinac nije

slobodan da djeluje na društvo!- Uvjeti proizvodnje stvaraju vlasničke odnose (određuje se tko ima pravo na

vlasništvo a tko nema, što stvara podijeljenost klasa). S obzirom da proizvodnja uvjetuje razne društvene i ekonomske odnose, sve ovisi o cirkulaciji dobara: potrošnja, raspodjela i razmjena.

- Potrošnja, raspodjela i razmjena su promjenjive kategorije koje ne postoje nužno u svim epohama - greška pol. ekonomista je što te kategorije uzimaju kao nepromjenjive kategorije, a ne kao povijesne proizvode. To su naprosto produkti kapitalističke faze povijesti, koji će odumrijeti sa svojim sistemom (kapitalizmom).

- Svi povijesni načini proizvodnje imaju jedno zajedničko obilježje: vlasnici sredstava za proizvodnju nisu svi ljudi, nego tek manji dio.

- Također, od početka proizvodnje postoji podjela rada, koja onemogućava pojedinca da radi što hoće (nego mora raditi ono za što je (navodno) najsposobniji). Podjela rada počinje od M i Ž u obitelji - poslovi postaju sve uži, specijaliziraniji i time podjela rada priječi razvoj cjelovitosti ljudskih sposobnosti. Na taj način se i društvo ''parcelizira''.

- Po Marxu, u građanskom društvu postoji podjela na:1) državu – pojedinac postoji kao društveno biće (opći interes)2) građansko društvo – pojedinac privatni djelatnik (čovjek sredstvo)

- Proizvodnja u građanskom društvu društvu, koja bi po prirodi trebala biti društveni čin, je u rukama privatnog vlasništva, dakle protudruštvena.

- Ono što je mase uvijek držalo u pokornosti, što ih je držalo u siromaštvu a da se ne pobune, jest država, koja je organ klasne prisile.

- Čovjek nije samo biće potreba, nego je i biće zajednice, biće koje svoje potrebe ne može ostvariti izvan zajednice. Dosadašnji načini proizvodnje su čovjeka tjerali da na druge ljude gledaju kao nešto tuđe - ljudi su bili tek sredstvo.

- Budući je otuđen društvu, prirodi i proizvodu svog rada, treba zajedničko vlasništvo čija će formula biti svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama.

- Kada Marx poriče da pol. ekonomija opisuje vječne zakone ekonomije na primjeru određenog ekonomskog sistema, to je dio njegova općeg učenja o nepostojanju vječnih biti. Na tragu Hegela odbacuje ''kao metafizičko'' mišljenje da postoje dovršene

30

Decadent Sympozium

stvari, nego da je sve u odnosu i kretanju. Treba shvatiti opći zakon kretanja, a on je dijalektika (afirmacija, negacija i negacija negacije).

- Povijest se odvija dijalektički, a negacija (ili suprotnost) je suprotnost u načinu proizvodnje: suprotstavljenost klasa koja se razrješava konačnom negacijom - ukidanjem klasa.

- Marx interpretira povijest kao kretanje u kojem svaka epoha ima svoj (naslijeđeni) način proizvodnje, a u skladu s time su ljudi naviknuti na taj način proizvodnje. Na kraju epohe dolazi do promjene u načinu proizvodnje, a ljudi su još naviknuti na stari način proizvodnje te imamo sukob između starih vladajućih klasa i onih novih koje su u začetku: osnova svih sukoba u povijesti. Za primjer Marx navodi sukob starog plemstva i nove buržoazije u kapitalizmu; budući sukob (između sadašnje i buduće vladajuće klase) će biti konačni sukob: sukob proletera i kapitalista koji će dovesti do raspada klasa.

- Želi pokazati da je politička ekonomija, koja nije došla do toga da je kapitalizam proturječan – kako Marx iznalazi, naprosto pogrešna. Marx zato uglavnom kritizira kapitalizam, a ne daje osnove budućeg socijalizma.

- Marx odbacuje mišljenje Hobbesa i Lockea da je vlasništvo i građansko društvo dovoljan uvjet za dostojanstven ljudski život - Marx gleda preko, iza horizonta privatnog vlasništva i građanske države (Rousseau motiv)

- Povećanje kapitalističkog bogatstva sukladno je s povećanjem radničke bijede, i to će na kraju dovesti do apsolutno neodrživog stanja i revolucije)

- Thomas Paine: ''društvo su stvorile naše potrebe, a vlast naša opakost; društvo nama upravlja pozitivno (u njoj djelujemo), država negativno (u njoj nam je djelovanje spriječeno)'' (dakle, društvo je mjesto ispunjavanja potreba, a država je mjesto sprečavanja nanošenja zla).

DODATAK: Marxovo shvaćanje povijesnog razvoja do revolucije je utemeljeno na Hegelovoj teoriji povijesne dijalektike. Hegelova teorija povijesne dijalektike bazirana je na izmjeni teza (subjektivni duh) – antiteza (objektivni duh) – sinteza (apsolutni duh). Kada povijest dosegne apsolutni duh, unutar njega odvija se novi trijadni odnos umske dijalektike – tezu predstavlja umjetnost, antitezu predstavlja religija, a sintezu predstavlja filozofija. FEUERBACH, međutim, napada Hegelovu teoriju i prema mišljenju Marxa, jedini kritički pogađa problem u Hegela i time jedini nadvisuje filozofiju kao okrunjenu Hegelom. Zašto? Zato jer Feuerbach pokazuje da je filozofija u mišljenje pretočena religija – stoga valja biti osuđena i odbačena jednako kao i drugi oblici otuđenja ljudskog bića. Marxov futuristički imperativ nije, stoga, neka vrsta apsolutnog dvoršenja sjedinjenja gdje, a to među filozofima najčešće filozofija sama, nešto završava u nekom svom obliku nadzornog tijela, već se nadzor rješava odbacivanjem svakog opterećenja. U suštini, revoluciju čini (do)vođenje čovjeka do njegove ideje, dok u Hegela se od same ideje tek kreće. Sve je ostalo puko materijalističko otuđivanje.

- Dakle, Feuerbachovo je postignuće:1) Dokaz da filozofija nije ništa drugo do u misli dovedena i misaono

izvedena religija; da je valja osuditi kao i sve druge načine otuđenja čovjeka.2) utemeljivanje istinskog materijalizma i realne znanosti, time što

Feuerbach društveni odnos ‘čovjeka spram čovjeka’ isto tako čini temeljnim principom teorije;

3) Negaciji negacije, koja tvrdi da je ono apsolutno pozitivno, suprotstavlja ono pozitivno što počiva na samom sebi i u samome je sebi pozitivno utemeljeno.

- Feuerbach Hegelovu dijalektiku razjašnjava na sljedeći način:

30

Decadent Sympozium

1) Hegel polazi od otuđenja (log. Beskonačnog, apstraktno općeg) supstancije, od apsolutne i fiksirane apstrakcije, tj. Popualrno izraženo – od religije i teologije.

2) Hegel ukida beskonačno, postavlja zbiljsko, osjetno, realno, konačno, posebno – filozofija

3) Ukida pozitivno, uspostavlja apstrakciju: beskonačno – dakle – ponovno uspostavljanje religije i teologije.

\> Feuerbach shvaća negaciju negacije samo kao protuslovlje filozofije sa samom sobom, kao filozofiju koja potvrđuje teologiju (transcendenciju). Nakon što je zanijekana, potvrđuje se u opreci sa samom sobom.

- Osuda Hegelove teorije: (prijepis pasusa iz Marx, f-e rukopisi, str. 430):Kada Hegel bogatstvo, državnu vlast itd. shvaća kao čovječjem biću otuđena bića, onda se to zbiva samo u njihovom misaonom obliku. Oni su misaona bića, stoga puko otuđenje čistog, tj. Apstraktnog filozofskog mišljenja. Zato cijelo kretanje i završava apsolutnim znanjem. Filozof, onaj koji je sam apstraktan oblik otuđena čovjeka, stavlja sebe kao mjerilo otuđenja svijeta. Cijela povijest izvanjštenja i uzimanje natrag izvaštenja stoga nije drugo do proizvodna povijest apstraktnog, tj. Apsolutnog mišljenja , logičkoga spekulativnog mišljenja. Otuđenje, što stgoa tvori pravi interes toga izvanjštenja i ukidanja toga izvanjštenja, jest opreka između po sebi (an sich) i za sebe (fur sich), svijesti i samosvijesti, subjekta i objekta, tj. opreka apstraktnog mišljenja i osjetne zbiljnosti ili zbiljske osjetnosti unutar misli same. Sve su druge opreke i kretanja tih opreka samo privid, omot, egzoterički lik tih jedino interesantnih opreka što tvore smisao drugih, profanih opreka. Ne da se ljudsko biće neljudski, u opreci spram sama sebe opredmećuje, nego da se u razlici od i u opreci spram apstraktno mišljenja opredmećuje, to važi kao postavljena bit što se ima ukinuti.

- Hegel stoji na stajalištu ekonomije koju Marx kritizira: Hegel shvaća rad kao bit, kao sebe obistinjujuću bit čovjeka; vidi smao pozitivnu stranu rada, ne njegovu negativnu stranu. Rad je bivanje za sebe čovjeka unutar izvanjštenja. Rad što ga Hegel jedino poznaje i priznaje jest apstraktno duhovan.

- U Hegela negacija negacije nije potvrda prava bića negacijom prividna bića, nego potvrda prividna bića ili sebi otuđena bića u njegovu nijekanju: ili je izvan čovjeka i od njega nezavisno, te njegovo pretvaranje u subjekt.

EKONOMSKO-FILOZOFSKI RUKOPISI

<<<NADNICA>>>

- Određuje se neprijateljskom borbom između kapitalista i radnika. Kapitalist bolje i dulje opstaje bez radnika, nego radnik bez kapitalista, te njima odgovara međusobna efektivna veza, dok među radnicima zabranjena.

- Najniža i jedina neophodna taksa za radnu nadnicu jest subzistencija radnika za vrijeme rada i toliko više da može prehraniti jednu obitelj i da radnička rasa ne izumre. Životinjska egzistencija.

- Potražnja za ljudima regulira proizvodnju ljudi. Ljudi su roba. Ako ponuda veća od potražnje, radnici gladuju. Potražnja zavisi o ćudi kapitalista, a premašaj ponude

30

Decadent Sympozium

nad potražnjom znači opadanje neke od cijena (renta, nadnica, profit, itd). Tržišna cijena gravitira prema prirodnoj, gdje radnik najviše gubi.

- Na jednu nadnicu koja raste dolazi jedna stalna i jedna koja pada.- Radnik ne dobiva nužno s dobitkom, ali ako kapitalist gubi, i radnik gubi.-Cijene rada konstantnije nego cijene živežnih namirnica. Uglavnom su u

suprotnom odnosu. U skupoj godini nadnica se smanjuje zbog smanjenja potražnje, a povisuje zbog povišenja cijena živežnih namirnica. Radnik ostaje bez kruha. U jeftinim godinama nadnica se povisuje zbog povišenja potražnje, a smanjuje zbog cijena živežnih namirnica.

- Cijene rada različitih vrsta radnika mnogo su različtije nego dobici različitih grana u koje je kapital uložen. Gdje radnik i kapitalist jednako trpe, radnik trpi na svojoj egzistenciji, a akpitalist na dobitku svojeg mrtvog mamona.

- Tri glavna društvena stanja u pozicija radnika:I) Bogatstvo društva u propadanju: radnička klasa ne može dobiti toliko

koliko vlasnici kada društvo napreduje, ali propadanje pogađa najviše radnika. Progresivna bijeda radnika.

II) Bogatstvo društva napreduje: Radniku povoljno, konkurencija kapitalista. Ali povećanje nadnice dovodi do premorenosti. Odriču se slobode i vrše robovski rad. Ranije umiru. Bogaćenje je rezultat porasta kapitala i dohotka, do čega se dolazi jedino:

a) gomilanjem rada (kapital = nagomilani rad), radniku se od njegova proizvoda uzima više, a vlastiti mu se rad suprotstavlja kao vlasništvo

b) gomilanje kapitala povećava diobu rada, što povećava broj radnika, što radnika čini ovisnim o strojnom radu, što ga i samog čini strojem. Zbog klase ljudi koja samo radi, raste konkurencija.

c) U državi blagostanja samo najbogatiji mogu živjeti od kamate, svi ostali moraju svojim novcem tjerati posao ili ga baciti u trgovinu. Rastom kapitala veći gutaju manje, pa su neki srušeni na radničku klasu, dok jedan dio radničke klase tada pada na prosjački štap.

Komplicirana bijeda radnika.III) Bogatstvo društva u vrhuncu: nadnica i kamata niske. Konkurencija

među radnicima za posao tako velika da bi nadnice bile reducirane na ono što dostaje za održavanje istog broja radnika. Višak mora umrijeti. Stacionarna bijeda radnika.

- Što stanje društva bogatije, to više ljudi trpi. Što više ljudi trpi, to je društvo nesretnije. Svrha nacionalne ekonomije ispostavlja se = nesrećom.

-Dok je rad, prema nacionalnim ekonomistima, ono jedino čime čovjek povećava vrijednost prirodnih proizvoda, dok je njegovo djelatno vlasništvo, dotle su prema toj istoj nacionalnoj ekonomiji zemljovlasnik i kapitalist, koji su kao zemljovlasnik i kapitalist samo privilegirani i dokoni bogovi, svuda radniku nadmoćni i pripisuju mu zakone.

- Prema nacionalnim ekonomistima interes radnika nikada nije suprotan interesu društva jer:

1) povišenje nadnice nadoknađuje se smanjenjem radnog vremena2) Sav brutoproizvod je neto proizvod, a neto ima značenje za privatnika- Ali ako je radu svrha povećanje bogatstva, on je uvijek štetan i

koban, što nacionalni ekonomist naprosto ne zna (ne razumije).- Dva pitanja:

30

Decadent Sympozium

1) Kakav smisao ima redukcija najvećeg dijela čovječanstva na apstraktan rad?2) Kakve pogreške čine reformatori koji ili povisuju nadnicu i time

hoće poboljšati položaj radničke klase, ili jednakost jadnice kao Proudhon smatraju svrhom socijalne revolucije?

- Veličina radničke nadnice samo je jedan moment za procjenu radničkog dohotka, jer je za odmjeravanje toga dohotka bitno da se još uzme u obzir njegova osigurana trajnost, o čemu u anarhiji takozvane slobodne konkurencije s njezinim kolebanjima i zastojima što se stalno vraćaju uopće ne može biti govora.

- U obzir se mora uzeti i radno vrijeme. U Engleskoj su ga digli s 12 na 16 sati unatoč tome što su uvedeni strojevi koji su tobože trebali smanjiti opterećenje, i to isključivo zbog manije za zaradom poduzetnika.

- U državi što napreduje, koja tijekom jednog desetljeća povećava svoju cjelokupnu proizvodnju u odnosu na društvo za jednu trećinu, radnik koji prije i poslije deset godina zarađuje jednako, nije ostao jednako imućan, nego je postao siromašniji za jednu trećinu.

- Ali nacionalna ekonomija poznaje radnika samo kao radnu životinju, kao stoku reduciranu na najneophodnije tjelesne potrebe. Velike radionice prvenstveno kupuju rad žena i djece, jer je jeftiniji od muškog rada.

- Radnici za svoje šefove nemaju ni privrženosti ni zahvalnosti, prema svojim podčinjenima šefovi se ne odnose s osjećajem blagonaklonosti, oni ih ne poznaju kao ljude nego samo kao instrumente za proizvodnju koji moraju donositi što više i trošiti što manje.

- Što je rad koji im se daje duži, mučniji, odvratniji, to su manje plaćeni; ima nekih koji sa šesnaestosatnim radom na dan, uz neprestano naprezanje, jedva mogu otkupiti pravo da ne umru.

<<<PROFIT KAPITALA>>>

1) Kapital:- Na čemu počiva kapital (privatno vlasništvo nad proizvodima tuđeg rada)?

- „Ako se sam kapital ne svodi na krađu ili pronevjeru, to ipak on reba pomoć zakoodavstva kako bi se baština učinila svetinjom“ (Say)

- Say kaže da se vlasnikom proizvodnih fondova postalo pomoću pozitivnog prava- Kapital je upravna vlast nad radom i njegovim proizvodima. Kapitalist

posjeduje tu vlast ne zbog svojih osobnih svojstava, nego ukoliko je vlasnik kapitala. Njegova je vlast kupovna vlast njegova kapitala kojoj se ništa ne može oduprijeti.

- Kapital je uskladišteni rad.

2) Dobitak kapitala:- Dobitak kapitala razlikuje se od nadnice. U velikim tvornicama rad povjeren

glavnom prodavaču, čija plaća ne stoji ni u kakvom odnosu s kapitalom čini učinak nadgleda. Rad vlasnika ovdje se svodi ni na što, ali zahtjeva razmjernu plaću.

- Vlasnik ne bi imao interesa kada od prodaje njihovih dijela ne bi očekivao više no što je nužno da bi nadoknadio fondove što ih je predujmio za nadnice. Ne bi imao interesa da radije uloži veliku nego malu sumu fondova, kad njegov profit ne bi stajao u razmjeru spram opsega uloženih fondova. Kapitalist vuče dobitak na 1) nadnicu i 2) predujmljene sirovine.

30

Decadent Sympozium

- Najniža stopa običnog kapitala mora uvijek biti nešto viša nego što je nužno da bi kompenzirala slučajne gubitke kojima je izložena svaka primjena kapitala.

- Najviša stopa do koje se mogu popeti obični dobici jest ona koja u većini roba oduzima cijelu zemljišnu rentu i nadnicu sadržanu u dostavljenoj robi svodi na najnižu cijenu, na puko održavanje radnika za vrijeme rada.

- Kapitalist od dobitka dobiva dvostruko – prvo od diobe rada, drugo od napretka što ga ljudski rad čini preko prirodnog proizvoda. Što ej udio ljudskog rada na nekoj robi veći, to je već dobitak mrtva kapitala.

3) Vladavina kapitala nad radom i motivi - Jedini motiv koji određuje posjednika nekog kapitala da nešto negdje uloži je

gledište njegova profita.- Najkorisnije je ulaganje kapitala ono koje uz istu sigurnost daje najveći dobitak.

To ulaganje nije uvijek korisno za društvo; najkorisnije je ono što se ulaže u to da izvlači korist od proizvodnih snaga (Say).

- Stopa profita ne raste kao zemljišna renta ili nadnica s blagostanjem društva i ne pada kao one s njegovim propadanjem. Interes kapitalističke klase nije u vezi s općim interesom društva. To je klasa društva koja ima interes da publiku prevari i nadmudri.

4) Akumulacija kapitala i konkurencija među kapitalistima- Umnožavanje kapitala što povisuje nadnicu teži tome da smanji dobitak

kapitalista konkurencijom među kapitalistima.- Cijene se mogu kontrolirati stvaranjem konkurencija kapitalisti. Što veća

konkurencija, to cijene niže. Umnožavanjem kapitala smanjuju se posredstvom konkurencije profiti kapitala. Dakle ponajprije trpi mali kapitalist; nakon toga – takva akumulacija pretpostavlja stalan rast, pa je stopa tako mala, da od nje imaju koristi samo najimućniji, dok srednji stalež mora investirati.

- Mali kapitalist ima na izbor:1) pojede svoj kapital jer ne može živjeti od nadnica, dakle prestane biti kapitalist2) Sam uđe u posao, prodaje robu jeftinije i kupuje skuplje te plaća povišenu nadnicu, gdje pritom sebe upropaštava.

- Veliki kapitalist uvijek kupuje jeftinije nego mali zato što kupuje masovnije, pa time i može prodavati jeftinije uz zadržavanje profita. Veliki guši malog, jedan od ishoda je pogoršanje robe, krivotvorenje, itd.

- U konkurenciji kapitalista važan odnos Capital circulant i capital fixe.- Capital circulant je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju živežnih

namirnica. Ne daje gospodaru dohodak sve dotle dok ostaje u njegovu posjedu ili ostaje u istom obliku – mora se vratiti u drugom obliku u procesu razmjene.

- Capital fixe je kapital uložen u poboljašne zemalja, kupovine strojeva, tehnologije, itd.

- Oni su jedno, raspoređeni u omjeru više-manje. Svaka ušteda u capital fixe, koja ne umanjuje proizvodnu snagu rada, uvećava fondove.

- Odnos ta dva kapitala povoljniji je za velikog kapitalistu – veliki bankar treba neznatno više capital fixe, nego neki manji – za relativno malu dodatnu investiciju veliki kapitalist povećava prinos, dok mali ostaje na održanju onoga što početno ima.

- Kapitalist hoće svojim kapitalom proizvesti najveću količinu proizvoda, dakle teži da među svojim radnicima uvede najprikladniju diobu rada i da ih opremi po mogućnosti najboljim strojevima. Da bi u obje te stvari uspio, njegova sredstva moraju

30

Decadent Sympozium

biti srazmjerna proširenju njegova kapitala i broju ljudi što ih taj kapital može upošljavati. Dakle, posredstvom rasta kapitala ne uvećava se u nekoj zemlji samo kvantitet industrije što ga ovaj pokreće, nego uslijed toga rasta isti kvantitet industrije proizvodi mnogo veći kvantitet proizvoda. Dolazi do preko-proizvodnje.

- Zemljišna renta sličan je sistem eksploatacije, tek tu zemljoposjednik ovlašteno zarađuje bez da ikako pridonosi utrošenom radu.

<<<POTREBA, PROIZVODNJA I DIOBA RADA>>> i <<<NOVAC>>>

- Unutar privatna vlasništva svaki čovjek spekulira kako drugome stvoriti potrebu, kako stvoriti zavisnost. S masom predmeta raste carstvo tuđih bića kojima je čovjek podjarmljen, i svaki ej novi proizvod nova potencija uzajamna varanja i pljačkanja radi novca.

- Potreba za novcem stoga je istinska i jedina potreba što je proizvodi ekonomija. Kvantitet novca postaje njegovo jedino moćno svojstvo, a prekomjernost i neumjerenost njegova mjera. Svaki je proizvod mamac kojim se hoće pribaviti drugog, njegov novac. Podvaljujem ti time što ti pribavljam užitak, vrebam na svaku slabost i iskorištavam je.

- Nacionalna ekonomija – znanost bogatstva, /I religija odricanja, huzzah! Odricanja od života.

- Način na koji ekonomist uspostavlja odnos kapitala i rada:1) kapital je nagomilani rad 2) određenje kapitala unutar

proizvodnje kao a) djelomična reprodukcija kapitala s dobitkom i b) djelomično kapital kao sirovina i c) djelomično kao instrument. 3) radnik je kapital 4) nadnica pripada troškovima kapitala 5) rad je reprodukcija radnikova životnog kapitala 6) rad je moment djelatnosti kapitalistovog kapitala. 7) ekonomist podmeće iskonsko jedinstvo kao jedinstvo kapitalista i radnika, kao rajsko pra-stanje.

- Dioba rada je nacionalnekonomski izraz društvenosti rada unutar otuđenja. Ili, budući da je rad samo izraz čovječje djelatnosti unutar izvanjštenja, životna očitovanja kao izvanštenja života, to i dioba rada nije ništa drugo do otuđeno, izvanjšteno postavljanje čovječje djelatnosti kao realne rodne djelatnosti ili kao djelatnosti čovjeka kao rodna bića.

- Razlika prirodnih talenata među pojedincima nije toliko uzrok koliko učinak diobe rada. Bez čovječje sklonosti trgovanju i razmjenjivanju svatko bi bio obvezan da sam sebi pribavlja sve što mu je potrebno za život i udobnost. Imali bi isti dnevni posao. Ne bi došlo do one velike razlike zanimanja. Istovremeno, ekonomist – jednako kao i politika u svojim čovječjim pravima – reducira sve na čovjeka, tj. na individuum s kojeg skida svaku određenost, kako bi ga fiksirao kao kapitalista ili radnika.

- Dioba rada izraz društvenosti rada unutar otuđenja – budući da je rad samo izraz čovječne djelatnosti unutar izvanjštenja, to i dioba rada nije ništa drugo do otuđeno, izvanjšteno postavljanje čovječje djelatnosti kao realne rodne djelatnosti (kao djelatnosti čovjeka kao rodna bića).

- Novac, time što posjeduje svojstvo da sve kupuje, time što posjeduje svojstvo da prisvaja sve predmete, stoga je predmet u eminentnu posjedu. Univerzalnost njegova svojstva jest svemoć njegova bića; on se stoga smatra svemoćnim bićem.

- Novac je svodnik između potrebe i predmeta, između života i čovječjeg sredstva za život. Na što mi posreduje moj život, to mi također posreduje i opstanak drugih ljudi za mene. To je za mene drugi čovjek.

30

Decadent Sympozium

- Goethe u Faustu: 'Kad platit šest pastuha mogu, zar nema snagu njihovu tad ja? Ko da imam dvanaest pari nogu ja jurim pa sam ljudina'. Shakespeare: 'toliko će zlata učinit bijelo crnim, ružno lijepim' (…) 'taj žuti rob će ih razdvajati više neg vjera' (…) 'Prokleta zemljo! Ti zajednička kurvo čovječanstva, što narode zakrvljuješ – ja ću te natjerati da pravo lice pokažeš.'

- Bit novca – što posredstvom novca za mene opstoji – što novac može kupiti – to ja jesam, kolika je njegova snaga, tolika je moja. 'Ja sam ružan, ali mogu si kupiti najljepšu ženu.' Novac poništava prirodne odnose.

[IZRAZITO ISPITNO VAŽNA POGLAVLJA]

<<<OTUĐENI RAD>>>

- Tri elementa + konačan rezultat: 1) Odnos radnika spram vlastitog proizvoda rada: kao predmeta koji mu je tuđ i koji njime vlada. – otuđenje čovjeka od proizvoda2) Odnos radnika spram vlastite radne djelatnosti: rada spram akta proizvodnje rada unutar rada – otuđenje čovjeka od proizvođenja 3) Odnos radnika spram radnog života: kao rodne djelatnosti po kojoj je

njegov rod karakterističan (samosvjesno djelovanje) – otuđenje čovjeka od svog roda4) Odnos radnika spram drugog čovjeka – otuđenje čovjeka od čovjeka.

- Radnik pada na status najbjednije robe. Bijeda radnika je u obratnu odnosu spram moći i veličine njegove proizvodnje: nužan je rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku i uspostavljanje monopola – gdje nestaje razlika kapitalista i zemljišnog rentijera, ratara i manufakturnog radnika, i cijelo se društvo mora raspasti u dvije klase: vlasnika i radnika lišenih vlasništva.

- Nacionalna ekonomija polazi od činjenice privatnog vlasništva bez objašnjenja. Materijalni procesi privatnog vlasništva formiraju se u zakone bez da pokazuju kako oni proizlaze iz biti privatnog vlasništva. Dobrih razloga niti nema, doli interesa kapitaliste.

- Što više robe stvara, radnik je tim jeftinija roba (što više vrijednosti proizvede, to manje zarađuje). Rad ne proizvodi samo robe, on proizvodi sebe sama i radnika kao robu u razmjeru u kojem uopće proizvodi robe.

- Proizlazi: predmet što ga rad proizvodi – proizvod rada – suprotstavlja se radu kao tuđe biće, kao sila nezavisna od proizvođača. Proizvod rada je rad koji se fiksirao, učinio stvarnim u jednom predmetu – opredmećenje (ozbiljenje) rada.

- Ozbiljenje rada = odzbiljenje radnika. > Sam rad biva predmetom kojeg se radnik može domoći samo najvećim

naporom i najneredovitijim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otuđenje da radnik, što više predmeta proizvodi, to manje može posjedovati i to više dospijeva pod vlast svojega proizvoda, kapitala.

- Gornja konzekvenca leži u određenju da se radnik odnosi spram proizvoda SVOJEG rada kao spram TUĐEG predmeta.

- Što se radnik više izradi, to moćniji biva tuđi, predmetni svijet što ga on stvara naspram sebe, to siromašniji biva on sam, njegov unutarnji svijet, to manje mu pripada. Radnik polaže životu u predmet, a ono što položi prestaje mu pripadati. Što je predmet njegova rada, to nije on.

- Izvanjštenje radnika u njegovu proizvodu ima značenje ne samo da njegov rad biva predmetom, vanjskom egzistencijom, nego da on izvan njega, nezavisno od njega,

30

Decadent Sympozium

njemu tuđe egzistira i postaje njemu nasuprot samostalna sila, da mu se život što ga je dao predmetu neprijateljski i strano suprotstavlja.- RAZMATRANJE PROCESA opredmećenje – proizvodnja radnika – otuđenje - gubitak:

- (Materijalna) priroda radu pruža životno sredstvo za obradu (osjetna priroda) i živežne namirnice za subzistenciju samog radnika. Radnik si životna sredstva oduzima time što mu a) osjetni svijet prestaje biti namirnica rada i b) što osjetni sivjet prestaje biti izravna živežna namirnica za fizičku subzistenciju radnika.

- Radnik biva rob svojeg predmeta na način:1) Dobiva predmet rada – dobivao posao – egzistira kao radnik2) Dobiva sredstva za izdržavanje – egzistira kao fizički subjekt

- Vrhunac ropstva je što se kao fizičku subjekt može održati još samo kao radnik, a kao radnik može se održati samo kao fizički subjekt.

- Otuđenje se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje ako je proizvod rada izvanjštenje, djelatnost proizvodnje tada je proces izvanjštenja.

- Izvanjštenje rada:1) Rad ne pripada radnikovoj biti. Radnik se ne potvrđuje nego niječe time što se ne osjeća dobro nego nesretno, time što ne razvija duh i tijelo, nego mrcvari fizis i ruinira duh. 2) Rad je prisilan. Ne čini se radi zadovoljena potrebe, nego radi zadovoljenja drugih potreba. Njegova se tuđost jasno pokazuje u tome što se rad izbjegava kao kuga čim ne opstoji fizička ili druga prisila.3) Rad pripada drugome. Kao što u religiji samodjelatnost ljudske fantazije/mozga/srca nezavisno od individuuma, kao neka tuđa božanska ili vražja djelatnost, tako ni djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ona pripada nekom drugom.

\> Čovjek se nalazi slobodnim još samo u svojim životinjskim funkcijama i materijalnim dodacima (nakit, stan…). Životinjsko postaje ljudsko, ljudsko postaje životinjsko.

- Da je fizički i duhovni život čovjeka povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama sa sobom jer čovjek je dio prirode. Time što otuđeni rad čovjeku 1) otuđuje prirodu 2) otuđuje sama sebe, njegovu vlastitu djelatnu funkciju/njegovu životnu djelatnost, on čovjeku otuđuje ROD, on mu rodni život čini sredstvom individualnog života. Proizvodni život je rodni život. To je život koji proizvodi život. U vrsti životne djelatnosti leži cijeli karakter jedne species, njezin rodni karakter, i slobodna svjesna djelatnost jest rodni karakter čovjeka. Sam se život pojavljuje samo kao sredstvo za život.

- Svjesna životna djelatnost razlikuje čovjeka od životinjske životne djelatnosti. Već time (samo time) je rodno biće slobodne djelatnosti. U obradi predmetnog svijeta osvjedočuje se čovjek tek zbiljski kao rodno biće. Otuđeni rad obrće odnos dotle da čovjek baš zato što je svjesno biće svoju životnu djelatnost, svoju bit, čini samo sredstvom svoje egzistencije. Time što otuđeni rad čovjeku otima predmet njegove proizvodnje (-> ovdje opredmećenje rodnog života), otima mu rodni život.

- Ako čovjek sam sebi stoji nasuprot, tada mu i drugi čovjek stoji nasuprot. U odnosu otuđenog rada svaki čovjek promatra drugog prema mjerilu i odnosu u kojem se on sam nalazi kao radnik.

- Ako rad i proizvod ne pripadaju meni, tada pripadaju nekome drugome. Tuđem biću kojem pripada rad i proizvod rada može biti samo čovjek sam. No, ne pripada radniku, jer on je iz njega isključen i zbog njega nesretan – stoga rad uključuje nekoga drugoga i nekoga drugoga čini sretnim, a to je drugi čovjek koji se nad prvim postavlja.

30

Decadent Sympozium

Ono što radnik čini jest sljedeće: time što sebi otuđuje vlastitu djelatnost, tuđincu prisvaja djelatnost koja mu nije vlastita. Taj je tuđinac kapitalista, a privatno je vlasništvo izravan rezultat izvanjštenja rada.

- Uvođenje nadnice daljnji je postupak izvanjštenja. Nadnica je neposredna posljedica otuđenog rada, a otuđeni je rad neposredan uzrok privatnog vlasništva.

- Oblikuju se tri odnosa:1) Djelatnost otuđenja u radnika pojavljuje se kao stanje otuđenja u ne-radnika.2) Zbiljsko (praktičko) odnošenje radnika u proizvodnji pojavljuje se

kao teoretsko odnošenje proizvoda (duševno stanje) u ne-radnika.3) Ne-radnik čini sve protiv radnika što radnik čini protiv sebe sama, a li

on ne čini ništa protiv sebe sama što čini protiv radnika.

<<<ODNOS PRIVATNA VLASNIŠTVA>>>

- Radnik ima nesreću da bude živ stoga potrebit kapital, koji svaki tren kada ne radi gubi svoje kamate i time svoju egzistenciju. Vrijednost radnika kao kapitala penje se prema potražnji i ponudi, a i fizički je njegov opstanak, njegov život bivao i biva svjestan kao ponuda robe, kao svake druge robe.

- Radnička nadnica ima posve isti smisao kao uzdržavanje, održavanje svakoga drugog proizvodnog instrumenta, poput ulja što se upotrebljava za kotače da bi ih održavalo u kretanju. Radnička nadnica pripada nužnim troškovima kapitala i n smiej prekoračiti potrebu te nužde.

- Prava svrha proizvodnje nije to koliko radnika neki kapital uzdržava, nego koliko kamata donosi, suma godišnjih ušteda. Kapitalist dobitak stječe snižavanjem nadnica.

- Nužni razvitak rada jest oslobođena, kao takva za sebe konstituirana industrija i oslobođeni kapital. Pretvaranjem roba u slobodna radnika – najamnika – zemljoposjednik se po sebi pretvorio u industrijalca, kapitalista. Postaje zakupac zemljišta, a njih je dvoje u sukobu. Kapitalist u ulozi zakupca nužno mora postati zemljovlasnik. S druge strane, zemljovlasnik ga vidi kao neprijatelja, ali će pokleknuti. Iz zbiljskog tijeka razvitka slijedi nužna pobjeda kapitalista, tj. izgrađenog privatnog vlasništva nad neizgrađenim, polovičnim, nad zemljovlasnikom, kao što uopće kretanje mora pobijediti nepokretnost.

- Zemljišno vlasništvo, u svojoj razlici od kapitala, jest privatno vlasništvo – kapital još opterećen lokalnim i političkim predrasudama, još nedovršen kapital.

- Odnos privatnog vlasništva jest rad, kapital i odnos rada i kapitala. Kretanje što ga rad i kapital imaju prijeći je:

1) Jedinstvo kapitala i rada: U početku sjedinjeni, pa razdvojeni, ali međusobno potičući.2) Suprotnost kapitala i rada: Radnik vidi kapitalista kao svoj neopstanak i

obratno – svaki pokušava drugome oteti suprotnosti.3) Suprotnost kapitala i rada protiv samih sebe: kapital – nagomilani rad –

rad – kao takav raspada se u sebe i kamate, ovi u kamate i dobitak. Kapitalist pada u radničku klasu, kao što radnik – iznimno – postaje kapitalist //Nije mi ovo naročito razumljivo, ali pretpostavljam da misli da kapitalist postaje radnik kada radi zakup zemlje, dok ovaj privremeno kao da je kapitalist, iako će se zapravo dogoditi obratno//. Rad kao moment kapitala, nadnica žrtva kapitala. Radnik sam kapital.

4) Sukob uzajamnih suprotnosti.

30

Decadent Sympozium

<<<PRIVATNO VLASNIŠTVO I RAD>>>

- Subjektivna bit privatnog vlasništva je rad – privatno vlasništvo kao za sebe bitkujuća djelatnost, kao subjekt – je rad. Ekonomiju valja shvaćati kao proizvodom zbiljske energije i kretanja privatna vlasništva. Nije to tek neko stanje izvan čovjeka, nego je djelovanje nutrine (odatle ideja da je Adam Smith, koji je ovo shvatio, prozvan ekonomskim Lutherom, koji je istu stvar napravio s religijom – obrisao izvanjskost i smjestio je u nutrinu).

- Pod prividom priznanja čovjeka nacionalna ekonomija, koje je princip rad, naprotiv je samo konzekventna provedba poricanja čovjeka time što čovjek sam više ne stoji u izvanjskoj napetosti spram izvanjske biti privatna vlasništva, nego je on sam postao ta napeta bit privatna vlasništva.

- Sve je bogatstvo postalo industrijskim bogatstvom, bogatstvom rada, i industrija je dovršeni rad, kao što je tvornički sistem izgrađena bit industrije (rada), industrijski kapital dovršeni objektivni lik privatnog vlasništva (od feudalizma-merkantilizma-agrarnosti naovamo.

<<<PRIVATNO VLASNIŠTVO I KOMUNIZAM>>>

- Rad, subjektivna bit privatna vlasništva kao isključenje vlasništva, i kapital, objektivni rad kao isključenje rada, jest privatno vlasništvo kao njegov razvijeni odnos proturječja, zato energičan odnos koji tjera razrješenju.

- Ukidanje samootuđenja ima isti put kao i samootuđenje. Privatno se vlasništvo razmatra objektivno, ali rad (parcelizirani, neslobodan) ostaje njegova bit. Njegov je oblik opstanka kapital koji valja ukinuti 'kao takav' (Proudhon).

- Komunizam je pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasništva – ponajprije općeg.- Time što privatno vlasništvo shvaća općenitim, dobivamo:

1) Komunizam kao poopćenje i dovršenje vlasništva – odnos privatnog vlasništva ostaje odnos zajednice spram svijeta stvari, odnos radnika proteže se na sve ljude.

- Ovaj pokret da se privatnome vlasništvu suprotstavi opće privatno vlasništvo dolazi do riječi u životinjskom obliku da se braku (oblik ekskluzivnog privatnog vlasništva) suprotstavlja zajednica žena, gdje dakle žena biva zajedničkim i općim vlasništvom. Smije se reći da je misao zajednice žena izrazita tajna toga još posve sirova i nepromišljena komunizma. Kao što žena iz braka stupa u opću prostituciju, tako cio svijet bogatstva, t. predmetna bića čovjeka, iz odnosa ekskluzivna braka s privatnim vlasnikom stupa u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam – budući da svagda negira ličnost čovjeka – upravo je samo konzekventan izraz privatna vlasništva, koje je ta negacija. Koliko je malo to ukidanje privatna vlasništva zbiljsko prisvajanje, dokazuje upravo apstraktna negacija cijela svijeta naobrazbe i civilizacije, povratak neprirodnoj jednostavnosti siromašna i potreba lišena čovjeka, koji nije premašio privatno vlasništvo, nego do njega još nije ni dospio.

- Zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće što je isplaćuje zajednički kapital, zajednica kao opći kapitalist.

- Prvo pozitivno ukidanje privatna vlasništva – sirovi komunizam – je pojavni oblik podlosti privatna vlasništva koje hoće da se postavi kao pozitivna zajednica.

30

Decadent Sympozium

2) Komunizam kao ukidanje države/politike – ideja privatnog vlasništva opstaje, otuđenje opstaje. Svjestan je sebe kao reintegracije ili povratka čovjeka u sebe, ali još nije shvatio pozitivnu bit privatnog vlasništva i nije razumio ljudsku prirodu potrebe. Shvaća pojam, ali ne i bit.

3) Komunizam kao pozitivno ukidanje privatna vlasništva – kao čovječjeg samootuđenja, stoga kao zbiljsko prisvajanje čovječje biti po čovjeku i za čovjeka. Komunizam = naturalizam = humanizam i on to zna.

- Cijelo je kretanje povijesti, kako zbiljski akt postanka komunizma – akt rađanja njegova empirijskog opstanka – tako iza njegovu misaonu svijest pojmljeno i znano kretanje njegova bivanja.

- Cijeli revolucionarni pokret ne nalazi svoju ni empirijsku ni teorijsku bazu u kretanju privatna vlasništva (ekonomije). To materijalno, neposredno ćutilno privatno vlasništvo materijalan je osjetan izraz otuđena čovječjeg života. Religija, pravo, moral, obitelj, znanost, umjetnost, samo su posebni načini proizvodnje i spadaju pod njezin opći zakon. Pozitivno ukidanje privatna vlasništva kao prisvajanje čovječjeg života stoga je pozitivno ukidanje svakog otuđenja, dakle povratak čovjeka iz religije, obitelji, države itd. u svoj ljudski, tj. društveni opstanak.

- Društveni je karakter – opći karakter cijela kretanja – kao što samo društvo proizvodi čovjeka kao čovjeka, tako je u društvo proizvedeno čovjekom. Ljudska bit prirode opstoji tek za društvena čovjeka. Tek ovdje njegov prirodni opstanak postaje ljudskim opstankom, jer što god uopće da radim, radim društveno jer sam čovjek.

- Moja opća svijest samo je teoretski oblik toga čega je živi oblik realna zajednica, društveno biće, dok je danas opća svijest apstrakcija od zbiljskog života, i kao takva neprijateljski mu se suprotstavlja.

- Individualni i rodni život čovjeka nisu različiti, koliko je god – i to nužno – način opstanka individualna života jedan više poseban ili više općenit način rodna života, ili što je rodan život više poseban ili općenit individualan život. Čovjek – koliko je god poseban individuum, i upravo njegova ga posebnost čini individuumom i zbiljskim individualnim bićem zajednice.

- Mišljene i bitak jesu različiti, ali su u isti mah jedinstveni.4) Pozitivno ukidanje privatnog vlasništva nije stvar posjedovanja, nego totaliteta-Privatno nas je vlasništvo napravilo tako glupima i jednostranima da je

neki predmet naš tek onda kada ga imamo, dakle predmet za nas egzistira kao kapital ili kada je od nas neposredno posjedovan, jeden, pijen, na našem tijelu nošen, od nas nastanjen, itd. – upotrijebljen. Premda privatno vlasništvo sva ova neposredna ozbiljena samog posjeda opet shvaća samo kao životna sredstva, i život kojemu ona služe kao sredstva jest život privatna vlasništva, rad i kapitaliziranje. Stoga je na mjesto svih fizičkih i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otuđenje svih tih osjetila, osjetilo imanja. To je naše 'apsolutno siromaštvo'. Ukidanje privatna vlasništva stoga je potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava, ali ona je ta emancipacija time što su ta osjetila i svojstva postala ljudska.

-O ZNANOSTI: Industrija je zbiljski povijesni odnos prirode i stoga prirodne znanosti spram čovjeka; ako se stoga ona shvati kao egzoteričko otkriće ljudskih bitnih snaga, onda se može razumjeti također ljudska bit prirode ili prirodna bit čovjeka. Stoga će prirodna znanost izgubiti svoj apstraktno

30

Decadent Sympozium

materijalni ili radije idealistički smjer i postati baza ljudske znanosti, kao što je već sada – premda u otuđenom obliku – postala bazom zbiljskog ljudskog života. Jedna baza za život, a druga za znanost, to je unaprijed laž. Priroda što biva u ljudskoj povijesti – aktu nastajanja ljudskog društva – jest zbiljska priroda čovjeka, stoga je priroda što biva pomoću industrije, premda u otuđenom obliku, istinska antropološka priroda. Osjetnost mora biti baza svekolike znanosti. Cijela je povijest, povijest pripreme i povijest razvitka toga da čovjek postane predmetom osjetne svijesti i da potreba čovjeka kao čovjeka postane potrebom. Sama je povijest zbiljski dio prirodne povijesti, bivanja prirode čovjekom.

5) Neko biće važi sebi kao samostalno kada svoj opstanak zahvaljuje samome sebi.

- Čovjek koji živi od milosti drugoga smatra se zavisnim bićem. No ja potpuno živim od milosti nekog drugoga ako mu dugujem ne samo održavanje svojega života, nego ako je on osim toga stvorio moj život, ako je on izvor mojega života i moj život nužno ma temelj izvan sebe ako nije moje vlastito djelo. Stvaranje je stoga predodžba što se veoma teško može potisnuti iz pučke svijesti. Njoj je nepojmljiv bitak prirode i čovjeka pomoću sama sebe jer protuslovi svim očitostima praktičnog života.

- Time što za socijalističkog čovjeka cijela takozvana svjetska povijest nije ništa drugo do proizvodnja čovjeka pomoću ljudskog rada, bivanje prirode za čovjeka, on ima zoran, neodoljiv dokaz o svojemu rođenju pomoću sebe sama, o svojemu procesu nastajanja. Socijalizam ne potrebu posredstva poput ateizma, da bi se ozbiljio: on počinje od teoretski i praktično osjetne svijesti čovjeka i prirode kao bića. Socijalizam je pozitivna, ne više ukidanjem religije posredovana samosvijest čovjeka, kao što je zbiljski život pozitivna, ne više ukidanjem privatna vlasništva, komunizmom, posredovana zbiljnost čovjeka. Komunizam je nužan oblik i energičan princip najbliže budućnosti, ali komunizam nije kao takav cilj ljudskog razvitka – oblik ljudskog društva.

30

Decadent Sympozium

OSTALI(iz Strauss, prema naputku)

MARKO TULIJE CICERON (106. - 43. PNE)- prethode Platon, Aristotel

- Inspiriran Platonom u idealu; Aristotelom u praktici; koristio se dijalozima- Htio uvesti filozofiju u Rim, jer su Rimljani bili praktičari. - Skeptik, ali protiv skepticizma u politici jer može imati društveno negativne

posljedice – može srušiti poredak.- Djela: ''Država'' i ''Zakoni''; zagubljeni. Zanima ga najbolji poredak (standardno

pitanje klasične filozofije politike). Država služi odgovoru, a Zakoni praktičkoj razradi.-Razlikuje PROMATRAČKI (filozofijski) i PRAKTIČKI (politički) život. Niti jedan

nema primat, nego je najbolji onaj život koji oba povezuje.- Vrlina imao smisao ako se koristi. Najbolju korist nalazi u politici. Državnik se od

drugih razlikuje ovladavanjem vrlina i nametanjem. Poziva filozofe na ulogu u političkom životu.

- Podržavao ideju republike. Linija logike: republika – res publica – stvar naroda – narod – skup ljudi udružen pravom i zajedničkom korišću. Ali: tri režima – monarhija, najbolji (ako loša vladavina onda tiranija), aristokracija drugi izbor (ako loša vladavina onda oligarhnija), demokracija najgori izbor (ako loša vladavina onda pučka vlast). Niti jedna ne opstaje ako nije dobro uređen. Ciceron predlaže miješanje oblike vlasti (npr. nekadašnji Rim imao monarha (konzul) i aristokraciju (magistri) i demokraciju. Time se eliminiraju koncentracije moći. [Rezoniranje slično Aristotelu]

- Dobra vlast je mudra, a zasniva se u pravu. U ravnoteži je između idealnih i realnih zahtjeva. Savršena pravda nedostiziva, ali to ne znači da joj se ne treba težiti.

- Pravo čovjek nalazi u vlastitoj prirodi i svugdje oko sebe u uređenoj, racionalnoj prirodi; pravo izvire iz toga što čovjek poštuje te racionalne zakone.

- Ciceron govori o prirodnom zakonu, ali smatra da je za ljudske situacije potrebno intervenirati (zbog inherentne slobode). Cilj je slijediti prirodni zakon, dok najmudriji to već čine (vode druge putem do prirodnog zakona).

AURELIJE AUGUSTIN (354. - 430.)- prethode Platon, Aristotel, Ciceron

- Želi pomiriti klasičnu političku filozofiju (Pla, Aris, Cice) s kršćanskim naukom. - Najvažnije 'O državi Božjoj' – politička razmatranja isprepletena s teologijom i

'O slobodnoj volji' – o pravednosti i zakonima. ODB počeo pisati da obrani kršćane od optužbi da su krivi za gotske provale

- Slijepo vjeruje u Bibliju. //Nije istina. Augustin strogo kritičan prema Bibliji i vjeri, gotovo heretičan. Ostao vjerovati. Daleko da je imao 'slijepu vjeru' kao mnogi drugi kršćanski teolozi lažni filozofi. Strauss ili nije čitao Augustinov opus ili je čitao površno.//

- Sama Biblija ima u sebi političke filozofije. Filozofija služi vjeri jer bog potiče zdrav razum. Ona može biti štetna za religiju, ali nije po sebi štetna. Filozofija je oruđe pomoću kojega se mogu razumjeti vjernici i nevjernici, te nevjernici nagovoriti na kršćanstvo. Augustin, za razliku od Tome Akvinskog, ne smatra filozofiju zasebnom disciplinom, nego udruženu s teologijom.

- Augustinova filozofija politike već uključuje ideju građanskog društva jer je

30

Decadent Sympozium

čovjek biće udruživanja i komunikacije. Okosnica odnosa među ljudima su VRLINE, a cilj udruženog djelovanja je PRAVEDNOST kojom se postiže red, mir i pravo.

- Augustin ne smatra da je postignuće savršenog poretka moguće, ali se njemu može približiti. Razlog zašto klasični filozofi ne uspijevaju jest izostanak najvećeg spekulativno-umskog načela: Boga. Bog postavlja mjerilo savršene pravednosti, grijeh nas od toga otklanja (misli i na iskonski grijeh), a zbog njega i živimo u građanskom društvu 'prisilno'.

- Građansko društvo služi održanju mira dok nas Crkva ne spasi. (žao mi je kolege,

organizam me tjera ovdje napisati: zbljuv!) Drugim riječima, građansko društvo je nužno zlo.- Ciceronov zakon prirode i državni zakon pretočen u VJEČNI ZAKON (mjerilo

pravednosti, nepodležno promjeni) i SVJETOVNI ZAKON (primjena prvog na ljudske situacije, podležno promjenama).

- Država je udruženje ljudi koje obvezuje svjetovni zakon. Svjetovni zakon služi eliminaciji zla, ali ograničen je praktičkim načelom – može spriječiti da se čini zlo, ali ne može spriječiti da se misli zlo. Zbog toga svjetovni mora biti vođen vječnim, dograđen s njegovim pravilima i kaznama, iza kojeg stoji Bog.

- Dihotomija politike i religije:1) Božji grad – krepostan, pravedan; duhovnost, ideja koja se može

ostvariti Kristom2) Zemaljski grad – poročan, nosi potencijal pravednosti, realan,

materijalan- Ovisno kojem se cilju teži ovisi u kojem se gradu završava- Božji grad čine pripadnici Crkve i pogani na pravom putu. U Božjem gradu nije

cilj uništiti zemaljski grad i potisnuti društvo i politiku, nego ga nadograditi. Augustin je, međutim, smatrao da će se odnos države i Crkve osnažiti lovom na heretike.

- Dobra vladavina = Kršćanska mudrost, time se izbjegava sukob Crkve i države.- Kršćanstvo jača domoljublje pretvarajući ga u vjersku dužnost. Sam bog je htio

građansko društvo i zato kršćanstvo služi da ojača to društvo.- Kršćansko shvaćanje povijesti je pravocrtno: povijest napreduje prema svrsi,

sreći, koju donosi kršćanstvo – teleološka povijest.

MARSILIJE PADOVANSKI (1275. - 1342.) - prethode Platon, Aristotel, Ciceron, Augustin

- Kršćanski aristotelovac, ali drugačiji od Akvinca- Djelo ''Branitelj mira'' – o poretku mira. - Država služi dobrobiti tijela.- Drži se Aristotela: država postoji radi dobrog života, a dobar život je djelovanje u

slobodi. Slaže se da svećenici ne mogu biti dio vlasti – oni su učitelji, a ne vladari; ali to ne znači da bi crkva i država trebale biti odvojene.

- Ne zanima ga idealan ili pravedan poredak, zakoni ili vlast, nego da uopće jest nešto takvo moguće. Za Padovanskog sve bolje od bezvlašća.

- Narod najviši zakonodavac (narod = suveren). Njegova uloga bila bi ratificiranje. Razlozi:

1) Odabiranje zakona: ako svi sudjeluju u donošenju zakona, onda nitko ne donosi zakon protiv sebe.

2) Poštovanje zakona: svaki građanin je zainteresiran da poštuje zakon koji je sam donio.

3) Nadgledanje zakona: svi nadgledaju zakon jer im je to u interesu- Protiv papinstva, antiklerikalac, populist: za narod protiv pape, ali u načelu

30

Decadent Sympozium

podržava monarhiju ili aristokraciju, jer drži da se treba biti vođen razboritošću zbog usklađivanja mnoštva ljudskih potreba, koje nema svatko i ne bi ni smio imati.

- Univerzalni mir - omogućuje ga samo univerzalna politička zajednica, a ne 'univerzalni pastir', tj. papa. Univerzalni mir, ipak, nije nužan. Dovoljno je da postoji mirna, jedinstvena vlada u svakoj državi.

- Poriče prirodni zakon (protiv Cicerona, Augustina, Akvinskog). Tvrdi da su svi zakoni ljudski i da je razum dovoljan kriterij za stvaranje zakona, ali razum daje tek uvid (a uvid još nije zakon!). kako nemaju svi taj uvid, ne postoji ni prirodni zakon koji je dan svima.

- Prirodna prava, posjeduje cijelo čovječanstvo.

C. L. S. MONTESQUIEU (1689. - 1755.)- prethode Platon, Aristotel, Ciceron, Augustin, Machiavelli, Morus, Hobbes,

Spinoza, Locke

1. UVOD- Želi razumjeti raznolikost pisanih zakona i nepisanih zakona (običaja) te pomoći

mudrim vladama.- Zakoni = nužni i objektivni odnosi koji proizlaze iz prirode stvari. U širem

smislu zakoni uvjetuju sve postojeće, u užem se odnosi na politička pitanja.- Ljudski zakon je umni nalog koji donosi vladar radi zajedničkog dobra.

Proizlazi iz boga.- Da spoznamo ono opće u raznolikim zakonima moramo spoznati čovjeka i

njegovo djelovanje u različitim okolnostima. Zakon nastaje kao sredstvo obuzdavanja rata među ljudima. Zakoni svakog naroda/ nacije su povezani s njegovim prirodnim i društvenim uvjetima te oblikom vladavine. U predpolitičkom stanju postoje pravila, ali nitko nije primoran pratiti ih. Svi ti odnosi uzeti zajedno čine duh zakona.

- Inkorporira relativizam iz kojeg želi izlučiti objektivne parametre.

2. OBLICI VLADAVINE- Svaka vladavina ima 1) prirodu i 2) načelo prema kojima zakone treba

ravnati. Tri glavna oblika vladavina: 1) Republika – demokracija: Narod suveren i zakonodavac, ali prenosi

izborom ovlasti na pojedino. Najviše bogatstvo, najgore siromaštvo propisani zakonom. Među stanovnicima postoji jednakost. Za temeljni princip uzima se vrlina. Republika – aristokracija: Dio naroda suveren. Politička i ekonomska nejednakost. Temeljni princip je umjerenost, tj. aristokrati paze na kontrolu (ovo se drugačije može nazvati oligarhijom). Oba modela funkcioniraju kada su države manjeg opsega i moći.

2) Monarhija: Pojedinac suveren, po ustaljenim zakonima. Posrednik između vladara i puka je crkva ili plemstvo, a čuvar zakona je parlament. Za temeljni princip uzima se čast. Postaje despocij kada izvršna i zakonodavna vlast prestanu biti razdvojene. Nemoralnija od republike.

3) Despocija: Pojedinac suveren, vlada mimo zakona putem sile. Za temeljni princip uzima se strah. Vara se narod time što se sila primjenjuje na 'moćnike koji bi varali narod'. Najgori oblik vladavine.

3. POLITIČKA SLOBODA- Sloboda je pravo da se čini ono što dopuštaju zakoni. Npr. u Engleskoj.

30

Decadent Sympozium

- Glavni uvjet političke slobode je TRODIOBA VLASTI, koju moraju obnašati različite osobe:

1) zakonodavna vlast 2) izvršna vlast 3) sudska vlast- Aristotel ima drukčiju trodiobu vlasti (savjetodavna, upravna i sudbena), koja

bi bila slična današnoj (Montesquieuovoj) prihvaćenoj, ali Aristotelova savjetodavna sadrži elemente i zakonodavne i izvršne i sudbene.

- U izvršnu vlast Montesquieu stavlja monarha i ministre (nad ministrima zakonodavna vlast ima pravo nadziranja i kažnjavanja, ali monarha jedino ne može maknuti). Engleska, koja je uzor političke slobode, nije isto što i Montesquieuova ideja demokracije - ona je za individualnu slobodu, i njeno načelo nije krepost (dapače: lakomost i častohleplje).

- Glavna vrlina zakonodavca je umjerenost. - Promišljenost je važan dio državničkog umijeća.

4. PRIRODA, 5. TRGOVINA, 6. RELIGIJA- Prirodni zakon = prirođena prava i dužnosti pojedinca/naroda koja se poštuju

zbog prirodnog dobra koje donose. Prirodni zakon podrazumijeva 1) pravo (samoodržanje, sloboda) i 2) dužnosti (obveze prema obitelji i članovima zajednice).

- Svaki prirodni zakon uključuje prirodne uvjete čovjeka, kako na početku društva tako i danas u različitim krajevima, koji su utjecali na političke zakone i vladavine. Prirodni uvjeti određuju slobodu svakog naroda.

- Montesquieu potiče trgovinu, naročito internacionalnu, jer omogućuje spoznaju različitosti kultura i razvoj filozofije.

- Kritizira religiju zbog neopravdanih dogmatika, ali u načelu nije protiv.

DAVID HUME (1711. - 1776.)- prethode Platon, Aristotel, Ciceron, Augustin, Machiavelli, Morus, Hobbes,

Spinoza, Locke, Montesquieu; paralela s Rousseau, Kant

- Humeova politička teorija utemeljena u epistemološkim pojmovima impresije i ideje, odnosno na razlikovanju razuma i morala. Odnose svodi na pitanje ugode-neugode, odnosno interesa i suosjećanja.

- Impresije su naš temeljni oblik spoznaje. Ideje oblikujemo na temelju impresija. Znanje/izvjesnost možemo imati samo u odnosima ideja, a ne o stvarima samim. Nadalje, iz ideja nije izlučiva činjenica. Sumnja je temeljni način iznalaženja činjenica, time što se oslanjamo na vjerojatnosti i uzročno-posljedične veze dolazimo od činjenica nevezanih za samo naše iskustvo. Filozofiju valja tako temeljiti.

- Sve što zaključujemo o zbilji, zaključujemo iz navike (iz empirije vjerujemo da će se opet dogoditi ono na što smo navikli – oslanjanje na vjerojatnost)

- Moralno djelovanje (vrlina/porok) odvaja od razuma, jer nije pitanje činjenica. Ono je pak utvrđeno sklonostima i odbojnostima, koje opet nemaju veze s razumom. Eksplicitno razdvaja JEST (razum) i TREBA (moralnost), čime dobar komad filozofije osuđuje na svrsineshodnost. Moralnost utemeljena na strasti: vrlina proizvoljna. Suosjećanja kao bitno konstitutivan za moral.

- Prirodno stanje su izmislili filozofi, ali pretpostavka čovjeka kao ovisnog samog o sebi je ipak dobra da opravda društvo. Društvo za svrhu ima zadovoljenje potreba, no nije zasnovano na koristoljublju (Hobbes), nego spolnom nagonu (očuvanje

30

Decadent Sympozium

naraštaja). - Društvo oblikuje tri temeljna zakona: 1) zaštita imovine 2) prijenos

vlasništva 3) ugovor. Formiraju se osnove pravednosti, ali se radi o dogovoru, a ne nužnosti. To znači, za Humea: pravednost = interes društva.

- Društveni ugovor nemoguć, vladavine ne nastaju dogovorom.- Vladavina oblikovana da bi se održavao opći, dugoročni interes. - Pravo na neposluh u slučaju loše vladavine.- Najbolje, slobodne vladavine se ne oslanjaju na vrlinu pojedinaca (vladara),

nego su dobro uređene. Nema arbitrarne vlasti, nego su tu opći zakoni. Ako to funkcionira, sam karakter poretka nije važan.

- Držati se tradicije i običaja.

EDMUND BURKE (1729. - 1797.)- prethode Platon, Aristotel, Ciceron, Augustin, Machiavelli, Morus, Hobbes,

Spinoza, Locke, Montesquieu; paralela s Rousseau, Hume, Kant

- Žustri engleski parlamentarac-praktičar. Nije pisao, sve što se zna dolazi iz govora, pamfleta, poruka, itd.

- Konzervativac. Ustao protiv 'radikalne ideologije' Rousseaua i Painea; odnosno podržavao formu ancien regime – francuski monarhističko-aristokratski sustav od 15 do 18. st. sve do pada s francuskom revolucijom.

- Burke je bio veliki protivnik Francuske revolucije, smatrao je da svaka reforma mora počivati na starom, tradicionalnom tlu (''ako se želi reformirati, podrazumijeva se da mora postojati poredak koji se želi reformirati'')

- Aristokracija prirodna, egalitarizam je ''zločin protiv društva''. Britanska vladavina = ''preskriptivno uređenje'' (star i neprijeporan posjed''; to znači da britanska monarhija i aristokracija svoju vladavinu legitimira 'odvajkadošću')

- Makijavelijev 'čovjek kakav jest', čija se ljudska priroda ostvaruje kroz institucije i povijest. Zasnovana u moralu i vrlini.

- Na mudrim zakonodavcima je da održavaju moralni osjećaj ljudi. Moral (osjećaji uz pomoć razuma) stvaraju drugu čovjekovu prirodu, koja je u društvu.

- Društvo se ne održava prisilom. Prirodna prava potvrđuju se dogovorom.- Burke je prosvjetiteljstvu suprotstavljao drugu vrstu razuma, ne razum

pojedinca, nego čovjeka kao vrste (čovječanstva). Čovjek je po prirodi u društvu, a društvo ima svrhu da usavršava čovjeka.

- Državnika zanima konkretno dobro, za razliku od filozofova apstraktnog dobra. Državnik se ne hrani znanstvenim znanjem, već poznavanjem povijesti i iskustvom:

- Vrlina državnika praktički razum – razboritost. (Ciceron)- Pravo naroda na rušenje loše vladavine, ali Burke samo priznaje narod koji ima

vođe (dakle narod vođen aristokracijom).

''FEDERALIST'' (1787. - 1788.)

- ''Federalist'' je serija tekstova koji su objavljeni uoči rasprave o ratifikaciji američkog unionističkog ustava. Napisali su ih Alexander Hamilton, James Madison i (ponajmanje) John Jay. Ti tekstovi izlažu vrline ustava.

- ''Federalist'' je bio promidžbeno djelo, ali kao teorijski rad izlaže obranu jednog ustava i poretka (Hamilton i Madison se potpisuju kao Publius u ''Federalistu'').

30

Decadent Sympozium

- ''Federalist'' je nastao nakon federalne (američke) konvencije 1787., i bavi se time kakav će biti izgled novostvorene zemlje, što je dijelom određeno na konvenciji, a dijelom će biti određeno ustavom.

- Autori ''Federalista'' žele republikansku uniju nasuprot konfederaciji. Unija znači čvršće povezivanje saveznih država, ''energičnu vlast''.

- Najveći posao autora ''Federalista'' dokazati da je ustav u skladu s načelima republike.

- Dodatni argument protiv konfederacije bio da unija (federacija) osigurava čvrstoću republikanske vladavine, a konfederacija je uništava.

- ''Federalist'' se svojim prijedlozima suprotstavlja Montesquieuovom mišljenju da samo male zemlje mogu biti republikanske i nude svoj koncept republikanstva velike zemlje.

- Velike zemlje su dosad nužno bile despotske – za sanaciju toga republikanska unija bolje rješenje od konfederacije.

- Zasnovana na predstavničkoj demokraciji.- Tiranija većina najveća opasnost za uniju, sama veličina države to ispravlja.

Podijeliti vlast prema Montesquieu: zakonodavna, izvršna, sudska.- Za upravljače treba birati ljude koji su mudriji od puka samog. Izbjegavati nejednakost vlasništva, odnosno borbe oko toga.

ALEXIS DE TOCQUEVILLE (1805. - 1859.)- prethode Platon, Aristotel, Ciceron, Augustin, Machiavelli, Morus, Hobbes,

Spinoza, Locke, Montesquieu, Rousseau, Hume, Kant, Burke, Hegel; paralela s Mill

- Obratan Burkeu – demokracija nužno pobjeđuje aristokraciju. - Tocqueville je analitičar demokracije, njegovo djelo ne otkriva je li pobornik.

Proučava kako demokracija funkcionira i utječe u SAD-u. Ne polazi od čovjekove prirode, nego od društva i što društvo određuje.

- Jednakost uvjeta: društveno stanje koje odgovara demokraciji, jednakost je njen princip. Općenito, povijest teži razvoju jednakosti., vidljivo je to i iz ''Deklaracije nezavisnosti''; ostaje nejednakost razuma (stari poredak). Ideju vladavine manjine ruši strast za jednakošću.

- Demokratski sistem omogućuje i tiraniju, stoga je bitno kako povezati slobodu i jednakost.

- piše o demokraciji u Americi (1830-ih, predsjednik je A. Jackson), za koju misli ne da je najsavršenija, nego da je vrhunac dotadašnjeg povijesnog razvoja.

KARAKTER PORETKA- Karakter demokracije atomiziranost. Nema više klasa, ljudi više ne ovise o

drugima, pokidane su veze među njima - odnose se kao jednaki. Atomiziranost je posljedica individualizma: svaki čovjek može sam suditi.

- Uz individualnu brigu ide i veća potražnja za materijalnom udobnošću, to je plod jednakosti koja omogućuje svima da teže za dobrima. To vodi i uprosječivanju ljudi (ne teže višem i duhovnom), ali postoji umjereno blagostanje. Ta težnja se očituje u trgovačkom sloju koji postaje dominantan.

>> TRGOVCI BI MOGLI POSTATI NOVA ARISTOKRACIJA- Demokracija nas omekšava i potiče veću ljudskost.

PROBLEM DEMOKRACIJE

30

Decadent Sympozium

- Jednakost se može izroditi u tiraniju. Kako? Tako što ljude u demokraciji strast za jednakošću tjera da zanemare i slobodu: ''ako ne mogu dobiti jednakost u slobodi, onda su zadovoljni i jednakošću u ropstvu''. Zato će ljudi u demokraciji ponekad rado predati svoju slobodu u nečije ruke, a da zadrže jednakost – rezultat je centralizirani mehanizam vlasti.

- Tiranija većine: nemaju svi jednake umne sposobnosti i većina neće biti u pravu. Prevladava zabluda da mnogo ljudi pametnije od jednoga, tu doktrinu je i manjina prihvatila: konformizam demokracije.

RJEŠENJE PROBLEMA- Demokracija ljude navikava na slobodu, pa oni teže jednakosti u slobodi (to im je

druga strast, uz onu koja teži samo jednakosti). No, ona težnja za jednakošću je jača, pa time i ''meki despotizam'' - institucije/vlade su jače od čovjeka, ''pojedinac je nemoćniji nego ikad''. Zato je potrebna dobra politička vlast koja će spriječiti ovu prirodnu težnju demokracije izopačenju.

- Analizira lokalnu vlast, slobodu udruživanja i porotu kao sjajne demokratske mehanizme. To su glavni principi uređene demokracije, i mehanizmi koji uspijevaju u privatni interes, ''jedini stalni ljudski osjećaj'', pretvoriti donekle u brigu za opće dobro. Kad se privatni interes - koji je vrlo razumljiv koncept, jer ga svatko ima - upregne u opće dobro, imamo dobar poredak.

- Ne ljudska vrlina, nego najveće dobro za najveći broj ljudi.